BIH U DOBA ŠESTOJANUARSKOG REŽIMA

Može se reći da je pojava šestojanuarskog režima bila uslovljena složenim političko-

nacionalnim pokretima u K SHS i u velikoj mjeri je velikosrpska hegemonistička politika bila

glavni generator krize, koja je sve više sputavala parlamentarni režim kraljevine. Sama pojava

Seljačko demokratske koalicije koju je inicirao dotadašnji nositelj centralističke politike u

monarhiji Svetozar Pribičević kao vođa samostalne demokratske stranke (SDS) koja je imala

vodeću ulogu u formiranju zajedničke države sa akcentom na politiku razvoja centralizma. On je

sada nakon što je dugo godina branio ideju centralizma, našao se u skroz drugom taboru sa

Stjepanom Radićem koji je bio nositelj federalizma. Tokom 1928. godine sve se više zaoštravala

politička kriza i u junu 1928. je kulminirala kroz krvoproliće tokom jedne od rasprava u narodnoj

skupštini. Jedan zastupnik radikalne stranke Puniša Račić je pucao usred rasprave na jedan broj

zastupnika Hrvatske seljače stranke (HSS) i tom prilikom pogodio Ivana Pernara, Stjepana i

Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka. Pri čemu su Pavle i Basariček podlegli ranama još

u samoj skupštini, dok je Stjepan Radić umro u avgustu 1928. u Zagrebu.

Tada je u državi vladala jedna koaliciona vlada na čelu sa Veljom Vukićevićem, a u njoj

su pored Demokratske stranke i Slovenske ljudske stranke bile zastpuljene i sama JMO preko

Mehmeda Spahe i ta vlada je odbacila svaku odgovornost za atentat, te označila Račićev čin, kao

čin neuravnoteženog pojednica, međutim ovo je uzdrmalo vladu pa je ona 4 jula 1928. odstupila.

Kralj je želio riješiti krizu van parlamentarnih procedura, zastupnici Seljačko demokratske

koalicije (SDK) su napustili Beograd i vratili se u Zagreb i tražili novu vladu, da se raspusti

skupština, te da se raspišu novi izbori, što je bilo rano jer su izbori održani 1927 tako da je to za

kralja bilo neprihvatljivo. Unutar postojećeg parlamenta kralj je tražio novu većinu za sastavanje

vlade, to je čak bilo ponuđeno i tad ranjenom Stjepanu Radiću što je on odbio.

Mandat za sastav je ipak povjeren Slovenskoj ljudskoj stranci tj. Antonu Korošecu. Tako

je prvi put nakon 1918. godine vladu u Beogradu formirao nesrbin, što je bila simoblička gesta

prema nesrbima i pokušaj smirivanja krize. SDK je reagirala na ovakav razvoj događaja iznoseći

mišljenje kroz rezoluciju da je to krivi put kojim se izlazi iz krize, jer je taj sistem hegemonije

samo iskoristio krvoproliće u Narodnoj skupštini kako bi zastupnicima SDK zatvorio vrata

parlamenta. U takvim okolnostima SDK nije mogla nastaviti svoj posao, a Radić i Pribičević su

optužili vladu uključujući Korošeca i Spahu da su na ovaj način pomogli srbijasnkim

hegemonističkim krugovima, da još jače zavladaju i nametnu svoj teror nad narodima u

prečanskim krajevima, tako da je odbačena hegemonija nad nesrbima i zatraženo je da se ide na

promjenu ustava, jer taj Vidovdanski ustav je podloga za stanje hegemonije koje nesrbi sve teže

podnose u državi i od kralja se očekivalo da riješi novonastalu situaciju.

Radića je na čelu HSS zamijenio Vlatko Maček, koji je već duže vrijeme bio jedan od

istaknutih prvaka te stranke. U ovo vrijeme kada jača nezadovoljstvo Hrvata državnom

politikom, u BiH jača jedan vid nezadovoljstva bosansko-hercegovačkih Srba postojećim

stanjem usljed rezultata općinskih izbora, gdje je JMO sa HSS-om uspio da potisne srpske

stranke. Došlo je do snažnog zaoštravanja odnosa imeđu vođe bosanskih radikala Milana Srškića

i JMO, te se kroz razne komentare radikala govorilo da je formiran blok protiv Srba (katoličko-

muslimanski blok). Mnogi Srbi u BiH su bili nezadovoljni što je nakon izbora 1928. godine JMO

zauzela značajne funkcije kao što su mjesto gradonačelnika Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banja

Luke. Nezadovoljstvo se demonstriralo početkom septembra 1928. na desetu godišnjicu ulaska

srpske vojske u Sarajevo, tada je srpska nacionalna omladina povezana sa narodnom radikalnom

strankom priredila „bakljadu“ i demonstracije pred sarajevskom gradskom vijećnicom, gdje se

okupilo više hiljada demonstranata i prvaci radiklane stranke su isticali srpski značaj Sarajeva i

BiH, odbacujući mogućnosti bilo kakve obnove granice na Drini u bilo kojem obliku i sve se to

popratilo povicima „Živjela Velika Srbija“, „Živjeo Puniša Račić“. Na to je regirao Mehmed

Spaho tražeći da se takvi prvaci kazne.

U samom Zagrebu 1. decembra 1928. godine u doba službene proslave desetogodišnjice

nastanka K SHS došlo je do nemira i tom prilikom su ranjena 2 pripadnika policije. To

krvoproliće u Zagrebu poslužilo je kao povod da se za vršitelja dužnosti velikog župana

zagrebačke oblasti imenuje general Vojin Maksimović i takva odluka je dovela do toga da se

demokratska stranka povukla iz vlade, pa je nakon njenog povlačenja 27. decembra 1928.

cjelokupna vlada Antona Korošeca podnijela ostavku. Kada je dao ostavku postavilo se pitanje:

Šta dalje? Može li se izaći iz krize?

Unutar okvira postojećeg stranačkog parlamentarnog poretka kralj je vršio konsultacije sa

stranačkim prvacima pokušavajući da dođe do dogovora za sastav vlade u okviru postojećeg

ustava. Takvo stanje dovelo ga je na razmišljanje da krene sa novim putem vladanja državom.

Bitan trenutak jeste njegovo ubeđenje da je parlament izgubio povjerenje i da ga treba mijenjati.

Da nije korisna poluga vlasti. Unutar srpkse inteligencije rodila se ideja antiparlamentarizma.

Kralj je imao bojazan da postojeći parlamentarni rezim ne ugrozi državu, i to ga je ujedilo da

treba raskinuti sa vidovdanskim ustavom i da treba da se napravi zaokret u vođenju (upravljanju)

državom. 5. januara je objavljen neupjeh svih konsultacija u pogledu pralamentarnog rješenja. A

6. januara objavljena je Aleksandrova proklamacija „ Mome dragom narodu Srbima, Hrvatima i

Slovencima“ u njoj konkretno i nedvosmisleno stavljen je van snage ustav iz 1921., raspuštena je

narodna skupština, a sve nove zakone imao je donositi kralj ukazima. Isti dan su proglašena dva

zakona kojima su udareni temelji šestojanuarske diktature.

1) Zakon o kraljevoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi- ovim zakonom kralj je proglašen

jedinim zakonodavcem i nositeljem cjelokupne vlasti u državi što je bila osnova kraljevog

apsolutizma u biti do 1931. godine i do povratka na ograničeni parlamentarizam septembra 1931.

2) Zakon o državnoj bezbjednosti- ovim zakonom kralj je ukinuo sve stranke i zabranio

formiranje svih stranaka koje bi imale vjersko ili plemensko obilježje. To je podrazumjevalo da

će državni sud kazniti svako djelovanje koje bi bilo upereno protiv državnog režima.

Isti dan kraljevim ukazom formirana je vlada Petra Živkovića zapovjednika kraljeve

garde i od ljudi kraljevog povjerenja, te nekih ljudi iz drugih stranaka ( NRS; DS i dr.). Glavnu

ulogu u promociji novih državnih vrijednosti imao je nekadašnji radikal Milan Srškić koji je

obavljao funkciju ministra pravde. Kasnije će Milan Srškić biti i predsjednik vlade. Bilo je i

razmišljanja da bi uvođenje kraljeve diktature mogao biti pozitivan korak pa je Vlatko Maček

pozdravio kraljevu proklamaciju, ističući da je za jedan dan ukinut ustav koji je sedam godina

tištio hrvatski narod. Međutim, potrajalo je jedno izvjesno vrijeme faktički od 6. januara do 3.

oktobra 1929. dok se nije vidjelo kojim putem ide taj novi režim, jer se nije znalo da li će se

moći izvršiti neki decentralisički model.

No 3. oktobra kada je donešen „zakon o nazivu države i podjeli na upravna područija“,

bilo je jasno da je kralj još snažnije centralizirao zemlju, jer je u potpunosti razdrobio postojeće

historijske granice i oktroirao novi poredak u kojem se prešlo u novu fazu nacionalnog

sintetiziranja (ujedinjenja) te je sama država nazvana Kraljevina Jugoslavija, time je inauguriran

nacionalni koncept integralnog jugoslavenstva, prema kojem su svi žitelji Jugoslavije

Jugoslaveni. Sami termini Slovenac, Hrvat, Srbin nisu bili zabranjeni, ali se nisu koristili. Prema

ovom zakonu iz oktobra 1929. izvršen je novi, radikalniji oblik centralizacije države podjelom na

9 banovina na čelu sa banom kao predstavnikom državne uprave, a te banovine su dobile

nehistorijska imena po rijekama i geografskim oznakama sa upravom grada Beograda. Petar

Živković je izjavio da je osnova da se država podijeli na banovine uzeta na temelju

najobjektivnijih kriterija kako bi se rasteretila središnja uprava i izvrši određena decentralizacija,

vodilo se računa da granice banovine budu prirodne pa da se povezuju u saobraćajnom smislu

određeni krajevi sa banskim središtima. Korošecu se izašlo u susret zbog ulaska u diktatorsku

vladu pa je cjelokupna Slovenija ušla u jednu banovinu, dok su ostalim državama razbijene

historijske granice.

Kada je BiH u pitanju osjetio se udar na njen idividualitet. Milan Srškić je imao utjecaja

na to, kao ministar pravde. Poznata je njegova nesnošljivost prema politici autonomije BiH koju

je vodio Mehmed Spaho. Tako da je BiH podijelio na banovine koje su prelazile historijske

granice BiH. Od 4 banovine na koje je BiH podijeljena samo su dvije imale središte u BiH

( Vrbaska i Drinska) dok Zetska (Cetinje) i Primorska (Split) nisu. Ovakvo stanje trebalo je da

marginalizira položaj muslimana. U jednoj banovini (Primorskoj) većinsko stanovništvo bilo je

katoličko, dok je u ostale tri (Vrbaska, Zetska i Drinska) većinu imalo pravoslavno tj. srpsko

stanovništvo. Tako je Milan Srškić uklonio BiH sa političke karte i u njoj stvorio srpsku premoć.

Može se reći da je BiH najgore prošla u toj novoj administrativnoj podjeli kraljevine Jugoslavije.

Reakcije na šestojanuarski režim su bile različite. Bilo je onih koji su smatrali da je dobro

da je kralj oktroirao novo stanje, jer od partizanskog (višestranačkog) poretka nije bilo koristi.

Neki su smatrali da je dobro što je kralj ukinuo stranke i da će sada biti više reda i zakonitosti.

No, bilo je i onih protiv takvog novog stanja. Političari koji su ostali izvan novih političkih

okvira otišli su u neku vrstu prinudne mirovine. Sam Spaho je otišao u mirovinu jer je odbio da

učestvuje u novoj vlasti, a stranka JMO je bila raspuštena. Srbi su imali više razloga za

zadovoljstvo novim poretkom. Kod Hrvata i Bošnjaka bila je jedna vrsta revolta, koji nije

poprimio ozbiljnu formu. Čaušević je dao izjavu da je kod muslimana novi režim primljen sa

zadovoljstvom. Listovi Novo vrijeme i Hikmet su pozitivno pisali o šestojanuarskom režimu.

Počeo se formirati sloj elite koja je željela podrškom režima da utre sebi put za napredovanje u

političkom, kulturnom i drugom pogledu. Gajret je bio takav, kako bi se postavio kao jedan vid

novog nacionalnog vođstva muslimana, jer je to ranije spriječavala JMO.

Već poslije 1929. godine počinju da se naziru novi nacrti ustavnosti, kojim bi se obnovio

politički život. Trebalo je izraditi novu nacionalnu ideologiju i narodnu volju političkog

aktivizma. To će doći do izražaja u oktroiranom ustavu, septembra 1933. godine. Tim ustavom

deklarativno su proklamovane slobode, no odredba nemogućnosti stranačkog djelovanja, dovodi

do toga da se ta sloboda okarakteriše kao ograničena ili skučena. Podrazumjevalo se da će se

ustrojiti novo zakonodavno tijelo ( narodno predstavništvo) i sa tim u vezi da ce se sprovesti novi

parlamentarni izbori. Narodno predstavništvo sada je sastavljeno na dvodomnoj osnovi: Narodna

skupština i Senat. Senat je trebao dodatno ojačati uticaj dvora, jer su senatori imenovani, a ne

birani, pa je to uticalo na veliku moć dvora. Sam izborni zakon koji je donesen propisivao je

javno glasanje, a bila je i obaveza da se postavi jedna zemaljska, ne stranačka. lista sa

kandidatima u svim kotarevima. Ona stranka ili grupa koja hoće da izađe na izbore mora imati

podršku u svim kotarevima.

Stranke nisu mogle imati podršku samo u svoje biračke baze unutar plemena i vjere, već

trebaju biti opće stranke sa glasačima u cijeloj državi. Ova skupština je bila nazvana „privremeno

narodno predstavništvo“ a izbori su održani 8. novembra 1931. godine na Mitrovdan. Do tada

zabranjene stranke su pozvale birače da ne glasaju, a bila je prijavljena samo jedna nestranačka

zemaljska lista na čelu sa Petrom Živkovićem. Međutim, kada su izbori sprovedeni bilo je 1330

kandidata i pokazalo se da je veoma mali broj kandidata na listi koji ranije nisu djelovali unutar

nekih političkih stranaka. S druge strane birači su se opredeljivali prema ranijoj stranačkoj

opredeljenosti, npr. ako je kandidat bivši HSS-ovac Hrvati su više glasali za njega i sl. To je

pokazivalo da se više formalno, a ne suštinski uspjelo nametnuti ideja jugoslavenstva na

izborima.

Konkretno na prostoru BiH u velikom broju kotareva bilo je kandidata različite

vjeroispovjesti, pa se odmah znalo ko je na vladinoj listi da će biti izabran i ko će biti izabran u

onom kotaru koji ima prevagu neke vjerske zajednice. Već uoči izbora bilo je upozorenja da se

pojavljuju kandidati koji raspiruju vjersku mržnju što je protivno državnoj politici i ustavu. Tako

da je režim teško mogao da riješi taj problem različitosti jednim dekretom. Nakon završenih

izbora počelo se raditi na formiranju jedne stranke unutar kandidata koji su izabrani na izborima.

Formirana je stranka koja je bila hibrid ranijih stranaka ( jugoslovenske, seljačke, demokratske,

radikalske) nazvala se Jugoslovenska radikalno seljačka demokratija (JRSD), pogrdno je zvana

„ jare se dere“!

Sam način kako se ta stranka razvijala izazavalo je kritike naroda 1932. godine.

Pojavljivali su se disidenti ranijih stranaka koji su podržavali JRSD. Neki su bili nezadovoljni

upravo tom „partizanskim“ obilježijima unutar JRSD. Jedna grupa se odvojila i formirala novu

stranku pod nazivom „Jugoslovenska narodna stranka“, međutim ova stranka nije zaživjela.

JRSD se transformisala u novu stranku kako se ne bi dalje rasparčavala. Tako je stvorena

jugoslovenska nacionalna stranka (JNS) koja je bila nositeljica šestojanuarskog režima i

dosljedno ga branila i nakon kraljeve smrti. Milan Srškić je i dalje bio agilan u smislu bilo

kakvog popuštanja ranijim strankama. Značajno je doprinosio radiklizaciji političke scene. To je

i kralj uvidio da od Srškića ima više štete nego koristi pa ga je 1934. godine prinudio da se

povuče, tako da Srškić od 1934. ne predstavlja bitnu političku ličnost u Jugoslaviji, a ni u BiH.

Kralj nastoji da tokom 1934. godine ide ka nekoj vrsti parlamentarizma, no nije bilo

potpuno jasno na koji je način kralj nastojao obnoviti stranački život. Te procese evolucije

političkog i društvenog režima presjekao je atentat u Marseju 1934. godine gdje je ubijen kralj

Aleksandar. To je bio početak zabijanja klina u lijes režima, koji se nije mogao oporaviti nakon

smrti kralja. To ubistvo započelo je proces udaljavanja od diktatorskog režima.