biblijska trilogija mire gavrana

74

BIBLIJSKA TRILOGIJA MIRE GAVRANA

Ivan Bokovi, Split

Sveuilite u Splitu UDK: 821.163.42.09 Gavran, M. -312.2Filozofski fakultet Pregledni znanstveni rade-mail: [email protected] Primljeno 1/2011.

Saetak

Kao kanonska knjiga europske kulture i civilizacije Biblija je mnotvom simbola, slika, likova, parabola, prispodoba, predaja i legendi i slino obogatila svjetsku knjievnost. Biblijske teme est su motiv i hrvatske knjievnosti, kako u starijim razdobljima, tako i danas. U radu je naglasak na biblijskoj trilogiji Mire Gavrana (Judita, Krstitelj, Poncije Pilat) u kojoj se tematiziranjem biblijskih simbola i likova preispituju neka od aktualnih pitanja naeg vremena, ali i zrcali dubina i teina (autorske) potrage za svijetom koji bi bio pravedniji i bolji.

Kljune rijei: Biblija, biblijski likovi i simboli, biblijska perspektiva, knjievnost, osporavanja, preispitivanje.

S reputacijom najcjenjenijega hrvatskog dramskog autora mlaeg narataja uz Breana zacijelo i najizvoenijeg naega dramskog pisca Miro Gavran sustavno i promiljeno gradi svoj knjievni rukopis za koji je ve honoriran uglednim nagradama i prestinim, europskim priznanjima. Unato tome nisu rijetki oni koji istiu da obilnu produkciju ne prati primjerena knjievna obradba, aludirajui na vidljivo podilaenje ukusima publike i literarnoj modi s potroenim i stereotipnim rjeenjima. Koliko god po tome blizak knjievnoj suvremenosti1, Gavran je (i) pisac koji vjeto izmie zamkama, pa su mu naracije uvijek zahtjevnije i znakovito privlanije od onih za (jednokratnu) itateljsku znatielju.

U sreditu naeg razmatranja je Gavranova biblijska trilogija: romani Judita, Ivan Krstitelj i Poncije Pilat. Rije je o trilogiji koja poznate biblijske likove reinterpretira i preispituje u knjievnom ruhu te omoguuje dublje razumijevanje svijeta u kojemu ivimo, uvijek sa svijeu da knjievnost - to je viekratno i potvreno -

1 Kreimir Nemec, Povijest hrvatskoga romana III, K, Zagreb, 2003., 416.

75

Crkva u svijetu, 46 (2011), br. 1, 74-95

moe pripomoi dubljem shvaanju i razumijevanju kranskih poruka, kao to i kranstvo moe pripomoi u tumaenju kompleksa knjievnoga djela.2

1. Gavranova Judita3 napisana je u povodu petstote godinjice Marulova prvotiska. U nizu djela na temu hrabre udovice koja spaava svoj narod od jur velike pogibli, ona nije samo jo jedna knjiga nego i knjiga koja - dijalogizirajui s Marulievim i biblijskim predlokom - aktualizira dvojbe bliske onima koje su svetu udovicu uinile nacionalnom junakinjom. Pomou biblijskog predloka i enskoga lika-simbola Gavranova je spisateljska motivacija bila upozoriti na hrvatsku povijesnu zbilju, pri emu je in junakinje koja rtvom mijenja ritam povijesti nudio ne samo povode i motive za literarizaciju nego i za uspostavljanje potrebitog dijaloga o pitanjima koja nisu laka od onih to ih junakinja svojim djelom rjeava. Svjetonazor i odluku svoje Judite zato je i opteretio novim iskustvima i sadrajima, dijelom pri tome slijedei i biblijski i Maruliev trag, a dijelom ga nadograujui vlastitom imaginacijom, duboko svjestan optereenja to ih navedena spisateljska perspektiva uzdri.

U Gavranovoj prii Judita je i junakinja djela i pripovjedaica svoga ivota. Nakon to je bez svoje elje postala legenda, ona olakanje nalazi u pisanju /ispovijedanju svoga ivota. Namijenivi mu ulogu jedinog oblika oslobaanja od tereta tajni to je pritiu (str. 6), na pisanje se odluuje uvjerena da e budui itatelj u njezinim rijeima prepoznati veliinu iskuenja kojima Jahve podvrgava svoje odabranike (str. 6).

Iz perspektive autorskog pripovjedaa otkrivamo da je za svoje djelo Judita bila odabrana danom svojega roenja. Nadarenija od svojih vrnjaka brzo je shvatila nepredvidivosti ivota, poglavito nakon to se oevom voljom udala za ovjeka s kojim joj je brak bio stalno silovanje, a ega se oslobodila tek muevljevom smru. Unato injenici da je zbog vrlina nakon muevljeve smrti opsjedaju prosci, vrijeme udovitva ona ivi ispunjena mirom i molitvom, radije nego da iznova proivljava teret enske sudbine. Dolazak Holofernove vojske i prijetnja unitenjem grada novi je dramski naglasak u njezinu ivotu, ali i u Gavranovoj prii. Naime, nakon viednevne opsade, kada u gradu ponestaje vode i hrane i kada panika i strah poinju ubirati danak, gradski glavari, Ozija i

2 Usp. eljko Mardei, Kranstvo i knjievnost, CuS, 35 (2000), 3, 329-337.3 Miro Gavran, Judita, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

76

Ivan Bokovi, Biblijska trilogija Mire Gavrana

Joakim, nagovaraju je da ubije Holoferna. Njihov zahtjev, znajui da je odlazak u njegov tabor kao i njegovo ubojstvo grijeh, Judita ne prihvaa (o)lako. Meutim nakon to u molitvi i sabranosti dobro razmotri posljedice odluke koju mora izvriti, odluuje se na rtvu za dobrobit naroda; njezina odluka i pojedinana rtva postaju zalog opega/zajednikoga dobra, ina koji upravlja njezinim postupcima i odreuje njihov moralni smisao i teinu.

Iako to mjestimice signalizira, Gavran meutim ne proble-matizira dublje teinu pitanja i moralne prijepore to ih Juditin in aktualizira. Ne dvojei, poput Marulia, da teina Juditine odluke iskupljuje teinu grijeha koji ini, njegova se Judita ureuje i odlazi u Holofernov tabor. Na ovome mjestu biblijska pria ustupa mjesto Gavranovoj imaginaciji. Naime, za razliku od starozavjetne (ali i Marulove) prie u kojoj nema slojevitijih i za razvoj prie funkcionalno rjeitijih opisa Juditinih osjeaja i unutarnjih proivljavanja, dolaskom u Holofernov tabor Gavranova Judita otkriva svoje enske, tjelesne atribute; nerealiziranom (enskom) ljepotom ona privlai i zavodi Holoferna. Zadivljen pak njezinom ljepotom i Holoferno se preputa emocijama i izazovima, na koje ni Judita, meutim, nije ravnoduna. tovie, u zagrljaju s ovjekom kojega mora ubiti, budi se njezino tijelo i njezina enskost; raa se strasna, ulna i tjelesna ljubav:

Pribliavao se trenutak kojeg sam se uasavala. Oekivala sam da e me baciti na pod, rastrgati moju odjeu i zadovoljiti svoju nesavladivu udnju. Umjesto toga, on me poe blago milovati po licu, i ubrzo potom njegovi se poljupci proetae mojim usnama i mojim elom. Ne urei ni na trenutak, ne elei me ni jednim ishitrenim pokretom povrijediti, uznemiriti, taj veliki ratnik s takvom njenou otpoe ljubavnu igru da ostadoh zbunjena i iznenaena. Razodijevajui mene, istodobno je i svoje tijelo oslobaao odjee, ne elei da jedan sram bude bri od drugoga. Zatvorila sam oi da ne budem grjenim svjedokom njegove golotinje. On me na to poe ljubiti po onim kapcima, pa po vratu. Proetae se vrui poljupci do mojih dojki. O, kako mi se ukrutie bradavice od dodira njegovih usana. Kako je vjeto potpaljivao vatru moje enskosti. Njegova glava krene nie i poljupcima zasu moj trbuh, moje bokove. Grjeno sladostrae uini da se sokovi moje enskosti uzburkae i razlie mojim tijelom. Osjetih udnju, ja koja nikada nisam udjela za mukom snagom. Uzvratih na svaki njegov pokret, na svaki stisak, na svaki uzdah. Kada nam se tijela spojie u jedno ne osjetih bol ve istinski uitak u koji sam tonula sve dublje i dublje, kao u pijanstvo izazvano vinom, iji se slador i snaga meusobno

77


poticahu (str. 103-104), pa se (i) uloga Holofernova ubojice preobraava u intimnu dramu koja ne prestaje inom izvrenja.Dapae, ona i dalje, po nalogu vrhovnog sveenika, mora glumiti ono to nije, dakle heroinu. Tereta istih/slinih proivljavanja u Gavranovoj Juditi nije lien ni Holoferno. Premda moe naslutiti razloge zbog kojih Judita dolazi k njemu, svoj nezavidni poloaj raz/otkriva u rijeima: Bit e ili moja ena ili moj krvnik. U oba sluaja tvoja sudbina mojom osobom bit e oznaena. I kao to se Gavranovom intervencijom Marulieva/biblijska heroina pretvara u suvremenu enu, razapetu izmeu odgovornosti i ljubavi, tako i Holoferno prestaje biti iskljuivo narodni neprijatelj. Pri tome i njezina i njegova drama aktualiziraju brojna pitanja i prizivaju suvremene primisli: o odnosu pojedinca i kolektiva, povijesti i njezinim istinama, herojstvu i lai, ljudskoj veliini i rtvi ivota. Biblijski tekst i suvremeni kontekst pri tome se dopunjuju i jedno drugome osiguravaju reljefan okvir. Naime, Gavran se ne uputa u moraliziranje ni u problematiziranje Juditine odluke i ina. Vie ga zanima teina njezina enstva, ali i sloboda izbora u vremenu u kojem je sudbina kolektiva bila iznad pojedinane, s posljedicama koje iz toga proistjeu. Zato je svoju Juditu, za razliku od one starozavjetne i Marulove, uzorne i kreposne, osnaio enskim atribucijama; ona vie nije Judita-svetica nego Judita-ena. Unato zahtjevu kolektiva koji u Holofernu gleda neprijatelja, ona u njemu vidi ovjeka u ijoj se blizini budi njezina zatomljena i nikad nerealizirana enskost. Tijelo ije snage i ljepote postaje svjesna, vie ne eli biti samo predmet koji netko prisvaja i kojim upravlja, a ni grijeh kako su to nauavali vrhovni sveenici. Isti oni koji ju za volju kolektivnog opstanka i viega cilja na grijeh i potiu. Judita naime ne pristaje biti samo instrument u rukama vlasti/Moi nego ena koja svjesno odluuje o svojoj sudbini, premda je na kraju, nakon to se zaljubi u Holoferna, pretvaraju u zatoenicu nametnute joj odluke. S takvom ulogom Gavranova se Judita realizira kao slojevit i kompleksan lik. Njezin enski identitet podjednako odreuju i odgovornost i ljubav; odluka koju mora napraviti za dobrobit i opstanak zajednice, i ljubav spram ovjeka kojeg mora ubiti, koji je u njoj iznova probudio zatomljeno enstvo. Njezina odluka zato nije lagana. I jednoj i drugoj zalog je ivot: ukoliko odbije zahtjev vrhovnih sveenika, u pitanju je opstanak zajednice i teret izdajice na leima, a kada to uradi, a to mora uraditi svojom ljepotom i ljubavnim umijeem, osudit e je zbog preljuba s neprijateljem. Vrhovnim sveenicima/Moi njezino pravo/izbor znai veoma malo; ona bespogovorno mora izvriti

78


to joj nalau, dok su sebi prisvojili pravo da odrede karakter posljedica samoga ina izvrenja. Njezino enstvo oni uvaavaju samo u sluajevima kada procijene da je to vii interes, no ne prihvaaju (i) njezino pravo da sama slobodno odluuje. Zato je odnos izmeu Judite i vrhovnih sveenika/Vlasti dominantni naglasak Gavranove knjige. Naime, kada bi joj dopustili da sama odluuje, u pitanje ne bi bio doveden samo opstanak zajednice nego i temelj njezina funkcioniranja. Pozivom na svoje pravo i svoju ljubav, Judita bi dovela u pitanje vrstou drutvene strukture (opstanak), u kojoj je pravo pojedinca mogue samo ako je opravdano viim interesom. Judita meutim ne pristaje na takvu ulogu. elei biti samo ena, sa svim atribucijama enstva, ona se suprotstavlja Moi/Autoritetu; zbog ljubavi s Holofernom ona biva prokazana velikom sveeniku koji je ve smislio nain da se prava istina o njezinu inu ne sazna:

Istinu o Juditi i Holofernu nitko ne smije saznati, nama treba svetica i junakinja u jednoj osobi, za obnovu vjere i snage narodne, a ne patnica koja lije suze za ovjekom koji toga nije dostojan. Zato e ti, Judita, ivjeti kao svetica, bez prava da se ikada vie uda. Stanovat e u odajama pokraj Hrama, kao jedina ena u povijesti Izraela kojoj to bijae doputeno. Te odaje nee naputati do svoje smrti. Tko te poeli vidjeti, prvo e se u Hramu zahvaliti Bogu za tu milost, a tek potom imat e ast upoznati sveticu. Pred narodom emo proiriti priu da ostade nevjenana iz potovanja prema svome pokojnom muu Manaeu. Poeli li izai iz odaja tebi namijenjenih, odaja koje proglasit u dvostruko svetima tebi u ast, pobuni li se protiv moga plana, pronijet emo glas da u Holofernovu atoru oskvrnu svoje tijelo i da te stoga proklinjemo i osuujemo na kamenovanje (str. 126).

U Gavranovoj zamisli ni Holoferno nije samo silnik i monik; on nije bahati ratnik koji se zadovoljava pobjedama, ve ovjek koji zbog ljepote i ljubavi, oliene u Juditi, svjesno pristaje na rtvu. Poput Judite i on uvia da je (tek) igraka u rukama Moi i instrument Nabukodonosorove slave, koja u svomu ostvarenju ne bira sredstva ni rtve:

Kad zavrim ovo, posljednje osvajanje, bojim se da vie neu biti potreban svome kralju. Odnosno: bit u mu jedina i najvea opasnost, legenda o meni nadilazi njega. Vojnici me vole jer znadu da mi je stalo do njih i njihovih ivota. Njemu zamjeraju to ni u jednoj bici nije vojevao. Smatraju ga kukavicom, a ja ga smatram tatim razmetljivcem koji se igra Boga, izazivajui prave bogove. Jer, ako ne prije, posljednjeg dana svoga ivota osramotit e se kao

79


obian smrtnik, pokazujui svojom leinom da Bogom nije postao. Spoznah, u trenutku, da je taj moj neprijatelj, taj Holoferno, u zamci poput mene. Ta i on poput mene ini ono to mora initi i na to ga drugi primorae (str. 102-103).

Stoga, shvaajui la i prijepore svojega poloaja, svjesno doputa da ga ona ubije, uvjeren da je ljubav postojanija od drutvenih obzira. Ovakav semantiki potencijal Gavranovoj je prii priskrbio nov ivot te otvorio nove i neistraene prostore u razumijevanju nosivih poruka knjige. Ni biblijski intertekst ni Maruliev tekst za navedeno iskustvo odvojeno i pojedinano nisu Gavranu bili dovoljni. I biblijska perspektiva i Maruliev alegorijski odnos prema starozavjetnom liku bili bi, drimo, optereenje Gavranovoj imaginaciji i porukama koje je kanio posredovati. I kao to Maruliev tekst tek pozivom na biblijski intertekst - kao dominantni intertekst cjelokupne europske kulture i civilizacije4 - dobiva svoju smislenost i kljuan je za razumijevanje posredovanih poruka, tako i Gavranov tekst pozivajui se i na biblijski i na Maruliev ostvaruje svoj puni smisao. Raunajui na znaenjski potencijal obaju predloaka, njihove simbolike i spoznajne datosti on koristi kao iskustvo svoje knjige, pribavljajui joj pomou kulturoloki i italaki poznatoga nove primisli.

1.1. U ovakvoj spisateljskoj strategiji zacijelo valja gledati i razlog zato je Gavranova Judita u vrlo kratkom vremenu doivjela vie izdanja i znatan kritiki odjek. Uz naglasak da se njezin autor uhvatio u kotac s vieznanim simbolom iz konteksta hrvatske knjievnosti te da se pomiui granice jedne od tzv. vjenih tema utjecao temi u vremenu,5 apostrofirano je i da je rije o knjizi koja e imati brojne itatelje, koju je isplela ruka knjievnika () koji je lakou prometnuo u, tek na prvi pogled paradoksalno, mnogim piscima nedohvatno obzorje.6 Takoer je napisano kako je rije o pievu iskrenu odnosu prema pitanju osobnog izbora u totalitarnom drutvu koje poiva na lai7 te da se dokraja nije oslobodio Marulova vrstoga zagrljaja (), citata iz Svetoga

4 Vie u: Intertekstualnost & intermedijalnost, ZZK FF u Zagrebu, Zagreb, 1988.5 Grozdana Cvitan, Prvo lice rtve (Miro Gavran: Judita), Bosna Franciscana,

god. IX, br. 14/2001., 281-283.6 Nenad Valentin Borozan, Domoljublje i tragizam ljubavi, Otvorene novine, 5. 5.

2001.7 Nino Sori, La za legendu, Slobodna Dalmacija, 12. 3. 2001.

80


pisma te poetizacija pojedinih odlomaka (),8 ne dovodei u pitanje atribuciju da je posrijedi u svakom pogledu izuzetno itljiv i zanimljiv tekst.9

2. Roman Ivan Krstitelj pojavio se 2002. godine.10 Uz vie izdanja u kratkom vremenu izmeu ostaloga je napisano da je po briljantnosti radnje, po karakterizaciji likova, po izbruenosti jezika, po narativnoj kompoziciji, zasigurno plod dugotrajna razmiljanja i iscrpna rada,11 da je rije o zanimljivu tivu, dobro konstruiranu i isprianu romanu, dokazu pune zrelosti pripovjedakog talenta pisca,12 jednom vienju biblijske teme13 te knjizi koja poziva i zalae se za temeljne ljudske vrijednosti, njenost, blagost, humanost, razumijevanje, ljubav i mir.14

O ivotu i djelovanju Ivana Krstitelja izvor su evanelja. Ime mu, kako je poznato, u hebrejskome dolazi od Gospodin je milostiv, a kao proroku mu je bila namijenjena uloga onoga koji pripravlja put Gospodinu. Naime, kada su Ivanovi roditelji nakon dugo vremena dobili dijete, Duh Sveti im je navijestio da e dijete ii pred Bojim izabranikom (Isusom) i nositi poruku Boje ljubavi. Ivan je zarana otiao od kue i ivio pustinjakim ivotom. U iekivanju dolaska kraljevstva Bojega posebno se okomljivao na grijehe, najvie na Heroda Antipu koji je ostavio enu i oenio se enom svoga brata.

Biblijski tekst Ivana opisuje kao glasnika koji ide pred Gospodinom; on je svjedok svjetlosti i prijatelj Zarunikov15 koji treba pripraviti Mesijin dolazak. Osim to je propovijedao preobraenje, svoje sljedbenike Ivan je pouavao u pravednosti i vjeri u Isusa Krista koji e spasiti svijet. Kao svoga svjedoka Isus je

8 Ivan J. Bokovi, U sjeni predloka, Slobodna Dalmacija, 17. 4. 2001. (Isti, Lica i obrasci, Split, 2001., 300).

9 Mihael Bregant, Judita, Mladina, br. 29/2001.10 Miro Gavran, Ivan Krstitelj, Zagreb, 2002. (Mi smo se koristili VI. izdanjem,

Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.)11 Zvonko Benkovi (Miro Gavran: Krstitelj), Sloboda odabira, Svjetlo rijei,

prosinac 2002.12 Jasen Boko, Salomino pravo na istinu, Slobodna Dalmacija, 17. 12. 2002.13 Goran Buji, Jo jedno vienje biblijske teme, Zadarski list, 15. 10. 2002.14 Marinko Krmpoti, Sud o sadanjosti na temelju prie iz prolosti, Novi list, 19.

11. 2002.15 U uvodu IV. evanelju: Ivan ne bijae svjetlo, nego da svjedoi za Svjetlo, da

svi vjeruju po njemu (Iv 1,7 sl).

81


Ivana nazivao svjetiljkom koja gori i svijetli (Iv 3,27-30) i najveim meu prorocima roenima od ene (Mt 11,11).

2.1. S uporitem u biblijskom tekstu, priu o Ivanu Krstitelju Gavran je smjestio u Galileju i Judeju, u prvo stoljee nae ere. S nakanom da ivot i djelovanje sveca uini knjievno uvjerljivim, ne odstupajui znatnije od biblijskog izvora, izbjegavao je jednoznanu literarizaciju injenica iz Ivanova ivota i onoga to o njemu saznajemo iz glasova njegovih suvremenika. Kako bi osnaio duhovni svjetonazor ovjeka koji se rtvovao da bi propovijedao dolazak Mesije i kraljevstva Bojega, koristio se sloenom narativnom dioptrijom koja sliku o biblijskom proroku i njegovu vremenu posreduje iz tri razliite perspektive. Prva je perspektiva vezana uz Elizeja. Prije nego to je postao svjedokom Ivanova ivota i djela, Elizeju, prvoroencu Abaloma i Rute, namijenjena je bila uloga sveenika koji e sluiti Bogu Jakovljevu, slaviti Kralja naega, blagoslivljati ime Njegovo uvijek i dovijeka (str. 13). Meutim smrt ene i neroena djeteta uzdrmala je njegove ivotne temelje i bila znak da ga je Bog izabrao za sebe. Elizej potom, na Joijin poticaj, odlazi u Kafarnaum, gdje na putu u Jeruzalem slua o propovjedniku koji okuplja veliko mnotvo. Nakon to je posluao njegove rijei, mijenja se i njegova uloga; poinje, vlastitim rijeima, novi ivot ivot svjedoka velikoga Bojega glasnika Ivana Krstitelja (str. 110).

Iz Elizejevih svjedoenja razvojem prie se otkriva da je bio sretan u Ivanovoj blizini, poglavito jer se oko njega svakim danom okupljalo mnotvo ljudi eljnih njegovih rijei. Posebno apostrofira da je Ivan sve glasnije optuivao Heroda zbog njegove izopaenosti. Kako su Ivanove optube bivale sve jae i tee, tako je i Herod sve perfidnije traio naine da ga uutka. alje mu tako glasnika koji mu prenosi vladarovu elju da ga vie javno ne proziva i optuuje. Na glasnikove rijei Ivan uzvraa: Govorio sam i govorit u samo ono to mi Gospod naloi (str. 149).

Gavranova pria, posredovana Elizejevom perspektivom, dalje kazuje da se glas o Ivanu brzo i djelotvorno irio tadanjim svijetom. Tako mu je svakodnevno prilazilo sve vie naroda vjerujui u novi svijet koji e biti bolji od dotadanjega (str. 170). Meu velikim dogaajima Elizej spominje i Ivanovu gromku propovijed na Jordanu kada im se ukazao veliki Mesija, ije e djelovanje, u danima koji dolaze, pratiti uda, izljeenja, znakovi svakom biu razvidni i neporecivi kao Boje djelovanje (str. 180).

82


Iako Elizej priznaje da je i sam ponekad sumnjao u Krista, kod Bileama je to bilo jo izraenije; njemu Isus nije izgledao kao voa. tovie, bio je razoaran Isusovom pojavom, u njemu je vidio umiljenog odrpanca (str. 186) i lanog beskorisnog kralja (str. 186), samozvanog Mesiju, lanog kralja (str. 187) i samozvanog Iskupitelja (str. 188). Isusova pojava nije ga podsjeala na vou koji bi mogao donijeti izbavljenje izraelskome narodu i omoguiti da se ponovno stekne pravo da opet budu ponosni Boji odabranici (str. 192). Elizej ne krije da ga je takav Bileamov odnos prema Kristu posebno smetao, poglavito jer su njegove primjedbe svakim danom bivale sve oporije i ubojitije, a sumnje optuujue. Za Isusova izljeenja tako e rei da isto mogu uraditi najbolji travari koji sebe ne nazivaju prorocima, a posebno e ga u otrovnoj bojovnosti smetati Isusov poziv na dobrotu i pratanje u duhu ljubi blinjega svoga i ljubi neprijatelje svoje. Ne mogavi prihvatiti navedene Isusove misli koje govore o oprostu kao novom poetku i mogunosti stvaranja zajednitva, to e na kraju dovesti i do njihova konana razlaza:

Nikada neu zaboraviti onaj dan kada se, po povratku samozvanog Mesije, u prepirci naoh s njegovim uenikom Natanaelom, koji neumjereno slavljae i hvaljae svog uitelja, dok moj uitelj Ivan Krstitelj ne stade na moju stranu, nego me pred svima odbaci, priklonivi se onom strancu i obmanjivau (str. 230).

Ostavi jedini Ivanov uenik, Elizej pripovijeda da je svoju ulogu doivljavao kao sluenje, poglavito nakon to su Andrija, Filip, Natanael i imun Petar otili s Isusom. Posebno spominje dan kada su u njihovu kolibu nahrupili vojnici, zavezali Ivana, izudarali ih i kao najvee razbojnike bacili u tamnicu. Elizej navodi kako su ih u tamnici posjetili Herod Antipa, ali i Saloma, iz ijeg razgovora na vidjelo izlazi plan koji je smislila za Ivanovo spasenje. Kako Ivan na to ne pristaje, odrubljuju mu glavu, a ona, grenica i pokajnica, ostaje bez predragog prijatelja i brata Ivana Krstitelja.

Na kraju, ostavi sam, Elizej pripovijeda o pustoi koja mu je zaposjela duu. Nakon to ga odvode u Sefor, na Salomin nagovor bjei iz zatvora i odlazi u Judeju, a potom za Isusom u Jeruzalem i nazoi njegovoj osudi, poslije koje svjedoi o dogaajima koji su se zbili, ali i o radosti hvale ivotu koji je ivio kao svjedok njegove slave, slave njegovih miljenika (str. 351).

2.2. Drugo lice prie o Ivanu Krstitelju je ono Bileamovo. Antipodno postavljen Elizeju, sin Joije i Rahabe u priu ulazi potaknut eljom za osvetom poganim Rimljanima koji mu ubie brata Zeraha jer je u trgovini zaposlio rimskoga bjegunca.

83


Bileamova pria kazuje da je taj dogaaj u njegovu duu usadio bijes i mrnju i porodio elju za osvetom (str. 26), pa se poeo zanositi milju za stvaranjem izraelske vojske koja bi bila olienje snage i pravednosti. Drugi razlog njegovu bijesu zacijelo je i spoznaja da mu je prijatelj zaprosio djevojku u koju je potajice bio zaljubljen. Kako se u to vrijeme sve vie govorilo o ovjeku koji upozoravae idovski narod koji zbog grijeha utonu u zlo i ropstvo (str. 126), unato oevoj prijetnji da e ga razbatiniti ako poe za Krstiteljem, razoarani se Bileam pridruuje Ivanovim sljedbenicima vidjevi u njemu ovjeka kojega je spreman nazvati i slijediti kao vou (str. 143), poglavito jer je prokazao i razgolitio Heroda kao najveeg i najpodlijeg slugu rimskog cara (str. 143). S takvim svjetonazorom Bileam nije mogao raunati na Ivanovo razumijevanje i naklonost, pa je u njemu svakim danom rasla ljubomora. To mu spoitava i stari pustinjak, istiui da iz njegovih rijei izbija mrnja i nazire (se) osveta i elja za slavom (str. 167), koju e prijateljeva (Ramova) smrt samo jo vie razbuktati.

Opsjednut mrnjom i eljom za osvetom, Bileam u Isusovoj pojavi nije vidio Mesiju. Njegovo zatrovano srce, rei e pripovjeda oponaajui uznositu biblijsku gestu, u njemu je vidjelo samozvanog Iskupitelja i lanog beskorisnog kralja. U tome Bileam nije bio usamljen pa su i njegove primjedbe bivale ubojitije; ni Isusova uda (izljeenja) nisu mu bila drugo doli posao travara (koji se ne nazivaju prorocima)Takvim odnosom prema Isusu Bileam je meu sljedbenike sijao klicu sumnje, izazivao svae i nesuglasice, to je na kraju dovelo do njihova konanog razlaza.

Nakon to je napustio i Isusa i Ivana i iza sebe ostavio, kako kae, svijet lanih proroka i djetinjih opsjena (str. 232), Bileam je sve intenzivnije razmiljao o svojim postupcima; izjedali su ga nemir i ispraznost. I kada se spremao poi u smrt, ukazala mu se jarebica, koja je bila znak da razmisli to i kako dalje. Odluuje se stoga napisati pismo ocu i zamoliti ga za oprost. Pria kazuje da su mu rijei isprike ocu donijele spokoj (str. 272), a oevo prihvaanje sina razmetnoga preplavilo ga je radou. Ne samo da mu je ivot iznova dobio smisao, nego je nauio uvaavati druge, izbjegavati o/lake ocjene i procjene te voljeti ljude. Istovremeno mu je u svijest poela dolaziti i udovica Hela, za to je zavrijedio i oev blagoslov.

Isusova i Ivanova smrt nisu iznenadile Bileama niti je zbog njih osjeao aljenje. tovie, priznaje da ih je i oekivao te da ne osjeti ni najmanje aljenje zbog njihove nesretne sudbine, jer u svemu to inie bijae neto lano i bogohulno, to umalo na

84


narod navede na pogubna djela, kojima bi bili ugroeni ivoti nas samih i nae djece i potomaka (str. 340).

2.3. Trei lik ivotno isprepleten s Krstiteljem je - Saloma. Za razliku od Salome koju poznavatelji biblijskog interteksta znaju kao preobraenu bludnicu, Gavranova je Saloma kompleksnija i ivotnija i s veim utjecajem na razumijevanje Ivanove sudbine. Naime, osim kao svjedokinja ivota na Herodovu dvoru, ona je i svjedokinja burnih dogaaja koji osvjetljavaju Ivanovu smrt.

Saloma je bila ki Heroda Filipa i Herodijade, koja s dvanaest godina, nakon to joj se majka preudala za Heroda Antipu, odlazi u Rim na Agripin dvor, gdje je pripremaju za kurtizanu. S petnaest godina postaje poeljna rimska ljubavnica. Preokret u njezinu ivotu nastupa u trenutku kada joj se majka preudaje, pa se mora vratiti kui kako bi novoga oca priznala za rimskoga namjesnika. Dolaskom u Tiberijadu rimska se Saloma poinje privikavati na ivot u selu, a do nje dopiru i glasovi o Ivanu Krstitelju koji glasno prosvjeduje protiv Heroda, zbog ega ga Herodijada potie da ga ubije. Kako kazuje Saloma, bojei se idovskoga bijesa, Herod to odbija, dok joj majka sve vie predbacuje da e ih, ako Ivan nastavi tako, Herod odbaciti i potjerati. Stoga je moli da joj pomogne da protjeraju Ivana. Istovremeno je i Magdalena moli da ishodi milost za Jozafata, to Herod odluno odbije, a sve je vie opsjedaju none more, jeze i tjeskobe, pa i sama poinje razmiljati o posjetu Ivanu s nakanom da joj rastumai jezovite snove. Opsjeda ju misao kako zatraiti milost za Ivana kojega Antipa i Herodijada dre najveom prijetnjom, posebno nakon to doznaju za pismo koje je Pilat otposlao u Rim u kojemu govori o Antipi kao loem vladaru. Kao vladar koji je svladao tehnologiju vladarskoga umijea, Antipa alje Salomu Pilatu s poklonom; trai od nje da mu se priblii kao ena i da sazna njegove namjere. Kako na putu mora proi rijeku Jordan, gdje Ivan dri svoje propovijedi i krtenja, govori joj i da i Ivanu prenese njegovu ljutnju. Nakon Ivanove propovijedi Saloma odlazi u Ivanov tabor, gdje joj tumai san i moli ju da se pokaje. Na gozbi kod Pilata Saloma susree davnog rimskog ljubavnika Publija; premda nije posve ravnoduna, odbija njegovu ljubav, a posebno ju potrese vijest o Krstiteljevu uhienju. uvi za Antipin nepromiljeni postupak (str. 247) i podijeljenost idovskih sveenika oko uhienja, Saloma odluuje pomoi Ivanu, uvjerena kako je upravo ona jedina osoba koja mu moe pomoi. I dok Antipi kazuje kako Pilat njegovu odluku naziva nepromiljenom, Ivana istovremeno pokuava nagovoriti da protiv njega povue rije. Iako se to inilo uzaludnim, Saloma otkriva dalje pria ne

85


gubi nadu i podrobno razrauje plan kako spasiti Ivana. Meutim, ni Antipa ne miruje, ve smilja plan kako se rijeiti Ivana, a da krivica ne bude na njemu, nego na Salomi:

Meni je za est dana roendan. Na taj dan okupit e se ovdje brojni uzvanici iz Galileje i Pereje, a doi e i gosti iz Jeruzalema Kada gozba bude na vrhuncu, ja u zamoliti Salomu da u moju ast plee pred svima. Znamo da Saloma prelijepo plee. Kad zavri s plesom, ja u joj polupijanim glasom rei tako da svi uju: Zatrai to god hoe od mene i ja u ti to dati, pa makar zatraila i pola moga kraljevstva. Nato e Herodijada prii tebi, Saloma, i rei tiho, ali dovoljno glasno da se ipak uje: Zatrai glavu Ivana Krstitelja na zlatnome pladnju. Ti e tada pred svima kazati: Traim glavu Ivana Krstitelja na zlatnom pladnju. Na to u se ja poeti vrpoljiti i nekati. Bit e mi ao to moram dati ubiti Krstitelja, ovjeka kojega tuju moji podanici, ali poto sam vladar koji dri do svoje rijei, nema mi druge nego poslati straare da donesu Krstiteljevu glavu. Kada se straari vrate s Krstiteljevom glavom na pladnju, Herodijada e uzeti zlatne igle i pred svima njima probosti Ivanov pogani jezik koji ju je toliko puta olajao. Eto, to je moj plan, neka narod misli da zbog enskoga hira Ivan ostade bez glave, a ne stoga to ga ja doivjeh svojim protivnikom (str. 268-269). Shvativi da je sredstvo pomou kojega e Antipa Ivana poslati u smrt i ostvariti svoj suludi naum, Saloma odlazi k Ivanu u tamnicu, gdje dobiva njegov blagoslov.

Kljuni naglasak Salomine prie, ali i kljuno mjesto knjige na kojem se razrjeuje njezina napetost, svakako je roendan na kojem Antipa izvodi predstavu za javnost kojom eli umiriti svoju savjest, a krivicu za Ivanovu smrt prebaciti na drugoga jer je on, kako kae Saloma, kralj i mora biti iznad (str. 294). Tom zgodom Saloma shvaa da je poraena, a da onaj koji odglumi najvei poraz, bijae najbolji glumac i stvarni pobjednik (str. 294), pa bjei s mjesta dogaaja optereena spoznajom da je svojim plesom skrivila smrt velikoga proroka te da e biti upamena kao bie koje skrivi Krstiteljevu smrt (str. 281).

Pomirena sa spoznajom da je kriva za smrt velikoga proroka, Saloma ostatak ivota provodi u samooptubama, a od promaenosti se brani molitvom i kajanjem. Usto ju mui i misao je li se Elizej uspio spasiti te doi do Sefora, a traak svjetla u njezinoj dui zasvijetli u trenutku kada joj Joram podari svitak koji je Elizeju darovao Ivan, sa eljom da joj ga pokloni. Takvim raspletom Salomina pria, zajedno s Elizejevom i Bileamovom, velikom

86


biblijskom liku daje novo osvjetljenje i otvara ga kompleksnijim interpretacijskim itanjima.

2.4. U prii koja znaajnije ne odstupa od slike koju o Ivanu podastire Biblija, posljednji prorok Staroga zavjeta opisan je kao nadasve poboan ovjek, iskreni je vjernik koji nesebinom rtvom i sluenjem treba pripraviti put dolasku velikog Mesije. Na tom putu ne mogu ga pokolebati spletke ni prijetnje koje mu Herod upuuje; ne plai se smrti, uvjeren da ona nije kraj nego novi poetak i novi smisao.

U Gavranovoj prii svaki od likova/svjedoka opisan je odnosom prema Ivanu i u susretu s njime doivljava svoje preobraenje. Tako Elizej kroz kunje i gubitke najdraih spoznaje pravi smisao ivota, ovjekove rtve i naene sree. Bileam je pak opisan kao buntovnik ijim postupcima upravlja mrnja, koja se prenosi i na samoga Ivana i Isusa, napose u trenutcima kada shvaa da je njegov ivot satkan od drukijih sadraja od onih koje Isus propovijeda. Isusove poruke da treba ljubiti svoga neprijatelja ne nalaze odjek u njegovoj zatrovanoj dui pa na kraju, nakon to se pomiri s ocem, utoite nalazi u trgovini. Gavran je uspio osnaiti dramske koordinate njegova ivota od trenutka kada je krenuo za Ivanom, do trenutka kada je, razoaran njime i Kristom, napustio put sluenja kraljevstvu Bojemu.

U knjievnom smislu, odmakavi se znaajno od biblijskog predloka, Gavran je posebnu pripovjedaku pozornost usmjerio na Salomin lik. Za priu koju je gradio nije ga mogao zadovoljiti samo lik rimske kurtizane i plesaice. Namijenivi joj ulogu svjedokinje posljednjih dana Ivanova ivota, Gavranova Saloma uspijeva proniknuti u tajne vladanja, koje ne bira sredstva ni naine da bi se na vlasti opstalo. Shvaa pritom da istina, pravda, dobrota i druge ljudske vrednote tako malo vrijede u odnosu na elju da se vlada i mo koja iz vladanja proizlazi. Ne iznenauje ju stoga da e i sama biti iskoritena kao sredstvo za postizanje toga cilja, pri emu e morati iskoristiti svoju enskost kako bi doznala to se sprema na Pilatovu dvoru, ali i to sam Ivan smjera. U planu koji Antipa sprema ona vidi vladarsku lukavost i beskrupuloznost koja ne bira sredstva niti pita za rtve. U takvom ozraju Saloma doivljava preobrazbu i katarzu, spoznaje promaenost svoga ivota i smisao nalazi u spoznaji da je upoznala Ivana i svjedoila njegove posljednje dane. S takvom ulogom Saloma uspostavlja dodirnice s Gavranovom Juditom. Kao i Judita, i Saloma mora iskoristiti svoju enskost kako bi doznala to Pilat sprema. Odlazi na njegov dvor i otkriva kako ni on ni idovski sveenici ne

87


odobravaju Antipine postupke. S time upoznavi samoga Antipu, omoguuje mu da razradi strategiju kako se osloboditi Ivana tako da cilj bude postignut, a da on sam ne bude njezin izvritelj. Poput Judite, i Saloma e biti iskoritena za ostvarenje vladarskoga cilja, to e joj na lea staviti teret Ivanove smrti.

I dok u Gavranovoj prii svaki od navedenih likova opisuje Ivanov lik, tako i Ivan svakome od likova omoguuje da doivi osobnu katarzu. Elizej ostaje ustrajan u sluenju dobroti, Saloma se kaje i postaje preobraenica-svjedokinja posljednjih Ivanovih dana, dok Bileam, shvativi da kraljevstvo Boje nije od ovoga svijeta i da Kristova vojska nije pozvana rjeavati ovozemaljske stvari, te da su kunje nain istinskoga zadobivanja smisla, izabire svoj put.

U prii o Ivanu Krstitelju Gavran se znakovito drao biblijskoga sloga; narativnim postupkom karakteristinim za biblijsku naraciju u kojoj su reenice zavretka jednoga poglavlja istovremeno i reenice poetka novoga, Elizejev se pripovjedaki glas javlja 32 puta; Bileam u priu urasta 12 puta, dok Saloma zajedniko vrijeme s Ivanom pripovijeda i svjedoi 22 puta. Pri tome je od biblijskih injenica Gavran odstupao samo na onim mjestima gdje je to narativna vizija zahtijevala. Naime, iako biblijske poruke/istine govore univerzalnim jezikom, biblijska perspektiva nije uvijek bila u stanju dokraja objasniti sve njegove zamisli, pa je i odmak od biblijskih zadatosti bio narativno motiviran. Gavranova je elja bila da sudbinama biblijskih likova progovori o naemu vremenu i njegovim dvojbama, meu kojima je pitanje ovjekove slobode i izbora, drim, najaktualnije. Svjestan naime znaenja opeljudskih vrednota u vremenu kakvo je nae, u kojem je ljudski smisao rtvovan nekim drugim interesima, Gavran u knjizi ne podastire gotova rjeenja, niti su pak njegove poruke obvezujue. tovie, on je pisac koji osvjetljava vrijeme i njegove odnose, ostavljajui likovima, pa tako i svojemu itatelju, da sami izaberu svoj put i smisao. Upravo je zato njegov Krstitelj ljudski determiniran, sveden na ljudsku mjeru, kako s pravom istie Tatarin, a sam roman svojevrsna pria u prii: na implicitnoj razini to je pria o ovjeku koji je navijestio Krista, a na eksplicitnoj () pria o ovjekovu traganju za smislom ivota, o razlici izmeu onoga to se nudi kao javna istina i onoga to se doista zbilo (); roman koji

88


zagovara individualnost i u kojemu se inzistira na slobodi izbora, bez obzira na konzekvencije koje e potom uslijediti.16

3. Poncije Pilat zavrni je dio Gavranove trilogije.17 Opsegom (tri dijela s 18 poglavlja) znaajno manji od Krstitelja, slijedi provjereni Gavranov spisateljski postupak u kojem osobe iz biblijske i kranske prolosti, sa svojim asocijativnim potencijalom, problematiziraju pitanja naega vremena.

Povijesni podatci govore da je Pilat od 26. do 36. godine bio namjesnik cara Tiberija u Judeji, te da je, kako stoji u Novome zavjetu, krivac jer je Isusa Krista osudio na smrt.

Pilata spominju Lukino (Lk 23,2), Matejevo (Mt 27,24) te Ivanovo evanelje (Iv 18,35), a spominje ga i Apostolsko vjerovanje, uglavnom vezano za Isusovu osudu. Komentari evanelja istiu da je proces protiv Krista spadao u nadlenost rimskog namjesnika, poglavito ako se optuba odnosila na pobunu ili politiki prijestup. Kako se Krist, po optubi velikih sveenika, smatrao kraljem idovskim, predstavljao je prijetnju rimskoj upravi, radi ega je ona s njime trebala obraunati, ako je eljela zadrati mir u provinciji. Premda je smatrao da Isus nije kriv, na inzistiranje velikih sveenika i svjetine, Pilat pristaje osuditi Isusa. Pred idovskim tuiteljima on stoga pere ruke govorei da je nevin od ove krvi, poruujui sveenicima, kako veli Matej, da se paze.

3.1. Za razliku od biblijske prie o Ponciju Pilatu, Gavranova je pria zapravo pria o preobrazbi rimskog namjesnika i poklonika mnogobotva u kranina, lukavog vojnika i vladara u ovjeka otvorena ljudskom razumijevanju i toleranciji.

Pria u kojoj je Pilat i glavno lice i pripovjeda istovremeno, govori o tomu kako mu je djetinjstvo odreeno eljom da bude vojnik. Spremajui ga za vojniko zvanje, otac koji mu tek na samrti otkriva tajnu njegova barbarskog podrijetla vodio ga je na gladijatorske igre, a jednom od svojih prijatelja oporuio je da mu bude zatitnikom od spletki u carskoj palai i senatu (str. 26). Od ranih dana nauen gospodariti svojim srcem Pilat optereen nejasnim podrijetlom oevu smrt nije doivio kao gubitak. Ve sa 17 godina odlazi u Germaniju gdje, zbog hrabrosti,

16 Milovan Tatarin, Srea, sluaj ili sudbina (O romanima Klara, Margita ili putovanje u proli ivot, Judita i Krstitelj Mire Gavrana), u: Republika (DHK), 3/2003., 46-58.

17 Miro Gavran, Poncije Pilat, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004. (U naem radu koristili smo se V. izdanjem iz 2009. godine istoga izdavaa.)

89


zavrjeuje nadimak miljenik bogova (str. 34), a spasivi jednom prigodom Tiberija, postaje njegov ovjek od povjerenja.

Znakovita dionica u prii o Pilatovu ivotu svakako je Augustova smrt i dolazak Tiberija na vlast. Nauivi biti lisica i zmija u ljudskoj koi (str. 47), Pilat od Tiberija za zasluge trai da ga imenuje namjesnikom, to ovaj i ini aljui ga u Tiberiju i Cezareju. Jedan od tamonjih pomonika posebno ga upozorava na idovski fanatizam i tovanje jednoga boga; savjetuje ga da pokae uvaavanje njihove vjere te da ne izaziva njihov bijes postavljanjem zlatnih grbova u Jeruzalemu, to on priznaje kasnije na svoju sramotu nije sluao, pa je dolo do pobune. Kako se prosvjednici nisu dali zaplaiti, odluio je krenuti silom; prvi put osjetivi strah od svjetine (str. 56) morao je popustiti, ostavi, kako kae, pokoren i osramoen (str. 57).

U Cezareji su Pilata muili nemir, nezadovoljstvo i razdra-ljivost, posebno nakon to se zaljubio u Leu, ki namjesnika svoje palae. Iako ga i otac i sama Lea svojom priom nastoje odvratiti od toga, Pilat se njome eni, svjestan razlika izmeu rimskih i idovskih obiaja. I kad je nakon mnotva nelagoda pomislio da je sretan, radost obiteljskog ivota pokvarili su Leini sunarodnjaci, nepredvidljivi, svojeglavi idovi (str. 88), napadajui rimske konvoje, ali i svojom opsjednutou Ivanom Krstiteljem koji propovijedae preobraenje i spas. Pilat pripovijeda kako je Antipa dao zatoiti Ivana Krstitelja i odsjei mu glavu, nakon ega se pojavljuje Mesija, za kojega su vjerovali da donosi spas.

elei imati nadzor nad svime to se zbivalo u pokrajini, Pilat odluuje doznati tko su pobunjenici i buntovnici. Odluuje kazniti najstarijeg lana u obitelji, a krivicu prebaciti na Barabu. Stoga sa sobom u Jeruzalem, gdje su svi pripovijedali o velikom Nazareaninu, vodi i Barabu. Tu ga posjeuje i veliki sveenik Kaifa, koji mu kazuje da je Isus jo opasniji obmanitelj od Barabe (str. 101). tovie, misli da bi Isusov dolazak u Jeruzalem mogao izazvati kaos pa moli Pilata da ga uhiti, baci u tamnicu i potom osudi na smrt i pogubi (str. 101). Kada to Pilat odbija, veliki sveenik ga moli da potvrdi odluku Velikog vijea, to mu se uini zanimljivim. Naime, na taj bi nain dobio naklonost puka, a istovremeno bi sveeniki glavari na sebe navukli narodni bijes. Nauivi se spletkama na rimskom dvoru, Pilat priprema zamku: odluuje se pred svjetinu dovesti Isusa. Priznanjem da na njemu ne nalazi nikakve krivice, kaznu odluuje potvrditi tek na njihovo inzistiranje, ime sa sebe pere svaku odgovornost!

90


I dok na suenju Pilat od svjetine trai da mu kae koji je Isusov grijeh, a Kaifa inzistira da bude kanjen smru, dolazi savjetnik Lucije koji mu predaje eninu poruku. Ona ga moli da njegova krv ne padne na njih (str. 108) te da ga oslobodi. Tada pred Pilata dovode Isusa i Barabu, koji od naroda trai da on odlui koga e osloboditi. Primijetivi da sveenici nagovaraju narod da trai Barabino osloboenje, Pilat shvaa da je sam postao rtvom vlastite spletke; na glasno traenje svjetine da ga razapne on pere ruke, govorei: Nevin sam od krvi ovoga pravednika, nakon ega im predaje Isusa da ga razapnu.

Nakon Isusove smrti Pilat priznaje da mu je ivot krenuo krivim smjerom; jeza se uvukla pod kou, oduzela mir i zamutila razum (str. 112), a poeo se udaljavati i od ene. Kako je Isusovih sljedbenika svakim danom bivalo sve vie, u emu je Rim vidio veliku opasnost, trailo se da ih se iskorijeni, to je i uinila vojska obuena u idovske haljine, kojom prigodom je stradala i sama Lea. Postupivi kao vladar, Pilat je tako skrivio smrt najdragocjenijeg bia:

Oaj i beznae obujmi me od same pomisli da je vie nema, da bijae muki ubijena, i to po mojoj naredbi. U trenutku mi bljesnu da je ljubim kao u prvim danima nae ljubavi i da se udaljismo jedno od drugoga od svoje volje. O, kako se urui cio moj svijet, zbog svoje gluposti izgubih najdragocjenije bie, jedinu osobu koja je mojemu jadnom postojanju davala svrhovitost i ljepotu (str. 118).

Poslije Leine smrti Pilat je na sve oko sebe postao ravnoduan; sivilo i bezvoljnost oznaili su njegove posljednje godine (str. 124), a izgubljenost je bila veom nakon to je na vlast u Rimu doao Kaligula. Ionako teku svakodnevicu dodatno su uznemiravali komarni snovi u kojima mu se Lea ukazivala. Odluio je stoga povratiti se u Judeju i posjetiti njezin grob. Od njezine majke tamo saznaje da mu je ostavila oprotajno pismo u kojem ga moli da posjeti Isusov grob i zatrai oprotenje. Pilat priznaje da su mu Leine rijei povratile nadu; moli njezinu majku da ga odvede na Isusov grob i tako ispuni njezinu elju. Na Leinu grobu mu se ukazuje Isus; nakon zatraena oprosta Pilat osjeti elju za Isusovim uenjem pa odlazi u Galileju, preobraen i uvren u spoznaji da se nikada ne bi vratio u svijet koji zauvijek ostavljam (str. 147), da je pravi ivot ispunjen vjerom i uzajamnom ljubavi.

3.2. Gavranova motivacija bila je izraziti dramu ovjeka i njegovu preobrazbu od rimskog namjesnika i mnogoboca do preobraenog kranina, od lukavog vojnika koji vlada spletkama

91


do ovjeka otvorena razumijevanju i toleranciji. Da bi to posredovao, Gavran se morao osloboditi tereta biblijske prie i zakoraiti u prostore imaginacije, pa njegov Pilat nije samo simbol ovjeka koji je osudio Isusa Krista. Naime, njegov je Pilat ovjek odreen svojim vremenom i okolnostima koje su u njemu vladale. Kao vojnik, pripravan je izvriti zadae koje pred njega carstvo i zapovjednici postavljaju, ne birajui pri tome sredstva i naine; kao vladar on dolaskom u Judeju eli vladati vrstom rukom. Nauivi istovremeno biti i lisica i zmija u ljudskoj koi, koristi tajne spletke vladarskoga umijea da se to vie odri na vlasti. Ta dimenzija njegova lika posebno do izraaja dolazi prilikom obrauna sa idovima, ali i prilikom suenja Isusu Kristu. Naime, budui da su svojim ponaanjem i vjerom bili prijetnja rimskoj vlasti, Pilat strahom nastoji odrati mir u pokrajini. Njemu su idovi nepredvidljivi i svojeglavi, ne da ih se zastraiti ni uutkati, pa pristaje da se u svojim odlukama savjetuje s vrhovnim sveenicima. S druge pak strane, u suenju Isusu Pilat oituje vladarsku lukavost. Svojim uenjem, naime, Isus je predstavljao prijetnju rimskoj vlasti. Pilat ga, pridravajui se vladarskog umijea, mora osuditi. Meutim shvaa da to nije dobar potez pa posee za lukavstvom; odluku preputa vrhovnim sveenicima. Priznajui da Isus nije kriv, za njegovu smrt on odluku prebacuje na vrhovne sveenike pa pere ruke od odgovornosti, ime istovremeno priznaje i osobni poraz.

Za razliku od Pilata vojnika i vladara, Pilat ovjek doivljava najvie promjena. Dolaskom u Judeju i upoznavanjem sa ivotom idovskoga puka i on postaje drukiji. Besprijekorni izvritelj vladarskih odluka postaje blai i tolerantniji, skloniji je uvaavanju drugoga i drukijega. U toj preobrazbi posebno znaenje ima Pilatovo upoznavanje s Leom i njezinom vjerom. Iako s obiljem oiljaka na dui, k tome i vjerom neprispodobivom rimskome mnogobotvu, ona mu otkriva prave dimenzije vjere. Njezin bog, kako primijeti Cvitan,18 otkriva mu se kao ljubav, kao razumijevanje i uvaavanje; on ga otvara za mnoge nesluene ljepote koje ljudi jedni drugima donose u ivot.19 To e biti razlogom zato e se, nekoliko godina kasnije, odluiti pokajati i preobratiti te napustiti dotadanji nain ivota i prihvatiti Krista kao svoje svjetlo; postati sljedbenik onoga kojega je osudio na smrt! Dojueranji nenaoruani zabavlja

18 Grozdana Cvitan, Kompromis od sudbine (Miro Gavran: Poncije Pilat), Vjesnik, 29. 12. 2004.

19 Nikolina Mesi, ovjek koji je oprao ruke ipak je ovjek, Glas Koncila, 2. 2. 2008., 22.

92


(str. 98) i prevarant, lani prorok i opasni obmanitelj postaje njegov voa i jedini Bog.

Ovakav rasplet Gavranu je, drim, bio potreban kako bi progovorio o snazi vjere, dobrote i preobraenja. Pri tome se odrekao mnotva elemenata koje pria u svojem razvoju trai (opisa, karakterizacija, digresija), usmjerivi pripovjedaki naglasak na Pilatovu unutarnju dramu, kanei njegovom religijskom preobrazbom pokazati snagu vjere i dobrote u ovjekovu ivotu, odnosno pokazati kako navedene vrednote i danas mogu ponuditi odgovor na kompleksnost ivljenja.20 Takvim postupkom Gavran je Pilata otrgao od stereotipa osobe koja je osudila Isusa i uinio ga ljudskim biem sa svim njegovim dvojbama i pogrekama, to porukama knjige, uostalom kao i cijeloj biblijskoj trilogiji, priskrbljuje posebnu teinu. Naime, od itatelja traei da se odredi, govor knjige oslobodio je dogmatizma jer bi u protivnome umanjio uvjerljivost knjievne poruke. Izbjegavajui iskljuivost, irom je otvorio vrata dijalogu o pitanjima koja nam se esto ine neupitnima, premda u drukijoj perspektivi i drukijemu osvjetljenju dobivaju i drukije konotacije.

4. U europskoj civilizaciji Biblija je kanonska knjiga sa snagom orijentira koji usmjerava ovjekove (moralne) postupke,21 ali i sintagmatski, paradigmatski i znaenjski poligon preko kojega je mogue dimenzionirati vlastitu sliku svijeta.22 Kao dominantni intertekst europske kulture i civilizacije, ona obiljem simbola, slika, parabola, prispodoba i egzempla, alegorija i usporedbi, anegdota i legendi, tualjki i psalama, himni i poema, kletvi i opomena, besjeda i meditacija, tualjki i vienja, zapovjedi i prorotava i slino, te teinom u njima sadranih iskustava, nudi smjernice ovjekovu ponaanju i djelovanju. Gavrana meutim ne zanima moralistina i didaktina strana biblijskih objava. On je ponajprije pisac koji inzistira na knjievnosti svoje prie. S kompleksima svojih sadraja biblijska tradicija njemu je, kako

20 Mladen Urem, Poncije Pilat - evolucija prema novim horizontima. Pogovor u knjizi Poncije Pilat (V. izdanje), Mozaik knjiga, Zagreb, 2009., 149.

21 Usp. zbornik radova Biblija - knjiga Mediterana par excellence, Knjievni krug, Split, 2010. (uredio Marijan Vugdelija); takoer: Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb, 1969.; Rjenik simbola (J. Chevalier, A. Gheerbrant), NZMH, Zagreb, 1983.; Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kranstva (ur. Anelko Badurina), Kranska sadanjost, Zagreb, 1990.

22 Usp. Ivica Matievi, Biblija i hrvatska knjievna avangarda, u: zbornik radova Biblija - knjiga Mediterana par excellence, Knjievni krug, Split, 2010., 585.

93


istie Ferretter, aktivni proces reinterpretacije navoda (dogmi/istina) iz prolosti u svjetlu sadanjih tema i procesa,23 a likovi iz biblijske i kranske prolosti, preneseni u nae vrijeme, nain preispitivanja nekih od njegovih dvojbi. Zato Gavranovi junaci (i) nisu samo likovi i simboli europske kulture ve punokrvni ljudi s dilemama bliskima naima. ivotno i egzistencijalno uvjerljivi, izlaze izvan kanonskog, biblijskog horizonta i urastaju u nae vrijeme. Judita tako ne eli biti heroina ijim e djelom i ivotom netko manipulirati; Holoferno pak ne eli biti samo sredstvo ostvarenja Nabukodonosorova plana. Umjesto toga i jedan i drugi lik izabiru ljubav i svjesno pristaju na rtvu koju ona za ostvarenje predmnijeva. Iako je u Krstitelju prorok Ivan naslovni junak, istinska (knjievna) junakinja je Saloma. U Gavranovoj knjievnosti ona nije definirana iskljuivo enskim arima i ivotom bludnice. U prii u kojoj joj je namijenjena uloga svjedokinje Krstiteljevih posljednjih dana, ona poput Judite shvaa da je iskoritena za Antipin suludi naum. Kada to prozre, odlazi Krstitelju, pokaje se i doivljava katarzu. Takva Saloma je Gavranu bila potrebna kako bi upozorio na snagu vjere koja iskupljuje sve zablude i grene postupke te da se svatko, spoznavi grijeh i za nj se iskreno kajui, moe obratiti na put istinske vjere, da nitko nije dokraja obiljeen zlim i izgubljen.

Ni Gavranov Pilat nije onakav kakvim ga podastire biblijski stereotip. Premda zapamen kao ovjek koji je osudio Isusa Krista, i on doivljava duhovnu preobrazbu; upoznavi ljubav postaje drukiji, otvoren razumijevanju drugoga i drukijega. U trenutcima kada svojom odlukom skrivi smrt najdraega bia, shvaa nitavost svake moi i prihvaa Isusov nauk kao smisao ivota. Da bi izrazio dubinu i teinu njegove preobrazbe Gavran se nije mogao drati biblijskog okvira, morao ga je znaajno dograditi. Stereotip o Isusovu sucu zato je funkcionalno proirio motivima duevnih kriza i nemira, ravnodunou spram svake elje za vladanjem, Leinim ukazanjima u komarnim snovima i sve naglaenijom eljom da pohodi njezin grob. I kada je teret na njegovoj dui i svijesti postao nepodnoljiv, Gavranov Pilat pohodi Lein grob, dodatno ohrabren porukom koju mu je ostavila. U Gavranovoj prii oporuka je sredinje mjesto knjige; ona je klju razumijevanja Pilatova (pre)obraenja, ali i mjesto na kojemu

23 Luke Ferretter, Towards a Christian Literary Theory, Palgrave Macmillan, London, 2003.

94


dramske koordinate njegove svijesti i sudbine dobivaju pravo osvjetljenje:

() otii na grob onoga kojega razapee po tvojoj naredbi. Pred njegovim grobom, pokaj se za ono to mu uini, pokaj se za svako zlo koje si u svojemu ivotu poinio i zatrai oprotaj. I on e ti oprostiti. Jer on oprata svima koji se pokaju i koji u njega zatrae oprotenje. Povjeruje li u ove rijei, povjeruje li u to da je gospodin Bog na Gospodin jedini, povjeruje li da je Isus njegov Sin, pokaje li se za svoje grijehe, bit e spaen. Nai e svoj mir. I jednoga dana ti i ja, nakon svih patnji i lutanja, ponovo emo biti sjedinjeni u ljubavi () (str. 132).

Za razliku od biblijskih likova ili simbola, Gavranovi su likovi vie odreeni svojim (ljudskim) istinama i svojim pravom na izbor i odluke. Biblijski intertekst njih nije ograniio u ljudskim postupcima. Zato i jesu kompleksniji od svojeg uzorka ili govora simbola, koji su samo jedna njihova dimenzija. Njihovo tematiziranje zato i nije drugo do nain govora o naem vremenu, pa stoga, kako sam Gavran kae, svako vrijeme treba ispoetka ispripovijedati biblijske prie jer su poticajne za oslikavanje nae suvremenosti.24

Kao knjievnost religijske i biblijske tematike Gavranova knjiga potie na preispitivanje otpornosti nekih biblijskih istina u svjetlu odnosa koji vladaju u dananjem svijetu. Istovremeno otvara i pitanje fenomena religioznosti u (naoj) suvremenoj knjievnosti u ijoj slojevitoj slici nisu rijetka djela u kojima se zagonetka ovjeka (stvorena po Bojoj slici) zrcali u zagonetci knjievnosti kao istinskom prostoru ovjekove kreativnosti. I dok pojedini autori prihvaaju vjerske istine i teme sukladno svojem vjerskom doivljaju, velik je broj i onih djela u kojima se to dovodi u pitanje.25 Za razliku od starijih razdoblja, u kojima su religijske teme prisutnije, u naem vremenu one su rijetke pa se moe govoriti da je na djelu posvemanji relativizam. U takvom ozraju Gavranova trilogija dobiva nova znaenja. Naime, ona uvjerava da kranske/ biblijske teme u uvjerljivoj knjievnoj slici ne moraju biti balast ni puka propaganda. tovie, da ne gube na svojoj rjeitosti, ni u smislu poticaja i poruka, ni u smislu knjievnih kvaliteta. Zato Gavranove knjige nije mogue itati iskljuivo kao autorsko osporavanje i propitivanje vrstoe i otpornosti

24 Tajna uspjeha Mire Gavrana, u: Vijenac, br. 390, 12. 2. 2009.25 Usp. Drago imunda, Religiozna povjerenja i sumnje, MH Split, Split, 1999.

Isti, Bog u djelima hrvatskih pisaca, MH, Zagreb, 2004.

95


biblijskog predloka. tovie, imaginacija je biblijski predloak obogatila iskustvima nunima za tematiziranje upitanosti naega svijeta. Naalost, drimo da je svojim znaenjskim potencijalom teret biblijskog predloka bio preteak Gavranovoj pripovjedakoj imaginaciji, a likovi i njihove sudbine kompleksnije i zahtjevnije no to ih je on svojom priom artikulirao. To nipoto ne znai da je trilogija liena zanimljivosti i itateljske privlanosti. Kao jedna od moguih (knjievnih) interpretacija biblijskih likova i tema, u Gavranovu pripovjedakom okviru ona obiljem slika i asocijacija potie i poziva na dijalog i razumijevanje, dobrotu, iskrenost i toleranciju, ljubav i ljudsko uvaavanje, slobodu izbora i snagu oprosta. Na vrednote kojih je u naemu svijetu sve manje i koje su se umnogome zagubile u njegovoj drutvenoj praksi. A upravo u tome, miljenja smo, treba traiti i dio razloga nesvakidanjeg odjeka i recepcije Gavranove biblijske trilogije.

MIRO GAVRANS BIBLIcAL TRILOGy

Summary

As a canon book of the European culture and civilization the Bible has enriched the world literature by numerous symbols, images, figures, parables, comparisons, traditions and legends. Biblical themes are frequent motif in Croatian literature too, in the past as well as today. The work lays stress on the Biblical Trilogy of Miro Gavran (Judith, the Baptizer, Pontius Pilate) in which some actual issues of our time are re-examined through the Biblical symbols and figures, but, at the same time, reflects the profoundness and intensity of the authors search for a better and just world.

Key words: The Bible, Biblical figures and symbols, Biblical perspective, literature, questioning, re-examining.

biblijska trilogija mire gavrana

Documents