BRUNO BUI

HRVATSKI USTAE I KOMUNISTI

Digitalna obrada by STric Godine Gospodnje 2009.

BRUNO BUI - KRATKO PRIJE SMRTI

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustakom pokretu nastojali dati faistika obiljeja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze izmeu hrvatskih ustaa i komunista, te prizivaju u sjeanje stare nesree i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustae podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etnikih granica. BRUNO BUI stranica 1

BRUNO BUI je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po reimu koji se deklarira kao komunistiki i koji je kao takav i poznat u svijetu. Ustvari, boje su se mijenjale a u biti su svi jugoslavenski reimi bili velikosrpski, imperijalistiki, pa tako i ovaj koji se deklarira kao komunistiki. Dobro upueni nisu se stoga iznenadili to je Bruno Bui svoju zadnju i nedovrenu, a politiki najvaniju raspravu posvetio upravo hrvatskim ustaama i komunistima. Meutim oni koji imaju svoje posebne raunice, za ivota su ga htjeli "spakovati i poslati u Moskvu", da bi ga kasnije proglasili antikomunistom, isprobavajui svoje mjere na njemu. Bruno Bui je unato gorkog osobnog iskustva koje je okrunio i muenikom smru, ili upravo zahvaljujui tom iskustvu, shvatio da se ne moe ni govoriti o nacionalnom osloboenju Hrvatske ako se istovremeno ne ostvaruje nacionalno jedinstvo iznad svih ideolokih i konfesionalnih pripadnosti. Toj ideji hrvatskog nacionalnog jedinstva posvetio je svoju zadnju raspravu. Bruno Bui je dao i ivot radi povezivanja emigracije s domovinom i borei se protiv ideolokih zabluda, kojima se rtvuje nacionalno osloboenje Hrvatske. Nakladnici smatraju da e mu se ovim izdanjem malo oduiti i pomoi da njegove smjernice ne stanu s njegovim fizikim nestankom.

stranica 2

HRVATSKI USTAE I KOMUNISTIBRUNO BUI

Na prologodinjem Sajmu knjiga (g. 1977.) u Frankfurtu ponajvee zanimanje meu hrvatskim posjetiteljima izazvala je knjiga Fikrete Jeli-Buti: "Ustae i Nezavisna Drava Hrvatska 1941/1945" (Liber i kolska knjiga, Zagreb 1977.). U predgovoru knjige stoji da je ona "rezultat viegodinjeg autorova rada, planiranog u sklopu znanstvenog programa Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske u Zagrebu". Inicijativu za pisanje te monografije dao je zapravo dr. Franjo Tuman, koji je od godine 1961. do 1967. bio direktor Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske. Autorica, koja je tek diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poradi svoje neupuenosti, podugo se opirala Tumanovu zahtjevu da prihvati rad na toj monografiji, pod izgovorom da se o Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj nema to vie pisati, jer je sve ve napisano i objanjeno. Obmamljena pamfletskim napisima Mate Rajkovia, ime Balena, Viktora Novaka, Ferde ulinovia, te mnogobrojnim novinskim feljtonima sroenim na isti kalup, ona je zaista tako i mislila. Tijekom vremena Fikreta Buti sve se vie uivljavala u problematiku postanka Nezavisne Drave Hrvatske i njezina postojanja, tako da je u razgovoru nesvijesno rabila nazivlje i jezine izriaje uobiajene u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, te se poesto alila na nedostatak vremena i injenicu da je hrvatski ratni arhiv stranica 3

prenesen iz Zagreba u Beograd, zapravo iz Hrvatskog dravnog arhiva u beogradski Vojnoistorijski institut, u koji je teko dobiti pristup i u kojemu uz svakog istraivaa hrvatske dravne i ratne povijesti neprestano bdije naoruani vojnik, kojemu se moraju dati na pregled sve nainjene biljeke. Ona, a i drugi znanstveni radnici u Institutu, znali su poesto izrei svoje negodovanje zbog te injenice i podsjetiti se vremena kad je ban i grof Karlo Khuen-Hedervary bio usred Hrvatskog sabora oamaren i udaren nogom u stranjicu, zato to je dio hrvatskog arhiva poslao u Budimpetu. Fikreta Jeli-Buti radila je na ovoj monografiji skoro punih petnaest godina, pa je stoga razumljivo da knjiga obiluje mnogim podacima, koji su i najupuenijem itatelju, slabo ili nikako poznati. Meutim, u njoj su isto tako lako uoljive pojedine netonosti, ishitrene tvrdnje, a i poesto zatajivanje ili zaobilaenje znanstvene istine, pa i neznanstveno suprostavljanje nepobitnim injenicama. Autorica je olako dopustila da je zavedu "istrani i sudski materijali narodne vlasti iz procesa odranih jednom broju glavnih nosilaca ustakog reima". Osim toga, u monografiji je vidljiva stanovita, unaprijed odreena, politika tendencija, kojoj je autorica morala prilagoditi svoje analize i zakljuke. Tako ona ustvruje da su ustae, u svojoj iskljuivosti i mrnji, najveu vanost polagali "na objanjavanju opravdanosti upotrebe sile svih sredstava prinude i terora u postizanju glavnih ciljeva pokreta", te da je "parola osvete davala (je) osnovni ton i u obuci kadra i u samoj propagandi" (str. 26). Tu svoju tvrdnju ona potkrepljuje citatima iz Ustae, vjesnika hrvatskih revolucionaraca, u kojima se kae:

stranica 4

Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupilo toliko doklaarenih iardija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji ivu od hrvatskog naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i da mu pomognu u njegovoj nadovjenoj borbi za slobodu, oni slue tuinskom nametniku i tiranu, a piju i siu krv hrvatskom seljaku i radniku. Ustaa, srpanj 1932. Revolucijom, krvlju i orujem treba sruiti tuinsku tiraniju i uspostaviti nezavisnu dravu Hrvatsku. U tu svrhu kupe se borci u revolucionarne ustake redove, za taj cilj opremaju se i naoruavaju ustae. Ustaka hrvatska revolucionarna organizacija znade uzroke nesree, nu znade i sredstva, kojima se stie sloboda, spas i srea hrvatskog naroda. U tom cilju, na tom putu, pregaziti e sve zapreke vrstom oruanom rukom. Ustaa, veljaa 1932.

Razraujui dalje tu svoju tvrdnju autorica otvoreno priznaje da je Hitlerova "Njemaka bila zainteresirana za stabilan poloaj Jugoslavije" i da "joj je davala podrku" (str. 30), ona citira (str. 31) pisanje Ustae iz listopada 1932. u kojemu se napadaju svi oni "koji ne znaju i koji nee da znadu, daje doba papirnate i jezine borbe prolo, da nita nije koristilo, da sada vodi i da e voditi glavnu rije portvovanost, revolveri, bombe i otri bodei hrvatskih ustaa (...)", ali pri tome potpuno zaobilazi injenicu da je u to vrijeme, a i mnogo godina kasnije komunistika promidba imala ista obiljeja i da je ustvrivala iste neosporne injenice u emu se posebno ikticao Proleter, glasilo Centralnog komiteta Komunistike partije Jugoslavije, koji je izlazio od godine 1929. do 1942. Radi ilustracije navodimo nekoliko citata iz Proletera, kojemu je jedno vrijeme bio urednik i Josip Broz Tito:Mase radnog naroda dovedene do nezapamene bede i nevolje pljakakom kapitalistikom i veleposjednikom politikom velikosrpske vojno-faistike diktature i privrednom krizom diu se na borbu protiv vlade krvavog kralja Aleksandra poslednjeg. Po itavoj zemlji valja se talas protesta protiv zloi-

stranica 5

nake vojno-faistike diktature. Usprkos zabrana odravaju se sastanci i zborovi, sve ee i ee dolazi do demonstracija i sukoba radnika i seljaka sa policijom i andarima. Radniki trajkovi se mnoe usprkos terora vlade i poslodavaca i izdajstvu socijalfasistikih voa. Gladni seljaci u masama juriaju na dravne magazine i raznose odatle ito da nahrane svoje porodice, isteruju iz sela ekzekutore koji dolaze da prodadu seljaku poslednju kravu i njivu za porez i dugove zelenaima. Mestimice radnici i seljaci odlaze u umu i zapoinju ustaku borbu protiv dravnih vlasti. ak i u vojsci, koju je velikosrpska buroazija i njena monarhija smatrala za svoj najsigurniji oslonac i naroito uvala od svakog revolucionarnog uticaja, poinju da se organiziraju pobune vojnika i oficira. Nezadovoljstvo se iri iz dana u dan, iz dana u dan se svrstaju u borbu novi slojevi radnika, seljaka, gradske sirotinje, radne inteligencije, ugnjetenih naroda. Fronta boraca protiv diktature raste svakim danom i sve vie potkopava tlo pod nogama diktature. Proleter, broj 26, rujan 1932. Svi kao da oekuju dan opte osvete, dan kad e otpoeti opta i odluujua borba protiv omraenog reima. (...) U takvim sluajevima radnicima i seljacima treba tumaiti, da nije dovoljno ako se sa stisnutom pesnicom u depu eka neki "osvetniki dan". Ni jedan narod i ni jednu klasu ne moe nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode. Vojno-faistika diktatura nee se raspasti automatski sama od sebe. Svrgnue velikosrpske voj.-fa. diktature nee se izvriti na taj nain to e jednog lijepog dana da se dignu mase same od sebe na oruani ustanak. Oruani ustanak masa mora se pripremati i to uporno i sustavno. Put koji vodi ka oruanom ustanku masa jeste uvlaenje njihovo u svakodnevnu borbu za pojedine i djelomine zahtjeve, irenje i jaanje te borbe i podizanje njeno na stupanj ope borbe protiv diktature. Voj.-fa. diktatura, nacionalno i socijalno ugnjetavanje, izrabljivanje sa strane poslodavaca, zelenaa, banaka i veleposjednika sve to moe se sruiti i unititi samo na osnovu razvijanja svakodnevne borbe u fabrikama, selima i ulicama. "Uzdaj se u se i u svoje kljuse" - veli narodna poslovica. Borbu treba voditi sada i ne ekati da netko drugi doe i tu borbu vodi. Proleter, broj 2, veljaa 1933.

stranica 6

Brojni lanci u Proleteru zavravali su parolama: "Dole velikosrpska vojno-faistika diktatura! ivela radniko-seljaka vlada! Napolje sa srpskim inovnicima, andarima i policijom! Za slobodu tampe, zbora i dogovora!" (Proleter, br. 24, rujan 1932.), "Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-faistike diktature! (Proleter, br. 2, veljaa 1933.), "Ne dajmo da faisti i furtimai mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti, u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokaimo i rijeju i djelom, da smo mi pravi sinovi hrvatskog naroda! Dokaimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu! (Proleter, br. 12, studeni 1937.). Napisi iz toga doba protiv "doklaarenih iardija" i svih neprijatelja koji "piju krv" hrvatskom narodu (Ustaa) i poziv da se to prije obrauna "sa srpskim inovnicima, andarima i policijom" (Proleter) nije bio izraz nikakve iskljuivosti ili mrnje ustaa i komunista, nego borba "protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumara" (Proleter, br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je "doba papirnate i jezine borbe prolo, da nita nije koristilo" (Ustaa) i da "ni jedan narod i ni jednu klasu ne moe nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode" (Proleter) ostale su, naalost, nepobitne povijesne injenice sve do dananjih dana. Na prijeratno pisanje Ustae i Proletera u brojnim lancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika, glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilake fronte ili krae reeno partizanskog Vjesnika, kojega su ureivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao dananji zagrebaki Vjesnik. Iz tih lanaka mogli bismo navesti stranica 7

podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da e kroz klasno osloboenje hrvatski narod postii i nacionalnu slobodu, koja mu je u faistikomonarhistikoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana. Navodimo tek neke citate:Radnika klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim to je kao dio hrvatskog naroda bila izloena raznim oblicima nacionalnog potlaivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (...) Radnika klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljatvom, zadala (je) osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost. Vjesnik, br. 12., svibanj 1942. Pasivnost, ekanje i raunica nije osobina naeg naroda. (...) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (...) U narodno-oslobodilaku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje more, njive i planine... (...) Velikosrpska ovinistika klika uz svesrdnu pomo okupatora naotrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomo ake hrvatskih izroda. Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942. Mnogonacionalna Austrougarska monarhija u kojoj su stoljeima robovali brojni, preteno slavenski narodi, nestala je 1918. godine pod udarcima Antantinih armija na frontama i pod unutranjim udarcima potlaenih naroda: Poljaka, eha, Slovenaca, Hrvata itd. Ovi narodi, koji su desetljeima vodili oslobodilaku borbu, ustali su u toku rata 1914-1918., osobito nakon revolucionarnih dogaaja u Rusiji i zadali smrtonosne udarce nasilnikoj monarhiji. Uslijed nepostojanja organizirane revolucionarne snage hrvatski narodu tom najpogodnijem povijesnom momentu nije uspio ostvariti svoje davne ciljeve, nego je pod pritiskom velesila pobjednica, velikosrpske politike a naroito izdajom vodeih politiara u Hrvatskoj uao u sklop versajske Jugoslavije i tako polufeudalni austromaarski jaram

stranica 8

zamijenio velikosrpskim, Antanta je naime na ovome dijelu Evrope trebala svoju strateko-politiku poziciju, velikosrpska gospoda traila su poveanje Srbije, stvaranje velikosrpske drave, a izdajnika vodstva hrvatskih politikih klika iz straha pred revolucionarnim valom naroda traila su spas svojih sebinih interesa i pozicija u naruju velikosrpske arijske i generalske reakcije. Tako je 1. XII 1918. protiv volje hrvatskog naroda, protiv volje svih ostalih nesrpskih naroda, a bez pitanja i privole i samog srpskog naroda, stvorena versajska tvorevina Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, u kojoj ne samo to nije ostvareno nikakvo i niije osloboenje ni ujedinjenje, nego je postala glavnjaom svih naroda, u kojoj je i sam srpski narod, za volju odranja te reakcionarne tvorevine izgubio sve one demokratske tekovine, koje je u dugim i krvavim borbama izvojevao u predratnoj Srbiji. (...) 23 godine ivotarila je nasilno stvorena versajska Jugoslavija. itava povijest te reakcionarne tvorevine nije nita drugo do povijest besprekidnog, stalno pojaavanog nasilja, pljake i terora nad svim potlaenim narodima Jugoslavije povijest oslobodilakih borbi i rtava naroda protiv velikosrpskog jarma. - Vjesnik, br. 19, prosinac 1942. U 20-godinjem razdoblju ivota u versajskoj dravi hrvatski je narod amio u najcrnjem nacionalnom ropstvu, izloen politici bezprimjerne pljake i terora od strane velikosrpske arije. Ne imajui ni asa nita protiv bratskog srpskog naroda i zajednikog dravnog ivota s njime, hrvatski je narod bio prinuen da kroz itavo to razdoblje vodi ogorenu borbu za nacionalnu slobodu i opstanak protiv klike velikosrba, koji su izazivali razdor i nacionalnu mrnju, razvili krvavu politiku nacionalnog ugnjetavanja, vladajui nasilnikim protunarodnim metodama i nad samim srpskim narodom, ime su pripremali preduvjete sloma drave i ropstva svih naroda Jugoslavije. Odmah nakon stvaranja drave beogradska je arija opljakala hrvatski narod i sav preanski svijet, najprije 1919. g. kada je pri markiranju krunskih novanica jednostavno oduzela 20 posto od ukupnog iznosa svim imaocima kruna a zatim 1920. g. iste te imaoce kruna sa razmjenom 4 krune za 1 dinar ponovo opljakala za jo vie stotina milijuna dinara. itava kasnija financijalna politika voena je u istom protunarodnom i protuhrvatskom duhu, naroito putem pljakake inflacije stabili-

stranica 9

zacije dinara, to su naroito teko osjetili radniki i seljaki slojevi svih zemalja Jugoslavije. itavih 20 godina poreska politika zasnivala se na nerazmjerno viem optereenju Hrvata i preana, a poreski araf naroito je lopovski i andarski radio u tim krajevima. Kroz 10 godina od 1918. do 1928. g. najnia stavka kuarine u Hrvatskoj bila je tri puta via od one u Srbiji, zemljarina plaala se dva puta vie. Porezno optereenje po stanovniku za period od 1924.-1929. u Hrvatskoj iznosi 406 dinara, a u Srbiji 180 dinara prosjeno. Ukupno hrvatski je narod 1925. g. plaao za 19 posto vie poreza nego prije rata 1914-1919. Kreditna politika dravnih zavoda i pitanje razduenja seljakih masa bile su obine igrae karte u rukama raznih stranakih klika i reima naroito u izbornim kampanjama, a uvijek zadojene protuhrvatskim duhom. Za teke industrijske krize 1929. godine politika beogradske arije sunovratila je u propast desetke hiljada malih hrvatskih tedia i njihove utede samo iz rivalstva, konkurencije prema zagrebakim bankama, kojima je drava uskratila pomo u jednom tekom asu i prouzroila katastrofu, ije su trokove platili u prvom redu hrvatski radniki i seljaki slojevi. Znaajno je napomenuti, da je u to isto vrijeme drava od narodne imovine godinje otkidala po 45 milijuna dinara kao pomo bjelogardejskom olou, koji se ugnijezdio u Beogradu, tom sreditu protusovjetske akcije. (...) Ukratko od godine 1919.-1938. svi dravni prorauni iznosili su okruglo 180 milijardi dinara od ega je Hrvatska u porezima i drugim putevima doprinijela 60 milijardi. Od te svote za dravne potrebe u Hrvatskoj utroeno je okruglo 30 milijardi, a ostalih 30 izneseno je iz Hrvatske svakako ne u srpska sela ili palanke, ve u pretince beogradskih-arijskih glaveina. Prosvjetna i kulturna politika voena je u Hrvatskoj planski u protuhrvatskom duhu, naturajui djeci u kolama velikosrpske teorije, pjesme, udbenike, jezik, nastavno osoblje i duh, guei svako istinsko i nacionalno hrvatsko nastojanje ak zlorabei i samo hrvatsko ime i kompromitirajui ideju dravnog jedinstva, koja je postala maskom za svaku protunarodnu i napose protuhrvatsku rabotu. Hrvati su kao Hrvati na svakom koraku bili terorizirani i ikanirani, sudbinom itavog naroda vladala je samovolja trulih reima. Od masovnih teroristikih napada na hrvatsko radnitvo

stranica 10

i seljatvo, od progona inteligencije pa do hapenja vodeih politiara na elu sa Stjepanom Radiem 1924.-1925., do njihovog ubojstva usred beogradske skuptine 1928., pa preko 6. januara do nevienih nasilja na izborima 1935. g. i izbezumljenog pucanja na hrvatske manifestacije i zborove, kroz sve te velikosrpske zloine protee se linija jedne protuhrvatske politike, koja ni u Srbiji nije imala nita srpskog ni narodnog. Deseci hiljada osuenih na dravnim sudovima za zatitu drave, pune robijanice, glavnjae, batinanje kao neophodan sistem, to dopunjuje sliku one mrane prolosti za kojom danas lane suze liju londonske izbjeglice i Maek-Krnjevieva izdajnika druba. Kroz 20 godina opstojanja velikosrpske drave, na elu dravne uprave smijenilo se preko 40 vlada sa oko 700 ministara. Nikada nijedna vlada nije dola na vlast niti je bila oborena parlamentarnim putem, sve su se uvijek ravnale, dolazile i odlazile utjecajem zakulisnih faktora, napose arije. Hrvatski narod ne samo to nije imao nikakvog utjecaja na vladinu politiku, ve su sve vlade bile izrazito protivhrvatske pa ak i one malobrojne "zajednike, sporazumake" stajale su u znaku potpune premoi beogradske arije. U vojsci i njenim vrhovima uope nije bilo predstavnika hrvatskog naroda, pa ba to to su generalske klike djelovale bez ikakve kontrole naroda uope i posebno hrvatskog naroda, dovelo je dobrim dijelom do toga, da su se u tim vrhovima ugnijezdili protunarodni tipovi, koji su se u pogodnom trenutku lako razvili u petokolonae, to su se nesavjesno titrali naim narodima i konano ih bacili u faistike ralje. Nije nikakvo udo da se protunarodni i protuhrvatski duh stalno irio i vrsto ugnijezdio u itavom aparatu drave, koja je i nastala kao barikada narodnih neprijatelja pred svojim narodima. Prvi izbori u zemlji, izbori za Ustavotvornu skuptinu izvreni su na temelju statistike puanstva iz 1910. godine toboe radi "brojnih ratnih rtava Srbije", a ustvari je to bila izborna manipulacija, da bi se olakalo stvaranje veine za centralistiki ustav. Zatim izglasavanje Vidovdanskog ustava, temeljnog dravnog zakona, izvreno je grubom povredom narodnih prava i demokratskih naela, obinom kupovinom glasova neznatnih manjina, a uz odsustvo i protiv predstavnika radnog naroda, 58 poslanika KPJ i svih predstavnika hrvatskog

stranica 11

naroda, poslanika HRSS dakle protiv volje najpozvanijih slojeva i naroda. Zar je ta i takva tvorevina mogla postati neim drugim, ve glavnjaom naroda, napose glavnjaom hrvatskog naroda? (...) Nijedan narod, ponajmanje hrvatski narod, ne moe danas poaliti za tim omraenim stanjem koje je obiljeeno bespravnou, nasiljem, terorom i pljakom od strane velikosrpske arije, a izdajom i stalnim obmanjivanjem od strane veine vodstva HSS-a. Vjesnik, br. 1, sijeanj 1943. Nedavno su nai borci na Baniji u borbi zarobili jednog majora domobranskog zdruga. Kad su mu na presluanju dobacili, da je izdajica hrvatskog naroda, jer se bori protiv slobodne Hrvatske, zarobljeni major ree: - Ja se borim za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, Ja sam maekovac ... Vjesnik, broj 16, 16. kolovoza 1944.

Zaista, ideja slobodne i nezavisne Hrvatske duboko je usaena u svakom Hrvatu, bez obzira na njegovo socijalno podrijetlo i osobno ideoloko i politiko uvjerenje. Istina je da su ideoloke opreke i razliiti politiki nazori razdvajali hrvatske ustae, komuniste, maekovce i one koji su pripadali drugim politikim pokretima, strankama ili grupama, ali ideja hrvatske dravnosti i slobode njih je ipak zbliavala i oni su u razliitim, i ne ba povoljnim prilikama, suraivali na oivotvorenju te ideje. U dananjem vremenu injenice o toj suradnji najpomnije se kriju i dokumenti o njoj unitavaju, ali se zato stare, izumrle i ve zaboravljene opreke nastoje oiviti. Fikreta Jeli-Buti ne samo da prikriva njoj vrlo dobro poznate povijesne injenice o poetnom jedinstvu hrvatskih komunista i ustaa i o njihovoj suradnji i zajednikoj borbi protiv velikosrpske Jugoslavije, a za slobodnu i nezavisnu dravu Hrvatsku, tovie, ona izvre povijesnu istinu, te se uz to poziva na Proleter, na ijim stranica 12

stranicama se oituje potpuno druga zbilja. Razglabajui o akciji hrvatskih ustaa na Velebitu u rujnu 1932. (Velebitski ustanak), o ciljevima i politikim domaajima te akcije, ona pie (str. 41):Poslije ustake akcije u Lici, vlasti su pootrile policijski i andarmerijski nadzor nad mnogobrojnim osobama, a slijedile su i otre represalije nad samim stanovnitvom. U nekim opinama odrane su konferencije s istaknutim opozicionim politikim linostima, koje su bile upozorene na posljedice zbog ukljuivanja u ustaku propagandu. Pod sumnjom ustake propagande vrena su hapenja i u drugim krajevima Hrvatske. Istodobno je akcija ustaa naila na stvarnu osudu progresivnih snaga u zemlji, u prvom redu Komunistike partije Jugoslavije.

Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvjetaj o toj ustakoj akciji u lanku pod naslovom "Ustaki pokret u hrvatskim krajevima" u kojemu se kae:U posljednje vrijeme poinje da se iri osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaki pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je vie sukoba izmeu naoruanih ustaa i andara. Meu ibenikom i Benkovcem ustae su digli u zrak etiri andarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustae 5 andara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da ugui pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 andara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih puaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane "Narodne odbrane" Koste Peanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjae krstare meu Rijekom i Splitom i najstroe paze da se iz Italije ne bi vercovalo oruje ustaama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u vee izlaziti iz kua, a kad neko hoe da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustakim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapenih iz Zagreba radi zadunica Hraniloviu. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljaka pobuna bilo je prema

stranica 13

vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih. Iz svih tih vijesti - koje djelomino potvruje i slubena agencija Avala - vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror reima nad stanovnitvom prevrili su ve sve mjere i seljaci dovedeni do oaja bjee u umu i sa pukom u ruci poinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaki pokret zapoinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji - najsiromanijim krajevima Jugoslavije - moe se zakljuiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali znaenje nacionalnog momenta takoer je veliko, jer je pokret najvie razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije. Komunistika Partija pozdravlja ustaki pokret likih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dunost je svih komunistikih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.

U lanku se nadalje kae da je "borba za rairenje masovne baze ustakog pokreta" zadaa komunista, jer "velikosrpska vojno-faistika diktatura ne moe da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez uea najirih masa", te da "borba za nacionalno osloboenje treba da bude ispunjena konkretnim sadrajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataa-lihvara, kole itd." lanak zavrava tvrdnjom da se komunisti bore: protiv nacionalnog i socijalnog potlaivanja, za samoodreenje potlaenih naroda do otcejepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg uea u ustakom pokretu i predvode taj pokret, vezujui borbu ustaa za nacionalno osloboenje sa borbom irokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu. Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljau-oujak 1933. potvreni su ovi raniji stavovi Centrastranica 14

lnog komiteta Komunistike partije Jugoslavije u odnosu na ustaki pokret. Preko itave prve strane i polovice druge toga broja Proletera zauzima lanak pod naslovom "Za svakodnevne interese radnog naroda" u kojemu su iznesene i slijedee tvrdnje i programatski stavovi:Preduslovi revolucionarne krize u Jugoslaviji postepeno, u posljednje vrijeme naglo, sazrijevaju. Jedinstvo versailleske Jugoslavije ugroeno je i iznutra i spolja. Velikosrpska vojno-faistika diktatura nalazi se zbog toga u raspadanju. Ona ne moe da nae izlaz i spas niti u poputanju niti u zaotravanju svoga terora. (...) Ogromno nakupljeno nezadovoljstvo, razoaranost, ogorenost radnoga naroda podie val njegove borbenosti. Val borbenosti pokreta ugnjetenih naroda i radnike klase i najirih slojeva upropatenog seljatva i osiromaenih srednjih slojeva uspinje se naglo. Rokovi koji nas dijele od zamanih dogaaja kratki su! (...) U toku posljednjih dva tri mjeseca dolo je u Jugoslaviji do niza dogoaja, koji su traili i trae od svega naeg partijskog lanstva brzo i konkretno reagiranje kako u usmenoj i pismenoj agitaciji n. pr. povodom akcije ustaa u Lici i Hrvatskom Primorju bio je pravilan i uinjeni su dovoljno uspjeni pokuaji, da se mase ugnjetenih naroda sa tim stavom upoznaju. Ali treba otvoreno priznati, da partija nije uspjela da povodom ustake akcije pripremi i razvije i u dubinu i u irinu nacionalnorevolucionarnu borbu ugnjetenih masa. Partija je nedovoljno konkretno vodila borbu protiv divljeg terora koji bijesni u Lici i u Hrvatskom Primorju. (...) iroke mase narodne sve vie dolaze do uvjerenja da su komunisti u pravu, kada su tvrdili i tvrde, da sve nade srbijanske buroaske opozicije o dobrovoljnom pristajanju v.-f. diktature na promjenu oblika buroaske diktature, na raspis izbora za konstituantu itd. predstavljaju samo zabludu, koja smeta i oteava borbu protiv v.-f. diktature. Ali te iluzije jo uvijek igraju vanu ulogu u zavaravanju masa i njih treba uporno razobliivati. Iluzije vostva Seljako-Demokratske Koalicije i Slovenske Ljudske Stranke, da e faistika diktatura s njima pregovarati na bazi njihovih zagrebakih i ljubljanskih posrednikih i

stranica 15

sporazumakih punktacija, takoer su skrahirale. Skrahirale su zato jer su nosioci diktature svijesni, da bi hrvatski i slovenski nacionalno oslobodilaki pokreti masa radnoga naroda pregazili pregrade koje njihovoj borbi za osloboenje hoe da postave nacionaino-reformistiki voe. Ali mnogi nai partijski drugovi, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji, nisu jo shvatili sav zamaaj potrebe pravilnog partijskog rada na pomaganju nacionalno-revolucionarnih pokreta. Tu se ne radi samo o platonskoj solidarnosti sa nacionalno oslobodilakom borbom, nego je potrebno, da organizacija vodi ilavu borbu za ostvarenje rukovodstva radnike klase u cijeloj borbi ugnjetenih naroda. To znai, da borbu protiv sviju oblika nacionalnog sporazumatva i njegovih nosioca i predstavnika treba udesetorostruiti. Borba za hegemoniju (za rukovodeu ulogu) radnike klase u borbi nacionalno ugnjetenih i seljakih masa isto kao i pojaana borba protiv vostva raznih graanskih i sitnoburoaskih opozicionih grupa jeste jedan od najvanijih uslova pobjede radnog naroda u borbi sa tlaiteljima i ugnjetaima. Interniranje voa nacionalno-sporazumake i preanske sitnoburoaske opozicije i ope pootrenje terora opasno ugroene velikosrpske diktature zaotrilo je posljednjih tjedana sve suprotnosti u zemlji. Masovni pokreti protiv velikosrpske vojno-faistike diktature pojaani su, zablude i iluzije buroaske opozicije i nacionalnog sporazumatva meu njima, jo su jake, ali su i one pokolebane. Tijesno povezivanje sa tim masama radi sistematskog pripremanja i voenja akcija masa protiv terora faistike diktature vrlo je vana zadaa svih naih organizacija.

Takvo pisanje Proletera bilo je potpuno u skladu ne samo s politikim uvjerenjem hrvatskih komunista, nego i sa zakljucima Prvog kongresa Kominterne u kojima se kae da je "jugoslavenska drava stvorena primjenom sile", te da ona ne posjeduje dravnu individualnost, ve je kao "vazalna drava Antante" umjetno stvorena (Teze o meunarodnoj situaciji i o politici Antante. Prvi kongres Tree mternacionale, Rad, Beograd 1953., str. 242). Prvi kongres Kominterne nagovjetava svjetsku proletersku revoluciju u kojoj e biti rijeen i stranica 16

problem hrvatske drave, jer e se "proizvodne snage svih zemalja osloboditi stege nacionalnih drava, ujedinivi narode u najtjenjoj ekonomskoj suradnji na bazi opeg privrednog plana i dati mogunost i najslabijem i najmalobrojnijem narodu da slobodno i nezavisno upravlja poslovima svoje nacionalne kulture, bez ikakve tete za ujedinjenu i centraliziranu europsku i svjetsku privredu" (n. dj., str. 245). U toj revoluciji nestat e Kraljevina SHS, jer u njoj ivi nekoliko nacija pod vlau "srpske birokratske veleposjednike oligarhije" (An das Proletariat der Balkan und Donau, Verlag der Kommunistischen Internationale, Hamburg 1920., str. 233). Obraajui se balkanskim komunistima Kominterna kae da stvaranje Kraljevine SHS znai "ogromno teritorijalno poveanje Srbije" (n. dj., str; 231). Peti kongres Kominterne (17. lipnja do 8. srpnja 1924.) donio je zakljuak da se "opa parola prava naroda na samoodreenje koju istie KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika" (Podloga ujedinjena. Kongres ujedinjenja. Prvi kongres KPJ. Istorijski arhiv Komunistike partije Jugoslavije, tom II, Kongresi i zemaljske konferencije KPJ 1919-1937. Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta KPJ, Beograd 1949., str. 421). Na etvrtom kongresu KPJ odranom 6. studenoga 1928. u Dresdenu zakljueno je, da je atentat na Radia poetak jednog "ubrzanog razgoliavanja i suavanja baze hegemonije velikosrpske buroazije, poetak jednog novog perioda poveanih nacionalnih sukoba i stranica 17

zaotravanja dravne krize, perioda u kome potlaeni narodi Jugoslavije otvoreno postavljaju pitanje svoje borbe za nacionalnu nezavisnost, za otcjepljenje" (n. dj., str. 147). Objanjavajui stav hrvatskih komunista prema slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj dravi i njihova nastojanja u tom pravcu dr. Franjo Tuman u svojoj knjizi "Velike ideje i mali narodi" (drugo, proireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1970., str. 265-268) pie:Najvii izraz angairanja Komunistike partije Jugoslavije oko rjeavanja hrvatskog nacionalnog pitanja bio je pokuaj stvaranja Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta u doba estosijeanjske diktature. CK KPJ je potkraj 1932. pokrenuo i izdavanje glasila tog pokreta pod imenom Hrvatski put, koje je tiskano u inozemstvu a bilo je namijenjeno preteito hrvatskom selu. U duhu ope linije Tree komunistike internacionale, koja je u razdoblju od 1924. do 1934. zastupala stajalite da Jugoslaviju kao versaillesku tvorevinu i tamnicu naroda treba razbiti, kao "cilj borbe Hrvatskog Nacionalnog Revolucionarnog Pokreta" bilo je postavljeno "izvojtenje samoodreenja hrvatskog naroda, oivotvorenje njegovog prava na otcjepljenje od Jugoslavije, ujedinjenje, nezavisnost i osloboenje hrvatskog naroda od velikosrpskog i svakog drugog imperijalistikog jarma, te stvaranje slobodne republike Hrvatske, u kojoj e narod sam odluivati svojom sudbinom". Kao zadaci borbe Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta bijahu postavljeni: "propovijedanje, organiziranje i voenje svakidanje borbe najirih slojeva hrvatskog naroda protiv sviju oblika ugnjetavanja i pljake"; "protiv politikog zarobljivanja i odnaroivanja hrvatskog naroda"; protiv "ukidanja", "jugoslaviziranja", "posrbljivanja i faiziranja" hrvatskih ustanova, kola i omladine; protiv "gonjenja hrvatskih sinova na vojnu slubu izvan hrvatskih krajeva", a "za odstranjenje srbijanskih okupatorskih eta s hrvatskog teritorija"; protiv "gospodarskog i financijskog isisavanja i pljake hrvatskog naroda".

stranica 18

Komunistika partija tei da ope nezadovoljstvo hrvatskog naroda s monarhistikom Jugoslavijom iskoristi za stvaranje nacionalno-revolucionarnog pokreta pod svojim vodstvom pa zbog toga istie da osloboenje hrvatskog naroda pretpostavlja: "nepomirljivu i bezobzirnu borbu protiv svih izdajica hrvatskog naroda, te uope svih raznovrsnih saveznika i pomagaa velikosrpske diktature"; "odluno suzbijanje opasnih ideolokih zabluda i obmana, koje postoje u hrvatskom nacionalnooslobodilakom pokretu, kode borbi za osloboenje hrvatskog naroda, a stvarno koriste ili velikosrpskim ugnjetaima i njihovim francuskim imperijalistikim pokroviteljima ili stavljaju pokrete za osloboenje u slubu drugih stranih osvajaa". Kao glavne zablude navode se: a) "zablude, da se osloboenje Hrvatske moe postii federalistikim i kakvim bilo preureenjem imperijalistike Velike Srbije, prozvane Jugoslavijom, putem novog "sporazuma" bilo sa sadanjim vlastodrcima, bilo s kojim drugim predstavnicima velikosrpske vladajue klase, a pod pokroviteljstvom francuskog ili engleskog imperijalizma"; b) "Zablude, da se osloboenje Hrvatske moe postii u s a v e z u s o s v a j a k i m talijanskim, maarskim, bugarskim i drugim faizmom"; c) "Pacifistika miroljubivost prema tlaiteljima i pasivno ekanje da se velikosrpski jaram srui sam od sebe"; d) "Zablude, da se uporna revolucionarna borba najirih slojeva... moe nadomjestiti atentatima... te upadima ustakih eta, zavisnih od stranih osvajaa. Ali, ustaku borbu, koja nie iz nezadovoljstva i otpornosti irokih slojeva narodnih, treba svima silama organizirati i predvoditi (potcrtano u izvoru, F. T.). Na osnovi toga kao programatski cilj postavljeno je suzbijanje sviju zabluda vodstva razliitih stranaka i struja, a istodobno "svestrano pomaganje borbe pristaa tih stranaka i skupina i zajednika borba s njima (potcrtano u izvoru, F. T.) protiv raznih oblika i naina ugnjetavanja hrvatskog naroda", i stvaranje saveza s nacionalnooslobodilakim pokretima u ostalim zemljama Jugoslavije koji se bore protiv "vojno-faistike diktature i velikosrpske monarhije" i priznaju hrvatskom narodu pravo na samoodreenje. Iako Kominterna poslije dolaska Hitlera na vlast u Njemakoj (1933.) zbog faistike opasnosti mijenja stav prema Jugoslaviji tako da marseilleski atentat na kralja Aleksandra ocje-

stranica 19

njuje kao "napad faizma na demokraciju", predstavnici hrvatskog komunistikog pokreta teko i nevoljko primaju tu promjenu. Hrvatski put, koji je kao glasilo HNRP izlazilo do 1936. nastavio je pisati uglavnom u istom duhu. Na poetku 1935. list pobija miljenje da se "hrvatski narod ne moe osloboditi" jer je malen i bez svoje vojske dok "Srbi imaju svoju vojsku, andare i policiju". Takvom malodunom stajalitu list suprotstavlja argumente da je "hrvatski narod brojano gotovo jednak Srbima", a zajedno sa Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim ugnjetenim narodima sainjava ogromnu veinu, a u vojsci su i sinovi hrvatskog i ostalih potlaenih naroda, koji e u "odlunom momentu stati na stranu" svoga naroda. Pozdravivi jedinstvenost i izbornu pobjedu hrvatskog naroda na svibanjskim izborima 1935. Hrvatski put podvrgava kritici pacifistiku sporazumasku politiku vodstva HSS-a koje ne prua otpor divljanju i krvavom nasilju orunitva i redarstva beogradskog reima. Konstatiravi da je "hrvatski narod za tu sporazumasku politiku platio deset puta toliko rtava" i da mu nedostaje "odluno vodstvo i vojnika priprava", list upuuje poziv: "Hrvati organizirajte svoje obrambene ete, koje e znati i moi da suzbiju andarska nasilja i da pou u borbu za slobodnu Hrvatsku Republiku".

Ustaka akcija na Velebitu i policijski teror koji je nakon nje uslijedio zbliio je hrvatske komuniste i ustae, oni su se meusobno potpomagali, pa i zajedniki nastupali protiv velikosrpske Jugoslavije, o emu postoji velik broj dokumenata. Proleter, br. 2 iz veljae 1933. na 5. strani objavljuje veliki lanak pod naslovom "Za pomo i osloboenje politikih i vojnih osuenika" u kojemu se kae:Za vrijeme etirigodinjeg trajanja velikosrpske vojnofaistike diktature bilo je za politike "krivice" osueno 20 ljudi na smrt, 5 na doivotnu robiju, preko 800 na 2673 godina i 6 mjeseci robije. Bez suenja bilo je na podmukli nain ubijeno preko 100 radnikih boraca. -To su grozne injenice, nad kojima svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner u zemljama velikosrpske Jugoslavije treba da ozbiljno razmisli. Oni koje je

stranica 20

vlada dala ubiti i koje ona baca u tamnice, to su radniki, seljaki i nacionalni revolucionarni borci. Vlada ih je dala osuditi zato, jer su oni organizirali i predvodili radnike, seljake i ugnjetene narode u borbu protiv sniavanja radnikih nadnica i pogoravanja radnih uslova, protiv poveavanja poreza, egzekucija i pljake seljaka, protiv nacionalnog ugnjetavanja i nasilnog posrbljivanja, protiv krvavog reima velikosrpske vojno-faistike diktature. Sudbina ovih boraca, koji danas ame u tamnicama je grozna. Sa njima se postupa gore nego sa obinim zloincima. Vlada je uvela u tamnicama strahoviti reim, koji ima svrhu da fiziki uniti politike osuenike, naroito komuniste, koji su najmnogobrojniji po svima zatvorima. Nedavno je u kaznenom zavodu u Mitrovici 10 politikih osuenika moralo stupiti u trajk glau i staviti na kocku svoj ivot, da bi izvojevali najelermentarnija prava, koja osuenici, naroito politiki, svagdje imaju, kao to je: grijanje elija, pravo nabavljanja hrane za svoj novac, pravo itanja knjiga, ukidanje prisilnog posjeivanja crkve, ukidanja batinjanja i neprestanih surovih disciplinarnih kazni. Iz ovoga moe svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner stvoriti zakljuak, kakav je uasan ivot na robiji onih, koji su se borili za interese radnog i ugnjetenog naroda. Blagodarei junakom dranju i solidarnosti politikih osuenika u Mitrovici, kao i velikom odjeku i protestima protiv takvog postupka vlade od strane radnih masa u zemlji i u inostranstvu, zahtjevi mitrovakih drugova su zadovoljeni. Ali radni narod se ne moe i ne smije zadovoljiti sa tim djelominim uspjehom. Jer prvo, ako je poloaj politikih osuenika u Mitrovici u nekoliko, poboljan, on je u svim drugim zatvorima jo uvijek grozan, i drugo, radnici, seljaci i ugnjeteni narodi ne mogu se zadovoljiti samo neznatnim poboljanjem poloaja svojih boraca u zatvorima. Njihova je dunost voditi odlunu borbu za osloboenje (amnestiju) politikih i vojnih osuenika, u toliko vie to borba protiv diktature trai stalno nove rtve i to krvava vlada, da bi uguila borbu radnog naroda u posljednje vrijeme jo vie pojaava progone i hapenja. Samo koncem 1932. g. uhapeno je i dotjerano u glavnjae u Zagrebu i Beogradu vie od hiljadu seljaka i radnika iz Like i Hrvatskog Primorja. Danas vie nego ikada treba radni narod one svoje drugove, koji ame po zatvorima, da bi zajedno s njima mogao

stranica 21

organizirati i povesti borbu protiv izrabljivanja, pljake i ugnjetavanja koje iz dana u dan postaje sve nesnosnije. Razviti borbu irokih masa protiv krvave diktature, za osloboenje politikih osuenika - to je jedna od najvanijih zadaa, koja stoji pred revolucionarnim pokretom u svima zemljama Jugoslavije. U tu svrhu Centralni Komitet Crvene Pomoi Jugoslavije odluio je u sporazumu sa drugovima u zatvorima, da u veljai i oujku ove godine organizira i povede iroku kampanju radnih masa protiv bijelog terora i za pomo i osloboenje politikih osuenika, i to sa parolama! - Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-faistike diktature! - Za poboljanje poloaja sviju politikih i vojnih osuenika u velikosrpskim zatvorima! - Za amnestiju (bezuvjetno osloboenje) sviju politikih i vojnih osuenika! - Protiv muenja u policijskim zatvorima i kaznionicama! Za najpuniju pomo politikim kanjenicima od strane najirih masa radnika i seljaka! - Za izgradnju i uvrivanje organizacija Crvene Pomoi! Dolje velikosrpska vojno-faistika diktatura!

Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih politikih promjena koje su iz nje uslijedile velebitska akcija hrvatskih ustaa zabiljeena je i u knjievnosti, pa i onoj nehrvatskoj. Tako srpski knjievnik Mladen Oljaa (ro. g. 1926.) u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 361.) pie, toboe prenosei dnevnik ustakog pukovnika Franjevia (zapravo proslavljenog hrvatskog ustakog pukovnika i krilnika Jure Francetia):Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. Ja sam jo 1932. u rujnu predvodio ustaki odred na Velebitu. Minirali smo vojarnu u selu Bruanima, etrnaestog rujna, na Jadovnom, tukli smo se sa andarima po planini. Bila je paljba sa obje strane, prsa u prsa. Teko je ranjen Stipe Devi, kojega nosimo. Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridruuje ustaama to su ranije pali; Hraniloviu, Soldinu i Rosiu. Prenoili smo u Rizvanui, sa etiri ranjena, meu seljacima koji su nam govorili: "Hrvatski narod trpi kao Krist na kriu. Vie

stranica 22

vrijedi jedan ustaa, nego cijela srpska satnija". Za veeru su nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje brzoglasnih ica. Poslije naeg odlaska u Italiju, andarmi su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, muili glau i eu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Aleksandra Karaorevia, i pokazivali im ustaku kapu i ogrta, to su ih pronali na mrtvome Deviu.

Oljai, poput mnogih drugih komunista, dobro je poznato druenje ustaa i komunista, njihove meusobne simpatije, ideoloka razmimoilaenja i razglabanja, kao i meusobna suradnja u zajednikoj borbi protiv velikosrpske faistike Jugoslavije. Na str. 373, 374 "Kozare" on na slijedei nain opisuje tobonje sjeanje ustakog pukovnika Franjevia, na susret i razgovor s poglavnikom dr. Antom Paveliem:Poglavnik me pozvao u neposrednu blizinu. Srce mi je zaigralo. Stao sam ukipljen, a Poglavnik me upitao: - Koliko si, Franjo, proveo u Mitrovici? - Pet godina, Poglavnic. - Kau da si bio prgav i da si se, svakodnevno, tukao sa andarima. Je li to istina? - Nije zgodno da se hvalim, Poglavnie... Gotovo svakoga jutra tukao sam se sa andarima. Ako ih nisam mogao mlatnuti, pljuvao sam po njima, ali ni oni meni nisu ostajali duni: obore me na zemlju ili na beton, pak me gaze cokulama odozgo kao konji snoplju... Bio sam modar gotovo svakog jutra - sve dok nam nisu priznali status politikih zatvorenika. - To je bilo onda kad ste suraivali s komunistima? - Nismo suraivali s komunistima, Poglavnie, nego smo na svoju ruku, kao i komunisti, istodobno kad i oni, trajkovali glau, neka bi nam se priznao status politikih krivaca i da nas uprava zatvora ne izjednaava s kriminalcima. Tako smo se nali zajedno, u zahtjevima, s komunistima u trajku glau. - Tada su vam komunisti preoteli Balena i jo neke.

stranica 23

-

Tada su vam komunisti preoteli Balena i jo neke. Da, Poglavnie, - rekao sam. - Tada je Balen priao komunistima, pored Maruia i jo nekih.

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvorskih zidina pojedini hrvatski borci kao ime Balen, Marui i drugi napustili ustake redove i pridruili se komunistima. Meutim, bilo je i obratnih sluajeva, jedan od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdi napustio je komuniste i pridruio se ustaama, pa je bio urednik Spremnosti, radi ega je kasnije bio osuen na smrt i smaknut. Meusobnom razumijevanju ustaa i komunista pogodovao je i njihov slian socijalni sastav. "Prema podacima, koje je u proljee 1937. dobio u Rimu predstavnik jugoslavenskog Ministarstva unutranjih poslova V. Milievi, u Italiji se nalazilo ukupno 510 pripadnika ustake organizacije. Veinom su bili smjeteni na otocima Lipari, Stromboli i Gigliu, dok su istaknutiji ustae bili razmjeteni po dvojica u raznim mjestima na jugu Italije. Prema tim podacima, socijalni i profesionalni sastav ustaa u Italiji bio je: 337 seljaka, 77 radnika, 35 mornara, 17 studenata, 12 trgovaca, 10 oficira, 2 novinara, 6 ostalih profesija". (F. Jeli-Buti, n. dj., str. 35). Od svih hrvatskih komunista najvei ugled meu ustaama uivao je Andrija Hebrang, prvi sekretar Centralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske. Nakon odravanja Osme zagrebake konferencije (25.-26. veljae 1928.) Andrija Hebrang se ilegalno prebacio u Austriju, gdje je bio uhvaen i predan jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 12 godina robije. Na toj dugogodinjoj robiji on je upoznao mnoge ustake revolustranica 24

cionarce i zbog svojih vrstih hrvatskih uvjerenja, ljudske postojanosti i uzgoritosti stekao njihovo potovanje, povjerenje i prijateljstvo, koje oni, a niti on, nisu nikada iznevjerili unato kasnijih suprotnosti, ideolokih i ratnih opreka. Kad je godine 1948. Andrija Hebrang bio zatvoren zbog oporbe velikosrpskom nasilju nad hrvatskim narodom, njemu ne samo da je bilo predbaeno prijateljstvo s ustakim revolucionarcima, nego je, tovie, bio optuen da je kroz to prijateljstvo izdao pokret kojemu je pripadao, to je bila potpuna neistina. Iako Hebrang ta svoja robijaka i hrvatska poznanstva i prijateljstva nije nikada zatajivao, u knjizi "Sluaj Andrije Hebranga" (Kultura, Beograd 1952.), koju je napisao srpski knjievnik Dobria osi (kao autor knjige naveden je pukovnik Udbe Mile Milatovi, koji je vodio istragu nad Hebrangom) tvrdi se suprotno, pa se iz toga izvlae zakljuci, koji nemaju nikakve podloge. Na 51. i 52. strani te knjige stoji zapisano:Drugovi su u Zagrebu ve bili sasluali ceo niz svedoka o ivotu i radu Hebranga u periodu od njegovog dolaska sa robije pa do hapenja. Ustanovilo se da drugovi iz Partije, s kojima je radio, nisu znali za njegove veze sa "hrvatskim nacionalistima" frankovcima (ustaama). Bilo je interesantno zato je Hebrang te veze stvarao i tajio ih od drugova. Tu mora neto da se skriva. Proitah zapisnik Ahmeta Ljubijankia. Ljubijanki je suen kao frankovac na osam godina robije za vreme bive Jugoslavije. Kaznu je izdravao u Lepoglavi i Mitrovici, gde se i upoznao s Hebrangom. Odmah po osnivanju Pavelieve tzv. "NDH" Ljubijanki je stupio u ustaku obavetajnu slubu. I kao agent te slube obnovio je svoje veze s Hebrangom. Ljubijanki navodi da mu je u vreme dolaska ustaa na vlast Hebrang rekao da svi robijai-frankovci treba da uzmu aktivnog uea u preuzimanju vlasti u "NDH" i da se odmah odazovu ustakom pozivu i jave udruenju "Uzdanica", radi dobijanja dunosti i funkcija. Na jednom drugom sastanku mu je rekao da

stranica 25

treba da se useli u stan dr. lezingera, Jcvrejina, koji je prebegao ispred ustaa, i da e on doi da se tamo smesti. U to vreme Hebrang je bio u stanu kod jednog drugog robijaa-frankovca, koji je suen pre rata na deset godina robije, Vladimira Frajtia. "Ja sam se plaio", izjavljuje dalje Ljubijanki, "mnogobrojnih veza koje je Hebrang odravao s bivim robijaimafrankovcima, a meu njima i nekim vrlo vanim ustakim funkeionerima, no, on me je umirivao da je s njima u dobrim odnosima jo s robije, i da se nita ne plaim... A kada sam ga upoznao sa svojom saradnjom sa organima ustake obavetajne slube, on mi je samo rekao da budem oprezan, jer da je opasno raditi na dve strane..." Budilo je opravdanu sumnju ovakvo dranje Hebranga u odnosu na Ljubijankia, oveka za koga zna da radi za ustaku obavetajnu slubu. On kod njega ak i stanuje! Ljubijanki ga vodi na veze s visokim ustakim funkcionerima...

Hebrang nije imao nikakva razloga da skriva svoje veze s "hrvatskim nacionalistima", kao to to tvrdi Mile Milatovi, to indirektno priznaje i sam Milatovi kad prenosi razgovor koji se vodio izmeu njega i Hebranga za vrijeme od jednih brojnih presluanja, koja su trajala preko godinu dana (M. Milatovi, n. dj., str. 57):Kakvu ste vezu imali sa ustakim pukovnikom Jucom Rukavinom, pre hapenja? Nijesam imao s njim nikakve veze. Negdje po osnivanju NDH, mislim u svibnju ili lipnju, iao sam jednog dana poslije podne s Maricom Jot i nekom studentkinjom, ijeg se imena ne sjeam, i kada smo bili u prosjeku izmeu Ilice i Tukanca, vidjeli smo da nam dolazi u susret Juco Rukavina. Kada je bio na jedno tri metra ispred nas, zabavio se s nekom djecom koja su se tu nalazila, dok smo mi proli pored njega. Drugom prilikom sudario sam se s Jucom Rukavinom na uglu izmeu Trenkove i Gajeve ulice. Juco je iao jo s dvojicom ustakih pukovnika. Kako objanjavate to da Rukavina nita ne preduzima protivu vas? Ne znam kako bih to objasnio, ali vjerujem da je izvor u naem ranijem poznanstvu s robije.

-

stranica 26

-

Moda vas nije prepoznao? U to ne sumnjam. Prepoznao me i prvi i drugi put. Naroito je bilo oigledno za prvi susret. On me je prepoznao, i ne hotei neto protiv mene preduzeti, namjerno je skrenuo svoju panju na djecu koja su se tu igrala, dok mi ne proemo.

Ustaki pukovnik i jedan od sudionika u Velebitskom ustanku iz godine 1932. Juco Rukavina nije nita htio poduzeti protiv svoga druga s robije Andrije Hebranga, jer je vjerovao u njegove potene hrvatske nakane. Istinski hrvatski komunisti i ustae podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etnikih granica. Vjesnik od 30. lipnja 1948. objavio je odluku Politbiroa CK KPJ o iskljuenju Andrije Hebranga iz KPJ s obrazloenjem da je ve "1944. godine smijenjen s dunosti sekretara CK KPJ zbog ovinistikih ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrene politike prema masama koje su bile pod utjecajem HSS i zbog otupljivanja borbe protiv ustaa", nadalje da je "1946. godine kanjen iskljuenjem iz Politbiroa CK KPJ i partijskom kaznom - strogim ukorom; istodobno je smijenjen s funkcije predsjednika Privrednog savjeta zbog pokuaja da svoje neslaganje s privrednom politikom CK KPJ i vlade FNRJ zamaskira linom netrpeljivou druga Tita prema njemu", te da je "svojim tetoinskim radom podgrijavao ovinizam i time pokuavao da razbije krvlju steeno bratstvo i jedinstvo naih naroda, to se vidi iz niza njegovih postupaka; on je govorio da cijeli Srijem treba da bude u okviru Hrvatske i na taj nain je zastupao poznato ustako gledite". U istom lanku Hebrang se optuuje da je "ometao izgradnju autoputa Beograd Zagreb", a "isto tako kanal Dunav - Tisa -Dunav". stranica 27

Vjesnik, od 23. studenoga 1948. pie:U pogledu stvaranja Narodnog fronta Hebrang je takoer imao svoju liniju. On ga je zaista nastojao oformiti kao koaliciju stranaka razliitih programa. Jasno je da bi ovakva politika oivjela buroaske utjecaje na sve grupacije u NF i da je ona vodila k njegovom slabljenju i otvarala mogunost rada neprijatelja. Takva politika nije odgovarala stvarnom razvoju odnosa meu grupama i razvoju formiranja jedinstva naroda. Ona bi otvarala vrata restauraciji staroga. U pogledu Srba Hebrang je ispoljavao ovinistike tendencije. On je svojim utjecajem na razliite naine pokuavao nametnuti partijskim organizacijama politiku koja je zapostavljala Srbe, koila njihov nesmetani nacionalni i kulturni razvoj. Na terenu su iz agitacionog i prosvjetnog rada iezavali srpski nacionalni elementi. U kolama i u sasvim srpskim krajevima se onemoguavalo uenje ilirice, srpske historije itd. Na selima se ak govorkalo da nije sasvim sigurno smije li se sada slobodno govoriti o Kraljeviu Marku i slino.

Hebrangova odgovornost prema hrvatskoj domovini u Vjesniku je prikazana kao ovinistika tendencija prema Srbima, iako se on suprostavljao injenicama preko kojih se, kao to bi to rekao Vlado Gotovac, "Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina", a "stotine godina njihova ivota, njihove sudbine, eli se prikazati kao gostovanje" (Vlado Gotovac: "Autsajderski fragmenti", Kritika, br. 8, str. 539, Zagreb, rujan-listopad 1969.). Andrija Hebrang dijelio je miljenje ostalih komunista, a i svih ostalih pripadnika autentinih hrvatskih nacionalnih pokreta, da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti nikakvi "politiki i vjerski gosti", nego punopravni graani svoje hrvatske domovine i drave. Utvrujui injenicu da je Hrvatska "njihova domovina" i da bi "ona bila strana svima da to nije", Vlado Gotovac je na slijedei nain (opisao) one Srbe u Hrvatskoj koji se stranica 28

izuzimaju i koji nastoje to svoje politiko i vjersko izuzimanje prenijeti na sve svoje sunarodnjake:Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je ve stoljeima jezik njihovil otaca, kulturi koja je ve stoljeima kultura njihovih otaca, osporavajui tako smisao i vrijednost onoga to su oni uinili, irei umjesto toga prazninu i nudei bezumlje. Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne moe to proiriti na one, koji su u Hrvatskoj nali svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada ele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjita, pustoe samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su ivjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekada: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeuje u budunost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i odravali. A ve tradicionalno pozivanje na vjere nije pozivanje na njihovo znaenje unutar Hrvatske, nego izvan nje. Jer one stoljeima u njoj ne pokazuju nikakve znakove gosta ni u jednoj sferi ivota. Pozivati se na njih kao na osnovu izuzimanja danas je suprotno i njihovu smislu i njihovom znaenju. Taj kompletni i mrani falsifikat spada u uobiajene reakcionarne pothvate na naem prostoru. Kritika, br. 8, Zagreb, rujan-listopad 1969., str. 540.

Neistinita je tvrdnja koju je u ljeto godine 1971. izrekao dr. Vladimir Bakari, tadanji lan Izvrnog biroa SK Jugoslavije da su jedino "frankovci bili tvrdi na pitanju hrvatske drave" (Hrvatski tjednik, br. 16, Zagreb, 30. srpnja 1971.). Zbog nijekanja te tvrdnje i zbog isticanja tvrdnje III. zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom (9. svibnja 1944.) da je "hrvatski narod vjekovima teio za stvaranje svoje slobodne drave" i da e se i dalje boriti za "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oivotvorenje hrvatske dravnosti" (Vjesnik, br. 13, od 15. svibnja 1944.). Meutim, istina je da su frankovci i ustae vie isticali hrvatski suverenitet, za razliku od hrvatskih komunista koji su uvijek isticali "klasno i stranica 29

nacionalno osloboenje hrvatskog naroda". Koliko god ne stoji tvrdnja da su jedino frankovci bili tvrdi na pitanje hrvatske drave, toliko ne stoji tvrdnja da su ustae iznevjerili "vjekovne tenje hrvatskog naroda" i da su "prodali" Hrvatsku Talijanima i Nijemcima. U Jugoslaviji, a i u hrvatskom izbjeglikom tisku, napisano je bezbroj lanaka o toj "prodaji", neki od tih lanaka zvuali su podosta uvjerljivo, naroito oni u kojima se tvrdilo da je dr. Ante Paveli, radi svojih prijanjih obveza prema Talijanima, Rimskim ugovorom (18. svibnja 1941.) prepustio Italiji grad Suak sa svim otocima Hrvatskog primorja (osim o. Paga), Dalmaciju od Splita do Novigradskog mora sa zaleem do Zrmanje i gotovo sve dalmatinske otoke (osim Braa, Hvara, edra i otoka dubrovakog primorja), kao i ire podruje Boke Kotorske. Na osnovu njemakih povijesnih dokumenata iz doba rata hrvatski povjesniar dr. Bogdan Krizman u svojoj studiji: "Iz tajne prepiske S. Kasche - J. V. Ribbentrop 1941 - 1945." (vidi: VUS, br, 1298, Zagreb, 26. oujka 1977., VUS, br. 1299, od 2. travnja 1977., VUS, br. 1300, od 9. travnja 1977., VUS, br. 1301, od 16. travnja 1977., VUS, br. 1302, od 23. travnja 1977. i dr.) dokazao je da dr. Ante Paveli nije priznavao, a niti imao nikakve prijanje obveze prema Talijanima i da je u tijeku pregovora koji su prethodili Rimskim ugovorima velikom upornou i diplomatskom vjetinom suzbio talijanske imperijalistike zahtjeve, koji su bili mnogo iri i pogubniji od onih koji su utanaeni Rimskim ugovorima. Ope je poznato ratno neprijateljstvo hrvatskih ustaa prema Talijanima, koji su pomagali etnike i u svakoj prilici nastojali da okrnje hrvatski suverenitet, a evo kako Mladen Oljaa (n. dj., str. 360) kroz dnevnik ustakog pukovnika Franjevia, koji je optuen da "guna protivu Nijemaca i ne priznaje njihova starjeinstva", stranica 30

opisuje stav hrvatskih ustaa prema Nijemcima:Ja sam to zapravo i govorio, ali sam imao i razloge: jer ako smo stvorili svoju dravu, imamo pravo u njoj i gospodariti. Mi smo ovdje gospodari, a ne drugi. Mi smo krvarili. Mi smo gladovali, tamnovali, umirali. Mi smo se tukli sa andarima i amili po zatvorima. Mi smo djeca ove zemlje, pa je pravo neka budemo i njeni gospodari. To je moja pozicija, i ja sam je rekao Poglavniku.

Nakon to je izabran za predsjednika Vijea za osloboenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio "Poruku Hrvatima" (Vjesnik, br. 3, od 20. veljae 1944.) u kojoj tvrdi:Tim inom su rodoljubi na mene svratili panju ne samo Hrvata od akovca u Meimurju i od iarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Loinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu, no takoer i ljudi nae krvi i jezika onkraj dalekih planina i irokih okeana, te osjeam potrebu da na asni poziv odgovorim ne samo lanovima Vijea, nego i svima koji su u toj odluci nali izraaj vlastitoj elji. *** Negdje ve rekoh, da je ovo prvi put to se, nakon Petra Svaia, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za svoju ast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi. Energija i izmuene kosti hrvatskih vojnika u prisilnoj slubi raznih tuinaca rasue se - jalovo po njih - i po dalekim zemljama. Feudalci Zrinjski i Frankopani, generali Jelaii i Borojevii iako neki od njih doekae ne samo neharnost nego i krvniku sjekiru sa strane njihova gospodara - nisu predstavnici istog hrvatskog otpora i nepriguljive enje stare hrvatske due za davnom slobodom; ak i senjski Uskoci bijahu u vezi, pa i u slubi habsburkih nadvojvoda.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog pokreta bori za svoju hrvatsku "ast, za rodnu grudu", za stranica 31

svoju hrvatsku domovinu i dravu ujedinjenu "od akovca u Meumurju i iarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Loinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu". U tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo ivote, nego i svoju ast, ali ne i san i tenju za suverenom dravom Hrvatskom. Piui "o opim uvjetima i znaajkama razvitka revolucionarno-demokratskog pokreta u Hrvatskoj" hrvatski povjesniar i partizanski general dr. Franjo Tuman (F. Tuman, n. dj. str. 285-286) utvruje slijedee injenice:Grupa revolucionara-komunista koja je stradala poslije neuspjela osloboenja iz Kerestinca, srpnja 1941., a u kojoj su bili August Cesarec, Divko Budak, Ivan Krndelj, Pavao Markovac, Muhamed Kulenovi, Juraj Bermanec, Duan Grkovi, Josip Rendi, Stjepan eremet i drugi istaknuti hrvatski marksisti-revolucionari, ostavila je ovaj potresni dokument o svojoj viziji i o ciljevima zapoete borbe, napisavi na podrumskom zidu ustakog zatvora u Rakoga ulici br. 9: "U OVIM PROSTORIJAMA PROIVJEL1 SU POSLJEDNJE SVOJE ASOVE INTERNIRANI BORCI IZ KERESTINCA, NJIH 44, OSUDU O STRIJELJANJU PRIMILI SU SVI (!) UZDIGNUTE GLAVE, JER SU ZNALI DA UMIRU ZA PRAVEDNU STVAR, ZA STVAR RADNOG NARODA. IVJELA SOVJETSKA HRVATSKA!" Ta ideja borbe za ostvarenje i revolucionarnih i nacionalnih ciljeva, s kojom su umirali hrvatski revolucionari, pretee i predvodnici narodnooslobodilake borbe, proimala je i veinu pripadnika partizanskog pokreta u Hrvatskoj s takvim intenzitetom da je ak i sam sporazum Tito-ubai izazvao u irokim slojevima hrvatskog naroda bojazan da se u njemu krije neka opasnost povratka na staru Jugoslaviju u bilo kom obliku.

Ta bojazan o kojoj govori Tuman, tj. strah da bi poslije sloma sila Osovine (Njemake, Italije, Japana), sloma koji je za partizane bio oit i neizbjean, moglo doi do obnove velikosrpske Jugoslavije i ponovne okustranica 32

pacije Hrvatske, oitovalo se skoro u svakom broju ratnog, partizanskog Vjesnika. Tako Vjesnik, br. 1 od sijenja 1943. pie:Kakvu "obnovljenu prolost" izdajnika Maekova druba i londonski izbjeglice pripremaju hrvatskom narodu i ostalim narodima Jugoslavije? Pokolji koje etnike bande svakodnevno vre nad hrvatskim puanstvom pod lanom lozinkom "osvete srpstva" a na nukanje okupatora i uz blagoslov londonske klike i Maekove druine, daju nam naslutiti kako bi ta obnovljena prolost u stvarnosti izgledala. Graditelji su tog pakla etnike bande i okupatorske horde, etnici bili bi i jedini sudije. etniki krvoloni pripjev uz koji vre svoja zvjerska zlodjela nad hrvatskim narodom - "oj Hrvati, al emo vas klati - kad se Pero iz Londona vrati" - ta misao vodilja i jedini pokreta tih krvoednih bandi i njihovih gospodara otkriva nam istinu, da bi etnici naprosto preuzeli prologodinju ustaku ulogu uz jedinu razliku, to bi sada hrvatski narod bio glavna rtva. Ali svu dubinu opasnosti u koju Maekova izdajnika druina i londonski izbjeglice hoe da survaju hrvatski narod u znaku "obnove starog stanja" otkriva nam u najpunijem svijetlu tek tajni plan elitne etnike jedinice, Dinarske divizije, koji je iz Kninske Krajine pod Pov. br. 0. - 22, do 25. III 1942. g. poslat vojvodi Biraninu, a preko njega Drai Mihailoviu odnosno londonskoj "vladi" pa dakle i Krnjeviu na odobrenje. Taj plan "obnove starog stanja" glasi doslovce: "Zadatak divizije: to jaa organizacija srpske vlasti u danom momentu, radi obrauna s Hrvatima i na koncu radi ienja Hrvata i muslimana iz Like, Sev. Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i isto pravoslavne srpske drave". Ovaj plan, ustvari plan izbjeglike "vlade" i plan svih voa HSS-a, koji stoje na liniji Maeka, na liniji bezuvjetne kapitulacije pred velikosrpstvom, dostojan je ovih saveznika i uesnika faistikih graditelja "Novog poretka". Ova i ovakva obnovljena prolost za hrvatski bi narod znaila potpuno istrebljenje i doivotno krvarenje pod etnikim noem, koji danas ve bruse i londonski izbjeglice i sam Maek sa svojom okolinom. Izdajica Maek danas, ne samo da izdajniki, kao do danas, sabotira narodnu borbu za slobodu, ne samo da potajice zabija

stranica 33

no u lea narodu, koji je desetak godina obmanjivao, ve se danas najaktivnije i u izravnoj vezi sa okupatorima prihvatio rada na guenju oslobodilake borbe hrvatskog naroda. Maek i njegova druina, ukoliko ve davno dijelom nije prila ustaama ili ne sjedi s Draom u izdajnikoj vladi, danas intenzivno radi na prikupljanju i oivljenju ostataka bijedne "Maekove garde", prireuje "povjerljive i tajne" sastanke toboe iza lea okupatora i, kao najnovije, vodi pregovore sa etnikim bandama Drae Mihailovia, ime dokazuje u punoj mjeri svoju istovetnost sa velikosrpstvom. (...) to izdajnika Maeka i njegovu druinu tako snano i ba danas vue u ponor izdaje, to ih je ponukalo da etniku velikosrpsku druinu uine svojim idealom? Nema sumnje, ono to iroke slojeve hrvatskog naroda ispunja najveom radou, velikim nadama i to im daje snage za borbu - skoro potpuno i istinsko narodno osloboenje, to sve potajne i javne narodne neprijatelje izvlai na svjetlo dana, tjera u sve dublju izdaju.

Na kraju lanka se izraava nada da su "propali i nestali bez traga" svi planovi o ponovnom uspostavljanju velikosrpske Jugoslavije, jer:To jami u prvom redu sam hrvatski narod, koji svijesno, jedinstveno i neustraivo ustaje u borbu za svoje osloboenje ruei sve zapreke, gazei sve izdajnike, imajui pred oima jednu bolju, sretniju i slobodniju Hrvatsku.

Urednici Vjesnika nisu znali da je dr. Juraj Krnjevi vie od njih strahovao da ne doe do ponovnog uspostavljanja velikosrpske Jugoslavije i da je inio sve to je bilo u njegovoj moi da suzbije etnike zloine nad hrvatskim narodom. Na kongresu pravnika odranom u Glini u prvoj polovici kolovoza 1944. dr. Ante Kaloera postavio je slijedee pitanje:

stranica 34

Odlukom AVNOJ-a zabranjen je dolazak kralju u nau zemlju i odlueno je da e se poslije rata rijeiti pitanje kralja i monarhije, da budu izbori. To je uneseno u sporazum Tio-ubai. Molim da se objasni da li bi bilo pravnih ili drugih zapreka, ako bi u naoj federativnoj dravi bilo drava koje bi primile monarhiju, a drugih koje bi htjele republiku. (Spomenica Prvog kongresa pravnika antifaista Hrvatske, Zagreb 1974., str. 45).

Dr. Ivo Krbek je odgovorio da "tome nema pravnih zapreka, ali da je praktino to teko izvedivo i odrivo", jer "za federaciju treba da budu osnovna naela jednaka u svim dravama", nakon ega je dr. Svetozar Rittig postavio pitanje: "ta je sa konfederacijom? " Dr. Krbek, koji je tek par dana prije toga pristupio partizanima, nije mu mogao dati nikakav odreeni odgovor, da je konfederacija "takva tvorevina, gdje je svaka drava samostalna, samo imaju zajedniko ministarstvo vanjskih poslova i vojske", te da "iz konfederacije svaka drava moe istupiti kad ona to eli", pa da "pravna teorija ide za ivotom", te da stoga "moramo raunati s tim da bi se vie pribliili tipu konfederacije" (Spomenica, n. dj., str. 46). Vjesnik od 29. prosinca 1947. preko itave prve strane donosi lanak pod naslovom: "Na sveanoj sjednici povodom 80-godinjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu maral Tito izabran za poasnog lana Akademije". Predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dr. Andrija tampar u obrazloenju toga imenovanja je izrazio nadu i uvjerenje da e "maral Tito" taj "na ovjek iz naroda, kome je kolijevka stajala nedaleko od Zelenjaka, nae idiline Dubrave na Sutli, gdje je pjesnik ispjevao nau narodnu himnu" biti onaj koji e "zamisao naeg hrvatskog politikog i kulturnog stranica 35

osloboenja" dovesti "do pune pobjede, okrunivi je svim atributima pune narodne nezavisnosti i dravnosti". Naalost, rijei tadanjeg predsjednika JAZU dr. Andrije tampara u kojima je on "objanjavao narodnu volju" nisu nale odjeka u poludjelom Titovom srcu, on nije bio "izmeu naih politikih linosti prvi, koji je hrvatsku dravnu nezavisnost i suverenitet proirio na sve krajeve u kojima na narod ivi", kao to mu je to u svom pozdravnom govoru rekao dr. tampar sugerirajui mu na taj nain da zaista bude prvi koji e to uiniti, prvi koji e zaista ostvariti "misao hrvatskog suvereniteta" i pretvoriti ga u "djelo i svreni in od meunarodnog znaenja". To je pokuao Andrija Hebrang, za vrijeme posljednjih dana istrage, nekoliko dana prije nego to e, u tamnoj, beznadnoj, suludoj beogradskoj noi, biti zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom leaju, na upit Mile Milatovia: "A otkad datiraju vae zablude o Sremu? ", on je odgovorio: "Nije to zabluda. On je bio hrvatski i treba da bude..." (M. Milatovi, n. dj., str. 232). Oni koji ne mogu nai dovoljno snano umirujue opravdanje za svoje vlastite pogreke, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadanjeg poloaja Hrvatske i oni koji ne ele nita rtvovati, nita riskirati, da bi se taj poloaj izmijenio i da bi se "misao hrvatskog suvereniteta" pretvorila u "djelo i svren in od meunarodnog znaaja" skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaa, razmatrati tek kao demagoke, prijetvorne rijei s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, stranica 36

njegove sklonosti i nesebinu, ustrajnu privrenost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjeaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i nee da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora uiniti sve to je u njegovoj moi da tu bezumnost obuzda i d a j e nastoji oovjeiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, ve su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustakih puaka, zbog toga su Bleiburg i sadanji teror velikosrpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbjeni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefaistiki pokret hrvatskih ustaa unijeli faistika obiljeja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije. Danas kad u hrvatskom kulturnom i politikom ivotu dogmatski marksisti i klerofaisti nemaju nikakva ugleda sa zaprepatenjem itamo navod Fikrete Jeli-Buti:Inteligenciji se pridavala posebna uloga u utjecaju na ustaku orijentaciju omladine. Naroito je mjesto u toj djelatnosti dano uzdizanju kulta Pavelia. "Naa nova inteligencija pisao je Vinko Nikoli - mora budue hrvatske narataje odgajati po ustakim naelima i u prvom redu mora uzgojiti meu itavom hrvatskom omladinom jo u najranijoj dobi neogranienu i portvovnu odanost prema voi". (F. Jeli-Buti, n. dj., str. 205) Za shvaanje zadae, koju su ustae postavljali pred knjievnost u NDH, karakteristini su bili tekstovi Vinka Nikolia. Njegova je osnovna teza bila da je glavni zadatak hrvatske knjievnosti u NDH "umjetniko oblikovanje velianstvene hrvatske sadanjice". Na hrvatske knjievnike apelirao je da budu stvaraoci "nove knjievnosti", koja treba pomoi

stranica 37

ustakom pokretu u "stvaranju novoga ovjeka", a glavne karakteristike tog ovjeka treba da budu; "nacionalistika dua", "ustako srce", "poglavnikova misao", "ustaka vjera". Zbog svega toga, prema Nikolievim rijeima, knjievno stvaralatvo u NDH treba to prije dati dokaze "da se stvara nova, nacionalistika, ustaka knjievnost". (F. Jeli-Buti, n. dj., str. 206)

S istom muninom itamo govor Slavka Komara objavljen u Vjesniku, od 12. svibnja 1945. u kojemu se kae:Drugovi i drugarice! Rat je zavren, ali mi Zagrepani ne kaemo da je za nas gotov posao. To ne kae nijedan na narod, to ne emo ni mi kazati. Jo se po naoj zemlji skiu, lutaju grupe bandita, koje mi trebamo unititi. Jo se u naoj sredini, ovdje u Zagrebu, nalaze oni, koji se moda prebojadisae, koji su stavili petokraku zvijezdu, koji se busaju u prsa, da su bili nai. Jo se u Zagrebu skrivaju banditi u civilnim odijelima, koji trebaju da dou pred narodni sud. Pozivam sav narod, sve graane i graanke Zagreba, da uklone to smee iz naih redova.

I drugi njegov govor s omladinskog mitinga u Zagrebu 12. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku od 13. svibnja 1945.:Moemo li imati milosti prema ljudima koji su itavo vrijeme aktivno pomagali ustaki pokret i bili najvei vikai i najvei dostavljai i najvei pijuni? (Ne moemo!) Takvima kaemo: "Smrt njima!" (Tako je!). Pod najteim uslovima okupacije nai omladinci su ubijali Nijemce, ustae, talijanske okupatore i razno drugo smee u naim okupiranim gradovima, a zar mi moemo dopustiti da se ustaki banditi eu po slobodnom naem gradu Zagrebu, zar nije sramota za omladinu, da ih ne epa za vrat i dovede pred Narodni sud? Mi se nadamo da ni zagrebaka omladina nee imati smilovanja, prema takvim zlikovcima, jer je kanjavanje ratnih zloinaca zakljueno ugovorom meu Ujedinjenim narodima, Sovjetskim Savezom, Velikom Britanijom i Amerikom.

stranica 38

Nijedan pravi, istinski humanizam nije bezopasan, naroito ne u ratno i poratno doba, ali zato je on jo vea obveza, nezaobilazna odgovornost da se u humanizmu ustraje, posebno knjievnika, koji su u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj imali poseban poloaj. Fikreta JeliButi priznaje d a j e ustakom vodstvu "bilo osobito stalo da privue najutjecajnije hrvatske intelektualce: knjievnike, umjetnike, znanstvenike i druge predstavnike hrvatske kulture", te dalje navodi:Posebna je panja pridavana knjievnicima. Priprema se posebna atmosfera, kojoj glavno obiljeje daje iroka izdavaka djelatnost i iskazivanje posebne panje knjizi. Tu injenicu ustaka propaganda osobito koristi kao znaajan argument o nastanku pravog kulturnog preporoda u hrvatskom narodu, u odnosu na razdoblje Jugoslavije, tj. pod velikosrpskom hegemonijom. "Ima mnogo uporita za ovakve tvrdnje - istie knjievni historiar i kritiar Antun Barac u svom osvrtu i sjeanju na te dane. Bujnost na knjiarskom tritu iznenauje. U Zagrebu se godinje izdaje mnogo knjiga, i s opremom, u kakvoj se one nisu prije pojavljivale. Mogu se opravdavati i rijei o slobodi: sad se pruila mogunost, da obilno piu i tampaju svoje stvari ljudi, koji se nekad u knjievnosti nisu smjeli ni pomoliti". Knjievnike se nastojalo privlaiti pokazivanjem izuzetne naklonosti prema njima, prihvaanjem rukopisa za tampanje i honoriranjem. "Ustake vlasti konstatira dalje Barac - pokazuju prema knjizi i knjievnicima neobinu naklonost. Uvele su mnogobrojne dravne nagrade, koje se svake godine, na Antunovo, dijele uz prigodnu sveanost. Nagrade su prilino visoke - to je vano, kad se uzme u obzir, nagraeni pisci dobivaju usto i uobiajan honorar po tampanim arcima. ini se, da su neki od njih i udesili svoj rad tako, da bi svake godine mogli dobiti kakvu nagradu. Na taj nain prihodi od knjievnoga rada znae znatan prilog u mjesenom i godinjem proraunu pojedinih intelektualaca". Ministarstvo narodne prosvjete raspisivalo je jedanput godinje glavni natjeaj "za najbolja knjievna, likovno-umjetnika i glazbena djela". Po osobito visokim honorarima za knjievne tekstove isticali su se listovi Hrvatski narod, Nova Hrvatska,

stranica 39

Spremnost i Neue Ordnung. Bili su to glavni mediji za privlaenje knjievnika. (F. Jcli-Buti, n. dj., str. 205, 206)

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustakom pokretu nastojali dati faistika obiljeja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze izmeu hrvatskih ustaa i komunista, te prizivaju u sjeanje stare nesree i zlokobne, prevladane opreke. Ustvrujui nepobitnu injenicu da "ne postoji ni jedna jedina vrijednost koju bi vjernost svojoj domovini onemoguila, kojoj bi se ljubav prema njoj opirala" Vlado Gotovac kae:Pozivanje jedne nesree da neprestano opominje izaziva i odrava tjeskobu grene svijesti. Ali ako se pozivanje kontrolira, ako je ono samo sredstvo, ako netko odluuje gdje i kad e se opomena javiti, onda je u pitanju represivno izazivanje bolesnog stanja moralne svijesti. Time se ne ele suzbiti odreene negativne tendencije, ve se nastoje destruirati izvori oslobodilakog odnosa prema nesrei: s prenoenjem tog djelovanja na sve ire oblasti prolosti; kao tradicije pada. U pitanju je metoda posrednog genocida, koja se slui epizodom kao sredstvom unitavanja cjeline. Umjesto uiteljica ivota, historija postaje njegov trova: preko genocidne moralne interpretacije. (Kritika, br. 5, oujak-travanj 1969., str. 185)

U prolosti su moralno padali ne samo pojedini politiki i revolucionarni pokreti, nego i itavi narodi. Podsjeanje na takve padove nema pogubnu, genocidnu oznaku, ako je ono proeto povjerenjem u budunost, jer je takvo podsjeanje "sredstvo kojim se ovjekova savjest eli odrati budnom, jer je stalno na rubu sna" (Vlado Gotovac, Kritika, br. 5, oujak-travanj 1969., str. 185). stranica 40

Godine 1971. su pale sve obmane i nevjerice, pokazalo se da je "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oivotvorenje hrvatske dravnosti" bila zajednika hrvatskim komunistima i ustaama i da su se i jedni i drugi pokazali "tvrdi na pitanju hrvatske drave". Te je godine Nerkez Smailagi formulirao vjekovnu tenju hrvatskog naroda za dravom Hrvatskom, koja e imati sve oznake "pune i nedvojbene afirmacije i osiguranja nedjeljivog hrvatskog suvereniteta, izraza originalne i instituirane konstituante vlasti hrvatskog naroda", s tim da "za narode koji ive s njim u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini ovaj jedinstveni, nedjeljivi, neotuivi i nezastarivi suverenitet hrvatskog naroda jest primarna i nepovrediva osnovica njihove zajednike povijesti, politike i pravne konstitucije, koja, dakako, podrazumijeva korektno i neizbjeno priznanje i jamenje jednakosti svih u pravima i dunostima" (Hrvatski tjednik, br. 21, Zagreb, 21. IX. 1971.).

stranica 41

BRUNO ANTE BUI, sin Josipa i Ane roene Petri, roen je 6. listopada 1939. godine u Vinjanima kod Imotskog. Majku je izgubio rano, a otac koji je bio odvjetnik umire 1964. godine. Gimnaziju je pohaao u Imotskom i zavrio 1960. u Splitu. Ve 1964. godine diplomirao je gospodarske znanosti na Zagrebakom Sveuilitu, a slijedee godine radi u Institutu za historiju radnikog pokreta Hrvatske u Zagrebu. Jedan je od najistaknutijih djelatnika Hrvatskog proljea. Bruno Bui je pisao u brojnim listovima i asopisima: Polet, Hrvatski knjievni list, Vidik, Studentski list, Kritika, Dubrovnik, Hrvatski tjednik, Svai, Knjievni zbornik Zajednice samostalnih pisaca TIN. U emigraciji je od rujna 1975. godine, gdje pie u raznim listovima a 1978. godine sa svojim suradnicima pokree vlastiti, Hrvatski list. Priredio je i napisao predgovor knjizi: Ivan Bui - Roa, Hajduki harambaa, Liber Verlag, Mainz 1977., stranica 160. Bruno Bui je ubijen iz zasjede po agentima beogradskog imperijalizma 16. listopada 1978. u ulici Belleville 57 na prolazu kroz Pariz.Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada Uredio: Rudolf Arapovi WASHINGTON, D. C. 1979

stranica 42