braČna ponuda - mary balogh

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a•

Zakoračite u svijet Mary Balogh, autorice New York Timesovih uspješnica, u kojem se izuzetno živo miješaju čarolija, romantika

i tajne engleske više klase s početka devetnaestog stoljeća

Lady Gwendoline Muir sudbina nije mazila u njezinu kratkom životu… Čudnim, nesretnim slučajem izgubila je muža, a kad je sama pala s konja, trajno je ostala hroma.

Iako mlada, Gwendoline je uvjerena da je s ljubavnim životom raskrstila i da se više nikad neće udati.

Gwen pokušava živjeti spokojno i zadovoljno u svom skučenom životu, prihvaćajući da su brakovi njezinog brata i njezine

rođakinje vikontese Ravensburg važniji od onoga što se njoj samoj događa. Sretna je zbog njihove sreće i to joj je godinama

dovoljno... Sve dok u njezin život ne uđe Lord Trentham – junak napoleonskih ratova koji se teško nosi s osjećajem

krivnje zbog poginulih suboraca. On je možda jedini koji je može uvjeriti da svi u životu zaslužujemo još jednu priliku.

ISBN 978-953-14-1720-4

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn

mar

y ba

log

h

mary balogh

Bracna ponuda

Autorica bestselera s liste najčitanijih knjiga New York Timesa

mary balogh jedna

je od najpopularnijih

i najčitanijih autorica

ljubavnih romana na

svijetu. Bračna ponuda

prvi je njezin roman

objavljen na hrvatskom

jeziku, a prevela ga

je Nada Mirković.

kraljice ljubavnih romana

mary balogh

Bracna ponuda

Bra

cna

ponu

da

Mary Balogh

Bračna ponuda

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga tridesetdeveta

Naslov izvornika The Proposal

Copyright ∂ 2012 by Mary Balogh

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

Nakladnik Mozaik knjiga

UrednikZoran Maljković

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednik Marko Katičić

Korektor Jakov Lovrić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

∂ Susan Fox / Trevillion Images

TisakRadin, Zagreb, veljača 2015.

ISBN 978-953-14-1720-4CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897086.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Mary Balogh

Bračna ponudaS engleskog prevela

Nada Mirković

PROLOG

KLUB PREŽIVJELIH

Vrijeme je moglo biti i bolje. Svjež vjetar nosio je niske oblake preko neba, a kiša, koja je cio dan prijetila, napo-

kon je počela padati. Metalnosivo more se uzburkalo. Vlaž-na hladnoća prodrla je i u unutrašnjost kočije. Čovjek koji unutra sjedi sam pomislio je da mu je drago što se zagrnuo teškim kaputom.

Ali, iako bi mu sunčano vrijeme bilo draže, njegovo veselje nije nimalo splasnulo s kišom i vjetrom. Na putu je prema Penderris Hallu, ladanjskoj palači Georgea Crabbea, vojvode od Stanbrooka. Njegova milost je jedan od šestero ljudi koje voli najviše na svijetu – čudno priznanje kad je od tih šestero ljudi pet muškaraca. Onda je ipak bolje reći da je on među šestero ljudi kojima na ovom svijetu najviše vjeruje, iako mu se povjerenje čini kao isuviše bezlična riječ jer u onome što on osjeća za te prijatelje nema ničega bezličnog. Svi će oni biti u Penderrisu otprilike sljedeća tri tjedna.

Oni su skupina preživjelih iz Napoleonskih ratova; njih petero odreda su bivši časnici, ranjeni, onesposobljeni za dalj-nju borbu pa vraćeni u Englesku da se oporave. Vojvoda od Stanbrooka nekako je doznao sve o svima njima pa ih doveo u Penderris Hall na liječenje, odmor i oporavak. Vojvoda je

8 Mary Balogh

u vrijeme tih ratova već bio u dobi kad se više ne bori, ali njegov sin nije bio. On se borio i poginuo na Pirenejskom poluotoku u ranim godinama sukoba.

Sedmi član njihova kluba udovica je časnika u izvidni-ci, kojeg je neprijatelj na Pirinejskom poluotoku uhvatio i potom mučio sve dok nije podlegao, djelomično u njezinoj nazočnosti. Vojvoda je njezin daljnji rođak i primio ju je po povratku u Englesku.

Postali su vrlo bliski, svih sedmero, u tim dugim danima zacjeljivanja rana i oporavka. Upravo zato što će svi oni traj-no, do kraja života ostati obilježeni ratnim ranama i iskustvi-ma, kad je došao trenutak da se raziđu i nastave svoje živote odvojeno, izvan sigurnog utočišta granica imanja Penderris, dogovorili su se da će se jednom godišnje ovamo vratiti na nekoliko tjedana, kako bi se odmorili i obnovili svoje pri-jateljstvo te raspravljali o napretku i jedni druge podržali u svakoj teškoći koju bi netko od njih mogao imati.

Svi su oni preživjeli, nadišli svoja iskustva i dovoljno se osnažili da mogu voditi neovisne živote. No, isto tako, svi će oni trajno nositi ožiljke ove ili one vrste, a dok su zajedno, to ne moraju skrivati jedni od drugih.

Jedan od njih jednom ih je proglasio Klubom preživjelih i to ime je ostalo, unatoč tomu što ga samo oni koriste.

Hugo Emes, lord Trentham, pokušavao je gledati kroz kišu koja je udarala u prozor njegove kočije. Spazio je visoke morske litice u blizini i ispod njih more – ravnu crtu sivog, tamniju od neba, s bijelim detaljima pjene. Već je na zemlji imanja Penderris. Do samog velebnog zdanja stići će za ne-koliko minuta.

Bračna ponuda • 9

Odlazak odavde prije tri godine bio je za sve njih jedna od najtežih stvari koje su morali učiniti u životu. Hugo bi bio presretan da je mogao cio svoj život ostati ovdje. Ali, život je stalna mijena, jednostavno je došao trenutak da se ode.

A sad je opet vrijeme za promjenu…No, o tome još ne želi misliti.Ovo je njihov treći godišnji susret, no Hugo je bio prisi-

ljen propustiti prošlogodišnji. To znači da ni jednog od svojih prijatelja nije vidio dvije godine.

Kočija se zaustavila na dnu stubišta koje vodi prema ma-sivnim vratima plemićkog gnijezda Penderris Hall i na tre-nutak zaljuljala na oprugama. Hugo se zapitao je li netko od njegovih prijatelja već stigao. Osjećao se kao dijete koje ide na zabavu, pomislio je gotovo prezrivo, sav u iščekivanju, ustreptale utrobe.

Vrata kuće su se otvorila i kroz njih je izišao sam vojvoda. Krenuo je stubama dolje, bez obzira na kišu, i stigao upravo kad je kočijaš otvorio vrata i Hugo izletio van, ne čekajući da mu se spuste male stube.

– George – prozborio je.Nije on jedan od onih ljudi koji se obično grle s drugima

ili ih dotiču i kad to nije nužno. Ali, mogao je doista inici-rati čvrst zagrljaj u kojem su se obojica uskoro našli.

– Gospode – rekao je vojvoda spustivši ruke i odmaknuvši se korak ili dva kako bi bolje premjerio Huga. – Nimalo se nisi stisnuo u ove dvije godine, je li? U visinu ili širinu. Ti si jedan od rijetkih ljudi uz koje se osjećam sitnim. Skloni se odmah s ove kiše da mogu polako prekontrolirati svoja rebra kako bih vidio koliko si ih slomio.

10 Mary Balogh

Nije stigao prvi, Hugo je to shvatio čim su ušli u veliko predvorje. Flavian ga je došao pozdraviti – Flavian Arnott, vikont Ponsonby. A i Ralph je tu – Ralph Stockwood, grof od Berwicka.

– Hugo, veliki ružni medvjede – rekao je Flavian prinoseći monokl oku i glumeći malodušnost iz dosade. – Iznenađen sam koliko mi je d-drago što te vidim.

– Flaviane, sitni, lijepi mladiću – odgovorio mu je Hugo dok je koračao prema njemu, a pete njegovih čizama odzva-njale kamenim pločama goleme prostorije.

– Drago mi je što te vidim, a tome se i ne čudim.Rukama su stisnuli leđa jedan drugome i potom ih po-

tapšali.– Hugo, čini mi se kao da smo te jučer zadnji put vidjeli.

Izgledaš posve isto. Čak je i tvoja kosa još uvijek kao u tek ostrižene ovce – rekao mu je Ralph.

– Zbog tog tvog ožiljka preko pola lica još te uvijek ne bih želio sresti u mračnoj uličici, Ralphe – rekao mu je Hugo dok su se grlili. – Zar ostali nisu ovdje?

No, dok je to izgovarao, ugledao je Imogen kako se spušta niz stube – Imogen Hays, lady Barclay.

– Hugo – prozborila je dok je žurila prema njemu ispru-ženih ruku. – Oh, Hugo!

Ona je visoka, vitka i ljupka. Njezina pepeljasto plava ko-sa složena je u čvrstu punđu na stražnjem dijelu glave, no upravo strogost te frizure naglašava savršenu ljepotu njezina duguljastog nordijskog lica s visokim jagodicama, širokim, putenim usnama i velikim plavozelenim očima. Istodobno naglašava i gotovo mramornu mirnoću toga lica. To se nije promijenilo u posljednje dvije godine.


– Imogen. – Stisnuo joj je ruke i privukao je u čvrst zagr-ljaj. Udahnuo je njezin poznati miris. Poljubio ju je u obraz i pogledao.

Dignula je jednu ruku i vrhom prsta pratila crtu između njegovih obrva.

– Još uvijek se mrštiš.– Još uvijek je neprestano namrgođen – dodao je Ralph. –

Kvragu, prošle godine si nam doista nedostajao, Hugo. Flavi-an nije imao koga proglašavati ružnim. Jednom je pokušao sa mnom, ali uvjerio sam ga da taj eksperiment ne ponovi.

– Na smrt me p-p-preplašio, Hugo – rekao je Flavian. – Da si barem bio ovdje da se sakrijem iza tebe. Umjesto toga sakrio sam se iza Imogen.

– Da ti odgovorim na prethodno pitanje, Hugo – rekao je vojvoda i lupio ga po ramenu. – Ti si posljednji došao i dr-žao si nas u posvemašnjoj napetosti. Ben bi odmah sišao do kočije da te pozdravi, ali trebalo bi mu isuviše dugo da se spusti niz stube, a onda bi odmah morao i natrag. Vincent je ostao s njim u dnevnom salonu. Idemo gore do njih. Poslije toga možeš do svoje sobe.

– Naručila sam nam čaj čim je Vincent čuo tvoju kočiju kako se približava – rekla je Imogen – ali pretpostavljam da ću jedino ja piti ono iz čajnika. To mi i treba kad se udružu-jem s hordom barbara.

– Ne, doista, vruć čaj mi se čini kao ono što mi ovoga časa treba, Imogen. Nadam se da si za sutra i sljedećih nekoliko tjedana naručio bolje vrijeme, George.

– Tek je ožujak – prosvjedovao je vojvoda dok su se penja-li na gornji kat. – No, ako ti na tome ustraješ, morat će biti

12 Mary Balogh

sunčano do kraja tvojega boravka. Neki ljudi samo izgledaju grubo, ali u suštini su nježne biljčice iz staklenika.

Sir Benedict Harper bio je na nogama kad su ušli u sobu. Naslanjao se na svoj štap pa njegova težina ipak nije bila na nogama. Ali, do Huga je hodao. Toliko o stručnjacima koji su ga proglasili budalom kad nije pristao na amputaciju obiju zgnječenih nogu, jer je njegov ustrijeljeni konj pao na njega. Zakleo se da će opet hodati i na neki svoj način upravo je to i činio.

– Hugo – rekao je – od pogleda na tebe čovjek mora ozdra-viti. Jesi li se dvostruko povećao ili je to efekt tvojega teškog kaputa?

– Od pogleda na njega čovjek gubi zdravlje – uzdahnuo je Flavian. – A našem Hugu nitko nije rekao da se kratke pelerine stavljaju preko teških kaputa kako bi pomogle onim slabo razvijenim u predjelu ramena.

– Bene, vidim da si na nogama. Ti mora da si najtvrdo-glaviji čovjek kojega sam ikad upoznao – rekao mu je Hugo dok ga je pažljivo primao u zagrljaj.

– Vjerujem da si mi ti oštra konkurencija – odgovorio je Ben.

Hugo se okrenu prema sedmom, najmlađem članu Klu-ba preživjelih. Stajao je pokraj prozora, neurednih svijetlih kovrča kao uvijek, lica otvorena, dobrodušna gotovo kao u anđela. Smiješio se.

– Vince – povikao je Hugo dok je hodao preko sobe.Vincent Hunt, lord Darleigh, pogledao ga je izravno u

lice očima točno onako velikim i plavim kakvih se Hugo sjećao – očima koja slamaju ženska srca, kako ih je Flavian


jednom opisao da izmami njegov osmijeh. Huga je uvi-jek pomalo uznemiravao njegov savršeno usmjeren pogled.

Naime, Vincent je slijep.– Hugo, divno je ponovno čuti tvoj glas – rekao je Vincent

u prijateljevu zagrljaju. – I znati da si ove godine opet s nama. Da si bio ovdje prošle godine, ne bi ostalima dopustio da se izruguju s mojom vještinom sviranja violine, zar ne? Osim Imogen, naravno, ona mi se nije rugala.

Iza njega svi su zastenjali. – Naučio si svirati violinu? – upitao je Hugo.– Jesam. I ti ne bi dopustio to sprdanje – odgovorio je Vin-

cent s osmijehom. – Kažu mi da izgledaš kao golemi, snažni ratnik, Hugo, ali ako je tako, onda si prava varalica; ja ispod ogrubjeloga glasa uvijek nazirem nježnost. Ti ćeš me slušati ove godine i nećeš mi se smijati.

– Vjerojatno će zaplakati, Vince – ubacio se Ralph.– Znala se dogoditi i takva reakcija slušatelja – rekao je

Vince i nasmijao se.Hugo je skinuo kaput i prebacio ga preko naslona jednog

stolca prije negoli je sjeo s ostalima. Svi su pili čaj, bez obzira na vojvodinu ponudu nečega jačeg.

– Bilo nam je jako žao što nisi došao prošle godine, Hugo – rekao mu je George nakon što su kratko porazgovarali. – Posebno zbog razloga tvojeg odsustva.

– Bio sam se već spremio i trebao krenuti kad je do mene stigao glas o očevu srčanom udaru. Baš zato, bio sam spaki-ran i mogao sam odmah krenuti. Tako sam i stigao do njega prije nego što je umro. Čak sam uspio i razgovarati s njim. Trebao sam otići k njemu i ranije. Za naše gotovo posve-mašnje udaljavanje zapravo i nije bilo razloga, iako sam mu

14 Mary Balogh

gotovo slomio srce kad sam onomad bio zatražio da mi kupi čin u vojsci i omogući odlazak u rat, a cijeli život jedino je od mene očekivao da ću ga naslijediti u obiteljskom poslu. Znate, volio me do kraja. Vjerojatno ću uvijek biti zahvalan nebesima što sam stigao na vrijeme i rekao mu da i ja njega volim, iako bi to nekome moglo zvučati kao prazne riječi koje ništa ne znače.

Imogen, koja je sjedila do njega na dvosjedu, potapšala ga je po ruci.

– Sve je on to razumio. Ljudi doista razumiju govor srca, znaš, čak i kad ga glava ne prihvaća u cijelosti.

Svi su je na trenutak pogledali bez riječi, čak i Vincent.– Ostavio je pravo malo bogatstvo Fioni, mojoj pomajci –

dodao je Hugo. – I veliki miraz Constance, mojoj polusestri. Ali najveći dio svoga golemog posla i trgovačkog carstva osta-vio je meni. Ja sam vam nepristojno bogat.

Namrštio se. Bogatstvo mu se katkada činilo kao kamen oko vrata. No, obveze što ih je nosio sa sobom bile su još gore.

– Jadni, jadni naš Hugo – rekao je Flavian izvadivši laneni rupčić iz džepa i obrisavši oči. – Moje srce krvari zbog tebe.

– Očekivao je da ću preuzeti poslovanje. Ne da je to izri-čito i zatražio. Ali jednostavno je očekivao da je to ono što i ja želim i lice mu je blistalo, iako je umirao, zbog sjajne budućnosti koju mi je omogućio. Spomenuo je da ću i ja to prepustiti svojemu sinu kad za to dođe vrijeme.

Imogen je opet potapšala njegovu ruku i nalila mu još čaja. – Stvar je u tome da sam bio sretan u svom mirnom životu

na ladanju. Bio sam dvije godine sretan u svojoj staroj kuriji, a posljednju godinu sretan sam na svom imanju Crosslands Park… iako sam njega, doduše, djelomično financirao svojim


novostečenim bogatstvom. Pred samim sobom opravdavao sam odlaganje ulaska u posao, govorio sam si da je ovo go-dina žalovanja i da bi bilo neprilično uletjeti u akciju kao da sam oduvijek želio samo i isključivo njegovo bogatstvo. No, sutra je godišnjica njegove smrti. Nemam više opravdanja.

– Mi smo ti uvijek govorili, Hugo, da život pustinjaka nije u tvojoj prirodi – rekao je Vincent.

– Nešto preciznije – dodao je Ben – uspoređivali smo te s ugašenom petardom što samo čeka iskru koja će je zapaliti.

Hugo uzdahne.– Meni se baš sviđa moj sadašnji način života.– Znači, činjenica da si zaradio titulu zbog čina nesva-

kidašnje odvažnosti ne znači ti baš ništa? Planiraš se vratiti svojim korijenima, srednjoj klasi, Hugo? – upita Ralph.

Hugo se ponovno namršti.– Nikada ja njih nisam ni napustio. Nikada nisam želio

pripadati višoj klasi. Još uvijek bih sve njih kolektivno prezi-rao da nije vas. Baš kao što ih je prezirao i moj otac. Kupo-vina Crosslandsa može vam se činiti pomalo pretencioznom, ali želio sam imati svoj komad zemlje na kojem mogu biti u miru. To je sve.

– A ta zemlja uvijek će za tebe biti tamo – dodao je vojvoda. – Uvijek će to biti tiho utočište od pritiska posla koji te muči.

– U ovom trenutku muči me zapravo to pitanje sina – pri-znao je Hugo. – Morao bi biti zakonit, zar ne? Morao bih imati ženu da bi mi ga ona mogla podariti. I sad me to oče-kuje kad odem odavde. Odlučio sam. Moram si naći ženu. Neka mi Bog pomogne. Oprosti, Imogen. Nemam ja ništa protiv žena. Jedino ne želim ni jednu trajno u svojem živo-tu. Ili domu!

16 Mary Balogh

– Znači, ne tražiš ljubav, romantiku, Hugo? – pitao je Fla-vian. – E, to ti je pametno, stari druže. Ljubav je pravi v-vrag i treba je izbjegavati kao kugu.

Dama s kojom se Flavian zaručio prije negoli je otišao u rat prekinula je zaruke kad je shvatila da se neće moći nositi s ozljedama s kojima se s Pirenejskog poluotoka vraća njezin dragi. Nisu prošla ni dva mjeseca, a već se udala za čovjeka kojeg je on nekada smatrao svojim najboljim prijateljem.

– Imaš li koga na umu, Hugo? – upitao je vojvoda.– Zapravo nemam. Imam cijelu armiju teta i sestričina koje

bi bile oduševljene da mi mogu prirediti pravu paradu mo-gućih izbora, samo da ih zamolim, bez obzira na to što sam ih sve ove godine stravično zapostavljao. No, osjećao bih se od prvog trenutka kao osoba koja je uzde prepustila drugom. Mrzio bih taj položaj. Zapravo sam se nadao da će netko od vas imati kakav savjet za mene. O tome kako ću krenuti u potragu za ženom, shvaćate.

To ih je sve utišalo.– Pa to je zapravo krajnje jednostavno, Hugo – na kraju

je progovorio Ralph. – Pristupiš prvoj ženi pristojna izgleda koju upoznaš, kažeš joj da si plemić i nepristojno bogat pa je pitaš bi li se udala za tebe. A onda staneš, odmakneš se i gledaš kako slama jezik da ti što jasnije i brže odgovori: Da!

Ostali su se nasmijali.– Ti doista misliš da je to tako jednostavno? Kakvo olak-

šanje! Sutra ću se onda spustiti na žalo, ako mi to vrijeme do-pusti, i čekati imalo pristojnije žene na koje ću se sručiti. Moj će problem biti riješen i prije nego što odem iz Penderrisa.

– A ne, Hugo, ne žene – uskočio je Ben. – Nikako u plu-ralu. Onda bi se borile za tebe, a imale bi se i oko čega boriti,


čak i bez tvojega bogatstva i titule. Spusti se do žala i pronađi jednu ženu. Mi ćemo ti olakšati pa ti se nećemo približavati cio dan. Što se mene tiče, to će biti lako jer baš i nemam noge koje bi me lako odnijele do mora.

– A sad, kad je tvoja budućnost riješena na opće zadovolj-stvo, Hugo – rekao je vojvoda i skočio na noge – pustit će-mo te da odeš do svoje sobe i malo se osvježiš, presvučeš, a možda i odmoriš prije večere. No, o ovome moramo razgo-varati malo ozbiljnije sljedećih nekoliko dana. Možda ćemo ti doista moći predložiti kakav praktičan put. U međuvreme-nu, dopusti mi da ti samo kažem koliko nam je drago što si ponovno s nama u Klubu preživjelih i što smo se ove godine ponovno svi okupili. Sanjao sam o ovom trenutku – rekao je vojvoda iskreno.

Hugo uzme svoj teški kaput i izađe iz sobe s vojvodom, osjetivši ponovno onaj zavodljivi mir i užitak povratka u Pen-derris, u društvo tih šestero ljudi koji mu na ovom svijetu znače više od bilo koga drugog.

Čak je i kiša koja je udarala u prozore samo pojačala taj osjećaj prisne ugode.

PRVO POGLAVLJE

Gwendoline Grayson, lady Muir, skupila je ramena i još se čvršće obavila svojom pelerinom. Bio je svjež, vje-

trovit dan u ožujku, još hladniji jer je stajala u ribarskoj luci, ispod mjestašca u kojem je odsjela. Bila je oseka pa se velik broj ribarskih brodica prevalio na stranu na mokrom pijesku, očekujući dizanje mora koje će ih opet uspraviti.

Trebala bi se vratiti u kuću. Vani je već više od sata i jed-nim dijelom svoje duše čezne za toplim kaminom i šalicom vrućega čaja iz koje se dimi. Nažalost, dom Vere Parkinson nije i njezin dom, samo kuća u kojoj bi trebala odsjesti mjesec dana. A Vera i ona netom su se posvađale – točnije, Vera se posvađala s njom i jako je uznemirila. Još nije spremna vratiti se. Radije će trpjeti vremenske nepogode.

Na lijevu stranu ne može. Istureni, visoki rt to joj ne dopu-šta. Ali na desnu stranu unedogled se prostire dugo šljunčano žalo ispod ogromnih litica. Plima će se vratiti za nekoliko sati i tek će ga tada more prekriti.

Gwen inače izbjegava šetnje neposredno uz more, iako i sama živi na obali, u udovičkoj kući posjeda Newbury u Dor-setshireu. Žala su za nju isuviše izložena i velika, hridi iznad njih zastrašujuće, more neobuzdano. Draži joj je omeđen, uređen svijet koji može kontrolirati, recimo pažljivo kultivi-ran park ili cvjetni vrt.


No, danas još neko vrijeme mora ostati daleko od Vere, ali i od seoskih puteva na kojima bi mogla sresti koju Verinu susjedu i osjećati da mora vedro čavrljati.

Mora biti sama, a šljunčano žalo je pusto dokle god joj pogled seže, sve do mjesta na kojem zavija prema kopnu. Spustila se do njega.

Nakon kratkog vremena shvatila je zašto na žalu nema šetača. Iako su obluci uglavnom vrlo stari i glatki od tisuća plima koje su ih oblikovale, među njima je bilo i novijeg, gru-bog, neoblikovanog kamenja. Nije joj lako preko njega hodati, a ne bi joj bilo puno lakše ni da su joj obje noge zdrave. A njezina desna noga nije nikad dobro zarasla nakon loma prije osam godina, kad je izbačena iz sedla svojega konja. Ona se navikla i po ravnom malo šepati.

Ipak, nije se okrenula i vratila natrag. Tvrdoglavo se vu-kla naprijed, pomno odmjeravajući gdje će stati. Uostalom, nikamo joj se ne žuri.

Ovo je doista bio stravičan dan u dva stravična tjedna ko-ja je tu provela. Došla je u posjet koji je trebao trajati mje-sec dana, posve impulzivno, kad joj je Vera poslala pismo u kojem ju je s tugom obavijestila da je prije nekoliko mjeseci preminuo njezin muž, koji je godinama bolovao. Vera joj se u pismu i požalila da se nitko od njezine obitelji i one gos-podina Parkinsona nije nimalo obazirao na njezinu jezivu tugu i umor nakon toliko godina njege bolesnoga muža. On joj silno nedostaje. Bi li Gwen pristala doći?

Postale su neka vrsta prijateljica onih nekoliko kratkih mjeseci kad su obje tek počele izlaziti u londonsko društvo. Razmijenile su i rijetka pisma u vrijeme kad se Vera udala za gospodina Parkinsona, mlađega brata sir Rogera Parkinsona,

20 Mary Balogh

a Gwen za vikonta Muira. Vera joj je napisala dugo pismo sućuti nakon Vernonove smrti i pozvala Gwen da je posjeti i ostane kod nje i gospodina Parkinsona koliko god želi, jer Veru ionako svi zanemaruju, uključujući i samoga gospodina Parkinsona, pa bi joj njezino društvo i te kako dobro doš-lo. Gwen je tada odbila poziv, ali prihvatila je Verine molbe u ovoj prilici, bez obzira na nekoliko zlih slutnji. Dobro je znala kako izgledaju tuga, umor i usamljenost onoga tko je izgubio životnog partnera.

Zažalila je zbog te svoje odluke gotovo od prvog dana. Vera je, kao što su i pokazala njezina pisma, zapravo cendravica, jedna od onih žena koje se neprestano žale na svoju sudbinu. Gwen je nastojala uzeti u obzir njezinu golemu tugu i koliko se namučila njegujući bolesnog muža nekoliko godina, ali uskoro je zaključila da su godine koje su prošle od njihova ulaska u londonsko društvo pretvorile Veru u ogorčenu ženu uz koju ne želi biti. Gotovo svi susjedi izbjegavali su je kad god je to bilo moguće. Njezino jedino društvo bila je skupina žena slična stava i karaktera. Dok bi sjedila i slušala njihove razgovore, Gwen se osjećala kao da pada u crnu jamu u kojoj će ostati bez zraka. One su lišene sposobnosti da primijete bilo što dobro oko sebe i jedino vide ono loše u svojim živo-tima i svijetu oko njih.

A upravo tako i ona sad o njima razmišlja, shvatila je na-glo i u sebi odmahnula glavom. Negativnost može biti jako zarazna.

Čak i prije današnjeg jutra razmišljala je koliko bi bilo bolje da se nije obvezala na tako dugi boravak. Dva tjedna bila bi više nego dovoljna – sad bi se već vraćala kući. No, dogovorila


se na mjesec dana i mjesec dana mora tu i ostati. Ali ovog jutra njezin stoički pristup stavljen je na kušnju.

Primila je majčino pismo. One žive skupa u udovičkoj kući na obiteljskom imanju. U pismu joj je majka prenijela nekoli-ko zabavnih anegdotica o Sylvie i Leu, starijoj djeci Nevillea i Lilly. Neville, grof od Kilbournea, Gwendolinin brat, živi u središnjem zdanju imanja, u opatiji Newbury. Gwen je taj dio pisma pročitala i Veri tijekom doručka, u želji da od nje tako izmami barem osmijeh, ako ne i zvonki smijeh. Umjesto toga našla se u poziciji da mora slušati zajedljivu tiradu o to-me kako je njoj lako smijati se i omalovažavati Verine muke. Morala je slušati kako je njezin muž umro odavno, prije ne-koliko godina, i ostavio joj dovoljno za pristojan život, majka i brat spremno su je primili natrag u krilo obitelji, na svoje imanje, a osim toga ona ionako nije tako osjetljiva i duboka. Njoj je lako, ona je u ovom trenutku tako gruba i okrutna jer se udala zbog novca, a ne iz ljubavi. Svi su znali tu tajnu i istinu o njoj onog proljeća kad su počele izlaziti u društvo, kao što su svi dobro znali da se ona, Vera, udala ispod svog nivoa jer su se ona i gospodin Parkinson beskrajno voljeli i ništa im drugo nije bilo važno.

Gwen je ostala bez riječi i samo tiho gledala u svoju prija-teljicu, nekoliko puta rupčićem prigušivši glasne jecaje. Nije se usudila otvoriti usta. Možda bi uzvratila nekom svojom tiradom i tako se spustila na nizak nivo Verina prkosa. Ne želi se dati uvući u nedostojne svađe. No, gotovo se tresla od bijesa. I bila je istinski pogođena.

– Vera, idem u šetnju – rekla je napokon dignuvši se i od-gurnuvši stolac. – Kad se vratim, možeš me obavijestiti želiš

22 Mary Balogh

li da ostanem po dogovoru još dva tjedna ili bi ti više odgo-varalo da se odmah vratim u Newbury, bez odlaganja.

Morat će putovati javnim prijevozom ili poštanskom koči-jom. Trebalo bi čekati barem pola tjedna da dođe Nevilleova kočija jednom kad mu napiše pismo da se mora vratiti prije nego što je bilo planirano.

Vera je počela još glasnije i upornije plakati i moliti da ne bude tako okrutna, ali Gwen je ipak izašla.

Bila bi savršeno sretna, pomislila je, da se nikad ne vrati u Verinu kuću. Bila je to stravična pogreška – samo tako doći u kuću na temelju kratkog i davnog prijateljstva, i to na ci-jeli mjesec.

Na koncu je zaobišla rt koji je vidjela iz luke i otkrila da na tom mjestu žalo postaje šire i opet se prostire u beskraj, a kamenje i šljunak uskoro zamjenjuje pijesak po kojem joj je i te kako lakše hodati. No, ne bi smjela otići predaleko. Iako se plima nije još ni počela vraćati, ipak je mogla vidjeti da se more polako diže, a na nekim ravnim dijelovima mogla bi se pojaviti i prije nego što očekuje. Ona to dobro zna jer dovoljno dugo živi uz more. Osim toga, ne može se zauvi-jek skrivati od Vere, iako bi to najradije učinila. Uskoro se mora vratiti.

U blizini je vidjela procjep među liticama. Čini se da se po njemu može popeti sa žala gore, do puta prema selu, ukoliko je čovjek spreman svladati jaku uzbrdicu po kamenju i šljun-ku, a potom nešto blaži uspon kroz gustu travu. Kad bi se tamo uspjela popeti, mogla bi se vratiti u selo uz rub litice, a ne po oštrom šljunku po kojem je nemoguće hodati.

Njezina slabija noga već ju je malo boljela, tek je sad to shvatila. Bilo je nesmotreno što je otišla tako daleko.


Stala je na trenutak mirno zagledavši se prema horizontu i još uvijek udaljenoj pučini i plimi koja je polako dolazila. A onda ju je naglo i posve neočekivano preplavio val, ali ne morski, nego osjećaja usamljenosti, val toliko snažan da je ostala bez daha i želje da se protiv njega bori.

Usamljenost?Nikada sebe nije smatrala usamljenom. Proživjela je bu-

ran brak, ali kad je rana Vernonove smrti napokon zacijelila, pronašla je mir i zadovoljstvo života u krugu svoje obitelji. Nikad nije osjetila potrebu da se ponovno uda, iako nije ra-zvila ciničan stav prema braku. Njezin brat je sretno oženjen. Baš kao i Lauren, rođakinja koju je stekla udajom, iako ju je i prije toga smatrala sestrom jer su skupa odrastale u opa-tiji Newbury. No, Gwen se bila posve pomirila s mišlju da zauvijek ostane udovica, kći, sestra, sestra Nevilleovoj ženi Lilly, sestrična, teta. Imala je i brojne druge rođake i prijate-lje. Posve joj je udobno u udovičkoj kući, neznatno udaljenoj od opatije u kojoj je uvijek dobrodošla. Često je posjećivala Lauren i njezina muža Kita u Hampshireu, a ponekad i osta-le rođake. Običava provesti barem mjesec ili dva u Londonu tijekom sezone, da barem malo osjeti društveni život grada.

Uvijek je svoj život smatrala blagoslovljenim.I otkuda se onda najednom pojavila tolika količina usa-

mljenosti? I to takav snažan val da su joj klecala koljena i činilo se kao da je ostala bez daha. Zašto je osjetila gorčinu suza u grlu?

Usamljenost?Nije ona usamljena, ona je samo neraspoložena jer je pri-

siljena biti s Verom. I duboko pogođena onim što je Ve-ra rekla o njezinoj neosjetljivosti. Vjerojatno samo osjeća

24 Mary Balogh

samosažaljenje, to je sve. Ali ona nikad to ne osjeća. Dobro, gotovo nikad. A kad to osjeti, uvijek nešto u vezi s tim po-duzme. Život je isuviše kratak da bismo se žalili i grintali. Uvijek je toliko toga čemu se valja veseliti.

Ali usamljenost. Koliko je dugo taj osjećaj vreba u potaji da se može krišom na nju obrušiti kad najmanje očekuje? Je li njezin život doista toliko prazan kako joj se čini u ovom trenutku iznenadnog zastrašujućeg uvida? Prazan kao ovo golemo, sumorno žalo?

Ah, zato ona mrzi žala.Gwen je još jednom u sebi odrješito odmahnula glavom i

pogledala prvo prema dijelu žala koji je prevalila, a potom po onom kraćem, do procjepa među liticama. Kamo da krene? Nekoliko je trenutaka oklijevala i odlučila se za uspon. Nije joj se učinio toliko strm da bi bio opasan, a kad se jednom uspne, zasigurno će lako naći brz put do mjesta.

Kamenje na usponu nije bilo ništa manje grubo od onoga na plaži, dapače, bilo je opasnije jer se micalo i klizilo nado-lje dok se ona pokušavala uspeti. Kad je bila na pola uspona, pomislila je kako bi bilo bolje da je ostala na žalu, ali sad bi silazak bio jednako tako opasan i nesiguran kao i uspon. Osim toga, već pred sobom vidi onaj travnati dio uspona. Nastavila je tvrdoglavo naprijed.

A onda se dogodila katastrofa.Desnom nogom oslonila se na kamen koji je izgledao vrlo

sigurno, ali je zapravo ležao na hrpi nestabilnog kamenja i noga joj je naglo izgubila oslonac. Pala je na koljeno i uda-rila se, a ruke je automatski raširila da se za nešto uhvati i zadrži na kosini. U trenutku je nakon pada osjetila isključivo


olakšanje što se uspjela zadržati, a nije se otkotrljala sve do žala. Potom je osjetila oštru bol u gležnju.

Oprezno se digla i oslonila na lijevu nogu pa pokušala spustiti i desnu pokraj nje. Ali osjetila je bol čim se pokušala na nju osloniti.

Snažno je izdahnula i zajecala: „Jao meni.“ Pažljivo se osvr-nula oko sebe vidjeti može li barem sjesti na kamenje okre-nuta licem prema žalu. Uspon je s ove točke izgledao puno strmiji. Bože, kako je bila glupa što je uopće pomislila da se može popeti.

Pridigla se, oslonila što čvršće na lijevu nogu, podigla kolje-no i uhvatila desni gležanj u ruke. Pokušala je nježno rotirati gležanj u oba smjera i pri tome odmarala čelo na podignutom koljenu. To je samo blago iščašenje, sad će se zglob vratiti na mjesto, govorila je samoj sebi. Nema razloga za paniku.

Ali, čak i prije nego što je spustila nogu, znala je da obma-njuje samu sebe. To je ozbiljno iščašenje. Možda i nešto gore. A žalo ispod nje, kao i obala iznad posve su pusti.

Udahnula je duboko nekoliko puta da se smiri. Nema ni-kakva smisla prepustiti se i izgubiti samokontrolu. Uspjet će nekako. Naravno da hoće. Ionako nema drugog izbora, zar ne?

Upravo u tom trenutku začuo se glas – muški glas – posve blizu. Nije čak bio ni povišen.

– Po mojemu stručnom mišljenju, gležanj je ili opasno iščašen ili čak slomljen. U oba slučaja ne bi bilo mudro da se na njega oslonite, ni u najmanjoj mjeri.

Gwen je naglo podigla glavu želeći vidjeti od koga potječe taj glas. S njezine desne strane ukazao se muškarac na strmoj litici. Spustio se do šljunka i krenuo prema njoj kao da nema nikakve opasnosti da se i on posklizne.

26 Mary Balogh

Bio je golem, div od čovjeka, širokih ramena i prsa, snaž-nih bedara. Njegov kaput s kratkom pelerinom još je više pridodavao dojmu krupna čovjeka. Izgleda čak i opasno u toj svojoj veličini. Nema ni šešir na glavi. Smeđa kosa po-drezana mu je kratko, uz glavu. Crte lica su oštre i tvrde, oči tamne i mračne, usta tanka ravna crta, brada naglašena i čvrsta. Izraz njegova lica nije omekšavao dojam. Mrštio se, možda čak zlovoljno.

Njegove ruke bez rukavica su ogromne.Gwen najednom preplavi osjećaj užasa, takvog da je gotovo

na trenutak zaboravila bol.Ovo mora da je vojvoda od Stanbrooka. Mora da je ne-

kako zašla na njegovu zemlju, iako ju je Vera upozorila da i njega i njegovo zemljište zaobilazi u širokom luku. Ako je vjerovati Veri, on je okrutno čudovište, nečovjek koji je svoju ženu gurnuo s litice prije puno godina i potom čak tvrdio da je skočila sama. Kakva bi to žena skočila u smrt pod takvim jezivim okolnostima, zapitala se Vera retorički. Pogotovo kad je vojvotkinja i ima na ovome svijetu sve što može poželjeti.

Žena koja je upravo izgubila sina jedinca, ustrijeljenog u Por-tugalu, pomislila je Gwen u sebi, ali ništa nije rekla, iako se to i dogodilo netom prije nego što je vojvotkinja tako skončala. No, Vera, skupa sa ženama iz susjedstva s kojima se družila, odabrala je vjerovati u nešto uzbudljiviju melodramu, bez obzira na to što nijedna od njih nikada nije našla ni najmanji dokaz kojim bi potkrijepila svoje sumnje.

Ali Gwen, koja je bila sumnjičava kad je čula tu priču, vi-še nije tako sigurna u svoju prosudbu. On izgleda kao čovjek koji bi istodobno mogao biti i okrutan i bezobziran. Čak i


ubojica. A ona je nepozvana zašla na njegovo imanje. Nje-govo posve pusto imanje.

A sad je bespomoćna i ne može bježati.

Hugo se nakon doručka sam spustio do pješčanog žala is-pod palače Penderris jer je kiša tijekom noći prestala. Rugali su mu se zbog toga. Flavian mu je rekao da bude pametan i svakako dovede kući svoju buduću mladenku da je oni mogu upoznati i vidjeti odobravaju li tu vezu.

Svi su se šalili na njegov račun.Hugo je odbrusio Flavianu, rekavši mu kamo da ide i kako

će tamo doći, ali nakon toga se smjesta ispričao Imogen na prostačkom vojničkom rječniku u njezinoj nazočnosti.

Žalo mu je uvijek bilo najdraži dio imanja. Kad je tek došao ovamo, u ranim danima nakon fronte, more ga je umirivalo kad ništa drugo nije moglo. A i onda je češće ovamo dola-zio sam nego u društvu. Bez obzira na bliskost i prijateljstvo koje se rodilo između sedmero članova Društva preživjelih dok su se ovdje oporavljali i napokon prizdravili, nikad nisu visjeli jedni na drugima. Upravo suprotno, sa svojim su se demonima morali susretati i boriti u osami, i još uvijek mo-raju. Osnovna prednost Penderrisa, ono što ih je sve ovamo najviše i privlačilo, upravo je taj nepregledni prostor imanja u kojem je svatko od njih našao svoje mjesto.

On se oporavio od svojih ozljeda – do one mjere u kojoj se od toga uopće može oporaviti.

Kad bi trebao nabrojiti sve što mu se u nesreći sretno po-složilo, ne bi imao dovoljno prstiju. Preživio je rat i sva svoja iskustva. Promoviran je u čin majora, za čime je žudio, a i dobio je titulu za svoju posljednju akciju. Prošle je godine

28 Mary Balogh

naslijedio ogroman imetak i uspješan, uhodan posao. Ima obitelj – stričeve i ujake, tete i rođake koji ga vole, iako se godinama ponašao kao da ne postoje. I najvažnije, tu je Con-stance, njegova devetnaestogodišnja polusestra koja ga oboža-va, iako je bila dijete kad je otišao u rat. Ima svoje ladanjsko zdanje na kojem je blagoslovljen mirom i svom privatnošću koju može poželjeti. Ima i svoje prijatelje iz Kluba preživje-lih koji mu se često čine bližima od njegova vlastitog srca. U dobru je zdravlju, možda čak i savršenom. Popis bi se mogao i nastaviti.

Ali, svaki put kad bi u glavi pregledavao popis svega onoga čime je blagoslovljen, osjećao se kao da u rukama drži mač s dvostrukom oštricom. Zašto je on imao sreće, a toliki su poginuli? I još više, je li njegova nemilosrdna ambicija, koja mu je donijela uspjeh i više nagrada nego što je ikad mogao očekivati, je li ona uzrok tim bezbrojnim smrtima? Poručnik Carstairs odgovorio bi da jest, bez razmišljanja.

Na žalu, dok je šetao, nije susreo ženu pristojna izgleda, ali kad smo već kod toga, ni bilo koju drugu. Morat će nekoli-cinu izmisliti kako bi zabavio prijatelje kad se vrati, baš kao i priče povezane sa susretima s njima. Možda doda i pokoju sirenu kad već izmišlja. Ne žuri mu se natrag, iako je dan svjež, pogoršan oštrim vjetrom.

Kad je došao do šljunčanog dijela žala i drevnog usjeka u litici preko kojeg se može doći do rta i parka Penderris iznad njega, Hugo se zaustavio na trenutak pogledati prema moru, dok je vjetar mrsio njegovu čekinjavu kratku kosu, a uši mu se ledile. Nije ponio šešir. Nema smisla, više bi jurio za njim po pijesku nego ga nosio na glavi.


Počeo je razmišljati o svom ocu. To je bilo nemoguće izbje-ći, pomislio je, ipak je danas godišnjica njegove smrti.

Te su misli donijele i krivnju. Kao dječak obožavao je svo-jega oca i pratio ga u stopu, čak i na posao, pogotovo nakon što mu je umrla majka, kad mu je bilo sedam godina, od ne-kih ženskih neimenovanih problema – prirodu njezine bo-lesti nitko mu nikad nije objasnio. Njegov otac opisivao ga je tada s puno emocija kao svojega malog pomagača, desnu ruku i budućeg nasljednika. Drugi su ga opisivali kao očevu sjenu. Ali onda se otac oženio po drugi put, a Hugo, kojemu je bilo trinaest godina, u onoj neugodnoj dobi adolescencije, osjetio se prevarenim, i to prevarenim do srži. Još je uvijek bio dovoljno nezreo pa je bio djetinje šokiran što je njegovu ocu uopće palo na pamet da bi netko mogao zamijeniti majku, koja je bila središnja figura njihova života i sreće i time apso-lutno nezamjenjiva. Postao je nemiran, buntovan i odlučan stvoriti vlastiti, neovisan život.

Kad se sad vraća u to doba, vidi da ga otac nije ništa manje volio – ili na bilo koji način obeščastio uspomenu na maj-ku – samo zato što je oženio lijepu zahtjevnu mladu ženu i uskoro dobio i obožavanu kćerkicu. Ali, dječaci u razvoju ne mogu uvijek racionalno promatrati svijet. Još jedan dokaz je i to što je i on sam od rođenja jednostavno obožavao malu Constance, iako je netko mogao očekivati da će je mrziti ili joj nešto zamjerati.

To je bila samo jedna faza u njegovu životu, tipična za dje-čake njegove dobi, iz koje bi on uskoro izašao i nitko zbog toga ne bi bio ozlijeđen, da se nije dogodilo nešto što je na-glo i zauvijek poremetilo ravnotežu u njihovoj obitelji. Ali,

30 Mary Balogh

to nešto se dogodilo, harmonija je zauvijek bila poremećena, u dobi kad on još nije napunio ni osamnaest godina.

Tada je naglo zaključio da mora postati vojnik. Ništa ga nije moglo odvratiti od te zamisli, čak ni argument da on ne-ma narav za takav okrutan život. Dapače, taj ga je argument pretvorio samo u još tvrdoglavijeg vojnika, odlučnog da mo-ra uspjeti. Njegov otac, razočaran i tužan, na koncu je ipak kupio čin za svog sina u pješačkoj pukovniji, kao što su činili mnogi ljudi srednje klase – samo su plemići titule dobivali izravno. No, to je trebalo biti posljednje što će mu otac kupiti. To mu je jasno dao do znanja: Hugo je nakon toga neovisan i samo svoj. Sva promaknuća i daljnje više činove morat će sam zaraditi, neće mu ih priskrbiti bogati otac. Hugov otac oduvijek je na neki način prezirao visoku klasu, aristokraciju za koju povlastice i besposlenost idu ruku pod ruku.

Hugo se trudio i doista sam zaslužio svoje činove i pro-maknuća. Zapravo mu se svidjela neovisnost i oslanjanje na vlastite zasluge. Odabranoj karijeri pristupio je s puno odluč-nosti, energije i entuzijazma, a unutarnja ambicija tjerala ga je naprijed. Vjerojatno bi došao do samog vrha da iza njego-va najvećeg trijumfa nije uslijedilo najdublje poniženje, i to unutar mjesec dana, pa je na koncu završio tu, u Penderrisu.

Kroz sve to otac ga je volio uporno i odano. No, Hugo mu je okrenuo leđa kao da je u najmanju ruku njegov otac kriv za sve njegove nevolje. Možda je to učinio iz srama ili iz puke nemogućnosti da se vrati kući?

A kako mu je otac uzvratio za njegovu nebrigu? Gotovo sve što je zaradio ostavio je njemu, eto kako, iako je posve lako mogao sve ostaviti Constance ili Fioni. Povjerio je sinu da nastavi njegov posao i onda ga ostavi svome sinu kad za


to dođe vrijeme. Pobrinuo se i da Constance ima sigurnu, vedru budućnost. Vjerojatno je znao da joj život neće tako izgledati ako brigu za nju u cijelosti povjeri njezinoj majci. Huga je proglasio njezinim skrbnikom.

Već je godina dana kako žaluje, njegova isprika za nedje-lovanje došla je do svoga kraja.

Zaustavio se kad je stigao do pola uspona. Još se uvijek nije želio vratiti u kuću. Skrenuo je s procjepa u litici i našao se na sljedećoj hridi, koja je u sebi imala prirodno usječenu zaravan, gotovo spilju u stijeni, koju je odavno otkrio. Tu je bio zaštićen od većine vjetrova pa iako nije imao pogled na pješčani žal, vidio je dobro susjednu liticu i šljunčani dio žala. Pogled je bio pust, sumoran, ali skrivao je i neku svoju ljepo-tu. Galebovi su letjeli u visini njegovih očiju i jedan drugome kliktali svoje posebne vijesti.

Tu će se malo odmoriti prije nego što se pridruži svojim prijateljima u kući.

Skupio je nekoliko oblutaka i bacio jedan u velikom luku prema žalu. Vidio je kako je dotaknuo tlo i odskočio. Prstiju još uvijek obavijenih oko drugog oblutka, odjednom mu je tračak boje privukao pogled.

Litica s druge strane šljunčanog procjepa strčala je prema moru. Plima do nje stiže prije nego do mjesta na kojem on sjedi. Tu isturenu hrid dade se zaobići i tako doći do sela udaljenog nešto više od kilometra, ali taj bi put mogao biti vrlo opasan za one koji nisu svjesni koliko brzo dolazi plima.

Netko upravo hoda po tom dijelu šljunčane plaže – žena zaogrnuta crvenom pelerinom. Upravo se pojavila iza rta, ali još uvijek je dosta udaljena. Spustila je glavu na kojoj je šešir. Čini se da je posve usredotočena na svoje korake. Zastala je i

32 Mary Balogh

gleda prema moru. Plima je još uvijek daleko i ne predstavlja neposrednu opasnost. Ali, ako je došla iz sela, krajnji je tre-nutak da se okrene i pođe natrag. Jedini preostali put natrag vodio bi je kroz procjep u litici, ali to bi značilo da će nepo-zvana zaći na imanje Penderris.

Okrenula se prema strmoj šljunkovitoj litici i zastala kao da mu je pročitala misli. Na sreću, nije ga vidjela. On je u sjeni i uopće se ne miče. Ne želi da ga ona vidi. Želio ju je iz daljine, snagom volje, natjerati da se okrene i vrati putem kojim je došla.

Ali, nije se okrenula. Umjesto toga krenula je prema pro-cjepu i mukotrpno se počela uspinjati uz kosinu, a ogrtač i šešir lamatali su oko nje. Činila se sitnom. Činila se mladom. No, bilo je nemoguće procijeniti koliko je doista mlada jer joj nije vidio lice. Iz istog razloga bilo mu je nemoguće odrediti je li privlačna, ružna ili tek nezanimljiva.

Prijatelji će ga zadirkivati barem tjedan dana ako doznaju za ovo, pomislio je Hugo. Prizvao je u glavi čudan prizor: vidio je sebe kako skače sa svoje zaravni i namjerno grabi prema njoj po šljunku da joj kaže da ima titulu, enormno bogatstvo i pita bi li voljela udati se za njega.

Iako to i nije baš posebno duhovit prizor, jedva je zatomio poriv da se naceri i tako se otkrije.

Stajao je vrlo mirno i nadao se da će se ipak okrenuti i vratiti. Smetalo mu je što uljez na posjedu ugrožava njegovu osamu. Ne sjeća se da mu se to ikada prije dogodilo. Malo je ljudi koji ne pripadaju posjedu i koji se odluče ići tim putem. U ovom dijelu zemlje mnogi se boje vojvode od Stanbrooka. Glasine su se počele širiti krajem nakon vojvotkinjine smrti – nije ona sama skočila s litice, on ju je gurnuo. Takve glasine


ne umiru lako, bez obzira na nedostatak bilo kakvog dokaza. Čak i oni koji ga se ne boje, nekako zaziru od njega. A nje-govo suzdržano, formalno ophođenje s ljudima nije pomoglo da se sumnje rasprše.

Možda je žena u crvenom strankinja u ovome kraju. Mož-da i ne zna da se penje ravno u lavlju jazbinu.

Hugo se pitao zašto je sama u ovako pustom krajoliku.Nestabilno kamenje počelo joj se kotrljati ispod nogu dok

se penjala. Nije to lagan uspon, kao što dobro zna iz vlasti-toga iskustva. Upravo kad se činilo da će mirno proći pokraj njega i da će ostati nezamijećen, oslonila se desnim stopa-lom o nestabilan kamen i pokrenula odron, poskliznuvši se. Dočekala se nespretno na koljeno i oba dlana, dok joj je de-sna noga otklizala. Na trenutak je uhvatio djelić njezine gole noge, između polučizmica i ruba ogrtača.

Začuo je bolan jecaj.Čekao je. Doista nije želio otkriti da je sve to vidio. Ali

uskoro je postalo očito da je ozbiljno ozlijedila stopalo ili gležanj te da neće moći sama ustati i nastaviti svojim putem. Doista je mlada, to sad vidi. Sitna i vitka. Ispod ruba šešira svijetle kovrče lepršale su na vjetru. Još uvijek joj nije vidio lice.

Bilo bi prostački surovo da ostane skriven.– Po mojemu stručnom mišljenju, gležanj je ili opasno

iščašen ili čak slomljen. U oba slučaja ne bi bilo mudro da se na njega oslonite, ni u najmanjoj mjeri – rekao joj je.

Naglo se trgnula kad joj se počeo približavati po šljunku. Oči su joj se raširile, činilo se u pravom strahu, a ne u olak-šanju što je netko tu da joj pomogne. Bile su to krupne plave oči na licu iznimne ljepote, iako to nije lice mlade djevojke.

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a•

Zakoračite u svijet Mary Balogh, autorice New York Timesovih uspješnica, u kojem se izuzetno živo miješaju čarolija, romantika

i tajne engleske više klase s početka devetnaestog stoljeća

Lady Gwendoline Muir sudbina nije mazila u njezinu kratkom životu… Čudnim, nesretnim slučajem izgubila je muža, a kad je sama pala s konja, trajno je ostala hroma.

Iako mlada, Gwendoline je uvjerena da je s ljubavnim životom raskrstila i da se više nikad neće udati.

Gwen pokušava živjeti spokojno i zadovoljno u svom skučenom životu, prihvaćajući da su brakovi njezinog brata i njezine

rođakinje vikontese Ravensburg važniji od onoga što se njoj samoj događa. Sretna je zbog njihove sreće i to joj je godinama

dovoljno... Sve dok u njezin život ne uđe Lord Trentham – junak napoleonskih ratova koji se teško nosi s osjećajem

krivnje zbog poginulih suboraca. On je možda jedini koji je može uvjeriti da svi u životu zaslužujemo još jednu priliku.

ISBN 978-953-14-1720-4

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn

mar

y ba

log

h

mary balogh

Bracna ponuda

Autorica bestselera s liste najčitanijih knjiga New York Timesa

mary balogh jedna

je od najpopularnijih

i najčitanijih autorica

ljubavnih romana na

svijetu. Bračna ponuda

prvi je njezin roman

objavljen na hrvatskom

jeziku, a prevela ga

je Nada Mirković.

kraljice ljubavnih romana

mary balogh

Bracna ponuda

Bra

cna

ponu

da

braČna ponuda - mary balogh

Documents