bilten fondacije lijepa rijec br3, oktobar 2013.g

Uvodna riječ

Kada su u pitanju aktivnosti Fondacije „Lijepa riječ“ Konjic za naredni period, najavljujemo prvu knjigu edicije „Osmijesi šehida“. Edicije koju pokrećemo i uz Božiju pomoć, nadamo se istrajati na njoj kako bi, makar i u ograničenom tiražu kroz nekoliko knjiga sačinili svojevrsnu monografiju šehida s područja opštine Konjic. Cilj nam je da kroz ovu ediciju u suradnji sa drugim institucijama i autorima objedinimo makar najosnovnije biografije šehida iz posljednje agresije na BiH 1992-1995.g. U ovom biltenu donosimo materijale koji nijetimo koristiti za prvu knjigu iz ove edicije u nadi da ćemo kroz ovaj bilten dati podstreka pojedincima i organizacijama da zajednički pristupimo ovoj aktivnosti, onako kako zaslužuju oni koji su za slobodu i mir dali ono najvrijednije - život.

* * * „I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!"

Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kurán, El-Bekare, 154.)

“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli!

Ne, oni su živi i u izobilju su kod svoga Gospodara.„ (Kuràn, Ali Ìmran, 169 ajet)

ŠEHIDI

Šehid – jezičko i simboličko značenje U ovome poratnom vremenu, često smo u prilici da čujemo riječ šehid. Na riječi se uobičajeno naviknemo, pa o njima, njihovoj važnosti i značenju odveć i ne razmišljamo. Stoga, u kontekstu pojma šehid, pokušat ćemo ponuditi nekoliko objašnjenja; ko je sve šehid, odnosno ko se sve može smatrati šehidom, koje su vrline i kategodije šehida i na kraju, kakav je naš odnos prema šehidima i šehitlucima?

U jezičkom smislu riječ šehid znači; onaj koji je prisutan, onaj koji svjedoči; žrtva, mučenik, postradali. U prenesenom smislu, šehid je dakle svjedok vjere u Allaha, dž.š., svjedok ovoga prolaznoga, ali i vječnoga – ahiretskoga svijeta. Šehid je svjedok dobrote i samopožrtvovanja za svoju vjeru i druge ljude, ali se istovremeno i njemu svjedoči da će u Džennet. Prema tome, u simboličkom smislu, šehid je čovjek koji je posjednik svjedočenja i koji je svjedok svoje smrti, svoje pogibije.

Riječ šehid se često susreće u Kur’anu kada se govori o Allahu, dž.š., stoga je Šehid jedno od lijepih Allahovih imena. „Bog je svjedok (ŠEHID) svake stvari, svega…“ kaže Svevišnji u Kur’anu. Naime, nikada stvar, nikada stvor(enje) ne može biti izvan beskrajnog vidokruga svemogućeg Stvoritelja koji je posvuda, koji svemu svjedoči, koga sve svjedoči, Bog je svjedok svijeta, a svijet je svjedok Boga, vele islamski mislioci. Eto zašto je svjedočenje (ŠEHADET) u islamu prvi uvjet vjerovanja „Svjedočim da je samo jedan Bog!“ – rečenica je koju muslimani najčešće izgovaraju … Ko je šehid? Pravi i istinski šehid je onaj koji pogine boreći se na Allahovom putu. Aktivno se suprostaviti sijačima zla i nasilja i pri tome založiti svoj život u odbrani tih najčasnijih vrijednosti, znači biti šehid i ovoga i onoga svijeta. Za ovakve šehide Allah, dž.š., u Kur’anu časnom kaže: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara Svoga.

BILTEN FONDACIJE „LIJEPA RIJEČ“ KONJIC KONJIC, OKTOBAR 2013.G.

Strana | 3

Šehidi idu u Džennet, oni su u društvu Allahovih poslanika i Allahovih miljenika, njima su svi grijesi oprošteni osim materijalnog duga prema drugim ljudima koji trebaju izmiriti njihovi nasljednici.

Slavljenje šehida imalo je za posljedicu pravu žudnju za mučeničkom smrću. Međutim, najistaknutija ulema ovakva nastojanja nije nipošto odobravala, već ga je, naprotiv zabranjivala, jer suviše asocira na somoubojstvo, koje je islam uvijek i najstrožije zabranjivao. Ovdje je također nužno napomenuti da se šehid bori da živi, a ne da umre. Naime, on ne hlepi naslijepo za smrću, niti glavu nudi naslijepo, „za džennetska blaženstva“. Pogrešno je, naime, poistovjećivati instituciju šehida sa samoubojstvom koje je u islamu najstrožije zabranjeno. Haridžije su, na primjer, rado se žrtvovali boreći se protiv vlasti koju su smatrali protupravnom, iako je pravovjerna ulema smatrala da pobuna protiv vlade nije džihad koji jamči šehidsku deredžu.

Šehid se bori zarad uzdizanja istine i riječi Božije. Na tome putu šehid mora biti lišen lične požude i slave, gramzivosti, pljačke i osvete. Ne može se nositi u velikim bitkama onaj ko nije već dobio bitku u svojim prsima, u borbi protiv samoga sebe.

Samo shvaćanje stepena šehida doživjelo je vremenom značajan razvoj, koji se djelimično vidi i u hadisu, tako da je na kraju gotovo svako ko je umro naprasnom, a ne prirodnom smrću, pobuđivao sažaljenje u očima naroda, te je počeo biti smatran šehidom. Tako npr. ko umre od gladi, žeđi, utapanja, opekotina, otrova, groma, ako bude živ zakopan, ili ga ubiju pljačkaši, ili ga usmrte divlje zvijeri, ako neko umre prilikom hodočašća, ili u stranoj zemlji bez prijatelja i rođaka, ili u potrazi za znanjem, ili braneći nečije pravo, ili tko ostane čedan unatoč ljubavi, on umire kao šehid.

Ipak, valja jasno naglasiti da nije svaka osoba šehid koja umre nasilnom smrću. Tako, na primjer, ako neko izazove tuču, bezrazložno napadne drugoga i bude ubijen, nema status šehida. Njemu će se klanjati dženaza, ali će za svoje grijehe i svoj zločin odgovarati pred Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu.

Samo Bog dragi zna ko je uistinu pravi šehid. Međutim, samo onaj prvi rang šehida zaslužuje da mu krv njegova bude domještaj za obredno kupanje pred dženazu, a odjeća nadomještaj za bijele ćefine. Jer, šehid se na Danu Sudnjemu pojavljuje sa svojim ranama i svojom krvlju, ozarena lica i oka vesela. Govorit će: Da sam bogdo, deset puta poginuo i toliko puta proživljen bio“ Toliko je, naime, velika nagrada i blaženstvo koje pripadaju šehidu. Posebne odlike i vrline šehida Šehid svojom žrtvom postaje zaslužan različitih privilegija, iznimno njemu zagarantovanim. Svaka od njih na svojstven način daje do znanja da je stepen šehida kod Uzvišenoga Allaha izuzetno visok. Kur’an, a.š., je to kroz nekoliko ajeta direktno naznačio. Na jednom mjestu u Kuranu časnom Uzvišeni Allah kaže: A šehidima – kod njihova Gopodara pripada njihova nagrada, i svjetlo njihovo. Dosta hadisa Božijeg Poslanika a.s., eksplicite potvrđuju vrline šehida. U jednom od njih se kaže: Između onih koji su jedanput ušli u Džennet, samo će šehid zaželjeti povratak na ovaj svijet. Zaželjet će to da bi, zbog časti koja mu je ukazana, bio i deset puta ubijen.

Šehid se odlikuje posebnim osobinama koje ga izdvajaju od drugih, običnih, ljudi. Neke od njih spominje Allahov Poslanik, a.s., u slijedećem hadisu: Šehid će se kod Allaha odlikovati sa sedam stvari: oprostit će mu se grijesi pri prolijevanju prve kapi krvi, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, bit će pošteđen kaburskog azaba, neće osjetiti strah Sudnjega dana, nosit će na glavi krunu dostojanstva čiji će jedan dragi kamen biti vredniji od čitavoga dunjaluka i svega što se na njemu nalazi, bit će oženjen sa sedamdeset hurija (džennetskih djevojaka), i dozvolit će mu se šefa’at (zagovorništvo) za sedamdeset osoba iz svoje porodice.

U hadiskim zbirkama šehid se često opisuje kao neko koga čekaju na budućem svijetu velike povlastice. U Džennetu će zauzimati najčasnija mjesta sa najvećim (po)častima, zajedno sa Allahovim poslanicima. Oslobođeni su od grijeha, pa čak će moći i posredovati za druge ljude. Bit


Strana | 4

će prepoznatljivi po posebnom svjetlu i mirisu, kako kaže Allahov Poslanik, a.s.,: Rane koje šehid zadobije u džihadu na Sudnjem danu se zacrvene poput krvi, sjaju i mirišu na mošus.

Posebna osobenost šehida je njegova smrt. Kako se prenosi u hadisima, on u momentu smrti ne osjeća bol rana, osim koliko neko od nas osjeti ubod komarca. Videći svoje mjesto i položaj u Džennetu, rastanak sa ovim svijetom bude mu lahak i drag. Za one koji su poginuli na Allahovom Putu, Muhammed, a.s., je rekao: Nemojte ih gasuliti (kupati i u kefine zamotavati) jer svaka njihova rana i sva njihova krv na Sudnjem danu će mirisati mirisom miska. Vrste i deredže šehida Tradicionalna islamska literatura spominje gotovo redovito prvi rang šehida – pogibije u odbrani vjere, na Allahovom putu. Allahov put se, uglavnom, definiše kao borba za osnovne i trajne ljudske vrijednosti kao što su: fizička zaštita života, zaštita vjere, njenog učenja i simbola, zaštita časti i dostojanstva i svega onoga što je po islamskim mjerilima uzvišeno, plemenito, moralno i pravedno.

Onaj ko tako gine smrtni bol ne osjeća. Šehid osjeća bol pogibije koliko i svaki od vas bol uboda trna, ili ugriza komarca, kaže Muhammed, a.s.

Prema nekim predajama, Muhammed, a.s., je rekao ashabima: Ima sedam vrsta šehida mimo onog koji je poginuo boreći se na Allahovom putu: ko umre od kuge, ko se utopi, ko umre od otvorenih rana po tijelu, ko umre od stomačne bolesti, ko izgori u požaru, ko umre pod ruševinama i žena koja umre pri porođaju.

U jednoj drugoj predaji se kaže kako je Allahov Poslanik upitao prisutne ashabe: Koga vi smatrate šehidom? Allahov Poslaniče, onoga ko pogine na Allahovom putu, odgovoriše oni. Ako je tako, onda je malo šehida u mom ummetu, reče Poslanik, s.a.v.s., Pa ko su oni o Allahov Poslaniče?, upitaše ponovo. On reče: Ko pogine na Allahovom putu šehid je, ko umre na Allahovom putu šehid je, ko umre od epidemije šehid je i ko umre od trbušne bolesti šehid je. Drugom priliko još je rekao: Ko pogine braneći svoj imetak šehid je. Ko pogine braneći svoju vjeru i taj je šehid. Ko pogine braneći svoj život, šehid je, i ko pogine braneći svoju porodicu, i on je šehid. Naš odnos prema šehidima i šehitlucima Mnogo je različitih i veoma neobičnih predaja o šehidima i šehidskim turbetima zasijanim širom Bosne i Hercegovine. To su njeni biljezi i najbolji svjedoci njene burne i krvave prošlosti, ali i odlučnosti Bošnjaka da odvajkada brane svoju vjeru i svoj toprak. Sve priče o bosanskohercegovačkim šehidima polaze od vremena slavnoga sultana Mehmeda Fatiha, preko mlađahnog austrougarskoga princa i vojnog zapovjednika Eugena Savojskog, koji je ostao upamćen u našem narodu po haranju i spaljivanju Sarajeva, pa do posljednje brutalne srpsko-crnogorske agresije na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, u srcu Evrope, krajem dvadesetoga vijeka.

Iz vremena posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), u svim našim sredinama, kako gradskim tako i seoskim, lahko je zapaziti šehidska mezarja, ili šehitluke.

Šehidi su ovoj zemlji, pa tako i nama, dali sve što su imali; svoju mladost, krv, život. Na žalost, svojim odnosom prema šehidima, sve očitije pokazujemo da nismo dostojni njihove žrtve, jer sve anemičnije iskazujemo svoje poštovanje prema njima, njihovim porodicama i šehitlucima. Samo od sebe nameće se pitanje: Svodili se sav naš dug na ritualno učenje Fatihe uz njihovo podnožje i prigodno polaganje cvijeća iznad njihove glave pred kamerama i okupljenim novinarima. Na žalost, i to sve rjeđe činimo.


Strana | 5

Naš dug prema njima, trebala bi biti, prije svega, stalna briga i napor za uzdizanje Božije riječi, a zatim, svakodnevna borba za očuvanje domovine Bosne i Hercegovine, u svim njenim dijelovima, značenjima i simbolima. Bosna je i dandanas napadnuta i izložena agresiji svojih susjeda, samo drugim sredstvima i drugim metodama. Ona je zadužbina šehida i danas traži nove gazije. Ko god ne radi na očuvanju svoga i njenog identiteta i na poboljšanju njenoga stanja i našega življenja, iznevjerio je zavjet i zadužbinu šehida. Naš Vjerovjesnik, Muhamed, a.s., upozorava nas: Nemojte osramotiti vaše umrle sa ružnim djelima, jer se ona predočavaju vašoj rodbini od stanovnika u kaburu.

Naši šehitluci ne smiju da postanu mjesta hodočašća ili posjete muslimana radi ostvarivanja svojih profanih dunjalučkih ciljeva, kao što su posjete turbeta radi ozdravljenja, zaposlenja ili polaganja ispita na fakultetu. To jasno treba reći i toga se kloniti. S druge strane, svjedoci smo da su naša šehidska mezarja na Dan šehida poluprazna. Okupi se, uglavnom, porodica, najbliža rodbina i nešto iskrenih prijatelja i saboraca. Veliki broj ljudi drugoga dana Ramazanskog bajrama sjedi kod svojih kuća pored TV ekrana, ispijaju kahve, teferiče, komentiraju i kritiziraju, umjesto da svi Bošnjaci toga dana budu na nogama. Svi muslimani bi na Dan šehida trebali provesti predviđeni sat, ili dva, na najbližim šehitlucima, odajući tako poštovanje i izražavajući zahvalnost najboljim sinovima naše domovine koji su dali od sebe najviše što su imali. Treba živjeti sa sviješću da su šehidi naši čuvari i čuvari Bosne i, ma koliko činili mi se njima ne možemo odužiti. Oni su dali više od nas, dali su svoje živote.

Svaki šehidski nišan nosi snažnu i neprolaznu poruku, a to je da su šehidi živi, da oni ne umiru i da ih treba smatrati živim. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! Njihovi su mezari sa bijelim nišanima nalik na ubeharalu bašću. Daj Bože da se svijetla obraza susretnemo sa njima na Sudnjemu danu, lica ozarenih, spokojnih i sretnih. Poštujući šehide, čuvamo njihov emanet i svoj obraz, ali i svoju budućnost i budućnost naše djece. Ako se ne uhvatimo za jedno uže, ono najčvršće, snažni vjetrovi bi nas mogli otpuhati sa ovih naših hiljadugodišnjih ognjišta.Sjećanje na naše šehide mora biti dostojanstveno i trajno, sve dok postoji Bosna i Bošnjaci u njoj. Kod god nam se misli nježno raskrile a srca zatrepere džennetskom čežnjom, dal’ od aška il’ straha od dunjalučke prolaznosti, sjetimo se naših šehida. Duša će u svojoj iskonskoj žudnji nazrijeti svjetlost šehidskih rana i osjetiti miris šehidske krvi. U materijalima koje smo koristili za ovaj bilten su i originalni zapisi i sjećanja na pojedine šehide iz časopisa 4. Korpusa „Bošnjak“ koje su ispisivani u tim teškim ratnim dešavanjima, te autorski osvrti Esada Bajića na šehide 4.muslimanske slavne lahke brigade i druge šehide koje je poznavao, s kojima je drugovao ili je njihovom šehadetu nazočio u teškim ratnim dešavanjima.

„Neću, ne daj Bože, ja ne dam! Ne dam ja moje avlije. Zar da ja za dva i po miliona maraka prodam kosti deset hiljada naših ljudi pobijenih u Srebrenici; zar da ja za ta dva i po miliona zločinačkih maraka prodam kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili; zar da im prodam kosti moga rahmetli svekra, koji je mome Šaćiru ostavio u amanet da Orlovićki imetak čuva k'o oči u glavi; zar da im prodam kosti desetine generacija Orlovića koji su stoljećima ukopavani u toj zemlji, e, neću, ne dam!?“ (Fata Orlović)


Strana | 6

BILTEN FON

KEM

Ko se rodposeban prepoznatliskušenja. ljudskoj priplemenitoms kojeg je na tim staishodišta, sadržajimada Čovjek gubi svoj pna kojem svijet i uduse zgodi rpas na rodcijeneći svdižu da odda poruši si teškoćam

Glavatičevodnosu naje župa uŽljebinom, GlavatičevSankovićaRavnima, Krupcem, s lijeve strauz njih i pou seoskoj napadoše rahmetli Kgodine.

U Glavatiča zatim srRemontnootvorena Glavatičevfabrici, gdjCijeli svoj

NDACIJE „LIJE

MO (AL09.05.1961

di uz Lađajar za

jivim i spoLjepota pr

irodi, obogam. Na čovjemjesta krezama nosi koji se kas

a kroz proceprođe u ž

primirdijalnije prvi .pu

ubilo se u prat i kad nedni kraj i stvoju odanodbrane svostoljeća što

ma življenja

vo je odvijea nevesinjskuz dolinu ispod N

vu je selo B, izdiglo u širem plarječicama šane. U tomeokojni Anđe

idili sve dna njih. Tu

Kemo Jazv

čevu je zavrrednju mašm zavodu fabrika al

vu prešao jee ga je agrživot je pro

EPA RIJEČ“ K

LIJE) JA

1 – 28.06.19

anicu mora život ko

sobnim da rirode pobuaćuje ljudskeku se vidi enuo na sta

adekvatan snije nadopes kultiviranživotu on, pi pogled, isut njegovo prostor okoeprijatelj natara ognjištast rodnoj g

oje, da ne d su ostala ipredaka.

ek bilo blagki kraj ili kaNeretve smNevesinjsko

Biskup uz stse nad

anu oivičenošto se ulijeve selu su žielko Šitum Adok nevesinu, u tome svin devetog

ršio osnovnšinsku škol

u Mostaruminijskih

e da radi karesija na Booveo tiho, je

ONJIC

AZVIN 92

nositi u soji ga

podnese sđuje ljepotu

ku dušu i činodakle poti

aze svijeta. refleks svo

punjava novnje. I ma kopak, nikada skustvo mje

oko ugledlo sebe. Kahrli ko bijesa, tad se ljugrudi, prkosdaju dušmaza u rahatlu

go i pitomijealinovački, bmještena pog polja. taru nekrop

Neretvomo Lađanicovaju u Nereivjeli JazvinAdo. Živjelinjski kusci selu rodio sg maja 19

o obrazovau. Radio jeru, a kad

proizvoda o majstor uosnu i zateker je po svo

Strana | 7

sebi čini sva u u ni je iče, On

oga vim liko ne

esta dalo ada san udi, sno anu uku

e u bilo pod

U polu

m i m i

etvu ni, a su ne

se i 961.

anje e u

je u

u toj kla. ojoj

priradsigčetGlagrusrpGlapridisuvkojdo„AkdoPaKeBiHpro

ZaprikočetgopraLubeizgsarekse koovose dejdoKeje zatoddejodkremamiživ

KeživimaArmslo

rodi bio povdio, radio jgurno i valjatnika iz Neavatičevu, upa pojedinpski teroravatičevo, preme za o

sciplinu, u ridio je da mji dolazi, brovoljaca, krepi,,. Ovevesti jer je

atriotske ligemo prvi s H, što je prostorima.

a dvadesetapreme za omandanta pte Kemo Jadine Kemoavcem Lađaka, Tri saspuće u ne

gubili, tako mo oni najkao: Momci

izdvoji, Uzmšije, kakoome poduh

povukli jjstva. „Ja ik ne dobije

emo i čekaožestoka botim da se pbrane, jer jstvovati, Pnosu na ne

enuli na Krale grupe nu i bio smr

vot.

emo je jedavote za onoati sutra. Izmija - bezobodu naro

KONJ

vučen, mirae tiho, bez

ano. Sve prevesinja, k

organizovanaca na Čelristi blokirKemo je zodbranu i nadu. Cijenemora tražitvraća se iz sastava

e borce je e imao autoge u Konjic

ponosom reteča bosa

ak dana izvodbranu Gpostavljenjeazvin. U rano je na čeanica - Dra

ata se išloeizvjesnost.

da su na zjhrabriji. Kai, ko će sa mz njega suo kažu oni hvatu. Kemojer su poši svi sa memo daljnjao. Ali, uputsorba duž linprebace na

na ovom Pošto su beprijatelja. Vrstac. IdućKemo je nrtno ranjen.

an od onih o što imamz ovakvih ljz njih ne boda i omo

JIC, OKTOBA

an i umjerenz žurbe i gripreme za okoje su se ala je jedu sa Kemomrali put zahtijevao neophodnu eći situacijui pomoć iz

sa većoma diverzants

samo Keoritet međucu, a znalobukao un

anske Armi

vršene su lavatičeva.

e ......, a za ni sabah 28elu svoje čeamiševo - No do odredVeć u putu

zakazano mažu da je Kmnom i za m ostali samkoji su uč

o i preostalštovali zacnom nećema uputstva,stava nije bnije fronta. Krstac i pojmjestu nisili brojno o

Već je bio mi kroz šumnesrećno n Tako se ug

koji su ugmo danas ijudi je niklabilo mogućogućiti mu

R 2013.G.

n. Sve stojegalame, aliodbranu ododvijale u

dna manjam. Kada su

Konjic -užurbanijeozbiljnost i

u na terenuKonjica, u

m grupomske jedinicemo mogao

u ljudima izlo se dajeniformu PLije na ovim

neophodneNa mjestokomandira

8. 06. 1992.ete krenuo

Nevesinjskadišta, kroz

u neki su semjesto stigliKemo tadamnom nekamo rođaci ičestvovali ui borci nisucrtani planmo odavde,, rekao je

bilo. PočelaOdlučili sujačaju liniju

su mogli nioslabljeni umrak kad sumu na čelunagazio nagasio jedan

radili svojei što ćemoa bosanskaće sačuvati

opstanak.

e i

d u a u - e i

u u

m e o z e L m

e o a .

o a z e i

a a i

u u n e e a u u i

u u u a n

e o a i .

BILTEN FON

Mada iz dizgleda neslobodoljubpripremio b

(Čas

M

Na mezaUsnula lijebosanska Još mlađrazliježe, mkestenima Majka ZibaAvgusta d„ljiljan zlatlijepa majk„Hvala vamborbi se šutnjom sahrabrost, mmu oca AdMjesec ddecembru svačemu. glavom mduboka msvih njenihArmija,,. Ppojedinih civila, osuđozbiljnosti organizujepoštena b

NDACIJE „LIJE

današnje pvjerovatno,bivi zanos budućnost. sopis 4. kor

MUSTA

rju podno epa mlada Mustafa jađi smijeh medu trešnna Dubcu,

a ne zadrhdevedeset tni,, srčanoka, neobičnm što se smora ginutakriva bol mudru misadila i Mustafdana prije

'92, cijeluMladić, dj

mudre starisao. Govo

h stanovnikaPoštovao ja

naoružanihđivao je jav

situacije mo, naoruorba, mušk

EPA RIJEČ“ K

perspektive ne treba zobičnog č

rpusa Armije

FA AHM

Huma poglava. La

rane, bratečujem Po

njama u Nana bari kraj

hti ni glasomčetvrte ob

o prima. Sno mladim sjećate mogti„. Ne kaži kazuje m

ao, koju od fa naslijedi.

nego štu noć, naječačkog izrine. Neoborio je: „Boa, takva mosvakog čo

h grnpica no. Bio je v

i potrežavamo, b

ka, viteška,

ONJIC

mnogo toaboraviti dačovjeka Bos

e BiH, maj-j1995.g. st

MIĆ

okošen ljiljahka ti zeme. Sine ljiljaodhumom arijama, mej Neretvice.m, ni rukam

bjema rukaStarica čvrs

glasom kaga Mustafeže više niš

mnogo: ponnje i rahm

to pogibe as dvojica,zraza lica

bično jasnasna je zemora biti i nje

ovjeka. Pljači maltretira

visoko svjesebe da borimo. Sa, jasni cilje

Strana | 8

oga a je sne

juni tr.9)

jan. mlja ane.

se eđu . ma.

ama sta,

aže: e, u šta, nos, metli

u o sa

a i mlja ena čke

anja stan

se amo vi i

najzagtadjeduvubMuKaboArmstrispnatrelegMuNijgoI spraforproDeMuMuduKreglajedJužeBomoMuras(M19

jbolji ispgarantovand Bosna dnazemlja. ijek davali rajao se

ustafa je bioao dijete birben, kao pmiji dobrovoroju Klisa ipod Huma, skrovitom

ešnjama odgendama Kuharemom ie se oževorio je:- „J

stizao je naavce, jer rmacije i ostorima. Geblokada Sustafa, naraustafa Ahmšom, uz benuo je saavni grad. Ndnu mladostrišao je Mlio mir i rad

osnu i Herožda poginustafa prijatstu u našoj irsad Čukl95.g.)

KONJ

pred nasa. Drugačiji Herceg

Bio je plemborce za

među najso sitan, ali o je neobipravi diverzoljac od sami ovog kra15. marta

m mjestu kd grupica

Klisa i Bosni ostalima, s

enio. Gdje a ću, vi ima

a najteža mje bio p

diverzantskGdje je boSarajeva, avno, dobrović, podhumećarac, s

a svojim KNa Trebevićt.

Mustafa na d, volio prarcegovinu. uti, ali Bostelju i bratedolini Neretle, Časopi

JIC, OKTOBA

, i poje ne možovina će

menita dušaa pravdu. snažnije ljhrabar za čno čvrst,

zant. Rođenmog početk

aja, na Me1992. Sa J

kraj Neretvehrabrih, ze -- Seidomstvarao Arm

god je nate djecu,,. mjesta, na npripadnik pke jediniceorba tu je kažu - spvoljac.

mska legendpuškom na

Klišanima dću, zločinci

agresorskeavdu i istinu

I mnogi osna će biti. Novi ljiljantvice, našems „Bošnjak

R 2013.G.

objeda jee biti. Kad

opet biti. Ahmići suOtac Adil

ude Klisa.desetoricu.snalažljiv i

nje 1965. Uka, u prvomehinoj ravniJaranima jee ili međuzajedno sam. Adisom,

miju BiH. najopasnije

najopasnijeprve vojnee na ovim

i Mustafa.prema se.

da, srcem ia kamionu,da oslobodi

presjekoše

e položaje,u, slobodnuod nas će slobodna,ni cvjetaju im Klisu. k“ Februar

e d i

u l . i

U m

i e u a

e

e e m

.

i , i

e

, u e , i

r

BILTEN FON

O Seni rahkoji ga nissve riječi s

Senad Gaškolu zavrsvijet. R„Mostogradvrstan mamostove pse muče, arijeku. Da koliko ljudprimjećujepojave ovi darove njihOd onih ppravio da čovjeku bioA onda natakav čovjdomovine. od tada srodni GakKonjica, pajer dojučerI krenuše zajedno sdoček, kaprvoj bici Borčani supamtiti tu b

Šta dalje, a

Kao hrabapripadnik MUP-a, „Aulazi u dubučestvuje HercegovinSelo, BradKotorac, GRadešine..pokretačkalakše, uznadahnuće

Ranjavan iznova, nanadmudrivkomandir.

NDACIJE „LIJE

SENAD

hmetli bih dsi znao, jersu suvišne.

akić rodio ršio u Konji

Radio je dnji,, i za

ajstor. Možeravi. Ljudi sa onda dođli si ikada rai oko nas mo? Ne pridrugi, kao

hovih ruku prvih je bio

bi ljudima o bliži. aiđe ratno ek nego daJoš u sept

se od puškkići su seloa prema Borašnji susjed

prvo na Gsa ostalim akav i zasl

protiv četu zapalili Sebitku po gub

a kratko reć

ar i istinsdiverzant

Akrepi,,, Velbinu neprija

u svim nu, gdje godina , GlavGakići, Pom.. I uvijek a snaga. Bz kojeg se, sigurnost

bijaše, ali aprijed. Ratvanje i bor

U borbam

EPA RIJEČ“ K

D GAKI

a ti pričam r onima koj

se 23, feicu, a onda

u Novomkratko vr

eš zamislitse muče, zađu majstori azišljao, pridobro čini,mjećujemo u ovaj vakai pameti nSeno rahmbilo lakše,

doba. I štaa stane u otembru '91. ke ne rasto, malo uz

orcima. Stradi Srbi postGakiće, ma

saborcimužuje neženika u koneninu i drugbicima.

ći o junaku?

ski patriotatsko-izviđačija i Mujo,,, teljske teritobitkama

od je mogavatičevo, Čmol, Ovčaprvi u borb

Borac uz kosvi dobivat.

čim rane t je doživljarbu za sva za deblo

ONJIC

Ć

priljatelju, tji ga znado

bruara 196a se otisnuom Sadu rijeme posti čovjeka aobilaze, dui premostejatelju, o to a da to i sve dok se

at sada, kojne podu rušmetli. Mosto, da bi čov

a drugo moodbranu svstupi u MU

tavlja. Njegz Neretvu že cijelu zimtadoše četnaja '92. Sea spremi eljeni gost.njičkom krage kuće, ali

?

, Senad kčkih jedin

i sa kamerorije, a kasnza Bosnu

ao stići: Doičevo, Butmri, Bokševibi. Uvijek oojeg je sviaju podstr

zacijeli, oavao kao igvoje. Bio jeokadu Konji

Strana | 9

tebi oše

67., o u

u stao koji ugo im

ome ne

e ne ji te šiti. ove vjek

ože voje UP i govi

od mu, nici. eno,

im . U aju, će

kao nica rom nije

u i onje mir, ica, ona ima rek,

opet gru, e i ica,

iakunzatranispoOnSekudsjemaprisluPoostzeNagoJa„ZlratHe(M19

Ismu BjcHaćeizbLju

ko ranjen u ištiti ustašuzimanje

afostanice. su ušle u dručju Šum

ni koji su gaeninih nestada god bi

ećanjima svalu djecu. Učao priče

ušali ne tosebno nektao duboki lenih očiju.

a Dan šehdine, na pblanici, otacatni ljiljan,

tno priznanercegovine.ustafa Gak95.g.)

IS

met je rođendolini Ner

climićima. Izatu sa troje rku od 13

bijanja ovogubuču na sv

KONJ

rame, na Tšku zemun

Ratne Četničko-u

Konjic. Smina, iznad Da dobro poašluka i ša

prolazio. vima. Volio Uzimao bi ii dogodovšrepćući. N

koliko djevotrag ureza

hida, drugi rigodnoj akc Mujo i ma, za zlatno

nje u Armij

kić, Časopis

SMET PA

n 20. 09. 19retve, u poza sebe osdjece, dva

3 godina ig rata svi vom imanju.

JIC, OKTOBA

Tulegu, Sennicu i timebolnice staške sna

Seno je pDrecelja. znavali česla, koje je Ostajao jeje fudbal,

h u naručještine, dok

Njega su ojaka u čijiman pogledim

dan Bajrakademiji 4. ajka Hadžirog sina, oji Republik

s „Bošnjak“

AČARIZ

961. godineodručju kotavio je svosina od 8 i

i oboje rozajedno ž

.

R 2013.G.

no je uspioe spriječitii glavne

age nikadapoginuo na

sto se sjete„prosipao,,

e u lijepima posebno

e i dugo imsu ga onivoljeli svi.m srcimaje

ma njegovih

ama 1995.korpusa u

ra primili suovo najvišeke Bosne i

“, mart-april

Z

e u Ljubuči,oje pripadaoju suprugu

11 godina,ditelja. Do

živjeli su u

o i

e a a

e ,

m o m

i

e h

u u e i

l

, a u

o u


Strana | 10

Od prvog dana, tačnije 05. 04. 1992. godine, Ismet se uključio u redove Armije RBiH, ispoljavajući već na samom početku izvanredne sposobnosti. Ratni košmar je tek bio na pomolu i u prvim danima se rijetko ko mogao snaći i previdjeti šta može biti sutra, jer su događaj i prestizali jedan drugog, ali on nije gubio vrijeme. Čim su formirane prve jedinice, tadašnjeg „Bjelirnićkog odreda,, - on se uključio aktivno i na samom startu stao na čelo prvog voda. Kasnije kada je vod prerastao u četu on je postavljen za komandira čete. Učestvovao je u svim akcijama koje su tada vođene na ovom području, ispoljavajući neobičnu hrabrost. Kasnije kada je formirana diverzantska grupa, njemu je povjerena komanda te grupe, i u tom svojstvu, bolje rečeno u svojoj pravoj ulozi, on je obavio bezbroj izviđanja u dubini naprijateljske teritorije i svojoj komandi donio niz važnih informacija. Ni sam Obalj kao i neka sela u Nevesinjskom polju za njega nisu bili predaleko. Učestvovao je u spašavanju ranjenih Nevesinjaca koji su, probijajući se iz Nevesinja prema Bjelimićima, naletili na četničke mine kod sela Živanj. Poginuo je 19. 07. 1993. godine na mjestu zvanom Poljice, u blizini Ljute. Svojim životom platio je grešku komande sa Igmana, koja je javila da se na Poljicama nalazi jedna jedinica iz sastava Prvog korpusa i da ovoj jedinici treba iz Bjelimića hitno poslati pomoć jer je primjećeno da je na neke obližnje kote izvršen četnički desant i da prijeti opasnost od invazije na tada još slobodno Jakomišlje i Ljutu. Grupa od tridesetak boraca, medu kojima je bio i komandir diverzanata te komandant tek formirane brigade, krenula je za Ljutu. Uspostavili su, odmah po dolasku u Ljutu, radio vezu sa Igmanom i dobili garancije da se na Poljicama nalazi naša vojska. Jedan dio ove grupe Bjelimićana ostao je u Ljutoj, a drugi dio, njih 14 požurili su na Poljice, ne sluteći nikakvo zlo. Ali tamo ih je čekalo neugodno iznenađenje. Ni kad su prvi put zastali, nakon što su na jednoj čistini ugledali nekih desetak vojnika, nisu slutili ništa loše. Mahnuli su samo rukom da im se jave i doviknuli: „Ne pucajte, naši smo!,, Neko iz ove grupe odmahnuo im je rukom i oni su počeli još više da se primiču. Tek na nekih desetak metara stvar je postala sumnjiva, ali u tom trenutku, čini se, nijedna ni

druga strana nije znala o čemu se radi. Ipak četnici su za svaki slučaj zaustavili ovu grupu pitajući ih šta traže. „Je li E.G. tu?„ - pitali su Bjelimićani „Jeste - odgovorili su četnici - evo ga ovamo iza brda,, - u tom trenutku njima je već bilo sasvim jasno da ovi došljaci nisu iz njihove Armije. ,,A, iz koje ste brigade?,, - pitali su dalje Bjelimićani. ,,Iz 49.„ „Koje komandant brigade?,, „Bešović - odgovorili su ovi, navodeći ime jednog od komandanata koji je dugo bio na Zelengori sa svojom vojskom, pa su oni znali njegovo ime. Stvar je sada i za Bjelimićane postala sumnjiva, jer nikakav Bešović ovdje ne bi sada trebao biti, ali bilo je suviše kasno, jer na rastojanju od svega desetak metara od neprijatelja, ne može se ništa efikasno preduzeti. Pogotovo što naši diverzanti još uvijek nisu bili sigurni da stoje oči u oči sa četnicima. Jer da su bili sigurni, sigurno bi nešto hitno preduzeli. Imali su svi mašinke na ramenu a rafali lako pronalaze ciljeve na tako malom rastojanju. Četnici, iako su dobro znali o čemu se radi, bili su i sammi zatečeni ovim. neočekivanim susretom, pa su reagovali dosta brzopleto. Ne znajući ni .samo kako da postupe, naredili su grupi da se dalje ne primiče, a onda su pozvali Poljaka da priđe. On je krenuo, ali ga je zaustavio Pačariz:: „Neka ja ću!„ - i krenuo sam dalje. Moždaje u glavi imao neki plan, moždaje već znao ko su ovi ispred njega, ali nije stigao ništa učiniti, jer ga je na nekih pet metara, koliko je još bilo ostalo između njega i četnika, pokosio rafal. Istovremeno su Četnici osuli vatru i po ostalim koji su potrčali nazad, prema šumi. Iako je prostor bio potpuno čist, svi ostali iz grupe diverzanata uspjeli su da se spase, jedini je B. Šurković bio ranjen u ruku. „Nema iz kojeg oružja nisu pucali po nama - priča Rasim, jedan od učesnika ovog događaja - automati, sijači, bobme, ručni bacač. Pravo je čudo da je iko ostao živ„. Četnici su pucali traljavo, sapeto, uglavnom u ledinu iza naših diverzanata. Ismet je na žalost ostao na Poljicama. Niko iz naše grupe nije bio siguran daje Ismet poginuo. Niko ga nije vidio daje pao: Kasnije se pričalo daje živ i da se nalazi u nekom od

BILTEN FON

četničkih lIsmeta u rgodine dasu jedinicePoljice, jakosti nekoIsmetov otsu ustanovIsmet je jošinu ugrađprepoznaoIstog danaBjelimiće, sahrana. (Osman B1995)

M S proljećabudila, bumalo nepriljudi ga nisje. Puca sprijeti opasljudi na "Patriotski organizovaFormirane jačine vodimala onihvojnu doktko svima,

NDACIJE „LIJE

logora, čakrazmjenu. Tna. Oko 20e Prvog kovih su u Bg našeg botac zajednovili da su t

oš prije ratađenu u buo njegov otaa kosti su

gdje je

Bojčić, časo

MUHARE

a '92. zajeddio se i nirodno, ali isu htjeli dočse na sve snost da papuške jer

oprijedjeljao se po

su prve vodova. U toh koji su katrinu i zato koji su tad

EPA RIJEČ“ K

k da su čeTa tajna traj0. 10. 1994orpusa osloBjelimiće dorca. Na Poo sa B. Šurto kosti Ism lomio nogutnu kost. P

ac. sa Poljica dan kas

opis „Bošnj

EM ZAL

dno sa prironarod Nerepak budio. čekati nesp

strane. Pane čitava B

u borbu jen narod

mjesnim ojne formaco vrijeme No profesionje valjalo t

d nosili puš

ONJIC

etnici ponujala je više

4.godine, kaobodile Ljuta su pronoljice je otišrkovićem i

meta Pačariu i još je imPo njoj ga

prenesenenije izvrše

jak“ mart-a

LUP

odom koja etvice, dodu

Rat se slutpremni. Počadaju grad

BiH. Podigliim valja u Neretvzajednicam

cije, uglavnNeretvica nnalci poznavtražiti nekošku, može

Strana | 11

udili od

ada tu i ašli šao oni iza.

mao a je

e u ena

april

se uše tio i čelo dovi i se ići.

vici, ma.

nom nije vali

oga, biti

vodonJNinakoZamonajimaMunjeMuboštoproMučegpoopSvje je je forponajisppoBoMuimavrijgoMuVoDobosvomoneBosu poI oratneTapoprikaja

da. Nije se , Muharem

NA, i privatnače najviše mandir.

aista, smijemogao biti drjpoštovanijiao, vjerovauharem na en komanduharem i vrcima ono

o je za noblem, za Muharem mnoga hteli poznanstva mremajući je

ve je radio uu borbu. Diodveo Seidkapetan M

rmirao prvučetka rata, jčešće oba

pomoć pozimagao bra

oraka. Bog uharem dobao dovoljanjeme borcvorili „Kuda

uharem je išodio je Muhonje Selo i Brcima iz Koojoj jedinicioralista. Znsekirajte se

og da od čethtjeli, sa n

novo. Trebaopet Muhart. Preko Kkoliko dana

arčin. Dan četak akcijčao im kaklivu piti. Trezadatak. Z

KONJ

dugo tražilom Zalup, reni prevoznik

i poznava

m to sloborugačiji. Izai čovjek u K

alo se, daječelo, Prve

dir do svovolje i željestoje ostalo

njegove saMuharema jogo onih ko

omoći, pa jemnogo tog

e i osposobu hodu. Opo boraca ka

d PadalovićMuharem, u kasarnu nMuhajem, s

avlja u Konivao rahme

aniti Konjic samo zna kbio, ali na n broj svoj

ci su jedna ide Muhšao svuda. harem svojBradinu. Doonjica i nika. Bio je sveao je čestoe biće puštnika,,, i taknjim a pušaa kažu Sararem povedeonjica i Bra ranije os

uoči baje pjavao jeko će, akoećeg dan baZajedno sa

JIC, OKTOBA

o. Borci su ezervi kapk, kakvog sli, može da

odno reći izabran je naKlisu. Zbog e i najstručne kliske četoje pogibijee da brani o od Bosne

aradnike prje bilo rješivoji su mu zbe tako koriga donio bljavajući jeremao jedinao specijalcć a preostalu Parsovicina ovim prosvoje vojnič

njicu, odakleeUi Seid, kod upada koliko je ta

svaki se ih dobrovoostavno ra

harem, Ide

je borce, sobio je bitkead nije imaoe. I komano reći „Vira

šaka, otećeko bi tješio saka nije bilajevo osloboe svoje dobradine, kojslobađao, srama, čeke sa svojimo Bog da, ajrama, juna Seidom

R 2013.G.

rekli. Samoetan bivšesu ga ljudi,a bude naš

zbor nije niajomiljeniji ičina koji je

niji. I stadete da budee. Imao je

sa svojime. Sve onoredstavljalovo. Imao jebog mnogoisteći svojau jedinicu,

e za borbu.nicu i vodioce, u Konjice, okupljaoma,gdje je

ostorima. Sčke zadatkee ga je zakoji je tadaČetnika sakvih pozivaodazvao, i

oljaca. U toazmišljali im i ja„, a

svugdje, nae sa ostalimo ubitaka udir i voda ia ga ubila,

emo ih akosve one kojio. Zvali suoditi. brovoljce uu je samostigao je ukajući samm borcima iu Sarajevua '92 dobioi njegovim

o e , š

i i

e e e e m o o e o a , .

o c o e S e a a a a i

o i

a

a m u i ,

o i

u

u o u

m i

u o

m

BILTEN FON

„TigrovimaHadžića. Vjerajući^sžestoko. Čgrupom bbrda. Tu spresrećni ručaju. Mosvojenim Seidom trakoji su muda je Tinomeđutim ni otvorili borcima. Sranjeni. Mpomoć nijemnogi od nrekoše prežilama i snema još sa njim Husein i uzalud svohtjeli kući, da će svi Očajni i ožnisu bili raMuharem zaplakala. ova jedinicbili svi poMuharemuboraca nipoginuli i predaje ramada je vjsve manjenema. Nera jedan odto je i Muhnije uvijekvode razgojer rat gajezapočeo sBosnu prijodbranu, pNeka od jednostavnMuharema„Pamtim, kborac, čovj

NDACIJE „LIJE

a,, trebao je

samo u usČetnici su pooraca popesu svi. Nikozbog toga

Muharem ječetničkim

ažio aputst ih trebali d

ovo slobodnnisu oklijeva

jaku artiljeSeid je ranjMoralo se e stigla. I vnjih stigli u ebrajali mnstao dali. Mdvojice njena TinovuRadmanić oje drugoveneće kažuoni odneku

žalošćeni vranjeni i sa sostao na TBile su to

ca. Nastalaokušaji da su, Husi i Salije mogao stoga se z

ahmet, niti jerovanje, d. Trideset .retvica još ud onih koji jeharem Zaluk bio u prvovori o najbe prerano zsa svojim bje nego supa ga možd

onih kono smo a,,? kako ne pavjek i prijate

EPA RIJEČ“ K

e napasti Tin

spjeh krenuobjegli, a Meo ma samo nije ranje. Htjeli su e raspored

rovovima tva za daljadati, kao dano i oklijevali. Sredili suerijsku vatjen, mnogi povlačiti, jvratiše se Pazarić i k

nogima se Muharem sgovih sabo brdu ostSalem. Če

e i svog ko bez njega

ud izbiti. Aliratili su se ksobom donijTrnovu brdu

prve žrtvea je prazninse sazna plemu. Njih n

posvjedočza sve njih

se kaže da su živi smjeseci je vuvijek odišee svakako np, komandi

vom planu, boljim sinovzaustavio u

borcima. Dau mnogi i da zbog togoji ga sig

upitali:

amtim. Bio jlj. Bio je uz

ONJIC

novo brdo k

uli su. BiloMuharem sem vrh Tinoen. Svi su

da odmordio borce

i zajedno a dejstva. Oa nisu vjerovali su. Četu svoje redoru po našnaši borci

jer najavljeborci. Kad ad su se kasledila krv

se nije vraoraca. Zajedtadoše Rizekali su bomandira. N. Nadali sui njih nije b

kući svi oni jeli vijest, d

u. Neretvica koje je imna. Uzalud prava istinanema. Nikočiti da li još uvijek

da su šehsvakim danveć od kako

e patriotizmonajzaslužnijiir koji moždkad se sa

ima Neretviu poslu kojao je sebe stali u nje

ga i ne pamgurno pam

„Pamtite

je zaista veorni koman

Strana | 12

kod

o je e sa ova bili

re i po sa

Oni vali nici ove šim su

ena su

ako v u atio, dno zvić orci

Nisu se

bilo. koji

daje a je

mala su

a o o od

su ne

hidi, nom o ili om, i za da i ada ice, i je za

enu mte. mte

li

eliki ndir.

PrevreupživTinodgoje zaHau Č-„I bo„KaTrnnesauvsanjeonIaktogovepoBilsmMuprvodsvabo(Ib19

Akdostrbo

erano smo emena kolikoznamo sv

v pamtiću novu. Rekaraditi, a onre sredimona Tinovu

boravu neabibija, MuhČeti.

te kako,,rac, koji jead je Munovo, javio idem jer bim mu da rstio u jedinm mu ht

egovu nareakav čovje

ko sajn ostga, Sto me e generacštovanjem si su od prvo

mo kazali i uharema, jevi, a svi onosa premakako ostatraca koje je

brahimTurak94.)

ALM(26

ko ikad bustojanstva

radanja, onsanski gazi

KONJ

ostali bez ko nas je vove njegove

njegove rao mi je „Hda ako Bog,,. Nažalost

u brdu, ali ma mjesta

haremov sa

, reče nae na Tinovuharem trasam se da iće opasno želim da inicu. Kao i tio pomoćiedbu, poštk, takvo netao invalid, vodio jedan

cije Muliarspominjati,,og dana s n

svi drugi er za Neretostali poslij

ma ratu i bti u plejadi

e iznjedrila Nk., List „

EDIN NE6.04.1964 -

ude napisai ponosa, da se nećeija. Sve što

JIC, OKTOBA

njega, ali odio bilo je d

vrijednostiriječi pred Hašime, ovg da na Bot, ostao je, kad je on

a,,, reče nborac i kom

m Džemo u brdu izgažio dobroidem. Govoa ja sam mdem s njimsvi drugi b

i izvršavajteno i ko

ešto jedino presrećan

n takav čovremovo im,. njim, a ovak

koje bismtvicu, Muhaje njega. Z

borcima, Mnajboljih i

Neretvica. „Bošnjak“

EFIĆ NE19.09.1994

ana bosansistina naše

e moći zaoo će sutra b

R 2013.G.

i ono malodovoljno da. Dok samakciju na

vo moramoorke, da ih i

i još uvijekn u pitanjuam Hašim

mandir voda

Mravović,ubio nogu.ovoljce zaorio mije da

mlad. Rekaom i on meborci, uvijekjući svakurektno, jeri zaslužuje.sam zbog

vjek. Dok jeme će se

ko bi sigurnio pitali za

arem je bioZbog svoguharem ćenajsmjelijih

decembar

FA 4)

ska teorijaeg otpora iobići borac,biti moguće,

o a

m a o i k u

m a

a a o e k u r

g e e

i a o g e h

r

a i ,


Strana | 13

biće samo zahvaljujući njemu i njegovoj odlučnosti da se ne da dušmanima. Danas se pred borcem bosanske Armije treba duboko nakloniti, bilesi, slaviti ga na svakom koraku.

U Maglaju, 26. 04. 1964. godine, rodio se Almedin Nefić, jedan od hrabrih sinova Bosne što život dadoše za njenu slobodu. Život jeproveo u Konjicu, tom čudnom gradu na Neretvi. Volio je sport i moglo bi se slobodno reći daje živio u sportskom duhu, da je razvijao fizičku i duhovnu snagu što na jedan način predstavlja i smisao ljudskog postojanja. Od takvih ljudi se nije moglo ni očekivati ništa drugo u trenutku kad je vjekovni neprijatelj bosanskih muslimana krenuo da ih uništi, nego da se stavi na stranu boraca za odbranu Bosne. U borbu je krenuo bez oklijevanja, bez malodušničke računice, kako to mogu samo veliki ljudi herojskog damara u sebi.

Srcem je krenuo od prvog dana. Dok su još mnogi gledali šta će biti u našoj državi, Nefa se uputio u Sarajevo po pozivu Dragana Vikića da se priključi specijalnim odredima MUP-a R BiH. Nažalost, nije mogao proći za Sarajevo, jer su u Blažuju paravojne formacije Karadži-ćevih poslušnika već postavile barikadu i nije se moglo dalje. Vratio se nazad u Konjic gdje se odmah uključio u prvu interventnu jedinicu na području općine. Od tog momenta njegov ratni put ide kroz Vojnu policiju konjičke brigade, pa DIČ „Mujo i Velija,, i na koncu našao se među gazijama 4. muslimanske brigade. Prije početka rata boravio je u Holandiji, ali se vratio nazad u januaru 1992. godine kad je već bilo izvjesno da će Bosnom grmiti.

"Ne bih imao obraza tražiti posao ako ne bih branio ovu zemlju"- govorio je svojoj majci Fikreti kad je stigao u Konjic. Nije mogao bez Neretve i svoje raje. Nije mogao ostati po strani i gledati dok četnici pale po Bosni, ubijaju nedužne i nemoćne. Deset godina je bio na birou za zapošljavanje, čekao i nadao se poslu ali ne bi mjesta.

Pošteni bošnjački sin nije ni slutio tada da su dojučerašnje komšije već imale spreman plan za njega i njegov narod. Ali, prevarili su se grdno. U njihovom planu nije bilo uračunato da postoje bosanski sinovi, kao što je Nefa, koji

se ne mogu slomiti, pokoriti. To im je bila ključna greška!

Sve ljudske vrline koje su se u tradiciji nešega naroda posebno isticale Nefa je nosio u sebi. Bio je nadasve skroman, lijepo odgojen i obrazovan, discipliniram i hrabar, odmjeren i pun saburi druželjubiv i suosjećajan. Volio je pomoći prijateljima u nevolji. Kao majstorski kandidat u karateu imao je dara za borbu. Nosio je u sebi viteški duh i odvažnost na sportskim takmičenjima a poslije u ratnim okršajima sa agresorom za slobodu svoje Bosne i svoga naroda.

Pokušao je i u ratnim okolnostima pokrenuti karate klub u Konjicu, gdje bi se okupili mladi ljudi i nastavili s razvojem borilačkih vještina i borbenog duha. Ta mu je želja ostala ne ispunjena.

I, bi Ljubina, septemarska kontraofanziva bosanske Armije. Nefa je sa svojim mudžahi-dima krenuo, u ime Allaha, naprijed. U udaru na četnička utvrđenja dvanaestog septembra teško je ranjen. Njegovi saborci uspjeli su proći dalje i pregaziti dušmane. Prebačen je u konjičku bolnicu gdje se u prvi mah mislilo da se radi o lakšim ozljedama, ali nažalost tek nakon nekoliko dana uvidjelo se je da su rane isuveše teške, neprebolne.

„Dokle su naši stigli „- pitao je prijatelje koji su bili uz njega i nadali se da će uspjeti preboljeti rane. Ni u tim časovima nije mislio na sebe , mislio je na zajednicu, na spas Bosne i Hercegovine. Znao je da dolazimo i odlazimo sa dunjaluka po Allahovoj odredbi. Znao je da smo prolaznici na ovome svijetu. Sedamnaestog septembra prebačen je u Tuzlu gdje je poslije dva dana preselio na Ahiret. Dvadesetprvog septembra bila je dženaza, velikom čovjeku. Sahranjen je u šehitluku kraj čaršijske džamije u Konjicu.

Čini nam se i danas da će naići na biciklu kao vihor kraj Neretve. Bio je gazija a ko djevojka, miran i uljudan. Neka je vječni rahmet njegovoj duši.

(List „Bošnjak“ decembar 1994. Str.8)


Strana | 14

BILTEN FON

Pitomamnoge hPadalović

zemlju Crnom vbitke i ra

Ni jedan rase ne spomSeida pilasaborca. "ispred naro

O počecimje E. Beglukonjičkoj o03,1992. gPodhuma. postavljen Seid je mvjerovali i pošten, čuTrnovom granate paprimjećuje

Seid je uIzviđačko-dformira Dmomci Iz 11. 1992komandan

U miru ići najviše. Tovođu, a zaopravdavanjegova jeljude i povsamo nekokao Seid.

NDACIJE „LIJE

SEID PAa dolina Neeroje, a jedć, koji je poBosnu, u je

vrhu, a iza Satišta, dive

ogromn

azgovor u Kmene Seldoli smo IsmPa jednostaoda, prvi na

ma organizouk, Seidov zopštini bio jegodine form

Svi smoza koman

mogao poviskreno ga

uvao je ljudebrdu meta

adaju oko n, samo ide

u vojsci bdiverzantsk

DIV "TigrovKlisa. Form

2. godine, ta 1. Bataljo

za nekim o znači neoa njega velia. Seid je edinica stavesli ih u boo ko ima ugA to je zat

EPA RIJEČ“ K

ADALOVeretvice, izdan od najvoložio svojesen 1993.Seida su o

erzantske ana praznina

Klisu ne moovo ime. Za

meta Turkovavno zato šas je organiz

ovarija u Kliszamjenik. "Pe naš vod kirali na Meh imali oru

ndira, a ja vesti ljude. poštivall. Be. Uvijek jek ga je ra

njega, a on naprijed",

bio Komanke jedinicevi", gdje

miranjem 45on post

ona.

je veliko, aograničeno ka obavezasve to savlno se širiorbu, u neizgled, autoritto što je za

ONJIC

VIĆ njedrila je većih je Se život za ov. godine nastale brojn

akcije i neka

ože proći a ašlo narod vvića, njegovšto je prvi szovao."

su pričao nPrva jedinickojeg smo hinoj ravni kužje. Seid za zamjeni. Svi su Bio je realae išao prvi. anio u obrkao da ih i

dir specijae i u Kulaze najb

5. brigade. taje zamje

a u ratu jepovje-renje

a, da to slavjesno radila. Stati pzvjesno, motet, povjere

a sebe uzim

Strana | 15

eid vu

a ne ka

da voli vog

stao

nam ca u 01. kod

je ika. mu

an i Na

rvu, ne

alne lisu bolji 11.

enik

e to e u

alno io i red ože

enje mao

najseimasu svamnsročuv

...1Akakc

Seje HaSenajglasluvojvodrukadsed

PaSe

(Li

g

jteže zadatbe. Takav ao je znanjišli svi ka

aki njegov nogi njegovode, sažive vaju i spaša

13. septembkcija. Ponovcije prostruj

eidova majk1972, god

abib, Dervišeid. Gubitakjteže "da s

avu", kroz sužio vojsku jnicima", golim ja malugo". "Maloda se rodiodmo ", priča

ao je kaoeptembra 19

st „Bošnjak

Suad Alićpoginuo n

granate, 5. mČetrdesett

KONJ

tke, što je vkomandan

je, hrabrosto jedan, zadiverzant i

vi saborci. Dkao jedna

avaju jedan

bra 1993. govo Seid Voji vijest - Se

ka Derviša. bine sa sed

š.,Rabija, Hk djeteta zam Bog da

suze priča mbio desetarovorila samli prsi mogo je pričao,o. A rodila sa majka.

o šehid n993.godine.

k“, juni 1994

SUAD Ać, prvi šehina početkumaja 1992.treća brdsk

nosi njego

JIC, OKTOBA

više čuvao dnt davao jet, sposobnoa takvog ki život bi dDiverzanti sduša jer st drugog,"

odine nesreodi diverzaneid ranjen.

bez muža Bmero djeceajrija i rahm

za svakog ao -zamijenmajka. "U Kr. Moj Seid m a on kaga vojnika bio je tih am ga u Sa

a Crnom

4.g. str.8)

ALIĆ d konjičko

u rata od če. godine, naka brigada,ovo ime

R 2013.G.

druge negoe sigurnost,ost, za njimomandantaao, govore

se posebnotalno živote

etan je dan.nte. U jeku

Bege ostalae. Remzija,metli Halid iroditelja jeila njegovu

Koprivnici jebudi dobarže: "Majkanego sve

i miran odarajevu kao

Vrhu 13.

og kraja etničke a Ljubini. od tada

o ,

m a e o e

u

a i

e u e r a e d o


Strana | 16

...Zaputio sam se na Homolje, rodno mjesto r. Suada da bi saznao nešto više o njemu, njegovom živolu, porodici. Dan pravi ljetni, Homolje uokvireno između Galjeva, Viništa i Borovca, u veliki zeleni goblen...Susrećem djecu, žene, dede i nane, svi lijepo obučeni, veseli žagor i osmjeh na licima govore mi da im niko i nikada ne može oteti ono što je njihovo. Gotovo ispred svake kuće ljudi pozivaju na kahvu i baklavu. Hajde da malo popričamo nije Bajram svaki dan. Rado prihvatam poziv i u domaćinskoj atmosferi kakvu mogu stvoriti ljudi plemenita i široka srca, razgovaramo o svomu i svačemu, najviše o njihovom Suadu. S ponosom pričaju njegove komšije. drugovi, kako je to bio momak s koiim se čitavo selo ponosilo. Kršan i vrijedan mladić, spreman uvijek da drugom pomogne, dobar i plemenit, pun elana i volje za životom i životnim saznanjima. "Još dok je bio mali sjećam se da je počeo kositi. Me znam je li i išao u školu, jedva je držao kosu, ali kad je narastao bio je jedan od najboljih kosaca...", govori nam jedan dedo. "

...U njegovoj rodnoj kući zatičem oca Halila, sestru Jasminku i nenu Eminu, Majka Tidža, dedo Šaban, sestra Enisa i prat Enes otišli kod rodbine da podijele Bajram. Dok razgovaramo u kuću ulaze komšije, prijalelji, rodbina, hoće svako nešto da kaže o Suadu.

Suznih očiju, ali ponosan na svog sina, otac Halil priča s olakšanjem. Vidi da ljudi nisu zaboravili njegovog Suada, a mnogi među njima su izgubili svoje najdraže. Suada mu niko i ničim ne može zamijenili, ali je čovjeku nekako lakše kada vidi da nije sam. I zaista u ove protekle dvoje godine, uvijek sam nailazio na razumije-vanje Komande i boraca 43. bbr posebno od komande 2. bb.

„Znam da još ima problema, da socijalni status mnogih porodica šehida, nije riješen, ali moramo shvatili i podsjetiti se u kakvoj srno bezizlaznoj situaciji biti. Mi još stvaramo državu i Armiju, treba imali strpljenja, i u najtežim situacijama Armija i vlast nas nisu zaboravili. Sada je mnogo lakše, ima dovoljno hrane.

Moramo imati vjeru u ljude koji nas vode i zastupaju, počev od predsjednika Alije do armijskog vrha. Jer siguran sam i oni bi bili

naisrećniji kada bi mogli postići brzo i pravedno rješenje za BiH, i kada bi se svi problemi mogli riješili preko noći.

Sjećam se. kada se Suad u martu mjesecu 1391.godine vratio iz bivše JNA i odmah počeo s aktivnostima oko upoznavanja naroda šta mu se sprema od JNA, te Srbije i Crne Gore, Mnogi su tada s nevjericom i podozrenjem slušali Suada, nisu mogli odmah da shvate.“

(dijelovi teksta iz lista „Bošnjak“ juni 1994.g. str.8)

Majka i sestre rahmetli Suada Alića kraj šehidskog spomen obilježja na Homolju

ADIS MACANOVIĆ

Specijalnost Adisove jedinice bila je najteža vrsta borbenih aktivnosti, izviđanje i diverzije. Momci pomaknu 2—3 mine, uvuku se duboko u teritoriju neprijatelja, izvrše zadatak i vrate se u bazu. To je unosilo stalnu nesigurnost u redovima HVO. Još dok je Klis bio blokiran, u Konjic su stizale vijesti o Adisovoj hrabrosti,


Strana | 17

akcijama koje su se graničile sa nevjerovat-nim. On i F. u sred dana zauzeli su zemunicu...

Adisova želja bila je da sa svojim saborcima prvi prođe kroz oslobođene Obre, Polje, Falanovo Brdo, Kostajnicu, sve do Ostrošca. I prošao je.

Borbeni put dalje ga vodi u Konjic, za ratnika ima još puno posla.

Agresori na Bosnu i narod bošnjački rasporedili su svoju tehniku i silu, planirali sve brzo pokoriti, ali zaboravili su jedno, najvažnije, da Bosna ima junake, neustrašive sinove Bosne.

— Nikada nije dao da neko drugi ide ispred njega. Čuvao je nas. Otpuže 10—ak metara, da znak nama i sve tako do rova, zemunice, bunkera. Čuvao je nas, sebe nije štedio. Naš Adis tako je radio i shvatio svoju ulogu komandira— kaže Semir G. i dodaje — dobro se sjećam njegovih riječi »Kad oslobodimo Klis onda je na redu oslobađanje Konjica, Prozora, pa Vakufa, srednje Bosne i cijele Bosne i Hercegovine.

Slobodno vrijeme Adis je koristio da pomogne porodici. Bio je uzoran sin, brat i borac.

Prisustvo Adisove jedinice davalo je sigurnost, narodu Seonice, Trusine, Podhuma, Gostevića. Bio je i ostao ponos Klisa, Seonice i Armije Bosne i Hercegovine.

Intrevetni vod kojim je Adis komandovao uvijek je bio u pripravnosti, u akciji, stizao gdje je najteže, bio na Butimiru, Hadži-ćima, Glavatičevu, Ljubini. Njegovi momci gdje je najteže a Adis ispred njih.

Armin B. bio je uz Adisa prilikom pogibije. Jedinica je imala zadatak izviđanje terena pred akciju, ispitivali su minska polja, zemunice za teže oružje. — Sve smo uspješno izvršili, odmarali se i strašna eksplozija baci nas u zrak. Adisova oštećena bomba se aktivirala i još dvije. Poginuo je Adis i Senad Novalić, a ranjeno je nas nekoliko — kaže Armin.

Na haremu u Seonici umrle su riječi, tog 4. septembra 1993. godine.

Klis je oslobođen, druge borbe još traju, i Bosne će biti. Među živima nema Adisa ni njegovih saboraca, junaka Seida PadaloviĆa,

Velije Nikšića, Idriza Balića i drugih. Ali, ostali su mnogi junaci iz jedinice MUP—a, i drugih jedinica Armije BIH.

Adisovi saborci često posjećuju Adisove roditelje i nastavljaju borbu za život dostojan čovjeka.

Ćazim i Sehija su ponosni na svog sina, Aziz na brata, a MUP i Armija na svog borca. Majka je istrošila sve suze, ali zna da je dužnost sina bila da brani rodnu grudu. (List „Bošnjak“ april 1994.g. str.9)

OSMAN HABIBIJA Komandant prvog bataljona 443.br. brigade, kapetan Osman Habibija, od rana zadobijemih na hadžičkom bojištu preselio je na ahiret 02.07.1995. Godine u zeničkoj bolnici. Borbom za Bosnu, ispunio je ljudski amanet jer njegov život bili su kratki rafali.

(Piše Aziz Nuhić, list „Bošnjak“, juli-avgust 1995.g. str.6.)

U Trećem brdskom neka teška tišina. Vijest o smrti, do juče našeg komandanta, pokosila je moć govora, a oči su naše bolom progovorile. Umjesto riječi nijemi pogledi nemoćno poklekli pred sudbonosnim trenutkom naše konačnosti. U uglovima očiju zaiskri suza ratnika. Ipak smo ljudi! Hvala stvoritelju što nama srca trajno ne ogrubiše. Dah smrti što riad Bosnom našom svakodnevno lebdi, nije nam dušu ubio. Zar nam to nije dokaz da smo na putu pravome. Putu, koji do slobode vodi, a kojim nas je tako nepokolebljivo i odlučno vodio naš komandant Osman. T ova suza vojnička, muška, što je


Strana | 18

duša, kao teret nemoći pred prstom sudbine sjetno izbacuje - zato neka bude što kraćeg daha. Jer, mi smo na putu istine. Putu koji naše šehide vodi u vječna prostranstva dženetske beskonačnosti, za kojim svaka duša poštena, neprekidno čezne. Sabur, neka nam u ovim teškim trenucima, bude oružje ubojito, a ratni put i djelo Osmana koman-danta, naša praksa svakodnevna. 0 ljudima najbolje govore njihova djela. O kapetanu Habibiji posebno, čak i prezime njegovo- i porijeklo ilišansko, kada su hrabrost i junaštvo u pitanju, ovdje se s poštovanjem izgovora. Nije se još zaboravilo junaštvo starog Habiba /od koga potekoše Habibije/ što slavu i ime, na sablji britkoj i mišici snažnoj protiv hajdučije u turskome zemanu zadobi. Ponosio bi se dedo da je živ potomkom, što se još za života Zlatnim ljiljnom okiti.

A krv klišanska, ljuta i vrela, tekla je venama njegovim. Biti Klišanin je i ponos i obaveza istovremeno. Jer ko god je sa Klišanima snagu odmjeravao i mejdan dijelio sa bojnog polja je pognute glave dolazio. I teško onom ko na Klišanina i njegovo krene.

Osman Habibija, uz legendu klišanskog kraja rahmetli Saida Padalovića, Zlatnog ljiljana također, najplemenitiji je izdanak klišanskog kova. Oni su ujedno i najbolji primjer svima nama koji smo ih poznavali i imali sreću da od njih učimo, kako se čuva i brani zemlja bosanska. Na Treskavici, Hadžićima, Kiseru i diljem Bosne i sada naši borci žestoke borbe vode, kaleći se u dimu i krvi, baš kao što su to i njih dvojica činili. Ovdje se zaista krv lije, ali i temelj zemlji bosanskoj udara. Kapetan Habibija je svakako njezin temeljac i oslonac, njezin živac rekao bih.

Buran je i prebogat njegov ratni put i predstavlja vrlo dragocjeno iskustvo za nas pripadnike 3 bataljona posebno. Za njegovo ime vezano je sve što se dešava u zoni odgovornosti našeg bataljona od Borašnice, Tisovice, Rapata, Lisine, Ljubine i Gostića do Bijele, Kisera, Šahinovića kose, Bukovih Glava, Tranjine, Velike Oštre...

Zablistao je prvi put još '92. na Lisini, kada je sa svojim borcima jednostavno slistio četnike. Ono što su borci kod njega najviše cijenili je to što je uvijek išao ispred. Uzme pušku i krene.

Za njegove borce bio je to dovoljan znak. Sjećam se jedne prilike kada se govorilo o 5.Korpusu, čiji su mu borci bili uzor, kada je Osman rekao, kao za sebe: „Kada bih bio i na Bihaću, nastojao bih da budem najbolji,,. Mi koji smo ga znali, u to nismo sumnjali.

Kao komandant našeg batal-jona, ulagao je maksimalan napor na ustrojavanju jedinice, jačanju discipline i podizanju vojničkog morala. U ratu stečeno iskustvo i sve što je naučio u Ratnoj oficirskojškoli, nastojao je prenijeti na oficirski kadar i na svakog borca. Nemjerljiv je njegov doprinos u ukupnim rezultatima našeg bataljona. Ako bi se jedinice zvale po svojim najzaslužnijim borcima, naš bataljon svakako bi nosio ime »Osman Habibija,,.

Ime našeg dragog i duboko poštovanog komandanta, koji sa ovih prostora dunjalučkih odlazi, ostaje za pamćenje, knjige i pripovijetke. Mi, koji smo ove duboke istine svijesni, molit ćemo Allahadž.š. da našeg komandanta uvede u društvo šehida, a da roditeljima njegovim, rodbini i prijateljima podari sabur u ovim, za nas, velikim iskušenjima.

BIBER MUJO 1967. – 1992.

(Piše: Esad Bajić) Šehid, Biber Mujo rođen je 02.09.1968. godine u Kašićima.Rat ga je zatekao ka studenta Elektroteh-ničkog fakulteta u Sarajevu. U oružani otpor agresoru uključio se još kao student u Sarajevu. Početkom agresije vratio se u Kašiće (Glavatičevo) i bio jedan od organizatora otpora u svom mjestu. U ljeto 1992.godine, napušta rodne Kašiće i priključuje se Muderisovoj jedinici. Vrlo brzo


Strana | 19

slijedila je pokušaj deblokade glavnog grada Bosne i Hercegovine u kojem je učestovala i Muderi-sova jedinica. Prema zvaničnim dokumentima jedinice, 08.septembra 1992.godine u bici na Butmiru, nakon čina nesvakidašnje hrabrosti i odlučnosti u borbi postigao je šehadet.

Dženaza je klanjana 09. septembra. 1992.godine u Konicu, poslije podne namaza. Mezar rahmetli Muje nalazi se u šehidskom mezarju kod Čaršijske džamije u Konjicu. U trenutku šehadeta vršio je dužnost FM komandira voda. I prije rata i u ratu bio je primjer muslimana. Pamtiću naša druženja u Sarajevu. Predavanja koja je zajedno s prijateljima organizovao u svojoj sobi u studentskom domu. Hrabrost i riješenost da se bori do zadnjeg daha za slobodu Bosne i Hercego-vine i spas Bošnjaka. Bio je vedar sunčan ljenti dan kad sam posljednji dunjalučki put gledao njegovo lice i stegao njegovu ruku. Najbolje je da se priključimo Muderisovoj jedinici. To je mjesto za nas, rekao je i već narednog dana to i učinio. Nisam ga poslije tog selamljenja imao više priliku vidjet. Ostaje sreća u grudima i čast da sam ga poznavao, čast da je dijelio neko vrijeme svojih dunjalučkih dana i u razgovoru sa mnom. Ti trenuci se darovi Uzvišenog i zahvaljujem mu na njima. Ratne ramazane provodio sam kao imam u Glavičinama gdje živi i Mujin otac Zejnil. Ne znam jesam li mu ikad rekao koliko mi je značio onaj dan kad mi je dozvolio da s Mujinom puškom odem na liniju. U Zejnilovoj čvrstoći i imanom postojanoj odlučnosti otkrivao sam i Mujinu snagu kao što sam pojio i čežnju za rahmetli babom koji je nemalo iza Muje postigao šehadet. Doživljavao sam i dan danas doživljavam njegovu porodicu kao svoju. Počast šehadeta kojom nas je Allah počastio kroz šehadet naših najdražih briše sve linije i objedinjuje nas na stazi žudnje za Božijom blizinom u kojoj, nadam se, sa šehidskim titulama obitavaju naši voljeni šehidi. Uspomenu na rahmetli Muju najdublje u svojim srcima noce njegovi najbliži: otac Zejnil (1939), majka Zejna (1943), brat Senad (1972), sestre Samija i Sehija sa svojim porodicama.

JAHIĆ SANEL ČUPO 03.01.1975- 24.11.1994

(Piše: Esad Bajić)

Kada sam došao u jedinicu MUDERIS uvršten sma u grupu mlađih vojnika u kojoj je rijetko koji bio punoljetan. Do osnivanja jedinice Muderis učestvovali smo u borbama, ali prvi put zajedno. Sa Sanelom sam se odmah sprijateljio i uskoro je njegov dom postao i moj dom. Kada nam je trebalo da se okupamo, presvučemo, dobro jedemo, odmorimo, odlazili smo na toprak njegove majke Zuhre i sestre Sanele. Kako je moja kuća i porodica bila daleko srodio sam se sa Sanelovim domom kao svojim. Majčinske brige nikad nije nedostajalo.

Skupa smo bili u kasarni, skupa smo išli na sjela kod djevojaka, skupa smo išli u akcije. A od početka 1993 godine pa do kraja rata akcija nije nedostajalo. Slijedio je težak i velik put jeidnice Muderis koja će kasnije prerasti u 4. muslimansku slavnu lahku brigadu. Najveće breme tegoba i slavnog puta na svojim plećima ponijelo je upravo 60-70 boraca čete Muderis. Preko Igmana, Hadžića, Treskavice, Ljubine, Kisera, Vlašića...

U toj grupi boraca bila je opet, ona grupa koja je u svim akcijama svojom hrabrošću i sposobnošću načimala neprijatelja i stvarala onaj potrebni primat da se bitka dobije. Među njima je Sanel Jahić Čupo svakako bio jedan od prvih.

Nismo jedan drugog razdvajali od brata po krvi iako to nismo bili. Tako su nas prihvatali i u jedinici. Bilo je skoro normalno da u jeku bitke čujem glas: Bajiću Čupo ti je ranjen!


Strana | 20

Bilo je skoro nemoguće ne biti ranjen u svim tim borbama kroz koje smo prolazili. Imali smo svoj način humora da prebrodimo bol. Jednostavno bi se takmičili. Na Bijelij Lijesci je bio ranjen nekoliko puta. Jedna od ozljeda je bila dosta teška. Ležao je za stijenom iza mene pošto ranjene nismo mogli izvuć s prve linije.

Izvukao je iz njedara plavi ronhil, zapalili smo a on se smješkao.

-Mislim da me nakon ove današnje bitke više ne možeš stići, rekao je uz osmjeh i pokazivao ožiljke na glavi, leđima, pored teške ozljede na nozi. Iako je borba bila skoro prsa u prsa strašna i nama koji smo još bili pokretni nisam uhvatio ni trun straha u njegovim očima u tim trenucima a takav je bio i u svim drugim, mada je rijetkost bila da ga u jeku borbe možeš gledati u oči, zato što je po pravilu bio među prvima koji su jurišali na neprijatelja.

Nisam ga volio samo ja, niti je on samo mene volio. Sumnjam da je postojao iko da nije volio Čupu a i on je imao osmjeha i ljubavi za sve normalne insane.

Kada bi govorili o smrti zamišljali smo da ćemo biti blizu jedan drugoga. Zakleli smo se da se nećemo ostaviti jedan drugoga šta god da se desi i ratovali skoro bez straha.

Nakon operacije Kiser otišao sam da završim 4. razred Medrese. Po prvi put tokom rata nisam učestovao u akcijama naše brigade. Šetao sam mirnom Ferhadijom kada sam susreo Adnana. Valjda ga je čudila moja radost kad sam ga ugledao pa reče: Vjerovatno ne znaš?

Nisam znao.

Šta?

Čupo je pao kao šehid 24.novembra 1994. godine u borbama u Bjelimićima.

Osjetio sam se tad kao izdajnik. Koliko god bila važna škola, pomislio sam da sam izdao sve one prethodne godine rata. Nikada ja vama neću uspjeti objasniti dragi profesori šta znači ne biti tamo gdje si se zakleo da ćeš biti. To jednostavno ne piše u knjigama.

Danas često, uz kahvu, „Kod Gondže“, slušam od Nedžada koji je tad bio pored njega, kako je šehadetio rahmetli Čupo. Zlatni ljiljan pored

njegovog imena je najmanje što je ovo društvo moglo dati herojima poput njega. Brali smo cvijeće na ledinama Bosne skidali paučinu s njenih prozora brojali zvijezde kroz krošnje nezrelih trešanja i brojali rođendane naše sedamaeste naše osamnaeste naše devetnaeste Allah je sebi uzeo one koje voli! Ostale su puste dvadesete dvadeset prve dvadeset druge... sve buduće do trena u Levhi Mahfuzu skrivena... kad svako će naći šta je pripremio. Allah ti brate podario najljepše mjesto u Džennetu i spojio te sa onima koje voliš i koji tebe vole! Amin!

GAKIĆ (AVDE) RAHMAN 1960 -1995


Rođen je 28.09. 1960. godine u Gakićima-Konjic. Agresiju na bih dočekao kao radnik „Elplina“ Borci. Prvi put sam njegovo ime i lik spojio u jedno 07.aprila 1995.g. Bio je petak. Nakon dolaska iz Travnika i pješačenja kroz vlašićki snijeg stigli smo u blizinu sportsko-rekreacionog centra Babanovac. Na dubokom snijegu obavili smo podne i ikindiju namaz i stali u četiri ešalona po dvanest boraca. Zbog snijega i teškog terena izvdinica nije imala


Strana | 21

nikakve informacije. Netom prije vratio sma se iz Gazine medrese gdje sam tri mjeseca pokušavao da nastavim školovanje. Nisam dobro poznavao nikog u grupi u kojoj sam se našao taj dan te sam pogledom tražio neko poznatije i zrelije lice. Tako sam se upoznao s Rahmanom. Još nismo bili svi izašli iz naših rovova kada je bitka počela. Istureno borbeno osiguranje neprijatelja čekalo je na tridesetak metara.

Pucnji, tekbiri, snijeg preko dva metra, nepoz-navanje terena i snajperska paljba ...

Uskoro smo se našli na rubu male čistine. Desno i lijevo dva teško ranjena suborca. Ja i Rahman stajali smo jedan uz drugog zaklonjeni stablom. Pogledao sam ga. Put do donjeg ranjenika bio je donekle zaštićen šumom i tim lakši dok je do ranjenika s gornje strane vodila čistina koja je pri takvom snajperskom djelovanju bila skoro ravna smrti.

-Ti pomozi ovom ispod ja ću ovom gori! Rekao je. Obojica smo istovremeno iskoračili iz zaklona u duboki snijeg. Svak u svom pravcu.

Kada sam uputio slijedeći pogled prema njemu već je bio Šehid. Mogao je mene poslati na teži put. Al nije. Borac kojem je krenuo pomoći uspio se izvući i ostao je živ.

Onaj kojem sam ja prišao uskoro je preselio na rukama nas nekoliko. Uskoro sam pokušavajući dovesti pomoć pometen eksplozijom granate.

Tijelo šehida, rahmetli Rahmana nije izvučeno, zajedno s još nekoliko tijela šehida razmije-njeno je 22.05.1995.godine u Travniku.

Dženaza je klanjana 24.04.1995.godine poslije podne namaza u Konjicu, gdje će kasnije bit u šehidsko mezarje položeno i njegovo tijelo.

Po svjedočenju saboraca iz 4. Muslimanske i saboraca iz brigada u kojima je prije bio, uvijek je pokazivao odlike sposobnog i vrlo hrabrog borca koji nijednog trenutka nije posumnjao u ideale naše oslobodilačke borbe. Postao je šehid krećući se naprijed, uprkos očitoj smrtnoj opasnosti i snajperskim hicima u želji da pomogne ranjenom suborcu. Svjedočili smo tome a Allah i Njegovi meleki svakako su dovoljni i najbolji svjedoci! Nisam poznavao Rahmanovu porodicu, znam da su iza njega ostali babo Avdo i braća Alija i Salko.

Uzvišenog Allaha molim da našem Rahmanu kao i svim drugim šehidima podari počast Šehida i uvede ga na visoka mjesta za njih pripremljena u džennetskim baščama. Amin!

ALIJA PAJIĆ IZVIĐAČ S LJUBINE

(Tekst N. Hadžiosmanović iz časopisa 4. korpusa BOŠNJAK, oktobar 1994.g.)

Četnički bastion Ljubina, poklon paket Što ga ekstremisti HVO-a aprila 1993. godine uručiše našim a bogme i svojim dušmanima, poslije 17 mjeseci ponovo je u našim rukama. Ovo

nekada omiljeno izletište konjičkih planinara, gdje su mladići i djevojke opijeni mirisom proljetnih cvjetova, ljubičice i ciklame, naslađujući se hladnom vodom Što ispod Prenja izvire, vodili ljubav pod krošnjama borova što zaklanjaju nebesko plavetnilo, maštali o danu kada će sa svojom djecom na ovu ljepoticu možda nekad i žičarom moći-, dolaskom šumskih ljudi pretvorena je u betonski bunker. Bunker za kojeg su četnici


Strana | 22

mislili da je vječiti i neosvojiv i da će odatle, kad god im se to.prohtije poslati granatu na Konjic, njegove žitelje, planinare i njihovu djecu, podmuklo im oduzimati živote. 13. septembra hrabri borci 4. Mlbr. i podpomognuti borcima trećeg bataljona 43. bbr. predvođeni komandantom Muderisom osvojiše Ljubinu. I dok Konjic, narod i borci slave i prepričavaju svaki detalj iz ovih borbi, mnogi i neznaju da bi bez jednog borca - Šehida 43. bbr. Alije Pajića ova akcija bila mnogo teže izvodljiva.

Četrdesettrogođišnjak, oniska rasta, gorštačke stamenosti, prodornog pogleda ali uvijek nasmijan i spreman na šalu, stravstven lovac koji je Ljubinu poznavao kao svoju'drugu kuću. Dušmani ga od nje otrgnuše aprila 1992. godine i odvedoše u zloglasni logor u Bileći, gdje je proživio 155 tantalovskih dana. Poslije razmjene u Stocu još nezaliječenih rana, tri dana nakon toga, uključuje se u Ljubinski odred, gdje je kao borac-izviđač danonoćno po kiši, snijegu i mrklom mraku špartao uzduž i poprijeko Ljubinom, tražeći rupe u bunkerima i tranšejima, kako bi kad zatreba mogao borce sigurno provesti u dubinu četničke teritorije. Spuštao se do četnika toliko blizu da im je doslovno puhao u vrat a da ga oni nisu primjećivali. 'Velika je odgovornost proći sam, a ne još kada vodiš deset, pedeset boraca-mladića, svaki moj pogrešan korak ili loša procjena terena može da bude kobna', govorio je jednom prilikom rahmetli Alija.

Alija je tiho poput sjene stizao tamo gdje bi se i soko izgubio, što Nihad Komandant SOPN-a posije oslobađanja Bijele prokomtarisa riječima da bi sa Alijom mogao na Pale, siguran da ih Četnici ne bi otkrili. E baš tako je Alija kroz bespuća Prenja, Ljubine, Crnog polja u ovu proteklu godinu dana provodio borce 'Cipelića, 'Akrepa', 'Muderisove', 43. bbr. i na kraju SOPN-a i nikad ni jedan borac nije bio ogreban. A toga se Alija najviše plašio 'Krhki su to mladići, sa asfalta, nenavikli na ćudi planine'. A eto ti krhki mladići upravo zahvaljujući Aliji postadoše čvršći, jači, sposobni da ovladaju najveće najnepristu-pačnije litice, da bezbjedno preko Prenja, Ljubine, Gluhog dola i Rakovog laza stignu poslije žestokih borbi da oslobode i selo Bijelu. Alija se radovao kao malo dijete. 'Još kad su me dušmani svezanog vodili iz moje Bijele

zakleo sam se da ću se vratiti živ i zdrav, i to ne sam nego sa borcima naše slavne Armije' orošenih očiju besjedio nam je Alija dok je sjedio na kućnom pragu na Njivetinama u Bijeloj.

Vremena za predah nije bilo, novi zadaci čekali su Aliju. Iako ranjen u nogu ne'gdje još dok su se probijali ispod Prenja i vidno, hramajući Alija je krenuo put Kisera. Noć mrkla, kiša pada ko iz kabla, a zloslutno zavijanje vjetra ledi krv u žilama. Alija nikad nije nosio bateriju, kaže 'Stopit će se, crknut će žižak a oči me još toliko dobro služe da vidim isto noću i danju, a koliko ja idem po terenu ne bi mi nikakva fabrika nakairisala kalufa i žižaka', s osmjehom na licu prokomentarisa' Alija sugestiju svojih saboraca da ne zaboravi ponijeti lampu!

I Alija ode ne znajući da će ovo nažalost biti njegovo posljednje izviđanje. Zadatak je da izvidi mogućnost spajanja snaga 4. Mlbr. i SOPN-a u srcu Kisera, tik do četničkih linija. I Alija je uspio u tome. Prošao je kroz četničke barikade, ispod snajperskih cijevi i bradatih izroda što zaslijepljeni mržnjom i strahom od boraca Armije, Što im mozak paraiiše, ne vidješe Aliju. Žureći što prije da dođe do svojih saboraca što ih je trebao provesti tim istim putem i znajući da je svaka sekunda drago-cjena dok ih mrkla noć i kiša štiti, Alija po prvi put zaboravi opasnost.

Zaglušujuća eksplozija i svjetlost što obasja hladnu i surovu planinu Kiser zaustavi Aliju, prekinu njegov toliko uspješan izviđački put. Heroji ginu tamo gdje mnogi drugi samo u miru i slobodi mogu i smiju doći.


Strana | 23

KORIĆ RASIM I NUHANOVIĆ MUZAFER


Korić Rasim rođen je 01.05.1963.godine u Vrbljanima-Konjic. Agresija ga je zatekla kao radnika ZZTO Sarajevo. Član je jedinice MUDERIS od prvog dana njenog osnivanja. Izrazito hrabar, sposoban, borac i čvrst vjernik. Jedan od stubova čete MUDERIS.

15.aprila 1993.godine oko 4 sata ujutro označena je uzbuna. Komandiri vodova budili su vojsku i napominjali da nije u pitanju vježba. Nije bilo vremena ni da se sabah klanja. Čuli smo da je grad pod potpunom blokadom snaga HVO-a.

Čitali su spisak 20 boraca koji treba odmah da uskoče na kamion koji je čekao pred bazom.

Bilo je to vrijeme kada još nismo imali dovoljno naoružanja. Oni koji su čitani dobijali su od onih koji su ostajali po koji okvir, bombu, paket municije. Ne sjećam se ko mi je dao maskirnu jaknu, tek navukao sam je nekoliko brojeva veću na sebe, gurnuo jedan rezervni okvir s municiom u njen džep i s puškom u ruci uskočio u kamion.

Gera je ušao i kamion je krenuo. Proučili smo tekbire i saopćio nam je da je situacija jako opasna. Pokušaćemo se kamionom probiti van

grada u pravcu Podorašca. Ako nas na putu budu čekale barikade treba se fizički probit. Barikada nije bilo. Stigli smo u Podorašac, izašli iz kamiona, klanjali sabah i krenuli ka Homolju gdje stižemo nešto prije izlaska sunca. Bilo je oblačno. Grad je potonuo u maglu. Na putu s Homolja prema Konjicu vidjele su se svježe iskopane zemunice. U našoj grupi bilo je dosta vojnika iz mlađe postave. Držali smo se skupa pogleda uprta u Čupu i Edina koji su tu živjeli i najbolje znali teren te Muzafera koji je iako godinu dvije samo stariji od nas važio za borca prve kategorije. Nisam imao pojma šta se dešava, odakle odjednom rovovi iznad grada. Nisu to najbolje znali ni mještani. Niko nije znao gdje linija na koju treba stati. Ljude smo skoro na spavanju zaticali u kućama koje graniče s onim djelom koji je kontrolisao HVO. Komandir Gera nam se obratio s nekoliko riječi, rukovali smo se i svak je krenuo ka mjestu koje mu je određeno. Tek što sam utrčao na gornji sprat nezavršene kuće i pokušao naći najbolje mjesto začuli su se rafali pedesetak metara niže. U kotlini u kojoj je mirovao Konjic također je počelo da se puca. Lijevo od mene, sa Zlatara dolazili su dugi i zlokobni rafali puškomitraljeza. Pokušao sam bolje proviriti kroz otvor na zgradi ali me rafal s neprijateljske strane natjera da pognem glavu. Uskoro sam čuo glasove od susjedne kuće i razabrao da je Gera pao kao šehid a da su Edin i Muzafer ranjeni. Teško je to bilo vjerovat. Pa samo prije pet minuta smo stajali i rukovali se.

Muzafer je izvučen blizu mjesta na kom se nalazio. Tamam sam ga bio bolje upoznao. S tužnim osmjehom sam se sjećao njegovog predstavlja: Zovem se Muzafer al svi me zovu Muza, nadimak mi je Ofinger al svi me zovu Ofi. Do podne sam razabrao da je i on preselio na Ahiret. Edin je bio dobro i preživit će. Pred sami rastanak tog jutra, vidjevši da imam samo dva okvira municije Muzafer mi je dao još jedan. Nosio sam ga do kraja rata.

Muzafer je rođen 23.03.1973.g. Dženaza mu je klanjan 16.04.1993.godine poslije pdone namaza u haremu čaršijske džamije gdje je i sahranjen.

Iza Muzafera u tom trenutku ostali su njegov otac Hamza i majka Šefika. No ubrzo će majka Šefika ostati sama jer će na bolji svijet preseliti


Strana | 24

i njen muž Hamza.Rasimovo tijelo je noć ostalo neizvučeno. Slijedeće noći, nas pet je došlo do njeg i izvukli smo ga na našu stranu. Dženaza mu je klanjana 18.04.1993.g. poslije podne namaza u Podorašcu gdje je i sahranjen.

Iza rahmetli Rasima ostali su: Babo Osman (1937), majka Humija (1938), brat Nazif (1966) I brat Hamo (1971)

Treći dan uz pristiglu pomoć uspjeli smo pro-biti neprijateljske linije i spojiti se s gradom. Na Rasimovo mjesto postavljeni su novi koman-diri, dobri koliko i mi jesmo bili dobra vojska no uvijek ćemo s ponosom svjedočit da nam je bila čast da nas on vodi. Formacijska mjesta su vjerovatno stotinama godina ista. Kad neko pogine drugi sličan njemu dolazi na njegovo mjesto.

U našoj grupi mlađih vojnika bilo je sasvim logično da će na mjesto hrabrog Muzafera stati Sanel Jahić-Čupo. Hrabrost i ljubav koju je plijenio Muzafer jednako su bili odlike Sanelove. Što je njihova hrabrost bila veća od naše to je i naša ljubav spram njih bila veća.

Na mjestu Gere u idućim bitkama stajao je novi komandir, odmah uza nj, gdje za života stajao Muzafer, od tad će stajati Sanel. U idućem zapisu, Božijom voljom, svjedočit ćemo i njegovom šehadetu.

Molim Uzvišenog Allaha da našim šehidima čijeg se šehadeta prisjetih u ovom skromnom zapisu podari stepen šehadeta a nama preživjelima život dostojan njihovog zagova-ranja na Sudnjem danu! AMIN!

MUHAREMOVIĆ MUSTAFA 1974. – 1994.

Rođen je 24.09.1974.godine u Bjelimićima-Konjic.Pripadnik Armije BiH od 15.04. 1992.godine.

07.04.1994, pristupio je 4. muslimanskoj brigadi. Pet mjeseci kasnije učestvuje u borbama za oslobođenje Ljubine gdje pokazuje hrabrost i neustrašivost. U trenu-cima kada neprijatelj pokušava da povrati izgubljene položaje Mustafa hrabro napušta zaklon i s oružjem u rukama izlazi pred neprijatelja. Njegova hrabrost povukla je i druge suborce da izdrže i odbiju neprijatelja.

Bio je to 13 septembar 1994.godine. Mjesto šehadeta Gluhi do-Ljubina. Za jedanaest dana napunio bi 20 godina.

Dženaza rahmetli Mustafi klanjana je 14.09. 1994.g. Njegovi roditelji i njegov brat najdub-ljim će emocijama svjedočit ljubav i ponos na hrabrost i šehadet rahmetli Mustafe. Još je bio maloljetan kada je stao u odbranu svoje vjere i domovine. Molimo Uvišenog Allaha da nas obveseli susretom s tvojim nasmijanim licem u Džennetskim baščama. AMIN!

KORIĆ (JUSUFA) MIRSAD

(1971-1993) i

ĆUKAS (BAJRE) NUSRET-NUĆO (1967-1993)


Mirsad je rođen 13.12.1971.g. u Kanjini - Konjic. Na Ahiret je preselio 28.06.1993. godine od snajperskog metka u velikoj bici na Ljubini. Bio je u grupi boraca koja je smjelim jurišom zauzela skoro nesavladivo uporište Ćelavica. Dženaza mu je klanjana 30.06.


Strana | 25

1993.godine u rodnoj Kanjini zajedno sa dženazom rahmetli Nusreta Ćukasa koji je šehadet postigao isti dan na Ljubini.

S Mirsadom sam jedno vrijeme dijelio sobu u našoj bazi. Miran, povučen, čestit, tih insan i veliki borac.

Rahmetli Nusreta sam mnogo bolje pozna-vao. Često smo zajedno znali otići na sijela u slobodno vrijeme. A jednog zimskog vikenda, kada sam poželio da obiđem majku i sestru, sam se ponudio da pješači trideset kilometara do Glavatičeva kako bi mi pravio društvo i pomogao odnijet potreb-štine koje sam bio pripremio. Uvijek ej bio spreman priteći u pomoć i nesebično je dijelio sve što ej imao sa svojim bližnjim.

Nusret je rođen 06.05.967.godine u Čuho-vićima. Šehadet je postigao na Ljubini 28.06.1993.g. od četničke granate. Iza rahmetli Nusreta ostala je majka Begija (1928) i njegov brat Duran s porodicom. Dok je iza rahmetli Mirsada ostao:Babo Jusuf (1944) majka Ramiza (1947), sestra Mirsada ((1970) sestra Senada (1981), -Sestra Samija (1987) Da im Uzvišeni Allah podari počast šehida i uvede ih zajedno s njihovim najmlijim u Džennetske bašče!

SARAJLIĆ IZUDIN I HODŽIĆ MIRSAD

Malo je ko od nas znao da se naš Suljo zove Izudin. Jednostavno su ga svi zvali Suljo i pod tim imenom ga i pamtimo, baš kao što smo Mirsada zvali Hodža. Suljo i Hodža su uvijek bili zajedno. I u borbi i u slobodno vrijeme.

Suljo je rođen 11.02.1965.godine u Lisičićima. Agresiju na BiH dočekao je kao radnik RO RUDAR Konjic.

Mirsad je rođen 13.03.1972.godine u Konjicu. Prije agresije na BiH već je imao ratna iskustva budući da je bio mobilizovan u tadašnju JNA i poslan na hrvatsko ratište, odakle bježi i priključuje se Teritorijalnoj odbrani BiH.

Mjesec juli 1993.godine bio je veoma težak mjesec kada su u pitanju borci čete Muderis. Zbog stalnih dejstava na neoprijateljska upo-rišta oko Konjica ja nisma ni znao da se na Igmanu dešava ofanziva. ne znam kako su bili informisani drugi saborci. Znam da smo jednog jutra imali žestoke borbe na linijama oko Konjica. Uspjeli smo da probijemo neprijateljske linije ali su skoro svi u našoj grupi bili što teže što lakše ranjeni. Sjećam se da su među ozbiljnije ranjenim bili i Mirsad i Suljo. Negdje pred podne vratili smo se u bazu i vidali rane. Kako smo preživjeli pravi bombaški udar tražili smo po tijelu kuglice bombi zahvaljujuć Bogu da nisu bile one zelene.

Oko podne ušao je dežurni i rekoa da se pod punom borebnom opremom pakujemo i stane-mo u stroj pred komandom. Bio je običaj da svaki ranjeni borac ukoliko prilike dozvojavaju dobije dan dva poštede pa sam bez naoružanja krenuo do komande da vidim kakav mi je status. Tu sam zatekao Sulju i Mirsada kako se bune na Muderisovu naredbu da ostanu u bazi jer su ozbiljno ranjeni tog jutra. Nije ih mogao umolit. Vidjevši njihov čin bilo me stid išta pitati za sebe. Vratio sam se u sobu, uzeo opremu i uskoro smo svi bili ukrcani na kamione i upućeni u za mene nepoznatom pravcu. Šteka cigareta koje smo dobili kao sledovanje značila je smao da će biti opasno i žestoko.

Tek tokom noći shvatio sam da nas šalju na Igman i saznao da je u toku jaka četnička ofanziva na taj dio. Tome su svjedočile i granate koje su padale oko puta kojim smo


Strana | 26

zorom idućeg dana prolazili za Rakitnicu gdje nam je određeno sjedište.

Slijedila su nekolika izviđanja u rejonu Bijele lijeske, intervencija na Puzimu i još nekolike manje intervencije. Nardo se povukao s tog prostora, vojska prolazila teških lica. Ofanziva je bila u punom jeku, neprijatelj čini mi se i brojniji i dalkeo bolje naoružan. Tenkovi, helikopteri i sva sila artiljerijskih oruđa.

Svanuo je petak, 23.juli.

Muderis je s grupom izviđača otišao na brdo iznad Rakitnice, uskoro se očula žestoka paljba a preko veze dobili smo informaciju da je neprijatelj pokrenuo napad na tom dijelu i da je Muderis skupa sa nekoliko saboraca ostao opkoljen na liniji s koje su se naše snage povukle. Doslovno smo uskakali na kamion, neki i bez potpune opreme i krenuli ka mjestu obrbe. Usko s ekamion zaglavio a mi smo iskočili i trčeći išli ka mjestu gdje se pucalo. Nismo tačno ni znali gdje su linije, znam da nas je vodila misoa da je naš komadant negdje možda opkoljen. Tu više nije bila bitna smao hrabrost nego i kondicija. Ja sma sliejdio Čupu a Čupo grupu koja je išla ispred u kojoj se nalazio i Suljo i Hodža.

Kada smo došli do neke naše tek oformljene linije raspoznao sam boreći se sa dahom da nam govore da naprijed ne možemo, da su naprijed četnici. Mirsad, čija bi se ljubav prema komandantu teško i s čim mogla mjeriti samo je protresao vojnika na liniji i pitao: Gdje Muderis? Kada su nam pokazali pravac, iako je tek stiglo 20-tak boraca čuo se tekbir i juriš. Nikad nisam saznao gdje tada zaista bio Muderis, lijevo ili desno. Znam samo da smo se doslovno u trku zabili u četničke redove. Nastala je borba koja je trajala do ponoći a čiji zvuci će meni odjekivat u ušima dok sam živ. Zaklon mi nije dozvoljavao da vidim šta se dešava desno do mene. Znam da je rahmetli Mirsad prvi pogođen a da je rahmetli Suljo ne dvojeći pritrčao da mu pomogne.

Postigli su šehadet, 23.07.1993.godine.

Kako su u svom jurišu bili najdublje zašli u neprijateljske redove mi ostali se nismo htjeli povuć dok ne izvučemo njihova tijela.

Bila je to bitka hrabrosti i ponosa. Mada mnogo slabiji s naoružanjem i ljudstvom, čak ni svi borci naše grupe nisu uspjeli stići u bitku, izdržali smo osam sati kontinuiranih napada u ešalonima koje je sačinjavalo oko 50 do 100 četnika. Odbijali smo jedan za drugim. Koliko smo im muke zadali svjedočit će i njihova artiljerija koja je na kraju počela upućivati projektile i po svojima. Žestoka puščana paljba, tenkovski i haubički projektili te stalna dejstva praga učiniće, mislim da se skoro nijedan vojnik iz te naše grupe ne vrati netaknut. Nismo mogli izvlačiti ranjenike u pozadinu zbog žestoke vatre, pa su nastavljali da se bore, neki i više puta ranjeni.Negdje oko ponoći neprijatelj je prestao s napadima. Teže ranjeni ostali su u bolnici na Igmanu a nas nekoliko lakših prebacili su za Konjic te smo tako prisustovali i dženazi naših šehida. Dženaza rahmetli Sulji i Mirsadu klanjana je 24.07.1993.g. kod čaršijske džamije u Konjicu gdje su i sahranjeni u šehidsko mezarje.

Kasnije je objavljeno da su neprijateljske snage priznale velike gubitke u tim borbama. Armijski vrh uskoro će našeg komandanta odlikovati najvećim vojnim priznanjem ZLATNI LJILJAN, isto će biti dodijeljeno i rahmetli Mirsadu i Izudinu-Sulji.

Iza Mirsada ostali su otac Enes, majka Hava i brat Senad.

Iza Izudina ostali su otac Ahmed, majka Begija, sestra Ferida, brat Hajrudin Sarajlić koji će 2010.godine u svojoj knjizi ZAPISI, PISMA I PORUKE O BIH na str. 34-35 ostaviti sjećanje na svog rahmetli brata napisavši između ostalog: Čovjek je niotkud sve dok mu mrtav neko ne leži pod zemljom. Zato su za mene heroji, šehidi najveći nauk da znamo ko smo, šta smo i otkuda smo.

Taj zapis završio je riječima: Suljo je u miru bio jaran, u ratu gazija, uvijek bio i ostao čovjek.

Suljin babo Ahmed mi je poslije rata često svraćao u biblioteku i tihim glasom punim očinske ljubavi govorio o Sulji. Mirsadov brat Senad je isto tako umio navratit. Nadam se da će i opet.

Molim Allaha da našim šehidima podari položaj šehida a njihovim porodicama lijepi sabur, u bolu zbog njihova nedostatka. Amin!


Strana | 27


Strana | 28

BAJIĆ (AHMETA) HALIL 5.5.1952.- 31.10.1992.

Valjda je najveća želja mladića od 17. godina u vremenu ratnom da kaže da mu je otac bio hrabar. I govorio sam da je bio hrabar. Bio je hrabar onoliko koliko drugi posvjedoče da je bio hrabar i onoliko koliko drugi posvjedoče da sam ja nakon njegova šehadeta bio hrabar. Ja nikad nisam mogao shvatit jesam li lično hrabar ili plašljiv insan. Imao sam 17. godina kada mi je otac postigao šehadet i jedina briga koju sam tad mogao osjetiti bila je da kao njegov sin, kao sin šehida, moram da se borim i moram da budem hrabar. Izdaja tih principa bila bi mi izdaja rahmetli oca.

Nemam drugog oca s kojim bi ga usporedio da kažem bio je bolji. Meni je bio najbolji otac. Mojoj sestri je bio najbolji otac. Mojoj majci je bio najbolji suprug. Mojim, sad rahmetli, dedi i neni je bio najbolji sin. Mojim amidžama i tetki je bio najbolji brat.

Dok sam živ bit će izvor ponosa mome srcu a ljubav prema njemu izvor suza mojim očima. Molim Uzvišenog Allaha da ga kao šehida primi u Svoju blizinu, neizmijernom nagradom nagradi a nama da bude zagovornik na danu sudnjem. Amin!

DNEVNIK ODRASTANJA Babo, danas kad smo te spustili u mezar

trudio sam se da ne zaplačem. Ti si šehid i zaslužuješ da tvoj sin bude čvrst.

Večeras mi se plače. Nije me strah, samo se bojim

da ti nikad nisam dovoljno rekao koliko te volim.

Babo, prijavio sam se u diverzante.

Majci se to nije svidjelo, al' uspio sam izmoliti dopuštenje. U diverzantima imam poštovanje.

Stalno negdje idemo. Puno se puca. Ako poginem,

nemoj se ljutiti na mene.

Babo, danas sam malo ranjen.

Ništa strašno. Uskoro me puštaju kući.

Nadam se da sam post'o pravi ratnik.

Babo,danas me opet zakačilo. Ništa strašno.

Izaću iz bolnice do tvog rođendana.

Babo,post'o sam komandir. Bio bi ponosan na mene.

Babo, opet me zakačilo. Nije mnogo, možda će mir prije nego izađem iz bolnice.

Babo, završio se rat. Strašno mi nedostaješ. Kuća je sva razrušena, ne znam šta da radim.

Babo, zaljubio sam se.

Znam da to nije za muške razgovore, ali rekao si mi da ti sve mogu reći.

Hoću da ovo podijelim s tobom.

Babo,oženio sam se. Rodbina se okupila

a ti si mi nedostajao. Puno si mi nedostajao.

Kriomice plačem cijelu sedmicu.

Babo,sad sam u bolnici. Teško mi je opisati ono što osjećam.

Svih ovih godina kada bih gledao u ogledalo tražio sam da vidim tebe.

Danas sam gledajući tek rođenog sina vidio sebe.

Ima tvoje oči. Babo!


Strana | 29


Strana | 30

DŽAJIĆ (MUJO) OMER (1969-1992)

Rođen 11.09.1970.godine u Džajićima. Agresiju na Bih dočekao kao radnik RO Tadiv-Vijčara Konjic.

Od samog osnivanja član jedinice MUDERIS.

Šehadet postigao 24.08.1992.godine u bici za Kijevo, prilikom pokušaja deblokade Sarajeva.

Dženaza mu je klanjana 26.08.1992.godine a sahranjen je na šehidskom mezarju kod Čaršijske džamije u Konjicu.

Iza rahmelti Omera ostali su: majka Šuhra (1939), sestra Meliha (1971)

MUHIBIĆ (EMINA) RAMIZ-BIZO

Rođen je 07.01.1965.godine. u Grabovcima-Konjic. Prije agresije na BiH bio zaposlen u ZZTP "Ploče" u Pločama.

Šehadet je postigao 24.08.1992.godine u bici za Kijevo. Dženaza mu je klanjana 28.08. 1992.godine u rodnim Grabovcima poslije podne namaza gdje je i sahranjen. U jedini MUDERIS od koje je kansije formirana 4. muslimanska brigada bio je od prvog dana njenog formiranja. Iza rahmetli Ramiza ostali su:majka Emina (1938),brat Alem (1979) također teže ranjen u istoj bici i sestre: Fatima (1967) i Zedina (1971).

ŠOTO (RASIMA) SENADIN (1971-1992)

Rođen 04.04.1971.godine u Grabovcima-Konjic. Prije agresije zaposlen u VP Split. Šehadet postigao 24.08.1992.godine u biic za Kijevo. Dženaza je klanjana 28.08. 1992. G. u rodnim Grabovcima, gdje je i sahranjen.

Član jedinice MUDERIS od njenog osnivanja. Sjećanje na rahmetli Senadina najdublje u svom srcu čuvaju njegovi najmiliji: -babo Rasim (1949) -majka Kada (1950) -brat Sejo (1972) također pripadnih 4.mslbr. -sestra Senada (1976).

NUHANOVIĆ (AHMED) HAMZA

14.10.1940. - 28.07.1993.

Član jedinice Muderis od njengo osnivanja, zajedno s asinom rahmetli Muzaferom.

Na Ahiret preselio nakon bitke za Ljubinu.

Otac šehida Nuhanović Muzafera koji je šehadet postigao nekolika mjeseca ranije.

Iza Hamze ostala supruga i kćer.


Strana | 31

LAVIĆ (AVDE) OSMAN (1948.-1993.)

Rođen je 17.08.1948.godine. u Dudlima-Glavatičevo. Agresiju dočekao kao vozač u KONJICTRANSU. Na Ahiret preselio 20. avgusta 1993.g. u Mostaru. Dženaza mu je klanjana 20.08.1993.g. u Bijelom Polju gdje je i sahranjen.

Član jedinice Muderis od prvog dana. Do šehadtea učestovao u svim borbenim dejstvima jedinice. Sjećanje na rahmetli Osmana u svojim srcima najdublje čuvaju njegovi najbliži: supruga Munta, sinovi Enid i Refik. Neka mu Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet!

MAKSUMIĆ DŽEMAL-SAKS

(1954.-1994.)

Rođen 03.01.1954.godine u Konjicu. Diplo-mirani inžinjer mašinstva. Pripandik Armije od prvog dana otpora.

19.09.1994.godine u borbama za oslobađanje Kisera pao kao šehid. Dženaza mu je klanjana 20.09.1994.godine kod čaršijske džamije u Konjicu gdje je i sahranjen u šehidsko mezarje. 27.12.1994.godine predložen je za posthumnu dodjelu ratnog priznanja "ZLATNI LJILJAN"

Neka mu Uzvišeni Gospodar podari lijepi Džennet i počasti za šehide određene! Amin!

GAKIĆ (RAME) IBRAHIM (1949-1994)

ĆUKAS (RAME) DURAN (1959-1994.)

Ibrahim je rođen 03.06.1949.godine. Šehadet je postigao 25.11.1994.godine u Bjelimićima od gelere minobacačke granate zajedno sa Ćukas (Rame) Duranom, koji je rođen 19.02.1959.godine u Čuhovićima.

Dženaza im je klanjana 26.11.1994.godine u Konjicu. Iza Ibrahima ostali su, babo hadži Ramo Gakić, supruga Fata (1959) , sin Sanel (1978), kćeri: Sanela (1975) i Lejla (1981).

Iza rahmetli Durana ostali su supruga Hava i dva sina: Vernes i Sumedin.Neka im Uzvišeni Allah podari rahmet i lijepi Džennet! Amin!

HAĆIMIĆ (MUSTAFE) ZEKERIJAH (1974.-1995.)

Rođen je 11.12.1974.godine u Ripcima-Prozor. 28. 07. 1994. godine pristupio 4. Muslimanskoj brigadi. Do svog šehadeta nije izostao ni iz jedne akcije. Pamtimo ga po


Strana | 32

izuzetnoj hrabrosti iskazanoj u oslobađanju Ljubine, Bijele, Kisera i Požiljka. Šehadet postigao 07.04.1995.godine u hrabrom jurišu na četničke rovove na Vlašićkom platou (SRC Babanovac).

Dženaza mu je klanjana 10.04.1995.godine u Šćipama gdje je i sahranjen.

Molim Uzvišenog Allaha da mu podari počast šehida i nagradu koja im pripada! Amin!

JAHIĆ (IBRAHIMA) SENAID (1975.-1995.)

Rođen je 12.05.1975.godine u selu Gradac-Konjic.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla ga ja kao učenika 3. razreda srednje škole.

Pripadnik je Armije bih od 29.09. 1993.godine a u 4. Muslimansku brigadu dolazi 06.11. 1994.godine.

Šehadet je postigao 07.04.1995.godine u bici na vlašićkom platou, SRC Babanovac.

Zbog teških vremenskih uslova iteških borbenih dejstava tijelo mu nije izvučeno.

Razmjenjeno je 22.05.1995.godine u Travniku.

Dženaza mu je klanjana 23.04.1995.godine poslije ikindije namaza u rodnom Gradcu gdje je kasnije i sahranjen u haremu pored džamije.

Iza Senaida ostali su:

babo Ibrahim (borac 4. Muslimanske brigade), majka Zehra, sestre Sabina i Azemina te brat Adnan.

Neka Uzvišeni Allah podari ljepote Dženneta dragom šehidu i učini ga zagovornikom za svoje najmilije na Sudnjem danu. Amin!

PIRIJA (IBRAHIMA) AMIR

(1974.-1995.) Rođen je 01.12.1974.godine u Konjicu a svoju mladost proveo je u Pirićima –Podorašac.

Pripadnik Armije BiH od prvog dana. U 4. Muslimansku brigadu prijavljuje se 03.06. 1994.godine. Izuzetan prijatelj, hrabar borac i nadasve čestit insan.

Šehadet je postigao 07.04.1995.godine u borbama na Vlašićkom platou (Sportko-rekreacioni centar Babanovac). Tijelo mu nije bilo izvučeno na dan šehadeta. Razmijenjeno je 22.05.1995.godine u Travniku. Dženaza je klanjana 24.04.1995.godine poslije ikindije namaza u Podorašcu a sahranjen je u haremu kod džamije u Podorašcu.

Niko ko ga je poznavao neće zaboraviti njegovo toplo veselo lice, iskren stav a borci koji su s njim bili u trenutku šehadeta posvjedočit će njegovoj požrtvovanosti i hrabrosti.

Neka mu Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet, učini ga zagovornikom za svoje najmilije na Sudnjem danu i sve one koji ga zbog njegovog iskrenog imana nose u svojim srcima! Amin!

PROHO /IBRAHIMA/ NERMIN (1973.-1995.)

Rođen je 24.04.1973.godine u Žuglićima-Jablanica. U 4. Muslimansku brigadu prelazi 25.01.1995.godine iz 444.bbr u Jablanici.


Strana | 33

Šehadet je postigao 07.04.1995.godine na Vlašiću (SRC Babanovac) prilikom napad ana četničko utvrđenje.

Dženaza mu je klanjana 10.04.1995.godine poslije ikindije namaza u rodnim Žuglićima gdje je i sahranjen.

Iza rahmelti Nermina ostali su: babo Ibrahim, majka Fatima , brat Jasmin i sestre Nermina i Adila. Neka im Allah podari lijepi sabur i ponos a Nerminu počasti šehida! Amin!

PURGIĆ (OMERA) ALMIR

(1974.-1995.)

Rođen je 20.03.1974. godine u selu Lug, opština Prozor. Pripadnik 4. Muslimanske od 28. 07. 1994. godine. Šehadet je postigao 07.04.1995.godine u borbama na Vlašiću.

Zbog vremenskih uslova i teških borbenih okolnosti tijelo mu je razmjenjeno tek 22.05. 1995.godine u Travniku.

Dženaza mu je klanjana 23.04.1995.godine poslije podne namaza u Šćipama gdje je i sahranjen.

Njega kao i još neke naše šehide nisam dobro poznavao jer je u to vrijeme brigada brojala nekoliko stotina boraca, no, ne znači da i o njima kao što sam ispisao o onim koje sam poznavao, drugi naši saborci neće ispričati veličanstvene priče o snazi vjere i hrabrosti njihove mladosti.

Ja pamtim da su me u danu svog šehadeta Almir i još nekoliko boraca koji su bili s njim snagom i hrabrošću pomeli sa staze svojim jurišom na neprijateljske linije.

Neka im Uzvišeni Allah podari najljepša Džennetska mjesta a njihovim najmilijim sabur i ponos! Amin!

SALIHOVIĆ ( MEHE) ADIL

Rođen 14.04.1971.godine. a kao šehid preselio 03.07.1995.g. na Hadžićkom ratištu.

Iza Adila ostali babo Meho, majka Šaha i brat Miralem.

Član jedinice Muderis od prvih dana. Na Ahiret preselio u borbama kod Hadžića prilikom pokušaja deblokade glavnog grada BiH.

Učestovao u svim akcijama jedinice Muderis i kasnije 4. Mslbr.

Saborci koji su ga bolje poznavali svjedočiće veselom duhu i hrabrosti ovog mudžahida.

Neka mu Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet!

ŠĆUKULJ (OSMANA) EDIN 09.06.1075. - 20.07.1995.

Borac 4.Mslbr od 04.04.1994.godine.

Šehadet postigao u borbama za oslobođenje Treskavice 1995.godine.

Pored njegove porodice uspomenu na Edina čuva i njeguje i hor “Sejfullah” iz Konjica, čiji je član bio

Neka mu Uzvišeni Allah podari džennetske ljepote a njegovim najbližim sabur i ponos!

Amin!


Strana | 34

KEZO (FERIDA) OSMAN

(1972-18.09.1995)

Rođen u Raotićima-Konjic 05.11.1972.godine

Šehadet postigao u borbama na Prenju 18.09.1995.godine. U 4. Mslbr prešao 01.05. 1995.godine. U ratnom izvještaju o ratnom putu rahmelti Osmana pukovnik Kubura napisao je između ostalog: "Iza Osmana ostala su mnoga izviđanja i mnoge zore dočekane ispred neprijateljskih rovova."

Iza Osmana su ostali: babo Ferid ,majka Munira, tri brata i sestra

Neka mi Uzvišeni podari lijepi sabur i ponos porodice šehida a Osmanu lijepi Džennet i šehidske počasti! Amin!

ŠPAGO (IBRAHIMA I HATE)

ADEM 04.11.1958. - 11.11.1994.

Rođen je u Gornjim Gojnicama - Podveležje 04.11.1958.g.

Za iskazanu hrabrost u borbama nagrađen ratnim priznanjem "Srebreni štit"

Šehadet postigao 11.11.1994.godine.

Iza šehida Špago Adema ostali su supruga Đulsa i djeca Alem , Nasiha i Lejla.

Neka mi Uzvišeni olakša tugu i podari lijepi sabur a Ademu Dženentske ljepote i susret s najmilijim u džennetskim baščama! Amin!

MARIĆ (BAJRE I EMINE) ADIS

04.02.1974. - 11.11.1994.

ŠEHADET POSTIGAO 11.11.1994.GODINE NA BRACINI-PODVELEŽJE

Iza rahmelti Adisa ostali roditelji, brat Zijo i sestra Adisa. Neka mu Uzvišeni Allah podari

lijepi Dženet! Amin!

BREZAC ( HIMZE) DŽEVAD (1963.-1993.)

Rođen 03.01.1963.godine u Lađevcima-Čajniče od oca Himze i majke Zinete. Srednju školu završio u Foči. Prije rata bio zaposlen u Energoinvestu. Najstariji brat Alija pao kao šehid 1992.godine na sarajevskom ratištu. Dževad se početkom rata kao izbjeglica našao u Šapljini. Tu biva kao civil zarobljen od Srbskocrnogorskog agresora i odveden u logor u Bileći gdje boravi 3 mjeseca. Po razmjeni vraća se u Čapljinu. Po sukobu između HVO-a i Armije prelazi u Vranjeviće i priključuje se jedinici MOS (koja će kasnije u cjelosti preći u 4. Muslimansku brigadu).

Dževad je šehadet postigao 06.11.1993. godine u Mostaru. Iza njega ostali su roditelji, brat Šaćir i sestra Šaćira.


Strana | 35

Majka Zineta na Ahiret je preselila 1996.godine a otac Himzo 2007.godine.

Mezar rahmetli Dževada je u Mostaru u haremu „Šehitluci“.

PAJEVIĆ (SMAJE I PLEME) MIRSAD 1963-1993

Rođen je 02.05.1963.godine u Kruševljanima - Nevesinje.

Osmah na početku agreisje na bih u maju 1992. godine bio je teško ranjen. Nakon oporavka vraća se u borbu i 23.09.1993. godine postiže šehadet u Šantića ulici u Mostaru.

Bio je najmlađe od petero djece oca Smaje i majke Pleme. Brat Kasim, sestre: Sevda, Mejra i Tidža. Neka mu Uzvišeni Gospodar primi šehadet, podari najljepše nagrade i učini ga zagovaračem za svoje najmilije! Amin!

ZILIĆ (HASAN) ESAD

Rođen 1063.godine u Bileći, šehade tpostigao u septembru 1993.godine u Raštanima -Mostar.

BILTEN FON

ŠEHNDACIJE „LIJE

IDI 4. MEPA RIJEČ“ K

MUSLIMONJIC

MANSK

Strana | 36

KE SLA

AVNE L KONJ

LAHKE

JIC, OKTOBA

E BRIGR 2013.G.

GADE

BILTEN FON

NDACIJE „LIJEEPA RIJEČ“ KONJIC

Strana | 37

KONJJIC, OKTOBAR 2013.G.

BILTEN FON

NDACIJE „LIJEEPA RIJEČ“ KONJIC

Strana | 38

KONJ

JIC, OKTOBAR 2013.G.


Strana | 39

ŠEHIDI S PODRUČJA GLAVATIČEVA Bajić Ahmeta Halil 1952-1992

Bajić Halila Mirsad 1959-1992

Bajić Džafera Esad 1966-1993

Bajić Šabana Esad 1974-1993

Bahtijar Huse Mustafa 1979-1995

Čolaković Alije Halil 1957-1992

Ćatić Osmana Ibro 1941-1995

Ćišo Muje Huso 1957-1993

Ćišo Halila Atif 1966-1993

Ćišo Salke Vernes 1973-1994

Daguda Ismeta Mensud 1971-1993

Halilović Muharema Mustafa 1972-1993

Hejub Avde Muho 1972-1995

Hejub Avde Mustafa 1970-1995

Hebibović Omera Ibro 1964-1993

Hebibović Adema Miralem 1971-1993

Hebibović Halila Ekrem 1965-1993

Jazvin Alije Kemal 1961-1992

Kašić Avde Dervo 1966-1995

Kupusija Salke Meho 1961-1992

Landžo Salke Nezir 1935-1994

Lavić Muje Ibrahim 1963-1992

Lavić Rame Halil 1961-1993

Lavić Mehe Šećo 1964-1993

Lavić Avde Osman 1948-1993

Macić Huse Rasim 1952-1992

Macić Halila Adem 1968-1992

Macić Mehe Alija 1958-1992

Macić Durana Ismet 1958-1992

Macić Durana Safet 1956-1993

Macić Himze Hadžija 1969-1992

Macić Muharema Hamed 1966-1993

Macić Zulfikara Fikret 1968-1993

Masleša Huse Hisab 1972-1993

Masleša Bajre Halil 1956-1993

Masleša Bajre Salko 1965-1993

Mrnđić Ibre Meho 1959-1994

Mrnđić Mehe Osman 1957-1994

Mušinović Adema Sabit 1964-1994

Pintul Mehe Kemal 1964-1992

Smajić Rame Ismet 1968-1992

Smajić Muhe Emin 1971-1992

Tabaković Juse Salko 1961-1995

Tinjak Ibre Miralem 1960-1994

Tinjak Nazifa Lejla 1974-1992

Tucaković Huse Šefik 1960-1993

Tucaković Šabana Abdullah 1936-1992

Tucaković Alije Halil 1935-1993

Fondacija „Lijepa riječ“ Konjic, Šehidska br.4 88400 Konjic,

www.lijeparijec.com e-mail: [email protected]


Strana | 40

Bilten uredio: Esad Bajić, Konjic, oktobar 2013.godina.

bilten fondacije lijepa rijec br3, oktobar 2013.g

Documents