Filozofski fakultet Osijek
Filip uki
Diplomski rad
Osijek, 2018.
brought to you by COREView metadata, citation and similar papers at core.ac.uk
provided by Repository of Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Filozofski fakultet Osijek
Katedra za teoriju knjievnosti i svjetsku knjievnost
Diplomski studij hrvatskoga jezika i knjievnosti i povijesti
Filip uki
Diplomski rad
Mentorica: izv. prof. dr. sc. Tina Varga Oswald
Osijek, 2018.
2. Biografske odrednice Jorgea Luisa Borgesa i Ernesta Sabata ............................................ 6
2.1. Biografija Jorgea Luisa Borgesa ................................................................................. 6
2.2. Biografija Ernesta Sabata ............................................................................................ 7
2.3. Politika segregacija izmeu Borges i Sabata ............................................................. 8
2.4. Utjecaj filozofije na Borgesa i Sabata ......................................................................... 9
3. Interpretacija i analiza u djelima Borgesa i Sabata ........................................................... 11
3.1. Traenje Apsoluta kroz sline i razliite paradigme ................................................. 13
3.2. Egzistencijalizam u knjievnosti te u djelima Borgesa i Sabata ............................... 20
3.3. Openito o fantastinoj knjievnosti ......................................................................... 25
3.4. Fantastinost u hispanoamerikoj knjievnosti te fantastika kod Borgesa i Sabata .. 28
4. Pitanje postmodernistike knjievnosti ............................................................................ 33
4.1. Openito o postmodernistikim tehnikama ............................................................... 36
4.2. Postmodernistike odrednice u djelima Borgesa i Sabata ......................................... 37
4.3. Ostale postmodernistike odrednice .......................................................................... 44
4.4. „Mještovitost“ – male i velike prie .......................................................................... 48
5. Zakljuak .......................................................................................................................... 50
4
Saetak
Rad se bavi usporedbom knjievnih stvaralaštva argentinskih pisaca Jorgea Luisa Borgesa i
Ernesta Sabata. Osim što su Borges i Sabato bili istovremenici te osim što su posjedovali
zajednike knjievne komponente kao što su: fantastina obiljeja, prisutni egzistencijalizam i
postmodernistike tehnike u njihovim knjievnostima, oni su imali i velike razlike u svojim
knjievnim izriajima i stvaranjima. Usporedbom ova dva argentinska autora, koji su ivjeli i
radili u slinim uvjetima Peronove Argentine, prikazane su razliite i sline sastavnice njihovih
knjievnosti jer postoje odlini parametri za to baš zbog injenice da su radili i stvarali u isto
vrijeme i u slinim okolnostima. Knjievni korpus pomou kojih su se izvodili zakljuci jesu
Aleph, Izmišljaji, Opa povijest gadosti kod Borgesa te Tunel, O junacima i grobovima i
Abadon, aneo uništenja kod Sabata.
Kljune rijei: Borges, Sabato, postmodernizam, distinkcije, slinosti
5
1. Uvod
U ovom radu raspravlja se i objašnjava o najvanijim razlikama i poveznicama Jorgea
Luisa Borgesa i Ernesta Sabata. Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato spadaju u najvee velikane
argentinske i openito svjetske knjievnosti pa ipak se razlikuju u tome što je Borges bio vjeran
svojim kratkim priama, a Sabato romanima te baš zbog toga postoje razlike u njihovim
knjievnim izriajima, a to su: tematske odrednice, fantastini pristup knjievnosti te
postmodernistika obiljeja.
Uvodni dio rada daje kratak pregled biografija jednog i drugog autora s odreenim
moebitnim poveznicama u njihovim ivotima kao i razliitostima, a u nastavku slijedi politiki
angaman i sudjelovanje u politikom ivotu što je takoer objašnjeno baš zbog utjecaja politike
na Sabatova djela, što se ne pronalazi kod Borgesa 1 . Iako postoje vidne razlike izmeu ova dva
autora koje e se naznaiti u radu, najvei problem koji se obrauje u Borgesovim i Sabatovim
djelima jest prisutnost postmodernistike knjievnosti te sama njena problematizacija i
poetologija te utjecaj iste na knjievnu kreaciju oba autora.
Korpus koji se obrauje u radu su kratke prie Jorgea Luisa Borgesa: Aleph, Izmišljaji,
Opa povijest gadosti, a kod Sabata to su romani: Tunel, O junacima i grobovima te Abadon,
aneo uništenja. U nastavku se objašnjava pojam „Apsoluta“ te njegovo znaenje i vanost u
knjievnim kreacijama oba autora. Uz pojam „Apsoluta“ usko se vee egzistencijalizam budui
da termin „Apsolut“ kao takav ima filozofske konotacije ovjekova postojanja i individualnosti
što se moe povezati i s istom egzistencijalistikom filozofijom. Takoer, prikazan je i sam
utjecaj filozofije i openito prisutnost filozofije u djelima koja su navedena, a sve u svrhu boljeg
i sadrajnijeg predstavljanja Borgesova i Sabatova rada te sukladno s time, traenja njihovih
slinosti i razlika.
Fantastina knjievnost još je jedna odrednica koja se obrauje u radu i koja je iznimno
prisutna u knjievnostima Borgesa i Sabata kao i u knjievnosti 20. stoljea., a poglavlja se
obrauju na nain da se prvo objašnjava pojam fantastike kao i podjela fantastine knjievnosti
te se prikazuje kratak pregled hispanoamerike fantastine knjievnosti.
U zadnjem dijelu rada naglasak se stavlja na objašnjavanje postmodernizma u
knjievnosti, njegovih odrednica, glavnih poetoloških sastavnica, a na kraju se te sastavnice i
1 Bez pokušaja pozitivistikog pristupa i traenja utjecaja na njihova djela
6
odreenja povezuju s radom Jorgea Luisa Borgesa i Ernesta Sabata te njihovim knjievnim
korpusom.
2. Biografske odrednice Jorgea Luisa Borgesa i Ernesta Sabata
Sline ili iste sastavnice u ivotopisima Borgesa i Sabata nalaze se u injenici da su oba
autora predstavnici hispanoamerike knjievnosti te su po nacionalnosti Argentinci pa zbog toga
dijele sline uplite fantastike, filozofije i openito pogleda na ivot. Poznato je kako su i Borges i
Sabato veliki eruditi, što se vidi u samim biografijama dalje u nastavku, i što je uvelike odredilo
njihovu knjievnost koja je baš zbog te injenice odisala filozofskim sastavnicama, ali i onima o
otuenju ovjeka, problematiziranju knjievnosti itd. Biografski elementi kod oba autora vani
su jer se pomou njih lakše sumiraju razliitosti u ivotnim pogledima, uvjerenjima, politikim
aktivnostima, a samim time i shvaanju knjievnosti i umjetnosti.
2.1. Biografija Jorgea Luisa Borgesa
Jorge Luis Borges (Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - eneva, 14. lipnja, 1986.)
argentinski pripovjeda, esejist i pjesnik koji je najveu slavu stekao kratkim priama gdje spaja
i ispreplie motive i postupke trivijalne knjievnosti s izuzetnom erudicijom te poznavanjem
cjelokupne svjetske knjievnosti i mitologije, posebice one islandske. Borgesu je baka bila
Engleskinja stoga je on engleski jezik svladao u ranom djetinjstvu. Rana uenost i erudiciju koju
je stekao od najranijih godina omoguila je Borgesu da prevodi klasina knjievna djela. Prvi
svjetski rat proveo je u Europi, a u enevi je završio srednju školu. Godine 1938. umire mu otac
(koji je takoer pokušao biti knjievnik te je za njega Borges izjavio da je napisao neke dobre
sonete), a Borges se zapošljava u opinskoj knjinici te su mu ve tada poeli problemi s vidom
koji naglo slabi. Borges postaje ravnateljem Nacionalne biblioteke nakon Peronova pada 50 – ih
godina prošlog stoljea. Kako mu je vid poeo slabiti u tolikoj mjeri da više nije mogao
normalno itati, to umjesto njega ine majka i prijatelji. Borges putuje po Europi i svijetu gdje
predaje, daje intervjue, prima nagrade i priznanja. (Detoni Dujmi, 2005: 139 - 140)
Tonko Maroevi (Maroevi, 2005: 36) Borgesov opus dijeli na dva dijela. Prvi dio
stvaralaštva i njegovih knjievnih pretenzija Maroevi postavlja u dio kada Borges ima
7
Maroevi, obiljeen je tehnikim i imaginativnim rješenjima. Sljepoa se po Maroeviu u
jednom dijelu negativno odrazila na Borgesovo stvaralaštvo budui da je ovisio o drugima te je
to dovelo do toga da se kao pisac neprestano vrtio u krug i stajao na mjestu u ponavljanju
inventara likova i slika, uspomena i ideja.
Borges je takoer ureivao i osnivao asopise, a 1923. objavio je prvu zbirku pjesama
udnja za Buenos Airesom. Prve pripovijesti Borges je sabrao u zbirku Opa povijest gadosti
(1935. godine). Poezija mu je zastupala najrazliitije sadraje, katkad stvarajui glose o
mnogobrojnim pojavama i likovima, miješajui intelektualnu i suhoparnu apstrakciju sa slikom,
mitom ili priom. Najglasovitije zbrike pjesama su: Školska biljenica, Drugi, isti, Duboka rua,
eljezni novi. Ipak, ono po emu je Borges bio i ostao najviše poznat su kratke prie, a s njima
je stekao svjetsku slavu jer je u samoj kratkoj prii uveo autentine osobe i dogaaje, naraciju
koju je prebacio u diskurzivni stil (pseudo filozofija), ironizirao je spoznajnu mo te falsificirao
povijesne osobe i dogaaje. Ponajviše se to odnosi na djelo Izmišljaji, a ostale zbrike pria su:
Aleph, Brodijev izvještaj, Knjiga od pijeska, te eseji koji su skupljeni u zbirkama: Rasprava,
Druga istraivanja, Devet ogledala o Danteu. Borges je bio pisac koji je teologiju i filozofiju
smatrao rodovima fantastine knjievnosti, majstor je paradoksa baš zbog svoje falsifikacije
povijesti te tvorac spiritualnih svjetova kao i simbolinih prikaza knjnica, zrcala, vrtova. (Solar,
2003: 324)
Ernesto Sabato (Rojas, Argentina, 1911 - Santos Lugares, 2011.) romanopisac i esejist
roen je u mnogobrojnoj obitelji talijanskih doseljenika, a srednju školu i studij završava u
Buenos Airesu. Uz Ernesta Sabata vee se politiko djelovanje u Komunistikoj partiji koju je
napustio, saznavši za Staljinove zloine. Završio je studiji fizike te se za razliku od Borgesa
opredijelio za prirodne znanosti, meutim, Sabato se u Parizu drui s nadrealistima što ga dovodi
do zakljuka o opoj dehumanizaciji te otuenosti ovjeka. Osim fizike, što mu je bila prva
struka, Sabato se bavio i sa slikarstvom, a 1943. godine u potpunosti napušta znanstvenu karijeru
i posveuje se pisanju. Ostao je vjeran lijevim uvjerenjima i društvenoj angairanosti pa je nakon
odlaska vojnih hunti imenovan predsjednikom dravne komisije za istraivanje zloina u
razdoblju vojnih diktatura. Ovo je jedan od prikaza Sabatova govora kao predsjednika komisije
8
za nestanak ljudi: „Naše je Povjerenstvo osnovano ne zato da bi sudilo, jer to je zadaa legalno
imenovanih sudaca, ve da istrai sudbinu ljudi koji su nestali tijekom tih nesretnih godina u
ivotu naše nacije. Meutim, nakon sakupljanja nekoliko tisua izjava i svjedoenja,
ustanovljavanja postojanja stotina skrivenih zatvora i sabiranja preko 50 000. stranica
dokumenata, uvjereni smo kako je nedavna vojna diktatrura bila izvorom najvee i najdivljije
tragedije u povijesti Argentine.“ (Andriji, 2007: 104, 105)
U knjievnosti se najviše proslavio s trilogijom Tunel 1948. godine, O junacima i
grobovima, 1961. godine i Abadon, aneo uništenja, 1974. godine. U svojim romanima,
pogotovo u romanu Tunel, Sabato se najviše bazira na problem pojedinca u društvu i pitanja kao
što su: ludilo, otuenost i opi pesimizam. Roman O junacima i grobovima moda najbolje
prikazuje politika razmišljanja i stajališta Ernesta Sabata, a politika i društvena zbivanja u
Argentini bila su mu iznimno bitna, što se vidi u samome romanu. Abadon, aneo uništenja je
završni dio prethodnih razmatranja i apokaliptina vizija što granii sa stvarnošu, a u ovome
romanu Sabato najviše polemizira o ovjeku i samoj umjetnosti. Osim romana, Sabato piše i
eseje, a glavne su mu zbirke: ovjek i svemir, Ljudi i kotaii, Pisac i njegove utvare, pa se tako
u romanu Abadon, aneo uništenja najbolje vidi utjecaj eseja budui da u istom raspravlja o
pitanjima umjetnosti na jedan znanstveni nain, što je i odlika eseja. Takoer, uredio je zbornik
citata o fenomenu tanga, pod naslovom Tango: rasprava i klju. (Detoni Dujmi, 2005: 923 -
924)
2.3. Politika segregacija izmeu Borges i Sabata
Jorge Luis Borges nije bio u milosti za reima Perona pa je tako poznato da je otišao iz
Argentine te je javno kritizirao tadašnju vlast. Fašistiko okruenje i vlast koju su predvodili
Juan Peron i Eva Peron u razdoblju do 1955. godine dovelo je do neslaganja mnogih
intelektualaca, ukljuui i Borgesa pa oni poinju odlaziti iz Argentine. Borges je u tom
razdoblju objavio Ultraistiki manifest 2 1921. godine kao protuteu europskoj avangardi te je u
tom afirmativnom razdoblju Borges još uvijek traio svoj knjievni i politiki izriaj. Prema
svom nahoenju Borges pripada u spektar klasinog liberala, a isto tako Borges nije bio
pobornik komunizma te se jasno i glasno opirao fašizmu. U svojim esejima esto je napadao
naciste, a kao jedan od glavnih primjera „antifašistike“ prie nalaze se i u Alephu (Deutsches
2 Pokret je kasnije utjecao na “marskistiku “ poeziju
9
Requiem). Takoer, Borges je bio i „anti – peronist“ te je kritizirao politiku Juana Perona i Eve
Peron koju je nazvao i prostitukom.
Za razliku od Borgesa, Sabato je bio otvoreni pristaša
komunistikog reima. Napušta Komunistiku partiju saznavši za Staljinove zloine, a godine
1934. odlazi u Bruxelles gdje sudjeluje na jednom antifašistikom kongresu s kojeg odlazi zbog
filozofskih neslaganja. Borges nije nikada bio pripadnik niti jedne politike stranke ili struje dok
je Sabato uvijek naginjao lijevoj struji misli te je bio i lanom Komunistike partije što je
definitivno rezultiralo kreiranjem njegove daljnje politike misli. (Paljetak 2007: 242, 243)
Najvei utjecaj politike i politike stvarnosti kod Sabata vidi se u romanu O junacima i
grobovima: „Pedernera misli – Eno ga gdje ususret smrti jaše general Juan Galo de Lavalle,
pomotak Hernana Cortesa i Don Pelaya, ovjek kojega je San Martin nazvao prvim maem
Oslobodilake Vojske, ovjek koji je prinijevši ruku balaku svoje sablje ušutkao Bolivara.“
(Sabato, 2007: 379) Sabato je kroz svoje romane, kao što je u ovome prethodnom citatu
prikazano, provlaio politike, društvene pa i vojne dogaaje što se kod Borgesa ne moe vidjeti
jer je potonji svoje motive u najveem broju sluajeva pronalazio u pitanjima knjievnosti,
filozofije i umjetnosti.
Jaime Rest, argentinski knjievni kritiar odreuje Borgesa kao nominalista, pripadnika
anglosaksonske analitike filozofije, a to se vidi najbolje kroz Borgesovu eliminaciju osobnog
identiteta i mnogostrukost u priama, u kojima svaki lik moe biti neki drugi lik, a bilo tko moe
biti cijeli svijet. Takvi postupci kreirali su tumaenje Ane Marie Barrenechee, argentinske
knjievnice i knjievne kritiarke, koja to svrstava u nihilistiki panteizam 3 dok Jaime Alazraki
4
govori o spinozistikom panteizmu 5 . Sam Borges u intervju 1967. godine s Jeanom Milleretom
objašnjava u koji se on filozofski pravac svrstava: “ele od mene uiniti filozofa i mislioca, iako
je istina da obacujem svaku sustavnu misao zato što je uvijek sklona padanju u zamku.”
Godine 1973. u intervju s Mariom Esther Vasquez Borges ponovno razlae svoja
razmišljanja o filozofiji i umješanosti iste u njegovim djelima: ”elim ponoviti da ne
3 Nihilistiki panteizam u ovom sluaju kao prikaz “uništenja” starog ovjeka i stvaranje novog bez tereta okova
društva 4 Takoer argentinski knjievni kritiar
5 Uenje o jednoj supstanciji, jednom Bogu i jednoj prirodi uz beskonano mnogo atributa – u kontekstu
knjievnosti, umnaanje likova i njihovih znaenja
10
propovijedam nikakav filozofski sustav, osim što bih se po ovome mogao podudarati s
Chestertonom i njegovim sustavom neodlunosti… Nemam nikakvu teoriju o svijetu. Openito,
kako sam se sluio razliitim metafizkim i teološkim sustavima za knjievne ciljeve, itatelji su
povjerovali da sam ih ja i propovijedao, dok sam ih samo koristio za te ciljeve, i ništa više. Osim
toga, kad bih se trebao izjasniti, definirao bih se kao agnostik, odnosno, kao ona osoba koja ne
vjeruje u mogunost spoznaje. Nisam filozof ni metafiziar, samo sam istraivao ili eksploatirao
– to je plemenitija rije – knjievne mogunosti filozofije. Mislim da je to dopušteno.” (Sebreli,
2007: 492, 493) Iz ovog citata vidi se kako Borges sustavno negira misao o njemu kao o
filozofu, meutim neosporno je kako se u njegovim djelima vidi utjecaj filozofije pa tako u
zbirci pria Aleph, tonije u prii Asterionova kua, u kojoj su prikazane te premise o filozofiji
pisane u prvoj osobi jednine: “Ne zanima me što jedan ovjek moe prenijeti drugima ljudima.
Kao svaki filozof, drim da se ništa ne moe priopiti pismenim putem. Svoj duh, koji je
predodreen za velike pothvate, ne optereujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zampatio
razliku izmeu pojednih slova.” (Borges, 1995: 50) Iz citata se da razluiti kako Borges ironizira
filozofiju, a prisutna je i njegova stalna relativizacija knjievnosti i knjievnog djela što e se
kasnije kroz rad posebno istaknuti.
Michel Foucault, francuski filozof, u svom djelu Rijei i stvari polazi od jedne Borgesove
ideje da bi mogao izvesti zakljuak o povijesti bez ikakva smisla, a to se tumai na nain da je
Borges relativizirao povijest i autorstvo što Foucault koristi za relativizaciju i kritiku
prosvjetiteljstva. Borgesov utjecaj tom je injenicom išao i izvan knjievnosti, u ovom sluaju
direktno je utjecao na filozofa Foucaulta koji je predstavnik postmodernistike i
poststrukturalistike filozofije pa je tako i Borgesova knjievnost i misao ulazila u
postmodernistiki korpus. (Sebreli, 2007: 492, 493) Borges povijest filozofije dri za slijed
nepovezanih teorija gdje nijedna nema veu vrijednost od druge što je i u jednoj mjeri misao ve
navedenog Michela Foucaulta koji je uvijek relativizirao strukture i strukturaliste koji su se
drali homogenosti, a isti je traio pluralizam, slino kao i Borges. (Sebreli, 2007: 499)
Sabato, za razliku od Borgesa, nikada nije nijekao utjecaj filozofa i njihovih pravaca na
svoja djela i pisanje. eljka Lovreni navodi da je na Sabata utjecao trojac: Nitezsche, Camus,
Dostojevski, te po njenim rijeima on ulazi u sam Had 6 ne bi li pronašao povijesni identitet
Argentinaca, te je na taj nain komentirao argentinsku suvremenost. Takoer, Rodriguez
6 Ovdje u kontekstu traenja mranog dijela argentinske povijesti
11
Monegal spominje Sigmunda Freuda koji je u odreenim segmentima imao utjecaj na Sabata. 7
(Lovreni, 2001: 99, 103)
Simona Deli (Deli, 2010: 54, 55) smatra kako je na Sabatovu intelektualnu naraciju
utjecala filozofija fenomenologije i egzistencijalizma: Merleau Pontyja, Jaspersa, i Sartrea. Isto
tako spominje tumaenje romana Tunel kroz Edipov kompleks koji se vee uz nauk Sigmunda
Freuda.
Borges i Sabato nedvojbeno su imali filozofske uzore koji su utjecali na njihova
stvaralaštva. Ipak, na Borgesa je utjecala egzistencijalistika filozofija koju je inkorporirao na
nain da dovede u pitanje vanost knjievnosti, autora pa i samog itatelja. Sabato je s druge
strane nihilistiku filozofiju shvaao i “posuivao” u kontekstu ovjekove izgubljenosti u svijetu
i besmislenosti pa tako njegovi likovi esto posjeduju pesimistike i apokaliptike karakteristike.
Primjerice, u Borgesovoj prii Pierre Menard pisac Don Quijotea Borges propituje autorstvo i
pitanje vanosti jednog djela te ga smješta u razliito vremensko razdoblja, dok Sabato u romanu
Tunel propituje pojedinca, intelektualca i njegov poloaj u društvu.
3. Interpretacija i analiza u djelima Borgesa i Sabata
Kako bi se najbolje interpretiralo i analiziralo knjievne stilove autora Jorgea Luisa
Borgesa i Ernesta Sabata u nastavku se obrauju sadraji njihovih djela (u ovom sluaju
Borgesova Alepha i Sabatova Tunela), knjievne tematike i motivske odrednice, kao i tehnike
pripovjedanja.
Roman Tunel pria je o slikaru Pablu Castelu koji u svom crnilu i „ludilu“ usmruje
svoju djevojku Mariju Iribarne Hunter. Castel, glavni lik romana, na jednoj od svojih izlobi,
primjeuje djevojku koja se zagledala u detalj njegove slike. Marija Iribarne Hunter je primjetila
detalj slike za koji Castel smatra kako kod njega stvara tjeskobu koja mu je neobjašnjiva. Na toj
istoj izlobi nije uspio stupiti u konkretniji razgovor s njom pa ga zanima novi susret te razmišlja
kako da ga i ostvari. Castel ju je primjetio jednog dana na ulici te ponovno stupa u razgovar s
njom o detalju sa slike, a i saznaje njeno ime te da je u vezi sa slijepim Allendeom. Upuštaju se u
ljubavnu vezu, ali Castelova paranoja i tjeskoba prevladavaju pa se on boji da Marija ulazi u
vezu i s drugim muškarcima. Castel ima sve više ispada te nakon svaa i vrijeanja, redovito
7 Na to du se posebno još osvrnuti u kasnijem dijelu ovog rada
12
moli za oprost. Castel upoznaje Huntera koji je u rodu s Marijom pa svejedno misli da su njih
dvoje ljubavnici. U potpunosti je slomljen kada Marija nije došla na njihov dogovoreni sastanak
pa ubrzo saznaje da je otišla Hunteru i to smatra potvrdom da su njih dvoje ljubavnici. Nakon
toga odlazi na imanje gdje se nalazila Marija te ju usmruje s noem. Allendeu objašnjava kako
ga je Marija varala s drugim mušarcima na što se ovaj razbjesnio, a kasnije je Allende poinio i
samoubojstvo. Castel se na kraju romana predaje policiji.
Djelo ima isti onaj nihilistiki ar koji se primjeuje i kod Borgesa u nekim njegovim
priama, primjerice u prii Besmrtnik. Ipak, razliita tematika je ono što dijeli ove dvije knjige 8 ,
ali ih i povezuje u dijelovima ljubavne tematike. Tako primjerice u prii Aleph 9 autor vodi
naraciju u prvom licu, a ista je i situacija u Tunelu. Takoer, primjeuju se i ljubavni motivi u
Alephu gdje sam autor, Borges, u ulozi pripovjedaa, govori o svojoj ljubavi prema Beatriz
Viterbo. Motiv ljubavi prema eni vidi se i u Tunelu gdje enski lik Marija Iribarna biva
usmrena od glavnog lika Juana Pabla Castela. enski lik u Borgesovom Alephu ima sekundarnu
vanost budui da je Beatriz Viterbo samo spona za glavnog lika koji upoznavši Daneria
(njezinog bratia) otkriva spjev „Zemlja“. Beatriz je enski lik u koji je pripovjeda (Borges) bio
zaljubljen pa odlazi u njenu kuu gdje obnavlja svoje sjeanje o njoj. U tom razdoblju upoznaje
Danerija koji mu ita svoje spjevove za koje Borges misli da su ne inventivni. Daneri je osvojio i
nagradu argentiskog nacionalnog odbora za knjievnost unato svojoj prosjenosti. Takoer je
za Danerija mislio da je lud, budui da je isti tvrdio da posjeduje ve spomenuti spjev „Zemlja“.
Zapravo, Borges ironizira cijelu knjievnost koja je stala u malu kuglicu, Aleph, a na
kraju djela autor uope nije siguran je li uope sve to vidio. U Tunelu lik Marije ima najveu
vanost budui da je ona izvor tjeskobe i paranoje koja se javlja kod lika Castela pa se s njom
stvara izvor pesimzma, crnila i otuenje koje Sabato problematizira ponajviše kroz ve navedeni
lik Castela.
Tehnike pripovjedanja oba autora veu se uz problematiziranje odreenih tema pa se tako
vidi utjecaj eseja kao misaonog diskursa i to posebice kod Sabata. Sabato je napisao vei broj
eseja gdje se najviše istie ovjek i svemir, a Borges u zbirci Labirint koja je prevedana na
engleski i koja ukljuuje i kratke prie iz Izmišljaja i ostalih zbirki te jedan esej koji raspravlja o
Cervantesovu Don Quijoteu. Ta stavka je vrlo bitna budui da Sabato esej koristi u svojim
romanima kao dio narativnog diskursa jer s njime obuhvaa problematiku djela dok se kod
8 Razlog je zapravo jako jednostavan – Borges u svojim kratkim priama obuhvada vedi korpus ideja i tema dok kod
Sabata imamo opdi pesimizam i beznae koje se protee kroz cijelo djelo 9 Naslov prie isti je kao i naslov zbirke
13
Borgesa nalaze fragmenti esejistike u kratkim priama. Kao što se moe primjetiti u samoj
.
Borges koji je bio poznat kao izniman erudit, ovjek velikog znanja i širokih obzora u
svom djelu Izmišljaji koristi fusnote kao dio narativne tehnike. Njegove fusnote 11
su svojvrsna
transliteracija cijelog djela Izmišljaji. Drugim rijeima Borges fusnote koristi kako bi svoje
falsificirane povijesne podatke itatelju podrobnije objasnio kao da se radi o priznatoj povijesno
utemeljenoj injenici. Na taj nain Borges miješa pravu i lanu povijest što je i karakteristika
veine njegovih pria iz Izmišljaja. Fusnote su u akademskom svijetu neizostavan imbenik
dodatnih pojašnjenja i referenci. S tim dodatnim „pojašnjenjima“ Borges pojaava svoju nakanu
za izvrgavanjem historijskih temelja. 12
Kod Sabata ne postoji takva vrsta rješenja za dodatne
upute ili moguu manifestaciju osjeaja i unutarnji borbi njegovih likova. Fusnote su korištene
samo u klasinom kontekstu prijevoda odreenih izraza stranih jezika (a sve da se zadri
kontekst teksta odnosno knjievni stil autora).
Iako su Borges i Sabato imali razliite tematike i motivske odrednice te anrovska
odreenja oni ipak posjeduju odreene slinosti u svom stvaralaštvu što e biti navedeno u
slijedeem poglavlju. Prisutnost romana kod Sabata i kratke prie kod Borgesa dovela je do toga
da se narativna struktura kod Sabata realizirala kroz dijaloge likova, prisutnost esejistike i
podrobnije karakterizacije likova, a kod Borgesa je pria kretala in medias res gdje je autor
relativizirao ustaljene norme knjievnosti, umjetnosti, kulture. Razlike i slinosti navode se u
terminu „Apsoluta“ kao filozofsko – nihilistike odrednice koja se objašnjava u nastavku.
3.1. Traenje Apsoluta kroz sline i razliite paradigme
10
Iako roman Sabatov Tunel ima stotinjak stranica (što ulazi u korpus manjeg romana)– ovisno o ediciji 11
Primjer Borgesovog utjecaja primjeduje se i kod amerikog knjievnika Davida Fostera Wallacea koji se u svom djelu Beskonana šala slui fusnotama 12
Zbog toga je prethodno navedeno Borgesovo obrazovanje i erudicija – te se zbog toga moe povezati njegov odabir fusnota
14
Pojam „Apsoluta“ moe se u filozofskoj terminologiji povezati s „bitkom“ kojim se bavi
ontologija, a u ovom knjievnom kontekstu, pojam „Apsoluta“ vee se uz nadosjetilno podruje
odnosno više sile kojima tee likovi u Borgesovim i Sabatovim djelima. Zanimljivo je da Borges
svoje „traganje“ za uzvišenim, usustavljuje kroz povijesne likove i njegovo klasino miješanje
povijesne zbilje i mašte. Sabato to ini kroz psihološke odrednice, ludilo i psihozu. Apsolut u
ovom radu predstavlja potragu za odgovorima kao što su: postojanje vremena, samog Boga,
postojbinu ovjeka, realnost, identitet. Uz ovaj prethodno navedni korpus, promatra se
Borgesovo i Sabatovo stvaralaštvo za što e biti izvodjeni konkretni primjeri Besmrtnik, Aleph,
O junacima i grobovima te Tunel. U svojoj kratkoj prii Besmrtnik (Aleph) Borges tumai
besmrtnost, bezgraninost i svevremenost. Pria poinje autorovim citiranjem Baconova Eseja
tonije Salomonovih rijei: „Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je
svekoliko znanje tek sjeanje, tako Salomon izrie svoju izreku da je sva novost tek zaborav.“
(Borges 1995: 5)
Pria se prebacuje u pripovijest vojnika Marka Flaminija Rufa koja se nalazi u šest
svezaka Popeove Ilijade koju posjeduje Joseph Cartaphilus, a isti ih nudi kneginji de Lucinge
koja sveske otkupljuje. Autor (Borges) ve u uvodu prie Besmrtnik navodi kako je prijevod ove
ispovijesti doslovan i kako vrvi latinizmima pa samim time na svojevrstan nain ironizira tekst i
valjanost te ispovijesti. Marko Ruf bio je tribun rimskih legija koji je od jednog umirueg
ovjeka uo za grad „Besmrtnika“. Onaj tko bi pio vodu iz rijeke grada „Besmrtnika“ postao bi
vjean. Marko Ruf se budi iz none more gdje pije oneišenu vodu, a slijedi ga bie koje se
naziva „trologdit“. Ušavši u grad „Besmtrnika“ Ruf saznaje da je grad zapravo jedan veliki
labirint 13
te biva uasnut njegovom neloginošu.
„Ova palaa djelo je bogova“ – pomislio sam na poetku. Obišao sam puste dvorane i ispravio
se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uoi sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je
podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sjeam, s nerazumljivim gnušanjem, zamalo
grizodušjem, s veom intelektualnom jezom negoli uroeniim strahom. Dojmu neizmjerne
drevnosti pridruili su se neki drugi: dojam beskonanosti, grozote, sloene besmislenosti....Ve
sam bio prošao kroz jedan labirint, ali me sjajni Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao
odbojnost.“ (Borges, 1995: 10)
Ruf nalazi na troglodita koji ga je pratio i daje mu ime Argos. Ui ga govoriti i pisati
meutim Argos ne usvaja ništa od prenesenog. Ruf kasnije saznaje da je Argos zapravo sam
13
15
Homer koji mu se predstavlja i govori o sebi, a da su trogloditi (neuki stvorovi) zapravo
Besmrtnici. Borges miješa Rufovu postojbinu pa se on u nastavku pripovijesti bori na „Stamford
bridgeu“, a 1921. godine njegov brod se gubi na potezu Eritreja – Bombaj. Na kraju prie Ruf
shvaa kako je Homer ukljuio rijei i djela u njegova iskustva te je on zapravo knjigovoa
Cartaphilus koji se spominje na poetku prie, a koji umire 1929. godine.
Borges u Besmrtnicima ponire u pitanje autorstva jer se Homer kao povijesna osoba, kao
autor 14
Ilijade pojavljuje u djelu te se prikazao svojevrsnim besmrtnikom koji se provlai kroz
povijest. Borges relativizira njegovu postojanost kroz lik „troglodita“ pa se Homerov realitet
moe tumaiti kao i bilo koji drugi. Ova se tema takoer razvija u Krunim ruševinama, Vrtu
razgranatih staza i openito u cjelokupnom opusu Borgesova pisanja. Druga komponenta
navedene prie u tumaenju Apsoluta je pitanje beskonanosti, što se navodi u tumaenju ovog
dijela rada o Apsolutu. Borges provlai svoje klasine motive kao što su „labirint“ za grad
Besmrtnika te postavlja pitanje o identitetu osobe, a beskonanost autora moe se tumai na
nain da je samo spominjanje autora kao knjievnog imbenika, dovoljan pokazatelj njegove
„besmrtnosti“, ali i prisutnosti.
Sabato u svom roman O junacima i grobovima problematizira nekoliko pitanja. Radnja
se odvija u Buenosu Airesu 1961. godine, a zapoinje ubojstvom koje je poinila ker, usmrtviši
vlastitog oca, a potom se zapalila u plamenu (sve te informacije se spominju u lokalnim
novinama). U središtu radnje je Alejandra Vidal i Martin del Castilla te njihova ljubav.
Pripovijest tee kroz razgovor Martina i njegova prijatelja Brune nekoliko godina nakon
samoubojstva Alejandre. U ovom djelu Sabato problematizira ovjekovo otuenje te se jasno
vidi Freudov utjecaj (incest u djelu), a u pitanje dovodi i nacionalnost i identitet Argentine.
Najzanimljivi (baš zbog najzornijeg prikaza ovjekova ludila i otuenja) i moda najbolji dio
djela je poglavlje Izvještaj o sljepima koji se moe promatrati kao i zasebni dio tj. zasebna
knjiga. Naracija se vodi oko lika Fernanda Vidala Olmosa koji ima shizofrenike ispade, prekida
s realnim svijetom i tvrdi kako planetom vlada sekta slijepih osoba. Fernando Olmos uvjeren je
kako ih samo on moe zaustaviti i to sa svojom sudbinom, a kroz priu se provlae nihilistiki
detalji te se spominju i incestuozni motivi izmeu oca Fernanda i njegove keri Alejandre.
Prikaz Fernandove filozofije, ludila i pomraenja kroz njegov lik:
„Postoji temeljna razlika izmeu ljudi koji su vid izgubili uslijed bolesti ili nesree i onih koji su
slijepi od roenja. Toj razlici mogu zahvaliti što sam konano prodro u njihove utvrde, iako
14
Za kojeg odreeni teoretiari misle da nije ni postojao (Homersko pitanje)
16
nikad nisam dospio do njihovih najskrovitijih jazbina, odakle Sektom, a utoliko i Svijetom,
upravljaju veliki i nepoznati poglavari. Iz toga svojevrsnog predvorja jedva sam uspio pribaviti
poneke obavijesti, vazda šture i dvosmislene, o tim udovištima i sredstvima kojima se slue da
vladaju cijelim svijetom.“ (Sabato, 2007: 213)
Primjetno je kako Sabato zadire u ljudska previranja gdje njegovi likovi raskidaju vezu
izmeu realnog svijeta i stvarnosti te se odreuju paranoinim ispadima i privienjima. Na taj
nain on problematizira jedan identitet i ljudsku „postojbinu“ u društvu te se vidi jako previranje
i traenje druge zbilje što se moe povezati uz pojam Apsoluta. Incest i ubojstvo takoer su
prisutni u njegovim temama te pomou njih Sabato problematizira ljudsku potragu za smislom,
ivotom, ljudskim odnosima i tragedijama koje se kasnije negativno manifestiraju.
Razlika izmeu Sabata i Borgesa je u tome što prvi pokušava svoje ideje prikazati na
nain da svoje likove dovodi do rubnih dijelova do opskurnih i morbidnih scena, a Borges se
igra s poviješu i fikcijom. Borges i Sabato imali su drugaije koncepcije u knjievnosti, što
zbog ve navedenih sadrajnih formulacija i proznih izriaja što zbog pristupa u karakterizaciji i
motivima likova.
Prvi Sabatov roman Tunel, apostrofira svoju tematsku preokupaciju, a to je opa ljudska
alijeniranost, nepristupanost i ve spomenuta nemogunost komunikacije izmeu ljudskih bia
što se vee u prisutnost pojma Apsolut. Sabatova je teza da ljudi ive u svojim tunelima
staklenih stijenki, a providnost njihovih zidova daje im iluziju mogunosti komunikacije i
meusobnog sjedinjenja. (Alajbegovi, 2007: 41) S time se problematizira i pojam tunela koji
predstavlja usku svijest, malog promjera gdje se fiziki ne moe vidjeti vanjski svijet ve samo
tama pa se ista poveznica moe primjeniti i na Borgesov Aleph gdje itav ljudski svijet i znanje
stoji u maloj kulgici promjera dva do tri centimetra. Gledajui apstraktnijom prizmom, zakljuno
se mogu povezati ova dva slijeda svijesti gdje jedan lik ivi svoju svijest u Tunelu (Castel), a
drugi u kuglici trai svijet (Borges). Iz ove premise zakljuuje se kako oba autora svoje likove
dovode u pomalo groteskne situacije, a sve u svrhu propitivanja realnosti, identiteta pa se u
Borgesovom Alephu relativizira kontekst knjievnosti i njene vanosti, a kod Sabata se istrauju
psihiki problemi intelektualca (slikara). Zajednika komponenta oituje se u injenici da oba
autora stavljaju jednog pojedinca u taj vrtlog istraivanja identiteta, realnosti što se takoer
povezuje uz pojam Apsoluta.
eljka Lovreni (Lovreni, 2001: 99) navodi kako u Sabatovim djelima postoji
prisutna misao kako cijelo ovjeanstvo proivljava apokalipsu i da pragmatina civilizacija u
17
kojoj se ovjeanstvo nalazi, duhovno i fiziki, uništava ovjeka pa tako Sabato pokušava kroz
svoje likove problematizirati pitanja otuenosti pojedinca u društvu kroz ve navedeni roman
Tunel. 15
Lovreni smatra kako prvi Sabatov roman ulazi u pitanja univerzalne problematike, a
to su pitanja opeg smisla postojanja pojedinca u svemiru odnosno ope nezadovoljstvo koje se
povezuje s pojmom Apsolut budui da to nezadovoljstvo donosi vjeno traganje za neim veim
pa se vidi i svojvrsna potraga za Bogom. U tom kontekstu, slikar Castel predstavlja utjelovljenje
kaosa egzistencije, simbol nereda i neznanja koje vlada našim svijetom budui da on svoju
relanost odnosno identitet ne moe pojmiti pa poinje gubiti razum. (Lovreni, 2001: 100)
Nadalje, po Lovreni, Sabato u svojim djelima ispreplie „dobro i zlo“ – odnosno
metafiziku i stvarnost. Navodi kako on nije poput Borgesa, zatvoren u „kulu od slonovae“ ve
budno prati sve što se dogaa u njegovoj zemlji. Kako navodi Lovreni (Lovreni, 2001: 100)
Tunel je samo uvod, predgovor, jednom sloenijem djelu. Ipak, i u takvom prvijencu, teme kao
što su: ludilo, samoa, tenja za apsolutom kroz lik Castela, nemogunost komunikacije, mrak
duše i nihilizam, opsesivnost, fantastini dogaaji 16
, Sabato preferira, a esto se protee i motiv
ludila. Sabato o ludilu kae: „Uvijek me je fasciniralo ludilo. Više puta sam odlazio na onu
mansardu u kojoj je umro Van Gogh. Isto tako i u Holderlinovu kuu. Što znamo o ludilu? Zar
snovi koji su ono najdublje u nama nisu ludilo?“
Borges u svojim priama nikada nije dublje ulazio u psihoanalizu pojedinca i traio
duševne i psihike komponente 17
koje bi njegove likove dovodile do moralnih padova ili bolesti
pa ipak se vidi prisutnost pojma „Apsolut“ budui da Borges problematizira identitet kao i
osjeaj za realnost. On sam odlazi u spektar fantastinosti koja bi se u nekim klasifikacijama
moe svrstati u teme psihoanalize 18
no ipak njegovi likovi imaju puno više simbolizma i mistike.
Takav primjer se vidi u Alephu u prii Ibn – Hakan al – Buhari, mrtav u svom labirintu:
„Osvanuo je prieljkivani dan; Ibn – Hakan se iskrcao u Engleskoj, zaputio se prema vratima
labrinta, projurio kroz slijepe hodnike, i im je, moda, zakoraio na prve stepenice, ubio ga je
njegov vezir, moe biti hicem iz zasjede. Rob je ubio lava, a drugi je hitac ubio roba. Potom je
Zaid kamenom smrskao tri lica. Morao je tako uiniti, jer bi samo jedno smrskano lice
15
Ako bi se to promatralo s odreenog pozitivistikog pristupa – Sabato je po struci bio fiziar koji je u tom spektru prirodnih znanosti uvidio kako tehnologija i znanost dehumaniziraju ovjeka. Ved je navedeno u radu; on se ostavio fizike i posvetio se pisanju i slikanju. Uzevši tu biografsku komponentu u obzir, moe se zakljuiti kako je Sabato svojim protagonistima namjerno dodijelio patos uništenja i apokaliptine prikaze koje je usustavio kroz otuenje ovjeka, fiziko propadanje te sveoubuhvatnu društvenu disidenciju. 16
Fantastini dogaaji de biti spomenuti kasnije u radu 17
Barem ne u klasinom Freudosvkom postulatu kao što ini Sabato 18
Ako se pogleda Todorovljeva klasifikacija knjievnosti na Ti – teme i Ja - teme
18
nametnulo pitanje identiteta, ali zvijer, crnac i kralj tvore niz, i, kad su dana dva poetna lana
oni trae trei. Nije nikakvo udo što ga je spopao strah dok je razgovarao s Allabyjem; upravo
je poinio uasno zlodjelo i pripremao se za bijeg iz Engleske da spasi blago. Neka je šutnja
puna razmišljanja, ili nevjerice, zavladala nakon Unwinovih rijei. Dunraven zamoli još jedan
vr piva prije negoli iznese svoje mišljenje. – Slaem se – ree – da je moj Ibn – Hakan mogao
biti Zaid. Takve su pretvorbe, rei eš, klasine majstorije anra, prave konvencije koje itatelj
trai da se poštuju.“ (Borges, 1995: 95, 96)
U prethodnom ulomku iz navedene prie Ibn – Hakan al – Buhari, mrtav u svom
labirintu, zamijeuje se pitanje identiteta i potrage za realnošu. To su klasine predmetnice
kojima se bavi Borges uz ve dobro ustaljeni motiv labirinta pa se zakljuuje kako Borges kao i
Sabato koristi odreenu mistinost u pitanju ubojstva svojih likova. Ipak, razliitost se vidi u
kontekstu motiva gdje lik Castel iz romana Tunel gubi odnos i vezu s realnošu pa zbog toga ini
ubojstvo dok Borgesovi junaci (iako je poznato u ovom ulomku tko je ubojica) skrivaju prava
znaenja i motive. U ovom kontekstu pojam Aposluta jasnije se iskazuje kod Sabata budui da
su njegovi likovi jasnije odreeni: ludilo, psihoza, otuenje pa na taj nain autor iznosi svoja
razmišljanja o identitetu i pojedincu dok se kod Borgesa likovi gube u vremenu i prostoru,
gubei i traei svoj identitet pa se zakljuuje kako Borges zapravo na taj nain problematizira
pitanje identiteta, paradoksalno ga relativizirajui.
U zbrici pria Aleph primjetna je i ljubavna tematika kod Borgesa, iako ona nije primarna
pa tako Solar (Solar, 2003: 324) daje jedan primjer gdje jedan od likova u Alephu, 19
Daneri, pati
od svojevrsne duševne bolesti. Naslov djela Aleph znaenjski podrazumijeva prvo slovo
staroidovskog pisma prema idovskoj mistici „kabali“ te simbolizira nedokuivog, vjenog i
sveprisutnog Boga. Pria ima ljubavne konotacije koje nisu karakteristine za Borgesov opus pa
tako preko motiva ljubavi Borges dolazi do veih problematizacija vezanih za pitanje Apsoluta
što se kasnije i ispoljava kako radnja odmie. Sama radnja kulminira kada brati (Daneri)
Beatriz Viterbo, u koju je Borges zaljubljen, zbliava se s Borgesom koji odlazi u njegovu kuu
kako bi zadrao misao o svojoj ljubavi. Daneri spominje kako u svom podrumu ima spjev
Zemlja, koji e obuhvatiti cijelu Zemlju i ljudsku povijest. U jednom trenutku pripovjeda 20
Daneria dri za glupanom odnosno luakom. Daneri Borgesa nakon što mu je proitao ulomak iz
19
Sam Borges
19
spjeva za koje Borges dri da su samo puko nizanje nauenih trivijalnosti. 21
Tu teza o liku koja
pati od svojevrsnog ludila pada u vodu budui da Borges doivljava pravo 22
otkrivenje. U obliku
kuglice ukazuje mu se Aleph u kojem se zrcali itav svijet, apokaliptian prikaz detalja, izmeu
ostaloga i prikaz ljubavnih pisama Beatriz. Završetak prie slijedi u Postscriptumu u kojem
Borges navodi kako je Daneri dobio dravnu nagradu za knjievnost, a kako njegovo djelo nije
dobilo niti jedan glas. Završava sa sumnjom da je uope vidio pravog Alepha te spominje kako
je poeo zaboravljati Beatriz Viterbo. Tumaenja kritiara i teoretiara oduševljava bogatsvo
moguih znaenja, saeto i jednostavno oblikovanih u prii gdje se spaja mistina, trivijalna i
fantastina knjievnost uz ljubavne dijelove. Postoji mišljenje da je Aleph i odreena vrsta eseja
koja govori o samom pisanju što je još jedan pokazatelj slinosti 23
knjievnih tematika izmeu
Sabata i Borgesa. (Solar, 2003: 325)
Andrej Blatnik, slovenski pisac i kritiar, smatra kako se kod Borgesa skriva sve (u
djeliu) u Alephu itav svijet, iako je taj Aleph u istoimenoj Borgesvoj prii ve smješten u
prilino neposveenu i prizemnu sredinu, u devetnaestu stepenicu u podrumu kue koja je
namijenjena za rušenje. Borges se po Blatnikovoj klasifikaciji svrstava u metafiziare za
poetnike. Poznat je njegov dokumentaristiki postupak sredstvo odreene metafizike
perspektive u kojoj je ovjek shvaen prije svega kao promišljatelj o svijetu i stvarima i citati
tako slue dokumentiranju razliitih promišljanja. (Sabljak, 2007: 426, 427) Pojam Apsoluta,
koji je rašlanjen u više sastavnica u uvodnom dijelu ovog poglavlja, moe se jako dobro
transliterirati na motive koje Borges problematizira. To je pitanje identiteta pisca i velikog djela,
kako je ve navedeno u prii Aleph, ali i traganje za prapoelom kao i u filozofiji njemakog
filozofa G. W. Leibniza koji govori o monadi, prvom prapoelu i Apsolutu. Borges
problematizira umjetnost, knjievnost i kulturu, ali ispod površine skrivaju se znaenja i pitanja
o ovjeku, svijetu i Bogu.
Zakljuno, ve je u tom naslovnom odreenju došlo do prvog i osnovnog razgranienja
autorovih nakana. Borges koji miješa trivijalnost i visoku estetiku ne pridaje panju dubokim
duševnim karakterizacijama likova ve zadire u povijest 24
s kojom ruši granice svih odreenja,
mistike, fantastike pa i traenja Boga. Sabatovo opredjeljenje u knjievnoj naraciji, ide u smjeru
21
Još jedan primjer Borgesove tehnike spajanja trivijalne i visoke knjievnosti – klasian postmodernistiki postupak 22
Odreeno metafiziko otkrivenje 23
Aleph kao abecedariji staroidovoskog pisma te konotacije na Danteovu Beatrice
20
zadiranja u same likove 25
(traenje smisla) te se kroz njihove radnje i „niske strasti“ formira
cijela radnja i poruka. Sabatovi likovi su intezivni, „punokrvni“, imaju sve boljke otuenog
ovjeka koji je udaljen od samog sebe, od drugih. Ljubav (pogotovo u romanu Tunel) je strasna,
opscena i tragina. Primjer se nalazi u samom Tunelu Ernesta Sabata u kojem glavni lik Pablo
Castel ima ljubavne ispade i paranoje koja kao što je ve spomenuto koje kod Borgesa ne
postoje:
„Taj neoekivani put na selo probudio je prvu sumnju. Kao što uvijek biva, poeo sam otkrivati
sumnjive pojedinosti kojma prije nisam pridavao znaaj. emu te promjene glasa na telfonu od
juer? Tko su ti ljudi koji su „ulazili i izlazili“ i koji su je prijeili da govori prirodno? K tome,
bio je to dokaz da je sposobna hiniti?“ (Sabato, 2005: 44)
Borges se gotovo našalio s opim odreenjima ljubavi, gdje osim ljubavnih pisama, autor
ne nudi ništa. Sam pripovjeda u Alephu na kraju prie navodi kako je poeo zaboravljati na
Beatriz što daje za pravo da se stvori mišljenje kako Borges trivijalizira ljubav u ovoj prii 26
dok
je ona Sabatu izvor svih ljudskih previranja i traenja. Drugim rijeima, ona pokree likove.
Stoga se pitanje „Apsoluta“ koje je gore objašnjeno, podjednako zastupa i kod jednog i
drugog autora meutim Borges ga trai na pomalo ironian nain „ismijavajui“ ljudsku povijest
dok Sabato istu pretvara u svojevrsnu tragediju. Naposljetku, sline poveznice vide se u
poimanju realnosti gdje likovi i kod Borgesa i kod Sabata gube osjeaj za stvarnost i realitet.
3.2. Egzistencijalizam u knjievnosti te u djelima Borgesa i Sabata
Termin egzistencijalizam, navodi Solar (Solar, 2003: 309) razlikuje se od ostalih
knjievnih pravaca opisanih u razdoblju avangarde jer uvodi nove knjievne postupke.
Pojavljuje se nova razraena filozofija koja ponire u knjievnost, pogotovo filozofija Jeana –
Paula Sartrea, a sam naziv se uzima u mnogo širem smislu pa see do takozvanih pretea
Schopenhauera, Nietzschea i Kierkegaarda pa sve do Karla Jaspersa i Martina Heideggera. Za
utemeljitelja egzistencijalizma u uem smislu rijei uzima se ve navedeni Jean – Paul Sartre 27
koji je bio jedan od najuglednijih svjetskih filozofa i knjievnika nakon Drugog svjetskog rata.
Najvanija njegova djela su: Bitak i ništavilo, Egzistencijalizam je humanizam i Kritika
dijalektikog uma, a romani: Munina i Putovi slobode. Sartre je vlastitu filozofiju uveo kroz
25
Takve pretenzije vide se i u drugim priama 27
Imao je utjecaj i na Sabata o emu de biti rijei u idudem poglavlju ovog rada
21
knijevnost jer u njegovim dramama likovi uglavnom raspravljaju o pitanjima ljudske slobode,
odgovornosti i teško rješivim odnosima meu ljudima. Takve nakane postoje kod Sabata budui
da njegov glavni lik Castel u romanu Tunel osjea otuenje i odreene teškoe u komunikaciji,
openito u postojanju. U romanu Munina, Jeana - Paula Sartra, glavni lik Roqetin posjeduje u
sebi napetost koja neprestano raste da bi kulminirala u svojevrsnom otkrivenju te on spozaje da
je njegovo traganje za smislom ivota i svijeta iz temelja pogrešno jer ljudsko postojanje nema
nikakve bitne svrhe te da je to postojanje puka sluajnost. Velike slinosti vidimo i u romanima
Ernesta Sabata, a što e biti prikazano kasnije u radu.
Filozofija egzistencijalizma poziva se i na iskustvo knjievnosti tako da je isti stil
izlaganja egzistencijalistikih filozofa ušao u umjetniku knjievnost, knjievnu kritiku. U
egzistencijalizmu se esto polazi od premise kako je ovjek baen u svijet pa njegova
egzistencija prethodi esenciji te on biva potpuno slobodan da uini što hoe. Munina je u
svjetskoj knjievnosti ostavila veliki utjecaj što se kasnije još prolongiralo kroz pojam apsurda.
On se manifestira kao raskorak izmeu ovjekovih elja i moguih ostvarenja što je kasnije
prikazano u radu francuskog knjievnika i filozofa Alberta Camusa.
Deli (Deli, 2010: 55) prepoznaje ideju u prii o Edipu u djelu Tunel te navodi da je ista
ipak raspršena, diperzirana u neprekidnom spominjanju uvjeta ljudskoga postojanja što
zamjenjuje Edipovu „potragu“, a ubojstvo Marije izjednauje s Edipovim „otkriem“. „Moram
te ubiti, Marija. Ostavila si me samog. – Tada sam joj, kroz suze, zario no u grudi. Stegla je
vilice, zatvorila oi, i kada sam izvukao no s kojega je curila krv s mukom ih je otvorila i
uputila mi bolan i ponizan pogled.“ (Sabato, 2005: 127)
Marija po nekim tumaenjima predstavlja arhetipsku Majku kršanstva koja je udana za
Allendea iji je dvojinik Castela – Edipa, prevareni mu u djelu, a Castel je prevareni ljubavnik.
Castel na katalonskom znai „dvorac“, a samog lika navodi autorica, poinje muiti ljubomora
pa ide toliko daleko da poinje sumnjati u incestuoznu vezu Marije s roakom Hunterom
(Lovac). (Deli, 2010: 55 - 56)
Razlike se mogu nai u pripovjednom evociranju jer kod Sabata u Tunelu postoji
svojevrstan „izvještaj“ Castela, pripovjedaa o svom zloinu odmah na poetku djela. U
Sofoklovoj tragediji Edip, slijed ide u klasinoj naraciji što znai da radnja kulminira prema
kraju djela te se i tamo razrješava tako da se ona ne lišava napetosti kao Sabatov Castel koji u
odmah u prvom poglavlju tu napetost eliminira. Sabato (Deli 2010: 56) koristi „jalovi
kvaziznanstevni“ rjenik u opisivanju ljudske emocije, što za cilj ima ugušiti svaki nagovještaj
22
„zaplet povijesti“ kakav egzemplarno predstavlja i
pria o Edipu.
Deli spominje teoretiara Donalda Marshalla koji tvrdi da je u ovom sluaju radnja postavljena
kao zamka prema itatelju koji ita u išekivanju kraj koji mu se predstavlja kao nepoznat, a
zapravo je unaprijed pripremljen i samo eka da doe do kraja romana. Sve to podsjea na
Roquentinovu „muninu“ u Sartreovu romanu gdje je Sabatov umjetniki protusvijet mraan.
Deli navodi kako je Castel u nekom scenariju shvatio da moda ipak ne postoje tuneli, paralelni
tuneli ve naposljetku priznaje da je bio sam.
Borgesovo tretiranje egzistencijalistike ne polazi od toke opeg ništavila i ljudske
baenosti u ivot koja postoji kod Sabata, a na koga je izvršen utjecaj od ve spomenutoga
Sartra. Borges ide u smjeru ispitivanja identiteta, smisla kroz prizmu svojih simbola „vjene
knjinice“, „labirinta“ itd.
Egzistencijalistiki roman ulazi u zaplete “medijacije“ kako navodi Deli (Deli, 2010:
56) što se ponovno povezuje sa Sartrovom Muninom gdje se teište stavlja na tematiziranje
ljudskog refleksivnog iskustva. Te medijacije (dobrovoljno rješavanje problema) u kontekstu
romana Tunel i glavnog lika Pabla Castela vide se na nain da isti svoje postojanje i smisao
rješava ubojstvom koje odmah na poetku djela i priznaje. „Bit e dovoljno ako kaem da sam
Juan Pablo Castel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne.“ (Sabato 2005., 7) Nadalje, Deli navodi
kako je mogue da se svjetovi Juana Pabla Castela mogu odvijati u njegovoj bolesnoj svijesti pa
postavlja pitanje, radi li se ovdje o atipinom kriminalistikom romanu egzistecijencije ili ga
treba shvaati po psihoanalitikom alegorijskom kljuu.
Borgesovo „korištenje“ egzistencijalne filozofije i tematike, a koju objašnjava autorica
Mary Virginia deBessonet (deBessonet, 2012: 31 – 39) te navodi kako je pria Babilonska
knjinica (iz zbirke pria Izmišljaji) moda najbolji prikaz Borgesovih upuštanja u
egzistencijalistiku filozofiju njegovih knjievnih uradaka. Borgesova filozofija suštinski negira
mogunost metafizike, a samim time nam paradoksalno daje nova metafizika razmišljanja.
Ipak, i u ovoj prii postoje Borgesove klasine knjievne tehnike koje bi se stavljale u opus
postmodernizma. Neke od njih su problematiziranje ina pripovijedanja koji ipak u ovom
kontekstu odlazi u podruje stvaranja smisla postojanja svijeta. U jednu ruku pria kroz alegoriju
pokazuje kako je metafiziko razmišljanje nemogue i stvarajui filozofski mit zapravo ironino
28
Babilonska knjinica usredotouje se na prikaz beskonanosti 30
, nepregledan broj knjiga,
heksagonalnih soba koje se veu uz sljedeu šesterokutnu komoru, a knjige na policama su pune
pukotina što daje moebitne varijacije znakova. Pria ima fantastine konotacije pa se tako
svemir oko kojeg se sve vrti ne treba shvaati doslovno. Narativni glas koji vodi radnju donosi
opise biblioteke u kojoj ovjeanstvo treba pronai knjigu koja e objasniti zbunjenost i kaos
ovjeka. Borges se na svojevrstan nain igra s itateljem navodei kako takva knjiga i postoji.
To se shvaa kroz prizmu o starom ovjeku „tragau“ 31
koji knjigu ne uspijeva pronai pa
mijenja mišljenje i navodi kako knjiga moda i ne postoji. Cinian ton Borgesa jasan je indikator
odreene egzistencijalistike paradigme koju posjeduje i Sabato meutim Sabato istu tretira na
nain da likove dovodi u ludilo kroz meuljudske odnose. Borges je ovom kontekstu
„fantastiniji“ pa svoju ironinu metafiziku korespodenciju „šalje“ daleko u maštu i svemir.
Takav primjer kod Borgesa nalazi se u ovom ulomku Babilonske knjinice: „Kao i svi iz
Knjinice, putovao sam u mladosti, lutao u potrazi za knjigom, moda katalogom kataloga. Sad
kad mi oi gotovo ne mogu razabrati ono što pišem, oekujem smrt nedaleko od rodnog
šesterokuta. Kad umrem, ve e se nai samilosne ruke da me bace preko ograde; nedokuivi
zrak bit e mi grob; tijelo e mi se dugo strmoglavljivati istrunuti i rasuti se u vrtlogu od padanja
koje nema kraja. Ja tvrdim da je Knjinica beskrajna. Idealisti zakljujuju da su šesterokutne
dvorane nuan oblik apsolutnog prostora ili, barem, našeg nasluivanja prostora. Tvrde da je
trokutna ili peterokutana dvorana nezamisliva. (Mistici uvjeravaju da im se u ekstazi ukazuje
kruna odaja s krunom knjigom neprekinuta hrpta, što potpuno opasuje zid. Ali, njihovo je
svjedoenje sumnjivo, njihove rijei nejasne. Ta kruna knjiga jest Bog.)“ (Borges, 2000: 84 -
85)
Kaos Knjinice u kojoj se trai odogovor ide u više pravaca. Sam narator tumai da ak
ako i nae odgovor u knjinici da to nee biti vano jer e se ve posvetiti iduem pitanju i
traenju odgovora. Borges se ovdje igra i s autorstvom ideja jer knjinica po njemu sadri sva
slova i sve odgovore, samim time dokida se mogunost stvaralaštva jer je ve sve reeno. 32
Takoer, Borges postavlja retorika pitanja itatelju: „Jesi li ti koji me itaš siguran da
razumiješ moj jezk?“ (Borges, 2000: 95) Manevar s kojim Borges priupituje itatelja razumije li
29
Ovo bi se moglo tumaiti i kroz prizmu Sartrovog rada i filozofije “sluajnosti” besmisao 30
Moe se redi još jedan klasian tematsko – motivski Borgesovki primjer (neki od njih su još labirinti, vrtovi, zrcala) 31
U filozofskoj se analogiji te osobe svrstavaju u kategoriju tragaa za apsolutom (prethodno objašnjen pojam) 32
Mary Virginia deBessonet (doktorski rad)
24
on njegovu poruku egzistencijalnost, zapravo je ironian jer smisao komunikacije ovdje je
uzaludna budui da takoer navodi: „Govoriti znai stvarati tautologije.“ Kako je u filozofiji
Jean – Paula Sartra prisutna misao o baenosti ovjeka u svijet tako se i ovdje vidi misao o
bezbrojnosti „sluajnosti“ postojanja knjinice, autora te samo njihovo postojanje što je izravna
poveznica sa Sartrovom Muninom. Alberto Manguel (Manguel, 2001: 210) navodi kako je
Borgesovo zamišljanje knjinice u vidu jednog „svemira“ zapravo Baconovo razmišljanje koje
je dovedeno do krajnosti. Knjinica koju Borges zamišlja ima odreene tendencije knjinici
„Calle Mejico“ u kojoj je Borges bio ravnatelj. Manguel navodi kako je Borges izmiješao
stvarne i nestvarne knjige, lanost stvarnih kataloga pa i samo izmišljanje lanih kataloga, a sve
je jedan razmak ponavljanja tijekom vjenosti knjige. Egzistencijalna filozofija ovdje se bazira
na pitanje problema autorstva, pojedinca i njegova znaenja što je razliito od Sabatova pristupa
gdje isti trai odgovore kroz muna i psihotina stanja individualca pa je samim time Sabato
sliniji Sartrovoj filozofiji i pristupu egzistencijalistike.
Deli (Deli, 2010: 56 - 57) obrazlae kako je Sabato u svojoj knjizi Otpor najavio
dolazak „novog humanizma“ pa tako spominje Jaspersa i njegovu psihologiju koju povezuje s
nadom i beznaem koja se zamijeuje i kod Sabata. Navodi se kako je španjolski knjievni
kritiar Luis Montiel prepoznao spoznajnu oscilaciju izmeu apolonijskog i dionizijskog pola u
Sabatovom djelu Tunel što je izrazio Metaforom Perzefoninog 33
pogleda: „Sabato spušta svoje
likove u podzemlje postojanja gdje se nalazi i oteta Perzefona, osuena da dio vremena provodi
meu ljudima na zemlji, a dio u podzemlju, meu sjenama.“ Deli nastavlja o retorici mitološke
junakinje pa se navodi kako upravo Perzefona dva suprotna svijeta pretvara u egzistencijalni
prostor, a da mnoštvo mitoloških likova silazi u onostranost te na taj nain izraavaju taedium
vitae 34
što je preslika i kod Sabatovih likova. Sabato je svoje romane osmislio na nain da se
likovi premiještaju iz jednog u drugi roman pa Deli navodi kako oni tvore jedno „otvoreno
djelo“ budui da se pojavljuju u razliitim kontekstima i znaenjima. U treem Sabatovom djelu
Abadon, aneo uništenja, autor spominje i „koristi“ lika iz drugog romana O junacima i
grobovima, Fernanda Vidala Olmosa. „A kada je došao Fernando Vidal Olmos, onaj mali
provincijski kriminalac se vratio u fasciklu iz koje je jednoga dana izašao, jer je njegova
glasnika misija na izgled bila okonana.“ (Sabato, 1989: 34) Lik Fernanda Vidala Olmosa
predstavlja paranoinog, duševnog bolesnika koji se ne moe suoiti sa stvarnošu pa se baš
33
Kraljica Hada koja je to prisilno postala nakon što ju je oteo Had 34
Zasidenost ivotom u prijevodu
svijet.
Egzistencijalistika filozofija u djelima Jorgea Luisa Borgesa i Ernesta Sabata drugaije
se koristi i djeluje na sam tekst i cjelokupnu narativnu strukturu. Borges egzistencijalistiku
filozofiju esto koristi da propita samu vanost autora odnosno njegov identitet što se esto
preslikava i openito na ovjeka i njegovu knjievnu kulturu, a to se vidi u ve navedenom
primjeru Babilonska knjinica. Kod Sabata egzistencijalizam postoji u veoj punini jer se u
njegovim romanima, primjerice u Tunelu i O junacima i grobovima kroz likove Pabla Castela i
Fernanda Vidala, isti bore protiv svojih unutarnjih demona, a kroz este dijaloge koje autor
koristi, zamijetna je otuenost ovjeka, baenost u svijet i openito veliki utjecaj Jeana – Paula
Sartra.
Pojam fantastinog odreuje se odnosom prema pojmovima stvarnog i imaginarnog.
Vladimir Solovjev ruski filozof i knjievni teoretiar ve je u 20. stoljeu ovako definirao
fantastino: „U pravom fantastinom uvijek postoji formalna mogunost da se pojave objasne
jednostavno, ali istovremeno to objašnjenje uope nema unutrašnju vjerojatnost.“ Pojava izmeu
tipova prirodnih i natprirodnih uzroka njihova neodlunost izmeu njih samih, stvarala bi uinak
fantastinog. Druga definicija fantastinog govori o tome da ona ne podrazumijeva samo
postajanje „udnog“ dogaaja koji izaziva neodlunost i kod itatelja i kod junaka ve da je to
nain itanja, to itanje ne smije biti pjesniko ni alegorijsko. Višeznanost slike uzima se kao
još jedan od temelja fantastinosti, tema ili slika dvojnika. Dvojnik u fantastinim djelima ima
razliito znaenje i funkciju. Fantastika se oituje i u ja temama. Todorov je svrstava u treu
slinost prilikom prouavanja, a vezana je za psihoze, (psihotini svijet), polazi se od
prouavanja svijeta „normalnog“ ovjeka. Svjetovi djetinjstva, droge, šizofrenije, misticizma, svi
oni zajedno ini paradigmu kojoj podjednako pripadaju i ja teme. (Todorov, 1987: 147, 150)
Lovreni (Lovreni, 2001: 20) se vodi Todorovljevom podjelom fantastine
knjievnosti i navodi kako pripovjetke koje se od poetka predstavljaju za fantastinima, a
završavaju prihvaanjem natprirodnog, najblie su fantastinom. Granice koje se postavljaju
izmeu udnog i fantastinog su neizvjesne, a rije „udesno“ je svojstvo prirode samih
dogaaja i taj se anr naješe vezuje za anr bajke. Todorov navodi ove etiri vrste udesnog:
26
hiperbolino, egzotino, instrumentalno i nauno – udesno. Lovreni objašnjava ja teme koje
su prethodno ve spomenute te navodi kako se one javljaju u priama koje su obino realistike,
a onda se dogodi nešto neprirodno (natprirodno) preobraaj u drugo bie, postojanje natprirodnih
bia koja nadoknauju nedostatak uzronosti, umnoavanje i rascjep linosti. Ja teme obino se
mogu objasniti kao razliite obrade u odnosu izmeu ovjeka i svijeta. Ti teme naglašavaju
odnos ovjeka i njegovih elja, pa otud i ovjeka i njegova nadsvjesnog. Naglašavaju
seksualnost, ovladanost junaka eljom, homoseksualnost, incest, ljubav više od dvoje,
nekrofiliiju, bezdušnost i nasilje. Za razliku od Ja tema, koje su više pasivnog stava, ovdje
imamo aktivnog ovjeka koji više nije izdvojen promatra nego stupa u odnos s drugim ljudima.
Psihonaliza je zamijenila fantastinu knjievnost 35
jer nema potrebe za pribjegavanjem višim
silama kako bi se govorilo o pretjeranoj spolnoj elji, a same teme fantastinog postaju
predmetima psihoanalize zadnjih pedesetak godina. (Lovreni, 2001., 21 - 22)
Karakteristike koje navodi Pavii (Pavii, 2000: 69 - 70) vezane za Borgesove prie,
jest klasino izmišljanje citata iz postojeih knjiga ili izmišljanje knjiga postojeih autora,
povijesno ili legendarno posredovani siei, miješanje autentinih i fikcionalnih aktanata i
deiktikih odrednica što vidimo u priama poput Babilonske knjinice ili Asterionove kue.
Nemogunost tradicionalne Todorovljeve podjele da obuhvati Borgesov opus oituje se u
njegovoj podjeli ( i temama iz te podjele) koje se ne mogu pronai kod Borgesa. Višnja Rister
navodi kako se u prozi Mihaila Bulgakova nalaze: tvorba prostora i vremena, u groteski,
onirizmu, poziciji nepouzdana pripovjedaa, tematizaciji jezika, realiziranim metaforama i u
specifinoj ouenoj politiziranosti, a takve smjernice pronalaze se i kod Borgesa što pripada
modelom subverzivne fantastike koja je razliita od Todorovljeve podjele fantastike. (Pavii,
2000: 27, 72)
Još jedan od razloga nemogunosti svrstavanja Borgesove knjievnosti u Todorovljevu
klasifikaciju nalazi se u injenici kako je Tveztan Todorov izbacio iz fantastine knjievnosti
isto udesno „kod kojeg natprirodni inioci ne izazivaju nikakvu posebnu reakciju, ni kod
junaka, ni kod podrazumijevanog itaoca. udesno nije odlika odnosa prema isprianim
dogaajima, ve svojstvo same prirode dogaaja.“ (Pavii, 2000: 37) Problem u klasifikaciji
Todorovljeve fantastike i pripajanju Borgesova opusa istoj, nalazi se u injenici da se
izbacivanjem navedene stavke mnoga djela gube iz fantastine knjievnosti 20. stoljea. Na
primjeru Kafke navodi se kako nakon psihoanalize i rušenja tabua u društvu, fantastina
knjievnost se zamijenjuje i smatra bespotrebnom. Todorov navodi na primjeru ve spomenutog 35
U knjievno - teorijskim aspektima
27
Franza Kafke kako u Preobraaju i ostalim pripovijestima dolazi do: „Kafkine pripovijesti
napuštaju ono što smo bili nazvali drugim uvjetom fantastinog – neodlunost predstavljanja
unutar teksta koja ini posebnu odliku primjera iz 19. stoljea.“ (Pavii, 2000: 38)
Moe se zakljuiti kako Todorovljeva fantastina podjela knjievnosti završava s
Kafkom, 1927. godine kada je objavljeno njegovo djelo Amerika (kraj njegovog knjievnog
korpusa pripovjetki) što se odraava i na Borgesovo poimanje fantastike budui da on svoja
najvanija djela stvara u razdoblju nakon Kafke, ali sa slinom navedenom subverzijom Višnje
Rister.
Pavii (Pavii, 2000: 72) navodi kako William Strunk Jr., profesor engleskog jezika na
sveuilištu Cornell, svojstvo „fantastini paralogizam 36
“ povezuje s Borgesom pa navodi: „taj
sediment skolastino – racionalistike organizacije inaugurirao je …. Jorge Luis Borges.“ Takva
vrsta klasifikacije Borgesove fantastike objašnjava se baš zbog toga što isti nema tendencije ja i
ti tema koje eše pronalazi se kod Ernesta Sabata. Skolastino – racionalistika organizacija
kako navodi Strunk moe se objasniti i oprimjeriti kroz Borgesovu priu Teolozi. Filozofija koja
ide zajedno s telogijom est je Borgesov motiv koji se protee u njegovim priama pa se
Strunkova teza moe prihvatiti.
Primjer iz prie Teolozi gdje kršanska teologija i filozofija idu pod istu ruku: „Tekst je
bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U
prvom su dijelu bili protumaeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi
da Isus nije rtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini
vremena.“ (Borges, 1995: 27)
Prilog „fantastino“ uz skolastiku filozofiju (prethodno navedenu) ovdje se moe vidjeti
u sveukupnoj punini jer fantastine obrasce koje koristi Borges u ovom sluaju preuzimaju
fiktivna obiljeja (koja se mogu vidjeti u veini Borgesovih djela gdje autor spaja fikciju i
realnost) sa srednjovjekovnim skolastikim uenjem i filozofijom.
36
U Knatovoj filozofiji termin “paralogizam” tumai se kao traenje dokaza za vjenost i jednostavno duše
28
3.4. Fantastinost u hispanoamerikoj knjievnosti te fantastika kod Borgesa i
Sabata
Razdoblje hispanoamerike fantastine knijevnosti vano je spomenuti iz jednostavnog
razloga, a taj je utjecaj na kasnija razdoblja i modernije doba u iji sustav pripadaju Borges i
Sabato. Lovreni (Lovreni, 2001: 26) objašnjava kako se hispanoamerika knjievnost
razvijala u vrlo teškim uvjetima: kolonijalno doba, ratovi za osloboenje, formiranje drava i
nacija. Autorica navodi kako je fantastika u hispanoamerikoj knjievnosti postojala još od
najranijih razdoblja pa tako se elementi fantastike pronalaze u knjievnosti Asteka, Maya i Inka,
ali treba napomenuti kako se ta fantastika mijenjala kroz povijesna razdoblja. U razdoblju od
1910. – 1925. u latinskoamerikoj knjievnosti javlja se prvi „boom“ kako navodi Lovreni. To
razdoblje vano je jer pripada u period rane afirmacije prvenstveno Borgesa 37
. Spominju se
razliiti nazivi za to radoblje u knjievnoj epohi i povijesti, a to su: ekspresionizam, criollismo,
public service literature, regionalizam. Lovreni napominje kako pisci koji pišu isljuivo
fantastinu knjievnost imaju poriv da dou do same ljudske duše da se oslobode stvarnosti koja
ih okruuje i uu u potpuno nove svjetove za njih. Nadalje, vrijeme u fantastinoj
hispanoamerikoj knjievnosti pripada reminiscencijama evokacije djetinjstva i adolescencije.
Ukoliko nisu prikazane fantastine osobe ili pojave; autori esto poseu za tjeskobnim analizama
ili egzistencijalnih eksperimenata, a stvarnost se premiješta u sferu sna. Tu se pronalaze mitove,
legende, praznovjerja, a u suvremenim djelima postoji tendencija da se putuje i u druge svjetove
i dimenzije. Lovreni nastavlja kako je fantastika obuhvatila i Borgesove prie koje, kako ona
navodi, odgovaraju novom entuzijazmu za “tešku” literaturu, antirealistinu i analitiku.
Kada se analizira fantastika Jorgea Luisa Borgesa, (Lachman, 2002: 29) potvruje kako u
neapsurdnoj fantastici postoji tenedencija alternativnog, nerealiziranog, a samim time pogodnog
za semantike eksperimente i spekulacije bliske fantazmu gdje se posebno istiu Borgesovi
37
29
u korpus neklasine (neapsurdne) knjievnosti koja se razvija iz sluaja fantazma u alternativu u
kojoj moe biti i drukijeg svijeta gdje se dogaa i svojevrsno preokretanje u ekscentrino,
nevjerojatno. Svi postupci, dogaaji i pojave fantastike, a kod Borgesa se ne govori toliko o
prirodi (udesnog) koliko o kulturi i njezinim raznolikim porecima, što je proizvod sluaja,
sluajne odluke, sluajne nadmoni jednih nad drugima, religijskih dogmi ili misaone paradigme
ne ulaze u korpus Todorovljeve klasifikacije fantastine knjievnosti. Uzima se da sve što nije
postalo, što nije nastalo kao proizvod sluajnosti, ostane kao alternativa. Imaginarni
klasifikacijski sustav lei u odreenoj svojevoljnosti koja je svojevrsni konkurent svojevoljnosti
zbiljskog sluaja što se doista odigrao. Drugim rijeima, sve moebitne situacije koje su
zamišljene 38
ipak pokušavaju nadigrati, kako Lachman navodi, situaciju,
odnosno zbilju koja se dogodila. Za primjer fantastinosti kod Borgesa, Lachman uzima
pripovijest Funes pamtilac. „Mi, jednim pogledom, obuhvaamo tri aše na stolu; Funes, sve
izdanke, grozdove i ehulje na nekoj odrini. Poznavao je oblike junih oblaka u svitanje
tridesetog travnja tisuu osamsto osamdeset i druge i mogao ih u sjeanju porediti s prugama
knjige uvezane u polukou na španjoski nain, koju je samo jednom pogledao, i s pjenušavim
brazdama što ih je veslo ostavljalo u rijeci Rio Negro uoi pobune u Quebrachu.“ (Borges, 2000:
130)
konstrukte, ekstremne misaone eksperimente, poigravanje redoslijedom, pokušaje potpunoga
prevrednovanja svijeta, drukije uzroke slinosti i predodbe o korespondenciji.“ Jedan od
primjera prividnosti klasifikacijskog sustava (u ovom kontekstu je prividan jer nema nikakvu
znanstvenu podlogu ve je umjetna tvorevina Jorgea Luisa Borgesa) vidi se u Kineskoj
enciklopediji, Borgesovoj tvorevini zamišljene klasifikacije ivotinja iz njegova djela Analitiki
jezik Johna Wilkinsa. Ova zamišljena klasifikacija prikazuje taksonomiju koja crpi svoju
fantastinost iz logike heterodoksije.
b) Balzamirane
c) Pripitomljene
d) Mladunad
U odreenom materijalnom fizikom kontekstu
30
i) Koje luaki tresu
l) Itd.
(akardi, 2010: 582 – 594)
Znakovni sustavi trebaju, navodi Lachman, doi u sukob sa slubenim (ponajviše
europske kulture s neostvarenim alternativama) kulturama, varijantama koje su proizvod ili
autorovih fantazija ili se javljaju kao opozvane takoer postisnute misaone konstrukcije filozofa
i religijskih mislilaca. Svi razlozi koji su predstavljeni kao svjedok njihova ostvarenja
istovremeno svjedoe o fantastinom iskušavanju iskljuenoga. Cijela se teorija autora vrti oko
premise „nepostojee“ teorije (teorije odnosno prie koja se nije pojavila ve je ostala kao
svojevrsna neiskorištena zamjena) koja nije uspjela (ili nije uope bila u planu) da zaivi pa je
ipak 41
prispjela u fantastinu knjievnost što se navodi u Borgesovom radu.
U hererodoksnim klasifikacijskim sustavima ili alternativnim modelima koje
predstavljaju znanje koje Borges zastupa u svojim Izmišljajima alternativna stajališta zauzimaju
središnje mjesto. Heterodoksija prelazi u fantazmadoksiju 42
, a kod strane Borgesa vide se
nearistotelovske klasifikacije ija je bizarna samovolja kulminirala u pseudocitatu „...nebeskoga
blaga dobrohotnih spoznaja“ ve spomenute Kineske enciklopedije. Miješanja realnih makar
odbaenih sustava korespodencija, univerzalnih raunica, dijagramatike ili algebarske vrste
(Locke), dovršeni i beskonani sustavi te miješanje znanstvenih mistifikacija koje rezultiraju
teorijskim fantazmima, sve to i puno više oktriva ludistiku, napola ozbiljnu napola bezazlenu
Borgesovu argumentaciju. (Lachman, 2002: 54, 55, 56)
40
„Borges je napisao tekst koji iz »odreene kineske enciklopedije« citira u motu prikazanu taksonomiju, a Foucault je referirajudi se na taj, u najmanju ruku neobian, primjer – kritizirajudi Aristotelove kategorije i apstrahiranje pojmova – otvorio pitanje o tomu što je jezik.“ 41
Što je svojevrsni paradoks 42
Ako uzmemo heterodoksiju kao mišljenje koje je u prijeporu s ostalim doktrinama u ovom kontekstu fantzmadoksija predstavlja alternativnu fantastinost – ili iskljuene sustave
31
Ako se uzme postmodernistika poetika u obzir, Borgesova igra i paralelnost
alternativnih svjetova koji zauzimaju prvo mjesto kod njega potvruju ve navedeno, a to je
injenica Borgesovog oitog ludizma, ali i ironije koju ostavlja u svim svojim priama što se vidi
i u miješanju fikcionalnih i nefikcionalnih stavaka u pojednim priama. 43
Sam Borges tvrdi, a što se saznaje u razgovorima što su Borges i Sabato vodili 1974.
godine koje je zabiljeio Orlando Barone, kako smatra da je teologija jedan poseban anr i
entitet pa mu je ona posluila kao predloak fantastinosti. (Borges, 1988: 30)
Budui da Borges uzima teologiju kao fantastini obrazac knjievnosti, gore navedene
teze William Strunka o primjesama skolastike u Borgesovom opusu, ponovno se mogu potvrditi.
Takav odgovor daje odreenu premisu u klasifikaciji Borgesove fantastike koja se uvijek
premiješala s mitologijom i svim onim rubnim, graninim. Primjer takve teze vidi se prii Tlon,
Uqbar, Orbis Tertius gdje se fantastinost teksta biljei u samoj prii jer Borges ne uvodi
fantastine dogaaje u kontekstu „udesnog“ ili nadnaravnog ve kroz naraciju navodi itatelja
na lanu povijest jednog mjesta.
Kako navodi Adolfo Bioy Caceres – Tlon, Uqbar, Orbis Tertius – zaetak je nove
knjievne vrste, hibrida ogleda i fikcije. (Borges, 2000: 216) 44
Kod Sabata se fantastinost moe promatrati na drugaiji nain pa tako Lovreni
(Lovreni, 2001: 104, 105) navodi kako psihike traume iz djetinjstva i mladosti postoje u
romanu O junacima i grobovima što pokazuje jasnu odrednicu Sabatovih likova koji su odreeni
ludilom, opscenošu, psihozama itd. Likovi su inkarnacija zla (Fernando – O junacima i
grobovima) ili su duševno potpuno rastrojeni (Alejandra) ili su odve sentimentalni (Martin).
Roman O junacima i grobovima je u opoj atmosferi crnila, što se ne moe zamijetiti kod
Borgesa 45
kod kojeg se ne vide duboke ljudske analize i prisutnosti psihoze kod likova. Takoer
primjetne su i morbidne metafore i dogaaji (vojnici nose mrtvo tijelo Lavallea u Peruu) te
filozofske tendencije koje izazivaju još veu nervozu. Lovreni navodi kako kod Sabata
preteno postoje Ti teme po Todorovljevoj klasifikaciji fantastine knjievnosti 46
, a one se
43
Takav primjer imamo u prii Tlön, Uqbar, Orbis Tertius 44
Milovoj Teledan predgovor 45
Klasifikacija navedena prethodno u radu
32
nepatvorenim intelektualizmom, nadrealistikim fantazijama te potrazi za identitetom. Takoer,
zamijetni su prikazi ludila i sljepoe koji se provlae u Sabatovom romanu Tunel.
„Boe moj, nemam snage rei kakav je osjeaj beskrajne samoe ispraznio moju dušu! Osjetih
kao da posljednji brod koji bi me mogao izbaviti s moga pustog otoka prolazi u daljini ne
primjeujui moje bespomone signale. Tijelo mi se polako urušavalo, kao da je ve ostarjelo.“
(Sabato, 2005: 126)
Oba autora povezuje ne korištenje udnog niti udesnog u svojim romanima. Ne nalaze
se elementi bajke 47
pa ako se ponovno promotri Todorovljeva klasifikacija, Sabatova djela su
fantastina jer ispunjavaju odreene uvjete, a to su: neodlunost koja je prisutna od samog
poetka pa do kraja, nepostojanje konanog rješenja i prisutnost vjenog pitanja odnosno
postojanje vjene dileme i dvojakosti. Sabato uplie simbolinost i dvosmislenost, briše
kategorije, vrijeme i prostor se gube što znai da se iste brišu. Takav primjer nalazi se u djelu „O
junacima i grobovima“. „Kao da je posrijedi opsjena, prisjeao sam se vreve koja vlada ondaje
gore, u drugom svijetu, kaotinog Buenos Airesa kojemu vie mahnite lutke na koncu: sve mi je
to izgledalo kao djetinja fantazmagorija, lišena teine i stvarnosti. Stvarnost je bila ovo drugo. I
kao što rekoh, sam na vrhuncu tog svijeta, utio sam se u isti mah velebnim i beznaajnim.“
Sabato (2007., 302) Kategorije brisanja vremena i prostora zamijeuju se i kod Borgesa u ranije
spomenutom djelu Besmrtnik gdje se lik Marka Rufa pojavljuje kroz povijest, a Borges uvodi i
lik Homera. Moe se zakljuiti kako tu postoji svojevrsna poveznica budui da i Sabato ima
obiaj uvoditi povijesne likove i autore pa to ini i sa samim uvoenjem lika Borgesa u djelu O
junacima i grobovima.
Pripovjeda je aktivan i kod Borgesa i kod Sabata, u prvoj osobi, na oko svjestan, a osim
prostora i vremena brišu se granice izmeu subjekta i objekta. Primjer fantastinosti u
Sabatovom primjeru, koja je u dosluhu s onom Kafkinom, nalaze se u treem dijelu romana O
junacima i grobovima. Lik Fernanda ulazi u odnos sa slijepom Bludnicom koja utjelovljuje
Majku, a sve u cilju da se oisti od grijeha. Taj odnos završava poarom koji zahvaa cijeli
svijet, a u nastavku Fernando gubi osjeaj za prostor i vrijeme pa se vraa na put evolucije vrsta:
„bio sam ovjek i riba, vodozemac, prehistorijska ptica.“ Njegove simbolike prijetvornosti u
kentaura, nosoroga, zmiju, sabljarku, hobotnicu, pticu, vampira, satira, zamijetna je i kod
Borgesova lika Marka Rufa koji je u poetku tribun rimske legije, a kasnije pisar, astrolog itd.
„Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti – ja, Marko Flaminije Ruf, tribun rimske
47
Osim u sluaju pretvaranja lika Fernanda u kentarura, vodozemca itd.
33
legije – svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa“ (Borges, 1995: 8) . „U Bikaniru i u eškoj
pouavao sam astrologiju.“ (Borges, 1995: 16) Lik Fernanda se u Sabatovom djelu O junacima i
grobovima otuuje od Boga i ljudi i prihvaa ivot tj. sudbinu onakvu kakva ona jest.
Zakljuno Lovreni (Lovreni, 2001: 108, 109) navodi Ja teme: ludilo, smrt, fiziko
samouništavanje, potraga za identitetom, raslojavanje linosti, transformacije (Fernando se
pretvara u kentaura, nosoroga, pticu) i Ti teme; rodoskvrnue (Alejandra – Fernando, Marija –
Hunter), sadizam, nasilnost, bezdušnost kao motivske odrednice Sabatovih romana.
Odreene Ti teme ipak se ne mogu primjetiti i kod Borgesa koji svoju uenost i odreenu
uzvišenost ne spušta u morbidna suelja kao što ini Sabato. On svoju fantastiku simbolizira
kroz svoje klasine motive: zrcala, vrtovi, knjinice; gdje se odreeni likovi utapaju u fiktivnu
lanost, a drugi opet sugeriraju realnu historiju. Iako u prii Pokojnik (Aleph) postoji prikaz
ubojstva, ono nikako nije na razini tjeskobe i crnila koju nam predouje Sabato te bi se s time
moglo zakljuiti kako distinkicija, barem po Todorovljevoj klasifikaciji fantastine knjievnosti,
ipak postoji. Kroz navedene primjere i citate iz djela vidi se osnovno svojstvo fantastinosti kod
ova dva autora. Borgesov vrtlog povijesti, kataloga, knjiga, zaborava i Sabatovo vjeno
previranje kroz duge dijaloge likova gdje svaki od njih i kada govori i u prvoj osobi, ima
unuturanje borbe i gubitak stvarnosti.
Zakljuna misao vidi se u Paviievoj (Pavii, 2000: 69) konstataciji kako je Borgesov
uvrijeeni postupak miješnja injenica, izmišljanje citata te miješanje autentinosti i
fikcionalnosti tvorevina alternativne fantazmatike, a kod Sabata se takve vrste tehnika i
svojevrsne subverzivnosti na razini relativiziranja knjievnosti, zbilje, povijesnih podataka i
citata ne mogu pronai.
4. Pitanje postmodernistike knjievnosti
Postmodernizam nema odreeni manifest, ali ako se uzme u obzir veliki broj djela koja
posjeduju knjievne tehnike vezane za smisao knjievnosti, povijest, tradiciju, mogunost
spoznaje, moe se zakljuiti kako je odreeni dio knjievne epohe usustavljen u
postmodernistiki uzus. U najopenitijem smislu postmodernizam zastupa dosta radikalni
skepticizam, relativizam i novo shvaanje tradicije. Skepticizam se manifestira kao odraz
nepovjerenja u filozofske sustave pa ak i u mogunost uvjerenja u znanost. Postmoderna
34
filozofija 48
uglavnom je dio kritike na ustaljene ideje i uvjerenja “ako se ništa ne moe znati”
onda se ni to ne moe znati. To se transliterira i na knjievnost pa tako autori poseu za ironijom
koja ulazi u sve pore knjievnog djela, sumnjajui u nju samu. Postmodernizam kao takav ne
osporava tradiciju nego ju eli proširiti pa se njome koristi bez vrijednosnog suda. Stoga se u
postmoderni dozvoljava slobodno tumaenje tradicije, proširivanje, uvaavanje, a klasino
poimanje postmoderne ukazuje na uvjerenje o neimanju smisla u anrovskoj razliitosti. Zato
dolazi do ope relativizacije visoke i trivijalne knjievnosti, filozofskih pravaca kao i znanosti.
Paradoksalno je da se u postmodernizmu spominje geslo “da sve ide” pa ipak postmodernizam s
odreenih gledišta izgleda kao knjievna obrada prethodnih knjievnih epoha. (Solar, 2003: 322,
323)
” govori o paradosku
autora, koji i sam oponaša ulogu autora. (Hassan, 1992: 229) Novo poimanje teksta “kao
slobodne igre u jeziku”, Barthes i Foucault su to posebno iskoristili i iz politikih razloga jer se
na autora u tom diskursu gledalo kao na buruja ili krupnog kapitalistu. Butler (2007., 23, 25,
63)
Raspudi (Raspudi, 2006: 115, 119, ) opisuje postmodernizam u knjievnosti te
naglašava kako nema niti jednog postupaka 50
(autoreferencijalnost, intertekstualnost itd.) koji se
ve javljao ranije u razdobljima, a da nije u postmodernistikoj knjievnosti. Vano je spomenuti
kako postmoderni tekstovi ulaze u propitivanje granica izmeu fikcije i nefikcije, a samim time i
izmeu umjetnosti i ivota, a njihova proturjenost u intertekstualnom odnosu parodijski se
odnosi spram tradicije i anrovskih konvencija. Što se tie samog postmodernistikog romana,
on u pitanje dovodi temeljne pojmove liberalnog humanizma: autonimiju, autoritet, jedinstvo,
tonalitet, sustav, univerzalnost, središte, zatvorenost, jedinstvenost itd. 51
Jedan od Lyotardovih argumenata o pojavi postmoderne i uvoenju postmoderne u
knjievnost je “tehnoznanost” (kako je on naziva u kasnijoj zbirci radova o postmoderni).
Razvija se u postindustrijskom društvu te uzrokuje dekompoziciju velikih iskaza. Time svijet
posredno prestaje biti jedinstven i monolitan, centriran ve postaje decentriran, pluralistian, a
48
Knjievni 51
Neke su od ovih navedenih sastavnica prisutne u Sabatovim romanima
35
time i bitno drugaiji od svih do sada poznatih svjetova. To se manifestira u bekrajno mnoštvu
uzajamno nepredividivih i nesvodivih jezinih igara. 52
(Solar, 2003: 322, 323)
Raspudi (Raspudi, 2006: 10) polazi od misli Charlesa Jencksa amerikog kulturalnog
teoretiara, koji spominje definiciju dvostrukog kodiranja, a Solar (Solar, 2005: 36) napominje
kako je Jensksova glavna misao o postmoderni u modernoj arhitekturi te prema njoj objašnjava
jezik. Postmoderna arhiktetura po Jencksu umire 15. lipnja 1972. godine kada je dinamitom
srušena gradska etvrt Pruitt – Ihoe Houssing u Saint Louisu koju je pedesetih godina projektirao
Minoru Yamasaki. Solar navodi kako je jezik Jencksa prezican i odreen pa se podruje
arhitekture kojom se Jencks bavio moe primjeniti na tzv. dogaajne historije na umjetnikom i
knjievnom planu. (Solar, 2005: 36 – 37)
Habermasova 53
kritika navodi Solar, (Solar, 2005: 43) sastoji se od razmišljanja kako
knjievnost ne treba biti izjednaena s filozofijom. Moderna je u narativnim strukturama tragala
još uvijek za mitom dok je postmodernizam mit koristio bez osnovne odnosno nije mu pridavao
njegova temeljna mitska znaenja. Raspudi (Raspudi, 2006: 10) navodi Habermasovu misao o
postmodernizmu u kojoj isti navodi kako je postmoderna samo prolazni “znak vremena” koji se
treba reintegrirati u nedovršeni projekt moderne.
Tatjana Peruško (Peruško, 2000: 57) spominje razmišljanje Davida Lodgea koji se bavi
oprenim poetikama modernizma i realizma. Glavna obiljeja koje Lodge navodi, a vezani su za
postmodernistiku pojavu, su opiranje smislenoj interpretaciji te nesigurnosti