bolji zivot - fulvio tomizza

241

Upload: ran59

Post on 05-Dec-2015

208 views

Category:

Documents


6 download

DESCRIPTION

Tomizza

TRANSCRIPT

Page 1: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza
Page 2: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Fulvio Tomizza - Bolji život

Ono što sam vidio i doživioRuka mi drhti kao onoga davnog uskrsnog jutra kad je otac, zauzet dvjema misama i blagoslovom jaja, poslao mene, dvanaestogodišnjaka, da svetom vodom poškropim četiri kraja župe da se očuva od ljetne tuče. U bočicu s vodom krštenom prethodnog dana u vedrici podno krstionice dodao je kap voska uskršnje svijeće, komadić hostije koja je ostala kao kruh u sakristiji, zlatnu nit izvučenu iz pluvijala i srebrnu otpalu s planite. Neprestano sam drhtao dok je on, samo u hlačama i žutih brkova, ponovo posvećivao, ili, kako se meni činilo, oskvrnjivao vodu kojom se čini znak križa na čelu. Između tihe mise za žene i pjevane mise za muškarce i žene koje ne kuhaju bili smo nas dvojica sami u crkvenoj spremnici koja je uvijek bila dio crkve.

Page 3: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

činilo mi se da je uznemiren, a kad mi je pažnju odvratio nekakav zvuk s ulice, on na me podviknu, otkrivajući time kako crkvenjaci smiju u crkvi glasno govoriti; ali mi dade i razumjeti da bi mu to župnik osporio, i možda ga i otpustio, jer je samo njemu bilo dopušteno zaustavljati oluje.Osim crkvene zemlje moj je otac obrađivao i naš vinograd. Uzgajao je samo crnu lozu kako ne bi morao davati od svoga ako slučajno ponestane misnoga vina; zato je znao da će o svetom Martinu (htio me usrećiti krstivši me tim imenom), prođe li ljeto bez grada, imati pun badanj. Sad je bio nestrpljiv u zabranjenom poslu, jer je bio svjestan da se bavi čaranjem, i to u crkvi, ali ne od strahazbog skrnavljenja od kojega se meni grlo stezalo; njegovo često pogledavanje prema pritvorenim vratima nije bilo ništa drugo nego mjera opreza da ga župnik ne zatekne.Postojala je onih godina knjiga meni strasnija od brevijara, trebalo je znati otvoriti je na pravom mjestu i čitati stavak izmijenjenim glasom: bila je to knjižica uvezana u crno platno sa žutim križem utisnutim u koricu, koji se sam po sebi činio kao pečat prokletstva. Jednog mi je prethodnog dana otac bio ispričao da su se u njegovoj mladosti, dok je služio u nekoga dobrog popa, vraćali s magaricom iz Umaga kad se, netom prođoše posljednje kuće Radovana, podiže oluja. Magaricu su tjerali da kaska kroz kovitlac suprotnih vjetrova, velečasni je na nju vikao da ide još brže i stalno pogledavao u nebo koje nije obećavalo nikakva dobra u proljetno doba: nije imao uza se knjigu prokletstava. Na posljednjem usponu, kad se župni dvor već vidio između vijugavih munja, a magarica išla više natrag nego naprijed zbog prasaka, skoči on s kola i poče trčati. Cijelo se nebo zacrnjelo nad glavom moga oca koji osta sam sa živinom da plače i moli, zatim se oblačina polako pomače udesno od njega i poče se izlijevati tamo gdje to nikada prije nije smjela. Stigavši kolima na crkvi-šte, moj roditelj zateče popa u bijeloj halji i ljubičastoj sto-li kako na kamenitim stepenicama čita iz knjige, a u drugoj ruci drži voštanicu s uspravnim plamenom na vjetru. Vrtložeći se, grad se u hrpama skupljao samo u njegovu vrtu, a na pošteđenim poljima, odmah preko živice, ponovo su se javljali cvrčci.Budući da je suđeno da nam život bude siromašniji u usporedbi sa životom otaca,

Page 4: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ja takvih čuda nikada nisam vidio. Svim nevjernicima iz sela uvijek sam odgovarao da noću na groblju nisam viđao ničega osim čempresa i kri-ževa, i da nikada nisam čuo glasa ili zvuka da bi se uzdigao iz crkve. I danas me još navode da lažem, ne sumnjajući da upravo u meni, koji sam na tim mjestima proveo dug život, sad mozgajući o dobru, sad umujući kako se događa zlo, postoji savršena izvjesnost o stvarnom i bjelodanom. I pomalo mi je žao što se uvijek s nježnošću sjećam dječaka u sakristiji uznemirenog blijeskom munje.8Iziđoh s bočicom u džepu, kao što današnji svećenici nose posljednju pomast umirućima. I bilo je kao da sam prvi put zamijetio ona svoja mjesta, i kao da ih je moje pri-laženje i ulaženje u njih kušalo i blagoslivljalo, zadržavajući ih zauvijek u stanju u kojem se pojaviše. Ali sam od njih zauzvrat dobio spasenje i krštenje, ne više kao dječak koji ide krasti voće po najzabačenijim poljima ili uhoditi s drugovima parove iza živica, nego kao sin Zvane Kružića1 cr-kvenjaka, iz obitelji koja je oduvijek davala crkvenjake, koji se pripremao da stupi u svoju službu i da bude na korist zajednici, posebnu korist poput one da odvraća oluju od vinograda, kukuruza i žita koji su mi dolazili u susret poznati i već lelujavi u travanjskom jutru.Potrčah prema Orehima. Ljudi me, jedni svečano odjeveni, a drugi s nogama u umivaoniku, pitaju na hrvatskom: "Kamo tako trčiš, dječače?" Što sam mogao odgovoriti? Da idem u polje u štetu, ili da tamo prvi put nosim sveti lijek koji ga je u mojim mislima morao očistiti i od štetnih trava, ličinki i crva? Odgovarao sam smiješkom, shvatili ga oni kako im drago, jer u to doba godine na poljima nije bilo plodova, a za moju obitelj nije bilo sitijeg dana, krune tjedna, u kojemu se na crkvenom podu, izribanom i ispranom tako da se s njega moglo jesti kao s ta-njura, svaka stvar bila blagoslovila, voda, vatra, debele voštanice, čak i tamjan. A za me je bilo čudesno što se gotovo svaka stvar blagosiljala istom stvari, voda vodom, vatra vatrom, tamjan također tamjanom, da bi se označilo Itako se sve mora preporoditi u crkvi kao i vani, gdje također popov blagoslov ne traje dulje od godine dana.Hitajući prema Lazarima, provlačio sam se između starih trstika zapuštenog trščaka, osjećajući pod prtenim

Page 5: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

papučama čvorove mladih lukovica, prelazio preko živica J bagrema i kupine što su pucketale bezopasno poput lozinih izdanaka, spuštao se na široki poljski put posut samo sipkom zemljom, sada kad su stabla tek bila u cvatu, a sunce već jačalo, s rukom stalno u džepu, toplom na toplu1 U izvorniku Crusich. Autor je to prezime našao u starim spisima na mletačko-istarskom dijalektu zapisano kao Cruxich, pa je logičnije (i po suzvučju) izgovarati ga kao Kružić. (Op. prev.)9staklu. Od svega onoga što sam prije iskusio, ta moja jutarnja trka naličila je na lunjanje u potrazi za gnijezdima kad sam strepio hoću li ih naći, na odlaženje u gljive samo da ih vidim, bijele, crvene i žute u još posve zelenoj šumi. Jedan nepisani zakon, a vjerojatno nikad ni usmeno određen, utvrđivao je da sve što nije poteklo od nečijega pojedinačnog rada pripada svima, a jednako se mogla prisvojiti i ljetina promakla rukama marnoga skupljača. To mi se činilo jednim ugovorom koji je bio prešutno prihvaćen među nama; i hulja je bio tko ga nije priznavao, nedostojan čovjekova imena tko je kao gazda obilazio vinograd nakon berbe, ili protezao prava na gnijezda, gljive i šparoge u vlastitoj šumi, na klasje zaostalo među strnji-kom. Naprotiv, mogao se snalaziti u gospodarevom ili općinskom otkupu, ako bi mu uspjelo turnuti nešto u tustu ruku upravitelja ili poreznika, mogao je čak ne biti kod kuće za Martinja kad se skuplja redovina i prevariti župnika koji je uvijek bio stranac, ali nije smio zaboraviti vreću ni badanj siromaha Zvane Kružića koji nije imao druge plaće, a bio je rođen tu, zvonom objavljivao tri doba svakog dana, zvonio cijelu noć o Danu mrtvih i kopao im grobove, stojeći između njih i popa ne poput upravitelja i poreznika, ljudi koji misle samo na se i zato ih se prezire, već bliži njima nego popu kao na Uskrs ujutro.Odmah poviše kuća u Krastima, na raskršću što jednim krakom vodi prema župi Karšete, a drugim prema župi Lovrečica, našao sam izbrežinu gole zemlje, možda mravinjak, koju mi je otac označio. Ruka, koja mi poče po-novo drhtati, nagna me da poštujem njegovu preporuku, da tu izlijem više nego drugdje, jer se treba bojati ponaj-više oblaka što dolaze s mora tjerani vjetrom lebićem. Ali, gledajući kako tekućina vlazi crvenu zemlju, koja je odmah upija, obuze me dijelom novo čuvstvo, kao kad se odrasli igraju zabranjenih dječjih igara, i više od toga,

Page 6: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kao da se suočavam s prijestupom što mi ga je otac nametnuo. Podsjećalo me na tajnovite postupke učinjene bez župni-kova znanja, kojima se utjecala i pobožna čeljad kad je imala u toru svinju koja nije jela ili ovcu koju je ugrizla zmija. Neka starica iz Rupe znala je vještije od svake druge10hitat uglevle^. hvatala je žeravu mašicama, gasila je u zdjeli vode, i ugašenom ali još dimljivom pravila znakove, mrmljala zaklinjanja nad živinom. Ili je liječila djecu od hri-pavca, starce od ukočenosti vrata, namještala iščašene kosti, savjetovala prevarene žene i ismijane prosce, u zamjenu za koje jaje ili nešto drugo od intrade2, kao bocu ulja ili komad slanine. Možda bi to činila i besplatno, da bi se vjerovalo ne toliko u njezine moći koliko u umijeće, koje je druga vjera siromasima i neznalicama, a cilj mu je samo da izliječi i ne popušta čak ni onda kad pop i liječnik zavrte glavom, kad ni svijeće ni devetnice ni plaćene mise nemaju nikakva uspjeha, i kad ništa drugo ne preo-staje nego se obratiti đavlu koji može čak više od Boga, a ne traži suradnju ni dobro ponašanje.Ali ono što sam nosio u džepu i što mi je upravo ovla-žilo prste bilo je uzeto u crkvi, i nije se moglo ni reći da je bilo ukradeno, jer nije bilo udovice koja ne bi poslije mise uronila skupljenu šaku u kamenicu i otvorila je da poškropi muževljev grob. Uostalom, uza sve poštovanje, moglo se i to smatrati gotovo smećem, makar i crkvenim, isto tako osuđenim da završi pod metlom. Običan otpadak iz najveličajnijega mjesta župe nosio sam ljudima koji su na veliku misu već hitali prečacima, s jajima i pogačom da ih blagoslove i dijelom ostave na stolu župnoga dvora. I moja mati, koja se vratila s tihe mise, pa je sada bila zaokupljena uskrsnim ručkom, složila se s tim da ja te godine obiđem četiri kraja župe, unatoč prijekorima premještenog i još goroj šutnji sadašnjeg župnika, ona koja je vezla oltarnik na koji se polagala posvećena hostija, koja je vlastitim rukama prala lanene pokrove kaleža natopljene vinom pretvorenim u krv, i koja je svaki put kad je prolazila ispred tabernakula pokleknula, makar je i ne vidjeli. Pomislivši na nju nasmiješenu, uvijek bijelih ruku koje su sat prije završile prekrajanje okrenutog očeva odijela za me, grudi mi se ispunjahu radošću. Trčao sam kroz1 butar i bronzi, vraćati u žeravicu (mletačko-istarsko narječje); u prijevodu je

Page 7: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dijalektalni oblik hrvatskog jezika kakav se govori u donjoj Bujštini. (Op. prev.)2 ljetina, prirod. (Op. pisca)11Velibošak, tik uz vinograd lozovih mladica povijenih u visoku luku, nalik tankovitim jarmovima, osjećajući da pripadaju području Lovrečice gdje je i govor bio više talijanski i ljudi mi se činili uvijek drski; pribojavali smo se njihovih dječaka malo manje od onih iz Umaga kojima nisi smio u oči pogledati. Zamalo da nisam pjevao crkvene pjesme kao pomalo udareni mladići za koje se govorilo da su nevini iako su se oblačili kao odrasli muškarci, sam sam prvi put osjećao oporiju tkaninu kako mi prianja uz bedra, i pozdravljao u sebi vinograd Lakota s lješnjacima, zanjihanih cvjetova poput resa na baldahinu, trščak Sita-ra, polja ječma, gotovo modra prema kukuruzu, neočekivanu bujnost još neiskrčene šume grofova Lazarića, uvijek spremnih da poklone panjeve onom tko ih izvadi, dok su trupce slali u Mletke. Bio bih volio imati veliku bocu umjesto bočice, pa držati palac na grliću i ostavljati trag iza sebe, preskačući tu šiprag, sklanjajući se tamo u debeli javorov hlad da marendam, nikomu ne dajući, ni od koga ne uzimajući; bio bih zauvijek pogledom upio zemlju i nebo nad njom koje sam osjećao samo našima.Prijeđoh cestu kojom su prolazile kočije i teška trgovačka kola što su od Buja silazila k Umagu, sijekući župu gotovo po sredini; a malo dalje, u dolu Potoka1, gdje je i za crljenicu trajno svježe ljeto, nađoh kamen koji je dijelio posjed grofova Lazarića od posjeda gospode Bonifazija. Oluje koje su se odande dizale dolazile su iz Furlanije već istutnjale, bile su češće, ali manje štetne od drugih, iako su ljudi upozoravali da se treba čuvati kada se podižu fur-lanske kotule2, ali su si namigivali kao da misle baš na žene iz Furlanije. Izlih dobar gutljaj svuda oko te uspravne i bezoblične stijene kao da je neki poljski kip.Ta je zemlja bila sama mekota, među trsovima i maslinama raslo je povrće za hranu svinjama; mogao sam trčati ravno prema potoku. Hvatajući se za busenje šaša i korijenje vrba spustih se dolje, preskočih prugu blata, sa-vijene grane visjele su i s druge obale. Zemlja je postajala tamnija, trave su bivale žilave i bodljikave, živice kupine>f

Page 8: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

1 Potok stoji i u izvorniku. (Op. prev.) K2 cotole (mlet.), suknje. (Op. pisca)12isprepletene bršljanom okruživale su razvaline dviju kuća u kojima je tko zna kad i tko zna tko stanovao. Počinjalo je kamenito tlo, a tako i uspon sa svojim trnovim grmljem, s klekovom šikarom, sa slabašnim hrašćem koje je jedva dohvaćalo vodu: upravo promatrajući prirodu držim da se u čovjeku rodila misao o đavlu i paklu, odmah potvrđena postojanjem ljudi osuđenih već na ovoj zemlji mjestom na koje ih je Bog postavio.Kuće u Rupi nisu se uzdizale na živcu kamenu, iskrsle su iznenada preda mnom kao kažuni1 građeni suhozidom gdje se sprema oruđe i sklanja jedino za nevremena, a neki u njima provode i tople noći čuvajući dinje. Iznena-đivao je i dim što je nevidljivo izlazio kroz vrata i prozore, ali je grebao grlo i pekao oči kao podjarena vatra u pećinama. Pojavi se dječak odjeven donle gdje bi morao biti pokriven, kroz dovratak proviri povijeni profil žene koja ga pozva natrag ne pokazujući da me je primijetila, neki pas napade me s leđa i natjera da odskočim van dosega lanca. Siromašniji od nas, nestalni i divlji čak i za nas same, nekada su zacijelo morali biti Cigani: rubac na glavi Maričice vračare, koja se pomolila i sakrila sa svojim zlatnim naušnicama iza razbijena stakla na oknu, bio je izbli-jedio ali još uvijek kričavih boja. Prođoh ispred nje, a bio sam još toliko mlad te me je gledala bez pretvaranja, preskočih gomilu samo njezina izmeta i krenuh malim drvoredom mendula koji me odvede na bijelu cestu.Bio sam na najudaljenijoj i najvišoj točki župe koja se ne zove slučajno Vršić. Od vijugave i sjenovite crte Potoka prostirala se valovita kotlina s gotovo neprekidnim nježnim zelenilom koje je postajalo bujnije i tamnije oko rasutih sela s crvenim krovovima poput netom uzoranih čestica. Udolina se spuštala s kamenitog obronka i pitomije šume koja se protezala prema istoku duž luka moje lijeve ruke, a tamo gdje su završavali prsti te ruke opet se lagano penjala da bi odjednom zastala kao da visi nad provalijom. Tamo se moglo zamisliti more, dok je meni zdesna svjetlucalo, daleko i ujedno vrlo blisko, nepomično1 Naziv za kamene kućice po istarskim poljima. U izvorniku čuče. (Op. prev.)13i uznemireno u modrom režnju što je nalijegao na umaški lukobran. Nikad se

Page 9: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prije nisam bio uzdigao do onoga što se smatra i samo po sebi nameće kao vidik, nisam mislio da bi osamljena polja krumpira, kukuruza i djeteline brisala međe svojih gospodara i spajala se sa šumama i vinogradima, oblikujući tako cjelovitu površinu koja zadržava pogled. No neobično je bilo to što se najudaljeniji dio uzdizao upravo u točki pod kojom se okupljala samo župa potiskujući sve ostalo osim uskog prolaza prema Umagu o kojem je uvijek bila ovisna. Njezino značenje i sudbina potjecali su upravo odatle što je bila zaleđe morske luke. Dovle se bila uspela čeljad koja se iskrcala na pristaništu, a nije bila rođena za to da živi u spletu kuća, ovdje su se zaustavili oni koji su silazili iz unutrašnjosti, kojima je misao nastajala i nestajala s dahom zemlje. Sela, polja, ceste, crkva drugačija od ostalih zgrada po onoj vrsti kliješta ili jelenjih rogova na pročelju, nicali su kao slučajno, kamen na kamenu, grumen zemlje do grumena; trebalo se popeti gore i vidjeti ih kako su neizlječivo određeni i vječno privremeni.Udarih kroz kamenjar ispod ceste da bih prošao, izbjegavajući ga, selo Vršić. I među tim kamenjem, gdje tuča ne bi nanijela velike štete, bilo je Božjeg blaga koje je trebalo zaštititi: šmrca što pucketajući gori na velikom zim-skom ognju, sagovi majčine dušice što su je samo ovce mogle brstiti, divlje šparoge koje se prže s jajima. Iza seoskih staja vijugava se crta dizala gotovo vrletno prema Mariji na Krasu, prekidana kućama koje su gledane odozdo stršile bijele i osamljene, svaka sa svojim čempresom sa strane poput pera u tintarnici.Kako je ta površina bila sva kamenita, prikladnu je među činila divlja trešnja koja se, glatka i nježna, razlikovala od ostalog drveća, mahom šumskoga. Iz ovog se kraja spuštala bura koju nikada nije pratila oluja, čak je i raz-gonila oblake, ali bi prije toga uzmutila vrijeme s kojim se sukobljavala donoseći bičevitu kišu i ledeni snijeg, stvarajući najstrašniju nepogodu upravo onda kad se nebo, zastrto sa svih strana, spremalo raspući na suncu. Bura je ovdje tiha pratilja dana, kao što je rosa noći; sveta teku-14čina izli se koso i u brizgajima podno rascvale trešnje, gotovo nestrpljiva da se oslobodi u počelima.Nastavih obilazak jer je dan dulji ujutro, i na onom obronku šume na gomilama kamenja već su se klupčale

Page 10: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zmije. Spuštajući se niz bijelu cestu, sličio sam nekome tko se žuri na posljednju misu da bar stigne na dobar dio poslije prikazanja no malo je njih iz tih mjesta dolazilo u crkvu u svečanom odijelu i pješice. Rijetki vjernici radije su odlazili u bližu župu Marije na Krasu koja im je bila mnogo srodnija i po govoru koji je od hrvatskog naginjao k slovenskom.Nakon drvenog mosta na Potoku, slijeva se nastavljala šuma puna zelenbaća i zmija, ali ne otrovnica, s rijetkom pak smrčom, tako vlažna da su se tu mogle brati gljive i ciklame; gore, na Golom Vrhu, ona je pastirska obitelj imala vrt ograđen trstikom, ko u selima iza kotača za svinje. Zemlja koja je tu bila opet crna postajala je bljeđom među redovima i brazdama kukuruza na padinama drugog brežuljka, i Vrh mi se približavao s tri kuće pokrivene kamenim pločama i hrastom što ih je nadvisivao. Prošavši tik uz ogradu od trnja postavljenu protiv lisica i kuna da se obrani kokošinjac, nađoh se već na glinastoj zemlji koja je davala najbolje plodove: smokve, grožđe, slatke kruške; popeh se prema Muškatima duž ljepljivog puteljka što je zadržavao vonj na presahle barice.Budući da je sve podijeljeno tako da među običnim svijetom ne smije biti previše sretnih ljudi, ovdje je zemlja, oteta znojem i mjenicama od prostranih površina Radovana, bila izvrsna, ali oskudna, tako da se mogla obrađivati jednom rukom, toliko te je čak i njezin jalovi dio bio obradivo tlo, a ne kamenjar. Na jednom sadrenom brežuljku, na granici sa župama Buja i Karšeta, ispraznio sam bočicu; a tekućina nije propadala, nego se spuštala u sporom potočiću, kao da je bila obilna i zdrava voda koja se ljeti moli od nebesa. Za sobom je ostavila zlatnu nit što se u svoj onoj svjetlosti činila kao da je ognjem planula, te za-drža moju ruku ispruženu da je pokrije.15uMoj otac nije donio odluku slučajno; kao da je osjećao svoj skori konac, pa je namjeravao da me malo-poma-lo postavi na mjesto što su ga zauzimali svi prvorođeni muškarci u obitelji. Idućih mi je dana pokazivao redom, prislonivši ih uz tijelo i pridržavajući ih bradom, živopisne misnice za uporabu pri svečanim misama, pri mučeničkim, pokajničkim i mrtvačkim misama, pri misama rado-snicama. Osim crnih paramenata koje je

Page 11: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zahtijevao mrtvački odar postavljen usred crkve među rodbinom pokojnika, uvijek sam mislio da se ostali, drugih boja, upotrebljavaju prema popovu raspoloženju ili zbog promjene po preporuci moga oca da bi dulje trajali. Te su mi se boje činile kao da odgovaraju i ruhu godišnjih doba, podsjećajući na oltaru na zelenilo hrastova, na žutilo žitarica, na rumenu krv živica u jesen, na ljubičasta brda u zimska jutra. Sada mi se činilo ispravnijim, ali me malo i razočaralo što je svećenik morao poštivati datume običnoga kalendara; a još me više iznenađivalo, gotovo rastuživalo, stanje paramenata viđenih s naličja, zamašćenih i rasukanih rubova, izlizanih uzica učvršćenih uzlovima. Najviše me mučila prisnost kojom ih je moj roditelj dodirivao žulja-vim rukama što su čas prije u staji stezale vile, tim istim prstima koji su mi pokazivali zakrpe na misnoj košulji (srećom nisu se vidjele - primjećivao je - kad ih pokrije misnica) i zatim prolazile kroz rupu na najviše rabljenom pluvijalu za pogrebe, kao da mi je kanio pokazati da su to tkanine kao i svake druge, bez obzira na čipke i pozlaćeni vez: noćne košulje i teški kaputi što su prelazili s oca na sina, jednako osjetljivi na prenagle pokrete i na zimske kiše.Kao ministrant, što sam do tada bio, uvijek sam nalazio vino u kostarici. Moj je otac napuni uzimajući iz kre-dence bocu bez slamnatog ovitka, koju sam toliko puta vidio na našem kuhinjskom stolu, i pred mojim je očima is-kapi uz zadovoljan usklik, brišući brkove rukavom. Meni, koji sam ga promatrao s nevjericom i potišten, zauzvrat pruži veliku i neokrnjenu hostiju kakva se bjelasa nad glavom misnika kad poklekne u trenutku posvećenja i koju je samo on mogao dotaknuti.16Umro je baš onda kad sam ga sa stanovitim uspjehom pokušavao popraviti, a on me možda slušao zato da me ne ozlovolji. Postao je opet otac sina jedinca, čim je župnik izišao iz sobe udijelivši svetu pomast onomu koji ga je pratio po tolikim sobama što su bile uređivane podbuhlim očima. "Sinko, ne napuštaj nikada popove", rekao mi je s uvjerenjem. "Oni znaju sve i mogu sve."Umjesto da učvrsti u meni ono borbeno i upravo suprotno što sam u tome napokon spoznao, on mi na času smrti otkri svu poniznost poziva koji mi je prenosio da ga prigrlim bez ustezanja. Ali da se njegova posljednja poruka

Page 12: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tiče i onih što su živjeli izvan svetišta, donoseći o njima nimalo laskav sud počeo sam shvaćati koji sat kasnije, kada nitko nije došao ponuditi pomoć te smo ga ja i majka morali okupati i obući, pri čemu se ona bavila onim dijelovima za koje, prema shvaćanju moga uzrasta, ne bi smjela znati, a ja sam, kao muškarac prema muškarcu, nastojao oko vanjskog izgleda zahvaljujući prvim iskustvima sa škarama i britvom. Ljudi su umorni od vlastitih nesreća, ali činilo se da je svakomu smrt Zvane nonculcč, koji je zvonio na svim pogrebima, bila najprirodnija stvar na svijetu. Malo ih se pojavilo na njegovu pogrebu, nitko ni suze nije prolio, čak ni moja mati, stalno na oku župniku kojemu je smrt bila prijelaz u bolji život. Ni ja nisam bio ucviljeni sin iza nosila, nego budući crkvenjak, podijeljen između konopa u zvoniku i konopa prebačenih preko rake.Za me otpoče posao što ga malobrojni smatraju poslom, možda zato što se ne vidi znoj i što obvezuje da se čovjek stalno odijeva i ponaša kao da je usred svečanosti. Sa zanosom početnika koji je sklon da pretjeruje držao sam se povlaštenim spram svojih prijatelja koji su, iako zaokupljeni grabljama i motikom, ipak mogli ukrasti pola sata za vlastitu razonodu, gotovo nikada nevinu. Moj trud, međutim, između klupa u crkvi i ormara u sakristiji nije se mogao nazvati ni plemenitom razbibrigom ni pravim i doličnim poslom, jer sam osjećao da sam napet od stalne1 nonzolo - zvonar, crkvenjak. (Op. pisca)2 - Bolji život17 Lbrige da se održim na visini povjerenog mi zadatka. Ako čovjek oćuti bol kad vidi lozu zasječenu nespretnim udarcem motike, prava je muka bila pomisao da nepažnja ili neiskustvo može pokvariti večernju, ili još gore, dovesti u pitanje misu za radnoga dana koju se služi nasamo sa župnikom.Don Kuzma, Poljak, od jutra kad se našao s novim podređenim iza leđa koji mu je pomagao obući misnu ko-šulju, pokazivao je malo strpljenja da me ispravi i uputi, suprotno onom što je činio prije, kad sam se zabunjivao s dječacima na vjeronauku. Dahtao je kako bi mi pokazao uz bok ispružene dlanove spremne da prihvate pasac, pa ako to još ne bih primijetio, bio je sposoban istrgnuti mi ga iz ruku, žurno

Page 13: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prebaciti misnicu preko stole (koja mu se tako podizala na zatiljak), zgrabiti kalež i drugu ruku držati slobodnom kako bi sam povukao konopac zvonca, ružeći me pritom osornim glasom i iskaljujući svoj gnjev prije nego bi pristupio oltaru. U svim svojim postupcima bio je netrpeljiv, previše krupan da duže izdrži u tijesnom prostoru između dva kandelabra, već u gunđavoj dobi što više ne poštuje klanjanja i klečanja koja zahtijeva obred. Presijecajući me već u početku odgovora, nalijevajući sam sebi vino i vodu iz sklenica i prenoseći misal na drugu stranu oltara, svodio je moju nazočnost na nazočnost običnoga vjernika; a pri užurbanom završnom blagoslovu pokazivao je da uistinu ne drži do mene upravljajući desnicu preko moje glave, prema nepomičnom zraku među praznim klupama. No ako bi u tom trenutku opazio kojega drugog svjedoka što se prikrao na vršcima prstiju, umjesto da mu bude stalo do njegova suda (s obzirom na to da se uvijek radilo o nekom iz obitelji koja je naredila misu), odloživši kalež na klupu u sakristiji upitao bi me zašto nisam išao pokupiti milostinju.Kad smo odlazili u pohod bolesniku iz ugledne obitelji (nekom Radovanu, nekom Lazariću, nekom Bonifaziju), obraćao mi se riječju tek na izlasku, da bi doznao koliko su stavili u škrabicu za milodare koju sam na svoju sramotu morao nositi vidljivu pred grudima, kao što sveci drže evanđelje. Međutim, nije me pripuštao vjenčanjima i kr-18štenjima, kao da se ručak imao dijeliti nadvoje. Pri povratku je mrzovoljno izvlačio iz nevidljivog džepa ispod talara zgnječeni kolač i pružao mi ga uvijek s nekom preporukom, kao da nisam vrijedan niti te nagrade koja se trajno sastojala od slatkiša, premda sam bio prerastao vjeronauk i imao majku na skrbi.Jedne ga noći pozvaše da odnese posljednju pomast nekoj starici. Puhala je bura da se i kamenje treslo, a ve-lečasni je bio prehlađen. Po razrokoj sestri, koju je držao u župnom dvoru zbog istoga razloga zbog kojega i mene u sakristiji, poruči da leži u groznici. Dva mladića ne po-pustiše, ponovo mu poslaše služavku iste krvi kojom se uostalom nikada nitko ne bi oženio. "Reci im da sam je ispovjedio prošle sedmice", zagrmi don Kuzma na njihovom poljskom jeziku, "pa ako je mogla počiniti smrtni grijeh i na času

Page 14: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

smrti, moj joj blagoslov ne vrijedi ni suhe smokve!"Prije nego što su otišli, ta dva brata kojima je uskoro valjalo postati siročad, dođoše pokucati i kod mene da ga nagovorim. "Ništa!" o< -govori mi on u prazninu stubišta. A ja, kipteći više zbog njegove sramote nego zbog svoga gnjeva, pokupih se i otrčah u sakristiju, stavih u džep dvije voštanice i prstovet tamjana što se poklanjao za blagosliv-Ijanja kuća prema tome koliko se dobivalo. Bolesnica je bila iz Fruškare, i jedva u selu sustigoh braću koja su se i s fenjerom držala zajedno u vijavici. Pustiše me unutra, misleći da se iza mene vuče župnik. Zatvorih vrata jer je vjetar udarao ravno u postelju umiruće koja je ležala u najdaljem kutu te jedine prostorije osvijetljene plamenom s ognjišta: Nikada nisam zaboravio tjeskobu onih užagrenih očiju koje unatoč patnji i nestrpljenju zbog utjehe ne po-bjegoše odmah od mojih da bi potražile oči moga gospodara iza leđa; ni pometenost, ni užas koji je zatim uslijedio, kad je vidjela da stojim sam sa svijećama u ruci, kao da predvodim njezin pogreb. Iznenađivala me činjenica što su njezini sinovi, ne mnogo stariji od mene, imali majku "staricu" od možda četrdeset godina, dok je mene, koji sam izlazio poput lopova da joj tamo unutra povratim tračak nade, uznemirivala dvojaka i jedinstvena misao kao19Ljoš zatvorena mahuna: da siromašni nemaju ni Boga, da siromašnima ostaje uistinu samo Bog.Plakao sam, a ledeni zapuši vjetra prvi put ostaviše moje suze bez pratnje; bilo mi je svejedno hoću li se vratiti kući usprkos studeni. Utrošio sam više vremena nego što ga je trebalo mojim nogama, i sutradan sam cvokotao zubima kao i uvijek kad me spopadala prava groznica. Želio sam da je iščupam iz tijela samo da ne slušam don Kuzmu kako stalno dolazi i pita za moje stanje, dok mi je iz kuhinje dopirao miris kave koja se priprema za velike prigode. Napokon ga pripustiše mom krevetu, i još danas se više pitam o naravi toga čovjeka nego o bijedi popa. Reče mi da je ujutro pošao onoj sirotici koja je noću izdahnula uz blagoslov njegove molitve; ali tko je meni dao dopuštenje da joj odnesem one svijeće i tamjan?Zbunjen, slagah tvrdeći da sam se već onda slabo osjećao i strahovao da mu neću moći pomoći pri pogrebu.

Page 15: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Pocrvenio je i raskolačio oči, postavši u jednoj od rijetkih zgoda pravi pop. "Dakle ti ideš ispred Božjih na-kana?!"Napustio je sobu odbijajući kavu i srušivši nešto na ulazu. Njegova je škrtost, više nego preklinjanja i obećanja moje majke, spriječila moje otpuštanje.Ipak moram priznati da se samo pod upravom čovjeka takvog kova župa podičila jedinom novom građevinom koja je poslije mnogih stoljeća bila pridodana crkvi, a njezine zgode i nezgode još i sada izazivaju prepirke malo-brojnih danguba starih poput mene.Živio u početku ovog stoljeća neki vremešni neženja koji se u nas, ljudi podložnijih svemu nego ustaljenom redu, nije mogao nipošto oženiti. Kad je kao dijete gol i uprljan izašao na gumno tražeći kakav list, sustigla ga krmača i tako ga okrutno obrisala da je zauvijek ostao bez onoga što ga je obvezivalo na vojnu službu. čim je odrastao i uvidio da se razlikuje od drugova u hlačama, svom silom je pokušavao nadoknaditi što je više moguće, i kako god je bilo moguće, nepopravljivu štetu jedne već zacije-20Ijene rane. Svi se sjećamo Gincastra1, starijeg nego, što je zapravo bio, jer su ga i naši očevi rijetko susretali izvan njegova polja, i još mnogih polja kupljenih za male novce uz međe drugih župa; kad su prolazile žene s ručkom, on je puhao u žlicu upozoravajući da je i njegova juha upravo bila izlivena. Budući da je ostao momak, gajio je neku vrstu dječjega sna sve do praga starosti: toliko se obogatiti da može crkvi darovati svoj zvonik.Kad se pojavio među svijetom, držao se nastrano povjeravajući zemlju nadničarima i oblačeći se kao prosjak: uvijek isti par hlača, izvrnuti šešir, ista jaketa što ju je za sprdnju jednog nedjeljnog popodneva tobože zaboravio na poljani Radovanovih, a poslije nekoliko sati živnuo izvrćući džepove pune novaca. Posuđivao je novac s kamatama, pa se pričalo da su Šavrinke2 silazile da isplaču odgodu i pri tome pristajale da se ispruže na njegovu krevetu pokazujući mu u potpunosti žensku prirodu; a zatim su uz njegov neprestani kriještavi smijeh dopuštale da ih zadovolji onaj koji je u selu bio najgladniji žena.Iako mu je slamarica bila puna novčanica, nije promijenio košulje kad je pošao u Umag da se posavjetuje s ar-hitektom; vratio se popodne i uručio don Kuzmi masne bisage sa sedam tisuća

Page 16: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

forinta, što bi po riječima stručnjaka bilo dovoljno i za sat na zvoniku. Župnik otrča u crkvu da se pomoli a osobito da potraži utjehe, a kad je izlazio spustio je ruku na moju kosu i odmah je povukao kao da je pogriješio osobu.Jezikom koji je sadržavao sve slavenske govore kojima se govorilo u Carstvu, s oltara bijahu pozvani, naravno ne za plaću, svi zidari i zidarski pomoćnici, kopači i re-zači kamena, priučeni radnici i obrtnici kojima je raspo-lagala župa: sad će se vidjeti tko služi Bogu, a tko je njegov smrtni "dušmanin". Stari Jure Radovan, jedini koji je tada posjedovao bicikl što je tjerao prolaznike i s ruba ceste, ponudi četiri para volova, šest pari stavi na raspolaganje grof Lazarić, pola od toga Bonifazijevi kojima je bogatstvo, prepušteno ženskim rukama, već odavno kopnilo. U1 Gincastra, nadimak koji znači uškopljenika. (Op. prev) ' 2 Šavrinke (savrine), Slovenke s brda oko Kopra. (Op, pisca)21kamenolomu podno Muškata vadile se ploče mrka kamena, masenja, za koji se govorilo da je tvrđi od željeza; sjekli su ih i obrađivali na posvećenoj čistini, gdje se prvi put zabijala motika bez uzdaha. Na vrhuncu sreće što vidim žup-Ijane kako rade za zajedničko dobro koje me se neposredno ticalo, donosio sam im najsvježiju vodu koju sam mogao naći, a i vina iz svoga podruma. Don Kuzma je počeo preskakati svakodnevnu misu, sada kad ga je dužnost zvala pod vedro nebo, na tlo također posvećeno i u njegovu djelokrugu. Bilo mu je sve neugodnije što mu se oko nogu plete Gincastra koji nikada nije prisustvovao nekom vjerskom obredu, a ovuda se motao sa šeširom na glavi i s rukama na leđima.Kočijom je došao arhitekt koji je imao vlastito poduzeće. Sutradan je došla skupina ljudi u sivoj platnenoj odjeći: najprije su zatražili užinu. Mrmljajući, župnik me posla da ih odvedem do gostionice na cesti za Huje i Umag, koja je u vrijeme kad je u nas voda bila rjeđa nego vino bila krštena "Fontanom". Arhitekt ih zateče kako se siti i napiti već mašaju za pregaču lijepe Elvire koja je sa svoje strane bila počela udarati najdrskije ruke. On ih prozva jednog po jednog njihovim talijanskim prezimenima, Zon-ta, Comiso, Fachin, Beladona, sve zanatlije ostale u morskoj luci još iz vremena Mletačke republike, i povede ih na radno mjesto dajući

Page 17: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

im pripadne zadatke. Naši Trevi-gini, zidari nedjeljom a ostalih dana težaci, bijahu svedeni na zidarske pomoćnike, ovi potorji na kopače temelja, klesari da pripremaju šljunak. Uz evanđenje don Kuzma je istaknuo i žrtve pilića i kokošiju koje su žive donosili u ko-košinjac Elvire, koja je imala plavu i našušurenu kosu, okruženu aureolom što po mom sudu nije bila dostojna štovanja. Upravo je trebalo da se uda za najstarijega sina Ra-dovanovih, kad se ženidba razvrgla na zahtjev Jure s biciklom. Svi su govorili o toj neviđenoj ljubavi, tako silnoj da je mladu navela na strašan grijeh, ili na nešto što se činilo grijehom: neki župnik u vrijeme moga oca odredio joj je za pokoru da načini tri kruga oko crkve točno u ponoć s upaljenom svijećom u desnoj ruci, kao da se radilo o trudnici što je rodila repato dijete. Zatim, videći da ni za-22ručnik Gašpar nije više htio za nju čuti (opijao se već ponedjeljkom ujutro), završi ona s nekim Baštjanom koji se hvalio kako ga je s vremena na vrijeme primala u svoju postelju, a malo tko mu je vjerovao.Arhitekt se zastalno preselio pod njezinu odrinu odakle je preko volje davao upute podređenima koji su prečesto dolazili da se s njim posavjetuju. Nekog mjesnog sto-godišnjaka, rođenog pod Napolionon, ovo komešanje stra-nih muškaraca i danguba selom podsjećalo je na francuske vojnike koji su se bili ugnijezdili u muljači Radovano-vih, i za vrijeme mira navikli da se služe bajunetama po kokošinjcima i svinjcima i u mnogoj obitelji ostavili svoje sjeme.Rad je tekao, iako sporo, zahvaljujući ponajviše našim ljudima koji su ostavljajući žito da se kruni po poljima uzimali građanima iz ruku zidarsku žlicu i libelu. Udarci čekića budili su mrtve, od povika najmarljivijih blijedjeti su sveci. Gincastra se mjerio prema rastu zida, već zadovoljan poput svakog svojeglavca što se njegova zamisao ostvaruje. Ali kad je gradnja doprla do prvog zidnog vijenca nad vratima, izbi spor.Poglavari umaške općine, djeca sinova Serenissime1 koji su ostali u primorskom gradiću da se najprije lukavo natežu s francuskim vlastima a poslije s bečkim, nisu trpjeli ni pomisao da se u područnoj slavenskoj župi, koja je oduvijek tražila vlastitog slavenskog popa, usuđuju podići javnu građevinu, i to

Page 18: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

bez njihova odobrenja. Projekt je bio odbačen, općinski je poslužnik došao na vlastitom kljuse-tu da objavi obustavu radova. Ljudi su bili tako ozlojeđeni tim tko zna kojim dokazom neprijateljstva i prezira, da su odlučili zadržati gradske radnike, smjestivši ih o vlastitom trošku u Elvirin raj; rasuđivanjem vječno podložnih s pravom su mislili da će, ako se stručnjaci zapute cestom nizbrdo, građenje biti zauvijek obustavljeno. Sa svoje strane slavenski je pop prigovorio da tlo na kojemu se građevina podiže pripada matičnoj crkvi a ne upravi državnih dobara, te da prema tome svaku odluku treba donijeti dekan.prev.)Serenissima ("Prejasna"), pridjevak Mletačke republike. (Op.23Naredio mi je da upregnem magaricu koju je uvijek štedio za obilaske župe, i mi krenusmo prema Umagu.Žene su izlazile na balkone na škripu željeznih kotača što je odjekivala u sjeni uličica, okretali su se brodari da gledaju ta kola kojima je upravljao dječak vozeći na slami krupna popa. Videći njega kako se penje stubištem dekanata, onako snažan i neuglađen s dva pedlja hlača izvan halje, počeh i ja sumnjati u ishod poslanstva, i oćutjeh prema njemu malo nježnosti.Sišao je namrgođen kako sam i predviđao, popeo se i oštro mi pokazao cestu povratka, sijekući zrak spojenim prstima kao da me podsjeća da je naše selo na uzbrdici, ali i da ono za nas predstavlja jedino utočište. činilo mi se da smo se toliko zbližili među onim zidovima nagrizenim od posolice i iznenada prekinutim režnjem zasljeplju-jućeg mora, ili sam pak i nadalje za nj ostao neka neodređena pojava na tim kolima, te mi tek što minusmo mlin i muljaču dade znak da stanem, siđe u skoku i ode da se dvaput raskopča iza živice. Kada je to završio, reče "Do vraga!" i strese se malo više nego što je trebalo da bi pokazao svijetu kako je i njegovo strpljenje moglo imati granica.Sutradan dođoše gradonačelnik i dekan u istoj kočiji. Prvi ustvrdi da smo i mi dio općine, odobravajući glavom kao da i on sam u to sumnja i ujedno zbog toga žali; drugi podsjeti na to da su Božja djela zacijelo namijenjena ljudima, ali ostaju Njegovo isključivo vlasništvo. Nitko ništa nije shvatio, čak ni don Kuzma koji je stajao na vratima crkve da spriječi ulazak pa makar i svom neposredno nadređenom. Među

Page 19: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

našim bojažljivim i mrkim radnicima, i onim drugima koji su se samo dosađivali, prljav i neobri-jan ukočeno je stajao Gincastra s prstima pod naramenicama, dajući jasno naslutiti da nikada ne bi mogao biti prihvaćen kao financijer svoga vlastitog spomenika.Bili su članovi općinskog vijeća i Jure Radovan i grof Lazarić, koji su bili poslali pred crkvu volove i zapregu, ali su se oni držali po strani, bilo zato što je takva zamisao morala pasti na pamet njima a ne jednom uškopljenom lihvaru, bilo zato da se ne zamjere općinskim vlastima i24tako dovedu u opasnost povlastice i poštede koje su uživali. No, zbog osebujne naravi dugo odvojenih i nepriznatih ljudi, uvijek je u svakom od nas opstojao neki osjećaj upravo suučesničkog zajedništva kojemu se ne možeš oteti, osobito u stranoj sredini u kojoj i najmanja napomena o čudnoj župi kao da sadrži i sud o našoj ličnosti. Njihova dva predstavnika, koji su ovdje gore bili prestavnicf, svakako su morali podignuti svoje piskave glasove, i vijeće je pristalo na sporazum: dopustiti nastavak radova, ali uz općinski dodatak od osam tisuća na onih sedam tisuća izvjesnoga Virginija Trdića pokojnoga Antuna, povjeravajući izvedbu arhitektu iz Umaga koji je uživao puno povjerenje uprave, dok je onaj prvotni iz Trsta bio osumnjičen kao austrofil i socijalist.Na mjesto plavokosog arhitekta s brčićima u 'Fontani" se smjestio s kutomjerima i šestarima neki crnoma-njasti dugonja koji je govorio "ti" i starcima i stalno bio opsjednut sumnjama. Zatražio je uviđaj odgovornih iz gra-đevinske komisije, iz savjeta vještaka i savjeta geometara, koji su stizali prašnjavi i umorni, te su ih odmah pojili i kljukali, a navečer su im isplaćivali putne troškove. Najugledniji građani Umaga napustili su toga ljeta pristanište da bi izmakli pasjoj vrućini u hladovini murvi, primoravajući don Kuzmu da segne rukom u bisage očekujući obećano odobrenje, te da za nedjeljne mise doda svojoj dosadnoj propovijedi na hrvatskom pokoju besjedu na jadnom talijanskom koji je bio naučio iz našega dijalekta. No starom je bilo puklo pred očima i nedovoljno poznavanje jezika gospode nije ga sprečavalo da ih podsjeti kako je "iz početka Bog učinija svitlost i učinija zemlju, učinija tiće na nebu i ribe u moru, i to ča bi Bog učinija njegov

Page 20: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nepretej je razčinija i On jenega dana mu je reka: vrag, to ni jušto razčinjati ono ča je tvoj Bog odlučija načiniti".2•'l ".M 1 U izvorniku stoji namjesto rappresentanti - presentanti. (Op. prev.) ' 2 U izvorniku na ovom mjestu je iskvareni mletačko-istarski dijalekt: "In prinzipio Dio fava la luze e fava la tera, fava li useli del ziel e il pesse del mar, e zio che Dio fava il suo inimico disfava e Lui un zorno li disse: dimonio, no xe justo disfare zio che il tuo Dio ga deziso di cre-hare". (Op. prev.)15Pod konac kolovoza zvonik još nije bio dopro do drugoga vijenca, kad je župnik sišao niza stepenice župnog dvora i preokrenuo bisage nad jamom za vapno, vraćajući ih vlasniku koji se počešao po glavi misleći na novu hrpicu koja se opet bila stvorila u strunjači."Hoćemo novac od Općine!" prasnuo je don Kuzma u lice arhitektu. Ovaj je uvijek imao spreman smiješak, ali mu toga dana zadrhta usnica. "Nedostaje samo potpis blagajnika", mucao je, "to je pitanje dana..." Njegovi su ga radnici gledali zaustavivši oruđe; on naredi da nastave posao i ponudi se da osobno pođe podići novac.Nije se vraćao: jednoga je dana nedostajao gradonačelnikov potpis, drugoga dana odobrenje nadležnoga okru-žnog ureda Radnici su prosvjedovali da neće više raditi bez plaće, te je jedan primijetio da ima bolesnu ženu, drugi da mora odvesti dijete na liječnički pregled, treći se sjetio sitnog posla na koji se bio obvezao prije nekoliko mjeseci. Odlazili su s ponovo čistim i suhim alatom u platnenoj torbi među ostacima užine.Don Kuzma naloži našim prestavnicima da zaprijete ostavkama. Nijedan se od njih dvojice ne pomače. Samo je on odlazio i dolazio iz župnog dvora u općinu i dekanat, izlažući se opasnosti da ubije magaricu, to jest stavljajući sve na kocku. Jednoga dana krenu uzbrdicom prema Bu-jama, s razrokom sestrom na kočijaševu mjestu i kožnatim kovčegom na slami. I don Kuzma nas napusti bez riječi, možda zato da ne bi morao previše reći. Smatralo se to protjerivanjem koje mu je nekoliko godina prije umirovljenja, jedva jedvice spasilo svećeničku halju.Ostade krnjadak zvonika, čak nije bio ni poravnat, s gomilama kamenja rasutoga svud naokolo, po kojemu se ubrzo nahvatala mahovina i drijemale gušterice. Bio je to dokaz nehaja ljudi

Page 21: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pomirenih sa sudbinom i sakupljenih odasvud, koji nemaju sustavnosti jer nemaju nade; ali nekom se strancu to moglo činiti i kao kakva svetogrdna građevina napola zbrisana Božjom rukom. Gincastra se malo zatim ugasio, niti ne posumnjavši da su spomenici često preuveličana slika onoga koji ih je novčano pripomogao.26IINovi je župnik stigao s dvojim kolima i kočijom, s vlastitim pokućstvom, s majkom i kanarincem, očevidno nakan da ovdje pusti korijen. Pomagao sam pri iskrcavanju, dok mi je starica zapovijedala gunđavim prijetnjama i poprijeko me gledala, kao da se naše poznanstvo bližilo koncu.čudio sam se što me velečasni tjera okositim pokretom ruke i povišenim glasom svaki put kad sam prolazio vrlo blizu debele gospođe što se na ulazu zavalila u naslonjač od vrbova pruća i na kraju je često dodirivao. Isto se to događalo nosačima koji su stali namigivati i udaljavati se pognuti više od smijeha nego od tereta. Velečasni ih je otpustio uputivši ih dekanu po plaću, i dok je namještaj još bio položen uza zid a prtljaga u sredini, poče me mu-čiti pitanjima iz katekizma izmjenjujući ih s pitanjima o misi, pred prividno rastresenim očima te kvočke.Don Michele Ribari rodio se na nekom kvarnerskom otoku, a svećeničko je zvanje prigrlio da spriječi ludu trku svijeta prema vječnom prokletstvu. Svima bez razlike govorio je "ti", pokazujući svakomu da ga već poznaje kao krivca za jedini grijeh, uključući starce i djecu koji su mu bili oličenje pravedne kazne odnosno crvljiva ploda. S oltara, iz ispovjedaonice, s visoke stolice župnog ureda, pri iznenadnom susretu na putu, pljuštale su natuknice i optužbe i preporuke istog sadržaja. Pa kako mu je bila nedovoljna riječ, upletao se u slučajeve i mjesta gdje je pogibelj bila veća. Onako omalenu i debeljuškastu, masne kože i ćelavu možda od rođenja (nekoj vrsti teleta što osta ovijeno pometinom), bila mu je nagonska kretnja, kaskati prema tamnoj mrlji nekog para, i razlučivati, razlučivati, poput ovčara na vratima tora, kako bi muškarci i žene proslijedili odvojeno i čak u suprotnom smjeru, jednako onom što se zbiva u neprestanoj vrevi mrava. Zbog tjelesne kratkovidnosti i stalne sumnje koja nam je zauvijek ostala pomalo nejasna, upadao je i između dvaju muškaraca koji su raspravljali o poslu, između

Page 22: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dviju žena koje su se27m*tmr?w• ! i'zaustavljale na raskršću da malo popričaju: u najmanju ruku razgovarali su o zabranjenim stvarima.Pokazao mi je prilično rano mogućnost da nađem oduška na način koji je čovjeku najjednostavniji i najne-prirodniji, upitavši me da li imam običaj da se dodirujem u krevetu; to otkriće unijelo je u me nemir i odbojnost koji su i te kako bili povezani i s njegovom osobom, i s njegovim iskrivljenim načinom gledanja na spolnost i na život, kao da je rođen iz nekoga takvog osakaćenog čina ili kao da je bio upravo ona ista narasla sluz što mi je štrc-nula po slami u staji. Već sam počinjao zavidjeti Toninu i Ernestu od kojih je jedan, u dobi u kojoj djevojke postaju žene i ne žele da se više igraju doktora, prekinuo nit nevinosti s tikvom, a drugi kroz rupu u bačvi. Ali za razliku od njih dvojice ja izbrbljah sve na klecalu u sakristiji, i vid-jeh njegovo lice kako postaje crveno, a zatim ljubičasto, poput lignje na dnu čamca.Obuzdavao se dok je imao stolu na ramenima, da bi to nadoknadio odmah poslije odrješenja, to jest kada je opet postajao običan čovjek. Nitko mu nije mogao oprostiti upravo to njegovo iskorištavanje trenutka iskrenosti, slabosti i straha (žene s pravom preziru muškarčev dugi jezik). Toga dana, ustavši sa stolice, naredi mi da kleknem na zemlju i pitam oproštenje u nekoliko kipova s kojih sam se povremeno spominjao obrisati prašinu. I on je bio kleknuo i htio da zajedno rečemo očenaš. Osobito je naglašavao "i ne uvedi nas u napast", a na "amen" prislonio je svoj vrući obraz uz moj šapćući gotovo preklinjućim glasom: "Obećaj mi da to nećeš nikada više učiniti, zakuni mi se".Trenuci blagosti, ili jednostavno primirja, javljali su se u njemu samo onda kada je njegov bližnji bio bez mrlje; ali su bili rijetki i kratki, jer čim bi se taj udaljio zbog bilo kojeg razloga, opet bi zgriješio. Zapravo, uskoro bi nešto opet natuknuo i zagledao se u oči, pitajući me zar ne smatran1! da je došao čas da se ponovo ispovjedim. U slučaju da sam to poricao, povlačio se u gunđavu šutnju punu uvrijeđenosti, piljeći u moje ruke koje su držale

Page 23: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sklenice ili misal; kad sam to jedva čujnim glasom potvrđivao, os-28tavljao je sve da bi pošao ispred mene u sakristiju i ispitao me. Nije priznavao česte ponovne padove, ali ni suviše dugotrajnu nedužnost u koju nije vjerovao.Jednoga me jutra iznenada upita zna li mati za moj grijeh, pa čak jesam li joj pružio priliku da to primjeti. Že-stoko sam prosvjedovao osjećajući prvi put da za izvjesne ljage nije Božji sud ono čega se najviše bojimo i čega se iznad svega sramimo. Više nisam griješio, bar ne na onaj način što sam ga bio naučio od njega koji se, kad ga je tako dobro poznavao, morao njime služiti, a možda ga nije ni smatrao krajnjim smrtnim grijehom. Don Michele je u strahu mrzio i ugušivao upravo ono o čemu je imao nejasne spoznaje, kakve obično imamo o nečastivom kojega on nije slučajno poistovećivao sa ženom i njezinim nepoznatim prirodnim dijelom. O spolnom općenju nije znao ništa do li neizbježne tehničke mogućnosti da se može počiniti, ne poimajući što stvarno pruža, što oduzima a što ostavlja, gdje, kako, kada i zapravo koliko; vjerojatno je zamišljao da je sljubljivanje moguće u trenu oka i posvuda, kao u ptica i kukaca.Zato je kao župnik bio najmanje podoban da se ukorijeni u ovoj župi gdje je vjenčanje, prema običaju koji su svi poštovali, češće bilo nastavak nego početak, a nerijetko mu je prethodilo i neko žurno krštenje. Isprva se služio datumima kojima je raspolagao da sastavi dugu crnu listu vanbračne i nezakonite djece, priležnih i rastavljenih parova, čak ponovo vjenčanih udovaca i udovica, s porodom i bez njega. Ne objavljujući imena, pozvao je sve prijestupnike da se jave u župni dvor na razgovor; ali svi su osjećali da im je savjest čista i da su svi pod optužbom.Iduće nedjelje razvio je svoje listine i stao čitati pomažući se kažiprstom; njegova majka, najljepši cvijetak u vrtu, sjedila je u prvoj klupi i potvrđivala glavom. Ako je srce udaralo u grudima od samog spomena vlastitog imena, prezimena i očeva imena kada su se pri kraju propovijedi objavljivale mise naručene za idući tjedan, to pogibeljno mučno čitanje, koje nije poštedjelo ni stupanj srodnosti nekih nepopravljivih priležnika ni ljubavnika za jednu noć, prosu između klupa žestok i prigušen muk kao da29

Page 24: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

S?'je od još zelene trave koja neće da se upali te više dimi nego što gori. čim sam odložio misal na klupu u sakristiji, potrčah pogasiti svijeće na oltaru; crkva je bila prazna, prostor pred njom pust. Nijedna žena nije prošla kroz grobljanska vrata s pregršću svete vode, kao da se sramota protegla i na mrtve; nijedan se muškarac nije zadržao da izmjeni cigaretu sa svojim međašnikom ili s vjenčanim kumom, kao da je i te veze što su nadomještale rodbinstvo vrlo rašireno u župi trebalo tajiti.Stanovništvo je postalo složno, jer nije bilo obitelji koja nije bila neposredno ili posredno orođena sa svakom drugom; pala je ograda između bogatih i siromašnih, splasnulo podrugivanje koje je dijelilo lukave od bezazle-nih, nestala ona crta, još neodređena i krivudava, koja je ulazila u istu kuću s dva ognjišta i iz nje izlazila da bi ovamo smjestila Talijane, a onamo Hrvate. Ali to se nije dogodilo samo zbog toga svojevrsnog žigosanja; župljani su - a s njima i ja i moja majka - osjećali duboku nastranost i neprirodnost zakona don Michelea Ribarija.Po našem načinu govorenja i našem poimanju, sve što je postojalo na životu i od sebe davalo život, to "se prima-lo": grožđe i masline u cvatu, cijep na trešnji ili kruški, ali i neka kupoprodaja, zamjena zemljišta ili razmjena volova. Kad je dvoje mladin počinjalo jedno drugom udvarati, njihovi su očevi, ako im je to bilo po volji, govorili: "Možda se primi". Slika je zacijelo potjecala od prizora dvoje pasa koji su se stvarno "primali" i tako prianjali da smo i mi dječaci morali priskakati u pomoć izlijevajući lonac mlake vode na njihov upaljeni kraj. Neizbježno i trajno oplođivanje (koje se, ako bi se jedne zime i preskočilo u kojoj kući, ponavljalo svakoga mjeseca u staji, svakoga sata i svake minute među granjem i travama u polju) navodilo je na nedvosmisleno razlikovanje, ali i na stapanje u jedan jedinstveni pojam muško i žensko koje se ne zove uzalud još i muškinjom. Za nas su muško i muškinja čak i stabla iste vrste: muški se hrast probija ravno u zemlju samo s jednim glavnim korijenom usred panja i teškom se mukom izvlači, valja se latiti konopa i dovesti volove da potegnu; hrast muškinja širi se površinski s tolikim ogranci-j'30

Page 25: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ma da ih drvosječa mora strpljivo otkrivati i zatim sjeći, onako kako to čini liječnik s tumorom u žena, koje često uspijevaju da se izvuku, dok se tumor u muškaraca nemilosrdno probija u vitalni organ i nijedan se ne spašava. Bagrem muškinja pruža grane obrasle više mahunama nego lišćem, a ti plodovi čak i osušeni ne opadaju ni zimi, dok ogoljelo muško (kao što je i drug mu hrast bez ijed-nog žira) raste uvis kao povrće posijano za mlada mjeseca. Pojam nerazdvojiva para nalazi potvrdu upravo u obrtničkim proizvodima koji dolaze iz stolarove i kovačeve radionice: u drvenim i željeznim vijcima, u prozorskim šarka-ma, u lokotima pribijenim na vrata, gdje se sve sastoji od muškog i muškinje koji jedino spojeni mogu djelovati. I čovjeku, ponajviše čovjeku, prvi je i posljednji zadatak da se spaja i daje plod, tako da žena kad rodi kćer sama po sebi postaje stara makar imala šesnaest godina, poput mjeseca na dan kad postaje pun, a tako je i otac stari prema sinu, pa oba roditelja mogu dvoma prve djece dati svoje ime, jer će se po pridjevku mlađi i mlađa, stariji i starija, razlikovati dva Antuna i dve Marije. U staji s govedima također postoje mladi Gajardo i stari Gajardo, mlada Rusina i stara Rusina, dok silazeći u svinjac i u kokošinjac ostaje razlika između samca i samice, što ili skače ili se šćućuri, te između mladoga i staroga prepoznatljivijih po skoku.Kad se dobro razmisli, samo se netko rođen kao don Michele Ribari (nekoć Ribarić) u seljačkoj otočnoj isto toli-ko zatvorenoj sredini mogao takvom žestinom opirati viđenju života, prozirnom i zbijenom poput kristala. Dok su crkveni nadstojnici i dva općinska vijećnika različito nastojali kod crkvenih i građanskih vlasti da ga odaleče, on nije odstupao. Nedjeljom je iščekivao prorijeđeno stado samih starica stražareći na gomili sivog kamenja koje se sada činilo kao da je palo s neba; i na te malobrojne crne rupce zauz-lane ispod brade, koji su ponajviše prigušivali zvukove i glasove, osipao je usplamtjelu propovijed namijenjenu opakoj župi koja je sada odbijala priznavati i zapovjedne blagdane, dok mu je odgovarala jedino majka koja je uvijek, kao da je balzamirana, sjedila u prvoj klupi, nalik na božanstvo neposredno ranjeno našom pohotljivošću.rZahvaljujući ispovijedima ugrabljenim u malaksalosti nakon grešnog ali uspjelog poroda, vratio je četiri oca isto

Page 26: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tolikoj novorođenčadi, možda i darovavši ga pokojemu; i na svakom od četiriju obreda bila je neka vrsta svjedoka ili krštenika više, srodnika koji od sebe dugo nije davao glasa i kojega su, iznenada iskrsnuloga, obično sakrivali od drugih iza nekog zastora. U dvojbi sve do posljednjeg trenutka hoće li se svečano obući ili se pretvarati da se tamo našao slučajno, ulovljeni otac primicao se bojažljivo i smeteno malom skupu s babicom, važeći kao zamjenik kuma bez poklona. Don Ribari je otimao svijeću pravom kumu i gurao je njemu u ruku namećući mu obrazac priznanja koje bi ovaj ponovio i da je bio siguran da se igra glavom. Tek se tada velečasni naginjao da izagna sve demone iz usta, iz ušiju i iz očiju djeteta, nad kojim će opet imati punu vlast u dan posljednjeg pomazanja; i odmah je trčao u župni dvor da se veseli s majkom, i da zabilježi u knjigu krštenih crvenim slovima "patrem se declaravit".1 Stara je sa svoje strane izmamljivala novosti o onoj glavnoj koja nije bila prisutna tom obredu, podvrgavajući mučnom preslušavanju moju majku koja joj je poklečke ribala pod, i koja mi je pri povratku kući više puta suznim očima dala razumjeti kako je gospođa bila prema njoj još ljubaznija nego njezin sin prema meni.Držim da su to bili jedini neuredni porođaji u razdoblju u kojem se najviše bludničilo, s većim užitkom i slo-bodom nego i u kojem drugom. Pobačaj prvi put nije bio osobna stvar žene naoružane pletačem iglom ili guščjim perom: imala je svjedoka u najpovjerljivijoj prijateljici, posebno u sestri ili snahi, koja je uzvraćala uslugu istim instrumentima i sa suučesničkom pribranošću. Obavljala ga je i starica iz Rupe, slaveći ga svečano ispiranjem i škrop-Ijenjem, dok su one bolje stojeće jurile ravno babici, kad ne bi dale upregnuti konja da bi se vratile iz Buja ili Umaga previše namazanih obraza. Ali malo je kuća imalo više od jedne spavaće sobe, a djevojke, videći kako to čini tetka s bolesnim mužem u kuhinji, možda i vlastita obudov-Latinski: "Priznao je očinstvo". (Op. prev.)32jela mati u obitelji s mnogobrojnim muškarcima, koristile su se time da što dobrohotnije ocijene ono što su odlagale sebi dopustiti.Umnožiše se vjenčanja jer mlada srca osjećaju zahvalnost, a u isto su vrijeme žurili da prevare žensko oko koje

Page 27: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

je bilo pridodano župnom dvoru. Svirači na harmonici, obično kovači-kolari slobodni-subotom popodne i nedje-ljom, odredili su sebi plaću, jer su morali zatvoriti radionicu cijele sedmice, podižući cijene od petog kolovoza kojim se otvarao mjesec sajmova. Plesovi po blagovaonicama proširivali su se i po gumnima za nepozvane, omogućavajući susrete i stvarajući podlogu za nove brakove. Don Ribari je zbunjeno upadao kao u neki vinograd zaglu-šen cvrčcima koji bi odjednom zamukli te iznova zacvrčali malo dalje i iza leđa.Ali čak ni njegova mašta, koja je željela još napučeniji svijet, nije sezala dotle da posumnja u prevrtanja po žitu i zreloj djetelini u satima kada su još samo šturci pjevali. Toga je ljeta proslavljena najraskošnija svadba koju pamti župa između najmlađeg sina Radovanovih i najstarije kćeri Bonifazijevih: dva dana neprekidnog pirovanja u Boni-ma i dva ista takva u Radovanima. Dva stara posjednika podijelila su troškove za izgaženo žito oko njihovih dvora; zatim su se morali složiti i za ono što se protezalo uz prijeki put između dva sela i koje je u po bijela dana prihvatilo pijanu povorku (netko se zaletio i otkrio da je mlada prevarila muža još prije nego što je bila posvećena bračna postelja).I ja se prikrpih rulji vršnjaka pomamljenih poput pasa koje .nikakav lanac ne može zadržati kad se zrakom raširi miris uspaljene kuje; ali zbog obuzdavanja poteklog od zvanja i budnosti starješine ja sam izgubio korak i pao u naručje Elvire koja je već odavno bila ostala sama u lokalu s metlom u ruci i dvije muhe u litrenjači na tezgi.Koliko se nauživah na njezinoj strunjači od bijele vune. Bio sam malo popio i pravio sam se da joj pomažem u spremanju sobe za posjet nekoga presvijetloga. Ona me poče prva zadirkivati polazeći upravo od moga zanimanja, ali joj spremno uzvratih da bih se odmah rado objesio o3 - Bolji život33zvona koja su joj virila iz prsluka. Vidjeh kako se mijenja, gotovo u času kvari poput mlijeka koje nije uspjelo usku-hati, pa to i na mene prijeđe te se nađoh na njoj; malo me je privlačila k sebi, malo se odmicala, da bi me opet potražila vatrenije nego prije, dok joj se gjas mijenjao u prikladnije zvukove. U toploj mekoći u koju sam bio utonuo da se posve rastopim jedva sam uspio pomisliti kako bih pristao da budem sve u životu samo ne pop.

Page 28: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

A kad mi se povratila mlaka krv, dok je ona navlačila čarape i zadirkivala me govoreći kako je mislila da me je župnik dao uško-piti, osjetih kako mi je dužnost da pomalo dam za pravo tom nesmiljenom dušobrižniku: put koji je vodio crkvi nikada se ne bi sreo s onim kojim sam se tek bio uputio, jer se s jedne strane činilo upravo nepravednim da čovjek uživa u tako potpunoj radosti, a s druge ludini da se nje odriče.Moji su drugovi morali doći do istoga zaključka, ali su bili slobodniji od mene pa su postupili prema dobi i ćudi onih koje uvijek uzbuđuje novo iskustvo. Podijeljeni u parovima iza živica, sačekali su župnika koji se vraćao s večernje šetnje koja ga je vodila sve do kolnog puta da pogledom zaroni u pakao kod Elvire koja je stajala na vratima s rukama na bokovima i grudi obnaženih više nego obično. Jedan je stanjio glas a drugi ga produbio, te su besramnim ponudama i zahtjevima, stenjanjem i prigušenim smijehom od zadovoljstva hinili zagrljaj tuđ njihovoj mašti, a vjerojatno primjeren popovoj. Prispodobljavanje je bilo uspješno i don Michele, slušajući kao svjedok prvi put taj jedini grijeh, bojažljivo odgovori na latinskom i otrča u crkvu da probudi svece.Iduće večeri oboruža se štapom i mene primora da ga pratim s fenjerom. Isprva se čuo samo ženski glas koji je poput ševe pjevao o svojim čežnjama. Župnik poče udarati po kupinama i ote mi svjetlo da potraži ulaz; ali iz druge se živice izvi objesno ćurlikanje kosa koji je tražio ono što mu je pripadalo. Sala se morala izroditi u najbezazlenije i najprostije razmetanje. Po onim razdešenim glasovima i šumovima, više nego po mom nastojanju da prigušim smijeh, shvatio je da su to bili dječaci. Uspio sam izbjeći34pljusku, ali mi stade uvrtati ruku iskaljujući na meni dobar dio svoga bijesa, sve dok ne stigosmo do kuća u Kru-žićima. Uputio sam se duljim puteljkom, tobože zbog blata, i moji su drugovi, iako odjeveni, već bili u postelji. Najviše me iznenadilo to što su roditelji prvi put prikrili ne-valjalštinu svoje djece.Takvo stanje nije moglo potrajati, župa je upravo u razdoblju najveće netrpeljivosti upala u posvemašnju ras-puštenost. Rijetke još bogobojazne osobe išle su na misu u susjedne crkve, a drugi su i nedjeljom stalno ujarmljivali volove i udarali po nakovnju, dopuštajući sebi jedva pola dana praznovanja u najmilijem danu

Page 29: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tjedna.Došao je i dan kad je uklonjen don Michele Ribari, ali kasnije nego što se predviđalo: premnoge su i raznolike bile optužbe, i ne sve na njegovu štetu, što su ih pretresali crkveni nadstojnici i izaslanici da bi se prikrila jedina istinita. Zamjeralo mu se da misi na talijanskom, ali bez obzira na činjenicu što je vjernost "slatkom jeziku"1 bila sve prije nego greška, kako u obližnjem općinskom sjedištu tako i u biskupskom sijelu u Trstu, on nikada nije pravio razlike između Talijana i Hrvata, jer ga je drugo tištilo. Optuživali su ga da je odbijao blagosloviti staje i održavati molitve za usjeve u poljima, kad je već dobar dio crkve bio sklon da u tim starim obredima vidi ostatak poganstva. Bio je nagnao neke očeve da priznaju vlastitu djecu, ali porod je i onako bio zaštićen. Pokušavao je ometati plesove, ali ih t (zapravo nikada nije spriječio. Suđeno nam je da nikada ne i možemo izreći istinu koja nas iznutra muči, bojeći se uvijek da je samo ona koja se tiče nas prostija nego gola.Drugi pop iz moje priče razriješen je dužnosti dušobrižnika u župi M. zbog neodređenog nezadovoljstva njego-vih župljana, ali je zbog svojih nesumnjivih zasluga bio unaprijeđen u duhovnika nedalekog sjemeništa; bila je to odluka koju je, držim, nadahnuo sam đavao. Naprotiv, naša osveta mogla je poteći samo iz neke bojažljivo ponosne naravi koja nas je navela da se zabijemo u kuću na dan njegova premještaja.1 Poznata iredentistička uzrečica "dolce favella". (Op. prev.)I *IIIUvijek ga se sjećam ovako: sjedio je na najvišoj stepenici župnog dvora na svojoj studentskoj torbi u kojoj su bile samo knjige i brevijar, tako mlad da je ostavljao dojam da su ga ostavili ispred zaključanih vrata. Javljala se prva svjetlost zore kad su me čavli njegovih teških cipela privukli pukotini pritvorenih prozorskih kapaka.Pušio je polovinu cigarete utisnute u cigarnik, udišući polagano, ali s uživanjem. Ustao je, imao je kretnje visoke i koščate osobe; prešao je čistinu sve do crkve, promatrajući najprije vrt pa opet župni dvor, zatim prijeki put prema Radovanima utonuo u mrak, krnjadak zvonika s razasutim kamenjem, drvenu nadstrešnicu u kojoj su s greda nepomično visjela tri zvona. Nasuprot pročelju crkve zatvorio je drugi polukrug obuhvativši moju kućicu s

Page 30: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prozorskim kapkom koji se potresao bez daška vjetra, pute-Ijak za Kružiće, bijelu cestu što se spajala s cestom za kola i kočije s koje je vjerojatno netom bio sišao. Podigao se na prste da pročita natpis na gornjem pragu, zatim se nagnuo na rupu ključanice skinuvši naočale. No odmah je uspravio gornji dio trupa kao da je osjetio da ga je moj pogled zatekao u prijestupu i da svaki oprezan pokret između noći i dana ima u sebi nešto lopovsko.Bio je poda mnom, plave kose razdijeljene savršenim razdjeljkom, okrugle i bijele tonzure na zatiljku poput male hostije. Gotovo mlječnoj nježnosti obličja činile su opreku dvije debele žile na vratu i pramen crnih dlaka koji je virio iz ovratnika. Začuo se tihi glas na najčišćem hrvatskom što sam ga do tada čuo: "Stanuje li možda ovdje gospodin zvonar?".Sišao sam u žurbi i mi se pogledasmo. Nadvisivao me za pola glave, ali sam ga još mogao dostići. Očekivao je da će ugledati kakva barba Zvanu*, pognuta i brkata, a ne da1 Barba na mletačkom narječju znači stric, ujak; ali i naziv iz poštovanja koji se daje svim starijim muškarcima koji je prodro u hrvatsko narječje kojim se govori u Istri i Dalmaciji. Tome u ženskom rodu odgovara gnagna, što znači strina, ujna.(Op. pisca)36će se ogledati u zabrinutom licu početnika. Nije mogao zadržati smiješak koji mu je ublažio nepravilnost pomalo namrgođena lica, zbog kojega se - prema mom prvom sudu - još kao dječak odijelio od pristalijih drugova, smi-reno misleći na sjemenište. Popeo sam se da uzmem ključeve i na pogled svoje majke, više uznemiren nego radoznao, odgovorio sam s hinjenom ravnodušnošću: "Neki mladi".Otpratio sam ga do župnog dvora. Zastao je na prvoj stepenici i svratio po prvi puta moju pozornost na obrise pluga, lopatice za čišćenje zemlje s lemeša i sjekire uklesane u kamenu. Upitao me tko ga je tamo postavio, a ja sam slegnuo ramenima da pokažem kako se oduvijek tamo nalazio. Otvorio je torbu, izvadio iz nje crtaću mapu i stao je listati sve do stranice na kojoj su bili istovjetni crteži objašnjeni sitnim i ujednačenim rukopisom. "To je nadgrobni kamen hrvatskih seljaka iz šesnaestoga stoljeća."činilo se da ga je to otkriće tako obradovalo te je veselo prolazio iz jedne sobe u drugu koje su ostale gotovo prazne, sretan zbog ono malo pokućstva što ga je nalazio i u mislima određivao za

Page 31: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

vlastitu upotrebu. Otrčao sam kući da naručim kavu; kad sam se vratio da ga pozovem, odgovorio mi je da "ćemo" prije reći misu i lukavo mi namignuo.Dok sam ga vodio po crkvi i sakristiji osjetio sam da sam uznapredovao u svom poslu; međutim upravo mi je toga jutra pripalo da prvi put poslužujem i pomažem kod mise. Držeći jednom rukom kalež pod velom, a drugu položivši na patenu, zastao je i tiho me upitao za ime, i ohrabrio me smiješkom neka pođem naprijed, kao da potvrđuje kako smo spremni krenuti, i kadri pokušati.Očekivao je moje odgovore kao da su zaista njemu bili upućeni i kao da su rnu dopuštali da nastavi; sa svoje strane čitao je ili naizust govorio svoj dio upravo za me, uključujući me u zajednički zaziv da misa uspije, da se žrtva obnovi, da Bog uistinu siđe k nama. Za razliku od svakog prijašnjega puta, neki šum ili prejak zvuk što bi dopro izvana da nas suoči s ravnodušnom postojanošću života nije nam smetao; brzo se gasio valjajući se među praznim37klupama kao još daleka tutnjava, a naši budni i snažni glasovi bili su sami po sebi odgovor da i tu unutra bije život ne isključujući onaj vanjski. Suprotno drugim svećenicima što su se jedino za posvećenja i pričesti čini se sjećali, a možda i žalili mladenačku žarku želju, neovisno o bilo kakvu obziru, što ih je navela da prihvate svećeničko zvanje, on pokaza istu odmjerenu i čak neusiljenu pribranost, sve dok se opet ne nađosmo u sakristiji gdje je, skinuvši misno ruho i ostavši kao gol u redovničkoj haljini, protr-Ijao ruke i lako me udario po ramenu da me uvjeri kako smo uspjeli. Zatim pođosmo na kavu mojoj majci, i mladi je kapelan zatražio da mu u nju utoči malo lozovače.Cijelo vrijeme što je prospavao na mom krevetu poslije putovanja koje je vjerojatno neprekidno trajalo svu noć, uz majčinu sam pomoć oslobađao kuću svega što nam nije trebalo, a njemu je moglo poslužiti; zatim se da-doh u potragu za drugim namještajem u četiri kuće u Kružićima, gdje su mi spočitnuli da sam stao na popovsku stranu. Pokretao me neki novi i još nejasni osjećaj da nešto damo nekome tko, iako bi s pravom to mogao tražiti, ne pokazuje čak ni da to očekuje; a ujedno i neka nada, koja se razvijala na još potisnutim razočaranjima, da je taj

Page 32: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

svećenik onakav kakvima sam zamišljao da svećenici moraju biti.Zatekao me s majkom u župnom dvoru kako postavljamo željezni umivaonik. Prekrižio je ruke ogledavajući se naokolo i mašući glavom: "Ljudi moji, sve ste ovo za me učinili...".Pustio sam ga da ode u crkvu izmoliti krunicu, a kad mi se učinilo da bi ga trebalo pozvati na večeru, nađoh ga na koljenima nasred crkvene lađe kako pažljivo na list papira ne prepisuje dobro uočljiv napis na grobnici Radova-novih, nego čudne poluizlizane znakove stisnute u krugu na susjednoj grobnoj ploči, nalik gustom nizu sitnih grab-Iji i vila."Bogat ulov", pozdravi me ustajući, "vrlo zanimljiv glagoljski natpis koji će mi poslužiti za doktorsku tezu". I poče mi sa sve više žara objašnjavati otkriće. Pokaza kažiprstom najniži red onih uspravnih znakova koji su mogli38podsjećati i na skupine muzičkih nota, pročitavši 1524. godinu. Uvijek smo mislili da je župa nastala dolaskom starješine Zorzija Radovana prebjeglog za turske najezde na Albaniju i pokopanog, kako je stajalo na nadgrobnoj ploči, godine 1676. Vjerojatno se borio na strani Mlečana protiv Turaka, jer mu je crni povez presijecao čelo; i stigavši u Umag s jednim bragocom1 punim sinova i nevjesta, naredio je muškarcima da krenu u šumu i da se ne zaustavljaju dok ne nađu travu habat2 koja raste samo na dobroj zemlji. Njegovo je ime, s naslovima kapetana i gastalda, bilo urezano i na gornjem pragu vrata. Sad sam doznao da je postojala prije toga također pod mletačkom vladavinom, mala zajednica vjerojatno uništena kugom 1630, koja je imala vlastitu crkvicu kojom je upravljao ilirski pop i služio se glagoljicom, prvim slavenskim pismom što ga je donio sveti Metod u Moravsku, a raširili njegovi učenici, od kojih su neki poslije njegove smrti prebjegli u Bugarsku, a drugi u Istru i Dalmaciju. Iza riječi mladoga učenjaka dirnula me bojažljiva i priprosta tajnovitost tih istrošenih i neodgonetljivih slova, gotovo poruka, znak raspoznavanja za druge prognanike koji su se iz šuma po unutrašnjosti otiskivali sve do granice s koje su mogli gledati more. Ali još me više zbunjivao zanos kojim me je kapelan poučavao, i ono njegovo zadovoljstvo koje nije proistjeca-lo iz neke stvarne koristi niti iz osobnog uspjeha postignutih prvoga

Page 33: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dana njegove misije.Zastao je da dovrši neku misao i dao mi znak da šutim, zatim me sa sobom poveo iz crkve, popeo se u dva skoka uza stepenice župnog dvora i otišao u posljednju sobu koja je služila kao župni ured. Otvorivši klimavi ormar, njegova je spretna desnica prelazila preko hrbata matičnih knjiga uvezanih u pergament; izvukao je jednu tako usku i visoku da se mogla uvući u džep. Njegov je kažiprst brzo listao debele požutjele stranice ispisane i na rubovima, zaustavljajući se povremeno kako bi istaknuo koju rečenicu poprativši je smiješkom ili gorkim bora-njem usana. Odjednom na otvorenu knjigu spusti cijelu1 Bragoc (tal. bragozzo), ribarska jedrilica (Op. prev.)2 Divlja bazga. (Op. pisca)39ruku. čitao je pomno, redak po redak, pokazujući da dobro poznaje talijanski jezik i dijalekt, i nesvjesno se naslonio leđima na prozor kroz koji je prodirala zadnja svjetlost sa zapada.Kad je završio, zadrža stranice između dva prsta i po-zva me k sebi. Prepoznah isto pismo kao u crkvi, ali tako brižljivo i zbijeno da se činilo kao da je tiskano. "Nisu zadržali više od koju godinu popa šćava1 Ivana đuretića", primjeti s prizvukom mržnje bliske preziru; "i velečasni Danelletti uspio se vratiti".Opet je stao listati preskačući cijele skupine stranica. S vremena na vrijeme čitao je glasno, oponašajući ravno-dušnost nepoznatog preteče razlaganjem zapisa: Prijeđe iz ovoga u bolji život sinoć o večernjoj Gospar Rušnjak pastir ovčar Carskih Imanja u službi grofova Lazarića u dobi od 35 godina. Pristupi sakramentu ispovijedi prethodnoga dana, ali zbog svoje neumjerenosti u piću rakije i vina naprasno izdah-nu. Odjeven izvuče se iz postelje i ispružen kraj vatre govoreći tako osta, i danas u nazočnosti mene, plovana Lucija Danel-lettija, bje pokopano tijelo na ovom groblju. A nakon stanke ispunjene šuštanjem okrenutog lista nastavio je sricati: Prešao je u bolji život Domenico Tomat Furlan pastir i sluga gospode Radovana, bješe pokopan na ukopištu slugu ili pak putnika kako ih naziva prosti puk... Odletje na nebo jedan anđeo od Radovanovih i bje pokopan u crkvi u obiteljskoj grobnici... Odletje na nebo Zvane sin Zvane Poropata od Mafije Ciganina u dobi od 6 godina, putnik potucalo, poslije više 4 dana bolovanja pogođen bolešću groznice sa proljevom i glistama u selu Lazarima ispred peći grofa Nikole Lazarića pod ciganskom daščarom... Prirodnim je glasom

Page 34: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nastavio objašnjavati: "Zacijelo su vrlo bogati ti Radovani i ti grofovi Lazarići; No evo još mojih carskih i austrijskih i nadvoj-vodskih sunarodnjaka, gurnutih iz našeg prirodnog i feudalnog pakla u zemlje koje im se pokazaše gostoljubljivi-jima". Prije se zadržavao na najzanimljivijim zabilješkama, sada je čitao ne preskačući nijedan smrtni slučaj, toliko su morale biti tužne te godine. činilo mi se da slušam litanije1 S'ciavo venecijanski rob (talijanski schiavo), pogrdna igra riječi kojom su Mlečani nazivali Slavene: šćavo umjesto slavo. (Op. prev.)40svetaca prigodom molitava za usjeve: Prijeđe u bolji život Zvana Levaković od 30 godina, reče da su je izbatinali Martin Dubac i sestra mu, pripadala Svetom Ivanu gdje je služila i gdje je vidješe kako leži među grmljem ispod kuća... Katarina žena Mafije Sinkovića iz Sovinjaka, gornja Bujština, oko 30 godina, jer bješe pretučena, kako je to po vidljivim tragovima na licu i vlast utvrdila... Antun sin Zvane Radina zvanog Ce-rišnja od 33 godine poslije jednomjesečne stalne bolesti koju donese nakon izlaska iz rovinjske tamnice, i od vodene bolesti, i umoran od duga puta tu izdahnu... Antonija Zvane Sker-lića zvanog Tirittvanti u dobi od oko 56 godina uboga prosja-kinja u stanju trajnog oporavljanja skupljajući milostinju u selu Lazari nanovo oboljela i pritisnuta kostobolnom groznicom i gladovanjem, skloni se u straćaru iza kuće Zvane Schia-vuzija gdje sam joj ja župnik Bassanese podijelio sakramente... Jela kći Simuna Kljuna od 6 godina rodom iz Momjana, prosjakinja, poslije dva mjeseca bolovanja umrije u straćari gospodina Nikole Radovana... Andrija Burla oko 30 godina rodom iz Rovinja bje u vojnoj službi pod francuskom vlašću a napokon i pod sadašnjom austrijskom vlašću već dvije go-dine odsutan iz čete s otpusnicom iz Venecije i zatim prosja-čeći naokolo po ovoj župi bolestan iscrpljen od groznice i slabosti ... Odletje na nebo Francesco nezakoniti sin Marije đoniš Manjine rodom iz Krasice, gornja Bujština, sada služavke gospodina Carla Bonifazija, u dobi od 13 mjeseci, bje zbrinuta od nepoznata oca... Magdalena Nepomućena prijeđe u bolji život sedmoga dana svoje bolesti i upale, uzrokovane umorom, vrućinom i žeđu... Ana Krt rodom iz Senjaka, neudata u dobi od 30 godina,

Page 35: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

lutajuća služavka kojoj se ne zna otac, umrije pod krovom gospodina grofa Lazarića... Anđela Kri-vičić Benetov u dobi od 10 godina, skitnica kao i otac mu i dva druga djeteta rodom iz Draguća u kotaru buzetskom... Magdalena Petohleb, od 52 godine, prijeđe u bolji život u selu Radovani, bijaše nakazna šepavica i prosjakinja...Bio sam se sasvim okrenuo prema zalazu sunca i, zamišljajući šumom obraslo i nepravilno nadizanje crvenih, i žutih i zelenih čestica zemlje poput zakrpa na hlačama i suknjama najbjednijih među skitnicama, ponovo sam ih vidio kako nesigurno tumaraju od kuće do kuće, kako ih41ostavljaju pred vratima s jednim kruhom preostalim od prijašnjeg pečenja, kako ih s nepovjerenjem uzimaju na nadnicu i tjeraju jer ih zatekoše u krađi, kako bludniče i opijaju se, kako se divljački tuku otac i sin, žena i muž, brat i sestra. Bila je to dronjava i iscrpljena povorka, koja nije bila ograničena samo na mletačko doba; trajala je i do tih godina, iako smanjena na prorijeđenu, ali neprekidnu povorku. Smatralo se da su odgovorni i zaista zaslužni za svoje nevolje, Cigani zato što se jedan od njih prolazeći Palestinom spotaknuo o Gospin plašt i poderao ga, a Ona zauvijek proklela njihovu rasu, drugi (Cici,1 Savrini, Morla-ki2 ili jednostavno oni iz gornje Bujštine) zato što su ukrali iz crkve ulje iz kandila, udarili nekoga popa, jeli mrs u dane posta, držali odraslu djecu bez krštenja, svi pak zato što nisu imali nimalo volje raditi, činiti dobra djela, zarađivati i štedjeti. Bili su izloženi milosti i nemilosti pasa i djece; i ja sam sudjelovao u bacanju kamenja na Luču Ciganku; mladići iz Radovana opili su Joakima prvom rakijom od devedeset gradi; na nekom sjeniku u Lazarima jednu je noseću nadničarku silovalo nekoliko muškaraca i ostavilo je bez svijesti. Samo je župnik bio dužan da dozna dob i prezime kako bi zapisao rođenja, smrti i pokoji rijedak brak među njima koji nije obećavao ništa dobro, iako je istina da se jedan na svakih sto mladića vraćao kući s dugotrajne vojne službe kao čovjek i skromno stupao u neku radionicu da izuči zanat, ili je neka djevojčica uzeta u kuću služila kako treba i pokazivala više brige za obitelj nego kći štedeći, odlazeći na spavanje prije gospodara kako bi im na vrijeme pripremila kavu, nikada ne za-stajući putem da sluša razgovore čeljadi koji odvraćaju od vlastitih poslova: udavale su se ovdje, i tako su

Page 36: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nastale mnoge naše obitelji koje su sada odmjeravale kruh ili zatvarale vrata novim skitnicama koji se još zovu Petohleb ili Tirittvanti.Mladi svećenik bješe zaklopio matičnu knjigu i lupkajući zglavcima po pergamentu, kao da je pročitao moju1 Nastanjuju visoravan koja se proteže od Trsta do Rijeke; smatra se da su podrijetlom iz Rumunjske. (Op. pisca)2 Podrijetlom iz unutrašnjosti Dalmacije (Op. pisca)42posljednju misao, probudi me da je potvrdi i odredi: "Ovdje je cijela vaša povijest. Ni u jednoj tiskanoj knjizi nisam pročitao ime ove župe".Soba je bila utonula u mrak, no svejedno sam uspio opaziti blijesak njegovih zubi što je mnogo pridonijelo da ga smatram najiskrenijom osobom koju sam dotada sreo. Međutim, nisam odmah prepoznao svoju majku, zabrađe-nu crnim rupcem, koju moj otac bijaše doveo s brežuljaka gornje Bujštine. Zastala je na vratima noseći nam toplu večeru zamotanu ubrusom, kao dvojici nadničara na okrajku njive.Pokazao sam mu sva sela i sve putove i staze što su ih povezivali: Radovane, sve odlučnije da privuku u vlastitu gostionicu i u Radovanov dućan i muljaču Elvirine mušterije; Orehe i Kraste s ljudima u polju od zore do mraka i ženama što vade kruh iz peći i kuhaju napoj za svinje i kašicu za janjce; Lazare, obrtničko središte i naj-talijanskije selo, s potkivačem, stolarom, mesarom i mlinarom, često u zavadi s kolonima grofova Lazarića; Frus-karu u cijelosti nastanjenu zidarima Trevigin; Bone, go-stoljubivije od svih ostalih, gdje su zapravo najprije poči-njale svečanosti uoči blagdana u dvoru Bonifazijevih i uvijek završavale na radni dan popraćene harmonikom; Fraš-kice poput Oreha, samo s ljudima više zaokupljenim stokom u stajama; Gorinjce, na straži za one koji idu na Kras ili s njega dolaze; Rupu i Monturu, među trnjem i kamenjem, gdje se žitelji nikada ne sastaju s drugima; Muškate, podjednako nepovjerljive koliko i nastrane zbog jakog vina s pjeskovita zemljišta. Ne propustismo ni osamljene kuće po brežuljcima, na Golom Vrhu i Vrhu, kamo se ide radi blagoslova na Uskrs umjesto na Božić, gdje bilo čiji posjet znači događaj u privatnom kalendaru.Toliko smo hodali, pop i zvonar prvi put bez brentice i bisaga, da se na povratku kući don Stipe više puta naslo-

Page 37: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nio na moju ruku smijući se zbog neobjašnjivo klecavih koljena.činio je i više od onoga što mu je nalagala dužnost koju je obavljao vrlo savjesno (stranice matičnih knjiga43popunjene za njegova doba uzor su i krasopisa). Kada je obavljao krštenje, udarala je u oči bjelina njegove rokete koja se stapala s bjelinom krštenika u primaljinu naručju, kao da se htjelo istaknuti kako se taj jednostavan i svečan obred zbiva u prvom redu između njih dvojice; ako bi dijete stalo drečati, njegove usne nisu prikrivale smiješka koji je u mladiću što je ponosan i smeten stajao pokraj njega ublaživao prvu pojavu roditeljske odgovornosti. Rijetko je napuštao postelju umirućega pošto bi mu podijelio posljednju pomast; vidio sam ga i ne jednom, kako u sobi ustrajava sam i pojavljuje se da bi zamolio kakvu krpu da obriše uzglavlje ili vlastite ruke i haljinu uprljane povraćanjem i krvlju.Nisam još bio uvjeren. I u najboljih ljudi koje sam sreo, ubrajajući tu i svoju majku, uvijek sam otkrivao više nego prirodnu granicu što ju je njihovoj plemenitosti nametao umor, oprez, nevjerica u moguću ustrajnost. Don Stipe ju je s lakoćom svladavao, iako je bio u stalnoj borbi s vremenom zbog svojih studija; i ne samo da se nije razmetao dodatnom nezatraženom žrtvom, nego nije pokazivao ni da je njome previše zadovoljan. Zbunjivalo me naposljetku to što je u crkvi, na ulici i u kućama tako malo govorio o Bogu, Djevici i svecima. U njegovim razgovorima i nedjeljnim propovijedima javljao se osobito pridjev dostojan*; svatko je morao biti dostojan vlastitog položaja čovjeka i mjesta koje mu je namijenjeno u životu. Nastojao je da ne dolazi do zavada u obitelji i na poljskim međama, nego da ljudi radije pomažu jedni drugima, da se ne odbija milostinja siromahu, da bogataš plaća pravičnu naknadu radniku i da je radnik zahtijeva jer je njegovo prirodno pravo da je dobije. Bio je sve prije negoli blag čovjek, a sama dobrota u nekome tko je potjecao iz još manjeg i još siromašnijeg sela od našega nije se činila darom prirode. Viđao sam ga kako blijedi od bijesa kad se suočavao sa slučajevima nepravde; žile na njegovu vratu na-brecale su od gnjeva, debele su mu usnice znale pomo-dreti na najžešćim mjestima u propovijedi. Jedna bi me1 U izvorniku na ovom mjestu stoji ta hrvatska riječ. (Op. prev.)njegova prijekorna riječ zatrla, i ta me je prekomjerna i nerazložna bojazan

Page 38: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

primoravala da ga puštam samog i bez drva za dugih zimskih večeri, da se vraćam kući u dobavečere.Umio je prihvatiti i cijeniti neizravan način kojim sam ga cijelog idućeg ljeta prinuđivao na bar dva redovita ob-roka. Za povoljna mjeseca u ožujku, posljednje četvrti prije mlađa, prihvatio sam se s motikom njegova vrta zapuštena od vremena don Kuzme koji ga je osobno obrađivao sopćući kao vezan bik. Posijao sam svega pomalo, od crvenog luka do patlidžana, od rajčica do tikvica i dinja. Bilo je to kišno proljeće i od svibnja je velečasni, koji nije mogao odbiti darove božanske Providnosti (ili, jednostavnije za njega seljaka, plodove zemlje), svake večeri morao napuniti košaru povrćem.Smiješio mi se prijeteći mi prstom. To je za nj bila dobrota: nešto više, neočekivano, što je pokretalo razum i moralo biti popraćeno tankoćutno-šću, čak i ironijom. Sa svoje me je strane silio da kušam nešto od njegove oskudne kuharske vještine i, kao da je toga bio svjestan, popravljao je stvar pozivajući me da mu se pridružim u njegovoj radnoj sobi, gdje mi je znao pročitati koju stranicu svoje doktorske teze o slavenskoj liturgiji u Istri ili bi mi, radeći šutke, tutnuo u ruke neku knjigu koja je neizostavno bila od Lava Tolstoja. Sve češće sam je ja u njega tražio, čak da je i kući ponesem.Bilo je čudnovato ono što sam nalazio i što nisam nalazio na tim stranicama koje sam isprva s naporom čitao, a zatim s priličnom lakoćom kao da proničem u neku glazbu kojoj sam otkrio nit vodilju, stalno sa stanovitom tjes-kobom i gotovo kriomice, jer sam osjećao da me posrednim putem približavaju njemu. Naučio sam čitati iz crkvenih knjiga uz mog oca koji je i sam jedva u tome uspijevao, zatim pod strogim obrvama don Kuzme i katkada u odbojnom dodiru s primirenim don Ribanjem. Prva moja reakcija bila je u tome što sam se sada pitao kako se netko usudio pisati o svakodnevnom životu izvan crkvenoga kruga, baveći se osobama koje nisu bile sveci koji lutaju stazama svijeta prije nego što nađu jedini pravi put koji će ih uzdići do oltarske slave. A još sam se više čudio tome45što mi je takve priče o ljubomorama i preljubima preporučivao jedan pop. Istina je bila i to da su vrline gotovo uvijek na koncu pobjeđivale, da su pakosnici bivali kažnjeni ili su se na vrijeme

Page 39: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kajali. No stvorio se u meni do-jam kao da je zgusnuti zrak crkve, s kolutima tamjana kojima su bile prožete čak i klupe, šireći se vani sve blago obavijao, ali je gubio snagu, zadovoljavajući se time da bude nekako nazočan i ništa više, odričući se gotovo po-mireno svoje pune moći. U isto sam vrijeme osjećao da život prikazan u tim knjigama odgovara gotovo savršeno onom životu što sam ga oduvijek poznavao i zbog udobnosti nazivao običnim, ali se nije s njim posve poklapao, iako me je očaravao, iako mi je pomagao da otkrijem skrivene ili neistaknute strane pravoga života. Tu su vladali pretjerani red i logika, sve je bilo pripremljeno i zatim u tančine razjašnjeno, dok su u nas strasti (istinska i prava zasljepljenja) provaljivale iznenadno, bez uzroka i često bez posljedica. Meni i bilo kome od nas bilo je vrlo teško naći stvarni razlog zbog kojega je Frane Kerin udušio svoju ženu u lokvi. Dojadila mu? Bila mu na smetnju? Njezino već izobličeno tijelo? Hladna juha na stolu? Nije postojao neki jedini valjan i trajan razlog na koji bi se mogao na-kalemiti neki protivan osjećaj u stalnom rastu i na tome izgraditi bilo kakva priča. To je bio shvatio i sudac koji ga je nakon nekoliko godina tamnice poslao kući. A Tine iz Rupe bio je ubio majku "jedva je okrznuvši sjekirom".U našim je dušama bilo mnogo manje stvari, a tako spletenih da su izmicale svakom istraživanju. Primijetio sam to i ja koji sam živio među plemenitijim osobama, i često su me upravo u crkvi i na pogrebima spopadale misli i predodžbe koje ne bih mogao nikome povjeriti. I u onom što se ticalo života u poljima, sa svim onim dokonim plemićima, činilo se da se uvijek svetkuje, a i sam posao slugu kao da je bio previše omiljen, hinjen, obavljan gotovo za razonodu, kao što je don Stipe, kad bi dolazio da me iznenadi sa svojom motičicom, stizao me i presti-zao radeći pokraj mene, a onda se brzo umarao i ostavljao iščupanu travu među grudama zemlje. Sam Jure Radovan okretao je tijesak muljače i držao plug, smeten među svo-46jim nadničarima i nakupcima. U usporedbi s njima bio je bogat jer je u staji držao vlastita goveda, i nije mu trebalo odlaziti u Pavlovićevu krčmu da popije kvarat vina. Njegov stariji sin, prije nego što se oženio Malicom umjesto Elvirom, pokazivao je svoje bogatstvo motajući duhan u novčanicu od

Page 40: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

deset kruna i kupujući sve ulaznice na nekom plesu da bi na daščani pod pustio samo one koji su mu se sviđali. Mlađi se pak, kupuj danas kupuj sutra, razmetao da ima pedeset šešira; njegova ga je žena, Bonifa-zijevka, stalno varala kao na dan vjenčanja, ali to se događalo bez mahnitanja i tuge, kad se više udaljavala od kuće i zadržavala iza živice malo dulje nego drugih večeri. Grofovi Lazarići zabavljali su se time što su na paši skidali putila volovima i puštali ih da se pobodu. Stari je Bonifazi svaki put kad se posvađao sa ženom pljuvao u bunar, a sutra ga davao izliti i iznova napuniti šaljući po vodu čak u Umag. Njegova je mati bila kućna pomoćnica koja je zatrudnjela s gazdom od kojega je zatim zahtijevala dvostruku volovsku zapregu da se nedjeljom vozi na misu. Je li naš kraj bio nastran, ili je zemlja koja se mjeri vrstama bila osobito plemenita? Ovdje je vladala gotovo posvemašnja grubost i neukost, tamo je sve bujalo od mašte i duhovnog bogatstva jednog izvanrednog čovjeka.Don Stipe, treći od petorice braće što ostaše kopači i pastiri u Draguću, vjerojatno je smatrao surovi ruski svijet, u kojemu je Bog bio neka neodređena ili očevidna pojava, već prema stupnju bezazlenosti onih koji su ga napu-čivali, kao da je bio stvoren prema njegovoj mjeri, pa je nastojao da ga oživi u našemu. Uživao je u vlastitoj umjerenosti kojoj je podizao vrijednost ostavljajući bez moga znanja na prozoru najhladnije sobe dio onoga što sam ga primoravao da primi. Janje, koje se po starom običaju donesenom iz njegovih krajeva poklanjalo župniku odmah poslije krštenja, bomboni i drugi svadbeni slatkiši, kokoši, jaja i boce vina kojima se "plaćalo smetanje" zbog nekog krsnog lista, nikada se nisu potrošili u kuhinji župnog dvora. Viđao sam ga nadasve sretna kako pri sunčevu zalazu obilazi vrt čitajući brevijar i zastajkujući da pomiluje deblo kruške ili da baci pogled preko plota na koji za-47rselak svoje župe. Mislim da su svako njegovo razmišljanje potaknuto čitanjem i svaka osobna misao nalazili osnovu uspoređivanja, ili polaznu točku, u uvijek postojanom i promjenjljivom čudu prirode, koje je vjerojatno i on sam upoznao u manje dirljivom i manje poetičnom izgledu. Zato bih se zakleo da uspoređivanje nije bilo

Page 41: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

svaki put opravdano. Tko temeljito poznaje seljačku stvarnost, ili se prepušta življenju, pa nikada neće osjetiti ništa uzvišeno, ili je prisiljen da je uljepšava s njezine nezgodne strane, pa će stalno za njom čeznuti. (Gotovo svi obrazovani ljudi koje sam sretao žalili su što se nisu oženili drugaricom s pašnjaka, ali oni veoma rijetki koji su to htjeli iskušati na koncu su izbjegavali razgovor u dvoje.)Pothranjivao sam sumnju da se takva dvojba, koja uključuje potpuno mijenjanje života, javljala i u svijesti mla-doga svećenika. Nju mi je pojačavala upravo jedna njegova šaljiva izreka koja je naprotiv trebalo da je otkloni. "Moj se otac", reče mi jednog dana zaklapajući neki debeli svezak, "toliko namučio da me pošalje na nauke, da mu nije bilo dosta don, nego je htio i doktorsku titulu." Drugi put na Elvirinu žaoku protiv popova otišao je još dalje, iskalivši se čim smo ostali sami: "Oni misle da nama voda teče u žilama, i da nam je slama u hlačama kao u strašila za ptice!"Vjerojatno ga je taj odušak stajao jedan dan posta i cijelu noć bdjenja jer, povrh toga što nije podnosio nikakvu prostotu, njegov odnos prema ženama bio je upravo dirljivo obziran. Osjećao je prema ženi takvo poštovanje da bi ga ono, da je bio pošao putem većine, pretvorilo u svojevrsnog vječnog čeznutljivca. Za njega je ona zaista objedinjavala sva fizička svojstva i vrline koje bi prilikom že-nidbenog obreda poželio mladoj: "Bila mila mužu kao Ra-hela, bila mudra kao Rebeka, bila vjerna kao Sara".Dao se nagovoriti od moje majke koja je sve više patila od kostobolje da uzme jednu djevojku iz Kružića koja bi mu pomagala u kućnim poslovima, tim više što nije tražila ni pare. Ta Palmira, sestra moga vršnjaka Ernesta, već je pomagala u crkvi uoči velikih svetkovina. Njezin je dakle prijelaz s vedrom i metlom iz sakristije u župni dvor bio48prilično razumljiv, ali nije prošao bez posljedica. Upoznao sam muke ljubomore, a što je najzanimljivije bio sam ljubomoran na savršeno nevina čovjeka, a ne na ženu koju sam držao krivom. Ono malo što sam pročitao i doznao iz knjiga, okrenu se na moju štetu. Sada je ona bila obasjana njegovom zrakom svjetlosti, i činila mi se zbog toga zbunjena, preobražena, dok su mi njegova pažnja i briga prema jednoj ženi postale nježnije i jače.

Page 42: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Nikada nije pokazivao da cijeni tanjur juhe ili šalicu kave kao sada kad mu ih je pružala ruka djevojke koja se tek suočila sa životom odraslih, čak ni onda kad ga je trud moje ogladnjele matere oko stola vjerojatno vraćao u sirotinjsku i veselu kuhinju u Draguću. činilo mi se da ni u uredu nije bio više onako sabran kao prije, da je suviše često prekidao rad i da je bilo samo izlika njegovo dolaženje da se uvjeri ima li dovoljno drva za tu večer, jesam li se pobrinuo da promijenim ulje u kandilima i jesam li se spremao zazvoniti zdravomariju. Njegovo ponašanje prema meni moralo mi se činiti osornijim, ako ne upravo neuljudnim i nesnosnim.Jednog dana kad me je ostavio samog s njegovim knjigama da bi otpratio nekog župljanina do ceste, otkrih da se njegov rad nije ograničavao na izučavanje i obradu teze za doktorat: punio je jednu bilježnicu mislima, slikama i sitnim dnevnim događajima. Iako radoznao, htjedoh odvratiti pogled, kad mi on pade na Palmirino ime. Nisam čitao dalje, ne samo zato što se on već vraćao: pomućene bi me oči u tome spriječile. Smatrao sam da su nedostojne njega te stranice koje je pisao gotovo kriomice da bi samom sebi povjerio ono o čemu nikada ne bi proslovio.Postupio sam poput dječaka sklanjajući se kod majke da bih okusio gorku zadovoljštinu što sam "ono dvoje" lišio svoje nezgodne nazočnosti i znao da je porasla njihova uzajamna i sramna naklonost. Kad je ona dolazila da me pozove radi nekog posla, odgovarao sam sporo i neuljudno, tako da je osjećala da ima pravo da mi spočitne: "Zar se ne sramiš što tako postupaš s gospodinom župnikom?".4 - Bolji život49Usne su joj podrhtavale, oči su joj crvenjele, a ja nikako nisam mogao odlučiti na koji bih tananiji način po-vrijedio tu djevojčicu koja je sve do prije nekoliko godina bosonoga pasla purane, a sada je tom jadniku bila postala uzorom vrline, ljupkosti i možda mudrosti. Znao sam je samo napasti: "On je kapelan, nije župnik", da bih vidio kako se one oči razrogačuju i pune prezirom kao pred najbesramnijom uvredom.Don Stipino držanje bilo je drugačije, pokazivao je prije svega iznenađenost i prijekor koji ga je stajao patnje. Samo je dodao: "Nešto smo se promijenili u posljednje vrijeme, zar ne, Martine?" Zatim je pljesnuo rukama da

Page 43: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

otjera svaku neugodnu misao uzvikujući: "Mladost, mladost"1, a zatim je zadržavao pogled više na njoj nego na meni.Svaka bi se osoba iz naše župe koja bi se našla u mojoj koži sjetila stare priče o popu koji je pobjegao u Ameriku upravo s jednom djevojkom iz Kružića, ali pošteno govoreći osjećao sam da moj Ijubomor ima takoreći kulturne korijene, pa sam njemu predbacivao što nije uspijevao shvatiti i cijeniti, a njoj što nije bila na mojoj visini. Ipak sam opazio da stalno privlačim njegovu pažnju (inače kakav bi to bio Ijubomor?) i da je način na koji me je promatrao postajao sve radoznaliji i da ga je to čak zabavljalo. Uvažavao je moju šutnju putem kad smo nosili svetu popudbinu nekom starcu, on s piksidom pod plaštem, ja sa zvoncem u lijevoj i damastnim malim suncobranom u desnoj ruci, i pretvarao se da je prihvaća kao znak pobož-nosti. Ali je zato nasjedao, gotovo uživajući u tome unatoč pribranosti, cijelom nizu sitnih izazova, prkosnih kušnji kojima sam ga podvrgavao za vrijeme obreda. Ako sam, kad smo bili sami, užurbano i preko volje odgovarao na molitve opirući se iznenada svojim slabim poznavanjem latinskog, on se strpljivo vraćao na pitanje; naprotiv, prilikom jedne večernje vidjeh ga kako se smješka i gotovo prigušuje smijeh kad sam hinio rastresenost sa škropioni-com svete vodice i pustio ga da dvaput zagrabi škropilom u prazno.U izvorniku na ovom mjestu stoje hrvatske riječi. (Op. prev.)50Palmira je namjerno izbjegavala moj pogled, a kad bih se iznenada pojavio, njih je dvoje mijenjalo razgovor. Mojoj je majci bivalo sve gore, i premda pun boli što ga je u meni izazivala njezina patnja, gotovo sam uživao gledajući ih kako se moraju penjati našim drvenim stepenicama, ona da je navede da srkne šalicu juhe, on da joj dodirne čelo i opipa bilo. Jednog me kasnog popodneva obuze čudan i snažan osjećaj: uvidjeh da su njih troje zajedno u istoj sobi pod mojim krovom bili jedine osobe koje sam imao na svijetu. Bio sam ispunjen nježnošću i tugom, i žalio sam za potpunom radošću koja je za dlaku izmakla, vjerojatno mojom krivnjom. Ramena su mi se nezadrživo stala tresti kad se na njih spusti lagana, ali sigurna don Sti-pina ruka. Bilo je to kao neki udar koji je u istom trenutku zahvatio i Palmiru. Začuo sam tanak i prodoran jecaj svojstvena

Page 44: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zvuka na koji su žene spremne već kao djevojčice. Moja je majka ležala nauznak s glavom na jastuku, rastvorenih očiju i usta u jedinom kriku prosvjeda koji joj je ipak bio uskraćen.Istog popodneva kad je obavljen pogreb koji se samo nas ticao, don Stipe me pozva u svoj ured. "Sam si, Mar-tine, i već ti je vrijeme da osnuješ dom. Zašto se ne oženiš Palmirom?" Pogledah ga smućeno a on dodade s pretjeranom ozbiljnošću: "Ispovjedna tajna", i namigujući prinese kažiprst usnama.Sad je moj pogled bio na nju upravljen. Veće povjerenje koje je za me čuvala kad smo bivali sami u kuhinji župnog dvora, tiho izraženo na našem narječju već prije, činilo mi se da dolazi odatle što smo oboje bili rođeni ovdje, par koraka jedno od drugoga; čak smo imali isto prezime. U tome sam prepoznavao i više neusiljenosti, sigurnosti i gotovo olakšanja u odnosu prema laganom nespo-kojstvu koje je uvijek stvaralo neki nemir u izravnom dodiru s don Stipom. Ona se više brinula oko toga da ne ostavi loš dojam u njegovoj nazočnosti i na njegovo mišljenje o njoj, nego da postane dostojnom njega, kakvom sam je pak ja zamišljao u svojoj preuzetnosti; da ne bude smatrana jednom od neotesanih seoskih djevojaka koje su se natjecale s muškarcima tko će biti okrutno korisniji obite-51lji, vodeći s istom surovošću volove za vrijeme oranja i otimajući motiku iz ruku braće, jer su možda bile ipak svjesne očeva razočaranja nakon njihova rođenja.Kratko druženje s mladim svećenikom učenjakom i njegova urođena tankoćutnost u izravnom odnosu sa ženom pomogli su joj da otkrije vlastitu ženskost, ali u isto vrijeme i teret vlastitoga tijela koje ju je zadržavalo dolje, u skučenoj i često mučnoj stvarnosti župe. Ono je sijevalo pred mojim očima dok je neusiljeno odlazila s poslužav-nikom prema radnoj sobi, pa se opet pojavljivalo čvrsto i kanda teže kad se vraćala opuštenih ruku i blistavih očiju koje su mu odavale suzdržanu bujnost. Za razliku od Elvire koja me samo fizičkom prisnošću bila povukla poput vrtloga, sada sam osjećao da bih doživio istu ako ne i veću omamu kada bih joj ruku položio na bilo koji dio tijela. I što mi se činila većom i bližom mogućnost da se zane-sem, to sam više gorio. Tome se pridružio nov osjećaj: neka potreba da pružim sigurnost i zaštitu, koja se međutim nije ispunjavala u zadovoljstvu što sam

Page 45: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

obavio svoju dužnost, kako je to bilo s mojom majkom, nego se činilo kako mu je jedini cilj ustrajno me držati u stanju uzbuđe-nosti.Dolazila je povremeno da pospremi kuću i da mi pripravi nešto za jelo. Don Stipe je tada htio da budem s njim, nalazeći makar izliku u nekom novom otkriću za svoju doktorsku tezu, kao što je jednog dana to bio citat na talijanskdm koji je htio staviti na njezin početak: Oko godine 900. prognani učenici Metodovi siđoše u Hrvatsku, u Istru, u Medurečje tražeći utočište, i smjestiše se izvan gradova, po selima, zaseocima i otocima. (Nije sigurno bila izlika kad mi je jednog jutra iz nekog starog istarskog časopisa pročitao članak nekoga Benussija iz Poreča o istoj temi, naravno sa suprotnog stajališta. On se srdio i zabavljao, dok sam ja bivao sve zbunjeniji i na koncu oslobođen: Medu svećenstvom ima mnogo ološa, većinom neznalica, priležni-ka, barem s vrlo sumnjivim ženama u kući, teških siromaha koji ponajviše služe vlasteli u svjetovnim i prostim stvarima, vode brigu o žitu, soli, mesu po krčmama, čak prave vino, obrađuju posjede, metu ulice i obavljaju druge najniže poslove na sramotu svećeničkog reda.) •52Ali jednog je ponedjeljka morao poći u Umag; i ja, da bih se pokazao vjernim prešutno uglavljenom sporazumu, otpratih ga s motikom na ramenu sve do vinograda crnoga grožđa što ga naslijedili od oca. Okopao sam jedan red i netom počeh drugi, pojavi mi se pred očima osamljena i suncem obasjana skupina naših dviju kuća i crkve gdje je živjela samo jedna svečano zaštićena i sasvim bespomoćna žena. Nisam mogao od nje odvojiti pogleda. Ostaviti motiku u travi i krenuh trkom, zatim usporih da se ne bih dvostruko usopio.Palmira je pjevušila razmještajući stolice i krevet u mojoj sobi. Kad začu moje korake, izmače u kuhinju. Po-đoh ravno da otklopim lonac ne pogledavši je. "Zašto si došao?" upita me strogo, ali drhtavim glasom. Okrenuh se i pognuvši glavu jedva uspjedoh odgovoriti: "Ne znam". Nagonski je uzmaknula prema vratima, tražeći kvaku rukom iza leđa, kao da me htjela spriječiti da iziđem. Shvatih da je, obuzeta zbunjenošću i strahom, namjeravala zatvoriti put prema dvjema spavaćim sobama. Priđoh joj na jedan korak, a njezin glas prepuče: "Što hoćeš?"

Page 46: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"Ne znam", još izrekoh kroz jecaj. U drhtavici koja se prenijela s jednoga na drugo dodirnuše nam se koljena. Zagrlih je i ona se prepusti tek toliko da osjetim miris i tajnovit dah njezina tijela i da sasvim izgubim snagu."Sad idi", šapnu nanovu splećući crnu pletenicu na zatiljku; "što bi rekao don Stipe kad bi doznao?"Okrenuh se u otvoru vrata: "Kako bi mogao doznati?".Pogleda me u oči gotovo izazovno: "Ja od njega ništa ne skrivam. Uostalom i nemam mu što skrivati". Posljed-nju je rečenicu izrekla preko ramena, miješajući lonac. Ali me je proučavala, pa zaista dodade: "Ti bi se zbilja morao bolje ponašati prema njemu. On te voli, kao brata".Bile su to već stare stvari, no ona je ipak osjetila potrebu da ih ponovo osvježi kao da se želi osloboditi nekog jada koji ju je pritiskivao. "A ti?" upitah je.Odgovori mi previše spremno: "Za me je on najbolji župnik, najbolji čovjek što smo ga ikada imali".53Ponovo sam se bio pribrao pa je bocnuh: "Htio sam te upitati o sebi. Zar ne osjećaš ništa za me?""To znaš", odvrati mi podjarujući vatru mašicama, a ja odjurih da sve ne pokvarim.Don Stipe me nađe kako u posljednjem redu objema rukama čupam travu klečeći pod još zelenim grozdovima. Vjerojatno me dugo promatrao, jer me prizvuk njegova pitanja, ni ravnodušan ni ulagivački, zateče na djelu: "Ima li što novo?"Pogledah ga praveći se kao da nisam shvatio, a on od-siječe pomalo strogim glasom: "Sada se treba zaručiti. Do-šao sam prečicom. Razgovarao sam s Palmirom i ona je odmah briznula u plač. Ali počekajte dok se ne vratim iz Beča. Priredit ćemo zajedničko veselje, ako bude sve u redu."Sutradan sam posudio u Ernesta mazgu, pa ga otpra-tih do stanice u Bujama. Tek kad je mali vlak, koji se po-javio iz šume, krenuo da opet nestane u šumi, on me po-zva k sebi i jasno mi šapnu na uho: "Štedi vrelinu dok ne prođe vjenčanje", i ostavi me tamo samoga na zemlji kao da me pljusnuo.Pošao sam po njega u subotu navečer, poslije pet dana za kojih se Palmira nije pojavljivala. Skočio je dolje natovaren paketima i u novoj halji u kojoj se činio još mla-iđim i neusiljenijim. Zagrlio me da mi odmah povjeri - go-jtovo je vikao,- da je sve prošlo u najboljem redu, sam rek-Itor mu je poželio čestitati i pitati ga za novosti o "dragom primorju". Na povratku u Trst svratio se da pozdravi biskupa koji ga je htio nagraditi; i dotače novčanik

Page 47: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

namigujući. Nikad mi se nije činio toliko seljakom kao u tom jedinstvenom trenutku hvaljenja koje je prenosio na svu svoju čeljad među koju je već spadala i naša župa. Penjući se na kočijaševo sjedalo i uzimajući mi uzde, poprati moju misao usklikom: "Vidiš da smo i mi za nešto sposobni?!" činilo mi se velikim događajem što među nama imamo doktora i što dotičem laktom nekoga tko je dan prije šetao Bečom kradući caru zrak.Pet dana slijep i pust, župni je dvor sada bio obasjan svim svojim petrolejskim svijećama i mirisao više nego u54dane krizme. Prvi put vidjeh popa kako ljubi jednu mladu ženu, i nju tako uzbuđenu tim događajem da je do konca večeri imala rumene obraze. Don Stipe istrese na. prostrti stol svoje pakete: jeli smo madžarsku salamu i pršut iz Kružića, kobasice s hrenom i pečenu puretinu, slatkiše s četiri prsta debelim nadjevom i kekse kojima nas Palmira nije htjela poslužiti jer su se slabo bili digli. "Ostanite na svojim mjestima!" uzvikne odjednom don Stipe omamljen pomalo i od umora.Poslije nekoliko trenutaka opet se pojavio, a ispred njega otac i majka zaručnice koji kao da su još od jutra čekali dolje u podrumu, tako im je odjeća već visila. Stara se zaklinjala da je oduvijek to mislila, a stari da me držao za sina. Stvar se dakle bila primila. Vidio sam da su me lijepo skuhali, ali sam bio i zadovoljan što je tako.Poslije službenih zaruka moglo se slobodno "razgovarati". Zahtijevao sam pravo svih zaručnika, ali Palmira je ustrajno odgovarala da o tome i ne sanjam. Bojala se ispovijedi, a ni ja uostalom nikada ne bih lagao na klecalu, i to još don Stipi. Ali znajući da je već dobrim dijelom moja, želja nije popuštala. Neka mi oproste svi sveci, želio sam je i u crkvi, dok je ispružena ribala pod ili s Ijestava svjetlala svijećnjake. Putenost župe na koncu je zahvatila i Božji dom. Nisam zbog toga osjećao veliku grižnju savjesti, jer me odricanje opravdavalo, ali iznad svega i zato što sam smatrao da moja strast, umjesto da ispunjava trenutke dokolice, prati određeni posao koji ipak stoji truda i kao da izbija iz ostatka snage. Kroz vrata i rastvorene prozore prodirale je proljeće, primamljeno zumbulima rasutim posvuda u vazama, vlastitom našom krvlju nepostojanom poput vina po badnjima u dane cvata.

Page 48: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Te godine, u kojoj se više govorilo o ratu nego o opasnosti od tuče, bijahu obnovljene molitve za usjeve. Od ma-lena se moje veselje kad smo u procesiji obilazili polja sa stjegovima, s velikim križem i s Gospinim kipom, dok je svećenik bio u pluvijalu za večernju, a ja s kadionicom i škropionicom svete vode, činilo stalno ugroženo osjećajem skrnavljenja pomiješanog s nejasnim stidom koji je55vjerojatno potjecao od zanimanja mog oca, od svega onoga što bijahu sredstva i obveza njegova posla. Sad uz don Stipu hitra koraka, spremnog da preskoči jarak i zaobiđe kamen, osjećao sam da odlazimo odati počast proljeću noseći tamo svete slike, kako bi i one kadkad uživale u plodovima što su nam ih u pravi čas darivale i ne videći ih. Željezni križ na čelu povorke odsjajivao je od sunca; trebalo ga je spuštati ispod dudovih grana da se kiša murvi ne prospe po svim onim glavama crvenim od prvih travanjskih opeklina, a isto tako ispod grozdova trešanja i bagremovih cvjetova koji su se također posvećivali. Sve se čudesno usklađivalo, stapalo; masline, lozine vitice, kukuruzi su se kanda talasali od neke unutrašnje drhtavice u biljci. Toliko je bilo imena prizivanih svetaca (Petar i Pa-vao, Andrija i Jakov, Kuzma i Damjan), pa se svatko od nazočnih za časak osjećao spomenutim, te mu se otimao bojažljiv osmijeh zadovoljstva. Samo je na sprovodima toliko svijeta išlo puteljcima za svećenikom. Ova je povorka bila upravo suprotna: kretala se protiv smrti i svega što ju je moglo izazvati, protiv bolesti, bijede, rata, kuge, požara i poplave, što su se jedno po jedno zaklinjali na sav glas: "a fulgure et tempestate, libera nos Domine; a flagello terrae-motus, libera nos Domine; a peste, fame et bello, libera nos Domine".1 Kao da se vjera odricala vlastite tješiteljske uloge da bi postala pobudom za obilje, napredak, čak i radost: i same Kristove rane na velikom drvenom raspelu bile su pokrivene neprekinutim vijencem klasja.Zastajalo se na raskrižjima radi blagoslova u četiri pravca pred tabernakulima sa slikom okićenom cvijećem. Kako je bilo daleko i već besmisleno ono uskršnje jutro s bočicom koja me je pekla u jaketi moga oca. Navikli da se odvagnu, možda već rođeni, ali zasigurno odgojeni više s mjerom za količinu nego za kakvoću, seljaci su željeli da Bog bude još više, gotovo fizički, u dodiru s mjestima gdje je bila nužna

Page 49: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njegova prisutnost, da ne stoji u crkvi čekajući da ga dođu moliti, i to jedan po jedan.1 Latinski: "od groma i oluje, oslobodi nas Gospodine; od biča potresa, oslobodi nas Gospodine; od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine". (Op. prev.)56' O tom sam se osvjedočio ulazeći u sela s potkresanim živicama i putem posutim ružinim laticama, dok su s pro-zora visjele plahte i pokrivači od miraza i slike iz bračne sobe da im se obnovi moć. S oltara načinjenog na brzu ruku posred trga od stola pokrivena najbjeljim i najbolje izvezenim stolnjakom, don Stipe je blagoslivljao i kadio tamjanom, i kapi svete vodice pročišćavale su za ostatak godine kolnik ukaljan balegom i ispljuvcima, a tamjan se širio prema vratima i stajama.Dok se užinavalo, stjegovi su se i križevi polagali uza zidove i stabla, a Gospu se prepuštalo divljenju mještana koji su se tiskali kako bi je dodirnuli. Natjecala se obitelj s obitelju i zaselak sa zaseokom čiji će biti bolji pršut, kolači, vino, i ubrzo su žene odlazile da zavire u kuhinje, a muškarci se okupljali po konobama ne govoreći o poslovima. Pomalo su računali isključivo o tome kako će raspodijeliti napore toga dana, pa je veliki Krist, kojega se ljubi hladna na Veliki petak a sada se javljao u pobjedničkom sjaju pod vijencem klasja, dolazio posljednji na red da ga se digne, tako te sam često morao poda nj podmetnuti leđa.Malo pomalo zapjevali su i oni najtiši, u posljednjim se selima griskalo i pilo po gutač "da ne bude uvrede". Dan je bio na izmaku kad smo se vratili u crkvu da svaku stvar opet stavimo na svoje mjesto kako bi ponovo stekle svetost rasutu po poljima. činila se uistinu prazna i onome koji je poznavao svaku njezinu pukotinu: kao kuća koju je na jedan dan napustila obitelj što je otišla na odmor.Vino iz tolikih bačava kojim sam se zalijevao između slasnih i isprekidanih zalogaja i hodanje koje je samo ka-dikad bilo zamorno učiniše da sam se uvečer osjećao nedovoljno umornim, bez ikakve želje da pođem na počinak. I Palmira kao da je bila neodlučna bi li se presvukla i na brzinu svršila koji posao ili bi se odijelila od svojih i otišla na spavanje. Sjedili smo u neobrađenom dijelu vrta, pred stajom krave muzare među visokim dozrelim pelinom. Bila mi je okrenuta leđima i smijala se najglupljim dogodovštinama dana. Hinio sam da me

Page 50: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njezina priča veoma57zabavlja, pa je povukoh na travu. Smijeh zastade na pre-bijelim zubima njezina zagasitog lica pod mjesečinom. "Sto ti pada na pamet? .. ."• Ne dadoh joj dovršiti, ljubeći je prvi put u usta. Izvijala se ali me i tražila smjesta se po-kajavši. Ja međutim nisam popuštao nego,sam ponavljao: "Ovo se može činiti", i kad sam joj obnažio grudi i počeo ih ljubiti, i kad sam joj zavukao ruku pod haljinu i iznad podvezica na čarapama osjetio da dodirujem vrela bedra. Moglo se i uzmoglo sve s mrtvo umornim svecima u crkvi i don Stipom koji je bio pogasio sva svjetla i lebdeći između sna i jave možda nas i blagoslivljao.Ne znam kako se ona izvukla, ja ne rekoh ništa, samo sam mu natuknuo, ovaj put ja sam, da obavi napovijed. "Zar i ti?" napade me zaista Ijutito, no nikakva mi uzbuna ne bijaše stigla od Palmire - valjda sam bio posijao za vrijeme mlađaka1 - i u toj spokojnosti odmahnuh glavom uz-vrativši da su mi dovoljna dva svjedoka. Izbrbljah mu sve na ispovijedi uoči vjenčanja i on obori vjeđe da mi pokaže svu strpljivost kojom je raspolagao, ali iz njegovih usta ne izađe ni riječca kad smo se ponovo našli na nogama.Bio je zauzet drugim stvarima. Poslije doktorata, promaknut za župnika, sate što ih je dotle provodio na stolici u radnoj sobi sad je koristio da posjećuje sela i da se češće zaleti do Buja i Umaga. činilo se da je nervozniji, nemirniji, uvijek u borbi s vremenom, kao netko tko je odredio svoj program, a ne zna s koje će strane početi. Ne mogu reći da je svoje župljane poznavao bolje od mene, ali ih je razlikovao po nekom mjerilu koje mi se činilo posve novo, i na koncu je gotovo uvijek izlazilo da on ima pravo. Don Stipe je dakako ljubio Boga, Krista iz evanđelja, ali je Njim i kroz Njega ljubio svoje ljude. Osjećao je da je poslan na ovaj svijet da pruža pomoć, zaštitu i dostojanstvo tom malom narodu koji je izdržao patnje i nepravde samo zahvaljujući vjeri koja se održala čvrsta kao u malo kojoj drugoj ljudskoj skupini. Bio je posljednji svećenik koji je zadržao poruku apostola svetoga Metoda u razdoblju velikih poremećaja i rastućeg društvenog napretka koji jepisca)58Trenutak neplodnosti pri nastajanju mlađaka ("fele di luna"). (Op.doveo i do buđenja slavenskih naroda. Zacijelo nije iz pukog obzira prema očevu

Page 51: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

častoljublju zaželio da ono "don" dopuni doktorskom titulom. Ali mu kao prvo sjedište njegove misije dopade pogrešna župa za koju je on ipak držao da je drugačija. Ovdje nije bilo nikakvog drugog preporoda osim proljetnoga, nikakva ponosa osim onoga koji je potjecao od dobro sklopljena posla, dobre ljetine i prikladno udomljene kćeri. Koliko sam ga puta čuo kako uzvikuje s oltara: "Vi postojite, a niste toga svijesni. Mogli biste se dičiti kao izabrana djeca Gospodnja, a-^adovolja-vate se ulogom podložnika".S ljudima na ulici i po kućama razgovor je bio jasniji: "Vi Kozlbvići ste Hrvati iz čepića, ima tamo gore još tak-vih obitelji. Vi Juriševići, vi Jugovci, zar vam ništa ne govori vaše prezime?". čak je i Radovane uvjeravao da je njihov starješina došao iz Dalmacije da ne bi morao svoga Boga prodati za turskoga, budući da je poklonicima umjetnosti bio dobro poznat Radovan koji je isklesao kipove Adama i Eve za katedrale u Trogiru i Šibeniku. Pred Lazarićima, nekadašnjim grofovima kaštela Budve, s jednim pretkom koji se istaknuo u križarskim ratovima, a sada spalima na vlasnike stoke, listao je glagoljski misal pronađen u njihovoj kapelici. Grof Lazzaro jedva je sricao običnu abecedu; piskavim glasom i običajem da svaki razgovor okrene na šalu, kao da je uloga plemića bila u tome da nasmijavaju, uzvraćao je hineći ozbiljnost: "Dobijesa, velečasni, ja znam da sam grof, makar i zamašćenih hlača, ali sam svejedno grof!" čim bismo ostali sami, velečasnom bi klonule ruke: "Sve ih je uništila Venecija: lake zaradei laka komedija".Drugima, s izrazito talijanskim prezimenima kao Ben-vegnu, Bassanese, Fabris, pokazivao je svu dobrotu, poniznost i prostodušnost svećenika misionara i zatočnika jedne ponosne zajednice; no njegovu pratiocu nije izmicala neka potajna briga i upadljiva užurbanost, kao da je vidio kako uzalud trati svoje vrijeme s osobama koje su ostajale iznad njegovih nakana, ako ih nisu čak i ometale. Nije skrivao svoj oštar sud o Bonifazijevima, nekadašnjim Lombardijcima, zatim Mlečanima, Furlanima, građanima * Umaga, koji su napokon spiskali sve u svom seoskom59dvorcu, kao da su im sinovi poslije tolikih potucanja djedova i očeva, otkrili kako život prolazi brzo i kako su

Page 52: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

žene posvuda iste. No nisu se ni u drugim dvjema imućnim kućama uvečer okupljali da izmole krunicu, a poneki je stari sušičavi sluga i dalje preporučivao dušu piljeći u paučinu sjenika, i poneka se djevojka znala naći na ulici narasla trbuha i bez ljubavnika da ga okrivi.Krupni Jure Radovan, kojega je sve više mučila zaduha, dolazio je u crkvu što ju je osnovao neki njegov razroki predak da bi iz posebne obiteljske klupe slušao propovijed mladoga župnika doktora; mlađi mu sin i nevjesta da bi pokazali šešir držeći ga na koljenima i ogrtač od pravoga krzna. Glava obitelji jedne nedjelje bučno napusti klupu, uvrijeđen usporedbom o iglenim ušicama i devi koja mu se činila izmišljenom za tu priliku, a nadahnuta njegovom pojavom. Grof Lazzaro poruči da će doći na misu kad pred crkvom postavimo jasle za njegova konja. Pietro Bonifazi uzvraćao je da je nedjelja dan lova. Ali njihova gospodstva -raspaljivao je don Stipe svoje isisano stado - nisu izostala ni sjedne sjednice općinskog vijeća gdje radi vlastitog probitka nisu oklijevali prodati glasove stanovništva (u golemoj većini ni talijanskog, ni masonskog) koje ih je izabtalo.Prolazeći ispred tih triju kuća, prvi put je zastao da ih promatra novim okom, kao da su krile neko zlo ili neko dobro previše, što nikada nitko nije ni pomislio. Naziv Ta-Ijan 1 sjedinjavao je u sebi gomilu značenja, često prijepornih i nekih još neshvatljivih: označavao je prije svega želju da se izdigne na bilo koji način iz taloga župe da bi se moglo približiti gospodi iz omraženog gradića, a ne mjeriti se s njima. Rijetko su na vjenčanjima i krštenjima u dojednoj od tih triju kuća bili kumovi ljudi iz mjesta koji nisu bili iz ostalih dviju obitelji već povezanih bliskim srodstvom. Odnedavno su pak gradonačelnik i ostali uglednici dolazili ovamo gore kočijom gotovo svake nedjelje, i u tom nikada uzvraćenom gostoljublju naših imućnika naslućivalo se servilno popuštanje koje je sve više poprimalo' Na hrvatskom znači jednostavno Talijan, ali za Talijane s graničnog područja izraz ima prezirno značenje i odnosi se na sunarodnjake iz ostalih dijelova poluotoka, osobito na južnjake. (Op. pisca)60značajke izdaje. Don Stipe je točno vidio: možda bi se i dalje poštovalo njihovo imovno stanje, ali nikada im se

Page 53: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ne bi oprostilo izričito priznavanje bremena (koje su svi optuživali) težačkog i polutanskog porijekla. On je poštovao austrijsku vlast koja mu je dopuštala da iskazuje vlastite ideje i da vodi vlastitu političku borbu, isto onako kako je bio privržen crkvenoj hijerarhiji koja je štitila njegovu svećeničku službu: njegovi pravi protivnici bili su Talijani koji su težili k istom nacionalnom oslobođenju u jednom graničnom području gdje će pobjeda jedne od dviju strana uvijek biti na štetu druge. Uostalom, kada su i na koji način oni postali Talijani? - pitao se s oltara. Možda pod Rimljanima koje su dvaput potukli nepreobratljivi Histri što su u odlučnom boju, potisnuti nerazmjernim snagama, radije birali samoubojstvo i sa zidina bacali žene i djecu, samo da ne dopadnu njihova ropstva? Ili za pet stoljeća mletačke kolonije? Tihi žamor slušatelja, koji je pratio tumačenje poslanice i evanđelja, prestajao je u slušanju riječi, na jeziku umilnom poput daleke tužbalice, o dukatima iz prihoda sa svakog područja koji su punili blagajne pre-jasnoga dužda, o tovarima hrastovine za arsenal što su se morali dopremiti sve do mjesta ukrcaja, o žitu, o vinu, o ulju što su preko pet stotina godina odlazili preko mora. Zaustavljajući se na susjednoj luci, zadavao je konačan udarac optužujući razriješeni časni kanonički zbor koji nije uvijek poštovao dogovore o određivanju popa slavenskoga jezika za vođenje župe: redovito je ubirao desetinu sve ljetine, ali je često zaboravljao doći da održi dvaput mjesečno mise za pokojnike na ovom groblju. Ne bi protekla ni jedna minuta, a on je već za prikazanja, nalijevajući vino u kalež, pjevao lijepim baritonom neki hrvatski hvalospjev koji je, dižući se odmah iz svakog ugla crkve, postajao pjesma zakasnjelog, ali odlučnog prosvjeda. Navečer su dolazili u župni dvor moji vršnjaci, ponekoga je pratio otac. Volio sam točiti vino u čaše, slušati kako ga hvale usta žednija od mojih, ali nisam znao objasniti njihov preobražaj koji je nastao, kako se činilo, prije iz prkosa nego iz mržnje. Ako se više i nisu brojili među zakupce zemljišta onih triju obitelji, bili su ljudi koji su se61nedavno iskupili stežući remen da bi kupili posjede koje su oduvijek obrađivali ostajući njihovi međašnici. Ponekom od njih Radovani i Lazarići nisu obnovili ugovore koncem listopada kad počinje sjetva za iduću

Page 54: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

godinu i ostaje samo dogovor oko maslina kbje još valja pobrati. Bo-nifazi su pucali na kokoši, purane, čak i na ovce koje bi našli kako pasu na njihovu vlasništvu. Doznao sam i za druge odmazde: Jure je bio pozvao geometra da se ponovo utvrde međe sa Štokavcima, i kako se onaj kojemu je usko želi proširiti, to su ovi posljednji morali pomaknuti kočiće i platiti troškove. Zatim je odbio samljeti masline Lakotima; njegova nevjesta Bonifazijevka nazvala je Bilin-ku odrpanicom, a ova je nju nazvala njenim pravim imenom, pa su se umiješali i njihovi muževi. U sobi zagrijanoj visokom zidanom peći i punoj knjiga, Ive Štokavac, tanak kao trska, ali jezičav, predlagao je da se iznova pokrene Oblakova muljača i da se služe mlinom u Brtonigli, a mes-nicom u Grožnjanu. Don Stipe se ljutio: bilo je to sitničarenje, uskogrudnost, osobni inat; uzrok sporenja počivao je na drugim osnovama i iziskivao je sasvim drukčije postupanje. Mogao je i podignuti glas: zapravo, dizao ga je protiv samog sebe, držeći da je dobrim dijelom odgovoran za neslogu nimalo korisnu i sada već nezadržljivu. S druge strane dobro je znao da se može osloniti samo na povrijeđene interese i osobne hirove. Povremeno je tresao glavom spuštajući se na jedva čujan glas: "Ljudi moji, kako je teško međusobno se razumjeti".Pokazao se mnogo odmjerenijim baveći se pretežno odgojem djece koju je primao poslije sata vjeronauka u svojoj radnoj sobi sa školskom pločom. Među njima nisu bila djeca mladoga Radovana, i on jednog dana pred crkvom potrča za najstarijim i jedinim muškim, po imenu Ludovico; zaustavi ga i pomilova: "Zašto ne dolaziš u školu s ostalima?".Dječak obori glavu crveneći se: "Djed mi ne da, rekao je da će me istući", i pobježe.Vidjeh ga kako ostade zguren nasred ulice, kako skida naočale i briše oči. Zatim se uspravi i reče mi: "Idemo, Martine, u vučju jazbinu", i posla djecu kući.62Nisam se peo onim kamenim stubama od dana blagoslova kad smo bili zatekli samo žene. Jure je sjedio u svom naslonjaču na sredini unutrašnje dvorane, između kuhinje i soba, koji su zvali porft'go1. Don Stipe nije volio okolišanje, nego potraži najprikladniji glas: "Zašto ne dopuštate da djeca dolaze u školu?"

Page 55: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Glas staroga posjednika slabo se čuo kroz muklo i učestalo dahtanje izazvano zaduhom. "Moji unuci nisu nikada izostali s vjeronauka".Župnik se nasmiješi: "Mislio sam da ni njima ne bi škodilo da nauče malo čitati i pisati"."Ima pravih učitelja u Umagu i u Bujama", glatko od-reza Jure i obrati se ženi, visokoj i tamnoputoj Lazarićki: "Marija, otprati župnika jer se smračilo". Ali nije uspio suzdržati srdžbu. Pošao je za nama na balkon kad smo već bili izašli na cestu i glasno, da bi ga svi čuli, dobaci za nama: "Poznajem ja vas, politikantski pope jedan. Bacate kamen, a skrivate ruku", odgovarajući tek sada na onu prispodobu o igli i devi.Don Stipe ga ponovo pogleda smiješeći se: "Barba đorđe, ne dajte da vas hvata bijes u vašim godinama i s vašim zdravljem koje želim da vam se potpuno vrati"."Vi mi želite suprotno", zagrmi Radovan zatomljujući napad kašlja."Bog mi je svjedok", zakle se don Stipe držeći ruku na grudima.Starac podiže štap, a lice mu pomodri: "Vi biste prije morali govoriti o đavlu!""Neka vaša riječ bude posljednja, jer ste stariji od nas dvojice", završi moj pretpostavljeni pozivajući me da na-stavimo put. čim smo zamaknuli iza kuća, nije izdržao da me ne gurne laktom u rebra i da mi ne namigne.Jurina usporedba, mnogo starija od njega kao što je i od don Stipe bila predodžba o devi, ne pokaza se sasvim neosnovanom. Mladi se župnik u propovijedima opet držao samo evanđelja, ali je bilo jasno tko je bio Krist, a tko apostoli, i nije trebalo mnogo napora da se zaboravi imeTrijem (portico). (Op. prev.)63našeg najuglednijeg posjednika da bismo se svi vidjeli kako s Lazarom iz svetog pisma skupljamo mrvice pod njegovim stolom. Na izborima za saziv općinskog vijeća tri kandidata izabrana u župnom dvoru dobila su većinu, ali ne onoliko premoćnu koliko smo očekivali; zbog straha, koristi i zahvalnosti neki su glasali kao i uvijek, zacijelo svi zakupci koji su bili zakaparili zemlju kolona ostavljenih na cjedilu; za utjehu mnogi od ovih potonjih zvali su se Furlan, Trevigin, Boscar, a od tada postadoše Hrvati.Sjedoše prvi put u općinsku skupštinu Ive Štokavac, nekoć obični nadničar u Bonifazijevih, Matija Krt, jedno vrijeme govedar u Radovanovih, Nini Oblak, koji je došao sa svojim stadom s don Stipinih brda. Ušli su u povijest kao "oni koji kažu ne". Za cijelog mandata nisu glasovali ni za jedan

Page 56: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prijedlog, čak ni za onaj koji je predviđao proširivanje ceste Umag-Buje, jer mi smo ljudi od karaktera (a još više od sumnjičenja). S vremenom nisu više bili ni prozivani: odgovor se već znao. Mogli su ostati i kod kuće, ali bi se njihova odsutnost mogla protumačiti kao suzdr-.žavanje: prelazili su pješke sedam kilometara puta po bilo kakvu vremenu, i vraćali se u kasnu noć zbog jednostavnog neslaganja s prijedlozima. Uz glasovito gubljenje pribranosti u don Stipe, bili su se usprotivili i projektu za podizanje hrvatske škole u Radovanima. Pred njim koji se nije mogao prepoznati, jer je u Beču morao tražiti podršku da mu bude odobrena, opravdavali su se govoreći da je iz onih usta riječ škola zvučala samo talijanski. Nisu imali sasvim krivo, jer se u najmanju ruku radilo o vještom ustupku iz koristoljublja zbog naglog opadanja talijanske stvari na cijelom spornom području, koje je liberalnoj većini nalagalo da se pomiri s politikom ravnopravnije razdiobe. Odluka je zapravo bila izglasana, bez obzira na glupo protivne glasove naših prestavnika.Opet zazvečaše čekići, po cesti su škripala kola natovarena kamenjem i pijeskom, nad Vršićem na Krasu noću se uzdizao dim iz japlenica. Žiteljima toga sela bila je povjerena dužnost da se pobrinu za vapno, podižući pećnice od kamenja kojega tamo nije manjkalo, bacajući unutra najprije suho drvo, a zatim, kad bi se vatra uhvatila, sve64što je od makije padalo pod kosirom, zelenu smrču, trnje i šiblje, i tako neprekidno za tri dana, sve dok i posljednji kamen na vrhu ne bi popucao i bačen u vodu zacvrčao poput ribe u vrelu ulju. U šumama za sječu drugi su obarali hrastove i tesali ih za skele, vlasnici snažnih volovskih zaprega gazili su u more do koljena s kolima i lopatama, a svi ostali tražili su okolo kamenje.Dolazili su i pod zvonik, ali je don Stipe podizao svoju dugu ruku: "Pustite me na miru barem s mojim svecima". Bogate naslage našli su u Trumbi, na Taboru i pod Dolincima, baš na putu prema moru, tako da se ne gubi vrijeme čekajući izvađene kamene ploče i da se kolima pođe malko naprijed radi krčanja pijeska. Ponudiše se i zidari Trevigin kojima je oko služilo kao metar i libela, a malo su griješili; plaćeni majstori dovedeni su iz gornje Bujštine. Zgrada se podizala nasuprot gostionici Pavlovićevih, na čistini koja je

Page 57: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pripadala općini, a u prošlosti se na tom mjestu znala zadržati kakva ciganska karavana. Nacrt je izradio na don Stipinu pisaćem stolu neki njegov zemljak i drug sa sveučilišta.Postavljali su se pragovi na prozorima kad župnika pozva biskup u kuriju. Za dva dana njegove odsutnosti zi-darske žlice ostaše u stvrdnutoj žbuci, čekići na kamenju koje je trebalo poravnati. Na povratku iz Trsta potresao je otvorenim dlanovima kao da naređuje onom drugom Lazaru da ustane iz groba. "Na posao i žurno, jer ubrzo ćemo imati takmace", reče vrlo blagim glasom, ali mu vratne žile nabreknuše, a oči mu se raširiše pod lećama.Kad su skele opet počele škripati pod težinom kolica, on potraži svoga pouzdanika. Jedno optužujuće pismo bilo je upućeno s pošte u Radovanima, ali biskup u njemu ne nađe ništa osim kleveta; ograničio se na to da mu javi kako su bili ugovoreni radovi za gradnju talijanske škole i da mu preporučuje neka se drži mirno. Iznad svega pogodio ga je izgled grada: tmuran, osoran i prljav, jer je jamačno bio izgladnio. "Bit će to strašan sukob", uzdahnuo je.Nije mi ni spomenuo skupinu razjarenih studenata koji umalo nisu na nj navalili. Pročitao sam to u njegovu5 - Bolji život65,';aW,W":'USdnevniku, kad mi je pogled pao na povike zapisane na talijanskom, ne u dijalektu: "Udri šćavunskoga popa, uhvatimo hulju!" A ispod toga zabilježio je na svom jeziku: "I stara vratarica spasonosne palače u koju sam se sklonio zamijetila je da sam odjeven kao slavenski svećenik, pa ipak me primila u svoju sobicu kad sam već u sebi šaptao: Gospodine, neka se vrši volja tvoja, ne moja."Onoga dana kada dođoše radnici s arhitektom iz Umaga i pridružiše se Juri i grofu Lazariću u svečanim odijelima na općinskoj čestici koja je bila izvan gradilišta, on svuče halju, položi mi je na ruke, ostavši samo u hlačama i košulji kako ga čak ni ja nikada nisam vidio. Uze pijuk iz ruku jednoga od zanijemjelih radnika i žabi ga u tlo. Udarci su bili odsječni, pravilni i zato uvjerljivi, ne samo uzmahnuti vještim rukama. Vrati oruđe i pokaza Juri jarak od nekih dva metra puta pedeset: "S najboljim željama, barba đorđe. Rad dolazi od Boga,

Page 58: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

brbljarije od duha nečistoga."Priđe mu i poljubi ga u oba obraza. Stari posjednik, koji ga je bio prijavio starješini, osjetio je taj Kristov po-ljubac kao pljusku, i da bi se izvukao iz neprilike, turi ruku u džep i iz njega izvadi konjsku potkovu. "Ako nije dovoljna vaša želja, pomoći će stari običaj", i još krepkim pokretom baci je u jarak. Njegove su brčine treperile u rijetkim prilikama kad mu ne bi pomagala osornost. Nevoljni grof, ostavši zatečen, nije znao ništa bolje nego da hini šepavost.Znojiti se pod teretom ne godi nikome, možda se zato kaže da rad zbratimljuje. Za vrijeme četvrtsatnih odmora, sjedeći na gomilama kamenja i na izvrnutim kolicima, radnici s dvaju radilišta gledali su se s komadom kuhanog mesa nabodenog na viljušku i s velikim režnjem crnoga kruha u drugoj ruci. Poznavali su se od vremena pokojnoga Gincastra kad su, premda malo i loše, zajedno radili na istom nedovršenom zvoniku, pa je poneki povjerljivi razgovor ostao prekinut, a ni sve dosjetke nisu bile do kraja popraćene smijehom. Plaćene radnike iz grada nije stajalo nikakva poniženja da uspoređuju vino iz krčme s vinom iz bočica s čepom od kukuruzna klipa koje su stajale u66hladu; a domaćima nije bilo mrsko uspostavljeno povjerenje. Voditelji gradilišta odsjeli su u Pavlovićevoj gostionici; kad je jednoga dana jednima ponestalo vapna a drugi potrošili pijesak, sjedinili su stolove. Talijanska je gradnja brže napredovala jer se mogla osloniti na radnu snagu većeg iskustva, a iznad svega na fondove udruženja Lega na-zionale koje se dičilo javnim prilozima čak u Sardiniji. Odgovarajuće hrvatsko Društvo nije se dakako moglo nadmetati u pogledu para, ali je bilo povezanije i imalo veću podršku u Beču.Dvije se građevine poravnaše i od tog trenutka odlu-čiše nastaviti jednakim korakom; općinsko se vijeće, unatoč protivljenju naših, suglasi o jedinstvenoj svečanosti otvorenja. Gledajući carevu sliku na zidu iznad tezge Pav-lovićevih, netko se našalio kako je i časna brada careva podijeljena na dvije jednake polovine, i kada je došlo do zajedničke narudžbe kanalica za krovove, pomalo ustraše-ne starčeve očice podsjećale su starije na vremena kada se posvuda više kupovalo i više štedjelo, kao da su svi živjeli u velikoj obitelji.

Page 59: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Krčmar Gabriele, koji je cijeli vojni rok odslužio u Beču družeći se s vojnim liječnicima i stekavši diplomu bolničara (don Stipe se redovito zaustavljao kod njega da malo pročavrljaju na podnošljivom njemačkom), tvrdio je da su tada Talijani i Hrvati, Slovenci i Madžari, česi i Poljaci zajedno ostajali do sitnih sati u točionicama Grinzinga; pljesnuo je rukama i povio koljena kao daje na svadbi.Uvečer na proslavi likofa\ dok su dvije smrekove grane podrhtavale na burinu na dimnjacima dviju pokrivenih škola, taj isti Pavlović, lukaviji od vrapca, hitriji od nesreće, izvuče iz ogromne kutije nov novcat kontrabas i u polukrugu radnika poprskanih žbukom sve do očnih kapaka povuče gudalom. Tromo i svečano brojanje, kao iz crkve, nametnulo je šutnju šireći se čitavom prostorijom. Neprekidan i bezbojan mukao zvuk ponavljao se s upornošću koja je mogla nagnati u smijeh, ali je zadržavala pažnju slušateljstva. Prsti druge ruke spustiše se gore na žice, po-* •1 Svečanost prigodom pokrivanja građevine. Riječ je furlanskog podrijetla. (Op. pisca)67tezi gudalom postadoše kraći i brži. Izdvoji se motiv jedne polke, i netko ga je pratio izvijajući nazalnim glasom, netko mu se pridružio poluotvorenim ustima. Voditelj hrvatskog gradilišta stojeći kraj tezge obujmi najoblije bokove u župi koji su pripadali sviračevoj ženi, a Cesira dopusti da je odvede nasred prostorije, držeći u ruci praznu poli-tru. Pljesak upućen najsmjelijima ohrabrio je i ostale te se uhvatiše u parove, čak i muškarci međusobno koji su se ubrzo razdvojili, jer se na središnjim vratima, na ostakljenim kuhinjskim vratima i na izlazu prema boćalištu i stajama pojaviše djevojke posramljene što su u papučama. Bratu u pomoć priteče Teodoro Pavlović s harmonikom Ploner1 koja je blistala od sedefne dugmadi, i prvi put se zaplesalo među tim stolovima na radni dan koji nije bio svadbeni. Zbog moga posebnog zvanja, suprotno svima ostalima koji su odlučili da okušaju travu kad se bjehu zasitili prašine u prostoriji, ja otplesah prvi valcer sa zakonito vjenčanom ženom. Poslije, kada je posao bio završen, vratila se nesloga.U večeri dvostrukog slavlja župa se ponovo razdijelila na dvoja ulazna vrata, pred klupicom s ulaznicama razli-

Page 60: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

čitih pečata. Uz zvuke orkestra gospode de Franceschi iz Segeta, koji je bio sastavljen isključivo od kolona, u talijanskoj je školi izmiješano plesalo pola Umaga i dobra trećina župljana; u građevini blizanki gunci2 iz Marije na Krasu nagonili su neoženjene i oženjene da se sjate kao za pokladnih nedjelja. Mlađima je vjerojatno više odgovaralo da slijede korak koji je nametala truba, starijima da se vrte uz izvijanje harmonike; zabrana, pretvorena u prkos, našla je oduška u pjevanju suprotnih himni u kojima su značajne bile samo riječi: "Nela patria de Rossetti no se parla che ita-lian"3 i "Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog".Kad su uglednici posjedali u kočije i žene bile otpravljene kućama s jaketama na leđima, potukoše se u košu-ljama ne brinući hoće li izgubiti novčanik. Rastaviše ih supruge dotrčavši sa zavojima umočenim u ocat, a osobi-1 Prezime tršćanskog obrtnika koji ju je izumio. (Op. pisca)2 Pučki naziv za svirače u Istri. (Op. pisca)3 "U Rossettijevoj domovini govori se samo talijanski". (Op. prev.)68to don Stipe: izgubio je naočale i dobio udarac laktom u želudac od kojega je povratio. Ali se potjeraše po poljima tu-kući se kamenicama. Svatko je u sebi optuživao drugoga zbog izdaje i u isto vrijeme iskaljivao bijes što je postao članom jedne ustanove koja je došla izvana. Šuštao na gomili preostalog kamenja i šljunka, župnik obuhvati lice rukama "Bog me pravedno kaznio", reče bodrim i tihim glasom koji kao da je najavljivao jutro. "Neću se više upletati".Bio je prisiljen da još dvaput posreduje. Visoki se dim uzdizao iz jedne od dviju škola Kad smo stigli napogled sela, plameni su jezici lizali kroz prozore slavenske škole. "Bože, to ne može biti!" kriknu dajući se u trk. Žene koje su netom bile ispekle kruh služeći se školskom peći (don Stipe je bio predvidio malu blagovaonicu za djecu iz najudaljenijih zaselaka i za onu najsiromašniju) već su tvorile lanac koji se protezao od velike cisterne sve do muškaraca koji su se bili popeli na krov da izlijevaju vedra. Stari se Radovan pojavio s kolima i dvije bačve kad je požar već bio ukroćen. "Huljo!" začuo se povik s krova. Don Stipi, koji je sa svoje strane uzviknuo "To je zločin!" ustobočivši se pred njim, Jure mirno uzvrati: "Za se i za svoju obitelj mogu odgovarati", i okrenu

Page 61: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

volove.Probudila nas usred noći prodorna mješavina mukanja i povika. Putem smo mislili na neki težak porod, na iznenadnu smrt koja je pogodila više od jedne kuće; ali je mukanje bilo sve upornije, a ljudski glasovi odavali su više bijes nego plač. Malo pomalo dopirao je do nas miris kao da dolazi iz kovačnice. Na visini dviju škola neka tamna spodoba kolebljivo se kretala prema nama. Ubrzasmo korak, i ona se naočigled poveća da bi se opet smanjila. Odjednom se skljoka na zemlju, pokuša se uspraviti i opet se prostre po tlu. Na mjesečini prepoznah jednoga od Radovanovih volova napola bez kože, ispruženog u jarku, izbuljenih očiju i isplažena jezika. Smrad dlake i nagorena mesa zapljuskivao je nozdr-ve. Još nismo mogli povjerovati, kad nas natjera na kašalj gusti dim i sve oštriji miris što su se dizali dok smo napredovali prema središtu sela koje je bilo osvijetljeno karbid-nim lampama i odjekivalo od krikova i psovki.69Na čistini koja je dijelila neprekinuti niz kuća od nižeg reda staja, skupine muškaraca i žena s fenjerom u ruci stvarale su se oko gromade jednake onoj koja je ležala u jarku. Izbrojio sam pet izvrnutih volova na zemlji i drugih šest izgorjelih u staji s lancem oko vrata, sve životinje iznad deset kvintala, koje su bile najpouzdanije bogatstvo te obitelji, ponos župe i dobrog dijela unutrašnjeg područja općine. Grede beskrajnih jasala i vapno po zidovima bili su poprskani još svježom krvlju, gnoj je gorio pod spaljenim tavanskim daskama. Iz požara što se unutra bio razbuktao na vrijeme su uspjela pobjeći napolje da bi se srušila na popločeno dvorište samo ona goveda koja je Jure, kad su ga prekasno probudile sluge, potrčao odvezati. Vidjesmo ga kako izlazi iz mračnog dna staje s batom u rukama i sve se više uzdiže nad svojim pougljenjelim stadom među steljom."Ovo je još gore od onoga", prošapta mu don Stipe. On ne odgovori nego, izišavši na otvoreno, primače se jed-noj od lešina koja je još davala znakove života i jednim joj udarcem smrska lubanju. Udarac izazva gluhu jeku koja zazvoni u grudima svakoga od nazočnih. Starac ispusti malji i polako se pope uz kamenite stepenice, kao netko tko također očekuje samilosni udarac.U vrijeme kad se sve manje naginje vjerovanju u događaje koji se zbivaju slučajno, ili koji ipak nisu neizbježno

Page 62: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

povezani, ustvrdit ću, usprkos prividnoj spojenosti tih dviju nesreća, da je čudnom ironijom sudbine vatra u slavenskoj školi izazvana žeravom iz peći koja je bila upaljena prigodom neke proslave Društva, a da je požar u staji Ra-dovanovih (kako se pokazalo mnogo godina kasnije, iz ispovijedi na samrtnoj postelji) podmetnuo neki čovjek iz Kmeta potplaćen od jednog tršćanskog osiguravajućeg društva posebno velikodušnog prema udruženju Lega nazionale: uistinu, za njim su buknuli mnogobrojni drugi požari, po sjenicima i žitnim poljima, koji su pretvorili u prah godišnju žetvu, s jedinom svrhom da prošire paniku među seljacima i uvjere ih da se zaštite policom osiguranja. Ali duhovi se poslije ozlojediše i Jure od toga umrije.70Vraćali smo se malo poslije Martinja iz zaseoka Muš-kati s kolima i volovima što mi ih posudi tast, s bačvom punom vina napabirčenih po pola brente za godišnju re-dovinu. Više oteščali nego pijani od tolikih kusanja na silu (koja su njima godila), sjedili smo na slami puštajući zapregu da nas vodi. Životinje se naglo zaustaviše i mi začu-smo neko stenjanje koje je remetilo nagoviještenu tišinu novembarske večeri. Jure je ležao u jarku koji je dijelio glinasti put od njegove šume u Trumbi, razdrljene košulje s rukom na vratu, po kojoj je u mlazovima tekla krv iz nosa. Don Stipe namoči rupčić u preteklo vino u brenti, očisti mu lice, i starac se strese od drhtaja. "Barba đorđe, poznajete li me?" blago ga upita župnik.On potvrdi glavom i uspjede promrmljati: "Imao sam sreće da umrem s popom kraj sebe". Htjede mu nešto šapnuti, a don Stipe to prevede šaljući me da pokupim bradvu i kosir ostavljene pod jednim hrastom: bila je to i izlika da ih ostavim nasamo. Kleknuvši i nagnuvši se nada nj, sada je svećenik polako kimao glavom, ohrabrujući ga. Vratio sam se s oruđem kad mu je već bio dao odrješenje.Položili smo ga na kola iza bačve, i ja okrenuh volove produžujući mu možda život za koji trenutak nježnosti i najveće žalosti. Vraćajući se u Radovane kraćim putem, prolazili smo samo kroz njegova polja i šume. Bilo je to sve što je svojom žilavošću i vlastitim rukama uspio sačuvati od imanja koje je u početku naše priče obuhvaćalo cijelu župu. Dok se prevozio kolima koja je uzeo u najam sam vozač, glave naslonjene na bačvu vina isprošena i po podrumima njegovih kolona, nogu koje su se klatile nad šljunkom, odmicali su

Page 63: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

mu s jedne i druge strane živica vinogradi s požutjelim lišćem i masline s poleglim granama od plodova koje će drugi obrati: pred njim je stajala izvjesnost smrti koja se ogledala na licu njegova protivnika koji ga je pješke pratio mrmljajući molitve.Drugorođeni Firmin, gizdav i pijan i u radne dane, pade na već hladno tijelo vičući "Tata!".1 Drugi, Gašpar,Hrvatska riječ u izvorniku. (Op. prev.)71nepopravljiva ispičutura, u trenutku se sasvim pribrao i pomogao nam da ga odnesemo u kuću i položimo na postelju. Lazarićka, visoka i tamnoputa, kljaste ruke od rođenja, bila se za nj udala iz ljubavi; busala se u grudi na-ričući balkansku tužbalicu, koja je dozivala u pamet daleka mračna vremena i druga, tada nezamisliva, proricala. Nevjesta iz obitelji Bonifazi, kao uvijek kada bi neka izvanredna prilika iziskivala od nje da se izjasni, zatvorila se u svoju sobu, puštajući da se njeno naglo osamljivanje tumači ovako i onako, kao ljuta bol iznad ljudske izdržljivosti, i kao praznina duše koja joj nije mogla pomoći ni da sepretvara.Bio je to posljednji Radovan koji je pokopan u obiteljskoj grobnici u crkvi. Pravio mi je društvo dok sam radio, postajući sve manje mrzovoljan i vrijedan sažaljenja; prošlo je nekoliko godina prije nego što sam ponovo stao nogom na kamen koji ga je pokrivao. Sin mu Firmin još nije bio skinuo crninu kad poče prodavati polja jedno za drugim. U tim kupoprodajnim ugovorima gotovo je uvijek Gabriele Pavlović bio svjedok, jer su uglavnom bivali sklapani u gostionici. Pričalo se o nekome koji je dobio trščak uz rub svoga vinograda za posljednju čašu koju najokor-jeliji pijanci žele pošto poto iznuditi.Tko se ne može podičiti plodovima vlastitoga rada pokazuje očeve, izlažući se opasnosti da ih raspe. Odlazio je u Trst vlastitom kočijom i konjem, a vraćao se kući među trgovačkom robom nekoga vozara koji bi ga usput pokupio. Jednoga je dana pješice krenuo u Umag da se poveze brodom, sutradan se pojavio iz Buja u kočiji s pre-klopnim krovom u kojoj će se uskoro naleći kvočka. Jure je prvi sjeo na dva kotača ostavljajući dojam da leti nad živicama (ali je bicikl bio dobio u Savudriji u partiji mure1); sin htjede pokazati, plativši to preskupo, da se i našim putovima može juriti na četiri kotača bez konja, no na stranu neiskustvo i zamagljeni mozak, u ona se

Page 64: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

vremena uistinu činilo da drveće ide ususret autu: da bi izbjegao jedan brijest, razmrskao je auto o bagrem, ali ga je spasioPoznata igra na prste (mora). (Op. prev.)bog zaštitnik pijanaca. Žena je obavila ostalo uvodeći u kuću, što im je jedina preostala od posjeda, takav raskoš kakav nikad prije u njoj nije postojao.Te težnje za veličinom bio se odrekao brat mu Gaš-par, koji je nekada pušio duhan zamotan u novčanice od deset kruna i kojega je otac u skladu s austrijskim zakonom bio razbaštinio zbog besposličarenja. Bio je zatvorena karaktera, više na mater Lazarićku. Pošto mu je bila spriječena ženidba s Elvirom, dao se nagovoriti da uzme neku Šošku koja mu donese u miraz pet tisuća forinti. Tako sitna i nježna da je prozvaše Malica, ta razdražljiva žena nije mogla imati djece, pa je sve svoje osjećaje prenijela na djeverova sina Ludovica. Uredila je skromnu kućicu u ostatku staje pošteđenom od požara, i uz nju dogradila nadstrešnicu opremljenu za stolariju, tjerajući muža da se bavi kakvim zanatom. Samo da ga pusti piti do mile volje, on je podnosio njezinu svadljivu narav, izazivanu damskim držanjem jetrve Bonifazijevke, nedostojne da ima sina. O pijankama barba Gašpe Radovana još se priča, čak i u vrlo udaljenim selima; nitko ga nikada nije vidio da tetura. Točno bi pronašao bocu rakije sakrivenu u sijenu ispod pure koja je ležala na jajima; vezao bi ženu za ljestve što vode na sjenik i istrusio bocu pred njezinim očima. Bez djece i s vragom u kući, imao je kao malo tko osjećaja za prijateljstvo: nedjeljom je sate i sate sjedio na zidiću pred poštom čekajući da se na puteljku prema Go-rinjcima pojavi nerazdruživi Paoletić. Obojici su bačve presahnjivale u kolovozu, pa su odlazili s brentom u vinograd da proberu grozdove tek oprljene suncem. Napabirčili bi bačvicu mašta, pijući iz nje cijelu noć i odlazeći da se isprazne za stogom slame. Vraćajući se u konobu, otkrivali su da je vino sve zrelije. "Vidjet ćeš za koji dan kad postane trpkije". Malica ih je ujutro nalazila kako pune čaše ožimajući rukama već iscijeđeni drop."Nesretne li obitelji", uzdahnu don Stipe dok smo slagali sitan novac od milostinje da bismo ga zamijenili u po-šti. "Potrudio sam se da prelistam matične knjige u arhivu, stranicu po stranicu. Dvadesetak slugu, gotovo svi u mladoj dobi, pomrlo je nesretnim slučajem, a češće od na-

Page 65: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

7372prezanja i prekomjerna rada u toj kući. No pročitao sam i o nekom Matiji Damjanovu koji je imao desetoro djece, a osmoro mu ih je umrlo. Njegov sin, Damjan Matijin, na-rodio ih je šesnaestoro, a ostade mu ih samo petoro. U pedeset drugoj godini izgubi još jedno, a umrije mu i žena; koji mjesec poslije izdahnu i on od ozljede na sljepočici koju je jedne noći zadobio, možda od nekog sluge, možda zato što je svima bio dozlogrdio zbog svojih nevolja. Može li se to nazvati ljudskom ili božjom pravdom?" Mladi me župnik dugo gledao preko debelih leća, očekujući odgovor kojega u sebi nije nalazio.Jedna jedina riječ bila je dovoljna za strašnu vijest. Umjesto da bude obogaćena objašnjenjima i novim poje-dinostima, šaptala se na svim dijalektima i na svim jezicima što smo ih poznavali: gvera, guerra, vojska, rat, Krieg. Žandari iz Buja, zvani "pikjuni" zbog šiljastoga šljema, prolazili su i vraćali se cestom kao da nemaju cilja. Po morskoj površini klizili su visoki brodovi. Poštar Jelenić, umjesto da raznosi pisma i pozive na sud ili u porezni ured, prvi je put prodavao novine. Don Stipe, zadavši zadaću svojim učenicima, sa školskog je prozora pokretima razgovarao s talijanskim kolegom iz Rovinja. Tužno sam promatrao Pal-miru koja je već odavna željela dijete, a ja sam je navodio da razmisli je li ovo pogodan trenutak da ga ište. Tko je želio ovaj rat? Da bi se stišale naše razmirice, bilo je potrebno mnogo manje, a tako isto da bi se postigla istinska prava i zadovoljili najskriveniji prohtjevi. Pridavalo se više značenja tome što se starac na slikama uvijek javljao u uniformi, i odjednom se otkrilo da mu oči svjetlucaju poput veoma dugog sječiva čuvanog u koricama.Stizale su dopisnice s pozivom, a za mladiće (upravo za najzdravije i najsnažnije) javljala se ta neprihvatljiva mogućnost, pa ju je odmah trebalo utopiti u bančenju. Plesalo se gotovo u svakoj kući uz zvuke harmonike na dugmad nekog Prospera iz Ljubljanije, a budili su ga i usred noći. Načinjao se pršut koji se čuvao za proljetne dane, bačva vina namijenjena da se proda ljeti kad cijena74raste. Plesale su majke sa sinovima, i tuđe zaručnice pravile su iznimku: vojnom obvezniku udovoljavalo se čak i rasipanjem, čak i hinjenom veselošću podržanom svirkom i pjesmom, kad se zna

Page 66: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

da i pogreb ima svoju glazbu. Kretali su u zoru, očiju podbuhlih od pospanosti, u skupinama i s bočicom rakije za ohrabrenje, sada kad je bilo završeno i to utješno slavlje, a rani jutarnji povjetarac suočavao svakoga s vlastitim strahom.Ostalo nas je malo muškaraca sa starcima, ženama i djecom. Odjednom se učinilo da je rat okužio svako zem-ljište: suša i tuča postajale su nesreće više nego prirodne u odnosu prema dalekom bojištu gdje se munjevito ginulo. Najviše se živjelo od pretička ljetine, kojega je dio bacan u sjetvi. Zrnje se sušilo pod grumenima zemlje, a ako bi istrunulo i isklijalo, strukovi kukuruza i žita ostajali su trava bez klipa i klasa. Polja su se zapuštala, kao da se nude onako gola i prostrana mogućem oružanom sukobu. U prosječnim obiteljima nikada nije ponestajalo crnoga kruha koji se jeo s ljutikom ili s nekom drugom kriškom; sada je čak i u bogatim kućama nedostajalo palente, tog sirotinjskoga kruha. Lazarićku, udovu Jurinu, vidjeli su kako zamače ruku u svinjsko korito i prinosi je ustima. Njena snaha, ostavši sama s djecom, davala je zlatne lančiće i naramke rublja, naposljetku i krivu sablju glavara Zorzija za koju šaku brašna. Lazarići i Bonifazi nisu više kupovali nadničarski znoj, nego kupone potrošačkih iskaznica, jer da bi se živjelo, prodaje se čak i krv. Za većinu jedino je bogatstvo bilo onih nekoliko novčića što su stizali od muža ili sina vojnika: pribojavali su se njihove smrti, kao što su se pribojavali njihova povratka, kao što su im počinjali zavidjeti na njihovu životu. Neka Rusina pođe s djetetom u naručju da potraži muža u Štajerskoj, više zato da se najede iz porcije, nego da mu dade zalog svoga supružanstva.Licemjerno se požalih don Stipi kako sam bio oslobođen zahvaljujući njegovu zauzimanju. Potapša me po ra-menu i jedva prošapta: "Dužnost ti nalaže da budeš ovdje, a osim toga i glava si obitelji", predočavajući mi još gora vremena. Zbog djelomičnog neispunjavanja vlastitih gra-75danskih obveza, pop je smatrao da je župa idealna za njegovu svećeničku misiju sada kad su naše žene, ispijenih grudi i izranjenih nogu, u suprotnom smjeru prevaljivale brdske putove, gdje su po vlažnim dočićima i nadalje uspijevali sočivo i krumpir, da bi ih zamjenjivale za boce ulja, za komad slanine, često i za svoje jedino dobro, samo da se ne vrate praznih ruku izgladnjeloj djeci, pakosnim jetrvama i

Page 67: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nepristranim svekrima. U obitelji izjednačene bijedom opet se bila uvukla nesloga očajnika koja ne zna za granice ni počinak, nego je kao neki zamršeni lanac predbacivanja, izazova i osveta, koji pritišće bespomoćnog i krotkog, i osobu vrlo osjetljivu ili pogođenu tjelesnom bolešću, koja bi gutajući suze noću došla do uvjerenja da bi se glad mogla izdržati kad ne bi bilo te druge muke. U župnom uredu bila su kazivana u pero i ovakva pisma: "Mužu moj daj da te puste na dopust i odmah dođi jer moram s tobom razgovarati ako još stigneš na vrijeme da me nađeš". Brada je podrhtavala, žena je odlazila ne dodavši ništa više, uvjerena da je olakšala dušu ne rekavši ništa, i to ne pred popom nego pred dvojicom svjedoka kako to zahtijeva oporuka.Don Stipe je prepisivao pismo bacajući pogled na tih nekoliko nepovezanih riječi, i što je više o njima razmiš-ljao, teže mu je uspijevalo proslijediti, kao da mu se vlastito razložno i smotreno posredovanje činilo izdajom. Tresao je glavom i nastavljao ublažavati riječi, sada vjerojatno vodeći računa i o onoj svojoj sumnji, potičući se uzdahom. Odlazio je u Trst pješke, četrdeset kilometara tamo i četrdeset natrag, da bi prodao najdraže svoje stvari, knjige, i donio svakovrsne hrane koju smo dijelili najpotrebitijim obiteljima, ali smo se mirili i s tim da ostavimo nešto i u ponekoj kući gdje su ključevi ostave visjeli o starčevu pojasu. Postao je skrbnik mnogih žena kojima je, na temelju jednoga pisma koje je stiglo oslobođeno poštarine, predavao potajice ratnu potporu; bio je sudac u nekim diobama koje su bile popraćene psovkama a završile selidbom. Ništa nije zadržavao za se; Palmira je nalazila netaknutu i zdjelicu kuhanih trava pomiješanih s pregršti brašna od sirka i začinjenih kapljom ulja. Jednog dana na-76đoh zapisano u njegovu dnevniku: "Danas sam pojeo za ručak jedan kuhani krumpir s ljuskom, koja također mora sadržavati svoje vitamine, a večerao sam vrlo dobro jedući divlji radić koji se ovdje zove sunčica ili malo sunce: to je jedina zelen koja raste za ovih sivih zimskih dana po livadama. Završio sam večernje molitve i, prije nego što pođem spavati, razmišljam kako netko od mojih župljana nije imao čak ni to, pa se pitam: je li ovo sva žrtva što se od mene traži?".

Page 68: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Crkva je opet postala pravom i jedinom kućom Božjom, s obzirom na to da je svuda vani vladao pakao. Ljudi su se u nju stjecali u velikom broju da u svetim obredima nađu okrepe i mira. Don Stipe ih je namjerno produljivao silazeći među vjernike da govori. Njegove su riječi bile još jednostavnije, glas spokojniji. Izvještavajući o razvoju sukoba na području koje se nas najviše ticalo, u Galiciji, izravno se obraćao srodnicima vojnika koji su bili tamo prebačeni. I pjevanje iza njegovih leđa bilo je sadržajnije, muk za vrijeme podizanja i pričesti činio se još izrazitijim. Pričešćivao je dobar dio vjernika svojom malom hostijom koju sam oduvijek smatrao isključivom povlasticom misni-ka zbog njegova zaređenja i gorljivije vjere. I nije to činio radi neke štednje koja bi mogla izgledati besmisleno, nego zato da svoje župljane ugosti jedinim zalogajem koji im je mogao pružiti. I ja sam osjećao da više sudjelujem u obredu, jer sam ga mogao stalno pratiti blizu Palmire u pr-. voj klupi iza ministranata, pošto mi je bio zabranio da skupljam milostinju i da diram zvona. Duboko je u meni rasla pobožnost kojom su me u djetinjstvu nadahnule nehotične riječi moga oca, više nego britke popovske, i njegova osobna vjernost tom slabo nagrađenom zanimanju koje ja nikada nisam držao zvanjem. Smatrao sam da se samo na temelju toga raspoloženja duše, popustljivog i blagog, mogu nadati povratku boljih vremena koji bi mi omogućio da zasnujem pravu obitelj. Kome sam se drugom mogao obratiti, sada kada su svi bili potrebni pomo-ći? I u što se čovjek mogao uzdati, kad je i ljubav među srodnicima kanda bila popustila? Bilo je još slađe kad sam sama sebe zatjecao na koljenima usred posla i ne77osjetivši da sam ga prekinuo, kao što se na kraju napornoga dana prije uspavljivanja kolebamo između sna i jave. Penjući se uza stepenice župnog dvora lakši za nekoliko kilograma, korak mi je postajao gipkiji i ujedno promišlje-niji, približan don Stipinu, a u sebi, u dubini svoga srca, osjećao sam se dostojnim, dostojnim njega.1Ujutro je poučavao u hrvatskoj školi, popodne je u talijanskoj zamjenjivao kolegu pozvanog u vojsku. Možda je potajno priželjkivao da vidi pomiješanu djecu u učenju nekog trećeg jezika, makar to bio i njegov latinski, sada kad mu se svaka podvojenost morala činiti čudovišnom. Kako nije bilo razlike između jutarnjih i popodnevnih

Page 69: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

đaka, tako je njegov pogled padao samo na blijeda lica i neishra-njene noge u djece dobrostojećih (u mucavoga grofa nasljednika, Jurina unuka kojemu je otac bio na Karpatima) i u djece upisanih u Društvo. U djece prezimenom Zonta, Bassanese, Benvegnu, i u skupini djece nekoliko zanatlij-skih obitelji koje su se tu nedavno sklonile iz nekog zaba-čenijeg sela. 2upa je ponovo postala očajničko susretište ljudi različitih samo po govoru. Kakvu su to drugačiju važnost mogle imati dvije vjernosti, održavane u bijedi, uspomeni djedova ostavljenih u istovjetnom klancu među pa-zinskim ili pak kranjskim brdima?Najčešće sam ga viđao uvečer; bio je toliko zauzet da mi je samo od sebe dolazilo da mu pomognem u obavlja-nju posljednjih dnevnih obveza. Molio sam točno pola krunice i moj posao nije bio neki posao, među nama dvo-jicom kao da nije bilo razlike.Iz te nas prisnosti, još svesrdnije zbog rominjanja kiše, trgnu neki ženski glas dolje na putu. Jecala je neka starica iz Oreha i zvala nas u pomoć. Bila je pošla napojiti kravu i u lokvi zamijetila nešto neobično; činilo joj se da je prepoznala Mariju Zunkulin, u kući je nije bila našla.Pridružismo joj se. Padala je sitna, ali gusta kiša, beskorisno; plamen je drhturio iza stakla na jaukavim zapu-sima juga brišući razliku između lokvica i kamenja na putu. U kućici spomenute žene dvije su djevojčice između1 U izvorniku stoji: "... dostojan, degno di lui." (Op. prev.)78pet i deset godina spavale stisnute u istom krevetu, gotovo priljubljenom uz bračni krevet koji je ostao nedirnut. Više od dvije godine njihova je majka spavala samo na jednoj polovici, jer je njezin Poldo među prvima bio po-zvan u vojsku. Staricu ostavismo s njima ako se slučajno probude. Približismo se njezinoj kući, pa krenusmo drvoredom ravnih i visokih brijestova koji je vodio prema selu Krasti. Blato je bilo žitko, pomiješano sa stočnom balegom.Izdaleka nam udari u oči neka tamna masa, kao da je grlila jednu stijenu koja je presijecala dio lokve. Ženi je glava bila potpuno uronjena, a noge obnažene jer joj se haljina bila ovila oko bokova. Nametala se čudna pomisao na skok u vodu spriječen ledenom korom i sleđenim zrakom. Sam uđoh u vodu; pokrili je sve do bokova, dok je župnik, visoko držeći fenjer, smjerno odvraćao pogled u stranu.

Page 70: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Oslobodih joj kosu zapletenu među korijenjem nekog panja i prepoznah je, premda ju je već bila nadutost izobličila. Bila je strpljiva i blaga žena, i upravo mi je njezina suzdržljivost odgonila pomisao da je posrijedi slučajna nesreća. Povoji i druge krpe plutali su nabubreli oko tijela. Pokušah je izvući, don Stipe se nagnu nad rub da je uhvati za gležnjeve. Dovukosmo je do prvog brijesta i na-slonismo je leđima na deblo samo zbog savjesnosti. Iz zo-bunića iskliznuše jedre dojke blještave bjeline. Sada sam ja držao fenjer pa ga maknuh, ali mi don Stipe zadrža ruku. Promatrao joj je grudi ponovo istražujući tkaninu koja ih je obavijala. Gledao sam ga ne shvaćajući; on podiže glavu goneći me da dotaknem ono što je njemu bilo zabranjeno. čim sam joj podignuo dojke, iz bradavica po-teče mlaz bijele i guste tekućine. Pogledi nam se susreto-še. Pogodivši njegovu misao, posegnuh rukom prema trbuhu, ali je odmah povukoh, osjetivši da je toliko napet, gotovo živ. Sudrug me posla do lokve, da pokupim povoje i krpe i da ih odložim do njegovih nogu. Tužno je kimao glavom, prekrižene ruke podupirale su mu čelo. Bio je to njegov način molitve i ujedno isticanje nemoći da se otrgne od nadmoćne stvarnosti. Podijelio joj je blagoslov i trgnuo se. "Samo hrabro, ubrzo će stići ostali."79Ponovo mi bez riječi naloži da je otkrijem, dok je on ožimao krpe i jedan dugački povoj. Trbuh se pojavio sav pomodrio od utege kojom je bio dugo stisnut. Don Stipe je obuhvati pogledom u cijelosti tek na jedan trenutak u kojemu je moj prijatelj možda sam sebi rekao da je to, dakle, bilo žensko tijelo kojega se zauvijek odrekao. Omotasmo je od prepona do pazuha kao Lazara, a zatim je opet pokrismo njenom haljinom sve do gležanja.Skupina sastavljena pretežno od žena približavala nam se s prijekog puta za Radovane užurbana koraka i povišenih glasova. Osvijetljen njihovim fenjerima, don Stipe podiže ruku. "Molite za dušu svoje suseljanke koja je pala u lokvu. Zatim ćemo ponijeti mrtvo tijelo u kapelicu radi liječničkoga vještačenja."Prvi put otkako sam u službi naslijedio oca, kapela na groblju nije bila spremište gdje su se gomilali preostali vi-jenci; kameni stol s odljevnim žlijebom za autopsiju bio je opran i posušen. Poslije jutarnje mrtvačke mise rekoh don Stipi: "Idem u Umag po liječnika".

Page 71: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Pogleda me iznenađeno: "Zar nisi razumio? Ne treba nikakav liječnik, koji uostalom ima i prečeg posla. Želiš li možda da njezino ime i ime njezine obitelji bude zauvijek osramoćeno? Kao da sve ostalo nije dovoljno". I stavi kažiprst na usta, ali je bio toliko umoran da mi ne namignu. Ne rekoh ništa ni Palmiri, a uvečer odnesoh na groblje vino za noćno bdjenje.Kad sam se vratio kasno noću, ona me, budna u krevetu, sledi s dvije riječi: "Očekujem dijete". Jeza što sam je bio zatomio na lokvi zahvaljujući odlučnoj i samilosnoj don Stipinoj nazočnosti opet me obuze, budeći u mojoj svijesti mnoga tužna predviđanja. Na moju šutnju Palmira brižnu u grčevit plač: "Htjelo je doći, ja tu ništa ne mogu".Zvonio sam, a sa mnom je zvonio i don Stipe potežući drugi konop: bila je stigla vijest o carevoj smrti. I on se bio umorio od rata, od dugog zapovijedanja koje izjednačuje najbliže suradnike s najponiznijim slugama, produbljujući oko sebe sve veću osamljenost. Župnik se prepuštao da ga vuče uže kao u zvoniku u Draguću, pazeći da ne udari gla-80vom o tavanicu. Naša zvonjava nije bila žalobna, nego otegnuta i postojana kao za izvanrednih događaja. U njoj se oslobađala utrnulost od iscrpljujućeg iščekivanja, želja za promjenom koja bi nas vratila u već zaboravljeno vrijeme ili otvorila put k nekom bliskom i odlučujućem srazu.Kao da su bili osjetili naš poziv i naš ultimatum, od dana kada se činilo da se u zraku čuje ratna tutnjava počeše se vraćati prvi vojnici. Dobro ošišani i vitki, svi su izgledali viši nego onda kad su odlazili. Našavši se u šumama i poljima maglovito poznatima i dajući se u prošnju po selima gdje se govorio jedan slavenski dijalekt blizak na-šemu, otkrili su prečac što ih je vodio kući. Poneki je pričao o strašnim prizorima s ruske fronte, većina je govorila o malim vojnim bolnicama pod šatorima, o skupljanju i guljenju krumpira po poljima Galicije, o kuhanju palente u šljemu i miješanju bajunetom.Neki se ne vratiše, drugi stigoše na štakama i sa zavojem na oku, da bi postali seoski šepavci i ćoravci. Jedan iz Lovrečice vidio je Firmina Radovana kako ustaje iza grma gdje su bili šćućureni, kako diže ruke i kreće prema Rusima; kasnije je jedan rudar iz Sečovlja tvrdio da se s njim rastao u Sibiru, čvrsto

Page 72: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nakanim da tamo ostane. Njegov se život bio produljio u beskrajan dan koji nastaje nakon najgore pijanosti: krupne i žute oči odražavale su samo neko tmurno i mučno sjećanje. Djeca su bila premalena da to shvate, a njihova je majka otrčala da sve zaboravi u polutami spavaće sobe koja je mirisala po smokvinu lišću i pelinu.Povratnici su se morali skrivati po stogovima sijena i slame; "pikjuni" iz Buja obilazili su sela s popisom imena. Pred uniformom i puškom s bajunetom na cijevi župa se opet pokazala jedinstvenom i nitko nije pisnuo. U znak zahvalnosti i za potvrdu obnovljenog zajedništva nitko nije pred drugim skrivao ako je u kući držao sina ili brata. Dotle je to išlo da su djeca kucala od vrata do vrata kad se morska površina istočkala malim i brzim brodovima i kad se vidjelo kako cestom od Umaga stižu prvi vojni motocikli. Vojnici su bilo skromnije odjeveni od naših, ali6 - Bolji život81oni koji uđoše u Radovane govorili su talijanski poput odvjetnika i učitelja.Uozbiljeni zbog neshvatljivog dočeka poslije onoga što im je iznad svih očekivanja priređeno u Trstu i dijelom u Umagu, samo su pomilovali koje dijete i poslije umirivali ljude prikovane na vratima, kao osvajači s dobrim na-mjerama.Talijanske su čete donijele odličan dvopek, kutije s izvrsnim usoljenim jezikom, pokrivače, lijepo ponašanje, duhana koliko ti drago, i velike boginje. (Zapravo ih je donijela neka Richterova iz Fraškice koja je trgovala svakojakim prnjama pokupljenim po Trstu i prodavala ih po kućama za vino i rakiju.) Don Stipe se tih prvih dana vojnih pokreta smatrao razriješen svojih dužnosti, ako ne i zatočen u kućnom pritvoru. Nikada ga ne vidjeh tako besposlena, dok je sjedio u uredu ruku prekriženih na praznom pisaćem stolu, sa smotkom "Memphisa" na dohvat ruke. I to upravo sada kad su se obitelji obnavljale i pokoji plug izlazio na polja, dok je naša kućica odzvanjala od sve jačeg vriskanja njegova kumčeta Antonija. Talijanski su vojnici bili doprli sve do njegovih sela, proširujući se po cijeloj Istri, zadobivši Trst i Pulu, Pazin i umalo i Rijeku, kako je to oružjem bilo uspjelo samo Napoleonu. Njegove dječačke čežnje iz Draguća pokazaše se neosnovanim snatrenjima sina siromašnoga puka; borbe gimnazijskoga đaka, studenta u Beču i doktora ovdje kod nas kao da su pridonijele uspjehu

Page 73: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

protivničke stranke; panslavistička ideja sjemeništarca, kapelana i župnika, koja je morala okupiti rasuto stado u jednu zajednicu kršćana zanesenih evanđeoskom ljubavlju i stopiti njezine dvije prirode u zanos duhovnog čina, ne samo da je bila srušena pod crvenim bajunetama nego i zamijenjena drugom, suprotnom, koja se mnogo određenije ostvarivala. Pod pepelom čovjeka koji je osjećao da je dvaput poražen tinjala je vjera umornog svećenika.Radovao sam se vidjevši ga kako se u naslonjaču prepušta zasluženom odmoru, dok sam u radnu sobu uvodio jednu ženu iz Krasta sa sinčićem umotanim u šal. On ustade i širom otvori prozor, pozivajući župljanku da dođe82k njemu na svjetlo. Objema rukama otkri mališanovo lice i nagonski ih povuče. Majka je tvrdila da je dijete već imalo male boginje i ospice, što je još jače utvrdilo njegovu sumnju koju su pobudili pristići nagomilani oko nosa. Posla me da hitno pozovem Gabriela Pavlovića.Upravo je posluživao za tezgom jednog vitkog i otmjenog oficira. Htio je zaustiti, kada vojnik podiže ruku u smjeru svoga pogleda i prasnu u smijeh: "Ola, Cecco Beppe!".1" U nas se slike izlažu i postaju važne samo poslije smrti osobe. Gabrijele odgovori usiljenim smijehom i dotaknu čelo nazivajući se budalom. S pretjeranom žurbom nagnu se te dohvati dva prazna pivska sanduka, premjesti ih na drugu stranu tezge i postavi ih jedan na drugi. "Možete ga i ostaviti" pokuša ga razuvjeriti oficir, "sada više ne smetanikome".•'•J "Ne, nije točno", uzvrati oprezni krčmar potežući ka-žiprstom jedno načelno pitanje. "S njim je odavno svršeno, tko ga se više i sjećao, gospodine kapetane, u ovom općem iščekivanju", i opet se suzdržano, a ipak žestoko nasmija, pri čemu se vidjelo da nije mogao sasvim izraziti i; zadovoljstvo jer ga je zagušio i kašalj. Popevši se na sanduke, skide sliku Franje Josipa, ali je ne baci kako bi to ogromna većina nas učinila, jer mu nagli pokreti nisu bili svojstveni, a i zato što lukavi ljudi ništa ne bacaju. Nego ; je objašnjavao: "Kako ste ga dobro nazvali, gospodine ka-j petane: Cecco Beppe ...", i smijao se onako kako se morao smijati bivši podoficir vojne bolnice u Beču, tu zaista nije postojala bolja mogućnost za

Page 74: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ljudsko povezivanje i naklonost od nauma o saučesničkom smijehu, da se pokaže dubina raspoloživog poštovanja, u kojemu ima stanovitog samosažaljenja.Licem u lice s jednim od nas, naš je diplomat ublažavaogrubi prijelaz nepovjerljivo-podrugljivim pogledom. čim mu• rekoh što je posrijedi, njegove riječi "jurim odmah s tobom"polaskaše mi kao župnikovu povjereniku i, pošto predadeključeve željezne blagajne ženi, mi krenusmo.Podrugljivi talijanski nadimak cara Franje Josipa. (Op. prev.)83Kad su pregledali dijete, ozbiljno su razgovarali na njemačkom. Gabriele je potvrđivao glavom dok je uranjao ruke u umivaonik i sapunao ih do lakata. "Svakako", prihvati savjet velečasnoga, koji najljubaznijim glasom zamoli ženu da mu ostavi maloga. "Martin će mu pripremiti krasan krevetić", nasmiješi se, "pa će tako ostati malo sa mnom da mi pravi društvo."Za majku, već uznemirenu tim savjetovanjem, župni dvor se nalazio jedan korak od groblja; udari u jecaje, pri-tiskajući dijete na grudi i tresući glavom. Dječačića joj gotovo silom otrgnuše iz naručja, i ja pružih ruke da ga pri-držim, ali me don Stipe energičnim pokretom odaleči. Pavlović je nagovorio ženu da se vrati kući: "Zar bi htjela ostati ovdje sama s velečasnim", stade se šaliti i otprati je niza stepenice."Mogao bi biti kod nas", predložih don Stipi kad osta-smo sami."To su velike boginje", odgovori suho. "Ne pričaj to naokolo i hitno me pozovi čim dočuješ za kakav sumnjiv slučaj. Dodade da ću u kuhinji naći bocu rakije da isperem ruke prije nego izađem. "A vi?" dođe mi da ga upi-tam."Za tebe nije dobro da budeš ovdje; imaš dijete", i otpravi me.Ta žena nije znala šutjeti i vijest o djetetu koje je zadržano u župnom dvoru širila se od zaseoka do zaseoka. Majke strpaše djecu u krevete, malo zbog uroka, malo zbog opreza, ali podsvjesno i zato da ih sakriju, kao da su oćutjele jeku jedne davne priče. Sjećanje na koleru koja je 1855. pokosila šezdeset pet župljana u odnosu na gotovo stalan prosjek od jednog smrtnog slučaja mjesečno u redovnim godinama još je izravno djelovalo, iako se oslanjalo na često protivurječna pričanja najstarijih. Iza njega su se skrivala nehotična zapamćenja, čak vezana uz ime jedne sjenokoše (Valkuga1), jedne oranice okružene zidom (Lazarenje) gdje su plugom bile izorane ljudske kosti. Podsjećala su sve sumornije na napoleonsku epidemiju, na

Page 75: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

1 "Dolina kuge"; hrvatsko-talijanska kovanica. (Op. prev.)84pošast iz 1789, sve do kuge 1630, koja bijaše ostavila na životu desetero ljudi u Umagu, četvero u Novigradu, osam obitelji u Puli, izazvavši masovno naseljavanje Istre od čega i počinje povijest koju smo proživljavali. Ljudi su se čuvali kako su znali i mogli, pijući mnogo rakije i držeći oboljeloga srodnika zatvorena u sobi, kao da su se već bojali pojave ljudi s nosilima, izliječenih od zaraze.Prvo je umrlo jedno dijete iz Vršića, a u razmaku od nekoliko dana pođoše za njim dva njegova brata i jedan tetkić iz Gorinaca. Istom tom Šoši naposljetku je preminula i trudna supruga. Kad se slučajevi groznice više nisu računali, skupina vojnika s nosilima i dva bolničara s liječnikom smjestiše se u talijansku školu.Na nečiji nagovor oficir s brčićima dođe don Stipi da prosvjeduje što drži u kući zaraženo dijete. Potajno smo ga hranili stavljajući zdjelice mlijeka i juhe na posljednju stepenicu i nismo znali kako mu je."Mali se oporavlja", uvjeravao je župnik. "Doći će po nj", saopći vojnik. "Vi morate dati dobar primjer onima koji zbog neznanja skrivaju zaražene.""To bi bilo gore", odgovori svećenik i dalje pomirljiva glasa. "Kamo biste ga htjeli odnijeti?" "U drugu školu."Don Stipe siđe brzim koracima niza stepenice, pridržavajući halju. "To ne možete učiniti", prigovori ljubazno, ali čvrsto. "Kako biste odijelili zgradu od sela, s krčmom preko puta?"Nije bilo vrijeme za raspravljanje, niti je talijanski vojnik mogao znati što je ta zgrada značila tom visokom i su-honjavom popu, koji razložno primjeti: "Koliko mi je poznato, lazareti su uvijek podizani daleko od naseljenih središta, na otvorenom"."Hoćete nam pomoći?" upita oficir. "Zato i jesam ovdje", odgovori moj starješina i dalje se smiješeći.Dok je četa uz pomoć muškaraca iz Muškata sjekla hrastove i grmlje u Trumbi (u šumi gdje bijasmo zatekli Radovana kako izdiše), ja sam se pobrinuo da se prikupe prijeklopni kreveti, opruge, pokrivači i strunjače: sve se to85lnagomilavalo pred crkvom, kao da su novi mrtvaci zahtijevali mekše postelje, ili još gore, kao da se cijelo pučanstvo samo od sebe opredijelilo za najvjerojatniji kraj. No ubrzo su me

Page 76: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zatrebali u onom šumskom krugu koji je bio izglađen poput prve tonzure na don Stipinu potiljku. H Sada se rukovalo sjekirama, pilama i strugovima; i bez riječi, često pod grozničavim pogledima ljudi, žena i djece koji su čekali na nosilima. Namještali sa se privremeni kreveti, paravani, kakav priprosti krov pribijen na četiri stupa ukopana u zemlju, tek toliko da jadnici ne bi pomislili kako su prepušteni na milost i nemilost nebesa. Kako su se tužno, okrutno, poslije pet godina razdvajanja i lišavanja obnavljale obitelji i ponovo snubila srodstva ... Dva povratnika, izbjegla stražarskim mecima, minskim poljima, ledenim brzacima i pljuvanju Tršćana u metežu pred željezničkom stanicom, bila su se vratila kući vjerujući da će se osloboditi svih zamki u jednom dugom zagrljaju sa svojim milima. Neki drugi htio je posjetiti daleku rodbinu, čak i kuma s krizme, da se uvjeri kako je njegov povratak bio konačan. To prisilno utočište među šumskim injem otkrivalo je i neke slučajne susrete, povjerljive razgovore između prijateljica udatih u dva različita sela, bijeg nekog djeteta u kuću nepriznatih djedova. Zatim se u gustom križanju tolikih obnovljenih staza svaka potka raspade, sudbina je pregrštima sijala zarazu, kao u polju pripremljenom da primi bilo kakvo sjeme.Don Stipe je ispovijedao, pričešćivao, pomazivao i pokapao i tri mrtvaca na dan. Kad se vraćao u lazaret, drugi su očekivali njegovu riječ utjehe i novosti od kuće. Nikada ga nisam vidio tako prokušana, nikada tako vedra. Zajedno s vjerom snagu mu je davao i jedan neznatan, ali velik događaj koji se zbio u njegovoj kući: ono dijete istrgnuto iz majčina naručja bilo je ozdravilo, i on ga je vodio sa sobom kao nadu koju su i najteže oboljeli, koje su izbjegavali i njihovi najbliži, mogli dodirnuti rukom. "Velečasni, vi se previše izlažete" korio ga je onaj oficir koji je bio banuo u župni dvor da prosvjeduje.On se smiješio da bi ga razuvjerio i zahvalio mu: poneka lijepa riječ, usrdna, sada je milo zvučala i na talijan-86skom. "Evo novog čovjeka", govorio je pokazajući na dječaka. "On je izliječen od svake naše nevolje."Nije mu promaklo povjerenje između vojnika, koje je on držao okupatorima, i mještana. Potaknuto potrebom za pomoći s jedne strane i za suradnjom s druge, ono je crpio snagu iz otkrića

Page 77: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

osobnih crta unutar bezimenosti si-vozelenih uniformi i lica žigosanih zemljom crljenicom i zarazom. Učvršćivalo ga je i posredničko prisustvo Gabri-jela Pavlovića koji je, vršeći cijepljenje, zvao bolesnika po imenu, i poriv dječaka da pokazuju svoje naklonosti. Tko zna, možda je još šiljak protivštine prijetio župnikovu ponovo stečenom unutrašnjem miru kad je ispod oka gledao svoje učenike kako se tiskaju na vojničkim kolima i podbadaju konje, uz popustljiv nehaj talijanskog vojnika. Predvođeni Ludovikom, Jurinim unukom, koji se hvalio da u njegovoj kući stanuje oficir i uzimao uzde iz vozačevih ruku da bi upravljao stojeći na kolima raširenih nogu, odlazili su trkom s praznim bačvama prema zdencu u Muškatima.Mene je pogađala posvemašnja bešćutnost prema smrti; činilo mi se da mi je svatko ugrabio zanat i da je zbog toga postao još okorjeliji. Stalni i užurbani pogrebi- često su i sami srodnici bili pozivani da iskopaju raku- stvarali su čudnu pomisao na privremenost smrti sve dok bude trajalo izvanredno stanje. Ali ako sam i stao razmišljati kako će ta tijela, pokopana u neizblanjanim sanducima, istrunuti još prije ostalih, morao sam zaključiti da su duše s vremenom otvrdle i da za one nevoljnike, lišene čak i sigurnosti vlastitoga krova i donesene da slušaju kako im posljednje trenutke broji ćuk svojim ćuka-njem, i noćni dah koji otkida lišće, smrt ne znači neprirodan prekid, a bolji život, prijeko potreban, za njih postaje ono što im ovaj život nije htio pružiti. Don Stipe koji je, da bi obranio isto tako bezličan svršetak svojih pastira lutalica, tvrdio da se čovjek mora što je moguće više iskazati boreći se za svoja prava prije nego što ode s ovoga svijeta, bio je zbunjen tolikim prepuštanjem sudbini i činio se za to nepripravan, kao da mu se prvobitni mukotrpni stadij koji se morao iskupiti na ljudskom planu pretvorio u cilj koji je trebalo dostići.87fiirRazbolio mi se sin Antonio, pa da bih i Palmiru umirio odjurih k njemu, siguran u poseban postupak, ako ne i izuzetak. Bio je nepokolebljiv i s nekim izrazom koji mi se u tom trenutku činio više usiljen nego prijazan pokaza mi preživjelog dječaka koji se igrao svetim sličicama na podu ureda. "Pogledaj Cheta pa imaj i ti vjere u

Page 78: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Boga." Osjetim da ga upravo mrzim, pritiješnjen između strašne hitnosti i navale ljubomore. "Mogli biste i njega zadržati ovdje", pokušah se obuzdati.On se namršti, nevjerojatno hladan, neprepoznatljiv: "U njegovu krevetu, u njegovoj sobi u koju čak ni ja ne ulazim? Pa nije ovo kuća čuda. Vidim da te je bol obezu-mio".Natjerao me na zajedljiv odgovor koji je ispao neotesan: "A ja vidim da vi niste otac!"Odnesoh maloga u Trumbu ne svraćajući kući. Poznavali su me, i bolničari mi dadoše zaklonjeniji krevet, liječ-nik je požurio da ga pomno pregleda, uvjeravajući me na kraju da slučaj nije jako težak. Palmira stiže malo poslije, drukčija nego što sam je ostavio i zamišljao među tim krevetima što su danima tonuli u blato: bila je zabrinuta najviše zbog mene. Smatrao sam svojom dužnošću da liječnikov odgovor još više ublažim. "Sigurno, ozdravit će", umirivala me kao da sam dijete, gledajući iza mojih leđa nekoga tko ju je zacijelo napućivao. Osjetih kako mi dotiče nadlakticu duga i nervozna ruka. "Bio sam se obezu-mio, oprosti mi! Bit će tome kriv umor", začuh čvrsti don Stipin glas.Poljubio sam tu ruku i oblio je suzama. Što me to bilo spopalo? Sjećam se da sam, dok sam prelazio otprilike ki-lometar puta stišćući sina na grudima, bio spreman na najgore, i u jednom od onih munjevitih domišljaja, pred jednim od onih izbora što ih obično sudbina povjerava primalji, utješih se, protrnuvši, mišlju da će mi ostati žena s kojom mogu imati drugo dijete... Stidio sam se i psovao u sebi, ne kao odgovor nedostojnoj mogućnosti koju sam prihvatio, nego zato što sam osjetio grubu uvredu koju sam pljunuo u lice župniku: lako njemu koji nije znao što to znači biti otac. Bila je to duboka istina: njega nikada ne bi88mučila najstrašnija prijetnja, niti bi ga olakšao isto tako kukavički izlaz. Jednostavno, njegov život nije bio u pro-šlosti vezan ni s jednim od umirućih, niti će to biti u budućnosti. Ali vlastitim sam očima promatrao pogibelj i strepnju kojima je pratio razvoj najtežih slučajeva, i viđao sam da mu poslije neke smrti nije ostajalo upravo ništa. Da li bih ja bio kadar da se za njim povedem i u najmanjoj mjeri kad sam, suočen s prvim stvarnim očajanjem, odmah procijenio što će mi ostati? Plakao sam na njegovoj ruci, i dopustih da me utješi kad mi

Page 79: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

potkuči nešto jako za piće.Bili su to zaista posljednji slučajevi, sudbina bijaše zaklopila knjigu računa, ali je zadržala prst među stranicama kako bi ostala sasvim nepristrana, sijući malo straha među pošteđene obitelji. Vrlo revan povjesničar prvoga svjetskog rata, viđenog sa strane talijanske fronte, bio bi mogao istaknuti da je u vrijeme kad je Trstom harala Španjolka jedna mala istarska župa doživjela strašnu zarazu velikih boginja. Sumnjam da je to netko učinio; a mi izgu-bismo još jednu priliku da budemo spomenuti. Ni same pokrajinske novine nisu to spominjale, i možda ne zato što je naše selo bilo pomalo neprilično i posve zanemarivo, nego zbog opravdane brige da se ne uznemire duše opijene radošću. Međutim, to je morao doznati vrhovni štab pobjedničke vojske koji posla, kasno, nerazmjerno veliku količinu cjepiva koje smo svi bez razlike morali primiti.Na jednoj nedjeljnoj proljetnoj misi crkva je opet osvanula prilično popunjena, vidjeli su se i vojnici među obi-teljima kod kojih su stanovali, dok se nitko nije obazirao (i još će zadugo tako biti) na one kojima je lice bilo osuto svijetlim točkicama. Don Stipe održa svoju prvu propovijed na talijanskom. Dirljivi bijahu ton i još bolna istina njegova govora, ali i vidljivi napor s kojim je tražio najprikladnije riječi da izrazi svoju pritajenu gorčinu koja se naprotiv pokazala pretjeranom. Oficir s brčićima htjede mu čestitati, čekajući ga pred sakristijom. Bio je u građanskom odijelu, nisam ga bio ni zamijetio među klupama. Pošto mu stisnu ruku, reče: "Sada će biti potrebno da još89surađujemo. Ostajem ovdje i vraćam se svom učiteljskom zvanju".Župnik je bio neočekivano zatečen. Nasmiješi se da bi sakrio bljedilo i kao slučajno odgovori: "I ja sam pouča-vao kratko vrijeme ...".Oficir se lagano nakloni: "To nisam znao. Ali sada ćete se moći vratiti svojoj prvoj i važnijoj dužnosti". Don Stipe mu steže ruku objema svojima i udalji se ne dodavši ništa više.Malo zatim bio je potpisan mirovni ugovor. Slavenske obitelji mogle su se slobodno iseliti u mladu jugoslaven-sku državu koja se prostirala od Rijeke, s granicom u samom gradu. Don Stipe je radio cijele dvije noći da pregleda i dopuni broj stranica u tri župne matične knjige (vjenčanih, umrlih i krštenih), koje su obuhvaćale dug period proživljen među nama. Jednoga jutra, odsluživši misu, siđe niza stepenice

Page 80: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

župnoga dvora s kožnom torbom pod pazuhom i ključevima u desnoj ruci. Odjednom pogled mi se zaljulja pred slikom koja se istovjetno stvarala nakon tolikih godina. Pruži mi ključ, zamoli me da pozdravim Palmini i Antonija prinoseći lukavo kažiprst ustima i namigujući. Nije volio oproštaje."Kamo ćete, kući?" upitah ga osjećajući da gubim glas."Ne", odmahnu on glavom smiješeći se s izrazom sukrivnje. "Još dalje".Zašutjesmo, a onda rekoh pokazujući na cestu: "Ot-pratit ću vas do Buja".Uhvatio me za ruku i više se nije smiješio. "Pusti me da odem onako kako sam došao. Bit će mi teško uspinjanje, nisu mi ni godine više one."Oborih glavu da smognem hrabrosti da mu rečem: "Hvala vam, i molim da mi oprostite za sve.""Nikada mi nisi htio reći 'ti'.""Stipe ..." prošaptah izostavljajući svako oslovljavanje i padoh mu u zagrljaj.Odlazio je sa svojom studentskom torbom, korakom gorštaka, u potragu za kakvom drugom porukom koju je u kamenu ostavio daleki subrat bjegunac.90IVNa don Ferdinandu neću se dugo zadržavati. Posjedovao je sve vrline i samo jednu krivicu koja se nije mogla njemu pripisati, niti su mu je drugi mogli predbaciti: bio je naime naslijedio boljega popa i čovjeka. Ali to se događa i papama.Još kao župnik u Brtonigli dolazio je k nama povremeno da više odavde ne ode: njegove kosti još počivaju u cr-venoj zemlji našega groblja, pomiješane s kostima ljudi koje je skršio napor, osudila psovka i alkohol, a pomilovala nepismenost. Njegovo vrijeme minu poput jednoga jedinog skromnoga godišnjeg doba; bilo bi teško utvrditi koliko je godina trajalo bez provjeravanja arhivskih knjiga.Bio je omalen čovjek, ali ne previše slabunjav, ramena malo povijenih pod crnom haljom, a živahne mu očice iza naočala kao da su požurivale onaj vječno nakrivi korak grbavaca. Njegov se vrt mogao natjecati s terasastim bujskim vrtovima, koji uostalom nikada ne vidješe pitomih šparoga, gomoljastog selena ni kikirikija što ga je on, Mlečanin, nazivao bagigi; njegove su ruke, oblijepljene mljevenim mesom, poučile mnoge od nas da se od svinjetine mogu praviti i salame, umjesto običnih dugih kobasica koje se užegu nakon karnevala zajedno s

Page 81: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

djevojkama koje nisu zaplesale.Župljani su nedjeljom dolazili na misu da bi za ručkom pričali koga su vidjeli i s kim su se zadržali; djecu su slali na vjeronauk jer, kao i u školi, tamo nisu učili ništa loše. Bog, Gospa i sveci upoznaše jedno mirno razdoblje, bili su poštovani, i nisu skidani s oltara. A oni sa svoje strane dopustiše da se život nastavi, malo dalje odande gdje je bio prekinut, na poljima, po šumama i u kućama. Nisu mogli imati marljivijeg i skromnijeg, plemenitijeg i smo-trenijeg predstavnika na zemlji. Bio je spreman da pomogne na temelju talijanskog načela da ruka ruku mije, izdao je ili izmislio velik broj potvrda u korist povratnika i ratnih udovica koji će steći mirovinu pedeset godina kasnije, ne od države protiv koje bijahu svrstani, nego od režima91koji će njoj također biti protivan. Na kuhinjskom stolu koji je zapamtio dosta oskudnih zima gomilale su se kokoši, sirevi i boce ulja, daća koju je valjalo platiti bez njegova znanja samo da bi ga se našlo kod kuće.Bio je više nego oženjen jer je od braka trpio samo neugodnosti: zbog služavke koja je klala piliće ukliještivši ih među koljenima, njegovu su dušu obasule zasluge do kojih bi ga sama vjera teško bila uzdigla. Zbog istovjetnog ćakulanja na mletačkom dijalektu prepunom onih ćo\ koji su se nama činili odveć prisni, dugo se mislilo da su u srodstvu, unatoč tome što im je izgled bio upravo oprečan, on onakav kakvim sam ga pokušao opisati, a ona vi-soka, uspravna i neobično prsata, tako da se činila napola Furlanka;2 ali događa se u svim obiteljima da priroda uzima od jednoga da bi pretjerala u drugoga. Poslije se otkrilo da su samo mještani iz okolice Bassana koji godinama kruže svijetom; a uostalom - pitali su se ljudi - koji bi ovdašnji svećenik s nekom našom ženom na vratu u tuđim stranama imao drukčiju sudbinu.Bilo mu je zabranjeno izlaziti poslije zdravomarije, osim u hitnim slučajevima, koje bi ona sama tako ocijenila nakon ispitivanja srodnika umirućega kojemu nije uvijek uspijevalo da se na vrijeme pomiri s Bogom, Za uzvrat događala su se gotovo čudotvorna ozdravljenja, kad je mene slao da hinim neki tako težak poziv da se ukočila ci-jela rodbina, samo da sebi omogući jednu večer razonode s grofom Lazarićem.Don Ferdinande je, prazneći stalno "posljednju čašu", vadio sat iz džepa pokraj srca, tako da su njegove riječi: "Zaista moram ići", bile upravo molećive. Grof, punačak i krepak, poticao je

Page 82: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

žeravu u kaminu i, čim bi čuo kako se zatvaraju vrata blagovaonice za ženom koja je za sobom vukla drugu polovicu furlanskog miraza, namigujući i uzdišući podsjećao ga je da nema ruže bez trnja. Župnik nije poznavao dvosmisleni jezik starih muževa i nije mu padalo na pamet da svojoj domaćici pripiše nježnost ili miris-1 Neprevodiva zamjenica kojom se pozivaju bliske osobe. (Op. prev.)2 Po narodnoj poslovici: La dote del Friul, tete e cul ("Miraz Furla-nice, cice i guzice"). (Op. pisca)92nost; zadržavao se časkom da razmisli o stazama života posutim tolikim ružama i trnjem i, stojeći s rukama na naslonu slamnate stolice, oživljavao je spominjući se da svaki put vodi ka Gospodu. Ponekad je upadao mucavi gro-fić, koji je već tada bio strastveni sakupljač svakovrsnih trava, pa ga je silio da pomiriše najsmrdljiviju ili najbodljika-viju u kiti, otkrivajući imena što su im pripadala u dijalektu koji je srećom bio nejasan mletačkim ušima velečasnoga: "Ova se zove po-poposka joja, 'va druga pi-pizdina dlaka".1 Grof otac previjao se od smijeha. Don Ferdinande dobrodušno je opominjao njegova potomka, pripisujući mu pretjeranu duhovnu živahnost, i u međuvremenu se odlučno opraštao, boreći se već s teškim izborom laži kako bi pomirio vjerodostojnost s nevinošću.Ona, Pierina kokošarka, čekala ga je praveći se da pri svjetlosti petrolejke čita priču o svetoj Genovevi, pošto se bila opredijelila na štetu gospodara kad je birala da li da ode u krevet i time naglasi kasnu uru, ili da ostane i po-kaže kakva bi morala biti večernja razonoda jednog župnika. Nije se zaustavljala na tome da mu sređuje muški način življenja stalnom brigom o njegovu zdravlju, o društvu u kojemu se kreće, o ušteđevinama koje su propadale. Vi-deći da je ne sluša, nije propuštala priliku da mu ukaže na posljedice koje su se ticale svećeničkih dužnosti. "Segutra smo spali na svetoj masi"2, drznula bi se primjetiti; ili: "Se nismo kontentali z predikon"3.On je odgovarao kao pop koji se ne da smesti i kao vrlo vjeran drug, podižući oči k nebu i mrmljajući: "Strpljen spašen".Mir i pobožnost vladali su samo istovremeno s tišinom u župnom uredu, koju je prekidalo pomicanje stolice i kucanje ure njihalice, dok je iz kuhinje dopirao sve zamamniji miris njezina

Page 83: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pečenja. Tu se za nju sažimala i1 U izvorniku stoji: Ouesta la-la xe poposka joja, st'altra i la ciama pe-pel de mona. Autor o prvoj veli: Smrdljiva trava koja raste gotovo isključivo po vinogradima, a plod joj podsjeća na testise. (Op. prev.)2 U izvorniku. Stamatina picavimo dal sono ala santa mesa. (Op. prev.)3 U izvorniku. La predica la lasava un tantin a desiderar. (Op. prev.)93crkva i sakristija; u dva istinska sjedišta odlazilo se iz obzira prema drugima, a ponajviše zbog provjeravanja čak i drveni pod u sobama pod njezinim nadzorom zrcalio se mnogo više od mojih mramornih ploča uprljanih bezimenim cipelama i povjerenih jednako prostim i zato bezbožnim rukama. Gojila je nepovjerenje i prezir prema onima od nas koji su mogli doći u bliži dodir s gospodinom župnikom i utjecati na njegovo ponašanje. Moja skromna obitelj, čak i naša kućica s nerazmjernim dimnjakom koji se usuđivao isticati nad posvećenim prostorom, bili su joj trajno na nišanu.Moja osoba zaudarala je i na podrum i na staju, An-tonija nitko nije bio naučio uljudnom vladanju, Palmira je bila sve ono što zagrižljivoj i uvredljivoj usidjelici može biti još uvijek mlada i lijepa žena, vrlo sretna supruga i majka. U svojim izljevima jeda i potajnim napadima plača, popovska služavka kao da je bila bijesna zbog dviju mogućnosti koje se nikako nisu ostvarivale: da se moja žena mota iza živica s drugim muškarcima i, iznad svega, da na neki način poremeti muževni san njezina gospodara. Kako se to nije događalo, prikazivala ju je bestidnicom na sve načine i u svim prilikama: ali ni u tome se nije mogla pohvaliti dokazima. Ostajalo joj je samo da zamišlja kako je okaljana nečim prljavim od stalnog bludničenja na koje me prisiljava, prljajući time sve što je prolazilo kroz njezine ruke, u prvom redu kote, stolnjake i oltarske prekri-vače koje je prala u vedrici za donje rublje.Zato je htjela da osobno preuzme brigu oko toga, pa je izazovno ogoljavala oltar u nazočnosti don Ferdinanda koji je, ostajući bez riječi, izgledao kao da je kriv. Međutim velečasni se pokušao pobuniti protiv zabrane da povremeno dođe popiti čašu crnoga kraj vatre na našem ognjištu. Ne nalazeći prihvatljiva razloga da mu to zabrani, popovska služavka pribježe najdrskijoj izmišljotini: u selu su poznate jezičine šuškale da gospodin

Page 84: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

župnik nije sasvim ravnodušan na prenemaganja lijepe zvonarice. Nije dolazila u dodir ni s kojom ženom iz župe, možda je bila našla nadahnuće u povremenim susretima s dvjema prijateljicama iz Brtonigle, koje su s vremena na vrijeme dolazile da istresu torbu starih kleveta i napune je novima.Don Ferdinando se činio ojađen, ali i malo polaskan tom zlobom koja ga je olakšavala za koju godinu i možda mu prvi put poljepšala izgled. Izbjegavao je dodir s Palmi-rom, a kad ga nije mogao izbjeći, izmicao je njezinu pogledu, dajući meni povoda za ljutnju i sažaljenje, a sluškinji razlog da vjeruje u njegovu podmuklost. Ne znajući ni za što, Palmira je vjerojatno ispadala bestidnicom u očima kako jednog tako i drugog od njih, kad je zamjerala župniku što se više ne udostojava gostoljublja svoje prve žup-Ijanke, a njoj što je više ne poziva da zajedno pletu. Ne objašnjavajući joj zašto, a i zato da mu ne skoči u lice i ne otrči da se goropadi pod nosom one usukanice, savjetovao sam joj da ne ide u župni dvor osim, u slučaju stvarne potrebe. Poslušala me je slegnuvši ramenima, i u rijetkim slobodnim trenucima opet je odlazila u Kružiće. Ali, za dokaz dokle sve može ići narav nekih žena, eto Mlečanke kako je traži s lisičjim korakom i njuhom, kako rastvara prozor i zove je hineći kako je iznenada zanemarena. Pratio sam joj namjere, više radoznao nego iznenađen."Što hoće od tebe?" upitah jednog dana Palmiru."Ne znam, ta žena mora biti luda. Samo mi priča o gospodinu župniku, o tome kako je kao mladi pop bio okružen najljepšim djevojkama u župi. Kako se i danas može reci, gledajući ga dok hoda po kući bez halje, da je zgodan muškarac..."Moram li danas dopustiti da je starica, starija od njega, bila u nj na neki način zaljubljena? Danas, kad imam više godina nego što ih je ona tada imala, odgovaram da je jamačno bila, i odmah sa žaljenjem dodajem da se svaki odnos između muškarca i žene naziva ljubav, i da svaka ljubav mora priznavati ista pravila, i onda kad se razvija između čovjeka i čovjeka, između čovjeka i životinje, između čovjeka i biljke, između čovjeka i stvari; da žena, da se vratimo našem razlaganju, može samo osjećati prisvojnu ljubav, i da njezina uvijek oprezna mašta neće ništa propustiti da zadovolji ono što je za nju jednostavan nagon, i tako dalje (ali možda moj um danas pomalo bulazni zbog onog žaljenja što sam ga potcrtao). Stalo mi je više do toga da

Page 85: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

utvrdim kako su promijenjena vremena, učvršćivanje95talijanske vlasti u našem kraju, usporedno s prisutnošću dvoje Mlečana u župnom dvoru, donijeli k nama neki gotovo sasvim novi duh.Bilo je kao da su se ljudi odjednom pomamili da iziđu iz svojih kuća, i rasuti zaseoci kao da su se htjeli povezati u jedno jedino selo koje bi se vrtjelo okolo naokolo cr-kvišta. Mnogo je tome pridonio učitelj; on je znao steći poštovanje, prije negoli naklonost, okupljajući skupinu najodanijih koji oživješe izvanškolske djelatnosti gdje su se izrađivali ručni radovi, recitirale pjesme i dramski tekstovi, vježbalo sviranje u klarinete i trube sa zapaženim rezultatima. Na drugoj strani don Ferdinande, kojega je čas poticala, čas sprečavala njegova drugarica, uspio je stvoriti pijevnicu podijeljenu na dva zbora, pretvarajući tako nedjeljnu misu u sat vježbe, izazova i očekivanja koje je izazivalo srhe i koju suzu ganuća. Blagdani su se potpuno štovali, jutrom ovdje kod nas, popodne i navečer kod Pavlo-vića i u prizemnoj dvorani škole. Druga škola nije postojala: susjednu zgradu, oličenu u crveno poput kmetske kuće, bio je kupio neki Tršćanin i u nju uselio jednu na-poličarsku obitelj, i otada se ona nazivala kućom Ferluga.Sajmovi u kolovozu bili su kao u talijanskim selima, s vrtuljkom, sladoledarom, streljanom, torbarima s juga koji su te, koristeći se sramežljivošću ovih ljudi željnih ljubaznosti i povjerenja, natjerali da posegneš rukom u džep kao kad tražiš rupčić. Pridružila bi im se koja naša kola s lubenicama i dinjama, klupica tete Mene koja je proda-vala bucolaje* na dane krizme, kad se najimućniji kum prepoznavao po broju kolača nanizanih na visoko uzdig-nutu ruku kumčeta, kako bi se potvrdila najdraža izreka naroda kojemu je na koncu konca iznad svega trebalo zaštite: "Kijema santole, jema i bucolaje"2 (a drugi, siromašna roda ili mašte, nek se češu gdje ih svrbi).Vrativši se napokon u duh neke od mletačko-talijan-skih župa iz prošlih službovanja, Pierina se mogla odreći svojih kuma iz Brtonigle i ostaviti na miru moju Palmiru. Rascvale djevojke dolazile su u župni dvor da uvježbavaju1 Talijanski: Perece. (Op. prev.)2 "Chi ga santoli, ga buzzolai" (mlet). (Op. prev.)

Page 86: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

96Anđeosku misu i gurale se oko župnika u ledenoj i mračnoj crkvi uz pjesmu "Mili Božić". Poneka ih je mama pratila, zavidna zbog solo-nastupa najokretnije među njima; i da bi poćakulala, zmuzla kakovu novicu i spovid kakovu po-vidala.^ činilo se daje služavka sve do tada proživljavala razdoblje podvojenosti. Njezina se zloba proširila gubeći na snazi, njeno je brbljanje promijenilo obilježje. Ženama u crnim šalovima bilo je dopušteno da se posluže iz njezina lončića. To jest, ogovaralo se zadržavajući se na polovičnim grijesima, na udvaranjima, na nakanama povjerenim izdajničkom uhu (istinito i pravo zlodjelo ovdje je događaj koji se već zbio i koji ne trpi sumnje: saopćava se otvoreno i objašnjava se u tišini, poput objave neke nesreće koja se svima može dogoditi). Morat ću još istaknuti da su se, za razliku od nas, ti mladi koji su se bavili učiteljevim slobodnim aktivnostima ili svetim djelatnostima don Ferdinanda, i koji su se srećom svodili na manjinu, izdvajali u parovima i zaista razgovarali, odnosno udvarali, rastajući se i ponovo šetajući zbog tvrdoglavosti ili prkosa. S lakoćom su davali obećanja, s jednakom su ih hitrošću kršili, a često su pribjegavali i lažima da ih održe. Sve su se djevojke otimale o najboljeg trubača i pjevača kojemu bi dopala aleluja o Uskrsu, i sve su zahtijevale da se vjenčaju u bjelini. Mladići su noću izmicali da pročiste krv s kakvom glupačom ili s nekoliko žena od zanata, ali kad su se ženili tražili su da njihov vrt ne bude ni oplijevljen.Osim predstava u kostimima unajmljenim u Umagu i dijelom izvučenih iz Bonifazijevih i Lazarićevih škrinja, osim dvaju pjevačkih zborova zbijenih iza stalka i pjesama posvećenih domovini i ljubavi, vjerojatno je na njih snažno utjecao prirodan svršetak dugog šaputavog razgovora između učitelja i starije kćeri Pavlovićevih. Kakva je to bila svadba: mladoženja u uniformi sa sabljom koja mu je blistala o boku kao Franji Josipu, Argia očiju boje različka sa skutima koje su pridržavale dvije djevojčice odjevene za krizmu. Kumovi su bili gradonačelnik Umaga i jedan1 "tacar bottoni, cavar passerini, tajar tabari" (mlet.), znači: "proča-vrljala, izvukla kakvu novost i priznanje, sama nešto izbrbljala". (Op. prev.)7 - Bolji iivot

Page 87: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

97oficir iz Trsta koji nam je pružio priliku da vidimo prvu crnu košulju. Bila je poslužena čokolada u župnom uredu po nalogu nacifrane Pierine, koju je don Ferdinande preporučio nek se pozove čak i mjesto njega; poslije sporog hoda s fotografima koji su išli natraške cijelim putem prema Radovanima, pometenim i posutim cvijećem kao na dan Tijelova, prema običaju malo se zaplesalo u gostionici koja je dijelom pripadala mladoj. Slijedila je recitacija s koncertom za gospodina učitelja, darivanje njegove nevjeste ružom, i još stihovi što ih je sastavio grof. Ručak je bio u dvorani za pokuse, gdje su bili poredani bolji stolovi iz cijelog sela i sve se crvenilo od traka, natpisa i poljskog cvijeća. Neke su se obitelji bile udružile žrtvujući praščića i janjca, druge su donosile purane, kokoši, patke, kuniće, demižonice oporog vina i boce finoga vina, jaja, skutu i bademe za torte koje su pripremljene (kao i juha, tjestenina i pečenje) u kuhinji Pavlovićevih pod nadzorom jednog brodskog kuhara koji je sjedio i otvarao za se boce piva.Poslije ručka, plesa i svečane večernje opet se jelo, ali bez mladenaca. Jedan ih je taksi, jedini kojim se mogla podičiti općina, ugrabio s prvim kreketanjem žaba. Stigoše razglednice s gondolama, Arnom, Tibrom i Vezuvom; i izložiše ih najodaniji po vitrinama kao neku potvrdu tali-janstva.Ta je svadba, ako je i udarila u glavu djevojkama u doba kad se navlače svilene čarape, za najveći dio župe bila znak novih vremena, koja su iziskivala oprez i lažnu pobožnost, ali ne više prema crkvenim vlastima. Samo u radne dane život je i dalje bio isti kao prije. Došao je svibanj sa svojim blagim noćima; zaručnici što ostadoše vjerni predratnim običajima sastajali su se u poljima raži i djeteline s užinom i bocom vina što je bilo njezina briga da ih donese, dok bi u slamne kolibice za čuvanje dinja nesretno udata žena, usidjelica ili udovica s djecom na vratu šmugnula kao kuna u rupu pogađajući se za litre ulja ili komade slanine što ih je kurvar ili stari momak krao obitelji.98Vraćajući se s don Ferdinandom iz posjeta grofu, kod prvih kuća u Radovanima neka buka koju godinama nisam bio čuo primora nas da zastanemo. Svom uznemirenom drugu objasnih kroza smijeh da se tu priprema vjenčanje koje će selu poslužiti za zlobna naklapanja. Sjetismo se da ćemo iduće subote

Page 88: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ponovo vjenčati Malicu, točno godinu i jedan dan nakon smrti Gašpara Radovana. Bio je to zbrkan i neskladan zvuk svih željeznih predmeta koji se noću mogu naći pri ruci: stare motike, kante za smeće, čekići za otkivanje kose, posude svake vrste uključujući i probušeno kojemu više nema mjesta u noćnom ormariću pa se baca na gnojište. Taj je običaj bio prekinut izbijanjem rata, ne zato što su sva vjenčanja bila takva da ih čovjek poželi (poštovale su se mlade s trbuhom, ali se nije praštao ozakonjeni prijelaz u drugi brak); ali treba dodati i to da je rečena udovica takvu pratnju naprosto tražila.Malena, pogrbljena, s dugim dlakama po licu, za bdjenja kraj odra njezinog Gašpe iskušavala je žene poniknu-tih glava: "Vi znate da ja ne mogu ostati bez muža". Prolazeći s bocom i čašom pokraj muškaraca držala je na oku Pasqualina Muškata kojeg je više puta optužila, ne uspjev-ši to dokazati, da joj krade kukuruz s njezina polja nasuprot zdencu. "Ja idem", reče Pasqualin čim bješe iskapio drugu čašu. Ona ga pogleda i odgovori: "Idi, tko te zadržava?". On pozdravi i iziđe u noć. S prozora za posljednji pozdrav1 Malica ga vidje kako uzima praznu vreću skrivenu pod odrinom, pa napusti mrtvaca i one koji su ga čuvali izvukavši se kroz vrata koja su gledala na staje. U trku preskoči sve zidiće po vrtovima kako bi izbjegla selo, presječe šumu Tabor i sakri se iza vrbe koja je rasla usred polja da dočeka lupeža. Pusti ga da zašušti među klipovima i da njima napuni vreću. Kad joj se primače na koji metar, iziđe na otvoreno pod mjesečinom: i naušnice su joj bile pokrivene crninom.Poslije pogreba upregnu ona magaricu u kola i poče lutati tražeći muža. Povrh toga što nije smio ni omirisati1 Prozor na pročelju kuće s kojega se žena, po tamošnjem običaju, _ opraštala s pokojnim mužem. (Op. prev.)99piće, on nije smio biti ni mlad ni lijep, da mu se ne mora pokoravati u supružničkim dužnostima (barba Gašpe je i trijezan tvrdio da je nije dirao), ni previše bogat da mu ne bude služavka, ni previše star, ni sasvim ubog, da izbjegne da se brine o njegovim osobnim potrebama i da ne čuje gdje kažu kako ga je kupila. Otkad se udala za najstarijega od Jurinih sinova, svaki njezin postupak smjerao je na to da napakosti jetrvi Bonifazijevki, toliko bestidnoj i toliko oholoj da se nije udostojavala ni odgovoriti na njezine uvrede.

Page 89: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Upravo njoj, koja je bila udovica ili se takvom prikazivala već nekoliko godina, kojoj su udvarali trgovci i nakupci iz Buja što su dolazili na provod automobilom i često ga nalazili probušenih guma, Malica je namjeravala pokazati da se muškarac može i zakonito pronaći, bez onolikih koprena i torbica, kad je ostalo u redu (i jednoga je dana podigla suknju nasred sela).Tjerala je magaricu po gornjoj Bujštini s izlikom da prodaje praščiće za uzgoj koji su joj putem ugibali, a u me-đuvremenu je kucala, tražila, raspitivala se. Nagodila se s nekim udovcem iz Kastanje ispod sedamdesete, koji je nedavno oženio sina jedinca i sa svoje strane došao da istraži stvarnu imovinu te polovne nevjeste koja je sasvim sigurno posjedovala plodnu krmaču i neumornu magaricu. Da ga ne bi izgubila, Malica mu obeća da će u miraz u Kas-tanju donijeti i kuću i tri polja iz Radovana, ali je već bila učinila oporuku u korist nećaka Ludovica kojega je odgojila, a nedavno se ukrcao na brod da pobjegne od sramote što se oborila na njegov pravi dom. Sa strminom svadbom dobri bi Ludovico imao siguran i pristojan krov, iako načinjen od dijela staje: ona koja mu po krvi zapravo nije bila ništa spremala se da nepromišljeno završi starost u tuđoj porodici lišenoj miraza.Sve su io suseljani dobro znali, a opet su udarali u zarđalo željezo, svatko s drukčijim poticajem. Nađosmo ih iza stogova slame; kad ugledaše župnika, buka prestade. Kilometar daleko od služavke don Ferdinande se osjećao kao lav: dade znak da se nastavi, jer se u njemu probudila radoznalost zbog običaja koji je otkrivao nepoznatu stranu njegove posljednje župe. Dograbi neku staru vrčinu i100mstade u nju udarati poput djeteta. Bilo je svježe sjećanje na raskošnu učiteljevu svadbu, np koliko je više prirod-nosti bilo u toj uskomešanoj tutnjavi koja je bila razbjesnila pse po svim dvorištima. Došapnuše mu da bude spreman na bijeg, podsjećajući da bi se iznenada mogla pojaviti rodbina nevjeste izvrgnute ruglu, kadra da po-grabi i kosire.Velika se kućna vrata otvoriše, okretna Malica izađe i krenu nam ususret krčeći put fenjerom. Svi uzmakosmo prema živici, spremni da je preskočimo, kad se ona zaustavi i u sjaju petrolejskog

Page 90: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

svjetla pokaza bocu vina. To se nikada nije dogodilo. Ne samo što nije imala nikoga da je obrani od javne poruge, nego se i njoj samoj moralo činiti nevjerojatnim da će se ponovo udati, pa je zlobnu halabuku tumačila kao sretno znamenje. Rijetko sam se kada osjećao tako poniženim, zbunjenim. Savjetovah župniku da se skloni u sjenu, vodeći računa o njegovu ugledu a osobito o domaćici, i prvi joj pođoh ususret."Ah, to si ti, ludi zvonaru", prepozna me i napuni mi čašu. Gledajući me kako pijem, zadrhta joj brada. "činim to za svoga Ludovica, vjerujte mi!" uzviknu kroz jecaje prema skupini skrivenoj u tami. Kanuše mi dvije suze, tko zna zašto: noć je bila vedra i hladna, naš se život mijenjao, najbolje su godine i za me bile prošle. Kad se prikučiše drugi, gurnuti jednoga naprijed. Napustismo ih dok su jedan za drugim izlazili na svjetlo i udaljavali se pošto bi ispraznili čašu.Vijest o noćnom izletu doprla je i do služavkinih ušiju: nekoliko dana poslije don Ferdinande je umirao od upale pluća i neposlušnosti. Pružajući mu šalicu mlijeka s medom i kaduljom, Pierina mu je usput natucala kako će se opravdati pred biskupom zbog sudjelovanja u neznabo-žačkom ludovanju, a htjela je svakako doznati imena vještica koje su napokon uspjele i njega zaslijepiti."Nije bilo žena", uzdisao je župnik dok je još mogao govoriti."Ah", uzvraćala je ona s najvećim gnušanjem. 'A muškarci su se bili okupili noću na otvorenom da slave pre-svetoga?"101Daje tjelesno mogao, župnik bi ovoga puta bio povisio glas. Pogledasmo se, ja se nasmiješih, ali on je stvarno patio. Služavka, koja se bila sagnula da iz ormara izvadi više rublja nego što je bilo potrebno, osinu me: "Sigurno ste poveli i svoju lijepu ženicu!". Uspravi se i, kao da me tek tada ugledala, razjedi se: "Što radite u župnikovoj sobi, vi? Van!". Don Ferdinande mi mahnu rukom da poslušam i ujedno me podsjeti da me je tražio zato da odem po našeg vidara.Gabriele Pavlović pratio me na svom biciklu. Zatvorio se s bolesnikom, a zatim se pojavio na odmorištu smr-knuta lica. "Oštija, taj čovjek umire", reče mi na hrvatskom.Potrčah u Umag po liječnika koji potvrdi nalaz bolničara diplomiranog u Beču, ali pribrano, doktorski, brišući ruke i nazivajući bolest njezinim točnim imenom: galopi-rajuća upala pluća. Vidio

Page 91: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sam kako umiru bose djevojke otrovane tetanusom, djeca ugušena glistama, mladići zgnječeni kolima drva: mogao je otići i jedan čestit župnik koji se bližio sedamdesetoj.Svakako je htio da mu kraj uzglavlja bude njegov prijatelj grof koji se primicao osamdesetoj. "Uvijek ste govo-rili: 'svi ćemo jednoga dana umrijeti, možda čak i ja', i eto došao je čas", tješio ga je udarivši u jecaje.Pođoh župniku iz Brtonigle, i bilo mi je neobično pomagati popu koji drugom popu pruža malu hostiju, maže ga svetim uljem i pripisuje mu grijehe sviju. Ljudima se međutim činilo neobičnim događajem vidjeti mrtva popa. Dođoše mnogi da ga poškrope vodom, radoznali i ništa više, čak iz susjednih župa. Služavka je bila suviše utučena da bi mislila na izjave saučešća, ali onome tko bi joj stisnuo ruku potiskujući sumnju da bi mogao biti nametljiv, davala je razumjeti da tako i treba postupiti.Bio je pokopan u prvom redu na zapadnoj strani, i da bi odijelila njegove kosti od kostiju prosta svijeta s jedne strane i od slavenskih popova s druge, Pierina je, prije nego što će krenuti sama sa svojim prtljagom, posadila dva čempresića koji se sada natječu sa zvonikom, tako da se izdaleka naše groblje može zamijeniti za pravo groblje.102Slijedilo je dvadeset godina očajanja, dovoljnih da zauvijek promijene čovjeku misao i srce, da mu pokvare ne samo taj široki odsječak života, nego da ga natjeraju da smatra kako je cijelo njegovo postojanje uzaludno, pogrešno, promašeno. Budući sam vidio najbliže srodnike kako se parniče po sudovima, kako u pol bijela dana nasrću jedni na druge i katkada se ubijaju zbog pedlja zemlje ili ugla kuće, ja nemam stvarnih činjenica da okrivim don Angela Bertona: njegovo držanje prema meni bilo je jednako polaganom i nesmiljenom uništavanju. S njim sam nepovratno izgubio ono što bi mi jedan pop morao pružiti ili razviti, tako da bih poželjevši smrt radije završio u bilo kakvoj rupi samo da to ne bude raj.Ne bih znao točno označiti kako i kada je počeo naš odnos; jednako naklonostima, i odbojnosti su koliko ne-posredne toliko i uzajamne. Sjećam se da je na prvi pogled ta visoka, koščata i mrka prilika s nasađenom malom i okruglom glavom izazvala u meni nepovoljan dojam. Odbijala su me ponajviše

Page 92: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njegova usta s izrazom gadljivosti; kad ih je otvarao, najprije su se pokazivale samo blijede desni, zatim red velikih i žutih zuba; klonio sam se njegova stroga pogleda koji je postajao sve mračniji, zamaglje-niji i uporniji u sjeni vrlo gustih obrva. Sijedi čuperak kratke kose s razdjeljkom koji je s vremenom postao naravnim, zajedno s odlučnim korakom, s navikom da trlja duge ruke, svjedočili su o osamljeničkom životu koji je provodio u vlastitoj uzdržljivosti kakva mora vladati u internatima i kasarnama. Jedini muški porok kojemu je bio podložan, šmrkanje duhana, što je samo po sebi mali obred strpljivosti i udaljavanja od stvarnosti, mogao ga je katkada učiniti simpatičnim. Ali tomu je pribjegavao u trenucima najvećega gnjeva, i nagla kretnja kojom je izvlačio metalnu kutijicu, trzaj palcem pri otvaranju, prstovet burmuta koji je prinosio nozdrvama i kihanja koja su prskala u veliki šareni rubac, umjesto da budu blaga kariki-ranja, kako se to događalo s pratnjom novih ministranata103(tada je on to dopuštao i uporno nastavljao), za me i za služavku bile su to munje i gromovi koji bi se iz mračnih obrva zatim istutnjili s većom žestinom nego prije.Ostavljao je dojam da se morao teška srca rastati sa župom vrlo pobožnih duša u svom padovanskom kraju i da je, došavši ovamo, umjesto da otkrije već podosta izmijenjenu župu, donekle već nalik na onu, protjeran na neki bezbožni otok koji treba preobratiti. Neoboriv dokaz toga bio je barbarski govor kojim su se nevjernici međusobno sporazumijevali i koji se činio da potvrđuje, ako čak ne potiče, nedostojan mješoviti život bez ikakva ćudoredna osjećaja. Moje su ruke opet postale nečiste, jezik svetogrdan. Za vrijeme mise, ispravljajući moje odgovore njegov je glas poprimao propovijedni prizvuk. Još je gore bilo u odsutnosti svjedoka: sažaljevao me je kimajući glavom, rugao mi se pogledom. Za razliku od don Ribarija, njegove su reakcije bile oštre i žestoke, usmjerene na čovjeka; pakost se ovaj put iskazivala jetkošću.Gotovo odmah oslobodio me dužnosti da mu pomažem pri oblačenju posvećenoga crkvenog ruha, vezivao je uzice na naručniku desne ruke s pomoću zuba. Reklo bi se da je misio u isključivoj namjeri da mene uhvati u grešci: za vrijeme pričesti ne bi još ni ispio kalež, a već je napinjao uši da čuje jesam li zazvonio umjesto da

Page 93: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

izmolim confiteor da bi pričestio neku staricu koju bješe opazio kraj ograde. Ako bih pogriješio, gurao bi ključ u ključao-nicu tabernakula i okretao ga kao da otvara neku blagajnu da iz nje uzme novac umjesto da ga tamo metne. Jednoga jutra za svakodnevne mise udvoje glasno sam molio djelo pokajanja, pokazujući da se želim pričestiti. U mom činu bojažljivog pomirenja, čak i djelomičnog ulagivanja, on je osjetio izazov; pustio me je da dovršim i pomaknuo kalež prema sklenicama. U drugim prilikama, također u prvo vrijeme, trudio sam se da se što više saberem sričući odgovore kao u doba don Stipe, s još većom sabranošću jer me malodušnost nagonila da potražim Boga na najvišem križu oltara, iznad njegove osobe. Don Angelo bi odsijecao kratko, dajući mi razumjeti da se ne pokušavam izvlačiti i da to uostalom od mene i ne zahtijeva.Držao je na oku kesu za milodare. Moglo se dogoditi, kad bih po nalogu krenuo pokupiti novac od rodbine po-kojnika, da se oni pretvaraju da me ne vide ili, tolika prisnost vlada među suseljanima, da odlučno odmahnu gla-vom pokazujući da je misa bila plaćena, i to unaprijed. Na kraju mise stiskao je on u šaci kesu praznu kao volovske mošnje. Gledao me je: stavio sam novac u džep. Ako bih izvrnuo džepnu podstavu, odgovarao je da sam dobro poznavao kutak u koji ću ga sakriti i poslije doći da ga uzmem. Nije u to ni on sam vjerovao, ali je to bila dosjetka da me uvrijedi, kao i sve ostalo; zato sam se osjećao prezrenim, ne uvrijeđenim niti poniženim. Jednoga jutra nisam pošao pokupiti milodare, nego sam za inat iz džepa izvadio nešto sitniša i bacio ga u kesu. Okrenuo ju je, i na podu su zazvonili novčići koji su se tada u sakristiji činili kao da su stvarno bili ukradeni; pokazao mi ih je, zajedljivo sričući da se tako ponaša onaj tko nema čistu savjest. A kiptio sam od gnjeva kada me je prisiljavao da od žita što sam ga žeo i vršio iznova važem polovinu koja je pripadala crkvi, da ispraznim bačvu izmuljanog grožđa kojega težina više nije mogla odgovarati težini ustanovljenoj na polju, jer bi koji litar mašta upilo drvo putem. Ta mučna i ponižavajuća provjeravanja pred očima Palmire, pa čak i nekog susjeda, doista su me vrijeđala; odlazio sam da mu ne pljunem u lice sve što bi mu pripadalo. Sutradan je ustajao pola sata ranije, i ja sam ulazio u sakristiju kad se misa primicala kraju, sa svijećama koje je on sam palio i sam ih

Page 94: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

odlazio gasiti ne skinuvši prije toga pla-nitu.Palmira je dolazila da me ohrabri, naslućujući da je rad u crkvi za me postao vrlo mučan. Jednoga dana župnik se vrati s doručka i zateče je gotovo sagnutu kako straže blato ispod klupa i mene na koljenima kako joj dodajem krpu, sasvim blizu njezina lica, i smješkam joj se. Vičući kao nikada dotada, nazvao nas je prljavim svetogrdnim životinjama; drhtao je od bijesa, glas mu je ječao poput strašnog suda. Njoj pokaza vrata, ali je neprestano buljio u mene: neka ide i neka više ne stupi nogom ovamo osim na službu Božju kao i svaka druga.105l*.Nije joj više pogledao u oči, a kad bi je sreo putem, izbjegavao ju je pozdraviti, pa me naveo da držim kako je ona bila glavni razlog njegove odbojnosti prema meni. Dijelom je to bilo točno. On nije podnosio pomisao na ono što se moglo pretpostaviti da se zbiva među nama u trenucima najveće intimnosti, na korak od crkve i župnoga dvora, a moja ga je žena vjerojatno na to sablažnjivo podsjećala upravo kad je bio u najbližem dodiru s posvećenim stvarima. Zato je bio kriv i naš sin kojeg je uvijek isključivao iz skupine najvjernijih koje je kanio jednog dana poslati u sjemenište. Jednog popodneva Antonio se vrati s vjeronauka u suzama tužeći se da ga je župnik udario. Njegova mati smjesta skide pregaču, ja je prisilih da sjedne. Znao sam da velečasni, osobito na satu vjeronauka u školi, poziva na red najživahnije dječake zadajući im dobro odmjerene udarce okrajkom pelerine od koje se nije odvajao. Na Antonijevu licu vidjeh sada trag njegove duge ruke.Bio je sam u crkvi, koljena utonulih u crveni jastuk na prvoj stepenici oltara. Kako nasrnuli na nj u kući Božjoj, kako ga samo prvi osloviti? Osjećao sam da u meni gori, i odlučno se primaknuh, punim korakom. Oćutjeh kako mrzim nabore njegova vrata, čuperak kose koji bi mu se, kad je bio ljut, nakostriješio na okruglom potiljku kao u nekih ptica pohlepnih na crve i najotrovnije zmije našeg Krasa. Ali tijelo jednoga popa, njegova vjerojatno mlječna put pod crnom haljom, bili su za me jednako nedodirljivi kao i posvećena hostija, premda sam je ja pri-premao od brašna i vode. Dugo se zadržao u molitvi, nepomičan, pribran; kad je ustao, žurno skrenu prema sakristiji gdje ga sustigoh. Glas mi se pretvorio u neku vrstu jecanja: "Pljusnuli ste

Page 95: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

moga sina".U tom poluposvećenom prostoru već je bio spreman za protunapad: "Upozorio sam ga na posluh i bogobojaz-nost, kad ga vi ne znate poučiti"."Ne dirajte ga više", promrmljah muklim glasom kao da se tom molbom obraćam samom sebi.Antonija više nije dirao, ali ga nije ni ispitivao ni gledao, kao ni njegovu majku. Ja i župnik smo se sporazumi-106jevali najkraćim riječcama, puštajući da se mržnja napola iskali i pojača u šutnji i kretnjama. Kakvi su se pozdravi i ljubaznosti izricali u našim jutarnjim misama? S kakvim li smo namjerama duhovne okrepe i ljudske utjehe kretali jedan za drugim prema kućama umirućih? Polja više nisu imala ni boje ni zvuka da me privabe; Bog i sveci bili su se povukli u stranu da prisustvuju našem dvoboju bez kraja.Držao sam da je njegova odbojnost od one vrste koja se rađa zbog fizičkog gađenja prema nekoj osobi, ali ubrzo spoznah da ga ne voli nitko od župljana koji su njegovu pojavu spojili s njegovim pompoznim naslovom arhipopa i nazvali ga Arhičempresom1. Poslije sam zaključio da mu svi mi skupa trujemo krv nekim mračnim određenjem protiv njega i njegovom žalbom zbog toga, koji se nas nisu ticali, ali koji su zbog samog našeg držanja i naše ćudi postajali još žešći. Međutim, postojala je jedna osoba na koju je bjesnio, ako je bilo moguće, s većom žestinom, pokazujući neku davnu mržnju, bezobzirnu i tako reći dosljednu. Služavka koju je doveo iz rodnog kraja ništa mu nije činila po volji, ni ručak koji često nije htio ni dotaknuti, ni čišćenje u koje se i sam miješao ili nalagao da se prekine, ni način razgovora s ljudima koji je smatrao uzaludnim i brbljavim. Da se izbezumi, bili su dovoljni pojava te jadne žene, koja je hramala zbog gotovo ukočenih nogu pa joj je pritom poigravala izbočena stražnjica, i izraz njezina pogleda koji je odavao poslušnost sa zbunjenošću i strahom. Ona mu nije odgovarala, jer je bila navikla pustiti ga da se istutnji, a možda joj se i sviđalo to bezobzirno ponašanje kakvo obično imaju kolerici u obitelji. Nikad se nije potužila na svoga gospodara, tek bi preda mnom govorila kako mu je narav pomalo nervozna i odmah to opravdavala umorom i krajnjom savjesnošću koju je pokazivao pri radu i u uredu. "Zamislite, čisteći stol okrenula sam jednu jedinu stranicu

Page 96: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

knjige, i on je to opazio!" Njezina zaista glupava pokornost morala je dakle biti i nama i svima ostalima primjerom. Dođe mi da se upitam da li ga je pozna-1 Teško prevodljiva igra riječi na talijanskom: arciprete i Arcipresso. (Op. prev.)107vanje tuđih savjesti ikoji put potaknulo da ispita samog sebe; da li se slučajno to nesretno stvorenje koje je vukao za sobom da ga muči bar jednom preobrazilo, makar između sna i jave, u sablast njegove unutrašnje izopačeno-sti. Mislim da nije, barem ne svjesno.Nije bio obrazovan, niti mu je bilo stalo da bude. Bilo mu je dovoljno da živi u istini; a istina je bila isključivo u misalu i brevijaru, jedinim dvjema knjigama koje sam vidio da je listao. Štoviše, može se reći da je u izvršavanju vanjskih svećeničkih dužnosti bio savršen. Dužnosti koje su se uže ticale njegove osobe zvale su se neporočnost, siromaštvo i poslušnost, i on ih je izvršavao s jednakom strogošću. Što je dakle mogao samom sebi predbaciti? I što ga je to moglo kočiti u borbi protiv životinjske naravi koja se razmahivala svijetom i usredotočivala u njegovoj vlastitoj župi, ako ga je na to stvarno poticala istinitost svetih knjiga, vlastito odricanje i stega koji su većini gotovo sasvim nedostajali? Za naknadno olakšanje savjesti (zapravo za dodatnu potvrdu da je bio u pravu, što bi mu naprotiv moralo pokazati nedostatak samilosti prema drugima), bio je posve drukčiji s dječacima u svom razredu. Bio je nasmijan, nježan, čak je kritizirao svoje grube postupke i ismjehivao svoje navike, a veliki rubac uprljan od kiha-nja sezao je katkad u sjenu obrva da otare suzu. On koji je - treba priznati - malo uživao u jelima, a nije dopuštao ni takozvanih grijeha neumjerenosti, za njih je čuvao najzrelije kruške iz vrta, sprljivao prste pekući tikvu u peći i s uživanjem ih gledao kako halapljivo jedu, oponašajući njihovo mljackanje i proždrljivost.Te dječake nisam volio, ali ne zato što moj Antonio, uostalom dobrih pet godina stariji, nije bio u njihovu društvu: dapače, bio sam time zadovoljan. Nego su se loše razvijali, poprimajući obilježje onoga tko ih je odgajao da bi ga pokazivali s naravnom bezazlenošću: smijali su se mom latinskom koji sam izgovarao na njemački ili slavenski način (ecce ancilla Domini^, pa i mom hodu koji je po-

Page 97: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

' Te latinske riječi Talijani izgovaraju eče ančila damini, a Hrvati ekce ančila damini; zvonar ih je pak izgovarao doslovno ecce ančila damini108stao spor i pomalo nesiguran. Prvi put su u nas rasli blijedi i isključivo pobožni derani. Za svoju razonodu pravili su kod kuće oltar da bi se igrali biskupa, popa i zvonara s brkovima, oponašajući uvjerljivo one koje su viđali u spomenutim službama, a kad su odlazili na pašu molili su na koljenima u blatu očekujući da će im se ukazati fatim-ska Gospa. Moglo se za njih reći da su, a dijelom su to i bili, sinovi najvjernijih don Ferdinandovih đaka, dok su sinovi prvih učenika toskanskoga učitelja gađali otvore na potkrovljima nadahnjujući se junaštvom Balille1. U jednom i drugom slučaju pripadali su najimućnijim obiteljima koje su to bile oduvijek ili su takve postale poslije rata jer su iskoristile priliku, kao karabinijer Andreassi koji je primao plaću dok su mu stariji sinovi i dalje obrađivali zemlju, kao braća Pavlovići koji su stekli i dopuštenje za prodaju duhana, a mogli su računati na jednu učiteljsku plaću koju je njihova sestra neposredno ili posredno unosila u kuću, kao Toni Jelenić koji je držao u zakupu poštu, kao Ludoviko Radovan koji se vratio i oženio u Maličinoj kući, s dobro upućenom trgovinom živežnim namirnicama u prizemlju koja mu je malo po malo omogućavala, u inat majci ili možda i zato da joj polaska, da kupi zemlje Bonifazijevih koji su bili sasvim propali.Don Arhičempres vjerojatno nije znao za naše prvo političko okupljanje, ni za tri sjedišta koja su u općini za-uzimali hrvatski prestavnici. Ali katkada su slučajne okolnosti tako međuzavisne da su dječaci u hlačama ni dugim ni kratkim, na koje se spuštao blagoslov njegovih koščatih ruku, gotovo svi bili iz siromašnih i slavenskih obitelji, i mogli su napuštati polja i volove samo za kišnih dana. U školi su važili kao vječni ponavljači sjedeći u klupama s ministrantima i takmacima iz Balille koji su im mogli biti(u izvorniku tako i stoji u talijanskoj transkripciji: ezze anzilla Damini), pa je zbog toga dječacima bio smiješan. (Op, prev.)1 Nadimak 15-godišnjeg Giambattiste Perassoa koji je u Genovi 1746. prvi bacio kamen na austrijske vojnike i time dao znak za ustanak i oslobođenje grada. U vrijeme fašizma u Italiji po njemu se nazvalo društvo za

Page 98: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"tjelesni i duševni odgoj" dječaka od 8 do 14 godina. (Op. prev.)109i nećaci. No bilo da se učitelj prilagodio disciplini kolege u jedinom predmetu koji nije predavao, bilo da je nakon više nego izvršena braka umjesto idile otkrio selo ogrezlo u blato dobrih pola godine, a u Argiji jednu Pavlovićku isto tako veselu kao i brzu u računanju - činjenica je da je i naš bivši oficir Toskanac ubrzo postao neprijazan, i umjesto okrajka pelerine na iste te dugonje počeo je primjenjivati bambusov štap kojim je pokazivao jezera i rijeke na karti Italije. Dvojica starješina zapravo su se prila-gođavala vremenima za koja mi nismo znali da su se tako temeljito promijenila u odnosu na don Ferdinandovo doba. Nikada nisu prigrlili fašizam, štoviše, s mjerom i zbog različitih razloga više su puta pokazali da mu se protive; ali su zapravo bili njegovi predstavnici, natjeravajući nas da upijamo njegov duh za dugih radnih dana.Cestom iz Umaga fašisti su se uspinjali motociklima, zaustavljali se da prave lom u gostionici kod Gabrielea koji je bio udvorniji nego ikada, ostavljajući upola ispijene boce piva da bi mučili četiri redovita pijanca i prisiljavali one po strani da ih ispiju, zahtijevajući pileće pečenje dok su u kokošinjcima zrikali šturci. Učitelj, koji je također kupio crnu košulju od svile da je prilagodi oficirskoj uniformi (za nj je to bio danak modi), nije se volio miješati s njima i odlazio je na spavanje ostavljajući ženu da pomaže u kuhinji. Ali se bio poveo za kolegom u djelotvornijem kažnjavanju golim rukama, a uveo je i svoj način da solju posipa kutak iza školske ploče.Oni iz Buja, razmetljiviji i odlučniji, jer su bili u stalnom dodiru sa slavenskom okolinom, spuštali su se cestom, onoliko njih koliko ih je moglo stati na kamion. Doznali su, ili su to i prije znali, da je u crvenoj kući nasuprot gostionici nekada bila hrvatska škola. Ušli su, sigurni da će naći školske ploče i zemljopisne karte s omraženim akcentima na suglasnicima, pa su navalili na naćve s brašnom, na demižone ulja, na bačve vina, ušutkavši kolona koji se previše brinuo o tom što će reći gazda, dok ga je žena oblita suzama priupitivala na hrvatskom: "Ki su sad ovi?".U nedjeljnoj je propovijedi Arhičempres govorio o najstrašnijoj pravdi koja će se spustiti kad anđeli zatrube o110

Page 99: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sudnjem danu. Da bismo ga spremni dočekali, ustao je protiv plesova koji su ljeti bivali češći i za naredni tjedan odredio procesije za usjeve.S don Ferdinandom smo ih svetkovali i osuvremenili glazbenom pratnjom, tako da su svirači prolazili selima da izmame vino i pršut u zamjenu za nekoliko valcera. Arhičempres je nosio samo pokaznicu koju je uspravnu držao čvrsto u ruci, kao da kipovi od gipsa i željezna raspeća što ih vuku po seoskim balegama ne bi smjeli više proći kroz crkvena vrata. Nije se jelo ni pilo, čak ni voda. Bila je to gotovo neka kaznena ophodnja, hodočašće nesretnika od rođenja. Stalo mu je bilo da što prije stigne do novog raskršća u pustom predjelu, do iduće čistine među sivim kućicama stisnutim jedna uz drugu i možda potajno međusobno povezanim, i da digne nad glavom prozirnu hostiju koja sve zgromljuje, uništava ili čisti. Pomislio sam kako on, da smo bili prisnije povezani, uopće ne bi pokudio moju djetinju trku na četiri kraja župe s onim otpacima iz sakristije kojima je jedan gorljivi podložnik mogao po volji raspolagati, uz uvjet da sam ih posijao po zemlji s određenom namjerom da nju ujalovim i da muškarce navedem na trajnu uzdržljivost.' i '' iJednog dana. pohitasmo u Kraste, najudaljeniji zaselak prema jugu, . da-pričestimo neku rodilju u životnoj opasnosti. Već na piiteljku između žitnog polja i vinograda dopirali su do.nas krici te žene. Popesmo se u sobu. Babica koja je klečala s umivaonikom na podu naloži nam da stanemo dižući okrvavljenu ruku, i odmah pokri golotinju te jadnice. Don Arhičempres uđe samosvjesno, hrabar zbog pikside skrivene pod velom od damasta. Primalja je molila da počekamo, pokazujući na novorođenče u velikoj nevolji, ali majka u tom prekidu osjeti trenutak počinka; nijemo i tupo zurila je u župnika. Upravo kad se spremao da joj turi u usta malu hostiju, ona stisnu zube zajauknuvši bolno. Arhičempres prvi put pokaza trenutnu zbunjenost i nemoć; grubo me pozva k sebi, htjede mi predati piksidu, ali se sjeti da je ne smije dotaknuti nijedna neposvećena ruka, a kamoli moja, pa je stavi na orma-111rić, stalno držeći hostiju između palca i kažiprsta. Lijevom rukom koja mu je bila slobodna pokuša joj otvoriti usta, uspjede zavući prst među zube i odmah utisnu malu hostiju. Jedan joj

Page 100: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dio uđe, drugi ostade prilijepljen na zubima i usnama koje su se odjednom sklopile. Pop se posluži objema rukama, sada slobodnim, upirući istodobno prema bradi i prema nosu. Znojio se više zbog dodira nego zbog napora, babica i ja gledasmo ga zaprepašteno. Žena odlučno okrenu lice na drugu stranu uzglavlja pokušavajući se osloboditi tog stiska. On se obuzda da ne uzvikne od bijesa stežući vilice, ali se ne predade. Otimao je duhu nečistom dušu grešnice koja je bila zaiskala svete sakramente i spremala se da ih primi. Odupro se koljenom o stranu kreveta i okrenuo lice žene koja naglo, u novim trudovima, rastvori usta spremajući se da krikne. On pokupi onu kašicu prstom žutim od burmuta i žustro joj je gurnu sve do grla. Umjesto krika rodilja povrati na jastuk gustu i smeđastu tekućinu. Arhičempres naglo odskoči, ostade ponovo načas razoružan, onda naredi babici da mu doda čistu krpu, pokri onaj dijelom nečist, dijelom posvećen iz-bljuvak, pa zatraži od mene bočicu s uljem pružajući ruku. "Koje ulje?" odgovorih mu zbunjeno."Životinjo!" viknu mi i istrča da ga sam donese."I vi, van!" nasrnu na me babica.Dvije su žene čekale u hodniku držeći umivaonik i ručnike prebačene preko ruke. Starija me otprati niza ste-penice govoreći sama za se: "Barem sina, druge djece nismo imali... Kamo je otrčao gospodin župnik?" Ne odgovorih, samo slegnun ramenima.Provedoh vani, sjedeći na nekom panju, ne znam koliko dugo vrijeme ispunjeno sve promuklijim kricima one žene. Susjed mi donese čašu vina koju najprije odbih, a zatim je istrusih u jednom gutljaju. Na noge me podiže vrisak novorođenčeta. Malo zatim iziđe iz podruma otac s punim vrčem koji mu je drhtao u ruci. "Baš je muško", ne uspje se suzdržati. Natjerah ga da opet uđe: iznad kupina uz pokrajni puteljak trčao je župnikov uredni čuperak.Prostrijeli me pogledom i uđe kroz vrata saginjući se. Kad stigoh gore, klečao je na podu brišući uzglavlje i dio112plahte crkvenim platnom. Suočena s naizmjeničnom borbom između njega i đavla za njezinu dušu, žena se bila predala ostavljajući obojici tijelo.Kuća je odjekivala od dugotrajnog plača i drečanja koji su pokušavali da se usklade

Page 101: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sa životom: polutama hodnika i stepeništa svjetlucala je suzama, ali i pokojim nezatomljenim smiješkom. Arhičempres, izlazeći iz sobe koju je pohodio usud, htjede odmah krstiti novorođenče. Opet se stalo plakati, ovaj put u zboru, od bola i radosti, kako bi trebalo biti prilikom svakog rođenja čovjeka. Zajedno s babicom bio sam kum, i tako stekao svojtu i u Krastima sve za jedan sat.Na povratku moj je gazda bio toliko zadovoljan svojim činom da me je zaboravio mučiti zbog svetog ulja kojega se on nije bio sjetio da ga ponese sa sobom. Dva dana kasnije, pošto je bila pokopana ona žena, zapisao je u knjigu umrlih: "Uz pomoć Gospodnju otrgli smo jednu dušu iz pandža vraga paklenoga, a predali smo svetoj Materi Crkvi jednog novog obraćenika" (potcrta-no dva puta).To je bilo njegovo bojno polje, stalno izloženo borbi sa siromaštvom, zaostalošću i nesrećama. Ali drugdje, po selima uz glavnu cestu kojom su sve više prolazili kamioni, motocikli, automobili i dvaput tjedno autobus, ondje gdje se činilo da i bijeda želi da se uzoholi, on je nastupao oprezno. Nedjeljno raspoloženje koje je nalazilo svoj prvi odušak u Elvirinoj krčmi koja je već odavno bila zatvorena, kasnije se prenosilo iz izvanškolskih aktivnosti u Ra-dovahima u društveni dom za zabavu i pouku1 nekog Gi-gija Donisa iz Lazara, udaljujući se sve više od crkvišta prema Umagu. Upravitelj đoniš, koji je popravljao stare budilice i ostale aparate za domaćinstvo pa se obogatio i dotle podigao da je svaki dan nosio crnu košulju, bio je napravio ogroman radio-gramofon i pridodao mu hrpu ploča s pjesmama u modi kupljenih u Trstu kod uličnih prodavača u Starom gradu. Ni glazba iz Segeta ne bi bila1 To je poznati Dopolavoro, fašistička ustanova koja je imala cilj "da promiče zdravu i probitačnu upotrebu slobodnog vremena radnika razvijajući im fizičke, intelektualne i moralne sposobnosti". (Op. prev.)8 - Bolji život113zadržala omladinu i velik broj radoznalih da se ne sjate u bivšoj staji koja je odjekivala od zaglušnih zvukova i glasova zatvorenih u kutiju kao neka jela koja su već onda počinjala trovati ljude. Dolazili su u zbijenim skupinama mladići iz drugih župa, dok su naši fašisti (Ludovico, Pav-lovići, Jelenić) u tom nalazili jedinu priliku

Page 102: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tjedno da pokažu crnu košulju osiguravajući tako svoje zakupe i dozvole za trgovanje.Pomamiše se prve radnice sa stalnom plaćom u našoj povijesti, takozvane tvorničarke zaposlene u Umagu na preradi sardina u ulju; zakon nametnu jedna kategorija viša od njih, kućne pomoćnice smještene u dobrim obite-ljima tršćanske buržoazije koje su nedjeljom dolazile i raz-metale se novim navikama i posljednjom modom. Između njih i tvorničarki, prije odlaska na ples, preko širom otvorenih prozora u zalaz sunca, obavljala se stalna razmjena ruževa, pudrijera, uvijača za kosu, čak i romana u slikama. Za Arhičempresa to okuženje umjesto da bude skriveno, zaudaralo je na parfem, a sveti čovjek podnosio je samo tamjan, i to zato što je bio blagoslovljen na veliku subotu. Kako bi on rado svom težinom svojih visokih cipela svezanih na petnoj žili zgazio to leglo bludnica. A velečasni nije znao da su neke od njih bile napustile gospodske kuće i preselile se u kuću otvorenu svim muškarcima, da se jedna od njih velikodušno bila ponudila nekoj našoj momčini, regrutu, nadajući se da je neće prepoznati ("ča nisi ti Marija Bilusa?" - "Delaj i muci"1), a druga se međutim bila otkrila odbijajući da pođe u sobu s drugim našim novakom koji je htio baš nju, tako da je svodilja bila podigla cijenu, a zatim joj i zaprijetila da će je otpustiti. Rado bih ga bio dražio pričama o klapama naših mladića koji su radili u brodogradilištu i navraćali u društvu svojih gradskih drugova u kućice povezane s kućicama gospođica s visokim potpeticama. Tajno su kružili predmeti za koje ni ja nisam znao da postoje: neka vrst kapice tanje od kože koja je služila da se izbjegne potomstvo i sramne zaraze, masti kojima se mazalo da se dulje izdrži, čak i neka bočica1 "Ti son Maria Bilusa, ti?" - "Fa e tasi" (mlet.) (Op. prev.)s tekućinom kojom se moglo utvrditi nije li lako podatna žena slučajno bila zaražena: čas prije izlaganja opasnosti unutra bi joj se ukapale dvije kapi, te ako su pristići postojali, žena je stiskala zube (to je htio u svom prvom ogledu ispitati neki glupan s iskusnom Tinom iz Rupe, ali je imao samo ocat, a žena u godinama, koja nije prala ni vanjske dijelove, tako ga je ščepala za kosu da se strkalo cijelo selo Gorinjci).Moj je starješina nanjušio možda stoti dio svega toga, ali ipak dovoljno da se uzvrpolji vtć za služenja večernje:

Page 103: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

a jedne nedjelje, zatvorivši ključem ostenzorij, obrati mi se odista ljubazno, dajući mi ipak razumjeti da bi ga samo netko moga kova mogao pratiti pri obilasku pakla.Ppđosmo, i on se pokaza iznenađujuće drukčijim od onoga kakvim sam ga ja uporno prikazivao, tako da me ganuo na prolazno kajanje; a poslije sam se toliko razočarao da sam više volio njegov svakodnevni izgled. Ona vrsta glazbe u pratnji samo jednog ženskog glasa, tako nježnog i umiljatog da sam se pobojao da će mu se od njeg smučiti, nije morala biti sasvim strana njegovu uhu: takva zavijanja, koja su zaglušno izlazila iz ogromnog lijevka, možda su ushićivala gradskije nedjeljne večeri njegove bivše župe. Htjede proviriti u dvoranu: Gigi đoniš, koji je zaprečavao ulaz sa svežnjem ulaznica u desnoj ruci, povuče se u stranu nezgrapno se naklonivši: "Hvaljen budi Isus!"."Navijeke!" odgovori obradovan pozdravom koji je on sam bio uveo, a ostali su ga rijetko prihvaćali čvrsto vjerujući u samoljublje koje tinja u svakoj osobi. Nasmiješi se na ponovni poziv da uđe, odmahujući glavom: "Nije to zabava koja priliči jednom svećeniku". đoniš u crnoj košulji raširi ruke: "Nema zla, velečasni. Mladost nedjeljom želi malo zaplesati". Arhičempres, koji se od đavla pretvorio u razložna pastira, očinski se opraštao: "Uvijek u strahu božjem, preporučujem se". "Navijeke!" oponašao ga je hrapavim glasom đoniš.Mislio sam da ima svoj točno određeni plan: hiniti dobroćudnost da bi dobio na vremenu i u zgodnom trenut-114115ku upasti i sve prevrnuti kao Krist među trgovcima u hramu. Uputio se prema bočalištu. Ludoviko, jedan od Pav-lovića i Jelinić dođoše stisnuti mu ruku. On je gotovo samo usmeno pozdravljao, kao da je bio osjetljiv na toplinu tuđe krvi po kojoj bi oćutio svoju bezbojnu i hladnu, a popratio bi stisak prijateljskim tapšanjem po ramenu. Dok je trajalo predstavljanje sekretaru fašističke organizacije iz Buja, držao je uspravljenu desnicu u smjeru stalka za čaše. Popričaše odobravajući glavom, poslije vidjeh kako se moj starješina usred nekog raspravljanja brani i nastoji se povući. Popusti i pred mojim zgranutim pogledom odlučno skide pelerinu s baršunastim ovratnikom, pomno je složi, priđe mi na kraju igrališta i ne pogledavši me položi mi je na ruke, što

Page 104: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

se već odavno nije događalo ni u sakristiji. Upravo se on pokazao najboljim igračem boca kakvog nikada više nisam sreo. Nije pogriješio nijedan hitac, ciljajući lijevim okom i pogađajući po sredini protivničku kuglu koja se odbijala u stranu poput krhotine granate ne dirnuvši druge. Ako me ta njegova vještina iznenađivala, svejedno ne otkrivajući ništa novo o napra-sitoj i pogubnoj naravi u njegovim nastupima bijesa, smot-renost i savršena procjena kojima je valjao svoju prvu bocu do bulina otkrivale su mi oprečnu i nepredviđenu stranu njegove naravi, o kojoj sam bio stekao tek grubi dojam. Neusporediv se zatim pokaza u opet laganom ali dijagonalnom bacanju, koje mu je omogućavalo da izbjegne ostale boce ciljajući u točno određenu točku uz rub igrališta i da jedini dovalja do cilja. S kakvim sam to čovjekom sve do tada živio? Pitanje me tjeralo na razmišljanje i nagonilo da zamišljam manje nezahvalnu budućnost, od koje me odvraćala čas nečistoća njegove izblijedjele pelerine, čas upletanje kojega vršnjaka koji bi mi natuknuo kako moj gazda zna i nešto drugo osim žvakanja hostije i miješanja u tuđe poslove.Ludoviko, komu je bilo stalo samo do toga da bude u slozi sa svima, priđe da mi pruži vrč piva. Sjetih se kako je njegova najmlađa još neudata sestra, slijedeći majčin primjer (a možda i zato da ga obznani cijelom svijetu, a posebno očima svoga brata kojega je upravo obožavalazbog zajedničke odbojnosti prema roditeljki) bila izgubila nezakonito dijete u osmom mjesecu trudnoće. Ja sam bio otišao po nj sa sandučićem koji je Arhičempres blagoslovio na ulazu u groblje, dajući mi dopuštenje da ga pokopam među nekrštenima. Zapisao je u registar što se moralo zapisati, ali to više nije spominjao. Možda iz poštovanja prema posljednjem Radovanu koji je, mučeći se dan i noć u svom dućanu i oko prvih poslova na veliko, vraćao ime obitelji koja je uvijek bila široke ruke prema svima, a ponajviše prema crkvi? Ili je to činio zbog crne košulje i značke u zapučku? Kao da su ih prizivali udarci boca i njihovo odmjereno kotrljanje, iskrsavali su slučajevi ni različiti, ni međusobno suprotni, u kojima se ono što sam smatrao osnovom neiskorjenjivog milosrđa u srcu jednog makar s godinama i omlitavjelog popa, sada otkrivalo kao oprez i proračunatost koji se nikako ne mogu oprostiti čovjeku koji je u drugim prilikama

Page 105: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

bio nesmiljen.Sekretar, koji je zahvaljujući tome što je odabrao dobrog suigrača dobio sanduk piva, nastojao je na sve načine da ga zadrži. Arhičempres je odmahivao glavom počinjući se pozdravljati s drugima. Snizi se da mu prebacim pelerinu. Bez obzira na to što se i on morao sjetiti da to nije dopuštao ni kad sam u crkvi obavljao svoju dužnost, bilo mi je odvratno što sam se morao primaknuti vrlo blizu njegovim oznojenim leđima. Hinio je da ne zamjećuje moje opiranje i prihvatio pelerinu ne gledajući me i smiješeći se okrenut drugovima. "Hvaljen budi Isus!". "Navi-jeke!". I krenusmo.Gigi đoniš pokušavao je pljusnuti jednog mladića bez ulaznice, koji se branio praveći štit od lakata, na zabavu svojim drugovima. "Hvaljen budi Isus", rastrese se naš Marconi, a mladić pobježe."Navijeke", odgovori ovog puta župnik zanesen mislima, zatim zasta obrativši se meni svakodnevnim glasom: "Pozovi sina". Pogledah ga iznenađeno, nisam uopće znao da li se Antonio nalazio u dvorani. "Što će misliti?" doda-de on. "Da sam došao ovamo s tobom da ga vidim kako pleše?"116117Uđoh u miris pudera, u vrtlog razgolićenih ruku, otkri-tih grudi, sukanja prionulih uz bokove. Koliko sam malo imao od života, ali sam zažalio samo za onim što sam još mogao imati ostavši čovjekom kakav sam bio. Priđoh sinu koji se još držao ruba dvorane, i rekoh mu da je vrijeme da se ide kući. "Još nije mrak", odgovori mi s bojažljivom i ozbiljnom iskrenošću svojih svijetlih očiju, pogledavši na ručni sat. "Možeš ostati još pola sata, ne više". On potvrdi glavom. Taj sin koji me pomalo zbunjivao jer se nisam osjećao na visini očinske uloge, možda zato što mi je nedostajalo toga toliko isticanog autoriteta, u posljednje je vrijeme bio za me razlogom stalnih briga i čestih prepirki s njegovom majkom. Prije dvije godine bio je svršio peti razred, ali se nisam mogao odlučiti da ga pošaljem na neki zanat, znajući da mu nije odgovarao rad u polju, a meni se ni najmanje nije sviđalo da pođe stopama oca i svih prvorođenih u obitelji. Ako ja nisam htio ili nisam znao da se toga oslobodim, barem da on jednom zauvijek završi s redovinom, s tamjanom, a osobito s popovima. Bio je skloniji učenju nego trudu, i to mi nisu potvrđivale samo izvrsne svjedodžbe koje je uvijek donosio kući nego prije svega

Page 106: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njegovo tiho i misaono držanje.Na izlazu iz dvorane župnik je držao za uho onoga dječaka iz Muškata koji je bio pobjegao Donisu, a ovaj se po-tonji uzbuđivao i obasipao ga uvredama ne štedeći mu nikoga u obitelji. "Ovo je za ulaznicu", rekoh stavljajući mu u ruku novac. On pomisli da sam hao platiti što sam sam bio ušao, ali je župnik točno razumio. Kad smo nastavili put, on me prekori: "Zašto si se miješao?"."Vi ste se umiješali", odgovorih mu odsječeno.U Radovanima uđe da baci pogled u polupustu gostionicu Pavlovićevih. Za nekoliko stolova starci iz sela igrali su karte. "Prečasni!" pozdravi ga Gabriele. Tu se osjećao dah starih vremena (onaj ustajali miris poštanskog ureda, rezak od sode i mineralne vode) usprkos tome što se na zidu isticala slika čovjeka mesnata i gruba lica. Li-jepa je gazdarica nosila duge naušnice, debela pletenica zlatne kose obavijala joj je vrat i poskakivala na grudima. Mali znak isticanja i ukrasa bio je nametnut sluškinji koja118H'tFje obavljala teške poslove u javnom lokalu i kuhinji: i Al-dini je kosa bila pričvršćena na čelu šarenom vrpcom. Razmetljivo je pozdravila samo mene pretvarajući se da ne zapaža pogled moga suputnika. Prije nego što je došla u službu kod Pavlovićevih, kada se kruh zarađivao radeći na sat od kuće do kuće, i ona je bila izgubila .svoje čedo u prvim mjesecima ("San se zdigla iz posteje, i mi je ho-dilo sve doli: san ga napravila u pisaro",1 povjeravala se). A velečasni, ne spominjući imena ni prezimena da bi optužba bila oštrija, osramotio ju je pri kraju propovijedi."Što lijepoga radimo, Aldina?" započeh njezinim glasom, upadljivo veselo."Služimo gospodarima, zar ne vidiš?" nasmija se pokazujući red kvarnih zubi.Dok je Gabriele pozivao velečasnoga k tezgi nudeći ga ovećom čašom mente, kroz dvorišna vrata kliznuše unu-tra Elvira i Giustino, prevrćući očima zbog svjetla i župni-kove pojave. Bili su postali vječni zaručnici nedjeljnih večeri, kad su se morali vidjeti i po kiši. Ostavši udovica i prešavši pedesetu, ona se vratila svojoj davnoj i jedinoj ljubavi, čeznući za tim mojim vršnjakom koji se nikad nije bio približio drugoj ženi. Njihova se intimnost svodila na to da se traže preko treće osobe, a kad bi se jednom našli, razgovarali bi nadugo u mraku, poglavito

Page 107: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njezinom zaslugom, jer mu je morala ispričati cio život. Bili su posvuda i nigdje, i kako su stišavali glas u šapat, tako su stalno mijenjali mjesta da bi im sastanci bili što tajnovitiji. Ali njoj je odjednom postalo hitno da ih istakne, pojavljujući se nakratko u javnosti, vukući ga često sa sobom, zbunjenoga i pomalo polaskanog. Cijelu su ljetnu noć provodili zajedno osporavajući je slavujima, sovama i ševama, kad bi se sklonio iza živice, morao si paziti gdje ćeš stati nogom da ne bi začuo kako te pozivaju po imenu, dok bi ti se za noćnog nevremena, hodajući nesigurno duž zidova kuća, moglo dogoditi da protrneš od straha dodirnuvši neku ledenu ruku: njezinu ruku, jer se Elvira uvijek kolebala između tajnovitosti i potrebe za svjedočanstvom. Što su to-1 "Me son alzada del leto e me vigniva tuto zo: lo go fato nel vaso de note." (mlet.-istar.) (Op. prev.)119liko imali reći jedno drugome, tjerajući u laž sve stare parove kojima je mrak gasio čak i smiješak? Elvirin život nije imao biti samo ispričan, naposljetku njezin se šapat pretvarao u promuklu optužbu protiv njegove obitelji koja mu nije dopuštala da se oženi, u nizanje vlastitih zasluga bez obzira na prolazne lakomislenosti, zbog kojih se nije mogla vječno okrivljavati. Proćelavi Giustino slušao ju je upadajući kojom riječcom popraćenom odmjerenim pokretima kratkih ruku što mu je pretvaralo bojažljivost u nešto nježno - a to je za nju bilo neodoljivo.Župniku se činilo da su se goli pojavili na vratima. "Vas dvoje!" prasnu u tišini koja sledi igrače briškule. "I dalje činite sablazan!"Elvira je bila ostala krčmaricom, a povrh toga nalazila se u tuđoj gostionici. S jednim muškarcem pokraj sebe i s drugim koji ju je ohrabrivao i gotovo se podrugljivo smijao, odbrusi ona podižući ruke na bokove: "Velečasni, jeste li jutros održali propovijed?".Don Arhičempres nije podnosio dvosmislice ni okolišanja, uvijek gađajući, izvan igrališta za boce, ravno u cilj. "Ne za čeljad kao što ste vi", zbuni se."Ne biste imali o čemu govoriti kad ne bi bilo nas. Morali biste nam čak zahvaljivati", i zastade čekajući s li-jepim smiješkom. Uslijediše smijeh koji se otimao s usta i udarac o stol zadan s uvjerenjem. Župnik ostavi mentu prostrijelivši pogledom gostioničara kao da mu ju je bio otrovao. "Nastojte radije

Page 108: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

da dobro očistite ovaj lokal", zaprijeti mu kažiprstom prije nego što je u dva koraka prešao prostoriju i prošao kroz vrata. Za nama su pljeskali i podrugljivo se smijali, zahvaljujući i pokretu kojem nije mogla odoljeti moja desna ruka dok sam za njim izlazio.Kad smo se rastajali pred župnim dvorom, iskalio je svu gorčinu koju je morao progutati i kojoj je dijelom sam bio kriv. Vrativši se na "vi" reče mi osorno: "Od sutra se smatrajte otpuštenim"."Kako želite, može i ovoga časa", oduprijeti mu se.Kamo sreće da je to bilo istina, kamo sreće da sam od njega dobio poticaj da se obratim na keju drugu stranu. Sutradan ujutro doći će i pokucati sluškinja u većoj ne-120prilici nego ja: "Gospodin župnik već je u crkvi spreman za svetu misu", pod prijetnjom vlastitoga otpuštanja ako odbijem. Dogodilo se tako više puta. Zašto sam ostajao? Teško je na to danas odgovoriti, jer je teško tome naći razloga. Osjećao sam da služim crkvi i da uz nju služim zajednici, a ne popovima koji nisu bili vječiti. Bio sam se vjenčao s tom službom, s tom dužnošću, još prije nego s Palmirom, i sve je ostalo došlo kasnije, uključivši i Palmini. Ali sam svakako namjeravao prokrćiti drugi put našem sinu, i taj me zalog dijelom iskupljivao i u njezinim očima.Najbliža se gimnazija nalazila u Kopru, nepun sat brodom od Umaga. Posljednji obalni gradić u pravcu Trsta imao je samo jedan internat za đake iz unutrašnjosti, a to je pak bilo sjemenište. Nitko nije mogao biti primljen bez provjerene sklonosti pozivu, što je pismeno morao potvrditi sam župnik, koji bi u takvim slučajevima, držao sam, najradije osobno posredovao kako bi dobio zasluženo priznanje. Našemu se to nije smjelo ni spomenuti. Krenuo sam istoga dana kad mi je zaprijetilo otpuštanje koje je redovito odlazilo u vjetar pošto bih odslužio dobar dio mise; na kraju bi mi obično povjerio neku dužnost, pokazujući time da me zadržava kako bi me teže kaznio.Koparsko biskupijsko sjemenište nalazilo se iza katedrale, u širokoj prašnjavoj ulici koja vodi u ribarsku četvrt i u kojoj još postoje željezne kapije. Posavjetovah se s vratarom, svjetovnjakom bujne kose koji je spavao izvan sjemeništa; ostavih mu bočicu vina koju sam bio ponio za užinu. Prelazeći prvo

Page 109: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dvorište utonulo u tišinu i ulazeći u drugo još skrušenije zbog dvoglasnog pjevanja koje je ublaženo dopiralo iz jedne od dviju kuća s mnogobrojnim jednakim prozorima kao na kasarnama, pomislih s grozom kako sam sina, otimljući ga popovima, dovodio upravo u njihovo gnijezdo. Svladah se stežući zube, tješeći se mišlju da nisu svi odavde izlazili savršeni, da su se mnogi pitomci gubili putem i završavali u drugim zavodima ili se vraćali kući.Razoruža me rektorov izraz lica; na njemu se savršeno ogledalo nešto više nego dobrota, to jest svetost do121koje su ga svi uzdizali. O njemu sam znao da je bio liječnik u Puli, iz židovske obitelji, da je bio oženjen i imao djece; ostavši udovcem bio je prigrlio našu vjeru, idući dosljedno novim putem sve dok nije postigao svećeničko zvanje i uzdigao se, a da to zacijelo nije ni znao, iznad cijelog svećenstva u biskupiji. Birajući između svih popova koje sam poznavao, nisam mogao da se ne sjetim don Stipe, koji je ipak bio previše obilježen svojim seljačkim porijeklom. Nasuprot njemu, monsinjor L. je pokazivao da nema što braniti i ni za kojim ciljem težiti; učinio mi se kao golu-ždravo pile na dlanu. Nikada nisam sreo osobu spremniju da me sasluša ne donoseći sudove. Pitao sam se čak kako je mogao obavljati dužnost koja mu je bila dodijeljena i tko je imao hrabrosti da mu je povjeri. Nije mi priličilo da takvom čovjeku pričam gluposti, ali sam ipak nastojao da rečem svoje."Iznenađen sam", razmišljao je, "što župnik nije prvi dao pobudu. Pa riječ je o njegovu župljaninu, a za sveće-nički poziv sigurno ih nema mnogo ...""Bio je veoma zauzet u posljednje vrijeme", odgovo-rih glupo nastojeći da uspijem, toliko je bilo povjerenje koje je u meni izazvao."To ne mora biti od presudne važnosti", nastavi on. "Vaša je riječ očinska i riječ kršćanska, rekao bih i više od toga, s obzirom na vaše zanimanje. Osim toga, uvijek mogu porazgovoriti s dječakom".Pogledah ga iznenađeno: "Mogu li računati na to? Mogu li vam ga dovesti? Za njega vam mogu jamčiti, iako nisam čak ni obavijestio gospodina župnika o ovom svom posjetu".Nasmiješio se, vjerojatno me bio prilično pročitao. "U ovoj stvari treba pitati mladića, zar ne? Neka samo dođe,

Page 110: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ovdje će naći pravu obitelj, svoju obitelj ako namjerava stići do svetoga reda." Otpustio me i predao prefektu koji je smatrao da je sve gotovo, pa mi je dao čak i broj koji treba izvesti na svakom komadu odjeće novoga pitomca.Ako sam se tamo morao obuzdavati, kod kuće sam morao postupati poput lisice koja nema povjerenja ni u vlastiti rod.122Palmiri sam preporučio da sve pripravi ne kazujući nikom ni riječi, župniku nisam savršeno ništa rekao, s An-toniom sam imao napola iskren razgovor."Zar ja da budem pop?" nasmija se da bi me utješio i odmah zbunio."Nije rečeno da to moraš postati", branio sam se. "Nema drugih internata, a naša su sredstva zna se kakva. Ti moraš učiti i dobro se ponašati, a ostalo će doći samo po sebi"."Ali će me ispitivati, vidjet će i sami...""Neće imati što vidjeti, ako budeš stalno postupao ispravno. Uostalom, postati pop nije baš posljednja stvar na svijetu", izmaknu mi riječ. To mi nije bilo po volji, pa ne dajući mu vremena da razmisli, zgrabih ga za ramena i ozbiljno ga pogledah. "Prepuštam tebi da brzo razmisliš što je za te bolje. Mogu ti samo potvrditi da je rektor ri-jetka osoba i da je već nešto naslutio. Zapreka je ovdje, ali za župnika ću se ja pobrinuti."Oduvijek je bio zatvoren dječak; slegnu ramenima i obori pogled. Bili smo u vrtu, između crkve i naše kućice na kat. Pomislih na don Stipu dječaka kako odlazi na nauke, na njegova oca koji priželjkuje i doktorat. Bio sam već u godinama i mogao sam k tome odlučivati o tuđoj sudbini. To mi se ipak nije činilo poštenim ni pravednim, iako sam se primicao pedesetoj. Antonio podiže pogled sa žemlje. "Tata, hoću li uspjeti?" Bio je to nož koji je i mene probadao ispod rebara."Uspjet ćeš", slagah, premda sam u to silom htio vjerovati, kao kad sam ga nosio u lazaret. Okrenuh mu leđa da bih mogao nastaviti: "A ako ne, ništa za to. Ovo je uvijek tvoja kuća."Palmira se vrati iz Trsta s toliko rublja i tkanine da je mogla odjenuti sve dječake s vjeronauka; moju je ra-doznalost probudila duga vrpca na kojoj se u beskraj ponavljao jedan crveno otisnuti broj kao na kartonu za tombolu.Šivala je do kasno u noć; izlazeći slušao sam kuckanje stare singerice koju joj je bila posudila zaova i gledao

Page 111: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

župnika kako pomalja nos kroz prozor svoje spavaće sobe:123jesmo li to pripremali skupni bijeg? Tih dana bio sam ljubazan prema njemu, njegove su me grdnje jedva dirale, odbijajući se kao od mramora."Što to krijete od mene?" zaustavi se jednog rujanskog jutra o sunčevu izlasku pred našom kućom."Antonio odlazi na nauke", odgovorih."A kamo to?" okrenu se kao u skoku."U Kopar. Našao sam jednu obitelj, bar za prvo vrijeme.""Želite li ga sasvim upropastiti? Kakva obitelj!" prasnuo je.činio mi se sve nepredvidljivijim u to doba: da sam mu spomenuo sjemenište, možda bi mi bio pomogao zbog svojih meni nepoznatih ciljeva."Nije on dječak za nauke", dobaci mi. "Sada imate i dio tastove zemlje"."Dovoljan sam ja i za nju", odgovorih mu drsko."Vi ste dovoljni za sve, a niste kadri nijednu stvar obaviti kako treba"."Od sada unaprijed trudit ću se." Ne, bolje je ne govoriti.Ludoviko mi posudi konja i kola. "Prvi đak iz župe!" bio je spreman iskoristiti priliku, laskajući mi i zbunjujući me zbog našeg vrlo različita položaja. "Uz popove se uči i pomalo im se krade zanat". Da je to kazao netko drugi, mogla je to biti i uvreda, ali on nije bio zloban. Veselio se tuđoj radosti i zadovoljstvu; možda mu se zbog majčinih prijestupa činilo da svakome nešto duguje: zahtijevati od njega uslugu značilo je ugoditi mu, bez obzira na to što se poslije morao pograbiti sa ženom sasvim drugačijom od sebe, škrtom. Povjeri mi, ponoseći se sa svoje strane: "Uskoro će mu se pridružiti i moj stariji sin". Nemajući ništa, bio sam izazvao cijelu župu: ni mladi grof, već odavno u dobi za ženidbu, nije išao dalje od petog razreda osnovne škole.Krenuh s prtljagom i sinom koji je sjedio na kočijaše-vu mjestu poput svih popova u mom životu. I gle, dok sam ae udaljavao od župe ulazeći u najbliže klance među brdima, moj ponos pretvarao se u bol, zatim u grižnju savjesti.124U svojim prvim dugim blagdanskim hlačama, svojedobno izrađenim od moga najboljeg odijela, vjerojatno je i on sada postajao svjestan svoga zavičaja, i to u trenutku kad ga je napuštao, možda zauvijek. Drhtao je ne samo zato što se sunce teško probijalo iznad sivih uvala kroz koje smo prolazili. U mojim grudima, ne više u uhu, još je odzvanjalo njegovo pitanje: "Hoću li uspjeti?". Počeh glasno govoriti da ga ne

Page 112: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

čujem ponovo.Prođe mjesec dana tjeskobnog iščekivanja zbog šutnje, zbog posvemašnjeg nedostatka vijesti. Nisam imao hrabrosti da se pojavim, kao da bi jedan moj posjet mogao dovesti u pitanje konačni ostanak koji sam uvijek za-mišljao neizvjesnim. Poslije Svisveta župnik me prvi put pozva u svoj ured. "Skrivali ste to od mene", reče mašući nekim pismom. "Kakvom ste me to osobom prikazali? Kao župnika koji ne vidi pedalj od nosa? A sve su to izmišljotine!" uzviknu odlažući omotnicu.Bilo mi je jasno da je od rektora, pa se nisam mogao suzdržati: "Ima li novosti?""Ima vaših laži, u ovom slučaju upravo svetogrdnih!"Što se više mrgodio, to sam se zadovoljnijim osjećao, sluteći da su stvari pošle dobrim putem, njemu uprkos. Ali sve sam mu opraštao, dopustio bih mu da me i zlostavlja, samo da se ne umiješa s negativnim mišljenjem, ili još gore, s vlastitim posjetom. Stadoh mu se ponizno zahvaljivati i licemjerno napominjati da je sjemenište prije mjesto odgoja nego učenja. I otrčah Palmiri, vičući sa stepenica: "Primili su ga, primili su ga!".Nešto me dražilo da se popnem na brod ili na autobus koji je dugo kružio selima po unutrašnjosti, ali sam ostao da proučavam protivničke poteze: svaki dan što je ostajao ovdje da muči mene i služavku pripisivao sam sebi u korist. Naposljetku odoh ravno rektoru ne tražeći da vidim sina.Primi me, smiješak mu je obasjavao ispijeno lice koje kao da nikad nije bilo izloženo suncu. "Obećava, obećava. I župnikovo je mišljenje utješno.""Je li pisao?" naglo ga zapitah kao da je preda mnom kakav seoski brbljavac. Porumenio sam, a on kao da je bio125radoznao da čuje o mojim odnosima s čovjekom koji mi je dijelom omogućavao živjeti."Kakav je vaš župnik?" prikova me za stolicu.Pogledah ga, ponovo mu susretoh pogled. "Pomalo nervozan", odgovorih kao njegova sluškinja."Treba razumjeti i jadne župnike, idemo", odgovori mi dobroćudno, ustajući. "A tko zna neće li Antonio jednom postupati bolje?""I ja se nadam", potpuno se zapletoh.čekao sam ga u nekoj polumračnoj i hladnoj sobici, s dugačkom klupom i starim stolom u sredini. Ne prepoznali ga odmah kad se pojavio na vratima: crna mu je ha-Ija padala preko koljena na gole noge, pojačavajući bljedi-lo

Page 113: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

lica uokvireno odozdo bijelim okruglim ovratnikom, a odozgo gustom zagasitom kosom njegove majke. Zagrlio me i odmah se odmaknuo. Na bezbrojna moja pitanja, nabacana jedna na druga, odgovarao je kratko, uvjeravajući me da je sve u redu. Izmicao mi je, a kad sam ga ispitivao nije mogao izdržati moj pogled više od jednog trenutka. Vidio sam da je zbunjen i da jedva čeka da ode, što ga je moralo boljeti. Zatim sam zamijetio da uporno pogledava torbu koju sam držao uz bok. "Hoćeš li jesti?" upitah ga."Da", razvedrio se odjednom postavši onakvim kakav je oduvijek bio. Palmira mi bijaše uvila u ubrus pola kruha ispunjena kriškama slanine. On privuče k sebi stol, kako je možda vidio da čine njegovi drugovi kad se sastanu s roditeljima. Proguta moju užinu. "Kakva je hrana?" rekoh hineći samo radoznalost."Tako tako", odgovori ostavljajući me suha grla.O svemu se bijah pobrinuo osim o njegovoj prehrani. "Mogao bih ti donijeti nešto od kuće, poslati ti poštom ..." brzo sam dodao."Kad dođete, donesite mi samo komad našega kruha i ništa više. Zabranjeno je primati pakete."Koliko je toga još bilo unutra zabranjeno? Nisam ni počeo oprezno istraživati: neka se sjena pojavila za vratima i pokucala na staklo. Učinilo mi se da sam prepoznao126prefektov glas: "Antonio, vrijeme je blagoslovu"; i on skoči, otrese mrvice s krila i privi mi se načas na grudi. "Moram otići."Pratio sam ga pogledom dok se udaljavao duž trijema pridružujući se drugima koji bijahu prekinuli igre u dvo-rištu na uporan zvuk zvona. Ne okrenu se da bi se uvjerio da li ga promatram ili sam otišao. Zahtijevao sam od njega žrtvu i poslušnost, on mi ih je pružio u punoj mjeri: što sam više htio?Palmira me poče ispitivati već na ulici i nastavi sve dok nisam sjeo na krevet. "Morat ćemo ga češće posjećivati", odgovorih skidajući teške cipele: "I ponijeti mu nešto za jelo"."Ne daju mu dosta?" uzbudi se ona."Ne, tvoj mu je kruh draži", našalih se zato da mi ne povjeruje.Htio sam odmah poći župniku, ali sam bio preumo-ran. Ipak u krevetu nisam imao mira od radoznalosti i žurbe da iskažem zahvalnost, i u jednom bih se trenutku bio odlučio da već nije bila prošla ponoć. Počekah jutro, kad je osobe njegove naravi bolje i ne gledati.Promatrao je gomilu kamenja koja je s vremenom postala brežuljčić pokriven

Page 114: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kupinama i korovom. "Velečasni, moram vam zahvaliti", počeh. Sumnjičavo me pogleda očekujući nastavak. "Zahvaliti vam za pismo koje ste do-brostivo napisali rektoru."Podiže kažiprst okrenuvši se sasvim. "Izmišljotina za izmišljotinom. Ali imaj na umu da ne kanim okaljati sa-vjest za nekoga poput tebe. Od sada unaprijed radit ćeš kako treba!"I od tada unaprijed taj me čovjek držao u šaci.Nije mu više bilo stalo do toga kako ga služim pri misi (nedjeljom su se budući sjemeništarci natjecali u okret-nosti i pobožnosti, dok je za radnih dana i sam služio misu stalno zijevajući), ni do toga jesam li pomno pripravio svaku stvar za rjeđe obrede i za posjete kućama. Prvi je put neki pop zahtijevao drugo od mene: da ga predstav-ljam štiteći interese crkve pred nepokornim ili neprijateljskim obiteljima, tamo gdje se njemu sve manje mililo da127ride. Izgubio sam ono što sam držao svojom samostalnošću, koja bi i onako bila više skrenula prema jednom ma-kar i nedovoljno istaknutom suučesništvu s mojim narodom nego prema određenom posredovanju između njega i župnika stranca. Poslanstva na koja sam bio uzdignut bijahu zapravo ultimatumi ili ucjene prilično slične onima kojima me tjerao da ih priopćujem: da dječak redovito dolazi na obuku katekizma i na satove vjeronauka u školi, inače će roditelji odgovarati pred višim školskim vlastima; da prestanu sablažnjavati odlazeći nedjeljom u polje, jer on može satrti u pepeo i njih i sve njihove volove; da se oni koji i dalje žive kao izopćeni priležnici ne nadaju da će se s njihovom djecom postupati kao s drugim kršćanima.Sve sam ovo saopćavao sjedeći pod pergolom, kao li-stonoša Jelinić koji je čitao pisma od općine ili od suda nepismenima, ali sam za razliku od njega morao doći kući s rezultatom, jer nisam mogao vječno glumiti na obje strane. Prizvanici nisu znali kako da postupaju prema meni. Netko je govorio: "Sada se i ti u to uplećeš"; ili: "Napokon je obratio i tebe". Drugi, ponajviše oni koji su ostali Hrvatima, među kojima i tri bivša poslanika koji su uvijek glasovali protiv, sumnjivo su me gledali uzvraćajući kako nema nikakvoga zakona koji bi njih obvezivao na ovo ili im zabranjivao ono. Krt me smatrao slugom koji je uz onoga tko ima izdašniju ruku: gurnu

Page 115: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

mi u džep par kobasica i namigujući reče: "Ovo je za trud". Još je gore bilo tumarati oko kuće žene toliko slobodne da pusti prijatelja da joj zaspi na ramenu i da u isto vrijeme drži dijete. Nikad nisam smatrao čovjekom onoga koji zabada nos u tuđe stvari: sada sam ili morao licemjerno ući s nekom izlikom, ili izravno napasti optuženicu i sve joj izreći u jednom dahu: "Župnik hoće da zna ime oca".Nikada nisam bio u policiji, ali držim da se obična preslušavanja na tim tužnim mjestima ne razlikuju mnogo od onih kojima sam se ja morao podvrgavati u župnikovu uredu. "Želim znati točan odgovor, a ne brbljarije!". "Zaku-ni se na misal da si mu to kazao!", "Svi ste vi soj lažljivih svinja!" Dovoljno je bilo da napiše pisma pa da budem upropašten.Sve sam to činio da omogućim Antoniju nauke plaćajući prilično skromnu svotu za njegovo tromjesečno izdr-žavanje, ako se pomisli da je za to bila dovoljna plaćica koju mi je odredio još don Ferdinande; za poboljšanje njegove ishrane, za odjeću i za troškove putovanja morao sam raditi. Nikada kao tada nije bilo toliko radne snage. Malobrojna preostala gospoda (mladi grof Lazarić), i ona koja su to postala (Ludovico), imali su vlastite kolone: imućniji privatnici upošljavali su svoju djecu i žene samo da ne bi trošili. Vino se ukiseljavalo u bačvama, žito se bacalo kokošima, jer se pri prodaji malo za nj dobivalo. Suprotno od ratnih vremena, hrane općenito nije nedostajalo, ali se ginulo za jednu liru. Nisam bio voljan krasti nadnice muževnijim momcima koji su kopali cijeli tjedan kako bi mogli uživati nadjeljom uvečer; niti sam mogao ganuti onoga tko je jedva odgonetavao datume u kalendaru zato što sam htio imati školovanog sina.Obradivši svoja dva polja, crkveno polje i vinograd koji mi je ostavio tast, prihvaćao sam se najnezahvalnijih poslova (košnje beskrajnih hektara sijena još prije sunca, krčenja za novi nasad loze), pod koje nisu bili spremni podmetnuti leđa svi mlađi i siromašniji od mene. Za uzvrat dobivao sam ulje i svinjetinu koje je Palmira nosila u Kopar da ih proda tamošnjim obiteljima. Vraćala se: "Udebljao se!".Štedjela je novac od autobusa vraćajući se pješke s praznim torbama i često s brigom koja ju je tištila više nego trideset kilometara pošljunčane ceste. Otvarala je dušu u postelji čekajući da zaspi: "čini mi se bezvoljan, odsutan. Idući put ću pitati imaju li doktora".

Page 116: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Antonio je došao kući samo za ljetnih praznika u srpnju, potpuno iscrpljen, jer je bez našeg znanja htio položiti ispite za drugu godinu kako bi nadoknadio izgubljenu godinu i time se izjednačio sa svojim vršnjacima. Sada smo bili trojica oko oltara za dnevnih misa, a ja sve više odalečen prema ogradi, puštajući da moj sin neposredno sudjeluje u služenju mise uz Arhičempresa, bojeći da se ovaj ne umori i naposljetku ga ne otjera. Varao sam se. Najprije sam mislio da mu godi što ga poslužuje i štuje i u rijet-1289 - Bolji Jivot129kim trenucima razgovora s Bogom, pri podizanju pričesti; zatim shvatih da ga se boji, videći u tom sjemeništarcu svoga prvoga suca i možda nadzornika od dana kad je dopao k nama. Nisam tome nalazio razloga, znajući da je upravo župnik morao izvijestiti o mladićevu držanju u mjesecima izbivanja iz sjemeništa. Pričajući mi o rektoru koji ga bijaše osvojio, Antonio mi slučajno otkri da ovaj ima velikoga utjecaja kod biskupa: on se sam u to uvjerio za vrijeme jednog razgovora s njegovom preuzvišenošću. "Ti si razgovarao s biskupom?" ne mogoh a da ga ne prekinem."Jednom mjesečno, kao i svi", odgovori mi tako kao da se to odnosilo na jednog Ninija Frajara. "Ostaje s nama za vrijeme duhovnih vježbi."Ta me novost zbunila, pa nisam znao da li da se veselim ili ne. Trudio se više nego što je trebalo, već pateći zbog mene, da ne bi iznevjerio naše napore i naša očekivanja. Odlazio je u crkvu i kad su vrata bila dvostruko za-ključana, prečesto je svraćao u župni dvor kao što sam ja činio dok je u njemu bio don Stipe, nedjeljna je popodne-va kao i ostala provodio sjedeći pod smokvom u vrtu s knjigom u ruci. Previše milosti za oca koji je međutim osjećao da ga sin izbjegava i da ga ne gleda u oči. Grizla me njegova prisnost s Arhičempresom, i jednog mu dana otvoreno rekoh: "Znaš li ti kakav je to čovjek? Sto sve nije učinio tvom jadnom ocu?"Odgovori mi anđeoski: "Baš zato ga treba više voljeti".Sasvim su mi ga bili obratili. Dokaz su tome bili sve češći sastanci u župnom dvoru s popovima, kapelanima i đakonima iz ostalih župa, za kojih sam, priljubljen uza zid u podrumu, često čuo brucoški glas kako se upušta u neodoljiva oponašanja najnastranijih starješina sjemeništa. Ponudio se zatim da

Page 117: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zamjenjuje nastavnika na kojem satu katekizma, uvelike se trudeći, strpljiv u širokim hlačama, da im privuče pažnju. Drugih je popodneva poučavao kandidate za sjemenište kako se služi pontifikalna misa, zadužujući me zatim da ponovo čistim i mećem svaku stvar na njezino mjesto."Je li ti drago što je Antonio takav?" iskušavao sam jednog dana Palmini. .130"Zar možeš poželjeti da bude bolji nego što jest?" Imala je potpuno pravo, možda ja odjednom nisam više ništa shvaćao, ili me pritiskivala još svježa prošlost uvjetujući moje rasuđivanje.Za vrijeme javnih obreda upućivao je sinove Ludovi-ka, jednog Pavlovića i Jelenića, pretjerano željne da se is-taknu, kako treba kaditi vjernike s balustrade klanjajući se prije i poslije toga, i kako valja izmijeniti međusobni zagrljaj mira što ga je i sam neposredno primao od misnika kojega nisam više prepoznavao. Nalazio sam se među žup-Ijanima naslonjen na dugi štap s kesom za milostinju, nepomičan i zanesen u nagađanja: moj sin podđakon u albi i dalmatici koji čita poslanicu? Moj sin zatim đakon koji pjeva evanđelje križajući se da bi se za njim križali svi ostali? Moj sin župnik, u kojoj župi, s kakvim navadama, s kakvim zaslugama, s kakvim manama koje mu netko poput mene ne bi otkrio već od prvog dana? Kakvog li uživanja za moju majku koja je od popova imala samo neu-gadnosti, a ipak ih je poštovala iznad svega; kakve li zadovoljštine za moga oca, po svojoj prilici uvjerenog da popove stvaraju već na nebu, a onda se pretvaraju kao da su ih pustili da odrastu u kakvoj običnoj obitelji.U stvarnost su me vratile ne toliko primjedbe koje su se raspredale iza mojih leđa, koliko prigovori što su ih vje-rojatno izricali oni koji se nedjeljom nisu čak ni brijali: "Eto zašto je morao dolaziti da nas podsjeća na sakramente i božje zapovijedi!". Ali iznad svega ostaloga, iz mladića, koji je davao odsječene naloge na latinskom, bijahu izvukli i vrlo lijep glas. Arhičempres nije nikada podnosio kričavo pjevanje žena iz prvih klupa i muško nepovezano mumljanje, pa ih je često na polovici prekidao. Sada je na njegovo otegnuto ale-luja stajao nepomičan na sredini oltara poput oficira u stavu "mirno" na znak trube prilikom spuštanja zastave. Neki su se okretali da mi glavom kimnu u znak odobravanja, dok Ludovico Radovan, otmjen

Page 118: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kao i njegov otac za kojega se držalo da je nestao ili ostao u Rusiji, namjerno nije dolazio prije vjerovanja unaprijed uživajući u zadovoljstvu koje će ga uskoro zapasti, ali je za njega, onako osjećajnog, sve završavalo već prije, iza rupčića s izvezenim inicijalima.131U rujnu s mojim sinom otputova i njegov najstariji zajedno s još dvojicom dječaka koji su naglo problijedili kad se pojavio autobus.I Arhičempres se iznenada pomamio za putovanjima. Pođe u Trst da posjeti biskupa, zaleti se u svoju Padovu da se porazgovori sa Svecem, naposljetku stiže u Rim gdje ga primi Duceov brat. Dok nas je on u svim tim mjestima prikazivao kao nesretan narod, mi smo bili ljepljivi od je-matve, slobodni i blaženi zbog njegove odsutnosti.Vratio se u nedjelju ujutro kao da želi provjeriti je li nam crkva i nadalje nešto govorila bez njega. Naredi da neprestano zvonim u sva tri zvona, a služavci pruži jednu krunicu s papinim blagoslovom. "Je li to za me?" gledala ga je tupim očima, misleći možda da joj to osobno šalje Sveti Otac i unaprijed se bojeći da se njezin gospodar ne bi razbjesnio zato što je morao biti posrednikom. Međutim, on je zamišljeno prstima lupkao po kuhinjskom stolu, sjajeći se zbog nove reverende i baršunastog šešira s kitom resa i kuglica na traci.Ljudi su pritjecali kao na sajam, zamišljajući netko biskupov posjet, netko promjenu župnika. Zajedno s hostijom za posvećenje, toga dana stavio je na kalež svežanj novčanica koje stade prelistavati na kraju evanđelja, okrenut puku koji nije disao. Bog vidi i Bog se brine, Bog sluša molitvu malenih i zna dirnuti srce moćnika kad je u Nje-govoj milosti, Bog zna izabrati dobre poglavare na veću slavu Svoju. Benito Mussolini, preko svog pobožnog brata, uslišio je prošnju poniznog svećenika, poklanjajući mu iz vlastitog džepa onoliko koliko je bilo potrebno za podizanje zvonika i za proširenje crkve, dakako uvjeren kako će veće jato pobožnih duša u nju dolaziti. To je otprilike bio uvod u jednu od njegovih najvatrenijih propovijedi, u kojoj nije štedio ni optužbi ni prijetnji da bi istaknuo vlastite zasluge i velikodušnost toga velikana čijem je krsnom imenu, spomenutom na latinskom, kanda bila posvećena cijela misa. Nije imao lijep glas, ali kao u poznatoj basni ispustio je

Page 119: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sir iz usta da bi sam zagraktao poslije sanctusa:132"Benedictus qui venit in nomine Domini. Hosanna in ex-celsis".1Poče rad na raščišćavanju materijala nakupljenog pokraj nedovršenog zvonika iza kojega su odlazili ljudi koji su slušali misu na crkvištu da se pomokre, kad ih veća potreba ne bi nagnala da se posluže nadstrešnicom za zvona. Vratiše se sinovi i potomci meštara iz Umaga, jedan tršćanski arhitekt u prvom automobilu s preklopnim krovom odsjeo je kod Pavlovićevih da bi učiteljeve noći probadao oštricom ljubomora. Prilozi župljana bili su, dakako, dobrovoljni i obavezni: kotači kola koja su opet prevozila kamenje, vapno i pijesak, škripali su kao u nekom vječnom usponu, jer su ih usporavale i same životinje koje se uvijek ravnaju prema gospodarevoj ćudi, a tada kao da su se bile dogovorile da naizmjence prazne utrobu. Ludo-vico, Gigi đoniš, Jelenić i Pavlović nisu imali staja niti su bili vični zasukavati rukave do lakata, pa su stupili u posrednu vezu s Duceom dodajući svoje krupne novčanice onima koje su prošle kroz njegove ruke. Arhičempres je bilježio sve priloge i izostanke unoseći ih u katalog prema vrsti i trajanju. Nije samo dekan dolazio da se divi zakašnjelom rastu sakatog djela što ga poče Gincastra kojega je možda neki svetac tih dana izvukao iz čistilišta i preobrazio u sasvim bespolnoga anđela: dolazili su fašistički sekretar iz Umaga, njegov kolega iz Buja i po koji funkcionar u građanskom odijelu iz Pule koji je zacijelo bio važniji jer je mogao sebi dopustiti šešir sa spuštenim obodima umjesto fesa. I tako su moji ublaženi ili znatno preinačeni ultimatumi po brežuljkastim puteljcima značili više prijetnju ricinusovim uljem nego posljednjom pomašću, a gnjevna odbijanja koja sam za uzvrat primao smjerala su na to da izazovu i mene osobno.Naređeno mi je da se umiješam i u klapu dječaka iz Radovana, okupljenih da se razvesele i zapjevaju uvečer na poštanskom zidiću, ispred novog vodovoda od cigle s fašističkom oznakom (jedino djelo režima pred kojim sam se poklonio, i to bih ponovo uradio kad ga stanoviti ljudi' Latinski: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana na visini". Markovo evanđelje XI, iO. (Op. prev.)133ne bi pokušavali veličati i danas kada svi imamo vodu u kuhinji). Do njih nije

Page 120: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sezala vjera, kao što se nije osjećala ni politika: bili su to mladići ispod dvadeset godina, prošli kroz učiteljeve ruke, koji su nakon deset sati kopanja uživali u svježini pjevajući čak i Faccetta nero,1 ali u inat tamošnjoj crnki koja je slušala iza uvredljivo zatvorenog prozora; toliko ih je bilo da ih je samo bijeda mogla donijeti na svijet, a samo rat prorijediti stvarajući bojište i među njima. Kao da ga očekuju, oni bi se pokrenuli samo uz uvjet da će naći uvijek punu bocu i nakićene djevojke da ih posluže slatkišima.Zahvaljujući strahu, koloturama i čeličnoj užadi, te znatnim poklonima koji su osiguravali tjednu plaću radni-cima iz Umaga, građevina je nadvisila dva don Ferdinan-dova čempresa. Tu je rad stao po proračunu njegova duhovnog vođe ili u očekivanju da se u kamenolomu dovrše lukovi i stupici, i nastavljen je nekoliko koraka dalje u crkvi. Srušena je mala lođa naslonjena na pročelje, kao da se obznanjuje vjernicima: ili unutra ili van. Zatim je poravnat dio staroga groblja koje se jednim okrajkom protezalo sve do iza sakristije, gdje su vjerojatno bili pokopani prvi mrtvaci u župi, od kojih ni kosti ne ostadoše. Međutim, pojaviše se ploče s uklesanim oruđem i glagoljičkim natpisima koje je volio don Stipe. Njegov nasljednik, pozvan na lice mjesta radi savjeta, razgrtao je zemlju vrškom cipele, a zatim je naložio da ih uzidaju u ogradu kao tragove neke druge vjere. Ništa ne može zadržati zidara kad mu dopadne šaka kamen već obrađen dlijetom. Neke su ploče bile prepolovljene, od drugih je poslužio samo rub, jedna je bila uzidana, netaknuta i čitava, i okrenuta na drugu stranu, bilo zato što je samo tako dobro prilijegala, bilo zbog poštovanja prema reljefu hostije izdignute nad ka-ležom koja je spašavala nečitljive znake. Bio sam bijesan na toga glupana, ali sam se suzdržao bojeći se više njegove razdraženosti nego sumnjičenja; toliko je vode bilo proteklo ispod mostova od onih vremena mladenačke vjere i zanosa.' "Crno Ušće", poznata fašistička pjesma. (Op. prev.)134Kad počeše radovi na proširivanju, koji su imali pomaknuti oltar prema kraju stare sakristije, a nju na mjesto prvoga groblja, bilo je potrebno iznijeti iz crkve sve što ju je resilo i posvećivalo. Župnik i zvonar podijeliše bez riječi plijen: on odnese u župni dvor slike i sveti pribor, ja crkveno ruho i oštećene

Page 121: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kipove koje nitko nije imao hrabrosti odbaciti. Sličilo je to na neku razdiobu do koje je došlo nakon burnih svađa i na neko poravnanje koje su drugi nametnuli. Nije bilo vremena za razmirice, iako je Arhi-čempres, s vedrim nebom nad glavom, bez pelerine i samo u košulji, trljao ruke čekajući da se pojavim s pla-nitom na vješalici. Prateći sporo odmicanje oltara i njegov položaj drugačiji svakoga dana, služio je misu kosovima ugniježđenim na mojoj smokvi, zidarima pognutim među kamenjem, mojoj svojti koja je kopala trščak, i okrećući se prema meni, svojoj jedinoj uporišnoj točki, pokazivao bi i on mrlje žbuke na kapcima. U dvojbi da li da utiša svoje plaćene radnike, uz opasnost da i oni dođu slušati misu, stiskao je zube nastojeći zadržati Boga u tom kaosu što su ga obojica htjela. Dok je te molitve izgovarao netko poput njega, koji je odrastao u tišini i mirisima svojstvenima crkvi, one nisu imale smisla; osjećao sam se smjernijim u kući jedući gustu juhu pod očima svetog Petra koji je bio tko zna gdje izgubio ključeve, ili u spavaonici sam samcat sa svetim Alojzijem koji se mogao prepoznati samo po ljiljanu.Vrata i prozori bili su propisno zatvoreni, krov nanovo pokriven. Mogla je to opet biti crkva, ali ogoljela, tu-robna, poput zgrade fašističke organizacije Dopolavoro: molitve, suze, uzdasi, kolutovi tamjana i dima svijeća zauvijek su bili istrugani sa zidova. Ostao je u središtu lađe nadgrobni kamen Radovanovih s natpisom na talijansko--mletačkom, oltar podignut za nekoliko stepenica bolje je pristajao tvorcu te preinake, ja sam imao sakristiju nerazmjernu mojim priznatim zaslugama i stareži koja je ostala ista Najpobožniji su se dovijali na taj način što su netremice promatrali svete slike koje se nakon promjene mjesta ni same nisu snalazile, i koje bi Arhičempres s više sredstava i manje praznovjerja vjerojatno bio zamijenio.135Zajedno s ličiocima pozvao je i jednog slikara portretista s kovčegom kistova i boja: priljubljen uz tavanicu sa zatiljkom okrenutim dolje pjevušio je i zviždukao, prisiljavajući me da glasno .molim kako bih ga podsjetio gdje se nalazi. Okomito na tabernakul naslikao je neupadljivu golubicu s previše raširenim jastrebovim krilima, na dva kraka zida na koje se naslanjala mramorna balustrada (gdje se prije uzdizao oltar), oponašajući mozaik, naslikao je dva istovjetna ženska lica s mačjom njuškom, uokvirena šumom kose

Page 122: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

što je padala sve do mjesta gdje su morale biti noge: ostadoše zauvijek nejasna i posebno vezana uz nepoznatu predodžbu o nebeskim stvorenjima onoga koji ih bijaše naručio. Najznatniji rad ispunio je veliki dio stropa: Gospa u širokom plavom plastu izdizala se iz oblaka osvijetljenih mjesečevim srpom da se uhvati za vijenac anđela s krilašcima na dnu obraza. Odmah se primijetilo da to lice čudesno podsjeća na punačko i ružičasto lice kršne prosjakinje Cecilije koju umjetnik nije imao prilike ni vidjeti (za potvrdu da nas ima tako mnogo i tako malo na svijetu). Dvije klupe don Ferdinandove pijevnice napokon postaviše tik uz ogradu oltara da u njima sjede Ludovico, Gigi đoniš, Pavlovići i Jelenić, koji su bili najviše odriješili kesu, a sada su se smješkali jedni drugima, jer su mogli iz-mjenjivati poglede sa svećenikom i s dijelom slušateljstva, a i sinovi popići bili su im pred nosom.Nastaviše se radovi na zvoniku; završna arkada napokon je stigla, točna i bijela kao zubalo. Podigoše je i po-staviše s dužnim obzirom prema kamenu izvađenom iz srca kamena. Zatim dođe red na moja tri zvona koja su se opirala da se uzdignu na mjesto i zadaću s previše odgovornosti. Drvena nadstrešnica srušila se spljoštena poput kartonske kutije pod udarcima maljeva, natrule se grede spališe, prolaz prema groblju postade širi.Ispod mramornog vijenca koji je omogućavao da se nazru zvona bio je otučen četvorni metar žbuke. Stvarale su se najčudnije pretpostavke o predmetu ili slici što ih je župnik namjeravao uklopiti u taj četverokut: četverougao-ni sat koji će otkucavati i četvrti sata? Kip svete zaštitnice, ili možda svoju vlastitu sliku? Nitko nije mogao pogoditi.136Stiže i jedna umotana i zapečaćena ploča, i zidarima na skeli koji su je oslobađali omota Arhičempres naloži da razapnu bijelo platno. Za dva dana se reklo kako zvonik, podignut na onom čega se sramio Gincastra, sada ima i njegov vrijedni rupčić za nos.Na svečanom otvorenju obiju građevina, uz prisutnost biskupa, građanskih i vojnih vlasti, i uz uručenje jednog brzojava iz Rima koji je nestrpljivo držao u rukama naš zakupac kraljevske pošte, skliznu plahta da bi se sva nadula na jednoj strani, a malo iznad sredine zvonika pojavi se bijeli fašistički znak

Page 123: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

s godinom njihove ere1 u kojem je postavljen da blijedi na suncu i nevremenu.Prvi put zapanjen na domaćem tlu, zamijetih kako je neobično sličan crtežima ratarskog oruđa koje mi je bio don Stipe pokazao, s tom razlikom što je ovaj znak bio pretjeraniji, glomazniji i upravo prijeteći, kao i lik onoga koji ga je otkrio. Mnoštvo zanijemi, orkestar iz Segeta pojačan našim klarinetistima zasvira himnu koja je sve više dolazila u modu i koja izazva neodlučan pljesak, biskup blagoslovi na sve strane pa tako i prema nebu gdje je, kako se zna, sijelo raja s njegovom povorkom svetaca. Arhičempres ga je pratio sa škropionicom i kadionicom, podižući odjednom vrijednost moga poziva ali srozavajući kao nikada dotada moju osobu: to je poniženje još jače istaknuo noseći samo ministrantsku košulju koju je zbog vraćanja autoriteta ili razmetanja vjerom zadržao i za vrijeme ručka u župnom dvoru.Sjedoh i ja za stol samo zato da bih izbjegao moguće neprilične prosvjede: što je netko moćniji to više pokazuje zanimanja za uboge. Među konobaricama bila je i Palmira, kako to biva među sestrama i jetrvama kada hine pomirbu u prisutnosti gosta, ali ne propuštaju priliku da pokažu prave osjećaje prilikom dodavanja tanjura. Jelo se umjereno, gotovo samo povrće i drugi dodaci od kojih su se sastojali župnikovi obroci u obične dane: zašto se izvrgavati pogibli da nametne netočnu sliku o sebi pred takvim svje-1 U izvorniku stoji: "con la data dell'era" i odnosi se na fašističku eru koja je "započela" njihovim dolaskom na vlast 1922. i dodavala se katkada iza godine naše ere, rimskim brojkama, npr. 1935-XIIL (Op. prev.)137docima? Biskup, koga sam neumorno promatrao zbog razgovora sa sinom, za jedne stanke okrenu se da me očinski upita kako teku stvari. Na što se to odnosilo? Na ručak, na odnose sa župnikom, na Antoniovo stanje u sjemeništu, ili napokon na moj osobni sud o netom blagoslovljenom djelu? Zbunjen zbog blagonaklonosti i postupajući oprezno zbog svih četiriju stvari, raširih ruke: "Moglo bi i bolje ...".Znakom kažiprsta pohvali on strogost koju sam vjerojatno svojim izgledom pokazivao, dok njegov susjed, faši-stički sekretar, prasnu u smijeh zbog moje smetenosti primjećujući kako na selu uvijek ima zdravog razuma. Obojica zatim održaše kratak govor, dok se župnik ograničio na to da izvuče svoj tajni popis čitajući imena

Page 124: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

najzaslužnijih koje su kratkim pljeskom pozdravljali gosti, a dužim i upornijim pljeskom oni koji su već bili ili će biti idući spomenuti. Sekretar je uzeo popis obećavajući nagrade i diplome; svi ustadoše i pođoše na večernju.Taj popis imena označenih raznolikim križićima i upitnicima, osim toga što je utvrđivao brojno i gospodarsko stanje župe, vrijedio je kao i iznuđeno izborno opredjeljenje u vremenu koje se više nije služilo neposrednim i tajnim izborima. Imao je svoje prirodne posljedice. Nekim je obiteljima smanjena ili sasvim ukinuta fašistička potpora u prehrambenim proizvodima koji su se dijelili u dućanu kod Ludovica kojega su odmah proglasili odgovornim zbog tih smanjivanja ili ukidanja. Opet je oživjela ona prava vještica s grbom i metlom koja nosi darove i puni čarapu bademima i ugljenom; župnik je prvi put odbio da službeno spoji dvije mlade ruke koje su već mjesecima milovale plod svoga povjerenja, i uskratio vjersku utjehu nekom starcu iz Vršića koji je nije sam tražio. Glave obitelji koje ostadoše hrvatske uz cijenu gubitka vjere za dugovjekoga mletačkog propovijedanja evanđelja, počeše pokazivati zube upravo onda kad fašisti iz dvaju susjednih glavnih sjedišta prestadoše da se mašaju puške i kad se posvuda govorilo o ratu. Ne mogu se zakleti da je ove potonje, koji su tražili najmanju izliku da pokažu svoju drskost, nadahnjivala Arhičempresova crna lista; do njih je138sigurno bila doprla vijest o njegovu prevrtanju dok se jedne večeri, srećom sasvim sam, vraćao iz Muškata.Velečasni se nije služio ni biciklom, najviše se uzdao u svoje dugačke noge. Na nizbrdici koja se spušta od zden-ca do lokve ispod njega, pao je kotrljajući se nekoliko metara po šljunku. Svi su znali da on ne pije, a isto tako da je na tom mjestu put bio naročito neravan; ali bila je mjesečina, a župnik se nije služio naočalama ni kada je čitao misal, ni kada je s prozora nadgledao crkveni vinograd dolje u Trsini. Nije optužio nikoga, on koji je okrivljavao služavku kad ne bi kihnuo; i upravo zbog te njegove op-tužujuće a možda i strašljive šutnje, zaključilo se da mu je netko iza živice vjerojatno zapeo žicu, kako se to činilo među ljudima koji se boje da otvoreno udare i kako bi se i drugdje postupilo prema nepovredivoj popovoj osobi. Iz dublje rane na čelu tekla mu je tamna krv, gotovo ljubičasta, nalik na vino od crnog grožđa sitna i gusta zrna. Pridržavao sam mu

Page 125: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

krpu natopljenu octom, osjećajući kako su mi suha i trpka usta, jer nikad nisam bio tako blizu ne samo njega nego i onoga što je bio ispod kože, u tom trenutku čovjeka ostarjela bez ičije nježnosti, nad čijim bi bolom zaplakala jedino njegova majka, a sada mu, eto, pomažu moje ruke koje su ga mrzile i ruke sluškinje koje su ga se bojale. U meni su se miješali samilost i gnušanje, kod kuće sam više puta oprao ruke, zatim sam osvježio lice.Kokošari1 dođoše ovaj put iz Vršića; na okuci kraj Rupe zaustaviše se pred kućom Štokavčevih da bi se divili mom prvom krajoliku koji njima ništa nije mogao značiti. Kao odgovor obitelj dade na znanje da joj je vidik dosadio, utvrdivši se iza vrata i prozora. Glavešina pokuca i lupi vrhom čizme. Stari barba Ive, bivši zastupnik, zapita ih iz kuće na talijanskom što žele. "Porazgovarati", odgovori isti vođa."Nemamo što jedni drugima reći", uzvrati Mir, stariji sin, iz jedne sobe nad pergolom. "Sad ćemo vidjeti", za-ključi više glasova.Mangiapollastri, pogrdni naziv za fašiste. (Op. prev.)139Provališe vrata poslije nekoliko udaraca ramenima i nahrupiše u hladnu prostoriju kuhinje gdje su zujale muhe. Eto legla hrvatskih svinja s poznatim vonjem ovčjeg sira i mlijeka koji kao da izbija iz bijelih ploča poda. "Vi spadate među one koji se odupiru vladi ostavljajući ljetinu da gnjije samo da ne bude otkupljena."Barba Ive pokuša svojim visokim i mršavim tijelom spriječiti ulaz u konobu, ali ga odbaciše prema zidu jednim udarcem lakta o bok. Mir dobi udarac batinom po ruci kad je nagonski posegnuo za kosirićem koji mu je bio zataknut za pojas. Žene su vikale hrvatski potičući svoje ljude da se opiru, a došljake da se još više ražeste; djeca su oštrim vriskovima predbacivala odraslima sramotu što se tuku. Oborivši dva brata na pod i potisnuvši im žene u ugao, oni koji su ostali straga pridružiše se hrabrijima u konobi pomažući im da udaraju nogama po demižonima s uljem, da bajunetima paraju vreće brašna i mekinja.Starac se trže čuvši kako vino klokoće šikljajući iz velike bačve. Više je puta pričao o onome što su vidjele nje-gove oči: dvojicu nitkova kako drže vreću i posiplju šake brašna po mokrom podu, trećega kako raskopčanih hlača pokušava ukrstiti dva mlaza. "Skupo ćete to platiti", promrmlja Ive zgađen više tim prizorom nego štetom."Kome? Kome?" potrča onaj prema njemu ne skrivajući svoje sramote.

Page 126: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"Završit ćete nagrđeni vlastitom gnusobom", odgovori djed Hrvat kojega ponovo udariše i te gnusne ruke.Župa se uzbudila i pred nasiljem od strane tuđina postupi kao jedna duša. Vino, iako iz raznih bačava kao za redovinu, vratilo se u onaj badanj, ulje u demižone, brašno u vreće. Nije se povukao ni Ludovico, kojega je korio đoniš: poslao je najrjeđe stvari iz svoga dućana koje su se već prodavale samo u švercu, i zaplakao kad su mu to primili. Krenuh i ja s demižonicom na ramenu koja je prvi put izlazila puna iz moje konobe. Župnik rastvori kapke na uredu, blijed s melemom na čelu: "Skupljamo redovinu?" zaustavi me."Ne", odgovorih nabusito, "ovaj put mi nosimo.""U čije ime", zalaja on.140"U svoje ime", i krenuh osjećajući kako me odmjerava. Stigoh oznojen pod pergolu, položih demižon na kameni stol. "Barba Ive", uzviknuh, "ovo je iz moga podruma"Starac, još u postelji, upita snahu tko sam. Žena mu šapnu moje ime, a glavar Stokavčevih odgovori mi s jastuka: "Hvala, sine"1.Antonio mi piša da odmah dođem u Kopar, novi je rektor htio sa mnom razgovarati. Krenuh uznemiren zbog te nenadane promjene i tvrdoglave župnikove šutnje. Ovaj sam se put htio najprije sastati sa sinom da bih bio spremniji za razgovor. Opet je oborio pogled, mučeći se sam sa sobom, gotov da zaplače. Prvi put mi se učinio čovjekom, upravo u tom nezgrapnom zaklanjanju iza posljednjeg djetinjeg držanja; jer riječi i glas bijahu muževni. "Žao mi je što ću te razočarati, ali ja sam pogriješio. Ne želim više biti pop."Umalo što ga ne zagrlih kada sam uhvatio njegov smeteni pogled koji me je pitao o vlastitoj budućnosti. Zapitah ga o starom rektoru, ne znajući da mu time pružam priliku da se oslobodi onoga što ga je tištilo. Bili su ga maknuli iz njegove tršćanske župe i postavili za upravnika sjemeništa prema zakonima protiv Zidova, ali već nekoliko mjeseci morao se pod lažnim imenom skrivati u nekom samostanu u Italiji. "Bilo je popova koji su sve poduzeli da bude udaljen i odavde!" raspalio se. "Hulje dostojne tvoga Arhičempresa, baš si pravo imao." Njegov gnjev, koji mi se činio pomalo neprirodan i prijetvoran, presjekao je moje zadovoljstvo i povećao mi odgovornost.

Page 127: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Novi rektor, zdepast, pjegav, debelih usana i kovrčave kose, nije prema meni skrivao stanovitu oštrinu. "Vaš vas je župnik sigurno obavijestio zašto sam vas zvao.""KT "Ne."Onda vam je o tome govorio vaš sin.""Ni on."Gorko se nasmiješio: "To vam pokazuje da on nije iskren dječak". Nisam odgovorio, pripravan od toga trenutka da podnosim udarce.Hrvatski u izvorniku. (Op. prev.)141Ustade, nije bio tako nizak rastom kako sam ga zamišljao, i priđe jednoj polici pretrpanoj mapama, a onda se sjeti da je svežanj spisa koji se ticao moga sina stavio u ladicu pisaćeg stola. Netom ga je otvorio, udario mi je u oči rukopis i zelena tinta župnih potvrda. "Ni vi niste", proti-snu on pribjegavajući ironiji, "baš najbolji primjer vjernicima svoje župe."Stisnuo sam zube da zatomim provalu bijesa. "Što je još napisao gospodin župnik?"Obznanio mi je mirno i prijazno kako oni imaju povremena savjetovanja sa župnicima učenika, pa se i on bio obratio našemu kad je preuzeo tešku dužnost koju je prihvatio zbog poslušnosti biskupu. Htio je razgovarati sa sje-meništarcem i posavjetovati se s njegovim duhovnikom kojemu se mladić bio ispovjedio da je izgubio volju za taj poziv. Vremena su na žalost takva da sjemenište ne može prihvatiti učenike, iako pobožne i odlične u učenju, koji nemaju sklonosti za poziv i koji zacijelo mogu škoditi onima koji namjeravaju da se sasvim posvete Bogu. Nesumnjivo sklonost za zvanje može imati i svojih naglih zastoja, svoje razdoblje krize koje je upravo spasonosno. Zato vrata sjemeništa uvijek ostaju otvorena onima koji ponovo osjete poziv ojačan u dodiru sa svijetom u mračnim danima sumnje. Ali mu se čini da se to ne može reći za Anto-nija Kružića, iako se nada da će biti opovrgnut. U posljednje se vrijeme mladić bio previše zbližio sa skupinom starijih koji su svi s područja Pazina i svi zaokupljeni problemima i osjećajima koji nemaju ništa zajedničko s vjerom. Ti su se već vratili u svoje siromašne obitelji iz kojih ih je župnik htio velikodušno izvući. I tako je bio prisiljen da mi vrati sina, želeći da uzmogne u potpunosti ispuniti dužnost koju mu je Bog namijenio.

Page 128: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"Godina završava, u svibnju smo ..." upadoh razložno."To ništa ne mijenja", odgovori odmah, ustajući. "Tako i tako dječak mora ovoga ljeta pristupiti državnom ispitu za treći razred gimnazije. Moći će se pripremati kod kuće, ako i dalje bude imao volje koju je uvijek pokazivao."142Sve to brbljanje bilo je uvod za otpuštanje, što je An-tonio savršeno znao. čekao me pod trijemom, sjedeći na svežnjima knjiga i rublja, poput nekog razuzdanog ili tvrdoglavog dječaka izbačenog iz zavoda. Pozdravio je samo vratara koji, videći me kako se vraćam utučen, raširi ruke što je još više pojačalo poniženje koje me je žeglo iznutra. čim smo izišli na ulicu, ja se ne suzdržah: "Sigurno si nešto krupno zamijesio"."Ne", zaustavi se razrogačivši dva oka koja su bila iskrena ili neizlječivo navikla da lažu. "Sjemenište je puno samih Tršćana, s obzirom na rat koji će uskoro buknuti; novi direktor mora pronaći nova mjesta."Razmišljao sam o tome, rat mi je zaokupio svaku misao. On još nije imao godine da bude pozvan u vojsku, ja sam ih već bio prešao, ali koliko će to trajati? Ponovo glad, očaj, nikakve volje za životom? "Strpljenja", zaklju-čih, odlučivši da se više ne vraćam barem na pitanje sjemeništa. "Idemo do autobusa."On mi predloži s neobičnim uzbuđenjem: "Možemo se vratiti pješke, stići ćemo u prvi mrak. Baš sam željan jedne dobre šetnje, ako si i ti za to. A mogu poći i sam". Djelomice je bio iskren, ali me također htio poštedjeti od sramote na autobusnom stajalištu gdje se skupljalo cijelo selo Radovani.Za tu dobru šetnju valjalo je prevaliti gotovo trideset kilometara kraćim putem između brežuljaka. čim smo za-grabili dolinom Montetosa, zamijetih kako jedva suspreže radost. Proljeće je tek sada stizalo u svježe klance bujne od grmlja u cvatu, od netaknutih bokora jaglaca i ljubičica. Išao je korak ispred mene sa svojim zavežljajem na ramenu, nastojeći da ne stavi na muke moj sporiji hod, ali nestrpljiv da se nađe tamo gdje je to godišnje doba bilo za-odjenulo šume i ostavilo bijelu crtu da bi se prepoznale stazice zagušene bagremima i kupinama. Iznenadna sloboda da može čitav dan uživati u suncu povremeno ga je mučila; trepereći glasom poput slavuja skritih u sjeni glogova, uvjeravao me da će s većom koristi učiti u našem vrtu i najavio mi mogućnost da

Page 129: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

u listopadu nastavi školovanje u pazinskoj gimnaziji.143"Daleko je", prigovorih mu u iznenadnom suprotstavljanju, koje nije stizalo do misli ili se odvajalo od više njih međusobno isprepletenih, svladavajući ih: odanle je dolazio sporim ali stalnim pritjecanjem naš najnesretniji svijet, poniženi svijet don Stipin, koji se baš tamo hranio vjerom i napajao žeđu za pravdom, u stalnom razdoru. Napokon i fašisti su onuda krstarili mnogo slobodniji i bješnji jer nisu bili pravi Talijani, nailazeći na otpor cijelih posve hrvatskih i međusobno organiziranih sela: jedan mladić iz Berma, nekoliko kilometara od Pazina, bio je suđen i strijeljan zbog napada na režim. "Suviše je daleko", ponovih hladno.Tada me on poče uvjeravati kako neće biti potrebno da ga posjećujemo, jer je našao prijatelje kojima je pozna-vao i roditelje; kako će se on brinuti za troškove laičkog internata poučavajući najmlađe već tokom ovog ljeta. Za-ustavih se da sjednem na jedan panj koji je obilježavao među i u toj jalovoj i strmenitoj zemlji, prikladnoj samo za ispašu koza. "Druge naše sjemeništarce nisu otpravili kući", iznenada pomislih naglas, još zlovoljan.Antonio je pio iz potočića 'klečeći na travi. "Na prvoj su godini, prerano za odluku. Osim toga", nastavi brišući usta, "oni se znaju pretvarati".Krenusmo dalje, i sada su sve moje misli bile na strani Pazina. Nisam li tamo imao rođake po materi kojima bih se mogao obratiti u nuždi? Dakako, sinovima Ludovi-ca, Jelenića i Pavlovića priličio je lijepi primorski gradić okružen starim zidinama što ga pjesnici nazvaše "draguljem Istre"; mojemu pak glavno mjesto unutrašnjosti, poznato samo po svojoj ponornici. Ali na koju bih poznatu osobu poželio da mi sin nalikuje ako ne na donStipu?Poljski smo prečac bili prevalili, trebalo se popeti na žuti put koji je prolazio cijelom dužinom klanca među brežuljcima. Hodali smo brže, ali se kamenje osjećalo pod potplatima. Na križanju s cestom koja je išla prema vrhu s kućama priljubljenim uz crkvu i zvonik nad našim glavama predložih da zastanemo i nešto pojedemo u gostionici.144L"S boljim ćemo tekom jesti kod kuće", opet me razuvjerio. Nije htio nikako biti na teret, ali se već s toga ras-

Page 130: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

križja nazirala kraška visoravan, čvrsta i bijela kao zub.Krenusmo usponom s riješenošću koja se javlja u posljednjem naporu jednoga dana, oštro tlo posta nam blisko, Antonio otkide granu rujevine i napravi palicu da plaši zelenbaće koji su se pritajivali među travom u jaruzi i možda koju zmiju izmiljelu iz kamenjara.Kad smo stigli na bilo, on zaslade da se divi ravnici koja se protezala spuštajući se od stijenja Vardice do crvenih čestica na kojima je pomalo neskladno odudarao sasvim nov zvonik, bez piramide i bez kruništa. On ga vidje prvi put i odmah dodade: "Ne sviđa mi se, kao da ga nismo mi sagradili, kao da nije za nas sagrađen". Podiže pogled na valovita polja sve do režnja mora na desnoj strani koje je udaralo u oči zbog sunca na zalasku. "Divna je ova zemlja", primijeti tiho. "Osjetiš to kad se vraćaš. Hvala ti, tata", i privi se uza me.Zar mi je bilo stalo do prekinutoga školovanja, do njegova još neizvjesna nastavka, do svega onoga što sam mo-rao u životu podnijeti, kad me poslije dalekoga uskršnjeg jutra po tome stijenju pratio sin stariji nego što sam ja onda bio i sposoban da cijeni i da bolje izrazi ono što se vrtložilo u mojoj duši? Sada se nisam osjećao manje po-tresenim, i nastojao sam se iz toga izvući hvatajući se za sukrivnju koja veže muškarce više nego rodbinske spone. "Trebat će staroj ublažiti udarac."To nije bilo potrebno zahvaljujući jednoj mojoj doskočici, povjerenju koje je ona imala u nas dvojicu, a najviše njezinu promijenjenom stavu prema popovima do kojeg je sama bila došla. Pogledala nas je smeteno kad smo iz mraka kao dva lopova kliznuli u kuhinju, ali se odmah razvedrila videći nas obojicu vedre i nasmijane. "Don Sti-pin je otac htio i doktorat", rekoh stavljajući svoj svežanj na stol. "Mi ćemo se morati s ovim zadovoljiti."Antonio je bio drukčiji od mene, vidjelo se da ne poznaje ni mržnju, ni bijes, ni prkos. Klonio ih se sa smirenom razložnošću i smiješkom, pa ih je tako i u drugima suzbijao. Ozlojedio je Arhičempresa otišavši da ga pozdra-145vi sutradan ujutro, pojavljujući se točno na nedjeljnim misama u nekoj od klupa za vjernike i prateći ih sa svojim sjemeništarskim malim misalom. Velečasni je sada imao sasvim drugog nadzornika umjesto mladića zadovoljnog da mu bude što bliže na podnožniku oltara. Među prisutnima bila je osoba kadra da u cijelosti shvati

Page 131: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

i ocijeni njegove propovijedi ne stojeći više na njegovoj strani. Služavka je doživljavala najtužnije dane; ni ja joj ih ne mogoh ublažiti, jer se naš nadređeni sada trsio da u odnosu sa mnom sačuva živce, upravo kad su mu bili najkrhkiji. Ali iz župnog dvora više od glasova dopiralo je nekakvo struganje kao da netko stalno premješta namještaj; Antonio se tome smijao sjedeći pod smokvom zaokupljen latinskim i algebrom, dok ga je majka svaki čas ometala držeći da nikad nije dovoljno sit.Htio je otići sam u Pazin na lipanjske ispite, i u tom tjednu njegove odsutnosti, za koje me nije uznemiravala toliko bojazan od neke naše nove nevolje, koliko muka zbog njegovog osobnog uspjeha, i služavka je otpočinula. Velečasni mi jednog jutra drsko natuknu: "Vidjet će što znače državni ispiti. Nije to sjemenište gdje su nastavnici svećenici uvijek spremni zažmiriti na jedno oko!"Prasnuh: "A tko ga je otjerao iz sjemeništa?"Izbečenim pogledom dade mi na znanje da bi mu odgovor pokvario misu, i uputi se sam prema oltaru.Pođoh na željezničku stanicu u Buje da dočekam sina kao nekoć don Stipu kad se vraćao iz Beča. Osjetih ma-laksalost videći ga kako se primiče u krajnjem vagonu ne okrećući ni časkom glavu. Iskočivši na zemlju zastade, začuđen što me vidi. Stresoh se. "Hajdemo", rekoh."Ne pitaš me kako je bilo?""Pa dobro, kako je bilo?" ponovih osorno, naglašavajući riječi."Vjerujem dobro", odgovori s iskrenim uvjerenjem.Bijaše to jedini put kad bih bio na nj podigao ruku.Svjedodžba o prijelazu u viši razred stiže mu poštom. Odmah nakon toga prepustio se neko vrijeme razonodi. Posjećivao je vršnjake koji su se već družili s mladićima iz Radovana što su uvečer sjedili na zidiću prema vodovodu;146nedjeljom je uzjahivao na bicikl i jurio i na najudaljenije sajmove, tako da smo ja i njegova majka upoznali ponoćne svađe svih roditelja sa sinovima koji se već briju i nisu sputani sjemeništem.Vjerojatno je toga ljeta upoznao žar koji najviše grije i potiče da ga stalno tražiš; jer zaista je mali misal ležao zanemaren među školskim knjigama, na stanovito zadovoljstvo Arhičempresa koji je, čini se, uživao videći ga kako se izlaže pogibelji da izgubi dušu poput svih ostalih, možda uvjeren kako

Page 132: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

potajno ja zbog toga patim. U kolovozu prihvati, činilo mi se uz basnoslovnu naknadu, da poučava u latinskom starijeg Ludovicova sina, pošto su zaludu pozivali učitelja protjeranog u osnovnu školu: elegantni bivši oficir, postavši proćelavi starčić, iskreno je izjavio da je "pomalo zarđao" poslije dvadeset godina poučavanja onoga "tanka-debela" i stalnog isticanja osnovnih pravila dobrog ponašanja.Bogati dječak dolazio je u našu najbolju sobu, ali je velečasni, koji nije pozivan jer je bio nesposoban da poučava druge ičemu osim vjeronauku, znajući da je sjeme-ništarac koji je najviše obećavao prinuđen na poslušnost u kućici izopćenoj iz posvećenog prostora, hodao amo--tamo od vlastitog zvonika do stana svih župnika lupajući vratima crkve i rešetkama groblja, kao da je bura stala puhati ljeti; kao odgovor na to, Antonio odluči da sa svojom crvenom olovkom odlazi u blagovaonicu Radovanovih. Taj mu je ulazak pribavio nove satove poduke, potajne napojnice vrlo darežljivog Ludovica koji se bojao žene, prisnost s kućnom pomoćnicom i, još neočekivanije, poziv na vjenčanje posljednjega grofa Lazarića.Sam s majkom i u dobi da bi i sam mogao imati djece za popravni ispit u listopadu, grof Ulderico, koji se pred-stavljao kao Ri-Riko da bi izbjegao mucanje, dao se uvjeriti kako bi trebalo spriječiti da se njegovom smrću zatre titula koja se bogzna kako održavala na životu bar od vremena Karla Petoga (neki vele i od Barbarosse). Njegova ženidba bijaše možda najuzbudljiviji događaj u cijeloj povijesti župe, takav da bi za drugih vremena o njemu pri-čala mnoga pokoljenja, a danas o tome malo tko zna.!47Oprezan svijet poput našega razveselio bi se zbog dokaza da sudbinu ne valja nikada siliti; ipak razmišljajući o tim godinama, to se može također smatrati jedinstvenim upadom fašizma koji je skrenuo na žensko područje, tako da ga mnogi nisu mogli prepoznati.Sve se činilo preokrenuto, koliko u odnosu na tadašnje običaje, toliko na naše pradavne težnje i navike. Neka nastavnica tjelovježbe, visoka i isturene brade, dolazila je u nepredviđene dane da udvara groficu koji je izbjegavao čak i muškarce. Mati potištena zbog toga sina jedinca trebalo je da joj bude najveća smetnja; naprotiv, bila joj je jedina saveznica. Zemlje su imali toliko da im je jedva do-stajala za život u Lazarima, bez

Page 133: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sumnje nedovoljno za ženu sportašicu koja se vozila u žarko crvenom otkrivenom automobilu. U njenim grubim, odlučnim kretnjama, u njenim mišićavim rukama koje su same mogle pretovariti grožđe u badnjeve, mnogi su vidjeli teška vremena za kolone koji su nadodavali brentice zemlje u jematvenu bačvu; drugi su se zaustavljali na njezinim grudima i na onom što se u suknji moglo naslutiti, pretpostavljajući da će za grofica biti toga na pretek.Odlazili su autom da na livadama naberu košarice jagoda i murvi; gljiva nije bilo jer su se zaruke obavile tijekom jednoga ljeta, što je uostalom bilo dovoljno vrijeme da se stvar primi. Međutim, mlada se vjenčala u bijelom, gimnastičarkin trbuščić izgledao je upravo utonuo, što je još više isticalo butine. Sve oči kao da su se pitale: hoće li grofić ikada sam uspjeti da rastvori taj pupoljak?Kratak svečani obred s Arhičempresom koji se baš toga jutra dao podšišati, moj sin s karanfilom u zapučku i njegovo mjesto za stolom s jednom čašom za vodu i drugom za vino. Tjednima će morati pričati i ponajmanje potankosti uvečer pred vodovodom u ulozi onoga koji vodi razgovor, čak i po konobama i blagovaonicama koje su mu se odjednom širom otvorile, kao da ga je zajednica bila poslala da uhodi pokrete strankinje. U njemu nije bilo pakosti, pa je stoga oskudijevao maštom, ali mu je bio od pomoći dar zapažanja svojstven upravo bojažljivima, koji mu se podvostručio zato što je sjedio između gospođe izTrsta i gospođice iz Pule. Sve je znao oživjeti brižljivom točnošću, od trenutka posluživanja juhom pa do kave s lozovačom, uključivši i duhovite dosjetke iza leđa mladena-ca kad su krenuli uz drvene stepenice. "A ona?" "Mirna kao i uvijek." "Je li išla ispred njega?" "Bila je tri stepenice iza njega." "A vi ste ostali još malo?" "Ne više od pola sata; netko je zaželio trešanja iz rakije." "A odozgo nikakav glas, nikakav šum?" "Ništa."Razmak od tri sata protekla do spuštanja kroz prozor bez konopa i zauzlanih plahti, skok u otvoreni automobil, njegovo pokretanje i bijeg bez povratka s titulom u džepu, bio je ispunjen najglupljim i najsmjelijim nagađanjima: grofić je tko zna od kojega pretka naslijedio tjelesnu manu poznatu samo njegovoj materi svodilji; grofić zapravo nije naslijedio baš ništa i mana u njegovu slučaju uistinu znači pomanjkanje; grofić je savršeno normalan, ali je dao neki uvredljvi prijedlog; uvijek normalni grofić bio se uplašio,

Page 134: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

a ona mu je svestrano pomagala; napokon grofić nije posrijedi, profesorica je bila do sitnica izradila plan; odgodila je hineći san, menstruaciju, umor i pijanost; ona mu se dijelom ili sasvim podala kako bi što prije zahrkao; bili su se složili da te noći ništa ne čine, samo da listaju herbarij, i on se bio uspavao zadovoljan s poljupcem u čelo; ili je ona zbacila krinku prijeteći kako će ga osramotiti zbog onoga što je imao ili nije imao, zbog onoga što je tražio ili nije znao iskoristiti.Mladoženja nepopravljivo okrenu stvar na svoju štetu ostavši cijeli tjedan zatvoren u kući; izišavši u vrt preko ceste izgubio je strpljenje s prvim namjernikom i jednom zauvijek izravno, ali zagonetno posvjedočio: "Do-dobila je on-no što je že-željela".Njegova je mati najprije otišla u župni dvor, zatim k dvojici advokata u Buje, sjedište suda, davši na znanje da joj nije stalo do sramote nego do titule. Arhičempres, kojega je oprezno ispipavao rođak Ludovico, hladno je od-govorio da je brak pravovaljan jer je sklopljen tamo gdje se samo i može sklopiti, a malo je nedostajalo da doda kako bi se profesorica Tršćanka još više vezala da je sjela za volan već na crkvištu. Učitelj, koji je za razliku od njega148149taj korak već učinio i nije se više mogao povući, pobio ga je navodeći jedan paragraf iz crkvenog zakonika koji je u jednom jedinom danu pribavio više zasluga Bogu, Crkvi i njezinim namjesnicima nego dušobrižnik u dvadeset godina svoga poslanstva: kako smo oduvijek naslućivali i kako smo se trudili da dokažemo, brak je bio pravovaljan kada se stvar primila, a zla sudbina posljednjega Lazarića potvrđivala je kako je u svakom slučaju bilo bolje da se prije primi.O toj se očitoj činjenici raspravljalo, kad izbi rat kojega postadoše puna i dječja usta.Ovaj put ne donese glad nego strah, i od samog početka kao da smo zbog malobrojnih događaja što su se ovdje zbivali i sve otvorenije nesloge među istim ljudima predosjećali da će stići i pod naše prozore. Nasuprot tome, neodređen je bio stvarni neprijatelj, sasvim nepoznata - kao da nije bila kršćanska - zemlja koja je čekala obveznike pomirene sa svečanošću posljednjega oproštaja. Možda prvi put otkako

Page 135: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

je postojala župa, upravo spram rata koji se proširivao na cijeli svijet i uvlačio ga podjednakom žestinom, pojaviti se u pripadnoj kasarni s pozivom u ruci činilo se tako opasnim da se tome izmicalo svim sredstvima. Kad nisu dostajale napojnice i druge uobičajene vrste podmićivanja i ponižavanja, neki su hinili da su bolesni i uspjeli su da to zauvijek ostanu (tako su poslije isposlovali i ratnu mirovinu), drugi su naprezali već poljuljanu duševnu ravnotežu i dovodili se do ludila; jedan je - govori se stalno o iznimkama - prije vremena potražio smrt, a njegov drug je izgubio živce pri prvom pucnju: privezao je bijeli rupčić na bajunetu i pao pogođen hicem iz pištolja u zatiljak.Nekom čudnom suprotnošću, župa se upravo u to vrijeme počela sasvim talijanizirati. U matici krštenih nalazim nekoliko promijenjenih prezimena odraslih; temeljito su prekrštena da ne bi pobuđivala sumnju: neki Kozlović htjede se pošto-poto zvati Soprano. Dječaci, da bi se dodvorili učitelju, prestarom da bi ponovo obukao i onako već zastarjelu oficirsku uniformu, skidali su pramenje150vune koje je ostajalo za ovcama na bodljikavoj žici, i na zabačenim mjestima iza kuća prikupljali staro željezo svake vrsti. Arhičempres dragovoljno žrtvova dva mala zvona koja su izgledala sve veća što su ih niže spuštala ona užad koja su ih bila i podigla na njihovo toliko kratkotrajno sjedište: on nije bio svjestan da time smanjuje moje muke, ni da crkvu usmjeruje prema polaganom propadanju.Navečer se pridruživao Ludovicu i ostalim muškarcima u izblijedjelim košuljama kao i njegova pelerina, da bi prispio u Donisovu dvoranu i stojeći odslušao ratni izvještaj. Na povratku su slušali veoma smanjenu skupinu mladića kraj vodovoda kako pjevaju već poznate pjesme s gramofona koji je zauvijek bio zamuknuo. Ujutro se čekalo na povratak Jelenića iz Umaga s pismima oslobođenim od poštarine i novinama za učitelja. Govorilo se o Staljin-gradu, Bengaziju, Tobruku, o imenima tajnovitim i ujedno bliskim poput naših polja Trsine, Kakići, Jecke, koja su potekla iz tko zna kojih dijalekata, nadahnuta obilježjima kojih više nisu imala. Mjesečno isplaćivanje potpore obiteljima boraca, uvođenje potrošačkih iskaznica, potrošnja istih proizvoda sve slabije kakvoće i koji su se prodavali u propisanim količinama kako na Siciliji tako i u

Page 136: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Pijemontu, istovjetna sudbina koja je izjednačavala sinove i muževe na raznim frontama, sve to pretvaralo je našu župu u jednu od tolikih u Italiji, stvorenu prema Arhičempresovoj mjeri koji je u njoj neograničeno vladao. Za nj je svaki rat značio povremenu neizbježnu kaznu od Boga, umornog od silnih uvreda; ali u ovom ratu On je bio sišao na raz-bojište opredijeljeno, svrstavajući se uz bok onih koji su se borili protiv ruskog progoniteljskog bezbožništva, protiv engleske protestantske koristoljubivosti i protiv američkih sablažnjivih običaja. Na svršetku nedjeljne mise žup-nik se malo zadržavao na jastuku od crvena baršuna pozivajući vjernike da mole za tolike jadne sinove koji su svojim životima branili vjeru, pravdu i čast domovine; bez crkvenog ruha, i kao da je sveti obred odjednom postao nedovoljan, njegov izravni poziv sadržavao je neki uzbunji-vi prizvuk i izazivao odgovor koji je imao nezapamćenu punoću.151Antonio je iz skupog crvenog internata koji se u obliku zamka uzdizao nad Pazinom vatreno prosvjedovao da ne moramo brinuti o njemu. Pođoh ga obići, dijelom vlakom, dijelom autobusom i dobar komad pješice. Taj mi se gradić nije svidio: u njemu sam osjetio rat više nego drugdje. Previše vojnika na ulicama, fašisti još mračniji, izazov i mržnja u pogledima, govor napadno glasan. Dolazilo mi je da i njega ušutkam kad mi je s velikim žarom pričao0 svojim prijateljima, i druge pozdravljao namigujući.Privoljeli ga da pođe sa mnom u posjet rodbini moje majke. U trenutku mi se ona ponovo ukaza od krvi i mesa, mlada kako je nisam mogao upamtiti, u isto onako blije-domodrim očima, ispod plave i svilene kose jedne daleke rodice. Rekoh joj to i moradoh ponoviti na hrvatskom, jer je ta djevojka živjela stalno u Bermu i vrlo malo razumjela talijanski, pa joj je pomagao muž koji je odnedavna bio našao posao u gradu. Eto jednoga od razloga mom čuđenju1 zebnji: ponovo sam čuo hrvatski govor na javnom mjestu i to mi se činilo čudnim, zabrinjujućim, kraj svih onih talijanskih vojnika i fašista naoružanih do zuba.Antonio se odmah zbližio s gospodarom kuće, zdepastim i tamnoputim, očiju uzdignutih kao u mnogih Dal-matinaca; pitao ga je o tvornici u kojoj radi, ali ponajviše o Bermu, selu Vladimira

Page 137: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Gortana strijeljanog 1929; je li imao vremena da ga upozna. Bio je s njim čak u rodu. "Više nego s vama", nasmiješi se, i odjednom se govorilo slobodno, onako kako se u nas više nije običavalo ni u obitelji.Drukčije im je bilo gledište o ratu, sasvim suprotno našemu, a posve nesuglasna mišljenja i procjene o razvoju sukoba. Antonio je vidio vrlo blisku propast talijanske vojske, rodica ispriča kako joj je služavka nekoga kapetana u povjerenju rekla da je vojska u sve jačem sukobu s fašistima, rođak Dušan smatrao je da su Nijemci posvuda prisiljeni da se brane i na stolu je razvio malu kartu Evrope pokazujući prstom točke njihove najveće ranjivosti. Njegov se debeli kažiprst usmjeri na Jugoslaviju, siđe polako od Bosne prema unutrašnjem dijelu Dalmacije sve do obronaka Učke, nekoliko kilometara od mračne kuhinje u152kojoj smo se nalazili, prateći napredovanje Titovih partizana koje je on jednostavno nazivao naši.1 Pozdravljajući se, njih se dvojica pogledaše u oči, zatim se teška radnička ruka spusti na učenikovo rame.Požurismo prema internatu gdje sam bio ostavio torbu, jedan je vlak odande uskoro polazio prema Trstu, pa ću nakon nekoliko stanica možda uhvatiti kakav autobus. Osjećao sam se ponosnim, ali još više uznemirenim, i ne znadoh kako početi razgovor; ali on nije dao da ga zapo-djenem. Na jednom od dvaju prilaza internatu samo sam mogao mahnuti glavom pokazujući prema štropotu gvož-đarije koji se prostirao nad cijelim gradom. "Sine, čuvaj se", uspjedoh mu reći, i ovog puta ja nisam želio čuti njegov odgovor.Vratio sam se kući s njihovim gledištem koje su sve više potvrđivali sami događaji, danas previše poznati da bih se zadržavao da ih spominjem. Isti zvonki glas koji je svuda najavljivao pobjedu obavijestio je Ludovica i njego-ve drugove o padu Mussolinija i zatim o produženju rata. Na blijedim licima običnih fašista, jedinstvenih ne zato što su to postali s računom nego zato što su međusobno govorili čakavskim dijalektom, odražavalo se isto pitanje: "Sad ča?".2 Međutim župnik i učitelj vrijeđali su jedan drugoga riječima koje se nisu mnogo razlikovale od onih koje bi jedan drugome uputili Fiihrer i talijanski kralj da su toga trenutka razgovarali telefonski. Rat je nastavljen, ali je Duce bio zarobljenik svojih dojučerašnjih slugu; naši vojnici na dopustu to su iskoristili da

Page 138: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

iskopaju skloništa po sjenicima.Iznesoše se bačve da noću zabreknu na otvorenom radi berbe, jer su se sada svi vraćali, neprepoznatljivi u poderanim ili u bijegu skraćenim uniformama, u pratnji drugih koji su i dalje bili stranci ali u previše bijednom stanju da im ne bismo dali tanjur juhe, krevet, za jednu noć i kakvu jaketu. Još su kokoši pile vodu iz šljemova prvog rata, još se istim bajunetama gađalo u srce prasca na dan svetog Ivana, kad su se po dvorištima gomilale bli-1 Hrvatska riječ u izvorniku. (Op. prev.)2 čakavski u izvorniku. (Op. prev.)153•"*$!$%.;rstave željezne kacige, poštovane uniforme, krušne torbe, kante za benzin, puške i bombe koje nitko nije doticao osim kojeg učiteljeva učenika koji bi ostao bez ruku. Rat je dospio istresti svoju vreću i ovdje: hoće li se nastaviti odavde?U neodlučnosti, zbrci i zanosu neki povratnici s crvenim rupcima oko vrata slomili su otpor bivšeg odgojitelja i uvukli se u školu. Bili su to mladići koji su se kolebali između samokritičnog fašizma i maglovitog komunizma, čekajući ubrzanje događaja; bili su nabavili pečat s crvenom zvijezdom i dvojezičnim natpisom.Istovremeno su ih opskrbljivali jelom i pićem Ludo-vico i Gabriele Pavlović s jedne strane, barba Ive Štokavac i njegovi najugledniji Hrvati s druge. Nije se znalo jesu li mladići ostali pod oružjem zato što je dobra trećina njihovih vršnjaka bila u zarobljeništvu na Korzici, u Alžiru, Rusiji, Njemačkoj, Engleskoj i čak u Americi, ili zato što ih je rat bio naučio svom zanatu; pogotovo što su im se pridružili mnogi mladići od šesnaest godina poniženi što su i dalje morali goniti krave na pašu. Kako god bilo, župa je prvi put dobila svoju žandarmerijsku stanicu, razmještaj karabinjera, kasarnu vojnika i jezgru partizana koje je najviše podržavao moj sin.Palmira je svakako nastojala da odem da ga razoružam i dovedem kući. "To su još dječaci", umirih je, "i on će se uskoro morati vratiti u školu."Vrlo točni u smjenama straže pred željeznom kapijom, žilavo se opirući pitanjima i doskočicama prolaznika, izdržali su točno osam dana, za kojih je Arhičempres s pripremljenim kovčezima

Page 139: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

čekao najmanji izazov da krene prvim jutarnjim autobusom sačuvavši još svoju vlast. Umirivala ga je baš Antoniova nazočnost u redovima heretičnih protuha i razvratnika, kako je to proisteklo iz jedne naše uobičajene izmjene lijepih želja za dan koji je počinjao. "Tvoj sin je konačno zbacio masku i otkrio ono što je oduvijek snovao. Ovdje sam da i njega hrabro dočekam", iskušavao me; a ja, dobro znajući koliko do njega drže ti mladići, odgovorih izmislivši bez ikakva povoda: "Poručuje da vam neće pasti ni vlas s glave".Njegove se potkošulje i gaće vratiše u ladice, a njegov drugi plašt u ormar: jedne sunčane listopadske nedjelje tutnjalo je u bujskom i vršićkom nebu. Nikada se ovuda nisu čuli pucnji osim iz lovačkih pušaka, samo su umorne ciganske karavane znale zapremiti cestu od jedne okuke do druge. Naši branitelji pobjegoše odbacujući puške kako bi se za svaki slučaj mogli prikrivati kao drvosječe, zaljubljenici, skupljači gljiva; žene su vriskale kao opsjednute trpajući u torbe najvrednije stvari u kući; neki se muškarci vratiše poslu u dvorištu i staji, drugi odjuriše da ga nastave u polju.Nijemci prođoše nehajno, ispaljujući rafale iz strojnica: bešćutna lica, ozbiljne uniforme i, dakako, uprljane ra-tom. Samo jednom, u doba Napoleona, dvjema je župnim cestama prolazila potpuno strana vojska. Ali je sada željezo vladalo svime: njihovim udovima, čitavim tijelom i odjećom, kao da ih oblaže istim takvim neprobojnim olovnim slojem. Rat se vodio onim oklopljenim debelokožnim nemanima protiv drugih iste veličine i debljine, a ne idejama moga sina koji je također pobjegao u šumu pošto me uvjerio da će malo dalje opet izbiti na cestu za Pazin.Ostatak vojske - obični vojnici koji su išli pješice ili izvaljeni na teretnim kolima - stiže dan kasnije, i umjesto u školu smjesti se u seoce zabačeno od glavne ceste i rijetko pohođeno kao što su Boni. Jedan čovjek malo mlađi od mene i neoženjen, Bengiamin, vraćao se s polja noseći na ramenu naviljak svježe trave. Stigavši do lokve u kojoj se zrcalio bijeli puteljak i prve kuće, vid mu se zamagli. Kamo je bio krenuo taj beskrajni niz ljudi, konja i kola, ako iz sela nije bilo izlaznog puta? I koji su to vojnici koji su govorili jezikom austrijskih žandara? Da li se to smrt najavljuje skokom od četrdeset godina unazad vukući za sobom

Page 140: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

najpogubniji privid današnje stvarnosti i blijesak proteklog vremena, kao u snovima? Mozak mu se preokrenuo poput dropa u provrelu maštu. Uzmičući gotovo četveronoške s vilama koje su se vukle po zemlji, još se osjećao djelomično na životu: put, grmlje, vinograd bili su stvarni, ali nestalni, nevjerojatni, kao da ih gledaš kroz neki oganj bez plamena. Uđe među redove loze i priđe154155jednom trsu crnog, još neobranog grožđa, jer ovdje kasnije dozrijeva, otkide zrno i stavi ga u usta. Gledao je sve sumnjivije netom odsječene peteljke bijeloga grožđa s posve zelenim lišćem. Reče: "Mislili ste da sam glup", i prasnu u smijeh. Zamuknu smjesta: učinio je nešto što nipošto nije smio učiniti. Prije svega bilo mu je zabranjeno govoriti, kao i svima mrtvima, da ne bi dao znaka od sebe. On više nije postojao, ili je i dalje postojao samo dijelom, unutar sama sebe, ali teško njemu ako dopusti da ga vide. Drugi su možda mislili da postoji, i to cijel cjelcat, ali on ih je morao obmanuti i uvjeriti da ne postoji ni djelomično, jer to se ticalo samo njega.Sad su mu brat, nevjesta i sestre slali žandare da ga traže, s konjem i platnom da ga uhvate i na mjestu omotaju, kako se ne bi opirao na putu u zatvor u Bujama. Sa-gnu se ispod žice provlačeći se kroz lozovinu. Prošavši ne-koliko redova, okrenu se da pogleda za sobom. Na uzvišici kraj vinograda, tamo gdje se spaljuju odsječeni izdanci, četiri se austrijska stražara bijahu zaustavila. Iz živice su odsijecali velike grane drijena i graba hineći da su zaokupljeni tim poslom. Od njih su pravili kolčiće od metra, a jednu ostaviše koliko je bila duga; zabiše ih u zemlju. Sve se to činilo poput neke igre i svaki bi se dječak približio da radoznalo promatra. Rastrli su ceradu kao da će hvatati murve s duda i poduprli je najvišim kolcem u sredini. Pravili su sklonište od krpa kao Cigani, čekajući da se on preda, da padne u klopku: e, baš su budale, baš su ludi. Poznavao je on lisičje jazbine odakle one nisu izlazile ni kad su ih dobro sumporavali. On je bio lisica koja ima običan ulaz za druge, a jedan tajni za se, i hrani se noću kada drugi ne znaju da se vidi bolje nego danju, jer je sve nepomično.Bengiamin je nadmašio najbjednije stvorenje rođeno od žene koje se ikada ovdje

Page 141: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

našlo i moralo živjeti od sirovih plodova zemlje: hranio se isključivo njima i k tome nije dopustio živoj duši da ga vidi.2upu pročešljaše dvaput u četiri dana; prvi put svaku kuću, staju, nadstrešnicu i krušnu peć; drugi put šume,156pećine, pojate od slame i kamenja koje su zapalili. Nakon toga dio Nijemaca pouzdao se smjestiti u školu.Kad pođoh da zazvonim podne, prenu me sušanj s jednog od don Ferdinandovih čempresa. Grlice su već odavno na njemu savijale gnijezda, ali se drhtaj proširio do vrha povijajući ga kao da je iznenada udario vjetar što se podigao iz groba toga dobrog popa. Zazvonio sam i vratio se da pogledam ispod oka okrenut prema pročelju cr-kve: u gustišu najnižeg granja ocrtavala se neka tamnija spodoba čovječje visine. Sada mi se učinila sumnjivom potpuna nepomičnost drveta prema treperenju trski koje su izvana rasle duž zida.Prešutjeh to Palmiri, ali nisam mogao jesti misleći na čovjeka koji je možda izbjegao njemačkoj potjeri, iscrplje-na od nepomičnog stajanja uz deblo čempresa. Svaki je moj korak na crkvištu pratilo vječno budno oko onoga kome su na svoj način nadjenuli ime tog istog drveta. Od-lučih da uzmem motiku i krenuh sporim korakom da me zamijeti. Kapci se zaista otvoriše: "Kamo ideš?"Odgovorih tonom prije povišenim nego ljubaznim: "Gospodine župniče, ubrzo će dan mrtvih, pa ako ne počnem okopavati grobove dok je suho ..."Kapci se ponovo zatvoriše. Po običaju počeo sam s grobom prethodnog župnika, drugim po redu, ali prilikom posljednje obljetnice smrti njegov nasljednik i zemljak dade podići grobnicu nalik na sarkofag, bilo zato što mu je preostalo sitniša iz Duceova fonda pa nije znao kako da ga se riješi, bilo zato što je kanio malobrojne bogo-Ijubne duše koje ga budu nadživjele upozoriti na postolje vlastitoga nadgrobnog spomenika. Trava je bujala posvuda naokolo, ali nisam htio da me smatra nekakvim zaba-dalom ili nečim još gorim. Okopavao sam grob svećenika Juga, koji se ipak isticao među ostalima, kad iz čempresa na koji nisam htio gledati doprije šapat. Lice je bilo tamno, veoma mlado, ali ispijeno od muke i strana. "Striče",1 začuh kako me tako naziva iako sam već mogao biti i djed, "jesu li otišli Nijemci?"1 Hrvatski u izvorniku. (Op. prev.)

Page 142: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

157FOkrenuh se s najočinskijim smiješkom, dakle, pun skrbi: "Nisu, sine. Tek su se smjestili u školu"."Eh", izusti on, "opet će pročešljavati".Prvi put za moje duge službe doimalo me se kao da razgovaram sa sablašću. Doista sam počeo stariti. Svladah taj glupi dojam nagovarajući ga da siđe. "Ne usuđujem se", kao da se jadao."Onda počekajmo dok se smrkne, donijet ću vam nešto da pojedete."Glas mu prijeđe gotovo u pisak. "Da, hvala; ali prije svega da popijem. Umirem od žeđi."Smatrao sam da je moj posao već završen, kao Ludo-vico malo poslije nego što bi sišao u vrt kraj kuće koji nije pripadao zemljištu kolona. Prije odlaska iskoristio sam njegovo mladenačko povjerenje i upitao ga poznaje li slu-čajno nekog Antonija Kružića. Reče da ne poznaje, ali doda da bi me potpuno iskušao: "Je li naš?""Da", odvratih mu s kapljom gorčine koja mi se nakupila u ustima, "vaš je, a moj je sin."Zakrećući prema kući sledi me Arhičempresov glas: "Bili ste vrlo radini".Teško sam se svladavao, ali kada sam to uspio, odgo-vorih mu zloslutno: "Okopavao sam župničke grobove".Kod kuće nisam mogao mirovati ni sabrati se. Palmi-ra mi je ponavljala da će, ako se ja ne odlučim, ona otići u Pazin i naći Antonija i uvjeriti se je li se na vrijeme javio u internat. "Otići ću sutra", obećah joj i iziđoh.Siđoh u staju, počistih ležaj za kravu, sjena nekog prolaznika prijeđe preko prozorčića koji je gledao na cestu. Visok i uspravan, glave uvijek pomalo labave na izboranom vratu i okrenute ulijevo, stari Ive Štokavac upućivao se prema mojim vratima. Zaustaviti ga prije nego što je podignuo štap da pokuca. "Tražite li mene, barba Ive?"Prignu se više ulijevo hineći da se mršti poput svih Štokavaca, i mahnu prema meni, držeći u drugoj ruci šareni zauzlani ubrus kakav su stariji, možda navikli na nekadašnje seljačko odijelo bez džepova, još uvijek znali nositi sa sobom, makar prazan ili s nešto duhana. "Upravo tebe tražim, čudovište od svjećogasca".158Od vremena don Stipe i zadimljenih večeri u njegovu uredu rijetko sam ga viđao u popovskim prostorijama, ni-kada otkad je u njima stolovao sadašnji pop koji nas je upravo promatrao, zbunjen tom neobičnom pojavom."Uđimo unutra, tamo je toplije."

Page 143: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Pohvalio je kravu, opipao tele; iako je bio govorljiviji od kakvog advokata, nije znao odakle bi počeo, a ja sam ga nehajno promatrao."Traži se od tebe da pomogneš", odsiječe kratko pri-maknuvši mi se k uhu.Ja se podigoh k njegovu oponašajući mu glas: "Već je naručio večeru. Palentu i bakalar."Stalno držeći štap u ruci, odgovori udarivši me lagano po goljenici, tako da me malo i zaboljelo. "Onda nemoj da gubim vrijeme", i otiđe visok i lak kao treska.Župnik iziđe na stepenice da se uvjeri je li to baš bio on. "Što to spletkarite protiv mene?""Velečasni, nisu vremena za spletke", odgovorih opuštajući ruke, shvatio on to ili ne.Bila je palenta, ali s pilećim umakom. Rekoh Palmiri da napuni tanjur do vrha i odgovorih na njen pogled: "To je za jednog ubogog božjaka". Prolazili su, rjeđe sada ot-kada je rat, mrmljajući molitve i crkvene pjesme po polj-skim puteljcima, bradati poput svetaca; ili zaobilazeći ih i brzo pretrčavajući, prepušteni svojim progonima straha: od žena, od staraca, od kukaca, od pasa, napokon i od pucnjeva. Bilo kako bilo, zastajkivali su samo blizu kakve crkve da prezalogaje i provedu noć u kakvom sjeniku, tako da su beskrajno hodočastili od crkve do crkve."Gdje je?" upita Palmira."Iza zvonika.""Dovest ćeš ga u kuću, zar ne?""Veli da se boji ovoga župnika. Tko li mu je samo rekao?" nasmijah se da joj odvratim pažnju i da ponesem bocu koju ti božjaci obično nisu dodirivali.Bio se već uhvatio mrak, ali se nisam usuđivao izići na cestu. Prijeđoh jedan dio prečaca za Kružiće, zatim skrenuh udesno prelazeći preko polja šurjaka Ernesta, stavih bocu i tanjur u ubrusu na zidić, preskočih ga tamo gdje159Lse gotovo spajao s drugim krilom crkve poput lupeža najgore vrste. Bilo je takvih za vremena moga oca kad su se ženama ostavljale zlatne naušnice, u potvrdu da i mrtvi moraju strahovati samo od živih. Stvarno me dovodio u nepriliku miris hrane što je pratio moje oprezno hodanje između grobova, kao da bi se mogli uzajamno okužiti.Dođoh k sebi kad spazih partizana kako se ovjesio o granu i skočio na zemlju. Tako je bio mršav da je izabrao

Page 144: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

čempres iz neke naklonosti. Zahvali mi se i predstavi: "Vojko Mandić, Dalmatinac", i odmah se ispriča da bi se povukao u stranu i dugo škropio zid. Rastrijeh večeru na neznatno zakrivljenu don Ferdinandovu nadgrobnu ploču. On odmah pograbi bocu pijući i hvaleći vino pokretima ljevice. Šutke sam prisustvovao, najprije zbunjen a zatim ganut, njegovu obroku dok je halapljivo i na brzinu gutao. Izlagao se opasnosti da proguta i kosti. "Polako, sine"!, po-kušavao sam ga obuzdati. "Ovdje ste sigurni."Zanijeka glavom, pokazujući šumu i veleći zatim da uskoro mora poći i pridružiti se drugovima. Palente je još bilo, ali mi mladić mršava i duga lica dade na znanje da se najeo. Međutim iznenada se nasmiješi odlučivši da ponese ostatak onima koji nisu bili naišli na dobroga strica. Prigovorili mu, mogao sam skoknuti do kuće. Usprotivi se, tražeći za uzvrat cigaretu. "Zao mi je, ne pušim. Ali kod kuće ih mora biti, ostavio ih je moj sin.""Antonio?""Antonio", sa zahvalnošću mu uzvratih smiješak.Možda se samo zbog duhana dade nagovoriti da me otprati do suprotne ograde, i pomože mi da se na nju popnem.Ušutkah Palmiru: "Ništa me ne pitaj, poslije ćemo razgovarati, sada nema vremena". Gledala me kako uzimam kruh iz kredence, i dalje zbunjena pratila me u podrum gdje odrezan pola pancete i izrezah ono što je bilo ostalo od pršuta. "Pronađi mi Antoniove cigarete, čini mi se da sam ih negdje vidio."Donesoh gore u kuhinju još jednu bocu. "Što je, je li stigla vršalica?" upita me dajući mi nekoliko zaturenih ku-tija raznih cigareta, što je pokazivalo da se učenik već hvatao u koštac s tim porokom ili ga je upravo tražio.160"Tu su partizani", prošaptah joj i ona prinese ruku ustima. Nije znala kako da mi pomogne i ne nađe ništa bolje nego uzme fenjer da mi osvijetli put. Grubo je otjerah unutra.Mladić je bio preskočio zidić i čekao me na plodnoj zemlji. Odlučio je nastaviti put prije nego što se pojavi mjesec, i nasmija se zbog moga zavežljaja odbijajući bocu koja bi mu mogla smetati. Opet mi pruži ruku: "I ja sam učenik".Sva mi se muka u čvoru skupi u grlu sileći me na glupo pitanje: "A škola?"Kratko se nasmija i tihim glasom odgovori na to za njega obično pitanje: "Škola može čekati. Sada je drugo

Page 145: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

važnije, zar ne?""Da, sine.""Uvijek ću se sjećati vaše palente s piletinom, a najviše mladoga vina.""Zbogom sine."Udaljio se držeći se zida; prije nego što je stupio na posve otvoren komad polja, podigao je ruku. Nisam se po-maknuo dok ga nisam vidio da je zamaknuo u šumu.Probudio me pucanj; bila ga je čula i Palmira. "Koliko ih je bilo?" upita me."Samo onaj, ali su mu drugovi vjerojatno bili blizu."Uslijedi mitraljeski rafal koji nas primora da skočimo na noge i pritrčimo prozoru. Svjetlost zore kao da se širila s tla ravnomjerno pokrivenog prvom slanom te godine. Naćulih uši u pravcu Krasta. Odjeknu novi rafal, bliži Ore-hima nego slijedećem selu. "Sigurno su se sukobili", za-drhta Palmirin glas."Nisu, samo se prvi pucanj činio drukčijim."Nisam uspijevao svladati drhtanje brade. "Obuci se", reče mi žena. Sleđivao me neki predosjećaj. čini se da ih je mnogo, a samo se jedan zec otiskuje sve do svoga loga; ako čuješ iznenadan hitac, past će upravo on.Popismo kavu u kuhinji i ostadosmo gledajući jedno drugo sa šalicom u ruci. Snažni glasovi, strani, dopirali su sa crkvišta. Odškrinuh vrata: njemački vojnici izlazili su na otvoreno s puteljka za Orehe, izravno iz živica i trščaka s11 - Bolji Jivot161desnog krila groblja, maskirani hrastovim grančicama, vidljiva daha na jutarnjoj hladnoći, I zbog drukčijih uniformi, šarenih, činilo se da to nisu oni vojnici koji su se smijestili u školi i Bonima, već prepoznatljiviji po nekoj patini prisnosti. Jedni su pretraživali unutrašnjost zvonika, drugi tresli crkvenim vratima, a zatim se pojaviše na grobljanskim rešetkama.Dvojica su se primicala našoj kući. Zatvorih vrata čekajući ih. Palmira je dospjela da šapne: "Sigurno su našli ono jelo, naš ubrus".Udarali su kundakom lake strojnice po kuhinjskim vratima. čuli su se njihovi prijeteći glasovi, popraćeni upornijim udarcima. "Bolje ih ne razdraživati" - promrm-Ijah i iziđoh."Bandit, bandit!" viknu mi jedan od njih u lice s prve stepenice i skrenu cijev oružja da mi pokaže šumu i da mi naredi da siđem."Mi smo crkveni ljudi, Kirche", izustih na mom manjkavom zaboravljenom njemačkom, pokazujući mu crkvu.

Page 146: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"Kirche? Der Pastor?""Nein. Glocke", i učinih pokret kao da zvonim. Nein, ne zvoniti, htio je razgovarati s pastorom, dok se njegov drug penjao da pretraži kuću. Začuh Palmirin glas kako ga uvjerava da ne skrivamo nikoga, iako je o tome nitko nije pitao. Pokazan drugome župni dvor: "Schlafen", i položih na skupljene ruke ono što je trebalo biti Arhičempresovo lice u razgovoru s anđelima.Upravo je silazio, oprezan, čak nasmiješen, pridržavajući mantiju, kao da se spušta s nekog oltara okruženog oblacima. Neka se oni međusobno natežu, ja se povukoh da pomognem Palmiri prisiljavajući je da šuti.Vojnik je svuda pretraživao, ušao je i u Antoniovu sobu. Upita tko u njoj stanuje. Moj sin, učenik. Srećom, na stoliću se isticala fotografija stara barem tri godine, kad je on bio u toliko vedrijoj dobi da se bavio samo nebeskim stvarima. Upita me da li uči za popa. "Da", odgovorih, "u sjemeništu u Kopru", i umalo ne otrgoh Palniirinu oznojenu ruku. Stranac dade znak da želi izići, ja mu otvorih vrata. "Bandit, kaputt", okrenu se da me podsjeti. Da, znao162sam. "Kava, Schnaps?" ponudih. Bio bi prihvatio ali mi pokaza svoje drugove. Vratih se da dohvatim gotovo pun lončić kave i bocu rakije.Mladići su se sušili na suncu koje je zahvatilo podnožje zvonika. "Schnaps?". I zaredaše bocom lozovače, razve-seljeni. Poskočiše kad se vrati komandant u pratnji župnika. Izda im naređenja, postrojiše se i zatim proslijediše prema glavnoj cesti. Arhičempres ih je pozdravljao polagano stišćući šake, a meni reče glasno, raspekmezivši se tako da je prvi put izgovorio moje ime: "A mi, Martine, idemo obaviti našu svetu dužnost".Misa za dušu jednom od stotinu Ivana koji su prošli kroz željezne vratnice groblja bila je toga jutra gotovo ni-jema; svećenik je prelazio s jednoga kraja oltara na drugi i okretao se praznoj crkvi poput mjesečara koji je riječ ostavio u postelji. Tek na koncu izusti muklo: "Idite, misa je završena".Okrenuh se: crkva se počela puniti seljacima svake vrsti u radnim odijelima, a neki su imali i šešir na glavi. Iziđoše da bi se okupili pred vratima sakristije. Donijeli su župniku vijest o jednom partizanu ubijenom u šumi kraj Oreha. "To je bandit", objasni velečasni. "Nije iz naše župe, nas se to ne tiče."

Page 147: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Ipak se odlučio da pođe s nama.Prepoznao sam ga izdaleka, jer sam bio jedini koji je znao da je prije zaista bio živ. Vjerojatno je na vrijeme predao moje namirnice i oslobodi) se ubrusa; za se je bio zadržao jedan kruh što je ležao na zemlji i mogao izići samo iz Palmirinih ruku, bezimen a ipak osoban, onako kako je slikar, dajući Gospi na stropu lik nepoznate dje-vojke, nehotice pogodio Cecilijino lice. Široka i duboka rasjekotina proširivala mu je usta do uha, odakle se još kap po kap cijedila blijeda sukrvica. Bio je još tamnije puti nego što mi se činilo u mraku; nemajući više čega da se boji, otkrivao se potpuno baš u smrti. Jadni mladić: vjerovao je da pridonosi promjeni staroga svijeta kojim vladaju utvrđena i postojana pravila jer odgovaraju moćnicima, što mu je potvrđivala i okolnost da se jedan dan i jednu noć nalazio u svojim mladim godinama na nepoznatom groblju; kad mu je naprotiv bilo omogućeno da vidi163Lrto groblje na kojemu će završiti, odmah ga otjeraše natrag da izdahne na zemlji koju mu je sudbina odredila."Kao životinje", začuh mračni župnikov glas, i kao da je poginuli mladić doista bio neka životinja, on ne ispruži ruku niti izmoli molitvu. Gledao ga je poput svih drugih, prometnuvši se od svećenika zaodjenutog božanskom moći u običnog čovjeka koji je ostavio plug na polju. Okre-nuvši leđa, dade nam punu slobodu da se pobrinemo za njega. "Ne želim se u to miješati", reče svima, a posebno meni.Pošto sam dobio odobrenje predstavnika civilne vlasti iz Umaga, jer su već bili prihvatili stav moga starješine, prenesosmo partizana u kapelicu, gdje se prije nije usuđivao sakriti. Oprali smo ga i obukli u odijelo što ga je donio Ive Štokavac zavijeno u ubrus, pošto se ja i Palmira prešutno složismo da ne otvaramo Antoniov ormar. Župnik se pojavi u svojoj pelerini kad su nosila bila položena uz rub rake, i najdespotskiji od svih župnika postade običan radoznalac na pogrebu. Ipak blagoslovi grob kao da ponovo posvećuje taj četverokut zemlje, i dok je mrmljao molitvu na latinskom koja je iskala samo moj odgovor, njegov se pogled sukobi s hladnim pogledima Štokavca, Oblaka i Krta koji su sagnuti spuštali konope što su

Page 148: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pridržavali najbjedniji lijes od svih što ih je on poškropio i oka-dio. Pročitah njegovu zbunjenost pred očevidnošću da župa više nije bila u njegovim rukama. Poslije stotinu godina prvi stranac prolaznik bio je pokopan u našoj zemlji crljenici ne s nehajnom samilošću, nego, naprotiv, s bogohulnom zbog sigurnosti u vrlo blisku osvetu.Zadovoljili i sebe i Palmini, krenuh pješice ne hajući za polazak autobusa zastrtih prozora i dupkom punih re-publikina} probranih među bivšim fašistima; vlak je bio pretvoren tko zna gdje u gomilu starog željeza, kao i ko-losijek koji je na mjestima podsjećao na projekt seoskog sajma koji nikada nije bio dovršen. Prolazeći od sela do sela među brdima, hineći hodočasnika ili nakupca iz okolice, put mi potraja kao put pri dolasku kapelana don Stipe.1 Posprdan naziv (repubblichini) za pristalice Mussolinijeve marionetske državice (Repubblica di Salo), nastale poslije kapitulacije Italije 1943. (Op. prev.)164Zapitah jednog učenika na stepenicama internata. "Morali biste znati na koju je stranu stao vaš sin", odgovori mi s prezirom, spriječivši mi izravan prilaz nadređenima koji bi se prema meni gore ponijeli. Bio je to mladić sada već i meni suprotnih shvaćanja, čak i života.Grad se činio još mračnijim i još napetijim zimi, s još manje ljudi koji su žurno i šutke promicali. Potražih rođa-kinju Zdenku i njezina muža. Nigdje nisam dotada vidio toliko Nijemaca i, za razliku od onih kod nas, nijedan nije bio opušten. Pojavila se u uličici kad je nisam više očekivao: sada je govorila vrlo tiho. Osjećao sam se kao da očekujem eksploziju mine. U kuhinjici spomenu ime Učka gdje su se obojica bila pridružila našima. Ali ubrzo ćemo ih opet zagrliti. Rekoh joj da se vidi mnogo vojske naokolo. "Ah", slegnu ramenima kao da joj ništa ne znači cijeli garnizon. Pozva me da kod nje provedem noć, ali su ostala još dva sata sunca za koja bih stigao do asfaltirane ceste Trst-Pula, gotovo demarkacione linije između našeg i njihova još neravnijega područja."Moj je sin dakle, u stalnoj opasnosti kao onaj mladić s čempresa", samo sam na to putem mislio; "kao i on na milost i nemilost sudbine, škola je za sada mogla čekati." Sledila me sumnja: kao u vrijeme Kopra, zaobilaznijim putovima i razložnošću već zrele osobe on se i ovaj put pokorio onome što je

Page 149: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

smatrao dužnošću prema meni. Dijelom je to odgovaralo istini, iako mladi ljudi, pa bili oni i najbolji, polaze od utvrđivanja jedne činjenice i dotle je zaoštravaju dok je ne povezu sa zanosom trenutka. Bio sam umoran od svega, zatražih sobu u svratištu na Tićanu koje se nalazilo na glavnoj istarskoj cesti, uznemirivan i za ta dva sata stalnim prelaženjem vojnih vozila.Stigoh kući na vrijeme da poslužujem kod mise. "Kako je naš Antonio?" neočekivano me upita Arhičem-pres."Nastavlja nauke", odgovorili oporo."Deo gratias.""Amen", namjerno neumjesno odvratih.S Palmirom sam morao više napregnuti maštu. Pohađao je gimnaziju, ali je stanovao kod naših rođaka.165i"Zar se njezin muž ne bavi politikom?" uznemiri se zbog još veće opasnosti kojoj smo se mogli izložiti."Pa neka se bavi!" odgovorih Ijutito bez razloga, jer joj ništa drugo nisam znao reci.Koliko je vremena proteklo od toga moga putovanja do drugoga? Možda i cijela godina, kad se usporedi s istim prvim mladicama trsja preko ruba ceste. Cijela četiri godišnja doba za kojih su Nijemci postali tako povjerljivi da su slušali kako ih mala djeca zovu po imenu, sjedili za ručkom u mnogim kuhinjama, izlagali se opasnosti da ih zarazi nekoliko naših kurvi koje su napustile Trst i oporavile se jedući domaći češnjak i kapulu. Pripitomljeni prijateljstvom njihova kapetana s Gabrielom Pavlovićem, koji je bio ponosan što se može razmetati svojim odličnim njemačkim, odebljali od krumpira što su ga uzimali po kućama i što su im ga donosili Ludovico, Jelenić i đoniš, svojom su bučnom nazočnošću bili od koristi skrivenim partizanima po vrlo udaljenim i sigurnim sjenicima.Spremni da se gone po sudovima i da upropaste svoj mali posjed ako bi krava iz druge staje prešla na njihov pašnjak, sada kao da su bili pobenavili župljani koji su se manje viđali, natječući se u velikodušnosti kakve nije bilo ni među našim bivšim imućnicima, a još manje među užom rodbinom. Izmjenjivali su kobasice i sireve, žene jaja, piliće, čak i neke pokusne torte odnedavna uvezene ili pravljene onako kako se vidjelo da su ih u davna

Page 150: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

vremena pravili u kuhinjama Lazarićevih i Bonifazijevih. Veze su održavali i košare nosili dječaci koji bi u dobi od deset godina morali ponavljati prvi razred, ali su već bili ljudi. Znalo se tko drži partizana, kao što se za vrijeme velikih boginja znalo tko u kući krije zaraženoga.Arhičempres je bio isključen iz obiju fronta: Nijemci mu nisu dolazili na misu pružajući dokaze svoje besram-nosti time što su ostavljali svoje sramne idole - gumene bijele navlake nikle iz ratne nevolje - da se njišu na grmlju bez trnja; Hrvati su opet sve izazovnije pleli zamke za istovremeni njegov i Božji kraj. Da su ti vojnici pokazivali više umjerenosti i manje grešnosti, možda bi pošao da im166osobno preda novi popis. Ali osim njegova razočaranja i njegove gorčine, nadovezivala se uz to činjenica što je i sam Ludovico, noseći svoje darove okupatorima, prilazio njima stružući po zemlji desnom nogom, držeći lijevu spremnu na pokret, poput gotovo sve naše djece loše odgojene i navikle da se promeće u zlo ono što je za njih značilo revnost. Kad prikopčaše teretna kola i poredaše male kamione postajući ponovo pravi vojnici, ne uzbudi se čak ni on, posljednji Radovan, koji nije odolijevao ni oproštaju sa strancima.Tvrdilo se da se rat primiče kraju, pokoji odvažniji partizan pokazivao se na dvorištu. Antonio nam posla cedulju napisanu olovkom na papiru za omatanje: dobro je, uskoro ćemo se ponovo zagrliti, sjedinjeni i sretni zauvijek. Trčao sam na cestu na svaki šum automobila.Rodica je došla k nama iz Kružića, a prepoznaše je dvije starice na štakama koje su brkale dane s mjesecima, godine sa stoljećima. Majka mi je opet slala svoju sliku i priliku zasjenjenu bademima koje je sama bila posadila da bi udarac bio još teži. Zašto nije sišla ona prava, kao što vele da se javlja majka pri posljednjem sinovljevu dahu? Zašto me je donijela na svijet prisiljavajući me da opet i ja od jedne žene stvaram drugu majku?Uvjerismo Palmiru da bi bilo opasno ići utroje ili da idu same njih dvije. Opet mi je Ludovico posudio kola i konja, plačući i za mene. Rodica nas je uvjeravala da je već bio u lijesu; rastrijeh naramak slame između bočnica. Eto što na kraju od svega ostaje, slama. Bio bih dao ne znam što da sam mogao dugo ostati prevrnut ovako, gru-dima i licem uronjen u ništavilo slame.Nitko nije ometao naš put, samo smo na državnoj cesti morali propustiti jednu

Page 151: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nesređenu kolonu koja se po-vlačila prema Trstu. Zaputismo se ovaj put klancem koji se otvara usporedno s prvim tokom Mirne, podno sela zbijenih navrh brežuljaka s crkvom, zvonikom, popom i mojim kolegom. Rodica se sad opravdano brinula za svoga Dušana koji je izmaknuo opkoljavanju na Učki, ali se nije znalo gdje je završio.167.Stigosmo do Berma s unutrašnje strane, ni ne dotičući ga: kapelica na groblju, glasovita po svojim freskama iz petnaestog stoljeća, a osobito po skupini nazvanoj "Ples mrtvaca", bila je udaljena gotovo kilometar. Bila su dva lijesa, visoka i kratka, dva velika mrtvačka sanduka okružena ženama i jednim uplakanim starcem; moj je morao biti onaj lišen svega, čak i oplakivanja. Rodica potvrdi i ja pristupih polako. Pomilovah ga kao da ogledam netom iz-blanjano drvo, rođakinja udari u jecaje. Gurnuh dva prsta u procijep, napregnuh se, ali me njezina ruka zadrža. Mahala je glavom. Podigoše se druge glave da me odvrate od toga, druge oči crvene od plača i sjajne od svjetlosti svijeća uvjeriše me da su se i one toga odrekle. Imali su pravo: je li bilo potrebno tražiti ili povećavati svoju ljutu bol?Na izlaznom zidu, između vrata i tavanice, promicala je pet stotina godina podzemljem smrti mrtvačka povorka najbiranijih predstavnika ljudskog roda: na kraju povorke bio je trgovac s kesom u pratnji kostura iza kojega je stupao vojnik u oklopu, jedan starac suvišan zbog vlastite starosti, jedan goli dječačić s još nevinom sramotom, krčmar sa svojim burencetom, kraljica i kralj s krunom i žezlom, biskup s mitrom, kardinal s putnim šeširom, a na početku papa s golemom tijarom, svi izjednačeni istovjetnim pratiocem bez bremena mesa i zato nasmiješenim. Da li je u to daleko doba bilo više slobode, ili istinski umjetnik zaista može tresnuti istinu u lice i Svetom Ocu? Ne, čak je i on bio plaćen da pronosi načelo tako milo katoličkoj vjeri, da njemu nisu mogli izbjeći ni njezini najviši svećenici. U malome, i ja sam živio od mrtvaca. Vjenčanja i krštenja obavljala su se da bi se množili mrtvaci. Nakon tisuća oplakivanja što su mi ulazila na jedno uho a izlazila na drugo od otimanja pokrova s lijesa iz ruku srodnika do lopata zemlje, da prema nekoj smrti ne bi ostao ravnodušan morala me iznenaditi

Page 152: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

svojom iznimnošću, potvrđenom i vanjskim obilježjem onoga gotovo četvrtastog lijesa koji je iziskivao i drukčiju raku.Pogled je prelazio preko onih zdepastih i obučenih likova, s iznimkom suvišnoga starca i djeteta bez grijeha, da bi se zadržao na povremenu Arhičempresovom smiješku,168kad je u rijetkim prilikama otkrivao velike i žute zube. Koji bi bio najbolji način da se smakne jedan pop? Ako bih mu rastrgao tijelo, uzdigao bih mu dušu; ako bih mu upropastio dušu, ostalo bi tijelo da uživa.Ponio sam svoj jadni mrtvački sanduk s pomoću rodice i onog starca u većoj nesreći od mene. Ponovo sam upregnuo konja, stalno napetih ušiju zbog nepoznata mjesta, a ponajviše zbog njegove surovosti, ublažene upra-vo malim grobljem sa stablima šljiva i drugih voćaka unutar ograde. Namjeravao sam se vratiti pravim putem i bio bi mi draži da je još duži.U Bermu me zagrlila rodica. Njezini rođaci htjedoše pokriti mrtvački sanduk naramkom sijena. "Manje udara u oči", opravdavao se jedan, a drugi su tome dodali pogledom ono što se nikada ne bi usudili riječju i što me uo-stalom ne bi povrijedilo: mogao sam proći za kakva prodavača prasadi za uzgoj.Na glavnoj cesti, s Pazinom pozadi, potjeram konja u kas sve do uspona, a onda siđoh hodajući mu uz bok, uzda zauzlanih na kočnici i s dva prsta utisnuta pod oglav dodirujući mu oznojenu kožu. Bio mi je zahvalan, prilagođujući se mom koraku. Opet se popeh, iduća nizbrdica činila mi se toliko strmom da me ponukala da jednom zavrnem kočnicu. Zakočih gotovo sasvim, kola su poskakivala uz nepodnošljivo trzanje i škripanje.Opet siđoh da pograbim oglav nagoneći živinu da zadržava vozilo vlastitim tijelom. Oblačina bijele prašine di-zala se iza nas u gotovo proljetnom popodnevu. I ovamo je godišnje doba stizalo sa zakašnjenjem, unatoč tome što su prostraniji brežuljci omogućavali neku škrtu obradu; suho lišće još se opiralo na hrastovima, po njivama je jedva izbijalo klasje na žitu, na obrezanim i povezanim lozama otvarale su se prve očice. Kad bi samo trenutak mogao biti ovdje, između mene i konja, kao na povratku iz Kopra...Spustih se na dno doline, sa strmenitog vrha dolazila su kola u koja su bila upregnuta dva magarca. Razaznao sam muškarca na kočijaševu mjestu, jednu ženu iza njega, vjerojatno na snopu

Page 153: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

trave. On se naglo okretao kao da joj169•{f f prijeti, ali kad se opet uspravljao, na njegovu licu, koje ona nije vidjela, pojavljivao se smiješak. Približavali su se pomalo, vozač je izgledao sve mlađi, tek prerastao dječaka, a ona je možda imala petnaestak godina unatoč crnoj marami svezanoj ispod brade. Kad smo se susreli dolje na mostiću, dječak u znak pozdrava podiže bič. Uzvratih mu pozdrav podižući svoj bič. Prođoše. Ispod oka pogledah nju s leđa kako sjedi na naramku trave prostrte da obloži tovar granja: živahna, pružala je ruku i hitro poput skakavca štipala njega za bok.Naše su sjene bivale sve duže, večer se izdajnički spuštala po okukama među borovima i vrlo oštrim nizbr-dicama, da bi se sasvim povukla u šumu kad smo se približavali vrhu preplavljenom suncem. Ludovicova kola, opremljena za prijevoz sitne robe, u rukama najvjernijeg i najljubomornijeg sluge (zamalo da nije odbio da mi ih posudi zajedno s konjem), imala su straga petrolejski fenjer koji se njihao gotovo dotičući zemlju. Upalih ga, bio bih ga pustio da gori i na jutarnjem svjetlu.U Škropetima skrenuh prema čistini pred gostionicom pod bagremovima. Vezah uzdu za stablo i uđoh u za-dimljenu prostoriju gdje su četiri seljaka sa zimskim jaketama preko ramena upravo ćakulala. Jedna djevojka, prije vremena razljućena njihovim ponašanjem i dosadnim dodvoravanjem, posluži me kvartom bijeloga što ga iskapih u jednom gutljaju. Zašto ga nisam nagovorio, makar mu to i nametnuo, da sam objeduje u onoj gostionici na raskršću? Polica iznad djevojčine kose bila je pretrpana pakli-ćima cigareta. činilo mi se da se on najposlije bio odlučio za "Macedoniju". Odabrah njih zajedno s dvije kutije žigica. Kad sam izlazio, uoči me jedan od mušterija što je sjedio gotovo na vratima. Promatrao me kako odvezujem uzdu. "Uspješan dan?" upita me na talijanskom. "Uspješan", odgovorih. "Pa onda sretno." "Hvala"Popeh se na sjedalo, ošinuh konja, prevalih još malo puta. Kad sam začuo tutnjavu s državne ceste, iskoristio sam njivicu lucerne koja mi je dolazila upravo s desne strane sa širokim ulazom, iako bih bio volio prijeći preko

Page 154: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

glavne ceste. Pomaknuh ogradu ojačanu suhom dračom,170uđoh s kolima i opet zatvorih. Bila je noć prve mjesečeve četvrti; pri kraju njive razlikovale su se živice kupina od rjeđeg hrastova grmlja koje se protezalo do guste nesječe-ne šume. Primaknuh kola živici tik uz cestu, ispregnuh konja, pustih ga da malo pase djetelinu i ugasi žeđ, zatim skratih uzdu na polovinu dužine učvrstivši je za stup na ulazu, kako bih spriječio da konj dosegne lucernu od koje se nadima trbuh. Odabrah prikladan kamen, sjedoh prema kolima otvarajući paklić cigareta.Naučio sam se na taj porok u svojoj pedeset i drugoj godini pušeći cigaretu za cigaretom, kako sam na jednoj svadbi vidio da puši neki škrti mladin otac koji se htio raz-metati obiljem i veseljem. Ustao sam da pogledam svoj tovar, skidoh s njega dio sijena da ga malo obasja mjesečina, primaknuh fenjer, povukoh se koji korak da gledam. Nije mi se dalo; ostadoh sa svjetlom u ruci, neodlučan da li da ga ponovo stavim na kraj kola i izložim se opasnosti da privučeni pažnju prolaznika, pa ga naposljetku prigušena sakrili u živicu, tako da je svijetlilo poput krijesnice.Svukoh jaketu, položih je smotanu na kamen i legoh na zemlju. Sjećao sam se trke prema lazaretu, kad sam bio spreman da za njegov život pregorim Palmini koja je tada bila svježa i gipka poput brnistre. Bilo je hladno, vlaga se penjala u noge i kočila ih. "Neka"1, kaže se na hrvatskom; u ovom slučaju: neka se vlaga samo penje, bilo mi je sasvim svejedno. Zaspah.Je li prošao sat ili nekoliko minuta? Otrežnjavanje od pijanosti, u noći na otvorenom, dolazi naglo (međutim, koliko ostaje neizmjerljivo razdoblje pomućenosti koje mu je prethodilo); koji put dostaje i dašak vjetra. Najviši vrh iza nas jasno se ocrtavao prema ostalima počinjući postepeno plamtjeti. Upravo mi je Učka, izvanredno bliska, najavljivala dan koji se obnovljen ponavljao i ovog jutra. Opet pokrih lijes vlažnim sijenom da ga zaštitim od hladnoće koju sam sada osjećao kako prodire u kosti. Zaboravljeni konj stajao je i jednim uhom pratio moje pokrete,Hrvatska riječ u izvorniku. (Op. prev.)171•^nestrpljiv da protegne noge. Potapšah ga po leđima, a on odgovori rzajem.

Page 155: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Ponovo zarza kad ga upregnuh u kola, i veselo potrese glavom. Nanovo iziđosmo na cestu pošto zatvorih ulaz.I državna se cesta pojavila neočekivano blizu; daljine se skraćuju, svijet izgleda uži u rano jutro, obveze koje nas očekuju ne čine se tako tegobnim. Široka cesta krivudala je pusta, ali njezina podloga kao da je bila minirana. Popeo sam se na nju i dobar komad puta osjećao sam se kao pred uperenim cijevima zaraćenih strana u jednom ratu koji je za me bio završen. Tek na ulasku u Vižinadu, opa-zivši ranoranioce kako ulaze i izlaze na vrata noseći pruće i vjedra vode, ja se opustih. Bio bih se okrijepio nečim toplim u gostionici osvijetljenoj električnom svjetlošću, ali se nisam mogao zaustavljati po danu, a najmanje sam bio voljan da mi se obraćaju pitanjima.Spuštajući se prema Svetom Ivanu, sustigoh ženu koja se žurila s loncem mlijeka na glavi. Mahnu mi rukom da je primim na kola. "Živina je umorna", doviknuh joj. Ona mi odgovori iza leđa: "Nizbrdica je". Okrenuh se: "Nizbrdica je i za vas", i trznuh uzdom. Kako se čovjek može mijenjati prema prilikama, kakav se pogrešan do-jam može steći o nekoj osobi i sačuvati ga čak kao povod za sukob cijeloga života.Malo pomalo ljudi su odlazili na polja, pješice i kolima; upao sam u svakodnevni običan život. Mučilo me to što sam morao proći dijelom Buja, upravo onuda gdje se svakog posljednjeg utorka u mjesecu održavao sajam. Pri-bližih se polagano, a onda iznenada ošinuh konja i u trku prestigoh prolaznike, druga kola i druge životinje. Stigavši na uski most na cesti za Umag usporih, zatim pustih konja da se slobodnim korakom spušta prema župi.S uzvisine kraj Radovana, dok je šuma gdje je nekoć bio lazaret ležala odmah dolje s moje desne strane, dvije svete građevine i dvije kuće ogledale su se na suncu koje je već bilo odskočilo. Palmira je zacijelo bila zamijetila kola na onom prvom usponu prema Bujama; čekala nas je na odvojku za Kružiće. Dat ću joj ono što sam joj jedino mogao dati: za me već prohujale sate. Stara moja, zausta-172vih joj konja. Podigoh je i nađoh joj mjesta na slami. Hodao sam pokraj nje, konj je poznavao put. Svi stanovnici Kružića izlazili su na vrata, dolazili nam u susret, razvrstavali se u dva reda držeći ruke na bočnicama kola.Ernesto mi pomože da ga unesem u kuću, ali se zaustaviti okrenut prema župnom dvoru, želio sam da me

Page 156: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Arhičempres vidi s tim teretom na rukama. "Otišao je, još sinoć", promrmlja moj šurjak.Položismo ga na njegov krevet, u njegovoj sobi. "Ne može se otvoriti", rekoh na najblaži i najgrublji način Pal-miri, gladeći jedan brid lijesa.Iziđoh, zastadoh da pogledam zelene kapke sasvim zatvorene, i hodajući poput robota nađoh se u zvoniku ovje-šen o konop. činilo se da zvono toga jutra odbija bilo kakvu zvonjavu, tako su mi snage bile popustile; zatim se pokrenu i oglasi tužaljkom. Polagani, ravnomjerni zvuči objavljivali su moj umor, odražavali jedinu sliku i jedinu misao koja mi je ispunjavala svijest: moj sin se vratio kući, njegova majka nad njim bdije, ja ga zibam. Prisjetih se kako sam ga, kad su bili propali izgledi da ga vidim kao popa ili biskupa, potajice mogao smjestiti samo u ured odvjetnika Martinellija u Bujama. Sada sam plaćao svoje častoljublje. Ali takva smrt nije bila pravedna, nije bilo čovječno ni spram jednog grobara da ne vidi lice svoga sina. Trznuh konopom, potegnuh ga svom snagom puštajući da me podigne uvis; zatim sam konop ispuštao gledajući kako se svija poput zmije na zemlji, i hvatao ga u letu dok je zvono bješnjelo nad mojom glavom. Pri svakom trzaju otimao mi se uzvik, kako to biva uz najveća naprezanja, a i moj posao bio je posao, slušao sam kako zvono udara o gredu koja je priječila da se ne preokrene, bunio sam se uistinu prvi put otkako postah zrelim čovjekom, i tek sam tada za sebe posvećivao fašistički zvonik. Iz njega su izlazili zvukovi raznih vrsta, mješavina svih zvukova slavlja i žalosti, uporni, nagomilani ili samo tepavi. Primijetio sam sjenke muškaraca i žena kako prolaze nadsvođe-nim izlazom koji se iz moga ugla svodio na puškarnicu. Is-pustih konop i stadoh jecati, pokrivši lice rukama u jednom uglu. Zvonjava se ponovo izbistrila, a zatim se razlomila u173početne brecaje. Kad je sasvim prestala, iziđoh među skupinu ljudi iz obližnjih zaselaka koji su me okružili. "Hvala, ljudi", rekoh i odvukoh se kući.Ni mjesec dana poslije toga cesta je bila puna partizana. Pjevali su, dizali ruke i slali poljupce nama uz rubove, povorka očajnika kojoj se u cvijetu mladosti opet vratilo zdravlje. Bili su oteli oružje, oznake i uniforme svim vojskama, u uzaludnom pokušaju da izgledaju kao redovni vojnici. Ličili su na sebe upravo u zakrpama, u raspa-

Page 157: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

renoj odjeći, s otkrivenom kosom: nadmoć u udovima, u tijelu, u očima i osmijehu nad željezom vojske koja je bila prije njih. Nisu ni morali nalikovati nijednoj vojsci koja je prošla ovom pošljunčanom cestom. Tako odjeveni, upalih lica, čak i bosi, tabana naviklih da izbjegavaju oštricu kamena, nekada su dolazili Rušnjaci, Levakovići, Magdalene Nepomućene da umru na sjenicima od bijede i srama. Sinovi njihovih praunuka, ostavši gore, napredovali su sada prema moru kličući pobjedi svojom neuglađenom i svečanom pjesmom, u slavu njihova vođe koji bijaše prikupio vojsku žednu konačnog iskupljenja: "Druže Tito, ljubičice bijela"\Plakao sam i kroz plač mrmljao: "Partizani, gdje ste ostavili moga Antonija?"Jedna djevojka me pomilova po licu ne zaustavljajući se, ali jedan mladić iza nje izađe iz skupine. "Zašto plačeš, djede?""Moj Antonio!" kriknuh."Gdje je tvoj Antonio?""Morao je biti s vama!" kriknuh još jače, još hrapavije.On me zagrli. "Vratit će se, djede, vratit će se", i opet me steže u zagrljaj plačući sa mnom.Posljednji partizani okretali su se u prolazu prema nama, moji su me ljudi pokazivali rukom, tolike su me oči milovale. Mladić je i dalje plakao na mom ramenu. Ovlaš ga potapšah po leđima i udaljih se. "Hodi s Bogom, sine. Pođi za svojim drugovima."Hrvatski u izvorniku. (Op. prev.)174VILudovica Radovana izabraše predsjednikom mjesnoga narodnooslobodilačkog odbora dizanjem ruku u školi, njegova žena i dalje je varala na vagi u jedinom dućanu, sinovi su mu stigli s ostalim bivšim sjemeništarcima u godine kad se posjećuju plesovi i nisu se nećkali da kažu "ti" župniku (jednom dobrom mladiću rođenom ovdje u Lov-rečici, koji je očekivao i propovijedao povratak nefašistič-ke Italije), učitelj se uhvatio u koštac s hrvatskim kolegom iz Zminja koji se smjestio u dvjema gornjim predavaonicama ... Takvo stanje stvari nije moglo potrajati. Trebalo je poznavati našu ne-povijest onako kako sam je ja poznavao, koliko iz knjiga toliko iz moga posebnog ugla promatranja, ne samo u svojim unutrašnjim ranama, da bi se shvatilo kako nove pridošlice neće

Page 158: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

nikada otići, kako njihova uprava neće biti nešto privremeno što je došlo iza tolikih drugih vlasti; jer oni su stigli da pokrenu i obore i samo staro načelo dobra i zla.To je bila godina suzdržljivog zajedništva kojemu je pomagalo olakšanje zbog završena rata i zbrka nastala po-malo posvuda; ali su već koloni davali trećinu, ne više polovicu prinosa gospodaru, a gospodar se katkada osjećao tako bodro da je prosvjedovao ili čak prijetio. Nije bilo dana da se u jednom ili drugom mjestu nije slavilo: trgovi su bili krcati poput košnica, tribine za uglednike presvučene hrvatskim i talijanskim zastavama privremeno ujednačenim istovjetnom crvenom zvijezdom, na zgradama slike Tita, Staljina i Lenjina, povećane više nego što bi ijedan od mojih svetaca ikada očekivao. Pristizale su družine tršćanskih radnika s crvenim barjacima da bi bodrili svoju nogometnu momčad, a poslije plesali i opijali se po livadama. Balkanske partizanske pjesme izmjenjivale su se s boogie-woogijem, hrvatski govornik već je pljeskao talijanskome predajući mu mikrofon, mnoštvo je klicalo obojici, dok su državnom cestom dva koraka dalje jurili kamioni Engleza i Amerikanaca koji su držali Pulu i Trst. Bili su to dani ushićenja i zanosa; nedostajao je još neki175neprijatelj da nadomjesti onoga protiv kojega se sada već veselo vikalo, kad je svima bio pod nogama.I u nas su se priređivali izleti, te me jednoga dana otvorenim kamionom odvezoše u Pazin, koji više nisam želio vidjeti, i postrojiše s ostalim starcima podno tribine preplavljene cvijećem. Maršal Josip Broz Tito stajaše preda mnom glavom, siđe niza stepenice i poče se rukovati sa svakim u našem redu. Noge su mi podrhtavale sve više kako mi se primicao, mnogo jače nego kad se biskup udostojao da me oslovi. Uznemirivao me neki daleki i ne-jasni osjećaj, djetinji strah od oca. Bili smo istih godina, ali kakav se to splet prilika rotio da se ja i on tu susretnemo. Kao da je čitao moje misli, nasmiješi mi se i dodirnu mi nadlakticu. Nije imao onaj namršteni pogled sa slika, neki svjež i modar odsjaj kao od planinskih voda spusti se na moje lice i ja pognuh glavu poput djeteta. Od toga dana, kada bi se na radiju govorilo o njemu, mnogi su se u selu okretali prema meni i dodavali: "Njegov prijatelj" neki podrugljivo, neki sažaljivo, poneko sa zavidljivim poštovanjem.

Page 159: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Održan je jedan omladinski festival, baš u Radovani-ma. Plakati, izlijepljeni čak i po deblima murava, nosili su glagoljske natpise s ploče uzidane pokraj crkve. Jedan mladi profesor iz Rijeke, crnpurast, nježan, sa zamaglje-nim naočalama, bio je došao da prenese otisak ploče. Pomagao sam mu da stavlja na slova rukovete bugačica razmočenih u vodi, iznenađen (don Nino je bio upravo sumnjičav) što taj natpis može zanimati jednog laika, vjerojatno komunista. Zaista sam uživao gledajući kako su tim natpisom stisnutim u približan krug oblijepljena vrata i prozori malih palača po Umagu, gdje su nas uvijek držali robljem. Ali upravo oni koje bi to najviše ozlojedilo sklonili su se u Trst, naslutivši možda prije mene da su se uloge stvarno mijenjale.Radovani se bijahu pripravili za festival kao da će dočekati procesiju predvođenu papom: živice podrezane, cesta očišćena i pokrivena sagom ružinih latica i čičkova lišća, slavoluci od bršljana i lovora obješeni između kuća, hrvatske zastave na svim prozorima osim kod Ludo-176vica koji je istaknuo četiri zeleno-bijelo-crvene, makar i s crvenom zvijezdom, kiosci s pićem i hladnim jelima na svakom gumnu, tribina podignuta na središnjem trgu pred očima jedine slike Vladimira Gortana koji je taj dan imao biti proglašen narodnim herojem. Nikada župa ne vidje toliko mnoštvo okupljeno na svome području: mi sami sa svim mrtvima iz groblja ne bismo taj broj dosegli. Uzalud se pokušavao probiti auto s novinarima, nitko nije mogao razumjeti njihovu žurbu da prodru u središte proslave. Vikali su grdeći kroz prozorčiće kako se list zaključuje za jedan sat, pozvali su u pomoć miliciju koja je upotrijebila kundake, naposljetku su otišli uz psovke i izraze žaljenja navodeći kako ljudi mogu postati slobodni i ostati neznalice.Poslije službenih govora, koji su se ovdje i dalje nazivali propovijedima, bilo je dopušteno govoriti i jednom mjesnom predstavniku. Ima među seljacima domišljatih govornika koji od svake krpe znaju načiniti čipku, i nikada se ne bi umorio dok ih slušaš; ima drugih koji ne govore nego drže zborove i u do"ba užine u polju. Ti ne kažu ništa, pazeći samo na glas i ritam koji znaju postići pomažući se kretnjom ruke, i na svoje fraze lišene smisla i nesuvislo povezane među sobom. Za razliku od prvih dosađuju, što su više

Page 160: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

uvjereni da ih slušaju. Nini Oblak, koga je don Stipe na nagovor uključio u trojku za općinsku skupštinu, bio je jedan od takvih ravnodušnih čak prema jelu i piću, koje onda na ulici nastojiš izbjeći makar morao načiniti dulji put.On zauze mjesto na tribini, najodgovorniji među nama pomalo se uplašiše. Poče smeteno pričati o vremenima kad smo išli bosi na pašu i kad smo često, da bismo se najeli, bili primorani krasti ono malo jada što su najsi-romašniji imali, a možda nisu ni znali da to imaju, ali netko je imao i znao da ima, jer je to uistinu bio ukrao. ča-kavski dijalekt, pun iskrivljenih talijanskih izraza (i je so a gombe levode/) u ovoj mu prilici nije pomogao: bijahu pretjerani njegovi pokreti s uperenim kažiprstom i prečesta1 čakavski dijalekt u izvorniku: "i pobjegao je", "dao je petama vjetra '. (Op. prev.)12 - Bolji život177prigibanja koljena, i glas koji je izlazio grubo pojačan iz zvučnika. Srećom novinari bijahu otišli, ali predstavnici vlasti postrojeni iza njegovih leđa počeše se pogledati isprva uveseljeno, zatim sve zabrinutije i napokon Ijutito. Ive Stokavac osjeti da mora posredovati: povuče ga za jaketu i naredi mu na uho neka prijeđe na stvar.Oblak mu odgovori preko mikrofona, tvrdeći da još nije rečeno sve ono što se imalo reći, da još nije ukazano na sve ono na što se moralo ukazati. Na novo Ivino potezanje njegov se govor prometnu u niz optužbi koje su bile previše otvorene, poput onih s oltara najotrovnijeg od svih župnika, i kojima se prebrzo pljeskalo. Pred njim je stajala Ludovicova kuća podignuta na dva kata upravo u vrijeme rata, talijanske zastave što ih je svijalo jugo, pokrivajući zvijezdu, prema dugačkoj zgradi s kamenim stepenicama u kojoj je stanovala Bonifazijevka, smještena u dvije sobe, zajedno s napoličarima koji se iskupiše na njezinim dugovima. Kažiprst Ninija Oblaka ostade uperen na žuto obojenu građevinu s još sjajnim žlijebovima. Mnoge se glave okrenuše poput suncokreta prema označenom smjeru, i na njegovu nezgrapnu izreku kako se bogataš i uš debljaju od krvi siromaha, odjeknuše uzvici i pljesak. Sada su iz govornika provalile isprekidane riječi koje je mnoštvo odmah prihvaćalo i izvikivalo; no meni se činilo da nije bio zadovoljan uspjehom tog njemu stranog stila koji ga je spasio od bruke

Page 161: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pomirujući ga s predstavnicima vlasti.Talijanske zastave što su lepršale na pročelju uzetom na nišan povuče neka spretna ruka, s usklicima "Živio!" i "Dolje!" pomiješaše se zvižduci, prozori se zatvoriše gotovo u istom trenutku. Svečanost je bila, iako se odmah nakon toga pretvorila u ples i u onoliko zborova koliko je bilo točionica na otvorenom, moglo se reći nepopravljivo pomućena: značila je posljednji susret župe koja se nepodijeljena našla na jednom zboru objavljenom u novinama koje su je prvi put spomenule.Sutradan otputovaše učitelj, karabinijer Andreassi, Je-lenić i đoniš. Nije htio otići upravo Ludovico Radovan, pozivajući se možda u sebi na darežljivost koju je uvijek178pokazivao i koja nikako nije kriva, premda je mnogo opasnija od škrtosti.Na novim izborima (stara priča) isti oni koji su ga bih izabrali podigoše ruke u korist onoga koji ga je cijele ve-čeri optuživao zbog fašizma, izrabljivanja i šurovanja s Nijemcima. To je bio dječak kojega je don Stipe izliječio od velikih boginja na prvom katu župnog dvora: čovjek iz Krasta, najprije stajski sluga, zatim kolon, napokon sitni zemljišni posjednik poput ogromne većine nas, koji se oduvijek držao podalje od crkve i od gostionice; nazivali su ga povezujući mu ime s prezimenom Cheto-Prodan. Nije se odmah znalo tko mu je žena, niti se znao točan broj njegove djece. Koliku li je mržnju, koliku odlučnost i kakve jezgrovite govore snovao u sebi kopajući za svih tih godina šutnje svoj red lozja i pasući kravu duž okrajka vinograda. Visok i kršan, kose kratke i prije vremena sijede, kako to često biva u tamnoputih ljudi, sporog hoda, staložena govora, nikada nasmijan, bio je rođeni komunist iako ništa nije znao o komunizmu. Po tom polupismenom čovjeku naučio sam prepoznavati komuniste: razlikujem ih čim se pojave na televiziji i predviđam njihov odgovor na bilo koje pitanje, čak i kad su iznenada zatečeni. Novi predstavnici vlasti iz Umaga i Buja - govornici koji su se mijenjali na podiju i kojima su naši podređeni nesvjesno oponašali kretanje, pa čak i trzaje lica - bijahu našli pravog čovjeka u pravom trenutku, poslije godinu dana slavljenja. .1-1Nagle promjene u odnosima između savezničkih zemalja, koje su mijenjale kartu svijeta, odražavale su se i ovdje kod nas: neodređeni se neprijatelj raspoznavao u an-glo-američkoj vojsci koja, da bi

Page 162: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prešla dvije rijeke između Trsta i Pule, morade podići dva željezna mosta koja su nadzirale jugoslavenske patrole i čuvale još dva civilna mosta. Stvarni protivnik - omraženiji nego ikada čim se vidio ili čuo ili bilo kako drugačije očitovao - ponovo je bio i nastavljao biti ili Talijan iz Trsta sklon otpočeti novi rat kako bi osvojio izgubljeno zaleđe, ili još više onaj koji je ovdje ostao da podbada na ponovno pripojenje pasivnim otporom ili pukom vjerolomnom nadom koja je ogorčavala duše. Za one otamo, preko granice, Slaven koji179je došao u grad za prvih četrdeset dana od oslobođenja, i zatim se vratio na Kras i ostao u Istri, potvrđivao je vlastitu narav neuljuđenog, prljavog, nevjernog, nasilnog roba. Unutar naše granice dobar je dio tih pridjeva savršeno pristajao onima koji su odbijali surađivati s novim režimom i pokazivali da bi više voljeli povratak sramotnom izrabljivanju minulih stoljeća - a takvo je stanje izazivalo dodatne, još mučnije optužbe i, posebno, poticalo je na djelovanje.Krupni su se događaji zbivali i drugdje; suprostavlja-nje u župi, sa širokim slojem ljudi koji su se kolebali iz-među jedne i druge strane, očitovalo se zasada u potajnoj i katkada uistinu zaraznoj mržnji: neodlučni pozdravi i susreti bez pozdrava o kojima se govorilo s pretjeranom osjetljivošću po blagovaonicama i u odjelu bivše hrvatske škole koju je ponovo uspostavio mjesni odbor. Nama je uvijek bila svojstvenija šutnja nego riječi, povučenost umjesto javnog isticanja; jednostavno zato što je to lakši i udobniji stav. Skupštinari su propovijedali da zemlja pripada onome koji je obrađuje, Cheto-Prodan odobravao je glavom; i koloni su zadržavali sve, iako su neki isticali svoje talijanske osjećaje, iako je gazda bio njihov srodnik: bili su primorani da tako postupe, govorili su tiho i stavljali kažiprst na usta. Zajedno sa zemljom malo pomalo pripa-doše im volovi i oruđe, kuća i staje, posuđeni novac i bezvrijedne sitnice na kojima se oštrio prezir vjerovnika, nagrađenih istom mržnjom kojoj je bilo suđeno da se prenese na djecu i najdalju rodbinu.Nastajala su čudnovata stanja, događali su se prizori krajnje razdraženosti, surovosti, mučne samilosti: sinovi protiv oca, braća spremna da potegnu kosir jedan na drugoga, ženina obitelj protiv muževljeve. Kao što su napoli-čari gospode iz Segeta podijelili palaču među sobom, lo-žeći vatru svescima

Page 163: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

u koži koje su držali među koljenima i prisiljavajući šjor Marka da se bavi kokošinjcem ako želi preživjeti, tako i koloni našega grofa, koji je ostao i bez majke, prognaše posljednjega Lazarića u neku vrst pod-stubišta, natjeravši ga da gladuje.Bio je previše bezazlen u duši da bi za sebe uzgojio nasad pilića, a nešto aristokratske utjelovljeno u njegovu180jadnom liku, preskočivši cijele generacije predaka, odvraćalo ga je od toga da i on krene na tržnicu u Umag pro-davati jaja u zakrpanim hlačama, kao što ga je sprečavalo i da pruži ruku. Jedino se prisiljavao da posjećuje najvjernije, ali ako su ga oni nagonili da ostane na ručku, jeo je umjereno i više se tamo nije vraćao; ako su mu htjeli napuniti torbu uljem i suhim mesom, grofić je uzimao tek ispečeni kruh i ostavljao na stolu bar kutiju cigareta.Odlazio je i dolazio sa zaljevačom iz palače od sama kamena, sa sunčanim satom i trošnom kazaljkom, u vrt preko ceste da zalije malo žutjenice koju su mu također krali, makar za šalu. S poderanom maramom oko vrata, kratke četkasto šišane kose na čelu, povijena nosa i ispla-žena jezika da bi izbjegao mucanje, napola operušani pijetao, napola bjeloglavi orao, bio je živi grb jednog već stoljeće mrtvog roda. Kad bi kašljao, zatvoren u svojoj vlažnoj sobici gdje je griskao stari kruh, odozgo su mu vikali: "Crkni!". Ako su oni galamili, a on odškrinuo stubišna vrata da zaište "malo tišine, molim", odgovor je bio: "Govno!". Na sramotu sviju nas umro je malo pomalo od gladi, previše plemenit ili još nezreo da se odjednom prepusti očaju.Očajan je naprotiv bio njegov rođak Ludovico. Nije imao mira što su mu upravo oni koje je nasitio zajedno radili o glavi. U Cheto-Prodanu koji ga je pozdravljao s osornom Ijubaznošću kao i druge, a ipak skupljao optužbe da bi ga dao uhapsiti, on je vidio novu vlast i ujedno čovjeka koji od njega nikada nije zatražio zajam. Opraštao je i starom nastranom kolonu koji mu je uzeo kola i konja, ali žderao se od gnjeva kad bi samo čuo ime svoga rođaka Bonifazija koji je bio živicom ogradio polja što mu ih je on spasio od hipoteke i javljao se za riječ na javnim skupovima samo da ga vrijeđa, nazivajući ga krvopijom zato što ga je spasio od gladi, ali ga je pri susretu putem obasipao ljubaznostima i podsjećao na uske rodbinske veze, teško podnoseći kad

Page 164: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

bi sin njegove tetke, udate za Radovana, proslijedio ravno. Tako je svršavala i ta obitelj bogatih, koja je pošla iz Bergama u doba velike kuge, postavši drugom u cijeloj općini u vrijeme Napoleona, zastupljena181Lsada jednim poluludim čovjekom koji je djecu nasmijavao mičući usnama poput zeca, a odrasle tvrdeći na sastancima da je i Krist bio komunist jer je u knjigama uvijek bio prikazivan u crvenoj odjeći (skončat će svoje dane u pulskoj ludnici).Ludovica su međutim uhapsili i zatvorili kao narodnog neprijatelja uniformirani stranci koji su se borili za pravednu stvar. Dok su ga odvlačili, Bonifazijevka, oboljela od raka, pojavi se na kamenitim stepenicama u noćnoj košulji. "Odvedite mene!" kriknu. "Ja sam mu majka."Blijed poput platna što obavijaše ono što je nekoć bilo najljepše tijelo u župi, pretvoreno sada u sablast te stare kuće, Ludovico promrmlja jednom od milicionera: "Uvedite je unutra".Štokavci, Krti i drugi Hrvati od prvog trenutka, ostavši na sceni da bi ublažili Cheto-Prodanovu nepomirljivost, ne maknuše ni prstom u njegovu obranu. Ali su se osjećali krivim, i jednog me dana stari Ive upita što mislim o tome. "To je nepravda", odgovorih raspaljen. "Bio je fašist." "I drugi su to bili." "Obogatio se", izazva me gledajući me poprijeko. "Radio je", odmah uzvratih. Upravio je štap prema mojoj goljenici približivši mi svoje vražje male oči: "I mi smo radili, a ostali smo siromasi". Odmaknuh se: "Njegov je posao bio drukčiji, mogli ste ga i vi odabrati".Nalazili smo se pred crvenom zgradom bivše hrvatske škole. U jednoj polovici stanovao je napoličar koji je postao gazda, u drugoj je bila nova trgovina živežnim namirnicama i dva ureda narodnog odbora. Cheto-Prodan pojavi se na vratima. "Prije svega", obrati se meni, "zašto vi još uvijek radite za popove?"Pogledah ga: bio je tako malen i nezaštićen kad ga je majka držala zamotana u šal, a ja i don Stipe domišljali se kako da joj ga otmemo. Ne mogoh a da se ne nasmiješim: "Zadovoljan sam onim što radim".On to uze kao izazov i podiže glas: "Vi ate otac palog borca, čak ste i odlikovani".Osjetih kako blijedim, ali sam se znao obuzdati da bih mogao naglasiti riječi: "To su naše zasluge, mladicu, koje nisu u opreci s onim što radim, a kojih ti nemaš".

Page 165: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

182Otišao sam, bijesan na samog sebe što sam upotrijebio riječ koju nikada ne bih smio izgovoriti, i zato što se nije ticala mene. U tišini koja je u Ivinoj prisutnosti još jače isticala udarac, on viknu za mnom: "Recite vašem popu da bude mirniji".Slegnuh ramenima protisnuvši kroz zube: "Reci mu ti".Don Nino bio je nestrpljiv mladić, nagao pop. Takav mi se činio i zbog moje poodmakle dobi. Pokušavao sam ga pratiti, ali on mi je ukazivao poštovanje koje pripada samo ocu. Bio je prvi ovdašnji župnik, rođen u Lovrečici, među živicama i vinogradima sličnim našima, usred svijeta s kojim se družio samo u djetinjstvu i kratkim ljetnim praznicima, koji, dakle, nije do kraja upoznao te je o njemu imao iskrivljenu sliku. Odabrao je sjemenište da bi se kao pop vratio među svoje ljude i vidio svoje zadovoljstvo kako se odražava na licu njegove majke s kojom je on, obožavajući je, postupao na djetinji osoran način, njoj vrlo mio.Više je naokolo obilazio motociklom nego što je bio u crkvi, više po tuđim kuhinjama nego u župnom dvoru, ostavljajući plašljivu šjora Mariju u trajnoj, ali podnošljivoj uznemirenosti. Služio je misu i obavljao druge dužnosti nekom brzopletom žestinom, koju je iskupljivao dobrotom duše i posvemašnjim nedostatkom zlobe. Njegova družba bijahu bivši sjemeništarci, mlađi od njega, koji su priređivali zabave u Ludovicovoj kući i u blagovaonici Pavlovićevih s najpristalijim djevojkama. On je mijenjao gramofonske ploče i malo se nakašljavao ako je koji par suviše priljubljeno plesao. Ili su se navečer nalazili u kakvom vinogradu da se razvesele s djevojkama koje su se upravo njega hvatale da bi izbjegle drskijim rukama. Danju su odlazili na livadu neke od drugarica da grabljaju, ili da žanju žito škakljajući se klasjem, nagrađivani u zalaz sunca večerom koju su im još dok se pušila donosili u košari da je pojedu na travi.Bila je to prva školovana mladež koja je zagnjurivala lice u bagremove grozdove, valjala se po plohama procvale majčine dušice, okupljala se noću po mjesečini oko lok-183ve da sluša kako krekeću žabe: mirisi, boje i zvuči dragi i nama, ali mi smo ih pozdravljali samo kao očitovanje svojstveno onom mjesecu. Mučila ih je neka suzdržana radost, zauzdana nepredviđenim događajima koji su nadošli baš onda kad i njihovo pravo vrijeme. Jedino Italija sa svojim

Page 166: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zaglušnim stadionima nedjeljom, s pjevačkim festivalima, sa zborovima različitih stranaka, sa svijetlećim reklamama - ona Italija koja se zaustavila u Trstu, kamo smo i nadalje odlazili svakog tjedna - bila bi mogla vratiti sve seljake na polja, oživjeti blag i smjeran smiješak na njihovu licu. Oni se ne bi bili ograničili na to da pokažu ljubaznost, već bi ih bili pretpostavili, a to su i činili, kolegama iz laičke gimnazije i samim nastavnicima koji su uvijek ostajali strancima. Danas bi im bili skloniji zbog njihove veće prisnosti s književnim jezikom i perom, sutra zbog mjerodavnosti njihovih različnih zanimanja. Don Nino bi bio trpeljiv i zabludio župnik zajednice srodnika koja je već vidjela kako se u župnom dvoru susljeđuju popovi "kojih je vrijeme prošlo".Već su davali primjer svojim obrazovanjem i prisno-šću po najpovjerljivijim blagovaonicama, komentirajući mirovni ugovor koji je dodijelio velik dio Istre Jugoslaviji, ali je naše područje uklopio u novonastali Slobodni teritorij s Trstom na čelu; tome je trebalo pridodati i obećanje triju zapadnih savezničkih zemalja da će to isto područje povjeriti Italiji, osuda Tita od strane Staljinove Rusije koja bi pomogla ovom potonjem rješenju, nove prijedloge razgraničenja proslijeđene Ujedinjenim narodima. Svađali su se međusobno, zagrijani dobrim vinom i polaskani od domaćina koji ne bi okom trepnuo i povjerljivo bi zaključivao: "Dosta je, nešto će biti; ne može se ići naprijed s neznanjem i prijetnjama". Po njih su dolazili roditelji, blijedi na svjetlosti, optužujući zbog nesavjesnosti bilo kuma koji ih je zadržavao, bilo najstarijeg vođu koji ih je pratio. Don Nino je skakao na mAtbcikl smijući se: "Samo hrabro, jer zlo je prolazno".Na sve glasnije brujanje motora, njegova je majka ostavljala šivenje dajući ga Palmiri i skakala na noge popri-majući namrgođen izraz. "Gdje si bio?" napadala ga je. "A184gdje sam mogao biti?" hinio je on dosadu pozdravljajući nas i krećući odmah prema loncima. "Jesi li večerao?" pitala ga je mati iza leđa. "Pojeo sam nešto, ali mi je ostalo mjesta u želucu". "A jesi li čitao brevijar?" "Da", odgovarao je grabeći pileći batak; ali ne bi ustrajao u laži: "Dovršit ću ga u postelji". Uzimao sam pod ruku Palmini i mi smo odlazili zaželjevši im laku noć.S kolikim sve popovima nisam imao posla: bili su to popovi s majkama, sa

Page 167: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sestrama, sa služavkama, i popovi samci. Za besanih sati vrtjeli su mi se pred očima poput nekog vrtuljka koji je odslikavao mene i u isto vrijeme političke prilike u njihovo doba. Premišljao sam u mraku kako bi mi se svaki od njih mogao prikazati boljim i svaki gorim, prema vremenima, ali i zbog moga drukčijeg načina življenja i njihova vrednovanja. Kakvi bi mi, na primjer, izgledali ova skromna majka i ovaj dobri sin u nekom drukčijem razdoblju moga života? Takva nagađanja javljaju se katkada u svijesti starca za besanih noći i nagone ga da se uljulja u san od nekoliko sati.Nedjeljom sam se morao probijati kroz mnoštvo da bih pokupio milostinju: obilnu i javnu jer crkva nije primala nikakve potpore, a doprinos je bio čin političke vjere. Vjernici su se skupljali u crkvi zbog dva suglasna razloga. Izolacija Jugoslavije koja je izišla pobjednicom iz užasnog rata i krenula kroz bezbroj teškoća putem vlastitoga socijalističkog iskustva, koju su nedavno optužili Rusi i izdaleka joj se dodvoravali Amerikanci, uzrokovala je zabrinjavajuću ekonomsku krizu, a u našem području pooštrenje mjera sigurnosti i pritiska od strane posvuda nazočnih policijskih organa, bilo u uniformi, bilo u građanskom odijelu. Nalazili smo se, naime, na najžešće os-poravanom (štoviše, samo upravljanom) području jedne zemlje, zapravo okružene, a dijelom i napadane, od neprijateljskih snaga spremnih da se umiješaju ili barem da pozdrave njezinu propast. Bili su uvedeni oštri porezi na privatni prihod: toliko na vino, na ulje, na žito, koliko se procijenilo da je proizvedeno tokom godine. Prvi put su vlasti zavirivale u konobe, u staje i na tavane, i to preko jednog domaćeg čovjeka, nepomirljivog Cheto-Prodana185koji je dobro znao koliko roda daje jedan vinograd i koji l iznad svega nikome nije u brk gledao. iNikada nijedan čovjek nije bio toliko omrznut, niti su l se ikoga toliko bojali, jer on je zbog uvrede ili kakva pri-1 govora prepravljao olovkom prvu brojku. Kad bi se pojavio na nekom plesu, glazba je zamirala i katkada nastavljala s prijetvornim zanosom, parovi su se utišavali, starice u šalovima posjele uz rubove shvaćale su da pretjeruju sa zabavom i da nipošto ne spadaju na to mjesto; pri svjetlosti svjetiljke njega je pozdravljao i onaj tko

Page 168: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

je stajao u mraku. Sjedinjavao je u sebi nesnošljivost najpogubnijeg župnika i nepokolebljivost najškrtijeg gazde; štoviše, nisu se pamtili despotskiji popovi ni nesavitljiviji posjednici. Osobito mu nisu praštali - seljačko zaključivanje svojstveno našem mjestu - što mu ništa od toga nije pritjecalo u džep, što su mu žena i djeca ostali nepoznati u Krastima, a on se toliko zalagao za druge, pogotovo za vlast; za osvetu napadali su režim nesposoban da pronađe bolje ljude.Drugi razlog tolike vjerske pobožnosti potjecao je od sve jače organizacije prvih izbjegličkih društava u Trstu koje je financirala država, i druge države, preko različitih ustanova za skrb i pomoć. Na veliko olakšanje šjora Marije, don Nino je sve češće provodio večeri kod kuće i sa sobom dovodio prijatelje. Palmira joj je pomagala pržiti kroštule,1 mene su zvali da im dajem podatke o imovnom stanju određenih obitelji. Ne znam koliko su držali do mojih što je bilo moguće objektivnijih odgovora, ali se nikada nisu raspitivali za one koji su se otvoreno opredjeljivali za drugu stranu. Popis koji su morali sastaviti ispao je dugačak i istovremeno manjkav, kao svjedočanstvo njihove optimističke i naivne mladosti. Nakon nekog vremena, raz-mećući se odijelima koja nisu bila izrađena u socijalističkim tvornicama i ulagivačkim osmijesima, stadoše mi se dodvoravati osobe više nego kompromitirane u postojećem poretku pred kojima me je već moje zvanje politički kvalificiralo, dok su mi drugi nabrajali - rasrđeni i ozlo-1 Vrsta hrskavog kolača prženog na masti, ulju. (Op. prev.)jeđeni - prijetnje i patnje koje su pretrpjeli još od prvih partizanskih upada.Eto zašto sam s teškom mukom skupljao milodare iza leđa don Ninu koji je, dok su ga posluživali njegovi prija-telji visoki koliko i on i odjeveni u građansko odijelo, za nazočne preuzimao na se i odsutnu svjetovnu vlast. Za vrijeme propovijedi, skidajući šešir i bacajući opušak, hitali su da zakrče ulaz ljudi koji su rado čekali u sjeni zvonika. Ne bi se čula ni muha, pažljivo slušanje ulijevalo je veliko ohrabrenje, kimanje glavom i sijevanje očiju uvjeravala su da je shvaćen pravi smisao propovijedi, pokoja nagnuta glava pokazivala je da naslućuje njezinu nakanu. Nije bilo usporedbe ni izričite opomene iz evanđelja koja se nije odnosila na njihove prilike. Mladi župnik, suhonjav i privlačna lica, koji je primao mnogo više nego što bi se

Page 169: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

očekivalo ili zasluživalo u nekoj talijanskoj pokrajinskoj župi, pošteno je uzdizao glas da bi vratio Bogu Njegovu riječ. Ali to je bilo ono što su očekivali: izazov Cheto-Prodanu, koji ih je dijelom opravdavao. I ako se don Nino, nezadovoljan, počinjao udarati šakama u grudi tvrdeći da smo ljulj, kukolj i korov često bivali baš mi, uključivši i njega, neki su u tome vidjeli opravdano dozivanje k razboritosti, drugi pak poziv da se češće dolazi u crkvu, barem zato da se razlikuju od ostalih. Zbor se tužno oglašavao iz ženskih klupa: "Grešnici smo", i pojačavao se u idućoj rečenici: "Ali tvoji sinovi", da bi opet postao tiši, a zatim sve povukao u ponavljanom završetku u ritmu javne izjave: "Hoćemo Boga za oca svoga, hoćemo Boga za kralja, vijek". Italija koju su oni poznavali, povrh toga što je bila fašistička, bila je papinska i kraljevska. Tražiti da u to uklope i Mus-solinija, kako je to bilo prije na slikama s tri glave, bilo bi previše, ali odreći se njega da bi se potvrdila ostala dvojica - ma što se proglašavalo u republikanskoj Italiji - činilo se u njihovim očima zacijelo vrijedno hvale.Tamo, na zapadnoj predstraži Trsta, kamo se stizalo poslije brižljive kontrole u pograničnoj daščari, zajedno s poštenjem, pravdom, ponosom i strahom od Boga, bijahu ostala poljoprivredna oruđa, odjeća, prehrambeni proizvodi koji nisu potekli s naše zemlje, među njima riža i186187"t? Kkava, čak i sumpor i bakarni sulfat za liječenje loze, insekticidi svake vrsti, igračke i ukrasni privjesci za božično drvce, kojih ovdje uopće nije bilo ili su još bili priprosti. Pomogli su da zabljesnu i zamirišu kuće, zazelene polja, da se profini vanjski izgled onih koji su uživali potporu i podizali je u uredima koji su meni zauvijek ostali nepoznati. Zbog toga su se dvije suprotne strane razlikovale već na prvi pogled; ona koju je predvodio Cheto-Prodan, ako i nije narasla, prkosno je istupala zbog mnogih pojedinačno pretrpljenih poniženja i zavisti kojima se on surovo koristio.Ludovico u koparskom zatvoru bijaše optužen da je zastrašivao, zajedno s pobratimom Gabrieleom Pavlovi-ćem, dva Krtova i Oblakova sina, zatečene kako govore hrvatski. To se moralo dogoditi u vrijeme prvih fašističkih

Page 170: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pokreta čiji odjek ovamo još nije bio stigao, dok je optuženi plovio po dalekim morima; drugi odgovorni, poznat po tome što se svemu prilagođivao i svima ugađao, iako je onda bio stariji od mladog Radovana, nije bio čak ni preslušan. Pozvaše međutim dva tužitelja, suočiše ih s njihovim zastrašivačem koji je govorio istim dijalektom čak i u crnoj košulji. Duh župe s njezinim osjećajem stida, sudioništva i kukavičluka, opet se nametnuo pred ljubljanskim sucem: "Otkud mi? Tko je to ikada rekao? Naš Ludovico koji ni muhi ne bi učinio nažao ...". Sudac je izgubio strpljenje i poslao ih kući zajedno s njihovim suselja-ninom koji ih, dok su čekali autobus, pozva u lučku krčmu i počasti kao dva kumčeta s krizme.Ni olakšanje zbog izlaska iz zatvora nije moglo nagna-ti Ludovica da se popne kamenim stepenicama svoje rod-ne kuće. Uputio se tamo sa zavežljajem rublja pod pazuhom: majka mu je umrla dok je on sa svojim potkaziva-čima dijelio tanjur tripica. Bio sam s don Ninom moleći krunicu, i nikad ne vidjeh izobličenijeg lica. Nije se brinuo za ženu ni djecu koje je ponovo vidio poslije tri mjeseca. Iscrpljen od muke i stalnih preslušavanja, u odijelu koje je bilo zgužvano i na njemu visilo smrdeći na ocjedinu, naj-uljudniji čovjek župe doveden u stanje jednog od slugu s kojim se najgore postupalo u toj staroj kući, zastao je ča-188sak skamenjen uz podnožje postelje. Gajio je prema majci takav osjećaj mržnje, stida i obožavanja, da su njegov brak, ugled koji je vratio obitelji, rođenje djece i radosti koje su mu ona pružila uvijek bili sporedni, ako ga nisu uistinu i žalostili, znajući da ona do njih ne drži s namjernom him-bom. Između njih dvoje nije bio moguć nikakav odnos, jedna neposredna riječ kao da bi oboma bila opekla usta; jer on je znao da je bio prvi plod braka sklopljenog zbog iznevjerenih ambicija, sin što joj ga je dao nepodoban čovjek koji je više zasluživao nevjeru nego prezir. Na veo samilosti i zaborava koji je razastrla bolest i starost najpo-slije se spustio veo smrti. Sin se sagnu i zatim pade na mrtvu majku u prvi svjesni zagrljaj jer mu ga ona nije mogla uzvratiti.Poslije tri godine Ludovico Radovan bio je zatvoren drugi put zbog tako ništavnih župljanskih optužbi da su se nasmijali čak i narodni suci, i zbog drugih tako nesklapnih da se pokazaše nepouzdanim već u istrazi. Bio je

Page 171: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

osuđen na šest već izdržanih mjeseci zatvora, i oslobođen na dan rasprave. U četrdeset petoj godini bio je propao čovjek. Žena ga je nagovorila da prijeđe granicu. U bučnom i u isto vrijeme nemirnom gradu, okružen prvim izbjeglicama koji su mu zamjerali što je bio prihvatio dužnost predsjednika i što je godinama ostao s ološem, nije se snalazio. Pošto je izdržao nekoliko mjeseci, boraveći kao podstanar u nekom stančiću koji je gledao na mračno dvorište, poče piti kao i otac koji je svršio preko Karpata, kao i ujak koji se htio oženiti Elvirom i nikad se nije zadovoljio Malicom. Navukao je na se plućnu bolest koju su prenosile kućne sluge, premda nisu bili u rodu ni u dodiru. Na izdisaju ga prenesoše u njegov krevet, ali mu nije uspjelo umrijeti, možda zato što mu je pomogao pobratim Gabriele Pavlo-vić koji je u takvim slučajevima nalagao uvarak od mažurane i okladio se u vlastiti život da će se njegov najbolji prijatelj oporaviti. I tako jednog kasnog svibanjskog po-podneva ugledaše kako cestom od Buja silazi brzim koracima neka pogrbljena starica.Ne mareći za opasnost i postavši gotovo gluha, Malica je bdjela nad njim, klečeći na krevetu, da bi mu stalno vla-189žila usta, bilo, čelo. "Hoćeš li prestati?" prekoravao ju je glasom kojim je samo s njom govorio. A ona, zahvalna, izvijala je svojim grlenim i prkosnim glasom: "Ja, ja, ja", uvlačeći sitnu glavu među ramena. Na njezinim rukama i lijevoj sljepoočici vidjele su se modrice od udaraca mašica-ma koje joj je zadao pastorak zato što je ostavila nećaku tri polja i kuću. Ludovico uporan u neuljudnosti htjede joj uistinu okrenuti leđa, ali pade nauznak zabijelivši očima. Poslije trista godina u župi više nije bilo bogatih.Prilike su se još pogoršale. Sutradan poslije tripartit-ne deklaracije kojom su engleska, francuska i američka vlada obećavale da će vratiti ovu zonu Italiji, održane su u Bujama javne manifestacije i svim je selima bilo savjetovano da u njima sudjeluju s glazbom na čelu, iza koje su išla kola okićena vijencima od lisnatih grančica i krcata ljudima koji su uzvikivali mašući samo jednom zastavom. Od prvog službenog govora, prekidanog povicima, sve do razlaza povorke osjećala se neka zarazna prijetnja. U stankama se pilo da bi se jače uzburkala krv i zadovoljila na kraju grotesknim prizorima sprdnje: posred trga, u vrtnji tjelesa koja su se splela u balkansko

Page 172: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kolo - vozači i kondukteri autobusa u plavim uniformama, radnici u kombinezonima, kuharice i konobarice s vrpcama, govornici s kravatama što su sišli s tribine - palile su se lutke od slame i krpa koje su predstavljale talijanske i tršćanske uglednike, među kojima i biskupa koji se bio zadržao u razgovoru s Antoniom i obratio se samom meni. Svečanost se često nastavljala sve do Radovana, završavajući pred školom gdje su lovci pucali u nizove vreća napunjenih sijenom, različnih samo po natpisima s imenima Donisa i drugih župljana pobjeglih u Trst. Na plesove se nije išlo otkad je jedna grupa razbijača bila natukla momke koji su se razmetali uvezenim ponašanjem i odjećom, mnoštvo vjernika razrijedilo se za dobru polovicu, a don Ninove propovijedi postale su tiše i kraće na zahtjev pogleda koji su sada svi bili zabrinuti.Da je bio jedan od popova iz hrvatske unutrašnjosti, od onih u tamnim jaketama i hlačama koji su dolazili u190druge župe da zamijene najplašljivije svećenike koji su umaknuli preko granice, on bi se bio prividno srozao do lika svećenika takozvane crkve šutnje. No kako je bio odavde, on se opirao situaciji dvosmislicama, neodređenim rečenicama, namigivanjem kojim se služilo njegovo preostalo stado. Uznemirenost što ne može posve koristiti svoju vlast rasla je postepeno kako su odnosi s tršćanskom biskupijom slabili da bi sasvim prestali zbog nedovoljnih veza, pošto su granice bile gotovo zatvorene. Počeo je i on pod reverendom nositi duge hlače s vidljivim posuvrat-kom kao u slavenskih popova iz moje mladosti, i budući da je ostao bez prijatelja koji su otišli na školovanje u Kopar (sinovi pokojnoga Ludovica bili su se nastanili s majkom u Italiji), tovario me je na motocikl i zahtijevao da ga pratim pri skupljanju redovine, a nije nosio ni vreću.Zaustavljao sam ga pred nekim vratima: "Ne ovdje, velečasni", i dalje ga odvraćajući glavom. U bogobojazni-jim obiteljima ukazivali su mu puno poštovanje, ali su izbjegavali komentare o njegovim političkim vrludanjima. U tim napetim vremenima radije se u to nije diralo; drugi se nisu pouzdavali u me. Hotimice sam upadao: "Župnik vas moli da nešto date za crkvu". Rastrošni u neprestanom punjenju čaša, teško su podnosili nizak udarac: "Drage volje, ali baš ovaj mjesec ...".Dok smo jurili kući, vikao sam na uho motociklistu: "Kako dobre župljane imate,

Page 173: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

velečasni!" Okretao se da mi uzvrati: "Strah ih je". Podrugljivo sam mu odgovarao na isto uho: "Dakako, u strahu su velike oči".U svim se kućama koje smo posjetili osjećala velika uznemirenost uoči prvih izbora održanih u zoni privremeno povjerenoj na upravu jugoslavenskoj socijalističkoj vlasti. Poslije toliko godina radilo se o biranju naših pre-stavnika u općinsku skupštinu, ali glasovanje jedinstvenom listom imalo je posebno značenje i ovdje, a pogotovo u Trstu: ljudi su se mogli uzdržati od pristupanja žarama pretvarajući glasovanje u nijemi plebiscit; ili pak, pristupajući masovno izborima, prihvatiti stvarnu situaciju.Nepoznati ljudi danima su kružili selima, uvečer su se skupljali u dvorani za sastanke da bi uputili naše vođe.191Ovi su išli od kuće do kuće, s lijepim riječima i nijemim pogledima. "Ljudi moji, vi znate što je svačija dužnost iduće nedjelje. Obavijestili smo vas. Nemojte poslije reći da vas nismo obavijestili". "Nećemo reći", odgovarali su im hladno, ili sa širokim osmijehom.Policajci u civilu, uznemireni tim premišljanjem mjesnih rukovodilaca, shvatili su da je bolje prijeći s riječi na djela; ali su se naši na sve moguće načine dovijali i znali ih nekako povesti do najupornijih obitelji. Samo se nekoliko žena pokušalo golim rukama obračunati na sasvim ženski način; njihovi muževi puštali su došljake i upletali se kad su prosuđivali da se pretjeruje. Nastadoše plač i povici, isprva ograničeni na jedan zaselak, a zatim se stopiše u nesložan zbor od kojega mi se dizala kosa na glavi. Na dvojim se susjednim vratima istovremeno pojavila Palmi-ra tražeći mene i don Nino koji je pokušavao umiriti majku. Bili smo u ratu, nastavljali smo rat zbog vječnog pitanja jesmo H Talijani ili Slaveni, dok smo zapravo bili samopolutani.Pođoh župniku, uzeh pod ruku njegovu majku i pove-doh je prema našoj kući. Gurnuh je unutra, zatvorih vrata. "Kamo ćeš ti, luđače?" na vrijeme me opomenu Palmira. "K vragu!" odgovorih i vratih se da svom snagom za-lupim vratima. Bijes me sasvim obuzeo. Prijeđoh čistinu, jednim udarcem noge rastvorih vrata zvonika i počeh snažno zvoniti, s mržnjom, kunući kroza zube: "Dosta, za ime Božje, dosta!".Bog i zemaljski moćnici koji su oduvijek dopuštali da im glas dopre sve dovle, ne hajući za to da li nam je stizao

Page 174: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

iskrivljen, čuli su me. Staljin je umro, njegovi nasljednici dođoše u posjet Beogradu i zaustavljajući automobil pred jednim poljem žita otkriše da su slobodni i da je proljeće; zagrliše se i poput djece stadoše se valjati po žitu. Titova Jugoslavija, na čelu siromašnih ali nezavisnih zemalja, koje su također živjele od vjere (čak i od bogoljubne) i ponosa, počinjala je stjecati važnost koju danas ima u svijetu. Stvarna obnova tek se sada razmahala, ne dajući vremena ni za manifestacije, ni za likovanje, ni za prijetnje: tre-192balo je prije svega raditi. Bijahu ukinuti porezi na dohodak, seljaci su se mogli ujediniti u zadruge uključujući svaki posjed u zajednicu.Jezgra okupljanja bio je napoličar Jrlaisar koji je i dalje stanovao u polovici bivše hrvatske šlole: tršćanski gazda podigao je u svojoj gospodarskoj zgradi podrum i staju u kojima se moglo muljati grožđe iz svih udruženih vino-grada i smjestiti volovi, krave i telad koje je svatko donosio u miraz kao u prošla vremena imućnije nevjeste s don Stipinih brda.Priključiše se članovi odbora da bi dali dobar primjer, a možda drugi prisiljeni nuždom: početak je već tekao u znaku nejednakosti. Nikad se nije vidjelo toliko ljudi na samo jednom polju, ni toliko žena oko istog ognjišta. Gledao sam ih sa crkvišta kako kopaju u redu, pa začas prekinu, dodaju jedan drugom bocu i složno nastavljaju, a da im nitko nije zapovjedio. U vinogradu najsiromašnijega od njih dolazio je jedan na svaki trs; na Kakićevoj livadi žene su se okupile s grabljama poput jata raznobojnih češljuga-ra oko brda sijena. činilo se da je župa prešla u bolji život ostajući i dalje na zemlji; pred mojim se očima ostvarivala zajednica o kojoj sam sanjao kao dijete. Želi su i sijali po poljima Radovanovih, Lazarićevih, Bonifazijevih, možda isto tako punim slugu i prolaznih nadničara koji su izluđivali za dva obroka na pasjoj žezi; međutim, ovi su sve dijelili na jednake dijelove, bez obzira na dob, učinak i ono što su bili donijeli. Nisam uspijevao da se oslobodim čvora u grlu: oduvijek bih bio dao i krv za ovu zemlju zbog koje se već umorih gledajući je, za ove ljude koji to nisu zasluživali.Don Nino iziđe iz sjene zvonika, iznenađen, utučen. Slika koja se pred njim

Page 175: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

pružala savršeno se i licemjerno poklapala sa slikom idealne župe kakvu je zamišljao za vrijeme školovanja u sjemeništu, nadahnut ljetima iz dje-tinjstva kad je njegov otac veterinar obilazio sela da škopi bičiće i izlječuje svinje od vrbanca. Na toj oleografiji odrasli muškarci u obitelji bili su prignuti da se s ljubavlju brinu o malom polju od jutarnjeg do večernjeg zvona zdravomarije, dječaci su čuvali blago po šumama režući13 - Bolji život193kosirićem svirale na brzu ruku, a žene su bile rumene čas od plamena s ognjišta, čas od plamena iz krušne peći; svi su dolazili nedjeljom pred crkvu u svečanim odijelima za veliku misu. On je bio župnik za kojega su se čuvali prvi svibanjski golubovi, kruške petrovače, kolovoski muškat, janje za Uskrs, a na dan Svisveta puran kojega bi njegova mati u pregači, ofurivši prste, očerupala i napunila prsa nadjevom s grožđicama. Bio bi kum svoj novorođenčadi i, zahvaljujući jadanjima, optužbama i pokajanjima u is-povjedaonici, obziran posrednik u već rasklimanim brakovima, nepristrani izmiritelj rastavljenih parova, posvađenih obitelji, prijatelja zatrovanih tuđom zavišću.Međutim, sada se sve bilo smanjilo, zamrsilo, upravo preokrenulo. Krštenja su se često obavljala iza zatvorenih vrata, više puta bez znanja oca koji je služio u narodnoj miliciji ili bio oficir u vojsci sa stanom u predgrađu Umaga. Vjenčanja su bila obavezna u općini, a u najboljem slučaju htjeli su ih još učvrstiti žurnim blagoslovom u crkvi s uobičajenim poklanjanjem konfeta u sakristiji. Suprotno i tek minulim vremenima, kad se nedjeljom hitalo u crkvu da bi vas zamijetio župnik, sada se na kraju obreda u žurbi hvatao prijeki put, bilo zato da se ne pojaviš na glavnoj cesti s velom u ruci, bilo zato da ne moraš časkom skoknuti u župni dvor. Razočarana, upravo namrgođena, pokazivala se šjora Marija, odajući iščezlu ambiciju da bude središte gravitacije jednog malog svijeta povjerenog brizi njezina sina da savjetuje, razuvjerava i ponajviše otrežnju-je. Katkada se navečer jadala: "Kod nas u Lovrečici nije bilo tako. Sjećam se moga jadnog muža koga su svi poštovali; nikada se nije vratio kući bez kakvog dara, makar sitnice koja nam je baš zato bila mila; ali ovdje ...". Širila je ruke da bismo mi pognuli glavu, tako da je odmah morala dodati: "Da nije vas ..." i pogladi kosu

Page 176: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sijede Palmire koja ju je zvala gospođom. "Eh, mama", upletao se don Nino, "ti još putuješ kočijama. Ti si majka siromašnog popa, u jednom vremenu kad treba drukčije misliti."Osjećao sam ga bliskim, zabrinutim, tako mladim i naglim da je uvijek sebe držao podložnim sudu, čak i sa-194mnom. "Sto kažete o onima?" upitah ga pokazujući glavom ljude iz zadruge poredane u polukrugu na polju. •v "Rade svojski", ustvrdi on iza mene."Umorit će se", rekoh ne okrećući se, "ali se više neće vratiti u crkvu."Središnje se selo još proširilo. Uz bok talijanske škole u kojoj se poučavalo samo na hrvatskom bijahu udareni temelji najznatnije građevine podignute u župi poslije kuće Radovanovih. Neće imati stepeništa ni prostranog balkona od kamena s debelim stupovima, niti četrnaest istovjetnih prozora pod četverouglastim otvorima beskrajnog tavana po kojem se pričalo da odzvanja glas glave porodice budeći sinove, zetove i unuke u rano jutro za oranje; ni naposljetku niza drvenih nosača za oluke. Istresle su se gomile vreća cementa, ali vanjski zidovi ipak ostadoše od kamena te je zrak opet bio zaglušen od poznatih udaraca kojima se, rođen da radije gledam kako se nešto gradi nego ruši, nisam mogao oduprijeti.Zadrugari prekinuše radove po poljima; pod budnim pogledima Cheto-Prodana, s bilježnicom i olovkom, sura-đivali su pomalo svi, dovozeći kola kamena izvađenog iz kamenoloma ili uzetog s nepotrebnih zidića koji su dijelili imanje od imanja, tako da je posljednja građevina župe bila dobrim dijelom podignuta od kamenja koje je stoljećima bilo izloženo suncu. Zidari iz dalekih krajeva, pomiješani sa sinovima Trevigina koji su sa zanatom bili naslijedili i gustu kosu žutu poput klasja, bijahu dobrovoljni šutljivi radnici koje su u zoru iskrcavali iz kamiona, hranili ih i pojili dvaput dnevno kako i doliči onima koji ne primaju druge plaće, i o zalasku sunca odvozili ih raspoložene za šalu i pjesmu u njihova mjesta. Moje su se oči još napajale tim prizorom, možda zato što sam predviđao da se to bar za njih neće više ponoviti; upoznale su nove strojeve i oruđa: visoke dizalice, traktore koji su se kretali u svim smjerovima, skele od željeznih cijevi podignute u tren oka, miješalice koje su same miješale žbuku i beton; doznale su tako za rođenje nepoznatih zanata

Page 177: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

vodoinstalatera, kera-mičara, parketara, zavarivača za autogeno zavarivanje. ,195Nije bilo dovršeno ni pokrivanje zgrade koja je gledala prema glavnoj cesti, kad se istovjetna takva poče iza nje graditi i malo-pomalo se s njom izjednačivati, okrenuta prema brežuljcima i povezana s prvom kraćim zidom, dajući cijeloj konstrukciji oblik ogromne ladice bez dna. Za takvo se djelo radilo i nedjeljom, uz sudjelovanje brigada učenika i radnika iz Buja i Umaga koje sam ja o podne, ostavljajući don Nina bez popića, zvonom pozivao na ručak u domaću zadružnu menzu. Od protivnika režima samo su malobrojni pokušavali umanjiti veličanstvenost građevine koja je župi davala pečat kao ni jedna prije; većina je voljela ne govoriti o tome, puštajući da im se iz pogleda čita gorčina zbog tog neočekivanoga ponovnog osvajanja. A iste takve i još naočitije palače rasle su u drugim sjedištima mjesnih odbora, da se ne spominju škole, tvornice i hoteli već otvoreni u većim središtima. Na pitanje: kako bi oni mogli otići napuštajući ta vrijedna djela, slijedilo je samo od sebe drugo pitanje: kako bi Italija, ako se vrati, mogla prisvojiti za se ta sjedišta koja nije nikada pomišljala sagraditi za narod?Prva je građevina u prizemlju obuhvaćala gostionicu, mesnicu, trgovinu živežnim namirnicama, uz koju je bilo spremište za željezariju, insekticide i umjetna gnojiva; na gornjem katu niz od četiri stana razdijeljena čitaonicom. Ona druga građevina u njezinoj sjeni imala je samo prostranu plesnu dvoranu s pozornicom za glazbu, govornike i umjetnike u prolazu. Na otvorenju je bio kotarski partijski sekretar koji je, pošto ga je nakljukao Cheto-Prodan, nabrojio kubike utrošenog materijala, sate dnevnog i noćnog rada, nagradivši značkama prvih pet udarnika, svih izvana.Dućanima i dvoranom koristili su se i oni malobrojnikoji ne bijahu pridonijeli ni jedne cigle i koje bi naš šef za drugih vremena bio zaustavio već na vratima; ali je i njegova zvijezda već počela zalaziti. Preko ceste, jedna zara-van s lucernom bila je pretvorena u nogometno igralište. Momčad, koju je vježbao učitelj iz Žminja, bila je sastavljena od mladića suprotnih političkih mišljenja, ali su svi nosili istu majicu s plamenom zvijezdom na prsima. Srčani u obrani zbog mjesnih shvaćanja da im se

Page 178: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ne rugaju, po-196sve su zanemarivali protivnička vrata, uspijevajući u najboljem slučaju igrati neriješeno. Sjurivali su se grupno na loptu, pokapajući je pod stražnjicama i praveći duboke rupe u tlu koje se, hranjeno stoljetnom steljom i naviklo na goveđe papke, s prvom kišom opet zelenjelo i šaralo poljskim gljivama. Na dovaljanom kamenju uz rub igrališta sjedila je muška rodbina; još neodabrane djevojke pokazivale su da su raspoložive okupljajući se oko don Nina koji je uistinu navijao.Obnovljena je i glazba. Na pogrebu barba Ive Štokav-ca, prvoga od naših koji je pokopan bez križa i bez popa, došla je sve do crkvišta stvarajući svečano raspoloženje poslije toliko godina brbljarija, mahom političkih; spora koračnica probudila je svece koji otada odlučiše da ne silaze više u procesiju na Tijelovo bez te glazbe.Još jedan događaj odlučno je pridonio ponovnom uspostavljanju drevnog načela po kojem je "svatko gospodar u vlastitoj kući i u mogućem skladu sa svima". Među ljudima u zadruzi nastadoše prve razmirice od onoga dana kad se Bonifazi, unoseći u zadrugu posjede rođaka Ludo-vica, počeo od dana do dana pretvarati da je bolestan budući da je bio naslijedio samo lijenu lukavost roda koji se uzdigao na tuđim leđima. Da li mu je dakle pripadao jednak dio kao i drugim članovima? Smanjiti mu ga, kako je to predlagao Cheto-Prodan, značilo je u najmanju ruku stvoriti prethodni slučaj koji bi mogao načeti slogu, a što je još gore, bila bi ni kriva ni dužna oštećena obitelj i lišena i drugih prinosa; isključiti ga, značilo je pružiti zadovoljstvo privatnicima koji su brojili dane mučnom pokusu, i tako nepolitički postupiti. Radili su i za nj, kao što se oduvijek radilo za vlastite gotovane i njihove pretke, ali su ga poprijeko gledali i njegov je vinograd obrezivan s prezrivom užurbanošću s kakvom se obrađuju polja mrskih ljudi. Bila bi potrebna desetljeća, ako ne i stoljeća, da se seljaci uvjere da njima pripada zemlja koja je bila upisana na tuđa imena. Svatko je branio od pomame drugova njivicu u svom zakonitom vlasništvu, ali čemu to ako se kod berbe sve miješalo, grožđe iz Muškata s grožđem iz Trsine, a za uzvrat se dobijalo vino jednako vinu iz gostionice?197r

Page 179: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Kad se razvilo povremeno zabušavanje prikrivano bolešću (a tih su dana bez odmora okopavali vrt iza kuće), od-ređeno je nagrađivanje truda prema utrošenim satima, a ne prema količini i kakvoći učinjenog posla. S jedne strane bili su stekli povlasticu radnika koji ne riskiraju ništa svoga, s druge strane bili su vraćeni u stanje podjednako hranjenih nadničara. Novaca nije bilo jer ga je valjalo uložiti u strojeve, odabrano sjemenje, umjetna gnojiva i insekticide, i jer ni sada sve ljetine nisu bile dobre. Ponajviše je bilo uskraćeno zadovoljstvo da se jede vlastita gusta juha kod kuće ili pod vlastitom trešnjom, mogućnost izbora jednog posla umjesto drugoga ili pak odlaganje obaju za sutradan. Vinogradi obrezivani i škropljeni s malo pažnje rađali su svake druge godine, žito je davalo manje od polovice po hektaru, krumpir je dobrim dijelom ostajao u zemlji da opet proklija.Prvi koji se pobunio ne želeći o tome više ni čuti bijaše Flaisar, koji je morao dijeliti svaku stvar sa svima koji su bili proglašeni vlasnicima svega onoga što je pripadalo starom gospodaru. Agrarna reforma morala je dakle vri-jediti i za njega, dajući mu kuću, staju i konobu. Njegovi su bili tek lonci, kupljeni iz vlastitog džepa, oko kojih su se motale njegova žena i kćeri mnogo više negoli druge žene navikle brati grožđe ne brinući se za grozdove popadale po zemlji; kao što je uostalom i on, određen da njeguje stoku, često morao probdjeti cijelu noć očekujući neko teljenje. U takvim prilikama nisu mogli izostati prigovori, odbijanja, tajna druženja i gunđava izbjegavanja. Međutim, pošto su bili ukinuti porezi na dohodak i svima bez razlike (zapravo onima koji su imali više novca) bila otvorena vrata novih sve bolje opskrbljenih trgovina, oni drugi, većinom politički protivnici, pokazivali su da bolje žive, a u nekim slučajevima da im nikada i nije bilo bolje.Kad je računica pokazala da zadruga ima toliki gubitak da bi se jedva za deset godina, ako bi sve ljetine bile dobre, moglo govoriti o dobiti ili viškovima koji bi se dijelili, župni se kolhoz raspade. Na Flaisarovo olakšanje, svatko je odveo sa sobom kravu ili vola u svoju staju prepunu paučine. I Cheto-Prodan bio je smijenjen sa svih198dužnosti: kršni komunist sijede kose vratio se svojem trsju u Krastima s istom neusiljenošću s kojom je jednoga dana došao u Radovane da tamo ostane osam godina vedreći i oblačeći.

Page 180: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Ali narodna vlast, prešavši potpuno u ruke starih Hrvata i pokojeg od njihovih sinova, nije mogla dopustiti da oni najodaniji i koji su se najviše izlagali trpe, pored štete, i porugu od strane onih koji su jedva čekali da počnu pro-sjački. Zaplijenjena i dobrim dijelom upropaštena zemlja bila je dodijeljena bivšim članovima zadruge: potaknuti iskušenjem koje ih je dijelom ponižavalo a dijelom ogorča-valo, ubrzo stadoše na noge i, što je najvažnije, učiniše da su se opet zazelenjela polja i livade.U radne dane opet su svi bili na svojim njivicama, prema željama don Nina; nedjeljom se igrao nogomet i boce, i plesalo se. Koliko li se plesalo te godine: u taktu polke i mazurke, starih valcera i najnovijih pjesama priređenih za naš orkestar tako da su sve bile nalik jedna drugoj, zimi u dvorani druge zgrade, ljeti na terasi između dviju građevina, nadoknađujući posne godine dvaju ratova, korizme koje su se morale poštivati zbog Arhičempresa i crkvene svečanosti koje nije priznavao Cheto-Prodan.Prešutno izmirenje, nastalo zahvaljujući i brakovima zasnovanim uz tango, možda je ovaj put stiglo iz ovih ži-vica i do ušiju moćnika u Beogradu i Rimu. Umorni od napetosti bez izlaza, podrovane uzajamnim zamkama, iz-nenada se među sobom dogovoriše na najjednostaviji način: naše je područje ostalo Jugoslaviji, a ono oko Trsta vratilo se Italiji. Stanovništvo se moglo opredijeliti za jednu ili drugu državu u toku godine dana. Nije se moglo teže pogoditi ove ljude nego ih staviti pred takav izbor, slobodan i neopoziv.Treba najprije istaknuti nevjericu, sumnjičavost, čak i bojažljiv ponos što se danima nalazimo u središtu pažnje cijeloga svijeta; zatim preispitivanje i mučenje samih sebe u svakom smislu, na svakom mjestu. Na kraju se javila i ostala prepast. Uglavnom se pravio obračun tih deset godina pod privremenom upravom koja će postati kona-199čnom, s obzirom na obećanja koja im je davala talijanska strana i u čiju se vjerodostojnost već moglo uvjeriti, i na mogućnost, ostajući ovdje, vraćanja teških vremena, sada kad će granica biti zatvorena, a područje uključeno u jednu državu, velikim dijelom nepoznatu, koja stalno graviti-ra prema komunističkoj sferi utjecaja. Ljudi su se pribojavali posljedice koja ih je najviše zbunjivala: potpunog prekida s Trstom, jedinim gradom na ovom području i glavnim mjestom šireg dijela zemlje koja je uvijek više ili manje

Page 181: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

bila pod stranom vlašću.Sve te okolnosti, kao i druge koje su malo pomalo izbijale - mirovina iz drugoga rata koja se mogla tamo dobiti veća i sigurnija, djeca koju si mogao smjestiti kod nekog kuma kojemu se nasmijala sreća, već donijeta odluka obitelji buduće mlade - učiniše da osim Cheto-Prodana i ne baš svih hrvatskih vođa, samo ja i Palmira bijasmo pošteđeni od muke biranja, zbog jednostavnog razloga što je najdraže od onoga što smo imali ostajalo ovdje. To ne znači da sam ja nasuprot drugima mirno spavao. Govorio sam u sebi i otvoreno onima koji su podnijeli zahtjev za opciju: "Ljudi, kamo idete? Ostanite gdje jeste. Svaka vlada na svijetu morat će voditi računa o vama, ili barem uzeti na znanje to što vi jeste, ako ostanete na svojoj zemlji". Nisu me slušali, zahvaćeni nekom pomamom koja se, iako ih je oslobađala osnovne neizvjesnosti, grozničavo pojačavala zarazivši i druge, ili ih je poticala da ponovo dozivaju u pamet ispravne ali već minule stvari.Otišlo je šezdeset do sedamdeset posto stanovništva, kamionima pretovarenim namještajem i ljetinom, kolima koja su vukli volovi kao da kreću u polje, ili jednostavno autobusom kao da idu zubaru ili drugamo kamo su se vozili javnim sredstvima. Ostavljajući kuće otvorene svim vjetrovima, ili pak zatvorenih vrata i prozora, kao da posljednja zaraza nije poštedjela nijednoga od obitelji. Bili su sinovi i potomci ljudi koji su tek počevši od moje mladosti doznavali da su Talijani ili da su Slaveni, i koje je zatim isprepletanje mržnje i podbadanja, nastalih upravo s tim nasilnim otkrićem, i s ovim jednako nametnutim izborom, primoralo da opet potvrde ili zaniječu svoju prvu vjeru.200Bog me ostavio u životu da moje oči, pažljivije od očiju mlade lisice kada pretrčava granice župe, vide kako ko-načno puca ta davna napuklina.Stajao sam naslonjen na zid crkve i gledao kako povorka kola mrvi šljunak gore na najbližoj uzbrdici za Buje, gdje me Palmira bila opazila s konjem i našim teretom. "Ljudi, kamo idete?" mrmljao sam u trzajima plača. Ostadoh nepomičan, sliježući ramenima iz možda još mladenačkog nagona koji me je u jednako teškim trenucima znao trgnuti iz smetenosti. Moje je zvono sada bilo nepotrebno, samo bi ih duboko ožalostilo.

Page 182: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Na udaljenosti do dva kilometra još je jedan čovjek, malo mlađi od mene, stajao kao okamenjen za živicom; njegov pogled raširen od neprestanog talasanja drveća, vinograda i staza, bio je upiljen u troja kola natovarena pokućstvom i svečano odjevenom djecom. Poznavao je on ta goveda, svako jednake bjeline a raznolikih rogova: Gajar-do, Bakin, Boškarin, samo su bili teži. Kolima se prevozio gnoj zbijen poleđinom vila, sijeno više od onih ormara, klipovi natrpani između bočnica i nagomilani u sredini. Vodili su ih Nini, Jakomo, Salvadore, odjeveni kao da će u crkvu. Ili su s cijelom obitelji i stvarima krenuli da se okupaju, oljušte i zatim se provesele na moru?Vojnici su morali otići i samo su jurili gore-dolje automobilima svake boje po cesti od Buja do Umaga. Ali kamo odlaze ovi pošto su posve ispraznili kuće? Jesu li to bili njegovi ostarjeli susjedi, sve sličniji očevima i stričevi-ma? Hoće li za njima poći njegov brat, nevjesta i dvije sestre i natjerati ga da se vrati pošto ostave cijelo selo samo njemu? Ili je svima ovima dojadilo da žive u dodiru s nekom osramoćenom obitelji?Počeka dok ne nestadoše iza zavoja kod lokve, pa siđe na cestu. Prođe uz prve dvije kuće, napuštene kao za po-greba već pristiglog na groblje. Međutim, prozorska krila na njegovoj kući bila su primaknuta, a pritvorena se vrata rastvoriše: njegova sestra Virginia iziđe da izlije umivaonik, trže se kad ga ugleda i uđe ne okrećući se.Zasta i on. Visoko snoplje žita blistalo je i na gumnima napuštenih kuća. Osjećao je težak miris prezrele Ijeti-201Lne, slama u sredini već je počela uzavirati; dolje, prema palači Bonifazijevih, začu se kukurijekanje pijetla. Ništa više nije treperilo pred njegovim pogledom: živice, nasadi, kuće izgledali su nepomični na svjetlosti ljetne oluje bez daška vjetra. Vrata se opet rastvoriše, više ga je očiju vrebalo, on nagonski prinese ruke da pokrije poderotinu na hlačama pritegnutim vrbovim prutom.Na vratima s bijelim dovratnicima pojaviše se dvije ostarjele sestre, još djevojke, i ne još stara nevjesta u izli-zanoj udovičkoj haljini. Iziđoše koji korak, krenuše naprijed sasvim sporo gotovo ne dodirujući tlo, s rukama sklopljenim na ustima: brada mu se bila spojila s kosom, ovčja koža pokrivala mu je prsa ostavljajući ruke nage

Page 183: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kao u okuženih svetaca, iz hlača su mu virila koljena okorjela od blata, stopala su mu bila uvijena u komade vreće kojima se zaštićuju navrci. "Bengiamin ..." promrmljaše sveudilj rastvorenih usta kao u snu.U tom ljetu odlazaka jedan čovjek proglašen mrtvim, ili bar nepovratno izgubljenim za svijet živih, vrati se u župu. Bio je već starac s tri same žene, ali su im mnoge obitelji na koncu pozavidjele.VIIObitelji koje su ostale raširiše se preseljavajući se u kuće rođaka i susjeda, ako su bile bolje; inače ih pretvo-riše u konobe, sjenike, pa čak i staje - ognjište su potpaljivali da ugriju napoj za svinje, ili su ga ostavljali s pokrovom skorenim od čađe za sklonište sova i šišmiša. To je premještanje slijedilo nepodnošljiv ritam zimskih dana, kad se za vlažnih zapuha juga čini da u svakoj djelatnosti ima više skrivene mržnje nego bezvoljnosti; bilo je nalik onom koje je navelo druge obitelji da se iz rubnih zaselaka ugnijezde po dobrim kućama u Radovanima. Za kruž-nom unutrašnjom seobom ubrzo je slijedilo vjekovno strano prodiranje. Nisu se više spuštale sušičave djevojke s djetetom u naručju ili u utrobi da isprose jednu noć na slami, ni mladi polubosi i slabo naoružani partizani sa široko otvorenim ustima pri pjesmi: s blatnjavih don Stipinih brežuljaka silazili su radnici, obrtnici, knjigovođe, rođeni ili sazreli u režimu koji za njih nikada nije bio privremen.U prednosti i zbog poznavanja službenog jezika, podi-jeliše mjesta u trgovinama i uredima Doma, opet pokre-nuše mlin u Lazarima, zaposliše se u građevinskim poduzećima u Umagu, otvarajući u dvorištima svoga novog prebivališta male stolarske ili limarske radionice u kojima su vodili obrt za slobodnih popodneva. Prilagođivali su prebivališta svom zanimanju i životnim običajima, okružujući se metalnim ogradama pokrivenim penjačicama, često podižući željeznu kapiju s električnim zvoncem prema javnoj cesti punoj kamenja. Umjesto pelina i kopriva među kućama su rasle rajčice i paprike koje su zalijevali o svakom zalazu sunca, na gomilama kamenja skupljenog za stalno odgađanu gradnju posadiše bor, čempres, par bre-saka i kajsija: sela s kućama naslonjenim bez reda uz staje mijenjala su izgled, brišući uspomenu na one koji su u njima stanovali potičući ostale da im se prilagode.

Page 184: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Istodobno u Umagu su nicali novi hoteli i golema tvornica cementa, koje žućkasti dim, izlazeći u gustom pramenu, godinama pokazuje u nas točan pravac vjetrova202203(nepravedno su ga optuživali zbog produljene neplodnosti maslina, sve dok se cvat opet ne poče primati, a plodovi donositi i do dvadeset posto). Neki vojnici, Bosanci, Srbi i Crnogorci, pošto odslužiše vojsku, ostadoše u primorskom gradiću i otvoriše gostionice, nastavivši prekinuti zanat. Turističko središte, koje se trebalo proširiti desetak kilometara duž obale, primamilo je kojih stotinjak njihovih zemljaka, i napokon privuklo velik dio naše omladine, koja netaknutom plaćom pokupova poljoprivredna oruđa, kako bi mogla odlaziti u polje u dane smjena i za vrijeme ljetnih praznika.Župa izmijeni i krajolik. Na jednoj su se strani prostirale beskrajne površine preorane i zatim pokrivene žitom, a na drugoj podivljali spletovi živica koje su se spajale nad puteljcima i ponovo vriježile drugdje na dobroj zemlji. Još i danas odolijevaju krpice vinograda i maslinika, koje obrađuju starci poput mene, uvjereni da u kući treba imati pravog vina, ulja i palente. Ali su okružene divljinom koja privlači divlje svinje, previše izložene novom koje je i ptice otjeralo. Dođoše i stariji seljaci našega kova, ali predugo navikli grčevito braniti svoju njivicu da bi se odjednom odrekli sumnjičenja i svađe na zemlji gdje se može sijati i žeti ne plaćajući ni zakupa. U tolikom prometu ljudi zapade nas i loš dio, i morali smo ga prihvatiti: Fume, padavičarka zlatnog srca, spremna da se poda za čašu lozovače; zidar Dinko, koji se gotovo odmah povezao s naše tri pijanice od zanata da bi dodijavao onima koji su ulazili u gostionicu u Domu ili izlazili iz krčme prestarje-log Gabrielea Pavlovića. Jedan Srbin koji se grozio zato što je bio partizan u zemlji u kojoj malo tko to nije bio, došao je u Umag puniti uši političarima kad je politici opadala aktualnost, kad su dojučerašnji istražitelji bili ili maknuti ili prometnuti u saobraćajce. Jedna Dalmatinka, lakša od četrdeset kila, koju si mogao otpuhnuti dahom, udala se za nekog našeg starog momka od četrdeset godina otjeravši svekra i svekrvu u kokošinjac. To su bili pojedinačni slučajevi koji su mogli uspostaviti veze između novih i starih obitelji, učvrstiti ih posuđivanjem kruha i soli, osobito poslije

Page 185: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

bojažljiva i često suzdržana posjeta iseljenika koji bi banuo s talijanskim pasošem.2041 Jedan strašan događaj uzdrma domovinu kojoj smo pripadali već gotovo dvadeset godina: potres u Skoplju s tisućama mrtvih i nepoznatim brojem onih što ostadoše bez krova nad glavom. Mjesni odbor prikupi namirnice, novac, odjeću; otišao sam i ja da dadem krv u prihvatnom odjelu nove bolnice u Umagu.Poslije nekoliko tjedana stiže mnoštvo ljudi koji su bili slični Ciganima: tamnoputiji, vlažnih ispupčenih očiju, žene u prostranim šarenim dimijama, muškarci s nekom krpom koja im je visila nad ušima ostavljajući potiljak otkriven. Nisu prodavali sagove, niti su se nudili da gataju iz dlana: pružali su ruku s očajem svih onih ljudi nenaviklih nikakvom poslu koji su umirali po našim kolibama i bivali pokapani bez križa. Našao sam se s desetoro njih, djeca su bila vezana na leđima majki, na čistini nasuprot crkvi. Pokazah im nju, spreman da je otvorim 'kao mjesto trenutnog odmora i pribježišta za sve. Žene podigoše ruke okrećući lice u suprotnom smjeru. Shvatih da su muslimani. Svladavši uzbuđenje koje me obuzelo kad sam utvrdio da se naše svetište moglo pretvoriti u nešto svjetovno, ili gore od toga, u nešto svetogrdno, okoristih se svojim poznavanjem povijesti da bih u njima prepoznao našu drevnu braću koja nisu pobjegla pred turskim najezdama nego ostala, kao što se nedavno dogodilo najsiromašnijima među nama, u svojoj zemlji. Kako se samo ponekad, gotovo po zajedničkom sporazumu, mogu ispreplesti povijest, slučaj i osobna sudbina... Eto, poslije više od tri stoljeća i s udaljenosti od oko tisuću kilometara, šačice izbjeglica na stranom i nezamislivom im mjestu, podno crkve koju dade sagraditi jedan glavar obitelji iz njihovih krajeva.1 (Sjećao sam se proglasa koji je izvikivao i umaški glasnik najstrože upozoravajući svakoga tko bi se usudio javno ili privatno propovijedati Muhamedovu vjeru.) Uve-doh ih u moje tijesno dvorište i poslužih ih jeftinom hranom i pićem, kruhom i vodom, jer kad ugledaše vino i svinjetinu, povukoše se kao pred crkvom"1 Ovi stradalnici bili su s albanske granice. (Op,,pisća)205Jedna se obitelj zaustavi na Golom Vrhu, posve napuštenom poput ostalih osamljenih naselja po brežuljcima bez struje i tekuće vode. Jednog sam dana onuda prošao tražeći gljive i sav se

Page 186: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

skamenio ugledavši kuću širom otvorenu vjetrovima i kiši; visoka je trava u dvorištu zagušivala kameni stol, bršljan se isprepletao sa suhim izdancima odrine okrenutih k zemlji. Uđoh, zidovi ogoljeli i raz-valjeni od ološa koji je tražio cigle, pločice, sve što bi se moglo iskoristiti; posvuda rasuta žbuka, ali i ljudske izme-tine i prepoznatljivi zečji brabonjci. Zastadoh na pola stepeništa, pred jednim zmijskim svlakom.Vratih se pošto se makedonska obitelj već mjesec dana u nju bila smjestila. Samo su je najcrnji siromasi, koji su vidjeli kako im se ruši krov nad glavom, mogli opet očistiti, popraviti, unijeti u nju klupe i ležajeve, pokositi travu, potkresati tri velike loze na odrini. čovjek je nepomično stajao na dvorištu naslanjujući se na štap: na po-vinutom nosu visila mu je kap rose, poderani rubac na ušima, pogled uprt prema ovcama razasutim među smre-kama na obronku. Zazviždi psu koji jurnu da ih skrene prema kući i bojažljivo mi se nasmiješi. Bilo mu je možda trideset godina, u selu su ga već znali kao Sefera. Bio sam radoznao zbog njegove simbolične kape, pa ga odmah bocnuh: "Vi ste druge vjere".Priđe mi s lukavim izrazom lica pokazujući bijele i jake zube. "A vaša crkva?" navaljivao sam. "Gdje se molite?" Nasmija se otvoreno, opisa polukrug bradom, pogled mu postade osoran ali osvijetljen nekom postojanom i po-nosnom, gotovo izazovnom, unutrašnjom svjetlošću. Mogao sam mu po godinama dvaput biti otac i nastavih ga iskušavati, opsjednut takvom znatiželjom da samog sebe nisam prepoznavao. "Znam da se okrećete u jednom od-ređenom pravcu kad se molite. Kako ga ovdje nalazite?" Slabo smo se sporazumijevali našim hrvatskim koji se oslanjao na dva različita jezika. Sefer zaškilji, ispruži dlan oštrimice i otkloni ga pedalj istočnije od crkve ispod nas, između moje kuće i Kružića. I iz naše župe, koja je sva bila okrenuta na sjever, moglo se gledati prema Meki; posra-mih se zbog svoje sve slabije i isprekidanije vjere.Vodeći me svojoj kući okrenu se da bi me obavijestio kako su u Puli nedavno podigli džamiju. Potapšah ga po ramenu zbog povjerenja koje mi je ukazivao, a njemu bješe draga moja kretnja pa požuri da otvori vrata.Mlada žena istaknutih jagodica i izduženih očiju, odjevena obično, ali u živim bojama kojima su se isticale čud-ne papuče ili debele vunene čarape koje su joj dopirale do pola lista, podiže se s

Page 187: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

klupice i više se puta nakloni pozivajući me da uđem. Kuhinja je bila puna dima od zelenog pruća koje je pucketalo na otvorenom ognjištu, pod kotlom iz kojeg se širio sladunjav miris zagorjelog loja. Nazirao se stol s dvije stolice pronađeni u nekom spremištu i prostran ležaj pokriven tkaninom od damasta. Tu su zacijelo provodili i noć; da bih se u to uvjerio, pokazah na gornje sobe do kojih je prilaz bio zatvoren privremenim vratima koja su skrivala stepenice. Sporazumijevajući se jezikom cijeloga svijeta Sefer mi dade na znanje da nema novaca, žena mu uzdahnu i upita me želim li kavu. "Vino jok, rakija jok", odmahivao je glavom njen muž dodirujući grudi, ponosan i potišten. "Bolje je tako", uvjeriti ga.Tek tada spazih njihovu djevojčicu skutrenu u uglu gdje je škarama strigla neku vunenu krpu. "Gle", razvese-lih se. Bilo je to najljepše stvorenje koje sam ikada vidio: vrana kosa, krupne i vrlo tamne oči, ružičaste usne koje su se nježno isticale na zagasitoj koži. Priđoh da je pomilujem, ona mi napuni ruku svojim šarenim krpicama, a ro-ditelji se nasmijaše. "Nemaš lutku?" upitah je na talijanskom, a ona me zamišljeno pogleda, gotovo uplašena ne-poznatim jezikom. Vratih se ognjištu, pokazah ženi kako se i našom zelenom smrekom može rasplamsati vatra, stavljajući unakrst grane i pritiskujući ih na žeravu; i vi-djeh da u kotlu vri goveđi loj koji se topio umjesto naše svinjske masti.Žena pristavi na vatru džezvu s vodom i sjedeći na rubu kamena stade polako okretati valjkasti mlinac. U međuvremenu je pričala o njihovom mjestu Tetovu, lijepom, veselom, s tolikim džamijama, gdje su svi živjeli u slozi kao da su jedna obitelj; sada je sravnjeno sa zemljom - i pomete ispred sebe ispruženom rukom. Muž je potvr-206207.đivao lagano kimajući glavom. Pokazujući veliku kuću u kojoj su stanovali, uvjeravao sam ih kako će se opet oporaviti, bili su mladi, puni poduzetnosti i hrabrosti, već su bili kupili ovce. Sefer mi dade na znanje da ga baš to muči, jer su se morali zadužiti "Razumijem", zamjerih mu, ali ubrzo će se zazelenjeti pašnjaci, doći će i prvi janjci, ljeto s turistima željnim sira i skute.

Page 188: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Kava, samljevena poput brašna, mirisava, bila je usu-ta u džezvu; kada zakipje, žena je skide s vatre, promiješa je nekoliko puta i natoči mi je u šalicu s dva komada šećera. Popih svoju prvu tursku kavu izvrsnog nepoznatog okusa. Zahvalih se, otprati me sve troje kroz dvorište, dugo su me pozdravljali; bio sam možda prva osoba koja ih je posjetila. "Sve najbolje", doviknuh. "Bilo vam sretno među nama".Moja želja nije bila uslišana, njihova dobra volja nije bila nagrađena; život se ne vraća tamo gdje je bio ponižen. Jednoga dana toga ljeta muž i žena odoše do Umaga da se nađu sa zemljacima koji su se tek bili vratili iz rodnog kraja. Djevojčica, zaključana u kuhinji, umjesto da se igra sa škarama našla je toga jutra kutiju žigica u nekoj zdjelici na stolu. Nitko nije mogao čuti njene krike, ni zamijetiti plamen koji je zahvatio i sažegao samo njezino tijelo u vunenoj haljinici. Rezak dim zapahnu Sefera netom odškrinu vrata. Nađoše je na hladnim kamenim pločama koje joj sačuvaše netaknuta leđa. Na majčino zapomaganje dotrčaše ljudi iz Gorinjaca. Bili su zaprepašteni, ali silazeći putelj-kom kroza šumu pripisaše nesreću neznanju, neodgovornosti, divljaštvu; tako sam za to doznao tek idućega dana.Koliko je drukčije izgledala priroda nego onoga po-podneva moga prvog posjeta. Ovce su brstile klepećući zvoncima po gustoj tamnoj travi prošaranoj plavičastim stričkom; uzalud su ih janjci u jaslama dozivali u tor, one su oklijevale hraneći se upravo zbog njih.Nađoh supružnike šćućurene pokraj lijesa s meni nepoznatom neuobličenom prilikom, tek približno sličnom maloj crnoj Bogorodici. Kad sam se pojavio, briznuše u protivan plač: ona u oštar i naglo isprekidan, on u dubok i trajan jauk. Uhvatiše se za moju ruku nježno me zaziva-208jući riječima od milja - ćale, ćaće 1 - što je trebalo značiti oče, djede, striče. U tišini sklopivši ruke izrekoh molitvu moje vjere; nisam mogao gledati ono pougljenjelo lice koje je dobilo prastar izgled, ali ga je izdavao djelić kože nedodirnute ni plamenom ni vremenom. Tijelo su opremili uvivši ga u bijelu plahtu i naslonivši jednu stranu lica na jastuk, prema njihovu obredu koji se u ovom slučaju podudarao s nekim besmislenim ponosom: da se pokaže kako nije bila posve izgorjelaUstadoh pružajući im ruke i otkrivajući se posvema: "Što ćete, djeco moja..." Zatim

Page 189: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

im objasnih da nemamo popa, ali bih se mogao obratiti dekanu u Umag, kao što sam činio i bio dužan činiti i u drugim slučajevima. Sefer slegnu ramenima, žena pokri glavu rukama odlučno odbijajući. To iskoristih i dohvatih poklopac da ga stavim na kovčeg. Otac shvati moj naum i priđe supruzi obgrlivši je oko ramena. Povede je da sjedne na kamen ugasla ognjišta. Vratio se k meni, pružio mi čavle i čekić. Na prve udarce udari ona u cviljenje koje se dizalo iz utrobe, ali osta nepomična ne okrećući pogleda. Tek kad je podigos-mo pozivajući je da nas prati, odjeknu njena bolna pogrebna tužbalica. Bilo je to naricanje koje se naglo prekidalo da bi se nastavilo sve višim glasom.Janjci su i dalje blejali, ovce podizale njuške gledajući nas kako prolazimo s kovčežićem od golog drveta što smo ga pridržavali samo jednom rukom, ja sprijeda, on straga, a ona iza nas čupajući kosu, dok je sunce nepomično stajalo kao krvava hostija na dimnjaku cementare. Nisam želio nikoga susresti, pa umjesto da silazim na cestu s Vrši-ća, krenuh prijekim putem prema Vrhu s njegove tri kuće sada otvorene ljetnom lahoru.Predložih da se odmorimo u sjenci velikoga već godinama bolesnoga hrasta, na dugoj kamenoj klupi koja se protezala od vrata do vrata, isprana i isplahnuta zimskim kišama. U savršenoj tišini (i ptice prate život) jedna oronula vratnica zlokobno je škripala na laganom vjetru. Za-palih cigaretu, drugom ponudih Sefera koji je prihvati;14 -Hrvatski u izvorniku. (Op. prev.)Bolji iivot209žena je sjedila na zemlji i u sjećanju uspavljivala svoju malu. Da su bili izabrali pola kilometra dalje jednu od ovih triju kuća koje su bile još prostranije i od kojih je pucao ljepši vidik, bi li njihova sudbina bila drukčija?Spustismo se zaobilazeći i selo Muškate te stigosmo na posljednju uzbrdicu koja nas je vodila k svetim građe-vinama. Zabrecalo je zvono, mati se uhvati za glavu kao da posljednji put odbija strani obred koji je isticao njenu bol. Iz zvonika iziđe pognuta i krezuba Palmira, s pramenom sijede kose između čela i crne marame. "Pođi u kapelu po motiku i konop", mirno joj rekoh na talijanskom. Nije mi odgovorila, prišla je tom malom lijesu koji je

Page 190: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

također bio jedva izblanjan, tresući sada ona glavom, pridružujući se zatim tamnoputoj ženi koju zagrli i povede na groblje. Njen brat Ernesto, i on pognut i sijed, čekao nas je oslonjen na motiku, nogu uvijenih u komade vreće; u redu za nekrštene bila je otvorena raka i preko nje prebačena dva pravilno razmaknuta konopa. Sefer se umiješa pribrano, hladno, nalažući da lijes obrnemo. Prolazni gost u nepoznatom kraju svijeta, djevojčica se vraćala zemlji s crkvom iza sebe, lica okrenuta prema Meki.Sutradan o zalasku sunca mati gotovo pretrča crkvi-šte stišćući na prsima neki zavežljaj kao da pogreb nije bio potpuno obavljen. Opet se otamo pojavila poslije pola sata istim užurbanim korakom i nestala prema glavnoj cesti. Nedostajalo je nekoliko minuta do zdravomarije, pa pođoh pogledati. Na još svježem i visokom grobu, upravo ispod istočnog ogradnog zida, bila je ostavila tri rajčice, pregršt kajsija i šljiva, krišku kruha. Osvrnuh se oko sebe tjeran jezom koja mi je ledila kosti, prethodeći svakom zametku razmišljanja i svakom tračku sjećanja. Pa ipak, pogled na plodove zemlje na zemlji s groblja nije me iznenadio; samo je bjelina kruha bola oči, sve dok nije istaknula moju unutrašnju pometnju i pretvorila je u zgražanje. U mislima se vratih najprije među kuće na Vrhu koje su napustile ptice i svaki drugi oblik života koji nije odisao divljinom, zatim na groblje u Bermu obrubljeno sjenovitim voćkama da bi se razlikovalo od okolne šume; napokon me plameni poriv iz dubine grudi ponese šezdeset godina210unazad u dan kada sam kao dijete u zajedničku zemlju pokapao oskudnu zbirku sitnica koje su pripadale crkvi. Sad sam prisustvovao suprotnom oskvrnuću, obrnutom, a naposljetku istovjetnom: plodovi zemlje u dodiru s posvećenom zemljom. Nagon me tjerao da ih zgrabim i bacim preko ograde. Međutim polako ih pokrih služeći se kao i onda golim rukama. Ne kruh, nije mi se dalo: zato što je bio umiješen i ispečen, zato što je mogao privući nečiste životinje kao što su štakori, zato što je naposljetku značio misnu žrtvu. Izdrobih ga u bezbroj mrvica koje prosuh pticama s druge strane zida.Pođoh u Umag autobusom. Prolazili su ovuda svakih pola sata, dolazeći iz Pule, Kopra, Rijeke, Splita, Sarajeva, i zaustavljali se pred bivšom gostionicom kod Elvire koju je išijas bio prikovao za

Page 191: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

krevet. Njeno kukanje čulo se na glavnoj cesti. "Samo hrabro, Elvira", doviknuh joj. "Tko je to?" zadrhta njen glas. "Onaj koga si naučila zvoniti." "Ah, čudovište jedno od zvonara", čuo sam kako se okreće na krevetu, "ne bi li mogao reći onom prokletniku da me dođe obići? Sada mu više nisam po volji?" "Reći ću mu." Giustino se u šezdesetoj godini također bio oženio nekom Dalmatinkom, lijepom i snažnom, koja mu je i dalje govorila "vi". Stiže autobus.Pođoh na poštu da platim porez, sitnicu jednu, i da podignem Antoniovu penziju koju nisam zasluživao. Poslije sam otišao do dekana u katedralu, radi jednoga krštenja koje se imalo obaviti kad on bude mogao doći.Završavala je misa, sjedoh u jednu klupu. Katedrala je u meni nekoć izazivala poštovanje zbog svoje prostranosti i veličanstvenosti, sa stupovima koji su odjeljivali lađe, s pobočnim oltarima, s obojenim staklenim prozorima nad glavnim oltarom u kojemu su ležale moći jednog sveca. Za razliku od naše pristale i osunčane crkvice, gdje si ulazeći osjećao da i sam nešto unosiš, ovdje te je promatrao gotovo svaki predmet, ne samo Bog. Ali naposljetku sam osjetio da je gotovo sva prazna i zbog toga uža. U prvom je redu sjedila neka starica, s lijeve me strane oprezno promatrao jedan mladić. Pomislih da je kapelan, možda mi-211sionar, koje je dobri dekan rado primao u goste i pripremao ih prije nego što bi im pazinski biskup, o kojem smo sada ovisili, povjerio dužnost. Debeo i vrlo skromno odjeven, više je izgledao kao da je bio izišao iz neke dobrotvorne ustanove nego iz sjemeništa. Netremice me gledao razrokim i izobličenim očima zbog sasvim okruglih leća starih naočala na krakove, ali više mi je udarala u oči duboka rana što mu je presijecala ispupčeno čelo.Don Zitarić, rumen, vedar, kratke sijede kose, dobar poznavalac talijanskoga jer se školovao u Kopru, ubrzo izi-đe iz sakristije i priđe mi na sredini središnje lađe, korak od neznanca, sada posve predanog molitvi. Rekoh mu razlog posjeta, a on pogleda u svoj podsjetnik i odredi mi dan. Prije nego što sam otišao, skupio sam svu hrabrost da ga podsjetim: "Zaslužili smo župnika, prečasni. Ima nas deset zaselaka i svi smo daleko od neke druge crkve". On raširi ruke: "A nas smo tri popa u cijeloj općini". Dodah: "Ne bi morao znati talijanski, snašli bismo se, mi

Page 192: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

uza nj, a on malo pomalo uz nas". Nasmiješi se i pozdravi se sa mnom.Morao sam u samoposluživanje da kupim potrepštine za Palmiru, popeh se u autobus, ali ne na glavnoj postaji baš na trgu pred katedralom, nego na prvom stajalištu prije benzinskih pumpi, tamo gdje je don Kuzma bio sišao da isprazni mjehur, U autobusu je bio onaj debeli mladić s posjekotinom na čelu. čim me ugledao, promijenio je mjesto i sjeo blizu izlaznih vrata. Svako malo okretao se da me pogleda, nije mi bilo jasno; kao da je proučavao svaki moj pokret. Na stanicama za Lazare i Radovane bio je spreman ustati; kad siđoh, bio je iza mojih leđa.Slijedio me duž bijele ceste na nekih desetak metara. Odlučio sam da stanem promatrajući ga dok se sporo, zbunjeno primicao. Šiljata nosa na debelom licu, usta malih poput proreza na klupama za milodare, tijela sputanog sivim hlačama i bijelom najlonskom košuljom, izazivao je u meni neku dobrim dijelom novu fizičku odbojnost. "Što želite?" upitah ga pomalo grubo."Treba vam pop", odgovori na lošem talijanskom. "Ja biti pop, govoriti također malo talijanski."212Proučavao je utisak vlastitih riječi, ali je i dalje teško disao."Dekan mi nije ništa rekao", primijetih suho. On prinese ruku prsima i gotovo očajnim glasom potvrdi: "On ne poznavati mene".Toliko sam se trudio da ponovo dobijem župnika, a sada mi se iznenada javio u jednoj neprihvatljivoj i nadasve neuvjerljivoj osobi. "Odakle ste?"Odgovori iskreno: "Pazin. Pisino.""Iz sjemeništa?"Raširi oči bez ikakva ustezanja: "Da".Bili smo stigli do župnog dvora koji mu je valjda pro-maknuo ili ga uopće nije zanimao. Međutim križao se i previše klanjao u smjeru crkve. Htio sam ga iskušati: "Hoćete li reći misu?" ali glas me izdade kao da sam pred-ložio nešto svetogrdno. Vidio sam kako je problijedio, odgovarajući jedva čujnim usklikom: "O, da".Ispod jedne spomen ploče izvukoh ključ od sakristije, otvorih, uđosmo. U iznenadnoj svježini, mirisavoj od tam-jana i voštanica, on poče drhtati cijelim tijelom: kapi znoja orosiše mu visoko i izbočeno čelo sa strašnom posjekotinom. Ja sam se kretao kao da visim na konopu nad ponorom, s jednom nogom stalno spremnom da se

Page 193: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dohvati čvrsta tla. Iz prve ladice ormara gdje je stajalo bijelo crkveno ruho izvukoh albu, ali ostavih unutra naglavnik koji svećenik najprije stavlja, pošto ga poljubi, omatajući njime ramena i vrat. On spoji ruke i nagnu se da prihvati albu. Drugom rukom, dograbih namjerno zaboravljenu koprenu i rastrijeh <iiu je pred očima. "Ovo kod vas nije uobičajeno?" napadoh ga osornim glasom.Uzmaknu nagonski zaštićujući lice rukom. Smjesta me minu napetost i nagla Ijtitnja: bio je prestrašeni nevoljnik, vjerojatno navikao da prima udarce. Drhtao je poput pokisla psa i jecao. "Ja učiti za popa, ja htjeti biti pop", mr-mljao je kroz suze stisnut uz vrata.Pospremih misno ruho u ladicu uzdahnuvši. Kad sam mu se primaknuo, podiže u obranu i drugu ruku. "Neću ti ništa, sinko", umirih ga što sam nježnije mogao u tom trenutku. Pogledah ga s dubokom boli: brazgotina mi je213Llmogla sama sve to reći. Upitah ga kako ju je dobio. "Ne znati, ne sjećati se", odmahivao je bojažljivo glavom: "ja učiti za popa u Pazinu". Izvedoh ga, ali nisam ga htio povesti Palmiri da ga nahrani.Otpratih ga do stanice, i kad se autobus iz Umaga zaustavio, turih mu u ruku nekoliko novčanica od tisuću i rekoh mu na hrvatskom: - "Vrati se u svoje mjesto, sinko, i ne čini više stvari koje vrijeđaju Gospodina."On kimnu glavom, potišten i još uplašeniji zbog opomene koja mu je bila upućena na njegovu jeziku. Sjede, i kada autobus krenu, prekriži se.Zbog toga događaja dočekao sam s otvorenim nepovjerenjem pravoga župnika.čovjek srednjeg rasta, u svijetlim hlačama i sivoj majici, raščupane kestenjaste kose, uspe se stepenicama žup-noga dvora, pritisnu kvaku, pokuša gurnuti vrata, nesigurno se ogleda oko sebe. Promatrao sam ga polusakriven iza stupa moje terase.Siđe, gurnu vrtna vratašca, sjede na panj koji je služio za cijepanje drva. Izvadi kutiju cigareta, pripali jednu puštajući da šibica padne na zemlju. Pušio je dugim udisajima zamišljeno gledajući prema Radovanima, okrenuvši leđa crkvi. Njegovo ponašanje činilo mi se sporim, ali sigurnim, gotovo prekovoljnim. Pomislih da je kakav radnik kojeg su poslali da nešto popravi ili uzme u popovsk jm stanu.Pojavih se na cesti krećući prema zvoniku. On me pusti da produžim, prisiljavajući

Page 194: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

me da se vratim istim putem i da se bliže primaknem vrtu. "Jeste li vi crkvenjak?" zaustavi me dubok opor glas."Da, gospodine", okrenuh se.Podiže se, baci opušak i krenu prema vratašcima. "Ja sam novi župnik."'A ja sam biskup!' ne mogoh se suzdržati da u sebi ne pomislim. Taj čovjek nikako nije mogao biti svećenik: za-puštene brade, tamnije od kose i prošarane sjedinama, s borama čovjeka koji obavlja teške poslove na polju, bez-izražajnih plavih očiju pijanca.214"Zao mi je, ne mogu vam dati ključ", odlučno ga upo-zorih.Začudi se tek laganim mrštenjem obrva, dok mu je lice ostalo nepomično i napeto. "Zašto?""Nisam primio nikakvu obavijest", nadovezah osjećajući da se pravim važan."Jesu li vam morali javiti?" Njegov izraz i ponajviše prizvuk poštovanja, gotovo plah, nimalo podrugljiv, natje-raše me da pocrvenim."Razumjet ćete me, u ovakvim prilikama, i tako nenadano ..." branio sam se hvatajući se odmah već s uspjehom okušana prijedloga, koji ipak nije namjeravao biti izazovan, nego ga je više nametala sve veća radoznalost."Danas neću služiti misu", odgovori na talijanskom. "Držat ću je sutra, nedjelja je.""Zanimat će vas da pogledate crkvu", tvrdoglavo na-valih, loše podnoseći njegov odgovor."Kasnije. Sada bi trebalo namiriti želudac. Ima li ovdje kakva gostionica?""Dolje, u Radovanima; ali ako izvolite, možda ćemo naći nešto kod mene."Pođe za mnom bez prenemaganja; kako da ga predstavim Palmiri? Predstavi se sam: "Don Miro Ivaković". Palmira me pogleda i on osjeti da mora uz iskren smiješak dodati: "Vaš novi župnik".Žene znaju, i pobožne, i stare, odvagnuti čovjeka i odmah se prilagoditi procjeni kojom su ga obilježile. Moja starica poravna pregaču, popravi rukom kosu, zatim uze brisati stol i stolicu: nema što, pop ili ne, bio je lijep čovjek. "Je li vam po volji malo pršuta, možda prženog s nekoliko jaja?""Vrlo rado", odgovori gost, sjede i ne dodade ni riječi više. Tišina je bila mučna, htjedoh mu naliti vina u čašu, ali on je naglo izvrnu, a to mu nije pristajalo. "Radije bih vode", protisnu.Zbunjivao me, ne dopuštajući da mu se obratim nikakvim pitanjem koje mi se činilo opravdanim. Pojede polako, uživajući u svakom zalogaju, no uzdržavajući se da o215tome govori. Kad je dovršio, ustade. "Hoćete li mi sada dati ključ?" upita me sa smiješkom, ovaj put jedva

Page 195: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

podnm ljivim. e"Od crkve?" požurih da ga poslušam."Od župnog dvora", naglasi. "Crkva mora uvijek biti otvorena." Pružih mu ga ljut na samog sebe.Na balaturi se okrenu. "Onda do sutra. U koliko sati?"Odgovorih mu ne gledajući ga: "Veliku misu obično smo održavali u jedanaest, malu u osam. Poslije je ovu po-tonju posljednji župnik odlučio preskakati"."U jedanaest", odgovori, ali se okrenu i, svjestan naklonosti koja se stvorila između njega i Palmire, pojavi se na vratima: "Hvala, gospođo". "Nema na čemu", odgovori ona, jer je to i očekivala.Kad ostasmo sami, ona dodade: "Simpatičan je". Pokušah sada da je ispipam: "Ti misliš da bi novi župnik stvarno mogao biti pop ...?"."A što bi drugo mogao biti?" uzvrati iznenađeno, gotovo uvrijeđeno, ostavljajući me s mojim sumnjama i sve suprotnijim primislima.Probudi me prasak nekog motora. Potrčah do prozora spavaće sobe i u zadnji tren ga ugledah kako nestaje pognut na snažnom motociklu koji prije nisam opazio. Ista me sve snažnija buka probudi u krevetu u dubokoj noći.Sutradan ujutro, da se ne bih izložio opasnosti da dadem lažnu obavijest, pođoh pogledati da li je još tu. Sapunao je bradu stojeći pred kuhinjskim prozorom. "Uđite", pozva me odlažući četkicu. "Tek je deset", ustvrdi pogle-davši sat na ruci."Vrijeme je da obavijestimo narod."Kimnu glavom uzimajući britvu; ruka mu je drhtala.Zvonio sam dugo, s tvrdoglavim i prkosnim veseljem, zamišljajući čuđenje i primjedbe koje je svaki brecaj izazivao u pojedinim kućama.Dođoše neki od naših, potaknuti radoznalošću, i dobar dio obifdjriz unutrašnjosti koje su se bile već uzajamno povezale ili se još bolje složile s nekima od domaćih216zbog prirodnih zakona zajedništva i tajnovitih zakona privlačnosti. Bila je svejedno nestala svaka razlika u odijevanju, kao i svaka predrasuda zbog različitog mjesta rođenja; mane i vrline zavisile su, kako je to i Bog odredio, od ponašanja određene osobe. Osjetno su se sukobljavala dva narječja: njihovo bogatije hrvatskim riječima, naše talijanskim izrazima iskrivljenim zbog oštrog izgovora suglasnika "z".

Page 196: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Posljednji se stranac odjenuo s dužnim poštovanjem prema obredu. Misno ga je ruho pomalo osiromašivalo, ali još košćatije lice, izreskano u najmanju ruku nervoznim brijanjem, nikako nije bilo s njim u skladu. čim je pri-hvatio kalež, učini mi se odjednom bojažljiv, smeten, neprilagodljiv; kao da je pred nekim nezahvalnim zadatkom, pred naporom iznad vlastite snage. No bio je previše iskrena osoba i, kao što mi se odmah učinilo, potajno nemiran, možda nesretan, pa se prikrivao hinjenom živahnošću i užurbanošću. Izgovarao je svoje molitve teškim, bezbojnim glasom, kao da ih je iznenadno netaknute pronalazio u sjećanju i, za uzvrat, ostavljao širok prostor mojima, iskazujući obzirno i ujedno plaho sudjelovanje, tako da me prisiljavao da mu odgovaram kao i don Stipi u trenucima najveće dragosti. Nikada nisam osjetio toliko pažnje iza sebe, i to upravo na jednoj misi za koje se činilo da sam ja obrednik. Kad se obred ticao samo njega, svodio je pokrete na najmanju mjeru ili se posve otuđivao: čitao je riječi iz misala ne mičući usne i ne uzdižući ruke; pročita međutim poslanicu povišenim glasom s leđima prema puku, pa se okrenu da otpjeva evanđelje, ali za njim nije proslijedio s propovijedi.činilo se da je govorio misu zbog drugih, kao da je prepuštao drugima da služe (osobito meni koji sam u nju najviše uvučen), bilo iz osjećaja poštovanja, bilo iz vlastite nesposobnosti. Da on nije osjećao veliku krivnju, utvrdio sam pri pranju ruku, koje je također sveo na puki simboličan čin odbijajući sklenicu s vodom onako kako me je spriječio da mu nalijem vino u kuhinji. Ali bio je umjeren i kad se služio drugom bočicom, dopustivši da u kalež padne tek nekoliko kapi. Posvećenje je namijenio vjerni-217cima, suprotno od svih drugih popova koji su bar u tom trenutku bili usredotočeni i sabrani. Odjeknu hrvatska pjesma, snažna, koju povede mlinar iz Mluna i odmah je prihvatiše nepoznati glasovi. U dalekim vremenima i kod nas se pjevalo na hrvatskom, ali sada su naglasak i boja glasova bili drukčiji, posve strani. Svećenik je stajao nepomičan pred tabernakulom sve dok zahvalnica ne završi na visokoj noti. Je li to bio njihov župnik? Ili je jedan od šća-vunskih popova, koje su naši preci uporno zahtijevali od umaškog kaptola, dopro do nas koji smo

Page 197: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

se u međuvremenu izmijenili? Možda i jedan i drugi. Što se pak njega tiče, izgledalo je da je on bio jedinstvena razlika koja se čudnovato isticala između njega i svih nazočnih u crkvi.Osjetivši korake koji su se primicali ogradi oltara, za-zvonih zvoncem čim on podiže kalež. Cilik mi zamre u ruci: bio se načas zaustavio prije nego što je prinio kalež ustima, kao da ga ruka nije poslušala; stisnuo je oči da prikupi snagu i proguta vino kao da je otrov. Pokušavao je uvući ključić u ključanicu tabernakula, ja potekoh da mu pomognem, ali je i sam u tom uspio, i dok sam po oltaru tražio pliticu kako bih opravdao svoje upletanje, on se okrenu s piksidom u ruci, izvadi malu hostiju i htjede mi je pružiti. Odmaknuh pomalo glavu, on mi se osmijehnu očima, zažmirivši časkom u znak ohrabrenja i suglasnosti, i pričesti me. S hostijom na nepcu pođoh za njim prema ogradi.Koliko je samo bio polagan i koliko je sudjelovao sa svakim u diobi svetoga kruha. Promatrao im je crte lica kao da ih urezuje u svijest, a možda je njegova nakana bila da se predstavi i upozna sa svim članovima župe, jer kad stiže na drugi kraj kolonade, počeka. Onih koji zakašnja-vaju, koji su neodlučni, ima uvijek i svugdje; ali nikakav šum nije dopirao iz klupa. Malo-pomalo ustadoše dvije žene, zatim jedan čovjek iz desnog reda određenog za muškarce, još dvije žene, drugi ljudi; svi oni koji se ne bijahu pričestili priđoše redom k mramornoj stepenici.Dok je, vrativši se na oltar, čistio i pokrivao kalež, provali pjesma na talijanskom. Poznatim glasovima pri-družiše se mnogi malo prije upoznati; pjevao je i on, vrlo dubokom intonacijom, a mislima daleko.U sakristiji sam osjetio uzbuđenost, zbunjenost, nesposoban da mu se obratim ikakvom riječju: bila mi je po-trebna jedna njegova riječ koja bi mi olakšala muku zbog pričesti primljene bez ispovijedi, gotovo na silu; do drugih mi nije bilo nimalo stalo. Kad se svukao, upita me: "Kako da vas zovem?""Martin", istisnuh slabašnim glasom. "Onda, barba Martine, hoćemo li na ručak?" "Pođimo, velečasni."Zatrese glavom: "U tom slučaju, don Miro". "Pa onda pođimo, don Miro", rekoh gotovo veselo, krenuvši ispred njega.Pred vratima sakristije bila se sabrala cijela skupina vjernika. Istupi mlinar, snažan pedesetogodišnjak sasvim

Page 198: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sijede kose i vrlo crnih očiju; prvi se predstavi pružajući ruku i naklonivši se, a za njim i njegovi zemljaci, i malo pomalo, svladavši sramežljivost, i svi naši koji, da bi pokazali razliku i podičili se domaćim podrijetlom, pružahu obje ruke i pozivahu ga na ručak, na večeru, na užinu, pretjerano uljudni i samosvjesni: "Ako nećete, uvrijedit ću se"Palmira je bila pripravila njoke, s vrpcom u kosi poput služavke. On je malo jeo: u/imao je male zalogaje, često prekidajući jelo da bi pušio. Više je uživao u mirisima domaće kuhinje, u svečano spremljenom obiteljskom sto-lu, znak da je živio osamljeničkim životom, hraneći se neredovito u gostionicama ili u kakvoj javnoj menzi. Opet je odbio vino, tako da je Palmira uzviknula: "Ta vi nemate poroka, gospodine župniče..." i zastala susrevši se s njegovim vrlo pažljivim pogledom. Videći kako još jednom dugo poteže dim iz cigarete, doda majčinski: "Doduše, pušite malo previše, a jedete vrlo malo". On ustade zahvaljujući se i povuče se u župni dvor.Opet je izišao nešto prije zalaska sunca, odjeven blagdanski: u maji s visokim ovratnikom, jaketi i smeđim hla-čama, moglo bi se pomisliti da je neki knjigovođa iz Doma. I ja sam bio promijenio odijelo zbog odluke kojaL218219je u međuvremenu sazrela. On je krenuo motociklom, ja napumpah bicikl. Znao sam da ću naći dekana u Mariji na Krasu, gdje je svake nedjelje pred večer držao misu.Krenuh biciklom uzbrdo prema Vršiću, između bijelih stijena i sparušenog trnja, zarumenjelog zbog doba dana i odmakla ljeta. Kočio sam na silasku prema Farna-žinama, siđoh na kratkoj oštroj uzbrdici što vodi na kraš-ko bilo, gdje cesta opet postaje prilično ravna.Don Zitarić je u sakristiji očekivao prorijeđeno stado vjernika spremno da svetkuje blagdan, dok se u obližnjoj dvorani već plesalo. Htjedoh mu reći kako se želim ispovjediti, ali me on preteče i zbuni. "Konačno imate župni-ka", pecnu me."Da, prečasni.""Vjerojatno ste zadovoljni..." Promatrao me. Kao da je to bilo neko podmetanje koje sam odlučno odbio: "Veo-ma"."On je bolestan čovjek, ne znam od čega", nastavi meko, s nekom hinjenom

Page 199: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

uzdržanošću. "Liječnik mu je propisao seoski zrak, i biskup mu je preporučio, ali nfje naložio, vašu župu koju njegova ekselencija dobro poznaje." Pogodilo me to izrazito, upravo ironično isticanje razlike između preporuke i naloga, više nego poznavanje naših krajeva koje je pokazao meni nepoznati biskup."Zar on ne zavisi od biskupa?" umalo se ne uzbunih.On spusti glas, obazirući se naokolo iako smo bili sami: "Posrijedi je grupica popova, tako ... sui generis\ pomalo nezavisnih ... Jadni naši sveci", podiže oči k nebu."Zar oni nisu popovi?" osjetih kako me izdaje glas."Jesu, jesu", umirivao me. "Dapače, morate iskazivati svom župniku dužno štovanje i sinovlju ljubav."Spustiti glas i naglo ga podići da se čuje čak i na ulici, značilo je da se govor tiče politike. Iako je bio Hrvat koji je došao u područje što ga je i sam tražio natrag, a sada je konačno bilo uključeno u Republiku Hrvatsku, ostao je pop staroga kova, odgojen u koparskom sjemeništu, gdje je čak morao podnositi sva poniženja koja su se mogla' Latinski: svoje vrste, posebno. (Op. prev.)220sručiti na leđa jednog učenika iz slavenskog sela. Ne bih mu više bio spominjao ispovijedi da nije pokazao želju da sazna razlog moga posjeta, očekujući možda nešto u povjerenju, neki sud o novom župniku. Rekoh mu hladno da sam se htio ispovjediti."Zar nemate velečasnoga?" žacnu me. Odsjekoh, prisiljen da lažem i prije nego što sam se prekrižio: "Zbog naše bliskosti, nije mi to po volji, i ne od danas. Gotovo uvijek odlazio sam drugamo da se ispovjedim".Pokaza mi klecalo. Užurbano ispitavši svoju savjest držao sam da nemam smrtnih grijeha, star kakav sam bio. Poslije su izbijali jedan za drugim poput mrlja na već godinama nenošenom odijelu, kojega bi se najbolje bilo ri-ješiti. Pokoja psovka? Podosta njih. Nedovoljno vjere? Gotovo ništa. Ispovjediti se barem jednom godišnje i priče-stiti se za Uskrs... Već se godinama nisam ispovijedao, a poslije mnogo godina primio sam pričest koju nisam zasluživao i koja me još mučila. Moja vjera, ako je to bila vjera, proizlazila je iz povrede jednog tajnovitog zakonika, utvrđenog tko zna kada u najvišim krugovima mjerodavnih, ali tako dobro utuvljenog u dušu da se nametao zakonu što su ga nalagali poštenje i zdrav razum. Otkrio sam

Page 200: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sve, a zatajio upravo ono što me u mojoj dobi natjeralo da biciklom prevalim šest kilometara teške ceste. Strogo uzevši, osim toga što moja ispovijed nije bila valjana, pretvarala se u novi grijeh.Na povratku u Radovanima svratih kod Pavlovića da utažim žeđ pivom. Kako je bila popustila politička napetost sa svojim bojaznima i pritiscima, a javila se zasićenost novim koja je već poticala na ponovno vraćanje dobrim stvarima iz prošlosti, u staroj gostionici uz prorijeđene igrače briškule za nedjeljnih večeri sjedili su za odvojenim stolom zadružni knjigovođe i namještenici, koji su rado prepustili udobniji i opremljeniji buffet u Domu mlađima što su se u njemu tiskali za vrijeme plesnih stanki. Za razliku od ljudi sa sela, te su viđene osobe igrale remi: među njima bio je i don Miro koji me pozdravi podižući sa stola bocu narančade.221Osamdesetogodišnji Gabriele Pavlović, u čast novoga gosta a još više da bi nagradio ljubaznost njegovih drugova u igri, namjestivši se u jednom uglu udarao je u žice staroga kontrabasa. Njegova žena Cesira vukla je noge od tezge do kuhinje ističući svoju omekšalu stražnjicu na kojoj se zaustavljalo oko ponekog pijanca, puštajući da se miješa vonj ustajalosti i plijesni koji kao da je izbijao iz slika s prizorima lova, s mirisom lonaca u kojima je neprestano vrelo. Moj vršnjak Predsjednik, koji mi je proširivao vidike svijeta svojim putovanjima po dalekim malim državama, sada već bez traga namrgođenosti, bio je postao stariji gospodin u besprijekornom, prugastom odijelu s dvostrukim kopčanjem, držeći u desnoj ruci filigranski ci-garnik bosanskih obrtnika, koji su već bili otvorili dućančić u Umagu. Ako bih se sjetio prve slike na tom zidu, evo kako se mogla uobličiti moja životna priča: od Franza do Josepha, od Franje do Josipa.Dok su se miješale i dijelile karte, don Miro je slušao i pratio duboko jecanje kontrabasa laganim kimanjem gla-ve: bio je opušten za gostioničkim stolom kako ga dotada nisam vidio. Polaskan, stari je gostioničar otezao notu, da bi hitro prešao na slijedeći stavak. Na glasno odobravanje koje je izmamio, odgovori: "Nisu to više ona vremena, lijepi moj šjor župniče", i završi zvučnim smijehom koji je na kraju nadjačao napadaj stvarnog kašlja.Uđe hrvatska učiteljica, lijepa tridesetogodišnja Zagrepčanka, vrlo tamne kose i vrlo bijele puti; dolazila je po

Page 201: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

mlijeko što ga je netom pomuzao visoki pogftiljeni sluga, koji se brinuo za staju a za to dobivao ležaj na sjeniku, jelo i piće kojega ovdje zacijelo nije manjkalo. Pohotni pogledi pratili su je sve do kuhinje. Kad se vratila s punim lončićem, Gabriele joj se nakloni predlažući glasno da bi ga svi čuli: "Ostanite malko s nama, gospođice". Dobro ga poznavajući, znao sam zbog koga je, više ili manje samovoljno, uputio taj poziv. Don Miro je odmjeri udišući dim. Odlazeći, ona ljubazno odgovori gostioničaru: "Nemam vremena, hvala", ali kad joj se pogled susretnu sa župni-kovim, smjesta postade tvrd.Velečasni je dolazio na ručak i večeru k nama, a zahvaljujući njegovoj naklonosti i ja sam jeo kao u doba An-toniova školovanja. Bunio se hoteći da plaća obroke kao u gostionici, ali mi nikako nismo na to pristajali. Tada reče da će nam mjesečno davati neku svotu, jer sam nije znao skuhati ni dva jaja. Opet smo odbili. Dade nam na znanje da će on već naći rješenje, i iziđe prijeteći nam prstom.Vrati se popodne s motorom prekrcanim alatom i građevnim materijalom, u pratnji kamiončića koji istovari na moje gumno pijesak, cement, vapno, omote pločica i sudoper. Na naše iznenađenje, na moje nove prosvjede, reče mi da ga pustim na miru. "O računu ćemo kasnije", zaključi razgovor i otpravi vozača. Odmah savjetova našoj kuharici neka sa svojim posuđem prijeđe u njegovu kuhinju. Ona koja bi s takvim župnikom vjerojatno rado ostala u župnom dvoru, iako prosvjedujući poče prazniti < kredenc i naćve.Nikad ne bih pomislio da ću jednom popu morati biti i zidarski pomoćnik. Zadužio me da pripremim žbuku, a on je dotle otukao onw staru pod pokrovom nad ognjiš-' tem i nad Palmirinim vedricama. Sišao je da mi pomogne miješati, koreći me što škrtarim s cementom, a onda napuni veliko vedro. Nabacivao je žbuku na ogoljeli i vodom poprskani zid brzim i sigurnim potezima zidarske žlice, ne promašujući nijednom. Kao da je zanat zidara koji oduzimajući i dodavajući poravnava žbuku bio za nj stvoren. No s kakvom je tek točnošću i umijećem počeo postavljati bijele pločice. A pokaza se i spretnim električarem sigurno sijekući žice, guleći ih štipaljkama, namještajući viseću lampu da mu osvjetljava pregradu koju je trebalo ponovo podignuti. Bio je dobro raspoložen pri poslu; a pogotovo ja koji sam opet ćutio odlučne udarce i drage mirise, ovaj put u svojoj kući. Slušao sam ga

Page 202: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

kako zvižduče neki jednoličan napjev, a kad sam, da sperem prašinu iz grla a još više da istaknem zadovoljstvo koje mi je ispunjalo grudi, potegnuo dobar kvarat bijeloga, on primijeti: "Pomoćnim radnicima vino, majstorima vodu". Htjedoh natočiti u njegovu čašu uzviknuvši: "Bar malo bevande!" "To ne", usprotivi se, "ili cijelo ili ništa".222223Poslije toliko godina miševi se u župnom dvoru raz-budiše na miris Palmirine palente. Kakva lijepa večer, takve više nisam očekivao; a ne bijahu drukčiji ni dani dok su trajali radovi. Dok je on, pretvorivši se napokon i u vodoinstalatera, postavljao sudoper, ja sam u vrtu kopao kanal i rupu za priključak.Dođe jedan mladić koji se bio smjestio u Ludovicovoj kući i radio u vodovodnom poduzeću. Radili su pognuti i oznojeni rame uz rame, dodajući jedan drugom engleski ključ, zavrtnje, stupu. U Palmirinom sudoperu, bijelom i blistavom poput zdjele, prasnu crvenkasti mlaz, zatim po-teče bistra i svježa voda. Starica nevoljko napusti župni dvor, ali je priznala da bi joj za pripremanje jela u obnovljenoj kuhinji sada bila dovoljna i jedna ruka.Don Miro je malo uživao u plodovima svoga djela. Odlazio je ranim jutrom sa svim alatom pomiješanim u jednoj naprtnjači i vraćao se kasno uvečer. Bio je slučajno svratio kod neke starice koja je živjela sama u Lazarima pod krovom poduprtim bagremovim stupom. Popravi joj ga, ali poluuzeta bakica morala je radi svojih potreba izlaziti u vrt; don Miro joj načini zahod. Već su bila stigla lijepa vremena kad su se u dućanima Doma redali strojevi za pranje rublja, hladnjaci, električni i plinski štednjaci omotani najlonom. Ljudi su dobro živjeli. Bar jedan sin, ako ne muž, a u mnogim slučajevima obojica, radili su ii Cementari ili u drugim društvenim poduzećima u Umagu; plaća ili plaće ostajahu netaknute, jer se i dalje živjelo od onoga što su davali staja i polje. Neke su žene u turističkoj sezoni bile zaposlene po hotelskim sobama ili kuhinjama restorana. Natjecale su se međusobno pokazujući kupaonicu s tušem, kuhinje bez mrlje i bez mirisa dima, sobe s kaučem i televizorom - zbog mnogo manje razmetanja Ludovico je dvaput zatvaran, a može se dokazati da su njegovi preci, kao uostalom i grofovi Lazarići i Bonifazijevi, živjeli u turobnim sobetinama.

Page 203: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Okretni i previše dobri župnik blanjao je i žbukao po kućama starih i najpotrebitijih, ali se nije znao oduprijeti ni ljubaznim, upravo laskavim molbama mladih gospođa.One, smatrajući da bolje od njega poznaju pravo muško zvanje i njegovu popovsku lakoumnost, pokazivale su spremnost da mu plate u naturi (i tako bi još zaradile). Nesposoban da kaže ne, kad sam imao sreću da ga sret-nem, ugledao bih ga s očima zacrvenjelim od žbuke i s rukama izjedenim od cementa. Za uzvrat, zajedno s pako-stima koje su ga, kako su mjeseci prolazili, proglašavale ocem njegovih krštenika, nedjeljom je imao u crkvi svoje revno stado kojemu se ubrzo pridružio zbor dječačkih glasova. Veće sudjelovanje vjernika u obredu dopuštalo mu je da vlastito svede na najmanju mjeru; i ako bi pjevana misa potrajala mnogo dulje, on bi za vrijeme glorije i kreda sanjario u stolici namijenjenoj biskupu gledajući u strop; a što se tiče pričesti, sad ju je već davao svakom tko bi jasno pokazao da je želi. Je li bio nanjušio pravu ćud ovih ljudi?čekajući ga s pokrivenim tanjurom, Palmira se mrštila na me jer sam dotle postio. "Zbog čega si zavidna?" is-kalih se jednog dana. "Sto?" okrenu se ona srdito. Ustadoh: "E, onda ti moram reći da si ljubomorna!" "Stara bu-dalo!" uvrijedi se, a brada joj je drhtala. Siđoh u podrum; nisam više imao želje za jelom, a još manje za svađom.Don Mira su svi voljeli, ali svatko mu je pokazivao naklonost zbog različnih i upravo suprotnih razloga. Djeca zato što ih je vodio u Dom na sladoled ili čokoladu ne uznemirujući ih pitanjima iz katekizma, starci zato što je s njima dijelio cigarete i pomagao im da napisu pismo djeci rasutoj po svijetu, mjesne vlasti gledale su u njemu bivšeg partizana, obitelji koje su došle izvana svoga župnika^, ovdašnje obitelji Hrvata koji se nije opirao drugom jeziku, siromašni su mu bili zahvalni zbog prirodne prijaznosti, službenici su držali da je njihove intelektualne razine, radnici da je blizak njihovom zvanju i njihovim samačkim sklonostima. Znalo se pouzdano da organi kojima ga je opskrbila majka priroda djeluju kako treba; ali to mu nitko nije u grijeh upisivao, bilo zato što je moral općenito oslabio, bilo zato što se od njega nisu ni mogla očekivati teška odricanja.1 Hrvatska riječ u izvorniku. (Op. prev.)224

Page 204: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

15 - Bolji iivot225LJedna jedina osoba pokazivala je prema njemu otvoreni, razmetljivi prezir, lijepa učiteljica Zagrepčanka zato-čena u dvjema hladnim središnjim sobama Radovanova zdanja, koje se za dvije godine otvoriše, kako se činilo, na kratko vrijeme, samo nekom kolegi na službi u Novigradu. Ona je vjerovala u Partiju, a još više u vlastito poslanstvo: zgrada koju je jutrom zapremala s učenicima uzdizala se samo zato da se suprotstavi zgradi povjerenoj mojoj metli. Nije me pozdravljala, a ni ja ni centimetra nisam priklanjao glavu. Don Miro je bio prvi pop koji je rastao na tlu gdje je ona već bila pustila korijenje nemajući povjerenja ni u koga. A kako bi ga mogla imati? Njeni su se učenici među sobom zadirkivali na talijanskom, iako su bili jedini u obitelji koji su ispravno čitali pisma iz općine koja su stizala u plavoj omotnici, mjesni predstavnici s otvorenom su drskošću suprotstavljali interese zajednice, a često i vlastite, interesima ustanove za planiranje, sa seoskim ženama također Hrvaticama mogla je u najboljem slučaju izmijeniti nekoliko prigodnih riječi, knjigovođe i namještenici Doma, iako oženjeni, prostački su joj se udvarali: općenito, muškarci su je držali lakom ženom koja se opire samo zato što je građanka puna sebe, prezi-rući njihovu nižu razinu. Ovaj se pak pop bio odmah sprijateljio sa svima, zahvaljujući nekoj ponižavajućoj susretljivosti, gotovo sluganskoj, do koje se ona nikada ne bi bila spustila, a koja je odgovarala neiskrenom suparništvu. Smetalo joj je, toliko da se ljutila na samu sebe što se na to morala vraćati češće nego što je htjela, što je znala da on nije revan pop i da je potajno na njezinoj strani.Na jednom zatvorenom sastanku u takozvanoj dvorani kulture u Domu, u kojoj su se vidjeli samo stalci članova orkestra, optuži ga iza leđa da joj kvari i odvraća djecu, da se protuzakonito bavi raznim zanimanjima na štetu pojedinih izučenih stručnjaka. Malo je nedostajalo da ga ne okrivi i zato što posjećuje gostionice, što ne nosi reveren-du i što se druži sa ženama poput ostalih neženja. Tako su je barem shvatili oni koji su bili na sastanku, većinom strastveni kartaši koji su se, čim bi se spomenula učiteljica Zora u nazočnosti župnika, rječito nakašljavali.

Page 205: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

226On se zanese i odluči da je za zabavu zadirkuje. Što ga je više izbjegavala i opirala se, to je više don Miro obi-lazio oko nje svojim snažnim motociklom obasipajući je pozdravima i ironično ljubaznom pažnjom. Njegovi prijatelji iz gostionice shvatiše da su izgubili druga za igru, žene iz Radovana besplatnog popravljača, ja druga za stolom i poštenog župnika unatoč glasinama koje su se širile na njegov račun, onoga dana kada je on ispred škole, sjedeći na motociklu, uvuče u razgovor o visokoj politici, u koji se nijedan od nazočnih nije mogao uplesti.Jedan takav razgovor morao se držati utvrđenih pravila diskusije. Uši znatiželjnika ogluhnuše, a za one koji su onuda prolazili pod bilo kakvom izlikom, vrijedilo je samo ono što su vidjeli: poglede koji se nisu odjeljivali, usta koja su se otvarala sad na uvredu sad na smiješak, tobožnje prijetnje kažiprstom, živahne pokrete glavom, oči koje su se zamagljivale od ironičnog odgađanja. Politika je služila samo kao izgovor za zbliženje, kao što bijaše opravdano ili neizbježno, dviju najdarovitijih osoba u župi i mjesnoj socijalističkoj zajednici, koje su bile različita spola, izgledale još mlade i živjele same. Razgovor se nastavio sve do kamenitih stuba Radovanovih. Don Miro se nakloni smiješeći se, ona pruži dugu hladnu ruku i žurno se uspe da bi snažno zatvorila vrata i otrčala vjerojatno pred ogledalo.U dugim zimskim večerima, zajedno s mojim i Palmi-rinim još je jedno uho, od nas kilometar daleko, pokuša-valo da kroz buku autobusa i automobila razazna praska-nje motocikla. Don Miro se vratio remiju, a učiteljica Zora opet je dolazila kod Pavlovića ne samo radi mlijeka: sada je tražila jaja, kobasice, cigarete svake vrsti i boce likera. Njezini posjeti, manje užurbani nego prije, čudili su sve upravo zbog ravnodušnosti onoga zbog koga su bili izmišljeni. Odjednom bi se učinilo da se sjetio njezine nazočnosti, pa bi prekidao igru i odlazio da je pozdravi pred tezgom. Gabriele Pavlović napuštao je stolicu u kutu blizu peći da bi njih dvoje imalo dostojniju poslugu. Ali ona je rijetko prihvaćala piće, zadovoljavajući se izmjenom doskočica od kojih se razabirao samo nehajno uzdržan ili još227češće prijekoran ton. Da je to mogao učiniti naočigled tolikih pogleda, on bi je

Page 206: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

možda pomilovao po čelu kao tele koje je tek osjetilo da su mu izbili rogovi. Nije potrebno dodati da je njih dvoje, prema općem mišljenju, već "razgovaralo", ili pak da se stvar primila; ja sam međutim u tome vidio nekakav izazov. Pričali su da se jednoga jutra u školi neki dječak zadužen za otvaranje prozora revno okrenuo da je obavijesti: "Prošao je gospodin župnik", a ona ga pobjesnivši udarila kako se nikada nije usudila udariti nikoga od svojih učenika.Jednoga popodneva ona se pojavi u našoj uličici, dolazeći prečicom i šmugnuvši pored zvonika i crkve ne udostojivši ih ni jednoga pogleda. Ja se poput budale sti-snuh uz prozor, ali je Palmira zauzela cijeli otvor da po-gleda vragu u lice. Velečasni je bio kod kuće, susret bi se bio i onako dogodio. Ona se ogleda naokolo, svrnu okom na otvorene kapke i stade se polako penjati stubama, praćena zlaćanom svjetlošću. Pokuca.Don Miro otvori ne mogavši na vrijeme svladati iznenađenje, a još manje radost. Nakloni se i uvede je držeći je za ruku."Besramnica!" propišta Palmira i skide pregaču."Što namjeravaš?" pogledah je namrgođeno."Spriječiti je da ne učini zlo."Zgrabih je za ruku. "Zaista si luda."Istrgnu se. "Ne poznaješ ti tu vrstu žena, spremnih na sve. Ona da mu upropasti dušu radi nekog svog prljavog hira. Ama neću joj to dopustiti!"Nikada je ne vidjeh tako bijesnu; s nekim mladenačkim žarom davala je oduška svojoj starosti."Hoćeš li njoj staviti brnjicu ili ćeš njega vezati lancem?" podbodoh je da bi uvidjela svoju nerazumnost.Skrenula je na načelno pitanje koje je veću krivnju, ako ne i jedinu, bacalo na njezina miljenika: "Nikada neću dopustiti da se u župnom dvoru događaju nečasne stvari. Ili ćeš poći ti, ili idem ja".O predloženom izboru nisam imao nikakve dvojbe, ali sam nastojao dobiti u vremenu, dok je ona, boreći se upravo s vremenom, bila otvorila vrata.228"Eh!" ražestih se, "ni među mačkama takve se stvarine događaju tako brzo."Moram priznati da je nešto od njenog gnjeva prešlo i na me, izazivajući u meni blagi nemir. Bilo je to dijelom zbog župnog dvora koji sam povezivao s ostalim dvjema građevinama, ali još više

Page 207: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

zato što se u meni bila probudila neka očinska zebnja, ne toliko zbog samog čina koji se mogao i dogoditi i koji nisam držao nepopravljivim, koliko zbog posljedica koje je mogao ostaviti u jednoj nesigurnoj, tužnoj duši, već uznemirenoj zbog nekog meni nepoznatog i tek odnedavno stišanog vihora.Mučno poniženje za muškarca pratilo me dok sam se peo stepenicama i sledilo me pred vratima."Naprijed!" odgovori župnikov glas na moje neodlučno kucanje. Oglasih se već na balaturi, a on me pozva daprodužim do ureda.Lijepa Zagrepčanka bila se stisnula u naslonjaču podno peći od zelene majolike, utegnuta u bijelom krznenom kaputiću, izduženih žutih očiju od topline, prisnosti razgovora i konjaka kojim je tek bila ovlažila ustašca, crvena i okrugla poput trešnje. "Šteta što je pop", zatekoh se u misli, sasvim odstupajući od svojih načela, ali ni jednog trenutka ne zažalih za minulim životom, jer to nije bio zalogaj za moje zube; pravi odgovor za moje pokazivanje i skrivanje ipak bi bila zaslužila.Don Miro je stajao s upitnim izrazom lica, a ona ponovo uze čašicu u ruku. Morao sam izmisliti razlog za svoj posjet koji mi se činio još nametljivijim i bijednijim nego što sam se bojao. Ako mu najavim kakav slučaj umiranja, osiromašit ću ga u njezinim mladim očima; ako izmislim kakvo krštenje, izložit ću se opasnosti da zaoštrim njihovo političko suprotstavljanje. Uklonih teškoću jednim vjenčanjem koje je na veselje svima, ali zacijelo nije dvoma zaljubljenima - pretpostavljajući da su to bili - isključenim iz te najprirodnije krune svemu za kojom osobito žudi žena."Ima vremena sve do subote" otpusti me, prvi put pomalo uznemiren. Duboko se poklonih u znak ispričavanja, i sada je bilo savršeno uzaludno,,.da odem svojim izvještajem dotući suprugu koja je možda očekivala sramotna otkrića•: ' • 229Siđoše poslije nekoliko minuta; kao pristao par prije-đoše crkvište i nestadoše na prečacu od skorenog blata. Živice polegle i ogoljele zbog hladnog godišnjeg doba omogućiše mi da ih gledam kako čvrstim korakom idu duž polja prošaranih divljim radićem, prvom travom koja se pojavila u novom godištu što se polako osvješćivalo. Hodali su jedno iza drugoga duž trsja koje je ostalo neuredno još od

Page 208: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dana berbe. Zastadoše pod jednim hrastom koji je cijele zime bio sačuvao dobar dio suhog lišća, ali ga je nedavno morao stresti zbog iznenadno nabreklih pupova. Mnogo je pridonijela priroda, naš krajolik koji smo tako malo cijenili, neizbježnom zbliženju dviju osjetljivih i osamljenih duša. Nije na meni bilo da sudim njima ili ikom drugom. "Neka Bog bdije nad njihovom sudbinom", rekoh u sebi ulazeći u crkvu da brišem prašinu.Nalazim se pred klupkom koje je teško razmrsiti, jer se nije lako odjednom otresti često opravdanih primjedbi satkanih oko njihova odnosa i vratiti se na vlastito uvjerenje potkrijepljeno činjenicama. Radovanova kapija iz sedamnaestog stoljeća, skorena od ostataka zelene glazure, otvori se muževnom župniku istoga dana kad je župni dvor možda prvi put ugostio jednu gospođu koja je došla u posjet iz obične pristojnosti.Don Miro se doista pojavljivao u zoru, kad sam već bio na nogama: na njegovim smanjenim i zacrvenjelim očima nije se vidjelo da su doživjele ni iscrpljujuću klonulost ni neporočni polusan. Vraćao se prije s neke iznuru-juće prepirke koja ga je ipak zadovoljavala, možda zato što je iz nje na neki način izlazio kao pobjednik - prvog tjedna njegovo je raspoloženje i dalje bilo izvrsno, kad mi je nazivao dobro jutro upućivao mi je neki neodređen pozdrav rukom koja je grlila sve vidljive stvari naokolo, uključivši sunce koje se rađalo. Međutim, već je bio počeo, ili bolje rečeno nastavio, piti. Prema mom novom tumačenju, na koje me nagonilo njegovo odricanje tijekom pet minulih godina, konjak i rakija kojima se sam služio između jedne i druge cigarete u najstarijoj kući župe i koje je naručivao umjesto narančade u Pavlovićevoj gostionici,230kao i nedjeljni odlasci u lov, pomagali su mu da se oslobodi inače stalne napetosti i da učvrsti vanjsko držanje, jačajući možda zadovoljenu svijest čovjeka koji se našao u delikatnoj situaciji. Bile su to nadasve prijeporne nagrade (nazovimo ih ipak manjim zlima) koje je sam sebi dopuštao da bi nadoknadio otpor, odbijanje ili stalno odgađanje da stupi u potpunu vezu. U rijetkim prilikama, kad je još dolazio k nama na ručak nedjeljom poslije mise, ili pošto bi istresao lovačku torbu na Palmirin stol, ispijao je u malim gutljajima čašu vina, ali je drugu

Page 209: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

odbijao. Moja žena, više nego što se na nj mrgodila, rječito je uzdisala i odmjeravala mu gustu juhu i pečenje, pomalo zato da mu pokaže kako je našao lijepu ljubavnicu, ali nije novu kuharicu, pomalo i zato da mu jače ne zagriju krv. Ja sam je sažalijevao: nesvjesno se ponašala kao majka prema sinu koji je pošao putem koji ona nije odobravala - a ne bi se uostalom moglo reći ni da su moja privrženost i moje zebnje bile drukčije naravi.Jedne se nedjelje na vratima crkve pojavi učiteljica Zora, s doličnim svilenim rupčićem preko crne kose. Ugle-davši je, don Miro stisnu zube u znak negodovanja što sam samo ja mogao opaziti. Kretao se nezgrapno, ne pod-noseći albu koja ga je sputavala, ni planitu koja mu je padala s nekada snažnih ramena; molitve mu nisu dopirale do slušatelja, među kojima se već pronosilo iznenađenje i zajedljivo zadovoljstvo. Ona ne prijeđe prag vrata, stojeći na granici dvaju prijepornih prostora, i udalji se malo prije kraja obreda, da se ne bi morala miješati s vjernicima na povratku u Radovane i Lazare, koje vidjeh kako vrlo žurno odlaze, zbijeni u jedinstvenoj skupini.Nasuprot tome, Palmira je za ručkom pokazala dobrohotnu radoznalost od koje je postajala živahna i gotovo vesela. Gospodin župnik je bio navukao na se klevete samo zato što je htio privesti crkvi jednu grešnicu koja je utuvljivala u dječju dušu načela protivna svakoj vjeri? Ili je pak ona učinila prvi korak predaje imajući pred očima, ne sasvim nemoguću, a još manje u jednom takvom poretku sablažnjivu, mogućnost braka ili pak običnog prilež-ništva koje su sve manje kudili?231l1Varala se ona, varali su se i drugi. Koji dan ranije, na jednom pogrebu, prolazeći ispred škole s prozorima bez kapaka, nazreo sam tamo lice iza zamućenog stakla kako traži i zatim prati osobu ogrnutu crnim pluvijalom na čelu povorke. Ja sam bio negdje po sredini, nastojeći da dva reda svedem na jedan kako bi mogli prolaziti automobili. Što sve nisam pročitao i vidio u onih nekoliko sekundi u tim izduženim očima koje kao da su izbijale iz magle: stid, gorčinu, pobunu i beskrajni neki osjećaj boli. Iduće nedjelje kao da ju je nešto odvuklo da ga promatra u obavljanju njegove službe, s onim čudnim omraženim plaštem na sebi, koji kao da je niknuo na njegovu izmicanju, još prije nego što je bilo utvrđeno, oduzimajući joj ga bez

Page 210: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ikakvih nagodbi. Vjerojatno je i ona stekla neko vjersko znanje u djetinjstvu (bila je rođena prije rata, i to u gradu koji je nekoć bio tvrđava slavenskog katoličanstva, posebno zato što je bio suprotstavljen srpskom pravoslavlju s kojim je graničio). Tome treba dodati u osnovi iskrenu narav djevojke iz naroda koja je stekla obrazovanje što joj ga je samo narodna vlast mogla pružiti, te je sporedan bio cio niz osobnih žrtava; bačena naposljetku u seoce gdje je kišilo ili sniježilo šest mjeseci u godini, dok su preostali mjeseci kipjeli sokovima i zvukovima kojih se ona morala lišavati, kolebajući između jednog ne previše upadljivog odvajanja i nadziranog sudjelovanja. Stoga u ljubavnom doživljaju koji je stizao do vatrenog zanosa, ili već bio skrenuo na izrazito spolno područje, ona nikada ne bi mogla dati prvi poticaj. Bila bi ipak popustila, kako se to možda dogodilo godinu dana unazad bez ozbiljnih posljedica, u slučaju da je druga strana pretvorila strastveni žar u početak čina, makar samo u otvorenom iskazivanju želje.Don Miro (kako li ga je intimno zvala?) vršio je na nju i dosljedan i oprezan pritisak, nastojeći osobito da u nje-zine ruke preda svu toplinu koja je ostajala djetinjska i ujedno očinska, i nije, dakle, mogla imati produžetka. Ali ono što je za nju moglo značiti polaznu točku, ili pak neshvatljiv zastoj, za njega, popa koji je volio kockati sve do granice dopustivog, i malo preko toga, bilo je jednako najvećoj odvažnosti, cilju koji se ispunjavao samo uz uvjet da232pokaže da ostaje cjelovit. Rodio sam se i dugo živio u jednom svijetu gdje ono što te najviše pritišće obično tražiš kao šaku soli, čašu vina; nikada se nisam upuštao u izravan grub zahtjev, što je međutim za sve moje drugove, barem po njihovu pričanju, čini se imalo naizmjeničan ali jasan odgovor, bez sjenke gnušanja ili smućivanja. Međutim, bijah naučio već od rođenja kako se počinje sa ženom i poslije nastavlja. Bez obzira na njegova osobna uvjerenja i možda dublju unutrašnju smetnju, baš je to njemu nedostajalo, i upravo je u tome on ostajao pop jednak svim ostalima koje sam poznavao, s tom razlikom što su njegova prostodušnost i muževnost mogle učiniti da se osjeća nezgrapnim, neskladnim i smetenim, onako kako je to bivalo na oltaru pred obredom

Page 211: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

koji ga nije zanimao i koji mu nije bio prirođen.U proljeće često ju je izvodio da šeću po puteljcima koji su se sada ponovo gušili u zelenilu i gdje je šuškao ži-votinjski svijet, da sjede na djetelini po livadama, obmanjujući se možda da će ih pramaljetno bujanje oboje u isto vrijeme opojiti, ali i zato da bi pokazali kako nemaju ni od koga ništa skrivati. Ona je pristajala na to dijeleći istu nadu, da bi zatim vidjela kako je uzalud ozloglašena i kanda obmanuta. Bili su to popodnevi napeti do granica fizičke podnošljivosti, jer se rastanak činio njoj toliko više prirodnim i bliskim sred pune danje svjetlosti, koliko se njemu činio nepovratno dalekim. Izlazili su baš pri nepristranom svjetlu sunca na zalazu podbuhlih očiju, nalijećući na ljude iz sela koji su prikrivali svoje mišljenje uvredljivo za nju, a za njega prije ponižavajuće negoli nepravedno.Zora je kanila donijeti odluku, i dok se uvjeravala u njezinu opravdanost, i već bila na putu da je ostvari, začu moju zvonjavu koja je objavljivala početak mise. Odjenu se na brzinu, možda se vratila tražeći nešto čime bi pokrila glavu, i uputi se prečicom da ne bi morala proći ispred zatvorene škole i gostionice u Domu otvorene nedjeljnim besposličarima koji nisu bili vjernici. Rijetko se događa da u stvarima srca nađe mjesta riječ odluka, još je rjeđe da ono posluša zdrav razum, mudrost, ono što bih nazvao pukom razložnošću. Ipak se usuđujem pretpostaviti kako ju233Li* "r-1je pogled na voljenog čovjeka u crkvenom ruhu, za me svetom, predanog njegovoj zajednici vjernika, morao na-gnati i na poštovanje. I što je više on pokušavao, susrevši njezin pogled, da se prikrije i ponizi, to se više ona osjećala za to odgovornom. Ne zato što ju je uznemirivao vjerski obred, koji se izvrgavao opasnosti da se sroza ili sasvim izopači; nju je povređivao i zbunjivao njegov samoprijegor, njegov osjećaj stida: neko opiranje, možda ne tako jako, ali otvorenije i obeshrabrujuće, koje je potvrđivalo ljudski pad koji je postojao prije njezinog pojavljivanja, a sad je napadao vjeru drugih osoba.Prekid nije nastao naglo, pa me i ta okolnost ohrabruje da vjerujem kako njihov odnos, kao što nije imao početka, tako nije stigao ni do kakva svršetka. Don Miro stade još više piti, ne zato

Page 212: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

da nadoknadi sve očitije odricanje, nego gotovo zato da pokaže kako je za neizbježno ohlađenje bila odgovorna samo njegova savjest. Kad bi se pojavio po-napit, ,?u j njegovim očima, a na žalost i u njegovu zapinjanju jezikom, pored ponosa i gordosti, pored mučnog uvijenog hvastanja, javljao se neki prezir prema samom sebi koji ga je svrstavao među nepopravljive pijanice. I tako smo to razdvajanje svi pripisali pojavi jednog poroka zbog grižnje savjesti.Pa ipak, vraćajući se iz mlina u Lazarima jedne večeri bez mjesečine, opazio sam dvije uspravljene prilike, goto-vo naslonjene na zid Radovanove staje. Prepoznah nju po nekom kričanju koje je moglo biti i podrugljivo smijanje, i obuzet negodovanjem već se htjedoh umiješati, kad se učiteljica naglo okrenu i trčeći prijeđe ulicu, tresući se sva od plača. Umjesto njihova prvog i posljednjeg zagrljaja bio je to pad, a za nju mučno pridržavanje jednog pijanca. Vidjesmo ga kako se teturajući vraća nekoliko sati kasnije, kako dugo traži ključ i pokušava ga gurnuti u ključanicu. Bezglasno plačući Palmira ozbiljno primijeti: "Vjerovao je da će osvojiti njezinu dušu, a izgubio je svoju"Bio je lipanj, za koji tjedan imala je završiti škola. Potaknut prizorom u kojemu sam neopaženo sudjelovao, od-lučih ući posljednji put u staru kuću. Učiteljica Zora ispitivala me pogledom, uvjerena da joj nosim neku poruku.234Suočena s mojom nelagodnom šutnjom odluči da otvori vrata i da me pozove unutra. Više od pola stana skrivalo se iza pregrade od šperploče, svodeći se na prostrani hodnik podijeljen na kuhinjicu, dugu sobu za primanje i spavaću sobu što sam je jedva razaznao kroz pritvorena vrata. Tu je vladao neki ženski nered na koji nisam bio pripravan: knjige, časopisi, ploče na stolu, na podu i pomalo posvuda, zajedno s ponekim dijelom odjeće koji je regbi Iju-tito odbacila i iz kojega je možda izbijao fini miris koji je povećavao moju stidljivost. Ali najviše me pogodila, zbog svoje strogosti i gotovo mračnosti sred tolike vesele zbrke, slika predsjednika Tita na privremenoj pregradi polu-mračne sobe za primanje, uokvirena vijencem od sjajna papira u bojama naše nove zastave.Ponudi mi da sjednem na jedan kauč, između dva jastuka s plavim i crvenim vezom, svojstvenim pučkoj narod-

Page 213: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

noj izradi; ona je stojeći, niža jer je bila u papučama kao muslimanka s Golog Vrha, očekivala moje riječi."Gospođice, ne znam ni sam zašto sam došao da vas uznemiravam", jedva sam izustio.Tišina postade još napetijom. Iznova prikupili hrabrost: "Ali želim vas također uvjeriti da me nitko nije poslao". Pogledah naokolo: "Lijepo ste ovo uredili". Ona ne prihvati. "Eto: ono što i vi znate. Netko pati, a čini mi se da patite i vi. Ne znam da li je to pravedno. Ne znam može li se tome naći lijeka."Glas joj postade dubok, pomalo načet u svojoj sigurnosti: "Ja sutra odlazim na odmor"."Škola još nije završila..." zapeh ja svojim šaljivim i neuspjelim prijekorom."Ovih nekoliko dana doći će da me zamijeni novi inspektor."Bio je to najmlađi Stokavac, Mirov sin i barba Ivin unuk, koji je tek završio sveučilište u Zagrebu i sada bio direktor gimnazije u Umagu. "Vrijedan^mladić", nesmotreno nadovezati, "naš je, rođen je ovdje"."Ne poznajem ga", glatko odsiječe, ali s lakim prezirom namijenjenim svima koji su rođeni ovdje. Očito se235lsa mnom pozdravljala. "Pa onda, ugodni praznici", pro-mrmljah.Otprati me do vrata, i tek kad ih je otvorila zahvali mi, ne znam da li zbog dobrih želja ili zbog posjeta.Sutradan otputova i ne vrati se više.Don Miro prijeđe od stola za remi za stol s igračima briškule; ali je često zastajao pored tezge, gdje su ga po-zdravljala četiri ozloglašena pijanca koji su pili na tuđi račun. Gdje će se drugdje psovati, ako ne u gostionici? On je isprva hinio da ne čuje, ali je sada na svaku psovku upi-rao kažiprstom u krivca i primoravao ga da plati kvarat vina, namijenjenog jednom od drugara nagnutih sve do školjke za pranje čaša. Ako se na novu globu moralo čekati, opsovala bi pijančina sasušena grla i tako morala pričekati dok ne dođe na red. Bila je to igra koja je zabavljala prisutne i donosila neočekivani novac u Pavlovićevu blagajnu. On je ipak nastojao da izbjegne njezina pokretača i jedne večeri, kad je župnik uporno nastojao da se zadrži i nakon gašenja središnjeg svjetla, stari krčmar naredi: "Zatvoreno je za sve!" i povuče se u kuhinju puštajući da naredbu izvrše žena i grbavi sluga.Možda je i gladovao, ali se sramio da ode Palmiri. Zvao me dolje namigujući prema konobi. "Nešto sam ožednio ..." šaljivo je pročišćavao grlo. Gledao sam ga nemoćan kako drhtavim rukama

Page 214: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

grabi i prazni bokal, stišćući do kraja svoje mutne oči; ali mnogo je puta zatražio da mu napunim bocu i ostavljao mi u ruci nekoliko novčanica koje sam morao primiti da ga još više ne ponizim. Palmira mu je na kuhinjskom stolu ostavljala prepune i dobro ugrijane tanjure koje on ne bi ni dirnuo.Pojavljivao se na nedjeljnoj misi s većim brojem posjekotina nego obično, ili s bradom od nekoliko dana. Pred njegovim zamućenim pogledom vrtoglavo su se okretale, rojeći se, klupe, lica vjernika, svete slike. Katkada sam primjećivao kako stišće oči naprežući se da dozove u pomoć svu preostalu snagu i razbor. Pratio sam ga uzdržana daha, bojeći se da ne padne na zemlju s kaležom ili, još gore, s piksidom u ruci. Oči svetaca, Djevice i Kris-236ta, sve do jučer začuđene, sada izgledahu prestravljene. Zlobne li poruge za me, koji sam ga posluživao, što sam morao utvrditi kako se sada drukčije odnosi prema skle-nici s vinom i kako žuri da stigne do pričešća kako bi se domogao kaleža i ispraznio ga na dušak. Iako sam osjećao korake iza leđa, nisam htio izgovarati confiteor kojim se najavljivalo iskanje svetog kruha; i starice koje su se okupljale u jatu kao ovce, morale su se vraćati u klupe jedna za drugom kao koze.Ohrabren što je stigao do kraja, jedne nedjelje htjede izgovoriti ite missa est; glas mu zamrije u grkljanu i pretvo-ri se u bezvučan jecaj. Ljudi ostadoše na crkvištu podijeljeni u skupine kao na križnom putu, da bi ga vidjeli kako izlazi i otpratili ga pogledima sve do župnog dvora. Odmahnu glavom na moj poziv; vukući noge, Palmira ga sa zdjelom začinjenih rezanaca nađe u postelji.Oporavio se za nekoliko dana i učinilo mi se da se sasvim pribrao, ali glas mu ostade dubok i promukao; svako odgovaranje stajalo ga je napora. "Gospodin župnik uhvatio je gadnu prehladu", opomenu ga Palmira. On se nasmiješi kimajući glavom i sjede na motocikl s naprtnjačom i alatom.Odlazio je da radi u obiteljima samo radi pića; ili točnije, tek je sada prihvaćao razne pozive u kuće, ali je za uz-vrat zahtijevao da to odradi svojim uslugama. Kako nestade učiteljica, svi ga opet počeše salijetati: bolje i propali pop nego sretan čovjek u naručju lijepe žene. Zahvaljujući neiskvarenom vinu iz privatnih konoba,

Page 215: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

njegova pijanstva izgledahu zdravija od onih isprosjačenih bez ikakva reda u gostionici, kamo je nastojao ne odlaziti otkad su najo-korjelije mušterije postale grubo prisne; a osobito od one večeri kad ga Pavlović nije htio poslužiti i kad mu je, mjereći ga kliničkim okom, naglasio: "Zbog vašega zdravlja, velečasni", i dotaknu grlo.Odmjereno raspoložen kakav je bio posljednjih tjedana, jedne subote dotrča da nam javi: "Sutra dolazi biskup, preporučujem se".Palmira opra, obrisa i ispraši naslonjače i sagove; a sutradan vrati u župničku kuhinju ugodne mirise svojih237lrecepata. Jedan skromni fićo plavičaste boje zaustavi se upravo pred crkvom. Iskoči neki mladi pop koji je bio i vozač, i užurba se da otvori druga vrata istežući ruke da bi pomogao sići mršavom i pognutom gotovo posve ćelavom starcu, koji je također nosio jaketu i crne hlače. Moje staro srce kao da se htjelo zaustaviti. Je li doista bilo moguće? Nije li se činio višim?Pođoh mu u susret misleći tko zna kako on vidi mene, pretpostavljajući da je to bio upravo on. Ne bijah više u sumnji uočivši njegovu navadu da namiguje, koja se pretvorila u nesvjesni trzaj što mu je urezao dobro vidljivu brazdu na desnom obrazu. "Don Stipe ..." promrmljah.Pogleda me čvrsto kroz još deblje naočale i otkri svoje jake zube. "I ti si živ, čudovište jedno od Martina!" Raširi ruke u koje bih sasvim utonuo da ga ne moradoh odmah pridržati.Teško je utvrditi ono što sam osjećao i ono što sam smatrao da sam otkrio u tom času klonulosti: radost koja mi je svježa izbijala iz srca, ali i tuga, grižnja savjesti, stid, sjećanje na jednog gotovo zaboravljenog oca, na brata što sam se zavaravao da ga imam, neokaljan i strašan okus moje male obitelji na okupu. Oslobodili se zagrljaja da ga opet pogledam, zadovoljivši se da ga sada prihvatim za ruku i da se prignem prema njoj. Po velikom prstenu koji je nosio na prstu shvatio sam da je on biskup, a ja sam u onoj zbunjenosti - držeći da je njegov posjet nepriprem-Ijen i njegov dolazak namijenjen samo meni - u trenutku glupo pomislio da mu uzvratim time što ću ga pozvati na ručak da sjedi pokraj biskupa ...Obazreh se oko sebe kao da ću s drugim podijeliti iznenadnu bujicu osjećaja koji su me zahvatili, i opazih Pal-miru na podnožju naših stepenica, nesigurnu da li da krene prema ulici. "To je don

Page 216: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Stipe!" doviknuh joj. "Gospodin biskup!" popravih se.Bila je već obaviještena ili obdarena većom pronica-vošću, jer se nije samo bolje svladavala, nego još dođe do nas i kleknu da mu poljubi ruku. čim mu susretnu po-238lgled, brada joj zadrhta, i dok je bila neodlučna treba li zadržati suze, plamen neobičan za njezinu dob zarumeni joj obraze.Pridigavši je, biskup ju je promatrao i sada je on tresao glavom. "Eh..." izusti i podiže dva prsta kojima bla-gosiva u dobroćudan i šaljiv prijekor, ne usuđujući se išta drugo dodati; zatim da ispuni predugu šutnju, žurno nadoveza: "Sjećam se jednog leptira, jedne pčele koja je zujala ovuda naokolo ..."Kao da se naglo pribra, upravljajući pogled prema našoj kućici: "Imali ste sina ..."Palmira brižnu u jecaje, ne suzdržavajući se više i potvrđujući glavom. Kad je razrogačio kratkovidne oči, bio je isti onaj don Stipe, uvijek rastužen što je nehotice uzrokovao smućenost. "Kako?" upita me. Oborih oči: "U borbi".Stisnu zube, čelo mu se namršti, pa opet zagleda u me: "S našima?".Kimnuh i ja dodajući: "Na Učki". Nagnu glavu kao da traži vezu između njegove duge službe ovdje, moje podrške i na civilnom području, naknadnih događaja i vijesti koju je tek čuo. Zatim nas oboje zagrli rukama i oprosti se s usiljenim smiješkom: "Vidjet ćemo se", žureći se pognut, ali nepopravljiv u svom dugom koraku gorštaka prema župnom dvoru.Palmira obrisa suze gledajući za njim i govoreći gotovo samoj sebi: "Kako je ostario... Ne sliči nimalo na se, a ipak je to on ...".Malo poslije mopedom stiže dekan da bi pojačao sumnju kako je posrijedi sastanak zamišljen iza leđa nesretnog župnika. Dok su bili odvojeni već cio sat u župnom dvoru, pomišljao sam kako ga bez prekida ispituju, primoravajući ga na potpunu ispovijed. Na ustuk i da rasteretim napetu atmosferu, odoh do zvonika. Stadoh poletno zvoniti obavještavajući malobrojne vršnjake o povratku don Stipe, a drugima najavljujući misu s tri svećenika i jednim biskupom. Ali nisam bio oduševljen kao za prijašnjih svečanih prigoda. Osjećao sam kako me prožeo nekakav nemir koji se zacijelo odnosio na don Mirovu sud-

Page 217: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

239binu, a posebno na postupak kojemu je bio podvrgnut, ali je s time izbijala u meni neka nelagoda, neko nejasno protivljenje koje nisam mogao objasniti.Crkvište se prilično napunilo. Don Stipe siđe odjeven u crveno, a iza njega ostala tri popa u kotama. Kratak plje-sak pozdravi njegov sada spori put prema crkvi. Dijelio je blagoslove s dva prsta desne ruke na kojoj se isticao veliki prsten, dok je druga ruka ležala na grudima; oči pritvorene u molitvi kao da su prepoznavale svakoga i nikoga. Pogledom obuhvati zvonik sve do vrha, spusti ga do fašističkog grba što ga je don Nino jedva bio ostrugao, i stisnu zube napućivši svoja mesnata usta. Kako je bila odstranjena i mala lođa na crkvenom pročelju, bilo mu je teško prepoznati crkvu i sebe. Stari Pavlović jedva prignu koljeno da dohvati ruku s prstenom koju zali suzama, možda i iskrenim; on ga pomilova po glavi, pa žurno uđe u crkvu, svu je prijeđe i nestade s ostalima u sakristiji.Pomogoh im da se obuku izvlačeći iz pregradaka košulje crvenkaste od zemlje koja na rublju ostavlja svoj neizbrisiv trag, kao i prevruće glačalo, izblijedjele stole, ra-sukane planite: bio sam iscrpio sve naše zalihe. Na moje iznenađenje bijahu se dogovorili da don Miro služi misu, da don Stipe bez mitre bude kao đakon, don Zitarić pod-đakon, a mladi svećenik-vozač ministrant u samoj koti. činilo se kao da ga smatraju kakvim sjemeništarcem na mladoj misi i ujedno subratom koji je tako teško zgriješio da se morao žurno popraviti još prije nego što izdrži kaznu. On je nastojao da jasno i naglašeno izgovara molitve kao i one prve nedjelje, ali glas ga nije slušao, pamćenje ga je često izdavalo. A oni su ga čas hrabrili potvrđujući glavom, čas strpljivo čekali i odlučivali se da prekide popunjavaju svi zajedno u zboru, ne dopuštajući da se to vidi. Dekan pročita poslanicu, biskup još postojanim glasom otpjeva evanđelje i zatim održa kratku propovijed.Sjećao se lijepih godina provedenih u dragoj mu župi, među plemenitim ljudima od kojih, na žalost, rijetki bija-hu ostali da posvjedoče o životu koji je zacijelo bio manje bogat materijalnim udobnostima, ali složniji i prisniji, ojačan vjerom koja kao da je prožimala svaku misao, svaku|riječ, svako djelo; i natjera me da pocrvenim izgovarajući moje ime, uzalud me potraži među nazočnima tjerajući ih na čak i čujan smiješak. Vremena su se svakako promijenila, Crkva je u svojoj

Page 218: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

prošlosti imala razdoblja mlakosti ili namjernih neprijatelja, ali plamen Božje riječi uvijek je tinjao ispod pepela, spreman da se rasplamsa onda kao i danas u plamen koji će okrijepiti duše milosrđem, pobož-nošću, pravednošću. Svjetlost je i dalje svijetlila u onima koji dođoše da svetkuju dan Gospodnji, nagrađujući očekivanja našega župnika. Moramo voljeti svoga župnika. Položaj svećenika, osobito danas, vrlo je težak, jer je izložen najstrožem sudu, premda je i on čovjek koji može pogriješiti kao i svi drugi ljudi, a tko je bez grijeha neka prvi baci kamen. Ali on uvijek ostaje našim pastirom, došavši k nama u ime Gospodinovo.Bio sam među mnoštvom, oslonjen na štap s kesom za milodare. Iako dirnut, iznenadih se što se pitam: 'Govori li don Stipe kao biskup? Je li to njegov žar, njegova nemilosrdna iskrenost i prema samom sebi, njegova netr-peljivost prema svakom izgovaranju, njegova vlastita strpljiva dobrota koja mu je obasjavala lice?' Išao sam od klupe do klupe razmišljajući: 'Sada je on glavar, vođa koji mora davati dobar primjer, zadovoljiti se sredinom između nečega što ne znači ništa i pretjeranih i uvijek opasnih krajnosti, paziti na riječi motreći na granicu preko koje ne smije prijeći, hvatajući se u najboljem slučaju oružja aluzije u poretku koji je napokon provodio svoj nadzor gotovo isključivo suprotno svećenstvu. A njegova sigurnost u kršćansku vjeru koja se obnovila u sasvim slavenskom svijetu? Je li to već nađena, i zatim drugamo prenesena poruka Metodovih sljedbenika?'Slušao je pjevanje kreda? sjedeći uz popa učlanjenog u udruženje ćirila i Metoda protiv kojega je crkvena hije-rarhija u koju je i on spadao. Njegova civilna borba bila je okrunjena uspjehom, ali na veliku štetu najskrovitijih svećeničkih nada. Od njega bih očekivao da čujem, ili barem da mu pročitam na licu, razočaranost, ljutu bol1 Latinski: credo = vjerujem; prva riječ molitve vjerovanja kojim se ispovijeda kršćanska vjera. (Op. prev.).24016 - Bolji Svot241koja je morala ostaviti vidljiva traga. A najmanje mi se svidjelo ono isticanje "tko je bez grijeha": prividno tako milostivo, a na kraju ipak popovsko. Je li to uistinu bilo potrebno? A u drugim vremenima zar ne bi bio ponosniji, ako ne i milosrdniji? Starost, zaključih, starost koja sve rastače.

Page 219: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Na koncu mise zadrža se vani da se pozdravi, prisjeti, sklopi nova poznanstva. Palmira ih posluži za stolom, ja iz-mislih nekakvu hitnu dužnost i veoma polako pojedoh ostatak večere. Kad siđoh u konobu, već su svi bili krenuli u šetnju ulicom. On me opazi i odmah skrenu prema meni. Htio sam da me nađe unutra, među bačvama, kao nekada toliko puta."E, pa onda Martine", potapša me po ramenu. Nalih mu čašu iz bačvice crnoga koje je osobito volio. Pogleda ga prema svjetlu, stisnu usne i potvrdi glavom. Stavi čašu na bačvu i iz gornjeg džepa haljine izvuče lulicu i debelu cigaru. Možda ga je komadić isjeckan britvicom na prečki Ijestava i nabijen u lulu podsjetio na davni miris Memphi-sa. Ispuštajući prvi dim reče mi: "Ovaj župnik. Malo previše voli potegnuti, zar ne?"Raširih ruke. On je i dalje zamišljeno pušio. "čini se da je posrijedi bila jedna žena, neka učiteljica ...""Tako izgleda", odgovorih.Isprazni lulu, isplahnu usta vinom preostalim u čaši. "Pomozi mu, Martine", upravi prema meni svoj ubogi, iz-gubljeni negdašnji pogled. "Povjeravam ti ga kao sina."Trže ga zvuk automobilske trube. Uputi se, zastade dodirujući kažiprstom čelo. "Onaj dječak", prekapao je po sjećanju, - koji je bio obolio od velikih boginja, kojega sam bio zadržao u župnom dvoru ..."Nasmiješih se i zakimah glavom. "Bio je naš šef u najmučnijim godinama. Vedrio je i oblačio. Skinuli su ga s vrata."Nabora čelo i stisnu oči podsjećajući me na onaj njegov ljupko majmunasti ili magareći izgled koji sam bio za-pazio, da bih ga poslije zaboravio, onoga jutra kada je došao pod moj prozor. Ponovo su ga zvali, sada upornije.242"Imam još jedan pastirski posjet", ispriča se. "Zbogom, Martine", i brzo me zagrli."Zbogom, preuzvišeni."Udalji se ne okrećući se, možda me nije ni čuo. Ostadoh na mjestu, ali kad se auto upali i krenu, izjurih kao da idem za nečim duboko zapretanim i godinama ljubomorno čuvanim u meni što je odlazilo s njim.Don Miro se zatvori u kuću tjedan dana. Zatim je porok prevladao, ili je on odlučio da se uništi. Vratio se u gostionicu kod Pavlovića, stekavši neki ugled zahvaljujući biskupovu posjetu, da bi se za petnaestak dana

Page 220: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ponovo uklopio u malu skupinu teško podnošljivih gostiju. Sada je pio više zbog fizičke nužde, možda već i kliničke, nego moralne: sjedio je sam za stolom na koji bi često naslonio glavu i zaspao. Morila ga je strašna žeđ, i kao da mu je alkohol zaista pročišćavao grlo, pošto bi ispio kvarat vina, njegov je glas za kratko vrijeme opet postajao jasan. Najbezočniji gosti sprdali su se s njim otresajući pepeo cigarete u njegovu čašu. Jedne mu večeri na leđa pričvrstiše istrunulu prepelicu i povedoše ga, a da on to nije ni primijetio, u gostionicu u Domu. "Velečasni, jeste li ikada vidjeli živu prepelicu", naruga mu se poslovođa Florijan, i on pijan, i podiže suknju svoje žene, koja je opet spusti smijući se.Iduće noći, na okuci kod Elvire, začuh kako se pras-kanje motora ugasilo u pogibeljnom trzaju. Istrčah s fenje-rom oblačeći se putem. Ležao je zapleten u motociklu pretvorenom u staro željezo. Kaplje krvi sve gušće su pa-dale na iskrivljeni prednji kotač. "Bože!" uzviknuh. Kad mu približih svjetlo, on otvori oči ali ih odmah zatim zatvori, stišćući zube od bola. Zatim rukom opipa zatiljak i brzo je spusti na grlo. S velikim ga naporom izvukoh između limova i cijevi koji ga nisu htjeli pustiti. S njim se podiže i motocikl koji opet potmulo pade u jarak. Pokušah ga naprtiti na leđa, ali nisam mogao."Što se dogodilo?" začuh kako pita Elvira. "Siđi da mi pomogneš", doviknuh joj. "Kako ću?" jedikovala je. Kad je čuo naše glasove, on maknu nogama. Obavih ga rukom243oko pasa, glavu podmetnuh pod njegovo pazuho, i odvu-koh ga prema kući. Palmira mi iziđe u susret dršćući i plačući. Umirih je, predadoh joj fenjer i drugu ovješenu ruku. Župni je dvor bio utonuo u tamu, pa krenuh pre-ma našoj kući koja je imala kraće i manje strme stepenice.U kuhinji su bili samo stol i stolice. Produžih nalijevo, udarcem noge otvorih vrata Antoniove sobe koja je bila onakva kakvu je on ostavio. Palmira okrenu prekidač i po-može mi da ga položim na krevet. Pohita pripremiti zavoje i izliti bocu octa u umivaonik. čim sam mu stavio namočenu krpu na čelo, on se trže i otvori oči da vidi gdje se nalazi. Mašući rukama i tužeći se na previše svjetla, za-pade u polusan. Oprah ruke u njegovu bijelom sudoperu koji je Palmira uvijek nastojala držati praznim i blistavim: krv je bila rumena i činilo se kao da je tekla iz neke moje još neotkrivene rane. Ali morao sam i košulju promijeniti i izvući iz

Page 221: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

ormara drugu jaketu. Vraćajući se hodnikom vi-djeh ga kako mirno spava u Palmirinu krilu, dok ga je ona, popravljajući mu kosu, zapravo milovala. Spustih se biciklom u Radovane da probudim mesara neka telefonira iz svoje prodavaonice hitnoj pomoći u Umag. Ambulantna kola stigoše gotovo odmah i krenuše ravno prema Puli.Rana je bila beznačajna, ali poslije nekoliko tjedana operiraše ga od raka na grlu. Nađoh ga smanjena u krevetu, košćato lice još je više isticalo prazninu odstranjenog dijela, iako je bila pokrivena bijelom gazom. Lice mu je bilo kanda vedrije i profinjenije, nikad mi njegov smiješak nije izgledao tako blistav. čim se nagnuh, on se podiže da me poljubi u obraz. Usne mu se pomaknuše, ali ostadoše nijeme: neki grleni glas, vrlo mučan, izlazio je, na moj užas, s druge strane. Osjetih neku vrst razdvajanja svoje ličnosti, u istom trenutku kad pomislih da su u njemu zajedno prebivale dvije različite ličnosti. Zatim vidjeh kako se gaza nadima pri sve napornijem disanju. Glas nekog trećeg bića koje je bilo među nama, kao da je potmulo izlazio iz neke mukle tvari umjetno priviknute na ljudski život, jedva sastavi riječ "hvala", prihvatljivu i čak pohvalnu zbog uloženog napora.244Jedna mlada bolničarka zaustavi me na vratima zatva-fcajući ih iza sebe. "Je li istina da je on pop?"Izdržah njezin pogled. "On je naš župnik, gospođice." ( Tužno kimnu glavom nabravši usne: "Prekasno".Vrati se iz pulske bolnice u svom najboljem odijelu, smeđa mu je jaketa bila otvorena oko zavoja koji je nes-miljeno zamjenjivao svećenički ovratnik što ga nikada nije nosio. Svako njegovo micanje i svaka kretnja bili su sada spori, promišljeni i kanda obavljeni nekom bespomoćnom blagošću. Jeo je koliko mu je Palmira stavljala na tanjur, dopuštao je da ga vodimo pod ruku u župni dvor, a kad je zatvarao vrata, glavom me je uvjeravao da mu ništa ne treba. Brižljiv, kose napokon uredno očešljane i rastavljene razdjeljkom, u naglom starenju bio je poprimio go-spodstven izgled. Smiješio se svakome, ponajviše stalno vlažnim i sjajnim pogledom u kojem su se izmjenjivali pi-tanja i odgovori.Mise i druge tihe obrede obavljao sam tako reći ja uz njegovu punu, ohrabrujuću suglasnost. On je sklopio oči i

Page 222: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

udijelio blagoslov Elviri koju su našli mrtvu nakon pola sata sumnjive tišine, ali ja joj izrekoh opijelo i posljednju ' molitvu na grobu. Naložih Sotoni da poštuje nevinu dušu nekog novorođenčeta i preklinjali Gospoda da je primi među svoju odanu djecu. Zapitah neki par mladenaca namjeravaju li se kršćanski sjediniti, ljubiti se i pomagati cijeloga života brinući se za kršćanski odgoj svoje djece. Na nedjeljnu misu dolazilo je malo ljudi, mahom starijih, koji nisu bili skloni vjerovati u tako okrutnu i primjerenu božansku osvetu koja je seljački izgledala, nego u nesmilje-nost slučaja koji samo Bog može djelomično ublažiti. Da bude još besmislenije, nedostajali su upravo oni koji su pokazivali da vjeruju u postojanje neumoljivog Boga koji kažnjava izvor poroka. Don Miro me zaduži da glasno čitam poslanicu i evanđelje, slušajući me nepomično i pažljivo na sredini oltara. Dijelio je sa mnom pričest, a ja sam je s veseljem primao, osjećajući se bez grijeha. Podizao je zatim kalež da ovlaži samo usne i da ga primakne mojima koje su svaki put drhtale. Kakva je smisla imalo, pred ma-245lim brojem već godinama vjernih svjedoka, služenje obreda svedenog na najnužnije, na puki, možda i proizvoljni simbol? I tko ga je pratio izvan nas, iznad nas? Da li je mogao imati pratnje, odjeka koji bi prodro kroz hladne zidove jedne seoske crkvice? A ja, koji sam počeo s kradomič-nim odnošenjem svetih stvari da od njih imadne koristi moj puk, u ime koje sam zajednice naposljetku sudjelovao u svećenikovu blagovanju?Ako bi ga uhvatio napad kašlja koji mu je žestoko parao grudi, puštajući zvižduk iz grla, don Miro bi mi davao znak da prekinem molitvu i da je nastavim kad se napad smiri. Vadio je rupčić i čistio se podižući gazu. Smjernija šutnja onih koji su isticali-najznačajnije dijelove mise kao da je skamenjivala oskudan broj vjernika.Jedne jesenske nedjelje grčevito kašljanje nije htjelo popustiti, on sam odmahnu glavom i odluči napustiti oltar, ali ga noge izdadoše i pade mi u naručje. Uz mlinaro-vu pomoć odnesoh ga u sakristiju. Skidoh mu planitu; ko-šulja na grudima bila je natopljena krvlju. Prenijesmo ga u dugoj bijeloj haljini u župni dvor i položismo ga na divan. Desnicom je udaljavao nazočne, uključivši i Palmini, i dotle se priljubljivao uz moju ruku. Naprezao se da nešto kaže, ali mu nov mlaz krvi navrije na grlo. Preklinjao me očima, polagano

Page 223: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

micao usnama kao da želi početi razgovor u koji nisam mogao ući i koji sam naposljetku smat-• rao ispovijeđu. Na koncu prinese moju ruku svom čelu, pa ustima i grudima. Izgubio je svijest i tako umro, djelomično obučen za misu i s mojom rukom na grudima.Više nećemo imati popova, ni živih ni mrtvih.Kolike li kiše: od rujna do travnja, poslije nestalnog ljeta. Krov mi se slegnu po sredini, upravo nad Antonio-vom sobom. Pokrih rupe krovnom Ijepenkom, ali voda koja se skupljala u kablu razlijevala se posvuda kapljući nam na uzglavlje.Posljednji Stokavac, direktor u Umagu i učitelj u našoj osnovnoj školi dok ne dođe novi učitelj, na povratku iz Kružića kamo je često odlazio jednoj našoj rodici, uspe se da nas posjeti i ogledavajući se naokolo reče mi: "Bar-246ba Martine, ovdje više ne možete ostati. Zašto se ne preselite u popovsku kuću?""Sinko moj", odgovorih mu, "to nije moja kuća." Ali htio sam mu nešto drugo reći: da ne kanim spavati pod onim krovom jer, smjestivši se tamo, zauvijek bih se lišio i nade da ćemo ponovo dobiti župnika."Nepropustljivija je i nenastanjena", nastavi on. "Vi imate i ključ."Umiješa se i Palmira. "čini mi se da je to na mjestu, bar dok ne dođu ljepši dani. Uostalom, svi su se snašli."I dalje sam se nećkao."Daj, barba Martine, skominciojmo"." poticao me u našem čudnovatom dijalektu mladić koji je svršio sveučilište u Zagrebu, ali ostao vezan uz rodni kraj kao da drugdje nije bilo ni boljega ni gorega.Pomogao mi je da raspremim i rastavim krevet, natovario na leđa strunjaču, dok je burin u borbi s jugom kidao oblake kroz koje se naziralo blijedo sunce. Prolazeći ispred već godinama puste staje, smatrao sam svojom dužnošću da mu posvjedočim: "Sjećam se tvoga djeda na ovom mjestu, jednoga dana dok si ti još bio dječačić. Mislio je da ne znam za partizana skrivenog u čempresu" Nije me posve razumio, nasmijao se iz pristojnosti; eto zašto se čini da starci često koješta govore.Uredili smo spavaću sobu na gornjem katu. Palmiri se na kraju života činilo da se domogla boravišta o kojem je sanjala još kao djevojka, ali se po njemu kretala obzirno. Samo je vanjsko vlažno sivilo koje je sve

Page 224: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

osiromašivalo, čak crkvu i zvonik pljesnivih zidova okrenutih prema jugu, opravdavalo ovaj upad već nelagodan zbog prevelikih soba i peći u kuhinji koja nije bila posve ispravna niti se mogla ložiti vlažnim drvima.Bila je to treća zima za redom u kojoj nije bilo spasonosnih studeni koje cijepaju zemlju uništavajući ličinke i pročišćavajući zrak koji udišemo. Izbila je i proširila se neka virusna gripa koja bi se za drugih vremena mogla nazvati i kugom. Lijekovi koje su dovezli bolničkim kolima1 Prema talijanskom cominciamo - počnimo; tipična kontaminacija između hrvatskog i talijanskog. (Op^ pisca)247iz Umaga i besplatno podijelili, ne spasiše sve oboljele kojih je bilo bar po jedan u obitelji, ali sačuvaše druge od zaraze. Zahvati i moju Palmina. Ležali smo oboje u groznici i činilo se da je meni kucnuo posljednji čas, tako su mi bile hladne noge na njezinima. Poslije se zbilo kao da sam polako izvukao iz nje, i protiv svoje volje, svu toplinu, dok je u njoj sve više sazrijevala svijest o smrti. Hladno reče samoj sebi: "Nismo smjeli doći u ovu kuću, mi jadni grešni-ci", i zamuknu zauvijek.Počeo sam upoznavati stvarnu samoću, samoću koja zajedno sa starošću sužava obzor misli, usporava protok osjećaja i nameće svoje pravilo vrlo skučena života. I zbog više svjetlosti triju prozora, s kojih se pogled pružao na cijelu župu, premjestio sam se polako u župni ured s krevetom blizu peći od majolike koja bi, kad se jednom upali, sve gutala. Imao sam skromnu biblioteku koja se sama od sebe stvarala, preko jadnih zavještaja dobrovoljnih ili zaboravljenih od raznih župnika, i obogatila se školskim i drugim Antoniovim knjigama. Među istrošenim misalima i brevijarima nalazio sam i prašnjave sveske koji su vjerojatno bili primljeni na poklon i ostali nerazrezani, kao "L" Istria" Carla de Franceschija, zatim neka vatrena rasprava o slavenskoj liturgiji u Istri, iredentistički obojena, nekoga Benussija iz Poreča, simpatična knjiga "Commentari sto-rici geografici della Provincia dell' Istria", koju je sredinom sedamnaestoga stoljeća napisao monsinjor Giacomo Filippo Tommasini, biskup novigradski, koji je jedini spomenuo ovu župu podložnu njegovoj kuriji, posvetivši joj tri retka koja su izmaknula don Stipi: "sastoji se od nekoliko seljačkih slabo marenih kuća, oni biraju svoga plovana slavenskoga jezika, a može imati osamdeset dukata godišnjega prihoda".

Page 225: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Provodio sam dane čitajući, Bog mi je bio poštedio vid. Iz bilježnica natrpanih u jednoj ladici pisaćeg stola, u kojima su župnici bilježili crkvene prihode i rashode, iz-vukoh čitav svežanj neispisanih bijelih i drugih požutjelih stranica, i počeh zapisivati dijelove štiva koji su me najviše iznenađivali, a bili su često u čudnoj međusobnoj opreci.Sa smjernom bojazni, koja kao da mi je izvirala iz utrobe i pojačavala drhtanje ruku, počeh prelistavati župne matične knjige, posebno najstarije, dugačke i u povezu od pergamenta, koje sam viđao u don Stipinim rukama i koje su me vraćale u prve dane života župe. (Prijeđe u bolji život Mattio Radovan Zorzija satnika i gastalda, od godina približno 70. Primi svete sakramente i danas bje pokopan u obiteljskoj grobnici pred glavnim oltarom. Bilo je redovnika brojem 10 iz Buja i drugih 4 iz ove plovanije i iz prečasnog Kaptola iz Umaga, ukupno 14... Prijeđe u bolji život Elena jadnica od oko 45 ljeta u kući Zorzija Radovana, a ona bje iz države austrijske i pokopana u grobnicu namjernika blizu grobljanskog zida iza crkve u pravcu sjevera... Poslije mučne odsutnosti iz kuće približno dana jedanaest, Zvana žena pokojnoga Zvane Krevatina danas bje pronađena ugušena u studencu i bje pokopana na ovome groblju na zapovijed Zdravstvenog kolegija iz Umaga... U teškim porođajnim trudovima majke Gospare Jugovac rođena je djevojčica po imenu Stefanija. Svetom vodom bješe joj polivena jedna noga zbog nastajne smrtne opasnosti... Prijeđe iz ovoga u bolji život Antonija žena Mar-tina Martinčića od ljeta 30 bje odriješena jer pokaza znake stvarnog pokajanja i bje joj udijeljena posljednja pomast um-rije posljednjega dana u prošlom mjesecu od porođaja... Pre-minu Katarina pokojnoga Luke V elana od godina 70 bez pomoći tjednog liječnika i bez ijednog sakramenta i pomoći duhovne jer ne bijah nikad pozvan ja D. Giuseppe Bassanese pa-rok i župnik u ovoj župi niti ijedan drugi svećenik, umrije a da to ne opazi nitko, premda istoga dana kada pade mrtva bje ustala iz postelje, sjela i očešljala se, njezino truplo bje pokopano na ovom groblju... Prijeđe u bolji život Lucija rođena od Mafije Smilovića od ljeta 32 koja od svoga djetinjstva bijaše podložna padavici, jučer izjutra oko 9 sati čuvajući svinje u šumi Pizzudo, udarena krvnom kapi na cesti koja

Page 226: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

vodi na Goli vrh, udaljena i ispod kuća u Muškatima nepunu četvrt milje, pade mrtva a da je u međuvremenu nitko ne opazi.)Priučio sam se na veoma težak župnički rukopis i na čas nebrižljiv čas usiljen stil u kojima se odražavala njihova narav. Iz njihovih sam zapisa također prepisivao neke rečenice, koji put samo prezime ili nadimak koji su u mo-248249joj nutrini ostavljali neki nejasan odjek, pomalo suuče-snički, pomalo poticajan. Sve se silovitije nametalo neko poređenje s onim što su doista vidjele ove oči; a iz ovih je kratkih bilježaka moje neposredno iskustvo stvaralo prirodan niz zbivanja, ali i djelomičnu, možda proizvoljnu dopunu.Počeh pisati gotovo iz zabave, znajući vrlo dobro da je stil, kako bi to rekla služavka Pierina, "ne za svin kun-tentan"1. Povratak proljeća zatekao me nagnuta nad listovima papira koji su se, a da to nisam ni opazio, gomilali na stranice ispunjene podacima iz knjiga i matičnih registara.Prekidao sam rad, ali on me je pratio svuda: u Dom kamo sam odlazio jutrom kupiti kruh, mlijeko i meso; na sve ograničenijim šetnjama unutar crkvišta. I povrh toga što me dovodio u sklad sa svim što me okruživalo (s mojom kućicom koja se urušila na drveno stepenište, s neredom u vrtu, s voćkama župnog dvora koje su već podivljale, sa zamuklom crkvom u travi koja je doprla već do stepenica kamo sam ulazio da skinem barem paučinu u slučaju kakvog pogrebnog obreda, sa zvonikom u koji sam redovito dolazio da suseljanima objavim podne, s grobljem koje je čuvalo ostatke najdražih osoba i svjedoka moga života i onoga prethodnoga), smatrao sam da poduzetom radu nisu bili uzrokom isključivo osobni razlozi i radoznalost, niti se on morao iscrpsti u samo mome zadovoljstvu.Nova me zima zateče bez groznice, bojažljivo zadovoljnog i pomalo iznenađenog što sam još u životu. Ali Bog je i dalje zaboravljao pozvati me k sebi, a drugi mali i veliki događaji uzdrmaše župu, kao trzaji starog svijeta na putu da se promijeni ili završi sa mnom.U izvorniku: el lassava un tantin a. desiderar (mlet) (Op. prev.)250Ono što sam zabilježio posljednjih godina6. studenog 1971.Prešla je u bolji život teta Zvana Zunkolin, u dobi od preko osamdeset godina.

Page 227: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Žena pogurena i turobna, šmr-kala je burmut; ali u boljim godinama ona je i pila. Nijedan bravar ne izmisli ni lokota ni ključa koji bi mogli za-braviti vrata onoga podruma. Jednom je nađoše kako pluta po crvenoj pjenušavoj lokvi, s pipom od bačve među zubima. Muž joj i sinovi pribjegoše čepovima od tvrda dr-veta i tako ih duboko nabiše da ih se ni noktima nije moglo uhvatiti. Zvana pak, pomažući se puntariolom, izbi čep na gornjem dnu i prionu uz gumu. Kad je bila sama, a suha grla, mogla je sići u konobu i napiti se do mile volje.Dođe krčmar radi pretakanja: iz badnja istekoše dvije brentice octa. Muž ju je tukao remenom s hlača i koji put mašicama, najstariji od sinova samo ju je udarao po rukama kako se to čini s djecom da nauče: drugih poroka nije imala. Posakrivaše sve gume, cijevi, pa čak i cjevčicu od pumpe za modru galicu. Ona šmugnu u trščak i nađe zgodnu trstiku koju izbuši žicom užarenom na žeravi. Kad se opila, trstika joj upade u bačvu nagoneći je da idućih dana priskrbi drugu, pa treću, stalno sve dužu. Bačva se još rasušila, a ono malo vina se iskvarilo, upropaštavajući obitelj prije vremena.Sama i stara, sa zapuštenim vinogradima i prodanim bačvama, teta Zvana baci se na duhan. Zaustavljala je mla-diće putem tražeći jake cigarete, Dravu i Moravu, koje je zatim mrvila u prah između dva glatka kamena. Smeđasti251llr joj je potočić uvijek curio iz nosa da bi se skorio među bijelim dlakama na bradi. Umrla je mirna i lagana, a i kad je bila noseća nije premašivala četrdeset kila. Gabriele Pavlović je pripisao njezinu smrt i njezin život niskom tlaku. Nosioci lijesa nisu se mijenjali na dugom putu od Lazara do groblja.12. siječnja 1972.Također prema mišljenju našega nepogrešivog liječničkog pomoćnika, Gualtiero Misdaris, koji je prešao šez-desetu, trpio je naprotiv i naposljetku naprasno umro od visokog tlaka. Nestade s njime posljednji od naših kurva-ra, s grančicom bosiljka za uhom. Imao je široko, punačko i rumeno lice, a njegova uvijek nasmijana usta bila su puna zuba. Za nj se znalo reći da ne bi odbio ni magaricu. Nema u župi

Page 228: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

žene od petnaest do pedeset godina koju on, uvijek na lijep način, malo nakrivljene glave, nije napastovao. Zbog male izbirljivosti nije znao što znače teška osvajanja.Sastanci su se događali noću na dogovorenim poljima raži i crvene djeteline sa ženama potrebitim brašna i za-čina, ali i sa smrdljivim pijandurama nad koje se ja ne bih sagnuo ni da pljunem. Žena mu nije bila ružna, ali s jedne mu strane nije bila dovoljna, s druge pak volio je malo rizika i tajnosti. Naposljetku, kad ga složiše dvije lakše klje-nuti, prihvatio je dijetu i odmor. Ali boraveći stalno u kući, zapleo se u suknju svoje debele Marijete. Jedne od tih večeri prije skončanja - pričaju ludi namještenici Doma - bijahu ga vidjeli kroz vrtni prozor kako je uzima s leđa, dok je ona nastavljala miješati palentu koju mu je liječnik preporučio umjesto kruha.3. ožujka 1972.Zbio se tragičan i ujedno odvratan događaj o kojem sam jutros u Domu dobio najnovije podatke dok sam čekao da me posluže. Celin iz Fraškice uvijek je krao i svisu to uvijek znali, a najviše od sviju njegov susjed Natale Pribac, koji je sinoć ostavio otvorena vrata konobe u nekoj optantskoj kućici koja mu je bila povjerena i tako postala njegovom. Pazio je na toga čovjeka videći kako se vreća s hranom za kokoši, koja stoji više od kukuruza ali i donosi dvostruko, smanjuje a da je on nije bio ni načeo. čekao ga je kad nije bilo mjesečine i, pustivši ga da poput tvora šmugne unutra, smjesta je zaključao lokot.Postavio je ženu na stražu i trkom otišao probuditi predstavnika odbora za selo Boni. Mladi Galiano pođe za njim s lovačkom puškom stražareći umjesto žene i nalo-živši da telefoniraju miliciji u Umag. Ulovljen u klopku, Celin je lupao objema šakama, najprije tvrdeći da je nevin, poslije prizivajući za svjedoke sve svoje mrtve kako to više neće činiti. Skupili se ljudi i najveći ih je dio u tome uživao, iako je poneko psovao zahtijevajući da ga puste, pa makar ga poslije zasluženo kaznili. Ali Galiano, s uperenom puškom, nije nikome dopuštao da se primakne, osim gospodarici koja mu je stavljala cigarete u usta i pripaljivala mu ih. "Dobit će od milicije ono što zaslužuje", uvjeravao je nazočne i prijetio zatvorenome. Kad ih pozvaše telefonom usred noći, iz milicije im

Page 229: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

savjetovaše da se u mjesnom uredu nađe primjereno rješenje, ali na navaljivanje pokradenoga odlučiše poslati u zoru dva momka u kombiju. I eto svih poštenih noćnih ptica kako trljaju oči ne bi li vidjeli krivca kako izlazi sav usran.Vrata rastvoriše jednim udarcem noge. Uzalud su ga razmetljivci očekivali i uzalud su ga dozivali izazovnim ri-ječima. Remenom od hlača bio se objesio o jednu gredu.Nije pravedno da jedan čovjek tako skonča, i mi ćemo morati više paziti kad budemo birali svoje predstavnike.8. svibnja 1972.Smjestila se, nastanivši se na Stanciji u kući koja je pripadala Deklićima, neka stara nadničarka_s madžarskef ranice, po imenu Angelka. Njezine su ruke posljednje oje su spremne prihvatiti motiku. Radi deset sati bezII252253prestanka, kako samo žena može i zna raditi. Traži za uzvrat dva obroka, tisuću dinara, litar vina ili pola litra rakije. Pljuje, hoda širokim korakom, a kad treba da se počeše, ona se počeše. Mislim da bi joj u drugim vremenima život bio težak s našim gizdelinima, koji bi pazili barem na onaj trenutak kada bi i ona morala čučnuti za živicom. Vidio sam je kako ulazi u Pavlovićevu gostionicu i podsjetila me na Malicu.3. srpnja 1972.Prijeko, u Trstu, ubio se Pierin Codan. Neženja i već u godinama, bio je otišao jer na svijetu nikoga nije imao osim mlađe sestre koja se udala za jednoga iz donje Italije. Živio je s njima radeći kao zidarski pomoćnik. Prigovarali su mu zbog svega: da ulazeći ne upotrebljava otirač, da se ne zna ponašati za stolom, da ujutro ustajući budi djecu, da dolazi kući prekasno ili da se po njoj mota po cio dan i tako im smeta da primaju'ugledne prijatelje.Nije imao hrabrosti da se pokupi i da jednom zauvijek ode, on koji je pustio da mu propadne kuća na Vrhu zbog te jedine sestre, možda gore od njezina muža. Živio je s tom mukom u sebi, snujući osvetu koja mu je tjerala suze na oči kad bi na ulici susreo koga od naših.Bacio se sa strmog nasipa na tračnice između Aurisi-ne i Visogliana, umrijevši dvaput. Bio je čovjek bojažljiv, obziran, kojega su pozivali da poslužuje na svadbenim ručkovima. Mijenjajući

Page 230: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tanjure, natačući čaše, sastavljao je stihove: "Kad ustadoh jutros, susreh se s ružicom, može se mjerit s našom nesvjesticom". Zabrecao sam nekoliko puta, kao da je ovdje izdahnuo.ne13. kolovoza 1972.Lijepa djevojka prosjakinja, koja je u svojoj osamnaestoj godini nehotice nadahnula tvorca freski u crkvi, danas je ženetina blizu šezdesete. I dalje prosi, ponajviše za sajmenih dana. Neko se vrijeme bila zaljubila u bujskog li-254ječnika; nosila mu je svoju milostinju da bi se mogla malo razodjenuli i da je on pipne. Liječnik nije znao kako da se oslobodi te napasti, govorio joj je da je zdravija od ribe, pregledavao je sve druge prije nje kao da je nije primjećivao u redu, a vjerojatno je i otišao u drugo mjesto da je ne mora više susretati. I ćecilija ga je s vremenom zaboravila i počela se debljati, jedući čim bi izišla iz kuće is-prošeni kruh, koji se nekada obično davao triput dnevno djeci sporoj u govoru. činilo se da će joj trbuh pući (i pored toga što je uvijek hodala s previše odjeće na sebi), pa joj jednoga dana neka žena iz Muškata reče: "ćecilija, ti očekuješ dijete"."Jadna ludo, zar te nije sram govoriti takve stvari?"čuli su je kako vrišti u šumi Trumba, pa pozvaše bolnička kola iz Umaga.Rasteretivši se, iste noći pokupi cipele i suknje i po-bježe iz bolnice. Onome tko bi je pitao odgovarala bi da su joj našli previše vode.Dječak se odgajao u zavodima i odnedavna je postao mehaničar kod Istra-auta u Umagu. Jučer je odlučio da provjeri tu priču za koju mu je previše njih tvrdilo da je istinita. Pođe s jednim prijateljem koji je stanovao u Bonima i znao gdje i kada će se pojaviti ćecilija. Iza živice dugo je promatrao znojavu i debelu ženu koja se polako primicala s punim ustima kruha razgovarajući sama sa sobom. Kad nestade iza okuke, mladić pijunu na zemlju i reče prijatelju: "Više bih volio oslijepiti na oba oka, nego znati da me je ta tamo rodila.".6. studenoga 1972.Nova galama sinoć i cijele noći, dolje među dućanima. Florijan, poslovođa u gostionici Doma zajedno sa svojom Armidom, bio se vratio na radno mjesto posve pijan nakon kusanja vina koja mu nikada nisu prijala. Da se ne bi

Page 231: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

s njom pograbio, žena mu iziđe u susret da ga obavijesti kako je neki čovjek iz Krasta odnio kući kalendar što im ga je bila darovala neka tvornica pića. Mnogi su ljudi na-255lpuštali Pavlovića da pogledaju taj veliki kalendar u bojama, koji je zajedno s danima u mjesecu na svakoj stranici prikazivao jednu lijepu posve golu ženu; a Florijan ih je prisiljavao da popiju bar jedan amaro.Zaslijepi ga bijes kad spazi prazan četverokut na zidu za šankom. Ošamari Armidu koja se dala pokrasti, ključem zatvori lokal i u njemu goste koji su morali svjedočiti, i prihvati se telefona u mesnici. Pozva miliciju iz Umaga koja se nije na njega obazirala, shvativši da je pijan, on okrenu druge brojeve pozivajući milicijske stanice u Buja-ma, Novigradu i čak Kopru, u republici Sloveniji, da bi prijavio pljačku slike velike vrijednosti. I tako, dok su gosti prosvjedovali da nisu ništa vidjeli i neka ih pusti, drugovi policajci, uzbunjeni, telefonirajući jedni drugima, nagovoriše kolege iz Umaga da dođu ovamo i da pogledaju što je.Kombi sa sirenom, budeći goveda i pijevce, odveze pijanog poslovođu pred kuću onoga čovjeka u Krastima, već satima utonulog uz svoju ženu u blažen san. Pozvaše ga dolje i naložiše mu da vrati kalendar. On je nijekao i oklijevao, ali ga Florjan zgrabi za prsa i dva milicionera, umorni od toga sela luđaka, razdvojiše ih pendrecima. Pođoše za čovječuljkom u staju za goveda, kalendar je bio sakriven u jaslama pod naramkom sijena.18. travnja 1973.Jedna djevojka iz Lanišća, koja radi u hotelima a stanuje s drugim obiteljima u trošnom dvorcu Lazarićevih, pronašla je pod stepenicama herbarij grofa Ulderica. Zajedno s ostatkom skute i kutijom cigareta, kako to nalaže vječna dobrota duše te čeljadi iz brežuljkaste unutrašnjosti, donese ga meni, jer me katkada zadužuju da u mati-čnim knjigama tražim datume rođenja i smrti, a dolje u selu smatraju me nekom vrstom pisara.Prolistah ga uzbuđeno videći ponovo zgnječene i sasu-šene tolike zaboravljene trave koje više neću vidjeti žive; ali me ponajviše uzbudiše njihova imena koja sam čuo i iz-govorio bezbroj puta, ali ih nikada nisam vidio napisana na našem dijalektu. Pokušavam prepisati neka, poštujući: kratke grofove napomene koje nisu uvijek priložene. Za-; cijelo ga je zabavljao njihov zvuk i sigurnost da je upravo on bio prvi koji ih meće

Page 232: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

na papir.Tachis, jer se lijepi za ruke; paprut, oslad kojom se love muhe; habat, divlja zova za pravljenje crnila; tepoh, za čišćenje pećnica; marqnarela, divlji bosiljak; erba de tajo, za viđanje rana; sirka, koja naprotiv poreze ruku; mlicak, koji sadrži neko mlijeko; karicnik, za pletenje stolica i sjedalica; linguadevaca, s velikim listom i cvijetom poput špina-; ta; rokvenica, divlja rotkvica; muhlić, meka trava za kuniće; lokvarica, jer raste po lokvama; viludola, slak; paradaiz salvadigo, divlja rajčica; basaman, stričak koji izjeda ruku; koromač, koromač; metlika, za pravljenje metli; peldemona, ravna ali izmiče pod kosom; pirika, livadarka; rodinjaca, kukolj; graška, ljulj; mah, mak; semprevivo, majčina dušica;'•' i divlji radiči: grandozea, radecka, toka, konjska broda, sun-ctca.'Koliko muke da napišeš ta tako poznata imena.I:7. studenoga 1973.Za Michelina bi sada dvije gostionice mogle biti otvo-rene danju i noću i besplatno dijeliti vino i likere. Nađen je pokriven injem u živici vlastitoga vrta. činilo se da je bio star čovjek, ali provjeravajući u matici krštenih i sam sam se začudio utvrdivši da je imao pedeset i pet godina. Bio je jedan od mladića koji su najbolje pjevali na zidiću između pošte i vodovoda. Krenuvši u vojsku nakon prvog regrutnog pregleda, ni u ratu nije prošao -loše, dapače: dugo ga je zarobljeništvo poučilo kako se može živjeti bez rada. Kad se vratio, činio se pristalim tamnoputim muškarcem ciganskih očiju - zamalo da ga nisu zamišljali s naušnicom. Pokoja je naša djevojka nastojala promijeniti mišljenje svojih roditelja, ali je odustajala zbog krajnjeg si-1 Autor navodi mjesne nazive bilja (na hrvatskom i talijanskom dijalektu) koji nisu prevedeni, ali su objašnjeni. (Op. prev.)25617 - Bolji život257romaštva i lošeg glasa obitelji kod koje je služio snalazeći se u životu kako je znao i umio.Ozbiljno se u njega zaljubila neka mladica iz gornje Bujštine, lijepa u licu poput Bogorodice, ali hroma u jednu nogu što je umanjivalo i njezine težnje i ambicije imućnog joj oca kojemu nisu ništa

Page 233: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

rekli o stanju obitelji s ko-jom se imao oroditi.Ne stigoše se na vrijeme vjenčati. Djevojka umrije ro-divši mrtvo dijete. Michelin se nalazio u drugoj sobi zbu-njen nesrećom koju nije mogao pojmiti. Zapravo, kad su ga sažaljivo odatle odveli, sred opće žalosti i obzirnog iščekivanja, njegovo srce ostade hladno.Osjećao je samo potrebu da ode, ali ga je zdrav razbor svjetovao da počeka bar do dana dvostrukog pogreba. Sati se oduljiše, u selu nije poznavao nikoga, a mislio je da ni njega ne poznaju. Pođe u gostionicu, prijeđe do igrališta za boce, najprije da bilježi bodove, a zatim se uključio u igru. Upozoreni tast nađe ga s prignutim koljenom kao pri oranju, upravo kad je valjao bocu. Nije prisustvovao pogrebu.Otada provede sve dane u dvjema gostionicama, ali više nije bio sposoban igrati na boce. U jutarnjem prosvi-tanju uhodio je neposlušne susjedove kokoši koje su radije nesle jaja po živicama; ušutkivao je njihovo kokodakanje da pokupi jaje i da ga još toplo odnese Cesiri Pavlo-vićki. Proširio se običaj što ga je uveo jedan Srbin, koji se smjestio u stolariji Gašpara Radovana da se uzgajaju kokoši faraonke koje su se tako služile krilima te bi prelijetale i trnovite živice kako bi snijele jaja u poljskoj travi poput divljih ptica. Za Michelina to je bio dulji i strpljiviji lov, ali korisniji, premda su mala jaja mogla poslužiti tek za pravljenje rezanaca.Od one večeri kad ga je pregazio jedan motociklist i nije mu pritekao u pomoć, smatrao se invalidom koji se najprije naslanjao na štake, a poslije na štap: mogao je napokon zatražiti čašu vina ne očekujući prigovora. I on je iza sebe ostavio jednu poznatu izreku. Svojoj majci, koja ga je za života prekoravala i preklinjala da se okani vina i prihvati posla, jednog dana je odgovorio: "Za čovjeka ne postoje rezervni dijelovi".258P. S. Nastavljam istim crnilom u peru. Ne prođe ni tjedan dana, kad mu se pridruži u boljem životu njegov ne-razdvojni prijatelj i neprijatelj, ortak i suparnik, Lovre Pe-stel. Žena ga je trpjela, ali ga sinovi izbaciše iz kuće. Samo je bicikl bio njegov. Držeći ga za upravljač, vukao ga je za sobom kamo god je odlazio, ne popevši se nikada na sjedalo; a uredno mu je pumpao i gume. Bicikl mu je pravio društvo i pružao mu oslonac, a još više

Page 234: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

sigurnost. Vozači autobusa veselo su trubili tom pogrbljenom i razrokom čovjeku koji je nastavljao put s biciklom kraj sebe i na nizbrdici. Ali je on sve to uzimao za šalu, znajući svoje stanje i svoju rugobu: o pokladima pokuca i na moja vrata, samo s izvrnutom jaketom. Ali često je bicikl previše vukao prema živici ili mu je trebalo više ruba ceste, pa je jadnik padao na njega ili završavao pod njim. Prije nego što bi ustao i otresao prašinu sa sebe, psovao bi mu svu rodbinu. Tako ukliještene iznenadi ih na jednoj okuci kamiončić prodavača ribe koji nije uspio zakočiti na vrijeme.11. siječnja 1974.Opet silna kiša. Istrunut ćemo prije nego što umre-mo. U podnožju stepenica našao sam vrganj izrastao na stoljetnom blatu zaostalom na željeznom sječivu za čišćenje cipela. Ubrao sam ga ali ga nisam pojeo, jer se sve dotle prostiralo crkvište.Pogledah se čak u zrcalo: mršav, blijed, ugašenih očiju s podsmješljivim čuđenjem prema samom sebi u zjenici, glave gotovo sasvim ćelave. U jednom ormaru, među ogorcima voštanica, zamotuljcima tamjana i zarđalom ka-dionicom, našao sam kućnu kapu koja je pripadala tko zna kojem župniku, s dva također crna puceta na lijevoj strani.Pokrivši se vrećicom od najlona, pođoh u crkvu. Svuda je prokapljivalo, freska na stropu s Bogorodicom u su-zama bila je napola uništena. Pozvah posljednjega od zidara Trevigina, kojemu se ne smije dati da pije prije nego što završi posao. Zbog ustrajno lošeg vremena nije se usuđi-259 vao popeti na krov, pa pokuša, koliko se moglo, začepiti rupe iznutra. Trajat će dok traje, priznade i on sam koji i nije zahtijevao previše. Zatim je stao piti i neprestano me je ljubio i grlio.Te noći nisam oka sklopio, zaokupljen umišljajima, pitanjima koja sam već sebi postavljao, a sada su se budila preobražena u sjećanje. Crkva je građevina kao i svaka druga, završit će kako se može i predvidjeti, ne izazivajući velikih uzbuđenja: na vrhovima brežuljaka još se vide zidovi crkvica iz minulih stoljeća, ovijeni kupinama. Ali odonda se zbila obnova, a ljudi su se i poljima vratili. Hoće li se tako opet dogoditi? Sumnjam u to.

Page 235: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

A što će biti s kipovima, s ciborijem, s raspećem od velikog petka, s visokim stijegom svetog Valentina, s ka-ležima, s pokaznicom? Mogao bih ih dijelom donijeti ovamo, no imam li pravo na to, i ne bi li bilo svejedno? Hoće li ih prenijeti u neku drugu crkvu, ali kada, tko, i zašto? Ili će ljudi postati toliko sigurni u se, u svoju vjeru ni u što, te će ih upotrijebiti kao namještaj?24. veljače 1974.Poslije gotovo trideset godina otkrilo se da je u našoj državi dopuštena rastava. Istini za volju, to se i prije znalo, ali se uvijek mislilo da se odnosi na ljude druge vjere ili u svakom slučaju različnih običaja. Ne podnoseći se više, Armida i Florijan iz gostionice pođoše svako posebno sucu koji ih je zatim pozvao i napokon iz otpravio kući dvama odvojenim putovima, kao da se nikada nisu poznavali.Posao ih je ponovo zahtijevao zajedno u posluživanju istih mušterija, a novi stan posve isti za jednoga od su-pružnika nije bilo lako naći. Odvojiše postelje, pošto je drugu sobu zauzimala njihova kći udata za nekog ličioca. Duge su zimske noći. Predobro se zna da je tijelo povodljivo, možda se ne zna tako dobro da je navika jača i od želje i od samog užitka. On je poslije psovao što su te nekakve novosti i da se još nije rodio onaj tko bi mogao njega brijati uz dlaku.260lArmida se sramila zeta ličioca, i donese na svijet muško dijete, dvadeset godina nakon što je rodila sada udatu kćer. Florijan je priznao očinstvo, a pomalo se time i ponosio. Može li ljudski zakon sam od sebe poništiti rastavu, kao što je popovski zakon poništavao brak koji nije bio pravovaljan?3. ožujka 1974.Pokušao je dva puta, treći put se nije digao. Toni Bar-bić u šezdeset i petoj godini postade ljubomoran na svoju ženu od šezdeset godina, pošto im se djeca rasuše po Kanadi i Australiji. Uvijek i svuda čekali su je kurvari. "Evo ih, što čekaš?" budio ju je noću tek što bi neki pas zalajao, i hvatao je za ruke - neka Bog oslododi svakoga i od te bolesti. Uhodio ju je kada bi pošla pomusti mlijeko, brojio minute dok se zadržavala u dućanu, sve su njezine prijateljice bile svodilje. Nitko ga nikada nije vidio u gostionici. U očaju odao se piću, pijući u svojoj konobi uvijek iz iste čaše.

Page 236: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Ona preminu iznenada; Pavlović reče od infarkta, drugi od velike muke, žene pak od sramote. Toni se složio s mišljenjem prostodušnih, pa ga je spopala grižnja savjesti. Stalno ga je mučila i mljela kao turanj navrnut do kra-ja; pio je da je zaboravi, a prisjećao je se da pije. Grdio je sebe plačući putem, optuživao se da je uvrijedio i napokon ubio najbolju od svih supruga, pa je malo pomalo izgledalo kao da ni s njim nije nikada legla.Bacio se s prozora spavaće sobe, ali je pad ublažila sjenica loze. Vrativši se iz bolnice u Puli pokuša iznova s tavana, pa mu je bolovanje bilo još dulje. Noćas se bacio kroz otvor na krovu što gleda na popločanu ulicu.6. travnja 1974.Posljednji Stokavac, koji me natjerao da se preselim ovamo, izabran je i našim glasovima za poslanika u Sabor u Zagrebu. Jutros je bila velika svečanost u dvorani-kaza-261listu u Domu, s govorima, zdravicama i cvijećem što su ga donijeli školarci napućeni od dvoje učitelja, muža i žene. Njegov otac Mir zatvorio je vrata duge plave limuzine, brada mu je podrhtavala. Sjetih se Ludovica kad je pratio na autobus svoja dva sina na odlasku u koparsko sjemenište. Ljudski se duh ne mijenja; potvrđuje to oko, pozvano ili primorano da ga odrazi. Ali, pomislih, kako je samo u ovoj državi i u ovom poretku iz naših ubogih gruda zemlje mogao izaći poslanik. Spazivši me među mnoštvom, otvori prozor. "Boh van daj zdravlje, barba Martin", obrati mi se srdačno na našem dijalektu. "Boh daj, sine", odgovorih pozdravljajući ga rukom.10. travnja 1974.To se dogodilo drugdje, u Mariji na Krasu, ali je i ovdje pobudilo živo zanimanje. Mladić je radio kod nas sve do pred neku večer, kopajući buldožerom rov kojim je imala poteći voda do jedne kuće u Fruskari.Svrativši se u gostionicu u Mariji na Krasu, nađe jednog starog optanta koji se vratio iz Amerike s malo novca i previše čežnje za rodnim krajem.Živio je u jednoj sobi vlastite kuće koju je poklonio sestri u međuvremenu udatu za nekog Srbina ili Bosanca; ali htjedoše ga otjerati i odande. Strani mu zet počeo i prijetiti. Starac je u gostionici, gdje su ga već svi zvali Ame-rikancem, plakao i drhtao: "Rekao je, ako se još jednom vratim, da će me ubiti".Mladić koji je upravljao buldožerom i drugi momci iz sela malo su ga umirivali, malo zadirkivali. "On je to ka-

Page 237: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

dar učiniti", prosvjedovao je starac. Tada odlučiše: "Mi ćemo te otpratiti, ako se toliko bojiš".Naš mladić prvi je otvorio vrata. Dobio je udarac nožem posred grudi i na mjestu umro.25. travnja 1974.Danas je prešao u bolji život Daniele Muškat, moj drug s regrutacije. Bio je visok i krupan, a crvena mu je262brada imala zlatan odsjaj. Držali su ga najjačim čovjekom u župi. Prije više od četrdeset godina bio je ponio sa sobom kćerčicu u polje i ostavio je da sjedi na rubu polja. Jedna zmija, osjetivši miris mlijeka, dogmiza do djevojčice i stade joj lizati usne. Daniele je to na vrijeme opazio i, obuzet bijesom, zgrabio gmaza za glavu i za rep i rastrgnuo ga popola. O njemu se govorilo da je raspri-kida zmiju.Pričaju mi da su ga najposlije sin i nevjesta tukli, jer je jeo, pio i gnusio ispod sebe, to jest nije umirao.15. srpnja 1974.Žena mu izdahnu u snu pošto je u slast pojela prvu friganicu divljih šparoga s palentom. Gabriele Pavlović, veliki vještak u liječničkom umijeću, samo je mogao utvrditi i odmah oplakati gubitak lijepe, vjerne družice. Nisu bili vjenčani, malo ih je znalo kao ja da se bio zakonito oženio jednom starijom gospođom iz Graza: od nje bijaše svotica kojom je proširio gostionicu i temeljito se okućio.Pozdravljao ju je zauvijek mašući rupčićem s uzvišice na kojoj su rasle rascvale perunike iza ogradnog zida. Mu-zička kapela, koju su istisnuli s plesova električni gramofon i jedan mali sastav s pjevačem duge kose, postade što i ja koji se pojavljujem samo na pogrebima: i ovom se prilikom ponovo okupila svirajući spore koračnice što su ih obrađivali lutajući učitelji koji su u toj kući stanovali. Uporno ponavljani zvukovi limenih basova kao da su više ispraćali njezino spuštanje u raku nego što su isticali konačan rastanak s očevom kućom i kućom njezinih ljubavi. Pratili su ih klarineti, koji su svojim sviranjem podsjećali na minule čežnje, što je izazivalo suze, ali ne za pokojnicom. Nosači, mladi i neiskusni, nađoše se na mukama ne samo zbog tereta. Slobodnom su rukom tražili po džepu rubac, a njihove moderne supruge prekidale su povorku gurajući im u šake svoje rupčiće poprskane kolonjskom vodom. Poslije Bonifazijevke, ona je bila najbujnija žena u cijeloj župi.

Page 238: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

263On, Gabriele, koji je preduhitrivao ili opovrgao nalaze svih primarijusa iz Glavne bolnice u Trstu, uključivši i Op-penheima, teško bi bio umro od bolesti, usprkos devedeset godina navršenih u ožujku. I zaista, iako je bio ostao bez vodilje, svakoga je jutra srkao svoje jaje, jeo kuhanu cikoriju i razvodnjavao vino. Štoviše, pozvao je grbavoga slugu da se sa sjenika premjesti u jednu sobu blizu njegove. Ovaj je otvarao i zatvarao gostionicu prema svome raspoloženju; a mogao je pušiti i noću - što mu je na sijenu bilo najstrože zabranjeno. Nenaviknut na plahte, on je i dalje spavao odjeven, s bocom lozovače u džepu od jakete.Požar ga je probudio kad su već dotrčavali ljudi s vedrima. Spasio se skočivši kroz prozor na gomilu gnoja. Njegova gazdu izvukoše nepovređena i još topla, ali bez života. Vjerojatno je uzalud zvao i lupao štapom, a onda se složio s tim da je dosta živio, i prepustio se smrti.Posljednjeg slugu koji je sišao s don Stipinih brda - rijetkih zuba i živahnih očiju pod pramenom čekinjaste kose - milicija je dugo ispitivala. Na kraju mu dopustiše da otiđe uz uvjetnu kaznu da potraži neki novi sjenik.Danas, 23. siječnja 1975, dršće mi cijelo tijelo, nema te vatre koja bi me mogla ugrijati. Preostaje mi samo da legnem ostavljajući pritvorena vrata. Jedna će mi Palmirina nećakinja večeras donijeti mlijeko. Pogledao sam kroz prozor brišući zamagljeno staklo nadlanicom, i primakao se pisaćem stolu krajnjim naporom volje. Od sunca koje nisam vidio, na zvonik, na crkvu i na bijeli zid ograde padala je neka blago pozlaćena svjetlost. U toj svjetlosti sve su stvari gubile težinu kao da su lišene materijalnosti, pa se činilo da se zajedno stapaju i dižu. Spušta li se na zemlju nebeska praznina ili se to nad nama raskriljuje bolji život?Nisam znao da svijet umire smrću svakoga čovjeka.POVRATAK EPOPEJI S GRANICEVeć je Malte, lice istoimenog Rilkeova romana ("Za-pisci Maltea Lauridsa Briggea", op. prev.) iz 1910, govorio da je umijeti pripovijedati, "doista pripovijedati", već umijeće prošlosti te kako se ne sjeća da je poznavao ne-koga tko bi bio sposoban ispričati priču, ili pak njome bitno obuhvatiti sveukupnost jednoga života, pronaći smi-sao u zbrci događaja i prenijeti ga drugima, proslijediti iskustvo i razboritost, život oteti zaboravu i beznačajno-sti.Epika - kao tradicija, usmena predaja, nepristrana osjećajna i događaj na kronika,

Page 239: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

"pietas" i bratsko jedno-glasje - moguća je samo ondje gdje postoji osjećaj granice, u pravome smislu riječi matice one šarolike pa ipak jedinstvene raznolikosti što je pretpostavkom pripovijedanja. To danas potvrđuje jaižnoaimerička književnost za kojom europski čitatelj nostalgično posiže, jer velika suvremena književnost Europe proizlazi iz druge jedne istine, one o osamljenosti i podvojenosti, kojoj se roman nastoji približiti - jednako takvim rasapom govora - s ogorčenjem prihvaćajući svijest o krizi i biti pravoga života.Ni "bolji život", sito naslovljuje Tomizzin roman, više ne postoji ili pak jest negdje drugdje: njime prolaze osobe kojih smrt bilježe župne knjige, kao i sastavljen ljetopis pripovjedača u prvome licu prisutnog u knjizi. No, Tomizza, epski pisac i pjesnik jednoga težačkog svi-265264jeta s granice, toj suvremenoj svijesti o izgnanstvu suprotstavlja široko zasnovano pripovjedno djelo utemeljeno u predaji. Protagonist romana jest zamišljeni pripovjedač što ga piše, crkvenjak Martin Kružić koji, kao nastavljajući se na listine crkve njegova istarskog sela Ra-dovani, podastire kroniku svoje župe i zavičaja, svoga života i svih svojih ljudi, Talijana i Hrvata s granice, čiju složenu narav nikakvi daleki politički moćnici ne uspijevaju shvatiti, i koje povijest trajnom žestinom udara, što svijet zanemaruje i prešućuje. Ljetopis započinje habzbur-škim vremenima i seže do naših godina, kad je već okončan odlazak Istrana nakon drugoga svjetskog rata - što je Tomizza ispripovijedao snažnom, tankoćutnom i razboritom poezijom. Kroz povijesnu kroniku raznih poljskih, talijanskih ili hrvatskih župnika, orisanih nenapadnim a postojanim razumijevanjem, nižu se godine i zbivanja: nacionalne razmirice u austrijsko doba, prvi svjetski rat, pošast velikih boginja, fašizam, partizanski rat, povratna vojnička osvajanja, prisilne promjene narodne pripadnosti, neizvjesnosti i napetosti nakon 1945. i odlazak, sve dok župa i mjesto nisu izgubili svoj stoljetni identitet rasipanjem ljudi, bilo onih što su ostali u Jugoslaviji bilo odbjeglih u Italiju. Kako kaže sjajan početak knjige, stari Martin Kružić svoj ljetopis piše drhtavom rukom kao kad je, dječakom, prvi put svome ocu, također crkvenjaku, pomogao obaviti vjersku službu.

Page 240: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

Premda prožet jakom naklonošću ljubavi i zemlji, "Bolji život" je pogrebna tužbalica zajednici koja nestaje. Velika se povijest prepliće s 'malim osobnim pričama: Martinov brak, događaj s njegovim sinom koji započinje učiti u sjemeništu a umire kao partizan, nadničarenje, vjenčanja i blagdani, prijateljstvo i mržnja. Ali te male obiteljske priče na svoj način proširuju sam povijesni prostor, svojim počecima sežu do drugih sukoba i proži-manja, do Mletačke republike i još drevnije ilirske prošlosti. Knjiga je također nujna potvrda postupnoga udalja-vanja i ravmodušja Italije prema sudbini istarskih krajeva.Prisno sudjelujući u ovomu osamljenom epu, gdje lakim rukopisom radije nastoji ublažiti negoli naglasiti tragične crte, Tomizza povijest znade složiti iz pojedinačne stvarnosti svagdanjih navika te skromnoga življenja: okusa kruha, mirisa zemlje, žalosne prostote spola. Ta vrlo znatna sposobnost pripovijedanja i opširan starinski zamah, uz poneku stilskoj dosljednosti skromne kronike možda nužnu jednoličnost, ali zamah uvijek sigurno od-mjerenih poteza i pojedinosti, stavljaju Tomizzu u jedinstven položaj s obzirom na suvremeni talijanski roman.Epski spisatelj i težak, Tomizza je - svojim seoskim podrijetlom, društveno-povijesnim sklonostima te snažno prisutnom katoličkom stvarnošću - novim obilježjem pridonio tršćanskoj književnosti koja je pak (od klasika do najvrsnijih svojih sadašnjih predstavnika kao što su Mattio-ni i Rosso) književnost građanska a nipošto epska, nekakvo lutanje - napisao je Giorgo Bergamini - Odiseja u kućnom haljetku po morima razuma. S tršćanskom književnošću Tomizzu povezuje dvostrukost rubnoga područja koje na dva polja igra kartom vlastite izolacije, pretvarajući se iz stanja ničije zemlje, to jest dramatične otuđenosti od redovito ustrojenih kulturnih zajednica, u mogućnost da se smjesti uvijek negdje drugdje pa stoga bilo gdje, da posvuda bude kod kuće jer je bezdomna.Tomizza je danas jedan od najvećih predstavnika izvornoga tradicionalnog romana u najboljem smislu, to jest romana koji, uime stilske razglobljenosti ili misaone pustolovine, nije odbacio tradiciju pripovijedanja. S toga gledišta njegov je uspjeh bio i jest dvojak, između velikoga i odveć skromnoga. Više no zaslužen odjek odlične knjige kakva je "Materada" odvukao je suzdržanoga Tomizzu, od veoma čvrste pripo vi jedne konstrukcije te is-

Page 241: Bolji Zivot - Fulvio Tomizza

tinski bogatoga nadahnuća put nerazumljive i nepouzdane žudnje da što više stvara, do bogatog niza romana ne-stalnih vrijednosti, osobito kad je zanemario svoju sklonost epsko-težačkome, pograničnom, kao u "Mirjaminu gradu".Talijanska kritika nije štedjela priznanja, ali nije mu dala mjesto koje zaslužuje: izjednačila ga je s tradicionalnim pripovjedačima ne primjećujući u kolikoj mjeri raad-mašuje dobar dio njih, a slavom, praštajući ipak neke njegove promašaje, nije postojano uvršten među najveće talijanske pisce današnjice - kako njegove najljepše knjige i zaslužuju. "Bolji život" je, nakon kolebljivih pokušaja, sretan povratak Tomizze istinskoj i žalobnoj poeziji cjeline života poniženih i uvrijeđenih, mirisu zemlje na kojoj u dubravi vodimo ljubav, ali i zemlje vječnoga počinka gdje se združuju bol i spokoj.