•

BOŽANSKA FILOZOFIJA, ETIKA I TEOLOGIJA

Srila Saccidananda Bhaktivinoda Thakura

BHAGAVATA

BHAGAVATABOŽANSKA FILOZOFIJA,

ETIKA I TEOLOGIJA

Srila Saccidananda Bhaktivinoda Thakura

Naslov originala: Bhagavata

(Srila Bhaktivinoda Thakura)

iz 1869. godine

Prijevod: Gaura Hari

Lektura: Ragini

Prijelom: Léla

ožujak 2014.

“O, iskusni i misaoni ljudi, kušajte Srimad Bhagavatam, zreo plod vedskog drveta želja. Potekao je s usana Srila Sukadeva Gosvamija i tako postao još ukusniji, iako su u njegovom nektarskom soku već svi uživali, uključujući samospoznate duše.” (SB 1.1.3)

1. Volimo čitati knjigu koju nikada nismo čitali. Nestrpljivi smo saznati nešto novo, ali, nažalost, tada naša znatiželja biva zadovoljena. Takav način čitanja i saznavanja prevladava kod većine čitatelja i saznavatelja, koji sebe mogu smatrati učenim i velikim osobama ili koje društvo njima sličnih ljudi, može smatrati učenim i velikim. U stvari, većina ljudi se pouzdaje u činjenice i izjave drugih osoba. Ali, to nije učenje, to nije proučavanje. Učenik treba čitati sa željom da stvara, a ne da besciljno ponavlja sadržaj. Učenici, poput satelita, trebaju odašiljati svjetlo koje prime od tvorca djela te paziti da ne zarobe činjenice i misli, kao što suci donose presude i šalju osuđenike u zatvor, pazeći da donesu dobru odluku.

Spisateljeva misao se mora razvijati, mora napredovati do čitatelja, tako da se čitatelj poželi promijeniti ili nadograđivati. Najbolji kritičar je onaj koji može pokazati daljnji razvitak stare misli, ali onaj koji jednostavno pobija staru misao je neprijatelj napretka i, u konačnici, neprijatelj prirode.

Počni iznova, kreni ispočetka. Tako govori kritičar koji misli da stari odgovori ne zadovoljavaju nova pitanja. Stari pisac biva pokopan, jer, kažu, njegovo vrijeme je prošlo. To su površni zaključci i ne donose boljitak. Napredak i razvitak su dio prirodnih zakona i, svakako, treba biti promjena i ispravaka, koji su dio tih istih zakona prirode. Ali, napredak znači krenuti dalje, popeti se više. Ako bi sada slijedili našeg glupog kritičara, mi bi se trebali vratiti na početak i započeti novu utrku, a kada bi se našli na pola puta, naš kritičar bi rekao da trebamo krenuti ispočetka, jer je došlo do nekih promjena na putu. Na taj način, naš glupi kritičar nam neće dozvoliti da iskusimo cijeli put i otkrijemo neke nove činjenice koje nas vode do napretka, razvitka i saznanja.

Stoga, površni kritičar i besciljni čitatelj su dva velika neprijatelja napretka. Moramo ih otjerati! Pravi kritičar će nas savjetovati da sačuvamo ono što smo već postigli i stekli, te da nastavimo našu utrku s one točke na kojoj se vatra našeg napretka zaustavila. On nas neće savjetovati da se vratimo na početak, jer zna da će to biti besciljan gubitak našeg vremena i naših napora. On će prilagoditi utrku nama, pokazujući nam s koje točke se trebamo nastaviti razvijati. To je odlika pravog učitelja, to je odlika vrijednog učenika. Učenik će čitati starog spisatelja i pronaći će pravu poziciju razvitka misli. Neće reći da treba spaliti knjigu jer sadrži misli koje su nekorisne ili nepotrebne.

Misli su sredstva kojima dolazimo do cilja. Čitatelj koji odbaci lošu misao ne zna da loš put može donijeti poboljšanje i pretvoriti se tako u dobar put. Jedna misao je put koji vodi do druge. Tako će čitatelj spoznati da misao koja prevladava danas, biva sredstvo prema novom sutrašnjem cilju. Misli, na taj način, postaju beskrajan niz sredstava i ciljeva koji se izmjenjuju te postaju kamen temeljac u razvitku čovječanstva.

Veliki prosvjetitelji će uvijek naglasiti da nisu došli uništiti stare zakone, nego ih, konačno, ispuniti. Valmiki, Vyasa, Platon, Isus, Muhamed, Konfucije i Chaitanya Mahaprabhu su istakli tu činjenicu, bilo riječima, bilo djelima.

Bhagavata, poput svih vjerskih ili filozofskih djela i radova velikih ljudi, je patila od neprimjerenog tumačenja glupih čitatelja i površnih kritičara. Danas je tom djelu učinjena velika šteta, čak i veća od one nanesene u prošlosti. Brilijantni umovi predstavljali su kroz povijest ovo veliko djelo, promičući istinu i filozofske vrjednote, ali predrasude, koje su stvorili nemarni čitatelji, su spriječile ovo veliko djelo da procvjeta u svoj svojoj punini.

Čak i veliki čovjek, Raja Rama Mohan Roy, koji je osnovao sektu brahmoista, nije smatrao važnim proučavati Srimad Bhagavatam, taj dragulj vedske književnosti. On je krenuo od Vedante, prihvativši Shankaracharyine komentare, koji ne priznaju Boga

u Njegovom Vrhovnom Obliku Svevišnje Božanske Osobe, ali je bio nezadovoljan tim komentarima, pa je krenuo istraživati kršćanstvo prilagođeno indijskoj kulturi. Ram Mohan Roy je bio sposoban čovjek. Nije bio zadovoljan teorijom iluzije ili mayavada filozofije koju je proklamirao Shankaracharya. On je volio prirodu, možemo čak reći da je bio istinski zaljubljenik u istu, te je vidio da on ne može biti jednak s Bogom, koji je svu tu prirodu stvorio. Tada je pobjegao, brže bolje, od opasne filozofije impersonalizma, te je došao do Kurana. Ni tada nije bio zadovoljan. Zatim je krenuo proučavati prelijepe opise iz života Isusa Krista, prvo na engleskom, a zatim na izvornom grčkom, uzimajući utočište slavnog prosvjetitelja.

Ali, Ram Mohan Roy je bio i domoljub. Želio je promijeniti svoju zemlju, na isti način kao što je promijenio i sebe. Znao je da istina ne pripada samo jednom čovjeku ili samo jednom narodu, ili samo jednoj rasi. Istina pripada Bogu. Čovjek, bio on na polovima ili ekvatoru, ima pravo na nasljedstvo svoga Vrhovnog Oca. Na taj način je on smatrao da poruka Isusa Krista pripada i njemu i njegovim sunarodnjacima. Tako je on osnovao sektu brahmoista, neovisnu od religioznog nasljeđa njegove zemlje, opisanog u Srimad Bhagavatamu, ili predivnom Bhagavatamu. Njegova plemenita djela su ga neosporno svrstala među istaknute ljude u povijesti, ali kada je govorio o istini, on je mogao otići korak dalje, do točke na kojoj je zadnji reformator u Indiji stao.

Misao Ram Mohan Roya, koja je nedvojbeno bila moćna, nije pronašla svoj put do Srimad Bhagavatama, nego je, nažalost, skrenula na drugi kolosijek, i na taj način je propuštena prigoda da se Bhagavatam vrati u indijske domove, kao najhitniji sveti spis koji je ova zemlja dala. Ne sumnjamo da će razvitak vremena ispraviti tu pogrešku, te da će taj slijepi kolosijek nestati pod utjecajem glavne linije razvitka. Mi očekujemo da će te napore uložiti sljedbenici Ram Mohan Roya.

Bhagavata je patila od površnih kritika, kako Indijaca, tako i stranaca. To djelo je bilo oštećeno i osporavano od mnogih naših mladih sunarodnjaka, te se njemu pristupalo s predrasudama, neprimjereno, te se površno tretirala njegova filozofska okosnica, i tako je knjizi nanesena neprocjenjiva šteta. Ponajviše to dugujemo našem školskom sustavu i neprimjerenom načinu na koji se u njemu prezentira ovo veliko djelo.

Uglavnom su Bhagavatu tumačili ljudi ograničenih misli i inteligencije, ali predrasude koje su oni usadili u glave mladih učenika teško se kasnije mogu izbrisati, osim ako učenik ne krene proučavati uzvišena djela Vaishnavizma. Mi smo svjedoci te činjenice.

Dok smo bili na koledžu i dok smo čitali djela zapadnih filozofa, te dok smo izmjenjivali razmišljanja na tu temu, uistinu, nismo imali razvijen ukus za poruku Bhagavatama. To veliko djelo izgledalo nam je poput skupa glupih i primitivnih ideja, te smo odbijali

čuti bilo kakve dokaze o njegovoj vjerodostojnosti i prosvjetljujućoj poruci. Radovi Chaninga, Parkera, Emersona ili Newmana su imala mnogo veću vrijednost za nas, negoli vaishnavska djela. Pohlepno smo upijali razne biblijske komentare, te Tattva Bodhin Sabhu, koja sadrži suštinu Upanishada i Vedante.

Svo to vrijeme nismo ni pomišljali čitati vaishnavska djela. Ali, kada smo ostarjeli, te kada se naš vjerski osjećaj polako razvijao, počeli smo se moliti i vjerovati u Isusa Krista. Slučajno smo, u to vrijeme, naletjeli na zapise o Velikom Chaitanyi Mahaprabhuu, te smo počeli shvaćati transcendentalni genij Gospodina iz Nadije.

Tada smo se susreli sa ne bas najboljim komentarima Bhagavatama, koji su dolazili od vedantista iz Benaresa. Nakon toga smo se trudili pročitati slavne komentare na sanskritu, koje je napisao učenik Gospodina Chaitanye.

Ta objašnjenja o Bhagavatamu su nas u potpunosti obuzela jer su bila puna devocijske draži te smo, ponukani novom spoznajom, krenuli pročitati to veliko djelo, Srimad Bhagavatam, u potpunosti. To je bilo teško za one koji se nisu susretali s filozofskim djelima i mislima, ali predivni komentari Sridhara Swamija su nam pomagali da se probijemo do dubina tog velikog djela. Konačno smo dobili pravu sliku o vaishnavskim učenjima i njihovoj dubokoj poruci mira i dobre volje za cijelo čovječanstvo.

Dobro smo se pomučili dok se nismo oslobodili naših predrasuda i gordosti. Koliko možemo shvatiti, neprijatelj Vaishnavizma neće naći ljepotu u Bhagavatamu, ali pravi kritičar će biti dobronamjerni sudac, oslobođen predrasuda i sektaškog duha.

Osoba koja u srcu slijedi Muhameda, zasigurno će pronaći dijelove u Novom Zavjetu, koje će smatrati nevjerodostojnima. Zadrti kršćanin će također proglasiti Muhameda jednim ambicioznim reformatorom, te omalovažiti njegovo poslanje. Razlog tome je jednostavan. Obojica su bili trenirani razmišljati na način koji im ne daje mogućnost da budu objektivni i dobronamjerni suci. Misli imaju mnoge putove i putokaze. Osoba koja je proučavala impersonalne radove vedantista iz Benaresa neće pronaći vjerodostojnost u Vaishnavizmu.

Isto tako, Vaishnava, čiji je jedini posao prositi od vrata do vrata, neće pronaći vjerodostojnost u kršćanstvu. To je stoga što Vaishnava ne razmišlja o kršćanstvu kao što to čini kršćanski vjernik. Najvjerojatnije obojica njeguju iste osjećaje prema Bogu, ali neće se prestati svađati jer su došli do uobičajene slijepe ulice, gdje nisu mogli zaobići različite načine razvitka misli, nego su se radije prepustili dobro poznatom sektaškom duhu u kojem se snalaze i osjećaju sigurno.

Kada se misao počinje razvijati tom slijepom ulicom, te kada se njeguje različitost, umjesto polaznih osjećaja,

za koje smo utvrdili da su gotovo identitični, onda dolazi do kulture misli koja udaljava ljude sve dalje od njihovog životnog cilja, ljubavi prema Bogu.

Filozofija i teologija su poput visokih kula koje se ističu na dvorcu, ili poput velike planine koja iskače svojom grandioznošću, jer zahtijevaju pažljivo proučavanje i pozorno istraživanje. Mislioci i spekulatori zaključuju na temelju zdravog razuma i svjesnosti, ali oni rade razne postavke koje su ponekad proturječne. Ti zaključci se razlikuju ovisno o mjestu i vremenu u kojem su napisani ili izloženi, te ovisno o socijalnoj i filozofskoj svijesti društva.

Platon je napisao filozofske postavke na Zapadu, dok je Vyasa to učinio na Istoku. Konfucije je to napravio na udaljenijem Istoku, a Spinoza, Kant i Goethe na udaljenijem Zapadu.

Te postavke su učinjene u raznim vremenima i u različitim okruženjima, ali njihov zaključak je gotovo uvijek bio isti, jer su svi bili vođeni istim ciljem. Svi su lovili Veliki Duh, Vrhovnu Dušu Univerzuma. Svi oni su dobili vrlo mali, ali jasan uvid u tu materiju. Njihove riječi su bile drugačije, ali njihovi zaključci su se podudarali. Trudili su se pronaći Apsolutnu religiju i njihovi napori su okrunjeni uspjehom, jer Bog daje svojoj djeci ono što žele. Potrebno je imati dobronamjerno, velikodušno, čisto i sveto srce da bi osjetio ljepotu njihovih komentara.

Sektaštvo, taj veliki neprijatelj Istine, će uvijek spriječiti nastojanja tragatelja koji se trudi spoznati Istinu u religijskim djelima njegovog naroda, te će smatrati da Istina jedino počiva u njegovim starim religijskim djelima i nigdje drugdje. Veliki filozof iz Benaresa neće smatrati privlačnom ideju o univerzalnom bratstvu i neće gledati Boga kao Vrhovnu Osobu, već će smatrati da vrhunac spoznaje leži u Brahmanu te će uvredljivo izjednačiti živa bića s Bogom.

Neki drugi filozof neće moći pronaći ljepotu u kršćanskoj vjeri, jer će ga njegova uvjetovanost sprječavati, mada on sebe smatra slobodoumnim. Način na koji je Isus propovijedao bezuzročnu božansku ljubav prema Gospodinu bit će neprihvatljiv za filozofa, koji će to smatrati sentimentalizmom, osim ako se ne odluči proučavati djela velikog Isusa Krista, jer tada će mu se vidici u potpunosti proširiti.

Na sličan način kršćani trebaju proučavati djela Vedante da bi shvatili misao vodilju koja pokreće ljude koji slijede ta učenja. Zaključak je da kritičar mora biti dobro upoznat s razvitkom ljudske misli u raznim podnebljima i religijama, te on treba biti dobrohotna, plamenita i časna duša. Europljanin koji dođe u Indiju može zapitati što je Bhagavatam. Njegov prijatelj će mu reći da je to knjiga koju čitaju u Orissi prije odlaska na počinak. On će nadodati da je to primitivna i neinteligentna knjiga koju proučavaju ljudi koji svoje čelo ukrašavaju

sandalovom zemljom te nose čudne drvene lančiće oko vrata i mole se na čudnim brojanicama.

Drugi prijatelj, koji putuje s njima, će odmah ispraviti prvoga, te će reći da je Bhagavatam djelo na sanskritu, na koje polažu pravo ljudi koji se nazivaju Goswamiji. Oni su zasebna sekta koja daje mantre te inicira ljude u svoja učenja. On će zaključiti da su oni poput pape iz Vatikana, koji ljudima u Bengalu opraštaju grijehe, nakon što ih ovi primjereno nagrade. Treći prijatelj će iznijeti svoje mišljenje itd. Mladi Bengalac, koji je treniran u engleskim školama, i koji ne zna mnogo o vremenu prije muslimanskih osvajanja Indije, će reći da je Bhagavata knjiga, koja govori o Krishninom životu, koji je bio ambiciozan i nemoralan čovjek, jer je to sve što je mogao saznati od svoje bake prije negoli je krenuo u školu. Stoga predivni Bhagavatam ostaje zaključan za veliku većinu pučanstva. Ali Istina je vječna i niti na trenutak nije ranjena neznanjem.

Sama Bhagavata govori o tome u prvom pjevanju, prvom poglavlju, stih broj tri: O, iskusni i misaoni ljudi, kušajte Srimad Bhagavatam, zreo plod vedskog drveta želja. Potekao je s usana Srila Sukadeva Goswamija i tako postao još ukusniji, iako su u njegovom nektarskom soku već svi uživali, uključujući samospoznate duše. Zatim, Garuda Purana kazuje: Bhagavatam je spjevan u 18 000 stihova. On sadrži najbolje dijelove Vedante i Veda. Tko god je okusio njegov nektar neće više voljeti niti jednu religioznu knjigu kao što voli Bhagavatam. Svaki

inteligentni čitatelj će ponoviti taj stih, Bhagavatam je, tek izvanjski, knjiga koja je nastala u Indiji.

Kad osoba uđe u njegovu transcendentalnu poruku i okusi čari duhovnog svijeta, zaboravit će sva izvanjska mjerila i svrstavanja. Istinski sljedbenik Bhagavate je duhovna osoba koja je prerezala prolazne vezanosti za materijalno postojanje te polako ulazi, ili je ušla, u vječno prebivalište Svevišnjeg Gospodina. To veliko djelo počiva na dubokom nadahnuću i ponekad teško shvatljivoj strukturi koja se može činiti neprolaznom za običnog čitatelja. Stoga, mi smo zamoljeni proučavati koristeći komentare Sridhara Swamija, te Božanskog Chaitanye i Njegovih sljedbenika.

Veliki propovjednik iz Nadije, koji je bio proslavljen iz usta njegovih nadarenih sljedbenika, nam govori da je Bhagavatam sazdan na četiti stiha koja je Vyasa čuo od Narade, najučenijeg živog bića.

On nam govori da je Brahma, prvostvoreno biće, dugo vremena bio sam u praznom i crnom ništavilu ne mogavši shvatiti što mu je činiti, ali kada se okrenuo svojoj duhovnoj prirodi, iznutra je čuo glas, koji mu je rekao sljedeće riječi: Svevišnja Božanska Osoba reče - “Znanje o Meni, koje je opisano u spisima, je vrlo povjerljivo, te se treba shvatiti kroz službu posvećene predanosti. Sve ono, što trebaš na tom putu, će ti biti obznanjeno. Možeš to oprezno prihvatiti. Ti si prvostvoreno biće, te ti neće biti lako prihvatiti Moje

naputke, stoga ti dajem slobodnu volju da prihvatiš ili odbaciš ono što ću ti reći o Mojem obliku, o Mojem prebivalištu i o Mojim djelatnostima. Brahma, to sam Ja, Svevišnji Gospodin, Koji je postojao prije stvaranja. Tada nije bilo materijalne prirode, koja je uzrok ove kreacije. To što ti vidiš sada, sam također Ja, Svevišnja Božanska Osoba, i nakon uništenja ću ostati samo Ja, ta ista Svevišnja Božanska Osoba. O, Brahma, ako vidiš išta vrijedno i znakovito, a da nije u odnosu sa Mnom, nije stvarno. To je Moja iluzorna energija, ona je odsjaj koji se nazire u mraku.” Vrlo je teško ukratko objasniti prethodne stihove. Treba pročitati cijeli Bhagavatam da bi se dobio odgovor.

Kada je veliki Vyasa završio četiri Vede, te napisao 108 Upanishada, kojima je nadodao 18 Purana, potom napisavši Vedantu i veliku Mahabharatu, bio je vrlo nezadovoljan, jer je osjećao da nije dovoljno jasno izložio Istinu. Bio je tužan i nemiran poput Goetheovog Fausta.

Vyasadeva je tada utonuo u meditaciju, te je započeo razgovor s Istinom na posve drugačiji način, tražeći Njezin razvitak. Zaključio je da svi prijašnji radovi zahtijevaju da se ogole i da se iz njih izvuče čista, neuprljana bit suštine, ta veličanstvena Istina.

Na taj način, Srila Vyasadeva nam je pokazao kako treba razvijati svoju misao, stalno napredujući na putu Istine. Tako je nastao Srimad Bhagavatam, koji je zreo

plod svog vedskog znanja, te njegov prirodni sažetak i bitak. S tom činjenicom čovjek može krenuti proučavati ovo veliko djelo.

Ono će nam razotkriti tri velike istine koje čine Apsolutnu religiju za sve ljude. Naš Nadia propovjednik, čije naputke trebamo slijediti, ih zove: Sambandha, Abhideya i Prayojana; odnos između Stvoritelja i stvorenih, dužnosti koje čovjek ima prema Bogu, te konačno savršenstvo života. U te tri riječi je sažet cijeli ocean ljudskog znanja, koji se, do današnjih dana, pokazao savršenim prikazom čovjekovog razvitka misli. To su osnovne poante religije uopće, te Bhagavatama, kojeg je naučavao Gospodin Chaitanya. Njegova objašnjena su utemeljena na te tri suštinske poante čovjekovog postojanja u ovom materijalnom svijetu.

U svih svojih dvanaest pjevanja Bhagavatam nas uči da je Bog samo jedan. On je Samodostatan i Sveprožimajuć, te nije podložan promjenama. Vrijeme i prostor koji stvaraju uvjete stvorenim bićima su isto tako Njegova Svevišnja duhovna priroda, koja je apsolutna i ni sa čim uvjetovana. Ziva bića mogu potpasti pod utjecaj vremena i prostora, te na taj način postaju dio materijalnog svijeta, kojim upravlja Gospodinova iluzorna energija, Maya. Njeno djelovanje ne možemo tako lako shvatiti, ali Bog nam objašnjava da najviše što možemo shvatiti, u našoj uvjetovanoj situaciji, je princip koji počiva na duhovnim temeljima.

Hiroviti i brzopleti kritičar će odmah poskočiti i reći da je to još jedna igra koju vjernici pokušavaju odigrati. Ali, budite strpljivi! U Božjem umu je pohranjeno sve o našem vječnom odnosu s Njim, jer ako ne bi bilo tako Bog bi izgubio Svoj smisao Sveprožimajućeg. Dužnost Gospodinove iluzorne energije jest da nas prikaže kao one koji upravljaju materijalnim svijetom, dok je Sveprožimajući Bog negdje daleko ili uopće ne postoji. To je istina koju Maya mora slijediti u ovom materijalnom svijetu, to je njena služba.

Ona će djelovati između Boga i nas, sve dok mi ne postanemo duhovni; sve dok ne postanemo sposobni osloboditi se njenih okova, jer čak i u ovom materijalnom tijelu mi možemo spoznati našu vječnu duhovnu prirodu. Ali, Maya ne predstavlja samo laž, opsjenu ili obmanu, već i predstavlja dio vječne istine. Stvoreni svijet nije Maya, ali je u mogućnosti biti ili ne biti pod njenim utjecajem, ovisno o kutu gledanja promatrača i njegovoj svjesnosti. U svakom slučaju teorija je idealna, ali ako se krivo predstavi postaje smiješna. Materijalisti se smiju i kazuju da tijelo, voda, zrak i zemlja ne mogu biti samo ideje, te odlažu knjigu, rugajući se. To je stoga što su pročitali impersonalni komentar Vedante i nisu mogli shvatiti dublji smisao međuodnosa.

Nije dovoljno negirati i govoriti da su sva živa bića Bog, jer pravi idealist vjeruje da sve što vidi oko sebe jest Bog, u smislu da je sve prožeto Njegovom energijom i suštinom, ali ne smije misliti da Bog nema Svoj oblik i

osobine, koje su različite od živih bića, ali kvalitativno iste, kao što i ocean i kap iz oceana imaju ista svojstva, ali su kvantitativno različiti.

Bhagavatam nas uči da sve što mi vidimo jest istina, ali je materijalni svijet prolazan i iluzoran. Prethodna, takozvana idealna teorija nam je govorila da je kreacija lažna, ali nam Bhagavatam kazuje da je priroda istinita, ali ne poput Boga i vječnosti, već je podložna stvaranju i uništenju. Zar je loše razmišljati da je ova kreacija istinita i da su tjelesni odnosi u ovom svijetu duhovne prirode?

Ne radi se samo o promjeni imena, već i o promjeni gledišta u odnosu na našu prirodu. Naša priroda je vječna i duhovna, ali pod utjecajem Maye postaje gruba i materijalna. Čovjek u svom duhovnom razvitku pokušava prevladati tu nametnutu ideju, te uspostaviti svoj vječni odnos sa Svevišnjim Gospodinom. Tako čineći, on se polako oslobađa okova materijalnog postojanja i ispunjava smisao ljudskog oblika života. Čovjek koji je dostigao oslobođenje će otvoreno reći svome bratu da ako želi vidjeti Boga neka pogleda njega, a ako Ga želi spoznati, neka ga slijedi.

Bhagavatam nas poučava našem vječnom odnosu sa Svevišnjom Božanskom Osobom, te mi objeručke trebamo prihvatiti ponuđeno nam znanje. Uzvišena istina je točka u kojoj se materijalist i idealist trebaju susresti, poput braće u istoj školi, i to je točka kojoj

sve filozofije teže. Taj termin je poznat kao sambandha jnana ili, drugim riječima, znanje o našem odnosu sa Svevišnjim Gospodinom. Sada trebamo pokušati objasniti drugi princip, princip naše dužnosti, koji se zove abhideya jnana. Osoba treba započeti službu posvećene predanosti. Postoji tri načina kako osoba može obožavati Stvoritelja. Svi teolozi se slažu da je Bog samo jedan, ali se ne slažu u imenovanju tog Boga, jer svatko od njih razvija drugi način obožavanja i naziva Boga drugačijim imenima. Neki Ga zovu brahman, neki paramatma, a neki bhagavan. Oni koji obožavaju Boga kao neograničenog te poštuju Njegov neosobni vid kao savršenstvo spoznaje, zovu ga brahman. Ti ljudi se nazivaju jnaniji ili oni koji se bave teorijskim znanjem, ne idući u dubinu.

Oni koji obožavaju Boga kao naddušu u srcima svih živih bića, te se na taj način povezuju s Njim, nazivaju Ga paramatma. To su mistični yogiji, koji vide savršenstvo u meditaciji na naddušu u svome srcu. Oni koji obožavaju Boga svim srcem i dušom, tijelom i snagom, zovu Ga bhagavan. Taj uzvišeni princip je bhakti. Knjiga koja nam savjetuje obožavati Gospodina kao bhagavana zove se bhagavatam. Stoga je bhagavatam knjiga za sve teiste svijeta. Ako obožavamao Boga duhovnom posvećenošću, našim srcima, umovima, tijelima i snagom, mi smo bhagavate, te provodimo život u transcendendentalnom zanosu, kojim se ne mogu podičiti niti obožavatelji brahmana, niti obožavatelji paramatme.

Superiornost bhagavatama leži u činjenici da On objedinjuje sve vrste obožavanja, savršeno ih uklapajući u razne ljudske prirode i ćudi, te stoga dobiva naziv bhakti, jer svatko pronalazi svoj jedinstveni odnos sa Gospodinom, ispunjen obostranom ljubavlju. Ta riječ, bhakti, nema odgovarajući prijevod, niti na engleskom, niti na hrvatskom jeziku. Pobožnost, posvećenost, predanost i duhovna ljubav, sve to zajedno, te naš jedinstven osobni odnos sa Gospodinom čine bhakti. Bhagavatam nam kazuje da trebamo obožavati Gospodina na taj način, jer je to najuzvišeniji princip ljudskog života.

Ovaj kratki opis i objašnjenje ne mogu u potpunosti dočarati tu ljepotu bhakti puta, koji svaki štovatelj osobno prolazi, sve do stupnja najviše ljubavi prema Bogu. Cjelokupno objašnjene bi zauzimalo puno prostora i knjiga, a ovo djelo ima sasvim drugačije usmjerenje. Dovoljno je reći da proces bhakti prolazi kroz pet stupnjeva razvitka do svoje najčišće stepenice, ljubavi prema Bogu. Tada također prolazi kroz određene stupnjeve, sve do spoznavanja našeg vječnog ljubavnog odnosa sa Gospodinom i vječnog postojanja u duhovnom svijetu.

Bhagavatam nam objašnjava taj put duše do krajnjeg cilja života, od uvjetovanosti i vezanosti za grubu materiju, do spoznavanja Osobnog, Vječnog, Nezavisnog i Svemoćnog Gospodina Krishne. U Njemu ne postoji

ništa materijalno niti to postoji u našem vječnom odnosu s Njim. Sve je u potpunosti duhovno.

Zbog jasne predodžbe i duhovne slike, objašnjavajući filozofiju, moramo se koristiti materijalnim primjerima da bi objasnili duhovne ideje. Bhagavatam vjeruje da je materijalna priroda dio Božje kreacije, stoga se i u njoj nalazi dio vječnosti i nema razloga ne koristiti takve primjere. Ova materijalna tvorevina je samo odraz duhovnog svijeta, ali pošto smo od djetinjstva naučeni na nju, teško nam je suočiti se s tim i prihvatiti tu tvrdnju.

Primjeri su stoga neophodni. Priroda, kakva jest oko nas, mora nam objasniti Duh, ili nećemo biti u mogućnosti spoznati Istinu, te će naš napredak na putu samospoznaje biti onemogućen. Cjelokupna intelektualna i etička filozofija je objašnjena pomoću primjera iz prirode. Emerson lijepo objašnjava kako su riječi iz etičke filozofije izvorno došle iz imena za materijalne stvari koje vidimo oko nas. Riječi srce, glava, duh, misao, hrabrost i odvažnost su izvorno bile imena za stvari u materijalnom svijetu.

Sve duhovne ideje su jednostavno slike iz materijalnog svijeta, jer materija je rječnik duha, te su materijalne slike samo sjenke duhovnih, koje naše materijalističke oči prenose do naših duhovnih saznanja. Gospodin je u svojoj dobroti postavio nepogrješivu sponu između stvarnosti i sjenke, da bi nam obznanio vječnu Istinu

koja čeka na nas. Sat objašnjava vrijeme, abeceda upućuje na nepregledne mogućnosti i znanje, prelijepa, skladna pjesma nam ukazuje na vječnu harmoniju, na sklad duhovnog svijeta.

Jučer, danas i sutra, materijalne slike nam pomažu dočarati nepreglednost duhovnog svijeta i ideju vječnosti, znanja i blaženog sklada. Na tome razumnom temelju Srila Vyasadeva je sagradio objašnjenja materijalnog svijeta, koja nadahnjuju našu duhovnu prirodu i potiču Istinu da se razvija u nama. Nije nam želja ići u detalje, jer ova knjiga ima drugačiju zadaću.

Imamo također i praktični odlomak u drugom pjevanju Bhagavatama. Svi načini, kako čovjek može izvježbati sebe do konačnog cilja života - ljubavi prema Bogu, su objašnjeni, do u detalje. Prvo nam je savjetovano da postanemo zahvalni sluge Svevišnjeg Gospodina. Rečeno nam je da je naša priroda podložna utjecaju triju vezujućih sila ili odlika materijalnog postojanja, koje se nazivaju gune: sattva, rajas, tamas, vrlina, strast i neznanje. Vrlina je čista i dobra, koliko to može biti; strast nije ni dobra niti loša, a neznanje je loše. Naše sklonosti su proizvod utjecaja triju odlika materijalne prirode, te nam je dužnost uvježbati se i utemeljiti u guni ili odlici vrline, koja nam je odskočna daska za transcendentalnu čistu vrlinu, u kojoj jedino možemo čisto voljeti Gospodina i spoznati svoj odnos s Njim. To nije nimalo jednostavno, dapače teško je i zahtjevno.

Za početak trebamo sve svoje djelatnosti zaštititi od utjecaja gune neznanja, kultivirajući prvo gunu strasti. Kada se čovjek pokrene u guni strasti, treba polako razvijati gunu vrline, koja je najmoćnija i najprirodnija pozicija za ljudsko biće. Požuda, lijenost, pokvarenost i sklonost opijatima pripadaju guni neznanja. Razvitak te zle gune ćemo spriječiti ulaskom u zakoniti brak i korisnim radom. Nećemo zadavati probleme drugim živim bićima, te ćemo odbaciti opijate bilo koje vrste.

Zatim ćemo razviti gunu strasti, koja je samo stepenica između, te je naša dužnost što prije je usmjeriti na gunu vrline, jer, u suprotnom, postoji opasnost ponovnog pada do gune neznanja. Guna vrline je dobra i moćna, te je naša odskočna daska do transcendencije. Bračna ljubav, koja je bila kultivirana, prerasta u svetu i duhovnu ljubav, ljubav između duše i duše. Koristan rad će se preobraziti u ljubav prema poslu kojeg obavljamo, a ne u gađenje koje smo, ponekad prečesto, prije osjećali na našim radnim mjestima.

Suzdržavanje od zlog djelovanja, koje je bilo negacija, ćemo pretvoriti u pozitivan rad za dobrobit čovječanstva i svih živih bića. Tada ćemo sagledati živa bića u istom svjetlu kao što gledamo sebe. Preobrazit ćemo našu sebičnost, te pomagati ljudima oko nas. Ljubav, milodar, dobra djela i posvećenost Bogu će biti naš jedini cilj. Tada postajemo Božji sluge, slušajući njegove želje i motreći Njegova očekivanja. To je početak, tako postajemo bhakte, ali tu ne smijemo stati. Trebamo

i dalje razvijati našu duhovnu prirodu. To sve gore objašnjeno pokriva termin abidheya, ili uspostavljanje odnosa sa Svevišnjim Gospodinom. Sada smo objasnili dvije od tri točke na kojima je utemeljena naša religija, ili drugim riječima kako ju je objasnio naš spasitelj iz Nadije, Gospodin Chaitanya.

Sada je vrijeme objasniti treću točku - prayojana ili savršenstvo, naš konačni cilj, ljubav prema Bogu. Što je cilj našeg duhovnog razvitka, naših molitvi, naše posvećenosti i našeg odnosa s Gospodinom? Srimad Bhagavatam nam kazuje da naš cilj nisu užitak ili patnja, već neprestani napredak u duhovnom blaženstvu, vječnom znanju i skladu.

Uobičajene knjige Hindu religije objašnjavaju raj i pakao, temeljeći se, na svima nama dobro znanim principima, uz bitnu poantu da oni isključivo počivaju na gunama strasti i neznanja. Osim raja i pakla ima još mnogo drugih mjesta. Postoji 84 vrste pakla, a neka su gora od Miltonovih opisa u Izgubljenom raju. Ta objašnjena su, zasigurno, poetična i imaju za cilj spriječiti običnog čovjeka da počini grijehe, jer neki ljudi nisu spremni shvatiti dublja objašnjenja. Bhagavatam je oslobođen takvih tema. U njemu je istaknuta isključivo suština.

Mi se susrećemo u nekim poglavljima sa opisima rajskih i paklenih planeta, ali nam je rečeno da ih ne prihvaćamo zdravo za gotovo, već kao upozorenje ljudima u neznanju i onim pokvarenim i zlim osobama.

Bhagavatam nam kazuje da nas čeka nagrada ili kazna za djela koja smo počinili i koja činimo. Sve ostalo, osim ove duhovne činjenice, su objašnjenja koja su posuđena iz ostalih djela, da bi se sačuvao dio tradicije starih zapisa u novom ruhu. Kada bi sve teološke knjige koje su nastale prije Bhagavatama bile uništene poput Aleksandrijske biblioteke, a Bhagavatam bi jedini preživio, lišen svih ostalih informacija iz prethodnih spisa, jedino što bi preostalo bi bila ateistička filozofija. Stoga je Bhagavatam oblikovan kao djelo velike religijske vrijednosti, ali istovremeno i kao djelo u kojem je objašnjena povijest i filozofija svijeta i svemira. Bhagavatam, na drugu stranu, ne dopušta svome sljedbeniku i čitatelju tražiti bilo što od Boga, osim odnosa vječne ljubavi.

Kraljevstvo na Zemlji, ljepote rajskih vrtova i vladanje nad materijalnom prirodom nikada nisu predmet molitvi Vaishnava bhakta. Vaishnava ponizno moli: ”Oče, Gospodaru, Bože, Prijatelju i Supruže moje duše! Sveti se Ime Tvoje! Ne obraćam Ti se zbog nečega što si mi već udijelio. Griješio sam, sad se kajem i stoga Te molim za oprost. Neka Tvoja svetost dotakne moju dušu i oslobodi ju uvjetovanosti. Neka moja duša bude predana Tvojoj službi u nepomućenoj ljubavi. Ti si moj Gospodin i neka moja duša bude prepuštena Tvojoj volji. Oslovio sam Te kao svog Gospodara i neka moja duša bude odana Tvojoj službi. Rekao sam Ti, Prijatelju, te stoga ne želim osjećati strah, nego nesputanost u odnosu

prema Tebi, jer jedino tako mogu razviti ljubav. Nazvao sam Te suprugom zato da moja duhovna priroda bude zauvijek povezana s Tobom te da nikada ne osjetim zamor i nevoljkost služeći Te s ljubavlju. Oče, podaj mi dovoljno snage da Ti pristupim kao suprugu i da budem prožet vječnom ljubavlju. Želim mir cijelom svijetu!”

Tako se moli Bhagavata koji slijedi Bhagavatam. U sedmom pjevanju knjige, onaj koji bude čitao naići ce na molitve Prahlada Maharaja, koji se moli Gospodinu u pokornom i poniznom stavu, ne tražeći išta zauzvrat. Ta molitva nam pokazuje što je cilj života Vaishnave. Ne očekuje da će postati kralj nakon svoje smrti niti strahuje od pakla ili bilo čega drugog.

Njegova ideja oslobođenja nije nalik budističkom ništavilu. Vaishnava je najponiznije živo biće koje je lišeno svekolikih ambicija u materijalnom svijetu. On želi služiti Gospodina u duhovnom odnosu nakon napuštanja ovog materijalnog tijela na isti način kako Ga je služio i ovdje. On zna da je duhovna duša i njegov najviši cilj je božanska ljubav. Može postojati filozofska sumnja.

Kako individualna duša može imati različito postojanje od Univerzalne duše nakon napuštanja materijalnog tijela? Vaishnava to ne može odgovoriti, niti bilo koji čovjek na Zemlji to može učiniti. Vaishnava ponizno objašnjava da on osjeća Istinu, ali je ne može objasniti.

Bhagavatam potvrđuje da duše Vaishnava, po napuštanju ovog materijalnog tijela, neće više postojati u ovom poimanju vremena i prostora, već u duhovnom vječnom kraljevstvu, gdje je ljubav život, koji je preplavljen neopisivim zanosom. Kada raspravljamo o Božanstvima, dvije fatalne pogreške se mogu pojaviti, te nas mogu vratiti natrag u neznanje.

Prva pogreška je ideja da je Bog istovremeno materijalan i duhovan, te je stoga iznad svih postavki. To je možda plemenita, ali i beskorisna ideja. Ako je Bog iznad svih postavki i bez ikakovih simpatija, kako je onda moguća ova kreacija? Kako je moguć ovaj Univerzum koji je pun svekolikih prebivališta i svjetova, u kojem prepoznajemo razne oblike postojanja i razne stupnjeve razvitka živih bića, razne vrijednosti i vrjednovanja? Čovjek, žena, zvijer, drveće, privlačnost, životinjska privlačnost, struja, krajolici, voda i vatra. Ako bi bila istinita tvrdnja da je Bog istovremeno materijalan i duhovan, onda bi impersonalistička filozofija bila apsolutna.

Druga pogreška je postavka da je Bog sve ono što mu pridjenemo ili pripišemo. Inteligencija, istina, vrlina i moć, sve je to Bog, kažu neki. To je također nebulozna ideja. Napuštena prebivališta nikada ne mogu predstavljati osobu. To je još jasnije na primjeru suprotstavljenih strana kao što su Pravda i Milost, te Potpunost i Stvaralačka Moć.

Istina, kako je objašnjena u Bhagavatamu kazuje, da iako postavke mogu biti naizgled različite one su ujedinjene u duhovnoj Osobi, gdje uživaju potpuno razumijevanje i sklad. To je svakako iznad naše moći poimanja, jer mi smo ograničeni, a Bog je neograničen. Naše ideje i misli su uvjetovane prostorom i vremenom, ali Bog je iznad toga. To je tračak Istine te se prema njemu trebamo odnositi kao prema samoj Istini. Emerson je rekao da je vrlo često tračak Istine bolji od organiziranog sustava i on je u pravu. Bhagavatam stoga poznaje Osobno, Neograničeno, Aktivno, Sveto, Uzvišeno, Svemoćno, Sveprožimajuće, Pravedno i Milostivo Duhovno Božanstvo, bez takmaca, koji stvara i održava sve u Univerzumu. Vrhovni cilj Vaishnave je služiti Neograničenu Osobu u duhu posvećene predanosti i božanske ljubavi.

To su osnovna načela religije, koja se zove Bhagavata. Mudri Vyasa je pokušao najbolje što je mogao objasniti te principe, koristeći primjere iz materijalnog svijeta da pojasni duhovnu stvarnost.

Površni kritičari omalovažavaju rad tog velikog filozofa. Oni su ponekad išli tako daleko da su ga proglasili učiteljem koji podučava materijalističku ljubav i požudu, skrivajući se iza haljine isposnika. Kritičar prvo treba pozorno proučiti Bhagavatu i uvježbati svoj um čitajući najuzvišeniju filozofiju koju je čovječanstvo dalo. Tada može tvrditi da je pokušao proniknuti u drevnu teološku školu iz Badarikasrama, koja postoji 4 000 godina.

Um površnog kritičara će se zasigurno promijeniti. Ako samo shvati jednu poantu iz Bhagavatama bit će mu jasno da ta uzvišena filozofija teizma ne bi mogla promicati svjetovnu ljubav i požudu. To je nemoguće, dragi kritičaru! Vyasa ne bi mogao naučavati običnog čovjeka da postavi mjesto za obožavanje i da se okruži ženama. Osjetilno uživanje je kao češanje po mjestu koje svrbi i svakim dodirom stvara sve veću neugodu i iritaciju kože. Čovjekova glavna dužnost i obveza u životu jest ljubav prema Bogu i to nas naučava Srila Vyasadeva u Srimad Bhagavatamu.

Ako prihvatiš ove moje savjete, dragi kritičaru, već za tri mjeseca ćeš se pokajati i početi obožavati Svevišnjeg Gospodina u duhu Bhagavate. Da, ti nam plemenito ukazuješ da takve filozofske usporedbe stvaraju probleme ljudima u neznanju. Ti plemenito ističeš nemoralne radnje takozvanih bhakta, koji izvanjski slave Gospodina, a ustvari su najobičniji osjetilni uživatelji i varalice. Također nas plemenito upozoravaš da Vyasadeva, ako nije dovoljno čisto objasnio filozofiju, može povesti na tisuće ljude u propast. Ali, dragi kritičaru prouči povijest svijeta! Hoćeš li moći pronaći filozofa kojeg su, u potpunosti, svi prihvaćali i razumjeli?

Moderna religija nije ništa drugo doli strah od Boga, a ne duhovna ljubav koju su isticali Platon, Vyasa, Isus, Muhamed i Chaitanya. Možemo mi predstaviti Apsolutnu religiju kroz uzvišene metafore ili

jednostavan govor, možemo napisati tomove knjiga ili održavati govore, ali ljudi u neznanju nikada neće biti privučeni time i uporno će odbacivati svaki dobar savjet. Uistinu je vrlo jednostavno reći da Apsolutna religija djeluje gotovo intuitivno i da joj nije potreban nikakav popratni mehanizam. Nije potrebno biti vrlo učen da bi shvatio istinsku religiju. Možda je svjetovnim etičarima, filozofima i teolozima potrebno prikupljati razna znanja, ali s točke najvišeg stupnja vjere uzvišenoj duši nije potrebno proučavati mnoge tomove da bi shvatila Bhagavatu.

Definitivno je potrebno proći kroz određen trening i upoznati se s osnovama religije, kao što i matematičar prvo mora upoznati osnove da bi krenuo proučavati dalje. Dobra je i ispravna ona Istina koju mogu shvatiti svi slojevi društva.

Ako kažeš običnom čovjeku da je Bog neograničeno inteligentan i svemoćan u svojoj duhovnoj prirodi, on će drugačije shvatiti ono što si mu rekao, nego što ti to shvaćaš. Sve uzvišene Istine zahtjevaju određeno obrazovanje, iako su u svome temelju krajnje intuitivne. Najčišća je ona religija koja ti pruža najčišću predožbu Boga, i ta Apsolutna religija daje čovjeku potpuni uvid u čovjekovu duhovnu prirodu. Kako je onda moguće ljudima u neznanju ikada dostići samospoznaju? Kada se misao probudi, čovjek se izvlači iz neznanja i tada je sposoban prihvatiti Apsolutnu religiju.

To je Istina! Bog nam je to omogućio, Svojom bezuzročnom dobrotom i samilošću. Čovjek se treba potruditi i raditi, jer sjedenje i ljenčarenje neće ništa dobra donijeti. Što je veći trud, to je veća nagrada! Oni, koji ne razmišljaju, moraju se zadovoljiti vjerovanjima, prije no što se probude i progledaju te opaze Božju ljubav. Prosvjetitelji, zbog svoje univerzalne ljubavi za sva živa bića, svjesno na sebe preuzimaju teret i trude se probuditi uvjetovane duše, te ih potaknuti na razmišljanje. Iako će se oni poslije nastaviti opijati, ta duhovna poruka koju su primili, kad-tad će pronaći put do njihova srca.

Ali, mi vidimo da se zlo i podmićivanje nastavljaju u društvu. Zar ćemo zbog toga optužiti spasitelja iz Jeruzalema i spasitelja iz Nadije? Mi želimo pomoći i ispraviti nepravde, a ne kritizirati, želimo dati ljudima najvišu Istinu i znanje, a ne se prepuštati očaju i sjediti prekriženih ruku. Dva vrlo važna načela označavaju Bhagavatu: sloboda i razvitak duše kroz vječnost. Bhagavata nas uči da Bog podaruje Istinu, i tako ju je dao Vyasi, a podarit će je i nama, ako ćemo mi tu Istinu, odista, žarko željeti. Istina je vječna i nepresušna. Duši se obznanjuje Istina kada ona žudi za njom, kada vapi da osjeti njezin dodir.

Duše velikih učenjaka iz prošlosti, koje sada žive duhovnim životom vječnosti, pomažu nam i daju odgovore našem znatiželjnom i probuđenom duhu, te nam pomažu u duhovnom razvitku. Napredak, u

Bhagavatamu, se objašnjava kao buđenje duše i put do božanske svjesnosti, te oslobađanje od okova iluzorne energije. To je put od ograničenog do neograničenog. Napredni Vaishnava je zapisao: “Taj zreo plod vedskog drveta je misaona postavka, i mijenja se ovisno o našem razvitku. O pobožni ljudi, kušajte što više možete taj slatki nektar i odbacite sve ono što vam stoji na putu, poput pčele koja uzima med iz cvijeta, odbacujući ono nepotrebno.

Bhagavata je, uistinu, teško shvatljivo djelo. Kada se ne služi raznim primjerima i oslikavanjima, možemo se izgubiti u njenoj teško shvatljivoj sanskritskoj pjesničkoj strukturi. Filozofska djela moraju biti takva. Stoga su potrebni komentari i zapisi da nam pomognu u proučavanju. Najbolji komentator je Sridhara Swami, a istinski interpretator je naš veliki spasitelj iz Nadije, Gospodin Chaitanya.

Neka Bog blagoslovi duše naših plemenitih vodiča. Te velike duše nisu poput kometa koji dođu te nestanu čim njihovo poslanje završi. Oni su poput Sunaca, koji sjaje i daju svjetlo generacijama koje dolaze, nadahnjujući ih. Ti komentari, vođeni svjetlošću, će pronaći put do istinskih tragatelja i podariti im ljepotu i smiraj uma. Vyasa, koji je živio prije 5000 godina, još je znan kao jedan od najvećih umova svih vremena, i njegovo ime odzvanja u ušima svih teologa svijeta. Još uvijek svi znaju za Badarikasram, gdje je Vyasadeva poučavao ljude najuzvišenijoj religiji i filozofiji slobode.

Kako moćno ime - Badarikasram! Hodočasnici nam govore da je tamo tlo hladno. Kako je Vyasadeva mogao sročiti tako savršenu filozofiju na tako hladnom mjestu. Ne samo da je Srila Vyasadeva svojim učenjima ugrijao zemlju nego je proširio zrake svjetlosti sve do mora. Kao veliki Napoleon u političkom svijetu, Srila Vyasadeva je porazio stare filozofske postavke, svojim moćnim transcendentalnim objašnjenjima. To je prava moć! Ateisti, impersionalisti, jainisti i budisti bježe u strahu pred duhovnim osjećajem koji nosi u sebi Bhagavata filozof. Vojsku ateista čine nesposobni ljudi, okovani iluzornom energijom Gospodina. Oni su nalik Luciferovoj vojsci, ali čisti duhovni vojnici Srila Vyasadeva, koje je poslao njihov Vječni Otac, neprimjetno unose pomutnju u njima, svojom svetošću i posvećenošću, te uništavaju grješne i zle postavke njihove nazovi filozofije.

Onaj, koji slijedi Svevišnju Božansku Osobu, te radi za Njegovo zadovoljstvo, vidi sve što treba vidjeti u stvorenom svijetu, jer mu Bog sve potrebno obznanjuje. Osoba koja tako osjeća Boga u srcu, vrlo lako pobjeđuje grješne misli i postavke. Bog također djeluje kroz svoje predstavnike, agente, a jedan od njih je i Srila Vyasadeva, inkarnacija Gospodinove moći. Sve velike duše, koje imaju moć širiti Božje poslanje, se nazivaju saktyavesha avatari ili opunomoćene inkarnacije Gospodina. Srimad Bhagavatam kazuje: “O, brahmane, Bog je izvor sve dobrote. Inkarnacije, koje su tako

opunomoćene Božjom dobrotom, su bezbrojne. Kao što mnogo mlazova vode dolazi iz nepresušne fontane, tako i te opunomoćene inkarnacije emaniraju iz Svevišnjeg Gospodina te zrače Njegovom dobrotom u svim vremenima.”

Bhagavata nam stoga dozvoljava nazivati Vyasu i Naradu, saktyavesha avatarima. Na sličan način, u duhu ove poruke, svi veliki prosvjetitelji i učitelji, koji su živjeli u svijetu, te širili poslanje mira i dobre volje, mogu se nazvati opunomoćene inkarnacije. Vaishnava je spreman štovati sve velikane, bez obzira na njihovo podrijetlo ili zemlju rođenja. Pogledajte samo kako je univerzalna ta religija i ta poruka Bhagavate. Nije namijenjena određenoj grupi hindusa, već je ona dar cijelom napaćenom svijetu. Ukratko, Vaishnavizam je Apsolutna Ljubav, koja spaja ljude sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Neka mir zavlada svijetom te neka ljudi budu nadahnuti čistoćom poruke Srimad Bhagavatama koja će preplaviti Univerzum, jer će se sve više pojavljivati duhovni junaci, koji će biti opunomoćeni propovijedati Apsolutnu Ljubav.

2.

Kao što smo prije naglasili, a sada ćemo to elaborirati, Bhagavata se može podijeliti na tri vrlo važna dijela:

1. Sambandha ili naš vječni odnos sa Gospodinom. 2. Abhideya ili kako djelovati da razvijemo odnos sa Gospodinom. 3. Prayojana ili cilj naše djelatnosti, čista ljubav prema Gospodinu. 4. Aforizmi Upanishada, koji čine najznačajnije učenje Vedske literature, su objašnjeni u Vedanta sutri, na temeljima gore navedenih principa.

U svojoj Sad sandarbhi, Srila Jiva Goswami je na isti način primijenio ta tri čimbenika, komentirajući Srimad Bhagavatam, koji se smatra jedinim vjerodostojnim komentarom Vedanta sutre. Prva od šest sandarbhi, Tattva sandarbha, nam nudi objašnjenje transcendentalnog znanja i raspravlja o smislu, definiciji i cilju Vedanta sutre, koja se naziva i Brahma sutra. Tattva sandarbha predstavlja ključ za ostalih pet sandarbhi, koje su nam omogućile proučavanje religije, na krajnje znanstven i filozofski način.

Transcendentalno Evanđelje

Sri Krishna, Apsolutna Istina, je Svevišnja Božanska Osoba. On se razlikuje od Svoje energije, shakti. Sri Krishna je Vrhovni Gospodin. Njegove tri energije su Vrhovne energije. Nazivaju se antaranga, tatastha i bahiranga.

Antaranga je unutarnja energija, koja nam pokazuje našu pravu vječnu prirodu i vječnu prirodu Gospodina Krishne. Također je nazivamo svarupa shakti. Tatastha je granična energija, a doslovce znači, ono što dijeli vodu od zemlje. To je međuenergija i ne odnosi se direktno na Svevišnjeg Gospodina i Njegovo prebivalište. Manifestira se između unutarnje i izvanjske energije. Bahiranga je izvanjska energija Svevišnjeg Gospodina. Sto više osoba razvija duhovno znanje, to će moći razlučiti i vidjeti kako djeluju Gospodinove energije. Iako je Bog uvijek jedinstven i jedan, On ima bezbroj oblika, u kojima provodi Svoje razne zabave i zadaće. Ali, izvorna Svevišnja Božanska Osoba, Sri Krishna, nije podložna nikakvim promjenama. Njegovi različiti oblici se pojavljuju da zadovolje razna raspoloženja u službi Gospodinovih štovatelja.

Svoju božansku moć Gospodin može ispoljiti i preobraziti po Svome nahođenju. Glede antaranga i tatastha energija, one predstavljaju vječne procese. U slučaju bahiranga energije preobrazba moći je privremena. Ovaj

materijalni svijet je stvoren djelovanjem Gospodinove izvanjske energije. Gospodinovo duhovno prebivalište je stvoreno djelovanjem Njegove unutarnje energije. Duhovne duše, živa bića, su stvoreni djelovanjem Gospodinove granične energije. Princip promjene vrijedi samo za izvanjsku energiju, dok su unutarnja i granična energija vječne. Vječna preobrazba unutarnje moći se naziva Tadru-pabaibhava, koja nam prikazuje oblik i božanstvenost Gospodina. Individualne duše su vječne emanacije granične energije, koje mogu potpasti pod utjecaj unutarnje ili izvanjske Gospodinove energije, ovisno kako djeluju. Gore objašnjenu postavku djelovanja Apsolutnih energija je usvojio Ramanuja Acharya, koji je na taj način porazio impersonalnu školu. Sistem Ramanuje se naziva Vishistadvaita. On nam objašnjava da na djelovanje Svevišnje Božanske Osobe ne utječu razna djelovanja Njegovih podređenih energija.

Učenja Sri Krishne Chaitanye, koja su jednaka Bhagavatamu, nadopunjuju i razvijaju Ramanujin koncept objašnjenja energija, dajući im još veću znakovitost. Sri Krishna je nazvan, na početku Bhagavatama, Apsolutno Znanje, Advaya jnana. Apsolutno Znanje ne možeš izazvati, ne možeš mu proturječiti. Njemu možeš jedino pristupiti u raspoloženju potpune predanosti i posvećivanja svoje duše Gospodinu. Transcendentalno evanđelje se razlikuje od empirijskog, glede odnosa, djelovanja i smisla. Zbunjeni i prekriveni ljudi svijeta isključivo

nude komentare, koji zadovoljavaju njihove trenutne hirove, ali ne nude odgovore na vječna duhovna pitanja. Treba još jednom naglasiti da duhovne duše, pošto su granična energija, imaju u svakom trenutku mogućnost izbora. Mogu se prikloniti izvanjskoj energiji, te se prepustiti trenutnim hirovima osjetilnog uživanja, ili mogu uzeti utočište Gospodinove unutarnje energije i tako spoznati svoj duhovni odnos s Gospodinom, koji je ispunjen ljubavlju.

Tri metode, koje nam nudi empirijska filozofija, ne mogu zadovoljiti Bhagavata školu i duhovne tragatelje. Prva predstavlja direktnu spoznaju našim vlastitim naporima i naziva se pratyaksha. Druga naglašava kolektivnu spoznaju ljudi iz prošlosti i budućnosti, izgrađenu na njihovim naporima i naziva se paroksha. Treća negira prvu i drugu i osobu dovodi do neutralnosti, i naziva se aparoksha. Niti jedna od gore navedenih metoda nije prihvatljiva Bhagavata školi, jer duhovna duša ne može svojim ili tuđim naporima, te bijegom u neutralnost spoznati Svevišnju Božansku Osobu. To može isključivo predavanjem svog života Gospodinovoj unutarnjoj energiji, kroz uključivanje u aktivnu službu posvećenosti i ljubavi.

Pokušaj individualne duše da pronađe Istinu vlastitim naporima ne može uspjeti, jer je duhovna duša ograničena. Također, duhovna duša posjeduje potpunu slobodnu volju i u svakom trenutku može odabrati želi li biti pod utjecajem izvanjske ili unutarnje energije.

Nema treće alternative. Ako ne želi služiti Gospodina, nesretnoj duši će to biti omogućeno, zbog njene slobodne volje izbora.

Kada se duhovna duša okrene od Gospodina, to možemo nazvati samoubojstvom, jer sve dublje i dublje tone u materijalno postojanje, te joj se sve teže izvući i prihvatiti službu posvećene predanosti. Metode koje osoba može primjenjivati kada prihvati službu posvećene predanosti su sljedeće: adhoksaja ili izvanjski način obožavanja i poštovanja prema Svevišnjoj Božanskoj Osobi, te aprakrita ili unutarnji način koji je povjerljiv.

Srimad Bhagavatam nam savjetuje, te nas potiče služiti Gospodina tim dvjema metodama. Bhagavatam odbacuje pratyaksha i paroksha princip, ali prepoznaje pravilno korištenje aparoksha metode pozitivnog gledanja na neutralnost, u odnosu jednakosti prema svim živim bićima. Pratyaksha, paroksha i pasivna ili negativna aparoksha se nazivaju uzlaznim procesima u kojima mi vlastitim naporima pokušavamo dostići Svevišnjeg.

Pozitivni i aktivni aparoksha princip, te adhoksaja i aprakrita metode se nazivaju silazni proces, jer se predajemo Gospodinu i svetim spisima, kao i samospoznatim dušama koje nas vode. Njegujući uzlazni proces, uvjetovana duša doživljava svoje duhovno samoubojstvo, jer besciljno pokušava manipulirati, na razne načine, ovim materijalnim svijetom i živim

bićima. Drugim riječima, zavidi Svevišnjem Gospodinu te želi vladati Božjom kreacijom.

Silaznim procesom je duhovnoj duši omogućeno spoznati službu posvećene predanosti, jer se osoba ponizno prepušta u ruke Gospodinu, te spoznaje svoju vječnu prirodu i odnos sa Gospodinom. Pratyaksha i parokshha metode imaju za cilj izvanjsku religioznost, bogatstvo i osjetilno uživanje. Aparoksha metoda želi postići nazovi oslobođenje. Prava aparoksha metoda ima za cilj pozitivnu transcendenciju, a ne negaciju.

Adhokshaja ima za cilj Bhakti ili službu posvećene predanosti prema Gospodinu. Aprakrita metoda pokazuje krajnji cilj, čistu ljubav prema Bogu, prema bhakti. Čisti teizam započinje s pojavom pozitivne želje za služenjem Svevišnjeg koji prebiva izvan ovog materijalnog svijeta.

On uključuje činjenicu da sve tri empirijske postavke samo odmažu osobi na duhovnom putu i onemogućavaju spoznavanje Sri Krishne. Riječ adhokshaja, koja se koristi u Srimad Bhagavatamu da bi označila objekt obožavanja, naglašava da Sri Krishna zadržava pravo ne objaviti se onima koji su zaokupljeni osjetilnim uživanjem te ostaje skriven za materijalni svijet koristoljublja. Teistička metoda znači obožavati na ispravan i vjerodostojan način Svevišnju Božansku Osobu. Oni koji su se pobunili protiv Krishne, te poželjeli uživati u osjetilnom zadovoljavanju su onemogućeni

Gospodinovom izvanjskom energijom, te ne mogu vidjeti i spoznati Gospodina. Tako je živo biće uvijek u opasnosti pasti pod utjecaj Gospodinove izvanjske, obmanjujuće energije, maye. Materijalni svijet je stvoren da omogući duši zadovoljiti svoje samoubilačko uživanje. U njemu pobunjene duše pod utjecajem maye misle da uživaju i pokušavaju manipulirati svijetom.

Na taj način duše koje ne žele služiti Krishnu prolaze kroz uzlazni proces djelatnosti i znanja, te tako kušaju gorke plodove s tih stabala. Ovaj svijet je mjesto za duhovne samoubojice. Oni su tako osuđeni na uzlazni proces, a maya im to omogućava, jer je to bio izraz njihove slobodne volje. Oni su to sami tražili, sami su krenuli putem neznanja. Ta nastranost duše se još više očitava u licemjernim opisima prolaznih vrijednosti ovog svijeta, te pokušajima da se pronađe sreća u osjetilnom uživanju.

Metoda gdje sama Istina uzima konce u svoje ruke se naziva silazni proces ili avaroha. Živo biće, u svojoj graničnoj poziciji, ne može vlastitim naporima ili znanjem dostići Svevišnjeg Gospodina. On može samo onda dobiti prigodu vidjeti Istinu kada je Svevišnji zadovoljan s njegovom službom, te kada mu to poželi obznaniti. Pravi teizam ne može započeti dok individualna duša nije nadahnuta silaznim procesom i dok ne prihvati mogućnost služiti Gospodina. Apsolut se pojavljuje u obliku Svetog Imena na usnama čistog bhakte.

Diksha ili inicijacija je komunikacija sa Znanjem o transcendentalnom obliku zvuka koji pomoću vjerodostojnog predstavnika Gospodina silazi do poniznog tragatelja i štovatelja. Sveto Ime je objekt obožavanja čistih duša. Transcendentalna služba Svetog Imena je bhakti. To je pravilno i prirodno stanje duše, tada se osjećamo slobodni i jedino tada možemo spoznati Istinu.

Prihvaćanje tog prirodnog puta vodi do usavršavanja bhakti i, sukladno tome, razvitku naše spoznaje glede odnosa sa Svevišnjim Gospodinom. Srimad Bhagavatam koristi frazu - bastava bastu ili uistinu prava stvar, da objasni ovaj prirodni put kojim kreću sretne duše. Srimad Bhagavatam također raspravlja o pravoj i o nazovi Istini, koje će, sukladno tome koju Istinu slijede, iskusiti sljedbenici silaznog ili uzlaznog procesa.

Prava priroda Svevišnjeg biva obznanjena pravilnim slijeđenjem službe posvećene predanosti. Kao što smo u prvom dijelu ove knjige naglasili, Boga možemo upoznati kao brahman, paramatmu i bhagavana. Brahman koncepcija naglašava potrebu isključivanja prolaznog i ograničenog iskustva u ovom materijalnom svijetu. Koncepcija Paramatme želi uspostaviti osjetnu vezu između prolaznog svijeta i Apsolutne Istine. Obje koncepcije predstavljaju, ne samo nesavršen, negoli krajnje pogrešan pogled na Apsolutnu Istinu. Koncepcija

Bhagavatama je Transcendentalna Osoba, Bhagavan, kojoj može pristupiti čisti bhakta, nepomućenom posvećenom predanosti prema Svevišnjem Gospodinu. Ta postavka, isto tako, pruža mogućnost prvim dvjema koncepcijama da nesmetano pronađu unutar nje pripadajuće mjesto.

Komparativan pogled na gore navedene tri koncepcije su iznijeli i Svarupa Damodara i Sri Jiva Gosvami u svojim djelima. Brahman koncepcija je neshvaćena od impersonalista, koji vrlo neinteligentno poručuju da Svevišnji Gospodin nema oblik i osobnost. Korijen te pogreške leži u zabludi impersonalne škole da ne mogu postojati nikakve osobine u Apsolutnom, jer one u ovom materijalnom svijetu, uz pomoć osjetila samo stvaraju uvjetovanost, te stoga transcendencija ne može poznavati oblik ili osobine, već samo njihov prestanak ili gubitak.

Metoda čiste bhakti ne pobija transcendentalnu vezu Svevišnjeg Gospodina sa stvorenim materijalnim svijetom, kao što to uvredljivo čine sljedbenici koncepcije Paramatme. Koncept Bhagavana, koji se spoznaje kroz proces Sudha bhakti, usklađuje gornja dva principa, postavljajući ih na sekundarno mjesto spoznaje Apsoluta, te naglašava da su oni samo sekundarne manifestacije Svevišnje Božanske Osobe, Bhagavana Sri Krishne. Adhokshaja i aprakrita metode nam pomažu spoznati te postavke. Sambhanda ili odnos označava mnogo stvari. Vrhovna Stvarnost je jedna, bez

takmaca, dok se Njegovi aspekti mogu manifestirati kroz mnoge oblike, ne gubeći osobnost. Jedinstvo Vrhovne Stvarnosti donosi pomalo matematičku koncepciju, postavljajući Sebe kao objekt obožavanja, iz kojeg se manifestiraju tri aspekta energije, koji su prethodno objašnjeni.

Dijelovi učenja Bhagavatama, koji nam objavljuju znanje o prirodi Sri Krishne, o Njegovoj energiji ili moći u sva tri oblika, te o osobnoj prirodi djelatnosti raznih oblika moći, nazivaju se sambhanda. Pod abhideyom svrstavamo one dijelove Srimad Bhagavatama koji nam otkrivaju prirodu duhovnog obožavanja i njegovu negativnu stranu, dakle odbijanje službe od strane duhovne duše.

Pod prayojanom ili plodom smatramo one dijelove koji se odnose na prema bhakti ili čistu duhovnu ljubav, te na ono negativno, koje se odnosi na materijalnu religioznost, koristoljublje i bogatstvo, požudu i osjetilno uživanje te impersonalno osobođenje. Te definicije odnosa, djelatnosti i ploda su objašnjene u Tattva sandarbi Srila Jive Goswamija, kao uvod u njegovu studiju o Srimad Bhagavatamu. Postavka odnosa, djelatnosti i ploda se razlikuje, ovisno kojem načinu obožavanja su sljedbenici privrženi.

Sambhanda ili Odnos

Objašnjena Srila Jive Goswamija nam mogu pomoći shvatiti odnos sa Svevišnjim Gospodinom koji je opisan u Srimad Bhagavatamu. Bhagavata ima za cilj Vrhovnu Osobu, Purushottamu, Krishnu. Obožavanje Svevišnjeg Gospodina je jedini potpuni i prirodni posao duše, jedini potpuni teistički način obožavanja.

Svi ostali oblici predstavljaju samo stepenice do konačnog cilja, te potpunog i predanog obožavanja. Cisti teizam, koji uključuje aktivni i uzajamni odnos sa Gospodinom, ne može početi dok ne počnemo spoznavati Svevišnju Božansku Osobu, Sri Krishnu. Ovisno o tome koliko smo spoznali Gospodina bit ćemo u mogućnosti uspostaviti odnos s Njim. Izvorna Vrhovna Osoba je Sri Krishna. Postoji mnogo aspekata te Božanske Osobe, a manifestiraju se kao razne osobnosti, emanacije, ekspanzije, dijelovi Svevišnjeg i inkarnacije, avatari. Ti božanski aspekti, koji su djelići Božanske Osobe su obožavani, ovisno o ljubavi i sklonostima štovatelja.

Sri Krishna posjeduje svekoliku energiju. Tri oblika te energije prepoznajemo kao svarupa shakti, jiva shakti i maya shakti. Moć Sri Krishne je vidljiva kroz djelovanje ta tri oblika energije. Odnos između Sri Krishne i Njegovih energija je vidljiv i prisutan u svemu, te stoga možemo reći da Njegove energije obavljaju direktnu službu za Gospodina. Te Božanske

Osobe nam pokazuju redoslijed klasifikacije. Prva je svayamprakasha ili manifestacija u Sebi, druga je tadekatmarupa ili suštinski identičan oblik i treća je abesharupa ili oblik božanskog blagoslova. Svayamprakasha je Izvorni Gospodin, kakav jest, bez takmaca, dok se druga dva oblika mogu pojavljivati na mnogo raznih načina. Svaki od njih posjeduje Svoje božansko prebivalište ili vlastitu planetu u duhovnom svijetu Vaikunthe, gdje ga služe mnogobrojni štovatelji. Te Vaikuntha planete nisu dio materijalnog svijeta, već su u potpunosti transcendentalne i pripadaju većinskom duhovnom svijetu.

Sri Krishna posjeduje sve 64 božanske odlike, aprakrita gune Sri Narayana kojeg se obožava u duhu poniznog služenja ima 60 odlika. Brahma i Shiva posjeduju 55 odlika, ali ne u potpunosti, a živa bića mogu posjedovati najviše 50 božanskih odlika Sri Krishne. Ti su detalji otkriveni u Puranama i objašnjeni u radovima Goswamija. Tračak Vrhovne kvalitete se nazire u Krishninom rasa odnosu. Srila Rupa Goswami objašnjava da u tom zanosnom rasa odnosu koji sadrži nektar kojeg kuša i Sri Krishna i živa bića koja su nazočna, možemo nazrijeti savršenstvo postojanja. To se sve dešava izvan našeg materijalnog poimanja ljubavnog odnosa ili materijalnih draži. Sri Krishna, kao Izvorna Božanska Osoba, je putokaz i riznica rase ili transcendentalne draži. Sri Krishna nadvisuje sve ostale oblike Svevišnje Božanske Osobe upravo zbog tog principa rase koji je jedinstven i prisutan samo u odnosu

sa Sri Krishnom, dok Njegovi ostali manifestirani oblici ne poznaju taj odnos.

Vrhovni Upravitelj, Sri Krishna, je uvijek u pratnji antaranga energije ili unutarnje energije, koja izvire iz Njegove Osobe. Srimad Bhagavatam nam govori o službi jedne gopije, koja je najdraža Gospodinu, a zove se Srimati Radharani, Sri Radhika. Ona je utjelovljenje duhovne energije. Svarupa i antaranga shakti su jedna, svesavršena unutarnja energija Gospodina, a Sri Radhika je utjelovljuje.

Dva aspekta svarupe shakti, dakle tatastha i bahiranga se pojavljuju u graničnim i izvanjskim predjelima Apsolutne Istine. Jive ili duhovne duše su neodvojivi dio tatasthe shakti, ili granične energije koja je suštinski vječna duhovna energija. Živa bića se pojavljuju na crti razgraničenja, između unutarnje i izvanjske Gospodinove energije. Duhovne duše nemaju svoje prebivalište u tatastha shakti, već se moraju prikloniti ili unutarnjoj ili izvanjskoj energiji. Prava priroda koja donosi zadovoljstvo živim bićima je svarupa shakti, Gospodinova unutarnja energija. Ponekad živo biće izabere mayu shakti, izvanjsku energiju, te postaje vezano za materijalni svijet.

Ako duša izabere mayu shakti, ona će se naći u vrtlogu neznanja glede svoje prave prirode i stvorit će odbojnost prema službi posvećene predanosti. Na taj način živo biće je uvjetovano i okovano materijalnim postojanjem

te osuđeno na putovanje kroz razne oblike života. Utjelovljenje duhovne duše u materijalnom svijetu se uspoređuje sa pomrčinom Sunca, dok se djelovanje unutarnje energije uspoređuje s jarkom svjetlošću samog poluboga Sunca, Surye, koji je predstavnik Sri Krishne.

Dakle, individualne duše su neodvojive emanacije granične energije i svojom slobodnom voljom odabiru hoće li se prikloniti unutarnjoj ili izvanjskoj energiji. Živa biće se, samim time, razlikuju od unutarnje i izvanjske energije, ali ne mogu zasebno prebivati u rubnom dijelu, već moraju odabrati žele li služiti Gospodina ili materijalnu prirodu. Stoga, važno je naglasiti da je duhovna duša obdarena potpunom slobodnom voljom ili mogućnošću izbora, te ne može okrivljavati Gospodina ili druga živa bića za poziciju u kojoj se nalazi. Kada živo biće odabere materijalno postojanje ono biva prekriveno zaboravom glede svog vječnog odnosa sa Gospodinom, Sri Krishnom. Tada ne može shvatiti službu prema Gospodinu koja se obavlja pod utjecajem unutarnje energije. Postoji, naravno, velika razlika između djelovanja živog bića i unutarnje energije Gospodina.

Površni čitatelj komentara Sridhara Swamija može napustiti važne zaključke glede tih razlika, koje je komentator tako jasno naglasio. Ako neke osobe ipak smatraju djelatnosti živog bića i unutarnje energije istima, Sridhara Swami naglašava da te duše vrlo lako

i vrlo često potpadaju pod utjecaj impersonalizma i filantropizma. Sridhar Swami nije predstavnik impersonalne škole, već je u potpunosti slijedio ezoterička objašnjenja personalne Bhagavata škole i pravilno objasnio funkciju Gospodinovih energija, te značenje Srimati Radharani, kao glavne Krishnine pratilje koja je potpuna manifestacija Gospodinove unutarnje moći zadovoljstva.

Sridhar Swami je vjerodostojan tumač Gospodinovih zabava ili lila, te njegovih raznih inkarnacija, avatara. Taj veliki učenjak, povijesno gledajući, potiče iz škole Vishnuswamija, koji je utemeljitelj filozofske misli suddhadwaite, te ističe posvećenu predanost Gospodinu u Njegovom obliku Nrisimha Vishnua.

Sridhara Swamijevi komentari su obogaćeni achintyabhedabheda filozofijom Gospodina Chaitanye. U djelima Sri Rupe, Sanatane, Jive i Krishnadasa Kaviraja i u komentarima Visvanatha Chakravartija djelovanje unutarnje moći i živih bića je u potpunosti obrađeno kroz prizmu achintyabhedabheda filozofije.

To predstavlja najveći doprinos Gaudiya Vaishnavizma razvitku čistog teizma u svijetu. Naznaka komparativne studije o djelovanju transcendentalnih energija je prisutna u Srimad Bhagavatamu, u dijelovima gdje se opisuje Krishnin rasa ples s gopijama, njegovim vjernim pratiteljicama.

Filozofija suddhadvaite, koju smo prethodno opisali, je u potpunosti u skladu s Gaudiya Vaishnavizmom, jer niti Ramanuja, niti Madhva nisu obradili djelovanje Gospodinovih energija tako detaljno i precizno kao Vishnuswami. Kada osobena duša odabere služiti unutarnju moć, tada pristupa Svevišnjem Gospodinu. Stanje kaivalye, koje je opisano u Srimad Bhagavatamu, je stanje nepomućene predanosti i posvećenosti Svevišnjem Gospodinu Krishni. To je također objašnjeno u komentarima Sridhar Swamija. Ta nepomućena služba koju je promicala Vishnuswami škola, kojoj Sridhar Swami pripada, je oblikovala temelj učenja Srimad Bhagavatama. Impersonalisti zamišljaju da objekt obožavanja postoji samo u materijalnom svijetu, te da je krajnje stanje lišeno bilo kakvog djelovanja, te rezultira gubitkom osobnosti. Kakva je to zabluda impersonalne škole!

Oni osporavaju mogućnost postojanja Gospodinovih vječnih zabava i Njegovih vječnih duhovnih djelatnosti. Srimad Bhagavatam jasno, uz mnoštvo relevantnih dokaza, pobija impersonalnu filozofiju. Treba naglasiti, da ne postoji niti tračak materijalnog u transcendentalnoj službi čistog bhakte, mada isključivi impersonalisti tvrde suprotno, što je posljedica njihove zbunjenosti i zablude u kojoj žive.

Apsurdno je uspoređivati Sridhar Swamija, koji je vjerodostojan tumač Srimad Bhagavatama, s impersonalistima, koji osporavaju svaku mogućnost

transcendentalnog djelovanja i vječne osobnosti. Djelovanja u svijetu nisu lišena svake usporedbe s duhovnim, ali njihova suština je transcendentalna i nije pod utjecajem materijalnog. Jedino je živo biće podložno tom utjecaju, a transcendentalne djelatnosti koje nemaju početka i kraja su u potpunosti manifestacija unutarnje Gospodinove energije.

Naravno, postoji određena relativnost u Gospodinovim zabavama kako bi se one mogle odvijati s uvijek svježim dražima, ali to nije nimalo nalik relativnosti u materijalnom svijetu.

Zabuna da zabave imaju svoj svršetak dolazi zbog nepravilne usporedbe lile s kriyom, ili vječne zabave s prolaznim, materijalnim, nazovi uživanjem. Suddha bhakti pripada kategoriji lile. U Vrindavanu gopije služe Krishnu bezuvjetnom ljubavlju. Slava i veličina te službe i zabave koja se odvijala u Vrindavanu je poticaj ljudima u neznanju da je svrstaju u materijalne djelatnosti.

Bez obzira što se ona odigrava u materijalnom svijetu, njena šuština, kao što smo prije objasnili, je u potpunosti duhovna i pod utjecajem unutarnje energije koja ni u kojem slučaju ne može biti dio izvanjske.

Djelovanje duhovne duše, koja može birati između unutarnje i izvanjske energije, te tako potpasti pod utjecaj jedne ili druge, je također dvojako. Sistem

društvenog uređenja varnasrama, koji je uveden za uvjetovane duše, nije suprotstavljen suddha bhakti. Srimad Bhagavatam je obradio sveti varnasrama sistem s gledišta čiste posvećene predanosti i nepomućene bhakti. Tako nam je podario inteligentan kut gledanja na situaciju u kojoj se nalazi duhovna duša dok putuje materijalnim postojanjem.

Duhovna važnost tog božanskog društvenog uređenja leži u činjenici da ono pruža mogućnost uvjetovanoj duši da kroz svoje materijalne sklonosti pročisti svoje postojanje i probudi svoju duhovnu prirodu, pravilno djelujući.

Smisao varnasrama dharme je usmjeriti djelatnosti uvjetovanih duša prema Svevišnjem Gospodinu. Na način kako je društveno uređenje objašnjeno u Bhagavatamu, nije niti približno pojašnjeno u nekom drugom spisu. Mahaprabhu, Sri Krishna Chaitanya, je veliki promicatelj nepomućene duhovne djelatnosti duše u svom najvišem stupnju razvitka. Njegova učenja su istovjetna s učenjima Srimad Bhagavatama.

U potpunosti su u skladu s principom kaivalye koji promiče Vishnuswamijeva škola suddhadvaite kojoj pripada Sridhara Swami. Važno je naglasiti da je kaivalya princip Bhagavate potpuno različit od koncepcije stapanja u Brahman, koji promiče impersonalna škola kevaladvaite.

Abhideya ili Djelatnost

Priroda vječne djelatnosti duhovne duše je objašnjena terminom abhideya. Bhagavatam nam kazuje da je bhakti, ili služba posvećene predanosti, vječna djelatnost živih bića u njihovom čistom obliku. Bhakti rasamrita sindhu nam govori da je djelatnost suddha bhakti nezagađena materijalističkim intelektualizmom, koristoljubljem ili takozvanom etikom. Suddha bhakti je jedina prava djelatnost osobene duše i nalazi se na nivou transcendencije. Ali, svekoliko postojanje je u mogućnosti služiti Svevišnjeg Gospodina. Vishnu Purana nas poučava da je sav smisao varnasrama društvenog sistema u tome da dovede živo biće do služenja Sri Krishne.

Bhagavatam razlikuje djelatnosti samospoznate duše, paramahamse, i djelatnosti uvjetovane duše koja živi po pravilima varnasrame. Život u varnasrama uređenju nije posve duhovan kakvim žive potpuno oslobođene duše. To je stupanj pripreme za potpuni duhovni život i službu posvećene predanosti. Sve djelatnosti koje se provode izvan svetog uređenja varnasrame su beskorisni pokušaji uživanja u materijalnom svijetu i krajnje su ateistički.

Ovaj materijalni svijet je potencijalno mjesto na kojem uvjetovana duša stvara odbojnost prema Svevišnjem Gospodinu. Takvo stanje omogućava izvanjska energija,

koja samo slijedi slobodnu volju živih bića. Tako se stvara svijet neznanja i duhovne tuposti, nazvan achit.

Ali, u onom trenutku kada naše djelatnosti postanu chit, tj. kada dožive duhovni poticaj, tada se u nama budi vječna priroda i nestaje vezanost i ovisnost za tupe djelatnosti u ovom materijalnom svijetu. Ne postoje dodirne točke između duhovnih djelatnosti samospoznate duše i besciljnih djelatnosti uvjetovanih duša koje su pod utjecajem neznanja. Njihovi putovi se vrlo rijetko isprepliću zbog toga što duhovnu stvarnost teško mogu shvatiti arheolozi, povjesničari, filozofi i drugi ljudi usredotočeni na svjetovne djelatnosti. Takvi empirijski spekulatori ne mogu prihvatiti Svevišnju Božansku Osobu.

Oni su u potpunosti pod utjecajem neznanja glede svoje prave prirode. Sto se više uključuju u spekulativne djelatnosti, to se više udaljuju od pravog cilja života, transcendentalne službe prema Gospodinu Krishni. Varnasrama uređenje ima za cilj spriječiti razvitak ateističkog trenda u društvu koji je neminovno prisutan u materijalnom svijetu osjetilnog uživanja. Razlika između ljudi koji slijede varnasrama uređenje i ateističkih ljudi, koji se ne obaziru na Božje zakone, je ogromna. Osobe koje pobožno djeluju u sklopu varnasrame će polako usavršavati svoj život, do točke čiste posvećene predanosti, a ateističke osobe će sve dublje tonuti u ocean neznanja. Djelatnosti koje su potaknute osjetilnim uživanjem i koristoljubljem stvaraju veliku pomutnju

u svijetu kao što možemo vidjeti iz priloženog. Osoba koja je ovisna o materijalnom uživanju ima iskrivljen pogled na svijet i stvarnost. Jedino kada osoba pristupi službi posvećene predanosti te počne obožavati Transcendentalnog Gospodina, tada joj se otvaraju duhovni vidici te potpuno znanje o svemu što postoji ispunjava njenu dušu. Nema, i ne može biti, neznanja, tuposti i besciljnosti, ako je svijet sagledan iz duhovne perspektive.

Nagon za osjetilnim uživanjem se očituje u vezanosti za obitelj i pojačava kroz druženje s materijalistima. Zato se trebamo družiti s duhovnim osobama, jer tako potičemo u sebi želju za otkrivanjem naše duhovne prirode i prave stvarnosti. Svjetovne osobe i materijalno uživanje su zamke koje nam postavlja izvanjska energija. Ali, te stupice maya mora postavljati, jer tako služi Svevišnjeg Gospodina, te poštuje našu slobodnu volju. Treba istaknuti da će maya vrlo dugo iskušavati osobu, kada se ona poželi izvući iz materijalnog svijeta, jer mora vidjeti je li osoba uistinu ozbiljna i je li zaslužila duhovnu spoznaju.

Bhagavatam nam otkriva da su vječna služba i vječni odnos s Gospodinom najviši stupanj savršenstva koje živo biće može dostići. To potvrđuje i naš spasitelj iz Nadije, Sri Gaurasundara, prosvjetljujući i budeći uvjetovane duše. Možemo također shvatiti, čitajući komentare goswamija, da pri opisivanju Gospodina Ramachandre, u drugom pjevanju Bhagavatama, kada

se ističe Sri Rama kao idealni suprug, u stvari se slavi Sri Krishna Chaitanya. To nije izokretanje značenja hirovitog komentatora. Jezik i duh Bhagavatama se razotkriva jedino samospoznatoj duši. Smisao je ponekad posve drugačiji nego što i najvještiji jezikoslovci mogu naslutiti jer su uvjetovani empirijskim sljepilom i taštinom. Bhagavata nam otkriva najvišu poziciju službe kroz odnos gopija i Krishne, te njihov rasa ples. Tako dobijamo predodžbu o uzvišenoj prirodi gopija i Sri Radhike.

Srimati Radharani služi Sri Krishnu osobno, te svojom energijom, kroz gopije iz Vrindavana. Služba svih stanovnika Vraje i Gospodinovih pratitelja je sastavni dio službe Srimati Radhike i njene energije. Sri Gurudeva, duhovni učitelj, pripada toj povjerljivoj grupi pratitelja i štovatelja. On je božansko živo biće koje nam razotkriva službu posvećene predanosti i uvodi nas u vječne zabave Sri Krishne. Bez njegovih blagoslova ne možemo dobiti milost Sri Krishne, niti možemo, svojim vlastitim naporima, shvatiti duhovnu stvarnost. Djelatnosti Sri Gurudeva su od velike važnosti za vječne lile ili zabave Svevišnjeg Gospodina.

Guru je duhovni agent ili predstavnik Sri Krishne, koji razotkriva i uvodi živa bića u vječne draži duhovnih zabava, i bez njegove milosti nema mogućnosti duhovnog napretka. Prirodu Vraja lile, ili zabava koje Krishna provodi u Vrindavanu, teško mogu shvatiti empirijski filozofi koji samo pokušavaju proučavati

Bhagavatu, ali nikada ne mogu proniknuti u njenu suštinu. Njihovo ograničenje leži u činjenici da su vođeni uzlaznim procesom, tj, paroksha metodom, koju smo na prethodnim stranicama objasnili. Kada se prihvati aparoksha ili neutralna metoda, dolazi se do spoznaje Brahmana i Paramatma koncepcija. Ali, kao što smo prije naglasili, to nisu objekti našeg obožavanja. Mi smo se upoznali s činjenicom da je služba posvećene predanosti jedino moguća s nivoa adhokshaje koji nas vodi do spoznaje Svevišnjeg Gospodina Narayana. Aprakrita Vraja lila je najviši stupanj adhokshaja spoznaje.

Djelatnosti Gospodina Krishne u rasa lili s gopijama imaju, na prvi pogled, sličnost sa svjetovnim ljubavnim odnosima. Seksualnost u svim svojim oblicima isključivo i samo pripada materijalnom postojanju. Stoga je vrlo teško shvatiti da je savršenstvo spoznaje Krishnina zabava s gopijama koja je toliko slična svjetovnoj seksualnosti.

Ali, ako proučavamo Bhagavatu, možemo vidjeti da se na mnogim mjestima ističe da je ovaj materijalni svijet odraz duhovne stvarnosti, te da stvari imaju upravo suprotne vrijednosti i konotacije negoli u duhovnom svijetu slobode. Bhagavata nam kazuje da se transcendentalna Vraja lila predočava kroz materijalnu prizmu da bi simbolički mogli dobili sliku o duhovnoj stvarnosti koja inače nema nikakve veze s materijalnim uživanjima u ovome svijetu.

Ako, zbog bilo kojeg razloga, nismo u mogućnosti prihvatiti transcendentalnu simboliku i pokušaj predočavanja Bhagavatama, onda ćemo biti lišeni mogućnosti spoznaje najuzvišenije službe u cijeloj Krishninoj manifestaciji kojoj se niti jedna druga djelatnost ne može niti približiti po svojoj važnosti, zanosu i transcendentalnoj ljubavi. Seksualnost simbolizira najveću privlačnost u ovom materijalnom svijetu, te je stoga korištena da označi ono najviše u transcendentalnoj službi, što ne znači da su po ičemu te djelatnosti podudarajuće. U ljubavnim zabavama u Vraji tajne vječnog života se obznanjuju u svojoj čistoj savršenosti kroz djelatnosti ljubavnih razmjena Gospodina te predanih i posvećenih, čistih duša.

Mi sada možemo zapaziti vrlo važnu činjenicu, koja će nam onemogućiti bilo kakve krive koncepcije u umu. U Vraja lili Sri Krishna je dječak od jedanaest godina, a gopije koje sudjeluju s Njim u transcendentalnim zabavama ne rađaju Krishninu djecu jer seksualnih odnosa nema. Krishna ima djecu tek u Svojoj Dvaraka lili. Stoga bilo kakva spekulativna i zlonamjerna nagađanja padaju u vodu pred ovom vrlo jednostavnom činjenicom.

Čak štoviše, Bhagavata preporuča proučavanje rasa lile onim dušama koje su pod velikim utjecajem svjetovne seksualnosti jer ih čitanje i meditiranje na istu oslobađa materijane vezanosti za seks. Vrhunac civiliziranog

društva i pitanje seksualnosti postiže se slijeđenjem varnasrama društvenog uređenja. Osoba u varnasrama sistemu može vrlo lako prihvatiti moralnu poruku čistog života na Vaikuntha planetarna i u Ayodhyi, prebivalištu Sri Ramachandre, mada ne može shvatiti cijelu ezoteričku prirodu iste.

U tim Svojim ulogama Gospodin je idealan suprug i ima samo jednu ženu. Etičke zabrane koje vrijede u Ayodhyi, više nisu prisutne u Dvaraci, gdje se Krishna ženi s 16 000 žena. U Vraja lili situacija je još opuštenija i draž veća jer je brak u drugom planu, a ljubavne razmjene u zabavama su primarne te se kroz njih Sri Krishna potpuno manifestira. Duhovne djelatnosti u svom nepomućenom obliku imaju odraz u ovom materijalnom svijetu.

Ali, trebamo naglasiti razliku u njihovom cilju, odlici djelatnosti i duhu u kojem se provode. To stvara nepojmljivu i nepremostivu razliku između materijalnih i duhovnih djelatnosti. To nam također govori da je Krishni najmanje drago kada se te uzvišene transcendentalne zabave uspoređuju sa svjetovnom seksualnošću, u koju se upušta svako živo biće zbog održavanja potomstva. Bog, zasigurno, može mnogo više od toga, te se stoga trebamo kloniti takvih neprovjerenih usporedbi.

Jedini objekt transcendentalnih djelatnosti je zadovoljenje Krishninih osjetila. Kada je Sri Krishna zadovoljan, tada su i Njegovi sluge zadovoljni i osjećaju

nepomućenu radost. To je potpuno suprutno događajima u ovom materijalnom svijetu.

Djelatnosti koje donose određeno uživanje osobi koja se upušta u njih donose samo još veću privlačnost i vezanost za materijalni svijet. Ali, to sebično zadovoljstvo nije prisutno u duhovnoj službi i vječnoj stvarnosti. Stoga je nivo materijalnog osjetilnog uživanja jasno i strogo odvojen od duhovne službe koja je vječna djelatnost živog bića. Želja za materijalnim uživanjem je potencijalno prisutna u duši, ali joj nije usađena kao jedina mogućnost, te pravilnim kultiviranjem duša razvija želju za službom posvećene predanosti.

Duhovna praksa, sadhana, dovodi do prihvaćanja i spoznavanja prirodne pozicije u vječnoj duhovnoj službi. Moderna civilizacija ne uviđa kako tone u propast tražeći isključivo i u svemu mogućnost za neograničeno osjetilno uživanje. Kako besciljno! Tako um čovjeka biva posve uključen u materiju, te je uvježban reagirati isključivo na ono što potiče njegovo osjetilno uživanje. Tako se osoba ukopava sve dublje u materijalno postojanje i sukladno tome, debelim nanosom prekriva svoju istinsku duhovnu prirodu. Tada možemo reći da njena priroda postaje materijalna. Zbog toga vrlo mali broj ljudi može shvatiti izjave Bhagavatama i drugih duhovnih spisa. Tako uvjetovanim osobama je teško shvatiti da je nepomućena duhovna služba suština cjelokupnog postojanja, jer su u njima duboko ukorijenjene ideje o osjetilnom uživanju u materijalnom

svijetu, koje nisu nimalo kompatibilne duhovnoj spoznaji. U transcendentalnoj službi sve postaje jasno i savršeno!

S druge strane, kada je osoba prekrivena, tada je u nemogućnosti vidjeti ili čak samo naslutiti svoju pravu prirodu, jer to ne predstavlja sferu njenog interesa. Ako želimo spoznati savršenstvo i Istinu nužno je ponizno pristupiti Gospodinu i služiti ga u duhu posvećene predanosti. Tada dolazimo do potpune slobode u koju se mnogi zaklinju i kojoj mnogi prisežu, ali jedino je mogu ostvariti slijedeći naputke Srimad Bhagavatama.

Prayojana ili Plod

Sridhara Maharaja komentira, u Bhagavatamu, da u poziciji čiste spoznaje naše duhovne prirode osoba postaje sposobna uključiti se u Krishnine zabave. Spoznaja te sveprožimajuće ljubavi je plod, ili prayojana, vječne duhovne djelatnosti čistih duša.

Sri Krishnu osobno služi unutarnja energija, kao Njegova jedina pratilja. Stanovnici Vraje su produžene ruke unutarnje energije Gospodina. Oni su božanski sudionici božanskih zabava, jer ta bića ispoljavaju potpunu prirodu nepomućene službe prema Gospodinu. Svi oni koji su su odani podražajima i obmanjujućim licima materijalne prirode ne mogu nikada shvatiti Krishnine zabave u Vrindavanu. Mi, koji smo putnici

u materijalnom postojanju ne možemo proniknuti u zabave Vraje i okusiti njihovu draž.

Duhovne duše, koje su dijelovi i čestice unutarnje energije, također nemaju automatski pristup Vraja lili. Njima nedostaje spontana ljubav prema Sri Krishni i jedino im je moguće dostići je ako prihvate služiti stanovnike Vrindavana. Prva pojava spontane službe posvećene predanosti dovodi osobu na madhyama bhagavata nivo, koji je srednji stupanj spoznaje Boga. On se razlikuje od maha bhagavate, koji posjeduje čistu ljubav prema Gospodinu koja mu omogućava sudjelovati u vječnim zabavama u Vraji, za koje smo utvrdili da su summum bonum.

Ovisno o želji i nastojanjima, madhyama bhagavata polako napreduje prakticirajući službu posvećene predanosti te služeći čiste duše koje sudjeluju u vječnim zabavama Gospodina, mada izvanjski nazočne u ovom svijetu. Napredak se očituje u sve većem uvjerenju i nadahnuću koje osoba osjeća dok obavlja službu za Gospodina. Stoga, duhovna vizija postaje savršena jer je u skladu s prirodom osobe te njenim kapacitetima i potencijalima. Jedino tako duhovna duša može u potpunosti spoznati svoju duhovnu osobnost. Sve mora biti uključeno u službu posvećene predanosti, zato nam duhovni učitelj otkriva našu pravu prirodu i vodi nas do vječnih zabava te našeg potpunog duhovnog ispunjenja u transcendentalnoj službi.

Goloka Vrinadavanu možemo spoznati u simboličnom Vrindavanu, u čiji nas duhovni svijet i zabave uvodi osoba koja je dostigla savršenstvo spoznaje dobivši milost i blagoslove stanovnika transcendentalne Vraje. To je jedini način! Najveća se pogreška čini ako gore navedenu izjavu smetnemo s uma i izgubimo iz vidokruga, jer tada smo osuđeni na neuspjeh. Sve osobe su potencijalno sklone napraviti takvu pogrešku, u jednom ili drugom obliku, jer su pod utjecajem izvanjske energije Gospodina. Njima je suđeno vidjeti samo ono materijalno. Vrindavan njima predstavlja tek još jedno malo mjesto u Indiji i to je sve.

Daljnja spoznaja nije moguća zbog njihove vezanosti za izvanjsko. Ali, prava ezoterička vizija maha bhagavate se razlikuje od ograničene spoznajne moći izgubljenog čovječanstva. U Bhagavatamu je objašnjeno, a u Sri Chaitanya Charitamriti ponovljeno sljedeće: “Kada Gospodin Sri Krishna Chaitanya ugleda neko stablo, odmah se sjeti šuma Vrindavana, a kada pogleda u neko brdo, odmah se prisjeti Govardhana.”

BHAGAV

ATA

BOŽANSKA FILOZOFIJA,

ETIKA I TEOLOGIJA

“Ako se čovjek želi osloboditi okova materijalnog postojanja, treba prou-čavati Srimad Bhagavatam, tu najčišću Puranu, koja je tako draga Vaishnava-ma. U njoj je objašnjano samo istinito i nepomućeno znanje, koje prakticiraju prvoklasni bhakte, koji se nazivaju para-mahamse. Iz Bhagavatama je izbačeno svo svjetovno poimanje i uspostavljena je božanska mudrost, koja može izvući svijet iz oceana neznanja, u koji tone.”

(SB 12.13.18)