bog je-jedan,bog-je-u-nama

Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzić, N. (2009). Bog je jedan, bog je u nama. Banja Luka: XBS.

1

Nenad Suzić

BOG JE JEDAN, BOG JE U NAMA

Banja Luka, 2009. godine


2

Nenad Suzić Bog je jedan, bog je u nama

Izdavač: XBS

Banja Luka

Urednik: Prof. dr Svetozar Milijević

Recenzenti: Prof. dr Petar Stojaković, Filozofski fakultet Banja Luka Prof. dr Miodrag Živanović, Filozofski fakultet Banja Luka

Lektor: Mr Dragomir Kozomara

Korektor: Ranka Suzić

Dizajn korica: Vesna Grujić

Štampa: GrafoMark, Laktaši


3

O NASTANKU OVE KNJIGE

Ideja o pisanju knjige pod naslovom "Bog je jedan" ima korijen još u mome mladalačkom interesovanju za moral, za odnos dobra i zla, za etiku kao nauku o moralu. Kako su se razvijale moje spoznaje o ljudskom moralu, tako je sazrije-vala misao da knjiga treba imati naslov "Bog je u nama". Na kraju mi je bilo potpuno jasno da se ova dva naslova ne mogu odvojiti, a da njihovo značenje ne mogu efikasno spojiti u izrazu koji bi jasnije izražavao njihovo značenje od onoga što oni zajedno implicitno i eksplicitno govore – da je bog jedan, da prožima sve ali da je svoj odraz, čovjeku najdostupniji, ostavio baš u nama, u čovjeku.

Prolazeći kroz spoznaje o moralu, došao sam do zaključ-ka da čovjek na ovoj planeti Zemlji živi onoliko koliko je moralno zreo da živi. Ova teza će biti posebno elaborisana u knjizi jer na prvi pogled djeluje apsurdno i pomalo mistično. Konkretnije, procjena je da se u doba starog Egipta prosječno živjelo 27 godina, a da je dvadeseti vijek završio sa prosječnim životnim vijekom od 72 godine. Na prosječni životni vijek utiču ratovi, uslovi u kojima ljudi žive, uspos-tavljeni odnosi među ljudima, kultura ishrane, nivo medicin-ske zaštite te drugi objektivni i subjektivni činioci. Većina tih činilaca u svojoj podlozi ima čovjekovu moralnost.

Teže je objasniti kako ljudi ne vjeruju u boga nego kako vjeruju. Odrastajući u doba komunizma, koji je imao speci-fičnu samoupravnu formu, zaključio sam da ljudi "službeno" ne vjeruju u boga te da većina njih ne želi razmišljati niti razgovarati o tome u šta ne vjeruju, odnosno kako ne vjeru-ju. Zaključio sam da oni dogmatski ne vjeruju, da vjeruju u dogmu nevjerovanja. S druge strane, veliki broj onih koji vjeruju, najčešće se ponaša na isti način – dogmatski vjeru-


4

ju. Kao i onim prvima, i njima je bog bio daleka nepoznani-ca, prije dogma vjerovanja nego ono u šta stvarno vjeruju, u šta su ubijeđeni. Ovdje ponovo dolazimo na tlo morala – pitanje je da li je važnije da ljudi stvarno vjeruju u boga ili da ga se plaše. Radi se o dva morala koje susrećemo u Bibliji, budističkim učenjima i Kuranu, u svim objavljenim religijama: 1) o moralu prinude ili obaveze i 2) o moralu razloga. U ovoj knjizi ću se posebno posvetiti ovim forma-ma ljudske moralnosti uz citiranje Biblije i drugih knjiga objavljenih religija.

Posebno pitanje je uslovljenost vjerovanja mjestom ro-đenja. Ako se dijete rodi u ateističkoj porodici, velika je vje-rovatnost da će odrasti kao ateista, a isto vrijedi za bilo koju vjeroispovijest. Dijete koje se rodi u katoličkoj, islamskoj ili pravoslavnoj porodici u pravilu će odrastati kao katolik, islamista ili pravoslavac. Dakle, na ovaj svijet ne dolazimo oslobođeni predodređenosti ili determinanti načina na koji ćemo vjerovati ili shvatati boga. Ova predodređenost u istoriji ljudskog društva dovodila je do vjerskih ratova, do ofanzivnih religijskih filozofija, do isključivosti i religijske netolerancije. Kada se pozabavimo idejom da je bog jedan i da je u svakom čovjeku, u ateisti i vjerniku, doći ćemo do spoznaje o moralnim i filozofskih ograničenostima pojedi-nih vjerskih i crkvenih učenja kao i marksističkog ateizma te reafirmisati ona shvatanja koja ljude osnažuju u toleranciji, međusobnom razumijevanju i uvažavanju. To je jedan od mojih motiva za pisanje ove knjige koji se javio u ranim razmišljanjima o bogu a posebno osnažio u doba tranzicije kod nas.

Suština ove knjige je u razmatranju makrokosmičke i mikrokosmičke pameti, o psi-energiji koja prožima makro i mikrokosmos, o duhu koji je bog darovao čovjeku kao dio svoga bića. Anđeo je u potpunosti rob gospodara boga jer ne


5

može da griješi, može da uradi samo ono šta mu bog zapovijedi, a čovjek je od boga dobio, preko sina božijeg, slobodu da griješi. Mogućnost čovjeka da se sam u sebi bori protiv zla i za dobro, da to čini u svojoj okolini, dala je svakom čovjeku bogočovječansku dimenziju, moć da u sebi realizuje boga. I zaista, kada bi se kojim slučajem iz groba digli naši čukundjedovi, vidjeli bi da njihovi potomci imaju niz moći i svojstava koje su oni bili jednom i zauvijek pripisali bogu. Zamislimo naše potomke za hiljadu godina. Dogmatski vjernici će nam reći da bogohulimo a ateisti da i oni tako vjeruju. Eto još jedne tačke približavanja, još jednog uporišta za vjersku toleranciju. Ateista može reći da ne vjeruje, ali ne može pobiti činjenice koje idu u prilog tezi da svojstva koja je čovjek ranije pripisivao bugu danas i sam sve više posjeduje. Rođen i odrastao u komunističkoj poro-dici u kojoj je obilježavan svaki Božić, svaki Jovanjdan kao krsna slava, kao kršteno čeljade, imao sam želju da pomirim ateističke postavke sa slobodom čovjeka da se raduje okupljanju u crkvi ili džamiji, da obilježava svoj Božić ili Bajram. Ova knjiga ima i tu namjeru – da pomiri nepomir-ljivo, da približi suprotnosti, da ponudi argumente o kojima valja razmišljati. Ako ti argumenti dobiju snagu teorije za ponekog, to će biti iznad neskromnih ambicija koje sam prethodno naveo.

Jedan od snažnih pokretača i dobri duh koji mi je pose-bno pomogao svojim recenzentskim sugestijama jeste kole-ga profesor Petar Stojaković, koji predaje na katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci. Isto tako, profesor Milorad Živanović je pomogao nastanku ove knjige svojim duhovitim ali i inspirativnim opaskama o pedago-zima i filozofima nadahnjujući osnovnu ideju ove knjige više neformalno nego formalno.


6

Još jedan personalni motiv predstavlja značajan izvor nastanka ove knjige. Radi se o mladom studentskom zaljub-ljenom paru. Jednom se na mom seminaru iz sociologije obrazovanja povela rasprava o vjerovanju i nevjerovanju. Studenti su bili vrlo oštri prema jednoj djevojci koja je imala hrabrosti reći da je ateista. Kad sam vidio da je očajna, priskočio sam joj u pomoć apelujući na toleranciju prema drugim vjerama kao i prema ateizmu. Pri tome sam objasnio koju knjigu ću o bogu napisati. Nakon seminara, prišli su mi dvoje mladih, momak i djevojka, i rekli da će oni tu knjigu prodavati okolo jer su iz miješanih brakova i nailaze na niz gluposti u okolini u kojoj se kreću. Shvatili su šta im donosi jedno ovakvo sagledavanje. Prve primjerke odštampane knjige pokloniću njima dvoma.

Poseban motiv za pisanje ove knjige je ideja komuniz-ma. Mnogi dobri ljudi koje poznajem bili su komunisti a ujedno su željeli da poštuju svoju naciju i vjeru. Pošto sam svojevremeno studirajući sociologiju i pročitao sve što je bilo prevedeno u kompletima Marksa i Engelsa, dobro sam razbistrio da marksizam nema ništa protiv crkve i protiv prava čovjeka da vjeruje, ali ima protiv dogmatskih zabrana razmišljanja i čovjekovog suđenja, protiv razložnog prosuđi-vanja. Uostalom, zar to nije razlog što je spaljen Đordano Bruno? Kao član opštinskog komiteta SK jednom prilikom sam predložio da lokalni komunisti pokrenu i sprovedu inicijativu da se renovira crkva u mome rodnom selu. Pred-rag Šarac, danas poznati novinar, moj drug i prijatelj, tada mi je došapnuo da je to previše radikalno. Moja ideja, na-ravno, nije prošla, a glavni efekat ostvarila je u začuđenim pogledima većine članova komiteta i zagonetnim osmijesi-ma manjine, u kojoj je bio moj prijatelj Predrag. Nisam imao sankcija jer su svi članovi tog opštinskog komiteta


7

dobro znali da ja svoju ideju mogu debelo marksistički potkrijepiti.

Za ideju komunizma vezan je i jedan zanimljiv događaj u mojoj porodici. Slaviša, moj brat od ujaka, majstor nad majstorima, mašinski inženjer i inovator, prekrivao je prije nekoliko godina kuću moje sestre. Nakon što smo uveče sjeli zadovoljni urađenim, sestra je rekla da bi sutra moglo sve biti gotovo, ako bog da lijepo vrijeme. Slaviša joj je rekao da ne vjeruje u boga i neka ona radije gleda u njega kao glavnog majstora. Sada sam se uključio da ga pitam kako on to ne vjeruje. Lakonski mi je odgovorio da je lakše objasniti kako ljudi vjeruju nego kako ne vjeruju. Opkladio sam se sa njim da će i on vjerovati kada mu objasnim kako ja vjerujem. Rekao je da gubim vrijeme, ali pošto smo završili poslove, da nema ništa protiv zanimljivog sofisti-ciranja. Konstatovao sam da on poznaje savremenu informatiku i da zna kako se skladišti informacija u čipu. Pitao sam ga da li tamo gdje postoji ustaljena putanja Zem-lje oko Sunca postoji i informacija. Zatim, da li to možemo nazvati makrokosmičkom inteligencijom. Onda sam tražio da poveže ono što se dešava u jezgru silicijuma kada magne-tisanjem i strujom unosimo informacije u putanju elektrona i ono što se dešava na nivou galaksija i da to imenuje. Brzo smo došli na to da se radi o pameti, o inteligenciji, o duhu koji prožima sve. Ako kažemo da je to bog, da li će sada vjerovati, pitao sam ga. Konstatovao je da tako vjeruje svako. Registrovao sam da se to svako odnosi na njega kao i na mene te da sam dobio opkladu. Galantno je pristao da plati pivo pri idućem susretu.

Pitanje kako ljudi vjeruju ili ne vjeruju elementarno je pitanje slobode i demokratije. Da li će se neko krstiti ili kla-njati, stvar je njegove slobode, koju treba uvažavati i pošto-vati. Vjerska netolerancija nanijela je ljudima kroz istoriju


8

mnogo zla, pa je jedna od namjera ove knjige da doprinese vjerskoj toleranciji, međusobnom uvažavanju ljudi različitih vjera kao i onih koji ne vjeruju.

Posebnu napomenu cijenjenom čitaocu dugujem na po-četku ove knjige a daću je u trećem licu. "Ako dođete u sukob sa nekim drugim ljudskim bićem, ostavite ga u živo-tu. U stotinu milijardi galaksija nećete naći nijedno drugo" (Segan, 2006, str. 319). To ne vrijedi u slučaju da sretnete autora ove knjige. Ne zato što on ima dvojnika, nego zato što ćete olakšati posao neoinkviziciji. Zašto? Zamislite, on hoće da pomiri marksizam i religiju, hrišćanstvo i islam, crkvu sa darvinizmom! Ipak, postoji racionalnije rješenje. Nemojte ga likvidirati nego bacite ovu knjigu, ili, još bolje, spalite je, za svaki slučaj – naravno, prije čitanja.


9

MAKRO I MIKROKOSMOS

Kada se u mislima otis-nem u svemir, postajem beskonačno mali, ali kada se otisnem u svoj um, po-stajem beskonačno veliki.

Kada svoje misli uputimo u beskraj svemira, spontano nam se nameće ideja neuređenosti tih beskonačnih prostran-stava jer, zaboga, ko bi sve to uredio kad mi ljudi, ovako pametni, ne možemo da sredimo ovo zrnce prašine po kome hodamo a koje se zove planeta Zemlja. Međutim, riječ "Kosmos je grčka riječ koja označava red u Vaseljeni" (Se-gan, 2006, str. 23). Riječ kosmos suprotna je od riječi haos. Zašto nam se u mislima prvo nameće ideja haosa u beskraju svemira a ne ideja uređenosti? Vjerovatno zato što kao homo sapiensi nismo ovladali svojom sviješću i podsviješću, zato šta smo ovladali samo malim dijelom mikrokosmosa koji imamo u sebi.

Prva proučavanja Eratostena ukazuju na tananu uređe-nost svemira. Hiparh je napravio kartografiju zvijezda i kla-sifikaciju po intenzitetu njihovog sjaja. Ti mislioci u staroj Grčkoj uputili su čovječanstvo na to da je svemir sazdan po neobično preciznim parametrima. Aleksandrijska biblioteka čuvala je mnoge tajne svemira, koje su, nažalost, uništene kada je ovaj hram znanja i nauke spaljen. "Znamo, na pri-mjer, da je na nekoj polici Biblioteke stajala jedna knjiga astronoma Aristarha Samosaćanina u kojoj se tvrdilo da je Zemlja samo jedna od planeta, da sa ostalima kruži oko Sunca, kao i da su zvijezde veoma daleke" (ibidem, str. 25).

Kako se produbljuje naša spoznaja o vlastitom mikro-kosmosu, tako raste i saznanje o uređenosti makrokosmosa.


10

Vodonik, natrijum, magnezijum, ugljik i gvožđe najraspros-tranjeniji su elementi u kosmosu a ujedno i najzastupljeniji u građi ljudskog organizma. Isaku Njutnu možemo zahvaliti spoznaju da svemirom i cjelokupnom prirodom upravljaju isti jednostavni matematički zakoni, da ista pravila važe na Zemlji i na nebu te ljudski um misli na sličan način na koji dejstvuju zakoni prirode. Njutnova saznanja su otkrila nove vizije i vidike čovjekovog pronicanja u tajne svemira.

"Njutn je ljubomorno čuvao svoja otkrića i žestoko se pre-pirao sa svojim kolegama naučnicima. Ništa mu nije predsta-vljalo da sačeka da prođu decenija ili dvije po otkriću zakona o odnosu gravitacije i udaljenosti, pa da ga tek onda objavi. Ali pred veličanstvenošću prirode on je, poput Ptolomeja i Ke-plera, postajao ushićen i smjerno skroman. Neposredno pred smrt napisao je sljedeće: Ne znam kakav izgledam svijetu; ali sebi se činim samo kao dečkić koji se igra na obali mora, za-bavljajući se povremenim pronalaženjem kakvog glatkog ob-lutka ili neke neuobičajeno lijepe školjke, dok se preda mnom, još uopšte neotkriven, pruža ogroman okean istine" (Segan, 2006, str. 73).

Ushićen pred okeanom saznanje, pred tajnama prirode, čovjek se stalno pita šta mu je svrha života, dokle seže moć njegove spoznaje. Kada je Ajnštajn došao do svoje čuvene formule o odnosu energije i mase (E=mc2), značenje ovog obrasca razumjeli su njegova supruga, on i još jedan Fran-cuz. Danas ovaj odnos uspješno tumači svaki student fizike ili svaki uspješniji srednjoškolac koji se interesuje za ovu oblast. Kada posmatramo prosječnu obrazovanost ili infor-misanost svih ljudi na planeti Zemlji danas u odnosu na isto-riju čovječanstva, možemo konstatovati da smo tek počeli učiti, da su naša saznanja o mikro i makrokosmosu tek na početku.

"Ako nam pođe za rukom da otkrijemo cjelovitu teoriju (misli se na kvantnu teoriju gravitacije, op. cit.), ona bi, bar u najširim crtama, vremenom trebalo da postane razumljiva sva-


11

kom, a ne samo nekolicini naučnika. Tada ćemo svi, filozofi, naučnici i obični ljudi, biti kadri da učestvujemo u rasprava-ma, pitajući se šta je razlog postojanja vaseljene i nas samih. Ako za to pronađemo odgovor, to će biti konačni trijumf ljud-skog razuma – spoznaja Božjeg uma" (Hoking, i Mlodinov, 2006, str. 166).

Čovjekovo razmišljanje o prostoru i vremenu vodi ga ka objedinjavanju ovih spoznaja u formu četvrte dimenzije ko-ju naučnici nazivaju prostor-vrijeme. Ukoliko uspije ovlada-ti ovom dimenzijom, čovjek bi pred sobom imao drugačiji pogled na svijet, na svoj mikro i makrokosmos. Generacija-ma je čovjek vjerovao da se Sunce okreće oko Zemlje, a danas je takav stav smiješan. Ovdje vidimo da se radi o sta-vu ili shvatanju, a ne o fenomenu opaženom čulima. U do-glednoj budućnosti čovjek će stvarnost oko sebe posmatrati u četvorodimenzionalnom prostoru. Singularnost i granice neće imati takvu moć u odnosu na ljudski um kao što danas imaju, tako da će vasiona na mikro i makro nivou biti ne-srazmjerno dostupnija čovjeku nego što to sada jeste. Sav taj posao za čovjeka obaviće njegov duh, njegov um.


93

LITERATURA

Ајдачић, В. (1998). Наука као бајка II. Београд: Златна књига.

Barrow, R. (1995). The erosion of moral education. Inter-national Review of Education, 41, pp. 21–32.

Библија или свето писмо старога и новога завјета (превод: Ђура Дан и чић и Вук Караџић). (1993). Бео-град: Британско и инострано библијско друштво.

Blofeld, Dž. (1989). Put do besmrtnosti. Beograd: Moderna. Buzan, T. i Buzan, B. (1999). Mape uma – briljantno razmi-

šljanje. Beograd: Finesa. d'Omerson, Ž. (2003). Priča Jevrejina lutalice. Beograd:

PlatΩ. Etkinson, V. V. (2004). Moć uma i tajna mentalne magije.

Beograd: Metaphysica. Fromm, E. (1977). Čovjek za sebe. Naprijed: Zagreb. Goleman, D. (2007). Socijalna inteligencija, nova nauka o

ljudskim odnosima. Beograd: Geopoetika. Henkok, G. (2004). Tragovi bogova – potraga se nastavlja.

Beograd: Mono & Manana i Moć Knjige. Hoking, S. (2004). Teorija svega – poreklo i sudbina

univerzuma. Beograd: Alnari. Hoking, S. i Mlodinov, L. (2006). Kraća povest vremena.

Beograd: Alnari. Huhley, J. (1957). New bottles of new wine: Essays. Lon-

don: Chatto and Windus. Kohlberg, L. (1976). Moral stages and moralization: Deve-

lopmental approach. In T. Lickona (ed.), Moral develop-ment and behavior, theory, research, and social issues. New York: Holt, Rinehart and Winston.

Koruga, Đ. (2001). Svest snova. Beograd: Nauka.


94

Kur'an časni (1974). Zagreb: Stvarnost. Lenné, R. (1983). Strah: analiza i terapija. Zagreb: Izdanje

prevodioca (S njemačkog prevela Snježana Blažeković). Maslow, A. H. (1963). Self-actualizing people. In J. B.

Levitas (Ed.), The world of psychology. New York: Braziller.

Милићевић, В. (1997). Сјај звезде Миланковић. Београд: Рударско-г е о лошки факултет.

Milinković, A. (2004). Večnost i svetlo piramida – pos-lednje tajne planete. Beograd: Beoknjiga.

Murray, H. A. (1938). Explorations in personality. New York: Oxford University Press.

Myers, D. G. (1989). Psychology. New York: Worth Publishers, Inc.

O'Nil, Dž. (2006). Nenadmašni genije – život Nikole Tesle. Beograd: Metaphysica.

Segan, K. (2006). Kosmos. Beograd. Alnari. Тесла, Н. (2006). Моји изуми. Београд: Нова школа. Vajninger, O. (2007). Pol i karakter. Beograd: Feniks libris. Višić, M. (1989). Egipatska knjiga mrtvih. Sarajevo: Svjet-

lost. Zamarovski, V. (2002). Junaci antičkih mitova. Beograd:

Alnari.


95

SADRŽAJ

O nastanku ove knjige 3

Makro i mikrokosmos 9

Duh prožima sve 12

Boga i čovjeka prožima isti duh 17

Neslućene moći čovjekovog uma 22

Naelektrisanost našeg mozga 26

Dobro i zlo u nama 29

Svjetlost i ljudski duh 37

Marksizam, darvinizam i religija 42

Precesija 48

Moć ideje 54

Vrijeme, prostor i ljudski duh 58

Čovjek na božjem putu 65

Bogovi u legendama 71

Šta nas čeka u budućnosti 77

Zaključno 88

Literatura 93


96

bog je-jedan,bog-je-u-nama

Documents