Jezici [uredi]

Latinski jezik je bio službeni jezik Rimokatoličke Crkve koja je u to vrijeme bila jedini izvor obrazovanja, stoga je glavni jezik na kojem je pisana sva književnost ovoga perioda bio latinski, čak i u nekim dijelovima koji nikada nisu bili pod direktnim uticajem ove Crkve. Slično se desilo i pod uticajem Istočnog rimskog carstva i Istočne Pravoslavne Crkve koja je uticala na uspostavljanje grčkog kao glavnog književnog jezika.

Obični ljudi su nastavili koristiti svoj maternji jezik. Par ne-latinskih djela je poznato i danas poput Beowulfa na starom engleskom, Nibelungenlieda na starom njemačkom jeziku ili Chanson de Roland na starom francuskom. Iako se ova djela većinom smatraju radom anonimnih pojedinaca nije nemoguće da ustvari predstavljaju usmenu književnu tradiciju.

Anonimnost [uredi]

Najveći dio srednjovjekovne književnosti je pisan anonimno. Ovome su razlog dvije glavne stvari, prvo nedostatak podataka iz ovog perioda, i drugo mnogo značajnije pogled na ulogu autora koji se dosta razlikuje od ovog savremnog. Srednjovjekovi autori su mnogo češće težili zapisivanju priča koje su već čuli ili pročitali nego izmišljanju novih. Čak i kada bi napisali nešto novo često su tvrdili da to ustvari prenose od nekog učitelja. Sa ove tačke gledišta lična imena autora su bila manje važna i zbog toga mnoga značajna djela nikada nisu pripisana jednoj osobi.

Alegorija [uredi]

Iako je srednjovjekovna književnost bogata raznim stilskim sredstvima, najznačajnije od njih je alegorija. Veliki broj dijela srednjovjekovne književnosti se oslanjao na alegoriju preko koje je pjesnik izražavao pouke - prikazivanje apstraktnih vrijednosti, događaja i institucija. Vjerovatno najranija i najuticajnija alegorija je Psychomachia (Borba duša) koju je napisao Aurelius Clemens Prudentius. Ostali značajni primjeri alegorije uključuju Romansu ruže, Everyman, Piers Plowman i Božanstvenu komediju.

Književne vrste [uredi]

Religiozna literatura [uredi]

Teološka djela su bila dominantni oblik literature u ovom periodu. U srednjem vijeku katolički svećenici su predstavljali intelektualni centar društva, pa se njihova književnost najviše pisala.

Nebrojeno mnogo himni potiču iz ovog perioda (bile vezane za liturgiju ili ne). Liturgije nisu imale utvrđenu formu i brojni molitvenici su postavljali individualne koncepte rasporeda misa. Religiozni učenjaci poput Anselm od Canterburyija, Thomas Aquinasa i Pierre Abélarda, su pisali dugačke teološke i filozofske rasprave u kojim su pokušavali objediniti učenja Grka i romaskih pagana sa doktrinama crkve. Hagiogafije, ili životi svetaca, su također pisani obično s ciljem ohrabrenja ili upozorenja ljudima.

Zlatna legenda je dostigla ogromnu popularnost pa je jako često čitana i citirana. Dies Irae i Stabat Mater su među najznačajnijim latinskim religioznim pjesmama. Jedina religiozna forma koju nisu pisali svećenici su bila mystery plays, predstave nastale na jednostavnim rekonstrukcijama Biblijskih događaja. Predstave su se prikazivale obično za vrijeme praznika i trajale su čitav dan, ponekad ulazeći i dugo u noć.

Svjetovna literatura [uredi]

Svjetovna književnost ovoga perioda je bila dosta rjeđa nego religiozna, ali dosta ovih dijela je preživjelo i poznato je i danas. Tema dvorskih ljubavi (courtly love) se pojavila i razvila u 11. vijeku, kada su putujući pjevači trubaduri preživljavali zahvaljujući svojim pjesmama. Pjesme trubadura se obično povezuju sa čežnjom, ali to nije u potpunosti tačno, kao što se može primijetiti u aubadeu. U Njemačkoj su Minnesänger nastavili tradiciju trubadura. A veliku popularnost je imala i epska poezija, koje su imale dva glavna pravca: chanson de geste i roman courtois. Razlika je bila u tematici i naglašenosti ljubavnih u jednim, odnosno ratnih scena u drugim.

Pisala se i politička poezija posebno pred kraj ovog perioda. Putopisna književnost je bila popularna u srednjem vijeku pošto su fantastične priče o dalekim zemljma (koje su često bile u potpunosti pogrešne) zabavljale društvo većinom ograničeno samo na predio u kojem su se rodili

Srednjovjekovna književnost je širok pojam koji obuhvata gotovo sva djela napisana u Evropi i šire tokom srednjeg vijeka koji je trajao oko hiljadu godina, počevši padom Zapadnog rimskog carstva 500. godine a završivši početkom renesanse krajem 15. vijeka. Književnost ovog perioda se sastojala od vjerskih i svjetovnih djela. Zbog širine prostora i dužine vremena nemoguće je govoriti o ovoj temi a da se stvari ne pojednostave, zbog toga ćemo o književnosti govoriti vezano za jezik na kojem je pisana i prostor sa kojeg potiče, ali i njenu književnu vrstu.

Geoffrey Chaucer (London?, 1343.? - 25. listopada 1400.) engleski pjesnik, filozof i diplomat. Smatra se ocem engleske književnosti. Po mnogima je prvi pisac koji je prikazao umjetničku stranu lokalnog engleskog jezika.

Geoffrey Chaucer je rođen u Londonu negdje oko 1343., iako točan datum i mjesto njegov rođenja su nepoznati. Njegov otac i djed bili su londonski vinari, a nekoliko prošlih generacija bili su trgovci u Ipswichu

Najpoznatije djelo mu je Canterburyjske priče (The Canterbury Tales).

Francesco Petrarca (Arezzo, 20. srpnja 1304. - Arquà Petrarca kraj Padove, 19. srpnja 1374.), talijanski pjesnik

Sin firentinskoga građanina, koji je poput Dantea bio prognan iz rodnoga grada, Francesco Petrarca je mladost proveo u Avignonu

Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni. Putovao je Francuskom, Njemačkom, Italijom, a možda je bio i u Španjolskoj i Engleskoj. Na jednom putovanju otkrio je dragocjena Ciceronova pisma.

Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu Afrika. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu.

Giovanni Boccaccio (16. lipnja 1313. - 21. prosinca 1375.), talijanski pisacSam pisac tvrdio je kako je rođen potkraj 1313. godine u Parizu kao plod vanbračne ljubavi francuske plemkinje Gianne i trgovca Boccaccia de Chelina iz toskanskog grada Certalda.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Srednjovjekovna_knji%C5%BEevnost