borges aleph 123

Author: predrag-dinic

Post on 09-Jan-2016

45 views

Category:

Documents


1 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Borhes pripovetke, izmedju ostalog I Alef

TRANSCRIPT

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    1/63

    Biblioteka Jutarnjeg lista XX. STOLJE?E 10 ALEPH Jorge Luis Borges Naslov originala: El Aleph Prijevod: Milivoj Tele?an i Marko Gr?i? JORGE LUIS BORGES Aleph (c) Maria Kodama 1995. Ali Rights Reserved (c) Translated by Milivoj Tele?an, Marko Gr?i?, Albert Goldstein O 2004 Mediasat Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za ovo izdanje Printed in Spain ISBN 953-7160-08-4 D.L. B. 25 086-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb Knjiga se prodaje isklju?ivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridr ana. Prijevod Milivoj Tele?ani Marko Gr?i? BILI0TEKA JUTARNJEG LISTA

    Besmrtnik Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Platohad an ima gination, that ali knotuledge was but remembrance; so Solomon givethhis sentenc e, that ali novelty is but oblivion. Francis Bacon, Essays, LVIIL* *Salomon ka e: Nema ni ta novo na zemlji. I kao to je Platon zami ljao da je svekoliko znanje tek sje?anje, tako Salomon izri?e svoju izreku da je sva novost tek zabo rav. Francis Bacon, Ogledi, LVIII.

    U Londonu, po?etkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji de Lucinge est svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715. -1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju rije?. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed ?ovjek sivih o?iju i progru ane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznala?ki na vi ejezika; za?as bi pre ao s francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam panjol skog iz Soluna i portugi kog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog pu tnika s broda "Zeus" da je Cartaphilus umro na moru, vra?aju?i se

    u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronala je ovaj ruko pis. Izvornik je sro?en na engleskom i vrvi latinizmima. Na jeprijevod doslovan. I

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    2/63

    Koliko znam, moje su neda?e zapo?ele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bios am tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i ?arb ine pokosile su mnoge ljude koji su vru?e eljeli da se ogledaju u boju. Mauritanc i su potu?eni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjeni?ki gradovi zauvijekje p osve?ena bogovima podzemlja. Pora ena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim m ilosr?em; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam jajedva us pio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost ti tala du u i mo da me navela d a kroz u asne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtni ka. Moje su neda?e zapo?ele, velim, u jednom tebanskom vrtu.Cijele te no?i nisam ok a sklopio, jer mi se ne to kome alo u du i. Ustao sam pred samo svitanje; moji su robovi spavali, mjesec je bojom podsje?ao na beskrajni pijesak. S istoka se, smo den i okrvavljen, primicao neki jaha?. Nado mak menisru io se s konja. Slaba nim, udnim glasom zapitao me na latinskom za naziv rijeke koja oplakuje gradske zidine. Odgovorio sam mu da je to Egipat, rijeka Eg ipat, koja se napaja ki ama. Drugu rijeku ja tra im, odgovorio je turobno, onu nezna nu rijeku koja ljude pro?i ?uje od smrti. Iz grudi mu je liptala tamna krv. Rekao mi je da mu je postojbina u planini s onu stranu Gangesa i da ondje vjerujukako ?e onaj tko bude i ao prema zapadu, gdje prestaje svijet, do?i do rijeke ?ije vod e podaruju besmrtnost. Dodao je da se na drugoj obali uzdi e Grad Besmrtnika, prep un utvrda, amfiteatara i hramova. Umro je prije svanu?a, a ja sam odlu?io da pro na?em taj grad i tu rijeku. Na saslu anju kod krvnika, neki su mauritanski zaroblj enici potvrdili putnikovu pri?u; netko se sjetio Elizejskih poljana na kraju svi jeta, gdje je ivot ljudi vje?an; netko vrhunaca gdje izvire Pakt

    ol i gdje itelji d o ive cijelo stolje?e. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili daje p roduljenje ljudskog ivota zapravo produljenje agonije i mno enje broja smrti. Ne zn am jesam li ikada povjerovao u Grad Besmrtnika. Mislimda mi e tada dostajao nau m da ga tra im. Getulijski prokonzul Flavije dao mi je za taj pothvat dvjesta vojn ika. Unova?io sam i pla?enike koji su se proglasili iskusnim vodi?ima i koji su prvi napustili na e redove. Kasniji doga?aji izopa?ili su i pobrkali sje?anja na na e prve dane. Krenuli smo o d mjesta Arsinoe iza li u arku pustinju. Pro li smo kroz zemlju troglodita koji deru zmije i nemaju dar govora; zemlju Garamanta* * Ilijada, II, 824-825 koji imaju z ajedni?ke ene i hrane se lavljim mesom; zemlju Augila koji se klanjaju samo Tarta ru. Probijali smo se kroz druge pustinje, gdje je pijesak crn, gdje se putnik mo ra kretati za no?nih sati, zato to je danja ega nepodno ljiva. Izdaleka sam uo?io pl aninu po kojoj je Ocean dobio ime: na njenim padinama uspijeva mlje?ika to potire dj

    elovanje otrova. Na njenom vrhuncu ive satiri, divlji i sirov narod, sklon blu dnoj pohoti. Nitko nije mogao zamisliti da te neprijazne oblasti, gdje zemlja rada ?udovi tima, kriju neki ?uveni grad. Uporno smo napredovali, jer bi uzmak bior avan smrti. Oni hrabriji spavali su izlo iv i lice mjese?ini; spopala ih je ognjica. Neki su, pak, sa zaga?enom vodom bunara ispili ludilo i smrt. Tada je po?elo de zertiranje, uskoro i pobune. Da to sprije?im, odmah sam uveo najstro e mjere. Post upao sam po savjesti, ali me jedan centurion upozorio da mi buntovnici (gore?i o d elje da osvete raspetog druga) rade o glavi. Pobjegao sam iz logora sa a?icom vj ernih vojnika. Izgubio sam ih u pustinji, u pje ?anim olujama i nepreglednoj no?i. Zadobio sam ranu od kretske strijele. Lutao sam, ne nalaze?i vode, nekoliko dan a, ili samo jedan pregolemi dan to su ga umno ili sunce, e?a istrah od e?e. Konju sa m prepustio da me vodi kamo ho?e. U svanu?e, daljina sena?i?kala piramidama i t ornjevima. Mu?no sam usnio sitni i o tro ocrtani labiri

    nt: usred njega je stajao ? up; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga o?i vidjele, ali su hodnici bili tako zaku?asti i isprepleteni da sam znao da ?u prije umrijeti negoli do njega d oprijeti. Garamanti (lat. Garamantes, gr. Garimantes), mo?no pleme u unutra njoj Africi, iza Getulijana, u modernom Fezzanu.

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    3/63

    II Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, le e?ke i vezanih ruku, u i zdu enoj kamenoj rupi, nimalo ve?oj od kakva groba, ovla izdubenoj u strmoj planins koj padini. Stijenke te rupe bile su vla ne, vi e ugla?ane protokom vremena negoli l judskom rukom. U grudima sam o?utio bolni damar, osjetio da me mori e?a. Izvirio sam i prigu eno kriknuo. Na podno ju planine, kroz ru evine i pijesak, ne?ujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (pod zadnjim ili prvim zrakama su nca) blistao je o?evidni Grad Besmrtnika. Vidio sam zidine, lukove, pro?elja i t rgove: po?ivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sli?nih mojo j, brazdalo je planinu i dolinu. U pijesku je bilo plitkih otvora; iz tih kukavn ih jama (i iz rupa) plazila je sivoputa ?eljad, zarasla u bradu, gola. U?inilo m i se da ih prepoznajem: spadali su u zvjerski soj troglodita, koji se mno i po oba lama Arapskog zaljeva i po etiopskim pe?inama. Nisam se ?udio to ne govore i to der u zmije. Strahovita e?a ulila mi je hrabrosti.Ocijenio sam da se nalazim na tridesetak st opa od pijeska; bacio sam se niz padinu, sklopiv i o?i, ruku vezanih na le?ima Zar onio sam okrvavljeno lice u mra?nu vodu. Stao sam srkati kao stoka na pojilu. Pr ije negoli sam opet utonuo u san i bunilo, nepojamno sam ponovio gr?ke rije?i: K oji iz Zelije bjehu... bogatiljudi, sto vodu Esepovupijahu crnu...* Ne znam koliko je dana i no?i proteklo iznad moje glave. Satrt, bez trunka snage koja bi mi omogu?ila da se vratim u uto?i te pe?ina, svoju zlehudu sudbinu prepus tio sam mjesecu i suncu. Trogloditi, barbarski bezazleni, nisu mi pomogli da pre i vim ili umrem. Utaman sam ih preklinjao da me ubiju. Jednoga sam dana kremenom o t ricom rasjekao spone. Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti -ja , Marko Flaminije Ruf, tribun rimske legije - svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa. udnja da vidim Grad Besmrt

    nika, da dotaknem vrhunaravni Grad, gotovo mi nije dala da zaspim. Kao da su pronikli u moju nakanu, ni trogloditi nisu spavali: isprva sam vidio kako s mene *Ilijada, II, 824-825 ne skidaju pogleda; zatim, da je moj nemir pre ao na njih,kao na pse. Da se makne m iz barbarske naseobine, odabrao sam naj ivlje doba dana, predve?erje, kad gotovo svi mu karci izlaze iz otvora i rupa i pilje u zapadne vide?i ga. Stao sam nagla s moliti, ne zato da izmolim bo ansku naklonost nego vi e da prestra im pleme artikuli ranim govorom. Pregazio sam potok to sporo te?e zbog pje ?anih sprudova i zaputio s e prema Gradu. Dvojica ili trojica troglodita neodlu?no su me pratila. Bili su ( kao i ostali pripadnici svoga soja) sitni rastom; nisu ulijevali strah, nego odv ratnost. Morao sam zaobi?i nekoliko krivudavih klanaca koji su podsje?ali na kam enolome; zaslijepljen veli?inom Grada, utvarao sam da mi je nadohvat ruke. Oko p ono?i sam za ao u crnu sjenu njegovih zidina, na?i?kanu neznabo a?kim formama u utom pijesku. Zastao sam, obuzet nek

    akvom svetom jezom. ovjek toliko zazire od novosti i pustinje da sam se obradovaoto me jedan od onih troglodita do* pratio do kraj a. Sklopio sam o?i i stao (budan) ?ekati da svane. > Rekao sam da grad po?iva na kamenitoj uzvisini. Ta uzvisina* to podsje?a na hridinu, nije bila nimalo manje strma od zidina! Obilazio sam uzalud na sve strane: na crnom podno ju nije bilo ni najsitnijeg ispup?enja, ravnomjerni zidovi kanda nisu predvi?ali ni jedna jedin a vrata. Potra io sam zaklon od ege u nekoj pe?ini; na kraju pe?ine bio je bunar, u bunaru stubi te kojeje vodilo u neprobojnu pomr?inu. Si av i, kroz zbrku memljivih p rolaza do ao sam do prostrane kru ne, jedva vidljive, ?elije. Ta podzemna prostorija imala je devetora vrata; osam ih je vodilo u labirint koji je varavo izbijao u istu ?eliju, deveta (kroz drugi labirint) vodila su u neku drugu kru nu ?eliju, je dnaku onoj prvoj. Ne znam koliko je ukupno bilo ?elija; moje patnje i moja tjesk oba uviestru?ili su ih. Muk je bio nelagodan i gotovo groban; nikakva uma u tim po dze

    mnim kamenim mre ama osim dubinskog vjetra kojemu nisam otkrio uzroka. U pukotine su be umno utjecali mlazovi rdevite vode. S u asom sam se obikao na taj dvojbeni svijet; prestao sam vjerovati da mo e postojati ne to izvan podruma s devetorim vrat ima i dugih razgranatih podruma. Ne znam dokle sam tumarao pod zemljom;znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko naselje imoj rodni

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    4/63

    grad, sav u grozdovima.

    Na kraju nekog hodnika preda mnom se isprije?io nepredvi?eni zid, do mene je doprla daleka svjetlost. Podigao sam zaslijepljeni pogled: na vrtoglavoj razdaljini , u nepojmljivoj visini, uo?io sam nebeski krug, tako modar da mi se pri?iniogr imiznim. Nekoliko metalnih pre?ki penjalo se uza zid. Umor me iscrpio, ali sam s e stao uspinjati, povremeno predahnuv i da budalasto zajecam od radosti. Malo-poma lo razabirao sam kapitele i vijence, trokutaste zabate i svodove, nedoku?ivu ras ko u granitu i mramoru. Tako sam se iz nevidljivog kruga crnih i zamr enih labirina ta uspio popeti u sjajni Grad. Izbio sam na nekakvu irinu, to?nije,dvori te. Ono je bilo opkoljeno neprekinutim z danjem nepravilna oblika i raznolike visine; re?eno zdanje bilo je ukra eno svakoj akim kupolama i stupovima. Vie negoli ikoje obilje je toga nevjerojatnog sporne-* n ika prenerazila me njegova nepojmljiva starost. Osjetio sam da j$ prethodio ?ovj eku, prethodio zemlji. Ta o?evidna drevnost (makar donekle jeziva za oko) bila m i je sukladna trudu besmrtnih graditelja. Isprva pa ljivo, zatim ravnodu no, i napok on o?ajno, lutao sam stubi tima i poplo?anim stazama te zamr ene pala?e. (Kasnije sa m utvrdio dasu veli?ina i visina stuba nejednake i doku?io uzrok svome neobi?no m zamoru.) Ova pala?a djelo je bogova, pomislio sam na po?etku. Obi ao sam puste d vorane iispravio se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uo?io sam njene osebuj nosti irekao: Bogovi koji su je podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sje?am,s nerazumljivim gnu anjem, zamalo grizodu jem, s ve?om intelektualnom jezom negoli uro?enim strahom. Dojmu neizmjerne drevnosti pridru ili su se neki drugi: d ojam beskona?nosti, grozote, slo ene besmislenosti. Ve? sam bio pro ao kroz jedan

    la birint, ali me sjajni \ Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao odbojnost. L abirint jef j ku?a koja je podignuta da smete ljude; njegov tloris, prepunsimel trija, savr eno ispunjava tu svrhu. U pala?i koju sam donekle obi ao graditeljski nacrt nije imao svrhe. Posvuda hodnici koji nikamo ne vode, visok nedosti an prozo r, rasko na vrata to vode u neku ?eliju ili bunar, nevjerojatna naopaka stubi ta s iz vrnutim stubama i ogradom. Neka, pak, stubi ta, nestvarno priljubljena uz masivni zid, odjednom su prestajala, poslije dva-tri zavijutka, u gornjem mraku 10 kupola. Ne znam jesu li svi navedeni primjeri konkretni; znam da su godinama poh odili moje snomorice. Ne mogu vi e jam?iti je li neko obilje je odslik stvarnosti il i oblika koji su me kinjili. Ovaj Grad (pomislio sam) tako je jeziv da njegovo p uko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinjetruje pro lost i budu?n ost i na neki na?in stoji u vezi zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na s vijetu ne?e mo?i biti hrabar ili sretan. Ne?u ga opisiv

    ati; zbrka raznorodnih ri je?i, tijelo tigra ili bika, na kojemu ?udovi no umnaaju, zdru eni i posva?eni, zubi, udovi i glave, mogli bi ga (mo da) pribli no ?.. predo?iti. Ne sje?am se kako je tekao moj povratak kroz pra njave i memljive podzemne grobnice. Znam tek da se nisam mogao otresti bojazni kako ?e me, ?im iza?em iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti jezivi Grad Besmrtnika. Ni?ega se vi e ne mogu sjetiti. Taj zaborav,! sad kona?an, mo da je bio hotimi?an; mo da su okolnosti mog izbavljenja bile tako mu?ne da sam se jednog dana, to ga je tako?er prekrio zaborav, zakleo da ?u ih zaboraviti. ; III Oni koji su pa ljivo ?itali pripovijest o mojim neda?ama prisjetit ?e se da me jed an pripadnik plemena slijedio kao pas do neujedna?ene sjene zidina. Kad sam iza ao iz zadnjeg podzemnog hodnika, zatekao sam ga na pe?inskom ulazu. Ispru io se na p ijesku, gdje je s mukomrisao i brisao nekakve znakove nalik na slova iz sna to s e pobrkaju malo prijenegoli im doku?i smisao. Isprva sam mislio da je to neko pr imitivno pismo; zat

    im sam zaklju?io kako je pretpostavka da se ljudi bez dara go vora slu e pismombesmislena. Uostalom, svi su znakovi bili druga?iji, to je isklju ?ivalo ili smanjivalo mogu?nost da su posrijedi simboli. ovjek je arao, gledao i d otjerivao. Iznebuha, kao da se zasitio te igre, obrisao ih je dlanom i nadlaktic

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    5/63

    om. Pogledao me, nije me prepoznao. Bez obzira na sve, tako je silno bilo olak anj e to me obuzelo (ili je tako silna i zadojena strepnjom bila moja samo?a) dasam pomislio kako me taj kukavni troglodit, koji me gleda s tla pe?ine, otprije?eka . Sunce je grijalo u

    ravnicu; kad smo krenuli u naselje, s prvim zvijezdama, pijesak je ario tabane.Troglodit je i ao preda mnom; te no?i nakanio sam ga nau?iti da raspozna, a mo da i da ponovi, neke rije?i. Pas i konj (pomislio sam) kadri su raspoznati neke rije?i; brojne ptice, kao to je cesarski slavuj, kadri su ih ponoviti. Koliko godsku?en bio, ?ovjekov razum uvijek ?e nadvisivati svijest stvorenja koja nisu obdarena razumom. # Ograni?enost i kukavnost toga troglodita prizvali su mi u pa-met sliku Argosa, o starjelog i nemo?nog psa iz Odiseje, pa sam ga nazvao Argosomi poku ao mu to utuv iti u glavu. Bez ikakva uspjeha. Moja metodi?nost, strogosti upornost nisu ni?e mu poslu ili. Nepomi?an, uko?ena pogleda, taj stvor kandanije ?uo glasove koje sa m mu poku avao uliti u glavu. Iako je stajao pored mene, ?inilo se da nas dijeli g olema razdaljina. Nad njime to se opru io na pijeskukao sitna i kukavna sfinga od lave, nebesa su kru ila od svitanja do sumraka. Nisam naprosto vjerovao da ne shva ?a moj naum. Sjetio sam se kako Etiopljani vjeruju da majmuni ne?e govoriti samo zato da ih netko ne natjera na rad, i Argosovo mucanje pripisao sam sumnji?avos ti ili strahu. Ta pretpostavka navela me na druge, jo neobi?nije misli. Pomislio sam da Argos i ja boravimo u razli?itim svjetovima, da su na a zapa anja jednaka, al i da ih Argos druga?ije povezuje i tvori njima druga?ije predod be; pomislio sam d a predod be za njega mo da i ne postoje, nego je to samo vrtoglav i neprekidan slije d munjevitih dojmova. Pomislio

    sam na svijet bez sje?anja, bezvremena; razmotrio sam mogu?nost postojanja jezika koji nema imenica, jezika s bezli?nim glagolima i nesklonjivim pridjevima. Tako su sporo protjecali dani i godine, ali se jedno ga jutra zbilo ne to nalik sre?i. Pala je mo?na i dugotrajna ki a. Pustinjske no?i uglavnom su hladne, ali jeova bila ognjena. Usnio sam kako neka tesalska rijeka (u koju sam vratio zlatnuribu) dolazi da me spasi; ?uo sam kak o se valja po crvenom pijesku i crnom kamenu. Probudili su me svje ina zraka i upo rni um ki e. Potr?ao sam, kao od majkero?en, da je do?ekam. No? je blijedjela; pod utim oblacima, razdragano kao i ja,pleme se izlagalo pljusku, utonuv i u zanos. P odsje?ali su na koribante opsjednute bo anstvom. Argos je jecao gledaju?i u nebesk i svod; potoci su mu 12 se slijevali niz lice, i to ne samo potoci ki e, nego (kako sam kasnije doku?io) s uza. Argose, zazvao sam ga, Argose. Tada je Argos, s krotkim ?u?enjem, kao da otkriva ne to odavna izgubljeno i zabora vljeno, propentao: Argos, Odisejev pas. A z

    atim, i dalje gledaju?i u stranu: Ova j pas le i u balegi. Lako prihva?amo zbilju, mo da zato to slutimo da ni ta nije zbiljsko. Upitao sam ga to zna o Odiseji.Te ko je razumijevao gr?ki; pitanje sam morao ponoviti. Jako malo, rekao je. Manje od najneukijeg rapsoda. Proteklo je valjda tisu?u i sto godina otkako sam jeispjevao. * 0 IV Sve mi je postalo jasno toga dana. Trogloditi su bili Besmrtnici; poto?i? s pjes kovitom vodom bila je rijeka za kojom je tragao onaj jaha?. Agrad o kojemu je g las pukao sve do Gangesa Besmrtnici su sravnili sa zemljom prije kakvih devet st olje?a. Od ostataka njegovih ru evina podigli su na istom mjestu bezumni grad to sa m ga obi ao: nekakvu parodiju ili nali?je, ali istodobno i hram iracionalnih bogov a to ravnaju svijetom. O njima ni ta ne znamo, izuzev da ne sli?e ?ovjeku. in podiza nja grada bio je posljednji simbol to su # ga Besmrtnici prihvatili; on ozna?ava etapu kad su oni, spoznav i da je svaki pothvatisprazan, odlu?ili ivjeti u mi ljenju

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    6/63

    , u ?istoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i pre li u pe?ine. Povukav i se u sebe, gotovo nisu zapa ali materijalni svijet. Homer mi je sve to ispri?ao s dje?jom bezazleno ?u. Pri?ao mi je o svojoj starosti i svome posljednjem putovanju na koje ga je, kao i Odiseja, potakla elja da dopr e do ljudi koji nisu?uli za more, ne jedu posoljeno meso i nikad nisu vidjeli v eslo. Proveo je cijelo stolje?e u Gradu Besmrtnika. Kad su ga sru ili, nagovarao i h je da izgradedrugi. Neka se tome ne ?udimo; zna se da je prvo opjevao trojans ki rat, a zatimrat aba i mi eva. Podsje?ao je na bo anstvo koje je najprije stvorilo svemir, aonda kaos. Najlak e je biti besmrtan. Osim ?ovjeka, sva su stvorenja besmrtna,zato to ne znaj u za smrt; spoznaja o besmrtnosti bo anska 13

    je, u asna i nedoku?iva. Vidio sam da je, bez obzira na ovu ili onu vjeru, takavs tav vrlo rijedak. idovi, kr ?ani i muslimani propovijedaju besmrtnost, ali njihovo klanjanje prvome stolje?u dokazuje da vjeruju samo u njega, zato to su ostala, be zbrojna, stolje?a posve?ena njegovu hvaljenju ili ku?enju. Prihvatljivijemi je Kolo nekih vjera u Indiji; u tom Kolu, koje nema po?etka ni kraja, svakiivot pro istje?e iz prethodnoga i rada sljede?im, ali nijedan od njih ne odre?uje cjelinu ... U vjekovnom promi ljanju, zajednica ( besmrtnih ljudi postigla jesavr enstvo to lerancije, gotovo prezira. Ona je spoznala da se u beskona?nom roku svakome ?ovj eku sve dogodi. Na temelju biv ih ili budu?ih vrlina, svaki ?ovjek zaslu uje svaku n agradu, ali isto tako, na temelju ne?asnih djela iz pro losti ili budu?nosti, zasl u uje svaku kaznu. Kao to u hazardnim igrama parni i neparni brojevi te e ravnote i, ta ko se potiru i dopunjavaju pamet i glupost, pa je mo da sirova pjesan o Cidu samo nu na protute a jednom jedinom epitetu iz Eklo

    ga ili nekoj Heraklito-voj re?enici. I najkrhkija misao ovisi o nevidljivom crteu i mo e ovjen?ati ili izazvati neki nezn ani oblik. Znam neke koji su ?inili zlo kako bi se ono u idu?im ili proteklim st olje?ima preobrazilo u dobro... S toga gledi ta, svi su na i postupci ispravni, ali i isprazni. Nema moralnih ili intelektualnih zasluga. Homer je ispjevao Odiseju; pretpostavimo li da je vrijemebeskrajno i da su njegove okolnosti i mijene bes kona?ne, nemogu?e je da netko,makar jednom, ne ispjeva Odiseju. Nitko je netko, jedan besmrtni ?ovjek cijelo je ?ovje?anstvo. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, ja sam junak, ja sam filozof,zloduh sam i svijet, a to je okoli an na?in da se i zrekne kako ne postojim. Poimanje svijeta kao sustava savr enih kompenzacija znatno je utjecalo na Besmrtnike. Ponajprije, podarilo im je potpuno pomanjkanje samilosti. Spomenuo sam drevne kamenolome koji su brazdali ravnicu na suprotnoj strani; netko se stropo taou n ajdublji od njih. Nije se uspio povrijediti ni umrijeti, ali ga je morila e?

    a; do bacili su mu konopac tek kada je proteklo sedamdeset godina. Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka doma?a ivotinja kojoj je mjese ?no bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne 14 proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg u itka odmi ljenja, i njemu smo se predava li. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, o nog jutra, bio je to drevni elementarni u itak u ki i. Takvi trenuci bili su vrlo ri jetki; svi Besmrtnici mogli su posti?isavr en unutarnji mir; sje?am se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama:ptica mu je na grudima savila gnijezdo. Medu korolarima u?enja koje ka e da nepostoji ni ta to ne bi imalo svoju protute u, im a jedan koji nas je, premda teorijski nebitan, potkraj ili po?etkom 10. stolje?a naveo da se raspr imo po cijelome svijetu. On glasi ovako: Postoji rijeka ?ije vo depodaruju besmrtnost; drugdje vjerojatno postoji druga rijeka ?ije vode potiru besmrtnost. Broj rijeka nije

    beskona?an; besmrtni putnik koji bude obi ao svijet o kusit ?e vodu svih rijeka. Odlu?ili smo da prona?emo tu rijeku. Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva uljudima izvje ta?enost i pateti?nost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez mo e biti posljednji; nema

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    7/63

    lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slu?ajno. Za Besmrt- u nike, naprotiv, svaki ?in (i svaka misao) odjek jeonih to su mu prethodili, bez vidljiva po?ela, ili to?an nagovje taj onih to ?ega u > budu?nosti vrtoglavo ponavljati. Nema ni?ega to se ne bi izgubilo ? u postoj anim zrcalima. Ni ta se ne mo e dogoditi samo jednom, ni ta nema dra prolaznosti. Elegi ?nost, ozbiljnost, sve?anost, Besmrtnicima ni ta ne zna?e. Homer ija rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili. Obi ao sam nova kraljevstva, nova carstva. Ujesen 1066. borio # sam se na mostu ko d Stamforda, ne sje?am se vi e je li to bilo u , redovima Haralda koji se uskoro s uo?io sa sudbinom, ili u redovi- i ma onoga zlosretnog Haralda Hardrade koji je osvojio est stopa engleske zemlje, ili mo da ne to vi e. U sedmom stolje?u po hid ri, u p redgra?u Bulaqa, prepisao sam sporom kaligrafijom, na jeziku to sam ga zaboravio, alfabetom koji ne znam, sedam Simbadovih 15

    putovanja i pripovijest o Bron?anom gradu. U dvori tu tamnice u Samarkandu ?estos am igrao ah. U Bikaniru i u e koj pou?avao sam astrologiju. Ljeta 1638. boravio sam u Kolozsvaru, a zatim u Leipzigu. U Aberdeenu sam se 1714. pretplatio na est svez aka Po-peove Ilijade; znam da sam ih pre?itavao s u itkom. Negdje 1729.raspravlja o sam o nastanku toga spjeva s nekim profesorom retorike, koji se, ako me sje?an je ne vara, zvao Giambattista; njegovi argumenti u?inili su mi se nepobitni. etvr tog listopada 1921., brod "Patna", kojim sam putovao u Bombav, morao se usidriti u luci na eritrejskoj obali.1 Iskrcao sam se. Sjetio sam se onih davnih jutara, na ovome istome Crvenom moru, kad sam bio rimski tribun i kad su groznica, ?arb ine i ljen?arenje kosili vojsku. U blizini luke vidio sam bistru r

    ijeku; okusio sam njezine vode, iz navike. Dok sam se uspinjao obalom, neko drvona?i?kano bod ljama ozlijedilo mi je nadlanicu. Neo?ekivana bol u?inila mi se suvi e ljudskom. O buzet nevjericom, utke i razdragano gledao sam predivno stvaranje spore kapi krvi . Opet sam smrtan, pomislio sam, opet sam kao i svi ljudi. Te no?i spavao sam do svanu?a. ...Pregledao sam ove stranice poslije godinu dana.Vidim da su prili?no vjerodos tojne, ali u po?etnim poglavljima, pa ?ak i u pojedinim ulomcima ostalih poglavl ja, kao da provijava ne to uplje. To je, mo da,zbog pretjeranog navo?enja suvi nih pod robnosti. Taj postupak, to sam ga nau?iood pjesnika, unosi dah patvorenosti, zat o to te podrobnosti krase stvarne doga?aje, a ne i uspomenu na njih... Mislim, ip ak, da sam im otkrio dublji smisao.Zapisat ?u ga; briga me to ?e me proglasiti f antastom. Pripovijest koju sam iznio odi e nestvarno ?u, zato to se u njoj ispreple?u dogodov tin e dvojice razli?itih ljudi. U prvom poglavlju, jaha? eli saznati naziv rijeke koj a oplakuje teb

    anske zidine. Flaminije Ruf, koji je gradu prethodno dodao epitet Stodvarni iliHekatompvlos, ka e da se rijeka zove Egipat. Ni jedna od ovih re?eni ca ne potje?e od njih, nego od Homera koji u Ilijadi izri?ito navodi Stodvarnu T ebu, a u Odiseji, na usta Proteja i Odiseja, Nil uvijek naziva Egiptom. U drugom poglavlju, Rimljanin, napiv i 4 i' 1. Precrtano u rukopisu. Mo da je izba?en naziv luke. se besmrtne vode, izgovara nekoliko rije?i na gr?kom jeziku; te rije?i su Homerove i mogu se potra iti na kraju ?uvenoga kataloga brodova. Kasnije, u vrtoglavojp ala?i, spominje "gnu anje, zamalo grizodu je"; te rije?i potje?u od Homera koji je s tvorio taj u as. Te su me nedosljednosti zabrinule; neke pak druge, estetske, pomo gle su mi da doku?im istinu. Nalaze se u posljednjem poglavlju; ondjeje zapisan o da sam se borio na mostu kod Stamforda, da sam u Bulaqu prepisao putovanja Sim bada Moreplovca i da sam se u Aberdeenu pretplatio na Popeovu englesku Ilijadu. Pi e, interalia: "U Bikaniru i u e koj pou?avao sam astrologiju." Ni

    jedna od tih izj

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    8/63

    ava nije patvorena; bitna je ?injenica da sam ih istakao. Prva nekako vi e pristaj e ratniku, ali se zatim uo?ava da pripovjeda?a manje zanima vojevanje, a vi eljud ske sudbine. Izjave u nastavku jo su zanimljivije. Neki mutni elementarniporiv n aveo me da ih zapi em; u?inio sam to zato to sam znao da su pateti?ne. One to nisu kad ih izgovori Rimljanin Flaminije Ruf. One to jesu kad ih izrekne Homer; ?udno je kad on, u trinaestom stolje?u, prepisuje pustolovine Simbada, drugog Odiseja , i kad poslije mnogih stolje?a, u nekom sjevernja?kom kraljevstvu ina barbarsk om jeziku, otkriva obli?ja svoje Ilijade. A onu re?enicu gdje se spominje Bikani r o?ito je napisao neki literat, u elji da se - kao i tvorac kataloga brodova - i zrazi veli?ajnim rije?ima.2 Kad se bli i kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo rije?i. Ne mora ?uditi to je vrijeme ispremije alo one rije?ikoje su me nekada predstavljale, s rije?ima koje su bile simboli sudbine ?ovjeka to me stolje?ima pratio. Bio sam Homer; uskoro ? u biti Nitko, kao Odisej; uskoro ?u biti svi: bit ?u mrtav. Postskriptum iz 1950. Medu komentarima koji su popratili objavljivanje gornjeg t eksta, najneobi?niji, dodu e ne i najuljudniji,ko?i se pod biblijskim naslovom A coatofmany colours (Manchester, 1948.) i potje?e iz nesalomljivog pera doktora N ahuma Cordo2. Ernesto Sabaco smatra da je "Giambattista", koji je s antikvarom Cartaphiluso m raspravljao o Ilijadi, Giambattista Vico; taj je Talijan zastupao mi ljenje da je Homer simbol i?ni lik, kao PlutoniliAhilej.^., .,, .^.^ .,#,,,,.,"," ^ ,/,.i^*,*.*.

    16 17 vera. Obuhva?a stotinjak stranica. Razglaba o gr?kim centonima, o centonima na s rednjovjekovnoj latin tini*, o Benu Jonsonu, koji je suvremenike ocrtao istri cima i z Seneke, o djelu Virgilius evangelizans Alexandera Rossa, o tvorevi

    nama Georgea Moorea i Eliota i, na kraju, o "pripovijesti koja se pripisuje antikvaru Joseph u Cartaphilusu". Upozorava, u prvom poglavlju, na kratke izvatke izPlinija (His toria naturalis, V, 8); u drugom, na izvatke izTribmasa De Quinceya (Writing, II I, 439); u tre?em, iz Descartesova pisma ambasadoru Pierreu Chanutu; u ?etvrtom, iz Bernarda Shawa (Back to Methuselah, V). Po tim u tipcima ilikra?ama zaklju?uj e daje cijeli spis apokrifan. Taj je zaklju?ak, po mome mi ljenju, neprihvatljiv. Kad se bli i kraj, pisao je Cart aphilus, nestaju slike uspomena, ostaju samo rije?i. Rije?i rasute i krnje rije? i, tu?e rije?i, bijedni sumilodar to su mu ga udijelili sati i stolje?a. Ceciliji Ingenieros (Milivoj Tele?an) # U izvorniku centones griegos i centones de la baja latinidad. Na lat. cento, onis (gr. kintrdn)^ izvorno 'krpanja', tehni?ki je izraz za pjesme sastavljene o d stihova iz drugih, obi?no starijih pjesama. Na glasu je Auzonijev CentoNuptia lis. Najvi e je takvih pjesama sastavljeno s pomo?u stihova iz Vergilijev

    e Eneide. il*. Pokojnik tm Zvu?i naprosto nevjerojatno da neki ?ovjek s periferije Buenos Airesa, bezna?ajn i kavgad ija kojega resi samo slijepa odva nost, moe oti?i u jaha?ke pustare na brazi lskoj medi i ondje postati krijum?arski voda.Sumnji?avcima ?u opisati sudbinu B enjamina Otalore, kojega se mo da nitko vi ei ne sje?a u ?etvrti Balvanera, i koji je do?ekao dostojnu smrt, od metka, na granici dr ave Rio Grande do Sul. Ne znam s ve podrobnosti njegove pustolovine. Kad ih saznam, ove ?u stranice popraviti i u potpuniti. Neka nam zasad poslu i ovaj sa etak. Oko 1891., Benjaminu Otalori devetnaest je godina. Mladac je to niska ?ela, pros todu nih svijetlih o?iju, kr an po baskijsku; vje t ubod no em naveo ga je da postane sv

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    9/63

    jestan svoje hrabrosti. Ne brine ga suparnikova smrt, ni neodlo nost bijega iz Rep ublike. Mjesni mo?nik daje mu pismo za nekog Azeveda Bandeiru, u Urugvaju. Otalo ra kre?e na put brodom, plovidba je burna i ispunjena kripom, sutradan tumara uli cama Montevidea obuzet neizrecivom i, mo da, podsvjesnom tugom. Ne zatje?eAzeveda Bandeiru; oko pono?i, u nekoj kr?mi u ?etvrti Paso del Molino, zatekaose pri o bra?unu goni?a stoke. Sijevne no ; Otalora ne zna kome da se prikloni,ali ga mami neodoljivi ?ar opasnosti, kao to druge privla?e kartanja ili glazba.U tome mete u odbija niski udarac no em to ga neki nadni?ar poku ava zadati ?ovjeku s tamnim cilin drom i ponchom. Kasnije ?e se vidjeti da je to bio Azevedo Bandeira. Saznav i to, Otalora podere pismo, jer sve radije

    18 19

    rje ava sam. Bez obzira na krupan stas, Azevedo Bandeira djeluje nekako patvoreno; na njegovu, uvijek pomalo preblizom licu ogledaju se idov, Crnac i Indijanac;u njegovu dr anju, majmun i jaguar; o iljak koji mu brazda lice, samo je dodatniures, ba kao i crni ?ekinjasti brk. Zametnuta u pi?u, kavga se sti ava istom brzinom kojom je planula. Otalora pije s goni?ima, zatim s njima odlazi na neku terevenku, a onda u potleu icu u starom dij elu grada, kad je sunce ve? visoko odsko?ilo. U stra njem, zemljanom dvori tu, ljudi prostiru jaha?u opremu da otpo?inu. Zamu?ene svijesti, Otalora uspore?uje prote klu no? s prethodnom: sad je ve?na ?vrstom tlu, medu prijateljima. Pomalo ga, d odu e, pe?e savjest to ne ali zaBuenos Airesom. Spava do mise, kad ga budi goni? ko ji je onako nakresan bio navalio na Bandeiru. (Otalora se prisje?a da je taj ?ov jek sudjelovao s ostalima

    u bu?noj i veseloj no?i, da ga je Bandeira posjeo zdes na sebi i primorao da i dalje pijan?uje.) Poru?uje mu da se javi gazdi. U nekakv oj radnoj sobi koja gleda na ulazni trijem (Otalora nije nikad vidio trijem s po bo?nim vratima) AzevedoBandeira o?ekuje ga u pratnji svjetlopute i ridokose ene. Bandeira ga odmjeri,ponudi rakijom, ponovi mu da cijeni njegovu odva nost, predl a e mu da se pridrui onima koji kre?u na sjever da dognaju stoku. Otalora prihva?a; u svanu?e ja uprema Tacuarembou. Za Otaloru tada po?inje druga?iji ivot, ispunjen nepreglednim svitanjima i danima pro etim konjskim vonjem. Taj ivot za njega je nov, katkada mu?an, ubrzo priro?en, jer ba kao to neki narodi tuju i predosje?aju more, tako mi (pa i onaj koji veze o ve simbole) ?eznemo za beskrajnom ravnicom koja tutnji pod kopitima. Otalora je odrastao u ?etvrtima vozara i kirijaa; za nepunih godinu dana postaje gau?o. U?i jahati, goniti stoku, klati, baratati lasom i kuglama povezanima remenjem za oba ranje stoke, odolijevati snu, olujama, mrazu i sunc

    u, tjerati blago zvi danjem i p oklikom. Tokom tog naukovanja samo jednom je vidio Azeveda Bandeiru, ali ga ne z aboravlja lako, zato to biti Bandeirin ?ovjek zna?i u ivati strahopo tovanje, i zato t o poslije svakog uspje nog poteza gau?ika u da Bandeira to izvodi bolje. Neki dr e da je Bandeira ro?en 20 I na suprotnoj obali Cuareima, u brazilskoj dr avi Rio Grande do Sul; to mu ne krnji ugled nego ga, naprotiv, nejasno podi e: gustim pra umama, mo?varama, zamr enim i got ovo beskrajnim razdaljinama. Malo-pomalo Otalora vidi da su Bandeirini poslovi raznovrsni i da krijum?arenje stoji na prvome mjestu. Goni? je isto to i sluga; Ot alora donosi odluku da prije?e u krijum?are. Dvojica njegovih drugova jedne no?i

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    10/63

    ?e prije?i granicu da prenesu po iljku rakije; Otalora jednoga od njih izaziva,r anjava i preuzima mu mjesto. Goni ga ambicija i neka nejasna privr enost. Nekataj ?ovjek napokon shvati (misli on) da vrijedim vi e negoli svi njegovi Urugvajci sk upa. Protje?e jo jedna godina prije negoli se Otalora vratio u Montevideo. Obilazi pre dgra?e, grad (koji se Otalori ?ini pregolemim); dolaze u gazdinu ku?u; ljudi pro stiru jaha?u opremu u krajnjem dvori tu. Dani protje?u, a Otalorane sre?e Bandeir u. Ka u, plaho, da boluje; neki Crnac ?esto obilazi njegovu spavaonicu na katu, no se?i vru?u vodu i tikvicu za pripremanje matea. Jednog danatu du nost je dobio Ot alora. On se osje?a nekako poni en, ali i zadovoljan. Spavaonica je gola i zamra?ena. Balkon joj je okrenut na zapad, dugi stol ivopisno je zakr?en bi?evima, jaha?im i goni?kim opasa?ima, vatrenim i hladnim oru jem,a odnekud se na lo i prastaro i mutno zrcalo. Bandeira le i, sanja i bunca; jaki odsj aj posljednjeg sunca o tro ga ocrtava. Na irokoj bijeloj postelji djelujenekako si tnijim i mra?nijim. Otalora zapa a sijede vlasi, umor, mlitavost, brazde godina. B ijesan je to im zapovijeda taj starkelja. Misli kako bi ga mogao dokusuriti jedni m udarcem. Tada opazi u zrcalu da je netko u ao. To je ri?okosaenska; bosa je i ra zgoli?ena, promatra ga s nadmenom radoznalo ?u. Bandeira sepridigne; dok razglaba o poslovima i sr?e mate, prsti mu se poigravaju eninim pletenicama. Napokon, dad e znak Otalori da mo e oti?i. Protekne neko vrijeme, dobivaju nare?enje da krenu na sjever. Dolaze na zaba?eni posjed kakvih ima posvudau beskrajnoj ravnici. Uokolo ni drve?a ni potoka, sa i u ga prvo i posljednje sunce. U kamenim oborima prebiva rogata i mr ava stoka. Taj k ukavni posjed zovese Suspiro. /,. "..,...> ,. . ,^.^ni-i*>, .*,.. ,

    Otalora, sjede?i s nadni?arima, ?uje da ?e Bandeira uskoro do?i iz Montevidea. Pita za razlog; obja njavaju mu da neki stranac, novope?eni gau?o, eli preuzetivlas t. Otalora to uzima kao alu, ali mu godi to je takva ala ve? mogu?a. Doznaoje tako ?er da se Bandeira zavadio s nekim politi?kim glave inom i da mu je ovaj uskratio podr ku. Od te mu vijesti rastu krila. Sti u krinje s pu kama; sti usrebrni vr? i umivaonik za eninu sobu; sti u zavjese od deb log damasta; jednogjutra stigao je iz brda sumorni jaha?, zarastao u bradu i za ogrnutponchom. Zovese Ulpiano Suarez i tjelohranitelj je, ili capanga, Azevedu Bandeiri. krt je narije?ima i okre?e na portugi ki. Otalora ne zna ?emu da prip i e njegovu nepovjerljivost: odbojnosti, preziru, ili hudoj naravi. Zna, naprotiv, da mu je za skovani plan nu no njegovo prijateljstvo. U sudbinu Benjamina Otalore uskoro se upleo crnonogi ri?an to ga je Azevedo Rande ira doveo s juga i koji na podsedlici obrubljenoj jaguarovim krznom ima srebrom okovano sedlo. Taj sjajni konj simbol je

    gazdina autoriteta, i mladi? udi za njim , kao to istodobno pri eljkuje, osvetni?ki, i vatrenokosu enu. ena, sedlo i ri?an ozn ake su ili znamenja ?ovjeka kojega ho?e uni titi. Sada se pripovijest grana i produbljuje. Azevedo Bandeira izvrsno vlada umije?em postupnog zastra ivanja, paklenskom taktikom uzastopnih poni avanja, naizmjence se slu e?i srda?no ?u i porugom; Otalora odlu?i da primijeni tu dvogubu metodu u te kom z adatku to ga kani ostvariti. Odlu?i da, korak po korak, preuzme mjesto Azeveda Ba ndeire. Tijekom dana zajedni?ke opasnosti stje?e Suarezovo prijateljstvo. Povjer io mu je svoj plan; Suarez mu obe?a pomo?. to ta se poslije toga dogodilo, i od tog a znadem samo pone to. Otalora uskra?uje poslunost Bandeiri; uporno zaboravlja, dop unjava, mijenja njegova nare?enja. Svemirkanda sudjeluje u toj zavjeri i ubrzav a doga?aje. Jednog dana, ' oko podneva,u okolici Tacuaremboa nastalo je pu karanj e s ljudima iz Rio Grandea; Otalora uska?e na Bandeirino mjesto i izdaje nare?en ja Urugvajcima. Metak mu prostrijeli

    rame, ali se tog popodneva Otalora vra?a u Suspiro na gazdinu ri?anu, tog popodneva nekoliko kapi njegove krvi ostavlja tra

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    11/63

    g na jaguarovu krznu i te no?i ima u postelji vatrenokosu enu. Neke verzije mijeaju poredak tih z bivanja i navode da se sve to nije dogodilo u jednome danu. Bandeira se, unato? svemu, i dalje pona a kao voda. Izdaje nare?enja koja nitko ne ispunjava; Benjamfn Otilora ne pa?a se u nj, potaknut navikom i sa aljenjem. Posljednji prizor ove pripovijesti odigrava se u mete u posljednje no?i 1894. Ten o?i, mom?ad iz Suspira blaguje za tu priliku zaklano janje i pije kavgonosnu rak iju. Netko beskona?no raste e na gitari mu?nu milongu. Na glavi stola, pijaniOtal ora reda izljeve radosti, zdravicu za zdravicom; taj vrtoglavi toranj simbol je njegove neumitne sudbine. Bandeira me?u buka?ima utke i ravnodu no prati veseli tok no?i. Kad je odbilo dvanaest, pridigne se kao da ga goni kakva obaveza. Ustane i tiho pokuca na enina vrata. Ona mu smjesta otvori, kao da je to i o?ekivala. Iz lazi poluodjevena i bosa. Maznim i muklim glasom gazda joj naredi: -Budu?i da se ti i ovaj Buenosaire lija silno volite, ima da ga poljubi pred svima nama. Poprati to masnom upadicom. ena bi se oduprla, ali je dvojica uhvate za ruke i ba ce na Otdloru. Oblivena suzama, ljubi mu lice i grudi. Ulpiano Suarez dr i uperen revolver. Otdlora razabire, prije smrti, da su ga nasamarili od samogpo?etka, d a je bio osu?en na smrt, da su mu priu tili ljubav, vlast i pobjeduzato to su ga p roglasili pokojnikom, zato to je za Bandeiru on odavna bio pokojnik. Suarez, gotovo prezirno, pritisne otponac. (Milivoj Tele?an) 22 ta 4 Teolozi A SS i *t >* Opusto iv i vrt, oskvrnuv i kale e i oltare, ujahali su Huni u samostansku knji nicu i raz derali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, boje?i se, mo da, da slova n e kriju hulu na eljeznu sablju krivo iju kojoj su seklanjali. Oganj je progutao pa limpseste i stare rukopise, ali u srcu loma?e, ispod pepela, pre ivjela je, gotovo neo te?ena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei

    u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni u?io da, poslije bezbrojnih stolje?a,sve opet poprima prethodno obli?je, i da ?e on, u Ateni, istome slu ateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst to g a je plamen po tedio bio je posebno tovan, i oni koji su ga ?itali i pre?itavali u toj zaba?enoj pokrajini zaboravili suda je njegov autor propovijedao taj nauk s amo zato da bi ga mogao lak e pobiti.Stolje?e poslije toga, Aurelijan, pomo?ni bi skup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anul arima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema ni?ega to ve? nije bilo i to ne?e biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Kri . Svi su se bojali, ali su se tje ili glasinom da ?e Janus Pannonius, koji se istakao rasprav om o sedmom Bo jem atributu, satrti tako bezo?nu herezu. Aurelijan je te ka srca primio te vijesti, naposeovu potonju. Znao je da u teolo ko m nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zaklju?io da je teza o kru n om vremenu odvi e nevjerojatna, odve? ?ud

    esna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja semogu pobrkati s pravovjerjem.) Vi e ga je

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    12/63

    25

    zaboljelo mije anje - upletanje - Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, onj e u svojem ki?enom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomi?n o preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojiv i problem vremena, tko zna kak vim Prokrustovim argumentima, protuotrovima e ?im od Zmije, namjeravao ispravljati anulare... Te ve?eri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proro?i ta*; u dvadeset i devetom ulomku pro?itao je rugalicu namijenj enu stoicima koji se zala u za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjes ecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili sunjemu u prilog; odlu?io je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije nau?avanjekrivovjernih pri sta a Kota?a. Netko tra i ljubav neke ene da je zaboravi, da vie ne misli na nju; Aurelijan je, an alogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mr nje koju je on u n jemu izazvao, ne ele?i mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smi ljanjem uvred a, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mr nju. Sklapao je duga? ke i gotovo nerazmrsive re?enice,optere?ene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Pre dvidio je da ?e Janus skr iti anulare proro?kom dostojanstveno ?u; da se ne povede z a njim, odabrao je porugu.Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izb avlja iz kru nog labirintapo kojemu lutaju neznabo ci; Aurelijan, namjerno gomilaju ?i trivijalnosti, izjedna?io ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom , s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Pogan ske su predaje osta

    le na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, A urelijana je ti tao osje?aj krivnje to nije pro?itao sve knjige; ta teolo ka rasprava navela ga jeda ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spo?itavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu s e pori?e da?e Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da ?e Pavao u Jeruzalem u * De defectu oraculorum. ;# opet prisustvovati Stjepanovu mu?eni tvu, zatim ulomak iz Cice-tonovihAcademicapri ora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgov ara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni,govore navlas isto, u i stim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je ne?uveno da nekom idolopokloniku vi ezna?i lumen naturae negol i njima rije? Bo ja. Devet je dana to razra?ivao; desetoga su mu uru?ili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa. Tekst je bio upravo smije no kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a o nda sa strahom. U pr

    vom su dijelu bili protuma?eni zavr ni reci devete glave u Pos lanici Hebrejima,gdje se navodi da Isus nije rtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak i z Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica.Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake du e i da je najcrnji gre nik dragocjen kao krv to ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jedno g jedinog?ovjeka (tvrdio je) te e je od devet koncentri?nih nebesa; olaka pretpos tavkada ono mo e nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nad okna?uje gubitke; vje?nost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila j asno sro?ena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, ne go, prije, netko bezimen, ili, mo da, svi ljudi.

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    13/63

    Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poni enje. Najprije mu je do lo da uni tiili pr epravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim po tenjem, poslao u Rim ne izmijeniv i ni s lovca. Proteko e mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadu en za pobijan je zabluda monotona bio je (kao to se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njego vo u?eno i odmjereno osporavanje toga u?enja dostajalo je daherezijarh Euforb b ude osu?en na loma?u. To se dogodilo i opet ?e se dogoditi,rekao je Euforb. Vi ne palite loma?u, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve loma?e koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i an?eli bi oslijepjeli. Ovo sam ?esto ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj. t

    26 27

    Kota? je ustuknuo pred Kri em1, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skro vitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, pri eljkivala isto odli?je,ratov ala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu rije? koja ne bi potajno te ila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; akome opse n a kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aureli-ja novim svescima to ih ?uva Migneova Patrologija. (Od janusovih djelaostalo je sam o dvadeset rije?i.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje pori?e Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potv rdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje u?ida je Zemlja ? etverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao ?as, na sve ?etiristrane svijeta r asula se druga burna hereza. Ponikav i u Egiptu ili Aziji (svjedo?anstva se ne pod udaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je p

    replavila isto?ne po krajine i podigla sveti ta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je do prla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo iobol bili su znamenja n ovih raskolnika. U povijest su u li pod brojnim imenima(spekulari, abismali, kai-niti), ali ih naj ?e ?e nazivaju histrioni; taj nazivdao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvo jili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin na zvao ih je formama; napomenimoda je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranuto ?u navodio njihove nevjerojatne obi?aje. Mnogi histrioni pro povijedali su isposni tvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su ivjeli pod zeml jom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali o?i; neki su - kao nabukodonosor i iz Nitrije - "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapl jenja i isposni tva ?esto bi skrenuli u zlo?in; u nekim zajednicama kra?a je bila uobi?ajena; u nekima

    ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnu?e i bestijalnost. S ve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kr ?anskog Boga, nego i na tajna bo anstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na ve liku alost u?enjaka. Sir Thomas 1. Na ninskim kri evima te dvije zava?ene oznake me?usobno sepreple?u. ,, ,,./,, ...rf/MGS Browne pisao je oko 1658.: "Vrijeme je uni tilo nadobudna his-trionska evan?elja, ali nije uni tilo Pogrde kojima se ibala njihovaBezbo nost." Erfjord dr i da su te "po grde" (sa?uvane u jednom gr?kom rukopisu) zapravo izgubljena evan?elja. To ne mo e mo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju. U hermeti?kim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    14/63

    odozgo jednako onome odozdo; u oharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje u?enje na izopa?enju te misli. Pozivali su se na Mateja 6, 12("i otpusti nam duge na e kako i mi otpu tamo du nicima svojim") i 11, 12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da doka u kako Zemljautje?e n a nebesa, te na 1 Kor 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da doka u kako je sve to vidimo tlapnja. Mo da su, povode?i se za monotonima, zami ljali daje svaki ?o vjek dva ?ovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zami ljali su, tak o?er, da na a djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spa va, kad grije imo bludno, drugi je neporo?an, kada krademo, on je rastro an. Kad umr emo, sjedinit ?emo se s njime i bit ?emo on. (Poneki odjek tih u?enja vidimo u B loya.) Drugi su histrioni tvrdili da ?e svijet propasti kad se iscrpi broj njego vih mogu?nosti; kako se ni ta ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (po?initi) najs ramotnija djela, da ona ne okaljaju budu?nosti da se ubrza dolazak Isusova cars tva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe,tuma?e?i kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome ?ovjeku. Ve?ina njih, kao Pitagora, morat ?e se premje ta ti iz tijela u tijelo prije negoli steknuslobodu; proteici, recimo, "provedu ivo t kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori 0 pro?i ?avanju blatom, ?emu su se podvrgavali novi ?lanovi u orfi?kim misterijima; proteici su se, sukladno tome, pro?i ?avali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko ne?e oti?i iz tamnice prije negoli plati i posljednji nov?i? (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom:"Ja sam do ao da ovce imaju ivot 1 da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Jo su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen ?avolske oholosti... Brojne i raznorodnemitolo gije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposni tvo, drugi ras

    kala enost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, t-28 29 pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki ?ovjek ticalo to ga boanstvo pr u a da o?uti svijet. $ -.! Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vrem enu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki?in odra ava na nebesima. Ta je p ojedinost bila neobi?na; Aurelijan ju je naveo u izvje taju rimskim vlastima. Prel at kojemu ?e uru?iti taj izvje taj bio jecari?in ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna du nost li ava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik - svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj - u ivao je ugle d nesmiljena istra iva?a inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku here zu, onako kako se ona tuma?ilana tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao j e nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati u asnu tezu da ne postoje dva jednaka tre nutka, pero mu je zastalo.

    Nije nalazio pravih rije?i; napuci novog u?enja ("Ho? e li vidjeti ono to ljudske o?i nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Ho?e li ?uti ono to u i nisu ?ule? Poslu aj pti?ji zov. Ho?e li dodirnuti ono to ruke nisu dodirnule? Dotak ni zemlju. Zaista ka em da ?e Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preus iljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja re?enica od dvadeset rije?i. Zapis ao ju je,s u itkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno pro?itao u djelu Adversus annulares Janusa P annoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili i zbaciti te rije?i razvodnilo bi izra ajnu puno?u; ostaviti ih, zna?ilo bi preuzeti rije?i ?ovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Priz vaoje bo ansku pomo?. Po?etkom drugog sutona, an?eo ?uvar izdiktirao mu je kompromisno rje enje. Aurelijan je sa?uvao iste rije?i, ali ih je uvodno popratio ovomp rimjedbom: Ono to sad laju herezijar-si nau trb vjere ve? je izrekao u ovom s

    tolje? u jedan veleu?eni mu , vi e lakomisleno negoli gre no. Poslije toga dogodilo se ono na

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    15/63

    jgore, ono o?ekivano, neizbje ivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj ?ovjek; Janus Pannonius optu en je za irenje hereti?kih u?enja. Poslije ?etiri mjeseca, neki kova? s Aventina, obmanut prijevarama histriona, na tovario je na leda svoga djeteta veliku eljeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zlo?inom primorala je Janusov e suce da budu 30 besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te re?enice zna?ilo prihva?anje ku ne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjet i) da je rasprava o monotonima isto to i pri?a o lanjskome snijegu. S pomalostar a?kom uporno ?u nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekada njih polemika; suci s e nisu ni obazirali na ono to ih je svojedobno odu evljavalo. Umjestoda sa sebe po ku a ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da doka ekako su inkrimiran e rije?i uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o ?ijoj mu je presudi ovi sila sudbina, i po?inio opaku nesmotrenost da to izvede o troumno i ironi?no. Dvad eset i estog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri no?i, o sudili su ga da umre na loma?i. Aurelijan je prisustvovao izvr enju kazne zato to bi se njegova odsutnost protuma?i la kao priznavanjekrivnje. Mjesto izvr enja bio je bre uljak na ?ijem zelenom vrhu staja e stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomo?nik j e pro?itao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius le ao je potrbu ke na tlu, urli?u?i kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjenuli i najzadvezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporo m; pokraj njega je stajao primjerak ku nog djela Adversus annulares. Prethodne no? i jeki ilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na gr?kom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Loma?a ga je ve? stala lizati, kad se Aurelijan odva io

    da podigne pogled. Plameni jezici na?as su zastali; Aurelijan je prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog ?ovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije zn ao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra kri?i.Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono to, vjerojatno, osje?a ?ovjek izlije?en od smr tne bolesti koja mu je postala dijelom ivota. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim mo?var ama i kontemplativnim pustinjama, da u samo?i poku a doku?iti svoju sudbinu. U mau ritanskoj ?eliji, u no?i punoj lavova, preispitao je slo enu optu bu protiv Janusa P annoniusa i podr ao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Te e muje bilo na?i opr avI 31

    danje za svoju zaku?astu optu bu. U Rusaddiru je odr ao zastarjelu propovijed Sv

    jetl ost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibisamos tana usred ume, jedne no?i pred svitanje, iznenadio ga je um ki e. Sjetiose one rim ske no?i u kojoj ga je jednako iznenadio taj istan?ani um. Munja je usred podneva zapalila umu, i Aurelijan je do?ekao smrt Janusa Pannoniusa. Pripovijest mo emo dovr iti samo u metaforama, jer Sezona zbiva u kraljevstvu nebesk om gdje vrijeme ne te?e. Mo da bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgovarao s Bo gom i kako ga je On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato to Njega vjerske razlike uop?e ne zanimaju. Iz toga bi se moglo napre?ac zaklju?iti da je posrijedi zabun a bo anskog uma. To?nije je ako ka emo da je, do av i u raj, Aurelijan spoznao kako su z a nedoku?ivo bo anstvo on i Janus Pan-nonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitel j i omrznuti, tu itelj i rtva) jedna te ista osoba. (Milivoj Tele?an) tfcl > *$

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    16/63

    Pripovijest o ratniku i o zarobljenici Na 278. stranici knjige Lapoesia (Bari, 1942.), Croce, sa imlju?i latinski tekst p ovjesni?ara Pavla akona, opisuje sudbinu Dro-ctulfta i navodi njegov epitaf; i su dbina i epitaf posebno su me dirnuli.Uskoro sam doku?io razlog. Droctulft je bi o langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro brane?i grad to ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum n os amat ille, parentes") i istakliosebujan nesklad izme?u grozne vanj tine tog ba rbarina i njegove prostodu nosti i dobrote: Terribilis visufacies, sed mente benignus, i" Longaaue robusto pectore barba fuit.x lt$ Lika bje naoko ru na, al' duha puna dobrote, t brada mu dugaje sva sna nu prekrivala grud. 1% To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, il i je to samo djeli? pripovijesti o njemu, toga je Pavao akon uspio spasiti. Ne zn am ?ak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stolje?a, kad su Langobardi pusto ili ravnice 1-1 Gibbon (Decline andFali, XLV.J navodi ove stihove.

    32 33 Italije, ili u VIII. stolje?u, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprav a. Zamislimo ono prvo. Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedoku?iv (kao svi pojedinci), nego uzorak to ga je od njega i od mnogih drugih sli?nih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pam?enja. Kroz mra?nu geografiju pra uma i mo?vara, s obala Dunava i Labe ra tovi su ga nanijeli u Italiju, i on, mo da, nijeni znao da ide na jug * i, mo da, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Mo da je bio poklonik arijanstva koje u?i da je slava Sina odraz slave Oca, ali j

    e suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, ?iji je prekri veni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili bo anstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni u sukno i na?i?kani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz ne prohodnih pra uma u kojima su prebivali vepar i pragovedo;bio je bjeloput, juna?an, prostodu an, okrutan, odan svome vodi i svome plemenu,a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi ne to to nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, ?emprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaoti?na; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stu ba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tihdjela ljudskih ruku (znam) ne op?inja ga ljepotom; djeluje na njega isto onakokao to bi na nas djelovao neki slo eni me hanizam kojemu ne znamo svrhe, ali muu obliku naslu?ujemo besmrtni um. Mo da mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nera zumljivim natpisom od vje?nih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i prepl

    avi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da ?e u njemu biti obi?an pas, ili dijete,i da ga nikad ne?e ni izbliza doku?iti, ali nije manje svjestan da taj grad vi evrijedi od njegovih bo anstava i vjere kojoj je prisegao i svih mo?vara alemanskih. Droctulft napu ta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju rije?i koje on ne bi razumio: ">>*.. Jfc. < Contempsit caros, dum nos amat Me, parentes, Hanepatriam reputans esse, Ravenna,

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    17/63

    suam. su Svoje odbaciv i drage svu ljubav iskaza nama, mriju?, Ravenno, da ti zanjega prav i si dom. Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavre?uju tople epitafe); bio je viziona r, obra?enik. Poslije brojnih nara taja, Langobar-di, koji su osu?ivali bjegunca, postupili su na isti na?in: postali su Talijani, Lombardi, i mo da je netko njihov e krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija... Mnoge bi se pretposta vke mogle izvesti iz Droctulftova ?ina. Moja je najsa etija; ako i nije vjerodosto jna kao ?injenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol. Kad sam u Croceovoj knjizi pro?itao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnul a, i sve mi se ?inilo da na neki druga?iji na?in preuzimam ne to tomi je ve? pripa dalo. Na?as sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pa njak, a onda su do?ekali starost u gradovima to suih namjeravali raz oriti; to nije bila uspomena koju sam tra io. Napokon sam jei ?eprkao; bila je to p ri?a to sam je neko? ?uo od svoje pokojne engleske bake. Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buen os Airesa i ju ne granice oblasti Santa Fea. tab je bio u Juninu; dalje se prostira o niz utvrda koje su me?usobno bile udaljene ?etiri-pet milja; iza njih, ono to s e tada nazivalo Pampa i Zalede (TierraAdentro). Jednom prilikom moja jebaka udi vljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja j e prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slu?aj iposlije n ekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. B ila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokosepletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom eli porazgovarati druga Engleskinja. ena je to prihvatila; u la je u zapovjedni tvo odva no i pomalo sumnji?avo. Na bakrenom licu, i ar anom kri?avim bojama, o?i su joj bile blijedoplave boje to

    je Englezi nazivaju si vom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i ko ?ate. Do la je iz pustare, iz Zale?a, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namje taj.

    34 35

    Mo da su se te dvije ene na?as osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka ne to je zapita; ena joj je odgovorila s mukom, upinju?i se da prona?e rije?i i ponavljaju?i ih, kanda za?u?ena njihovim drevnim zna?enjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovoril a na svojem jeziku i te ko se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buerios Ai-res, da ih je izgubila u okr aju s Indijan cima, da su nju Indijanci odveli i da je sada ena nekog poglavice ko

    jemu je izrod ila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engletinom u kojoj s u se mije ali araukanski ili pampa ki, a u pozadini njene pri?eocrtavao se surov ivo t: atori od konjske ko e, ogrjev od balege, deranje osmudenog mesa ili prijesnih izn utrica, ne?ujni pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i plja?ka, rat, goli jaha?i koji gone golema krda stoke, mnogo enstvo, smrad i ?aranje. Do takva se di vlja tva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sa aljenjem i zgranuto ?u, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da ?e je za tititi i da ?e joj izbaviti dje cu. ena joj je odgovorila daje sretna i iste se ve?eri vratila u pustaru. Francis -co Borges umrijet ?e malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; mo da je tada moja baka u toj eni, koju je tako?er otrgnuo ipreobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidje

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    18/63

    la ?udovi no zrcaljenje vlastite sudbine... Svake je godine plavokosa Indijankadolazila u du?ane po Ju-ninu ili Fuerte Lava lleu da nabavi sitne potrep tine itzv. vicios: ?aj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakomvi e nije do la. Slu?aj je htio da se jo jednom sret nu. Moja baka krenula je ulov; u kolibici pokraj mo?vari ta neki je ?ovjek klao o vcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vru? u krv. Ne znam je li tou?inila zato to nije mogla druga?ije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.Trinaest stolje?a razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droc-tulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni,l ik europske ene koja izabire pustaru, mogu izgledati opre?ni. Pa ipak, oboje su s e odazvali nekom skrovitom porivu, porivu ja?em od razuma, i oboje su krenuli za tim porivom to ga nisu znali protuma?iti. Mo da su ove dvije pripovijest ijedna te ista pripovijest. Lice i nali?je, aver$ i revers te kovanice, za Boga su jednaki. Ulriki von Kuhlmann (Milivoj Tele?an) ''

    36 37

    ivotopis Tadea Isidora Cruza (1829. -1874.) 7#z lookingfor theface I hod Before the uiorld ivas mode. Yeats, Theivindingstait* estog velja?e 1829. odmetni?ki gau?i, kojima je Lavalle ve? bio za petama, urili s u s juga da se pridru e Lopezovim divizijama. Zano?ili su na nepoznatom posjedu, t ri-?etiri milje od rijeke Pergamina; pred svitanje, jednoga od ljudi spopala je snomorica; u polutmini barake, mukli vapaj probudio je enu koja je spavala s njim e. Nitko ne zna to je usnio, jer je sutradan ujutro, u ?etiri sata, Suarezova kon jica razbila odmetnike i

    gonila ih devet milja, sve do tamnih ibljika, i taj je ? ovjek zaglavio u nekomjarku, lubanje raskoljene sabljom iz ratova u Peruu i Bra zilu. ena se zvala Isidora Cruz; kad je rodila, djetetu je dala ime Tadeo Isidoro . Ne kanim ovdje iznositi njegov ivot. Od dana i no?i to ga tvore, zanima me samo je dna no?; sve ostalo svest ?u na najnu nije, da se shvati ta no?. Pustolovina je za pisana u znamenitoj knjizi, odnosno u knjizi ?iji sadr aj mo e biti sve za svakoga ( 1 Kor 9,22) zato to se gotovo neiscrpno dade ponavljati, tuma?iti, izopa?ivati. Oni koji su raspravljali o ivotu Tadea Isidora, a njih nije malo, isti?u da ga je presudno obilje ila Tra im lice koje sam imao Prije negoli svijet bija e stvoren. *T4'*': Yeats, Zavojite stube. $( fci,, , .: ..,, v, , .,,;/'.!' ; ,:., ,. : .,.",.!,.,, '- :,'&$?,. 39

    ravnica, ali su mnogi gau?i poput njega ugledali svijet i umrli na pra umskim ob

    al ama rijeke Parana i u urugvajskim brdima. ivio je, dodu e, u jednoli?noj divljini. Umro je 1874. od crnih kozica, a da nikad nije vidio planinu, plinski pipacili

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    19/63

    mlin. Nije vidio ni grad. Kad je 1849. oti ao u Buenos Aires gone?i stoku s imanja Francisca Xaviera Aceveda, njegovi su drugovi krenuli u grad da se provesele;n epovjerljivi Cruz nije se micao iz kona?i ta u i blizini obora; proveo je tudana i dana, u utnji, spavaju?i na goloj ** zemlji, ustaju?i u zoru i skru eno se mole?i . Shvatio je (mimo rije?i, ?ak i mimo razuma) da ga s gradom ni ta ne ve e. Jedan se nadni?ar podnapio i stao mu se rugati. Cruz nije ni ta odvratio, ali je u no?ima na povratku, uz vatru, taj isti goni? sveudilj tjerao po svome, iCruz (koji pri je toga nije iskazao mr nje, pa ?ak ni ljutnje) potegne no i ubije ga. Pobjegav i, kr io se u mo?varnom a u; poslije nekoliko no?i, krije tanjeptice zvane chajd upozorilo ga je na policijski obru?. Isku ao je no na obli njem grmu; radi lak eg kretanja skinu o je ostruge. Umjesto predaje izabrao je borbu. Ranili su ga u podlakticu, u ram e, u lijevu ruku; i on je zadao ljutih ranaonim naj e ?ima. Kad mu je krv namo?ila prste, stao se boriti kao lav. U zoru, oamu?en od gubitka krvi, bio je razoru an. K aznu je tada valjalo odslu iti u vojsci: Cruza je dopala utvrda na sjevernoj grani ci. Sudjelovao je u gra?anskim ratovima kao obi?an vojnik; ponekad je branio rod nu pokrajinu, ponekad se borioprotiv nje. Dvadeset i tre?eg sije?nja 1856., u p redjelu Lagunas de Cardoso, bio je jedan od tridesetorice kr ?ana koji su se, pod vodstvom starijeg narednikaEusebija Lapride, tukli protiv dvije stotine Indijan aca. Tom prilikom zadobio je ranu od koplja. U njegovu mutnom i juna?kom ivotu ima dosta praznina. Znamo daje oko 1868. ponov o u blizini Pergamina; o enjen je ili ivi sa enskom, ima dijete, posjeduje ne to zemlj e. Narednik u odredima seoske policije postaje 1869.Iskupio se za pro lost; u to vrijeme vjerojatno se osje?ao sretnim ?ovjekom, premda duboko u du i to nije bio. (O?ekivala ga je, skrovita u budu?nosti, ona bitn

    a i lucidna no?: no? u kojoj je napokon ugledao vlastito lice; no? u kojoj je napokon za?uo svoje ime. Kad je d oku?imo, ta ?e no? zaokru iti njegov ivot; to?nije re?eno, posrijedi je jedan trenutak te no?i, jedno djelo u toj no?i, zato tosu djela na i simboli.) Svaka sudbina, koliko god duga i zamr ena bila, sastojise, zapravo, od. jednog trena: onoga trena u kojem ? ovjek zauvijek spozna tko je. Pri?aju da je Aleksandar Makedonski vidio svoju ra tni?ku budu?nost u ?udesnom Ahilejevu ivotu; vedski kralj Karlo XII. vidio ju je u Aleksandrovu ivotu. Tadeo Isidoro Cruz, koji nije znao ?itati, tu spoznaju nije otkrio u knjizi; sama sebe otkrio je u okr aju i u jednom ?ovjeku. To se ovako zbi lo. Potkraj lipnja 1870. dobio je nare?enje da uhvati nekog razbojnika koji je po?in io dva ubojstva. On je bio dezerter iz snaga kojima je na ju noj granici zapovijed ao pukovnikBenito Machado; tijekom jedne terevenke ubio je nekog Crnca u bordel u; u drugojterevenci, nekog stanovnika iz kotara Rojas; u izvje taju je jo stajalo da je r

    odom iz Lagune Colorade. Na tom su se mjestu, prije ?etrdeset godina, ok upili oni gau?ki odmetnici da im zla kob preda trupla kao hranu pticama i psima; odatleje krenuo Manuel Mesa kojega su pogubili na Trgu Pobjede, uz halabuku bu bnjeva, da mu se zaba uri bijesno kri?anje; odatle je krenuo neznanac koji je za?e o Cruza i zaglavio u jarku, lubanje raskoljene sabljom iz bitaka u Peruu i Brazi lu. Cruz se nije sje?ao naziva toga mjesta; prepoznao ga je pro et lakom i neobjanj ivom tjeskobom... Razbojnik, kojemu su vojnici bili za petama, ja u?i je iscrtao d uga?ki i zamr eni labirint; u no?i dvanaestog srpnja ipak su ga uspjeli opkoliti. On je bio sakriven u ibljiku. Pomr?ina bija e gotovo neprobojna. Cruz injegovi lju di oprezno su se i pje ke primicali raslinju u ?ijoj se treperavoj dubini pritajio ili drijemao tajanstveni ?ovjek. Zakrije tala je chajd; Tadeu Isidoru u?ini se da je jednom ve? pro ivio taj trenutak. Razbojnik se pomoli iz skrovi ta, odlu?an da s e bori. Cruz ga nazre, onako stra na: duga?ka kosa i progru

    ana brada gotovo su mu z aklanjale lice. Spomenimo samo da je bjegunac ranio ili ubio nekoliko Cruzovih l judi. Cruz, bore?i se u pomr?ini (dok mu se tijelo borilo u pomr?ini) po?eo je s hva?ati. Shvatio je da nema boljih i gorih sudbina,i da ?ovjek mora prihvatiti sudbinu koju nosi u du i. Shvatio je da za njega nisu ?inovi i uniforma. Shvatio j e

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    20/63

    40 41 da mu je sudbina namijenila ulogu vuka, a ne dru eljubiva psa; shvatio jeda je ?o vjek pred njim on sam. Na popri tu ravnice ra?ala se zora; Cruz odbacislu benu kapu , povika da ne?e dopustiti da zlo?ina?ki ubiju hrabrog ?ovjeka i okrene se proti v vlastitih vojnika, ukorak s bjeguncem Martinom Fierrom. ###' Emma Zunz M" (Milivoj Tele?an) 4V,, m t> etrnaestog sije?nja 1922., na povratku iztekstilne tvornice "Tarbuch i Loewentha l", Emma Zunz u dnu ulaznog predvorja zatekla je pismo sa igom iz Brazila, iz koj ega je razabrala da joj je umro otac.Najprije su je ig i omotnica zavarali; poto m ju je uzbudio nepoznati rukopis. Desetak nespretno sro?enih redaka ispunilo je cijelu stranicu; Emma je pro?italada je gospodin Maier zabunom popio prejaku d ozu sedativa i preminuo u bolnici uBageu tre?ega sije?nja te godine. Obavijest je potpisao neki o?ev znanac iz istog pansiona, neki Fein ili Fain, rodom iz pok rajine Rio Grande, koji nije znaoda se obra?a pokojnikovoj k?eri. Emmi je papir ispao iz ruke. Prvo ju je obuzeoosje?aj mu?nine u elucu i slabosti u koljenima; zatim osje?aj nemo?ne krivice, nestvarnosti, hladno?e, straha; zatim je za eljela da ve? bude sutra nji dan. Odmah je uvidjela da je ta elja uzaludna, zato to je o?e va smrt bila jedini doga?aj na svijetu, koji ?e se beskona?no obnavljati. Podigl a je papir i oti la u svoju sobu. Kri om ga je spremila u ladicu, kao da na neki na? in ve? zna ono to ?ese kasnije dogoditi. Mo da je to ve? po?ela naslu?ivati; ve? j e bila ona koja?e biti. U tami to se gusnula, Emma je do kraja tog dana oplakala samoubojstvo Manuela Mai era koji je u prohujalim sretnim danima bio Emmanuel Zunz. Sje?ala seljetovanja na posjedu blizu Gualeguava, sje?ala se (poku ala se sjetiti) majke,sje?ala se k u?ice u Lanusu to su je prodali na dra bi, sje?ala se utih rombovana prozoru, sje?a la se anonimnih pisama s umetnutim ?lankom o

    42 43 "blagajnikovoj pronevjeri", sje?ala se (i to ne?e nikad zaboraviti) kako joj se otac u zadnjoj no?i zakleo da je tu lopov tinu po?inio Loewenthal. Loewenthal, Aar on Loewenthal, najprije upravitelj tvornice, a sada njezin suvlasnik. Emma je od 1916. ?uvala tu tajnu. Nikome je nije odala, ?ak ni najboljoj prijateljici, Els i Urstein. Mo da je izbjegavala pretjeranu prisnost; mo da je mislilada je ta tajna ve e s pokojnikom. Loewenthal nije znao da on*Lna; ta bezna?ajnaokolnost pridava la je Emmi Zunz osje?aj mo?i. Te no?i nije zaspala, i kad su prvi traci svitanja izo trili pa?etvorinu prozora, njezin plan ve? je bio skovan.Potrudila se da taj dan, koji joj se u?inio beskrajnim, protekne kao i ostali. Utvornici se u kalo o t rajku; Emma se, kao i uvijek, izjasnila protiv svakog nasilja. Kad je u est zavr io posao, oti la je s Elsom u enski klub s gimnasti?komdvoranom i bazenom. Obje su s

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    21/63

    e upisale; morala je ponavljati i slo-vkati ime i prezime; morala je tom prilikom slu ati neukusne ale. S Elsom i mladom sestrom Kronfuss dogovorila se u koje?e k ino oti?i u nedjelju po podne. Zatim se poveo razgovor o momcima, i nitko nije o ?ekivao da Emma togod ka e. U travnju puni devetnaestu, ali joj mu karci,jo , ulijevaj u gotovo patolo ki strah... Na povratku je skuhala juhu od tapiokei povr?a, rano je ve?erala, legla i prisilila se da zaspi. Tako je u svakojakimobvezama i ruti ni protekao petak, petnaesti, dan koji je prethodio izvr enju plana. U subotu ju je probudilo nestrpljenje. Nestrpljenje, a ne tjeskoba, i posebno ol ak anje to je kona?no svanuo taj dan. Vi e ne mora kovati plan i smi ljati pojedinosti: za nekoliko sati doga?aji ?e se glatko odvijati. U Premije pro?itala da brod "N ordstjarnen", iz Malmoa, isplovljava te no?i s gata broj 3; telefonirala je Loew en-thalu, natuknula da mu eli saop?iti ne to u vezi sa trajkom,mimo * znanja svojih drugarica, i obe?ala da ?e se predve?er navratiti u njegovured. Glas joj je po drhtavao; ni ta ?udno za potkaziva?icu. Tog se jutra nije zbilo ni ta osobito. Emma je radila do podneva i s Elsom i Perlom Kronfuss utana?ila pojedinosti oko nedje ljnog izleta. Legla je poslije objeda i sklopljenih o?iju ponovo je razmotrila s kroviti plan. Pomislila je da ?e zavr na faza biti manje grozna od prve i da ?e jo j podariti osje?aj trijumfa i pravde. Odjednom jeuzbu?eno ustala i otvorila lad icu na komodi. Ispod slike Miltona Sillsa, gdje ga je sakrila pretpro le no?i, nalazilo se Fainovo pismo. Nitko ga ni je mogao vidjeti; po?ela gaje ?itati, a onda poderala. Bilo bi te ko, i mo da neumjesno, koliko-toliko stvarno opisati ono to se zbivalo tog a popodneva. Pakao je obilje en nestvarno ?u, to obilje je mo da istodobno ubla ava njegov u stravi?nost. Kakoda bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njego v izvrilac, kako ob

    noviti taj kratkotrajni kaos kojega se i danas Em-mino sje?anj e gnu a i odri?e?Emma je ivjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popo dneva oti lau luku. Mo da joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pri?inilo da j e zrcalaumno avaju, svjetlost prokazuje i po udne o?i razgoli?uju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimije?ena, lutala pod ravnodu nim svodo vima va ari ta... Za la je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih ena.Napok on je prona la posadu s "Nordstjarnena". Pobojala se da ?e joj jedan mladac izmami ti kakvu nje nost, pa se odlu?ila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio ni i ras tom od nje i prosta?ina, da ne okalja ?isto?u strahote. Taj ju je?ovjek poveo n ekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubi tem, zatim predvorjem (u kojemu se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanusu), zatim nekim hodn ikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Zna?ajni doga?ajiizvan su vremena, bilo zato to im je neposredna pro lost nekako odsje?ena od bu

    du?nosti, bilo zato to im sastavni dijelovi nisu uzastopni. Je li u tom vremenuizvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osje?aja, Emma Zunzbarem jednom pomislila na pokojnika zbog kojega se rtvuje? Re kao bih da jest, ida u tom ?asu njezin o?ajni?ki naum zamalo nije propao. Pomis lila je (to je neizbje no morala pomisliti) kako je otac po?inio majci istu straho tu koju sad njoj ?ine. Pomislila je na to s tupom prenera eno ?u i odmah utonula u v rtoglavicu. Mu karac, ved ili Finac, nije govorio panjolski; bio joj je instrument k ao iona njemu, ali ona je poslu ila za u itak, a on za pravdu. Kad je ostala sama, Emma nije odmah otvorila o?i. Na no?nom ormari?u nalazio se novac to ga je ostavio mu karac. Emma se pridigla i rasparala ga kao to je nedavno u ?inila s pismom.Paranje novca jest svetogr?e, ba kao i bacanje kruha: Emma se u isti mah

    44 45 i pokajala. in oholosti, na taj dan... Strah joj se utopio u tjelesnoj tuzi

    , u odvr

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    22/63

    atnosti. Odvratnost i tuga sapinjale su je, ali je Emma sporo ustala i po?ela seodijevati. U sobi su boje tamnjele; padao je posljednji sumrak. Emma je uspjelaizi?i neopazice; na uglu je u la u tramvaj koji je vozio u zapadni dio grada. Us kladu s planom, odabrala je jedno od prednjih sjedala, da joj ne vide lice. Mo da joj je godilo to je tokom dosadnog promicanja ulica uvidjela da protekli doga?aj nije naru io poredak stvari. Vozila se prorije?enim i mutnim ?etvrtima, prate?i ih pogledom i smjesta zaboravljaju?i, i si la u jednoj od pokrajnjih ulicaoko etali ta Warnes. Paradoksalno, umor joj je davao snage, zato to ju je silioda se usredot o?i na pojedinosti svoje pustolovine i zastirao joj pozadinu i cilj. Aarona Loewenthala svi su smatrali ozbiljnim ?ovjekom; malobrojni prijatelji, krc em. Stanovao je na gornjem katu tvornice, sam. ive?i na pustoj periferiji,bojao se lopova; u tvorni?kom dvori tu dr ao je velikog psa, a u ladici pisa?egstola - to su svi znali - revolver. Prethodne je godine doli?no oplakao iznenadnu smrt svoj e ene - iz obitelji Gauss, koja je u brak donijela bogati miraz - ali njegova pra va strast bio je novac. U dubini du e pomalo je patio to taj novacte e zara?uje nego to ga ?uva. Bio je jako pobo an: smatrao je da je s Gospodomsklopio tajni savez p o kojem su mu, u naknadu za molitve i pobo na djela, nedjela opro tena. ?elav, krupa n, u crnom odijelu, s tamnim cvikerima i ri?e brade,stajao je pokraj prozora, o ?ekuju?i povjerljivi izvje taj radnice Zunz. Ugledao ju je kako otvara eljezna vrata ( to ih je bio namjerno od krinuo) i prelazi preko mra?nog dvori ta. Vidio je kako je zaobi la vezanog psa kad je stao lajati.Em mine usne micale su se kao da potiho moli; ponavljale su, umorno, presudu to?e j e gospodin Loewenthal ?uti prije negoli umre. Sve se nije dogodilo kako jeEmma Zunz predvidjela. Od prethodne zore ?esto je s ebe zami ljala kako, naperi

    v i odlu?no revolver, primorava tu hulju da prizna ogavnu krivicu i tuma?i smjeli plan koji ?e Bo joj Pravdi omogu?iti da nadvlada ljudsku pravdu. (Nije eljelada je stigne kazna, i to ne iz straha, nego zato to se smatra la oru?em Pravde.)Poslije toga, hitac u prsi zape?atit ?e Loewenthalovu sudbinu . Ali, stvari senisu tako odvijale. Na av i se pred Aaronom Loewenthalom, prije negoli neodlo ivu potrebu da osveti oca, E mma je osjetila neodoljivi poriv da se osveti za gadost koju je zbog toga morala podnijeti. Poslije toga podrobno zasnovanog obe ?a ?enja mora ga ubiti. Nema vremen a za suvi na prenemaganja. Sjede?i, plaho se ispri?avala Loewenthalu, pozvala se ( kao potkaziva?ica) na du nu odanost, spomenula nekoliko imena, natuknula jo neka i zamukla, kao da ju je svladao strah. Kad se on, sumnji?av zbog takva pona anja, al i iskazuju?i razumijevanje, vratio iz blagovaonice, Emma je iz ladice ve? bila i zvukla te ki revolver. Dvaput je pritisnula obara?. Krupno tijelo stropo talo se kao da su ga hici i dim razbili, razb

    ila se ?a a s vodom, lice ju je zapanjeno i bije sno pogledalo, usta na tom licustala su joj dobacivati kletve na panjolskom i na jidi u. Kletve nisu prestajale; Emma je morala ponovo opaliti. Vezani pas u dvori t u po?eo je bjesomu?no lajati, iz psova?kih usta pokuljala je nagla krv i natopil a bradu i odje?u. Emma je stala izricati pripremljenu optu bu ("Osvetila sam oca, i kazna me ne?e sti?i..."), ali je nije dovr ila, jer je gospodin Loewenthal izdah nuo. Nikad ne?e saznati to je od svega toga doku?io. Bjesomu?ni lave podsjeti je da nije sve gotovo. Dovela je divan u nered, na trupl u raskop?ala kaput, skinula mu krvave cvikere i odlo ila ih na kartoteku. Zatim je podigla slu alicu i stala ponavljati onoto ?e ?esto ponoviti, ovim ili sli?nim ri je?ima: Dogodilo se ne to nevjerojatno... Gospodin Loewenthalpozvao me pod izlikom da se radi o trajku... Silovao me,ubila sam ga... Pri?a je, zapravo, bila nevjerojatna, ali su je svi prihvatili,zato to je, u bit i, bila istinita. Istinit je bio ton Emme Zunz, istinit stid,

    istinita mr nja. Ist inito je bilo poni enje to ga je podnijela; la ne su bile samo okolnosti, vrijeme i j edno ili dva imena. (Milivoj Tele?an)

    46

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    23/63

    47

    4 I"* U i* 4 ij; H 4 i* ** ,1 i* * Asterionova ku?a I kraljica rodi sina kojemu nadjenu e ime Asterion. Apolodor, Biblioteka, III, I Znam da mi zamjeraju zbog oholosti, mo da i mizantropije, mo da i mahnitosti. Te kle vete ( to ?e ih sti?i moja pravedna kazna) naprosto su smije ne. Istina je da ne izl azim iz ku?e, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj)1 dan ono?no otvorena ljudima, a i ivotinjama. Neka ude kome se prohtije. Ne?e ovdje za te?i mekoputnu rasko ili veli?anstven sjaj pala?e, nego, naprotiv, spokoj i samo? u. Isto tako ?e otkriti ku?u kakve nema nigdje na kugli zemaljskoj. (La u svi oni koji tvrde da sli?na gra?evina postoji u Egiptu.) ak i moji klevetnici priznaju d a u ovoj ku?i nema ba nikakva namje taja. Jednako je smije na tvrdnja da sam ja, Aste rion,utamni?enik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu zatvorena, d a nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predve?erje izlazio na ulicu, morao sam se jo prije no?i vra?ati natrag, usplahiren licima puka, bezizr aajnim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je ve? zapalo, ali izgubljen pla? nekog djeteta i molitveni agor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bje ao, padao ni?ice. Neki su se verali podno jem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi m ajka uzalud bila kraljica: ne mogu se pomije ati s pukom, makar to htjelamoja skr omnost. 1. Izvornik navodi ?etrnaest, ali sve govori u prilog zaklju?ku da u Asterionovu iskazu taj broj ozna?uje bezbroj. , , . ,. -. , . 49 Ja sam doista izuzetno bi?e. Ne zanima me to jedan ?ovjek mo e prenijeti drugima lj udima. Kao svaki filozof, dr im da se ni ta ne mo e priop?iti pismenim putem. Svoj d

    uh , koji je predodre?en za velike pothvate, ne optere?ujem izli nim sitnicama;nikad nisam zapamtio razliku izme?u pojedinih slova. Pomalo plemenito nestrpljenje ni je mi dopustilo da nau?im ?itati. Ponekad zbog toga za alim, jer no?i i dani sporo protje?u. Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesnjeli ovan jurim kamenitim hodnicima s ve dok se, o amu?en, ne sru im na tlo. ?u?urim se u sjenu ?atrnje ili u zavijutak hod nika i igram se skriva?a. Katkad se stropo tam s krovneterase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili no?i mogu se igrati sna, sklopim o?i i duboko di em. (Po nekad stvarno zaspim, ponekad dan izmijeni boju ikad otvorim o?i.) Ipak, iznad svega mi se najdra e igrati drugog Asteriona. On mi tobo e dolazi u posjet, i ja mu pokazujem ku?u. Sve?ano mu obja njavam: Sad sevra?amo napreda nje raskr ?e ili Sad ?e mo izbiti na drugo dvori te ili Znao sam da ?e ti se svidjeti ovaj odvod ili Sad d a vidi ?atrnju to se napunila pijeskom ili Vidjet ?e kako se grana podrum. Ponekad se zabunim pa obojica prasnemo u

    smijeh.

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    24/63

    Nisam samo izmi ljao sve te igre nego sam i razmi ljao o svojoj ku?i. Svi su dijelov i ku?e umno eni, svako je mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna ?atrnja, jedno dvo ri te, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle; ima ?etrnaest (bezbroj) jasala, pojil a, dvori ta, ?atrnji. Ku?a je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. P a ipak, poslije tolikog lutanja dvori tima s ?atrnjom i pra njavimhodnicima od sivo g kamena, do ao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi no?na vizija nije otkrila da tako?er postoji ?etrnaest (bezbroj) mora i hramova . Sve je mnogostruko, ?etrnaesterostruko, ali dvije stvarina svijetu, izgleda, postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje,Asterion. Mo da sam ja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu ku?u, ali se vi ene prisje?am. Svake devete godine dolazi u ovu ku?u devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog z la. ujem korake ili glasove na kraju kamenitih hodnika i radosno im tr?im u susre t. Ceremonija traje nekoliko ?asaka. Padaju jedan za drugim a daja nisam umrljao ruke krvlju. Ostaju tako za navijek, i po njihovim truplima razlikujem pojedini hodnik od ostalih. Ne znam t ko su oni, ali znam daje netko odnjih na samrtnom ?asu prorekao da ?e jednom do ?i moj otkupitelj i da ?e se kona?no izdi?i nad ovaj prah. Kad bi do mojih u iju d opirali svi umovi na svijetu,ja bih mu za?uo korake. Kad bi me barem poveo na ne ko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako ?e izgledati moj otkupitelj ? - pitam se. Ho?e li bitibik ili ?ovjek? Mo da bik s ?ovje?jim licem? Ili ?e bit i kao ja? Na mjedenom ma?u bljesne jutarnje sunce. Vi e nije bilo ni traga krvi. - Ne?e mi vjerovati, Arijadno - re?e Tezej. - Minotaur gotovo nije pru io nikakav o tpor. Marti Mosquera Eastman (Milivoj Tele?an) i.e: .!.*, JSS9

    50 51 Bit ?e tome koja godina (pismo sam izgubio), Gannon mi je pisao iz Gualeguavchua , najaviv i da alje prijevod spjeva The Past Ralpha Walda Emersona, mo daprvi na panj olskom jeziku, i nadodao u postskriptumu da je Pedro Damian, kojega se vjerojatn o prisje?am, jedne od proteklih no?i umro od izljeva krvi u plu?a. Taj ?ovjek, s mo den vru?icom, obnovio je u bunilu krvavu bitku kod Masollera;vijest sam primio kao ne to predvidljivo, ?ak i svakodnevno, jer je don Pedro,u devetnaestoj ili d vadesetoj godini, vojevao i pod zastavama Aparicija Saravije. Revolucija iz 1904 . zatekla ga je na nekom imanju oko Rio Negra ili Pavsandua gdje je radio kao na dni?ar. Pedro Damian bio je iz pokrajine Entre Rios, iz Guale-guaya, ali se prid ru io prijateljima, zanesen i neupu?en kao i oni. Boriose u nekim okr ajima i u pos ljednjoj bitci; vrativ i se 1905. u zavi?aj, sa skromnom uporno ?u opet se posvetio ?obanskim poslovima. Koliko znam, nije se vi emicao iz svoje pokrajine. Posljednj ih trideset godina proveo je na nekom sitnom

    i zaba?enom posjedu, milju-dvije od Nancava; u toj pusto i porazgovarao sam s njime jednog popodneva (poku ao sam poraz govarati s nj ime jednog popo-dneva), ?ini mi se, 1942. godine. Bio je mu?aljiv i priprost ?ovjek.. Njegova pripovijestsvela se na fijuk i estinu bitke kod Maso llera! nisam se ?udio to ih je ponovopro ivio na samrti... Znaju?i da vi e ne?u vidj eti Damiana, poku ao sam ga seprisjetiti; moje vizualno pam?enje tako je ograni?e no da sam se prisjetio samofotografije koju je na?inio Gannon. Nimalo ?udno, ak o znamo da sam tog 53 ?ovjeka vidio po?etkom 1942., samo jednom, a lik na slici bezbroj puta. Gannon m

  • 7/17/2019 Borges Aleph 123

    25/63

    i je poslao tu fotografiju; zagubio sam je i vi ft nisam tra io. Prepao bih se da je prona?em. Druga epizoda odigrala se u Montevideu, mjesecima poslije toga. Damianova vru?ic a i umiranje naveli su me da napi em fantasti?nu pripovijest o porazu kod Masoller a; Emir Rodriguez Monegal, kojemu sam je ispri?ao, dao mi jepisamce za pukovnik a DionisijaTabaresa koji je sudjelovao u tom pohodu. Pukovnik me primio poslije ve?ere. Zavaljen u ljulja?ki, u dvori tu, nevezano i s toplinom prisjetio se prohu jalih vremena. Pri?ao je o municiji koja nije stizala, oiscrpljenim konjima, o Saraviji koji je mogao u?i u Montevideo, ali je odustao,"jer se gau?o boji grad a", o grdno zaklanim ljudima, o gra?anskom ratu koji mije vi e sli?io na san neko g hajduka negoli na sudar dviju vojska. Spomenuo je Illescas, Tupambae, Masoller . Govorio je tako op irno i upe?atljivo da sam uvidio kako ?esto ponavlja te iste zgode, i posumnjao da iza tih rije?i gotovo i nemauspomena. U jednom predahu us pio sam nabaciti Damianovo ime. - Damian? Pedro Damian? - do?eka pukovnik. -Taj je bio moj vojnik. goljavi mje anac kojega su momci zvali Daiman. Bu?no se zacerekao i onda naglo zamuknuo, obuzet hinjenom ili pravom nelagodom. Druga?ijim je glasom nastavio kako rat, ba kao i ena, slu i mu karcu da se doka e, i kak o nitko ne zna na ?emu je dok se ne oku a u boju. Netkosebe mo e smatrati kukavicom i biti juna?ina, i obrnuto, kao to je bio slu?aj skukavnim Damianom, koji se po kr?mama razmetao pripadno ?u stranki bijeli