bibliografija bresic_simic

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

Vinko Brei: Bibliografija asopisa Antuna Branka imia 1/26

ANAGRAM

Bibliografija asopisa Antuna Branka imiaVINKO BREI

I. Uvodne napomene

Pjesnik, esejist i kritiar Antun Branko imi (1898 - 1925) u svojem kratkome ivotu urei-vao je etiri asopisa: Vijavicu, Juri, Savremenik i Knjievnik. Dok je Vijavica (Zagreb, 1917 - 1918) bila imievo gotovo autorsko djelo u kojemu je nastupio kao otvoreni ekspresionist, dotle su suosnivai i suurednici Juria (Zagreb, 1919) bili jo i Niko Milievi i Gustav Krklec; no, preko dvije treine priloga i ovdje je imievih, a u njima je na ekspresionizam s idealima nove umjetnosti, novoga poretka i novog ovjeka apsolutno najuvjerljiviji. Kao ve poznati mladi knjievnik (Preobraenja, 1920) i iskusni urednik, imi je 1923. uao u redakciju obnovljenoga Savremenika da mu pomogne da bude savremen. Uz Milana Begovia, koji je doao iz Kritike, mladi imi potpisuje est brojeva glasila Drutva hrvatskih knjievnika, a svoj rad u njemu je komentirao rijeima: Sva moja zasluga ili krivica je u tome to sam primio u Savremenik stihove od nekoliko najmlaih lirika. Inae sam nastojao da se to manje mijeam u redakciju. Sav ostali moj rad je bio hodanje u tampariju, korekture, revizije. Napokon, ocijenivi da je asopisa io-nako malo, a Savremenik da ne ispunjava stvarne potrebe mladih pisaca, sljedee je godine - iako ozbiljno bolestan - imi pokrenuo trei svoj asopis Knjievnik (Zagreb, 1924) i to po uzoru na beki Die Fackel Karla Krausa. Rezimirajui iskustva nakon prvoga broja Knjievnika, bolesni imi pie: Sada preko leta moram otii iz Zagreba radi zdravlja, a u julu se i onako malo itaju knjige i listovi, zato sam odluio da Knjievnik izie u augustu kao dvostruki svezak. Uveren sam da e radi toga kakve novine objaviti da ovaj list sigurno ne e vie izii. Planirani dvobroj iziao je meutim u studenome, a njegov urednik umro je samo pola godine nakon obeanoga dvobroja. Knjievnik je nastavio ureivati imiev brat Stanislav, pa je u 1925. iziao jo jedan broj asopisa pod istim imenom.

Ovdje se donosi bibliografija imievih asopisa, a nastala je u sklopu autorova projekta Hrvat-ski knjievni asopisi jo 1999. godine kada i lanak o imievim asopisima koji je u autoro-voj knjizi studija i eseja Teme novije hrvatske knjievnosti (Zagreb, 2001). Takoer upuujem na svoj rad asopisi hrvatskog ekspresionizma u zborniku Ekspresionizam u hrvatskoj knjievnosti i umjetnosti (ur. C. Milanja, Zagreb 2002) a u kojemu je, pokraj studije, i bibliografija u kojoj su i imievi asopisi; meutim, tamo se ne radi o tzv. deskriptivnoj, ve obinoj bibliografiji, i to prilagoenoj ediciji, a nije ukljueno niti imievo godite Savremenika. U tome smislu ovu bibliografiju ocjenjujem korisnim izvorom za studij A. B. imia i svojevrsnim repetitorijem njegovih i priloga ostalih suradnika u kljunoj periodici naega ekspresionizma. Tim vie, jer je sve tee doi do samih asopisa, a jo i danas postoje mnogi nesporazumi, pa i proizvoljnosti u tumaenju pojedinih strana imieva djela.

II. Bibliografija

I. Opa bibliografija

1. VIJAVICA. List za umetnost i kulturu. Ureuje A. B. imi. Odgovorni urednik Drago Bari-ec. - [U 3. broju: Izdava: Niko Milievi]. - Tisak Kuzme Romania u Zagrebu. - [U 3. broju:]



ANAGRAM

Narudbe, pretplate, pisma neka se alju na adresu: R. Pareanin, Zagreb, Drakovieva ul 8., prizemno. [U 4. broju:] Adresa za potu Vijavice: A. B. imi. Krajika 16 III. - [U 4. broju:] Po-jedini broj Vijavice stoji 2 krune, a 12 brojeva 20 kruna. - Format: 30x22.3cm - NSK u Zagrebu: 90.040

Zagreb, I-II(1917-1918). Br. 1, 2, 3, 4. Str. 1-[33]

2. JURI. Urednik A. B. imi. Suurednici Nika Milievi i Gustav Krklec. Odgovorni urednik Dragutin Bariec. - tampa Kuzme Romania u Zagrebu. - Naslovni list crtao Sava umanovi, [sv. III:] Ljuba Babi. - JURI e izlaziti u svescima, u neredovitom sledu to ee. - Pojedini svezak 2 K, 12 brojeva u pretplati 20 kruna. - Rukopisi i sve ostalo to se tie JURIA neka se alje na adresu: Gustav Krklec, Zagreb, Marovska ulica 15. I. kat, [sv. III:] Nakladno poduzee: Vere i drugovi, Zagreb, Marovska ulica 28. Telefon 1178. - Format: 22.3x13.8cm - NSK u Zagrebu: 90.138

Zagreb, I(1919). Br. 1, 2, 3. Str. 1-96

3. SAVREMENIK. Mjesenik Drutva hrvatskih knjievnika za god. 1923. - Glavni urednik Mi-lan Begovi. Br. 3-8: uredili Milan Begovi i A. B. imi.

Zagreb 1923, br. 1-10, str. 1-535

4. KNJIEVNIK. Ureuje Antun Branko imi. - Vlasnik, izdava i odgovorni urednik: A. B. imi. [br. 3-4]: Dubrovnik. - Urednitvo: Antun Branko imi, Zagreb, Opatovina 43. II. Kat. (Pohodi se ne primaju. to ko eli od urednika, nek mu izvoli pisati.). - Izlazi svakog prvog u mesecu. - Administracija: Knjiara Z. i V. Vasia, Zagreb, Akademiki trg 8. - Pojedini broj Knji-evnika stoji 8 Din. Osam brojeva, koji e izai do konca ove godine, stoji 50 Din. - tamparija Glavnog Saveza Srpskih Zemljoradnikih Zadruga u Zagrebu. - Format: 22.3X15.3cm - NSK: 90.512

Zagreb, I(1924). Br. 1, 2, 3-4. Str. 1-136

II. Bibliografija godita

1. VIJAVICA

I (1917): Broj I. I. XII. 1917. Str. 1-8

II (1918): Broj II. Januar 1918. Str. 1-8 Broj III. Meseca jula 1918. Str. 1-9

III (1919): Broj IV. Februar 1919. Str. 1-8

2. JURI

God. I. Svezak I. Str. 1-32 Broj 2. Str. 33-64 Svezak III. Str. 65-96

3. SAVREMENIK, 1923.

God. [XVIII]



ANAGRAM

Br. 1. Str. 1-64: Urednik Milan Begovi Br. 2. Str. 65-132: Urednik Milan Begovi Br. 3. Str. 133-188: Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 4. Str. 189-243: Redakcija zakljuena 20. aprila 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 5. Str. 244-291: Redakcija zakljuena 30. maja 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 6. Str. 292-355: Redakcija zakljuena 1. srpnja 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 7. Str. 356-419: Redakcija zakljuena 1. rujna 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 8. Str. 420-467: Redakcija zakljuena 15. listopada 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi Br. 9. Str. 468-535: Redakcija zakljuena 10. prosinca 1923. Uredio: Milan Begovi

4. KNJIEVNIK, 1924.

God. I.

Br. 1. Zagreb. Maj 1924. Str. 1-36 Br. 2. Zagreb. Juni 1924. Str. 37-68 Br. 3-4. Zagreb. Novembar 1924. Str. 69-136

III. Bibliografija priloga

1. VIJAVICA

I (1917): br. 1

[A. B. imi]: Namesto svih programa. I(1917): 1. 1 Antun B. imi: Proljetni salon: Grafika. Plastika. Predavanja: Miroslav Kraljevi. Anka Kriz-manieva. Ljuba Babi. Jerolim Mie. I(1917): 1. 1-3; Epilog doktoru Krnjavomu. Predavanja. Vaskrsenje mrtvih. II(1917): 1. 4-6 Antun B. imi: Lirika Domjania. I(1917): 1. 3-4 Antun B. imi: Ivekovieve ratne ilustracije. Ekspozicija u Ulrichovom Salonu. I(1917): 1. Antun B. imi: Seoska literatura: Najbolji novelista. erdan. Visokotalentovani kritik Andrija Milinovi. I(1917): 1. 5-8

II (1918): br. 2

[A. B. imi]: Anarhija u umetnosti. II(1918): 2. 1 [A. B. imi]: Pesme: Pesma. Vetrovi. Pesma. II(1918): 2. 1-2 [A. B. imi]: Na impresionizam: Kovaevi, Crni, Uzorinac, Krulin. II(1918): 2. 2-3 [A. B. imi]: Opta muza. II(1918): 2. 3-4 [A. B. imi]: Ekspozicija jedne barunice. II(1918): 2. 6-7 [A. B. imi]: Savremena literatura: Mladi pesnici. Bonhomme iz Provincije. Mladi kritik. II(1918): 2. 7-8 [A. B. imi]: Vijavica. II(1918): 2. 8

II (1918): br. 3

[A. B. imi]: O muzici forma. II(1918): 3. 1-2 Antun Branko imi: Pesme: Tela. ivot. Bakteri-je. Grad. uta senka. Zanesena pesma. Oi. Ples. II(1918): 3. 3-4 A.arkovi: Umetnost Ulderi-ka Donadinija. II(1918): 3. 4-6 [A. B. imi]: Komedija rei: Petar Preradovi kao uvod. II(1918): 3. 6-8; [A. B. imi]: Karikature: -l-ld-B-nv-iv. II(1918): 3. 8-9 Ulderiko Donadini: Novi ivot. II(1918): 3. 9 [A. B. imi]: Napomene. II(1918): 3. 9



ANAGRAM

III (1919): br. 4

[A. B. imi]: 20 godina. Pesma posveena nepoznatoj dragoj, mojim prijateljima, gradu u ko-jem ivim, i meni. III (1919): 4. 1-2 [A. B. imi]: Lirski feljtonizam. Posveeno Ivi Andriu. III (1919): 4. 2-4 [A. B. imi]: Pesme: Ljubav. Mrtva ljubav. Izgubljen. Traenje ene. Zima. Raskinue. III (1919): 4. 4-5 [A. B. imi]: Stari pesnici. III(1919): 4. 5-6 [A. B. imi]: Pesme: Moja draga, prijatelj i ja. Ulina ljubav. Vampir. Oaj. Poslednja pesma. III (1919): 4. 6-7 [A. B. imi]: Literarni nametnici. Naao sam... III(1919): 4. 7-8 [A. B. imi]: [Pojedini broj Vijavice...]. III(1919): 4. 8

2. JURI

I(1919): br. 1

[Savo umanovi]: Naslovni list. I(1919): 1. [1-2] [A. B. imi]: Usamljenost duha. I(1919): 1. 3-4 Antun Branko imi: Juri. I(1919): 1. 4-6 A. arkovi: Zagrebako mesijanstvo: Kulturni i socijalni Mesije. Knjievni Mesije. I(1919): 1. 7-14 Miroslav Krlea: Mercadet. I(1919): 1. 15-21 Vlad. Nazor: Jezik i kritika dra. Prohaske. I(1919): 1. 21-26 Gustav Krklec: Dosta je. I(1919): 1. 26-27 Antun Branko imi: Evropski skandal u Zagrebu, I(1919): 1. 27-28 Nika Milievi: Sablast knjike savesti. Mom prijatelju A. B. imiu. I(1919): 1. 29-31 Ivo Vojnovi: Vojnovi i risotto. I(1919): 1. 32 ***: Agrarni reformator. I(1919): 1. 32 ***: [Vijavica...]. I(1919): 1. 32 ***: [Plamen...]. I(1919): 1. 32

I(1919): br. 2

[Savo umanovi]: Naslovni list. I(1919): 2. [33-34] Antun Branko imi: Pesma pesnika. Niki Milieviu. I(1919): 2. 35 Gustav Krklec: Przybyszewski. I(1919): 2. 36 Anka Krizmani: Crte. I(1919): 2. 36 Gustav Krklec: Ruke. I(1919): 2. 37 Anka Krizmani: Crte. I(1919): 2. 37 Antun Branko imi: Dvostruko lice. Roman. Smrtni ples. Satanista. Bog i broj 5. I(1919): 2. 38-52; Anka Krizmani: Drvorez. I(1919): 2. 44 Anka Krizmani: Crte. I(1919): 2. 48 Antun Branko imi: Strindberg. I-Id-B-nv-iv. I(1919): 2. 52-56 Nika Milievi: Kob snovienja. I(1919): 2. 57-62 Anka Krizmani: Crte. I(1919): 2. 59

I(1919): br. 3

[Ljubo Babi]: Naslovni list. I(1919): 3. [65-66] Antun Branko imi: Pesme: ivot na oblaku. Dva tela ispred olujna veera. Radosna no u gradu. Ljubav. Pesma bolesnika. Zima. Pesma oveka s tajnom. Bog i gradsko popodne. I(1919):



ANAGRAM

3. 67-75 Milan Steiner: Autoportrait. I(1919): 3. 69 Milan Steiner: Crte. I(1919): 3. 71 A. arkovi: Roenje nove umetnosti: Roenje novog srca. Roenje nove lepote. I(1919): 3. 75-78 Antun Branko imi: O jednoj drami, o pljaki, o svai, i o drugom emu... Ukratko: o niemu. I(1919): 3. 78-82 Milan Steiner: Ilustracija. I(1919): 3. 81 Nika Milievi: U svet! Ulomak iz romana Kako se bogovi kotrljaju I(1919): 3. 82-91 Antun Branko imi: Joca Savi na Proljetnom salonu. I(1919): 3. 92-94 ***: [Novo nakladno poduzee i Vere i drugovi...]. I(1919): 3. 95 ***: [Naruujte sve vae potrebe za knjigama...]. I(1919): 3. 96 ***: [Da li itate Koprive...]. I(1919): 3. 96

3. SAVREMENIK, 1923.

(Ovdje je samo bibliografija A. B. imievih priloga!)

Antun Branko imi: Naeni Bog. 104 Antun Branko imi: Marcel Proust. 117-118 Antun Branko imi: Tehnika Pesme. 161-165 A. B. .: Likovne umjetnosti: Situacija nemakog slikarstva. Anketa o novom naturalizmu. Situacija francuskog slikarstva. 235-237 A. B. .: Sastavljaima Antologija. 242-243 Antun Branko imi: Donadini 257-258

4. KNJIEVNIK, 1924.

I(1924): br. 1 (Na poleini naslovne strane stoji ova biljeka: U ovu prvu svesku nije moglo stati dosta stvari koje su bile za nju odreene; u drugoj i buduim sveskama bie tampani, pored beletristike i manjih kritika, ovi lanci: Matoevi stihovi; Krleine novele; Nova Drama; Ekspresionizam u nas; Upton Sinclair i ameriki urnalizam; Andre Gide; Fragmenat iz jednog romana Marcela Prousta; Dvadeseti proljetni salon.)

[A. B. imi]: Oval List. I(1924): 1. 1-3 Andr Gide: Povratak rasipnog sina: Rasipni sin. Otac ga kori. Stariji ga brat kori. Mati. Razgo-vor s mlaim bratom. (Morceaux Choisis, Paris 1921.). I(1924): 1. 3-5; Josip Kulundi: Novi teatar. I(1924): 1. 15-21 Sava umanovi: Slikar o slikarstvu. I(1924): 1. 20-24 Antun Branko imi: Umetnik i Filolog. I(1924): 1. 24-31 [Antun Branko imi]: Karl Kraus. I(1924): 1. 31-36; I(1924): 3-4. 89-93;

I(1924): br. 2

Antun Branko imi: Mato. I(1924): 2. 37-43 A. G. Mato: Basna. Tuga Vidika. I(1924): 2. 44 Nova drama. 45-Josip Kulundi. I(1924): 2. 45-50 Frano Alfirevi: Slepac. I(1924): 2. 50-51 Antun Branko imi: Marcel Proust. I(1924): 2. 51-53 Marcel Proust: Gledajui je kako spava. Fragment. I(1924): 2. 53-57 Sava umanovi: Zato volim Poussinovo slikarstvo. I(1924): 2. 57-59 Dragan Teak: Knjige. Hamzo Humo: Grad rima i ritmova. I(1924): 2. 59-62



ANAGRAM

[A. B. imi]: Napomene i odgovori: Marcel Proust. Jedno pismo Roze Luksemburgove. Slikar-stvo i geometrija. Posle prvog sveska. O Reima. I(1924): 2. 62-68

I(1924): br. 3-4

Antun Branko imi: Predavanje o Nazoru. I(1924): 3-4. 69-79 Marko Risti: Preobraenja Dade*). Historija Literature koja nije Historija literature. I(1924): 3-4. 79-88 Antun Branko imi: urnalizam: Svedoanstvo jednog novinara. Zagrebake novine i litera-tura. E pa to su novine! I(1924): 3-4. 93-115 Albert Ehrenstein: Tubu I(1924): 3-4. 115-136

IV. Opisna bibliografija priloga

1. Vijavica

[A. B. imi]: Namesto svih programa. I(1917): 1. 1

Mi ne znamo to je umjetnost. Umjetnost je vjena i jedinstvena, ne moe biti ni nova ni stara, razlikuju se jedino shvaanja i pravci. Umjetnost je ljudska i ne moe se dijeliti ni po ikakvim socijalnim kriterijima, ona ne tei ni za im, pa niti za ljepotom. Umjetnost je ekspresija umet-nikovih oseanja; ovaploenje umetnikove unutranjosti u zvucima, bojama, linijama ili reima; stoga, u ekspresiji. Umetnost se dakle otkriva u ekspresivnosti, ne u lepoti [...] U umetnosti se mora oitovati nacionalnost, jer se u umetnosti oituje dua umetnika [...] Kod nas, na Jugu, jo je vrlo neodreen pojam nae nacionalnosti u umetnosti, ali danas je vrijeme za stvaranje, a na putu smo da stvorimo na stil, odnosno nau umjetnost.

Antun B. imi: Proljetni salon: Grafika. Plastika.

Predavanja: Miroslav Kraljevi. Anka Krizmanieva. Ljuba Babi. Jerolim Mie. I(1917): 1. 1-3; Epilog doktoru Krnjavomu. Predavanja. Vaskrsenje mrtvih. II(1917): 1. 4-6

Umetnost dananjosti nije nipoto jedna prelazna i prolazna umetnost prelaznog doba. Kao unutranja fizionomija jednog srenoga doba [...] ona postaje [...] iz boli, iz potresa, iz oluja [...] Minulo je doba materijalistike filozofije i stoga svih naturalizama, realizama, verizama, im-presionizama. Danas je doba verovanja [...] Dananja umetnost [...] raste iz onoga to je unutra [...] Umetnost dananja se ne stvara u akademijama [...] nego se stvara u duama. Jer se ne moe nauiti nego doiveti. Razumom se ne noe nita traiti od umjetnosti. Nae slikarstvo postoji, sadanji Proljetni Salon ima nekoliko stvari (grafika i plastike). Pokojni Kraljevi je revolucioner koji se, u poredbi s dananjim ekspresionistima, slui poneto starim formama, ali je kraljev-skom gestom bacio formule, zgazio takozvane zakone. I stao sam govoriti nezakonito, bez akademske mudrosti; ali duboko [...] On je kroz forme bludnih enskih telesa, kroz rafinisano, belo [...] otkrio nama svoju golu unutranjost. On nam se otkrio kao nijedan drugi na slikar do-sada. Anka Krizmanieva nosi u sebi udnu radost, kojoj je na dnu melankolije... (Razvila se u umetnika; ma da je jo u razvitku...). Na platnima Ljube Babia - prostima, jednostavnima i bez ikakve dekorativnosti, neto se dogodilo [...] I sada je jedan jezivi strah od onoga to se do-godilo i od samoe koja je pala po svemu.... Ta platna su krikovi. Jednoga privezanoga Svetoga Sebastijana. Za Bogom.

Jerolim Mie: Ovoga umetnika stvari kao da su izrasle iz jedne teke ozbiljnosti.... Stari gos-podin Krnjavi postaje preinteresantan, jer pod starost pravi skandale. U Narodnim novina-ma polemizira on feljtonom jednake vrednosti s jednim praznim besmislenim feljtonom o modernoj umetnosti i Proljetnom Salonu. lanak od 11. Prosinca 1917. pokazuje da on vrlo



ANAGRAM

malo i pogreno zna o ekspresionizmu ije tumaenje preuzima od H. Bahra. Nije mu jasno da ekspresionizam nije isto to i futurizam. Njemu imponuje sigurno francuska akademija; ako uzme futuristiku reviju Poesia nai e tamo, pored jednog futuriste Emilea Verhaerena, pored izvrsnog Jammesa, francuske akademike uz F. T. Marinettija. Kod nas dre futuriste za savrene budale [...] Futuristi su uzdrmali misli usedilice u mozgovima mnogih profesora umetnosti...

Krnjavi hoe u umjetnosti telesni oblik, napada i Kraljevia, koliko zna o ekspresionizmu pokazuje i njegov sud o Krizmanu te zamjera Babiu radi nabaenih skica. On grijei to uope pie umjesto da uti u otmjenoj starosti, jer je izgubio ritam s drugima. Uza sav ugled Vijavici ne imponira takvo ime: Vijavici imponuje samo ono to jest; imponuje ovek samo u toliko ko-liko ima u njemu oveka. Vijavici imponuje samo dua. Nesrea nae kulture su mediokriteti. Takvi su u veini na Proljetnom Salonu i meu njima nije mjesto jednome Kraljeviu, Babiu i Krizmanievoj. Na sramotu su i predavanja - malone sva: K. Strajni o Rembrandtu i Rodinu. On je mediokritet, ija je kritika - kao i Krnjavoga i Lunaeka - onoga najnieg roda, feljto-nistika... Ako i treba drati predavanja, neka dri o ruskoj i naoj umjetnosti, da se zna da ima jedna ruska umetnost i jedna jugoslavenska umetnost. Uzaludno je pisanje izvjesnoga Discobola [D. Plavia!] u Hrvatskoj njivi o mrtvim stvarima to se zovu Ivekovi, Crni, Ko-vaevi, Csikosz, Jurki, uzalud sve to mrtvo estetstvo i gledanje u prirodu: ivot je samo za ive.

Antun B. imi: Lirika Domjania. I(1917): 1. 3-4

Dojmanieva lirika podsjea ga na djetinjstvo kada ju je volio, pa odatle na srcu radi sadanjeg uverenja da ta lirika nije za mene vie ono to je neko bila. Od dvije vrste pjesnika, jedne ko-jima je poezija njihova i ivot njihov jedno, druge kojima je poezija zabava neka ili odmor, Domjani pripada prije u red onih drugih. On nije pesnik velikih boli i velikh strasti tekih padova i silnih uskrsnua [...] On je manje pesnik oseanja no pesnik seanja [...] on sebi izmilja jedan lepi, slatki, laki svet rokokoa [...] G. Domjani nije dananji pesnik nego pesnik Venog Jue. On se boji pogledati u lice dananjih svari[...] On moda i ne zna da je stara lepota mrtva, ali nad njezinim grobom ne treba plakati; nego zapevati himnu nove, iroke, svestrane lepote.

Stara je ljepota umrla jer je stajala, ljudi su mislili da je ljepota apsolutna a ne relativna, nauili su to je lijepo, nove su im stvari bile rune i nepoetine, ali su W. Whitman i E. Verhaeren dokazali da mogu biti poetine. Nova ljepota je lepota koja postaje, i ne smeta ako gazi preko tradicije: Putam tradiciju na miru ako mi ne smeta. Ako mi smeta pregaziu je.

Karakteristika je za gotovo celu poeziju G. Domjania slikarski impresionizam [...] Ali umet-nost nije ono to su mislili impresioniste i njihovi teoretici, niti je priroda vana u umetnosti. Nije vaan vanjski no samo unutranji svet.... I kada se Domjanievoj lirici oduzme ono to nije njegovo, ve Vidrievo, Heineovo, Varlaineovo, Nadsonovo, Lenauovo, Vossovo, ostaje ipak dosta samoga G. Domjania.

Antun B. imi: Ivekovieve ratne ilustracije. Ekspozicija u Ulrichovom Salonu. I(1917): 1. 4-5

(U hrvatskoj kritici vladaju obziri pa se zato i banalnosti proglaavaju umjetnou.) Ivekovi je na svojim slikama iz rata dao sve to je video u ratu, a ne doivljaj rata, slikarstvo rata, umet-nost rata. On nije video ovaj dananji rat oima i duom dananjeg umetnika; on je video rat kao fotograf... Slikar ne slika ono to je oko njega, ve to je u njemu. Nema slikarstva ljudi ili prirode, ima jedino slikarstvo sebe. Ima samo umetnost koja je ekspresionizam, nema umetno-sti koja bi bila samo impresionizam, a ne ujedno i ekspresionizam. Ivekovi, istina, daje boju i oblik vienih stvari, ali ne daje sam nove, posve nove stvari, njemu je slikarstvo struka, on je profesor, ali nije slikar.



ANAGRAM

Antun B. imi: Seoska literatura: Najbolji novelista. erdan. Visokotalentovani kritik Andrija Milinovi. I(1917): 1. 5-8

Nita nije tako jeftino i prolazno kao genijalnost u Hrvatskoj. Primjeri su Krlea i Metrovi, a sada i imunovi. O njemu su kritici tono rekli da je pisac realist koji moe mnogo zahvaliti kraju koji opisuje, ali imunovievu snagu treba traiti u samome imunoviu, u ekspresiji njegova unutranjeg doivljaja i ni u emu drugomu. Pogrijeio je i Mato kada je prigodom Mrkdola video umetnost u folklori. No, dok je Mrkodol bio dobar i kao folkor i kao umjetnost, erdan je lo u oba sluaja. U njemu se, pored ono nekakva prianja, sve opisi, slike. Pripovi-jest Krma karakteristina je za utjecaj Bore Stankovia, dok ostale pripovijesti u knjizi nisu ni karakteristine ni sebe, niti za to drugo: Sve sam realizam. Tragika je to mora tako pisati o ponajboljem hrvatskom novelistu, ali i dokument da ivimo u zemlji poligenializma; u zemlji gde se pored mnogih genija i ne isplauje biti genij. imunovi ne doputa nikakvu komparaciju s Metroviem. O Milinoviu kao tipu naega kritiara koji esto ne zna ono to u Evropi svak znade a u povodu Milinovieva lanka u VI. broju Savremenika. Nazivajui Milinoviev lanak katalogom razliitih besmislica, autor polemizira s nekima od njih (o lijepoj knjiev-nosti i umjetnosti, o predmetu seoskih pripovjedaa i R. Nioliu, o razumevanju umetno-sti, o tobonjoj krivici publike to u nas nema boljih seoskih pisaca te zato savremeni Zagreb nema svoga romana itd.) i na kraju zakljuuje kako Milinovi nema ni mrve talenta da bude umetnikom, to i sam priznaje kad bude pjan. Nalazei da je sve u naem javnom ivotu puno Milinovia, autor poantira: Treba jedanput da bacimo sa sebe svu tu la, otmenost, dekora-tivnost, pa, ako je potrebno, i odelo sa sebe, kragne, manete, kravatne, alove, i sve ono drugo; da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, klimakse, sve ono to je nakit, to je ukras, to je retorika i lepota, to e rei sve ono to je suvino - i da govorimo istinu. Ja verujem da dolazi jedna mladost bez ukrasa i bez lepote koja e imati i moi da neto izrekne....

[A. B. imi]: Anarhija u umetnosti. II(1918): 2. 1

Mnogi se ljudi boje anarhije u umjetnosti, ali autor ne pripada meu mnoge ljude i ne boji se anarhije. On mrzi mjeru, solidnost, uravnoteenost, lepotu i stil vremena, jer je to konvenci-onalnost, tj. beivotnost i mrtvo stanje. Anarhija drma temelje konvencionalnosti, to su retki protiv mnogih, onaj tko nosi svoju anarhiju, figura je. Dananja umjetnost treba mnoge razliite forme. Red i stil je uniforma koja sputava umjetnost. Poruimo taj red, i moda emo probuditi ivot. Razderimo uniforme, i moda emo otkriti duu. Stil se ne moe imati hotimice. Samo iz anarhije, koja je sva kretanje, i koja je sva ivot, moe da se rodi ivot.

[A. B. imi]: Pesme: Pesma. Vetrovi. Pesma. II(1918): 2. 1-2

[A. B. imi]: Na impresionizam: Kovaevi, Crni, Uzorinac, Krulin. II(1918): 2. 2-3

Nae je slikarstvo i odve nalik ostalomu evropskomu slikarstvu, ali nemamo onih nekoliko visokih slikara kojih ima u svetu. Moderna je umjetnost postala industrija, umjetnici zanatlije. Zato vie nije umetnost jedna svetinja...?. Zato jer je svijet bez due i bez Boga, a umjetnost bez onoga ija je ona otkrovenje. Ako malo imponuju ti iz velike Evrope, ta da velim o naim bed-nim naturalistima, realistima, ili slikarskim impresionistima? Dosta da im je slika slikarski dobra, pa da kritiari napiu povoljnu ocjenu. To im donosi novac ili tek kakav stimmung. A umjetnost nije tek da raspoloi: Daje li mojoj dui vie jedan pejza iz prirode nego taj pejza naslikan, onda je taj naslikani pejza nevredan [...] Moe se pomou vanjskoga da se da unutra-nje, ne moe se tek slikom vanjskoga dati umetnost. Takvi su nai i stari i mladi impresionisti (Crni, Uzorinac, Kovai, Buan, Krulin) a kojima se Mato zanosio. Svi su oni loi slikari ili [...] tek stimungsmoleri. Ja ih zovem: impresionisti.



ANAGRAM

[A. B. imi]: Opta muza. II(1918): 2. 3-4

Miljenje da jedno toliko besmisleno koliko raireno i opte da na jednoga umetnika treba gle-dati iz vremena u kojem on ivi. I nemogue, jer umjetnika mogu osjeati samo kao dananji ovjek, a prava umjetnost nije tek savremena. Razliitost u formi i tehnici ne odluuje nita; forma kao ekspresija ne moe zastarjeti. Ne uzmemo li u obzir vrijeme, mnoga bi umjetnika imena nestala, a moja historija nae literature bila bi vrlo tanka i ne bih muio memoriju ljudi s premnogo imena. Literarni histerici uvaju mnoge loe stare pisce.

M. Nikoli ima vie znaenja za nau literarnu historiju nego za nau literaturu. Cijela njegova lirika je jedna lirika [...] o svemu to pevaju oni koji nemaju o emu pevati, dok se njegova fi-losofija oituje, osim u tim vasionskim pesmama, u nekim banalnim, pesnikim refleksijama. On je odlian reprezentant hrvatske jueranje i dananje savremene literature, njegova lirika primer jedne izmiljene, nauene, primljene poezije, pjesme su mu jedan zastario sentimenta-lan romantiki renik. Poezija i ljepota su mu banalne. Autor ove bedne literature vjerojatno je bolji po onome to jo nije rekao.

[A. B. imi]: Ekspozicija jedne barunice. II(1918): 2. 6-7

U povodu izlobe slika barunice Vere Nikoli u Ulrichovu salonu: Vera Nikolieva nije slikarica nego barunica. Barunica je, i zato dakle slika? Naime, oveku je tako bezmerno ao kad nae barunice slikaju takve slike.

[A. B. imi]: Savremena literatura: Mladi pesnici. Bonhomme iz Provincije. Mladi kritik. II(1918): 2. 7-8

Analiza asopisa Savremenik i nekih njegovih priloga. Neki mladi ljudi uhvatili su as kad Savremenik prima svakoga za saradnika i poeli su se jatimice uvlaiti u taj alosni list, npr. pet mladih pjesnika, Mirza Safvet koji hoe da presadi k nama rubaije i gazele i mladi kritik Milan Kaanin kojemu e - ako i kada ne bude pisao po primjeru svojih francuskih i srpskih uzora - biti prosto da kae neto, recimo, i o Vijavici.

[A. B. imi]: Vijavica. II(1918): 2. 8

Ljudi se ude to izdaje ovaj list i bune protiv urednikove mladosti, ali mu to ne smeta kao ni zamerke ili prostote kakvih Prohaska, i slinih duhova. to se tie saradnika, on ih prima samo kao goste. Vijavica nije list za pouku i zabavu da u svakoj svesci donese pesama, pripo-vesti, lanaka, kritika, beleaka... Ona e, drei se naih obiaja provincijalnih, doneti kadto samo kritike, kadto samo pesme, kadto samo jedan jedini esej. to se tie njezine egzistencije, pojavljivat e se sve dotle dok bude potreba.

[A. B. imi]: O muzici forma. II(1918): 3. 1-2

Kad je stvaralaki Duh hteo da postane telo, on se zaodenu u neizbrojive forme stvari [...] Sve ove stvari su forme boanskoga, forme Duha. Nevidljivi Duh u vidljivim formama stvari [...] ovek je takoe stvar. ovjek je samo u prirodi najvia forma Duha [...] Dua stvari govori dui oveka [...] Ima mistina korespodencija boanskoga koje je u stvari i boanskoga koje je u o-veku. Nema dakle nijedne mrtve forme: sve ive ivotom svojim i ivotom Duha koji se oituje u njima. ivot forma [...] moe da bude konaan, ali je ivot Duha beskonaan. ovek moe, pomou svojih ula, da zameti forme stvari. Ali svi ljudi ne mogu da doive boansko u stvarima [...] Znanje stvari, to je doivljaj stvari: mistina korespondencija [...] Primitivac i dete najinten-zivnije doivljuju stvari [...] Sve forme govore [...] U formama je muzika. Kad doivljujemo forme, dua uje njihov unutranji glas, njihov krik, njihovu muziku [...] Nepojmljivo, nezamislivo nad-no vae muzike je Bog. Dve vrste forma: forma prirode i forma umetnosti. Forme stvari u prirodi



ANAGRAM

su neme, bez zvuka, mrtve za vei deo ljudi [...] Umetnik ostvaruje stvari [...] U umetnosti je najintenzivniji doivljaj sveta. Umetnik dakle osea: doivljuje stvari onako slino kao primiti-vac. Ili onako slino kao dete [...] Muzika, kao umetnosti najapstraktnija [...] govori najjae dui. Treba da sve forme umetnosti [...] doivljujemo kao muziku. Muzika, unutranja muzika, glavni je uvet za na duevni doivljaj u svakoj umetnosti [...] Golotinja svih stvari: celoga sveta je zvuk [...] Umetnikova spoznaja je najvia spoznaja [...] Umetnik spoznaje ono u to vernik veruje [...] Religije mru, nestaju. Misao ubija bogove [...] No ovek ne moe da ivi bez svojih bogova. Ostaje umetnost kao jedina religija [...] Najvia enja naih dua je enja umetnosti. Toj enji nema imena.

Antun Branko imi: Pesme: Tela. ivot. Bakterije. Grad. uta senka. Zanesena pesma. Oi. Ples. II(1918): 3. 3-4

A. arkovi: Umetnost Ulderika Donadinija. II(1918): 3. 4-6

Nema u njega lepote, nema problema ni psiholokih ni socijalnih. Svi oni postaju mistinim problemima [...] Estete kritikuju Donadinijevu umetnost, prizor za karneval; socijolozi kriti-kuju Donadinijevu umetnost; prizor za karneval [...] Mi se time ne moemo zadovoljiti [...] Pod Ludim priama ne poiva kripta svetih misterija ve zmaj ognjeni. Svaka Luda pria je krik toga zmaja u na svet prividnih izmirenja [...] To je doba Kokota. Sada je u njegovoj dui izrasla etika protivna etici Ludih pria: etika ivljenja [...] Svaki ovek je svoj svet. Njige su due; dani due. Zato knjigama pristupa kao k duama. Ne s gotovim literarnim formulama ve sa celim sobom. Ne kritikuje loe forme dela ve loe ivote i due njihovih umetnika. Nema programa. Njegova dua i pravda, koju doivljuje, jest njegov program. Nema apstraktnih ideologija. On je izvan ludila rei. Pa bile te rei i socijalistike ili nacionalistike [...] I Kokot je bacanje u valove! [...] Sa-blasti i Vijavice su neizrecive, luake muke, koje je u to vreme doivela njegova dua gledajui u ovu trobu sveta i Boga. Dunja je poslednja konsekvencija. Metafiziki naturalizam; otkrie najstranije tajne naeg ivlenja; ne ivimo sebe ve raspoloenja Boja...

*** [Antun Branko imi]: Komedija rei: Petar Preradovi kao uvod. II(1918): 3. 6-8;

Autor prvo relativizira kompetentnost historije umjetnosti, a potom kani to pokazati na primje-ru Preradovieve lirike. Iako je ovaj pjesnik u svim hrvatskim historijama literature, autor se pita je li iva ili mrtva umetnost Petra Preradovia. U traenju odgovora ironino zanemaruje miljenja njegovih kritiara (F. Markovia i D. Prohaske), jer ga najvie interesuje srce Petra Preradovia. Citirajui neke njegove stihove s motivom srca te dijelei i pjesnike i itae na dvije vrste - jedni stvaraju, odnosno doivljuju umjetnost, drugi se njome odmaraju, odnosno zabav-ljaju - autor zakljuuje kako Preradovi nije veliki jugoslavenski pjesnik nego velika jugoslaven-ska predrasuda. - Prilog je nedovren.

***: Karikature: -l-ld-B-nv-iv. II(1918): 3. 8-9

Osvrt na novinske kritike kazaline izvedbe drama A. Strindberga. Nedopustivo je pisati jedna-ko o Augustu Strindbergu kao i o Peciji Petroviu. Kad bi ovi feljtonisti mogli da osete umetnost Augusta Strindberga, on bi bio onda Artur Schnitzler.

Ulderiko Donadini: Novi ivot. II(1918): 3. 9

Pjesma. Uz nju je datum: 4. Srpnja 1918.

[A. B. imi]: Napomene. II(1918): 3. 9

O tome da e arkoviev prilog biti objavljen kao predgovor netampanom Donadinijevom ro-manu Dunja. - Vijavica se nije pojavila na vrijeme radi ratnih neprilika s papirom, odsad e



ANAGRAM

se pojavljivati ee, iako ne po stalno odreenom datumu, nego po svojoj unutranjoj potrebi. - Narudbe, pretplate i pisma na adresu: R. Pareanin, Zagreb, Drakovieva ul. 8.

[A. B. imi]: 20 godina. Pesma posveena nepoznatoj dragoj, mojim prijateljima, gradu u kojem ivim, i meni. III(1919): 4. 1-2

[A. B. imi]: Lirski feljtonizam. Posveeno Ivi Andriu. III(1919): 4. 2-4

Uspeh Ive Andria uvetovale su iste stvari koje i uspeh Knjievnog Juga, a Knjievni Jug je mje-sto gdje dio jugoslavenskog naroda koji dosad nije imao knjievnika i knjievnosti stjee svoju nacionalnu kulturu. To su: Mai, Bartulovi, Ivo Andri, Katalini Jeretov, Car Emin, Tresi Pavii [...] knez Vojnovi. Protiv te literature nitko se nije usudio pisati, iako nemaju vrednosti [...] gotovo svi jugoslavenski pisci. Kritika o Andrievu Ex Pontu jedinstvena je u tvrdnji da je najbolja tampana u posednje vreme kod nas. Autor nadalje komentira Bartuloviev predgo-vor Andrievoj knjizi kao pristran i neinventivan, a potom o Andrievim ispovestima u toj knji-zi Ex Ponto zakljuuje da nisu ni izraz kakve mistike duboke i tamne ni svega onoga koje reda Bartulovi i zove apstraktnim imenima. Nego posve neto drugo. Smesa od obinih opservacija i obinih aforizama i obinih refleksija, od ega nastaju reci i idu sve dotle dok se ne nae kakav efekat za poentu [...] On pie upravo kao ene koje piu loe... To je lirski feljtonizam. Stilizo-van, skalupljen, s arhitektonikom, i poentiran [...] Knjiga diletantska koju je nemogue doiveti. Nigdje jedan krik due koju mue. Nigde neposredni izraz jednog doivljaja gola i krvava. Kao pria koju pripoveda neko trei ili etvrti i koja je izgubila svoj ivot izvora i neposrednosti.

[A. B. imi]: Pesme: Ljubav. Mrtva ljubav. Izgubljen. Traenje ene. Zima. Raskinue. III(1919): 4. 4-5

[A. B. imi]: Stari pesnici. III(1919): 4. 5-6

Stari se pjesnici dre vanjtine, tehnike i zvunih rijei, a takav je i mladi pjesnik Milo Vidako-viiji su soneti daleko od toga da budu kakav doivljaj sveta.

[A. B. imi]: Pesme: Moja draga, prijatelj i ja. Ulina ljubav. Vampir. Oaj. Poslednja pesma. III(1919): 4. 6-7

[A. B. imi]: Literarni nametnici. III(1919): 4. 7-8

Ne bivajui prvi koji se buni protiv kritiara, autor kod nas nalazi etiri vrste kritiara. 1. pro-fesore koji ne ive uopte u svom vremenu, npr. Prohaska, Drechsler, Ivaki, Benei i ostali; 2. Novinare koji otupe jer mekaniki izjednaivaju svoj duh s novinom i novine sa svojim du-hom, npr. Lunaek, Milinovi, Kovai i ostali mnogi; Nekoliko kritika koje mogu nazvati: moj sluaj, kao to je mladi novinski kritiar Milan Kaanin koji se previe ravna prema svome uitelju Vasi Stajiu.

Kreimir Kovai je reprezentant one kritike metode kad ovek govori o stvari koju ne shvaa, osuuje ju i usporeuje sa stvarima koje uope ne pozna: On nazivlje mene u Jutarnjem Listu da sam Sturmovac. Kreimir Kovai nije nikada itao Sturma. Odakle ja to znam? On nije itao Sturma jer ne bi menen nazvao Sturmovcem. Ako ga je itao i mene ipak tako nazvao, to znai da nije shvatio ni Sturm ni mene. On ne shvaa jo mnoge stvari, pa mi je udo da me nije nazvao nekako drukije. No ne e me uditi ako se pomirimo s pomisli da je to napisao iz jednog do-voljno neasnog i dovoljno ljudskog uzroka. On nije itao Sturm jer ne bi nazivao Sturmovcima i Krkleca i Donadinija.

Krkleca s njegovim sonetom koji se rodio iz tradicija Matoeve skupine.



ANAGRAM

Donadinija koji je pre iz nemoi bio lo knjievnik, sada svesno i hotimice jer ne moe drugo da bude. Doao je valjda do saznanja da su svi ljudi bez talenta i da svi pesnici piu iz motiva iz kojih on pie.

Nadalje navodi kako je s kriticima doiveo interesantnih doivljaja, pa opisuje sluaj s neime-novanim prijateljem koji je prepevao moje pesme u listovima i tampao moje misli pod svojim imenom u novinama i koji je jednom o njemu pisao vrlo povoljno dok jednoga dana nije u jednome listu osudio moje pisanje i moj ivot. Novoga umetnikog kritika naao je u Iljku Goreneviu, predstavniku zastarjele estetike koji u umjetnosti glavnim smatra kako, a ne to na to se autor - izmeu ostaloga - pita: ta e nam umetnost ako ona ne prua duhovne sadraje potrebite ovjejem duhu?.

[A. B. imi]: [Pojedini broj Vijavice]. III(1919): 4. 8

O cijeni i adresi - sada na imievo ime. Potom najava: Naredni broj, koji e izii doskora, poi-nje donositi prva poglavlja romana kojega je napisao urednik lista.

2. Juri

[Savo umanovi]: [Naslovni list]. I(1919): 1. [1-2]

Naslovna stranica: ilustracija i sadraj, na poleini: JURI e izlaziti u svescima, u neredovitom sledu to ee. Pojedini svezak 2 K, 12. Brojeva u pretplati 20 kruna. Rukopisi i ostalo to se tie JURIA neka se alje na adresu: Gustav Krklec, Zagreb, Marovska ulica 15.

I. kat. - Ljudi koji ele podupirati nae tenje neka ire JURI i jave se to pre kao poverenici. - Urednik A. B. imi. Suurednici Nika Milievi i Gustav Krklec. - Naslovni list crtao Sava umanovi.

[A. B. imi]: Usamljenost duha. I(1919): 1. 3-4

Transcedentalni smisao naega ivota i ivota svega nepoznat je nama, ljudima [...] Na smisao zna [...] Bog. Ljudski smisao, smisao na zemaljski je stvaranje kulture. Zato, to mi ne znamo. Kultura je opta tenja ljudskog duha, ideal je duhovno carstvo na zemlji od kojeg smo jo daleko. Stvaralaki Duh kulture je usamljen, izgubljen u vrtlogu ivota materijalnih tenja. On postoji u unutranjosti najreih, oni su bakljonoe na crnim putovima kroz vrijeme, nosai Duha, stvarai. On je toliko usamljen i zatvoren pritiskom izvana da je njegov jedini glas vri-sak, vrisak boli i vrisak besa. Vrisak kojemu je telo re i zvuk i kamen i pokret i boja, jedini moan da otvori ui ljudi koji ne znaju da postoji Duh.

Antun Branko imi: Juri. I(1919): 1. 4-6

Danas je ono to se zove kultura nae zemlje neto za to stvara; moe da ima samo pokret ru-enja [...] Te t. zv. Vrednosti treba iskoreniti [...] Mi nismo ruitelji radi samog ruenja [...] Naa ruka koja rui ima u nama sigurno jedan duboki uzrok i jednu svetu svrhu [...] nas je injenica t. zv. Kulture u naoj zemlji zauivala [...] Taj njihov rad se sme da nazove s mnogo imena samo ne imenom: stvaranje [...] Oni ili nisu imali nikakvih doivljaja ili su one koje su imali upropastili silujui ih u formule. Mi naprotiv svoje doivljaje ne silujemo u nikakve formule, koje su nam ostavili vreme i uzori [...] Mi putamo svoje doivljaje da se naom snagom stvaraa ovaplote u forme koje su njihovo pravo lice. Stoga za nas ne postoji nita drugo osim ono to je potreba da izraz bude pravi. Ne postoje nikakve zapovedi gramatike ili sintakse. Moe da postoji samo potreba te gramatike ili sintakse kao sredstva koje treba stvara. Ne postoji ni onaj t. zv. Stil koji se toliko trai i o kojemu se toliko govori: t. j. ta dobro ispunjena zapoved gramatike i sintakse. Najbolji stil ne mora da znai potpuno nita. Mi emo se ako treba izraavati tako da niko ne e



ANAGRAM

moi da nae ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav t. zv. Onaj stil. Mi emo ako treba zavritati u neartikulovanim glasovima kao ivotinje [...]

No nama stoje na putu oni kojima se svia lepo i koji su slubenici Lepote - Zato ih treba pre-gaziti [...] Kritike treba poubijati [...] Oni su nezadovoljni onim to im stvara daje i trae neto drugo [...] oni nastoje da ubiju ivot novih forma na raun starih forma...

arkovi: Zagrebako mesijanstvo: Kulturni i socijalni Mesije. Knjievni Mesije. I(1919): 1.

Konvencionalne mesije zanimaju samo materijalne pozitivnosti, doktirne i sheme, ali gde je ovek i srce?. Zato ti nai socijalni i kulturni mesije moraju zaodevati zbilju (svetu zbilju!) u odleane ornate iz plesnivih evropskih kovega; emu ceremonije mesto ivih suza, emu fetie mesto ivot Sunca, ili ako drukije nije mogue: mesto iskrene osude i psovke. emu strojopu-ani socijalizam mesto Krista, Dostojevskog, Ibsena, Whitmana? [...] jedina drava. Jedino drutvo u kome je ivot prvotno realan, je srce, zdenac ivota. I tako dugo dok nema u naih ljudi blistave zgrade srca i nove lae srca ne e biti ni blistave zgrade naeg kulturnog i soci-jalnog preporoda [...] Novi ivot moe roditi samo veliko, novo srce. Ali svi oni o srcu uopte nigde ne govore. O tome - laisser faire, laisser aller. Tako su nekada radili i mesije francuskog demokratizma, ali to im odgovorie Balzac, Zola, Maupassant? Tako su radili i mesije nove Ne-make 1871., ali to im je odgovorio Nietzsche i Sudermann? Tako je radila Evropa, ali to joj je odgovorio Dostojevski? [...]

Knjievni mesije - I tu isto. Nemaju svog samorodnog srca. Dakle ne doivljuju ivot oko sebe u njegovoj istoj golotinji. Nemaju dakle sinteze nae budue umetnosti, koja bi se rodila nepo-sredno iz naeg ivota, iz njegovih snaga i enja. Ne stvaraju dakle novo srce, koje bi jedino mo-glo roditi veliki ivot u blistavoj zgradi Jugoslavije (Knj. Jug: Pribievi) [...] Usidjeliki bi ekali da Evropa to novo doivi, i da to onda i mi primamo kao nae veliko novo, koje smo dakako tako dugo iekivali. Romantika, realizam, moderna, expresijonizam, romanski nacijonalizam, socijalizam, komunizam. Dok smo bili predilirska deca trebasmo dadilju Evropu, ali sad smo ve odrasli, sad smo usred svog ivota, sad moramo dalje sami stvarati ili emo i opet zahiriti. Ne treba nam vie evropskih naunih analiza, kritika, prikaza umetnikih dela ve snanog doivljavanja iz jedne mone, stvaralake due. I to je glavno: samorodne due [...] Kakova su to spasenja bila, to i sred njihova ivota Taine ree Francuzima, Bjeljinskij Rusima, Julius Hart Nemcima! Mi dananji tek ekamo takovih objavljenja. I to sred naeg ivota...

Dalje autor prikazuje pojedine tipove lanih Mesija. Prvo: tip Bartulovi - siromah - bez kri-zanteme, impresijonistika dua bez snanog religijskog centra i zato bez line stvaralake ekspanzije (kao oni svi), maglovit i doktrinaran kritiar. Potom: Milo Crnjanski - jedan od izumirue generacije estetskih hedonista, uenik madarskog estetikog verbalizma. Na kra-ju Savremenikov tip koji je najbrojniji i koji niti to doivljuju, niti imaju kakove teoretike sheme. Prvi Savremenikov tip je Prohaska, drugi Miinovi, trei izvjesni -, Milinoviev uenik, koji se okomio na jednu od triju struja u naoj novijoj lirici a koja se baca bjesomu-no u neke krikove, krikove i buncanja o drutvu, poretku i slinom, citira ga autor. Na kraju negativno ocjenjuje i kritiku Strozzijeve knjige Dua Smijseiti Savremenikova kritiara ivka Sokaia.

Miroslav Krlea: Mercadet. I(1919): 1. 15-21

... nekoliko nepatvorenih rei o pravoj, prvoj hrvatskoj, zagrebakoj reprizi balzakovtine, ili kriminalna recenzija o umorstvu dramskoga pesnika na naoj sceni [...] Ta repriza Mercadeta [...] ne spada ba medju one slavne, apsolutno loe predstave naeg teatera [...] Ta repriza jedna je od onih relativno loih kr. zem. predstava naega teatera, a donekle to uope nije predstava, nego



ANAGRAM

neko birokratsko uredovanje na kr. zemaljskom zavodu za kazaline stvari - od sedam do de-set - na veer. Dalje autor komentira uloge pojedinih glumaca: Papia, Raia, Mirjeva te ostale gospode (Gerai) i gospoja (Hafner i Grbi). Uglavnom negativno.

Vlad. Nazor: Jezik i kritika dra. Prohaske. I(1919): 1. 21-26

Nazor u pismu uredniku ralanjuje i relativno opirno komentira biljeku koju je neki -hobjavio pod naslovom ovjek onkraj Vode u 9. broju Jugoslavenske Njive (26. veljae t. god.) a koja se odnosi na Nazorovu pjesmu ovjek s onkraj mora o Vilsonu to ju je bio objavio u 2. broju Savre-menika. Tek se iz popratne urednike biljeke razabire o kome se radi: (Ovo pismo g. Nazora urednitvo rado tampa, jer pesnik razotkriva Prohaskino lice i s ove naroite strane). Pismo je pisano ijekavski, a datirano u Zagrebu 20. mara 1919.

Gustav Krklec: Dosta je. I(1919): 1. 26-27

Veoma otar napad na Prohaskino pisanje u Jugoslavenskoj Njivi: Svaka vaa re je jedna uvreda: uvreda jezika, kritike, umetnosti. emu ste ustali iz groba u koji vas je zakopao Mato? Zar zato da piete sablasne lanke i uljive polemike. Ili, zar oseate da ste vi potreban? Da bez vas ne e biti dosta kukolja u Jugoslavenskoj Njivi?... Nakon nekoliko citata koji bi trebali potkri-jepiti negativne ocjene Prohaskina pisanja (npr. o Vojnoviu i njegovu simbolikom realizmu) i opasnost kritikog mu djelovanja (priznanje gluposti kao vlastite bolesti u Jug. Njivi br. 10. str. 160), autor poentira: Dosta je! gospodine Prohaska.

Antun Branko imi: Evropski skandal u Zagrebu, I(1919): 1. 27-28

Autor citira te komentira lanak u Jugoslavenskoj Njivi u kojemu se govori o gostovanju fran-cuskoga dramskog pisca Jeana de Mayeronffena u Zagrebu 18. o. mj. koji je itao nekoliko scena iz Rostandova Cyrano de Bergeraca a pratilac mu, Gutmann, Srbin oficir, proitao Ro-standov ivotopis i sadraj Cyrana - sve to u reiji Drutva hrv. knjievnika, odnosno njegova predsjednika Nikole Andria. Svemu je, komentira autor, trebao jo da se pokae knez Vojnovi s perjanicom i da svali svojim glasom retora dananju Francusku i osloboditelje nae zemlje. Na kraju proziva Prohasku kao autora citiranoga lanka te ga skupa s de Mayeronffenom, kne-zom Vojnoviem i Nikolom Andriem baca kroz imaginarni prozor moje zemlje tamo u Evro-pu. Cest mieux! Cest beauncoup mieux!

Nika Milievi: Sablast knjike savesti. Mom prijatelju A. B. imiu. I(1919): 1. 29-31

Neugodna je istina da u celoj naoj zemlji nema Dela, nema Duha, malo je onih koji ume-ju pisati, a i oni nemaju to da reknu, iako ne verujem da u nas nema ljudi koji bi imali neto da reknu i umeli to da napiu. Ako je od knjike eljadi netko nekad i mogao da bude ovek, prestao je imati te moi kada kao politikus i nacionalni ekonom pie o literaturi u znaku litera-ture, kada kao urnalista pie literarne kritike i kada kao lekar ili umar pie o umetnosti i hoe neto da rekne, mada on savreno redovito nikada u svoj dan nije bio ni jedno ni drugo. Nama predbacuju negativnost i neznanje, a oni imaju znanje svih moguih biblioteka i svih moguih knjiga, mi smo izvan njihovih pojmova i mozgova. Nai knjievnici su mrvice iz Evrope [...] mi ustajemo ustajemo protiv okovane, usidrene i nemone Evrope; i protiv njenih zaraznih uvoznika. Oni imaju, zapravo Evropu za sobom. Mi smo Duh. Oni imadu, u ostalom, i 95% naih ljudi za sobom, Mi smo Duh. Oni imadu makar i vreme i prilike za sobom. Mi odgovoramo: mi smo Duh i stvaraemo; ali nek se pre rui i praska u pucnjavi i lomljenju sve to je nemo, use-delost, vremenost i, ako hoete, ivotinjsko carstvo [...] Neka se pokae Duh [...] Utrimo puteve Bogu...

Ivo Vojnovi: Vojnovi i risotto. I(1919): 1. 32



ANAGRAM

Pismo koje je potpisao Ivo Vojnovi i koje, po svemu sudei, on alje iz Praga - iz preporoene eke, a zavrava rijeima Kate iz njegova Sutona: Zaludu! - ko je gospar - je gospar!.

***: Agrarni reformator. I(1919): 1. 32

Komentar citata iz Jugoslavenske Njive o europskoj knjievnosti, komunizmu i naem seljaku.

***: [Vijavica...]. I(1919): 1. 32

Vijavica. List za novi duh. Ureuje Antun B. imi. etvrti broj se jo dobije kod administracije Juria.

***: [Plamen...]. I(1919): 1. 32

Plamen. Polumesenik za sve kulturne probleme. Ureuju: A Cesarec i M. Krlea. Naruuje se kod naklade Juga, Zagreb, Ilica 7.

[Savo umanovi]: [Naslovni list]. I(1919): 2. [33-34]

Naslovna stranica: ilustracija i sadraj, na poleini: JURI e izlaziti u svescima, u neredovitom sledu to ee. Pojedini svezak 2 K, 12. Brojeva u pretplati 20 kruna. Rukopisi i ostalo to se tie JURIA neka se alje na adresu: Nakladno poduzee: Vere i drugovi, Zagreb, Marovska ulica 28. Telefon 1178. - Ljudi koji ele podupirati nae tenje neka ire JURI i jave se to pre kao po-verenici. - Urednik A. B. imi. Suurednici Nika Milievi i Gustav Krklec. - Naslovni list crtao Sava umanovi.

Antun Branko imi: Pesma pesnika. Niki Milieviu. I(1919): 2. 35

Pjesma.

Gustav Krklec: Przybyszewski. Ruke. I(1919): 2. 36

Pjesma.

Anka Krizmani: Crte. I(1919): 2. 36

Gustav Krklec: Ruke. I(1919): 2. 37

Pjesma.


Antun Branko imi: Dvostruko lice. Roman. Smrtni ples. Satanista. Bog i broj 5. I(1919): 2. 38-52;

Poetak romana koji je imi najavio u zadnjem broju Vijavice. Ovdje objavljena poglavlja pod naslovom: Smrtni ples, Satanista i Bog i broj 5. - Likovi: student Ivan Gol, novelist Dragutin Rik i prostitutka Gita. Radnja se zbiva jedne zime u gradu, u kavani i javnoj kui. - Nedovreno.

Anka Krizmani: Drvorez. I(1919): 2. 44


Antun Branko imi: Strindberg. I-Id-B-nv-iv. I(1919): 2. 52-56

U prvome dijelu donesen osvrt na novinske kritike kazaline izvedbe drama A. Strindberga koji je objavljen u 3. broju Vijavice (1918, str. 8-9), a u drugome se osvrt nastavlja jednako negativno kako o samoj kazalinoj predstavi tako i o novinskim kritikama u Knjievnom Jugu: Umesto da gledam na pozornici ivot Strindbergove umetnosti, tragikomediju Pijanstvo, prinudili su me



ANAGRAM

da gledam jednu drugu tragikomediju u kojoj se najvie isticao ovek kojega ljudi poznaju pod imenom gospodin Ivo Badali.

Nika Milievi: Kob snovienja. 57-62; U svet! Ulomak iz romana Kako se bogovi kotrljaju. I(1919): 2. 82-91;

Ulomci iz romana Kako se bogovi kotrljaju. Nedovreno.


[Ljubo Babi]: [Naslovna strana]. I(1919): 3. [65-66]

Naslovna stranica: ilustracija, na poleini: JURI izlazi u svescima, u neredovitom sledu. Poje-dini svezak 2 K, 12 brojeva u pretplati 20 kruna. Rukopisi i ostalo to se tie JURIA neka se alje na adresu: Nakladno poduzee: Vere i drugovi, Zagreb, Marovska ulica 28. Teleon 1178. - Ljudi koji ele podupirati nae tenje neka ire JURI i jave se to pre kao poverenici... Urednik A. B. imi. - Naslovni list crtao Ljuba Babi.

Antun Branko imi: Pesme: ivot na oblaku. Dva tela ispred olujna veera. Radosna no u gra-du.. Ljubav. Pesma bolesnika. Zima. Pesma oveka s tajnom. Bog i gradsko popodne. I(1919): 3. 67-75

Milan Steiner: Autoportrait. I(1919): 3. 69

Milan Steiner: Crte. I(1919): 3. 71

arkovi: Roenje nove umetnosti: Roenje novog srca. Roenje nove lepote. I(1919): 3. 75

Dosta je nacionalnih programa, sve je vrz srca, ivot se uzima s povrine, treba nam umjetnost koja e roditi srce naem dananjem ivotu, narodnu poeziju dananjeg ivota, tj. vrisak njegovih potreba: Svaka velika umetnost svoga doba je njegova narodna poezija t. j. spasava u svetu srce oveka i ivot svoga doba. Samo je estetizam mogao izljutiti umetnost iz njezinog ivota i oveka i prenositi je u surovo u druge epoke radi hedonizma ili fetiizma. Dananjeg doba akcije i regeneracije trai velike centralne linosti, ali mi imamo samo kaos programa i ide-ja, pa je jedino spasenje velika i pozitivna linost.: Nova umetnost mora stvoriti novom poretku novog, velikog oveka, njegov pozitivni ideal, koji e doiveti sveto novo, do u skrajnje konse-kvence. Sve e u njemu izrasti u smislu novog srca [...] Tako e naa umetnost biti svom oveku i ivotu, to je biblija bila Jevrejima; Homer tragici i Aristofan Grcima, Chanson de geste, Parsifal i der Nibelungen Not vitekom dobu; Dante i Petrarca talijanskim graanima; naa narodna pe-sma narodu u njegovo primitivno junako doba; evanenje Dostojevskom i Dostojevski Rusima [...] Nova umetnost nuno odbacuje stare kriterije i formalne refleksije o lepoti...

Antun Branko imi: O jednoj drami, o pljaki, o svai, i o drugom emu... Ukratko: o niemu. I(1919): 3. 78-82

O Niki Bartloviu i profesoru Prohaski. Prvi je u svojoj dramskoj predstavi izmislio borbu poli-tikih stranaka u nas, drugi to negativno prikazao u svom listu, pa su se zakvaili...

Milan Steiner: Ilustracija. I(1919): 3. 81

Antun Branko imi: Joca Savi na proljetnom salonu. I(1919): 3. 92-94

Negativan komentar kritike Proljetnog Salona koju je Joca Savi objavio u Jugoslavenskoj Njivi.

***: [Novo nakladno poduzee i Vere i drugovi...]. I(1919): 3. 95

Reklame izdavaa Zabavnika, Kopriva i Juria.



ANAGRAM

***: [Naruujte sve vae potrebe za knjigama...]. I(1919): 3. 96

Reklama knjiare St. Kugli, Zagreb, Ilica 30.

***: [Da li itate Koprive...]. I(1919): 3. 96

Reklama.

3. Savremenik, 1923.

(Bibliografija A. B. imievih priloga i fragmenti ostalih priloga vanih za imievu uredniku ulogu u Savremeniku)

Br. 2. Str. 65-132: Urednik Milan Begovi

Antun Branko imi: Naeni Bog. 104

Pjesma.

Antun Branko imi: Marcel Proust. 117-118

Nekrolog, koji e kao samostalan esej objaviti i u svojem Knjievniku 1924. br. 2 (juni), str. 51-53.

Biljeke. [...]

Novi predsjednik DHK: Na glavnoj izvanrednoj skuptini Drutva Hrvatskih Knjievnika iza-bran je jednoglasno za predsjednika Drutva, poznati pjesnik g. Mihovil Nikoli. G. Nikoli drao je tom prigodom govor u kome se je zahvalio na izboru i istaknuo umjetnike smjernice, kojih e se drati u svome radu za drutvo [...]. 131

Br. 3. Str. 133-188: Uredili Milan Begovi i A. B. imi

Antun Branko imi: Tehnika Pesme. 161-165

Ni u nas, a niti u drugim, velikim literaturama, osim u francuskoj, ne raspravlja se o tehnici pjesme. Nazivi slobodni i pravilni stih nisu precizni. Mato je jedini na hrvatskoj strani svraao panju na ritam i rimu. Moe se uglavnom razlikovati dva ritma u lirici: jedan koji se moe na-zvati mehaniki; i drugi koji se moe nazvati ekspresivni. Mehaniki se ritam ispunjava metri-ku shemu i bez dubljih je umjetnikih razloga. Ako u istoj pesmi pesnik peva i ples i mirovanje, i brzinu i utanje, treba mu zato i razliitih ritmova u istoj pesmi. To je ve slobodni stih [...] Ako ritam treba da bude ekspresivan a ne mehaniki, onda su svi zahtevi da ritam bude (uvek) me-lodiozan sasvim neopravdani [...] Za ekspresivni ritam najpriliniji je dakako slobodni stih. [...] Ipak i pravilni stih je upotrebiv. U njemu se moe razlikovati i ekspresivni ritam, samo treba biti umetnik. Koliko razlitiih ritmova moe da stane i u koji odreeni metar, pokazuje recimo Ba-udelaire... Prije desetak godina u zagrebakih se pjesnika razvio kult rime, koji je bio preteran i kriv, i nama danas upravo smean. Rimi se mogu nai razliiti prigovori, jer su najee rijei ritmiki naglaene kako ne bi smjele biti: I kao to god nije svejedno koja e se re rimovati, koja e zazvuati najjae u stihu, isto tako nije svejedno koja e se s kojom rimovati. Rimovati treba ono to se rimuje, kako veli Karl Kraus (koji me je moda najvie pouio ta je to ritam i rima u pesmi). Dve rei koje se rimuju, moraju biti u naroitoj relaciji pa da njihovo rimovanje bude opravdano. Rei treba da rimuju stvari. Rima je kao jek i odjek [...] Kakva pesma, takva rima. Dakle, pesniki zanat nije ba tako jednostavan.

Biljeke.[...]



ANAGRAM

Iz redakcije. Ovim brojem Savremenika ulazi kao redakcioni suradnik u nau redakciju po-znati mladi knjievnik g. A. B. i m i . S ovim nastupom ispunjava se jedna od glavnih taaka programa koji je ovaj obnovljeni Savremenik sebi postavio, a to je podizanje i unapreenje nae nove literarne generacije, pomaui joj da po zasluzi i bez jalove borbe doe do ugleda i afirmacije u naem literarnom ivotu. Samo otvarajui irom vrata naoj intelektulanoj mladosti moe Savremenik da bude savremen [...] Za to ne samo nastupom g. A. B. imia u redakciju i sistematinim iznoenjm radova i najmlaih i najnovijih literarnih pregaoca mi emo olakati onima koji dolaze, (gdje god nam se ini da postoji talent i umjetnika vrijednost) da se istaknu i razvijaju [...] 188

Br. 4. Str. 189-243: Redakcija zakljuena 20. aprila 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi

[...]

A. B. .: Likovne umjetnosti: Situacija nemakog slikarstva. Anketa o novom naturalizmu. Situ-acija francuskog slikarstva. 235-237

Prikaz stanja u njemakom slikarstvu prema lanku Wilhelma Hausensteina u martovskoj sve-ci lista Die Neue Rundschau, potom ankete meu likovnim umjetnicima, kritiarima i literati-ma o novom naturalizmu koja je objavljena u posljednjem broju Kunstblatta, na kraju i stanja u francuskom slikarstvu prema prikazu Andrea Lhote u aprilskome broju Nouvelle Revue Fran-cais. Prijevodi s njemakoga i francuskoga su oito imievi.

A. B. .: Sastavljaima Antologija. 242-243

Prigovor Petraviu i Deanoviu zbog uvrtavanja u Antologiju jugoslavenske savremene lirike i nekoliko imievih mladenakih pjesama a da ga za to nisu pitali i koje - osim jedne - on nije unio ni u svoju knjigu Preobraenja.

Spominje kako je prije nekoliko godina beogradska Misao pod njegovim imenom objavila tuu pjesmu Umiranje Sobe i koja nikada nije donijela ispravak, osim to je u godinjem kazalu ispu-teno ime autora.

Br. 5. Str. 244-291: Redakcija zakljuena 30. maja 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi

Antun Branko imi: Donadini. 257-258

Redakcija Savremenika: Metrovi i srpsko kosovo. 279-280

Biljeke. [...]

Nova biblioteka. [...] U nakladi poduzetnoga knjiara i izdavaa g. V. Voicki, a pod redakcijom g. Milana Begovia izlazit e u Zagrebu Svjetska Biblioteka, u kojoj e saradjivati najbolji nai prevadjai (I. Velikanovi, A. B. imi, D. Bubli, R. Maiksner, B. Truhelka) i koja e donositi originalne radove domaih pisaca [...] 290

Br. 6. Str. 292-355: Redakcija zakljuena 1. srpnja 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi

Br. 7. Str. 356-419: Redakcija zakljuena 1. rujna 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi

Aleksandar Blok: Intelektualci i revolucija (Manifest, 1917.). (Preveo s nemakoga .) 407

Br. 8. Str. 420-467: Redakcija zakljuena 15. listopada 1923. Uredili Milan Begovi i A. B. imi

Br. 9. Str. 468-535: Redakcija zakljuena 10. prosinca 1923. Uredio: Milan Begovi

Biljeke [...]



ANAGRAM

Miroslav Krlea: Jedno pitanje. 534

Meseca lipnja godine 1922. Zakljuili smo: Ljubo Babi, August Cesarec, Ljubo Wiesner, Gustav Krklec, Josip Kulundi, Dragan Bubli, A. B. imi i ja, da se luksuriozno izdavanje Savreme-nika, kao reprezentativnog almanaha nae knjigotiskarske vetine obustavi i da se iz Savreme-nika opet stvori knjievan list, kao to je bio i pred time. Isto tako smo jednoglasno zakljuili onda i to, da se urednitvo Savremenika (to ga je na nezadovoljstvo sviju suradnika uredji-vao g. Livadi) preda g. Begoviu, uredniku Kritike. Tako je Kritika likvidirala, Savremenik ponovno pokrenut kao mesenik i na temelju toga aranmana ustupio je g. A. B. imi posle u urednitvo lista i to urednitvo to vie i potpisivao zajedno sa g. Begoviem.

Na temelju te dogovornosti g. A. B. imia, (koju on nosi kod novoga pokretanja Savremeni-ka jednako kao i svi gore imenovani,) pitam ja njega, kako on svadja u sklad svoju utnju na neke napadaje, u kojima se moj odnos spram g. Begovia kao urednika Savremenika naziva moralnom kaljuom, kada je jasno, da te pamflete piu tipovi s kojima on istodobno saradjuje u drugim listovima?

Usled mog linoga odnosa spram g. imia mislim da mi je on duan jasan odgovor tim vie; to on te tipove, kako mi je sam govorio, smatra najobinijim hohtaplerima i varalicama. 534

Miroslav Krlea: Jo jedno pitanje. U poslednje vreme raspisali su se neki listovi, (za koje drim da ne u pogreiti nazovem li ih listovima kr. demokratske partije,) o Nasmijanim Srcima, knjizi feljtona g. Milana Begovia [...] 534-535

[Urednitvo]: Knjievna republika. Primili smo ovu objavu: Od oktobarskog prevrata i prvog dana formiranja naeg dravnog stroja, kada je u Zagrebu izlazio Plamen prvi knjievni list na Balkanu, koji se je stavio u paralelu sa velikim internacionalnim evropskim kulturnim nastoja-njima i koncepcijama [...] Dosada su izala tri broja Knjievne Republike. itateljima Savre-menika preporuamo da se pretplate na ovaj neovisni i slobodoumni list. 535

Iz urednitva: G. Milan Begovi koji ovih dana odlazi na nauno putovanje u Italiju, zahvalio se je na asti glavnog urednika Savremenika i ovaj je zadnji svezak u njegovoj redakciji. Hoe li Savremenik i dalje izlaziti to se jo ne zna. Potekoe su velike. Odbor DHK nastoji svim silama da produi egzistenciju ovog organa i naknadno e objaviti to je u tom pitanju postignuto.

4. Knjievnik, 1924.

[A. B. imi]: Ovaj List. I(1924): 1. 1-3

Ovaj list pokrenula je nuda [...] ne samo zbog toga to su prestali izlaziti neki literarni listovi, meu njima i onaj koji je dugo vremena bio najglavniji list na hrvatskoj strani, ve i zato to je ovakav list potreban, i to zbog mladih pisaca. Mnogo je dobrih priloga ostalo jo neobjavljeno. Autor je bio pozivan u sve revije, lani je bio tavie i urednik najglavnije dosadanje hrvatske revije [Savremenika, primj. V. B.!]; ali to e kad te nekuda pozivaju pa ti doputaju da unie samo kroz kljuanicu.

Ta nedovoljna sloboda oseala se osobito u kritici, a oseala bi se jo jae da smo pokuali objav-ljivati misli o nekim problemima naeg vremena. Autor se pita kako su Lj. Nedi i Mato mogli toliko objavljivati kad se razlikuju od opih sudova. Kritika se uzima kao primjer nedovoljne slobode, a ne da bi se precjenjivala. Bez obzira kakva, kritika moe imati mnogo jae znaenje u literaturi nego to se misli. Npr. pri oponaanju nekih evropskih pojava, a ve je od koristi ukazivanje na ravi jezik: i bio bi u literaturi vredniji i jedan filolog koji uva Vukov jezik nego kakav ekspresionista koji ga upropauje. Ovo e se initi paradoks oveka kojega takoe dre za nekakva ekspresionistu; ali on nije kriv da ga zovu krivim imenom. Ne mogavi dosada nigde



ANAGRAM

rei to bi se moralo o veem delu suvremene literature, vie se puta nakanjivao da na samim svojim literarnim radovima pokae neke literarne zablude, ekspresionizam - da vidi hoe li mu urednici dopustiti da barem o sebi pie nepohvalno. Kod nas se ne gleda je li kritika dobra ili rava ve je li pohvalna ili pokudna. U tome se povode i mlai narataji o emu ima iskustva kao urednik Savremenika.

U ovom e se listu govoriti o literaturi, plastikim umetnostima, teatru, urnalistici itd. U naoj zemlji i o kulturnim pojavama u stranim zemljama, tampat e se izabrani prijevodi stranih, osobito novih i u nas jo nepoznatih pisaca. Nije to zanos za tuim, na pisac time ne gubi, ne treba ba mnogo aliti za nacionalnim ili rasnim osobinama. Budu li se ita neslagao s kojim miljenjem, ne znai da s vremenom nee. Ako uope netko i hoeitati slobodnog knjievni-ka!

Andr Gide: Povratak rasipnog sina: Rasipni sin. Otac ga kori. Stariji ga brat kori. Mati. Razgovor s mlaim bratom. (Morceaux Choisis, Paris 1921.). I(1924): 1. 3-15

Fragment.

Josip Kulundi: Novi teatar. I(1924): 1. 15-21

Sutina je novoga teatra u proirivanju kompetencija reisera na sve momente, koji ine poseb-nu umetnost tetra. Novi reiser mora biti dramaturg, majstor glume, inscenograf; ne da moda uvek zapadne u jednostavnu konesekventnost nekih dananjih veih evropskih reisera: da pot-puno zameni dramaturga (kako hoe Gordon Craigh), glumca (kako hoe Tairov) ili scenografa (kako hoe Reinhardt), nego da pozove na zajedniki rad oko ostvarenja njegove stilske ideje za neku dramu sve faktore teatra. Dakako: mogunosti svih tih faktora on mora da ujedinjuje u sebi i da tako bude simbol pravoga teatra.

Sava umanovi: Slikar o slikarstvu. I(1924): 1. 20-24

O bitnom u plastinim umjetnostima koje traje od ledenog doba i o elementima i nainu kako nastaje umjetniko djelo. Nakon ralambe - od djejeg crtea do Picassa - autor zakljuuje: mi slikamo nau slikarsku predodbu sveta, t. j. mi pokuavamo stvarati novi svet u granicama naeg platna, koji ima tek toliko veza sa vanjskim to ga je pravio ovek i to je primetio svojoj slici one zakone koji su i u kozmosu. elimo sliku koja e biti jedinstvena, logina i harmonina. Koliko je u ljudskoj mogunosti i naoj snazi trudiemo se da doemo jednom do tih reenja, premda je teko doi do ma kakvog rezultata u zemlji gde se zamenjuje sa slikarstvom banalna anegdota; gde je slika odmah dobra samo ako je naslikana revolucija s crvenim, belim, crnim barjacima, ili ena u kavani, ena pred kavanom, dekadent i t. d.; i gde se pronalazi slikarski stil michelangelovski u mnchensko-bekom secesionistikom uenju; treba ovde silan napor da se ostane isti slikar.

Antun Branko imi: Umetnik i Filolog. I(1924): 1. 24-31

Meu knjigama na naem jeziku neke su vrlo interesantne, npr. Ivekoviev Rijenik i Maretie-va Gramatika. Kojemu je naem pesniku drae itati ikoji na roman nego te dve knjige, taj je pravi hrvatski ili srpski pesnik. To veli onaj koji je 1919. napisao u listu koji se zvao Juri da za umetnika nema nikakvih zapovedi gramatike i sintakse [...] ja se danas ne bih bojao rei neto sasvim suprotno [...] ipak nisu dananje moje rei u tolikoj kontradikciji s ondanjima kako se ini. Ja i danas mislim da umetnik sme da se ne dri uobiajenog jezinog pravila [...] samoto tu misao ne bih vie izrekao onakim reima [...] priznajem i to da danas vie cenim radove naih filologa i neke od njih cenim vie od mnogih naih pesnika i Vuk mi je vei nego moe biti iko-jem profesoru.



ANAGRAM

Jagi je zamjerao Ivekoviu i Maretiu to su se drali uglavnom samo Vuka i Daniia, ali je to sasvim dobro, jer se oni, kao i veina hrvatskih jezikoslovaca, nisu rodili ni ivjeli u krajevima gde se govori istim tokavskim dijalektom i, drugo, to leksikografi i gramatici uope treba da budu konzervativni. Roenim se tokavcima ini da znaju jezik vrlo dobro, pa se valjda zato njime i ne bave koliko kajkavci. I ja sam, kao roeni Hercegovac, mislio da mi ne trebaju nikakve gramatike ni renici, dok se nisam uverio da se i Hercegovac (osobito ako, kao ja, ivi desetak godina gotovo bez prekida u Zagrebu i ita knjige gotovo samo na tuim jezicima) moe da zanima to piu filolozi o naem jeziku.

Da [su] Ivekovi i Mareti unijeli u rjenik, odnosno u gramatiku sve rijei i izraze iz dotadanjih hrvatskih i srpskih knjiga, emu bi nam onda sluila i koliko bi vrijedila? Ravo misle koji oprav-davaju svoj argon siromatvom naih renika, jo ravije koji govore da je Vukov jezik danas zastareo ili mrtav. Naprotiv. Za dosta rei kojih nema u celoj naoj suvremenoj urnalistici, pa ni literaturi, a ima ih u Vuka, ja sam se, boravei posle dugo vremena opet u Hercegovini, uverio da su onde sasvim obine [...] Tuno je nesamo to te rei [...] niko ne kupi [...] i [...] sve vie kvare novine [...] Kad vidimo u kakvoj je opasnosti na jezik, za koji se vrlo malo brinu i oni koji hoe da budu u njemu umetnici, onda tek pravo vidimo zasluge Vuka i njegovih sledbenika. Autoru se jedino nije sviao u Vukovu i Daniievu jeziku onaj neobini red rei u reenici; u prijevo-du Svetog Pisma red je kao u staroslovenskome prijevodu, ali u kojemu je inae svakako na najbolji jezik, te je ovaj prevod za nas ono to i Lutherov za Nemce.

Vukove su zasluge ne velike nego jo vee nego se misli. Smijeno je o tome i govoriti pogotovu pisati da je Vuk bio nesrea za nau ili barem za hrvatsku literaturu kako to jo napie jedan od ona dva-tri najslavnija hrvatska pripovedaa. Naime, nakon to su Gjalskome prigovarali da mu je lo jezik, on se u podugoj autobiografiji tui kako nije mogao ugoditi svojim kritiarima i nije koristilo da je davao rukopise pregledavati najboljim naim jezikoslovcima; svi su iznova lovili pogreke, a pisac se tjeio slinom sudbinom Francuza Balzaca i Talijana Manzonija, a najvie time to se ni sami jezikoslovci meusobno nisu slagali. Uostalom, zakljuuje veliki pi-sac, to i ne moe da bude drugojaije: Bila je velika pogrjeka da smo odbili zagrebaku kolu i njezine apostole a odluili se za staze i puteve, koje je Vuk oznaio, jer smo time ovjekovjeili jezinu pogrjeku.

Autor komentira kako je razumljivo da su jezini puristi mrski piscu koji ipak misli o sebi da se u jeziku moe usporediti s velikim narodima koji nisu kao mi, na nasreu alskoga, uzeli za knjievni jezik prostonarodni govor, nego su ga stvorili? Iz ega su ga onda stvorili? pita se autor: Iz niega! [...] Creatio ex nihilo, dakle, nama su lagali oni koji su govorili da su i ti veliki narodi uzeli za knjievni jezik prostonarodni govor. Hrvati i Srbi su dakle jedini poeli pisati jezikom kojim govore i tako je neizbjeno, da ne e nikada izumrijeti pogrjeka jezina.

Autor se potom pita nisu li jezine pogreke izvrnule potpuno smisao i svemu ostalome to je alski onde hoteo rei?, pa i u tome da smo pogreili to smo odbili zagrebaku kolu i njezine apostole. I ovako je tragino biti umetnik u jeziku ovako malog naroda; to bi bilo tek onda da zagrebaki pisci nisu izabrali tokavski dijalekat za literarni jezik i da ga nisu traili na onom izvoru koji im je pokazivao Vuk?.

Autor smatra da se Gjalskoga moe bolje obraniti nego se on sam brani, jer ni pisci velikih evropskih naroda ne raaju se u kraju koji govori istim literarnim jezikom, i oni ga moraju uiti, ali oni ga barem imaju otkle nauiti. To je u nas tee. U tome svjetlu autor sagledava do-bre strane Maretieve knjige i uope radove naih filologa: ... kad uzmemo na priliku Vijenac da proitamo Brozove, Maretieve, ivanovieve filoloke lanke vidimo koliko su vrednije i te filo-logijske sitnice nego one pesmice u tom istom listu; jer oni pesnici obino nisu nita drugo inili



ANAGRAM

nego pravili jezine pogreke, koje su ovi istunci barem ispravljali. Maretieva knjiga mogla bi biti od koristi najvie naim novinarima, ako ime je uope stalo da piu dobrim hrvatskim ili srpskim jezikom. Tu je i problem prijevoda, odnosno dobrih ili loih originala, stila itd. Umjet-nik, za razliku od jezikoslovca, ne gleda toliko kakva je re koliko na kojem je mestu. Tek kad i s kime je, zna kakva je: Nema ni jedne rei ili fraze, pa bila ona i najgora, koja u nekom dogaaju ne bi mogla biti dobra. Slijedi nekoliko primjera koji polemiziraju s nekim Maretievim stavovi-ma te upozoravaju na opasnost istunstva u jeziku, npr. protiv provincijalizama ili protiv tuica. Autorov je stav da: umetnik voli sve rei: Svak e, i istunac, priznati da je teko zameniti tue rei naima: pa i onda kad naa re oznauje (toboe) isti pojam koji i tua: Dobri stilisti nikad nisu imali strah od tuih rei.

Mareti dobro misli da bi dunost bila naih knjievnika [...] da ne dadu propasti onako lijepim, jedrim i prastarim, oblicima. Ako - veli on - narod ove oblike malo upotrebljava, to ne moe biti razlog da ih ni knjievnici ne upotrebljavaju; ta u narodu se i prvi particip perfekta gotovo nikad ne uje, a u knjievnika je vrlo obian. Sasvim istinito; i Vuk je spasao naem jeziku glas h - za-mislite dah bez h -, premda ga je u ono vreme jo izgovarao tek mali deo naroda...

[Antun Branko imi]: Karl Kraus. I. I(1924): 1. 31-36; II. I(1924): 3-4. 89-93;

I. O Karlu Krausu i njegovu bekome listu Die Fackel, koji je u prvome vreme ispunjavao go-tovo sam [...] a poslednjih desetak godina ispunjava sam samcat: Pie li u nekom listu jedna ili deset ili stotinu pisaca, to najee nema drugog znaenja osim da u njemu pie jedan ili deset ili stotinu pisaca; ali u ovome dogaaju usamljenost nije tek sluajna. Ako bi se u Fackelu moe biti i danas moglo zamisliti i koje drugo, iako vrlo, vrlo retko ime izmeu dananjih nemakih pisaca, ne bismo mogli zamisliti dananjeg Karla Krausa suradnikom ni u jednom drugom listu osim u onome koji je on morao stvoriti sebi kao utoite i kao mesto otkle e se boriti s vremenom. U toj borbi Kraus se pokazao jednim od najjaih nemakih satirika to ih je ikad bilo i njegov je list postao institucija, iv korektiv jednog duha.

Pitajui se kako to da ja nita nisam uo o tom Krausu? a da taj aljivi list Fackel shvaa tako ozbiljno, odgovora kako i inae se o Krausu malo pie, to nije sluajno za jednoga satirika, a i ovo je prvi lanak na naem jeziku o Karlu Krausu, to nije u redu ako ni zbog ega drugoga a ono zbog injenice to nas je onako branio za Friedjungova procesa. Dalje o Krausu i njegovim lancima o moralu i kriminalnosti, kasnije sakupljeni u prvoj njegovoj knjizi

II. Autor ga naziva genijalnim velikim suprotnikom urnalizma koji je kao mladi pisac brzo uvidio da mu nikakva Neue Frei Presse ne moe dati slobodu pisanja koju je on morao imati i koji je ubrzo postao primer grandiozne i neprekidne borbe protiv jedne institucije. On nije samo otkrio korupciju tampe ve je otkrio tampu: Tek se posle njega pravo zna ta je tampa [...] da je ona velika mo [...] velika opasnost za sve ljudske vrednosti.... Kraus je od novina ui-nio satirinu umetnost: u toj umetnosti, a ne u samoj borbi, i jest njegova veliina.

Antun Branko imi: Mato. I(1924): 2. 37-43

Mato je bio knjievnik, i jo borben, u zemlji u kojoj se talenat nekomu oprata samo onda ako je koliko treba nekarakteran i u kojoj se genij ne moe ni zamisliti. I deset godina nakon smrti javi se netko protiv njega - kome je najsimpatiniji i kao ovjek i kao novinar tek pri punoj ai. Polemizirajui s takvim pisanjem, autor brani Matoa: Kad u nas pisac hoe da bude naj-slobodniji, moe da bude doista samo jaki pas u slubi nekih krljavih gospodara. Oseaj take funkcije sigurno je i gonio Matoa da pokree svoje listove, kao na primer Kokot, Crni Petak, koji nisu nikad izili. No, ako i jest pisao sad ovde, sad onde, ipak nije bio urnalista koji vri to mu se nareuje [...] On je doista od svih hrvatskih pisaca to ih je dosad bilo, imao najvie prava da



ANAGRAM

kae: ja znam ta to znai: borba jednoga proti svima. Dok u nas veliki pisci, poput Nazora ili Vojnovia, nemaju utjecaja na literaturu koja oko njih nastaje, s Matoem je bilo drukije: on je imao i svoju skupinu, bio uitelj gotovo celog jednog literarnog narataja. Koliko mu se poezi-ja za ivota cijenila, pokazuje primjer kada je Savremenikov urednik 1906. morao rtvovati jednog suradnika Matoa, jer je slao vrlo slabe radove, pa mu je jedna pjesma zavrila u kou (Zvono), a ba tu pjesmu autor smatra boljom od mnogih koje je taj asopis tampao te godine. Drugi sluaj, kada je jedna Matoev prijatelj tvrdio 1917., u predgovoru jedne Matoeve knjige, o njegovim pesmama da bi bolje bilo da ih nikad ni napisao nije. Pa ni sada, kada su se Matoeve pjesme pojavile u posebnoj knjizi, nije se ba puno pisalo o njima.

to se tie Matoeve proze, ima iste odlike i mane kao i njegova poezija, a najoitija mana mu je prevelika erudicija. Meanje mitolgije u stihove Mato je sigurno nauio u Parnasovaca, a na nekim se mestima i odve vidi da je ovaj pisac bio zanosni tova Baudelairea i Poea. Mato je gotovo jedini od naih pesnika kuao pevati satirike i humoristike pesme, ali se i to uglav-nom svodilo samo na kakav vic.

Meu najboljim Matoevim pesmama svakako su one koje je napisao kao Hrvat [...] patriotski-ma [...]: Bio je Starevianac, ali ne slavi toliko hrvatsku prolost, hrvatske kraljeve koliko osea hrvatsku mizeriju, sramotu, nitavnost.

Mato i njegovi uenici naroito su mnogo pisati sonete i drali do rime: Komu je jasno da se i u rimi, kao i u ritmu, trai ponajpre ekspresivnost, tomu je jasno i to da je u isti mah i previe i premalo zahtevati da rima ne bude banalna ili da bude uvek ista. Najbizarnija rima moe da kato bude ravija nego najobinija; i najbanalnija moe da bude kato najjaa to se moe zami-sliti. Kakva pesma, takva rima.

U post scriptumu autor primjeuje kako u knjizi nema dviju Matoevih pjesama koje su tiskane u Hrvatskoj Prosvjeti odmah poslije pjesnikove smrti a koje pripadaju svakako meu bolje Matoeve pjesme; zato ih ovdje donosi (Basna, Tuga vidika).

A. G. Mato: Basna. Tuga Vidika. I(1924): 2. 44

Pjesme.

Josip Kulundi. Nova drama. I(1924): 2. 45-50

Na temelju glavnih elemenata svake drame (akcija, lice, govor) autor utvruje glavne razlike izmeu bive, klasine i naturalistike drame, i budue, nove drame. Zakljuuje da je ta razlika znatna i da ona tumai svu intenzivnost borbe, koju e mladi imati da vode, dok ne stvore svoje bolje i ispravnije stanovite.

Frano Alfirevi: Slepac. I(1924): 2. 50-51

Pjesma.

Antun Branko imi: Marcel Proust. I(1924): 2. 51-53

Esej koji je prvotno kao nekrolog objavio u Savremenikovu feljtonu, br. 2, str. 117-118, pred neposredan ulazak u redakciju ovoga asopisa.

Odmah im stanemo itati ovog pisca, zapaamo da on vidi vrlo mnogo onde gde mi vidimo tek neto ili ne vidimo nita. to je za nas jedna boja, to je za njegovo oko pravo prelevanje boja. To to on gleda nije nita neobino, esto je neto najsvakidanjije, ali je neobino ta on sve u tome vidi - potvrujui tako onu re koju sam napisao na jednom mestu: Genij je u refleksivnoj



ANAGRAM

sposobnosti, a nije u kvaliteti reflektirane stvari. Stoga bi kod njega jo manje nego moda kod ijednog drugog pisca romana imalo smisla pripovedati sadraj njegovih knjiga.

Nakon Stendhala on je obnovitelj francuskog psiholokog romana, jedno od njegovih najsavre-nijih dela je Salambo i Herodijada. Odlikuje se minuciznom analizom unutranjeg svijeta, talent mu je vidljiv i u gledanju vanjskoga i u tome se istie roman U seni procvale devojke, posebice epizoda s djevojkama u kupalitu Balbeku.

Ovaj pisac ima osobinu koja obino romanu smeta, tj. da ne daje samo sliku ivota ve prelazi i u refleksiju o tom ivotu, tako da nalazimo prave eseje [...] koji bi imali vrednost i izvan ro-mana. Prigovori njegovu stilu su bezrazloni.

Marcel Proust: Gledajui je kako spava. Fragment. I(1924): 2. 53-57

Fragment.

Sava umanovi: Zato volim Poussinovo slikarstvo. I(1924): 2. 57-59

U proloj svesci Knjievnika pokazao sam neke generalne oznake koje su vidljive kod svih slika koje drimo za velike. Iako je lanak pisan razumljivo, nije shvaen (sudei barem po kritikama koje se piu sada o izlobi Proljetnog Salona). Time najvie potaknut, elim piui

o slikarstvu Nicolasa Poussina sve ono to sam rekao donekle pokazati i razjasniti ne jednom primeru.

Dragan Teak: Knjige. Hamzo Humo: Grad rima i ritmova. I(1924): 2. 59-62

Druga Hamzina knjiga djelomino nije dobra, pomanjkanje autokriticizma, autor kani istaknuti samo neke dobre i loe strane pesnika Hamze Hume. Lirika mu je orijentalna (sevdalin-ka), iskren je i neusiljen, esto banalan, premalo mislilac, ponavljanje i jednolinost: suvie ima epike u njegovoj lirici... Primjer dobre pjesme: Dani, Ja Adam.

[A. B. imi]: Napomene i odgovori: Marcel Proust. Jedno pismo Roze Luksemburgove. Slikar-stvo i geometrija. Posle prvog sveska. O Reima. I(1924): 2. 62-68

Marcel Proust - Kad je Proust umro pred godinu i pol dana, napisao sam o njemu u Savreme-niku lanak koji je, promenjen i skraen, tampan uz prevod u ovom svesku Knjievnika. Bilo je vrlo teko izabrati iz Proustovih romana krai fragment, koji bi ipak bio neka celina. No u jednom svesku Nouvelle Revue Francaise tampan je zase ovaj vrlo kratki fragment, koji je u ovom listu preveden. Po ovih se nekoliko strana prevoda Proust, to se zna, ne moe prosuditi, ali se moe videti kako on gleda stvari i kako pie. Komu se uini njegov stil neobian, moe proitati ovo nekoliko rei koje je sami Proust napisao o stilu, u predgovoru jedne knjige Paula Moranda.... Slijedi citat.

Jedno pismo Roze Luksemburg - U listu Karla Krausa, Die Fackel, naao sam ovo pismo Roze Luksemburgove, koje je pisala Sonji Libknechtovoj u decembru 1917. iz breslavskog zatvora. Obino pismo, ali neobini primer ovenosti i pesme.... Slijedi citat.

Slikarstvo i geometrija - Za izlobe ovog devetnaestog Proljetnog Salona najvie se govorilo o geometrijiu slikama Save umanovia. Ja sam o takom konstruktivnom slikarstvu pisao vie puta i citirau nekoliko misli iz jednog lanka, napisana 1921.... Nakon citata: Ne samo to. Ima i pesama u kojima se moe otkriti geometrijska osnova. U jednom od onih nacrta za predgovor Cveu zla, pie Baudelaire [...] No najbolje je definirao geometriju u slikarstvu Guillaume Apolli-naire, prvi teoretik kubizma, rekavi da je slikaru geometrija to i piscu gramatika.



ANAGRAM

Posle prvog sveska - Reakcija na prigovor recenzenta jednih zagrebakih novina kako prilozi u Knjievniku ipak mogu biti objavljeni u ma koje listu, autor odgovara da bi moda i mogli, ali kako kad kritiar pie onako kako doputa urednik, na to ovaj autor ne bi lako pristao. Poslije Knjievnika izili su jo Vedrina i Literatura, a kako Vedrina iznova poinje, to je samo jedna novi literarni list. Kad neki prestane izlaziti, po novinama tualjke, kad se pojavi novi, isti poinju govoriti kako ne mogu iveti od tolike sile revija: U jednom sam listu naao nebrojene meu listovima koji sada izlaze i one listove koji odavno ne izlaze i koji nikad nisu ni izili - samo da ih se ini to vie. Zato to ine ti ljudi? Ja ne znam. Sigurno je da oni time kode ovim novim listovima plaei itae da ih ne kupuju i uveravajui ih da tih listova sigurno nema ve posle prvog ili drugog sveska (i takim proricanjem doista pomau da tako bude). Sada preko leta moram otii iz Zagreba radi zdravlja, a u julu se i onako malo itaju knjige i listovi, zato sam odluio da Knjievnik izieu augustu kao dvostruku svezak. Uveren sam da e radi toga kakve novine objaviti da ovaj list sigurno ne e vie izii.

Istina, u nas mladi i strani listovi prestanu izlaziti, i to nije smijeno, ve tuno. Kad taj list i ne vrijedi, vredniji je ili barem manje kodljiv nego mnogi dnevni list koji izdaju milijunari i koji valjda nikad ne e prestati da izlazi:

Na posletku, kad bi ovi to se podsmevaju mladim i efemernim listovima, pogledali liriku, novelistiku, dramu, kritiku i t. d. pre i posle pojave onih nekih listova koji su u nas izlazili u ovo desetak poslednjih godina i koji su morali da prestanu, videli bi promenu. U svakoj su zemlji najodluniji za literaturu ba ovaki listovi.

O Reima - Autor se osvre na napomenu o Knjievniku neimenovanoga recenzenta a koja se odnosi na imiev lanak Umetnik i Filolog iz prethodnog broja Knjievnika, odnosno na onaj dio u kojemu autor citira Gjalskijevu reenicu o izumiranju pogrjeaka jezinih: kako razu-mjeti tamonju viestruku negaciju te, uope, o upotrebi viestrukih negacija u naem jeziku.

Antun Branko imi: Predavanje o Nazoru. I(1924): 3-4. 69-79

Komentar reakcija na imiev lanak o Nazorovoj lirici objavljen u Vedrini, odnosno na pri-govor Dragana Bublia kako je imi pritom birao Nazorove slabije stihove. Autor to osporava te prigovara svojem kritiaru da ne zna hrvatski i to mu pokazuje na primjerima iz njegova jezika, stila i miljenja o Nazorovoj lirici.

Marko Risti: Preobraenja Dade*). Historija Literature koja nije Historija literature. I(1924): 3-4. 79-88

Autor govori o dadaizmu samo u vezi s revijom Litterature, koja je osnovana u Parizu 1919., a imenovao ju je Paul Valery. Iako nije pokrenuta kao glasilo dadaizma, oko nje se okupila jezgra pokreta (Louis Aragon, Andre Breton i Philippe Soupault) nakon to je jo 1916. Tristan Tzara u Zrichu pronaao tu etiketu dada. Nadalje se razmatraju pojedini prilozi i autori, njihova uloga i znaenje - sve do 13. broja 1924. te zakljuuje kako Literatura ostaje kao jedan ne-nadmaiv dokument savremene senzibilnosti. - U urednikoj biljeci stoji: *)Urednik, koji od autora ovog lanka misli malo drukije o francuskim (nekadanjim) dadaistima i o minulom pokretu Dada uope, hteo je odmah na ovaj lanak nadovezati nekoliko svojih napomena, ali ih je radi premalo prostora morao ostaviti za koji idui svezak Knjievnika.

Antun Branko imi: urnalizam: Svedoanstvo jednog novinara. Zagrebake novine i literatu-ra. E pa to su novine! I(1924): 3-4. 93-115

Prvo citat pod naslovom Novinar kralj Ardenga Soffici i s motom: Ova ivotinja se zove urna-lista (Foscolo). Potom autorov tekst: Nastradao sam: citirao sam u poslednjem svesku nekoliko



ANAGRAM

Balzacovih rei protiv urnalizma, dakle protiv ove velike sile u koju je danas najopasnije dirati, i odmah mi je, dakako, osorno odgovorio jedan novinar. Nisam nastradao samo ja nego s istog razloga i jo neki mladi literatori... Dalje o reporterskome poslu, o jednome feljtonu u nekim zagrebakim novinama i o tome kako novinari zadiru u privatnost te o dotinome novinaru koji misli da bi mladi literati trebali respektirati novine. Mladi literati, tvrdi na koncu ovaj novinar, nemaju dovoljno ni opeg iskustva, a pogotovo ne iskustva u novinarstvu, kojemu su jedva gdje u jedva kada i jedva koji primirisali. Ja sam sluajno primirisao novinarstvo i gledam ga ve odavna iz neugodne blizine; ali kao da onaj koji govori o novinama mora imati mnogo iskustva u urnalizmu i kao da mu nije dosta iskustva u obinog itaa. Ako novine piu da ugode publici, a literat pie protiv miljenja publike, onda mu nije mjesto u dananjim kapitalistikim novina-ma. Ima sva sila kojekakvih literata po redakcijama: koji su primorani, jer ne mogu ivjeti od literature i koji se trude da ostanu isti i ne zaglupe, ali na kraju postaju kao i drugi novinari; koji nisu u redakciji nego piu za umjetniku rubriku i koji zapravo nije pravi novinar, iako novinari rado broje sve velike borbene pisce u novinare, pa bi tako mogli nazvati toboe novinarima od Pascala do Brnea i Karla Krausa - ako takve mogu i zamisliti u svojim novinama. Dok novinar moe biti svak ko god ima za tu slubu, za to sluenje potrebne defekte, knjievniku je dakle sve tee biti novinar to god ima vie dara i karaktera [...] Jednom ree, od Flauberta bi u koli urnalizma lake postao novinar nego od novinara Flaubert. to bi onda dakle mogla biti za literata kola urnalizma?

Slijede misli o urnalizmu nekih pisaca iz doba koje pozna novine, odnosno citati sljedeih autora: G. Chr. Lichtenberga, Goethea, K. J. Webera, Schopenhauera, Th. Gautiera, A. de Vi-gnyja, Balzaca, Dostojevskoga, F. Lassalea, Bismarcka, Baudelairea, F. Habbela i S. Kierkegaarda. U biljeci stoji. Neki od ovih citata naeni su u listu Karla Krausa Die Fackel. (Usp. Die Fac-kel, br. 431-436, august 1916: Hunde, Menschen, Journalisten!)

U dijelu priloga pod naslovom Svedoanstvo jednog novinara govori se o francuskome pripovje-dau Dorgelsu i o njegovim pogledima na urnalizam i literaturu s oveim citatom.

U sljedeem (Zagrebake novine i literatura) istie se kako od zagrebakih novina imaju samo dvoje-troje kao neki obiaj da oglauju knjige, revije i ostale publikacije koje im se alju i da ogla-su dometnu nekoliko rei ili kato i ceo lanak. Ostale zapravo bojkotiraju literaturu. Ako literarni listovi imaju nekoliko hiljada abonenata, onda nije mogue da i literarna rubrika ne bi nala itaa. Istiskivanju literarne publike iz novine nije dakle razlog slab interes itaa niti oskudica novinskog prostora. Autora ne udi to je tako i to novine oglauju samo one knjige koje izdaju vlasnici tih novina. Izdava najveih bekih novina svoj list, kojega je svatko potku-pljivao, puni i imenima literata i uenjaka jer hoe svoj list prikazati kulturnom institucijom: Snaga je novina valjda u tome da ita veruje kao da je sve to ita u njima objektivno i istinito, a ne da je u svakoj rei izdavaev interes.

U zadnjem prilogu (E pa to su novine!) autor prepriava anegdotu s glavnim urednikom jed-nog od prvih listova u naoj zemlji koji ga je pitao zato ne napadne neko djelo koje je upravo u njegovim novinama zanosno hvaljeno i koji mu je na protupitanje zato mu je onda u istim novinama pravljena takva reklama, uzviknuo: E pa to su novine!.

Albert Ehrenstein: Tubu. I(1924): 3-4. 115-136

Prijevod, bez imena prevoditelja. Vjerojatno je to sam urednik koji Ehresteina i njegova Tubua spominje u prilogu o Zagrebakim novinama i literaturi (str. 113).

(Bibliografija asopisa Antuna Branka imia. Zbornik radova - 4. kijevski susreti, str. 167-205. Kijevo 2005: Opinsko poglavarstvo)

bibliografija bresic_simic

Documents