bernes aljukic doktorska disertacija 21032015 1

272
0 SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU FILOZOFSKI FAKULTET Bernes Aljukić Jezik i rodne razlike u medijskom diskursu: konverzacijska analiza televizijskih intervjua DOKTORSKI RAD Osijek, 2015.

Upload: sizifovazena

Post on 05-Feb-2016

144 views

Category:

Documents


9 download

DESCRIPTION

d

TRANSCRIPT

Page 1: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

0

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

U OSIJEKU

FILOZOFSKI FAKULTET

Bernes Aljukić

Jezik i rodne razlike u medijskom diskursu: konverzacijska analiza

televizijskih intervjua

DOKTORSKI RAD

Osijek, 2015.

Page 2: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

1

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

U OSIJEKU

FILOZOFSKI FAKULTET

Bernes Aljukić

Jezik i rodne razlike u medijskom diskursu: konverzacijska analiza

televizijskih intervjua

DOKTORSKI RAD

Mentor: Izv. prof. dr. sc. Branko Kuna

Page 3: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

2

Sadržaj

1. UVOD ……………………………………………………………………………. 4

2. JEZIK I RODNE RAZLIČITOSTI………………………………………………. 6

2.1. Jezične razine i sredstva za izricanje rodnih jezičnih različitosti……………….. 8

2.2. Stereotipi o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi kao istraživački potencijal……. 19

2.3. Sociokulturološke razlike u jezičnoj uporabi…….………………….................... 24

2.4. Konverzacijski stilovi i strategije………………………………………………… 30

2.5. Komplimenti kao govorni činovi…………………………………………………. 32

2.6. Uljudnost u konverzaciji………………………………………………………….. 35

2.7. Ženski tip komuniciranja i rodno pozicioniranje…………………………………. 44

2.8. Privjesna pitanja…………………………………………………………………... 50

2.9. HRT, govor u kurzivu i snažni govor……………………………………………... 54

2.10. Odnos spram jezičnog standarda…………………………………………………. 58

3. KONVERZACIJSKA ANALIZA………………………………………………... 61

3.1. Podrijetlo KA i njezina veza s etnometodologijom……………………………… 63

3.2. Metodologija KA i uloga konteksta u analizi…………………………………….. 66

3.3. Sustavnost konverzacijske interakcije……………………………………………. 71

3.3.1. Konstrukcijske komunikacijske jedinice (TCU)……………………………… 72

3.3.2. Mjesta relevantnog dovršetka govora (TRP) i izmjene govornika…………… 73

3.3.3. Govorni prekidi, preklapanja i razmaci u konverzaciji……………………….. 81

3.3.4. Susjedni parovi i preferencijal………………………………………………... 87

3.3.5. Konverzacijski popravak……………………………………………………... 89

3.3.6. Početak konverzacije…………………………………………………………. 92

3.3.7. Dovršetak konverzacije……………………………………………………….. 93

3.4. Transkripcija konverzacije………………………………………………………... 97

3.5. Konverzacijska analiza u usporedbi s diskursnom analizom i teorijom

govornih činova……………………………………………………………………98

3.6. Kategoriziranost i feministička konverzacijska analiza………………………….. 103

3.7. Rod i konverzacijska interakcija………………………………………………….. 114

4. KONVERZACIJSKA INTERAKCIJA U MEDIJSKOM DISKURSU…………..122

4.1. Diskurs i diskursna analiza……………………………………………………….. 122

4.2. Diskurs i stvarnost……………………………………..…………………………. 125

4.3. Medijski diskurs…………………………………………………………………...130

Page 4: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

3

4.4. Usporedbe konverzacijske interakcije u medijima s neformalnom konverzacijom.132

4.5. Analiza medijskog diskursa………………………………………………………. 135

4.6. Struktura pseudointimnosti u medijskoj interakciji……………………………… 141

5. HIPOTEZA I PARAMETRI ANALIZE……………………………………………... 149

5.1 Korpus ……………………………………………………………………………. 150

5.2 ELAN…………………………………………………………………………....... 154

6. SUSTAV GOVORNIH PRILOGA…………………………………………………... 157

6.1. Govorna preklapanja………………….…………………………………………... 157

6.2. Simultani govor……...…………………………………………………………… 165

6.3. Govorni prekidi…………………………………………………………………… 172

7. IZRAVNOST I ULJUDNOST……………………………………………………….. 182

7.1. Vrsta pitanja……………………………………………………………………… 182

7.2. Oslovljavanje……………………………………………………………………... 193

8. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST

TCU JEDINICA……………………………………………………………………… 213

8.1. Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji……………………………………………... 213

8.2. Udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina govora i količina

govora…………………………………………………………………………….. 221

8.3. Govorni razmaci………………………………………………………………….. 229

8.4. Foričnost TCU jedinica…………………………………………………………… 233

9. RASPRAVA O REZULTATIMA…………………………………………………… 243

10. ZAKLJUČCI I SMJERNICE ZA SLIČNA ISTRAŽIVANJA……………………..... 257

11. LITERATURA……………………………………………………………………….. 261

Page 5: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

4

1. UVOD

Cilj je ovoga rada doći do rezultata o pretpostavljenim razlikama u uporabi specifičnih

jezičnih sredstava muškaraca i žena u medijskom diskursu, preciznije u njihovoj

konverzacijskoj interakciji u televizijskim intervjuima. Primjenom triju donekle oprečnih

metoda koje se najčešće kombiniraju u sličnim istraživanjima – konverzacijske, diskursne i

korpusne analize, postavljena će se hipoteza o tome postoje li takve relevantne razlike u

jezičnoj uporabi detaljnije istražiti na trima temeljnim analitičkim razinama:

1. zakonitostima govornih priloga (što obuhvaća govorna preklapanja, simultani

govor i govorne prekide)

2. izravnosti i uljudnosti (u vezi s potencijalnom prijetnjom obrazu (PPO) analiziraju

se vrste pitanja, oslovljavanje i leksički inventar samoprezentiranja)

3. vremenu sudjelovanja u konverzaciji i pokazateljima o foričnosti TCU jedinica

(što obuhvaća vrijeme sudjelovanja u konverzaciji, brzinu i količinu govora,

govorne razmake i foričnost TCU jedinica).

Takva je analiza bliska sličnim radovima, no od većine se donekle razlikuje u tome što

se do rezultata s triju navedenih analitičkih razina dolazi iz složenog sustava međusobnih

odnosa govornika u odabranom korpusu. U tom je pristupu važno „izmiriti“ suprotstavljene

poglede na konverzacijsku interakciju između konverzacijske i diskursne analize pa su zato

istraživanjem osobito obuhvaćeni njihovi zajednički pogledi na konverzaciju. Korpusna se

lingvistika, u načelu, ne kosi s tom metodologijom, iako je konverzacijska analiza djelomično

sumnjičava spram bilo kakve kvantifikacije rezultata.

Ovaj rad dodrinih točaka ima i s onim istraživanjima koja su usmjerena na leksički

inventar kojim se odražava rodna neravnopravnost u jeziku, no prednost je ove analize što se

više bavi „govorom u interakciji“, odnosno konverzacijskim događajem u cijelosti.

Osobitost je takve analize odabir korpusa istraživanja koji se sastoji od intervjua koje

vode isti voditelj i voditeljica, ugošćujući iste goste, muškarce i žene. Tako se stvara korpusna

jezgra od 10 intervjua, koja, uz parametre analize, daje mogućnost za 20 mogućih

kombinacija u međusobnoj konverzaciji jer se konverzacijski parovi analiziraju i u smjeru

prema gostima te od gostiju prema voditelju i voditeljici. Pretpostavka je da će se tim

kriterijem dobiti jasniji rezultati zato što su predmetom analize iste osobe. No, rad na takvom

korpusu otvorenim ostavlja pitanje hoće li se dobiveni rezultati moći značajnije uopćiti na šire

zaključke o sličnostima i razlikama u govoru muškaraca i žena te je zato osobit cilj, koliko to

pokazuje dostupna literatura o sličnim istraživanjima, doći do koherentnog modela analize

Page 6: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

5

koji će biti primjenjiv na širi korpus. Zbog složenosti međusobnih konverzacijskih odnosa u

korpusnoj jezgri i dostupnosti intervjua koji zadovoljavaju kriterij analize, korpusnoj su jezgri

dodani intervjui kojima se dobiva proporcionalan broj gošći (dodatak korpusnoj jezgri), a

predmetom analize je i nekoliko dodatnih intervjua u kojima su isti voditelji i voditeljice s

različitim gošćama i gostima. Dodatni dio, označen kao „korpusni dodatak“, doveo je do

ukupnog broja analiziranih intervjua – 16.

Struktura će cjelokupnoga rada biti načinjena tako da obuhvaća preglede dosadašnjih

istraživanja i relevantna pitanja o tematici rodnih različitosti u vezi s osobitim načinom

jezične uporabe. U radu će se dati i detaljan pregled konverzacijskoanalitičke metodologije te

iznijeti osnove diskursne analize, s posebnim osvrtom na osobitosti medijskoga diskursa.

Pobrojani će se elementi naći u prvoj cjelini, od njih dviju, a druga će obuhvaćati detaljnu

analizu korpusa, interpretaciju rezultata s relevantnim pokazateljima iz korpusa, raspravu o

rezultatima te zaključke i smjernice za slična istraživanja.

Page 7: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

6

2. JEZIK I RODNE RAZLIČITOSTI

Metodološki su pristupi u istraživanju rodne pripadnosti i osobitog načina

komunikacije znatno širi od feminističkih pogleda na taj fenomen, pogotovo kada je riječ o

pionirima tih istraživanja (Labov, Trudgill, Milroy, Gal, Gleason i dr.). Feministički,

kritičkodiskursni pristup, vezuje se uz „drugi val“ tih istraživanja jer je, uglavnom, usmjeren

na pitanje dominacije i podčinjenosti.

U lingvističkim se istraživanjima vezi jezika i roda pristupa s aspekta sociolingvistike,

diskursne analize i jezičnih promjena te sa stilističkog, pragmatičkog, literarnog,

jezično-povijesnog i deskriptivnolingvističkog aspekta.

Međunarodna rodna i jezična udruga (IGALA) širinom tematskih područja istraživanja

potvrđuje da je analiza rodno označene uporabe jezika interdisciplinarna i da prelazi okvire

tzv. klasične lingvistike chomskyjevskog tipa koja naglašava komunikacijsku kompetenciju

idealnih govornika, promatrajući govor prioritetno nižim u odnosu na jezik kao sustav,

odnosno kao devijaciju od sustava. Veza jezika i roda prije je „polje istraživanja“ negoli

unitarni pristup; u tome se polju ističu metode introspekcije, sociolingvističkih istraživanja,

fokusnih skupina te opservacije i kolekcije/analize prirodno ostvarenih i sustavno prikupljenih

govornih podataka u reprezentativnom, supstancijalnom tijelu – korpusu (Sunderland 2006:

55–8).

Wooffitt (2005: 1) paleti metodoloških pristupa, pored konverzacijske analize i

diskursne analize, pridodaje diskurzivnu i retoričku psihologiju, teoriju govornih činova,

kritičku diskursnu analizu te fukoovski pristup diskursu.

Suvremeni se pogledi na rod temelje na općenitoj tendenciji razlikovanja društveno

konstruiranog termina gender (rod) i biološke odrednice seks (spol). Zato se o rodu govori u

diskusijama o posebnim oblicima društvenoga ponašanja koje je povezano s muškarcima i/ili

ženama, a o spolu u diskusijama o seksualnosti (heteroseksualnosti i homoseksualnosti), pri

čemu je seksualnost, kao i rod, koncept usmjeren na podcrtavanje ideje da se prije bavimo

kulturalnim, negoli čisto prirodnim fenomenima (Cameron i Kulik 2003: 1); veza jezika i

seksualnosti oslikava se s dvaju aspekata ili kao njihov cjelovit spoj – to može biti poseban

sleng ili žargon koji se rabi u socijalnoj supkulturi te kao otvoreno pitanje rabe li npr.

homoseksualci i lezbijke poseban komunikacijski stil po kojem se razlikuju od drukčijih

članova zajednice; takav vid komunikacije funkcionira kao „čin predstavljanja identiteta“, što

se, dakako, smatra jezičnom stvarnošću i u vezi jezika s drugim socijalnim aspektima, npr.

društvenom klasom (Cameron i Kulik 2003: 10–2).

Page 8: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

7

U svakodnevnoj je komunikaciji kategorija roda ugrađena u jezične znakove bilo da je

riječ o osobitoj uporabi jezika, sustava tih znakova ili o tome da rod može biti stvarni sadržaj

jezičnoga znaka. Rodno označena jezična sredstva govornika obvezuju na njihovu ispravnu

uporabu u skladu pripadnošću rodnoj skupini. Jezici kakvi su slavenski imaju sredstva čija

uporaba nosi rodno označenu informaciju – rodno oslovljavanje ostvaruje se specifičnom

uporabom kategorija promjenjivih riječi, počevši od rodno označenih imenica, zamjenica,

pridjeva, promjenjivih brojeva te radnoga i trpnoga glagolskog pridjeva. Naspram takvim

rodno označenim jezičnim sredstvima, istraživanja o vezi roda i jezika usmjerena su i na

uporabu onih jezičnih sredstava koja nisu primarno rodno označena, ali se pretpostavlja da ih

češće rabe pripadnici određene rodne skupine; tako se klasičnom kvantitativnom i korpusnom

analizom izvode zaključci o učestalosti uporabe nekog jezičnog sredstva, npr. eufemistični

oblici naspram izravnim izričajima, raspolaganje vremenom govorenja i količinom govora,

uporaba nepristojnih riječi i sl. radi jasnijeg naglašavanja složene veze između lingvističkog

oblika i njegove društvene funkcije.

Neka su istraživanja usmjerena na različite tendencije u promjeni konverzacijskih

stilova muškaraca i žena, npr. na razlike između spontane i formalne konverzacije

(Sunderland 2006: 7).

Jezična sredstva govornik može rabiti kako bi na izrekao vlastitu osobnost, svoje

mišljenje i ideje. Rodne se jezične specifičnosti kao nosioci određene vrste identiteta i

samoprezentiranja mogu izreći i posebnim gramatičkim obrascima – tonom i visinom glasa,

intonacijskim obrascima (tzv. melodičnošću), odabirom vokabulara, jezičnih varijeteta i sl.

Specifičnom se uporabom jezičnih sredstava može signalizirati govornikovo usklađivanje

prema drugim sudionicima konverzacije. Pripisivanje određenih jezičnih sredstava

uvriježenim idealima muškosti i ženstvenosti čini ih potencijalnim materijalom koji se može

iznova reproducirati, ali i kojim se može kritički promatrati konzervativni diskurs, npr. kada

se uporabom mekšeg, visokoga glasa implicira veza između ženskog roda i slabosti, odnosno

uporabom eufemizama veza između ženskoga roda i pristojnosti (Eckert i McConnell-Ginet

2003: 60–1).

Joan Swann izdvaja niz ustaljenih procedura u postupku prikupljanja, analize i

interpretacije podataka o vezi roda i rodno označene uporabe jezika: kvantitativne i/ili

općenite obrasce izvedene iz korelacijskih studija o jezičnoj uporabi, velikih korpusa ili druge

sustave usporedbe između jezika i različitih društvenih skupina; neizravno oslanjanje na

kvantitativne obrasce; orijentiranost sudionika konverzacije; samostalne interpretacije

Page 9: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

8

govornika ili sudionika konverzacije; teorijski položaj analitičara; intuiciju analitičara

(Litosseliti i Sunderland 2002: 16).

2.1. Jezične razine i sredstva za izricanje rodnih jezičnih različitosti

Lingvistička istraživanja jeziku i rodu kao sociolingvističkoj varijabli osobito su

izražena u radovima Trudgilla, Labova, Milroya i dr. Ta se istraživanja intenziviraju

sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a svoj suvremeni pandan imaju u studijama sličnim

Cameron (2000, 2003) koja analizira „feminiziranost javnog diskursa“. Klasična

sociolingvistička kategorija jest „društvena klasa“, no taj se koncept mijenja konceptom

„socijalnih mreža“, „govornih zajednica“ i „radnih zajednica“. Istraživanja se takvih skupina

temelje na odnosu jezgre i periferije. Tako je Labov u konceptu „društvenih klasa“ naznačio

jezične odlike perifernih članova skupine koji ne slijede striktno ustaljenu praksu matične

skupine (Sunderland 2006: 32–3).

Eckert i McConnell-Ginet (1992) predlažu „radne zajednice“ kao sintagmu kojom bi

se zamijenila sintagma „govorne zajednice“ radi izbjegavanja tretiranja socijalnog identiteta

kao nečega statičnog i fiksiranog te roda kao homogene kategorije identiteta. Radne su

zajednice skupine ljudi koji aktivno sudjeluju u zajedničkom ostvarenju ili projektu i određuju

se u skladu sa zajedničkim aktivnostima, čime se ublažava veza između identiteta i jezika, a

obuhvaća heterogenost i dinamičnost rodnog identiteta u mreži s drugim identitetima

(Weatheral 2002: 135); Litosseliti i Sunderland (2002: 16) također upozoravaju na „radne

zajednice“ koje određuju kao „zajednički način sudjelovanja u nečemu, način govorenja,

vjerovanja, vrijednosti i odnosa moći“.

Važnost se usmjeravanja na radne zajednice vidi u tome što se pravi zaokret od

pretjeranih uopćavanja i stereotipnih izvođenja zaključaka prema užem području istraživanja

te se time dobivaju relevantniji rezultati.

Govor ljudi u određenim skupinama predmetom je sociolingvističkih istraživanja još

od početka 20. stoljeća. Najpoznatije takvo znanstveno istraživanje jeste Williama Labova

koji je na socijalnoj stratifikaciji fonema /r/ pokazao da se varijacijama u njegovoj uporabi

odražava govornikova pripadnost određenoj društvenoj klasi. No, da u samim jezičnim

sredstvima nema inherentnih ideoloških oslonaca vidi se po recipročnim rezultatima o

govornim navikama prestižnih društvenih klasa do kojih se došlo u istraživanjima tih razlika

između američkog engleskog jezika i britanskog engleskog jezika (Labov 1966: 168–78).

Page 10: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

9

Razlike u govoru prisutne su i s obzirom na frekvenciju glasa: muški se i ženski

glasovi fizički razlikuju što pokazuju brojne studije u kojima se tražilo prepoznavanje spola

govornika na osnovi boje glasa (Eakins i Eakins 1978); takvi dokazi idu u prilog tvrdnjama o

uopćavanju, pri čemu se ženski glas redovito označuje višim tonalitetom u odnosu na muški;

fizičke su razlike (debljina glasnica i sastav govornog aparata) također bile predmetom

analitičkih studija (Sachs 1975 i Smith 1985). Iako su te razlike malo ili nimalo relevantne za

lingvističke studije, neka istraživanja o visini glasa neočekivano su pokazala zanimljive

rezultate, npr. da Japanke govore višim tonalitetom na japanskom jeziku negoli na engleskom,

čime se pokazuje da se i fizička svojstva glasa prilagođavaju socijalnim normama (Weathrall

2002: 49–51).

Među istraživanjima na fonetsko-fonološkoj razini koja u obzir uzimaju rodne

različitosti u dostupnoj se literaturi izdvaja fonetska analiza izgovora fonema /s/ (sick –

'bolestan') u engleskom jeziku. Pomicanje fonema /s/ na fonetski „teritorij“ fonema /θ/ (thick

– 'zbijeno') tako se stereotipno vezuje za osobinu afektivne otmjenosti koja se prepoznaje u

govoru žena i homoseksualaca. Strand (1999) ističe da žene taj konsonant češće izgovaraju

bliže zubima negoli muškarci. Time se pokazuje da fonološki sustav, iako ne nosi specifičan

sadržaj – s obzirom na to da fonemi nemaju značenje, nego svojstvo razlikovnosti – ipak ima

potencijalne resurse da se fonemima pridruži društveno značenje. Pokazalo se i u međusobnoj

konverzaciji da se prilagođavamo glasu različitih ljudi i različitim akcentima, ne samo prema

onome što čujemo nego i prema onome što očekujemo čuti. To je potvrdilo istraživanje Joan

Rubin (1992) koja je među studentima uočila sklonost da se ženi azijskog podrijetla

pripisivao (nepostojeći) strani akcent, uz radikalne komentare o nerazumljivosti njenoga

govora. Fonetičari Elizabeth Strand i Keith Johnson (1996) sličnom tehnikom pokazali su da

uvjerenja o rodu govornika utječu na to kako se čuju fonetski odsječci. U odnosu na fonetsko-

fonološku, morfosintaktička razina šira je za izdvajanje i analizu rodno označenih jezičnih

sredstva. Tu je osobito uočljiva složena povezanost gramatičkoga roda sa socijalnim rodom.

Primjer indoeuropskih jezika pokazuje da mnoge riječi gledamo u trima kategorijama ovisno

o potencijalnim referentima: masculinum, femininum i neutrum. No, pokazuje se da pored

brojnih primjera poklapanja tzv. prirodnoga roda s gramatičkim rodom postoje i znatna

odstupanja od takve usklađenosti. Neki lingvisti to objašnjavaju time da je gramatički rod

izgubio svoju vezu sa socijalnim rodom, tim više što su u nekim jezicima temeljna načela

svrstavanja imenskih riječi u razred oblik i živost, a ne spol, pa se u tim jezicima pokazuje da

gramatički rod nema vezu sa socijalnim rodom (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 62–6).

Page 11: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

10

Pravilnom se uporabom morfoloških sredstava, odnosno tvorbenih sufiksa, leksem

može specificirati s obzirom na rodnu pripadnost (profesor-Ø i profesor-ica) a takva rodna

simetrija omogućuje izbjegavanje grešaka nastalih pogrešnom uporabom zamjenica, ovisno o

tome što je antecendent zamjenice. Uporaba jezičnih sredstava kojima se izriče rodna razlika

uočljiva je i na primjeru imenovanja predmeta i životinja. Razlike u jezičnim rodnim

oznakama dijelom se objašnjavaju tezom da rodni dogovorni obrasci nemaju ničega

zajedničkog sa stvarnim značenjem imenica, nego je, zapravo, riječ o kongruencijskim

obrascima ponavljajućih glasova koji oblikuju takav sustav (npr. imenica muškarčina čak

može biti i ženskoga roda).

Eugenija Barić (1989) osvrće se na neophodnost uporabe ženskoga nazivlja za

zanimanja jer se njima ne ugrožava komunikativna funkcija jezika, jednoznačni su oblici,

omogućuju bolju komunikaciju i nositelji su jezične ekonomije (npr. umjesto tip ženskog

junaka rabiti tip junakinje). O vezi roda imenice i spola referenta Tafra (2011: 252–4) govori

ističući da izuzetci iz takve veze, netipični primjeri, nisu dovoljno objašnjeni u hrvatskim

gramatikama jer su one, uglavnom, orijentirane prema prototipskim primjerima. Zato ih ona

svrstava u nekoliko skupina, od kojih Hadžialagić (2014) izdvaja: imenice općega roda

(pijanica, uhoda i sl.), dvorodovne (bol, glad i sl.) te raznorodovne u jednini i množini (sluga

– sluge, oko – oči i sl.) (Hadžialagić 2014: 145-7).

Kuna (2014) ističe da samostalna uporaba ženskoga prezimena u odnosu na muška

pokazuje veliku nestabilnost, nije na odgovarajući način uklopljena u jezičnu praksu i ta se

prezimena nerijetko tvorbeno modificiraju, iako je to u proturječju s normom. U označivanju

individua u nekoj zajednici osobno ime jest nenasljedni individualni antroponim (Frančić

1996: 19) a imenska formula obuhvaća jedan ili više antroponima kojima se jedinka točno

identificira (Frančić 1996: 19) i koji čine obvezno osobno ime i prezime (Šimunović 1995:

180). Kuna u brojnijim varijacijama i manjoj stabilnosti ženske imenske formule u odnosu na

mušku prepoznaje elemente rodne nejednakosti. Razlika se uočava u dosljednoj sklonidbi

muške imenske formule, dok se ženska imenska formula sklanja najčešće samo u ličnom

imenu, za razliku od prezimena koje, uglavnom, ostaje nepromjenjivo. To je dosljedno za

prezimena na -ić (npr. Ivici Generaliću i Zori Generalić), dok je za ženska prezimena na -a

prepoznatljiva neujednačena norma te se oba lika smatraju prihvatljivima (Bela Krleža: Bele

Krleže, Bele Krleža). Prezime u ženskoj imenskoj formuli po Pranjkovićevu mišljenju (2001:

109) jedna je od vrsta jukstaponiranih jedinica bez posredstva gramatikaliziranih elemenata

Page 12: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

11

koje skupa s drugom sastavnicom čine imeničnu skupinu. Kuna (2014) prepoznaje četiri

oblika (ne)sklonjivosti ženske imenske formule:

1) Samo sklonidbu imena: An-e Jukić-ø

2) Sklonidbu imena i prezimena: Dunj-e Gotovin-e

3) Sklonidbu prezimena: Karmen-ø Kondž-e

4) Nesklonjivost i imena i prezimena: Doris-ø Ljubić-ø (Kuna 2014: 73).

U našem se i srodnim jezicima pokazuje da imenice muškoga roda imaju razvijenija

tvorbena svojstva u odnosu na imenice ženskoga roda, koje su podložne većem broju

ograničenja u njihovoj uporabi, smatra se, zbog češće uporabe muških oblika, tako da se od

većine imenica muškoga roda daju izvesti tvorbene modifikacije (npr. augmentativi i

deminutivi) koje nisu izvodive s njihovim ženskim pandanima, što osobito vrijedi za

kategoriju nomina professionalia koja potvrđuje uporabu imenica muškog roda kao tzv.

omnirodne kategorije, tj. one koja je zajednička za oba roda, iako je oblikom dominantnog

muškog roda. Ta je tematika osobito zanimljiva u analizi naziva kojima se imenuju osobe na

visokim državničkim položajima bilo da je riječ o izvornim nazivima ili prijevodu (vrlo

rijetko „državna sekretarica H. Clinton“, no čini se češće „njemačka kancelarka Merkel“).

Osim analize samih naziva, predmetom je analize i govor osoba na visokim državničkim

položajima – bivše britanske premijerke Thatcher, Billa i Hillary Clinton, kancelarke Merkel i

dr., vrlo često s rezultatima koji u govoru žena na tim položajima prepoznaju radikalne

odmake od stereotipnih predstava o slabom ženskom govoru.

Ima lingvista koji su mišljenja da bi dosljedno navođenje rodno ravnopravnih oblika u

pisanju ili govoru značajno opteretilo komunikaciju te se zato prednost daje onim oblicima

koji su muški. Ta se prednost izriče i u glagolskim oblicima u kojima se govori o radnji

skupine ljudi, također u mušku korist, neovisno o međusobnom brojčanom odnosu (npr.

Dječak i mnoge djevojčice zajedno su se igrali.). Odraz te dominacije je i tendencija da se u

skupinama ženskih osoba često čuju oblici glagolskoga pridjeva radnog muškoga roda

(npr.*Mi smo završili zadatak umjesto – Mi smo završile zadatak i sl.), kao i oksimoronske

konstrukcije u službenim dokumentima, nalik primjeru u pravilniku koji precizira slučaj kad

student zatrudni (što je naslov istoimene knjige Glovacki-Bernardi 2008).

Kuna (2014) ističe da su primjeri oslovljavanja političarki u štampi nalik sljedećim:

Pusićka, Kosorova, Kosorica, Merkelica i sl. nositelji seksističkih stajališta, težnje za

senzacionalizmom, nijekanja autoriteta, manjka poštovanja i trivijalizacije visokih dužnosti

koje obavljaju žene. Tvorbenim se sufiksima banaliziraju funkcije koje spomenute osobe

Page 13: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

12

obavljaju i to tako što se prepoznaju narušavanja Griceovog (1987) načela suradnje te

Leechovog (1983) načela uljudnosti. Nesklonjivo se žensko prezime u praksi nastoji

razlikovati od muškoga time što se navodi uz inicijale imena ženske osobe kojoj pripada, no i

tu se pokazuje neujednačenost takve prakse jer se ti postupci prepoznati, iako rijetko, i u

navođenju muških imenskih formula. Potreba da se ženska osoba dodatno označi ujedno je i

pokazatelj simboličnih odnosa moći, odnosno društvenoga statusa žene naspram muškarca.

Osobito je prepoznatljivo da ta tematika do izražaja dolazi u izricanju posvojnosti jer se oblici

ženskih prezimena (Merkeličin, Pusićkin, Lovrićkin i sl.) posvojnosti mogu približiti tek

tvorbenim prilagodbama sličnim kolokvijalnome govoru (negramatično bi bilo *Lovrinin,

*Malićin i sl.) a njihovi su alternativni oblici posvojni genitivi cijele imenske skupine (npr.

umjesto Merkeličin protukandidat > protukandidat Merkel), no ti oblici mogu biti zbunjujući,

što bi se dalo izbjeći uporabom ličnoga imena uz prezime (npr. protukandidat Angele Merkel)

(Kuna 2014: 78–88).

Brojne su pučke leksičke odrednice kojima se označuje ženski govor: svadljivica,

tračara, goropadnica, rospija, brbljivica i sl. Uočljivo je da su takve riječi znatno razvijenije

od daleko malobrojnijih muških pandana (tako se rijetko ili nikako može čuti tračar, a izraz

„rekla – kazala“ u značenju prenošenja informacije koja je neistinita ili nebitna također se

automatski pripisuje ženama i ne nalazimo ga u obliku „rekao – kazao“).

Eckert i McConnell-Ginet (2003) također ističu da je moguće samo da oni obrasci,

oblici koji se odnose na muškarce mogu biti korišteni u općenitom značenju, dok to nije

moguće s oblicima koji se odnose na žene (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 67–9).

Promjene mišljenja o toj problematici intenzivirane su pod utjecajem Pokreta za

ženska prava (WML) šezdesetih godina u Americi te sedamdesetih i osamdesetih godina u

europskim zemljama. U tim je promjenama jezik bio svojevrsno žarište, pa tako Robin

Morgan (1968) piše o „semantici koja odražava stanje žena, koje čak i nemaju svoje vlastito

ime, već nose imena svojih muževa i očeva“, pri čemu se misli na status prezimena koja žene

dobivaju od svojih očeva/muževa. Germaine Gree (1972) ističe simbolično-statusnu vezu

između oslovljavanja žena i naziva slatkiša (šećer, med, kolačić i sl., čemu je u hrvatskome

jeziku donekle slično žargonsko komad za oslovljavanje djevojaka). Različite tvorbene

mogućnosti naziva za žene i muškarce oslikane su i u (nepristojnom) označivanju bračnog

statusa žene titulom gospođa, odnosno gospođica u slučaju da je riječ o neudanoj djevojci te

nemogućnošću uporabe sličnih naziva za muškarca. Iako takvih tendencija u našim jezicima

Page 14: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

13

još nema, kratice u engleskom jeziku za gospođu (Mrs) i gospođicu (Miss) teže se zamijeniti

oznakom koja ne nosi informaciju o bračnom statusu – Ms. (Sunderland 2006: 10–12).

Weatherall (2002) također govori o preuzimanju muževljeva prezimena kao praksi

kojom žena postaje subordinirana, „produžetak muževljeve imovine“; ona ističe Jespersenovo

mišljenje da su ženske bračne oznake u engleskom jeziku (Ms. i Mrs.) izvedene od Mistress

(engl. „ljubavnica“) u čemu vidi dodatni razlog da se napusti njihova uporaba, odnosno da se

zamijene navedenim Ms. (Weatheral 2005: 20–1).

Matešić i Plešković (2013) prepoznaju tendencije u uporabi izraza gospodin, gospođa i

gospođica u suvremenom hrvatskom jeziku ističući razliku u njihovoj uporabi u izravnome

obraćanju i u referiranju; kao honorifici ovi se izrazi rabe samostalno ili kao apozicije, sva tri

dolaze uz prezime, ime te ime i prezime, a drugačija im je uporaba u prisustvu osobe na koju

referiraju i u njenom odsustvu. Autorice uočavaju da su značenja honorifika gospodin i

gospođa muškarac i žena, a uz bontonska ograničenja izraz je gospođa sinonim za suprugu,

dok se gospođa i gospođica polariziraju dobno i matrimonijalno, pri čemu se sporadično

odbacivanje takve značenjske komponente odvija samo na razini pojedinca, no ne i društva

(Matešić i Plešković 2013: 19–20).

Šimunović (2006: 42, 293-4) ističe da su žene dobivale prezime po očevu koljenu

djevojačko, udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima redovito se iskazivala ovisnost o

muškarcima (Katarina Zrinska, Dora Krupićeva), a u većini se slavenskih jezika i danas

službena prezimena ženskih osoba tako tvore te su promjenjiva i u ženskom rodu (Karenjina,

Živkova, Podolska), dok su u hrvatskome i drugim zapadnim južnoslavenskim jezicima ta

prezimena nesklonjiva i u pravilu su u muškom rodu. Zanimljivo je da su ženska prezimena u

pučkoj uporabi bila sklonjiva ako su sadržavala imenične sufikse koji su se dodavali očevu ili

muževljevu imenu (Stojanica, Jurkuša) ili pridjevne (Barićeva, Tudorova). U hrvatskoj

jezikoslovnoj literaturi zabilježeno je da se u dvama funkcionalnim stilovima, razgovornom i

književnom, ženska prezimena sklanjaju nakon što dobiju tvorbena „ojačanja” – sufikse: -ka;

-ica i -ova/-eva. Prema Babiću (1991: 257) njima se referira ponajprije na udane žene koje

nisu nazočne u govornom činu, a ako jesu, te izvedenice „imaju prezrivo značenje”. U

književnom stilu, tvrdi Babić, njihova je pojava češća u dijalozima, sklonjivim prezimenom

daje se humorističan prizvuk i ne izriče se poštovanje prema osobama koje

obično pripadaju nižim društvenim slojevima. Babić (1995: 126) ujedno i navodi kako se

sufiksom -ka u razgovornom jeziku ne označuje bračno stanje već samo „ž. osoba s istim

prezimenom kao i muškarac”. Maretić (1924: 197) pravi razliku između oslovljavanja ženske

Page 15: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

14

osobe koja je udana ili udovica (Milija Nikolićka) i djevojke (Milica Nikolićeva). Katičić

(1991: 42) govori o takvim jedrim pučkim izrazima koji su neobični, arhaični i daleki, ali koji

odražavaju patrijarhalno stanje duha u kojem se žena doživljava kao objekt koji se posjeduje i

koji je prepoznatljiv po znaku posvojnosti u prezimenu, pri čemu ako prezime ima posvojni

lik dodaje se sufiks -a (Ana Markovićeva) (Kuna 2014: 75–7).

Pridodati se ovome donekle mogu slične pojave u pučkoj jezičnoj uporabi na tlu

Bosne i Hercegovine gdje u bošnjačkim obiteljima žena redovito dobiva sufiks –ovca (ostaje

nejasno je li riječ o pejorativnom značenju), tako da su uobičajeni primjeri: Osmanovca,

Ibrahimovca, Rešadovca i sl. koji ponegdje u cijelosti zamjenjuju žensko lično ime.

Društveno označivanje jedno je od osjetljivijih pitanja, s obzirom na to da uporaba

društvenih titula i oznaka za zvanja podrazumijeva izricanje poštovanja i svjesnosti o

društvenoj hijerarhiji, odnosno društvenoj razlici. Uporaba titula u međusobnom

oslovljavanju označuje formalnost i svjesnost o društvenom položaju, čemu je suprotno

oslovljavanje samo po imenu, što se smatra prisnijim oblikom oslovljavanja.

Baveći se fenomenom oslovljavanja, Tannen (1993) upozorava na asimetričnost

govornih parova bilo da je riječ o hijerarhijskoj društvenoj razlici ili nekim drugim vrstama

razlika; u takvom se odnosu uporabom određenih jezičnih sredstava, nalik osobnim

zamjenicama, izriče svijest o društvenom položaju, tj. statusu govornika (Tannen 1993: 22–

5).

Istraživanja o toj tematici pokazuju zaokrete u jezičnom ponašanju mlađih djevojaka,

što je osobito prisutno u japanskom jeziku; u vezi s poštivanjem društvenih konvencija da se

od žena očekuje profinjenije i uljudnije ponašanje, japanski jezik jedan je od boljih primjera

uporabe različitih jezičnih sredstava kojima se jasno pozicionira osoba ili predmet govorenja

u određenu vrstu diskursa, podjednako kao i uporaba izraza skromnosti kojima se svjesno

umanjuje vlastiti status, što se također tumači kao izraz poštovanja prema sugovorniku, a u

ovome jeziku moguće je odabrati i neutralan položaj u odnosu na ono o čemu se govori

(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 164–5).

Specifičan leksički odabir također može signalizirati govornikovo usklađivanje sa

sugovornikom. Nazivom „leksikon“ označuje se inventar leksičkih morfema i riječi jednog

jezika, ujedno i najpromjenjiviji i najkreativniji dio jezika u kojem su promjenama

najpodložnije kategorije imenica i glagola. Leksikon je ujedno sredstvo koje govornici rabe u

skladu s nepisanim konvencijama tipičnog, odnosno očekivanog ponašanja. Takva su

istraživanja mahom s aspekta kritičke diskursne analize jer se propituje uporaba tzv. snažnih,

Page 16: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

15

odnosno grubih i nepristojnih riječi, tradicionalno ih pripisujući muškarcima koji time

potvrđuju društvenu moć i svoju dominantnu ulogu. Ta se praksa obično dovodi u vezu s

rodnom stratifikacijom tako što se društvenim konvencijama pokazuje „ružnijom kod žena

negoli kod muškaraca“. Selnow (1985) u svom istraživanju među američkim studentima

uočava razlike u rezultatima o uporabi nepristojnih riječi seksualne, religijske i slične vrste.

Istraživanjem obuhvaćeni studenti i studentice istaknuli su da njihovi očevi češće rabe takve

riječi negoli majke, ali se pokazalo da su izvješća studentica o toj jezičnoj praksi njihovih

majki ipak bila veći negoli studenata (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 70–1).

Uporaba nepristojnih riječi svjestan je odmak od određenog normativnog modela

jezičnoga i društveno prihvatljivoga ponašanja bilo da je riječ o muškarcima ili o ženama, što

ujedno funkcionira i kao uspostavljanje/utvrđivanje vlastitoga identiteta.

Generičke oblike leksema muškog roda koji se interpretiraju univerzalnim, Weatherall

(2002) promatra u sklopu tendencije da prototipna osoba za određene aktivnosti bude

muškarac. Analizirajući seksizme u engleskome jeziku, uočava da se te tendencije javljaju još

od najranijeg djetinjstva jer djeca čak i predmete, npr. igračke, imenuju muškim imenima

(razloge prepoznaje u sveukupnom procesu usvajanja jezika, tendenciji da u dječjim pričama

prevladavaju ti junaci i sl.). Te tendencije prepoznaje i u školskoj praksi te općenito u

komunikaciji. U zajedničkom imenitelju, nalik mijenjanju prezimena pri udaji, pored

uvredljivog obaveznog isticanja bračnog statusa žene, ona vidi ideal nevidljive, šutljive žene,

a slično promišlja i o „ženskim sufiksima“ u engleskom jeziku, nalik sufiksu „-ette“, u

značenju „slatko i maleno“ (npr. pogrdno suffragette 'pobornica za žensko izborno pravo') u

odnosu na prvobitno suffragist), što se, čini se, donekle može preslikati na hrvatski sufiks „-

ica“ koji može imati značenje deminutiva). O svojevrsnoj derogaciji naziva „žena“ u svojim

istraživanjima govori Lakoff, ističući primjere kojima se svojstvo „ženskog“ smatra slabošću,

odnosno nedostatkom. Analizirajući kogniciju i seksistički jezik, Weatherall upozorava da se

ta pitanja provlače u svim područjima ljudskih zanimanja, a da su osobito ilustrativna čak i u

dominaciji muških naziva za automobile u odnosu na ženske nazive automobila. Slično je

pokazala i analiza oglasa za zaposlenje gdje se pokazuje tendencija da se dominantnim

muškim nazivima odbiju potencijalni ženski kandidati (Weatherall 2002: 15–29).

U našem je jeziku to osobito uočljivo u uvredljivim sintagmatskim izrazima nalik

„ženska glava“ (dok je „muška glava“ po automatizmu znak stabilnosti obitelji i općenito nosi

pozitivne konotacije), kao i u primjerima „trčati kao djevojčica“, „pričati kao djevojčica“,

„govoriti kao djevojčica“ i sl.

Page 17: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

16

Kuna i Nujić (2014) ističu stavove Maje Bratanić (2005: 39) koja u radu o

"leksikografskoj" diskriminaciji i seksizmu u hrvatskim rječnicima upozorava na razlike u

značenju augmentativa muškarčina – koji uvijek ima pozitivan predznak – i ženetina, koji

uvijek ima negativan predznak.

Dale Spender (1980) također govori o dominaciji muških naziva u odnosu na ženske,

npr. u izrazima „iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena“, češćem dominantnom

položaju muškarca u odnosu na ženu, npr. češći je redoslijed „muž i žena“ nego „žena i muž“,

a češće su i pretpostavke da se neimenovani vršitelj radnje označi da je muškarac negoli žena.

Neki radikalni razlozi iz prošlosti za to jesu tvrdnje „da su muškarci vredniji rod“ (Poole

1646) ili „da je muški rod sveobuhvatniji od ženskog“ (Kirkby 1746). Spender uspostavlja

zanimljivu analogiju između rodne jezične diskriminacije i Sapir-Whorfove hipoteze,

naglašavajući da su muškarci oni koji kreiraju dominantne kategorije, odnosno način

doživljavanja svijeta (Sunderland 2006: 14–6).

Sedamdesetih je godina u istraživanjima sintaktičke razine, osobito u tekstovima

namijenjenim učenicima osnovne škole (Macaulay i Brice 1997) uočeno da u ulozi vršitelja

(subjekta) redovito imamo muškarce i dječake, dok su žene i djevojčice, ako ih je ikako i bilo,

zauzimale položaj teme (objekta) (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 208). Julia Penelope

(1990) u tzv. agentno slobodnom pasivu (onim rečenicama u kojima je vršitelj nepoznat ili

nebitan) uočava primjenu mehanizma kojim se pozornost skreće u suprotnom smjeru od

činjeničnog stanja. Primjer koji navodi jest izvješće pod naslovom „Ona je silovana“ u kojem

se silovatelj u nazivu nikako ne spominje (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 73).

Slične primjere moguće je prepoznati i u korpusu na kojem se temelji ovaj rad; riječ se

o primjerima u kojima se prednost daje obliku u pasivu, čime se u prvi plan postavlja žrtva, a

ne vršitelj radnje (popis kratica dat je na kraju rada):

TCU 17: Žg_04: (...) ono na šta sam najviše ponosna. i daleko ponosnija od bilo kojeg spota. pa i ri- ovog- hulia juniora. jeste uloga u seriji si es aj njujork. ovaj- tu je bila uloga u jednoj epizodi. uh- igram- um- karakter mlade francuske umjetnice sas du mong. koja biva ubijena. zadavljena na početku- uh- serije. epizode. i onda na kraju se-

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_04, korpusni dodatak)

TCU 62: Mg_01: da. po jednom muhamedu repovcu je dobila jedna ulica ime u

sarajevu. a po bakiru repovcu sam dobio ja ime. njega je moja majka jako voljela. i oni su odvedeni u jasenovac i likvidirani. mislim da muhamedu nije bilo više od osamnaest godina. bakiru nekih devetnaest dvadeset. kad su ubijeni u jasenovcu. i s tom tamnom sjenom- se raslo u tom lijepom sarajevu.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Page 18: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

17

TCU 17: Žg_02: uhh- vidite taj spor sa srbijom. koji je bio. pretučen jedan amerikanac. sva amerika se digne. to je ono što nam treba. bez toga niste ništa. bez obzira možemo mi pričati šta god hoćemo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Lakoff (2004: 62) na sintaktičkoj razini posebnu pozornost poklanja rodno označenoj

riječi udovica i njezinom muškom pandanu udovac te zaključuje da se one ne rabe

podjednako često, tim više što se primjer „b“ čak smatra negramatičnim:

(a) Mary je Johnova udovica.

(b) *John je Maryjin udovac.

Slično zaključuje i za uporabu riječi ljubavnica, koja gubi svoju gramatičnost ukoliko

nije vezana uz antecendent sa značenjem posvojnosti: Rhonda je njegova ljubavnica. *Rhonda

je ljubavnica (Lakoff 2004: 59).

Kuna i Nujić (2014) upozoravaju da leksem ljubavnica ni u kom slučaju ne može biti

izjednačen sa svojim muškim parnjakom, za što potvrdu navodi i Tafra dokazujući kako je

gramatičko variranje roda predvidljivo za razliku od semantičkoga. Ljubavnica može

označivati i mušku osobu kao u sljedećem: „Situacija je viđena u jednom filmu u kojem

poslovna žena seksualno iskorištava svoga kolegu da bi došla do većeg poslovnog uspjeha.

Kad to postigne, odbacuje ga, a on, shvativši svoj položaj, kaže: Bio sam ti ljubavnica” (Tafra

2005: 95). Imaginarni lik, iako muškarac, samo je potvrdio na vlastitu primjeru uvriježene

konotacije „leksičke datosti” ljubavnice kao osobe koja je u vezi 'uvijek druga' i 'zamjenjiva',

a da nikako ne može biti ljubavnik jer je to i onaj „koji ima uspjeha u ljubavi”.

Empirijski dokazi o asimetričnosti govornih uloga muškaraca i žena u javnoj

komunikaciji pokazuju se i u istraživanju korpusa novinskih članaka (Caldas-Colthard 1995)

gdje se uočava da važnije vijesti češće pišu muškarci negoli žene te da češće govore o

muškarcima. Na istom tragu uočeno je da su muškarci oni koje se češće citira te da su češće i

vršitelji radnje, što se često uskraćuje ženama (Weatherall 2002: 14).

U primjeni takvih jezičnih sredstava pokazuje se da sintaktički izbori ne samo da ističu

izraženu rodnu ideologiju nego čak imaju funkciju održavanja postojećeg rodnog poretka.

Sintaktička razina, kao ni druge razine, nemaju inherentna obilježja koja su nositelji rodnog

pečata, no pokazuje se da se rodna varijabla može smatrati relevantnom u slučajevima

kombiniranja takvih rodno neutralnih jezičnih sredstava. Na sintaktičkoj razini predmetom

proučavanja često je opozicija između „standardne“ i „nestandardne“ gramatike što se

objašnjava specifičnom uporabom jezika koji u takvom obliku postaje nositeljem oznake

društvene klase, odnosno socijalnog statusa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 73–6).

Page 19: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

18

Sadržaj govornog izričaja često se smatra jednostavno onim što je semantička razina

lingvističkog sustava koji se rabi kako bi se izreklo vjerovanje, strah, želja, namjera i sl.

Međutim, razumijevanje jednostavnog izraza kao što je „Ona je visoka“ implicira da bi

trebalo znati i nešto više od lingvističkoga koda, tj. na koga se to „ona“ odnosi i prema kojim

standardima visine se usmjeravamo. Zato razumijevanje implikacije ovog izričaja može biti

nešto složenija zadaća koja uključuje raznolike interpretacije društvenih odnosa. Napraviti

razliku između onoga što je rečeno i onoga što je implicirano znači više od pristupa

lingvističkom kodu, tj. riječ je o razumijevanju socijalnih praksi, rodne ideologije, diskursne

povijesti, motiva i strategija drugih sudionika komunikacije te konteksta u kojem se

komunikacija odvija. Takav je primjer s riječima kojima se neka rodna skupina omalovažava,

npr. „Trčiš kao djevojčica.“ Poruka se u totalitetu sastoji od dvaju dijelova – onoga što je

rečeno i onoga što se implicira time. Dekodirani aspekt poruke ono je što je određeno

jezičnim sustavom – značenjem koje je neovisno o izvedbi te poruke u osobitom kontekstu.

Formalni pristup jezičnoj semantici primarno je usmjeren na taj sloj značenja, često

naglašavajući referencijalnost, odnosno informacijsko obilježje, iako jezik također obuhvaća i

neke aspekte afektivnog ili izražajnog značenja, kakva je npr. uporaba riječi „dama“,

„gospođa“, „žena“, „majka“ i sl. Upravo komunikacijsko svojstvo da informacijsku jezgru

nadopunjujemo dodatnim elementima pokazuje da riječi i rečenice nose dodatni sloj značenja

koji je u vezi s osnovnom informacijom. Svaki pisani tekst nosi kumulativni učinak, što

rezultira time da se svaki lingvistički tekst može razumjeti kao aktivni diskurs. Komunikacija

se zasniva na uporabi zajedničkog lingvističkog koda, no stvarni komunikacijski doprinos

onoga što se govori određen je kontekstom, situacijskim govornim činom (Green 1995). I

govornik i slušatelj u komunikaciji imaju različite položaje, koji se, ukoliko izostane

ujednačavanje, mogu smatrati razlogom pogrešnog razumijevanja, odnosno procesa

kodiranje/dekodiranje. Implikacija i njezino razumijevanje vrlo se jednostavno mogu

pridodati onome što se govori; npr. izričaj „Muškarci će uvijek biti muškarci“ jedva da ima

doslovno značenje, ali svakako nosi jasne pretpostavke o „predodređenosti“ i „neizbježnosti“

određenog vida muškog ponašanja. Implikacija može načiniti neugodni odmak od onoga što

je rečeno, čak izazivajući i suprotan učinak – jedan od takvih primjera jest komentar u

preporuci za neku osobu da je „ona zaista draga osoba“ pri čemu izostaju dijelovi koji se

odnose na kvalitete koji se odnose na traženi posao. Slično se mogu rabiti ironični izričaji ili

šale kojima se govori suprotno od onoga što se želi reći. Međutim, govornik može, ali i ne

mora uvijek zaista misliti ono što se implicira, tj. uvijek je moguće slušateljima ostaviti

Page 20: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

19

slobodu da to sami zaključe. Paul Grice upozorava na to da ono što govornik A misli

govorniku B ovisi o tome što A želi da B zaključi (i želi da B shvati da je uključen u taj

postupak). Jasna posljedica implikacije u konverzaciji jest da govornik može rabiti jedan

govorni izričaj da bi se izreklo značenje koje govornik nije imao namjeru implicirati. Takav

primjer jest s upućivanjem komplimenta osobi koja je nešto loše uradila. Ono što se

razumijeva implikacijom obuhvaća širi opseg od riječi i našeg mišljenja o govorniku. Zato se

posebna pozornost u razumijevanju implikacije odnosi na ton govorenja, izraze lica i ostale

elemente koje svrstavamo u govor tijela (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 192–203).

2.2. Stereotipi o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi kao istraživački potencijal

Danski je lingvist Otto Jespersen 1922. godine načinio prve korake u istraživanju

rodnih jezičnih razlika, no uz njegov rad obično se ističu površni i intuicijski formirani

zaključci te nedostatak empirijskih istraživanja, tako da se prvim sustavnim radom na tom

području smatra Govor muškaraca i žena u koasati jeziku, autorice Mary Hass (1944). U

ovom muskogijanskom jeziku zapadne Louisiane predmetom su istraživanja osobito bili

imperativni i indikativni oblici, u čijoj je uporabi uočena jasna razlika s obzirom na rod

govornika. Prvo slično istraživanje na audiozapisima provela je Lesley Milroy (1980)

istražujući govor stanovnika Belfasta. Njezino se istraživanje smatra osobito važnim s

obzirom na uvođenje koncepta „socijalne mreže“, pandana klasičnoj sociolingvističkoj

„društvenoj klasi“ (Sunderland 2006: 82–3).

Različita su mišljenja o tome što su relevantni empirijski podatci u takvim

istraživanjima, što je uvjetovano opsegom i detaljnošću njihova prikupljanja. Jespersen (1922)

iznosi osobno mišljenje o razlikama u govoru muškaraca i žena i upotpunjava ih podatcima iz

fikcionalnih djela, za razliku od Mary Hass koja prikuplja stvarne podatke. Robin Lakoff u

ranim 1970-im godinama osobito rabi introspektivnu metodu. Suvremeni pristupi usmjereni

su na prikupljanje „prirodno ostvarenih podataka“, dakle onih koji se spontano ostvaruju, a ne

ciljano samo za potrebe istraživanja. Ovi podatci u početku se istraživanja donekle mogu

korigirati u ciljano osmišljenim intervjuima ili upitnicima (Sunderland 2006: 62–3).

Jespersenovom metodologijom, kao polaznom točkom u istraživanju te tematike, bavi

se i Mizokami (2013) i uočava da je on isticao da ženski govor obiluje pridjevima kakvi su

„divno“, „ljupko“, „slatko“ i sl. jezičnim sredstvima kojima se preuveličava. Ovdje je uočljivo

da se ženski govor predstavlja odstupanjem od muške norme (Mizokami 2013: 144).

Page 21: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

20

Govoreći o istom djelu tog autora, Talbot ističe stereotipne koji ženski stil

komuniciranja određuje „mekanim“, „obilježenim nerazumnim promjenama tema“,

„rječitošću“ i „prazninom“. Društveni stereotipi reducirani su pogledi na određene fenomene,

a neki teoretičari nastoje ih pažljivo razlikovati od „socijalnog strojopisa“ (Dyer 1977; Hall

1997) procesa kojim se oblikuju klasifikacijske sheme. Oba se ta procesa, i stereotipi i

socijalni strojopis, odlikuju odvajanjem onoga što je prepoznatljivo/uobičajeno za jednu

društvenu kategoriju u odnosu na ono što nije, pri čemu ključnu ulogu ima moć. Stereotipi

kao prezentacijska praksa središte su zamisli o „pučkoj lingvistici“. Odatle pogrešni stavovi

da su skupine žena i muškaraca homogene. U potrazi za razlikama u govornoj praksi tih dviju

skupina obično se teži nepostojećoj „fiksiranoj“ razlici, koja proizlazi iz „statičnog i

pretjeranog dualizma“. Thorne (1993) ističe da takav pristup vodi slijepoj ulici. Dominantne

paradigme razlike i dominacije Talbot promatra uzimajući u obzir i treći dio triptiha, tzv.

fenomen suficita, odnosno viška informacija koje ženski govor, tobože inherentno, nosi.

Prema Cameron (1985: 35), Talbot ističe glavne pučke poglede na razlike u konverzacijskoj

praksi između muškaraca i žena:

1. isprekidanost govora (jer je ženama teže komunicirati u muškom svijetu i jeziku);

2. nedovršenost rečenica;

3. govor žena nije uređen u skladu s logičnim načelima;

4. potvrdni izričaji predstavljaju se kao pitanja (težnja za odobravanjem);

5. žene govore manje od muškaraca u rodno različitim skupinama;

6. žene rabe kooperativnu strategiju u konverzaciji, dok muškarci rabe natjecateljsku

strategiju (Talbot u Holmes i Meyerhoff 2003: 468-84).

Suvremeni se pristupi analizi rodnih razlika udaljavaju od binarnih stereotipnih tvrdnji

o razlikama muškoga i ženskoga govora prema konkretnijim i blažim, dakako i znanstveno

relevantnijim tvrdnjama o jezičnim osobitostima određenih skupina žena i muškaraca u

posebnim okolnostima. Djelo Women in Their Speech Communities (Coates i Cameron 1988)

prvi je takav korak u analizi komunikacije u posebnim socijalnim skupinama (Sunderland

2006: 169–70).

Osnova analize veze jezika i roda jest sustavno interpretiranje uporabe lingvističkih

sredstava. Vrijednost takve analize ovisi o jačini veze između lingvističkog oblika i funkcije.

Interakcija između roda i jezika obično se analizira isticanjem pojedinačnih fenomena, što je

razlog da se u literaturi navode ekstremni primjeri koji potvrđuju dominaciju, moć i

Page 22: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

21

različitost. Dvije dominantne paradigme u toj vrsti istraživanja su paradigma dominacije i

paradigma različitosti, koje vrlo često isključuju jedna drugu.

Svojim je djelom Language and Woman's Place R. Lakoff započela istraživanja „rodnih

razlika u jezičnoj uporabi“ i time je postavila temelj tzv. paradigmi deficitarnosti

(Sunderland 2006: 13).

Pristup s aspekta (rodno-kulturnih) razlika u suprotnosti je s paradigmom (muške)

dominacije, odnosno muške verbalne moći koju paradigma dominacije potencira. Varijacije u

istraživanjima (kulturnih) razlika vide se u radovima Jeniffer Coates (1996), Janet Holmes

(1995) i Deborah Tannen (1991). Fokus je u takvim istraživanjima na „sociolingvističkim

supkulturama“ čije se razlike smatraju uzrokom konverzacijskih smetnji. Slično tome,

Gumperz govori o „interetničkim supkulturama“ (Sunderland 2006: 19).

Osjetljiva pitanja u ovim istraživanjima jesu analize pojedinačnih primjera izdvojenih

iz konteksta, uopćavanje i površna interpretacija. Analiza je mahom induktivna, a u

istraživanjima veze između roda i osobite rodno označene uporabe jezika analitičar se mora

izboriti sa unaprijed formiranim stereotipnim predodžbama. Ipak, stereotipi ne moraju biti

nositelji istraživačke ideje, nego mogu biti iskorišteni radi njihova propitivanja ili poricanja.

Osobito ih potvrđuju pučke rodne razlike u jezičnoj uporabi koje se stalno iznova proučavaju

– često s neuvjerljivim ili negativnim rezultatima, čak i onda kada se slični rezultati objedine

u veću cjelinu. Međutim, pokazuje se da se stereotipi prihvaćaju kao znanstvene činjenice

čime postaju dijelom opće istine o jeziku i rodu. Tu pojavu Shan Wareing (1996) imenuje

sintagmom „hodnik zrcalā“. Ronald Macaulay (1978) upozorio je na taj učinak u literaturi o

rodnim razlikama i jezičnoj sposobnosti propitujući uobičajeno shvaćanje da djevojčice ranije

usvajaju jezik i da imaju razvijenije govorne sposobnosti nego dječaci; nedostaci koje uočava

jesu neprecizna vrednovanja jezične sposobnosti, obično u kraćem, opisnom izričaju te slaba

ili nikakva kontrola nad komunikacijskim okolnostima istraživanja. Čak i uz pretpostavku da

su takva istraživanja bila besprijekorna, očekivani bi bili slični rezultati u ponovljenim

studijama o ženskoj nadmoći u jezičnim sposobnostima, no Macaulayjeva istraživanja takve

literature nisu pokazala tu dosljednost, s vrlo malo ili nimalo statistički značajnih pokazatelja.

Uočeno je je da je socioekonomska klasa značajnije povezana s verbalnom izvedbom, što je

vrlo očito i za neke tipične rodne razlike. Povezanost roda s jezičnom sposobnošću pokazala

se u istraživanju govornih poremećaja gdje Macaulay uočava da su dječaci skloniji

poremećajima kakvo je mucanje, iako ističe potrebu podrobnijeg istraživanja te veze

(Macaulay 1996 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 80–2).

Page 23: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

22

U tim se istraživanjima često uspoređuju rezultati rodno identičnih i rodno različitih

skupina. Čak i da su moguća, uopćavanja se ne mogu izvesti na osnovi analize razgovora

miješanih rodnih skupina (niti na osnovi razgovora istorodnih skupina). Iz prirode govora

jedne rodne skupine ne može se zaključiti kako žene (ili muškarci) govore u rodno

isprepletenim konverzacijama (Coates 1989 u Sunderland 2006: 18).

Očekivati je da bi longitudinalne studije mogle donijeti relevantnije rezultate, no i tu

stanje nije uvijek potpuno jasno; Moore (1967) je u svojoj studiji imao 6 mjernih točaka (na 6

mjeseci života, 18 mjeseci, 3 godine, 5 i 7 godina) no samo se u 18. mjesecu života uočilo

relevantno odstupanje u jezičnoj uporabi između djevojčica i dječaka. U sličnim se

istraživanjima zaključci često izvode na osnovi ograničenih ili nepotpunih podataka. Takav je

slučaj s tvrdnjom da muškarci češće prekidaju sugovornika čime pokazuju svoju

komunikacijsku nadmoć. Takva „poznata, utvrđena činjenica“ rezultat je do kojega se došlo

pod utjecajem fenomena „hodnika zrcalā“, što pokazuje 25-godišnje istraživanje Deborah

Cameron i Sandre Clarke (1993) između 1965. i 1991. u kojem se potvrđuje da nema

značajnog dokaza rodnih različitosti u općem omjeru govornih prekida (Eckert i McConnell-

Ginet 2003: 83–4).

Uvriježene predstave o specifičnoj vrsti jezične uporabe koja se vezuje za određenu

rodnu klasu vrlo često svoje mjesto imaju u specijaliziranim priručnicima ili na posebno

organiziranim seminarima čija je svrha da daju upute o usvajanju određenog modela

komuniciranja.

U svakoj skupini od svega nekoliko riječi žene će ih povezati u rečenicu, od kojih obično dvije

nisu isto izgovorene. To je ono što čini ženski glas tako „pjevljivim“. Zapravo, one ZAISTA

pjevaju. Ponekad idu dolje, niže, u padajućem tonu. Drugi put idu gore, naglašavajući emocije.

Često se uzdižu i padaju kao sinusni valovi koji jurišaju u frazu, zatim se vraćaju kao pješčani

val. Govoriti u takvom tonalitetu najbolje se može naučiti slušajući druge, ali to je naučeno,

nije svojstveno (Philips 2000 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 84–5).

Navedeni parafrazirani odlomak iz priručnika za transrodne muškarce uputa je

muškarcima koji trebaju naučiti govoriti kao žene, koje žele postati. Da bi te tvrdnje zaista

bile relevantne, trebalo bi doći do jednoobraznog određenja „pjevljive intonacije“ s čisto

lingvističkog aspekta, razloga zašto se ona pripisuje samo ženama te jasno klasificirati

kategorije ispitanika i odrediti koje vrste podataka treba rabiti u toj studiji: individualne

intervjue, razgovore u istorodnim skupinama, među prijateljima, strancima, na svečanim

večerama, koje teme bi trebale dominirati, kako odrediti obrazac kojim oslikavamo neku

Page 24: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

23

jezičnu osobinu i kako ga interpretirati u svjetlu dobivenih rezultata. Stereotipi su u takvim

istraživanjima više od „laži“ o jeziku – riječ je o pretjerivanjima koja su sociolingvistička

stvarnost. Vrlo često se u sličnim priručnicima nalaze i gledišta da su muškarci izravniji u

svojim namjerama, dok žene radije iskazuju sklonosti; to u našem jeziku na vrlo jasan način

pokazuje odnos imperativa (Donesite mi sendvič!) naspram kondicionalu (Željela bih salatu.).

U tom se smislu posredan pristup interpretira kao „ispitivanje terena“, odnosno taktički

element kojim se provjerava potencijalno neslaganje i unaprijed ublažavaju negativni utjecaji

na komunikacijsku interakciju. Imitiranje ženskoga govora, vrlo često u kontekstu izrugivanja

ili šaljivog učinka, pokazuje da bi ekstremna uporaba određenih jezičnih sredstava bila

neprirodna u svakodnevnoj komunikaciji. Sama veza između tradicionalnih stereotipa i

jezičnoga ponašanja vrlo je zanimljiva zato što stereotipi izgrađuju normu (pojam koji se

može shvatiti i kao pravilo i kao ono što je prosječno ili uobičajeno) – normu koju nužno ne

poštujemo, ali prema kojoj se orijentiramo. Stereotipi funkcioniraju kao sredstvo

organiziranja u društvu, ideološka mapa kojom se izriču mogućnosti unutar kojih se

postavljamo i na osnovi kojih pristupamo jedni drugima. Stereotipi svakako imaju snažan

istraživački potencijal, zahtijevaju ozbiljan pristup i jasno istraživanje, no njihovo uzimanje

kao početne točke u proučavanju ponašanja može dovesti do ozbiljnijih pogrešaka. Korijeni

najčešćih uopćavanja i stereotipa porijeklo vode iz sociobiologije, popularne znanosti

sedamdesetih godina prošlog stoljeća koja je naglašavala utjecaj tzv. evolucijske biologije. Iz

sociobiologije razvila se evolucijska psihologija koja nastavlja takva istraživanja, no vrlo

često bez osobitog odmaka od stereotipa. Istraživanja su najčešće u obliku sociopsiholoških

pokusa u kojima sudjeluju istorodne ili raznorodne skupine. Pretpostavljena muška sklonost

prema hijerarhiji u odnosu na žensku susretljivost, pokazalo se, ne može se striktno vezati uz

određenu rodnu skupinu, jer se u nekim istraživanjima, kakvo je Marjorije Harness Goodwin

(1990), uočilo da hijerarhijski sustav postoji i kod djevojčica, koji je čak znatno striktniji nego

kod dječaka. Važnu ulogu sličnim istraživanjima ima jasno postavljanje istraživačkih ciljeva i

prevladavanje kratkoročnih rezultata u korist dugoročnih te jasna interpretacija dobivenih

rezultata. Primjer analize konverzacijskih prekida tako pokazuje da se obično interpretiraju

kao dokaz govorne dominacije, no Tannen (1989) upozorava da bi trebalo razlikovati

preklapanja i prekide, pri čemu govorna preklapanja mogu biti izraz potpore sugovorniku, a

ne govorne dominacije. To pokazuje da veza između lingvističkog oblika i društvene funkcije

nije tako jednostavna da bi se mogla jednoobrazno interpretirati (Eckert i McConnell-Ginet

2003: 85–9).

Page 25: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

24

Jezične fenomene, među kojima i jezične stereotipe, ne bi trebalo promatrati

ahistorično jer svaka jezična praksa ima svoju tradiciju, tj. mogućnost ponavljanja u sličnom

kontekstu i sa sličnim sudionicima (Sunderland 2006: 48).

Mullany (2007: 167) upozorava da je unutar paradigme različitosti uočljivo da

hegemonijski diskursi ženstvenosti i muškosti diktiraju koji je to govorni stil prikladniji za

žene i muškarce, pri čemu se takve vrste komunikacije smatraju društveno očekivanim

modelom ponašanja. U stvarnosti se pokazuje da i muškarci i žene koji su na funkciji

menadžera stereotipno rabe govorne stilove koji se povezuju i za suprotni rod (Mara et al.

2006: 241), što znači da u tom hijerarhijski nadređenom položaju menadžeri objedinjuju

konverzacijske stilove, dakako radi postizanja boljih rezultata u radu. Ista autorica izdvaja

uobičajena gledišta na tipične komunikacijske stilove muškaraca i žena, pri čemu je muški stil

izravan, konfrontacijski, natjecateljski, autonoman, javno dominantan u pogledu korištenja

vremena, agresivan i obilježen govornim prekidima, orijentiran na zadatke i ciljeve te

referencijski orijentiran; ženski govorni stil, na drugoj strani, obilježen je antonimima

navedenih odrednica (Mullany 2007: 34).

2.3. Sociokulturološke razlike u jezičnoj uporabi

S obzirom na društveni status, prava se govornika u određenim govornim situacijama

različito raspoređuju prema različitim socijalnim mrežama, što je pandan klasičnoj

sociolingvističkoj društvenoj klasi. Primjer araukanske kulture u Čileu potvrđuje da se

muškarci ohrabruju da govore u svim prilikama, pri čemu je govorenje znak pretpostavljene

muške inteligencije i vodstva. Nasuprot njima, od žena se očekuje da budu tihe i ponizne u

prisustvu svojih muževa, tako da je u toj kulturi normalno da u raznorodnoj skupini muškarci

dominiraju a djevojčice i žene govore šapatom ili nikako ne govore. Takva se praksa očekuje

u muževu domu. Svijest o govornom položaju unutar kulturološke ili socijalne mreže odraz je

lingvističke kompetencije o kojoj Bourdieu govori ne povezujući je samo sa sposobnošću

proizvodnje govornih izričaja već uzimajući u obzir i same izričaje. Doprinos određene osobe

diskusiji nije mjerljiv samo govornim izričajima koje ta osoba proizvodi, nego i načinom

kojim ih drugi u konverzaciji primaju i interpretiraju. Snaga govornog izričaja određena je

njegovim „diskursnim životom“, no pokazuje se da se orijentiranost prema određenim

izričajima može promatrati više s obzirom na to tko je govornik, negoli kakvi su sami izričaji.

Tako su McElhinney et al. (u štampi) u znanstvenom diskursu u području sociolingvistike i

lingvističke antropologije uočili da muškarci manje citiraju žene (21%) negoli što žene

Page 26: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

25

citiraju žene (35%). Struktura konverzacijskih događaja u osobitim vrstama diksursā pokazuje

da se rodne uloge raspoređuju po ustaljenoj praksi i zakonitosti određene vrste diskursa,

kakav je npr. religijski diskurs u kojem dominiraju muškarci. Taj primjer oslikava značajnu

ulogu tradicije, odnosno vezu roda i društvene funkcije. U istraživanjima rodnih različitosti i

njihove veze s jezikom ne može se zanemariti kontinuum u sudjelovanju u nekoj društvenoj

aktivnosti, odnosno dijakronijski pristup jer govorni stilovi i strategije nisu ahistorični (Eckert

i McConnell-Ginet 2003: 91–4).

Istraživanje koncepta ženstvenosti i muškosti u suvremenome dobu razlikuje se od

prijašnjih pristupa. Taj je fenomen predmetom istraživanja osobito kada je riječ o ženama

koje su na visokim društvenim položajima, čiji se govor uspoređuje s uobičajenim modelima

ženstvenosti ili muškosti. Istraživanja u Poljskoj i Japanu potvrđuju radikalan zaokret žena u

odnosu na uljudnost i hiperkorektnost (Baran i Syska 2000, Okamoto 1995, 2000). Baran i

Syska (2000) tako uočavaju da su mnoge Poljakinje vrlo izravne, što ponegdje graniči s

nepristojnošću, u čemu se vidi pomak prema stereotipnim idealima muškoga govornog stila.

U sličnim istraživanjima Fairclough (2000) uočava da je govor britanske premijerke Margaret

Thatcher bio takav da nikako ne bi mogao biti povezan s uobičajenim viđenjem stereotipnog

ženskoga govora (Sunderland 2006: 191).

Neke govorne aktivnosti (čavrljanje, terapijski razgovor, telefonski razgovor, šale,

svađanje, nepristojan govor i sl.) pojavljuju se u svim govornim zajednicama, dok su druge

specifične za neke posebne zajednice. Iako se određena aktivnost može javiti u mnogim

govornim zajednicama, ona se može različito ostvariti u njima, za što je dobar primjer

rasprava, koja se pokazuje u jednom svjetlu u akademskoj zajednici, dok je u drugom kada je

riječ o raspravi za obiteljskim stolom. Međutim, iste se govorne aktivnosti mogu drukčije

promatrati i razumijevati ovisno o tome koji ih članovi zajednice rabe. U nekim se kulturama

raspravljanje i sukobljavanje mišljenja promatra se drukčije negoli u drugim – primjer kulture

koja krajnje izbjegava konflikte jesu Inuiti, arktički narod, koji očuvanjem međusobnih

odnosa pridonose vlastitom preživljavanju u teškim okolnostima. Odatle je međusobna

interakcija ritualizirana tako da se odvija sigurno i beskonfliktno (Eckert i Newmark, 1980 u

Eckert i McConnell-Ginet 2003: 98–9).

Uvjerenje da žene više govore od muškaraca Dale Spender razumijeva u kontekstu da

se u mnogim kulturama od žena zapravo očekuje da ne govore nikako te je stoga svaki oblik

ženske komunikacije „suvišan“. Da je to tako, vidi se po kulturološkim oznakama

prepoznatljivim u popularnim izrekama o „dugom ženskom jeziku“ i sl. (Spender 1980 u

Page 27: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

26

Sunderland 2006: 2). Kulturološki okvir rodno podijeljene konverzacijske prakse, npr.

ograničene uporabe ili zabrane uporabe određenih riječi, prepoznatljiv je u „tipično muškim“

jezičnim svojstvima te njima suprotnim – „tipično ženskim“. Kulturološka polarizacija

zanimljiva je zato što se „muška konverzacija“ postavlja predmetom težnje, odnosno

hijerarhijski je nadređena „ženskoj konverzaciji“, tim više što muškarci nemaju motiv da

ovladaju tim načinom konverzacije (Sunderland 2006: 2–6).

O tome slično govore Kuna i Nujić (2014) ističući da jezik, način razmišljanja i

komuniciranja s drugima ostvaruje i utjelovljuje mušku dominaciju. Ono što je u jeziku

muško općenito je osnovno, a ono što je žensko je sporedno i/ili neodobravano. Rječnik

hrvatskog jezika tako kaže da je žena osoba po spolu suprotna muškarcu, a muškarca definira

kao odraslu osobu muškog spola” (Cesar et al. 2005: 26). Dakle, ženino je osnovno obilježje

njezina suprotnost muškarcu, dok u definiciju muškarca žena nije uključena. ON je

predstavljen cjelovitim identitetom, a njezin proizlazi iz njegova identiteta, a takvim prikazom

unaprijed se njihov odnos određuje kao hijerarhijski.

Govorne aktivnosti mogu biti vrlo specifične i na lokalnoj razini; kako to uočava Scott

Kiesling (1997), posebne zajednice mogu ohrabrivati određeno ponašanje radi izricanja

određene osobine, npr. šale i ritualne uvrede mogu biti radnje kojima se ističe

heteroseksualnost. Ames i Burcon (2011) tako o traču govore kao o govornoj praksi žena

kojom se nanosi potencijalna šteta muškarcu, a vezivanje te prakse za žene na našem

govornom području vidimo u razvijenijim tvorbenim mogućnostima naziva za one koje tu

praksu provode. Ames i Burcon (2011) međusobne hijerarhijske različitosti razumijevaju i s

aspekta odnosa pisane i usmene muške i ženske tradicije. Riječ je o tome da je pisana riječ

dominantno u rukama muškaraca, a oralna kultura se tradicionalno više vezuje za žene. Pisani

žanrovi koji se također tradicionalno nazivaju ženskim vezuju se za intimniji prostor

dnevnika, ljubavnih pisama i sl. (Ames i Burcon 2011: 1–17).

Ogovaranje je govorna praksa prepoznatljiva po isticanju svojstava odsutne osobe ili

potencijalno neprijatnih događaja koji se na nju odnose. Deborah Cameron (1997) uočava da

ovu govornu praksu muškarci često prate homofobnim i nepristojnim riječima kojima se

omalovažava odsutna osoba, radi uspostavljanja vlastite heteroseksualne norme muškosti i

nadmoći. Na drugoj strani, Jones (1980) ogovaranju pristupa pokazujući njegove pozitivne

društvene funkcije. Ističe da je riječ ogovaranje (engl. gossip) izvedena od staroengleskih god

i sib što je u prvotnom značenju bilo vrlo blisko značenju „kum“ ili „prijatelj u nevolji“.

Drugo značenje blisko je riječi „babica“, tj. osobi koja pomaže pri porodu, događaju u

Page 28: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

27

isključivoj vezi sa ženama. Međusobna konverzacijska interakcija žena i razgovori o osobnoj

tematici bila je svojevrsna mogućnost potkopavanja muškog autoriteta ili u najmanjoj mjeri

razvijanja načina da se njemu djelomično odupre, uz ojačavanje međusobnih društvenih veza.

Jennifer Coates (1988) upozorava da se vrlo često bilo kakav neformalni razgovor između

žena imenuje ogovaranjem, neovisno govori li se o radnjama i osobinama odsutnih osoba

(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 98–101).

Tu razinu ogovaranja kao govorne prakse Cameron i Kulik (2003: 68) također

promatraju kao aktivnost kojom se jačaju međusobne socijalne veze žena.

Wheatherall (2005: 45, 48) također o ogovaranju govori kao potencijalnoj govornoj

praksi koja se primarno vezuje uz ženski govor, pri čemu ga se trivijalizira i označuje

nevažnim.

Pored ogovaranja, raspravljanje je govorna aktivnost koja dolazi u mnogim oblicima,

a tradicionalno uključuje iznošenje dokaza te korištenje racionalnih načela zaključivanja da bi

se time podupirao položaj. Slično raspravi jest prepiranje koje se odlikuje istaknutim

emotivnim tonom koji narušava prijateljsku vezu među sudionicima konverzacije. Uobičajeno

je gledište da su muškarci oni koji „raspravljaju“ a žene te koje se „prepiru“, čime se

stereotipno ističe pretpostavljena ženska emotivnost naspram muškoj intelektualnosti.

Rasprava se u znanstvenom diskursu smatra osobito značajnim oblikom konverzacijske

prakse, s obzirom na to da je riječ o elementima struke koji zahtijevaju reakciju, propitivanje,

potvrđivanje ili traženje slabih mjesta. Tannen (1998) uočava da u takvoj komunikacijskoj

interakciji riječi često postaju sredstvom kojim se ide u borbu. Manji je broj žena koje imaju

sklonost prema takvim „verbalnim borbama“ jer su takve aktivnosti nasrtaj na samopouzdanje

i osobnost drugih, uz promociju vlastitih intelektualnih kapaciteta (Eckert i McConnell-Ginet

2003: 101–3).

Cameron i Kulik (2003: 67) ističu da je na razini svakodnevne komunikacije

prepoznatljivo da su i muškarci skloni ogovaranju, ali da se na simboličnoj i ideološkoj razini

ta govorna praksa više vezuje za žene.

Baveći se razlikama u govornoj praksi, Elizabeth Aries (1996) dala je značajan

doprinos istraživanju literature o rodnim jezičnim različitostima; u svojoj studiji Muškarci i

žene u interakciji – preispitivanje razlika kritički istražuje različite vidove verbalne interakcije

muškaraca i žena i zaključuje da su govorni stilovi muškaraca i žena ipak više slični, negoli

različiti, a dajući izravan odgovor na pitanje postoje li takve relevantne razlike u

konverzacijskoj praksi, ističe da ne postoje (Wheatherall 2005: 59).

Page 29: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

28

Etnografska istraživanja (Hymes 1972) pokazala su da je moguće izdvojiti temeljna

obilježja kojima se u zajednicama i između njih mogu razlikovati određeni govorni događaji

(šala izrečena u jednoj kulturi u drugoj se može smatrati neprikladnom, koktel zabava i

čekanje autobusa na stajalištu također zahtijevaju različite vrste govorne interakcije i sl.). U

istočnoj Ugandi djevojke pred udaju vode specifične razgovore o bračnom životu u ritualu

prikupljanja drva za ogrjev sa svojim vršnjakinjama, tako da se takav razgovor imenuje

sintagmom „prikupljanje drva“ iako je fokus na životnim i osobnim pitanjima. Kulturološke

razlike imamo i u primjerima kada određena govorna aktivnost treba biti izrečena u određenoj

situaciji, dok je u drugoj kulturi poželjna tišina – zajednica Apaša u Arizoni tako pokazuje

primjere da se tišinom „popunjava“ međusobna interakcija u slučajevima kada je riječ o

interpersonalnoj nesigurnosti. Nasuprot tom običaju, u europskoj kulturi prednost se daje

govoru kako bi se izbjegla neugodna tišina. Labov (1972b) ističe primjer afroameričkih

dječaka u ritualnim uvredama u aktivnosti „igranja tuceta“, gdje se uvreda realizira tako što se

neka obična, umjereno nepristojna riječ osobito jako ili melodiozno naglašava. Osim tih

aktivnosti, pozdravljanje je također specifično ovisno o kojim društvenim okolnostima i

sudionicima je riječ: u Senegalu je rigorozno propisano kada se treba pozdraviti a sam

pozdrav je svojevrsno pregovaranje o statusu s dugoročnim posljedicama (Judith Irvine 1974)

dok je u nekim francuskim selima primjer potpuno drukčiji – pozdravi su zapravo upiti o

dnevnim aktivnostima (jeste li jeli/pomuzli krave/kuda idete i sl.) a sama pitanja su pozdravi

jer se njima ne zahtijeva prividno tražena informacija. Sličan primjer je i na američkom

govornom tlu gdje se pozdravnim upitima također ne traži informacija, a takve primjere

imamo i u balkanskom podneblju. Erwing Goffman (1974) ističe interpretacijske sheme koje

se primjenjuju u interakciji, nazvavši ih okvirima. Konverzacijski okviri nisu rodno neutralni

jer je procjenjivanje određene situacije promjenjivo, ovisno o rodu sudionika kao i o statusu

govornika u govornom okruženju. Konverzacijski događaji mogu zahtijevati posebne

žanrove: pripovijedanje, duele pjesmama, novele, duele rimom (rap pjesme), stručne radove i

sl. To vrijedi i za pisane žanrove, s obzirom na to da su pisani žanrovi konvencionalne vrste

teksta koje se razlikuju po svome sadržaju i unutarnjoj organizaciji. Određeni žanrovi

zahtijevaju primjenu osobitoga stila (npr. bezličnost u znanstvenim radovima) a žanrovske su

karakteristike povezane ne samo s ciljevima koje ostvaruje individua nego i s očekivanjima i

ideologijom onih koji se priklanjaju tom žanru. Neki od govornih žanrova u većini kultura

vezani su samo za ženske članove zajednice, kakav je slučaj s naricanjem za umrlima.

Primjeri iz antičke Kine pokazuju privilegiranost određenog žanra u korist muškaraca – koji

Page 30: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

29

su u 10. stoljeću imali znatno veću slobodu i mogućnost da uče elitni kineski jezik kako bi

stvarali djela koja su smatrana osobito cijenjenim, u odnosu na žene koje to nisu mogle, tako

da su njihova djela smatrana štivom za one „slabijih intelektualnih kapaciteta“ (Eckert i

McConnell-Ginet 2003: 103–9).

U vezi s navedenim govornim praksama Wheatherall (2005) smatra da je važno

usmjeriti se na različite vrste društveno inferencijskih procesa, odnosno općih pretpostavki da

članovi neke zajednice rabe zajedničke pretpostavke i uobičajeno zdravorazumsko znanje

kojima se usklađuju društvene radnje. Slično uporabi pitanja o dnevnim aktivnostima,

autorica ističe da pitanje „Kako si/ste“ nije pitanje koje zahtijeva odgovor ukoliko se takva

interakcija odvija na početku konverzacije, no u kasnijem tijeku konverzacije izostanak bi

odgovora na ponovljeno pitanje bio shvaćen kao svojevrsna devijacija od ustaljenog načina

konverzacije (Wheatheral 2005: 99).

Skup se prezentacija, mišljenja i vjerovanja kroz koje je jezik „natopljen“ kulturnim

značenjem za određenu jezičnu zajednicu imenuje sintagmom „jezična ideologija“. Tom se

sintagmom upućuje na više jezičnih fenomena: npr. kako djeca uče pravilno govoriti, kako bi

jezik trebalo rabiti, po čemu se jezici međusobno razlikuju i sl. Uspostavljeni ideološki

sustavi predmetom su propitivanja i kritičkih analiza, što se u vezi između roda i jezika

osobito vidi u istraživanju posebnih vrsta uporabe jezika određenih rodnom pripadnošću

govornika, orijentiranošću i jednih i drugim prema tim normama te uočavanju odstupanja od

njih. Cameron (1995) sintagmom „verbalna higijena“ objašnjava ideološki utjecaj na

korištenje jezika u skladu s idealiziranim prikazom kako bi to trebalo biti. Naglašavanje

konverzacijske prakse jedne rodne skupine s imanentnim kulturološkim obilježjima te skupine

osjetljivo je pitanje jer ima slučajeva kakav je primjer zajednice na Papua Novoj Gvineji da se

verbalni rituali vulgarne naravi primarno vezuju uz konverzacijsku praksu žena, a ne

muškaraca. Konverzacijsku praksu i međusobne rodne različitosti Cameron promatra u

dvjema sferama – javnoj i privatnoj; u novije se vrijeme jasno uočava pomicanje međusobne

granice tih dviju sfera koje su ranije primarno bile vezane za dominaciju muškarca (javna

sfera, nastupi, govori i sl.) i žena (privatna, obiteljska ili prijateljska sfera) (Cameron u

Holmes i Meyerhoff 2003: 447–68).

Page 31: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

30

2.4. Konverzacijski stilovi i strategije

Istraživanja o vezi roda i konverzacije naglašavaju strategije tipične za žene, osobito

ističući kooperativnost i potporu sugovorniku. Žene međusobno biraju i izgrađuju teme

(Kalčik 1975, Coates 1993), primjenjuju podupiruća preklapanja (Eckert 1990, Coates 1993)

te su osobito sklone primjeni „sporednog komunikacijskog kanala“ (Bilious i Krauss 1988,

Roger i Nesshoever 1987, Edelsky i Adams 1990). Taj se stil postavlja nasuprot natjecateljski

usmjerenom i manje kooperativnom muškom stilu. Kiesling (1997) uočava da je muški stil

konverzacije obilježen natjecateljskim zadirkivanjem i da potiče hijerarhiju. Elizabeth Aries

(1976) u svojoj longitudinalnoj studiji uočila je da u konverzaciji istorodnih i raznorodnih

skupina studenata muškarci uspostavljanju stabilnu hijerarhiju konverzacijske dominacije, za

razliku od studentica čija je hijerarhija bila promjenjiva i nestabilna (Eckert i McConnell-

Ginet 2003: 122–3). Razlike su uočene i u temama razgovora.

Muškarci dramatiziraju i opširnije izlažu, skačući s jedne anegdote na drugu i ostvarujući

prijateljstvo i bliskost zajedničkim pričama i smijehom. Žene diskutiraju o jednoj temi pola

sata ili više, češće otkrivajući svoja osjećanja i ostvarujući bliskost kroz intimniju

konverzaciju. Rezultati iz analize sadržaja i komunikacijske usmjerenosti odražavaju teme

intimnosti i interpersonalnih odnosa za žene te teme natjecateljstva i očuvanja statusa za

muškarce (Aries 1976 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 122).

Antropološke su studije pokazale da se žene češće prilagođavaju govornoj situaciji

koju predvodi muškarac – odatle i tvrdnja da su teme koje započinju muškarci u miješanim

rodnim skupinama predvidljivije za uspjeh negoli one koje u takvim komunikacijskim

okolnostima predlažu žene (Steinem 1991 u Meunier 1996: 4).

Uočena je i pojava da se muškarci kada započnu govoriti o nekoj temi ponašaju kao

eksperti za to područje te se postavljaju u središte konverzacije. To se najčešće razumijeva još

jednim pokazateljem muške uporabe jezika prije u natjecateljske negoli u racionalne svrhe:

Za mnoge je žene konverzacija primarno socijalne ili emotivnu prirode, način uspostavljanja

veza i održavanja odnosa. Za mnoge muškarce konverzacija jest sredstvo očuvanja neovisnosti

te održavanje statusa u hijerarhijskoj društvenoj ljestvici korištenjem jezika izvješća. To se

ostvaruje isticanjem znanja i umijeća te zadržavanjem središnjeg položaja u konverzaciji

pomoću verbalne izvedbe kakvo je pripovijedanje, pričanje šala ili uopćavanje informacija

(Wittig 1992: 77).

Jones (1980) uočava da žene češće pribjegavaju međurelacijskim temama i

personalizaciji konverzacije, što je diskursni stil koji muškarci satirično određuju kao

ogovaranje. Zato se pokazuje da muškarci teže distanci u odnosu na takve teme i to tako što ih

Page 32: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

31

svode na teoretiziranje i apstrakciju (Aries 1976; Steinem 1991; Swacker 1975; Tannen

1990). To nam pokazuju primjeri sudjelovanja žena i muškaraca u javnim nastupima kada iz

auditorija žene najčešće postavljaju pitanja o svojim vlastitim životima, u odnosu na

muškarce koji upućuju više apstraktnih pitanja o skupinama i zakonitostima; kada je riječ o

feminizmu, žene obično postavljaju pitanja o praktičnim problemima, dok muškarci tu

tematiku promatraju u širem spektru – utjecaja feminizma na obitelj i sl. (Steinem 1991 u

Meunier 1996: 4).

Pristup tim fenomenima kojim se naglašavaju razlike dovodi do zanemarivanja

sličnosti. Istraživanje koje su proveli Aries i Johnson pokazalo je da su i muški i ženski parovi

bliskih prijatelja općenito diskutirali o istim temama: religiji i moralu, sjećanjima, obiteljskim

aktivnostima, vlastitim financijama, prijateljstvu, društvenim i političkim pitanjima, tajnama

iz prošlosti, društvenim zbivanjima i poslu. Pokazalo se da i muškarci i žene, bliski prijatelji,

vrlo slabo govore o seksualnom životu, a razlike su se pokazale u stereotipno rodno

označenim temama – pokazalo se da žene češće govore o emotivnim i intimnijim stranama

međuljudskih odnosa, dok su muškarci češće pričali o sportu. Pored toga, to istraživanje

pokazalo je da su žene diskutirale češće i dublje o osobnim problemima. Te su razlike stvarne,

no one su samo margine vlastitog izražaja ljudi obuhvaćenih tim istraživanjem. To znači da

opće rezultate, koji se najčešće izvode na osnovi marginalnih pokazatelja, treba uzeti oprezno.

Jedna od uočljivih razlika bila je u tome koliko se vremena posvećuje nekoj temi, što je bolji

pristup u odnosu na gledište da o nekim temama pripadnici/-e rodne zajednice nikako ne

govore (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 123–4).

često zastupljeno rijetko zastupljeno

žene (%) muškarci (%) žene (%) muškarci (%)

vlastiti problemi 45 14 50 73

sumnje i strahovi 46 16 49 60

obiteljski problemi 47 26 51 56

osobni odnosi 26 8 45 44

sport 18 45 42 40

Tablica 1: Izvješća žena i muškaraca o dominantnim temama u razgovoru s bliskim

prijateljima (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 123).

Razlike su uočene i u telefonskim razgovorima. Aries i Johnson (1983) uočavaju da su

žene sklonije telefonskim razgovorima s bliskim prijateljicama češće negoli što su muškarci

sa svojim prijateljima. Čak polovica broja žena i svega 19% muškaraca imaju dnevne ili

Page 33: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

32

tjedne telefonske razgovore u trajanju više od 10 minuta. Četvrtina broja žena i 14%

muškaraca imaju takve razgovore bar jednom mjesečno. Analizom tih razgovora pokazalo se

da su žene općenito usmjerene prema uspostavljanju društvene veze i intimnosti, dok su

muškarci više individualistički nastrojeni i natjecateljski usmjereni. Osim ovoga, u tom

istraživanju pokazuje se da su muškarci skloniji obavljanju zajedničkih socijalnih aktivnosti,

prije negoli što pristupaju konverzaciji. Te se pojave objašnjavaju društvenim normama, tj.

utjecajem društva na muškarce tako što se nagrađuje njihov uspjeh, dok se, općenito, kod

žena cijene aspekti njihove individualnosti – izgled, osobnost i moralne kvalitete. Taj

društveni fenomen dovodi se u vezu s pojavom da se čak i onda kada žene imaju isti ili viši

socijalni i društveni status od njih očekuje da budu bolje od muškaraca na istim položajima.

Na tu pojavu upozorava se i na primjeru akademskih referenci, tj. uspjeha u struci, gdje ima

osnova govoriti o različitim kriterijima ovisno o kom je rodu riječ, a tome u prilog idu i

elementi socijalne neravnopravnosti koji pokazuju da žene nisu podjednako plaćene kao

muškarci za obavljanje istog posla. Odlika natjecateljstva nije isključivo u vezi s muškarcima,

no kod žena se drukčije razvija tijekom odrastanja i realizira uz određena odstupanja od

takvog muškog tipa konverzacije. Penelope Eckart proučavajući fenomen srednjoškolske

popularnosti kod djevojčica, navodi „kooperativno natjecateljstvo“, odnosno „pažljivo

izgrađivanje zajedničkog tla na kojem se slobodno iznosi vlastito mišljenje“. Opisivanje

muškoga načina govora kao natjecateljskog a ženskog kooperativnog i više usmjerenog prema

drugima implicira da su kooperativnost i natjecateljstvo fundamentalno i oštro suprotstavljeni,

što nije slučaj (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 124–7).

2.5. Komplimenti kao govorni činovi

Veza govornih činova i društvenih radnji složena je zato što govorni činovi, kakvo je

npr. obećanje, u različitim situacijama mogu imati različita značenja i funkcije. Odnos oblika i

funkcije pokazuje da se npr. govorni čin obećanja može ostvariti i određenim varijacijama,

npr. kao prijetnja, podmićivanje ili izbjegavanje onoga što sugovornik želi da se uradi. Tipični

rodno označeni govorni činovi su komplimenti, koji kao i svi drugi socijalni potezi imaju

različite društvene funkcije i motivaciju za njihovo izricanje. Funkcija komplimenata i

motivacija za njihovu uporabu ponekad mogu biti različito interpretirani. Komplimenti su

društvene radnje koje mogu biti različito interpretirane i kojima se izriče vrednovanje te

implicitno ili eksplicitno pozitivan stav, što je nasuprot uvredama i negativnoj kritici.

Komplimenti su radnje kojima se usmjerava na pozitivni obraz sugovornika, a ta eksplicitna

Page 34: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

33

funkcija afektivnosti usmjerena na drugog najvažnije je obilježje komplimenta kao

društvenog čina (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 144–5).

Litosseliti i Sunderlan (2002: 75) komplimente dovode u vezu s pozitivnom

uljudnošću, onom koja je usmjerena na izricanje bliskosti, za razliku od negativne uljudnosti

koja je obilježena distanciranošću i formalnošću.

Mullany (2007: 212) u vezi s komplimentima ističe njihovu primjenu u unapređenju

komunikacije unutar „radnih zajednica“, zajedno s ostalim vidovima komunikacije na radnom

mjestu, pri čemu upozorava da žene češće rabe zamjenicu mi, ritualne isprike i komplimente

te potvrdne sporedne komunikacijske kanale da iskažu svijest o slušanju sugovornika (npr.

klimanje glavom), dok muškarci češće rabe zamjenicu ja, zahtijevaju odgovore, manje rabe

isprike, izravniji su i sporedni komunikacijski kanal rabe kako bi izrekli potvrdu, odnosno

slaganje sa sugovornikom.

Funkcije komplimenta koje prepoznaje Mullany (2007) nalazimo u primjerima iz

korpusa sličnim navedenim u kojima se izricanje komplimenta realizira kao sastavni dio šireg

referencijskog izričaja.

TCU 5: Vm_01: um- ja sam davno htio Vas zvati u našu emisiju. i to- i to još dok ste Vi onako- po novinama bili tu i tamo. i onda je neko prije mene to- um- kako bih rekao. došao do vas. i onda ste postali jedna opšta zvijezda. a ja vas zovem-

TCU 4: !(1.351) Žg_02: nemojte to zvezda [smijeh].

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Iz istog intervjua izdvajamo sličan primjer upućivanja komplimenta prema drugoj strani:

TCU 15: Žg_02: (…) pogledajte ljude kako to- koja je to borba da se dođe na kandidatsku listu. kolko su spremni da da ulože para. a pri tom nisu- nesuvislo pričaju. uopšte- uhh- kako se ponašaju kad dođu na vlast. to je stravično. jer vi kad idete na poso. i ovde ste verovatno morali- doduše ajde Vas znaju. kao zdrav je. normalan. ne treba mu uverenje.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Kerbart-Orecchioni (1987) komplimente opisuje kao „verbalne poklone“ koji svoju

funkciju ostvaruju u društveno konstruiranom, prikladnom okruženju, tj. kompliment ne

ostvaruje svoju funkciju u znanstvenoj raspravi u čijem se tijeku hvali izgled nečije odjeće ili

fizički izgled osobe koja sudjeluje u raspravi. Upućivanje komplimenata čin je dugovanja

prema osobi koja upućuje kompliment, baš kao što je običaj s uzvraćanjem stvarnih poklona.

U vezi je s komplimentima i „negativna uljudnost“ koja se javlja između socijalno

asimetričnih govornika, pri čemu je izricanje komplimenta nadređenoj osobi implicitni

podsjetnik govorniku na njegov niži status u tom odnosu. Veza komplimenata i uvreda

djelomično je binarna, s obzirom na to da se odsustvo komplimenta može smatrati uvredom,

Page 35: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

34

ali se odsustvo uvrede ne smatra komplimentom. Ritualno svojstvo uporabe komplimenata

najuočljivije je u slučajevima zahvale na komplimentu u primjerima kakav je sljedeći:

A: Sviđa mi se tvoj rad o X.

B: Hvala na komplimentu.

A: Nije to samo kompliment. ZAISTA mi se sviđa.

Komplimentima se također potvrđuje da isti govorni izričaji u drugom kontekstu mogu

biti shvaćeni potpuno drukčije („Izgubila si puno kilograma“ – ne znači isto osobi koja se

trudi smršaviti i bolesnoj osobi). Komplimenti se ponekad „zaodijevaju“ u specifičan „omot“,

npr. „Dopustite mi da Vam uputim kompliment za Vaš izvrstan kolač“ ili „Molim Vas,

prenesite komplimente šefu kuhinje“. Često su praćeni uzvicima („Kako je to lijepa haljina!“ i

sl.), a čak i imperativ može biti upotrijebljen u obliku komplimenta – „Okreni se da bolje

vidim kako ti lijepo stoji ta haljina“. Oblik komplimenata vrlo često uključuje pridjevske

riječi (dobar, lijep, odličan, prelijepa, lijepa i sl.) kao i pojačivače (vrlo lijepa, stvarno dobro i

sl.) (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 145–8).

Holmes (1995) upozorava da komplimenti, iako primarno vezani uz pozitivnu

uljudnost, mogu funkcionirati vrlo različito, čak i negativno, što ovisi o kontekstu. Pri tome

smatra da je za interpretaciju od ključne važnosti veza između govornika i sugovornika.

Komplimenti mogu biti upotrijebljeni ironično, sarkastično, laskavo, s divljenjem i sl. što

pokazuje da se komplimentima može skrivati neki potencijalni komunikacijski cilj koji se ne

izriče izravno, čime se znatno otežava interpretaciju komplimenta; recepcija komplimenata

također nije jednoobrazna, osobito kada oni dolaze od nepoznatih osoba i u javnoj domeni,

npr. komplimenti koji se upućuju ženama na ulici mogu se razumjeti i kao potencijalno

uznemiravanje. Holmes ističe da su žene one koje češće primaju komplimente i češće ih

upućuju (pri tome, češće ženama, nego muškarcima), no s razlikom da muški komplimenti

češće nose svojevrsno referencijsko obilježje, npr. isticanje dobiti koja se ostvarila u tvrtki.

Učestalija povezanost žena s primanjem i davanjem komplimenata obično se tumači u skladu

sa subordiniranim položajem žena u društvu (Mills 2003: 219–221).

Eckert i McConnell-Ginet slično zaključuju – korpus komplimenata prikupljen u

engleskom jeziku pokazuje da i muškarci i žene podjednako, češće upućuju komplimente

ženama, najčešće za izgled, a gledano u cijelosti, pokazuje se da muškarci manje upućuju

komplimente od žena. Tannen i Holmes mišljenja su da su žene više sklone toj

konverzacijskoj praksi zato što su usmjerene prema jačanju solidarnosti i međusobnih veza,

dok muškarci manje rabe komplimente zbog natjecateljstva, odnosno komplimentima ujedno

Page 36: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

35

priznaju autoritet drugog. Komplimenti su uvijek obilježeni rutinom i šabloniziranošću. U

definicijama se za komplimente obično rabe izrazi „uljudnost“, „kurtoazija“ i „formalnost“.

Uporaba komplimenata često podrazumijeva preuveličavanja, a primjeri u kojima se

naglašava da nešto nije samo kompliment, odnosno da se tako zaista misli, pokazuju da

uporaba komplimenata ide izvan granica doslovne istinitosti, sve u interesu održavanja i

unapređenja međusobnih odnosa. Takva obilježja vidimo i u drugim svakodnevnim rutinskim

radnjama, kakav je slučaj s pozdravima, s obzirom na to da se na pitanje „Kako ste?“ na daje

izvješće o zdravstvenom stanju ili nekim problemima, kao i o pozitivnim događajima i

činjenicama, pa se na takva i slična pitanja/pozdrave, također odgovara rutinski i ritualno.

Uporaba komplimenata kao sredstava kojima se izriču maniri tijesno je povezana s

društvenom hijerarhijom, osobito s rodnim odnosima jer se komplimenti češće upućuju

ženama. To ne znači da se primateljica komplimenta, iako zna za tu hijerarhiju, konvenciju i

ritualiziranost, ne mora osjećati pozitivnom, s obzirom na to da se vrednuje trud da se neko

osjeća bolje, neovisno o konvencijama. Rutinski komplimenti vrlo se teško razlikuju od

sarkastičnih ili ironičnih komplimenata. Sarkastičnim komplimentima, koji se vrlo uspješno

maskiraju u uobičajene komplimente, napada se pozitivni obraz sugovornika, javno hvaleći

nešto što ne zaslužuje da bude hvaljeno, odnosno ono što sugovornik ne želi istaknuti.

Namjere govornika koji upućuje kompliment može biti vrlo teško dokazati i pored

preciziranih uvjeta prikladnosti koje vezujemo uz govorne činove, no među praksom

upućivanja komplimenata jesu i laskavi komplimenti koji funkcioniraju u korist isticanja

osobina onoga tko daje kompliment a ne u korist primatelja komplimenta (Eckert i

McConnell-Ginet 2003: 150–5).

2.6. Uljudnost u konverzaciji

Pod pojmom uljudnosti se sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća podrazumijevao

altruistički način socijalnog ponašanja i izražavanja, pri čemu se misli na ustaljene forme

uglađenosti (tzv. salonske manire, komplimente, primjena obrazaca uljudnog razgovora na

javnim mjestima te osobito uporaba formi oslovljavanja). Uljudnost i poštovanje bili su

smatrani sinonimima, što su kasnija pragmalingvistička istraživanja razdvojila smjestivši

poštovanje (pristojnost i uglađenost) u sferu sociolingvistike. Tek kasnih sedamdesetih godina

20. stoljeća pragmatičari (uglavnom anglosaksonskog područja) počinju proučavati uljudnost

kao lingvistički pojam zanemarujući skrivene altruističke pobude pojedinaca koji je

primjenjuju (Marot 2005: 54)

Page 37: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

36

Watts et al. (2005: xxiv) naglašavaju da uljudnost nije inherentna odlika radnje, nego

je povezana s interakcijskom vezom koja se uređena standardom.

Uljudnost je komunikacijski i interakcijski fenomen koji se, dakako, promatra u

sklopu s drugim dijelom dihotomije – neuljudnošću. Locher i Bousfield (2008) upozoravaju

da je manje radova o neuljudnosti u konverzaciji, negoli onih koji se bave uljudnošću. Tzv.

konfliktni govor predmetom je proučavanja vrlo često sa središnjom ulogom u trening

seminarima za diskurs sudskih procesa, obiteljski, adolescentski te diskurs ljekar – pacijent i

sl. Uljudnost i neuljudnost složeni su fenomeni, tako da uobičajene definicije neuljudnosti kao

„oblika ponašanja koji uznemirava drugo lice u osobitom kontekstu“ često zahtijevaju dorade

(Locher i Bousfield 2008: 1–3).

Veza između roda i (ne)uljudnosti kompleksna je i slojevita te vrlo često utemeljena

na pretpostavkama da se ženski i muški govor razlikuju. Od sedamdesetih su godina

predmetom istraživanja muška dominacija i ženska podređenost u konverzaciji (Lakoff 1975,

Spender 1980). Ovi se konverzacijski fenomeni dovode u vezu s uljudnošću tako što se ženski

govor označuje uljudnijim, blažim i manje izravnim od muškog. Lakoff je često upozoravala

na koncept „bespomoćnosti“ koji se nametao kao ideal ženskoga ponašanja, tj. riječ je o

modelu koji je suprotan muškom, gdje se ističu emocije i individualnost. Ta istraživanja često

trpe negativnu kritiku u vezi s metodologijom i stereotipno obojenim zaključcima. Zaokret se

javlja se u radovima Tannen i Coates (osamdesetih i devedesetih godina) koje se bave

analizom društveno konstruiranih razlika između muškog i ženskog jezika, koje promatraju

kao srodne dijalekte različitih socijalnih skupina, čemu se daje prednost u odnosu na analizu

dominacije u dominantnoj skupini (Mills 2003: 164–6).

U svakodnevnoj se komunikaciji uljudnošću smatra formalno i distancirano jezično

ponašanje, no sam koncept „distanciranosti“ i njegovo interpretiranje su složeni, što se

pokazuje u izričajima kakvi su dobronamjerni savjeti ili komentari, koji se, ipak, mogu

razumjeti kao potencijalna prijetnja obrazu sugovornika. Konceptu uljudnosti blizak je naziv

„kurtoazija“, odnosno ljubaznost, vrlo jasno opisana trima riječima: saslušajte, nasmiješite se

i odvojite vrijeme u međusobnoj interakciji (Gregory 2001: 2). Mnogi teoretičari uljudnosti

prave razliku između pučkog i lingvističkog poimanja uljudnosti. Tako Watts (1992: 3) pod

„pučkom uljudnošću“ smatra različite načine percipiranja uljudnog ponašanja unutar

sociokulturnih skupina, što je uobičajeno shvaćanje uljudnosti, za razliku od uljudnosti koja

se promatra kao „teorijski konstrukt“, što je naziv unutar teorije socijalnog ponašanja i jezične

uporabe. Razumijevanje prikladnog lingvističkog ponašanja implicitno je ključno pitanje u

Page 38: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

37

svim istraživanjima o uljudnosti, no takvo ponašanje je rijetko detaljno opisano i analizirano.

Važni čimbenici u tome procesu u „radnim zajednicama“ jesu rod, rasa, klasa, dob, naobrazba

te znanje (Mills 2007: 7–9).

Najznačajniji teoretičari uljudnosti su Geoffrey Leech, Paul Grice te Penelope Brown

i Stephen Levinson koji uljudnost proučavaju kao strategiju koju govornik primjenjuje da bi

ostvario određeni cilj ili niz ciljeva. Uljudnost nije samo ono što smatramo

prikladnim/prigodnim u određenim stereotipiziranim prigodama, ona uvijek upućuje na

različite stupnjeve (ne)solidarnosti između odašiljatelja i primatelja poruke (Marot 2005: 56).

Brownov i Levinsonov model uljudnosti temelji se na pragmatičkoj analizi uljudnosti

koja uključuje koncentraciju oko količine verbalnog „rada“ koji individualni govornici moraju

izvesti u svojim govornim izričajima kako bi se suprotstavili sili potencijalne prijetnje prema

obrazu slušatelja. Goffmanovim se nazivom obraz upozorava na vlastitu sliku koji i slušatelj i

govornik žele održati u međusobnoj interakciji (Goffman 1967). Brown i Levinson tvrde da je

obraz to u što se emotivno ulaže, može biti izgubljen, zadržan ili uvećan te mora stalno biti

uključen u interakciju (Brown i Levinson 1978: 66). Prijetnja se obrazu označuje engleskim

akronimom FTA što je akronim za „čin prijetnje obrazu“ (engl. face threatening act). Takve

prijetnje zahtijevaju ublažavanje izričaja verbalnim konverzacijskim popravkom (uljudnošću),

u čijem se izostanku opravdano nagovještava slom komunikacije. U tome se pristupu osobito

razlikuju pozitivna i negativna uljudnost; pozitivna se uljudnost odnosi na slučajeve kada

govornik tretira sugovornika kao pripadnika iste skupine, prijatelja, tj. osobu čije su osobine

poželjne i dobrodošle; negativna uljudnost odnosi se na slučajeve kada je govornik prisiljen

izreći uljudnost, npr. u vidu isprike, priznanja višeg statusa sugovornika i sl. U tom se smislu

uljudnost razumijeva kao svjestan oblik strategijskog ponašanja. Mills u analizi različitih

strategija uljudnosti na primjeru isprike (koja pripada „negativnoj uljudnosti“) ističe da je cilj

isprike vraćanje narušenoga reda između sudionika interakcije, no problematizirajući pitanje

iskrenosti, uočava da je to aspekt koji ostaje izvan domašaja te teorije. Zato je bitno razumjeti

mogućnosti svjesne manipulacije konverzacijskim konvencijama, npr. kada se upućuje

kompliment ili se zahvaljuje nekome tko je učinio nešto što nije pohvalno. Slično vrijedi i za

slučajeve kada se govornik obraća sugovorniku rabeći suvišni honorifik (Mills 2007: 58–61).

Osnovna razlika između genderlekata (termin koji predlaže Tannen 2001) u

istraživanjima različitosti u uporabi jezika između muškaraca i žena jest pretpostavka da žene

govore radi očuvanja harmonije i ojačanja veze te da konverzaciju učine otvorenom, dok

muškarci teže asertivnosti i insistiranju. Sklonost žena prema blažem govoru prepoznaje se u

Page 39: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

38

uporabi oblika „privjesnih pitanja“ te više pitanja u cijelosti negoli muškarci (Coates 1993,

Holmes 1988). Holmes u tome vidi žensku uljudnost i znatno manje asertivnosti u odnosu na

muškarce, dok Lakoff (1975) u primjeni takvih pitanja vidi znakove „nesigurnosti“ i „težnje

za odobravanjem“. Fishman (1980) takve govorne obrasce objašnjava kao „uspješne

strategije“ čiji je cilj održati razgovor s muškarcima. Na strategiju se uljudnosti u takvim

istraživanjima često gleda s aspekta antropoloških studija koje upozoravaju na podređen

status žene u društvu (Daly 1991 u Meunier 1996: 5). Uljudnost je, iako danas vrlina, ranije

bila znak poniženja, s primarnom funkcijom da se specifičnom uporabom jezika, u prvom

redu oslovljavanjem, potvrđuje viši društveni status sugovornika. Time se djelomično može

objasniti zašto su u rezultatima antropoloških studija žene često uljudnije (Tannen 1992,

1994). Meunier (1996) uočava da je i sarkastična uporaba obrazaca uljudnosti u govoru žena

svakako dokaz da žene rabe konfrontacijske strategije koje su im povijesno pripisivane

(Meunier 1996: 5).

Naredbe su izričaji koji se rabe kako bismo potaknuli nekoga da nešto uradi

(Montgomery 1995) a na osnovi nekoliko studija (Goodwin 1980; Cameron, McAlinden i

O'Leary 1989; Tannen 1990, 1994; Holmes 2001) uočeno je da muškarci i žene pokazuju

razlike u uporabi naredbi (imperativa) te tako muškarci pokazuju sklonost ka jednostavnim,

izravnim izričajima, dok se žene oslanjaju na „formuliranje svojih naredbi u vidu prijedloga

za radnju“ (Montgomery 1995 u White 2003: 7).

Lakoff uočava dvije koristi neizravnosti: obrambenost i suosjećajnost. Obrambenost se

odnosi na govornikovu sklonost izricanja zamisli tako da ona ne bude ni odobrena ni

poništena, odnosno da bude lako preoblikovana ukoliko ne naiđe na plodno tlo (Tannen 1994

u White 2003: 7). Suosjećajnost se odnosi na ostvarenje komunikacijskog cilja ne zato što se

to izravno zahtijeva nego zato što slušatelj također zajedno ide prema istom cilju, čime se

neizravno ohrabruje da se taj cilj ostvari. Te su različitosti vrlo pogodne za ideološke

interpretacije te se svakako stav nalik Whiteovom (2003) čini logičnim – to što istraživanja

pokazuju da žene rabe određena jezična sredstva (ovdje: obrambenost i suosjećajnost) trebalo

bi razumjeti kao svjestan izbor korištenja takvih sredstava te se zanimljivim čini i to da

svjesna uporaba tih sredstava može značiti upravo suprotno od komunikacijske podređenosti

(White 2003: 7).

Upravo o relativnosti lingvističkih strategija s osobitom pozornošću govori Tannen

(1993) koja misli da su moć i solidarnost esencijalni za razumijevanje rodnih obrazaca u

jezičnoj uporabi. Smatra da se takvim jezičnim istraživanjima ne može pristupiti samo

Page 40: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

39

tragajući a specifičnim lingvističkim fenomenom. Analizirajući strategiju dominacije, Tannen

ističe da svaki primjer koji potvrđuje dominaciju ujedno može biti i dokaz solidarnosti.

Naglašavajući problematičnost dihotomnog isključivanja jezičnih fenomena, Tannen pokazuje

da je moguće da govorni prekidi ne moraju uvijek biti dokaz dominacije, odnosno da se u

analizi konverzacije jasno mora razlikovati namjera od učinka; West i Zimmerman (1983)

prvi su uočili da muškarci češće prekidaju žene dok one govore; James i Clarke (1993)

zaključuju da taj model i nije toliko jednoobrazan. Tannen upozorava na potrebu razlikovanja

preklapanja i prekida, pri čemu osobito naglašava pitanje konteksta te govori o „podupirućem

preklapanju“ koje je vrlo često između bliskih prijatelja gdje se ne razumijeva kao

nepristojnost, već kao sredstvo ojačanja međusobne socijalne veze. Takva se polazišta

„odozgo“ zapravo navode kao ilustrativni primjeri razlika između diskursne analize (koja

konverzacijske fenomene promatra u sklopu zadanih obrazaca) i drugih pristupa, npr.

konverzacijske analize, koja je isključivo usmjerena na induktivni „pogled iznutra“. U

ispreplitanjima se lingvističkih strategija vidi njihov potencijalni ambigvitet (Tannen 1993:

19–38).

Rodno polarizirane govorne odlike, kakve su kooperativnost i usmjerenost na druge,

naspram natjecateljstvu i individualizmu, oslikavaju se i u izvedbi govornih činova u vezi s

fenomenom ljubaznosti. Uobičajeno je gledište da su žene ljubaznije od muškaraca, tj. da rabe

uljudniji i prikladniji način komuniciranja. No, kao što je to slučaj i s drugim

„općeprihvaćenim istinama“, za takve je tvrdnje potrebno imati relevantnu znanstvenu

podlogu. Osobit je problem neodređenost temeljnih pojmova – afektivnosti i ljubaznosti, tim

više što neki izričaji, npr. „Hvala!“ ne moraju uvijek značiti da smo ljubazni jer mogu biti

upotrijebljeni ironično, sarkastično i sl. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 134–6).

Brown i Levinson (1987) upozoravaju da ljudi imaju više uspjeha ukoliko ostvaruju

veze u međusobno sličnim individualnim interesima, odnosno barem da se pretvaraju tako da

drugi o njima misle kao da brinu o njihovim interesima. Sintagmom „pozitivna uljudnost“

naglašavaju empatiju i uključivanje u skupinu, često uz uporabu posebnih riječi kojima se

podcrtava takav odnos, kakvi su prikladni epiteti (dragi/draga, mili/mila te nešto nepristojniji,

kakve su prijateljske bezazlene psovke ili uvrede). Mnogi vidovi ponašanja koje uobičajeno

nazivamo uljudnošću ono su što Brown i Levinson imenuju „negativnom uljudnošću“:

izricanje poštovanja ili poslušnosti, izbjegavanje vrijeđanja, slaganje i sl. Tako primjer isprike

pokazuje da se rabi kada se želi ispraviti socijalno ponašanje, no tu je riječ o sukobu

vlastitoga gledišta u odnosu na sugovornika, što znači da je isprika više ritualnog karaktera.

Page 41: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

40

Pozdravi i opraštanja, kao i uporaba formalnih načina oslovljavanja i tituliranja (gospodine,

gospođo, profesore) vrlo često prenose negativnu uljudnost. Brown i Levinson naglašavaju da

uljudnost ne leži jednostavno u obliku, nego u tome za što se određeni oblik, tj. govorni čin,

rabi. Govorne oblike ne bi trebalo smatrati irelevantnim – slikovit primjer jest riječ molim

koja ujedno signalizira osobi koju se moli da molitelj ima u vidu važnost te osobe i da tim

postupkom ujedno umanjuje negativnu stranu po osobu koju se moli (Eckert i McConnell-

Ginet 2003: 135–7).

Uljudnost kao interakcijski fenomen također izmiče jednoobraznom određenju i

uopćavanju, osobito ukoliko se u interpretaciji izostave kontekstualne činjenice; tako je u

nekim kulturama formalni način konverzacije između članova obitelji znak postojanja neke

vrste smetnje, kakav je primjer s marokanskim arapskim jezikom. Jary (1998: 16) u mnogim

izrazima uljudnosti prepoznaje da oni prolaze neopaženo kod mnogih sudionika konverzacije,

odnosno postaju formalni izričaji. Zato je važno koncept uljudnosti analizirati u sklopu

sveukupnog ponašanja sudionika interakcije. To potvrđuje primjerom u kojem se nastavnik

obraća učenicima naglašavajući riječi koje nose uobičajenu oznaku uljudnosti: Možete li,

molim vas, biti tiši?! (Mills 2007: 75–80).

Za razliku od istraživanja koje su proveli Holmes i novozelandski suradnici gdje se

došlo do zaključaka da su žene lingvistički ljubaznije od muškaraca jer češće dijele

komplimente i češće ih primaju, u Nizozemskoj se došlo do drukčijih rezultata. Brouwer et al.

(1979) i Brouwer (1982) nisu uočili razliku u vezi između uljudnosti i roda osoba

obuhvaćenih istraživanjem (istraživanje se odnosilo na reakcije ljudi koji su kupovali vozne

karte na velikom željezničkom kolodvoru). U takvim istraživanjima trebalo bi u obzir uzeti

činjenicu da isti oblici ponašanja mogu imati različite rezultate ovisno o tome tko ih i kada

rabi. Istražujući rodne varijacije govora među engleskim govornicima, Janet Holmes posebnu

pozornost poklonila je afektivnoj funkciji govora, koja objedinjava izricanje emocije

(najčešće izrazima: Kako je to tužno/Dovraga/Kako je sladak/slatka/Kako je

pokvaren/pokvarena i sl.). Osobina afektivnosti općenito je suprotstavljena referencijalnoj

jezičnoj funkciji koja se općenito odnosi na objedinjavanje činjenica i upozoravanje na njih

kako bi se nešto ostvarilo. Holmes upozorava na to da skoro svi govorni izričaji mogu

podjednako biti primijenjeni i u afektivnoj i u referencijalnoj funkciji te da se te funkcije

mogu međusobno preklapati – npr. upućivanje komplimenta ili pohvala može biti strategija

dobivanja neke informacije ili zaključivanja nekog dogovora. Dihotomija

afektivno/referencijalno obično se povezuje s dihotomijom žene/muškarci, kako u govornim

Page 42: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

41

razlikama tako i općenito u podjeli društvenih aktivnosti, no takva dihotomija ima određene

nedostatke, u prvom redu u tome što se osobine njezinog drugog dijela isključuju za

pripadnike jednog roda (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 137–40).

Uljudnost i neuljudnost ne bi trebalo analizirati u binarnom odnosu jer neuljudnost

funkcionira u vrlo različitim i kontekstno specifičnim načinima te je stoga važno da se

neuljudnost ne analizira dekontekstualizirano. U vezi s neuljudnošću jest i binarni odnos

izravnost – neizravnost koji ovisi o kulturološkom kontekstu, odnosno o tome što se u

određenoj kulturi smatra društveno poželjnim oblikom ponašanja. Najradikalniji primjer

neuljudnosti jesu psovke, u vezi s kojima se ističu izraženi rodni i drugi stereotipi, tim više što

se takav oblik konverzacijskog ponašanja često ohrabruje kod dječaka, a zabranjuje

djevojčicama (Mills 2007: 139–43).

Veza određenog obrasca društvenog ponašanja s jezičnim sredstvima koja su

specifična za određenu društvenu skupinu pokazuje se i s obzirom na fenomen

(pretpostavljenih) socijalnih afiniteta. Deborah Tannen (1990) tako upozorava na uobičajeno

poimanje dihotomije žene/muškarci s obzirom na naglašenu sklonost žena prema povezivanju

s drugima te mušku težnju prema autonomnosti. Iako se ni u kom slučaju ne isključuju

činjenice da za mnoge žene i za mnoge muškarce možemo govoriti i o suprotnom, taj

stereotip prisutan je kao svojevrsna norma prema kojoj se orijentiramo. Istražujući

pretpostavljene socijalne afinitete u obiteljima srednje radničke klase Afro-Amerikanaca

(1980, 1990) gdje se najizraženije vežu mišljenja da muškarci teže hijerarhijski usmjerenoj

komunikaciji, a žene ravnopravnosti, Goodwin bilježi da su dječaci bili skloniji uporabi

izravnih komandi („Daj mi!“) i traženja dozvole („Mogu li?“). Djevojčice su u sličnim

aktivnostima vrlo rijetko rabile govorne obrasce kao dječaci, češće dajući prednost izrazima

kao što su „Hajdemo uraditi“ ili „Zašto ne bismo“, no nisu sve djevojčice izbjegavale javno

nadmetanje i konfrontaciju. U afro-američkoj zajednici prisutni su rituali koji su primjereniji

muškarcima, kakav je primjer ritualnih verbalnih uvreda u „igri tuceta“. Žene i djevojčice

rijetko sudjeluju u takvim aktivnostima, no aktivne su u drugim vidovima konfrontacije, što

pokazuje primjer „označivanja“, konverzacijskog događaja u kojem se indirektno dolazi do

poante. Kršenje konvencije uljudnosti jest i glasno ili preglasno govorenje u okolnostima gdje

se to ne očekuje. Tako Claudia Mitchell-Kernan (1969) diskutira o toj konverzacijskoj praksi,

svjesnom postupku kojim se na nekoga ili nešto javno skreće pozornost. U afro-američkoj

zajednici ta aktivnost ima izrazitu primjenu u postizanju humorističnog učinka kao i za

sankcioniranje neprikladnog oblika ponašanja. M. Goodwin (1990) analizira fenomen

Page 43: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

42

konflikta između mladih afro-američkih djevojaka koji se inicira govorom prema trećim

licima. Amy Sheldon (1992) u analizi dječjih igara, srednje klase Amerikanaca europskoga

podrijetla, uočava da su djevojčice više sklone taktici pregovaranja i prepoznavanja potreba

drugih, istodobno učvršćujući svoj položaj koji često opravdavaju različitim razlozima.

Dječaci su, kako Sheldon uočava, više skloni fizičkom rješavanju problema i podizanju glasa.

Iz tog razloga Sheldon djevojčicama pripisuje diskurs „dvostrukoga glasa“, što se odnosi na

istodobno zadovoljenje mišljenja i potreba više sudionika konverzacijske interakcije. No, da

ima i drukčijih primjera pokazuje primjer Malagasyja na Madagaskaru, gdje Elinor Ochs

Keenan (1974) uočava da su muškarci oni koji izriču suosjećajnost s drugima, dok se govor

žena u toj zajednici općenito opisuje kao izravan, bez finesa i taktičnosti (Eckert i McConnell-

Ginet 2003: 141–4).

Suprotna uljudnosti je neuljudnost, uz koju se još vezuje pojam „preuljudnosti“, što je

svjesno uvećanje nečije zasluge ili kvalitete, čime se izravno narušava Griceova maksima

kvalitete. Slično vrijedi i za neprikladnu uporabu honorifika, čime se nagovještava

potencijalna preuljudnost (Bousfield i Locher 2008: 24–7).

Analizirajući koncept uljudnosti u političkim intervjuima, Locher i Watts navode

dijelove BBC-evog vodiča za urednike u kojem se programskim producentima daju smjernice

o postavljanju pitanja koja bi auditorij želio postaviti; tom se formulacijom zapravo daje

opravdanje za postavljanje izravnih ili provokativnih pitanja jer se tako gradi distanca između

neposrednih sudionika konverzacije.

Bousfield uočava 5 različitih načina (superstrategija) neuljudnosti:

1. ogoljena, javno izrečena neuljudnost: (viđena tipično kada je veći dio obraza izložen i

kada postoji namjera da govornik napadne obraz slušatelja i/ili kada govornik nema

moć da (sigurno) iskaže neuljudan izričaj; to znači da se izričaj ostvaruje izravno,

jasno i nedvosmisleno);

2. pozitivna neuljudnost: napad u kojem se traži odobrenje; Culpeper (2005) pozitivnu

neuljudnost vidi kao korištenje strategije da bi se uništilo primateljev pozitivan obraz

(ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, izricanje nezainteresiranosti, korištenje

neprikladnih označivača identiteta, korištenje tabuiziranih riječi i sl.).

3. negativna neuljudnost: napad slobode radnje, što uključuje strategije narušavanja želje

primateljevog negativnog obraza (zastrašivanje, narušavanje prostora, povezivanje s

negativnim aspektima i sl.).

Page 44: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

43

4. neizravna neuljudnost: vrsta neuljudnosti koji se izriče u obliku implikacije, što daje

osnova da se u razvoju konverzacije lakše ospori, modificira ili promijeni);

5. suzdržana neuljudnost: izriče se tako što se tišinom reagira u situaciji kada se očekuje

da na scenu stupi uljudni izričaj (npr. izostanak zahvaljivanja za neki poklon)

(Bousfield i Locher 2008: 134–5).

Slika 1: Wattsov model prikladnog i neprikladnog ponašanja (Watts 2005 prema Bousfield i

Locher 2008: 22).

Neuljudne izričaje u nekim se analizama odvaja od uvredljivih, upravo s obzirom na

njihovu socijalnu funkciju, najčešće izricanje pripadnosti skupini, npr. u tinejdžerskim

skupinama gdje se neuljudno komuniciranje smatra svojevrsnom vrlinom, tj. sredstvom

povezivanja (Culpeper 1996). Funkciju „zabavnog zadirkivanja“ na radnom mjestu osobito je

analizirao Yedes (1996) koji u toj konverzacijskoj praksi vidi mogućnost ublažavanja

potencijalnih ozbiljnijih nesuglasica, odnosno to je postupak kojim se, suprotno klasičnoj

teoriji uljudnosti, učvršćuju međusobne veze. Keinpointner (1997) uočava sličnu praksu kod

filadelfijskih židovskih parova prema drugim anglosaksonskim zajednicama izdvajajući

„agresivno, nekooperativno ponašanje, brz tempo i stalno nastojanje da se dobije govornička

uloga“ koje razumijeva postupcima kojima se unapređuje društvenost. U tim se slučajevima

kulturološki kontekst smatra osobito važnim jer takvo ponašanje pripadnici druge zajednice

mogu razumjeti nepristojnim (Mills 2007: 123).

Page 45: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

44

2.7. Ženski tip komuniciranja i rodno pozicioniranje

Dva su međusobno prožeta aspekta diskursnog pozicioniranja – postavljanje naspram

izrečenom značenjskom sadržaju te naspram drugima, s kojima se oblikuje značenjski

sadržajan diskurs. Drugima pristupamo uvažavajući njihove ideje, osjećanja, institucionalni

status, stav prema nama. Uz prilagodbu vlastitih ideja postavljamo se u određene diskursne

položaje koji mogu varirati, uz mogućnost objedinjavanja više takvih položaja u jedan

(učenik, učitelj, partner, vođa, pomoćnik, natjecatelj, ekspert, sudac, tužitelj, branitelj, heroj,

kukavica i sl.). Ti su položaji u vezi s kulturnim kontekstima i društvenim situacijama i vrlo

su rijetko potpuno rodno neutralni (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 157–8).

Esej Robin Lakoff kojim se uspostavlja tzv. paradigma deficitarnosti u analizi jezičnih

rodnih različitosti – Language and Woman's Place (1972) bio je utemeljen na tezi da žene

govore drukčije odnosu na muškarce, izravno odražavajući svojevrstan podređen položaj žene

u društvu, kao i svijest o potrebi promjene u jezičnoj praksi. Govor žena tako obiluje nizom

jezičnih eufemističnih sredstava te sličnim logički nepotrebnim elementima i ne nužno

potrebnim kvalifikatorima uz pridjevske riječi. Lakoff ističe da je govor žena kolebljiv,

slabašan i trivijaliziran. Ovako shvaćen, jezik je sredstvo opresije, pritiska u procesu

socijalnog „učenja kako postati žena“ i primjene društvenih normi kojima se ženama pokazuje

„gdje im je mjesto“ (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 1–2).

Navedeni esej, kasnije objedinjena monografija radova, bio je predmetom negativne

kritike zbog predrasuda i manjka empirijskih istraživanja. Ovim se radom iznosi popis deset

pretpostavljenih jezičnih obilježja govora žena, što obuhvaća razlike u izboru i učestalosti

leksičkih sredstava, sintaktička pravila te intonacijske i druge suprasegmentalne obrasce:

1. Leksički graničnici ili popunjivači (čiji bi pandan u našem jeziku bile poštapalice) –

(you know, sort of, well, you see – znaš, tako nekako, pa, vidiš i sl.).

2. Privjesna pitanja – Ona je vrlo lijepa, zar ne?

3. Uzlazna intonacija na deklarativnim izričajima.

4. „Prazni“, „ženski“ pridjevi – božanstven, šarmantan, sladak, ljupko i sl.

5. Precizniji nazivi za boje – magenta (nalik ljubičastoj), morsko plava, lavanda i sl.

(muškarci ih, smatra Lakoff, rijetko rabe, smatrajući ih irelevantnim jer odstupaju od

klasičnih muških zanimanja).

6. Pojačivači – Volim ga toliko puno; Meni je veoma drago da te vidim.

7. Hiperkorektna gramatika, tj. dosljedna uporaba standardnih gramatičkih oblika.

Page 46: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

45

8. Uljudnost – neizravnost (npr. izbjegavanje potencijalnog neslaganja sa sugovornikom)

te uporaba eufemizama („otići do toaleta“, „napudrati nos“ i sl., umjesto donekle

tabuiziranih izraza kojima muškarci češće opisuju radnju u toaletu).

9. Izbjegavanje jakih nepristojnih riječi.

10. Emfatički naglasak – To je bila ZADIVLJUJUĆA izvedba (Holmes 2001 u White

2003: 4; Eckert i McConnell-Ginet 2003: 158; Lakoff 2004: 19–75, objedinjeno,

prilagođeno i parafrazirano).

Lakoff popisom tih jezičnih obilježja upućuje na nedostatak samopouzdanja žena.

Holmes (2001) ovdje prepoznaje dvije cjeline – prva se odnosi na „takva jezična sredstva koja

se rabe radi ograđivanja ili umanjenja sile govornog izričaja“ kakve su poštapalice,

„privjesna“ pitanja, uzlazna intonacija u deklarativnim izričajima, dok u drugu skupinu

svrstava „odlike koje mogu uvećati ili potpomoći jačinu govornog izričaja kakav je emfatički

naglasak i uporaba pojačivača“ (Holmes 2001 u White 2003: 4).

Kasnija istraživanja upotpunila su mišljenje Robin Lakoff i detaljnije obuhvatila

fenomene o kojima je ona govorila. Holmes (1986), Trudgill (1983), Coates (1986), Cameron

(1989), Dubois i Crouch (1975), Tannen (1994), Holmes (2001) i dr. neki su od osobito

istaknutih istraživača ove tematike. Na tragu takvih istraživanja Elizabeth Kuhn (1992) uočila

je razlike u primjeni autoriteta na prvim predavanjima između profesora i profesorica na

sveučilištima u Njemačkoj, uspoređujući ih s kolegama i kolegicama u Americi i zaključila da

se značajnije razlike pokazuju u korist profesora (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 159–60).

Lakoff u vlastitom osvrtu na svoj esej i sama ističe neke metodološke nedostatke, ali

naglašava njegovu važnost kao smjernicu za slična istraživanja. Lakoff (2004, dopunjeno

izdanje) upozorava da se jezična diskriminacija protiv žena izriče na dva načina – onako kako

se žene uči da koriste jezik te kako ih sam jezik tretira (Lakoff 2004: 39).

Njen je rad blizak feminističkim pogledima, osobito po uporabi riječi kao što su

„seksizmi“, „muški šovinizam“ i sl. Ti su početni radovi uglavnom dobivali negativne ocjene,

osobito kada je riječ o istraživačkoj metodologiji. U takvim radovima dominira introspektivna

metoda, što za Robin Lakoff nije neobično (s obzirom na to da je ona bila Chomskyjeva

suradnica) jer je introspekcija zauzimala značajno mjesto u chomskyjevskoj tradiciji

(Sunderland 2006: 94–5).

Lakoff upozorava da se u generativnom pristupu izostavljaju mnogi „periferni“ jezični

elementi, osobito partikule te smatra da bi „bar jedna izvanlingvistička sastavnica“, kategorija

roda, morala imati lingvistički prikaz (Lakoff 2004: 16–19).

Page 47: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

46

Mnogi analitičari odbacuju binarna mišljenja o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi i

usmjeravaju se na područja koja mogu donijeti relevantne rezultate – radne zajednice,

odnosno uži, relevantniji prostor za donošenje zaključaka o specifičnoj jezičnoj uporabi.

Analize čiji je cilj doći do općenitih zaključaka o razlikama u govoru muškaraca i žena trebale

bi biti striktno precizirane kontekstualnim, kategorijalnim i rodnim uvjetima prikladnosti

potpuno identičnim za skupine koje su predmet istraživanja, no čini se da je to nemoguće,

upravo zbog složenosti međusobnih odnosa čovjeka i stvarnosti. Vrlo je upitno postojanje

eksternog, statičnog skupa kriterija analize čijom bi se primjenom došlo do širih znanstveno

relevantnih rezultata.

Mizokami (2013) također upozorava na važnost poznate „hipoteze Robin Lakoff“

kojom se ističe da žene teže ovladati ženskim načinom komunikacije kako ne bi trpjele

društvenu kritiku za odsustvo ženstvenosti (što bi se npr. dalo uočiti u ženskoj uporabi

nepristojnih riječi); Mizokami prepoznaje odlike androcentričnosti mišljenja Robin Lakoff jer

se i taj rad, kao i Jespersenov, određuje devijacijom u odnosu na mušku normu (Mizokami

2013: 145–6).

Rezultat rada Robin Lakoff jest utjecaj na trening seminare na kojima su se žene

upozoravale na određene konverzacijske strategije radi jačanja društvenog položaja, no Mary

Crawford (1995) uočava da su u takvim aktivnostima sadržane pogrešne pretpostavke da će se

položaj žena promijeniti samo promjenom načina komuniciranja. S tim u vezi, Gervasio i

Crawford (1989) upozoravaju na negativne utiske o predavačima i samim seminarima. U

obzir bi trebalo uzeti funkcionalni ambigvitet lingvističkih oblika, što znači da bi odlike

„ženskoga govora“ trebalo vrlo oprezno odmah prihvaćati kao nedostatke. Primjer privjesnih

pitanja jedan pokazuje da njihova uporaba može ojačati govornikov položaj i vezu sa

sugovornikom, koji u njima može vidjeti znak za slobodnije iznošenje svog mišljenja.

William O'Barr i Kim Atkins (1980) istraživali su sudska svjedočenja, s posebnim naglaskom

na socijalni status i priviknutost na sudsko okruženje ispitanika i uočili su da se tipični, „slabi

ženski govor“ zaista pokazuje nemoćnim jer ga rabe oni s malo društvene moći, ali ta odlika

nije nužno rodno polarizirana. To istraživanje je u simuliranim sudskim procesima pokazalo

da su i suci i porota više vjerovali ispitanicima koji su bili izravniji, odnosno onima govorili

suprotno tipičnom „ženskom govoru“. Mišljenje koje je iznijela Lakoff i danas je predmetom

rasprava, no iako se o njemu govori i s obzirom na određene aporije, riječ je o vrlo vrijednom

pionirskom radu o vezi roda i konverzacijske interakcije (Eckert i McConnell-Ginet 2003:

159–61).

Page 48: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

47

U objašnjavanju funkcionalnih jezičnih različitosti Montgomery (1995) naglašava

postojanje takvih razlika, no ne potpuno oštro podijeljenih, te da skup univerzalnih

inherentnih razlika ne postoji (Montgomery 1995: 166); rod kao jedna od dimenzija

različitosti treba uvijek biti promatran u vezi s drugim dimenzijama razlika, kakve su godine,

društveni status i etnička pripadnost. Montgomery naglašava da je bez identificiranja

specifičnog jezičnog ponašanja kakva su privjesna pitanja i govorni prekidi teško potvrditi

tvrdnje o govornoj dominaciji, uljudnosti i podređenosti (White 2003: 2).

Ppristupi govornim različitostima muškaraca i žena doveli su do pojave dviju, često

vrlo suprotstavljenih paradigmi – različitosti i dominacije (rad Robin Lakoff, kako je

navedeno, iznjedrio je paradigmu deficitarnosti, koju na izvjestan način smatramo pretečom

kasnijih pogleda na tu tematiku). Paradigma različitosti temelji se na mišljenju da žene i

muškarci govore drukčije zato što postoje temeljne razlike u njihovu odnosu spram jezika,

najviše zbog različitosti socijalizacije i ranih iskustava (Eckert i McConeel 2003: 1).

Deborah Tannen (1990) naslanjajući se na radove Maltza i Borker (1982) ističe da

djevojčice i dječaci žive u različitim supkulturama, povezanim s različitim društvenim

klasama i etničkim zaleđem te odrastaju s drukčijim konvencijama za verbalnu i interakciju

općenito. Pristup utemeljen na različitostima fenomen rodnih razlika u uporabi jezika

promatra naglašavajući dvostruku kulturu (Montgomery 1995). Taj pristup polazi od

pretpostavke da je za muškarce fokus na dijeljenju informacija, dok su žene češće usmjerene

na sam proces interakcije, što uvjetuje različite interakcijske stilove. Prema Maltzu i Borker

(1982) te razlike proizlaze iz različitih sociolingvističkih supkultura koje uvjetuju različitu

uporabu određenih jezičnih sredstava u verbalnoj interakciji. Istraživanja „minimalnih

odgovora“ kakvi su klimanje glavom i kratki komentari kao „um-hm“, „da“ i sl. pokazala su

da za muškarce uporaba tih jezičnih sredstava ima značenje „Slažem se s tobom“ dok se za

žene to značenje uklapa u izričaj nalik „Pažljivo te slušam, molim te nastavi“. To znači da je u

odnosu na mišljenje Lakoff o manjkavostima „ženskoga govora“ ipak preciznije govoriti o

tome da jednostavno postoje razlike u uporabi određenih jezičnih sredstava. Tannen u vezi s

tim pozornost poklanja konceptu nerazumijevanja te ističe da je „ženski govor“ primarno

emotivnije prirode radi ostvarenja veze i isticanja sličnosti. Muškarci, nasuprot tome, rabe

izvještajni jezik radi očuvanja neovisnosti, izričući sposobnosti i znanja (Tannen 1990: 77). U

interpretaciji specifičnih komunikacijskih signala nazvanih „metaporukama“ Tannen vidi

uzroke komunikacijskih teškoća između muškaraca i žena (Tannen 1994 u White 2003: 5).

Page 49: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

48

Analitičari koji češće uzimaju u obzir paradigmu dominacije, odnosno

kritičkodiskursni pristup, (Julia Penelope 1990, Dale Spender 1980 i dr.) naglašavaju da se

rodnim razlikama u govoru pristupa s aspekta muške dominacije nad ženama, odnosno ženske

podređenosti muškarcima (Eckert i McConeel 2003: 2). Pristup rodnim jezičnim

različitostima s aspekta dominacije bavi se neuravnoteženošću fenomena moći između rodova

te se tako ženska uporaba „slabog“ govora razumijeva dokazom podređenog položaja žena u

društvu, što je suprotno muškoj dominaciji (White 2003: 3).

Paradigmom dominacije ženski se način komunikacije radikalno određuje trivijalnim i

beznačajnim. Fishman (1980) te Zimmerman i West (1975) svojim radovima nadovezali su se

na hipotezu Robin Lakoff; tako je Fishman uočila da žene češće postavljaju pitanja negoli

muškarci te rabe više konverzacijskih graničnih markera (engl. hedges) kako bi održale

konverzaciju, a te se strategije vide kao odraz podređenog položaja žena u društvu.

Zimmerman i West (1975) empirijski pokazuju uporabu govornih prekida u raznorodnim

govornim skupinama te zaključuju da žene manje prekidaju sugovornike (bilo muškarce ili

žene) i da muškarci češće prekidaju žene. Paradigma različitosti osobito oslikavaju radovi

Maltz i Borker (1982), Jones (1980) i Coates (1989). Tako Maltz i Borker (1982) upozoravaju

na to da rodne razlike u konverzaciji nisu odraz moći ili njezinog odsustva, već različitih

normi u konverzacijskoj interakciji, koje se usvajaju od ranog djetinjstva. Jones (1980) u

svom istraživanju tračeva uočava da kooperativna govorna strategija proizlazi iz ženske

supkulture. Coates (1989) također ističe snagu ženske kooperativnosti. Mizokami uočava

prostor za raspravu u okviru obiju paradigmi: u paradigmi dominacije tako do izražaja dolazi

„biologizam“, odnosno implicira se da su žene slabije zbog svoga spola (odatle izričaji kao:

„trčiš kao djevojčica“, „pričaš kao curica“, „tučeš se kao djevojčica“ i sl.), a tim se pristupom

težnja žena za društvenom moći nameće uz obvezu da oponašaju muškarce; u pristupu se

različitosti na izvjestan način ignoriraju pitanja dominacije, ali se samo jednostavno

zaključuje da su žene i muškarci različiti – tu do izražaja dolazi problem esencijalizma,

odnosno ističu se (nepostojeće) norme „autentične“ ženstvenosti i „autentične“ muškosti.

Problem u tim istraživanjima jesu stereotipna polazišta o homogenim grupama muškaraca i

žena te pogrešne interpretacije dobivenih (Mizokami 2013: 146–8).

Sumirajući rezultate empirijskih istraživanja, Maltz i Borker (1982) zaključuju da:

1. žene postavljaju više pitanja (Fishman 1978);

2. rabe pozitivne minimalne odgovore, često i na kraju izričaja (Hirschman 1973,

Fishman 1978);

Page 50: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

49

3. češće rabe strategiju „tihog protesta“ u slučajevima kada su prekinute ili kada im

se obraća produljenim minimalnim odgovorom (West i Zimmerman 1977);

4. češće koriste zamjenice „ti“ i „mi“ (Hirschman 1973);

muškarci češće:

5. prekidaju govor svojih sugovornika (Zimmerman i West 1975, West 1979);

6. propituju ili osporavaju ono što sugovornik govori (Hirschman 1973);

7. ignoriraju komentare drugih govornika tako što ne odgovaraju na njih ili

odgovaraju sporo i bez entuzijazma (Fishman 1978, Zimmerman i West 1975);

8. rabe više mehanizama kojima kontroliraju temu razgovora, podjednako i razvoj

tekuće teme kao i uvođenje nove teme (Zimmerman i West 1975);

9. više predlažu izravne deklarative ili činjenice i mišljenje (Fishman 1978).

Maltz i Borker te konverzacijske fenomene dovode u vezu s pitanjem moći i

dominacije, spolnih uloga i psihologijom, ali ostavljaju otvorenim pitanje povezanosti tih

konverzacijskih fenomena s muškom dominacijom u društvenom sustavu (Maltz i Borker

1982 u Sunderland 2006: 112).

Hirschman (1973) smatra da žene češće rabe osobne i zajedničke zamjenice „ti“ i

„mi“, češće se usmjeravaju prema znacima uključenosti u razgovor kakvi su potvrdno

klimanje glavom i minimalni odgovori (Kalčik 1975) te pokazuju više uključenosti u razgovor

postavljajući više pitanja i dajući više komentara. Na početku svojih izričaja žene češće

eksplicitno pokazuju i odgovaraju na ono što su drugi prije rekli i grade svoje izričaje tako što

uspostavljaju vezu s nekim sličnim, prethodnim izričajem ili govore o nečemu što je tome

blisko ili s tim povezano (Kalčik 1975). Ona ističe da te interakcijski usmjerene strategije

konverzaciji daju dinamičnost, čime se konverzacija uspostavlja na osnovi interakcije, a ne

dominacije jednoga govornika ili niza govornika. Odatle Kalčik uvodi sintagmu „narativna

jezgra“ što se smatra osnovom konverzacije koja se u cijelosti razvija upravo u vezi s

jezgrom. Konverzacijske prilagodbe očigledne su ovisno o kojoj je podskupini riječ (npr.

razgovor s bliskim osobama, sa strancima, s djecom, sa suprugom, s roditeljima i sl.). U

odlikama se muškog tipa konverzacije osobito mjesto nalazi za šale, vrstu narativa koji se

osobito cijeni i kojim se zaokuplja pozornost većeg broja ljudi. U razgovoru muških parova

vrlo se često izdvajaju tri odlike: pripovijedanje, raspravljanje i verbalno izrečeno zauzimanje

stava (Sunderland 2006: 118–9).

Uočava se i to da u radnim zajednicama rodna pripadnost uvjetuje način komunikacije

među članovima te zajednice; to se osobito u statusu ženskih članova u tzv. tipično muškim

Page 51: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

50

zajednicama kakve su profesionalna vojna služba ili policija; policijski intervjui kao diskursna

vrsta potvrđuju asimetrične uloge moći između muškaraca i žena na različitim stupnjevima

unutar tog diskursa, a često se govori i o tome da žene oponašaju muški način komuniciranja

čime grade svoj status u toj (tipično muškoj) radnoj zajednici (Sunderland 2006: 156–9).

2.8. Privjesna pitanja

I istraživanjima veze roda s osobitom jezičnom uporabom analizom se jezičnih

sredstava izvode zaključci o učestalosti uporabe i potencijalnim razlikama u funkciji takvih

sredstava. Privjesna pitanja jezična su sredstva koja su manje asertivna od izričaja i čvršća od

da – ne pitanja, što je razlog zašto se govori o središnjem položaju koji ta sredstva zauzimaju.

Takvim se pitanjima pozitivno usmjeren izričaj postavlja u položaj provjere, npr. „Marko je

ovdje, nije li?“ te se sugovorniku daje veća sloboda, najčešće potvrđivanja govornikovog

izričaja (Sunderland 2006: 99/Lakoff 2014: 48).

Privjesna su pitanja sporedni govorni elementi, izjavni ili imperativni izričaji koji se u

oblik pitanja pretvaraju dodatkom upitnog fragmenta (privjeska) – „Ti si Marko, nisi li?“

Lakoff ističe da privjesna pitanja najslikovitije pokazuju arehetipsko obilježje govora žena,

odnosno ta se pitanja najčešće razumijevaju kao odraz govorne nesigurnosti (Coates 1989 u

White 2003: 6–7).

Weatherall (2002: 60) upozorava na stavove Robin Lakoff da su privjesna pitanja u

vezi sa željom za potvrdom ili odobrenjem, čime se označuje nesigurnost i nedostatak

autoriteta žena koje ih rabe.

Privjesna su pitanja različita s obzirom na polarizaciju potvrdno/odrično; ukoliko je

izričaj kojem se pripisuje privjesno pitanje pozitivan, privjesak je negativan („Danas je lijep

dan, zar nije?“) i obrnuto („On to nije mogao uraditi, zar jeste?“). Izuzetci od ovog pravila

najčešće su obilježeni osobitom intonacijom. Privjesna pitanja mogu sadržavati i riječi koje

nisu pitanja oblikom, ali funkciju pitanja ostvaruju intonacijom („Ti pišeš završno poglavlje,

ok/u redu?“). Mogu se javiti i u neutralnom obliku, u našem jeziku najčešće primjenom

fatičkih poštapalica je l'/je l' tako i sl. Ipak, uporaba se tih jezičnih sredstava ne može

promatrati binarno u dihotomiji žene – muškarci, što pokazuju Dubois i Crouch (1975) u

istraživanju snimaka sa znanstvenih skupova gdje je uočeno da takva pitanja češće rabe

muškarci.

McMillan et al. (1977) uočavaju suprotno u istraživanju na radno usmjerene zadatke

među američkim studentima. Slične studije dolaze do različitih rezultata: Lapadat i Seesahai

Page 52: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

51

(1977) upozoravaju da muškarci više rabe privjesna pitanja (2 : 1) a Fishman (1980) uočava

da su to ipak žene (u omjeru 3 : 1). Takvo šarenilo pokazuje da je u prvim istraživanjima ovog

fenomena moglo biti ozbiljnijih metodoloških propusta. Prošireno gledište na funkciju

privjesnih pitanja donose Holmes (1982) i Cameron et al. (1989) ističući da uporaba takvih

pitanja može imati više funkcija, a osnovna je epistemiološka modalna funkcija („On je

zaostajao tri poena, zar nije?“) ali mogu biti i u funkciji pomoći, ublažavanja i poticaja.

Sugovorniku se takvim pitanjima može pomoći da ostvari konverzacijski doprinos („Odličan

je to nastup, zar ne?“/“Ona ne izgleda dovoljno staro da bi mu bila majka, zar ne?“). Ovim se

pitanjima može ublažiti potencijalni negativni uticaj izričaja, npr. kritike („Bio si pomalo

bučan, zar nisi?“). Funkcija poticaja/izazova ostvaruje se kada je potrebno prevladati tišinu ili

nekoga navesti na priznanje, npr. kada odvjetnik navodi ispitanika na odgovor („Vaša

prijateljica obećala je mome klijentu isplatiti mnogo novca, zar nije?“). Iako intonacija ima

više funkcija, često se pokazuje da je ona uzlaznog tipa u epistemiološkim modalnim

privjesnim pitanjima, a u ublažavajućim silaznoga tipa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 167–

9).

Sunderland (2006) ističe da je najlegitimnija funkcija privjesnih pitanja traženje

pojašnjenja za nešto u što govornik nije siguran, a što je uvjetovano nekom objektivnom

okolnošću, npr.: „Nisam imala naočale. On je bio treći, nije li?“ Ona uočava da se privjesna

pitanja mogu rabiti radi ostvarenja neformalnog razgovora, tzv. čavrljanja, što je suprotno

prethodnoj funkciji, odnosno rabe se kada je prethodni izričaj jasan, istinit i očigledan: „Vruće

je ovdje, zar ne?“ Uporaba privjesnih pitanja nema smisla u slučaju kada se tim pitanjem ne

obuhvaća bilo koja aktivnost sugovornika, odnosno kada je riječ o vlastitim osjećanjima i

mišljenjima, nalik primjerima: *„Imam glavobolju, nemam li?“ Međutim, ukoliko se traži

sugovornikovo mišljenje i njegova potvrda, prije negoli percepcija, privjesna se pitanja

relevantno rabe: „Cijene vrtoglavo skaču, zar ne?“ Sunderland naglašava svoje mišljenje

(introspektivno gledajući) da je prilično sigurna da žene češće rabe ta jezična sredstva, iako

nema preciznih statističkih podataka za to (Sunderland 2006: 100).

Holmes (2001) ističe četiri različite funkcije, od kojih čak tri ne idu ukorak s

mišljenjem Robin Lakoff da „privjesci“ izražavaju kolebljivost. To su izražavanje

nesigurnosti, umekšavanje izričaja, olakšavanje i suprotstavljanje (White 2003: 8).

A: Trenutačno nemaš telefon... imaš li? (intonacija opada)

B: Mm-hm.

Page 53: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

52

Prvi primjer ima funkciju „omekšavanja“; s obzirom na silaznu intonaciju afektivan je,

odnosno usmjeren ka adresatu. Ne tumači se tako da izriče nesigurnost, nego prije da

upozorava na omekšavanje informativa (Holmes 1984).

A: Izgleda dobro... huh? (intonacija opada)

B: Mmm.

Navedeni se primjer odnosi na spontani razgovor i njegov istovjetni „privjesak“ glasio

bi: „Izgleda dobro... zar ne?“. Holmes (2001) uočava da taj primjer pokazuje klasičnu

„strategiju olakšavanja“ i omogućuje put u adresatov diskurs, odnosno riječ je o izgrađivanju

solidarnosti s govornikom. Taj se primjer općenito može naći kod nekoga tko ima dominantnu

ulogu, odnosno vodstvo jer se suglasnost ne zahtijeva, nego iznosi na vidjelo. Tannen (1986:

39) u takvim primjerima uočava primjenu metode „navođenja na potvrdu ili provjeru“. Iako

„olakšavajući privjesci“ nemaju informacijsku funkciju, njihova je interakcijska funkcija vrlo

važna. Zato White prepoznaje da „privjesci za olakšavanje“ potkerpljuju tvrdnju da su žene

brižljivije spram samog tijeka konverzacije tako što su „kooperativni sudionici razgovora koji

izriču učestalu brigu za druge sudionike razgovora“ (Cameron et al. 1989 u White 2003: 8).

A: Nisi ponio makaze, ehh? (uzlazna intonacija)

Iako funkcija privjeska ovdje nije tako jasna kao u prethodnim dvama primjerima,

White ga postavlja u kategoriju „konfrontacijskih“. Holmes naglašava da je funkcija

privjesaka „ojačavanje negativne sile“ govornog izričaja. Prethodna dva primjera su

afektivna, dok je taj modalan – traži se informacija ili potvrda informacije. S obzirom na

uzlaznu intonaciju „ehh?“ može biti prevedeno kao „jesi li?“, kao u „Nisi donio škare, jesi

li?“ te se upravo stoga „ehh?“ promatra „privjesnim pitanjem“. White uočava da bi silazna

intonacija korištena u tom primjeru umjesto uzlazne značila snažniju kritiku. To što neki

autori prepoznaju više funkcija u primjeni privjesnih pitanja dovodi u pitanje osnovnu

epistemiološko-modalnu funkciju kojom se izriče slabost, i to u izričajima u kojima nema

nedoumica objektivnih okolnosti, nego je riječ o izbjegavanju čvrstog položaja kojim se

vlastiti stav. Tako funkcija privjesnih pitanja može biti ohrabrivanje sugovornika da stupi u

razgovor. U obzir bi trebalo uzeti složenost klasifikacije funkcija koje se ostvaruju privjesnim

pitanjima; Cameron uočava da na klasičnom primjeru epistemiološke modalnosti: „Ti nisi bio

tamo prošlog tjedna, jesi li?“ u usporedbi s klasičnim pitanjem „Jesi li bio tamo prošlog

tjedna?“ ili tzv. ogoljenim deklarativom „Nisi bio tamo prošlog tjedna?“ vidimo da su druga

dva pitanja više u obliku prijetnje ili optužbe prema sugovorniku, dok je prvi primjer blaži

(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 168–9).

Page 54: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

53

Mizokami (2013) također ističe da su uobičajeni nedostatci istraživanja o toj

konverzacijskoj praksi u tome što se misli da privjesna pitanja, kao i jezične strategije

općenito, imaju samo jednu funkciju, što je daleko od istine. Mizokami također upozorava da

Holmes (1984) uočava da takva pitanja mogu biti modalna ili afektivna, ovisno o situaciji.

Modalna se pokazuje kada je govornik zaista nesiguran u ono što govori: „Danas si bio

odsutan, nisi li?“ Afektivna se funkcija privjesnih pitanja ostvaruje kao:

a) ublažavanje potencijalne prijetnje obrazu sugovornika: Zatvori prozor, možeš li?

b) privjesci kao potpora u konverzaciji (najčešće kao poziv sugovorniku da se uključi

u konverzaciju): To je lijep automobil, nije li?

Ni u tom se slučaju ne može isključiti kontekst jer teško da se može govoriti o

privjesnim pitanjima u tzv. funkciji ublažavanja kada taj izričaj dolazi od osobe koja je

hijerarhijski nadređena sugovorniku. Slično tome, Tannen (1994) upozorava na to da lingvisti

moraju napustiti uobičajeno gledište o fiksiranim, jednoobraznim vezama između određene

linvgističke strategije i njezine funkcije, pri čemu ističe podupiruća govorna preklapanja, tj.

uporabu tih sredstava promatra drukčije u odnosu na težnju da se dominira u konverzaciji

(Mizokami 2013: 152–4).

Mogućnost više funkcija u jednom govornom izričaju ono je što neki analitičari

nazivaju polisemijom. Gledano u cijelosti, Holmes i Cameron et al. došli su do rezultata da

žene češće rabe privjesna pitanja u izričajima gdje dominira kolebljivost i ublažavanje, dok

muškarci češće rabe privjesna pitanja kojima traže potvrdu za ono o čemu govore. Istraživanje

Deborah Cameron obuhvaćalo je asimetrične parove: nastavnik/učenik, doktor/pacijent,

roditelj/dijete, poslodavac/uposlenik, voditelj intervjua/gost; u tim neravnopravnim parovima

od podređenih se članova očekivalo da će češće rabiti epistemiološka modalna privjesna

pitanja, a od nadređenih privjesna pitanja u funkciji ublažavanja ili olakšavanja, mada nije

potpuno jasno zašto bi nadređene osobe to činile. Cameron uočava da podređeni rabe

epistemiološko-modalne privjeske kao potvrdu za ono što govore, a nadređeni da sumiraju

ono što je rečeno. Sve to povlači pitanje o relevantnosti tvrdnje da se ta pojava više vezuje uz

žene, kao i pitanje je li susretljivost i empatija u komunikaciji slabost ili vrlina. Donositi sud o

tome može se samo na osnovi jasnog konteksta te komunikacijskih ciljeva koje želimo

ostvariti (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 171–2).

Page 55: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

54

2.9. HRT, govor u kurzivu i snažni govor

Akronim HRT dolazi od engleskih riječi „high rising terminal“ i predstavlja

dovršavanja izričaja uzlaznom intonacijom. Takva se „upitna intonacija“ na kraju govornog

izričaja, osobito uočljiva u deklarativima, smatra još jednim tipičnim svojstvom ženskoga

govora, onako kako ga opisuje Lakoff imenujući ga „neprikladnom upitnom intonacijom“

(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 173–4). McConnell-Ginet (1975) HRT tumači također s

obzirom na višestruke konverzacijske funkcije. Primjer kojim to pokazuje jest mogući dijalog

muža i žene, odnosno njezin odgovor u kojem naglašava završnu riječ:

M: Kada će večera biti gotova?

Ž: Šest sati.

Jedna od funkcija HRT-a jest signaliziranje za daljnji razvoj konverzacije te su stoga

moguća značenja označenoga primjera: „Zašto želiš znati?“ / „Imaš li neki plan o kojem mi ne

govoriš?“/“Idemo li vani ili ostajemo kod kuće?“ i sl. HRT ima donekle sličnu funkciju kao

privjesna pitanja zato što se često rabi za provjeru informacije (npr. kada nismo sigurni da

smo ispravno čuli nečije ime, grad iz kojeg sugovornik dolazi i sl., pa ponavljamo riječ koju

smo čuli kako bismo to provjerili). Slično potvrđuje istraživanje McConnell-Ginet (1983)

provedeno među studentima Cornell sveučilišta – tražio se odgovor na pitanje koja je zgrada u

blizini; odgovor je bio najčešće vrlo kratak „Olin Library“, a pri izgovoru te sintagme često se

uočavao HRT i to češće kod žena (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 174). Uporaba HRT-a u

tom istraživanju teško da bi mogla značiti nesigurnost ili kolebljivost koja se često pripisuje

ženskom govoru te se prednost daje interpretaciji implikacije: „Želite li doista to da

znate?“/“Je li Vam taj odgovor razumljiv?“/“Zašto baš mene pitate?“ i sl. Ladd (1980)

upozorava da je HRT znak nedovršenosti, a Andrea Kortenhoven (1998) u istraživanju govora

dječaka preadolescenata uočava da skoro svaki govorni izričaj u razvoju narativa ima HRT,

dok ga uvodni dio i zaključak nikada nemaju. Edelsky (1979) HRT razumijeva u vezi s

opozicijom „želja za nastavak razgovora“/„zatvorenost u sebe“. Ta se osobina češće potvrđuje

u govoru žena i tumači se na osnovi odnosa HRT-a i njemu suprotne, silazne intonacije na

kraju govornog izričaja. Ta mišljenja proizlaze iz određenja društvenosti kao fenomena koji

ima središnju ulogu za žene. Isto tako, pokazuje se da odgovori na upite koji sadrže HRT

također imaju HRT („Vaše ime, molim.“), a projekt u vezi s istraživanjem ovog fenomena

pokazao je da HRT češće dolazi od starijih ljudi u konverzaciji s mladima. Taj govorni

fenomen u engleskom jeziku stereotipno je označen nazivom „uspinjući govor“ (engl. uptalk),

vrlo često u rječnicima propraćen komentarom da je riječ o odlici slaboga govora, a sintagma

Page 56: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

55

skovana u medijima – „govor djevojke iz doline“ (engl. valley girl) pokazuje da se ta osobina

rodno označuje kao tipična odlika ženskoga govora, pri čemu se stereotipu o ženskoj

predodređenosti za tu jezičnu uporabu ujedno pripisuje i geografsko izvorište te pojave –

Kalifornija (USA). Cynthia McLemore (1992) među članicama studentskih sestrinstava

uočava da se HRT često rabi za očuvanje svoga govornog priloga, tj. govornica nije spremna

prepustiti riječ drugima i zato naglašava završnu riječ u svome govornom slijedu; također su

zabilježeni primjeri uporabe HRT-a za ispomoć drugim članicama da se uključe u razgovor;

HRT je mnogo rjeđe korišten izvan okvira sestrinstva, upravo zbog negativnih konotacija o

onima u čijem govoru se prepoznaje (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 173–6).

Intonacijski obrazac u deklarativima s HRT-om isti je kao u upitnim izričajima. Slično

razumijevanju HRT-a kao strategije koja ne mora biti negativno obojena, što ističe Eckert u

Holmes i Meyerhoff (2003) naglašavajući da se HRT često interpretira kao nedostatak

sigurnosti, odnosno preciznosti u konverzaciji i nepostojanju volje da se preuzme odgovornost

za ono o čemu se govori (Holmes i Meyerhoff 2003: 394), Mills i Mulanny (2011) također

ističu funkciju HRT-a da se njime očuva govorni položaj. Caroline Winter u časopisu

Bloomberg Businessweek (travanj 2014.) također ističe da se to konverzacijsko svojstvo

može prepoznati u funkciji zadržavanja govornog položaja, pri čemu ljudi koji imaju

svojevrsnu moć u konverzacijskoj interakciji rabe HRT kako bi podcrtali svoje mišljenje i

konsenzus, a uporaba se HRT-a može promatrati i u vezi s ublažavanjem vlastitog autoriteta

tako što se deklarativi rabe umjesto upitnih izričaja.

Bloomer, Griffiths i Merrison (2005) u svome istraživanju uočavaju da je HRT češći u

australskom engleskom jeziku te da Australci (podjednako i muškarci i žene) sugovornicima

zvuče kao da stalno nešto pitaju, iako rabe deklarative, te je odatle jedan od pandana HRT-u

sadržan u akronimu AQI (engl. Australian Question Intonation) (Bloomer et al. 2005: 46,

281).

Ayana Kondo (2008) s California State University problematici HRT-a pristupa u

njegovoj vezi s utjecajem na zaposlenje. Ona upozorava na mišljenje Robin Lakoff (1993) da

je ta vrsta komuniciranja tipično ženska i da vodi impresiji o nesigurnosti i podčinjenosti;

ističe i neke radikalnije pristupe (npr. O'Barr i Atkins 1980) koji zaključuju da HRT rabe ljudi

„niže društvene klase“), kao i pozitivnije poglede (McLemore 1991) koji HRT gledaju kao

pozitivnu diskursnu strategiju kojom se ohrabruje aktivnije sudjelovanje u razgovoru; Britain

(1992) HRT vidi kao oznaku pozitivne uljudnosti prema sugovorniku te kao odraz

susretljivosti i solidarnosti. Njezino istraživanje otkriva i pozitivne i negativne aspekte HRT-

Page 57: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

56

a, pri čemu je zanimljivo da se ističe njegova uporaba kod hijerarhijski nadređenih ljudi –

profesora, menadžera i dr., pri čemu u uporabi HRT-a prepoznaje i ulogu manipulacije

sugovornikom.

Intonacijski usponi i padovi, pjevljivost i naglašavanje vokala u konverzaciji označuju

se sintagmom „govor u kurzivu“. McConnel-Ginet (1983) uočava da su, u usporedbi sa

ženama, intonacijske varijacije mnogo rjeđe kod muškaraca, a slično se ženama ponašaju i

feminizirani muškarci. Umjesto naziva „pjevljivost“ ona predlaže „dinamičnost“. Važan

aspekt intonacijskog dinamizma jesu relativno česte promjene visine glasa. Ta govorna odlika

često se postavlja nasuprot stereotipno viđenom muškom monotonom govoru bez oscilacija.

Intonacijskim se dinamizmom može izreći afektivnost ili interes za sugovornika. Ta strategija

često se rabi u telefonskom komuniciranju, osobito u reklame svrhe. Intonacijski dinamizam,

što bi trebalo empirijski dokazati, tako ističe još jedno ustaljeno gledište o ženama – da su

brižne i susretljive. Promjene u jezičnom ponašanju žena koje obavljaju agresivnije poslove

(npr. policijska ili vojna služba) objašnjavaju se njihovom težnjom da ih se, napuštanjem

stereotipnog „slabog“ govora, više cijeni. Intonacijskim se dinamizmom može zadržati nečija

pozornost, obično mlađih, djece. Intonacijski se dinamizam često rabi kao sredstvo

ismijavanja, obično u muškim skupinama kada se oponaša ženski govor ili feminizirani govor

muškarca. Slobodna uporaba sredstava kao što su tako, nevjerojatno, užasno (dobro) i sl.,

najčešće u pridjevskoj službi, može se dovesti u vezu s verbalnim „kurzivnim“ govorom.

Kristen Precht (2002) u engleskom jeziku uočava obrazac „tako + pridjev“ („tako dobar“) i

„tako + prilog“ („tako puno“) koji se znatno češće pokazuju u ženskom govoru, dok se za

druge primjere („totalno“ ili „stvarno“ + glagol ili pridjev) u tom istraživanju nije došlo do

relevantnih razlika u vezi s rodom. Izricanje ekstremnog intenziteta emocija pokazuje se u

uporabi psovki. Takva se uporaba jezika općenito dovodi u vezu s muškarcima i smatra

neprikladnom za govor žena i djece, mada je stupanj tolerancije viši ako su u pitanju dječaci.

Uporaba tabuiziranih izraza u novije vrijeme nije neobična ni za mlade djevojke (Vincent

1982. Korpusna istraživanja obično pokazuju prevlast u korist muškaraca u uporabi

tabuiziranih riječi, dok se kod žena uočava postupak eufemiziranja takvih izraza, ponekad

fonetski bliskih vulgarnoj riječi. Kuiper (1991) i Kiesling (1997) uočavaju da se uporaba

„prljavog jezika“ može dovesti u vezu s ojačanjem društvenih veza u muškim skupinama.

Psovke u funkciji ohrabrenja vrlo su česte u sportskim nadmetanjima (Eckert i McConnell-

Ginet 2003: 177–83).

Page 58: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

57

Tannen u analizi ovog konverzacijskog fenomena u obzir uzima uobičajeno pučko

vjerovanje da među muškarcima sukob obično vodi do prijateljstva. Neki od dokaza da se

verbalni agresivni ispadi ne bi trebali uvijek interpretirati jednoobrazno, odnosno kao dokaz

dominacije, nepristojnosti i sl. jesu primjeri uporabe „teških riječi“, npr. psovki u razgovoru

bliskih prijatelja, pri čemu se tim vidom konverzacije zajedno krše socijalne norme i

potvrđuje bliskost među sugovornicima (Tannen 1993: 40–6).

Suprotan tzv. snažnom govoru jest govor koji obiluje tzv. okvirnim modifikatorima,

modalnim izrazima: „vjerojatno“, „moguće“, „iskreno“, „moram priznati“ i sl. te diskursnim

partikulama kao što su: „znaš“, „razumiješ“, „naravno“ i sl. U sličnom se kontekstu

razumijeva uporaba poštapalica koje se najčešće opisuju kao izrazi nesigurnosti govornika.

Diskursne partikule općenito nisu integrirane u glavni govorni izričaj te ne pridonose sadržaju

onoga što se govori koliko pridonose govornom pozicioniranju. Zato se često ističe da su ti

izrazi semantički prazni, ponegdje se imenujući „verbalnim filtrima“. Međutim, uporaba tih

izraza ne znači da se uvijek mogu tumačiti kao znaci nesigurnosti ili kolebljivosti. Carolyn

Houghton (1995) istraživala je uporabu diskursnog označivača „you know“ (znaš/znate) koji

se često nalazi integriran u govornom izričaju. Taj marker može biti izrečen tako da služi

pozicioniranju sugovornika stvarajući osjećaj zajedništva, koji se može odbaciti tako što se na

takvo sredstvo da odričan odgovor (npr. da se (za) nešto ne zna). Diskursne su partikule vrlo

rijetko funkcionalno „prazne“. Nesigurnost, skromnost, obrambenost i niz sličnih odlika tzv.

ženskoga govora imaju zanimljivu potvrdu u japanskom jeziku u kojem se rečenica koja nosi

istu obavijest („Odlazim“), može razumjeti na tri načina – neutralno, blago i naglašeno; ovi

izrazi pandane imaju u neutralno, ženski i muški (Okamoto 1995). Uporaba je tih izraza rodno

označena – ženski je položaj primarno obramben, muški nasrtljiv. No, pokazuje se da se te

razlike brišu, osobito kada je riječ o jeziku mladih djevojaka u odnosu na starije žene (Eckert i

McConnell-Ginet 2003: 184–7).

Neizravnost se često označuje smetnjom uspješnoj komunikaciji. Neizravni govorni

čin, kako to uočava Searle (1975), jasno označuje ulogu govornika različitom od

naredbodavca, odnosno takvim se postupkom umanjuje hijerarhija sudionika u komunikaciji

što slušatelju ostavlja slobodu odlučivanja. Umjesto izravnih naredbi, vrlo često rabe se oblici

koji daju privid izbora, npr. imperativno „Pripremite stol za večeru!“ može se zamijeniti

blažim izrazom „Biste li mogli pripremiti stol za večeru?“. Čak i u neizravnim oblicima

postoje različiti stupnjevi neizravnost, npr. „Želim veliki sendvič.“ i blažeg „Željela bih

salatu.“. Nijedan od tih izričaja nije izravan, ali se prvi znatno više približava toj izravnosti, za

Page 59: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

58

razliku od potencijala prvog. Pozicioniranje tako da se sugovorniku ostavlja veći prostor i

sloboda izbora ujedno ublažuje potencijalnu štetu međusobnom odnosu. Kritika se obično

izriče neizravno („Pa vi još niste postavili stol!“/“Izgleda da ću ja morati postaviti stol.“) a

vrlo često i u obliku pitanja („Jeste li pročitali moje izvješće?“ – pitanje koje šef postavlja

radniku koji se predmetom kritike). Istraživanja fenomena neizravnosti imaju značajno mjesto

u radovima Patricie Wetzel (1988) u radovima o japanskom jeziku i ženskoj uporabi jezika, a

Rundquist (1992) u empirijskim studijama o neizravnosti dolazi do rezultata da muškarci

češće rabe taj vid konverzacijske strategije Eckert i McConnell-Ginet 2003: 187–191).

Lakoff (1975) prepoznaje dva svojstva neizravnosti – obrambenost i potporu.

Obrambenost se odnosi na govornikovu težnju da ne iznosi svoj stav kako se izričaj ne bi

doveo u pitanje ili modificirao. Potpora u konverzaciji proizlazi iz težnje da se ostvari

solidarnost sa sugovornikom. Tannen fenomen moći u konverzaciji analizira u skladu s

asimetričnim ulogama u kojima se pokazuje da neizravan izričaj može biti isti efekt kao

izravni, npr. kada osoba na višem društvenom položaju (ministar, direktor, kralj) kaže da je

hladno u prostoriji, podanik to razumijeva kao jasan znak da npr. zatvori prozor. Takav se

govorni izričaj koji pripada hijerarhijski podređenom članu tako ne može razumjeti upravo

zbog asimetričnih konverzacijskih i društvenih uloga. Neizravnost je konverzacijski fenomen

koji se mora analizirati u skladu s kulturološkim kontekstom (npr. u japanskome se jeziku

vrlo rijetko izriče jasna negacija riječju ne – već se ona modificira pozitivnim izričajem kojim

govornik izriče negiranje). Klasični model prema kojem je izravnost dokaz moći a

neizravnost slabosti Tannen naziva „američkim modelom“ (Tannen 1993: 32–4).

2.10. Odnos spram jezičnog standarda

Trudgill (1983) ističe da su sociološke studije pokazale da žene češće rabe lingvističke

oblike koji se smatraju „boljima“ ili „ispravnijima“ u odnosu na one koje rabe muškarci.

Razlog je pretpostavljena izraženija svijest o društvenom statusu koja se preslikava i na

jezičnu uporabu, u fenomenu koji je poznat pod nazivom „hiperkorektnost“, uzimajući u obzir

društveni fenomen da se od žena očekuje „ispravnije“ društveno ponašanje. Trudgill u vezi s

tim ističe da je govor radničke klase obilježen izravnom vezom s muževnošću što dovodi do

toga da muškarci u odnosu na žene češće primjenjuju nestandardne lingvističke oblike

(Trudgill 1983 u White 2003: 9).

Sociolingvist Labov tu pojavu objašnjava težnjom za „skrivenim prestižom“ što

podrazumijeva ostvarenje društvenog statusa primjenom različitih govornih obrazaca. White u

Page 60: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

59

svojim istraživanjima prepoznaje da žene češće primjenjuju konverzacijski samopopravak

čime izriču svijest o osjetljivosti spram standarda, dok muškarci takav napor manje pokazuju

(White 2003: 9).

Pandan nazivu „sociolekt“ u istraživanju rodnih jezičnih varijeteta jest „genderlekt“

(termin je skovala Tannen 2001). Proučavanje genderlekata svoje mjesto dobilo je najprije u

radovima američkog sociolingviste Labova (1966) i britanskog antropologa Trudgilla (1972)

čija su istraživanja pokazala da žene češće rabe standardni jezik, neovisno o svome

socioekonomskom statusu, godinama ili rasnoj pripadnosti. Ovi rezultati često su

interpretirani kao rezultat procesa socijalizacije u ranom djetinjstvu (Lakoff 1975; Goodwin

1980; Maltz i Borker 1982; Cameron 1992) jer su djevojčice ohrabrivane da rabe „elegantniji

jezik“ a dječaci grublji jezik, koji je snažnije sputavan kod djevojčica (Lakoff 1975 u Meunier

1996: 2).

Sociolingvistički promatrano, ostale su dječje aktivnosti također oblikovale stil govora

– Cameron (1992) tako uočava da dječaci pokazuju sklonost da se igraju u hijerarhijski

organiziranim većim skupinama te stoga vrlo rano uče da rabe izravni konfrontacijski govor.

Djevojčice pokazuju veću sklonost ka igranju u manjim skupinama u kojima tako uče da

izrazito povećaju bliskost i umanjuju konflikte (Cameron 1992 u Meunier 1996: 2).

Lever (1978) u takvim istraživanjima također uzima fenomen dječje igre za

sociolingvističku varijablu i uočava da dječaci pokazuju sklonost prema igrama nadmetanja,

sa specifičnim pravilima i ciljevima, dok djevojčice u takvim igrama pokazuju tendenciju da

narušavaju pravila. Istraživanja o govornoj uporabi i rodnim različitostima obično naglašavaju

pojavu da muškarci znatno slobodnije rabe jezik, dok žene češće slijede društvene norme, no

to se mišljenje često smatra seksističkim s obzirom na to da se žene ovdje predstavljaju više

ovisnim u odnosu na samostalne muškarce. Takvi pogledi žene predstavljaju manje

kreativnima, s obzirom na to da, smatra se, manje rabe nestandardne oblike. Uporaba takvih

oblika značila bi nedostatak ženstvenosti i elegancije, dok se narušavanje socijalnih normi u

svijetu muškaraca smatra kreativnošću (Spender 1980 u Meunier 1996: 2)

Elinor Ochs (1991) upozorila je da je lingvističko ponašanje nerijetko povezano s

društvenim kategorijama kakva su društvena klasa ili rod. Određen lingvistički izbor

indirektno može oslikati socijalnu kategoriju zato što je njegova primarna razina značenja

nešto što ulazi u praksu koja konstruira tu društvenu kategoriju. Pitanje standarda trebalo bi

razumjeti s obzirom na to da postoje različiti vidovi standardizacije – vjerovanje u monolitni

standard dovelo je Labova do uočavanja paradoksa (1991, 2001) da istodobno dok žene više

Page 61: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

60

poštuju gramatiku, ujedno se više udaljavaju od standardnog izgovora. To je paradoks jer

vjerujemo da nestandardna gramatika i inovativniji izgovor imaju isto socijalno značenje.

Studija Walta Wolframa (1969) jedna je od onih koje su pokazale da žene češće rabe

standardnu gramatiku negoli muškarci; to istraživanje obuhvaćalo je govornike engleskoga

vernakulara, Afroamerikance u Detroitu, i temeljilo se na usporedbi govora žena i muškaraca

na četirima socioekonomskim razinama. Wolfram je uočio da što je viša socijalna klasa manje

je bilo zabilježenih svojstava vernakulara te da unutar svake socijalne razine te jezične

elemente žene rabe manje negoli muškarci. Jedno od objašnjenja tih rezultata dolazi od Petera

Trudgilla koji te fenomene razumijeva s obzirom na društvenu podjelu rada, tj. činjenicu da su

žene u tadašnjem načinu života (sredina druge polovice 20. stoljeća) bile više vezane za dom i

obitelj, a muškarci su imali znatno više socijalnih kontakata s drugima i tako su mijenjali svoj

govor. Trudgill povezuje isticanje muževnosti srednje radničke klase u narušavanju jezične

norme. Margaret Deuchar (1989) ističe da su žene, kao slabiji sudionici društvene, radne

zajednice, u mnogobrojnim konverzacijskim interakcijama izricanjem svog poznavanja

jezične norme nastojale ojačati svoj status, a ujedno su takvim vidom komunikacije izricale

poštovanje prema svojim sugovornicima. Odnos spram standarda gotovo uvijek istražuje se u

vezi sa socijalno-ekonomskom klasom. Labovljevo istraživanje pokazalo je da je rodna

razlika u odnosu spram standarda veća proporcionalno višoj društvenoj klasi, tj. u višoj

srednjoj klasi najjasnije se uočava da muškarci dominiraju kada je riječ o uporabi

nestandardnih oblika. Rezultati njegovog istraživanja pokazuju da u nižoj radničkoj klasi

imamo drukčiju situaciju, tj. da ovdje žene dominiraju u uporabi nestandardnih oblika.

(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 292–6)

Slika 2: Prikaz negativnog odnosa spram jezičnoga standarda u Philadelphiji, na osnovi roda

i društvene klase (Labov 2001: 205).

Page 62: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

61

3. KONVERZACIJSKA ANALIZA

Iako se konverzacijska analiza (KA) pojavila šezdesetih godina, zahvaljujući radu

troje analitičara sa Sveučilišta u Kaliforniji – Harveyja Sacksa i njegovih suradnika Emanuela

Schegloffa i Gail Jafferson, oko 40 godina njezinog postojanja pridonijelo je tome da se

smatra dominantnim pristupom proučavanju međuljudske socijalne interakcije unutar

sociologije, lingvistike i komunikacije (Sidnell i Stevers 2013: 1).

KA sistematična je analiza govora u svakodnevnoj interakciji. Konverzacija je proces

socijalizacije i uspostavljanja složenih društvenih odnosa, uključujući elemente kulture i

identiteta. Konverzacijska je interakcija primjena lingvističkih oblika komunikacije, ali je više

od uporabe samog lingvističkog koda. Većina klasičnih pristupa konverzaciji temelji se na

proučavanju zakonitosti i propisivanju pravila koja opisuju kakva bi trebala biti idealna

konverzacija, koje su to prikladne teme u danom komunikacijskom kontekstu te kako bi

trebalo rabiti jezik da bi se ostvario puni komunikacijski učinak. Takva se načela i pravila

razlikuju od kulture do kulture, odnosno od jezika do jezika (Burke 1993). Liddicoat (2007)

uočava da ovakav pristup konverzaciji vrlo malo oslikava konverzaciju kao svakodnevnu

aktivnost jer se u tim pristupima konverzacija uokviruje kao povlaštena aktivnost rukovođena

konvencijama kakva bi trebala biti, a ne kakva doista jeste. Većina konverzacijskih analitičara

upozorava na to da svakodnevnu komunikaciju ne bi trebalo promatrati s elitističke točke

gledišta, odnosno tragati za modelom idealnoga govornika. Zanemarivanje proučavanja

svakodnevnoga govora najočitije je u usporedbama s lingvistima kakav je Chomsky (1965)

koji jezik spontane komunikacije vide „oštećenim“ i pod negativnim utjecajem nelingvističkih

čimbenika (što je razlog da se u chomskyjevskom pogledu na jezik, kako to uočava Lakoff

(2004: 16), paradoksalno, izostavljaju neki elementi jezika, nalik partikulama, koji bi trebali

biti osobito važni u takvim analizama). Takvo gledište na jezik u uporabi razdvaja lingvistički

sistem od njegove primarne komunikacijske uporabe. Konverzaciji kao lingvističkoj

aktivnosti od šezdesetih godina 20. stoljeća posvećuje se povećana pozornost (Clayman i

Maynard 1995; Goodwin i Heritage 1990; Heritage 1989 u Liddicoat 2007: 1–3).

Prednost je sintagme „govor u interakciji“ u potpunijem obuhvaćanju predmeta

proučavanja KA – komunikacije u totalitetu, što uključuje i proksemijska obilježja

komunikacije, znatno šire od razumijevanja komunikacije kao jednostavne primjene

lingvističkoga koda. KA pokazuje jasnu metodološku specifičnost u odnosu na druge pristupe

analizi govora s obzirom na to da su predmetom analize snimljeni, spontani, stvarni razgovori.

Cilj KA jest otkriti kako sudionici konverzacije razumijevaju i reagiraju jedni na druge svojim

Page 63: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

62

govornim prilozima, sa središnjim fokusom na sustavnost niza komunikacijskih radnji,

odnosno objasniti zakonitosti prešutno prisutne sociolingvističke kompetencije u izvedbi i

interpretaciji govora u organiziranim nizovima komunikacijskih radnji. KA govornim

jedinicama ne pristupa određujući ih apstraktnima, kontekstno neovisnima niti ih promatra

čisto semantičkim jedinicama, nego upravo s obzirom na to kako se jezična sredstva rabe u

stvarnoj komunikaciji – bilo kao zahtjev, prijedlog, optužba, žalba i sl. Pionirom KA smatra

se Harvey Sacks koji joj je na Sveučilištu u Kaliforniji u periodu od 1964. do 1975. postavio

temelje. Njegovo je polazište da je svakodnevni spontani govor duboko uređen, strukturno

organiziran fenomen koji se može istražiti ponavljanom analizom snimljenih podataka. Prve

je analize izveo na korpusu snimljenih telefonskih poziva uočivši strategiju zaobilaženja ili

izbjegavanja davanja odgovora radi ostvarenja određenog komunikacijskog cilja. Takvi su

postupci pokazali otežan dolazak do te informacije u kasnijem tijeku konverzacije, odnosno

da konverzacija ima strukturu koja omogućava primjenu određenih jezičnih sredstava u

danom trenutku. Sacks (1984) naglašava da se u svakom društvenom fenomenu mogu uočiti

sustavni obrasci, a temeljna pretpostavka KA jest da je i govor takva aktivnost. KA ističe da

je govor u interakciji sustavno organiziran i duboko uređen; izvedba govora u interakciji jest

metodička; analiza govora u interakciji treba biti bazirana na prirodno ostvarenim podatcima;

analitičar ne treba biti ograničen prethodnim teorijskim pretpostavkama (Hutchby i Wooffitt

2002: 13–23).

Jezik u uporabi i socijalna interakcija područja su zahvalna za multidisciplinarne

pristupe. KA se javlja šezdesetih godina i po mnogo čemu predstavlja se drukčijom u odnosu

na Chomskog, kao i Roberta Balea koji je pedesetih godina postavio temelje interakcijskoj

lingvistici. O usporedbama KA i baleovske tradicije osobito govori Perakyla (2014)

sumirajući da se razlike uočavaju u tome što je interakcijska lingvistika, u odnosu na KA,

umjerena na kvantitativno, teorijsko i globalno, pri čemu se nastoji doći do modela manjih

skupina koji bi se mogli preslikati na širu sliku. Ponegdje se može prepoznati mišljenje da je

KA zapravo radikalnija verzija interakcijske lingvistike s obzirom na to da se osobito

minuciozno bavi pitanjima raspodjele lingvističkih sredstava, solidarnošću i kontrolom

(Perakyla 2014, u štampi).

Pored interakcijske lingvistike, discipline koje se također bave analizom

komunikacijske interakcije su: diskursna analiza, pragmatika, etnografija komunikacije,

studije o gestama, korpusna lingvistika, teorijska lingvistika, etnometodologija, etologija,

ekologija ponašanja, pokusne studije i semiotika (Sidnell i Stevers 2013: 2).

Page 64: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

63

3.1. Podrijetlo KA i njezina veza s etnometodologijom

KA je utemeljena na etnometodološkoj tradiciji u sociologiji, sociološkim područjem

koje je utemeljio Harold Garfinkel (1967). Etnometodološki je pristup proučavanju društvene

strukture sazdan na uzajamnom razumijevanju članova zajednice o tome „kako se strukture

svakodnevnih aktivnosti uobičajeno i rutinski proizvode i održavaju“. Polazište je da socijalni

poredak nije unaprijed određeni okvir (takav je „sociološki funkcionalizam“ čiji je glavni cilj

objasniti odstupanja od društvenih normi (Parsons 1937)), nego je prije izgrađen u umovima

društvenih vršitelja onako kako se oni vezuju s društvom. Organiziranje čulnih impresija i

iskustvima u čvrste obrasce psihološki je proces koji Garfinkel naziva „dokumentarnom

metodom“, odabirom činjenica iz društvenih situacija, čime se stvara smisleni obrazac koji

može biti iskorišten kao teorijski okvir za interpretiranje novih činjenica koje izrastaju unutar

slične situacije. Sve to upućuje na vitalnu važnost konteksta u kome se odvija određeni

društveni događaj (Liddicoat 2007: 2–3).

Sociološki funkcionalizam primarno proučava odstupanja od zadanog modela, tražeći

uzroke takvih pojava, dok etnometodologija naglašava individualno, zdravorazumsko znanje

pojedinca. Krajnji cilj nije otkriti jesu li i kako su norme internalizirane (na osnovi zaključaka

slijede li ih ljudi ili odstupaju od njih), nego prije opisati metode kojima se obuhvaćaju

vlastite radnje i radnje drugih. Takva „etnometoda“ koja ima središnju ulogu u

etnometodologiji usmjerena je na radnje koje se uzimaju „zdravo za gotovo“, a KA pokazuje

sličnost s etnometodologijom jer se bavi analizom govora, odnosno svakodnevne spontane

komunikacije, fenomena koji se uzima „zdravo za gotovo“. Najranija istraživanja bila su

namjerna narušavanja takvih svakodnevnih rutina radi uočavanja kako ljudi reagiraju pri

devijaciji od nečega uobičajenog (Garfinkel 1956; 1963; 1967). Pokazalo se da su pojave u

svakodnevnom životu koje uzimamo „zdravo za gotovo“ čvrsto ukorijenjene u socijalnoj

stvarnosti, s obzirom na to da su ispitanici vrlo često uspijevali iznaći način da se suoče s

takvim, „neobičnim“ načinom komunikacije. Mogućnosti koje je primjena tih „pokusa

probijanja“ pokazala najviše su izrečene u proučavanju radnji sudionika komunikacije koji se

suočavaju s nečim neobičnim, situacijom koja odstupa od svakodnevne rutine. Klasične

metode održavanja i konstrukcije uračunljivih radnji bile su metoda intervjua i metoda

opservacije (Wieder 1974) no njihov nedostatak bio je u što se analiza uglavnom temeljila na

vlastitim zabilješkama istraživača, bez detaljnoga uvida u prirodan slijed radnji. Sacks tu čini

značajan iskorak tako što u analizu uvodi snimljene razgovore. Nedostatak objektivnosti

socioloških istraživanja bio je u interpretativnom procesu u kojem se istraživači i koderi

Page 65: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

64

oslanjaju na matrice matrice znanja tipičnih članova kategorije. Zato Garfinkel smatra

pogrešnim bilo kakve eksterne eksplicitne instrukcije za kodiranje tih podataka. Sacks govoru

u interakciji pristupa proučavajući ga u skladu s njim samim, tj. promatrajući ga mehanizmom

koji je neovisan o individualnim govornicima (Hutchby i Wooffitt 2002: 30–5).

Dihotomija sociološki funkcionalizam – etnometodologija ujedno zrcali odnos

tradicionalnih lingvističkih pristupa i KA, tim više ako se u obzir uzmu aspekti pristupa samoj

komunikaciji, eksterno i deduktivno, odnosno interno i induktivno (s aspekta KA).

Objektivizam o kojem Sacks govori u svojim istraživanjima može se jasnije shvatiti iz

sljedećeg:

Naš cilj jest (...) doći u položaj transformirati, skoro u doslovnom, fizičkom smislu, naše

gledište da ono što se desilo kao interakcija jest izašlo iz mehanizma, onog mehanizma koji nastojimo

naći; pri tome, kako bismo to otkrili, moramo dobiti gomilu njegovih proizvoda (...) usklađeni niz

dijelova koji mogu biti sastavljeni zajedno (Sacks 1992 u Hutchby i Wooffitt 2002: 35).

Temelj KA, Sacksovo esencijalno strukturalističko gledište na govor, sadržano je u

organizaciji govora u interakciji kao „mehanizma“ koji je neovisan o individualnim

govornicima i koji govornicima omogućuje sredstva za sudjelovanje u danoj interakciji.

Takva su sredstva istodobno i kontekstno osjetljiva i kontekstno slobodna. Kontekstna se

sloboda odnosi na to da skup tehnika nije vezan za lokalne okolnosti specifične prilike.

Istodobno, uporaba je tih sredstava kontekstno osjetljiva jer se realiziraju u svakoj specifičnoj

konverzacijskoj prilici. Cilj je KA razjasniti strukturnu organizaciju govora u interakciji u

povezanosti između kontekstno slobodnih sredstava i njihovih kontekstno osjetljivih

primjena. Schegloff naglašava interdisciplinarnost KA, koju postavlja na točku između

lingvistike i sociologije. Lingvističko je u KA gledište da je jezik strukturirani sustav za

proizvodnju značenja. U vezi sa sociološkim spoznajama, KA komunikaciju i interakciju vidi

inherentno socijalnim procesima koji su duboko uključeni u proizvodnju i održavanje

društvenih institucija svih vrsta, od svakodnevne intersubjektivnosti, obitelji i šire (Hutchby i

Wooffitt 2002: 35–8).

Weatherall (2002) ističe da KA i etnometodologija upozoravaju na važnost svih vrsta

društveno organiziranih procesa zaključivanja te općih pretpostavki koje ljudi rabe u

svakodnevnom životu. Svakodnevna interakcija temelji se na zajedničkim pretpostavkama i

postupku inferencije (zaključivanju): pitanje „Kako ste?“ tako ne zahtijeva odgovor o

zdravstvenome stanju, već je riječ o prvom dijelu dvodijelne strukture pozdrava.

Etnometodološki pristup rodu temelji se na tome kako se u svakoj interakciji rod ostvaruje

Page 66: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

65

kao kategorija, kako se primjenjuju pravila da objektivno postoje muškarci i žene kao

sudionici konverzacije i da je to činjenica (Kessler i Mckenna 1978: 5–6).

U toj je analizi od posebne važnosti Garfinkelov rad o Agnes (1967), djevojci koja je

rođena kao muškarac i koja je tijekom adolescencije razvila ženske spolne organe te odlučila

živjeti kao žena. U njezinoj je prilagodbi ženskom rodu, prvenstveno ženskom načinu

komuniciranja, Garfinkel došao do zaključaka o vezi roda i jezika, što su Kessler i McKenna

(1978) sumirali u niz nepobitnih činjenica, mahom binarnih odnosa između rodova, bez

mogućnosti postojanja bilo čega izvan tih kategorija, čime se rod predstavlja sveprisutnom

(omnirelevantnom) kategorijom i aktivnošću. Agnes je o rodu koji je odabrala morala učiti

sve ono što članovi tog roda usvajaju automatski i prirodno tijekom svog razvoja. Agnesin je

glas uspoređivan sa sličnim odlikama tonaliteta glasa homoseksualaca, a predmetom su

istraživanja bile i njezine strategije izbjegavanja odgovora o prošlosti, što se također često

susretalo kod homoseksualnih ispitanika. Ideja o tome da je rod aktivna kategorija, označena

sintagmom „radni rod“ (engl. doing gender) polazište ima u Austinovoj teoriji govornih

činova. Analitički je cilj KA objasniti kako se radnje, događaji, predmeti i sl. proizvode i

razumijevaju (Pomerantz i Fehr 1977: 65).

Etnometodološki su korijeni KA u tome da svakodnevne aktivnosti i ponašanje nisu

slučajni i nepredviđeni, već da imaju stabilnu strukturu. Kulturno kompetentni govornici

dijele zajednička znanja o organizaciji zajedničkih aktivnosti. Mehanizam KA označen

sintagmom „sredstvo za analizu kategorizacije članstva“ (engl. membership categorization

device analysis – MCDA) detaljno se bavi time kako su fragmenti teksta isto interpretirani

unutar zajednice, tako da se npr. rečenice: Beba plače. Mama ju je uzela. jednoobrazno

određuju tako da je majka o kojoj je riječ bebina majka. To znači da članovi izgrađuju

kategorijalno utemeljene zaključke o obitelji kako bi dosegnuli zajednička razumijevanja o

značenju (Weatherall 2002: 98–106).

Taj primjer osobito važnim smatra i Cameron (2001) koja u oblicima zamjenice u

drugoj rečenici vidi svojstvo diskursne kohezivnosti, s obzirom na to da se zamjenicom

ostvaruje povezanost s prethodnom rečenicom. Sam sustav takvog zaključivanja ona

objašnjava rabeći uobičajeno određenje diskursa kao „niza iznad rečenice“, a ujedno

naglašava i svojstvo narativnosti u takvom procesu (Cameron 2001: 14).

Page 67: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

66

3.2. Metodologija KA i uloga konteksta u analizi

Etnografski pristup jeziku naglašava načine uporabe jezika. Ovakav pristup temelji se

na komunikacijskom okruženju u kome se sustavno sagledavaju aktivnosti unutar neke

zajednice, a do podataka se dolazi primjenom metoda prikupljanja, snimanja, terenskih

bilježaka i dokumentacijom. Dva prepoznatljiva elementa ovog vida istraživanja su etski i

emski element. Te nazive uvodi američki lingvist Kenneth Pike, začetnik tagmemske analize.

Emski pristup (gledanje kulture „iznutra“) analiza je kulture ili nekog kulturnog fenomena

koji su značajni i razumljivi samo pripadnicima promatrane kulture. To je viđenje kulture s

aspekta samih aktera te kulture, a dobiva se preciznim izvješćem. Etski pristup (gledanje

kulture „izvana“) pogled je na kulturu iz perspektive promatrača. To su opisi analize koji su

izloženi pomoću konceptualnih shema koje znanstvenici smatraju značajnim neovisno o tome

podudaraju li se s mišljenjem promatrane zajednice. Taj je pogled neutralan (Mey 2009: 94).

Glavni je cilj konverzacijskog analitičara opis i objašnjenje kompetencija i procedura

koje obični govornici rabe i na koje se oslanjaju u sudjelovanju u razumljivoj socijalno

organiziranoj interakciji (Heritage 1984 u Liddicoat 2007: 1).

Sunderland (2006) ističe Fishmanovo (1983) temeljno načelo o KA – utemeljenost na

zajedničkom naporu da se održi uzajamna pozornost sudionika interakcije. Cilj je KA

pokazati usmjerenost sudionika interakcije prema ostvarenju konverzacijskih ciljeva, odnosno

pokazati kako se u konverzacijskoj interakciji ostvaruju konverzacijske uloge te u kakvom su

odnosu sudionici interakcije (Sunderland 2006: 104).

Fundamentalnu utemeljenost KA na modelu komunikacije kao zajedničke aktivnosti

prepoznaje i Weatherall (2002), što također vrijedi i za pisane tekstove gdje se to prepoznaje u

dijeljenom znanju o njihovoj interpretaciji. U samoj se interakciji KA bavi pitanjima

zajedničkih ciljeva – konverzacijskih započinjanja i dovršetaka, zahtjeva, pripovijedanja i sl.

Rod je također jedan od zajedničkih komunikacijskih ciljeva, promatra se interno, iz same

komunikacije, onako kako se aktivno ostvaruje u njoj samoj, a ne kao eksterno zadan okvir. U

KA govorni su nizovi osobito važni jer se svaki izričaj (pa i geste) razumijevaju kao doprinos

zajedničkoj aktivnosti. KA razvoj aktivnosti u konverzacijskoj interakciji i same aktivnosti

promatra lokalno uvjetovanim. To znači da se sve konverzacijske činjenice promatraju u nizu

s prethodnim, kao i slijedećih te ih je važno interpretiraju u skladu sa sekvencijalnošću, prije

negoli naglašavanjem ili impliciranjem namjera sudionika interakcije (Wetherall 2002: 106–

7).

Page 68: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

67

Markee (2000: 28–29) izdvaja četiri odlike KA:

a) KA je duboko agnostična objašnjenja koja se izvode iz teorijskih konstrukata o

društvenim radnjama zato što ta objašnjenja nisu utemeljena na konstrukcijama

samih članova o vlastitim oblicima ponašanja.

b) KA se ne oslanja previše na argumente o strukturi konverzacije na osnovi

kvantitativne analize podataka zato što statistika ne može dati potpun odgovor o

preferencijskoj strukturi konverzacije te zato što analitičari nastoje pokazati da

konverzacije ne bi ni bilo da već ne postoje univerzalna interakcijska sredstva

kojima se stvara značenje; u tom je smislu suvišno i nepotrebno statistički tragati

za njima.

c) Da bi se pokazalo postojanje takvih sredstava, konverzacijski analitičari rabe

prototipne primjere koji analiziranom fenomenu daju diskurzivni oblik; dakako,

primjeri sami po sebi nisu dovoljni da bi se izveli argumenti; analitičar mora

potkrijepiti svoje tvrdnje tako što će pokazati bliskost različitih vrsta tekstualnih

dokaza ili pokazivanjem da pojedinačne izdvojene strukture imaju ulogu u

različitim realizacijama.

d) Analiza mora biti podložna kritičkom izvrtanju, što znači da se očekuju

potencijalni suprotni primjeri i različita izvješća koja se mogu replicirati s

drukčijim transkriptima.

Markee (2000) naglašava povezanost KA i etnografije s obzirom na njihovu

epistemološku bliskost, no prepoznaje da je KA po mnogu čemu drukčija od sličnih pristupa

konverzaciji upravo zato što u njoj osobito mjesto ima kontekst (Markee 2000: 26).

KA konverzaciju promatra kao oblik društveno organizirane interakcije u kojoj

govornici dijele iste procedure za konstruiranje i interpretiranje govora te ostvarenje

konverzacijskog doprinosa. Takve su radnje razumljive samo u kontekstu jer se govorom

kontekst obnavlja i oblikuje tako da se svaki idući dio govora ograničava i usmjerava prema

konverzacijskom doprinosu. Kontekst ima svojstvo dinamičnosti, za razliku od njegova

uobičajena poimanja kao statičnog okvira u kojem se odvijaju aktivnosti koje su predmet

analize. Govorni prilozi govornika jesu javno dostupni prikazi razumijevanja tijeka

konverzacije. Schegloff upozorava da kontekst može biti eksteran prema samoj interakciji, što

uključuje kontekst u obliku društvenih kategorija, veza i institucionalnog i kulturnog

okruženja, a može biti i interan prema interakciji i kreiran od samih sudionika tijekom

njihovoga govora. Ključno pitanje u razmišljanju o kontekstu jest koji su aspekti konteksta

Page 69: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

68

relevantni za sudionike u komunikaciji u interakciji. Scheglof zaključuje da se u govornoj

interakciji relevantnim smatraju samo pojedini elementi konteksta, dakle ne svi poznati

aspekti eksternog konteksta, što u konačnici znači da se kontekst razumijeva više kao nešto

što je prizvano u interakciju, nego da je nešto što utječe na interakciju (Liddicoat 2007: 7–8).

Sunderland (2006) ističe da kontekst obuhvaća skup činjenica koje imaju vezu s onim

o čemu se govori. Relevantnost konteksta u lingvističkim istraživanjima među prvima

uspostavio je antropolog Malonowski (1923) koji govori o „situacijskom kontekstu“ u kojem

govorni događaj zauzima mjesto, naglašavajući da su riječi i izričaji upotrijebljeni bez

lingvističkog konteksta prazne riječi. Janet Maybin (1996) konverzacijski kontekst objašnjava

sljedećim: fizičkim okružjem, odnosom između govornika, govornikovim prošlim iskustvima,

trenutačnim konverzacijskim ciljevima, socijalnim događajima u kojima konverzacija ima

mjesto i širim kulturnim vrijednostima i očekivanjima (Sunderland 2006: 42–3).

Neke od socijalnih oznaka koje se izriču u konverzaciji jesu društvena klasa, etničnost,

jezični repertoar i rod. Takve socijalne oznake nisu statične, odnosno vremenom se mijenjaju.

Jezik ima dominantnu ulogu s obzirom na to da specifična uporaba jezika u određenom

kontekstu odražava kategoriju identiteta (Lillis 2006 u Mey 2009: 98).

KA ističe da govornik izgrađuje i predstavlja relevantne aspekte konteksta kroz

stvarnu interakciju i da ta interakcija može biti empirijski sagledana (Schegloff 1977) a

kritička diskursna analiza (Fairclough 1995) i feministička lingvistika (Cameron 1992)

upozoravaju na ograničenja pristupa koji teži razumijevanju konteksta samo kroz empirijsku

analizu (Mey 2009: 98).

Podatci potrebni za KA moraju biti iz stvarnoga govora koji je kontekstualiziran u

stvarnosti. Samo primjeri stvarnog, prirodnoga govora mogu rezultirati relevantnim

informacijama. Takvim se primjerima dozvoljava mogućnost proučavanja onoga što

govornici zaista čine kada govore, prije negoli što misle da rade, na primjer kao rezultat

samoispitivanja o uporabi jezika. KA rabi pristup proučavanja na osnovi uzoraka, prema

kojem svaki podatkovni dio kojim se oslikava ponašanje u konverzaciji nije tvrdnja o

stvarnosti, nego prije da je sam dio stvarnosti koja se proučava (Ten Have 1999). S obzirom

na to da je empirijska disciplina, KA dopušta da obrasci sustavnosti „isplivaju“ na površinu iz

samih podataka, bez posredničkog sloja teorijskih konstrukata (u čemu su mnogi kritičari KA

vidjeli nedostatke ovog pristupa). Prednost rada sa snimljenim podatcima jest mogućnost

izdvajanja dodatnih dijelova za naknadnu analizu drugih konverzacijskih fenomena. U odnosu

na bilježenje tijekom analize i prisjećanje o bitnim detaljima, gubitak podataka u audio-

Page 70: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

69

vizualnom snimanju ne javlja se kao problem. KA nastoji ostvariti „nemotivirano gledanje“,

što podrazumijeva ponavljajuće slušanje/gledanje istih podataka radi otkrivanja što se događa

(Hopper 1988; Psathas 1995). Kada se dođe do relevantnih primjera, postupci postaju visoko

rigorozni kako bi se izbjegle nepotrebne devijacije i predrasude. Svaki pojedinačni slučaj

uređene interakcije pokazatelj je prirode kompetencije sudionika konverzacije. Upravo takav

pojedinačni slučaj nije uzorak koji izvučen iz ranije postojeće zbirke takvih slučajeva, nego je

prije cjelovit, samostalno ugrađen primjer proizvedene uređenosti. Idući korak u analizi jest

prikupljanje takvih slučajeva, čemu se daje prednost u odnosu na alternativni analitički

pristup. Jednom uspostavljenoj kolekciji pristupa se tako da se testira njezine čvrstina, a

analiza se produbljuje u svjetlu ponavljanih primjera radnji u različitim primjerima

međusobne interakcije. Osobito pitanje jest kako kvantitativno odrediti rezultate. To se

najčešće čini izricanjem pridjevsko-priloških odrednica (uobičajeno, previše, regularno,

tipično i sl.) prije negoli numerički, u postotcima, mada se ovi pristupi međusobno ne

isključuju. Iako prikaz u postotcima unosi posebnu jasnoću, do njega je često vrlo teško doći,

a razlog je priroda primjera koji se odabiru (Heritage 1995), odnosno relativnost lingvističkih

strategija i uporabe jezičnih sredstava. Takvi su primjeri visoko kontekstualizirani. To znači

da je svaki kontekst jedinstven: kolekcija jest skup pojedinačnih primjera, prije negoli je riječ

o umnoženim istim primjerima (Schegloff 1993). Ovakav pristup u KA jest proučavanje

višestrukih pojedinačnih primjera, u čemu svaki idući slučaj pokazuje sustavne uobičajenosti

koje se javljaju kod sudionika i u tim kontekstima (Liddicoat 2007: 8–12).

Analizirajući obilježja „tipično muškog konteksta“, Sidnell uočava razlike između

unaprijed oblikovanog konteksta i dinamičnog konteksta o kakvom se govori u okvirima

interakcijske sociolingvistike. Tipično „samo muško“ ili „samo žensko“ okruženje nije

isključivo određeno njegovim formalnim obilježjima, nego i konverzacijskim radnjama,

odnosno aktivnostima koje su tipične za takvo okruženje. Odatle i nazivi „samo za odrasle“,

„isključivo za ljude“ (no ne i za životinje, npr.), „kuhinjski razgovori“, „razgovori kod

frizera“, „razgovor za šankom“ i sl. Odrediti neku aktivnost „isključivo muškom“ ili

„isključivo ženskom“ znači naglasiti relevantnost roda u organiziraju takvog okruženja. Od

posebne je važnosti u takvim analizama orijentiranost sudionika konverzacije spram

određenog fenomena. Naime, u okvirima KA potpuno relevantna rodna kategorija izlazi na

vidjelo tek kada sami sudionici konverzacijske interakcije iskažu svjesnost o tome, npr. u

izričaju: „To Vas pitam kao ženu i kao majku“. U tim je istraživanjima osobito pitanje

određenja relevantne kategorije, tim više što su sudionici konverzacije kategorizirani po

Page 71: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

70

raznim osnovama u odnosu na njihovo mjesto u društvu. O tome, pored ostalih, osobito

govori Schegloff (1997) te Kitzinger (2000), ističući analitičarevu selektivnost u takvom

pristupu, kao i promatranje roda kao omnirelevantne kategorije, tj. one koja je nadređena svim

drugim potkategorijama (Sidnell u Holmes i Meyerhoff 2003: 327–53).

Više je primjera koji u korpusu ističu pitanje pripadnosti kategoriji, čime se pokazuje

složenost kategoriziranja na osnovi uzajamne interakcije. Prvi primjer obraćanje je voditelja

svojoj gošći, pri čemu naglašava splet njezinih zanimanja, započinjući s titulom drugarice

čime se implicira povijesno naslijeđe, odnosno tradicija kojoj pripada:

TCU 25: Vm_01: e pa- drugarice svetlana. pošto ste državljanin bosne i

hercegovine. aktivista i borac za ljudska prava. ljekar. kardiolog ste inače. uhh- intelektualac. kako Vi tumačite situaciju u našoj zemlji. bosni i hercegovini. političku. društvenu.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

U odnosu na taj, idući je primjer dijaloški tijek do trenutka kada voditelj dobije

očekivani odgovor. Taj je primjer, zajedno s ostalima, detaljnije analiziran u drugomu dijelu

rada:

TCU 9 Vm_01: uhh- kako bih ja tebe predstavio. predstavio sam te sada kao- po-

liberala po ubjeđenju. aktivista. i to. alternativni klub trebinje. to se zna. kako bi ti sam sebe predstavio. ko si ti. (0.667)

TCU 8 Mg_05: pa jesam predsjednik alternativnog kluba trebinje. to je istina. već dugo. od devedeset devete godine. uhh-

TCU 10 (0.197) Vm_01: šta si. šta si iznutra. šta je to. jer ja kad kažem kao novinar aktivista. borac za pravdu. otvoren čovjek. sve je to o kej. šta si ti. iznutra. (0.583)

TCU 9 Mg_05: pa ja sam iznutra jedan infantilan dječak. uhh- koji je otprilike na fonu egziperija. znači onoga malog princa. koji je radoznao. traži. ište. uvijek neku pravdu. i čini mi se da sam od onih likova koji i da žive u raju- bilo bi im- uhh- nekako loše. u smislu što bi uvijek tragali da i u tom raju nađu- ovaj- neku- neku malu pogreškicu i da je ispravljaju. (0.155)

TCU 11: Vm_01: to::. idealista.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

Page 72: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

71

3.3. Sustavnost konverzacijske interakcije

Središnje je pitanje KA organiziranost govornih izmjena, tj. kako sudionici razgovora

ostvaruju uređenu (ili prividno neuređenu) izmjenu govornih priloga te koja sustavna sredstva

rabe pri tome. Gledište KA jest da govorni prilozi nisu samo serijski uređeni, dakle idući

jedan iza drugog, nego su sekvencijski uređeni, što znači da postoje načini opisivanja kako su

govorni prilozi povezani zajedno u cjelovite sekvence te je cilj KA da otkrije zakonitosti

takvoga sekvencijskoga reda. Konverzacijski analitičari u prelazima između govornih priloga

otkrivaju da je „idući govorni prilog“ mjesto gdje govornici pokazuju svoje razumijevanje

mogućeg dovršetka prethodnoga priloga te da odnos između govornih priloga pokazuje kako

sudionici aktivno analiziraju govornu te kako razumijevaju sadržaje prethodnih priloga i

njima izrečene radnje. Zato KA pokazuje podjednak interes prema kulturološkim i

interpretativnim sredstvima na koja se sudionici razgovora oslanjaju radi međusobna

prikladna razumijevanja. Crta između sekvencijskog reda govora u interakciji i njegovih

normativnih i zaključnih obilježja detaljnije je precizirana pravilima govornih priloga,

održavanjem preklapajućega govora i organizacijom konverzacijskog popravka (Hutchby i

Wooffitt 2002: 37–9).

Izmjena govornika jest najuočljivije obilježje razgovora i društveno je konstruiran

oblik ponašanja. Obično samo jedna osoba govori, a prelaz se do drugoga govornika

nesmetano odvija s nekoliko razmaka i preklapanja. Činjenica da jedna osoba nadmoćno

govori u jednom trenutku nije rezultat psihičkih ili psiholingvističkih ograničenja

sugovornika, a aktivnosti kakav je smijeh ili odgovor na pozdrav upućen skupini pokazuju da

se govorna preklapanja mogu odvijati regularno i bez problema. Govoriti istodobno s nekim

nije uvjet nerazumijevanja. U traganju za pravilima o izmjenama govornika važno je

razumjeti da se ona ostvaruju interakcijski te u spontanoj konverzaciji nisu unaprijed

dodijeljena govornicima. Pokazatelj kako sudionici razgovora znaju kada uzeti riječ jesu

stanke, trenutci kada trenutačni govornik prestane govoriti, no one nisu najbolje mjerilo zato

što se izmjene govornika često odvijaju bez stanki, a njihovo prisustvo vrlo često upozorava

na neku vrstu komunikacijske ili interakcijske smetnje. Potrebno je istaknuti da analitičari

prave razliku između stanke i razmaka, pri čemu su stanke šutnja tijekom govornog priloga

koji se trenutačno realizira, a razmaci su prostori bez govora između govornih priloga.

Razmaci nisu samo prostori u kojima idući govornik razumijeva da je prethodni govornik

završio svoj govor, a često nisu ni jednostavne mogućnosti za idućega govornika da započne

svoj govor. Duljina nečijega govora također nije pouzdan kriterij za izmjene govornika,

Page 73: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

72

najprije zato što duljina govora ne može biti vremenski fiksirana (osim u posebnim

slučajevima televizijskih debata – Sacks 2004, Sacks et al. 1974), što znači da slušatelj, a vrlo

često ni sam govornik, ne mogu na osnovi duljine govornog izričaja odrediti kada će se on

dovršiti. O modelu izmjenjivanja govornika može se govoriti samo ako se u obzir uzme

„nasumičnost“ izmjene u uvjetima onoga što je rečeno, koliko dugo i kome. Da bi se to

ostvarilo, model izmjene govornika trebalo bi da bude osjetljiv prema svakoj idućoj sitnici

govora, čemu se daje prednost u odnosu na opis i propis ponašanja tijekom cijelog razgovora.

To znači da izmjena govornika nije određena eksterno na komunikaciju, nego interno, od

samih sudionika komunikacije i ona je interakcijski rukovođena (Liddicoat 2007: 52–5).

3.3.1. Konstrukcijske komunikacijske jedinice (TCU)

Govorne su izmjene uvjetovane „rastezljivom“ jezičnom strukturom. Sacks et al.

(1974) tvrde da su izmjene uvjetovane uporabom visoko kontekstno ovisnih jezičnih jedinica

koje nazivaju konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (engl. turn constructional units –

TCU). Raznolike gramatičke jedinice mogu biti u ulozi TCU: riječi, fraze, klauze i rečenice.

U osnovi, svaki lingvistički konstituent može funkcionirati kao TCU. Međutim, iako su

načinjene od strukturnih elemenata, TCU nisu strukturno određene jedinice onako kako su to

riječi, klauze i rečenice (iako je upitno govoriti o jednoobraznim definicijama i u tzv.

klasičnoj gramatici). Razlog tome je što su tradicionalne gramatičke jedinice kontekstno

slobodne, dok su TCU kontekstno osjetljive i odluka što u danom trenutku može biti TCU

načiniti se može samo u osobitom kontekstu. U konverzaciji se ne rabe samo rečenice, osobito

ne uvijek gramatički ispravne rečenice, nego i čitav niz drugih struktura. U ulozi TCU često

su oni dijelovi govora koje u klasičnoj gramatičkoj analizi ne bismo mogli promatrati

zasebno. TCU je u najvećoj mjeri određena specifičnim doprinosom komunikaciji, a

interpretacija TCU očigledno je kontekstno ovisna jer takve jedinice nemaju svojstvo

rekurzivnosti. Schegloff ističe položajno osjetljivu prirodu gramatičnosti TCU, naglašavajući

da je TCU takva samo u osobitom kontekstu koji je razlog da je razumijevamo potpunom.

Jedno od važnih obilježja TCU jeste mogućnost projiciranosti, odnosno činjenica da primatelj

poruke može ugrubo znati što bi trebalo učiniti kako bi dovršio govornu jedinicu koja se

trenutačno realizira. Ta projiciranost ima važnu ulogu u izmjenama govornika. TCU su

obilježene projiciranošću moguće završne točke u budućem vremenu, odatle i argument da se

TCU završavaju na mjestima mogućeg završetka. Te točke mogućeg završetka nazivaju se

Page 74: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

73

prelaznim relevantnim mjestima (engl. transition relevance places – TRP) (Liddicoat 2007:

55–7).

TCU jedinice mogu se grupirati u blokove, pri čemu se govori o višestrukim TCU

jedinicama. Pojavu projiciranosti prepoznajemo, pored ostalih, u idućem primjeru iz korpusa

gdje je uočljivo da u razgovoru gosta i voditelja obojica dovršavaju prethodne izričaje

(crticom se na kraju TCU označuje njena nedovršenost):

TCU 38 Mg_05: jeste. to ste- divno ste to rekli. jer mi svi u malim sredinama- TCU 44: !(||) Vm_01: tačno znate ko je- ko- ko je kakav. ko je ko. TCU 39: (1.628) Mg_05: jeste. znamo mu oca. znamo mu majku. znamo mu- TCU 45: !(0.123)Vm_01: ženu.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, dodatak korpusu)

Crookes (1990) daje definiciju govornog priloga (engl. speech turn) u njezinom

najobičnijem i najjasnijem obliku, pri čemu ističe da je riječ „o jednom ili više tijekova

govora koji su omeđeni govorom sugovornika“. Ta definicija omogućuje laganu

kvantifikaciju, no čini se da ima nedostatke kada je predmetom analize preklapajući govor,

gdje je znatno složenije odrediti govorne tijekove (Markee 2002: 82–3).

U KA svoje mjesto imaju mnogi „periferni“ slojevi jezičnoga sustava, što je osobito

uočljivo za partikule i diskursne oznake koje također mogu strukturirati TCU. Nije neobično

vidjeti i obimnije studije o uporabi tzv. neartikuliranih izraza, nalik uh i um. Rendle-Short

(2004) upravo o njima govori u vezi s njihovom uporabom na akademskim seminarima i

zaključuje da je raspodjela tih izraza u govornim izričajima daleko od nasumičnog i

kaotičnog, ustaljenog poimanja njihove uporabe kao suvišnih jezičnih elemenata. Slično se

uočava u radovima u partikulama, čemu se približavaju i mišljenja o uporabi poštapalica u

našem jeziku jer se obično naglašava veza između slabe govorne kompetencije i njihove

uporabe, dok se zanemaruje interakcijska funkcija. Rendle-Short prepoznaje više funkcija tih

diskursnih oznaka, osobito u konverzacijskom popravku i produžetku govornog priloga

(Rendle-Short 2004: 479–96).

3.3.2. Mjesta relevantnog dovršetka govora (TRP) i izmjene govornika

KA osobitu pozornost poklanja fenomenu mogućeg dovršetka, odnosno razjašnjavanju

što zapravo znači i kako znati da je neki dio govora završen. Govorni se izričaj može smatrati

dovršenim u trima slučajevima: gramatičkoj dovršenosti (sintaktički dovršena jedinica),

intonacijskoj dovršenosti (govorni odsječak javlja se u intonacijskoj konturi koja upozorava

da na dovršenost) i dovršenosti radnje (hvatanje zamisli konverzacijske radnje). Ford i

Page 75: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

74

Thompson (1996) razlikuju čemu ističu da je intonacijska dovršenost važnija od sintaktičke

jer se analizom utvrđuje da se u skoro svim slučajevima intonacijska dovršenost podudara sa

sintaktičkom, dok se, otprilike, podudaranje sintaktičke dovršenosti s intonacijskom

polovično potvrđuje. Ford i Thompson smatraju da se relevantne izmjene govornika događaju

kada sve tri vrste dovršenosti ostvare zajedno. Veza intonacije s pragmatičkom dovršenošću

izgleda problematično jer zamagljuje razliku između radnje i intonacije, a u manjoj mjeri i

između sintakse i radnje, tako da se prednost daje lingvističkim obilježjima TCU-a prije

negoli radnji koja biva izvedena. Dovršenost utemeljena na radnji teška je za rukovanje jer je

visoko osjetljiva prema svome kontekstu. Selting (1998) smatra da su točke moguće

sintaktičke dovršenosti ujedno i potencijalne točke dovršenosti za TCU jedinice, ali da su

prozodijska obilježja govora ono što ima presudnu ulogu u signaliziranju je li sintaktička

jedinica dizajnirana za moguću izmjenu govornika. Prozodijska su obilježja čisto lingvističke

prirode jer u obzir uzimaju samo ulogu sintakse i intonacije, dok se uloga jezične radnje ne

uzima značajnije u obzir. Goodwin (1981) problematiku dovršenosti govornog izričaja i

izmjene govornika osvjetljava s aspekta neverbalnog ponašanja u komunikaciji. On pokazuje

da je dovršetak govora povezan s kombinacijom usmjerenog pogleda i sintakse u govornoj

interakciji licem u lice. Međutim, uloga pogleda kao signala sugovorniku da nastavi govoriti

problematična je jer se organizirana izmjena govornika odvija i kada izostaje vizualni kontakt,

kakav je slučaj s telefonskim razgovorom. Različiti pristupi problematici dovršenosti

pokazuju da je pokušaj iznalaženja jednoobrazne dekontekstualizirane definicije TCU

izuzetno složen. Glavni uzrok takvoj složenosti jest fenomen kontekste osjetljivosti o kojem

je teško govoriti s aspekta formalnih naziva. Zato se najveća pozornost u određivanju TCU

poklanja njihovom promatranju kao dovršene radnje. Određivanje mogućeg završetka

govornog izričaja osobito se određuje pridjevom „moguć“ s obzirom na to da u prirodno

ostvarenom razgovoru nije moguće s potpunom sigurnošću odrediti stvarnu dovršenost jer

sudionici razgovora ne znaju unaprijed gdje će se njihov govorni izričaj dovršiti, samo znaju

kada bi se mogao dovršiti. Liddiocoat smatra da su stvarni završeci sami po sebi irelevantni

jer je za ponašanje sudionika u komunikaciji važnija orijentiranost prema točkama kada bi se

govorni izričaj mogao dovršiti. Zamisao o mogućoj dovršenosti izravno je povezana s idejom

o relevantnim prelaznim mjestima (engl. transition relevance places – TRPs) na kojima je

izmjena govornika „legitimna iduća radnja“. Kada započne govoriti, govornik/-ca ima pravo

da proizvede jedan potencijalno dovršen dio govora, a na završetku te TCU pravo da se

proizvede nova TCU mora biti ostvareno interakcijski. Postoje slučajevi kada govornici

Page 76: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

75

interakcijski produljuju svoj udio u govoru više od jedne TCU i tada se relevantnim smatra

završetak produžetka. (Liddicoat 2007: 58–62).

Svaka TCU (rečenica, fraza, klauza ili individualna riječ) čvrst je izričaj koji se u

kontekstu prepoznaje uz „moguću dovršenost“. Svaki dovršetak TCU ujedno ustanovljava

TRP položaj koji otvara mogućnost govorne izmjene, što je projicirano u samom tijeku

konverzacije. Sidnell i Stevers (2013) taj model predstavljaju prikazanom slikom (TRP –

transition relevance place – relevantna točka izmjene; TCU – turn constructional unit –

konstrukcijska komunikacijska jedinica; A: govornik; B: sugovornik):

Slika 3: Grafički prikaz TCU jedinica i TRP točaka u sustavu izmjene govornika.

Navedi prikaz oslikava situaciju kada govornik A proizvodi dvije TCU jedinice: TCU

1 i TCU 2, pri čemu je trajanje TCU jedinica označeno sivom bojom, koju slijedi bijelom

bojom označena TRP točka. Sivom bojom označen dio TCU jedinice označuje njen dio gdje

se onemogućuje sugovornika da u tom trenutku govori. Govornik A je u tom primjeru na

završetku svoje TCU 1 nastavio govoriti uvodeći TCU 2. Tijekom njezinog trajanja, govornik

B se priprema za izricanje svoje TCU i započinje ju upravo u označenoj bijeloj zoni, drugoj

TRP točki (Sidnell i Stevers 2013: 151).

Raspoređivanje se govornog slijeda na svakoj TRP točki ostvaruje mogućnostima:

a) trenutačni govornik označuje idućega govornika (uporabom ličnog imena,

zamjenicom ili pitanjem);

b) trenutačni govornik posredno označuje idućeg pogledom prema njemu;

c) trenutačni govornik ne mora nikoga označiti, što ostavlja slobodnom mogućnost za

svakog idućega govornika (Chapman i Routledge 2009: 32)

Ovim mogućnostima Liddicoat (2007) pridodaje mogućnost kada sudionik razgovora

sam sebe označuje za nastavak govora.

Kada trenutačni govornik označuje idućega govornika za nastavak konverzacije, govor

mora biti dizajniran kako bi se dosegnula ta mogućnost (npr. uporabom pitanja, s razlikom u

Page 77: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

76

odnosu na pitanja upućena skupini i retorska pitanja). To se ostvaruje i uporabom osobnih

zamjenica (ti/Vi), obično u kombinaciji s drugim komunikacijski relevantnim radnjama.

Samostalno se označivanje javlja kada sudionik razgovora sam preuzima ulogu govornika, pri

čemu su izostala sredstva kojima bi ga netko drugi označio (npr. u upućivanju pozdrava

skupini ljudi, iz koje jedan govornik započinje govoriti). Oblici govora koji su osobito

dizajnirani da pokažu da sudionik komunikacije ne želi sudjelovati u komunikaciji u danom

trenutku jesu nastavljači kakvi su: yes, mm, hm, uh, huh, i sl. koji se proizvode tijekom

produljenoga govornog priloga, upozoravajući trenutačnoga govornika da primatelj

produljenoga govornog priloga u tom trenutku ne želi preuzeti ulogu govornika (Schegloff

1982). U nekim slučajevima moguće je da osoba koja se sama označuje bude ista ona koja je

dovršila prethodni govorni izričaj, najčešće nakon stanke poslije dovršene TCU. Takva

pojava, kako uočavaju Sacks et al. (1974) jeste odstupanje koje se može javiti u sistemu, a ne

inherentno obilježje sistema (Liddiocat 63–7).

Mnoštvo je primjera u korpusu za uporabu nastavljača mhm kao pokazatelja da

sugovornik nastavi govoriti:

TCU 66: Mg_03: ehh- ja mislim da je najveći- uhh- razlog njihovog spajanja

činjenica da u tom sukobu bez vlasti na nivou savjeta ministara- nisu mogli držati stvarnu vlast u entitetima.

TCU 75: (||) Vm_01: mhm. (0.174)

TCU 77: Mg_03: njima je zajednički dogovor poslužio da se učvrste vlade entiteta. gdje je realna moć. gdje su realni uticaji. gdje su pare. gdje su- sve ostalo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Markee (2002) izmjene govornika promatra na dvjema razinama – unutar sustava

ravnopravnih govornika i unutar sustava hijerarhijski neravnopravnih govornika. U vezi s

prvim modelom upozorava na mišljenje Sacksa et al.: govorne se izmjene ponavljaju,

odnosno bar pojavljuju; pretežno po jedna osoba govori; pojave da više osoba govori

istodobno nisu neobične, ali kraće traju; prelazi između jednoga govornog priloga do drugoga

bez razmaka i bez preklapanja također su uobičajeni i zajedno s prelazima s kraćim

razmacima ili blagim preklapanjima čine najveći broj prelaza; govorni redoslijed i veličina

govornih priloga nisu fiksirani; duljina konverzacije nije unaprijed određena; ono što

sudionici konverzacije govore također nije unaprijed određeno; broj sudionika može varirati;

govor može biti fluidan i isprekidan; trenutačni govornik može označiti idućega govornika,

odnosno govornik se može samostalno označiti kako bi započeo govoriti; TCU jedinice

Page 78: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

77

variraju u duljini; mehanizam ispravljanja pogrešaka javlja se u narušavanju sustava izmjene

govornika (Markee 2002: 88).

McHoul (1978) rabi model Sacksa et al. i na toj osnovi pokazuje kako se komunikacija

odvija u sustavu hijerarhijskog odnosa sudionika konverzacije. To pokazuje na primjeru

diskursa učionice, odnosno na primjeru odnosa nastavnik – učenici; taj se model sastoji od

dviju cjelina:

(1) za svaki govorni prilog nastavnika, na inicijalnom TRP mjestu inicijalne TCU:

(a) ako je nastavnikov govorni prilog konstruiran tako da uključuje tehniku „trenutačni

govornik označuje idućeg“, tada se pravo i obveza prenosi na idućeg učenika

pojedinačno, pri čemu drugi nemaju pravo niti obvezu govorenja, a prijenos se odvija

na TRP točki;

(b) ako nastavnikov govorni prilog nije konstruiran tako da uključuje tehniku

označivanja govornika, tada nastavnik (trenutačni govornik) mora nastaviti govoriti;

(2) – (c) ako se primjenjuje točka (a), pri čemu je učenikov govorni prilog konstruiran

tako da uključuje tehniku označivanja sugovornika, tada se pravo i obveza govorenja

prenosi samo na nastavnika;

(d) ukoliko tehnika označivanja izostaje, onda kao rezultat samostalnog označivanja

idući govornik može biti nastavnik, no to nije obvezno;

(e) ako učenik ne primijeni tehniku označivanja sugovornika, onda on sam može, ali i

ne mora ostati govornik ukoliko se nastavnik nije samostalno označio;

(3) za svaki govorni prilog nastavnika, na inicijalnoj TRP inicijalne TCU u slučaju da

(a) nije operativno ili da je (b) operativno i da je nastavnik nastavio govoriti, skup

pravila (a) i (b) se iznova primjenjuje na idućoj TRP i rekurzivno na svakoj TRP sve

dok se ne uspostavi prijenos na učenika;

(4) za svaki govorni prilog učenika, na inicijalnoj TRP inicijalne TCU ukoliko ni (c) ni

(d) nisu operativne, u skladu s (e) – trenutačni govornik (učenik) je nastavio govoriti,

tada se skup pravila [(c), (d), (e)] primjenjuje na idućoj TRP i rekurzivno na svaku

iduću TRP sve dok se ne ostvari prijenos na nastavnika (McHoul 1978: 188 u Markee

2002: 93).

Ta su pravila utemeljena na hijerarhijskoj ljestvici koja onemogućava da se niža točka

ostvaruje prije ili zajedno s prethodnom. Međusobna ograničenost tih pravila onemogućava

istodobni govor više govornika, a svaka se komunikacijska radnja koja nije određena

pravilom automatski prepoznaje situacijski i komunikacijski neprikladnom (npr. samostalno

Page 79: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

78

označivanje je suvišno ako je već primijenjeno označivanje idućega govornika). Ta su pravila

inherentne odlike sistema i primjenjiva su za jednu potpunu TCU (Liddicoat 2007: 68–9)

Ovakav je skup pravila prividno jednostavan jer ima široku primjenu u različitim

odnosima u komunikaciji s bilo kojim brojem sudionika konverzacije. Najvažnije je obilježje

tog skupa interna normiranost jer su ta pravila opis stvarnih komunikacijskih radnji. Searl je u

radovima o kritici KA naglašavao da ta pravila (opisana u Sacks, Schegloff i Jefferson 1974)

ne mogu biti pravila ni u kom slučaju jer nemaju svojstvo uzročnosti:

Pravila za izmjene govornika (...) čak i ne izgledaju kao pravila, s obzirom na to da ne

preciziraju relevantan sadržaj namjere koja je uzrok takvoga ponašanja (Searle 1986: 18 u

Hutchby i Wooffitt 2002: 50).

Drugim riječima, ta pravila jedva opisuju sagledane regularnosti i ne pokazuju što je

konstitutivno u izvedbi konverzacije. Schegloff u vezi s tim prihvata da riječ pravilo može biti

problematična, naglašavajući:

Spreman sam primijeniti novi, alternativni naziv, kakav je „praksa“ ili „korištenje“, ali

insistiram na tome da postoji međusobno povezani skup takvih zakonitosti koje se mogu slijediti,

izvoditi, primjenjivati, namjestiti, usmjeriti prema sudionicima konverzacije, ali ne samo toliko, kako

Searle predlaže, da su „produljeni ekvivalenti opisa ponašanja“.

Button također ističe da Searlova interpretacija dekonstruira prirodu skupa pravila

izmjene govornika zato što ta pravila nisu ni zamišljena da budu uzročno određena. Umjesto

toga, naglašava da su to pravila u tome što pokazuju govornicima prema čemu da se vladaju.

To znači da je relevantnost pravila u usmjeravanju komunikacije. Konstruiranje govornoga

priloga, raspoređivanja govornih priloga, usklađivanje govornikovog prijenosa i sl. pokazuju

da se pravila slijede kao dio dovršetka radnje jer su ona dio logičke gramatike radnje; ne

postoje internalizirana pravila koja uvjetuju radnju zato što pravilo ne prethodi radnji, nego

prije da je pravilo moguće otkriti u samoj radnji (Button 1990: 79 u Hutchby i Wooffitt 2002:

51).

Takvu očiglednu etnometodološku koncepciju pravila prepoznaje Button upućujući na

Garfinkela koji odbija prihvatiti da racionalna obilježja praktičnih radnji mogu biti

prepoznata, kategorizirana i opisana primjenom pravila ili standarda koji se dobivaju izvan

stvarnog okruženja u kojem su ta obilježja prepoznata, korištena, proizvedena i o kojima se

govori na osnovi odlika članova (Garfinkel 1967: 3 u Hutchby i Wooffitt 2002: 51).

KA naglašava da cilj nije razviti skup preskriptivnih pravila koja treba da leže iza

radnji, nego opisati i analizirati prakse uporabe pravila u stvarnom kontekstu interakcije.

Page 80: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

79

Odlike tih pravila vrlo su jasne kada je riječ o TRP točkama na kojima se relevantnim smatra

izmjena govornika, no pokazuje se da se o tim točkama promišlja kao o mjestima mogućeg

dovršetka, a ne stvarnog završetka, s obzirom na to da sugovornici obično – što se smatra

dopuštenim – blago preklapaju govornika blizu mogućeg dovršetka TCU i tako izbjegavaju

mogućnost da izgube riječ tako što bi ih drugi sugovornik „nadjačao“. Da to nije slučaj,

Schegloff (1999b) ističe, onda bi bilo uobičajeno da imamo stanke u govoru između svake

izmjene govornika (Hutchby i Wooffitt 2002: 52–3).

Govorni prilog može imati više od jedne TCU. Schegloff (1982) naglašava da

govornici pravo na takve govorne priloge mogu ostvariti na trima točkama – početku, sredini i

na kraju govornoga priloga. Na početku se takva mogućnost nagovještava izričajima nalik

„Najprije ću reći...“. Jefferson (1990) u vezi s tim rabi naziv „liste“ kojim označuje složenije

konverzacijske aktivnosti. Nešto rjeđe uočljiva mogućnost na početku jest uočljiv udisaj

kojim se nagovještava dulji dio govora. U sredini TCU u svrhu nagovještavanja produljenja

TCU obično se posebnim izgovorom označuju početne riječi koje upozoravaju na nove koje

će doći (Liddicoat 2007: 68–74).

Slično tome, govornici mogu primijeniti „predvidljive pokazatelje“ (C. Goodwin

1996) tj. elemente kojima se ostvaruje kataforički nagovještaj onoga o čemu će biti govora,

npr. „pa sam zatim ovo uradio“.

Takve primjere bilježimo i u korpusu (ovdje sugovornik nagovještava ono o čemu će

biti govora):

TCU 1: Vm_01: dobar dan. dobro veče. kako ste. jeste dobro. TCU 1: (0.860) Mg_02: dobar dan. (0.107) TCU 2: Mg_02: evo. hvala bogu. dobro je. kroz šta se sve prošlo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Trenutačni se govornik može na kraju TCU boriti za produžetak svoga govornog

priloga. Tu pojavu Schegloff (1982) imenuje „izravnim nasrtanjem“ koje se ostvaruje

smanjivanjem prelaznoga prostora između dviju TCU, ubrzanim govorom i silaznom

intonacijom. Sistem pravila kojima se preciziraju mogućnosti produljenja govornoga priloga

vidljiv je iz triju točaka:

1. trenutačni govornik proizvodi jednu TCU koja se računa kao predgovor priče

koja slijedi i koja zahtijeva produljeni govorni prilog;

2. prethodni govornik izaziva nešto što je po svojoj prirodi višestruki govorni

prilog, kakva je priča koja je odgovor na pitanje;

Page 81: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

80

3. trenutačni govornik realizira preduvod, npr. – „Mogu li Vam postaviti pitanje?“

„Mogu li te zamoliti za uslugu?“ (Schegloff, 1980).

Slični su primjeri također prepoznatljivi u korpusu:

TCU 36: Vž_01: voditeljica uh- evo da završimo dakle priču o titu. uhh- da nastavimo priču o Vama. uhh- imate li- evo Vi- kao nasljednik josipa broza tita. direktni potomak. uhh- imate li nešto- pitat ću Vas još samo to. što je njegovo. što- što Vas podsjeća na njega. obično su svi rekli- imaju sat. imaju nešto. dakle nema onog silnog bogatstva koje- o kojem su mnogi mislili da postoji.

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

TCU može biti razložena na više od jednoga govornog priloga. Lerner (1991, 1996)

prepoznaje složene TCU od dva dijela, sa strukturom „ako.... onda...“ i „kada... onda...“. Te

strukture mogu realizirati i dva ili više sudionika konverzacije. Mogući produžetci govornih

priloga su varijacije koje ne poništavaju navedena pravila, nego su iskazana orijentacija

sudionika komunikacije prema korištenju osnovnoga pravila. Sistem govornih izmjena koji

predlažu Sacks et. al. (1974) podjednako je i kontekstno slobodan i kontekstno osjetljiv. Prvo

je zato što nije ovisan o karakteristikama samoga govora, nekoj specifičnoj temi ili

sudionicima komunikacije. Istodobno je kontekstno osjetljiv jer mehanizmi za raspoređivanje

govornih priloga mogu biti osjetljivi spram govora koji prethodi TRP-u. Sistem govornih

priloga osnova je za organizaciju konverzacije (Liddicoat 2007: 75–8).

Neki govorni žanrovi, kakve su šale ili priče, zahtijevaju više govornih priloga i pred

govornika postavljaju zadaću kako ostvariti svoj komunikacijski cilj u odnosu na pravila o

izmjenama govornika. Interakcijski problem borbe za nastavak govora uključuje potencijalni

negativni učinak na druge sudionike razgovora kojima se uskraćuje njihovo pravo da govore

na mjestima gdje se to od njih očekuje. Pripovijedanje kao interakcijskom radnjom u kojoj su

slušatelji više od samih pasivnih primatelja informacija bavili su se, pored ostalih, Sacks

(1992), Jefferson (1978), Labov i Waletsky (1966) i dr. uočavajući da pripovijedanje češće

inicira sam govornik, više negoli je to odgovor na pitanje o nekom događaju ili pojavi

(Liddicoat 2007: 278–80).

Predgovor se priče obično sastoji od strukturnih elemenata sličnih sljedećima:

pogodi što

znaš (li) tko ± informacija

sjećaš li se kada

gdje

ili

Page 82: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

81

jesi li čuo/-la o ± informacija

jesam li ti govorio/-la o

U takvim je govornim prilozima negativan odgovor na ta pitanja znak prijedloga za

pripovijedanje, suprotno znači da bi pripovijedanje bilo redundantno (Liddicoat 2007: 284–5).

U sličnoj ulozi može se naći naglašavanje pridjevnih riječi u govornim prilozima nalik

primjeru:

A: „Nešto odlično desilo mi se jutros.“

B: Što?

Pripovijedanje može biti dizajnirano u vezi sa specifičnim kontekstom, npr. u

govornom prilogu u kojem govornik govori da je prošao kroz težak period ili da su pred njim

teški dani; u tim slučajevima se na reakciju sugovornika dobiva pravo za pripovijedanje, a

dovršetkom priče sustav izmjene govornika postaje opet aktivan (Liddicoat 2007: 285–6,

302–3).

3.3.3. Govorni prekidi, preklapanja i razmaci u konverzaciji

Izmjene govornika odvijaju na točkama relevantne izmjene govornika (TRP),

mjestima na kojima izmjene govornika postaju moguće iduće radnje. TRP uvjetuju

izmjenjivanja s obzirom na izostanak razmaka ili govornog preklapanja. Razmaci su prirodno

obilježje govora, razumijevaju se interakcijski, a ponekad su i smetnja u postupku izmjene

govornika. Sacks, Schegloff i Jefferson (1974), Jefferson (1986) i Schegloff (1996) razvijaju

ideju prelaznog prostora radi objašnjavanja izmjena govornika kada imamo razmake i

preklapanja. Prelazni je prostor produžetak govora, započinje odmah prije TRP i završava se

na kraju TRP. Moguće je da prelazni prostor bude dulji, kakav je primjer s razmacima u

govoru ili kraći – pri čemu govorimo o preklapanju. Obje te mogućnosti imaju interakcijsku

važnost. Produljeni prelazni prostor između TCU prepoznatljiv je po tišini. Tišine se različito

realiziraju i interpretiraju u različitim kontekstima. Ukoliko se tišina javi na kraju dovršene

konverzacijske radnje, npr. odgovora na pitanje, onda se ne pripisuje niti jednom govorniku,

tj. relevantna radnja na tom mjestu je da bilo koji govornik nastavi govoriti ili da niti jedan ne

govori. Međutim, kada se javi u trenutcima očekivanja odgovora na postavljeno pitanje, tj.

kada upitani sugovornik ima pravo i obvezu da odgovori, takva tišina jest interakcijski

relevantna jer signalizira postojanje smetnje u konverzaciji, vrlo često problema sa slušanjem

ili razumijevanjem rečenog. Tada govornik koji je postavio pitanje primjenjuje mehanizam

Page 83: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

82

konverzacijskog popravka, obično ponavljanjem pitanja ili da nastavlja govoriti, neovisno o

tome što nije dobio odgovor na pitanje (Liddicoat 2007: 78–82).

Prelazni prostor između TCU jedinica smanjiti se može izravnim nastavljanjem na

govor prethodnoga govornika čime se u potpunosti izbjegavaju i stanka i preklapanje između

govornih priloga. Takvu pojavu Jefferson (1986) naziva apsolutnom bliskošću (takvi su

primjeri u ovome radu označeni zagradama u kojima su dvije okomite crte „( | | )“) jer se ne

javlja uobičajena stanka između prelaza. Dodatno smanjenje prelaznog prostora moguće je

manjim govornim preklapanjem između trenutačnoga i idućega govornika. Uobičajen naziv

za tu pojavu – ometanje – nije u skladu s brojnim interakcijskim obilježjima preklapajućega

govora, osim kada je takvo preklapanje zamjetno dugo, čime se ometa trenutačni govornik.

Neki od primjera preklapanja su:

a) Trenutačni govornik nastavlja govoriti nakon dosegnute TRP, a sugovornik također

(kako se i očekuje) započinje govoriti. Ovakav primjer ne smatra se problematičnim,

tako da obično nema potrebe za primjenom konverzacijskog popravka.

b) Jefferson (1986) uočava primjere u kojima sugovornik ne čeka mogući dovršetak

trenutačnoga govora, nego nastavlja govoriti odmah prije mogućeg dovršetka.

Preklapanje se odvija unutar završne riječi ili nekoliko fonema prije njezinog

dovršetka, tako da se pravilo „jedan govornik govori u jednom trenutku“ vrlo

učinkovito vraća na snagu, opet bez potrebe za konverzacijskim popravkom.

c) Preklapanje se može desiti i u slučajevima kada jedan govornik modificira svoj govor,

ritam ili duljinu izgovora, što rezultira time da se sugovornik ranije uključuje u

razgovor.

Ti primjeri pokazuju da su govorna preklapanja interakcijska aktivnost prije nego da su

jednostavan slučaj vremenskog neusklađivanja ulaska u razgovor (Liddicoat 2007: 82–6).

Problematična govorna preklapanja

Preklapajući govor obično se javlja na mjestima bliskim mogućem dovršetku

govornog priloga, tako da se unutar prelaznog prostora javljaju kraća preklapanja koja ne

otežavaju komunikaciju niti ih sudionici doživljavaju problematičnim. Pojava preklapajućega

govora veća je smetnja što se govor sugovornika ostvari dalje od TRP, prema početku

govornikovoga govornog priloga (Liddicoat 2007 87–91).

Neovisno o ukupnom broju sudionika razgovora, pokazuje se da najčešće imamo

primjere dvaju govornika koji istodobno govore. Schegloff naglašava da su primjeri kada više

Page 84: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

83

od dvoje ljudi istodobno govori oni u kojima su dva sudionika započela govoriti, što rezultira

preklapanjem s govorom trećeg (prethodnog) govornika. Primjeri su predstavljeni trima

mogućim kombinacijama:

Slika 4: Ilustracija triju kombinacija simultanoga govora s trima učesnicima

konverzacije (Schegloff 2000b u Liddicoat 2007: 90).

Goodwin (1979, 1981) primjer „a“ objašnjava međusobnim nadmetanjem dvaju

govornika da pridobiju pozornost trećeg (B), prema kojem su upućeni njihovi govorni prilozi,

naglašavajući presudnu ulogu pogleda u ostvarenju tog cilja.

Slučaj „b“ pokazuje sva tri sudionika koji govore različitom sugovorniku, što se može

riješiti tako da ili B prestane govoriti i postane primatelj sugovornika A ili da se A u tom

trenutku izuzme iz razgovora.

Primjer „c“ pokazuje nam mogućnost da govornici A i B istodobno međusobno govore

jedan drugom; ta pojava je moguća i kada imamo samo dva sudionika razgovora. Istodobni

govor više osoba može biti interakcijski problem koji se najčešće rješava situacijom da jedna

osoba preuzme riječ. To znači da jedan govornik dobiva pravo govorenja, a drugi ga gube.

Zato što ne postoji specifično pravilo koje će dati prednost jednom govorniku, govorenje

postaje nešto za što se govornici interakcijski bore (Liddicoat 2007: 90–1). Uobičajena

narušavanja koja se nalaze u preklapanjima su:

1. povećanje jačine zvuka;

2. izraženija visina govora;

3. brži ili sporiji tempo govora.

Ta se sredstva mogu naći i u drugim dijelovima govora, ali vrlo su česta u govornim

preklapanjima i rabe se za ostvarenje relevantnih interakcijskih ciljeva (Schegloff 2000b u

Liddicoat 2007: 92).

Schegloff (2000b) upozorava na relevantnu organizacijsku jedinicu rješavanja

govornog preklapanja koju naziva „udarom“. Iako se ugrubo uspoređuje sa slogovima, udar i

slog nisu isto. Primjeri ritmičke usuglašenosti pokazuju da je ritmička struktura relevantna za

Page 85: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

84

organiziranje govora. Ponašanje govornika tijekom simultanoga govora u odnosu prema

govornim udarima promatra se u slijedu s reakcijom na prethodne udare. Trenutci kada oba

govornika osjete govorne udare na mjestima govornog preklapanja nude im alternativne

mogućnosti – prestati govoriti na tom mjestu i tako riješiti govorno preklapanje ili nastaviti

govoriti.

Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4

Govornik A: [A1]

Govornik B: [B1]

Ukoliko oba govornika nastave govoriti nakon registriranog govornog udara, govorno

se preklapanje prenosi na idući govorni udar. Na drugom govornom udaru jasan je položaj

koji govornici imaju jedan u odnosu na drugog – je li sugovornik prestao govoriti ili će

nastaviti „borbu“ (Liddicoat 2007: 96–7).

Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4

Govornik A: [A1] [A2]

Govornik B: [B1] [B2]

Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4

Govornik A: [A1] [A2] [A3]

Govornik B: [B1] [B2] [B3]

Iz korpusa izdvajamo primjer koji pokazuje voditeljičine bezuspješne pokušaje da

preuzme riječ:

TCU 22: Mg_02: pa vidite- nažalost. ovaj- mediji su uglavnom u funkciji neke- neke politike. ovaj- pa čak i- i- javni servisi. koji bi trebali biti- ovaj- objektivni. dakle- i oni podržavaju tu politiku. dok im to politika tako govori. te stranke i lideri govore. onda kad se lideri dogovore oni to brane. znate. što su do juče napadali- danas brane. (…) ovaj- ja sam tada vidio jednostavno da je to kompromis. koji znači rješenje. koji znači da- rješenje problema. jednoga koji je veoma bitan. istina. nisu to idealna rješenja. ali u bosni i hercegovini ne možemo- znate što je idealno jednoj strani- što je idealno možda bošnjacima- nije srbima. ili hrvatima. moramo tražiti neka rješenja kojima će biti svi zadovoljni.

(Trajanje: minute.sekunde.stotinke: 12.57.603. - 14.58.955)

TCU 44: Vž_01: je li- UDAR 1, vrijeme: 13.58.079 – 13.59.061

TCU 45: Vž_01: član četrdeset osam tu se puno spominjao kao-

UDAR 2, vrijeme: 14.16.575 - 14.20.539 TCU 46: Vž_01: dobro.

14.22.915 - 14.23.942

Page 86: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

85

TCU 48: Vž_01: mhm. 14.42.008 – 14.42.849 TCU 48: Vž_01: gospodine tihić. zašto- zašto-

UDAR 3, vrijeme: 14.53.388. - 14.55.433 TCU 49: (1.372) Vž_01: ja se slažem da apsolutno treba tražiti rješenja. i

kompromise. zašto stalno- ali zaista stalno. gubimo dragocjeno vrijeme. na kraju opet dođe do dogovora. vrijeme ne možemo kupiti.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Primjer pokazuje da tijekom duljeg trajanja gostove TCU voditeljica tri puta pokušava

preuzeti riječ (od ukupno 6 TCU koje izriče), no sva tri puta se ti pokušaji ignoriraju, odnosno

gost nastavlja govoriti.

Ponašanje govornika nakon prepoznavanja govornih udara jasno pokazuje stav spram

očuvanja ili napuštanja govornoga položaja. Takvi slučajevi obično se rješavaju nakon prvoga

govornog udara, no ukoliko se nastave nakon drugog, onda se govor nastavlja u

natjecateljskom smjeru. Najčešće se to ne produljuje nakon trećega govornog udara, a

istaknuti bi trebalo govorni udari ne moraju biti kratki, tj. mogu se sastojati od duljih govornih

priloga (Liddicoat 2007: 98–9).

Istraživanja Gail Jefferson pokazala su da je preklapajući govor visoko uređen

fenomen, osobito u vezi s određenjem ovoga fenomena kao odraza orijentiranja prema

pravilima izmjene govornika. Jefferson je izdvojila tri glavne kategorije preklapanja:

(1) prelazna – kada se idući govornik orijentira prema mogućem TRP-u;

(2) prepoznata – kada idući govornik prepozna što trenutačni govornik govori i može

projicirati završetak toga, čak i ako je to prije dovršetka TCU;

(3) progresijsko – kada postoji disfluentnost u trenutačnom govornom prilogu i idući

govornik predlaže dovršetak radi nastavka konverzacije (Hutchby i Wooffitt 2002: 54–

8).

KA pravi razliku između razmaka (tišine između TCU jedinica) i stanke (tišine unutar

TCU jedinice) (Sacks, Schegloff i Jefferson 1974). Stanke se obično mjere u

mikroveličinama, pa se uočljivom mikrostankom smatra vrijeme manje od dvije desetinke

sekunde (Sidnell i Stevers 2013: 60).

Iako se u drugomu dijelu ovoga rada preciznije objašnjavaju postupci analize i

interpretacije podataka, ovdje donosimo primjer stanke u govoru gosta Mg_02 u trajanju od

0.107 sekundi. Takve je vrijednosti moguće dobiti primjenom računalnog programa za

Page 87: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

86

transkripciju i anotaciju, a koliko god beznačajno malene izgledale, u stvarnoj se interakciji

registriraju bez osobitih problema.

Slika 5: Primjer mikrostanke u govoru gosta Mg_02 u intervjuu Vm_01 : Mg_02,

(korpusna jezgra).

U odnosu na TRP položaj prepoznaju se i govorni prekidi čija funkcija može biti

podcrtavanje konverzacijske uloge, odnosno primjene mogućnosti određene hijerarhijski

nadređenim govornim položajem, npr. voditelja u odnosu na gosta. Razlikovati (nenasilna)

govorna preklapanja i (nasilne) govorne prekide moguće je zadiranjem unutar TCU jedinice

trenutačnoga govornika u usporedbi s TRP točkom koja je projicirana tom TCU jedinicom.

Dakako, pojavu konverzacijskih prekida relevantnom za analizu uzimamo u slučaju kada

govornici to pitanje uvode u konverzaciju, što se oslikava sljedećim primjerom:

TCU 1: Mg_07: pa- to bi isto bilo ko kad bi rekli tuđmanu da je- da je izručio blaškića kordića i onih deset sa- sa splitskog aerodroma koje su ispratili-

TCU 1: !(0.790)Vm_03: hrvatske tajne službe su locirale ( )- TCU 2: (1.290) Mg_07: molim Vas- nemojte mi upadati. pa čekajte. ja nijednu-

r*- večeras- niti jedanput Vam nisam upao u riječ. (0.120)

TCU 2: Vm_03: zato što ja vodim ovu emisiju. (0.195)

TCU 3: Mg_07: ali to ne- to ne znači da imate pravo na nepristojnost. TCU 3: (0.155) Vm_03: to nije nepristojno. TCU 4: (0.271) Mg_07: je. pa apsolutno je nepristojno. upadati drugom u

riječ. to je nepristojno. to učimo u osnovnoj školi. to doma naučimo. TCU 4: (0.608) Vm_03: gospodine sanader ne morate me učiti kućnom odgoju. TCU 5: (0.110) Mg_07: je. pa upadate stalno u riječ. neka- neka gledatelji-

uhh- prosude.

(Korpus, intervju Vm_03 : Mg_07, dodatak korpusu)

Navedeni je primjer pokazatelj međusobnog odnosa u konverzacijskome paru voditelj

– gost; hijerarhijski nadređen govornik ima pravo da reagira onako kako nam to pokazuje

voditeljeva TCU 2, zatim i njegova TCU 3 jer voditelj emisije može načiniti takve govorne

priloge koji se ne moraju razumjeti kao nepristojnost jer su relevantno raspolaganje

Page 88: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

87

mogućnošću tog položaja. Na drugoj strani, gost Mg_07 ističe da niti jednom nije načinio

sličan prilog. To se potvrđuje sličnim analizama – omjer govornih prekida u pravilu je manji s

položaja podređenoga člana konverzacijskoga para te se i to ne razumijeva kao devijacija od

uobičajenoga modela komunikacije u takvim parovima. Isticanje pravila komuniciranja u

školi ili kod kuće također ne ide u prilog sugovornikovoj reakciji s obzirom na to da

hijerarhijski sustav postoji i u odnosu nastavnik – učenik, a iako su odnosi prisniji, i u

obiteljskom krugu također postoji hijerarhijski sustav, osobito u konzervativnim sredinama.

3.3.4. Susjedni parovi i preferencijal

Jedna od najuočljivijih stvari u konverzaciji jest da određene vrste govornih izričaja

konvencionalno dolaze u parovima (pitanja i odgovori, pozdravi i otpozdravi, ponude i

prihvaćanja/odbijanja i sl.). Obilježja „parnih nizova radnji“ određena su pravilima

strukturnog uvezivanja koja Sacks imenuje „susjednim parovima“, pri čemu prvi dio zahtijeva

odgovarajući drugi dio para (Hutchby i Wooffitt 2002: 39–40).

Naziv tih sekvenci – „susjedni parovi“ označuje idealnu situaciju u kojoj su oba dijela

para jedan do drugog, što je u skladu s tim da je riječ o „prepoznatljivom ostvarenju prvog

dijela para na čijem pretpostavljenom kraju govornik prestaje govoriti a idući govornik treba

započeti stvarati drugi dio para koji u članstvu uparen s prvim dijelom“ (Schegloff i Sacks

1973 u Hutchby i Wooffitt 2002: 40). U govornim je izričajima proizvodnja drugog dijela

para relevantna radnja. Idući je prilog u sekvenci susjednih parova relevantan drugi dio para,

ali to ne mora biti idući prilog u seriji priloga kojim ostvarujemo posebnu konverzaciju.

Sudionici konverzacije usklađuju se s konvencijama relevantnosti susjednih parova, ali i

umetnutih sekvenci, što znači da koncept susjednih parova nije samo činjenica da govorni

izričaji dolaze u paru, nego prije da susjedni parovi imaju temeljni značaj za jedno od glavnih

pitanja u KA: ostvarenje uzajamnog razumijevanja u govoru. Vrijednošću proizvedenog

drugog dijela para, „izvršitelj“ prvog dijela može vidjeti da je njegova namjera razumljiva i

kako je prihvaćena. Struktura susjednih parova je normativnog karaktera; koncept susjednih

parova uključuje uvjetovanu relevantnost (Schegloff 1968) što znači da odsustvo drugog

dijela para predstavlja „uočljiva odsutnost“. Govor u interakciji nije samo vezan za govorni

slijed, nego je i pitanje ostvarenja radnji. Slično se zaključuje za izostanak izmjene govornika,

pri čemu i takav izostanak predstavlja konverzacijski relevantnu radnju. Jedan od

inferencijskih aspekata susjednih parova jest činjenica da određeni prvi dijelovi para

relevantnima uvjetuju i alternativne radnje. Takvi su primjeri ponude, zahtjeva i procjene.

Page 89: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

88

Pokazuje se da se negativne alternative u strukturi susjednih parova sustavno drukčije

proizvode u odnosu na pozitivne, a sustav tih razlika opisuje se nazivom preferencijal

(sklonost). Koncept preferencijala u KA ne rabi se da bi se upozorilo na psihološke motive

pojedinca, nego je prije riječ o strukturnim odlikama dizajna govornih izmjena. Sacks (1987)

uočava da inicijalne radnje mogu biti dizajnirane radi izazivanja posebne reakcije. Takav je

slučaj s privjeskom „zar ne?“ kojim se obično traži sugovornikova potvrda za ono što se

govori. Obično je nakon uporabe takvih jezičnih sredstava odgovor vrlo brz, bez razmaka i

oklijevanja (A: Danas je lijep dan, zar ne? B: Da, vrlo je lijep.) (Hutchby i Wooffitt 2002: 40–

4).

Weatherall (2002) upozorava da mnogi susjedni parovi mogu imati dodatne dijelove te

da se različite reakcije na inicijalni dio para obično svode na taj dihotomni izbor pozitivno –

negativno. Strukturalna se veza susjednih parova označuje sintagmom preferencijska

struktura ili preferencijal (sklonost). Zato susjedni parovi mogu biti preferencijski i

dispreferencijski, pri čemu se o drugom govori u slučajevima kada se u tijeku konverzacije

narušava struktura susjednog para. Uočljivo je da je u dispreferencijskoj strukturi riječ o

znatno složenijoj primjeni sustava susjednih parova, s obzirom na to da se dispreferencijalnost

obično izriče stankama i oklijevanjem, prije negoli se da odgovor na inicijalni dio para.

TCU 4: Vž_01: tko je sazrio. TCU 4: (0.490) Mg_02: ovaj- i očito da je nekome trebalo da sazrije. što se

tiče nas u es de a. mi smo za ovakvo rješenje bili spremni još prošle godine. i to je bio rezultat naših realnih procjena. šta se može u datim odnosima- okolnostima- imajući u vidu ustavni sistem kakav jeste. i kakve većine su potrebne. ovaj- imajući u vidu izborni rezultat. mislim da smo došli do onih rješenja koje su- otprilike odgovaraju realnom odnosu snaga. i normalno ustavnom sistemu kakav imamo.

TCU 6: (||) Vž_01: ostali ste mi dužni odgovor na pitanje. ko je bio nezreo.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Primjer iz korpusa pokazuje dispreferencijalnost u sustavu susjednih parova „pitanje :

odgovor“; s obzirom na to da izostaje odgovor na postavljeno pitanje, voditeljica ga ponavlja.

Uočljivo je da gost Mg_02 svoju TCU započinje poštapalicom „ovaj“, čime se izriče

oklijevanje da se da izravan odgovor.

Dakako, važno je izbjeći uopćavanja da su svi preferencijski izričaji slaganja, a

dispreferencijski neslaganja ili odstupanja od očekivanog modela društvene solidarnosti. Da

je to tako, dobar primjer jest samokritika ili samoomalovažavanje, pri čemu se preferencijska

struktura ovdje promatra recipročno jer je preferencijski izričaj, u skladu s društvenom

solidarnošću, onaj kojim se negira prvi dio susjednog para (Wheathreall 2005: 109–10).

Page 90: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

89

Pomerantz (1984a) uočava da uporaba diskursnih markera oslikava dispreferencijalni

status, najčešće prepoznatljiv u uporabi riječi kao što su well (pa) ili oklijevajućeg um.

1 A: Dolaziš rano?

2 B: Pa, imam mnogo stvari koje trebam dovršiti prije nego se sve raščisti sutra.

Vjerojatno neću doći previše rano.

Sacks (1987) ovdje uočava da prvi govorni prilog govornika A nagovještava potvrdni

odgovor, no govornik B očigledno ne želi ići crtom pretpostavke govornika A tako da gradi

odgovor u kojem je neslaganje izrazito slabo. Dakle, preferencijalne se radnje izvode izravno i

bez oklijevanja, za razliku od dispreferencijalnih. Izbjegavanje naglašavanja psiholoških

odlika u takvom sustavu oslikava institucionalizirani način komuniciranja kojim se ostvaruju

osobite radnje, neovisno o emotivnim ili sličnim subjektivnim odlikama govornika (Hutchby i

Wooffitt 2002: 45–6).

3.3.5. Konverzacijski popravak

Konverzacijski je popravak jedan od temeljnih elemenata unutar KA i njime se

pokriva širok opseg komunikacijskih fenomena, od prividnih grešaka u izmjenama govornika

do raznih oblika „ispravljanja“ – koje se obično odnosi na greške u sadržaju. Taj se naziv

najprije rabi u značenju „popravak sustava izmjene govornika“, podjednako i u alternativnom

značenju kakav je „ispravak“, imajući u vidu da se taj mehanizam ne primjenjuje samo na

ispravljanje činjeničnih pogrešaka. Više je različitih problema u konverzaciji: nepravilan

odabir riječi, govorne omaške, pogrešno razumijevanje rečenog, nesporazumi i sl. Analitička

strategija koju su razvili Schegloff, Jefferson i Sacks (1977) bila je da se prepoznaju i opišu

opće odlike organizacije konverzacijskog popravka koje sudionicima omogućavaju da se

izbore s čitavim nizom problema. To je razlog zašto se prednost daje nazivu popravak u

odnosu na ispravljanje. Naziv „ispravljanje“ upozorava da bi tu aktivnost trebalo primijeniti

kada je nešto očigledno pogrešno rečeno, no postoje primjeri popravka čak i kada nema

propusta niti greške u konverzaciji. Takav je slučaj s primjerima „samopopravka“ u slučaju

neuspješnog započinjanja izricanja tražene riječi (Hutchby i Wooffitt 2002: 57–60).

Popravak može biti motiviran uzimajući u obzir interakcijska i interpersonalna

obilježja. Konverzacijski popravak može biti povezan sa sekvencijskim aspektom

konverzacije. Schegloff (1979a) uočava da su govorni izričaji kojima se započinje nova tema

osobito osjetljivi na popravak jer se popravak najčešće primjenjuje na riječima kojima se

uvodi nova tema. Sustav koji su razvili Schegloff, Jefferson i Sacks (1977) također pravi

Page 91: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

90

razliku između popravka koji inicira sam govornik i popravka koji iniciraju drugi sudionici

konverzacije. U skladu s tim, postoje četiri vrste konverzacijskog popravka:

1. samoinicirani samopopravak: popravak je podjednako iniciran i ostvaren od govornika

čiji govorni prilog nosi grešku;

2. izvaninicirani samopopravak: ostvaruje ga sam govornik, ali je popravak iniciran od

sugovornika;

3. samoinicirani popravak na drugog sudionika: govornik čiji govorni izričaj nosi

smetnju može pokušati i ostvariti da slušatelj popravi grešku koju je on, prethodni

govornik načinio;

4. izvaninicirani popravak na drugog sudionika: slušatelj prema kojem je usmjeren

govorni izričaj s greškom ujedno i inicira i ostvaruje popravak; to je najbliže značenju

onoga što imenujemo „ispravljanjem“ (Hutchby i Wooffitt 2002: 60–1).

U konverzacijskom popravku značajnu ulogu ima pokretač popravka idućega priloga

(NTRI – engl. next-turn repair initiator) u čijoj ulozi se mogu naći potpuna pitanja ili npr.

samo riječi što? ili huh? te neverbalne geste, posebice naglašeni začuđeni pogled usmjeren

prema sugovorniku. NTRI može biti načinjen od ponavljanja dijela ili cijele govornikove

TCU kako bi se tako upozorilo na upitnost istinitosti te tvrdnje. Uporabom NTRI koje su

načinjene od dijelova izrečenih TCU precizno se locira izvorište problema i time se inicira

govornikov samopopravak (Hutchby i Wooffitt 2002: 63).

Mjesta konverzacijskog popravka obično su vrlo bliska TCU koja nosi problem, s

obzirom na to da se primjena ovog mehanizma ostvaruje sve teže kako se razgovor dalje

odvija. Konverzacijski popravak može biti osjetljivo pitanje s obzirom na to da je

usmjeravanje pozornosti na „nedostatak u izvedbi“ čime se naglašava slabost sugovornika,

sve dotle da se može razumjeti kao nepristojnost. Stoga je razumljiva uporaba diskursnih

markera kojima se ublažava moguća neugodnost – npr. tišina nakon TCU koja nosi grešku,

čime se daje mogućnost govorniku da se sam ispravi, a nije neobično i da takav popravak

bude praćen sugovornikovom šalom ili nekim sličnim označivačem nesigurnosti, kakav je

izričaj „Mislim da si htio reći da...“ (Hutchby i Wooffitt 2002: 68–9).

O diskursnim označivačima koji se rabe u sustavu konverzacijskog popravka govori i

Markee (2000: 102) koja ističe govorne stanke, tišinu, zvukovne produžetke, kao i fraze nalik

primjerima „znaš“, „mislim“ i sl. Konverzacijski popravak ovisi o orijentiranosti sudionika

konverzacije prema samom sustavu izmjene govornika. Konverzacijski se popravak promatra

Page 92: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

91

u vezi s orijentiranošću prema izvoru problema – tko inicira popravak i tko ga izvodi

(Schegloff 1977).

Varonis i Gass (1985) naglašavaju da se sustav izmjene govornika odvija glatko

ukoliko sudionici konverzacije dijele zajedničko znanje; ta se pojava imenuje sintagmom

„simetrična mogućnost“, pri čemu svaki govornik reagira na govorni izričaj prethodnoga

govornika, dok istodobno održava vlastitu svijest o diskursnom tijeku. No, u slučaju izostanka

„zajedničkog znanja“, odnosno ukoliko postoji utvrđena „nekompetentnost“, konverzacijski

se tijek odlikuje brojnim prekidima (Markee 2000: 100).

Konverzacijski popravak jest temeljni dio konverzacije koji jasno otkriva njenu

prirodu samoorganiziranog i samoupravljanog sustava utemeljenog na pravilima lokalne

razine (Liddicoat 2007: 211).

Ovdje iz korpusa izdvajamo nekoliko primjera konverzacijskoga popravka:

TCU 7: Vm_01: nisam znao ( ). naš drugi gost. s kojim smo popili kafu prije emisije. sulejman tihić. rekao. tako. kao anegdota sada to izgleda. nevjerovatno. da je mladen ivanić kao član predsjedništva republike bosne i hercegovine. socijalističke. dočekao ajatolaha (homneija).

TCU 6: (0.232)Mg_03: hamneija. hamneija. da. u to doba niko nije govorio engleski jezik.

TCU 8: =(1.012)= Vm_01: hamneija.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Prethodni je primjer izvaninicirani samopopravak. Blizak je uobičajenom poimanju

„ispravljanja“, a ovdje se ostvaruje tako što sugovornik upozorava na pravilan izgovor

traženog imena. Voditelj ime ponavlja simultano s gostovom TCU 6.

Izdvojiti se mogu i primjeri samoiniciranog samopopravka, što ovdje prepoznajemo

također u pogrešci izgovora riječi:

TCU 22: Žg_02: (...)ako para ima. za kojekakve glupošti. gluposti. budalaštine. helikoptere. avione. lažna obećanja. ne znam ni ja. odštete. i koješta kojekome tamo po belom svetu. (...)

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Idući je primjer najbliži kategoriji samoiniciranog popravka na drugog sudionika

konverzacije, s obzirom na to da gošća prepoznaje grešku u izgovoru riječi, pokušava ju još

jednom izgovoriti i zatim se obraća za pomoć. Voditelj simultano izriče traženu riječ.

TCU 22: Žg_01: (...) ja sam bila danas na na takvom jednom podnevnom- rekla bih. derneku. ali prvomajskom. umesto urneku. u*- kako se to zove.

TCU 33: =(803)= Vm_01: uranak. (0.880)

TCU 23: uranku. tako je. nije urneku. (...)

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Sličan primjer jest i sljedeći, s razlikom da je ovdje riječ o pogrešci u slušanju:

Page 93: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

92

TCU 103: Vm_01: a zaljubljivanje i to. je li to dobro za srce. TCU 60: (0.261) Žg_01: plivanje. jeste. TCU 104: (0.637) Vm_01: zaljubljivanje. TCU 61: (0.274) Žg_01: a zaljubljivanje je uvek dobro. naravno. podmlađuje i

čini nas boljim.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

3.3.6. Početak konverzacije

Konverzacijska interakcija utemeljena je na jezičnoj kompetenciji i obilježena je

jasnom strukturom, prepoznatljivom osobito kada se narušava. Započinjanje razgovora

osobito oslikava zakonitosti početka spontane, žive konverzacije, koja se obično uspoređuje s

nekim institucionaliziranim vidovima komunikacije – npr. u sudnici, intervjuu za posao,

intervjuu, telefonskom razgovoru i sl. Relativno jednostavna struktura telefonskog razgovora

tako nam pokazuje da je najočigledniji dio početka takve konverzacije taj da se na poticaj

(zvukovni signal) očekuje da primatelj poziva prvi odgovori. To pravilo govorne raspodjele

nalaže da su uvodni govorni prilozi vrlo kratki jer se sudionici konverzacije interakcijski

usmjeravaju na uspostavljanje komunikacijskog kanala. Tako Schegloff (1968) u kratkim

govornim prilozima na početku razgovora prepoznaje da iste riječi zapravo nemaju istu

funkciju (npr. uobičajeno „Hello!“ (engl. „Zdravo!“) može funkcionirati kao pozdrav ali i kao

prilog kojim govornik popravlja konverzacijsku smetnju, npr. u slučaju kada izostaje odgovor.

Uvodne konverzacijske aktivnosti određuju i stupanj prisnosti sudionika konverzacije, priroda

njihove veze, kao i mogućnost da se identifikacija uspostavi na osnovi prepoznavanja boje

glasa. Dakako, u novijem vremenu, ti postupci se znatno skraćuju, s obzirom na to da je

moguće vidjeti sliku, ime ili živu sliku (videopoziv) pozivatelja (Liddicoat 2007: 213–6).

Strukturni elementi početka razgovora jesu i pozdravi, susjedni parovi kojima se

uspostavlja daljnji tijek konverzacije. Da su ovi vidovi konverzacijske interakcije ritualne

naravi, vidi se u tome što se na ta pitanja ne daju odgovori drukčiji od konvencionalnih.

Baveći se konverzacijskom strukturom telefonskog razgovora, Schegloff (1986) dolazi do

zaključka o četirima nizovima koji su odlika takve konverzacije:

1. poticaj – odgovor niz: interakcijska zadaća uspostavljanja kanala i dostupnosti

sudionika za konverzacijsku interakciju;

2. identifikacija/prepoznavanje niz: uspostavljanje identiteta sudionika konverzacije;

3. pozdravni niz: ratificiranje sudjelovanja u konverzaciji;

4. „kako si/ste“ nizovi: omogućuju prilike da se iskaže stanje važno za razgovor ili da se

ta točka prođe kao relevantna radnja u razgovoru (Schegloff 1986 u Liddicoat 2007:

240–3).

Page 94: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

93

3.3.7. Dovršetak konverzacije

U odnosu na početak konverzacije, njezin dovršetak može predstavljati osobit

interakcijski problem s obzirom na to da sudionici konverzacijske interakcije trebaju napustiti

razgovor tako da se svima pruži podjednaka prilika da kažu što žele, odnosno da se prekid

razgovora, osobito u asimetričnim ulogama nadređenih i podređenih govornika, ne izvede

naglo, što vrlo često može biti znak nepristojnosti. Dovršetak govornog priloga određenoga

govornika ne znači i kraj konverzacije, što vrijedi i za tišinu/stanku, koja uslijedi nakon

nečijega govornog priloga ili je njegov dio. Zato se u radnjama koje se izvode u završnom

dijelu razgovora izdvajaju završne sekvence, obično u vidu pozdrava ili u slučaju

institucionaliziranih vidova konverzacije kakav je televizijski intervju, zahvaljivanjem za

gostovanje.

Završne sekvence relevantne su ukoliko su sve potrebne informacije, odnosno

relevantne konverzacijske radnje dovršene, a njima prethode prednizovi okončanja razgovora

prepoznatljivi po uporabi kratkih govornih priloga, vrlo često potvrdnih („u redu“, „tako je“,

„ok“ i sl.). Odlika tih govornih priloga jest da ne moraju biti tematski vezani za razgovor a

Schegloff i Sacks (1973) određuju ih kao nizove u kojima svaki sudionik konverzacije

napušta najmanje jednu priliku da nastavi govoriti prije negoli se iskažu završne sastavnice

konverzacijske interakcije. Odatle se predzatvaranja konverzacije također promatraju kao

susjedni parovi, što pokazuje njihova struktura s dvjema mogućim putanjama konverzacije:

1. predzatvarajući PDP (prvi dio para)

predzatvarajući DDP

=

završni niz;

ili

2. predzatvrajući PDP

tematski govor DDP

=

nastavak konverzacije.

To pokazuje da je dovršetak konverzacije radnja koja se sastoji od dvaju dijelova:

određivanja je li rečeno sve što se htjelo reći i sporazumnog dovršetka razgovora time što se

odbacuje mogućnost daljnje govorne izmjene, odnosno nastavka razgovora. Kratki govorni

prilozi potvrdne naravi koji se javljaju u predzatvarajućim nizovima ne moraju uvijek biti

znak da je konverzacija pri kraju, sudeći samo po njihovoj uporabi jer se mogu javiti i na

Page 95: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

94

drugim mjestima u razgovoru; naime, od osobite je važnosti stvaranje konverzacijskog

okružja koje implicira skori dovršetak. Konverzacijski dovršetak javlja se u situaciji kada svi

sudionici razgovora odustanu od prilike da nastave govoriti. Jedna od konverzacijskih radnji

koja oblikuje takvo okružje jest naglašavanje vršenja druge radnje izvan tog razgovora, čime

se sugovorniku signalizira daljnja putanja konverzacije. Slično se mogu rabiti i dogovori,

odnosno slaganja o budućoj interakciji sudionika interakcije, nakon čega se konverzacija

može vrlo brzo i „bezbolno“ okončati. Uspostavljanje dogovora o budućoj zajedničkoj radnji

ujedno je i veza između trenutačne konverzacije i buduće konverzacije/radnje. Time se

otklanja mogućnost narušavanja društvene veze jer se prekid trenutačne konverzacije

promatra u vezi s njegovim budućim nastavkom, što je izrečeno kao obostrana želja sudionika

konverzacije. Implikacije dovršetka konverzacije mogu biti i postupci rezimiranja do tada

rečenog (npr. „Zadnjih 10 minuta pričali smo o...“) koji imaju funkciju međusobnog

povezivanja, što se čini i izričajima odobravanja ili zahvaljivanja. Zahvala za upućeni poziv

implicira skori dovršetak razgovora (Liddicoat 2007: 252–63).

3.4. Transkripcija konverzacije

Transkripcijom se naziva metoda pisanog predstavljanja govornog jezika. Temeljni

podatak za KA jest prirodno ostvareni razgovor, koji se najprije mora snimiti, zatim

transkribirati. Transkripcija je djelomična predstava snimljenoga govora i nije zamjena za

originalne snimke, no jest koristan alat koji može pomoći u analizi kako bi se ti snimci

razumjeli. Transkript re-prezentira događaj, sačinjen od podataka koji su prikupljeni za točno

određenu svrhu te su zato transkripti subjektivne i selektivne predstave govora (Ochs 1979).

Mishler (1991) tako pokazuje kako jedan te isti događaj može biti različito transkribiran za

različite svrhe, pa čak i kod istog istraživača, što potvrđuje da su transkripti dinamični procesi

koji često zahtijevaju primjenu postupka re-transkripcije. Transkripcija je postupak koji se

razumijeva kao alat, a ne kao potpuna predstava snimljena govora, što se obično upotpunjuje

usporednim korištenjem transkripata i snimljenih audio-vizualnih podataka. Postupkom

transkripcije dolazi se do podataka koji daju detaljne aspekte govora koji ne mogu biti očiti

izvan samog čina transkripcije. Obično se u konverzacijskoj analizi rabi sistem transkripcije

koji je razvila Gail Jefferson (1985, 2004) za prve radove u konverzacijskoj analizi, koji su

opisani i u ranim radovima Sacksa, Schegloffa i Jefferson (1974) (Liddicoat 2007: 13–16).

Iduća tablica pokazuje neke od najvažnijih odrednica trankripcije kao analitičkog

postupka te pojašnjenje uobičajenih simbola koji se rabe u tom procesu:

Page 96: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

95

R.

br. Transkript Pojašnjenje

1.

Vrijeme,

mjesto i datum

snimanja te

identifikacija

govornika.

Potrebno je biti obazriv u vezi s etičkom dimenzijom ovoga

procesa; odatle se često umjesto pravih imena rabe pseudonimi ili

kratice, kao i rastavljanje imena na slogove, sa ili bez dvotočke

između slogova radi svojevrsnog „zamagljivanja“ imena.

Identifikacija je osobito prikladna ukoliko se sudionici razgovora

imenuju po svome zanimanju/govornoj ulozi („voditelj“, „gost“,

„sudac“ i sl.).

2.

Ortografska

norma u

odnosu na

normu

transkribiranja.

Standardna je ortografija utemeljena na preskriptivnom modelu

kojim se određuje način pisane uporabe jezika. Budući da takav

način uporabe jedva da pokazuje stvarne „govorne otiske“,

primjenjuje se prilagođena norma koja u većini slučajeva stoji u

asimetriji spram ortografske norme. Razlika između tzv.

pravopisnih riječi i fonetskih riječi također uvjetuje etičke dileme,

s obzirom na to da se analitičar suočava s pojavom isticanja dijela

govora sudionika konverzacije, koji stoji u suprotnosti s jezičnom

normom jer se devijacija od standardnog jezika obično tumači

kao nedostatak. Tri su mogućnosti koje se postavljaju pred

analitičara: a) rabiti samo standardnu ortografiju (nedostatak je

izostanak stvarnog prikaza onoga što je zaista rečeno), b) rabiti

većinom standardnu ortografiju i prilagođavati je po potrebi

(nedostatak je u nepostojanju jasnog odabira što je važno a što

nije), c) korištenje samo modificirane ortografije (čiji je

nedostatak manjak razumljivosti, odnosno otežano čitanje).

3. ( )

Običnim se zagradama upozorava na dio govora koji nije

razumljiv te se ostavlja prazno ili popunjava onim što analitičar

procjenjuje da bi moglo biti, onako kako je to čuo.

4. [ bold ] ili (( )) Opis neverbalne radnje u konverzaciji.

5. [ ] „Pozadinski komunikacijski kanal“.

6. (1.5)

Duljina stanke u govoru u sekundama (pri čemu u obzir treba

uzeti da je računalnim programima moguće određivati stanke u

milisekundama, odnosno tisućitim dijelovima sekunde).

7. (.) Vrlo kratke stanke, obično manje od 0.5 sekundi. Rabi se i kao

oznaka za silaznu intonaciju.

8. (.) Oznaka za silaznu intonaciju; rabi se i kao oznaka za stanke

manje od 0.5 sekundi.

9. =

Znakom se jednakosti označuje da TCU slijedi neposredno

odmah poslije prethodne TCU, pri čemu se obje odnose na istoga

govornika.

10. [ Uglastom se zagradom (lijevom) označuje mjesto u transkriptu

gdje započinje govorno preklapanje.

11. ] Uglastom se zagradom (desnom) označuje završetak

preklapajućega govora.

12. ? Upitnikom se označuje uzlazna intonacija.

13. , Zarez označuje lagano uzlaznu intonaciju ili nekompletnu

intonacijsku strukturu.

14. ! Uskličnikom se označuje ushićenost ili emotivnost.

15. ↑↓ Strelicama se (gore i dolje) označuje složenija intonacijska

Page 97: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

96

kontura, obično u kombinaciji s drugim oznakama za intonaciju,

najčešće u primjerima s „talasastom intonacijom“.

16. →

Vodoravnom se strelicom s lijeve strane transkripta upozorava na

dio koji je osobito važan. Ukoliko je više takvih dijelova, onda se

pored strelice abecednim redom dopisuju mala slova.

17. >riječ<

Riječ ili skup riječi ograđena/i znakom za „veće od“ na početku te

suprotnim znakom na kraju, ona je koja je/one su koje su

izgovorena/-e brže od ostalih riječi ili skupova riječi.

18. <riječ>

Suprotnim se načinom označivanja u odnosu na prethodni

označuje riječ koja je izgovorena sporije od drugih riječi, odnosno

skupovi riječi od drugih skupova riječi.

19. riječ-

TCU-

Crticom se na kraju riječi ili TCU jedinice izriče njezin oštar

prekid, odnosno nekompletnost TCU jedinice.

20. riječ Podvučena riječ ona je na koju se stavlja poseban akcent pri

izgovoru.

21. RIJEČ Velikim se štampanim slovima označuje razlika u glasnoći

izgovora riječi ili TCU jedinice.

22. °riječ° Oznakom se za stupanj izriče tiši izgovor riječi ili TCU jedinice.

23. rije::č Dvotočkom se iza vokala označuje njegov dulji izgovor. Broj

oznaka označuje duljinu izgovora.

24. .hh

Oznaka za čujni udisaj zraka, što je jedan od pokazatelja da osoba

ima namjeru govoriti. Veći broj „h“ slova označuje duljinu

udisaja.

25. hh Isti znak, bez točke na početku, označuje izdisaj zraka. Broj slova

„h“ označuje duljini izdisaja.

26. hhhhh Duljim se nizom slova „h“ označuje smijeh, tamo gdje je taj

podatak relevantan.

27. xxxxx

Duljim nizom slova „x“ označuje se aplauz publike, također

slično ranijim rješenjima da duljina niza označuje duljinu

aplauza; to rješenje uvodi Atkinson (1983, 1984a, 1984b, 1985)

koji ističe razliku u jačini aplauza s obzirom na veličinu x-ova

(velikim X-ovima izriče se snažniji aplauz).

Tablica. 2: Pregled najčešćih oznaka za transkripciju

(Liddicoat 2007: 13–16, Tolson 2006: 23, Wooffitt 2005: 211–2).

Iako postoji težnja za standardizacijom transkripcije, rješenja i prilagodbe koje čine

pojedini analitičari znaju odudarati od takvih konvencija. Transkripcija neverbalnih dijelova

komunikacije jedan je od najmanje standardiziranih aspekata transkripcije, u prvom redu s

obzirom na bavljenje posebnim komunikacijskim fenomenom koji u danom trenutku

istraživača zanima. Prvo sustavno bavljenje neverbalnim informacijama daje nam Charles

Goodwin (1979, 1980, 1981) koji je razvio poseban transkripcijski sistem za položaj pogleda

u komunikaciji. U Goodwinovoj se transkripciji pogled označuje crtom iznad ili ispod

relevantnog odsječka govora.

Page 98: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

97

Heath (1984) rabi sličan deskriptivni pristup pogledu i pokretima tijela a Schegloff

(1984) također razvija razrađeniji transkripcijski sistem za bavljenje gestama, tako što rabi

specifična slova koja služe kao sredstva za kodiranje. Razrađeniji transkripcijski sistem

razvila je Rendle-Short (2002) u njezinom radu o neverbalnim elementima u računalnim

prezentacijama na seminarima. U transkripciji se te radne crte kombiniraju s opisima i

dodatnim radnim crtama gdje je to relevantno, kao što pokazuje odsječak:

Slika 6: Transkripcijski sustav za neverbalnu komunikaciju (Rendle-Short, 2002).

Ttranskripti su vrlo detaljni, no količina kodiranih informacija često transkript čini

vrlo teškim za čitanje, a istodobno se dobiva djelomična predstava konverzacijskoga

događaja. To je razlog zašto se radi cjelovitoga prikaza govorne situacije rabe slike ili

videozapisi. Jasno je da je transkripcija vrlo detaljan posao i upravo zbog te detaljnosti

zahtijeva puno vremena. Vrlo je rijetko „potpuno dovršena“, zato što svako iduće

slušanje/gledanje snimljena audio-vizualnog materijala otkriva nešto novo u podacima koje

Page 99: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

98

analitičar nije ranije čuo. To je razlog da se transkripcija često obnavlja, čime se izgrađuje

detaljnija predstava o onome što se analizira. Korisnim se pokazuje koncentriranje na jedan

aspekt govora, zatim na drugi; npr., redoslijed može ići od specifičnih riječi, zatim intonacije,

jačine, duljine govora itd. Da bi se dobila objektivnost, potrebno je uz transkript uvijek rabiti

audio-vizualni zapis. Jasno je da konverzacijska analiza ne može biti načinjena bez upotrebe

transkripta, ali u obzir treba uzeti da je riječ o analizi razgovora, a ne o analizi transkripta, koji

se, dakle, smatra samo jednim vrlo važnim alatom u procesu analize (Liddicoat 2007: 49–50)

Toolan (1996: 5) također uočava da je u procesu transkripcije konverzacije transkript

samo dio onoga što se zapravo događa jer se u njemu izostavljaju dijelovi koji su od posebne

važnosti, npr. kontekstno okruženje te je stoga transkript samo neka vrsta „ostatka“ stvarne

konverzacije. Konverzacijskim se analitičarima zamjera što se transkript vrlo često smatra

„samodovoljnim“ i „očiglednim“ dokazom. Mills uočava da je, općenito gledajući, u

klasičnom konverzacijsko-analitičkom pristupu ostavljeno vrlo malo prostora za fenomen

„fluidnosti konverzacije“, tj. prirodnog mijenjanja konverzacijskog tijeka, što je fenomen koji

znatno usložnjava i analizu, ali i transkripciju (Mills 2007: 45–6).

3.5. Konverzacijska analiza u usporedbi s diskursnom analizom i teorijom govornih

činova

Schiffrin (1994) u pregledu metodologije bavljenja diskursom prepoznaje: teoriju

govornih činova (aktivnosti koje se izvode govornim izričajima, s obzirom na zadovoljenje

uvjeta prikladnosti), interakcijsku sociolingvistiku (vrsta analize u kojem uobičajeno

gramatičko znanje može biti raspoređeno na različite socijalne ili etničke skupine),

etnografiju komunikacije (širi antropološki usmjeren pristup koji se bavi komunikacijskom

kompetencijom specifičnom za različite kulture), pragmatiku (granu lingvistike koja se bavi

jezičnom uporabom, što je nasuprot jeziku kao apstraktnoj strukturi), konverzacijsku analizu

(analizu sekvencijalne organizacije interakcije) te varijacijsku analizu (formalna analiza

načina na koje se jezik mijenja između skupina i tijekom vremena) (Wooffitt 2005: 34).

Govorni činovi, različite vrste lingvistički oblikovanih socijalnih priloga, čvrsto su

prisutni i društvenoj interakciji. Teorija je govornih činova usmjerena na analizu niza

mogućih situacija u kojima su riječi zapravo radnja. Govorni čin je prilog u kontinuiranom

diskursu. Takav prilog može biti kompliment, žalba, uvreda, zahtjev, naredba, kritika, pitanje,

obećanje i sl. Ovi prilozi se jednim imenom mogu imenovati socijalnim prilozima radi

Page 100: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

99

naglašavanja njihova mjesta u širem diskursu te ukazivanja na to da su dio društveno

orijentiranih planova i strategija (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 129–30).

U svakodnevnome govoru proizvodimo govorne izričaje koji imaju određene

posljedice, radnju te u nizovima dovode do novih izričaja. Govornim se izričajima ujedno i

ograničavaju potencijalne radnje koje bi se pojavile i time predstavljale nešto neobično ili

neočekivano u odnosu na ustaljeni poredak stvari, odnosno konverzacijske zakonitosti.

Zadaća je KA da opiše arhitekturu strukture konverzacijskih radnji, po čemu se KA razlikuje

od drugih pristupa jeziku kao mediju kroz koji se jednostavno izriču mišljenje, ideje, upute,

informacije i sl. (Wooffitt 2005: 8).

J. L. Austin (1962) pozornost usmjerava na performativne govorne izričaje, čime

potkopava gledište da su govor i radnja međusobno suprotstavljeni. Autoritetom se institucije

koji se daje govorniku može učiniti da druga osoba bude ili ne bude obuhvaćena nekom

radnjom (npr. zaposlena ili otpuštena). Austin je općenito govorio o tome da su međusobni

odnosi i društveni identiteti irelevantni za status govornika (odnosno aktanata), no naglašavao

je javne performative kakvi su obećanja i krštenje, koje naziva sintagmom „riječi-hlače“, čime

se uvodi rodna polarizacija – uzevši u obzir da je to tijesno vezano s pitanjem autoriteta u

obitelji, što pokazuje izreka da je muškarac osoba „koja nosi hlače u kući“. Judith Butler

(1990) ističe da pitanje performativnosti nije samo u tome da neko želi nešto uraditi time što

nešto govori, zato što se govornim izričajem ujedno iznosi diskursna povijest sličnih izvedbi

iz prošlosti. U tom je ponavljanju sadržana mogućnost da individue idu preko ograničenja

društvenog i lingvističkog sustava. Njeno viđenje performativnosti vidimo iz stava da „sva

značenja zauzimaju mjesto u orbiti prisile da se ponavlja; agentivnost mora biti postavljena

unutar mogućnosti da se iskaže varijacija u tom ponavljanju“. Osobito mjesto u literaturi o

govornim činovima ima ilokucijski potencijal govornih činova jer je u njima uočljiv društveni

karakter komunikacije. Da bi uspješno ostvarili svoju funkciju, ilokucijski činovi djeluju vrlo

jednostavno, pod uvjetom da su zadovoljeni određeni uvjeti prikladnosti: izričaj „Žedan sam“

u pravilu rezultira kao zahtjev za vodom, što znači da ako je ilokucijska poanta razumljiva,

ilokucijski čin izvodi se bez problema. Na drugoj strani, perlokucijski činovi su neizbježno

društveni – ostvaruju se u slučajevima kada govornik traži od sugovornika da se nešto učini,

tj. da sugovornik vrlo aktivno sudjeluje, no pokazuje se da perlokucijski činovi rezultiraju

nečim širim od jednostavnog razumijevanja onoga što se govori. Očigledno je da rod i ostali

aspekti društvenog položaja utječu na uspjeh u izvedbi perlokucijskih činova. Manje je

očigledno, ali također istinito, da rod i ostali društveni atributi govornika mogu utjecati na

Page 101: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

100

uspjeh određenog lokucijskog i perlokucijskog čina. Podjela govornih činova u stvarnosti se

ne čini tako jednostavnom kao što na prvi pogled izgleda – npr. prijetnja i obećanje dva su

različita ilokucijska čina, oba upozoravaju na neki budući tijek radnje, a kako će se razumjeti

– negativno ili pozitivno – ovisi o sugovornicima, samoj govornoj situaciji te

komunikacijskim ciljevima. To znači da se ne može jasno razaznati što od ovog dvoga jest

jedno a što drugo, ako bismo to nastojali razumjeti samo na osnovi izrečenih riječi; pored

ovoga, govornik može biti neutralan, ostavljajući sugovorniku slobodu zaključivanja. Rodni

elementi u okviru te tematike najslikovitiji su u primjeni i razumijevanju govornih činova

kakvi su komplimenti, isprike, uvrede i sl. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 131–3).

Austin izričaje promatra u dihotomiji konstativi (izvješća o stanju u svijetu) i

performativi (radnja), no u odnosu na Sacksa, taj je pristup usmjeren na umjetno stvorene

primjere rečenica, dok Sacks govori o izričajima koji su daleko od rečenice jer su radikalni

odmaci od gramatičnosti i odraz su stvarne jezične uporabe sa svim svojim nedostacima i

specifičnostima. „Ne čujem Vas“ – izričaj radi izbjegavanja svoga predstavljanja na početku

neugodne telefonske konverzacije, prema Austinovim nazivima odgovarao bi konstativu, no

s aspekta KA to je više od konstativa jer je riječ o primjeri određene konverzacijske strategije

u sveukupnoj strukturi konverzacijske interakcije. U odnosu na teoriju govornih činova, KA i

diskursna analiza bliske su jedna drugoj jer se obje usmjeravaju na prirodno ostvarene

podatke s mnogim varijacijama (Wooffitt 2005: 10–21).

U odnosu na druge pristupe konverzaciji, KA upozorava na to da konverzacijske

radnje ne bi trebalo razumijevati kao eksterno propisane obrasce koji se takvi uvijek moraju

izvršiti jer nije riječ o obveznim definicijama, nego o mogućnostima. KA govorne izričaje

promatra konverzacijskim radnjama koje su postavljene u specifičan kontekst. Upravo je

takav Sacksov pristup ono što razlikuje KA od teorije govornih činova. Hutchby i Wooffitt,

osvrćući se na Searlov rad koji na primjeru čina obećanja definira pravila i uvjete koji će iskaz

odrediti obećanjem, naglašavaju da su čin obećanja i uvjeti koji ga određuju predstavljeni na

dekontekstualizirani način, uključujući govornika, slušatelja i govorni izričaj. No, iako i KA

nastoji uspostaviti općenitije obrasce o tome kako se određena konverzacijska sredstva mogu

primjenjivati u određenoj situaciji širom različitih konteksta, razlika u odnosu na teoriju

govornih činova leži u tome što je KA vrlo pažljivo i dosljedno utemeljena na stvarnim

podatcima koji uvijek mogu pokazati neku vrstu devijacije od dekontekstualiziranog pravila

(npr. obećanje se može realizirati i kao prijetnja). KA govor u interakciji promatra kao

zaseban, vlastiti predmet analize, naspram proučavanju govora kao svojevrsna „prozora“ kroz

Page 102: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

101

koji se pristupa drugim društvenim procesima i širim sociološkim varijablama. Međutim,

pogrešno bi bilo govoriti da u KA ne postoje krila „primijenjenosti“ – gdje se KA rabi kako bi

se proučavao govor u širem institucionalnom procesu (Hutchby i Wooffitt 2002: 13–23).

Ideologija jest način razmišljanja kojim se održava postojeći diskurs. Svakodnevni

diskurs obilježen je ideološkom prirodom s obzirom na očuvanje asimetričnih odnosa u

međusobnoj interakciji. Izdvajajući temeljna načela diskursne analize, Potter i Wetherell

(1987) naglašavaju da je jezik konstruiran, ali i konstruktivan; isti se fenomen može opisati

mnoštvom različitih načina i tako se doći do mnoštva varijacija; varijacije su složeno pitanje

jer ne postoji unificiran način bavljenja njima; konstruktivni i fleksibilni načini rabljenja

jezika trebali bi postati središnje težište istraživanja (Potter and Wetherell 1987: 35 u Wooffitt

2005: 50–6).

Uspoređujući sličnosti diskursne analize i konverzacijske analize, Woffitt (2005)

uočava da su obje fokusirane na govor kao područje istraživanja. U KA to konkretno znači da

se analizom sustava izmjena govornika ne izvode zaključci o društvenoj nejednakosti.

Pozornost se poklanja podatcima onakvima kakvi doista jesu i izbjegavaju se unaprijed

formirana gledišta radi izbjegavanja potencijalnih predrasuda (o tome Speer i Stokoe (2011:

25) govore rabeći sintagmu „analitičareva kontaminacija rezultata“). Slično tome, Mizokami

(2013: 143) ističe da bi pitanje objektivnosti analitičara trebalo pratiti svaku fazu istraživanja:

formuliranje priloga, uzorkovanje podataka, interpretaciju podataka i objašnjavanje rezultata.

Swann (1992: 98) u vezi s objektivnošću upozorava na problem viđenja onoga „što se želi

vidjeti“). KA i diskursna analiza imaju vezu s etnometodologijom od koje nasljeđuju

mišljenje o skrivenom, prešutnom znanju članova zajednice te o interpretacijskim praksama o

određenim društvenim aktivnostima.

Obje su podjednako tijekom svog razvoja optuživane za donošenje trivijalnih

zaključaka, odnosno bavljenje nečim što je očigledno i općepoznato. To osobito vrijedi za KA

(Gellner 1975 smatra je pomodarstvom aktualne pop kulture) kojoj se prigovara radikalan

odmak od socioloških korijena iz kojih potječe, ali se, za razliku od sociologije, ograđuje od

širih teorijskih konstrukata i usko je empirijski usmjerena. Razlike između diskursne i

konverzacijske analize Wooffitt objašnjava time što se KA bavi nizom konverzacijskih radnji

koje su međusobno povezane, a ne pojedinačnim izričajima te se primarno usmjerava na

interakciju. Diskursna se analiza bavi skupom širih jezičnih praksi, onim elementima teksta

ili govora u kojima se izriču mišljenja, oblikovane verzije događaja i sl., što Wooffitt imenuje

izvantehničkim elementima i u tome vidi ključnu razliku između tih dviju vrsta analize: KA

Page 103: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

102

istražuje kako sudionici organiziraju interakciju u njezinom samom slijedu, opisuje kako se

ostvaruju visoko organizirani dijelovi sekvencijske strukture, otkriva metode za prijenos

govornih uloga, prepoznavanje problema, nesporazuma, pogrešaka i ispravaka itd. KA je u

tome smislu vrlo detaljan pristup jer nastoji obuhvaćati što detaljniju sliku konverzacijske

interakcije u cijelosti. Nasuprot KA, diskursna analiza nalazi se na široj razini, a empirijska

analiza teksta ili govora uključuju i šire osobne ili društvene funkcije. Širi analitički fokus

diskursne analize vidi se i u tome što se rijetko govori o interakcijskim svojstvima „per se“.

Lingvistički repertoar, glavno sredstvo u diskursnoj analizi (npr. uporaba metafore kao

govornog sredstva) po svojoj je naravi dalje od užih, oštrijih i preciznijih formulacija KA

(npr. TRP položaja, nizova uparenih radnji i sl.).

KA i diskursna analiza razlikuju se i u odnosu na svoju matičnu disciplinu –

sociologiju. Diskursna analiza ima znatno širi utjecaj na sociologiju negoli KA, u prvom redu

zbog tehničke naravi KA i fokusiranja na tehničke dijelove konverzacije. KA i DA razlikuju

se i po svome porijeklu – KA je započela kao originalan rad Harveyja Sacksa, zatim

Scheglofa i Jeffersona, dok DA ima eklektičniji pedigre zbog povezanosti sa

sociolingvistikom, strukturalizmom, teorijom govornih činova, literarnom kritikom,

semiotikom i sl. U toj paleti vrijedi uočiti da i KA ima utjecaja na DA, no uz uočljivu

asimetriju odnosa jer je KA prilično hermetična za šire utjecaje.

DA i KA razlikuju se i u vrstama podataka, s obzirom na to da se diskursni analitičari

bave širim opsegom i vrstama podataka u odnosu na klasične podatke zastupljene u KA. DA

se više bavi kontroverznim i neobičnim podatcima, dok KA teži analizi onih koji su

uobičajeni i naizgled beznačajni jer je riječ o rutinskim aktivnostima svakodnevne

konverzacijske interakcije radi ostvarenja određenog konverzacijskog cilja. Općenit problem s

empirijskim istraživanjima svakodnevne konverzacije, odnosno jezika u uporabi u tekstu ili

govoru jest određenje relevantnih varijabli koje pridonose kvaliteti istraživanja. KA je u tom

smislu bezlična jer se polazi od nemotiviranoga gledanja koje je razlog izbjegavanja

potencijalnih predrasuda i pogrešnih interpretacija. Tako se npr. u analizi raspodjele govornih

uloga u KA obično ne ide u smjeru isticanja dominacije ili podčinjenosti (što čini DA) već se

promatra sam razvoj interakcije „per se“ (Wooffitt 2005: 71–88).

Na drugoj strani, Mills (2007: 48) ističe da su osobito zanimljive težnje da se objedine

konverzacijska analiza i kritička diskursna analiza; u tome se preklapanju za KA u obzir

uzima orijentiranost prema kategorijalnim i socijalnim elementima (npr. rodu, rasi i sl.) te s

Page 104: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

103

aspekta kritičke diskursne analize svjesnost o (eksternoj) ograničenosti tih i sličnih kategorija

u konverzaciji.

Rodni je diskurs osobito pitanje u takvim istraživanjima. Ta su istraživanja usmjerena

na interakcijsku dominaciju u miješanim rodnim konverzacijama (Fishman 1983, West i

Zimmerman 1983, Edelsky 1977). Muška se dominacija u tim okolnostima prepoznaje u tome

što češće govore negoli žene, češće prekidaju, izriču manje minimalnih odgovora, postavljaju

manje pitanja i bolje iznose svoje teme negoli što to uspijeva ženama (Sunderland 2006: 53).

Kritička je diskursna analiza usmjerena na koncept moći u institucionalnoj dominaciji.

Tako Mills (2007: 48) uočava da je jedno od posebnih pitanja i pitanje moći u asimetričnim

govornim parovima gdje se vrlo često nameće potreba razmatranja stereotipa jer se npr.

očekuje da žene u ulozi institucionalne moći imaju manje moći negoli muškarci.

Ista autorica (Mills 2007: 179) ističe da je interakcijska moć u konverzaciji jedna od

najčešćih varijabli koja se uzima u obzir u takvim istraživanjima. Neka istraživanja pokazuju

da se u sudskim sporovima uočava da u muškarci koji su u podređenoj ili bespomoćnoj

situaciji pokazuju govorne odlike koje su vrlo bliske stereotipnim predstavama o ženskom

govoru (Lakoff 1975).

Dakako, koncept moći odnosi se na interakcijsku dominaciju, onako kako je

predstavljaju Bousfield i Locher (2008: 9), pozivajući se na Wartenberga (1990: 85), pri čemu

ističu da se moć izriče u strategijskom ograničavanju radnja i okruženje sugovornika.

3.6. Kategoriziranost i feministička konverzacijska analiza

KA primjenjuje „analitički mentalni pristup“ koji od istraživača zahtijeva analizu

podataka bez prethodnih koncepata i zadanih teorija (Haster i Eglin 1977). Analiza rodnih

razlika ovdje je vrlo specifična jer se u obzir uzima orijentiranost sudionika konverzacije

prema toj kategoriji i tek se tada ona smatra relevantnom (Antaki 1995: 23). Takav pristup

fundamentalnim smatra i Schegloff (1997). No, u tom pristupu ostaje nedorečeno što zaista

znači orijentiranost prema nekoj kategoriji i kako se ta orijentiranost interpretira u vezi s

drugim kategorijalnim pripadnostima (Sunderland 2006: 185)

Pojašnjavajući proces orijentiranja prema socijalnoj kategoriji, Weatheral (2002) ističe

mišljenje Stokoe (1998, 2000) koja naglašava da je kategorija roda relevatna tek kada se takva

tema eksplicitno iznese, pri čemu navodi primjere isticanja neseksističkog identiteta

govornika čiji izričaj nosi tvrdnje nalik sljedećima: „Nisam seksist, ali…“/„Nisam šovinist,

ali…“ (Weatheral 2002: 118).

Page 105: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

104

Sunderland (2006: 31) daje širi odgovor na pitanje što je rodna kategorija i gdje se

može naći, što objašnjava s nekoliko polaznih točaka: konceptom raznolikosti unutar rodnih

skupina, aspektom lingvističkih rješenja vezanim za individualnog predstavnika skupine ili

same skupine, aspektom onoga što se rečeno ili napisano o rodnim razlikama, tendencijama i

diverzitetu te aspektu onoga što je napisano o individui ili rodnoj skupini s pretpostavkom da

rod može biti relevantan u takvim govorima ili tekstovima.

Upravo zato što je KA vrlo striktna u svome metodološkom pristupu analizi

konverzacijske interakcije, tzv. se feministička konverzacijska analiza često naziva

oksimoronskom konstrukcijom. Psathas (1995) i Sacks (1984) upozoravaju na postupak

„nemotiviranoga gledanja“ koje isključuje unaprijed zadane pretpostavke, nalik feminističkim

pogledima o socijalnoj asimetriji u odnosima muškaraca i žena. Feministički se pristup

temelji na aksiomskom polazištu koje podrazumijeva „društvenu prtljagu“ koja se ne može

isključiti iz analize. Kitzinger (2000) u vezi s tim upozorava da je KA usmjerena na to kako

ljudi sami interpretiraju određene društvene i konverzacijske fenomene te prepoznaje da se i u

feminističkoj KA prednost daje istraživaču kao subjektu, a ne kao objektu nad kojim djeluje

neki fenomen. Kitzinger smatra da bi klasični pristup KA u značajnoj mjeri bio oslabljen

ukoliko bi se primjenjivao dosljedno kako većina analitičara smatra da bi trebalo biti jer

feministička KA upravo traži takve slučajeve kada se primjeri rodne neravnopravnosti

rutinski uklapaju u svakodnevnu konverzaciju, neovisno o tome izriču li sudionici

konverzacije svijest o tome (Sunderland 2006: 186–9).

Black i Coward (1981: 78) u svom osvrtu na feminističku analizu konverzacije

upozoravaju na potrebu fokusiranja na diskurs (ovdje je dakako riječ o kritičkoj diskursnoj

analizi), pri čemu ističu da u jeziku kao sustavu fonoloških, sintaktičkih i logičkih struktura

nema ničega što je inherentno seksistički, nego da lingvistički sustavi služe kao

interpretacijska baza koja utječe na kategorizaciju i održavanje položaja muškaraca i žena

(Sunderland 2006: 39).

Weatherall (2002) upozorava da se u istraživanjima o komunikacijskim radnjama

muškaraca i žena često čini pogreška nedovoljnog ili nepotpunog bavljenja kontekstom u

kojem se komunikacija odvija (Weatherall 2002: 63) a ista autorica izdvaja nekoliko

dominantnih pristupa toj problematici – inovacije u vokabularu (Jespersen 1922), izgovoru

(Coates 1986), gramatici (Key 1975) i komunikacijskim stilovima (Maltz i Borker 1982).

Svjesnost o vezi između jezika i socijalnog statusa žena može se naći u publikacijama o

pokretu žena (Rakow i Kramarae 1990), feminističkoj kampanji protiv vlastitih imena

Page 106: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

105

(Stannard 1977) i u feminističkoj filozofiji (De Beauvoir 1952), pri čemu se ističe snažna

povezanost jezika i roda (Weatherall 2002: 2).

U lingvističkim se istraživanjima u vezi s rodom obično primjenjuje „model

performativnosti“ Judith Butler (1993) te „model rodnih domena“ (Alice Freed 1996 i Bonnie

McElhinny 1998); ovi modeli rod promatraju kao čin, izvedbu, odnosno kao komunikaciju

povezanu sa specifičnim okruženjem i kontekstom s kojim se rod povezuje (Crawford 1995).

Istraživači kao Mills (2007) upozoravaju na mogućnosti objedinjavanja tih pristupa, pri čemu

se prednost daje rodu u okviru „radnih zajednica“, umjesto utopijske verzije roda kojoj se

najčešće teži u nekim feminističkim pristupima (Mills 2007: 4–5).

Wooffitt (2005) ističe da se od devedesetih godina uočava promjena u aspektima s

kojih se analizira veza roda i jezika o kojoj Stokoe (2000) i Stokoe i Simthson (2001, 2002)

zaključuju da se temelje na esencijalističkom i zdravorazumskom načelu po kojem je rod,

odnosno kategorijalnost „muško“ i „žensko“ fiksirano svojstvo individue, pri čemu se ti

pretpostavljeni statični entiteti analiziraju u sociolingvističkom okruženju s kojim su drukčije

povezani. Taj je esencijalistički pristup pretrpio negativne kritike zbog forsiranja binarnih

stereotipnih dihotomija. Njemu se suprotstavlja konstruktivistički pristup prema kojem se rod

i rodne relacije promatraju u skladu s njihovom izgrađenošću u jeziku i komunikaciji općenito

(Wooffitt 2005: 201).

Speer i Stokoe (2011) uočavaju da se rodne različitosti mogu sagledati s dvaju

aspekata. Interni pristup jest onaj koji podrazumijeva način kako su i muškarci i žene

predstavljeni u samom jeziku, pri čemu je fokus analize na prepoznavanju i objašnjavanju

funkcije samih jezičnih sredstava kojima se izriče asimetričan odnos rodova, vrlo često sa

ženskim rodom u podređenoj ulozi. U središtu pozornosti najvećim dijelom su seksizmi, riječi

i izrazi kojima se izriče dominacija u odnosu na podređeni rod. Eksterni pristup analizira

način kako muškarci i žene rabe jezik, s fokusom na odlike i funkcije govornih stilova. Ta

istraživanja polaze od sedamdesetih godina i radova Robin Lakoff radi uočavanja govore li

muškarci i žene te stupaju li u međusobnu interakciju drukčije; je li ženski govor uistinu

podređen i slab, što je pretpostavljeni odraz podčinjenog položaja žene u društvu; kako se

druge kulturne kategorije (godine, društvena klasa, religija i sl.) odražavaju na uporabu jezika;

odražava li jezik i održava patrijarhalnu, seksističku stvarnost (uloga ironije u komunikaciji) i

sl. Literatura o istraživanju rodnih jezičnih različitosti teško se može podvesti pod zajedničke

imenitelje, s obzirom na to se da toj tematici pristupa s različitih aspekata te da je tematika

vrlo zanimljiva i izvan akademskih krugova, osobito u popularnoj kulturi. Obično se

Page 107: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

106

lingvistička analiza pretpostavljenih govornih razlika smatra još jednim pristupom koji je

relativno ravnopravan sa sličnim istraživanjima s aspekta neurologije (npr. Burman et al.

2008, Harrington i Farias 2008 te dr.) i s esencijalističkih aspekata koji ističu da su ljudske

radnje uvjetovane neovisnom varijablom spol/rod (Uchida 1992). Cameron (1997) zato

govori o „korelacijskoj zabludi“ koja često jest rezultat takvih multidisciplinarnih pristupa,

odnosno o činjenici da se određena lingvistička obilježja vrlo jednostavno pripisuju jednom

spolu/rodu ili suprotnom. O relevantnosti istraživanja te problematike govori Jefferson (2004)

ističući da je u tim pristupima vrlo često prisutan selektivni pristup koji je razlog da se rodne

specifičnosti vide tamo i gdje ih nema, odnosno da se rezultati do kojih se došlo, vrlo brzo

pokazuju slabima kada se testiraju u nekom drugom okružju ili uz manji pomak varijabli

istraživanja (Speer i Stokoe 2011: 2–4).

Analiza konverzacije obilježena je još jednom osobitošću, tenzijom između onoga što

se govori i onoga što se zaista govori, tj. implicira. Taj se aktivni proces u sličnim

istraživanjima osobito uzima u obzir s dijakronijskoga aspekta, tj. uspoređuju se

konverzacijski modeli u različitim vremenima (Mills 2007: 11).

Noviji pristupi toj tematici jasan su odmak od čestih feminističkih pojednostavnjenja o

ulozi roda u jeziku i nazivaju se „performativnim“ ili „konstruktivističkim“. Odlike ovog

pristupa slikovito su predstavljene mišljenjem koje iznosi Crawford (1995) ističući da

analitičari moraju postavljati prava pitanja o vezi roda i jezika, npr. „kako ljudi dolaze do

zaključaka o tome da spolne razlike dovode do različitih govornih stilova“, „kako se ta

uvjerenja ostvaruju u vlastitoj prezentaciji“ i dr. Takvi su pristupi u suprotnosti s

„paradigmom različitosti“ jer je fokus na tome kako se spolni/rodni identitet odražava iz

upotrebe jezika, prije negoli je to određeno unaprijed zadanom razlikom u različitoj jezičnoj

uporabi (Speer i Stokoe 2011: 4–5).

U analizi se konverzacije također nameće pitanje modela govornika. Iznošenje

zaključaka o nekim konverzacijskim fenomenima ne može se smatrati potpunim ukoliko se ne

sagleda odnos stvarne individue i tzv. idealnoga govornika. Analitičari kakvi su npr. Scollon i

Scollon (1995) u vezi se s tim osobito bave tzv. tradicionalnim socijalnim ulogama u

zapadnome društvu. Ta se pitanja odnose na kategorijalnu pripadnost i vlastiti identitet,

odnosno autonomnost (Mills 2007: 17).

Pomak u tim istraživanjima počeo je devedesetih godina prošlog stoljeća, upravo u

isticanju jezika kao „konstrukcije“ i „izvedbe“ prije negoli unaprijed zadanih smjernica

lingvističkih i drugih semiotičkih praksi. Zaokret u paradigmi uvjetovan je i aktualnim

Page 108: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

107

postmodernističkim, poststrukturalističkim i drugim teorijama (Foucault 1972, Butler 1990,

Bauman 2004) koje u pristupu strukturalističkim dihotomijama, osobito kada je riječ o odnosu

muškarac – žena, o spolu i rodu razmišljaju kao o nečemu što je prije ono što neko radi,

negoli ono što neko jest. To mišljenje prednost daje radnjama u odnosu na izgrađen sistem

vjerovanja koji je statičan i nepromjenjiv. Odatle mnoštvo različitih pristupa i analiza

temeljnih koncepata „muškosti“, „ženstvenosti“, „dinamičnosti“, „podređenosti“ i sl.

Konstruktivistički pristup, kako to uočava Cameron (1998), najbolje se može analizirati na

diskursnoj razini. To je također zaokret u odnosu na ranije pristupe koji su se bazirali na

izdvajanju određenih seksističkih izraza, leksičkih specifičnosti, dekontekstualiziranih

rečenica i sl. što, u suštini, nije pojašnjavalo o kakvim je razlikama riječ, kada se javljaju i

kako. Speer i Stokoe (2011) izdvajaju ključna istraživačka pitanja koja analitičari rabe u tom

pristupu – kako se rabe rodni identiteti u konverzaciji? kako muškarci ostvaruju muževnost a

žene ženstvenost? kakva je veza između roda, diskursa i seksualnosti? kako se ostvaruju

muške i ženske uloge u diskursu? kako diskurs ograničava subjektne položaje muškarca i

žene te mogu li se mijenjati i kako se ti položaji mijenjaju? kakve su to rodne radne zajednice,

govorne zajednice i kako se ostvaruje njihova interakcija i pozicioniranost u društvu? i dr.

Poseban je problem kako se u konstruktivističkim pristupima mogu izbjeći problemi

interpretacije empirijskih rezultata. Tako s aspekta fukoovskog viđenja diksursa govornici i

njihov govor određeni su oblikovanim, ograničenim i pozicioniranim ideološkim silama moći

„iznad“ ili „iza govora“. Taj pristup „odozgo na dolje“ ima tendenciju da pokazuje apstraktne

društvene diskurse, ideologije i norme prikladnog muškog i ženskog ponašanja, istražujući ih

radi oblikovanja onoga što „orođeni“ govornici kazuju na diskurzivnoj, mikrorazini „lokalne“

interakcije. Drugi problem s konstruktivističkim pristupom također se vezuje uz empirijski

prijevod rezultata; naime, teorije o „konstrukciji rodnog identiteta“ vrlo često zvuče

esencijalistički, pogotovu one u kojima se prikuplja kolekcija govora muškaraca i žena u

intervjuima ili prirodnom okruženju radi uočavanja kako to muškarci izriču „muškost“ a žene

„ženstvenost“. Međutim, ukoliko podatci ne „izgledaju“ kao ono što se očekivalo –

prepoznatljiva muškost ili ženstvenost, „otkriće“ je da rodni identitet nije ono što se mislilo da

jest, odnosno da je promjenjiv, nedosljedan, fragmentaran i sl. Takva rodna izvedba

objašnjava se cikličnim tendencijama, modom, a ono što se istraživanjem dobilo još se naziva

i „realističkim ostatkom“ (naziv dolazi od Velody i Williams 1998). Međutim, ovakav

konstruktivistički pristup zapravo je povratak u okvir seksualnih/rodnih različitosti koje je

trebalo zamijeniti. To uočava i Sidnell (2003) koji ističe da su mnogi antiesencijalisti skloni

Page 109: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

108

korištenju tih istih esencijalističkih teorija. Teorijsko određenje „izvedbe“ koje se nudi kao

antiesencijalistički „protuotrov“ problematično je sve dotle dok pretpostavlja neki „stvarni“

skup izvođača koji su zauzeli određene uloge (Speer i Stokoe 2011: 5–7).

Treći je problem u tome kako se „društveni konstruktivizam“ pogrešno razumijeva u

nekim jezičnim i rodnim istraživanjima. Iako se konstruktivizam općenito doživljava kao

pomak u dominantnoj paradigmi različitosti, ponegdje se označuje „opasnim“ jer ignorira

postojanje roda kao stvarne društvene kategorije. To znači da se prednost daje prije

konstruktivističkom negoli biološkom razumijevanju roda. Edwards (1997) tako zaključuje da

je ideja o tome da „konstruktivizam“ znači da je rodni identitet „samo“ konstrukcija prije

negoli biološka stvarnost zapravo ponavljanje esencijalizma u drugom obliku. Međutim,

predmet za mnoge konstrukcioniste nije je li rod „stvaran“ ili „istinit“, odnosno cilj analize je

da se analiziraju radnje tih kategorija. U svakodnevnome životu ljudi rod doživljavaju kao

stvarnu pojavu koju mogu razumjeti u odnosu na sebe i druge te obično nisu prema rodu

usmjereni tako da vide razliku između stvarnih i konstruiranih statusa, no kada propituju

svoju ili nečiju pripadnost rodnoj kategoriji to je zapravo predmet istraživanja. Ovdje je

konstruktivizam blizak etnometodologiji koja naglašava koncept „radnog roda“, što znači da

se istražuje način kako ljudi izgrađuju sebe kao prepoznatljive, rodne pripadnike uzete

„zdravo za gotovo“ odnosno kako prepoznaju druge kao članove kategorije. (Speer i Stokoe

2011: 8–9).

Mills (2007: 43) upozorava da kvantitativna analiza trpi značajne kritike unutar

lingvistike zbog pogrešnih pretpostavki da se jezično ponašanje ljudi u pokusnim skupinama

može uopćiti na njihovo ponašanje izvan tih skupina te na populaciju u cijelosti. Suprotan

kvantitativnom jest funkcionalni pristup koji počiva na prepoznavanju funkcije nekog

jezičnog sredstva (Holmes, 1995). Kritika metodologije istraživanja veze roda i jezične

uporabe vrlo je često usmjerena na uopćavanje statističkih podataka i na tvrdnje da se

određeni komunikacijski fenomeni mogu prenijeti na tvrdnje o cijeloj skupini, odnosno

govornoj zajednici (Bing i Bergvall 1996) (Mills 2007: 171).

Mizokami (2013: 149) ističe da je postojanje ekskluzivnih rodnih razlika relativne

prirode, a rezultati se mogu smatrati relevantnim u okviru istraživanja konverzacijskih razlika

u specijaliziranom okruženju (npr. radnom mjestu, intervjuu za posao i sl.). Sociolingvističke

metode temelje se na uspoređivanju normi i na kvantifikaciji rezultata. Mizokami smatra

otvorenim pitanjem uzimanje „zdravo za gotovo“ spolne/rodne pripadnosti ispitanika. U

Page 110: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

109

nekim se istraživanjima u vezi s tim upozorava na rod kao „omnirelevantnu kategoriju“,

odnosno rod/spol uzima se kao relevantna sociolingvistička varijabla.

U vezi s rodom ili bilo kojim sličnim pitanjem identiteta ili kategorije, konverzacijski

analitičari imaju obrnut pristup, osobito kada je riječ o razlici spram brzopletih objašnjenja o

specifičnoj vrsti jezične uporabe ili o neprecizno interpretiranim podatcima. To se osobito

vidi po LeBaronovom (1998) stavu koji ističe da se ne može samo reći da muškarac i žena

govore i izvesti neke zaključke o rodno upravljanoj komunikaciji, nego je prije riječ o tome da

je rod istraživačko pitanje onda kada sudionici sami iznesu mišljenje o tome i kada možemo

pokazati na različita mišljenja (Speer i Stokoe 2011: 9–10).

Dakle, za KA svaka analiza socijalnih kategorija utemeljena je na tome što sudionici

komunikacije govore i rade, prije negoli na onomu što analitičari smatraju relevantnim u

funkciji hipoteze, istraživačkog pitanja, politike ili teorije. To znači da analitičar mora jasno

pokazati da su određeni identiteti povezani sa specifičnim radnjama. Odatle su dva najvažnija

pitanja – relevantnost i proceduralna posljedičnost. Pitanje relevantnosti odnosi se na

nebrojene mogućnosti kategoriziranja svake osobe, što dovodi do problema kako odabrati

pravu kategoriju, odnosno koji je identitet najmjerodavniji. Schegloff (1991) ističe da je

odgovor vezan samo za onaj trenutak kada osoba nastoji proizvesti uračunljivu radnju koja se

u vezi s tim i interpretira. Drugo pitanje jest kako, nakon što uspostavimo relevantnu

kategoriju, možemo vidjeti da ona ima proceduralnu posljedičnost, odnosno kakve posljedice

ima na sudionike konverzacije, u smislu putanje, sadržaja i drugih organiziranih procedura. U

vezi s tim, Schegloff (1997) je pokazao koji su najčešći nedostaci diskursnih apriornih

polazišta utvrdivši da je pogrešna interpretacija pretpostavljene muške dominacije u

razgovoru na osnovi izdvojenih primjera kada muškarac prekida ženu dok ona govori nastala

zato što se, pokazuje Schegloff, to prekidanje odvija na mjestima koja je moguće objasniti

izmjenama govornih priloga. Ta su mjesta određena sustavom izmjene govornika na lokalnoj

razini, odnosno lokalno konstruiranog diskursnog statusa, prije negoli je riječ o položaju u

društvenoj hijerarhiji. Schegloff zato prednost daje sintagmi „identiteti relevantni za radnju“

jer je konverzacijska radnja ono što ima prednost, prije negoli moć ili rodno obilježje. To ne

znači da KA potpuno isključuje mišljenje diskursne analize, osobito kritičke diskursne analize

jer također nije isključivo da se konverzacijski prekid može razumjeti i kao odraz dominacije

jednoga govornika u odnosu na drugog, no osobito je pitanje kojem se od mnogih

potencijalnih identiteta određena konverzacijska radnja može pripisati. Govornici, dakle, nisu

samo žene ili muškarci, već i članovi mnogih drugih kategorija, što znači da je vrlo upitno

Page 111: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

110

reći da je određena konverzacijska radnja posljedica pripadnosti samo jednoj kategoriji, u tom

slučaju rodu. To znači da konverzacijski analitičar može doći do relevantnih rezultata samo na

razini određenog komunikacijskog događaja i u osobito kontekstu, u procesu „trenutak za

trenutak“. Samo onda kada se sudionici konverzacije vode rodom, odnosno kada eksplicitno

iznesu takvo pitanje, onda pitanje roda postaje „proceduralno posljedično“, odnosno nešto što

ima izravan utjecaj na konverzacijsku interakciju, što znači da se ne može govori o

svojevrsnoj „omnirelevantnosti“ roda. Diskursni su pristupi u odnosu na KA deduktivni i

komunikacijsku interakciju promatraju kroz unaprijed zadane leće, tj. polazišta koja

pretpostavljaju postojanje određenog fenomena koji je tipičan za neku, u tom slučaju, rodnu

kategoriju. KA gleda kako je neka društvena kategorija, npr. rod, relevantna za vršenje

konverzacijske radnje. Taj pristup također izdvaja neka ključna istraživačka pitanja: „rodne

atribucije“, odnosno svojstva kojima se u govoru izriče da je netko muško ili žensko; kako se

rod ostvaruje u situacijski postavljenoj komunikaciji, odnosno kako se govornici koji

pripadaju rodnoj kategoriji postavljaju u odnosu na prikladno mišljenje i radnje; što se smatra

rodom ili usmjerenošću prema rodu u interakciji; koje radnje rabi govornik/-ca da bi se

pozvao/-la na rodnu kategoriju te preformulirala ili popravila pripadnost rodnoj kategoriji;

kako govornici oslovljavaju sebe i druge u interakciji te kako različito oslovljavanje može

dovesti do drukčije društvene radnje – mogu li rodno neutralne riječi biti umjerene prema

rodno označenim govornicima; kako prepoznati makropitanja moći, uznemiravanja,

omalovažavanja i sl. te kako dokazati da su takva pitanja konverzacijski relevantna; kako se

govor organizira da bi se ostvarila suradnja ili konflikt, moć ili izdvajanje, na način koji je

rodno relevantan i sl. (Speer i Stokoe 2011: 10–15).

Iz korpusa izdvajamo dva primjera orijentiranosti prema rodnoj kategoriji, u skladu s

njezinom relevantnošću, odnosno u vezi s eksplicitnim uključivanjem kategorije u

konverzaciju:

TCU 4: Vm_01: mi ćemo da pričamo o tome ša si postigla. ali nisam te zvao u emisiju da samo o tome pričamo. nego da prvo popričamo baš o tome. mlada si. uhh- žena. um- uspješna. i da objasniš ljudima kako se ostvaruju snovi. kako se ostvaruju planovi.

(Korpus, intervju Vm_01: Žg_04, dodatak korpusu)

Navedni je primjer zanimljiv jer se voditelj obraća sugovornici oslovljavajući je

ženom, pri čemu je uočljivo oklijevanje prije oslovljavanja. Takve primjeri pokazuju nam

složenost jednoobraznog kategoriziranja jer riječ žena razumjeti možemo u skladu s

dihotomijom žena – djevojka, koja naglašava bračni status u odnosu na njegovo odsustvo.

Ovdje bi, s aspekta KA, bilo upitno što „voditelj misli“, no činjenica jest da se mogućnost

Page 112: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

111

oslovljavanja u skladu s rodnom pripadnošću ovdje smatra potpuno relevantnom (dihotomija

žena – muškarac), dok je otvoreno pitanje ima li ovdje oznaka „žena“ značenje „udana“,

odnosno je li blisko riječi „supruga“.

TCU 43: Vž_03: i zadnje pitanje. Vaša izjava da- citiram- da žena- bez obzira ima li ili nema partnera- mora imati jednako pravo. koristiti postupke medicinski potpomognute oplodnje. u dijelu javnosti je shvaćena kao zazivanje prava- na mala vrata- da i lezbijski parovi mogu imati dijete.

(1.517) TCU 42: Žg_03:pa mislim- što se mene tiče- to je jedno pravo koje postoji u

mnogim državama svijeta. načelni stav ide prema tome- da- i- samohrani roditelji- ili samohrana majka i dijete su također obitelj. potpuno jednako kao i mama tata i dijete. i ako je tome tako- onda žena- bez obzira na to da li je udata- ili nije udata- mora imati pravo- uhh- na taj jedan medicinski postupak liječenja neplodnosti.

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

Primjer gošćine TCU 42 ovdje potvrđuje složenost prethodno istaknute kategorizacije

u skladu s bračnim statusom, no jasniji je upravo zato što se naglašava da je žena i udata i

neudata osoba, odnosno ističe se dihotomija žena kao suprotnost muškarcu.

KA pokazuje (McElhinny 2003) kako je moguće da „iako žena govori, to ne znači da

ona uvijek govori baš kao žena“. To znači da se ta razina analize istražuje tek nakon što se

obavi tehnička analiza podataka, odnosno kada se dođe do zaključaka kako se govornici

usklađuju u odnosu na prethodno kazano – je li to uvredljivo, prihvatljivo, izravno i sl. Odnos

tih dviju razina – analize podataka i utjecaja pripadajuće kategorije na takvu izvedbu vrlo je

osjetljive prirode, tj. trebalo bi izbjeći greške preranih iznošenja zaključaka o kategorijalnim

svojstvima (rodu, funkciji, diskursnoj ulozi i sl.). Oštru granicu između podataka i ideologije

prilično zamagljuje mišljenje ogranka KA koji se naziva feminističkom KA (Toerien i

Kitzinger, 2007) koja upozorava na potrebu podjednakog razumijevanja i mehanike socijalnih

radnji i njihovih sociopolitičkih posljedica. No, ne može se potpuno tvrditi i da nefeministička

KA ne radi to isto jer pogrešno bi bilo reći da KA nema interesa u političkim pitanjima i

društvenim promjenama, no razlika je u polazišnim točkama – tj. klasična KA induktivna je i

empirijski usmjerena, zaključke izvodi tek nakon analize podataka, nastojeći da izbjegne

unaprijed zadane tvrdnje. Konverzacijski analitičari rigorozno naglašavaju da se u analizi ne

smije ići preko govornikovih izrečenih orijentacija, tj. analiza mora biti vođena podatcima.

Feministička KA bila bi, dakle, jedan način primjene KA, koji više naglašava makrosocijalnu

i političku relevantnost dobivenih podataka (Speer i Stokoe 2011: 15–6).

Kako to vidi Lakoff (1975), jezik se često promatra kao odraz patrijarhalne nadmoći,

muške dominacije i osigurava tlačenje žena kao društveno podređene skupine. Slično njoj,

Page 113: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

112

Spender (1980) upozorava na engleski jezik koji odražava stalnu rodnu nejednakost, a

Kramarae (1981) o istom jeziku govori s obzirom na njegov potencijal da ušutka žene. U

odnosu na tri navedena gledišta, drugim se pristupima nastoji istražiti razlika u konkretnim

govornim obrascima, za što je dobar primjer Fishman (1983) i istraživanje o prirodnim

konverzacijama višerodnih heteroseksualnih skupina; u istraživanju rodnih asimetričnosti u

jezičnoj uporabi u tom se istraživanju zaključuje da žene postavljaju više pitanja od

muškaraca te da češće rabe „pozorne početke“ – fraze kao „Ovo je zanimljivo“ čime se pravi

uvod u nastavak konverzacije i čime se osigurava veća mogućnost odgovora. U tome Fishman

vidi težnju žena da primjenom tih postupaka podupiru konverzaciju, s obzirom na to da se

žene ne tretiraju kao ravnopravni konverzacijski partneri. Slično tome, West i Zimmerman

(1983) istražuju konverzacijske prekide kao potvrdu konverzacijske dominacije i zaključuju

da su muškarci ti koji češće prekidaju sugovornika/-cu, ali u obzir treba uzeti da ima

istraživanja koja daju manje jasnu sliku, npr. James i Clarke (1993). Veza između roda i

jezika predmetom je istraživanja sličnim Holmes (1995) koja se fokusiraju na razlike u

govornim stilovima, ali se one ne promatraju u hijerarhijskom sustavu. U tom se pristupu

prednost daje analizi komplimenata, isprika i sl. konverzacijskim praksama s obzirom na to

kako muškarci i žene provode te diskursne prakse. Tannen (1991) tim konverzacijskim

fenomenima pristupa u vezi s nerazumijevanjem, odnosno potencijalnim nesporazumima u

konverzaciji između muškaraca i žena (Wooffitt 2005: 202).

Clare Jackson pokazuje da uporaba osobne zamjenice „ja“, sredstva koje Schegloff

naziva „pojednostavnjivačem“ zato što se njegova uporaba smatra prirodnom i neutralnom,

nije uvijek rodno neutralna, niti to moraju biti čak i one riječi koje nose rodnu oznaku, npr.

zanimanja muškarca i zanimanja žene. Ona u svome radu pokazuje da se uporaba osobne

zamjenice „ja“ može razumjeti potpuno rodno neutralno, kada znači „ja, govornik“, dok je

veza s kategorijom slikovita kada se primijeni oblik „ja sam x“ (Speer i Stokoe 2011: 30–47).

Land i Kitzinger (2011) naglašavaju da se vrlo često govori o „muškom“ ili

„ženskom“ govoru, govoru lezbijki, homoseksualaca, transrodnih osoba i sl. Odgovor na

pitanje kojoj kategoriji dati prednost u odnosu na drugu, Land i Kitzinger (2011) promatraju u

sklopu institucionaliziranog okruženja, npr. intervjua, s obzirom na komunikacijske radnje

kojima se pripadnik određene skupine predstavlja drugima, imenuje ili rabi označitelje

zajedničke pripadnosti specifične za medijski diskurs (npr. „mi“ je rodno neutralno, no u

primjeru „mi, lezbijke“ to nije; slično se može uočiti u postavljanju novinarskog pitanja „Što

Vi o tome mislite kao žena i kao majka?“). Relevantna kategorizacija, odnosno izdvajanje

Page 114: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

113

jedne od mnogih kategorija kojoj svaka individua pripada, odvija se primjenom kategorijalnih

naziva te opisivanjem, sve radi ostvarenja specifičnih lokalnih interakcijskih ciljeva, pri čemu

se govornici lociraju kao rodno označeni ili članovi posebne kategorije (Speer i Stokoe 2011:

48–63).

Izdvojeni primjeri iz korpusa ilustriraju označivanje tražene kategorije koja je

relevantna za odgovor na postavljeno pitanje. Oba su primjera pitanja upućenih istoj osobi:

TCU 19: Vm_02: kako- uhh- presuda anti gotovini- koja će biti za nekih

petnaestak dana. može utjecati na pristup hrvatske u europsku uniju.

odnosno da ove pristupne pregovore. što Vi mislite kao političarka.

TCU 32: Vm_0: sad da Vas pitam nešto osobno. uhh- kada ste ušli u politiku. negdje devedeset i-

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_03, dodatak jezgri)

Ovi primjeri pokazuju jasnu razliku između vlastitog stava i stava s položaja javnoga

službenika, odnosno političara. U tom se smislu vrše i analize uporabe osobnih zamjenica, pri

čemu se uočava da „ja“ može sinegdohalno označivati ministarstvo ili državu, tj. zvanično

mišljenje institucije koju govornica predstavlja.

West i Zimmerman (1987), podjednako kao i Keslle i McKenna (1978), u svojim

radovima ističu rod kao sveprisutnu (eng. omnipresent) aktivnosti koja je otjelovljena u

svakodnevnoj interakciji i uobičajenim rutinama, pri čemu naglašavaju svojevrstan status

članova društva kao „društvenih talaca“ u samom procesu izvedbe roda (West i Zimmerman

1987: 126 u Weatherall 2002: 103).

Sacks je naglasio da kategorije kojima pripadaju sudionici konverzacijske interakcije

nisu neutralne oznake kojima opisujemo sebe i druge u odnosu na nas i naziva ih inferencijski

bogatim. Svi imamo skriveno, prešutno znanje o kategorijama i njihovim članovima i onda

kada stupimo u interakciju s članom zajednice, kategorijalna pripadnost sudionika

konverzacije postaje inferencijsko sredstvo kojim interpretiramo radnje određene osobe

(Sacks 1979, 1984) (Wooffitt 2005: 99–101).

Noa Logan Klein (2011) uočava da se, iako je primarni interes KA da izdvoji strukturu

i organizaciju kontekstno-neovisne interakcije, novija istraživanja u KA bave kontekstno

specifičnim vidovima konverzacije pri čemu konverzacijski analitičar u svom istraživanju u

obzir mora uzeti položaj roda kao omnirelevantne kategorije, odnosno kategorije koja se

prelama u svim drugim kategorijama. U tim se istraživanjima posebna pozornost posvećuje

oslovljavanju, koje se prepoznaje u dvama vidovima – jednostavnom (koje nije ništa više

osim oslovljavanja) i složenom, koje uključuje dodatni funkcionalni, odnosno kategorijalni

Page 115: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

114

sloj). Jednostavno oslovljavanje/referiranje redovito se odnosi i na osobe o kojima se govori a

koje nisu prisutne u konverzaciji, a taj vid referiranja ujedno ostavlja informacijski „kalup“

praznim, ostavljajući prostor za dopunu, koju Klein (2011) razumijeva kroz dvije vrste

relevantnosti –radnje i sustava. Samo nekoga označiti članom određene kategorije/skupine

nije tlo koje omogućuje da se prema toj osobi tako referira. Klein (2011) pod relevantnošću

radnje vidi ispravan odabir tražene kategorije koja je jasno povezana s određenim vidom

konverzacijske interakcije ili vrstom govornog izričaja. Tako daje primjer uvrede koja je

uvredljiva neovisno tko ju izgovorio, no puna važnost nekog izričaja vidi se po govornikovu

označivanju, npr. vršitelja radnje. Rodna kategorizacija obično se pojavljuje u jednostavnim,

izvankategorijalnim referencijama, odnosno u oblicima kada to što se rabe rodni nazivi –

žena, majka, otac i sl. ili rasna klasifikacija – nije izravno relevantno za ono o čemu se govori,

no jeste, kako to Klein (2011) naziva – „sustavno relevantno“. Rodna kategorizacija jest to što

„oblikuje minimalni, temeljni oblik referencije, čime se rod postavlja kao centralni

mehanizam klasifikacije govornika“. U engleskome jeziku, slično kao u našem, teško je

govoriti o osobi koja nije prisutna u konverzaciji bez referiranja na rod. U tu se svrhu ponekad

rabe bezlične konstrukcije ili oblici množine (npr. sinegdohalno za zanimanja), a često i

muški rod u funkciji omnirodne kategorije. Idući primjer naglašava rodno označenu

pripadnost kategoriji:

A: Bila sam kod ljekara.

B: Što ti je rekao?

A: Rekla.

Stokoe (2011) navodi analize Stringera i Hoppera (1998) o konverzacijskom popravku

gdje se takav vid uporabe zamjenica muškog roda naziva „generičkim“; riječ je o

popunjavanju kategorije koja nije precizirana tako što se prednost daje muškom rodu (Speer i

Stokoe 2011: 64–82).

3.7. Rod i konverzacijska interakcija

Iako nastojimo misliti da je provedba razgovora automatska, konverzacija je zapravo

visoko strukturirana aktivnost. Konverzacijska je praksa intenzivno proučavana u studijama o

jeziku i rodu, zajedno s mnogim učincima „hodnika zrcalā“. Pravila o konverzaciji određuju

govorne nizove i time se uređuje koliko ljudi može istodobno govoriti te koja vrsta govora se

može odvijati istodobno. Konverzacijske konvencije također omogućuju izricanje namjere da

se želi govoriti, odnosno dobiti riječ – no te konvencije nisu jednostavno izrečena pravila

Page 116: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

115

prikladnosti jer ona omogućuju materijal za razvijanje i izvedbu konverzacijskih strategija.

Norma izmjene govornika ističe minimum tišine između izmjena govornika čime se ne

tolerira naglašeni simultani govor niti se toleriraju duge stanke. Konverzacijske konvencije

omogućuju sudionicima konverzacije da ostvare krajnje uspješnu interakciju bez smetnji,

odnosno da se mogu izboriti s teškoćama ukoliko se pojave tijekom razgovora, osobito na

TRP točkama, mjestima u konverzaciji gdje je dopuštena i gdje je relevantna izmjena

govornika. Istraživanja na temelju videosnimaka pokazala su da govornici rabe složen i skoro

neopažen skup znakova kojima jedni drugima pokazuju da se žele uključiti u razgovor kako

se nazire dovršetak trenutačnoga govornog priloga. Tijekom konverzacijske interakcije od

sudionika razgovora očekuje se da daju svojevrsnu potporu govorniku i tako pokažu da su

aktivno uključeni u ono o čemu se govori, ne samo pristojnim potvrdnim klimanjem glave,

nego često i vokalizmima koji često nisu riječi u njihovu prototipnu smislu (uh-huh, aha, mm-

hmm i sl.) a ta vrsta „ojačanja“ komunikacije naziva se pozadinskim kanalom. Neka američka

istraživanja (Bilious i Krauss 1988, Roger i Nesshoevwr 1987, Edelsky i Adams 1990)

pokazala su da su žene više sklone uporabi takvih komunikacijskih sredstava, no zašto je to

tako ostaje nejasno (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 109–11).

Maltz i Borket (1982) na primjeru minimalnih odgovora daju prikaz otežane

konverzacije s obzirom na kategoriju roda, pri čemu ističu da su klimanja glavom i tipično

„da“, „mhm“ i sl. uobičajeni primjeri minimalnih odgovora, koji, čini se, imaju različito

značenje i funkciju za muškarce i za žene. Žene ta komunikacijska sredstva rabe kako bi

govorniku pokazale da aktivno slušaju i da žele da govornik nastavi govoriti, dok muškarci

minimalne odgovore razumijevaju kao znak slaganja s onim što se govori. Nesporazumi

nastaju u slučajevima kada muškarci misle da izostanak minimalnih odgovora znači

neslaganje, dok žene njihov izostanak razumijevaju kao nezainteresiranost za ono o čemu se

govori. Te razlike se objašnjavaju utjecajem rodnih supkultura, pri čemu se ističe njegovanje

bliskosti i jednakosti unutar ženskih skupina te natjecateljstva i hijerarhije unutar muških

skupina (Weatherall 2002: 70–1).

Govorni se prekid određuje kao „sredstvo za izricanje moći i kontrole u konverzaciji“ i

„narušavanje govornikovoga govornog priloga“ (West i Zimmerman 1983 u Tannen 1994 u

White 2003: 12). U odnosu na govorno preklapanje koje se često javlja u slučajevima kada se

slažemo s onim što govornik govori, govorni prekid je svjesno usmjeren na narušavanje prava

na ostvarenje govornog priloga. West i Zimmerman su uočili da u raznorodnim

Page 117: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

116

konverzacijskim parovima prekidi znatno češće dolaze od muškaraca – jedna studija pokazuje

da je riječ o čak 96% koji se pripisuju muškarcima a druga 75% (Tannen 1994: 56).

Uobičajeno je shvaćanje da su muškarci oni koji češće prekidaju sugovornike u

njihovu govoru negoli što to čine žene. Međutim, da bi se donosili validni zaključci u vezi s

tom pojavom, najprije bi trebalo dati jasnu definiciju govornog prekida. Don Zimmerman i

Candace West (1975) upozorili su na razliku između govornog prekida i govornog

preklapanja. Preklapanje se događa u situaciji kada drugi govornik počne govoriti prije negoli

prvi dovrši svoju TCU, na položaju koji pogrešno zamijeni za TRP, npr. tijekom započinjanja

završne riječi (od više njih u cijeloj TCU). Preklapanje podrazumijeva stvaranje novoga

govornog priloga. Govorni prekid, za razliku od preklapanja, narušava konvencije izmjene

govornika, tj. odvija se na mjestima daljih od TRP točke započete TCU. Tannen (1994)

upozorava na potrebu da se nadogradi takvo mehaničko određivanje govornog prekida i

govornog preklapanja, pri čemu predlaže da govorno preklapanje treba promatrati kao

konverzacijsku strategiju izricanja potpore, dok je govorni prekid narušavanje prava

govornika da zadrži govornički položaj. Njezino istraživanje o etničkim stilovima

konverzacije (Tannen 1981, 1984) izrodilo je naziv „visoka uključenost“ čime se opisuje stil u

kojem je simultani govor norma jer je među ljudima koji prakticiraju takav stil, osobi kojoj je

dopušteno da neprekidno govori, može prije izgledati da je ignorirana negoli podržana.

Govorne prekide i govorna preklapanja možemo promatrati i kao strategije kojima se izriče

potpora sugovornicima, a istraživanja ženskog stila razgovora (Coates 1996) pokazala su da

žene značajnije rabe tu strategiju u neformalnoj konverzaciji sa ženama. Nije bilo dovoljno

istraživanja kojima bi se uspostavila validna usporedba s muškarcima u vezi s tom pojavom,

ali ima naznaka da ona postoji. Iako se govorno preklapanje može smatrati potporom

sugovorniku, također je činjenica da govorni prekid može biti korišten radi iskazivanja

dominacije. Modeli dominacije imaju svojstvo da se usmjeravaju na dominantnu osobu, pri

čemu se i preklapanje vidi kao dominantni postupak. Tannen (1994) tako uočava da prekidi

uključuju više od jednog sudionika; prekid nije dovršen sve dok govornik ne prestane

govoriti, tj. dok ne ustupi svoje mjesto drugom govorniku. Pamela Fishman (1983) u

istraživanju studentskih razgovora (heteroseksualni parovi) uočava da muškarci dominiraju

nad svojim partnerima tako što primjenjuju strategije i tišine i prekidanja, što znači da su,

osim što su prekidali svoje sugovornike, odbijali da slijede temu konverzacije. Rezultat je bio

da su žene bile neuspješne u započinjanju nove teme ili konverzacije općenito. Ta studija

bavila se osobnim odnosima parova koji su po svojoj prirodi utemeljeni na rodnom poretku,

Page 118: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

117

nerijetko onome koji se nosi iz obitelji. Studija sa sličnim parametrima analize, Kallock et al.

(1985), bila je usmjerena na heteroseksualne parove u kojima je žena bila na višem

profesionalnom ili klasnom nivou od muškarca, a i u ovoj studiji pokazalo se da muškarci

nastoje više govoriti (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 111–4).

Zimmerman i West (1975) te West i Fenstermaker (1993) u vezi s tom problematikom

proučavali su pojavu govornog prekida, pod pretpostavkom da se primjenjuje radi ostvarenja

konverzacijske dominacije, koja tako ostvarena oslikava dominaciju na širem društvenom

planu. Istraživanje se odnosilo na trideset jednog sudionika razgovora koji su snimani na

javnim mjestima – knjižnici, restoranima, prodavaonicama i sl. na Sveučilištu Kalifornija, a

rezultati su svrstani u dvije skupine: deset isključivo muških i deset isključivo ženskih

razgovora. Istraživanja su pokazala da postoje značajne razlike između istorodnih parova

(samo muškarci ili samo žene) i razgovora miješanih parova s obzirom na govorne prekide

sugovornika i govorna preklapanja. Rezultati su pokazali da su sva govorna preklapanja

načinili muškarci, a da je oko 96% govornih prekida bilo u slučajevima kada muškarac

prekida ženu dok govori. Zanimljivo je da rezultati istraživanja pokazuju da su muškarci

rijetko prekidali jedan drugog, odnosno da su primarno rabili prekid kada su bili u govornoj

interakciji sa ženom. Žene su rabile manje govornih preklapanja s muškarcima nego u

razgovoru sa ženama, u prvom redu zato što muškarci govorna preklapanja obično pogrešno

doživljavaju kao prekide. Steinem (1991) u vezi s tim uočava da muška prekidanja ženskoga

govora donose manju društvenu kaznu negoli u obrnutom smjeru (Steinem 1991 u Meunier

1996: 3).

Kada je riječ o razgovorima u kojima su sudjelovali miješani parovi, u tom

istraživanju pokazalo se da govorne stanke imaju značajnu ulogu; naime, duljina govornih

stanki u razgovoru ženskih sudionica u prosjeku je iznosila 1.35 sekundi, dok je taj prosjek

znatno porastao kada je riječ o miješanim konverzacijama, dakle onima u kojima sudjeluju i

muškarci i žene te je iznosio 3.21 sekundi. West (1984) u svojim istraživanjima pokazuje da

muškarci češće prekidaju žene u njihovu govoru pa i u slučajevima kada su žene višeg

socijalnog statusa od njih. Ukupno gledano, liječnici su uvjetovali 67% svih govornih prekida

svojih pacijenata, u odnosu na 33% prekida njihovih pacijenata prema njima, dok su liječnice

uvjetovale svega 32% govornih prekida svojih pacijenata koji su u njihovom smjeru ostvarili

čak 68% prekida (West 1984 u Meunier 1996: 3).

Količina je govora dimenzija verbalnoga ponašanja koja je upadljiva širom kultura,

gdje je često uočljiv stereotip, osobito u zapadnom društvu, prema kojem su žene te koje

Page 119: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

118

govore prekomjerno i trivijalno. Taj je stereotip bio predmetom istraživanja još 1975. godine

kada je Marjorie Swacker provela pokusnu studiju u kojoj je od muškaraca i žena zatraženo

da opišu tri slike radi razjašnjenja štetnih stereotipa o „brbljivim ženama“. Ona je uočila dvije

razlike u odgovoru muških i ženskih ispitanika. Jedan od predmeta na slici bila je polica za

knjige s brojnim knjigama na njoj, a iako su i muškarci i žene podjednako griješili u točnom

broju knjiga koje su zapamtili, pokazalo se da su muškarci bili ustrajniji u svojim greškama,

npr. dajući odgovor da je bilo točno sedam knjiga na polici, iako ih nije bilo toliko. Druga

razlika bila je u tome što su muškarci govorili znatno dulje nego žene (u prosjeku, sliku su

opisivali oko 13 minuta, dok su žene slike opisivale svega 3.17 minuta). Iako ta studija

oslikava muškarce „brbljivcima“, a ne žene, u obzir bi trebalo uzeti i to da su muškarci i žene

drukčije odgovorili postavljenoj situaciji – muškarci su se osjećali kao da se od njih traži da

češće govore, a žene da govore manje. To ohrabrenje za takav vid komunikacijske interakcije

ima kulturološku pozadinu jer se djeca odgajaju tako da se dječaci ohrabruju da češće govore

a djevojčicama se preporučuje da slijede manire (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 114–5).

Daljnja istraživanja u tom smjeru pokazala su da muškarci u odnosu na žene govore

češće u javnom okruženju, dok su manje pričljivi u privatnom okruženju, gdje žene više

pričaju (Coates 1993). Meunier naglašava da je jedan od razloga zašto je to tako pojava da

muškarci javno okruženje doživljavaju natjecateljskim tlom te zato više govore (Meunier

1993: 4).

Istraživanja o količini govora pokazuju da ne samo da muškarci govore više od žena,

nego da muškarci i žene teže govoriti više u različitim situacijama. Deborah James i Janice

Drakich (1993), istražujući literaturu o količini govora, uočile su da u 56 studija o interakciji

odraslih raznorodnih govornih skupina, 34 studije (61%) pokazuju da muškarci u cijelosti

govore češće nego žene, svega 2 studije pokazale su to u korist žena, a ostalih 20 studija

pokazale su da nema rodnih različitosti u tom pogledu (16 njih) ili da nekada muškarci govore

češće a nekada žene (4). S obzirom na to da su se te studije razlikovale po zadaći i tematici

koja je prevladavala, precizniji podaci su pokazali da je muška dominacija ostvarena u

situacijama koje su orijentirane na ostvarenje neke zadaće (16 studija, 67%) te u 12 (75%)

formalnih situacija, ali samo u 6 (38 %) u studijama o neformalnim situacijama. James i

Drakich objašnjavaju mušku dominaciju u formalnim situacijama u skladu sa

sociopsihološkom teorijom statusnih odlika (Berger et al. 1977) koja polazi od teze da se od

ispitanika s većim socijalnim statusom očekuje da ostvare bolju verbalnu izvedbu. Studija

koja je obavljena na Harvardu (Krupnick 1985) pokazala je da je u odjeljenjima gdje je

Page 120: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

119

predavač bio muškarac i s većinom muških studenata uočeno da studenti govore 2.5 puta više

od studentica, a čak i kada su one sudjelovale u raspravama njihovi govorni prilozi bili su vrlo

kratki. Zanimljiva je bila tvrdnja da su studenti i studentice govorili u nizovima, tako što su

muške dominantne duge izričaje slijedili kratki nastupi ženskoga govora većeg broja

studentica zajedno. Slično su pokazale studije Smith-Lovin i Robinson (1992) da u

raznorodnim skupinama tijekom razgovora u pokusnim situacijama muškarci rabe dulje

govorne priloge od žena. Neke studije kakve su Sadcker i Sadcker (1985) te Swann i Graddol

(1988) pokazale su da u razrednom okruženju dječaci dobivaju pozornost znatno više nego

djevojčice bilo da je riječ o usmjerenosti pogleda više u pravcu dječaka ili traženja odgovora

na postavljena pitanja od njih. Također je uočeno da u istom okruženju dječaci pokazuju

znatno više aktivnosti, što rezultira time da bude više podignutih ruku dječaka koji traže

pozornost nastavnika. Eckert je uočila da je na putu prema adolescenciji prisutan zaokret u

primjeni i provedbi normi ponašanja – dječaci svoj društveni status ostvaruju blažim ili težim

kršenjem normi, što za djevojčice nije prikladno. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 116–8).

Barbara i Gene Eakins su u svome istraživanju snimljenih razgovora sa sveučilišnih

sastanaka uočili da muškarci govore više od žena i da govore znatno češće. Govorni prilozi

govornika kretali su se između 10.66 i 17.07 sekundi, dok su govorni prilozi žena bili u

rasponu od 3 do 10 sekundi, što znači da su i najdulji govorni prilozi žena bili kraći od

govornih priloga muškaraca. Tannen uočava sličnu tendenciju i kada je riječ o javnim

nastupima, odnosno kada se gledatelji javljaju uživo u program, tj. kada komentiraju javni

nastup – tu također postoji tendencija da muškarci češće i dulje govore. Marjorie Swacker

dolazi do sličnih pokazatelja u analizi javnih akademskih nastupa, gdje se pokazuje da žene

rabe skoro upola manje vremena nego muškarci i da se rjeđe javljaju za javne debate, a

pokazuje se i da muškarci u svojim pitanjima redovito polaze s tvrdnjom, zatim s pitanjem.

Kvantitet se komunikacije, prema Tannenovoj, može sagledati u okviru dihotomije privatno –

javno, odnosno privatni razgovori i javni razgovori, u vezi s čim je uobičajeno mišljenje da

žene češće i više komuniciraju u prigodnom, intimnijem okruženju, za razliku od muškaraca.

Druga dihotomija koja se često navodi u analizi rodnih jezičnih različitosti jest dihotomija

potpora – izvješće; naime, žene su više sklone komunikaciji u kojoj podržavaju sugovornika/-

cu, dok se muški tip konverzacije više vezuje za iznošenje informacija, odnosno diskusiju o

njima, čime se ostvaruje društvena hijerarhija. Dale Spender uzroke za stereotipe o

„brbljivim“ ženama nalazi u tradiciji prema kojoj se od žena očekuje da budu tihe i poslušne,

pri čemu se skoro svaki oblik konverzacije smatra suvišnim. Tannen u vezi s tim uočava da je

Page 121: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

120

još jedan razlog taj što žene češće komuniciraju u situacijama gdje muškarci rjeđe ili nikako

ne žele komunicirati (to pokazuju analize korpusa telefonskih razgovora, razgovora s bliskim

prijateljima i sl. okruženju gdje se očekuje prisniji razgovor) (Tannen 1990: 111–2).

Parametri takvih analiza često su i konverzacijski doprinosi u diskusiji, kakav je

primjer sa studijom Lynn Smith-Lovin et al. (1986) koji su došli do rezultata da u istorodnim

skupinama i muškarci i žene ostvaruju približno isti rezultat, no kada su skupine bile

izmiješane, u obavljanju zadaće uočilo se da rezultati pokazuju da muškarci daju veći

doprinos diskusiji nego žene. Mušku dominaciju i raznorodnim skupinama uočila je i

Katherine Propp (1995), uz zaključke da u institucionaliziranoj situaciji muškarci izgleda da

pokazuju značajno više aktivnosti nego žene, što implicira obrnuto – da u neformalnim

situacijama dominiraju žene. Međutim, studije kojima su se bavile James i Drakich pokazale

su da i u neformalnim razgovorima muškarci pokazuju takvu dominaciju.

Iako se tišina najčešće pripisuje ženama, vrlo često kao rezultat društvene konvencije i

očekivanog modela ponašanja u mnogim kulturama, tišinu ne bi trebalo uvijek razumijevati

kao odsustvo izražaja. Govor je, pored ostalih stvari, odsustvo tišine, stoga se može donekle

govoriti o binarnom odnosu tih dvaju elemenata, no ako u obzir uzmemo niz riječi kojima

opisujemo različite vrste tišine – neugodna, prijeteća, zbunjujuća, napeta, tišina kao znak

strahopoštovanja, tišina kao znak pristojnosti i sl. – dolazi se do zaključka da je značenje

tišine kulturološki oblikovano, a da odsustvo govora u određenoj komunikacijskoj situaciji ne

znači i odsustvo komunikacije. Kulturološke razlike u vezi s tim fenomenom slikovite su u

usporedbi Skandinavaca koji se osjećaju ugodno s duljim periodima tišine u međusobnoj

komunikaciji, nasuprot Amerikancima, čije je ponašanje potpuno drukčije. Tišina koja dolazi

između govornih priloga u većini kultura znak je nečeg neobičnog, no što doista znači ovisi o

diskursnoj povijesti. Višeznačne interpretacije tišine u vezi su s konverzacijskim zaleđem,

odnosno uvjerenjima, vjerovanjima, odgoju i sl. koje možemo dovesti u vezu s određenom

osobom u specifičnoj situaciji. Pravo sugovornika da sudjeluje u konverzaciji ima podjednaku

važnost kao i pravo trenutačnoga govornika da govori; drugim riječima, komunikacija ima

pravi smisao i funkciju kada su u nju uključeni i govornik i slušatelji. Istraživanje koje je

provela Norma Mendoza-Denton (1995) temeljilo se na tezi da je tišina između govornih

priloga u slučaju sudionika u slučaju navodnog seksualnog zlostavljanja pokazatelj koji daje

težinu i važnost onome što se govori. Naime, 1.386 sekundi trajala je prosječna tišina nakon

govornih izričaja optuženog a 1.045 nakon govornih izričaja osobe koja je podnijela tužbu za

zlostavljanje. Mendoza-Denton u tome prepoznaje svojevrsno strategijsko „dodavanje

Page 122: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

121

važnosti“ izričaju optuženog, a brze izmjene i kraće stanke nakon govornih izričaja tužiteljice

tumači negativno, tj. nebalansirano, na štetu tužiteljice. Stanke koje su očigledno bile dulje

nakon govora dovele su do pristrasnosti i simpatije članova komisije koja je vodila slučaj. U

toj pojavi Mendoza-Denton propituje odliku da se odustajanjem ili odlaganjem govorenja

izriče svojevrsna slabost, odlika koja je također kulturološki prisutna, s obzirom na težnju da

onim pojedincima koji su na višem društvenom statusu dajemo više prostora i vremena da

govore; takve slučajeve bilježi Irvine (1989) među Wolofima u Senegalu koji, međutim,

imaju posebne socijalne skupine čijim članovima je dopušteno javno govoriti u ime vladajuće

kaste, a kada je općenito riječ o tradicionalnoj ulozi žene u društvu, u većini kultura žene

svoje mišljenje izriču posredno, preko svojih muževa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 118–

22).

Page 123: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

122

4. KONVERZACIJSKA INTERAKCIJA U MEDIJSKOM DISKURSU

4.1. Diskurs i diskursna analiza

Usporedba koncepta diskursa s nekim sličnim kakvi su „jezik“, „komunikacija“,

„interakcija“, „društvo“, „kultura“ i sl. pokazuje da je jednoobrazno određenje diskursa teško

uhvatljivo (Van Dijk 2000: 1).

Diskurs i diskursna analiza primjenu imaju i šire od lingvistike. Etimološki, diskurs

doslovce znači „trčeći tamo-amo“ čime označuje kao proces, dinamička aktivnost; također

može upozoravati na poseban vid uporabe jezika, a diskurs rabi se za specijalizirani vid

uporabe jezika, npr. „diskurs sportskog novinarstva“, „studentski diskurs“ i sl. Kao čisti

verbalni fenomen diskurs jest razgovor u kojem se osobitim odabirom načina izražavanja

nekoga kani u nešto uvjeriti (Johansen i Larsen 2000: 86).

Lingvističko određenje diskursa odnosi se na produžetak pisanog ili govornog jezika,

odnosno lingvističku i paralingvističku interakciju između ljudi u osobitom kontekstu, npr.

„diskurs u učionici“, „diskurs u sudnici“ i sl. Diskurs se također odnosi i na širok sustav

značenja te na znanje i praksu, općenito povezane s osobitom institucijom ili skupinom

institucija (Sunderland 2006: 47).

Iako se diskurs suštinski vezuje za specifičan oblik uporabe jezika, javnoga govora ili

načina govorenja (npr. „diskurs Visokoga predstavnika u BiH“) on se može odnositi i na

ideje, mišljenje ili filozofiju nekog društvenog pokreta (npr. „diskurs neoliberalizma“).

Ključne sastavnice diskursne analize jesu strukturirane na osnovi odgovora na pitanja tko rabi

jezik, kako, zašto i kada. Ti se funkcionalni aspekti otjelovljuju u komunikacijskom događaju,

npr. u razgovoru s prijateljem, telefonskom razgovoru, predavanju u učionici, u posjetu

liječniku, pišući ili čitajući neki tekst i sl. Van Dijk naglašava tri glavne dimenzije diskursa:

jezičnu uporabu, komunikaciju vjerovanja (kogniciju) i interakciju u društvenim situacijama.

Zadaća je diskursnih studija formulirati teorije o vezi jezične uporabe, vjerovanja i interakcije.

Pisana se interakcija ne smatra potpunom oprekom govoru jer čak i takav vid komunikacije

implicira interakciju između pisca i čitatelja/-ā, s osobitom ulogom konteksta te se stoga ističe

da se diskursne studije bave i govorom i tekstom u kontekstu. Govoriti o pojedinačnim

diskursima ujedno znači i mogućnost izvođenja zaključaka o određenim diskursima, dakle u

množini, često jasnije sintagmom sustavi diskursā (Van Dijk 2000: 2–4).

Sam naziv diskursna analiza dolazi od Zelliga Harrisa, u značenju metoda za analizu

povezanoga govora (ili pisanja) u nastojanju da se deskriptivna lingvistika proširi iznad

granica rečenice te da se uskladi veza jezika i kulture (Harris u Malmkjaer 2002: 115). Ta su

Page 124: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

123

istraživanja usmjerena na jasno određene komunikacijske situacije, kakva je interakcija

nastavnika i učenika u učionici ili odnos ljekar – pacijent radi prepoznavanja sustavnih

gramatičkih komunikacijskih modela: kako su sukcesivni govorni izričaji povezani, tko

kontrolira diskurs, kako to radi, kako – i da li ikako – ostali sudionici preuzimaju kontrolu,

kako uloge govornika i slušatelja prelaze s jednih na druge, kako se započinju nove teme, a

okončavaju stare, koji je lingvistički dokaz da su diskursne jedinice veće od izričaja, rečenice.

Ovakav pristup jeziku otkriva kako jezik dodjeljuje klasne uloge, odnosno kako funkcionalni

jezični varijeteti postaju nositelji rodnih, rasnih, klasnih i drugih različitosti (Sinclair i

Coulthard u Malmkjaer 2002: 114 –5).

Za diskursnu analizu nije dovoljno primijeniti samo uobičajeno znanje o rečenici i

njenoj gramatičkoj ispravnosti, što pokazuje da je diskursna analiza širok koncept koji

omogućuje bavljenje samo jednim aspektom diskursa (npr. teksta ili razgovora) ili zasebnom

diskursnom cjelinom, kakva je analiza medijskog diskursa. U diskursnoj se analizi u prvi plan

stavlja analiza vidljivih diskursnih oznaka, bilo pisanih ili čujnih. Van Dijk u fonološkoj

jezičnoj razini prepoznaje „savršeno legitiman dio uvoda u diskursne studije“ jer se fonologija

bavi čujnim jedinicama kao apstraktnim strukturama, proučavajući kako određena jezična

svojstva kao što su izgovor, naglašavanje, intonacija, jačina i sl. pridonose zvukovnoj

strukturi diskursa. Diskurs se može razlagati na različite razine, za što je sintaksa dobar

primjer jer se diskursni analitičari mogu baviti apstraktnim oblicima rečenica u diskursu –

npr. oblikom reda riječi, fraza, klauza i sl., s razlikom da diskursni analitičari idu izvan

rečeničnih ograničenja i fokusiraju se na načine kojima oblici rečenice bivaju pod utjecajem

susjednih rečenica u tekstu i u govoru. U takvom je pristupu gramatičnost rečenice relativna

– npr. izolirana rečenica koja se sastoji samo od nekoga glagolskog oblika u klasičnoj sintaksi

bila bi negramatična, ali kao dio diskurzivnog niza rečenica, takva nedovršenost i

negramatičnost može biti sasvim normalna pojava zato što se ono „nedostajuće“ gramatičko

svojstvo nadoknađuje prethodnim rečenicama. Formalna struktura rečenice nije neovisna od

ostatka diskursa ili ostatka konteksta. Posebnu važnost u diskursnoj analizi ima koncept

značenja koji se ne promatra kao inherentno diskursno svojstvo jer se o značenju govori s

aspekta društvene interakcije. Značenje u diskursnoj analizi ima dvije razine: na mikrorazini

predmetom analize jesu veze između propozicija, što je naziv koji se u semantici odnosi na

značenje cjelokupne rečenice; propozicije su međusobno povezane i jedna u odnosu na drugu

mogu funkcionirati kao specifikacija, uopćavanje, ilustracija ili kontrast (npr.: Ivica kasni. On

uvijek kasni. – druga rečenica jest propozicija koja je uopćavanje prethodne propozicije).

Page 125: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

124

Odnos propozicija ujedno oslikava i diskursno svojstvo koherentnosti. Specifikacija je

funkcionalna veza u diskursu i obično se nalazi u diskursu novina ili novinskih izvješća gdje

se često započinje općenitom propozicijom (naslovom) koja vodi do specifičnijih detalja.

Diskursne su teme šire značenjskim opsegom od rečeničnih tema i imaju krucijalni značaj u

pisanoj i govornoj komunikaciji. Diskursne teme određuju diskursno jedinstvo i obično se

izriču u naslovima, sažetcima, zaključcima i sl. (Van Dijk 2000: 4–11).

Često se naglašava razlika diskursne analize u odnosu na klasičnu gramatičku analizu,

u prvom redu u širem analitičkom prostoru u odnosu na rečenicu. Taj se prostor još naziva

diskursnim svijetom, što je specifična institucionalizira situacija u kojoj su određene alokacije

pravomoćne, a značenje nekog izričaja razumijevamo upravo postupkom njegove integracije

u diskursni svijet na osnovi čega ispitujemo je li naše razumijevanje ispravno i prihvaćaju li

drugi našu reakciju; diskurs u tom smislu omeđuje gdje se značenje može razumjeti kao

valjano i relevantno (Johansen i Larsen 2000: 84).

Među osobitom važnim diskursnim konceptima jest i stil, koncept koji se obično

vezuje uz varijaciju, specifičan odabir koji određuje o kojoj diskursnoj vrsti govorimo; tako

imamo primjer da se o istom referentu, npr. vojnicima u zaraćenim stranama, govori s

različitih aspekata kada je riječ o novinskom izvješću, političkoj propagandi, pamfletu i sl.

Ukoliko određena varijacija ima funkciju u kontekstu (govornik, perspektiva, auditorij,

skupine i sl.) onda to zovemo dijelom diskursnog stila, što znači da je diskursni stil

kontekstno vezana varijacija izražajne razine diskursa. Iako je moguće da određena stilistička

varijacija osvijetli različita lokalna značenja (detalje), kakav primjer daju tabloidi, i tabloid i

novinski članak moraju imati jednu nepromjenjivu referenciju na koju upozoravaju. To znači

da dva novinska teksta o različitim temama teško da mogu oblikovati stilističke varijacije

jedan u odnosu na drugi. To znači da ako imamo različite pristupe istoj referenciji, onda

govorimo o različitim diskursima. Stil u diskursnoj analizi također može odrediti različite

diskurzivne odlike – žanra (priča naspram izvješću), govora (miran naspram emocionalnu),

skupine (muškarci naspram ženama), društvenih situacija (formalno naspram neformalnu),

čak i kultura (američka naspram europskoj) i sl. (Van Dijk 2000: 11–3).

Page 126: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

125

4.2. Diskurs i stvarnost

Osobito važno svojstvo diskursa jest da nije riječ o apstrakciji koja nema veze sa

stvarnošću. Teorijom govornih činova ranije se naglasila činjenica da se korištenjem jezika

ujedno ostvaruju i druge radnje. Situacijski kontekst mora biti uključen u pravilnu

interpretaciju govornog čina (npr. obećanje podrazumijeva postojanje uvjeta budućeg

vremena). Diskursna analiza pravi svojevrstan pomak i u odnosu na tu teoriju, pretpostavkom

da se nizovi govornih činova mogu objediniti na višoj, apstraktnijoj razini, dakle kao jedan

globalni govorni čin, „makrogovorni čin“. Stoga, cijelo novinsko izvješće može funkcionirati

kao složena asercija, makrooptužba i sl., a cijeli makrogovorni čin moguće je odrediti s

obzirom na pragmatičku koherentnost diskursa. Neki od oblika diskursne interakcije jesu

govorne izmjene, govorno nasrtanje na druge i branjenje svog mišljenja, započinjanje i

dovršavanje dijaloga, pregovaranje, slaganje i neslaganje s drugima, odgovor na prethodni

govorni prilog i pripremanje idućega govornog priloga, vlastito predstavljanje u pozitivnom

smislu, očuvanje obraza, izricanja uljudnosti i sl. Osim sekvencijske analize takvih radnji,

potrebna je i vertikalna analiza kojom se otkriva njihova međusobna veza. Široka domena

konverzacijske analize i u širem smislu svih studija o diskursu kao interakciji, bavi se

različitim vrstama tih društvenih radnji onako kako se one odvijaju u svom društvenom i

kulturnom kontekstu. Tako npr. uobičajeno sudjelovanje u komunikaciji, započinjanje

vlastitoga govornog priloga, slijedi složen skup pravila i strategija o označivanju idućega

govornika na specifičnom položaju u razvoju konverzacije. Slično se odvija kada je riječ o

uljudnosti – različitim vidovima izricanja uljudnosti izbjegava se narušavanje obraza drugih

sudionika konverzacije. Promatrajući dihotomiju apstraktno – konkretno, primjeri analize

nekih elemenata komunikacijske interakcije s aspekta konverzacijske analize (npr. neuspješna

započinjanja razgovora, ponavljanja, kontradikcije, redundancija i sl.) konverzaciju, osobito

spontanu svakodnevnu komunikaciju, predstavljaju vrlo kaotičnom, i u odnosu na formalni

pristup jeziku – neusklađenom s gramatičkim pravilima. Zato je proučavanje takvih fenomena

usmjereno na njihovu interakcijsku, kontekstualnu funkciju, a manje na njih kao greške ili

devijacije od skupa općenitih pravila. Odabir leksičkih sredstava, varijacije u stilu uporabe sl.

pretpostavljaju izražavanje mišljenja ili ideologija. To pokazuje da bi diskursna teorija bila

ozbiljno nekompletirana bez mentalne (kognitivne) sastavnice. Čak i ako je riječ o sličnim

društvenim situacijama, varijacije u diskursu pokazuju kako korisnici jezika različito rabe isti

sociokulturni repertoar znanja. Za razliku od gramatičkih pravila, procesi diskursne kognicije

ne moraju biti sistematični, tj. mogu imati greške, sadržavati nekompletnu informaciju radi

Page 127: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

126

ostvarenja komunikacijskih ciljeva. Važnu ulogu u kognitivnom pristupu diskursu ima

mentalni model, shematska predstava našeg subjektivnog uvjerenja o nekom događaju ili

situaciji (Van Dijk 2000: 14–8).

Diskurs u čisto lingvističkom smislu određuje se kao „niz iznad rečenice“, pri čemu se

misli na svojstvo kohezivnosti koje omogućuje izvođenje zaključaka o rečenici na osnovi

veze rečenice ili njezinog elementa s izvanrečeničnim dijelom, odnosno stvarnošću. Rečenica,

supstancijalni element sintakse, zahtijeva sintaktičku kompetenciju a analogno tome govorimo

o komunikacijskoj kompetenciji gdje se izričajima pristupa s obzirom na njihovu primjenu u

različitim komunikacijskim situacijama, a ne s obzirom na formalna, strukturna obilježja

rečenice (Hymes 1972 u Mey 2009: 206).

„Komunikacijska kompetencija“ (Hymes 1962/1968, 1971) ima nekoliko ključnih

obilježja: (a) mogućnost da se jezik dobro rabi uključuje poznavanje (eksplicitno ili

implicitno) ispravnog rabljenja jezika u danom kontekstu; (b) mogućnost govoriti i razumjeti

jezik nije utemeljena isključivo na poznavanju gramatičkih zakonitosti; (c) ono što se smatra

prikladnim jezikom razlikuje se u skladu s kontekstom i može uključivati različite načine

realizacije, kakvi su npr. govorenje, pisanje, pjevanje, zviždanje, lupkanje i sl.; (d) učenje

onoga što se smatra prikladnim jezikom ostvaruje se kroz proces socijalizacije u konkretnim

načinima i uporabom jezika učešćem u konkretnim zajednicama (Lillis 2006 u Mey 2009:

93).

Hymesovo poimanje kompetencije stoji u oštroj dihotomiji naspram Chomskom jer je

predmet Hymesova proučavanja jezik u kontekstu svakodnevnice, stvarnog života. Na drugoj

strani, komunikacija kako je vidi generativna gramatika odvija se u specifičnom apstraktnom

svijetu u kome komuniciraju idealni govornici, oni koji jezik znaju savršeno (Mey 2009: 94).

Oblik, značenje, interakcija i kognicija, zajedno s kontekstom jesu glavna područja

diskursne analize. Kontekstna ograničenja mogu biti na lokalnoj razini (vrijeme, mjesto,

okolnosti, uloge govornika i slušatelja, namjere, ciljevi, svrhe i sl.) i na globalnoj razini (koja

postaje relevantna onda kad se prepozna diskursni tijek ili druge radnje i procedure kao

dijelom organizacijskih ili institucijskih radnji i procedura (sudski spor, predavanje,

izvještavanja i sl.) te kada su sudionici interakcije uključeni u nešto kao članovi društvene

kategorije, skupine ili institucije (žene naspram muškarcima, mladi naspram starima i sl.). U

trenutku kada se u diskursnu analizu uključi kontekst, ulazimo u društvene aspekte i

kulturološku dimenziju analize, kakav je primjer analize uporabe osobnih zamjenica u

oslovljavanju s poštovanjem i u intimnijem razgovoru. Uporaba leksičkih sredstava

Page 128: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

127

(„terorist“, „nasilnik“, „ženskaroš“) upozorava da govornici imaju različita mišljenja i

ideologije. Govorni činovi kakva je komanda pretpostavljaju razlike u moći i autoritetu. To

pokazuje da se u svakoj diskursnoj razini mogu uočiti tragovi konteksta koji nam izriču

obilježja društvene pripadnosti – roda, društvene klase, starosti, porijekla, društvenog statusa i

sl. Treba biti oprezan u tvrdnjama da su takve odlike konteksta statične, odnosno da se jezični

korisnici samo povinuju postojećim ograničenjima skupine. To je razlog zašto je bolje reći da

je veza jezičnih korisnika i diskursa dijalektičke prirode (kontekst ujedno ograničava jezične

korisnike, no moguće je, npr., mijenjati ili razbijati neke društvene norme, čime se pokazuje

da jezični korisnici pridonose samom kontekstu ili ga mijenjaju). Rod, narodnost, rasna

pripadnost, kulturološke razlike u uporabi jezičnih sredstava, npr. komplimenta, pozdrava,

uvreda i sl., neke su od domena u kojima se može uočiti kako funkcioniraju slični dijalektički

modeli. Jedan od vidova diskursne analize jest socijalna diskursna analiza koja je zahtijeva

bavljenje složenim društvenim odnosima, što je dobar primjer koji pokazuje da je diskursna

analiza „multidisciplinarni svemir“, što se isto može reći i za primijenjenu diskursnu analizu,

koja se bavi praktičnom primjenom diskursnih studija – npr. u obrazovanju, medijima, politici

i sl. Kritička diskursna analiza vid je diskursne analize koji implicira normu objektivnosti,

koja se često navodi kao dominantno znanstveno načelo (Van Dijk 2000: 19–23).

Halmi et al. (2004: 35–50) ističu da je zajedničko mnogim vrstama diskursne analize

to što odbacuju realno shvaćanje da je jezik samo jednostavno, neutralno sredstvo

odražavanja ili opisivanja, nego je analiza rasprave jedna od glavnih značajki za konstrukciju

socijalne zbilje. Temeljne istraživačke paradigme konstruktivističkih pristupa kakva je

diskursna analiza su:

1. kritičko stajalište prema spoznaji koja se uzima „zdravo za gotovo“ i skepticizam

prema stajalištu da nam naša opažanja društvene stvarnosti daju jednostavnu i točnu

sliku tog realiteta;

2. spoznaja da su načini na koje mi najčešće spoznajemo socijalnu zbilju povijesno i

sociokulturno specifični pa prema tome i relativni;

3. osuda stajališta da se cjelokupno znanje gradi pod utjecajem društva, tj. da su naši

današnji načini spoznaje o svijetu određeni ne samom prirodom svijeta nego i

društvenim napretkom;

4. obveza da se istraže načini na koji su ta znanja socijalno oblikovana to jest

konstruirana.

Od 57 različitih pristupa analizi diskursa izdvojiti se mogu tri temeljne tradicije:

Page 129: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

128

1. različite pozicije poznate pod nazivom kritička lingvistika, socijalna semiotika ili

kritička lingvistička analiza u najužoj su vezi sa semiotikom (semantikom) i

strukturalnom analizom

2. tradicija koja se razvila pod utjecajem etnometodologije i konverzacijske analize

(Garfinkel 1967, Atkinson i Heritage 1984).

3. poststrukturalistička tradicija (Foucault 1981).

Van Dijk (2000) izdvaja 12 temeljnih načela suvremene, multidisciplinarne diskursne

analize:

1) Prirodno ostvareni tekst ili govor

Analiza prirodno ostvarenoga govora ili teksta prvo je i najuočljivije načelo diskursne analize

koji stoji u suprotnosti s formalnom lingvistikom čiji je prioritet izgradnja jasnog teorijskog

obrasca uz često zanemarivanje stvarne interakcije. Zato se u diskursnoj analizi prednost daje

stvarnim podacima, snimljenim materijalima ili stvarnim tekstovima iz raznih domena, koji se

analiziraju u svome izvornom obliku, bez bilo kakvih korekcija ili „pročišćenja“.

2) Konteksti

Diskurs ne bi trebalo analizirati kao sastavni dio lokalnog ili globalnog, socijalnog ili

kulturološkog konteksta. Tekst i govor na mnoge načine signaliziraju kontekstualnu

relevantnost, stoga kontekstne strukture treba analizirati detaljno, također i kao moguće

posljedice diskursa, što uključuje okruženje, sudionike i njihove komunikacijske uloge i

ciljeve, relevantno društveno znanje, norme i vrijednosti itd.

3) Diskurs kao govor

Govor se često smatra osnovnim ili prvobitnim oblikom diskursa, no ne bi trebalo

zanemarivati ni pisani oblik koji također predstavlja svojevrsni posredovani govor.

4) Diskurs kao društvena praksa članova zajednice

I govor i pisani tekstovi oblici su društvenih praksi u sociokulturnom kontekstu. To vidimo u

tome što su korisnici jezika uključeni u diskurs ne samo kao pojedinci nego kao i članovi

različitih skupina, institucija ili kultura.

5) Kategorije članova

Konverzacijska je analiza dobar primjer težnji da se ne nameću predodžbe i kategorije samog

analitičara, nego da se prednost daje vlastitoj interpretaciji samih članova neke skupine radi

kategoriziranja svojstva društvenog svijeta i njihovog položaja u njemu, uključujući i sam

diskurs. To, dakako, ne znači da analitičari zanemaruju zdravorazumske elemente ovog

Page 130: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

129

pristupa, odnosno nije moguće isključiti razvijanje teorija i mišljenja koja sistematično ulaze

u diskursnu analizu ili društvenu praksu.

6) Sekvencijalnost

Svojstvo diskursa jest da je široko linearan i sekvencijalan, podjednako i u izvedbi i

razumijevanju govora i teksta, što implicira da na svim razinama strukturalne jedinice

(rečenice, propozicije, činovi) trebaju biti opisane i interpretirane u odnosu na prethodne,

najočitije, u različitim vidovima koherentnosti.

7) Konstruktivnost

Osim što su obilježeni sekvencionalnošću, diskursi su konstruktivni jer sastavne jedinice

mogu biti funkcionalno iskorištene, razumljive kao elementi hijerarhijski veće cjeline.

8) Razine i dimenzije

Diskursni analitičari teže teorijskoj dekompoziciji diskursa na različitim razinama te

istodobno uzajamnom povezivanju tih razina. Tim razinama predstavljaju se različite vrste

fenomena koji su uključeni u diskurs – zvukovi, oblici, značenja ili radnje.

9) Značenje i funkcija

Osim što je koncept značenja na osobitome mjestu u diskursnoj analizi, on je važan i zbog

impliciranja pitanja zašto je nešto što ima specifično značenje iskorišteno u komunikacijskoj

interakciji.

10) Pravila

Kao i komunikacija, tako je i diskurs uvjetovan određenim zakonitostima. One se u diskursnoj

analizi promatraju drukčije u odnosu na analizu zakonitosti na temeljnim gramatičkim

razinama – u diskursu se može analizirati i kako se neko pravilo krši, ignorira ili mijenja te

kakve su diskursne ili kontekstualne funkcije takvog narušavanja pravila.

11) Strategije

Govornici također znaju kako primijeniti određenu interakcijsku strategiju radi ostvarenja

komunikacijskog cilja. To svojstvo može biti oslikano igrom šaha – natjecatelji znaju pravila

igre, ali ih primjenjuju s obzirom na ciljeve koje žele ostvariti.

12) Socijalna kognicija

Mentalni procesi i predstave u izvedbi i razumijevanju teksta i govora manje su prepoznatljive

u odnosu na pravila i strategije, no nisu ništa manje relevantne. Socijalna kognicija (što

uključuje zajedničke sociokulturne predstave) drugi je dio dihotomije koji stoji spram vlastitih

modela kognicije (Van Dijk 2000: 29–31).

Page 131: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

130

4.3. Medijski diskurs

Zgrabljić Rotar (2005: 3) ističe da Biti (1997) smatra da se pojam medija može

definirati na barem četiri načina:

1. u fiziologijskom smislu kad medij označuje komunikaciju: auditivni, vizualni, taktilni,

olfaktivni te njihov međusobni odnos (intermedijalnost);

2. u fizičkom smislu kad medij znači tvar pomoću koje se izražava neka nova poruka:

kamen, boja, ton, jezik;

3. u tehnologijskom značenju u kojem medij označava sredstvo posredovanja između

znakovne proizvodnje i potrošnje;

4. u sociologijskom, u kojem je medij shvaćen kao institucijsko-organizacijski okvir

komunikacije, pa se govori o gospodarstvu, politici, znanosti, odgoju, čim se donekle

izjednačuju pojmovi medija i diskursa.

Autorica ulogu medija u suvremenom društvu promatra u njihovoj vezi sa stereotipima

kojima se oblikuju razumijevanje i pogled na svijet. Stereotipe definiramo kao grupu

generaliziranih i široko prihvaćenih vjerovanja o karakteristikama članova druge grupe pri

čemu je bit stereotipa da je svaka osoba koja pripada grupi primjer „vrste“, a ne jedinstvenog

pojedinca (Zgrabljić Rotar 2005: 6–7).

Medijski je diskurs širok naziv koji se odnosi na sveukupnost predstavljanja stvarnosti

u prijenosnim i pisanim medijima, od televizije do novina. Ovisno o ciljevima istraživanja,

medijski se diskurs može precizirati, tako da se ta sintagma odnosi na analizu posebnih

medijskih žanrova i oblika – npr. političkih intervjua, razgovora sa slušaocima, vijesti, debata

i sl. Podjednako kao što se mogu uočiti jasne razlike medijskoga diskursa i svakodnevne

konverzacije, mogu se uočiti i sličnosti, mada često praćene dodatkom „pseudo“. To je

uočljivo u razvoju žanra intervjua u kojem se prepoznaju pomaci u odnosu na prvobitne

komunikacijske obrasce, tj. unaprijed pripremljene odgovore na ranije poslana pitanja.

Prevladavanjem potencijalnih ograničenja ranije konverzacijske prakse bavio se Corner

(1991) koji uočava da od pedesetih godina dolazi do udaljavanja od skriptirane konverzacije i

da se zajedno s „novim demokratsko-populističkim osjećajem za prikladnost tema i

oblikovanje konverzacije“ izgrađuje „prirodnost ponašanja i govora kako bi se u potpunosti

rabile mogućnosti neposrednosti i dinamizma“ (Corner u O'Keeffe 2006: 2).

Whale (1977) ističe da je do pedesetih godina medijski prijenos najviše bio usmjeren

na čitanje napisanog, a i propisi o objektivnosti i intervjuiranju bili su striktno interpretirani.

Ta je dosljednost onemogućila korištenje žanra intervjua za stvarno istraživanje. Dimbleby

Page 132: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

131

uočava da intervju još nije značio iznošenje osjetljivih ili skrivenih informacija; nije

propitivao ideje, vjerovanja, mišljenje ili pretpostavke. Novinar koji je intervjuirao još nije

postao zvanični predstavnik naroda, sudski savjetnik ili domaćin „talk-showa“. Njegov posao

bio je samo da otkrije neke vrlo jednostavne činjenice, a ukoliko je išao dalje od toga to je

bila slučajnost. Nije bilo pristojno, bar blago, zalaziti u privatni život ili društvene probleme.

Takvoj konverzaciji nedostajalo je svojstvo spontanosti koje se navodi kao glavna odlika

svakodnevne konverzacije. Pitanja su, stoga, bila blage naravi, ranije pripremljena i bez

živosti, koja u novim medijima ima osobito značajno mjesto. Day (1961) u skladu s tim

govori o monopolu o stilu intervjuiranja, obilježenom dubokim poštovanjem i

snishodljivošću, što je model uspostavljen od britanske medijske kuće BBC. Pomaci se,

uočava Day, pokazuju s pojavom neovisnim medijskih kuća čiji su voditelji imali blaže

poglede na striktnost i interpretaciju propisanih obveza. To je dovelo do razvoja istraživačkog

novinarstva i izravnijeg stila intervjuiranja pa su intervjui postali fleksibilniji, življi i jedan od

utjecajnijih instrumenata novinarskog istraživanja (O'Keeffe 2006: 1–2).

Baveći se dijakronijskim pregledom istraživanja medijskog diskursa, Cotter upozorava

da je prostor Ujedinjenog Kraljevstva u prednosti u odnosu na druga područja Europe i

Australije, pri čemu ističe Glasgow University Media Group i University of Birmingham.

Prva su istraživanja, koja započinju sedamdesetih godina, u vezi s leksičkim analizama i

pozicioniranjem informacije, kao i uporabom citiranja. S britanskog tla potekle su i medijske

studije (Graddol i Boyd-Barret, Halliday i dr.). Cotter ističe da je primarni fokus u analizi

medijskog diskursa prepoznavanje utjecaja ideologije u jeziku te prepoznavanje

neravnopravnih odnosa moći. Rane kritike analize medijskog diskursa dolaze s pragmatičkog

i „metapragmatičkog“ aspekta (Verschueren 1985) te sociolingvističkog i narativno-

diskursnog aspekta (Bell 1991). Verschueren, pored ostalog, ističe da lingvističke analize nisu

dovoljno kontekstualizirane te da su izdvojene od strukturalnih i funkcionalnih obilježja

procesa nastanka vijesti i procesa izvještavanja. Bell kritiku upućuje ranim oblicima

sadržajno-analitičkih pristupa u kojima prepoznaje nedostatke osnova lingvističke analize, pri

čemu su pristupi previše pojednostavnjeni te izostaje jasno određena veza između

lingvističkog odabira i jezične ideologije (Cotter u Schiffrin et al. 2001: 420–1).

Page 133: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

132

4.4. Usporedbe konverzacijske interakcije u medijima s neformalnom konverzacijom

Važan je dio konverzacijske interakcije u medijima spoznaja koju dijele sudionici

takve interakcije – da se njihova konverzacija odvija pred auditorijem. To je razlog zašto je

medijski tip konverzacije specifičan jer se u takvoj konverzaciji češće naglašava ono što je

zajedničko široj skupini ljudi, dok se u odvijanju privatnog razgovora zajedničke informacije

znatno „sužavaju“, s obzirom na manji broj sudionika konverzacije. U odnosu na javnu

konverzaciju u skupini ljudi, npr. prilikom vožnje javnim prijevozom, moguće je povući

razlike koje se pokazuju u konverzacijskoj interakciji u medijima:

Svakodnevna

konverzacijska

interakcija na javnim

mjestima

Konverzacijska medijska

interakcija na TV-u ili na

radiju

Komunikacijski

kontekst

interakcija se odvija

pokraj publike koja može

čuti ono što govorimo

interakcija se odvija pred

auditorijem

sudionici i nesudionici u

interakciji su fizički

prisutni

sudionici i auditorij nisu

doslovno fizički prisutni

privatna sfera javna sfera institucionalnosti

Status auditorija nije utvrđen utvrđen

Veza s auditorijem prekinuta uračunata i uključena

Trajnost prolazna snimljena i arhivirana

Tablica 3: Odnos svakodnevne konverzacijske interakcije na javnim mjestima i konverzacijske

interakcije u medijima (O'Keeffe 2006: 3, prilagođeno).

Medijski je razgovor poseban vid verbalne interakcije koja se odvija na dvjema

razinama – između sudionika interakcije međusobno te između njih samih i auditorija

(slušatelja i/ili gledatelja s kojima komuniciraju). Odatle sintagma „dvostruka artikuliranost“

kojom se imenuje komunikacijska dinamičnost u takvom vidu konverzacije (Scanell 1991)

(Tolson 2006: 3).

Analiza je medijskog diskursa interdisciplinarno područje u čijem šarenilu Tolson

(2006) prepoznaje posebnu primjenu diskursne analize i konverzacijske analize, ujedno

ističući skeptičnost spram pristupa kulturoloških studija (Tolson 2006: 6).

Iz razlika koje se uočavaju u medijskoj interakciji i javnoj konverzaciji proizlazi

zasebni komunikacijski model; jedan od njih dolazi od Goffmana (1981) čija je trodijelna

struktura a) prezenter/domaćin/voditelj, b) intevrjuirani/gost/pozivatelj i c) auditorij. Taj

model uključuje i auditorij, s obzirom na njegovu aktivnu ulogu u razvoju komunikacije.

Medijska interakcija od svakodnevne konverzacije razlikuje se u tome što se odvija u

Page 134: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

133

institucionaliziranom okruženju, u kojem se upravo institucionalnom moći određuju

zakonitosti govornog slijeda. Nositelj te moći jest prezenter/domaćin/voditelj. Ovaj položaj

omogućuje uređenje tijeka konverzacije i općenito interakcije u takvom okruženju a time se

ujedno intervjuirani/gost/pozivatelj postavlja u ulogu davatelja odgovora. Voditelj je osoba

koja je nositelj moći, koja ujedno oslikava diskursnu asimetriju u medijskoj interakciji – to je

osoba koja ima autoritet da dovrši razgovor, pokrene nove teme, traži pojašnjenja i sl.

(O“Keeffe 2006: 3–4).

Svakodnevna neformalna

konverzacija

Konverzacijska interakcija

u medijima

Odnosi moći simetrični asimetrični

Izmjene govornika

nisu unaprijed određene;

govorni prilozi obično su

kratki i uz česta preklapanja

unaprijed određene; govorni

prilozi mogu biti dugi i

preklapanja nisu tako česta

Uloge

nisu institucionalizirane;

vezane su uz socijalne

odnosne identitete (majka,

najbolji prijatelj i sl.)

institucionalizirane

Ciljevi

razvijaju se unutar

konverzacije, najčešće

odnosne prirode

institucionalizirani, često

prijenosne prirode (npr.

otkriti nešto o nečijem

položaju)

Ritualna ograničenja

uzajamno se uspostavljaju i

provode

planirana i provedena od

voditelja, nositelja moći (kao

i produkcijskog tima)

Teme

uzajamno se uspostavljaju;

otvorene su, promjenjive i

uzajamno se zatvaraju

unaprijed planirane;

otvorene, mijenjane i

zatvorene, što čini voditelj,

nositelj moći;

Tablica 4: Usporedbe između uvjeta svakodnevne konverzacije i interakcije u medijima

(O'Keeffe 2006: 5, prilagođeno).

Tolson (2006: 7) uočava da je u izravnom obliku obraćanja zamjenica „ja“, odnosno

„mi“ oznaka nositelja intervjua ili institucije; zamjenicom „ti“, odnosno „vi“/„Vi“ obraća se

auditoriju pri čemu se gradi kolektivni identitet, kao i uporabom zamjenica za množinu

(„nas“, „nama“). Kolektivni se identitet u medijskom diskursu može graditi i u osobitim

diskursnim žanrovima. Odlika medijskoga govora jest i konativnost, koju Tolson vidi i u

negativnom svjetlu jer neprekidno djeluje na našu pozornost i čini mješavinu sa stvarnošću

koja nas okružuje (to se postiže osobitom intonacijom, pri čemu se naglašava „zanimljivost“

medijskog sadržaja koji će uslijediti). Pri tome ističe Ellisovo (1982) viđenje te pojave kao

Page 135: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

134

izravnog nasrtaja na gledatelje. Tome, donekle agresivnom pristupu, suprotan je Scanellov

(1989, 1991, 1996) koji govori o načinu komunikacije prema gledateljima onako kako

gledatelji žele, tj. da su (prividni) ravnopravni komunikacijski partneri sa sudionicima

razgovora. Tako su Scanell i Cardiff (1991) u svojim istraživanjima uočili da njihovi postupci

otuđivanja slušatelja imaju težište u govornom stilu koji podsjeća na pridiku, predavanje,

odnosno riječ je o svojevrsnom fenomenu da slušatelji „bivaju nadgovoreni“. U odnosu na

tridesete godine, današnji je način komunikacije između medija i auditorija bitno drukčiji

(Tolson 2006: 7–8).

Usporedba svakodnevne neformalne konverzacije u odnosu na medijsku interakciju

slikovita je i s aspekta strukturne izmjenjivosti; naime dvodijelna komunikacijska struktura

PO (poticaj – odgovor) i trodijelna POP (poticaj – odgovor – povratna sprega) mogu se

podjednako naći i u svakodnevnoj interakciji i u medijskom diskursu, no pokazuje se da je PO

struktura češća u medijskom diskursu, zato što su pitanja obično u slijedu, odnosno sekvenciji

poticaja. Rašireno svojstvo govorne interakcije jesu i pragmatički markeri, skupina

funkcionalnih sredstava kojima se djeluje izvan strukturnih ograničenja rečenice, što

uključuje govornikove namjere i osobna značenja. Osobito svojstvo komunikacijske

interakcije jest strategijsko zaštitno uokvirivanje, konverzacijska praksa koja se često rabi i u

govornom i u pisanom jeziku; ta pojava odnosi se na odabir riječi ili fraza kojima se umanjuje

potencijalna prijetnja obrazu, tj. primateljevom dignitetu ili samopouzdanju. Okviri uključuju

širok jezični spektar, osobito u izricanju neodređenosti te su stoga česti u izricanju mišljenja o

nečemu. U toj funkciji često su eufemizmi, no pored njih svoje mjesto zauzimaju strategijski

postupci nalik indirektnom upozoravanju na neku negativnu pojavu koja se odnosi na

sugovornika, npr. izričajem „Neki bi mogli reći da je to što radite vrlo loše“. Još jedno

pragmatičko obilježje jezika svakodnevne komunikacije i jezika u medijskom diskursu jesu

diskursni označivači. Tim se znakovima izriče govornikova namjera u skladu s

organiziranjem, strukturiranjem i praćenjem diskursa te označuju granice u konverzaciji, npr.

početak priče, vraćanje na poantu, iniciranje, mijenjanje ili dovršavanje teme ili interakcije.

Tipični primjeri uključuju izraze nalik: ok, da, tako, pa, oh, kako god i sl. a mogu uključivati i

frazalna sredstva kao što su: kao što sam govorio, da se vratimo na i sl. Oznake odgovora su

interjekcije koje pravi sugovornik u odnosu na govornikov govorni izričaj, a klasični primjeri

su mm, um-hmmm, aha (oznake minimalnog odgovora) ili stvarno? tako je, apsolutno

(oznake ne-minimalnog odgovora). Te oznake često popunjavaju mjesto unutar POP

izmjenjive strukture i nisu tako česte u medijskom diskursu, no mogu se javiti i tada su obično

Page 136: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

135

pokazatelj intimnije interakcije. Svojstvo jezične neodređenosti vrlo je često u svakodnevnom

govoru i blisko je povezano s uokvirivanjem. U interakciji obično izbjegavamo eksplicitnost,

npr. u opisu nekog događaja češće se čuje „oko stotinjak ljudi“ i sl. To se pokazuje i u

kategoriziranju, npr. u izričajima „puno razrušenih kuća, nesretnih ljudi i slično/i tako to/i

tako dalje...“. Tim se postupcima ostvaruje površno kreiranje kategorije radi aktivne podjele

znanja u konverzacijskoj interakciji (Barsalou & Overstreet i Yule u O'Keeffe 2006: 7–10)

4.5. Analiza medijskog diskursa

Dominantan je model u analizi medijskog diskursa konverzacijska analiza, praćena

diskursnom analizom te pragmatikom. Uz te modele osobito mjesto ima korpusna lingvistika

koja se ubrzano razvija od šezdesetih godina s razvojem računalne tehnologije i pomagala za

snimanje audio i videomaterijala. Kvantifikacijom određenih jezičnih sredstava dolazi se do

zaključaka o pojavnosti nekog jezičnog fenomena. Jedan od parametara analize s aspekta

korpusne lingvistike jest učestalost korištenja specifičnih jezičnih sredstava, njihova

usporedba s istim ili sličnim sredstvima u drugom komunikacijskom kontekstu ili instituciji;

položajna obilježja određene riječi ili fraze također se pokazuju zahvalnom mogućnošću takve

analize, kao i izdvajanje skupine riječi ili posebnih fraza (O'Keefe 2006: 49–51).

U analizi medijskog diskursa Scanell izdvaja tri temeljna načela koji proizlaze iz

činjenice da mediji trebaju biti „prijateljski“ usmjereni prema svom auditoriju. Riječ je o

interaktivnosti, izvedbi i živosti.

a) Interaktivnost se temelji na načelu izravnog obraćanja auditoriju, pri čemu je

auditorij aktivni slušatelj. Dakako, neki se elementi takve interakcije ističu više

zbog svoje strukture negoli same izvedbe, kakav je slučaj s pozdravima, pri čemu

se ne očekuje (iako nije nemoguće) da auditorij odgovori na pozdrav.

Pseudobliskost ujedno funkcionira kao prikrivanje stvarne odlike takve

komunikacije – jednosmjernosti. Thompson (1955) u vezi s tim ističe

kvaziinterakciju, pri čemu dio kvazi ne nosi nužno negativni potencijal, već prije

znači privid.

b) Izvedba se komunikacije u medijskom diskursu ostvaruje osobito prilagođenim

tonom, odnosno intonacijom. S položaja voditelja, razgovor se odvija sa

slušateljima koji su „suprisutni“, ali se ne mogu vidjeti. Sustav susjednih parova

tako se u obliku intervjua pokazuje očiglednim u strukturi pitanje – odgovor, no

ono je ujedno i više od toga jer se izvodi pred tzv. nepotvrđenom ili

Page 137: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

136

prisluškujućom publikom (o tome govori i Tominac Coslovich 2012: 73). Taj se

sustav susjednih parova nadograđuje prešutnom konvencijom o elaboriranju

odgovora, čiji je izostanak očigledan u slučaju vrlo kratkog odgovora na

voditeljevo pitanje. Izvedba se u intervjuima odlikuje i prevladavanjem teškoće

povezivanja s auditorijem koji nije izravno prisutan.

c) Živost je odlika medijskog diskursa koja također ima simulacijsku ulogu. Postupci

stvaranja živosti podsjećaju na glumu, ali se ističe da su najinteresantniji oblici

medijskoga govora oni koji imaju odliku spontanosti. Živost se ostvaruje u

interakciji s kamerom, no podjednako i uporabom leksičkih sredstava kojima se

ističu svojstva prisutnosti u sadašnjosti (sada, danas, ovdje, mi, kao i uporaba

oblika u prezentu). Iluziju živosti ostvaruje i auditorij koji svojim reakcijama

ohrabruje konverzaciju te ju nagrađuje ili negoduje zbog onoga što je rečeno u tom

trenutku. Ellis (2000: 33) u takvom procesu ističe ulogu deikse i izravnog

oslovljavanja.

Sveukupno – interaktivnost, izvedba i živost čine temelj analize jezika medija: one

oslikavaju individualnost prirode medijskoga komuniciranja – činjenicu da se govori

auditoriju koji je „suprisutan“ – bar u vremenu. Reakcija publike je, u osnovi, izostavljena jer

se oblici uključivanja u program smatraju pseudokomunikacijom zato što se publici

onemogućava da odgovori direktno (Tolson 2006: 9–14).

Klasični dijadni model komunikacije govornik – slušatelj nije u potpunosti primjenjiv

na medijsku interakciju zbog nemogućnosti da se u obzir istodobno uzmu različite vrste

slušatelja. Kontekstualne specifičnosti svakodnevne govorne interakcije i interakcije u

medijima jedan su od razloga naglašavanja njihovih razlika, no ne treba zanemariti ni neka

zajednička obilježja, kakvi su govorni okviri, diskursno označivanje, oznake odgovora i sl.

Preslikavanja se nekih svojstava svakodnevne komunikacije u medijima nastoje izreći

pseudointimnošću, nalik stvarnoj intimnosti koja postoji među srodnicima ili prijateljima.

Dijadni model komunikacije osnovni je i relativno nedodirljiv model koji je načinjen od

dvosmjernog tijeka između govornika i slušatelja. Taj model predstavlja jezgreni model

komunikacije, no on sam po sebi nije dostatan. Tako Goffman (1981) upozorava da dijadni

komunikacijski model nije dostatan za bilo koji oblik govorenja. Medijski diskurs jest

institucionalizirani oblik uporabe jezika u kojem se, također, nakon kraće analize može uočiti

da je dijadni model neprikladan da bi se njime u cijelosti objasnila konverzacijska interakcija

u tim okolnostima. Jedan od primjera jest prividno neformalni razgovor voditelja i

Page 138: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

137

slušatelja/gledatelja u radijskom programu ili na televiziji, gdje se odstupanja vide u tome da

spontani razgovor u izvanmedijskom okruženju uobičajeno nije izložen javnosti, osobito

putem nekog prijenosnog medija, ti razgovori se ne snimaju niti se arhiviraju, niti zahtijevaju

moderatora koji će određivati i primjenjivati zakonitosti takve konverzacijske interakcije –

kada ju započeti, prekinuti, dopuniti i sl. (O'Keeffe 2006: 14–6).

Odatle se izvode komunikacijski parametri u medijskom diskursu:

a) konverzacija se odvija između najmanje dvoje ljudi u isključivo glasovnom okruženju

(radio) ili u punom audio-vizualnom mediju (televizija);

b) sudionici konverzacije vrlo često se ne poznaju;

c) najmanje jedan sudionik (medijska ličnost) može biti „poznat“ auditoriju i može imati

relativno stalno „prisustvo“ u medijskom prostoru, no auditorij obično nije blizak s

tom osobom;

d) za razliku od spontane konverzacije, jedan od sudionika konverzacije (medijska

ličnost)

obično ima veću moć nego sudionik koji nije iz medijskog svijeta, time i dodatna

diskursna prava, npr. da otvori i zatvori temu te da kontrolira izmjene govornika;

e) medijski događaj obično ima auditorij koji može verbalno reagirati na ono što se čuje,

no položaj auditorija takav je da takve reakcije obično ne usmjeravaju tijek interakcije;

f) s razvojem Interneta svaki medijski auditorij postaje potencijalno globalni (O'Keeffe

2006 : 62–3).

Clark i Carlson (1982) uočavaju specifično svojstvo govornih činova u medijskoj

interakciji, zaključujući da konverzacija u medijskom diskursu uvijek uključuje veći broj

osoba negoli samo jednu s kojom se u tom trenutku razgovara. Ovdje se naglašava esencijalna

razlika između slušatelja i sugovornika jer govornik izvodi govorne činove ne samo prema

sugovorniku nego i prema svim drugim slušateljima. U vezi s tim, Goffman (1981) upozorava

da tradicionalni model govornik – slušatelj ne uzima u obzir tzv. nepotvrđene slušatelje, tj.

svakoga tko namjerno ili nenamjerno postaje sudionikom konverzacije. Osobito kada je riječ

o radijskom programu uočiti se može da je slušanje radija tzv. sekundarna aktivnost, dakle

radnja koja se može simultano obavljati uz još neku radnju, što pokazuje da u medijskom

diskursu paralelne radnje nisu smetnja (O'Keeffe 2006: 16–8).

U analizi komunikacijskih modela u medijskom diskursu, Hutchby (2006) upozorava

na model kodiranja/dekodiranja (Hall 1980) kojim se pokazuje da mediji (radio i televizija,

najprije) trebaju biti shvaćeni u kontekstu kruženja informacije, pri čemu se koncept značenja

Page 139: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

138

oblikuje u institucionalnom okruženju i prilagođava različitim vrstama auditorija. Upravo je

auditorij taj koji u procesu kruženja informacije na poseban način interpretira, odnosno

dekodira informacije; dakako, u tom je pristupu potencijalni problem pretpostavka o

postojanju izdvojenog, statičnog i „čistog“, odnosno objektivnog značenja (Hutchby 2006: 8).

Komunikacijska interakcija u medijskom diskursu ovisi o specifičnostima medijskog

žanra (televizijskog intervjua, debatne emisije, vijesti i sl.). Na osnovnoj razini analize

interakcijskog okvira može se uočiti da imamo:

a) prezentera/voditelja/domaćina koji je predstavnik medijske kuće i koji je poznata

javna ličnost;

b) gosta koji može ali i ne mora biti poznata javna ličnost, može biti prisutan istodobno

uz voditelja tijekom konverzacije a može biti povezan videoprijenosnim uređajima, u

cijelosti audio-vizualno ili samo putem glasa, kakav je primjer s radijem;

c) auditorij, koji može biti u studiju uživo tijekom odvijanja interakcije ili tu interakciju

može pratiti posredno, putem audio-vizualnih uređaja (O'Keeffee 2006: 33).

Konverzacijska analiza osobitu pozornost u medijskoj interakciji posvećuje

sustavnosti u govornoj interakciji, pri čemu središnje mjesto ima norma izmjene govornika.

Hutchby ističe pet temeljnih načela KA:

1. Govorno je primarno sredstvo ostvarivanja socijalnih radnji.

2. Govor se ostvaruje u osobitom interakcijskom kontekstu, a kako ljudi govore

visoko je osjetljivo prema tom kontekstu.

3. I govor i interakcija su uređeni, što znači da se mogu naći sustavni obrasci i

strukture u načinu kako ljudi govore i međusobno stupaju u interakciju.

4. Govor je sekvencijski organiziran, što znači da na osnovi govornih priloga možemo

razumjeti kako govornici interpretiraju neposredni interakcijski kontekst jer su

govorni prilozi međusobno povezani.

5. Najbolji način analize jest uvid u snimljene prirodno ostvarene interakcije, čemu se

daje prednost u odnosu na istraživačke zabilješke, kao u etnografiji ili intuiciji (kao

u mnogim lingvističkim granama) (Hutchby 2006: 24).

U medijskom se diskursu konverzacija također odvija u sustavu susjednih parova koji

je uspostavljen na svojstvu pretpostavljenosti (ili preferencije), što znači da se tim sustavom

mogu uočiti devijacije u interakciji nalik primjeru koji pokazuje odsustvo preferencije:

A: Želite li šalicu čaja?

B: [stanka] Pa, zaista ne znam.

Page 140: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

139

Konverzacijska se analiza usmjerava se i na kanoničku strukturu interakcije, tj. na

analizu razgovora u jasno određenom okruženju, kakav je primjer s telefonskim razgovorom,

suđenjem, razgovorom s ljekarom i sl. Fenomen pseudobliskosti koji je osobito svojstvo

medijskog diskursa u toj se ravnini može osvijetliti s obzirom na rezultate kanoničkih oblika

razgovora kakva je struktura telefonskog razgovora. Na primjeru telefonskog razgovora ljudi

koji se poznaju, ali koji nisu previše bliski, što je tzv. neobilježeni oblik međusobne veze,

Schegloff (1986) uočava strukturu početka razgovora:

a) poticaj – odgovor;

b) predstavljanje – prepoznavanje;

c) pozdravi;

d) „kako si“ nizovi;

e) prva tema (O'Keeffe 2006: 36, prilagođeno).

Ovakav model jednom uspostavljen i potvrđen, kasnije se može uspoređivati sa

sličnim aktivnostima u različitim okolnostima. Tako je model telefonskog razgovora između

potpunih stranaca predstavljen strukturom:

a) poticaj – odgovor

b) razlog poziva (Whalen i Zimmerman 1987 u O'Keeffe 2006: 36, prilagođeno).

Na primjeru razgovora bliskih osoba u obzir se uzimaju mogućnosti prepoznavanja

glasa pozivatelja, što znatno skraćuje model kojim se dolazi do prve teme razgovora:

a) poticaj (telefon zvoni);

b) odgovor + predstavljanje;

c) (prepoznavanje glasa);

d) pozdravi (uz moguće nizove „kako si“);

e) prva tema (Drew i Chilton 2000 u O'Keeffe 2006: 37, prilagođeno).

Kada je riječ o interakciji među nepoznatim osobama u radijskom emitiranju,

istraživanja Cameron i Hills (1990) pokazala su razliku u odnosu na klasični telefonski

razgovor, onaj u kojem se ne zna tko poziva dok se ne predstavi; to je znatno izmijenjeno

pojavom novijih telefonskih uređaja, čime se stvara pomak u konverzacijskoj interakciji, s

obzirom na to da telefonski poziv podrazumijeva identifikaciju pozivatelja i/ili njegovu sliku.

Konverzacijska je interakcija na radiju usklađena tako da voditelj zna tko je s druge strane,

podjednako kao i lokaciju pozivatelja i razlog poziva. Takvu strukturu Cameron i Hills (1990:

55) predstavljaju na sljedeći način:

ZAHTJEV 1 voditelj Na liniji je Marija iz Zagreba.

Page 141: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

140

ODGOVOR 2 pozivatelj Zdravo.

POZDRAV 3 voditelj Zdravo, Marija.

POZDRAV 4 pozivatelj Dobra večer, Mario.

(O'Keeffe 2006: 38, prilagođeno).

Cameron i Hills uočavaju sljedeća obilježja kanonskog niza u započinjanju

konverzacije:

a) voditelj obično spominje ime pozivatelja i lokaciju s koje se zove;

b) ovime se pozivatelj smješta u položaj osobe koja daje odgovor, tako da se

sredstvima [ime] i [lokacija] oblikuje uloga pozivatelja i ograničava govorni prilog

tako što se prije očekuje da se odgovori na pitanje negoli da se pozivatelj predstavi;

c) poziv uvijek slijedi prikazani obrazac zahtijevanja;

d) pozivatelj uvijek naglašava temu razgovora, tj. razlog za poziv.

Hutchby je također uočio da pozivatelj vrlo često inicira temu razgovora, ulazeći u

institucijski okvir prijenosa U strukturi konverzacijskog događaja pokazuje se da se manje

pozornosti poklanja završetku razgovora, koji nije naglo ostvarena aktivnost nego se do

završetka dolazi, u skladu s interakcijskim obilježjem konverzacije (O'Keefe 2006: 33–9).

Pobrojane odlike konverzacijske strukture u medijskoj interakciji jesu elementi koji se

obično ističu u usporedbi institucionaliziranog vida konverzacije i drugih vidova

konverzacije. U tom je procesu za KA od posebne važnosti prevladavanje komunikacijskih

ograničenja izrečenih mišljenjem da se ulazak u konverzacijsku interakciju u medijima

poistovjećuje s ulaskom u zatvoreni spremnik (kako se obično predstavlja kontekst) jer je u

KA primarni predmet zanimanja orijentiranost prema kontekstu, tj. dinamičnost procesa

prilagodbe i usklađivanja komunikacijskih radnji ovisno o dinamici konteksta. KA poklanja

prostora i usporedbi formalne i neformalne konverzacije, što se empirijski podcrtava analizom

sustava raspodjele govornih priloga (npr. Heritage i Greatbatch 1991 uočavaju izraženu

reduciranost vrsta govornih priloga u formalnoj konverzaciji u žanru intervjua, u odnosu na

neformalnu konverzaciju). U takvim su istraživanjima predmetom analize i komunikacijske

strukture u žanru telefonskih razgovora, gdje se uočavaju devijacije u modelu, ovisno o

statusu govornika i njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i o vrsti diskursa u kojem se takav

razgovor odvija (Hutchby 2006: 25–30).

Page 142: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

141

4.6. Struktura pseudointimnosti u medijskoj interakciji

Naziv „pseudointimno“ označuje konverzacijsku interakciju u medijskom diskursu

koja je prividno prisna, s obzirom na to da se sudionici te konverzacije obično ne poznaju

osobno te u toj interakciji primjenjuju jezična sredstva koja konverzaciju čine bliskom

svakodnevnoj interakciji. U uspostavljanju prisne konverzacijske veze značajnu ulogu ima

priprema za razgovor, usklađivanje tematskih i sličnih okvira ponašanja; uz to, osobito je

važno da auditorij također odaje privid „prijateljstva“, što se često ostvaruje prisustvom nekog

zajedničkog svojstva identiteta ili nacionalnosti, kao i uporabom programiranoga aplauza

čime se izriče potpora govorniku. Auditorij koji je fizički udaljen od sudionika konverzacije

također se prikazuje vrlo bliskim što se postiže stvaranjem osjećaja o prevladavanju fizičke

udaljenosti (npr. izravnim obraćanjem – Ostanite s nama, vidimo se poslije reklama). Veza

gosta u TV-studiju s publikom koja je prisutna u studiju ojačava se izravnim obraćanjem

publici ili dopuštanjem komentara/pitanja iz publike. Horton i Wohl za taj odnos rabe

sintagmu „parasocijalna veza“ jer je takva konverzacija utemeljena na implicitnom dogovoru

da se govornik i auditorij pretvaraju da njihova međusobna veza nije medijacijski oblikovana,

odnosno da je prisna. Ključni čimbenik u kreiranju pseudointimnosti jest simulacija prisustva.

Osim izravnog obraćanja gledateljstvu (tzv. uniizravnost) s ciljem stvaranja simulacije stvarne

prisutnosti u domovima onih koji prate prijenos, televizijske i radijske emisije nose vrlo

upečatljiva imena po voditeljima, čime se ta prisnost izravno povezuje s osobom koja je

„jedna od nas“. Prisnost s voditeljem ostvariti se može i zbog njegove uporabe neverbalnih

elemenata (npr. njegovog zijevanja/smijeha/kihanja u jutarnjem programu, komentara o svom

okruženju i sl.). Pseudointimnost se može izreći i izgrađivanjem „čvrstog tla“, npr. u najavi

nekog priloga u izravnom obraćanju gledateljima/publici u studiju redovito se daju

informacije o gostu, gdje se povlači veza individualnog i kolektivnog tako što se neke

specifične informacije vezane za gosta iznose na zajedničku, višu razinu. Farr i O“Keeffe

(2002) uočavaju da je učestalost uporabe osobnih zamjenica u korpusu irskih radijskih stanica

vrlo slična obrascu uporabe zamjenica u svakodnevnom govoru. Bar na kvantitativnoj razini,

tim se pokazuje da medijski žanrovi prednost daju interpersonaloj vezi prije negoli

prezentacijskoj razini interakcije, što se zaključuje na osnovi prevladavanja uporabe

zamjenica „ja“, „ti/Vi“ i „mi“ u odnosu na „on“, „ona,“ „ono“ i „oni“; osobnim zamjenicama,

osobitom onim u množini, kao i posvojnim zamjenicama kojima se referira na mnoštvo

(„naš“) osobito se naglašava održavanje zajedničke socijalne veze. Montgomery (1986)

Page 143: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

142

istražujući monologe radijskih muzičkih voditelja također uočava prevladavajuću uporabu

zamjenica „ja“ i „ti“/„Vi“ (O'Keeffe 2006: 90–9).

Coleman i Ross (2010: 3), govoreći o vrstama publike, izdvajaju: bučnu, umjerenu,

učtivu i posvjedočenu publiku (aktivno uključenu u zbivanja); u izricanju kolektivnog

identiteta u političkom diskursu prepoznaju posebnu uporabu zamjenice „mi“, podjednako i u

obliku „nas“ i „nama“ te ističu osobitosti stila u političkim kampanjama u dihotomiji

„govoriti za publiku“ i „govoriti kao publika“, pri čemu se ta dihotomija zrcali i u oblicima

„političko vodstvo“ – „mimetičnost“, „profesionalizam“ – „populizam“, „oni“ – „mi“.

Horton i Wohl (1956) u ranim psihološkim studijama o vezi publike i medija taj

fenomen nazivaju „parasocijalnom interakcijom“, odnosno „intimnošću na daljinu“ (Hutchby

2006: 12).

Osim zamjenica, uporaba vokativa u konverzacijskoj interakciji u medijskom diskursu

jedno je od „sredstava oslovljavanja“, kako ističu Jefferson (1973), Brown i Gilman (1960) i

dr. i može imati različite oblike: emotivnu (dušo), vezu srodnosti (tatice), bliskosti

(druže/prijatelju), bliskosti po hipokoristiku (Ivice), bliskosti po punom imenu (Ivane), tituli i

prezimenu (gospodine Smith), honorifiku (gospodine), nadimku (Buco), ali i razrađenim

nominalnim strukturama, npr. oni od vas koji tako misle. U uporabi tih vokativnih oblika

ograničenja proizlaze iz rodnih, klasnih i općenito socijalnih razlika, stoga odabir vokativnog

oblika ujedno služi kao (pretpostavljeni ili izrečeni) pokazatelj veze između govornika i

slušatelja te je zato uloga vokativa jedna od najvažnijih u izgradnji i održavanju

pseudointimnosti (ili distance) unutar medijske interakcije. Jaworski i Galasinski (2000),

istražujući televizijske političke debate, uočili su zanimljiv utjecaj sociopolitičkih promjena

na oblike oslovljavanja, kakav je primjer s vokativom „druže/drugarice“ u poljskom jeziku. U

analizi govora političkih vođa u tim debatama uporaba vokativnih oblika specifičnih za

govorni stil radničke klase za kandidata je značila svjesnu namjeru da izgradi intimniju vezu s

potencijalnim biračima; na drugoj strani, odustajanje od takve strategije, tj. priklanjanje

distanci od takvog oslovljavanja, značilo je „doprinos pozitivnoj izgradnji vlastitog imidža“

pri čemu se takav govornik predstavlja snažnim narodnim vođom. To je razlog zašto određena

uporaba vokativa znači da „govornik ne rabi vokativ samo kako bi privukao pozornost

slušatelja, nego da bi time ostvario i interpersonalnu vezu s njim“ (O'Keeffe 2006: 101–2).

U korpusu je osobito uočljiva uporaba takvih sredstava na primjeru intervjua Vm_01 :

Žg_01 (korpusna jezgra):

Page 144: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

143

TCU 105: Vm_01: gospođo drugarice broz. hvala Vam lijepa. TCU 62: Žg_01: hvala i Vama.

Primjer je specifičan jer se u istom izričaju rabe četiri sredstva oslovljavanja: gospođo

(honorifik), drugarice (izraz ideološke bliskosti), Broz (prezime), Vam (Vi iz poštovanja).

Fenomen suprotan pseudointimnosti jest konfrontacija koja se osobito ističe kao jedan

od zanimljivih oblika konverzacijske interakcije. U obliku javne debate, kao i u televizijskim

programima populističke orijentacije, izdvajaju se postupci izgrađivanja konverzacijskog

okvira u kojem se unaprijed dodjeljuju javne asimetrične uloge sudionika takve interakcije.

Tim se posebnim označivanjem uspostavlja asimetrija nalik nekim drugim društvenim

zbivanjima u kojima se auditorij upućuje na zauzimanje strane. Jezična sredstva i strategije

koje dolaze do izražaju jesu (pretjerano)izražene reakcije na prethodni dio sustava susjednih

parova, naglašavanje dijelova TCU ili njihovo ponavljanje u izmijenjenom tonalitetu radi

ostvarenja učinka izrugivanja ili sumnje u ispravnost rečenog, kao i uočljivog narušavanja

sustava izmjene govornika (Hutchby 2006: 67–72).

Leech (1999) u analizi korpusa britanskog i američkog engleskog jezika (oko 100.000)

riječi dolazi do zaključka da vokativ ima tri osnovne funkcije: (1) privlačenje pozornosti, (2)

identifikaciju sugovornika i (3) uspostavljanje i održavanje socijalnih veza. McCarthy i

O'Keeffe u uporabi vokativa uočavaju još i funkciju ublažavanja „prijetnje obrazu“, npr. pri

iznošenju nečije pretpostavljene negativne osobine u razgovoru, odnosno pri uvjeravanju

sugovornika u suprotno onome što misli. Ta strategija uočljiva je i u žanru intervjua gdje se

uporaba imena voditelja rabi kako bi se ublažila posljedica neke tvrdnje ili očekivanog

odgovora, a isto vrijedi i za voditeljevo oslovljavanje pozivatelja/gosta u studiju po imenu.

Osim te funkcije, oslovljavanje po imenu u medijskoj interakciji također služi u stvaranju

dojma intimnosti (O'Keeffe 2006: 102–5).

Od više njih, izdvajamo primjere oslovljavanja gosta po imenu (prva dva, TCU 16 I

tcu 20) te oslovljavanje voditelja po imenu (preostala dva primjera, TCU 11 i TCU 67):

TCU 16: Vž_01: povlašteni. dotakli smo se- nekih tema. zbog nekih datuma. uhh- dan slobode medija. prije dva tri dana. dan pobjede nad fašizmom. ima li fašizma u medijima senade.

TCU 20: Vž_01: senade. otkud- otkud- uhh- tolika količina mržnje. mahom su to- pretpostavljam. mlađi korisnici interneta. je li tako.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, dodatak korpusu) TCU 11: Mg_02: senade. to je- do sad eto u životu sam imao dvanaest

operacija. znate.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Page 145: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

144

TCU 67: Mg_01: moram zaboraviti. moram zaboraviti. jer ovo nisu lične stvari.

radimo javne stvari. radimo ono što je u interesu. odnosno na najmanju štetu ove zemlje. pravimo koalicije u kojima su i oni- s kojim smo- protiv kojih smo ratovali. senade.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Funkcija uporabe honorifika (gospodine predsjedniče, Vaše Visočanstvo, gospodine

profesore i sl.) često se u medijskom diskursu povezuje s ublažavanjem potencijalne

„prijetnje obrazu“, gdje je honorifik ujedno pokazatelj svjesnosti o statusu osobe od koje se u

toj situaciji obično traži odgovor na pitanje osjetljive naravi. Među važnim obilježjima

svakodnevne konverzacije koja su vrijedna pozornosti pri proučavanju iluzije kako se osobni

odnosi kreiraju i održavaju u medijskoj interakciji svakako su pragmatički označivači. Carter i

McCarthy (2006) imenuju ih funkcionalnom skupinom sredstava kojima se djeluje izvan

strukturalnih ograničenja izričaja i kojima se otkrivaju namjere i osobna značenja govornikā.

Podjednako kao i okviri, oni uključuju diskursne označivače koji upozoravaju na govornikov

stav spram poruke i interjekcije – sredstva kojima se izriče afektivni odgovor ili reakcija na

diskurs. Carter i McCarthy (2006) uočavaju da se neki pridjevi i prilozi mnogo češće rabe u

govornom negoli u pisanom jeziku (apsolutno, svakako, definitivno, u redu, dobro, odlično,

naravno, stvarno i sl.). O tim jezičnim sredstvima Tottie (1991) promišlja kao o pokretačkim

sredstvima konverzacije koja se ne rabe radi prevladavanja govornog priloga trenutačnoga

govornika. Ta se sredstva još nazivaju „pozadinskim kanalom“, „minimalnim odgovorima“ i

sl. Carter i McCarthy nazivaju ih „oznakama odgovora“ naglašavajući da ta sintagma

potpunije opisuje njihovu funkciju, čemu se daje prednost u odnosu na imenovanje neke od

tih riječi npr. običnim prilogom (Lijepo ste to rekli.). Uporaba minimalnih odgovora u

medijskoj interakciji obično ima fatičku ulogu, tj. usmjerena je na komunikacijski kanal radi

ohrabrivanja trenutačnoga govornika da nastavi govoriti. Ta pojava jasno se može uočiti u

konverzacijskoj interakciji na radiju, dok je u slučaju mnogih televizijskih intervjua znatno

rjeđa, osobito u vezi s neproporcionalnim odnosom moći u takvoj interakciji. O'Keeffe i

Adolphs (2002) u analizi konverzacijske interakcije na radiju iz korpusa od oko 20.000 riječi

izvode podjelu označivača odgovora u četirima skupinama:

1. NASTAVLJAČI – kojima se održava diskursni tijek, najčešće u obliku (mm, aha i

sl.);

2. PRIBLIŽIVAČI – jezična sredstva kojima se izriče slaganje s onim što govornik

govori, obično okupljena oko zajedničkih točaka uzajamnog znanja ili poznate

informacije (potvrdno mm-hm, da, tako je i sl.);

Page 146: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

145

3. AFEKTIVI – kojima se izriče stvarni emotivni odgovor (iznenađenje, šokiranost,

empatija, simpatija i sl.) obično izrečeni u obliku jedne riječi (odlično!), kraćih

ponavljanja rečenog i eho pitanjima;

4. POTVRĐIVAČI – su oznake kojima se govorniku pokazuje da se u konverzacijskoj

interakciji informacija ispravno primila i razumjela. Najčešći su „ok“, „dobro“ i sl.

(O'Keeffe 2006: 118, prilagođeno);

U funkciji diskursnih označivača nalaze se mnoge poznate, svakodnevno korištene

riječi kao i fraze – prilozi i pridjevi kakvi su „u svakom slučaju“, „dobro“, „kao što sam

rekao“, „znaš“, „vidiš“ i sl. Diskursni označivači pomažu pri organizaciji diskursa i ujedno

pokazuju stupanj formalnosti i međusobnih mišljenja spram interakcije. Diskursnim

označivačima moguće je izreći odnose moći, što u medijskom diskursu obično čine voditelji

kada govore „idemo se vratiti temi“, „zadržimo se na tom pitanju“ i sl. Zato se mogu rabiti i

kao sredstva kojima se kontrolira i strukturira diskurs. Učestalost uporabe diskursnih

označivača najmanja je u intervjuima gdje je gost politička ličnost a najveća u interakciji s

nepoznatim ljudima. Na osnovi takvih rezultata uočiti se može da se pseudointimnost

najmanje javlja u onim vidovima medijske interakcije koja zahtijeva najviše formalnosti. Neki

od takvih označivača osobito su zanimljivi u medijskom kontekstu (npr. „moram reći“) a česti

su i označivači date/primljene informacije („znaš/znate, znate što sam mislio reći“) što su

označivači zajedničke informacije (O'Keeffe 2006: 113–25).

Izdvajamo nekoliko primjera diskursnih oznaka iz intervjua Vž_01 : Mg_02 (korpusna

jezgra), osobito zanimljivim po tome što se diskursni tijek obilježava riječima i izrazima koji

u stvarnosti označuju fizičko kretanje (krenuti, stati i sl.). Tim se sredstvima konverzacija

usmjerava, proširuje, sužava ili prekida. Analizom se pokazuje da tim sredstvima očekivano

više raspolažu diskursno nadređeni članovi konverzacijskoga para.

TCU 39: Vž_01: za sada da završimo ovu priču sa vijećem ministara- uhh- hajmo

malo generalno o situaciji u državi. mnogi kažu da je situacija trenutno u bosni i hercegovini gora nego ikada prije. slažete li se s tom konstatacijom.

(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

TCU 14: Vž_01: puno je tema o kojima ćemo večeras razgovarati. aktuelnih prije svega. o njima- evo- nešto kasnije. uhh- za početak. krenut ćemo od samoga početka. odnosno krenut ćemo- uhh- pričati Vašu životnu priču. koja je počela- uhh- pedeset i šeste godine. je li tako. na obalama miljacke.

(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Page 147: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

146

TCU 118: Vž_01: gospodine izetbegović. stali smo na godini tisuću devetsto osamdeset i trećoj. dakle godina kada je Vaš otac osuđen na četrnaest godina zatvora. i odveden u zatvor. (...)

(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra).

O'Keefee (2006) sljedećim grafičkim prikazom pokazuje vrste interakcije u

medijskom diskursu:

Slika 7: Interakcija u medijskom diskursu; P = prezenter (domaćin) – (O'Keeffe 2006: 65–6).

Komunikacijska je interakcija u medijskom diskursu također obilježena specifičnom

primjenom mehanizma „izmjene koda“ (Cook-Gumpertz 1976) i „uspostavljanja čvrstog tla“

(Goffman 1981: 128), što podrazumijeva oblike komunikacijske interakcije kojima se pravi

prilagodba konverzaciji u smjeru izvedbe i prijema govornih izričaja. To je ostvarivo

podjednako i neverbalno i verbalno, s tim što se u interakciji na radiju uglavnom govori o

isključivo lingvističkim, verbalnim obilježjima (osim u slučajevima kada se radijski program

prenosi istodobno i na televiziji). Konverzacijske interakcija u medijskom diskursu temelji se

na „zajedničkom tlu“, što je voditeljeva odgovornost jer proizlazi iz disproporcionalne

raspodjele diskursnih uloga, tj. činjenice da je na strani voditelja veća moć. Uspostavljanje

„zajedničkog tla“ najčešće se može izreći već u uvodnim, pozdravnim riječima. Razlika u

ulozi „zajedničkog tla“ jedna je od očiglednijih u odnosu na svakodnevnu konverzaciju gdje

to sudionici konverzacije ostvaruju interakcijski i simultano. Govoreći o ograničenjima

Page 148: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

147

interakcije u medijskom diskursu, Thornborrow (2001) ističe slabije interakcijske mogućnosti

s položaja sudionika konverzacije koji daje odgovor. U sustavu se susjednih parova uočava da

slabiji položaj onoga koji odgovara može biti ojačan time što se voditelj onemogućava da

prekine odgovor, npr. izravnim komentarom – „Postavili ste pitanje i pustite mi da

odgovorim“. Blum-Kulka (1983) istražujući vezu između pitanja i odgovora koji su obilježeni

susretljivošću ili njezinim odsustvom, unutar trodijelne POP strukture uočava da nesusretljivi

odgovori gosta obično budu praćeni izazivačkim govornim prilozima voditelja (O'Keeffe

2006: 67–78).

Lingvistički označivači zajedničkog prostora, znanja i identiteta imaju osobitu ulogu u

proučavanju medijskog diskursa. Primjenom se određenih jezičnih sredstava strukturira

zajednički prostor, ujedno upozoravajući na položaje sudionika takve interakcije u njemu.

Takvu funkciju ispunjavaju neodređene kategorije (obično dijelovi govornog izričaja u kojima

se dodaje „i tako to“, „i tome slično“ i sl.), uporaba zamjenica i deiktičkih sredstava te

sredstva samostalnoga označivanja „ovdje u našoj zemlji, „na ovom otoku“ i sl. (O'Keeffe

2006: 128, prilagođeno).

Uporabom nepreciznih kategorija ostvaruje se učinak spontanosti i bliskosti. O'Keeffe

u vezi s tim rabi naziv „označivač neprecizne kategorije“ naglašavajući da je njegovo

značenje sociokulturne prirode i strukturirano unutar socijalne skupine koja ima zajedničku

sociohistorijsku stvarnost. Zanimljivo je da u kontekstu radova Louwa (1993) i Sinclaira

(1996) o semantičkoj prozodiji, O'Keefe uočava sličnost da se označivači neprecizne

kategorije češće izriču u vezi s negativnom prozodijom. Semantička prozodija odnosi se na to

kako riječ ili određeni izraz mogu biti povezani s određenim semantičkim okruženjem – npr.

pozitivnim ili negativnim. Carter i McCarthy (1999) bavili su se pasivnim konstrukcijama i

pokazali da se one često dovode u vezu s negativnom prozodijom (u vezi s nesretnim ili

neželjenim događajima – biti opljačkan, oboren, praćen i sl.) (O'Keeffe 2006: 130–2).

Odabir specifičnih zamjenica u medijskoj interakciji značajan je pokazatelj

sociokulturnog identiteta a u tom procesu središnju ulogu ima deiktičko mapiranje, pri čemu

zamjenice mogu biti usmjerene prema središtu (ja, mi, nas...) ili šire (oni, one, njih...).

Wortham (1996) rabeći sintagmu „deiktičko mapiranje“ analizira deikse sudionika interakcije

i uočava da se njome sustavno označuju kontekstualni aspekti te ocrtava okvir interakcijskog

događaja).

Istraživanja deiktičkih sredstava s posebnim mjestom zamjenica time dovode do

jasnije predstave o govornim i sociokulturnim položajima sudionika interakcije.

Page 149: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

148

Tablica 5: Usporedba uporabe zamjenica u medijima i akademskom diskursu, na uzorku od

1000 zamjenica po kategoriji (O'Keeffe 2006: 136).

U medijskoj se interakciji osobito važnom pokazuje uporaba zamjenice „mi“ kojom se

referira na zajednički sociokulturni identitet. Ti/Vi u medijskoj interakciji ujedno referira na

mnoštvo drugih osoba koje prate taj razgovor, što obično znači da je intervjuirani ujedno

označen svojstvom „sinegdohičnosti“, tj. predstavnik je određene skupine njemu sličnih ljudi.

Sintagmom „refleksivno pozicioniranje“ (Davies i Hare 1990) upozorava se na to kako se

sudionici interakcije pozicioniraju u odnosu na druge. Referiranje na domovinu, zanimanje,

socijalnu skupinu i sl. time poprima ulogu zajedničke točke kojom se povezuje s auditorijem

(O'Keefe 2006: 134–6).

Page 150: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

149

5. HIPOTEZA I PARAMETRI ANALIZE

Primjenom metodologije konverzacijske analize (KA), diskursne analize (DA) i

korpusne lingvistike, u ovom se radu istražuje hipoteza postoje li rodne različitosti u

konverzacijskoj interakciji u televizijskim intervjuima s obzirom na rodnu pripadnost članova

hijerarhijsko asimetričnih konverzacijskih parova. Istraživačka je hipoteza bliska aktualnom

mišljenju tzv. primijenjenog krila KA, odnosno riječ je o primarnom korištenju metodologije

KA u kombinaciji s diskursnom i korpusnom analizom da bi se došlo do spoznaje o funkciji i

zastupljenosti lingvističkih sredstava u skladu s odnosom lingvističkog oblika i funkcije, pri

čemu se i oblik i funkcija ovdje osobito promatraju u skladu s rodnom pripadnošću kao

omnirelevantnom kategorijom i sociolingvističkom varijablom. Primjena induktivne metode

analize u skladu je s načelom KA da se u takvom straživanju moraju izbjeći potencijalne

predrasude, površnost, stereotipi, odnosno „kontaminacija“ rezultata pseudoznanstvenim

pristupom; u tome je, dakako, i sama hipoteza određena isključivo kao istraživačko polazište

te joj se pristupa s triju aspekata.

Istraživanje se odvija na trima temeljnim razinama, podijeljenim na zasebne manje

cjeline:

1. ZAKONITOSTI GOVORNIH PRILOGA

a) govorna preklapanja i simultani govor;

b) govorni prekidi;

S obzirom na asimetrične konverzacijske uloge u intervjuu kao žanru, promatra se i

analizira pojavnost, učestalost i sustavnost međusobnih govornih preklapanja,

simultanoga govora i govornih prekida u konverzacijskim parovima označenim

diskursnim i rodnim ulogama. Taj postupak obuhvaća detaljnu kvantifikaciju,

klasifikaciju i analizu govornih prekida, govornih preklapanja i simultanoga govora u

korpusu istraživanja, pri čemu se istražuju konverzacijske funkcije prekida,

preklapanja i simultanoga govora: 1) govorni prekidi smatraju se odrazom težnje za

dominacijom u konverzaciji, 2) govorna preklapanja pokazatelj su težnje za govornim

položajem, 3) simultani govor smetnja je u konverzaciji. Rezultati se korpusne analize

kvantificiraju i analitički uspoređuju kako bi se došlo do relevantnih pokazatelja, a rod

se u svim slučajevima promatra kao omnirelevantna kategorija i sociolingvistička

varijabla.

2. IZRAVNOST I ULJUDNOST

Page 151: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

150

c) vrsta pitanja: istražuje se zastupljenost i funkcija izravnih pitanja, neizravnih pitanja i

privjesnih pitanja;

d) oslovljavanje: pozornost se poklanja i uporabi honorifika (osobito u osobnim

pitanjima), vokativa, oslovljavanja po imenu, uporabi osobnih zamjenica,

označiteljima neodređenosti i priložno-pridjevnim izrazima kojima se ojačava izričaj,

u skladu s pretpostavkom da takve izraze češće rabe žene radi održavanja međusobnih

relacija u konverzacijskoj interakciji; spomenuti se parametri promatraju u skladu s

potencijalnom prijetnjom obrazu (PPO, odnosno engl. face threatening act – FTA).

3. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST TCU

JEDINICA

e) vrijeme sudjelovanja u konverzaciji: klasičnom korpusnom analizom nastoji se doći

do pokazatelja o vremenskoj zastupljenosti u konverzacijskoj interakciji u skladu s

govornom ulogom i asimetričnošću konverzacijskih parova, što se izvodi za sve takve

postojeće kombinacije unutar korpusa;

f) udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina govora i količina

govora: predmetom analize jesu i podatci o omjeru izrečenoga govora u vremenskom

okviru (jedinica za mjeru brzine govora jest „riječi po minuti“, odnosno „r/m“) te

količina govora, tj. omjer izrečenih TCU i vremena govorenja;

g) govorni razmaci i foričnost TCU jedinica; analizira se i sekvencijski odnos TCU

jedinica, s obzirom na vremenske intervale u slijedu od govornika prema sugovorniku

i obratno; predmetom istraživanja jest i pretpostavljena pojavnost govorne strategije

izgrađivanja forične veze s prethodnim TCU ili multi-TCU jedinicama, što se također

češće pripisuje ženama, odnosno strategiji očuvanja i njegovanja zajedničkog tla u

konverzaciji.

5.1 Korpus

Korpus se ovog istraživanja sastoji od 16 transkripata (oko 73.000 riječi). Čine ga

televizijski intervjui televizijskih kuća FACE TV i TV1, a predmetom su analize i intervju s

televizije Al Jazeera Balkans i dva intervjua s Hrvatske radiotelevizije. U televizijskoj kući

FACE TV intervju je dio središnje informativne emisije Centralni dnevnik, u televizijskoj

kući TV1 emisija Petkom s Nikolinom, Recite Al Jazeeri dijaloška je emisija televizije Al

Jazeera Balkans, a Nedjeljom u 2 emisija Hrvatske radiotelevizije. Ovo istraživanje u odnosu

na slična, prednost ima u tome što su predmetom analize isti konverzacijski parovi, dakle isti

Page 152: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

151

voditelji i isti gosti, s pripadajućim višestrukim kombinacijama u međusobnoj konverzaciji.

Korpus je oblikovan dostupnošću takvih intervjua u medijskom prostoru u Bosni i

Hercegovini i susjedstvu te je moguće bilo izdvojiti 5 gostiju koji su gostovali kod istih

voditelja, preciznije kod Senada Hadžifejzovića i Nikoline Veljović. Od 5 gostiju dvije su

gošće: Svetlana Broz i Svetlana Cenić. Tri su gosta političari: Bakir Izetbegović, Sulejman

Tihić i Mladen Ivanić. S obzirom na hijerarhijski asimetrične diskursne i rodne uloge u

intervjuu kao žanru, predmetom analize su i voditelji i njihovi gosti, odnosno konverzacijski

parovi predstavljeni na pripadajućim grafičkim prikazima.

Slika 8: Konverzacijski parovi Vm_01 s pripadajućim gošćama i gostima (ukupno 5

intervjua).

Slika 9: Konverzacijski parovi Vž_01 s pripadajućim gošćama i gostima (ukupno 5 intervjua).

GO

ŠĆ

A 1

GO

ŠĆ

A 2

voditelj 1: Senad Hadžifejzović (FACE TV)

gošća 1: Svetlana Broz

gošća 2: Svetlana Cenić

gost 1: Bakir Izetbegović

gost 2: Sulejman Tihić

gost 3: Mladen Ivanić

GO

ST

1

GO

ST

2

GO

ST

3

VODITELJ 1

GO

ŠĆ

A 1

GO

ŠĆ

A 2

GO

ST

1

GO

ST

2

GO

ST

3

VODITELJICA 1

voditeljica 1: Nikolina Veljović (TV1)

gošća 1: Svetlana Broz

gošća 2: Svetlana Cenić

gost 1: Bakir Izetbegović

gost 2: Sulejman Tihić

gost 3: Mladen Ivanić

Page 153: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

152

Odabranih 10 intervjua čine korpusnu jezgru jer su sudionici tih konverzacijskih

događaja isti. S obzirom na složenost njihovih međusobnih odnosa, analiza korpusne jezgre

odvija se dvosmjerno, što znači da se, u skladu s parametrima hipoteze, najprije dolazi do

rezultata o voditelju i voditeljici, a zatim o svakom gostu i gošći pojedinačno u odnosu na njih

te zbirno za goste i gošće.

Slika 10: Konverzacijski parovi svakoga gosta i gošće ponaosob s voditeljem i

voditeljicom (korpusna jezgra).

Specifičnost korpusne jezgre u tome je što je prisutan neravnopravan odnos gostiju i

gošći, pa se uvođenjem dodatnih dvaju intervjua jezgra proširuje u dijelu analize odnosa

gošće prema voditelju i voditeljici. Dodatni intervjui su gostovanja Vesne Pusić kod

voditeljice Mirjane Hrga (Al Jazeera Balkans, emisija Recite Al Jazzeri) te kod Aleksandra

GOST 1

VO

DIT

EL

J 1

VO

DIT

EL

JIC

A 1

GOST 3

VO

DIT

EL

J 1

VO

DIT

EL

JIC

A 1

GOST 2

VO

DIT

EL

J 1

VO

DIT

EL

JIC

A 1

GOŠĆA 1

VO

DIT

EL

J 1

VO

DIT

EL

JIC

A 1

GOŠĆA 2

VO

DIT

EL

J 1

VO

DIT

EL

JIC

A 1

voditelj 1: S. Hadžifejzović (FACE TV)

voditeljica 1: N. Veljović (TV1)

gošća 1: Svetlana Broz

gošća 2: Svetlana Cenić

gost 1: Bakir Izetbegović

gost 2: Sulejman Tihić

gost 3: Mladen Ivanić

Page 154: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

153

Stankovića (HRT, emisija Nedjeljom u 2). Uvođenjem dodatne gošće dobio se proporcionalan

odnos svih gostiju u skladu s rodnim ulogama muškarci (3) – žene (3).

Iz istog je razloga proporcionalne ravnopravnosti izvršeno dodatno proširenje

korpusne jezgre, uvođenjem dodatnog voditelja Aleksandra Stankovića jer se prethodnim

proširenjem uvela dodatna voditeljica Mirjana Hrga te se tako, u konačnici, dobio

ravnopravan broj gostiju i gošći naspram voditelja i voditeljica.

Slika 11: Proširenje korpusne jezgre dodatnim konverzacijskim parovima radi

proporcionalnog odnosa i rodne ravnopravnosti nositelja konverzacijskih parova.

Pored korpusne jezgre i njezinoga dodatka, u ovome su istraživanju u obzir uzeta još 4

intervjua, s obzirom na to da su iz tih intervjua također uzeti odabrani primjeri

konverzacijskih strategija i fenomena, a dodatni je razlog i to što su voditelji tih intervjua isti

kao u korpusnoj jezgri, s izuzetkom da se tu radi o drugim gostima i gošćama. Riječ je o

dvama intervjuima u kojima je voditelj Senad Hadžifejzović ugostio Blažu Stevovića te Amru

Silajdžić, kao i intervjuu u kojem je voditeljica Nikolina Veljović ugostila Senada Avdića te

dostupnim dijelovima intervjua Mislava Bage koji ugošćuje Ivu Sanadera.

Dakle, korpus čine 13 intervjua te 4 dodatna intervjua iz kojih su također izvođeni

određeni zaključci. Tabelarni prikaz korpusne jezgre i korpusnog dodatka izgleda ovako:

GOŠĆA 3

VO

DIT

EL

J 2

VO

DIT

EL

JIC

A 2

VODITELJ 2

GO

ŠĆ

A 3

GO

ST

4

voditelj 2: A. Stanković (HRT)

voditeljica 2: M. Hrga (Al Jazeera Balkans)

gošća 3: Vesna Pusić

gost 4: Ivo Josipović

Page 155: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

154

Tablica 6: Prikaz korpusne jezgre, dodatka jezgri i korpusnog dodatka.

5.2 ELAN

KA prirodno ostvarene konverzacije specifična je u tome što se u toj vrsti analize rabe

audio-vizualna i računalna pomagala. Audio-vizualnim zapis pohranjuje podatke i tako se

omogućuje njihovo višestruko ponovno i prošireno analiziranje, odnosno trajno su dostupni za

analize pojedinačnih fenomena koji se isključuju u prvoj analizi, kao i za provjeru rezultata. U

snimanju govora skupine govornika idealni uvjeti su oni kada se snima profesionalnom

videokamerom, dok svaki govornik ima zaseban mikrofon kojim se snima samo njegov glas,

podjednako s mikrofonima koji snimaju cjelokupnu konverzaciju, strogo vodeći računa da se

što je više moguće umanje nepotrebni šumovi. Time se ostvaruje mogućnost dobivanja

pojedinačnih i zbirnih rezultata. Ovaj je rad tematski u vezi s televizijskim intervjuima koji se,

R. br.

intervjua

VODITELJ/

VODITELJICA

GOST/

GOŠĆA

Pojašnjenje

kratica

1. Vm_01 Žg_01 Vm_01 Senad Hadžifejzović

Vm_02 Aleksandar Stanković

Vž_01 Nikolina Veljović

Vž_02 Mirjana Hrga

Žg_01 Svetlana Broz

Žg_02 Svetlana Cenić

Žg_03 Vesna Pusić

Mg_01 Bakir Izetbegović

Mg_02 Sulejman Tihić

Mg_03 Mladen Ivanić

Mg_04 Ivo Josipović

2. Vm_01 Žg_02

3. Vm_01 Mg_01

4. Vm_01 Mg_02

5. Vm_01 Mg_03

6. Vž_01 Žg_01

7. Vž_01 Žg_02

8. Vž_01 Mg_01

9. Vž_01 Mg_02

10. Vž_01 Mg_03

11. Vž_02 Žg_03

12. Vm_02 Žg_03

13. Vm_02 Mg_04

Korpusna jezgra

(10) + dodatak

jezgri (3):

Voditeljice: 2

Voditelji: 2

Korpusna jezgra (10)

+ dodatak jezgri (3):

Gošće: 3

Gosti: 3 + 1

(4. gost Mg_04

relevantan je samo za

voditelja Vm_02)

Vm_03 Mislav Bago

Mg_05 Blažo Stevović

Mg_06 Senad Avdić

Mg_07 Ivo Sanader

Žg_04 Amra Silajdžić

Vm – voditelj

Vž – voditeljica

Mg – gost

Žg – gošća

14. Vm_01 Mg_05

15. Vm_01 Žg_04

16. Vž_01 Mg_06

17. Vm_03 Mg_07

Korpusni dodatak

(4):

Voditelja: 2

Voditeljica: 1

Korpusni dodatak

(4):

Gošći: 1

Gostiju: 3

Ukupno voditelja: 3

Ukupno voditeljica: 2

Ukupno gošći: 4

Ukupno gostiju: 7

Page 156: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

155

dakako, snimaju u posebnim uvjetima te se ovdje pristupa analizi gotovog multimedijalnog

materijala. Računalni program osobito dizajniran za tu svrhu jest ELAN – Linguistic

Annotator.

ELAN1 je alat za bilježenje kojim je moguće kreirati, uređivati, vizualizirati i

istraživati analitičke zabilješke o video i audiopodatcima. Razvijen je na Institutu za

psiholingvistiku Max Planck u Nijemegenu u Nizozemskoj radi stvaranja zvučne tehnološke

baze za tu vrstu istraživanja. Taj je program osobito dizajniran za analizu govora, znakovnoga

jezika, gesta, no rabiti ga može svatko tko se bavi analizom medijskog korpusa radi analize i

dokumentacije.2

Osnovi analize ovdje su dodatno pojednostavnjeni i pojašnjeni pomoću slike i pratećih

kratica:

A: Audio-vizualni zapis (intervju), čije je trajanje u stvarnom vremenu. Audio ili

videozapis odvija se u stvarnom vremenu, uz mogućnost klasičnih postavki o

brzini odvijanja zapisa, što je izvodivo i za videozapis i audiozapis pojedinačno, a

vrlo korisno u slučajevima kada govornik govori prebrzo, pa dijelovi govora nisu

razumljivi.

B: Analitički redovi; konverzacijski analitičar ima mogućnost kreiranja brojnih

analitičkih redova, ovisno o cilju istraživanja i parametrima analize. Na ovom

prikazu dat je analitički red za voditelja, gošću, izdvajanje govornih preklapanja i

prekida, izravnosti, konverzacijskog popravka te prostor za komentar. Analitički se

redovi, pored ostalog, mogu kombinirati u podskupine.

C: Primjer jedne TCU u analitičkom redu voditelja;

C1: mrežni prikaz svih TCU pripadajućega govornika, s trenutačno označenom

TCU.

D: ukupno vrijeme trajanja pojedinačne TCU, s vremenom početka i dovršetka;

D1: označivač trajanja TCU na klizaču.

E: klizač na radnoj traci (s mogućnošću gušćeg ili šireg prikaza).

1 Mogućnosti koje ovo pomagalo nudi razlog su što su transkripti pojednostavnjeni za analizu i čitanje.

2 Potpuniji priručnik za uporabu dostupan je na http://tla.mpi.nl/tools/tla-tools/elan/download/ (dostupno u

svibnju 2014. godine).

Page 157: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

156

Slika 12: Osnovna radna površina računalnoga programa ELAN - Linguistic Annotator.

Page 158: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

157

6. SUSTAV GOVORNIH PRILOGA

6.1. Govorna preklapanja

U KA osobita se pozornost poklanja konverzacijskim fenomenima u skladu s

njihovom funkcijom u danom kontekstu, odnosno konverzacijskim okolnostima u kojima se

neki fenomen analizira. Iako ne bi bilo pogrešno istaknuti i težnje konverzacijskih analitičara

da se dođe do preskriptivnog skupa eksternih pravila o mogućim primjenama jezičnih

sredstava, takve se težnje općenito smatraju devijacijama od temeljnih načela KA jer se

ulazak u konverzacijski mehanizam (kako ga naziva Sacks 1992) u KA odvija induktivno u

procesu sastavljanja usklađenoga niza njegovih dijelova. Problem s uopćavanjima uporabe

bilo kojeg jezičnog sredstva osobito je očigledan u odnosu govornih preklapanja i govornih

prekida. U odnosu na uobičajeno poimanje tih pojava da su nedvojbeni izrazi govorne

dominacije nad sugovornikom (češće – sugovornicom), Tannen (1989) tako upozorava na

potrebu razlikovanja preklapanja i prekida, pri čemu ističe da se preklapanja mogu promatrati

kao izraz potpore sugovorniku (ona rabi sintagmu „podupiruće preklapanje“).

Većina analitičara slaže se s razumijevanjem dihotomije preklapanja – prekidi kao

prirodnog i autoritativno neobilježenog fenomena (preklapanja) te suprotnog – isticanja

nadređene govorne uloge (prekidanjem sugovornika); govorna su preklapanja uobičajena

pojava u svakodnevnoj govornoj interakciji, vezana za orijentiranost sudionika konverzacije

prema TRP točkama (točkama relevantnog prelaza), položajima u strukturi govornog priloga

gdje se odvijaju izmjene govornika.

Taj se konverzacijski fenomen su sličnim istraživanjima promatra u vezi s valentnošću

konverzacijskih strategija prema članovima određene skupine. Odatle mišljenja da su žene

više sklone primjeni preklapanja kojima izriču potporu, a da muškarci češće rabe prekide

kojima iskazuju konverzacijsku prevagu (Eckert 1990, Coates 1993). No, binarnom se i

jednoobraznom pripisivanju jezičnih strategija rodnoj ili kakvoj drugoj skupini mora pristupiti

s osobitom pozornošću. Tako Mizokami (2013) također govori o uporabi jezičnih sredstava

binarno drukčije u odnosu na stereotipna gledišta o njihovom mjestu u konverzaciji i promatra

ih slično kao i Tannen (1989).

Liddicoat (2007) ističe da bi govorna interakcija u kojoj bi izostala preklapanja bila

vrlo neobična i usporena, skoro lišena konverzacijskog dinamizma, upravo zato što je u

svakodnevnome govoru uobičajeno da idući govornik započinje govoriti neposredno prije

dovršetka trenutačne TCU trenutačnoga govornika, a ne tako što će čekati potpuni dovršetak

Page 159: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

158

trenutačnog govornog priloga i započeti svoj prilog tek kada nastupi tišina koja pokazuje da je

prethodni govorni prilog dovršen.

Za neke je analitičare ta priroda svakodnevne konverzacije razlog otežanoga

određivanja temeljenih pojmova u KA, kakav je slučaj s govornim prilogom. Crookes (1990)

tako ističe da je preklapajući govor upravo taj čimbenik. Ove su analize dodatno osvijetljene

uporabom tehničkih pomagala koja omogućuju preciznija mjerenja u kojima se vrijednosti

iskazuju često manjim od jedne sekunde, toliko da je uobičajeno da se u analizi rabe i

vrijednosti tisućitih dijelova sekunde. Preciznim usklađivanjem audio-vizualnih i grafičkih

prikaza s transkriptom i klizačima koji označuju konverzacijski tijek te se vrijednosti

očitavaju bez osobitih teškoća.

Markee (2002) o strukturi konverzacijskog tijeka govori ističući uobičajenu prirodu

preklapajućega govora pri dovršetcima trenutačnih TCU te kraće razmake između TCU

jedinica. Dakako, konverzacijski je tijek obilježen i preklapanjima i razmacima, no

uobičajeno poimanje da počinjemo govoriti tek kada trenutačni govornik završi, u analizi se

govornih preklapanja pokazuje devijantnim, tj. prirodno je da tako ne govorimo, nego da se

izmjene odvijaju na TRP položajima, odnosno točkama u kojima se TCU jedinice govornika i

idućega govornika preklapaju.

Schegloff (1999b) govorno preklapanje dovodi u vezu s borbom za govorni položaj,

odnosno preuzimanje riječi, pri čemu TRP položaje promatra kao strategijska mjesta za takve

izmjene. Ideja o prelaznom prostoru, koju razvijaju Sacks, Schegloff i Jefferson, temelji se na

određenju njegove duljine u skladu s izmjenom govornika; naime, prelazni je prostor između

TCU jedinica dulji – ukoliko je riječ o prazninama u govoru (razmacima i stankama) te kraći

(kada govorimo o preklapanju).

Shematski promatrani kao konverzacijski blokovi, govorni se prilozi mogu naći u

takvome položaju da se idući prilog izravno nastavlja na prethodni na samome kraju

prethodnoga priloga. Jefferson (1986) prva govori o takvoj apsolutnoj bliskosti, odnosno

pojavi kada se izmjene govornika odvijaju tako da se ne realiziraju ni preklapanja ni prekidi

jer idući govornik započinje govoriti apsolutno odmah poslije trenutačnoga govornika. Taj se

fenomen razumijeva kao dokaz o visokoj uključenosti u tijek konverzacije.

U korpusu prepoznajemo primjere nalik sljedećim:

Page 160: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

159

Slika 13: Prikaz apsolutne bliskosti na primjeru intervjua Vm_01 : Mg_05

(korpusni dodatak.) 1)

TCU 46 (0.634) Vm_01: ljubavnicu. TCU 41 (0.100) Mg_05: ljubavnicu. TCU 47 (0.878) Vm_01: djevojku. curu. TCU 42 (||) Mg_05: djevojku. curu. TCU 48 (0.304) Vm_01: je l' ukr'o. nije ukr'o.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

Označeni dio na slici 13 (TCU 42) pokazuje da se ta TCU realizira u slijedu odmah iza

voditeljeve TCU 47 te da izostaju preklapanja i razmaci između njih. Pojavu takve apsolutne

bliskosti u transkriptu označujemo znakom '( I I )'.

Slika 14: Prikaz apsolutne bliskosti iz intervjua Vm_02 : Mg_04

(dodatak korpusnoj jezgri).

2)

TCU 36: Mg_04: pa načelno naravno treba paziti da li se sudjelovala. i da se

ne dođe u tu vrstu. naravno rodbinski odnosi i jesu nešto na što treba.

TCU 33: (||) Vm_02: jeste li Vi imali kakve- uhh- koristi od posla koji je obavljao marko vojković.

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak korpusnoj jezgri)

Page 161: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

160

Analitičari ističu na naziv ometanje nije prikladan za određenje fenomena govornog

preklapanja jer je ono odlika spontane, prirodne konverzacije, pri čemu je normalno da se na

TRP točkama uz kraći simultani govor odvija izmjena govornika. Taj simultani govor

neznatna je smetnja u odvijanju konverzacije jer je u pravilu vrlo kratak, pri čemu se vrlo brzo

vraća sustav izmjene govornika. Liddicoat (2007) u preklapajućem govoru vidi dokaz

interakcijske aktivnosti, a ne jednostavnog neusklađivanja trenutka kada započeti govoriti. On

ovu pojavu razumijeva i kao sredstvo za izricanje entuzijazma i ushićenosti, dakako

kontekstualno oblikovanih.

Sintagmom se „problematična govorna preklapanja“ upozorava na pojavu kada se,

zbog dubljeg zadiranja u govornikovu TCU u odnosu na projiciranu TRP točku, javi simultani

govor koji može biti smetnja realizaciji trenutačne TCU ili razumijevanju rečenog. Složenija

se preklapanja događaju u slučajevima kada imamo više od dva govornika, no i tu se vrlo

često komunikacija odvija u sustavu konverzacijskih parova. Uočeno je da se kao elementi

interakcijske borbe javljaju povećana glasnoća i visina glasa te brži ili sporiji tempo

govorenja. O problematičnim preklapanjima Schegloff (2000b) govori s obzirom na govorne

udare, koji su interakcijski pokazatelji smetnje u sustavu izmjene govornika. Rijetko se u

konverzaciji ostvari više od dva takva udara jer oni signaliziraju govornicima da je potrebno

riješiti konverzacijsku smetnju.

Sumirajući rezultate svojih istraživanja, Jefferson izdvaja prelazno preklapanje

(orijentiranost prema TRP točki), prepoznata (govornik prepoznaje o čemu se govori i može

dovršiti putanju te TCU) i progresijsko (kada postoji disfluencija u konverzaciji i govornik

predlaže njezin dovršetak, kako bi se konverzacija nastavila).

TCU trenutačnoga

govornika

Sugovornikova

TCU

TRP točka a)

Page 162: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

161

Grafički prikaz „a)“ oslikava pojavu da se sugovornik usmjerava prema TRP točki

trenutačnoga govornika i pri kraju govornikove TCU započinje govoriti. Na ovom je prikazu

pripadajućom jačinom sjene oslikan položaj TRP točke u odnosu na TCU tako da tamnija

boja (dio izvan okvira kojim je označena TRP točka) predstavlja dijelove TCU u kojima bi

simultani govor bio smetnja jer se odvija dalje od TRP točke, na kojoj je uobičajen.

Slika 15 (a i b): Shematski prikaz govornog preklapanja s pripadajućim primjerom iz

korpusa.

Shematski prikaz pokazuje odvijanje govornoga preklapanja onako kako se najčešće

realizira u svakodnevnoj komunikaciji. U prikazu je „b)“ pojašnjenje oznaka sljedeće: A =

TCU trenutačne govornice, B = TCU voditeljice intervjua, C = označeno preklapanje gošćine

TCU, D = gošćino preklapanje voditeljičine TCU, E = nova gošćina TCU.

3)

(A) TCU 11: Žg_01: obaveštena sam iz medija. n*- nisam uključena u to. moji se stavovi prilično razlikuju. mislim da svaka javna ličnost ima- ima pravo da i posle smrti živi u javnosti. (…) kada bi sav prihod od toga- išao samo i isključivo za- uhh- stipendiranje učenika i studenata koji su talentovani. a koji nemaju materijalne mogućnosti da se školuju.

(B) TCU 31: (1.2) Vž_01: to je i bila inicijativa. je li tako. (E) TCU 12: (0.528) Žg_01: to je bilo- ne. to je bilo pre njegove smrti (…)

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Oznaka „C“ ovdje predstavlja voditeljičino preklapanje gošćine TCU i ono iznosi 1.2

sekunde, dok je gošćino preklapanje voditeljičine TCU nešto manje te iznosi 0.528 sekundi.

Mjerenjem se takvih vrijednosti i zbrajanjem svih pojedinačnih vrijednosti govornih

preklapanja došlo do sljedeće tablice u kojoj su date zbirne vrijednosti preklapanja u

milisekundama i sekundama u svim intervjuima sa svim pripadajućim kombinacijama

sudionika konverzacije.

b)

Page 163: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

162

R. br. Intervju/

(min.)

Nositelj

konverza-

cijskog

para

Gost/

Gošća

Omjer govornih

preklapanja

U konverzacijskom paru

vrijednost preklapanja je:

1. (25) Vm_01 Žg_01 23661 ms (23.66 sec) :

27352 ms (27.35 sec) veća na strani Žg_01.

2. (17.25) Vm_01 Žg_02 8566 ms (8.57 sec) :

8729 ms (8.73 sec) neznatno veća na strani Žg_02.

3. (26) Vm_01 Mg_01 17041 ms (17.04 sec) :

30152 ms (30.15 sec) značajno veća na strani Mg_01.

4. (24) Vm_01 Mg_02 20838 ms (20.84 sec) :

29243 ms (29.24 sec) značajno veća na strani Mg_02.

5. (26) Vm_01 Mg_03 22311 ms (22.31 sec) :

19316 ms (19.32 sec) veća na strani Vm_01.

6. (25) Vž_01 Žg_01 15208 ms (15.21 sec) :

8938 ms (8.94 sec) značajno veća na strani Vž_01.

7. (17) Vž_01 Žg_02 5842 ms (5.84 sec) :

6820 ms (6.82 sec) veća na strani Žg_02.

8. (26) Vž_01 Mg_01 18615 ms (18.52 sec) :

18420 ms (18.42 sec) neznatno veća na strani Vž_01.

9. (26) Vž_01 Mg_02 21018 ms (21.02 sec) :

13781 ms (13.78 sec) značajno veća na strani Vž_01.

10. (26) Vž_01 Mg_03 17683 ms (17.68 sec) :

17366 ms (17.37 sec) neznatno veća na strani Vž_01.

11. (26) Vž_02 Žg_03 11367 ms (11.37 sec) :

11275 ms (11.28 sec) neznatno veća na strani Vž_02.

12. (26) Vm_02 Žg_03 16053 ms (16.05 sec) :

9399 ms (9.4 sec) značajno veća na strani Vm_02.

13. (26) Vm_02 Mg_04 18443 ms (18.44 sec) :

28374 ms (28.37 sec) značajno veća na strani Mg_04.

14. (25) Vm_01 Mg_05 19807 ms (19.81 sec) :

17754 ms (17.75 sec) veća na strani Vm_01.

15. (7.5) Vm_01 Žg_04 9645 ms (9.65 sec) :

4430 ms (4.43 sec) značajno veća na strani Vm_01.

16. (23.5) Vž_01 Mg_06 5850 ms (5.85 sec) :

4942 ms (4.94 sec) veća na strani Vž_01.

Tablica 7: Zbirne vrijednosti govornih preklapanja u korpusnoj jezgri (1 – 10), dodatku jezgri

(11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).

Analizom se korpusne jezgre i dodatka jezgri te zbrajanjem zbirnih vrijednosti zaključuje

sljedeće:

1. U intervjuima u kojima je nositelj konverzacijskog para voditelj Vm_01 vrijednost je

govornih preklapanja veća na strani i gostiju i gošći. Svega jednom to je u korist

voditelja Vm_01. Međutim, pokazuje se da je u korpusnom dodatku (intervjuima

voditelja Vm_01 s drugim gostom i gošćom (intervjui 14 i 15) taj odnos drukčiji i on

je u korist voditelja Vm_01. Kada je o voditelju Vm_02 riječ, u dvama intervjuima

Page 164: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

163

vidi se značajna razlika u omjeru preklapanja, ali binarno – jednom je u korist

voditelja, drugi put u korist gosta (Mg_04).

2. U intervjuima u kojima je nositeljica voditeljica Vž_01 taj je omjer drukčiji: četiri puta

voditeljica prednjači u vrijednosti govornog preklapanja u odnosu na goste, a svega

jednom ta je vrijednost na strani gošće (Žg_02). U intervjuu u kojem je nositeljica

Vž_02 također se uočava da je vrijednost njezinih preklapanja veća od gošćinih

(Žg_03).

Najuočljivija razlika između voditelja Vm_01 i voditeljice Vž_01 jest u sljedećim

odnosima (intervjui su skoro potpuno istoga trajanja):

a) Voditelj Vm_01 govorno preklapa gošće ukupnom vrijednošću 32.23 sec.

b) Voditeljica Vž_01 govorno preklapa gošće ukupnom vrijednošću 21.05 sec. (11.18

sekundi manje od Vm_01).

c) Voditelj Vm_01 govorno preklapa muškarce ukupnom vrijednošću 60.19 sec.

d) Voditeljica Vž_01 preklapa muškarce ukupnom vrijednošću 57.22 sec. (2.97 sec.

manje od Vm_01).

e) Upadljivo je da je u korpusnoj jezgri voditelj Vm_01 u svojih 5 intervjua svega

jednom govornik koji je zbirnom vrijednošću pojedinačnih preklapanja u prednosti

nad sugovornikom. Kod voditeljice Vž_01 to je potpuno drukčije jer je ona u

svojih 5 intervjua govornica čije su zbirne vrijednosti pojedinačnih preklapanja

veće negoli njenih sugovornika, dok je u samo jednom intervjuu to drukčije,

odnosno vrijednost je pojedinačnih preklapanja njezinoga sugovornika veća od

njezinih. Dakle, voditeljica češće primjenjuje govorna preklapanja prema svojim

sugovornicima, ali je vrijednost manjeg broja tih preklapanja kod voditelja Vm_01

ipak veća negoli što su njezina.

3. Relevantne vrijednosti za goste uočljive su za muškarce Mg_01 i Mg_02 koji oba puta

značajno većim vrijednostima preklapaju TCU jedinice voditelja Vm_01, dok je u

njihovom gostovanju kod voditeljice Vž_01 ta vrijednost potpuno obrnuta i ide u

korist voditeljice intervjua. Gost Mg_03 u oba slučaja je manje preklapao TCU

jedinice voditelja i voditeljice. Osobito je uočljivo odstupanje u ukupnoj vrijednosti

svih preklapanja za muškarce: 78.71 sekundi kod voditelja Vm_01 u odnosu na 49.57

sekundi kod voditeljice Vž_01 (što je manje za 29.14 sekundi).

4. Kada je o dvjema gošćama iz korpusne jezgre riječ, vrijednosti govornih preklapanja

Page 165: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

164

pokazuju veću vrijednost u njihovu korist kada razgovaraju s voditeljem, dok je u

razgovorima s voditeljicom gošća Vž_02 zadržala isti odnos, za razliku od Žg_01 čija

su govorna preklapanja znatno manja negoli voditeljičina. Brojčano se taj odnos

prikazuje ovako: gošće Žg_01 i Žg_02 kod voditelja Vm_01 s ukupno 32.23 sekunde

u odnosu na iste gošće kod voditeljice Vž_01 s ukupno 22.03 sekunde, što je manje za

10.2 sekundi.

To pokazuje da je i u njihovu razgovoru s voditeljicom Vž_01 vrijednost preklapanja

manja negoli u razgovoru s voditeljem Vm_01. U dodatku jezgri, gošća Žg_03 oba je

puta iskazala manju vrijednost govornih preklapanja u odnosu na voditelja i

voditeljicu, no uspoređujući te vrijednosti, uočava se da više preklapanja ima u

razgovoru s voditeljicom Vž_02.

Sumirajući sve rezultate o govornim preklapanjima, zaključuje se da voditelj Vm_01 u

usporedbi s intervjuima voditeljice Vž_01, preklapanja primjenjuje manje od svojih gostiju

negoli ona, no zbirna je vrijednost njegovih preklapanja veća od njezinih. Vrijednost je

voditeljevih preklapanja veća od voditeljičinih i prema muškarcima i prema ženama, a unutar

njegovih intervjua uočljivo je da je vrijednost voditeljevih preklapanja skoro dvostruko veća u

njegovu razgovoru s muškarcima negoli sa ženama.

Vrijednost je voditeljičinih preklapanja manja negoli voditeljevih, podjednako i prema

muškarcima i prema ženama, no uočava se da je voditeljica više sklona primjeni preklapanja

kada intervjuira muškarce.

Muškarci više primjenjuju govorna preklapanja prema voditelju Vm_01 negoli prema

voditeljici Vž_01; ta je vrijednost skoro dvostruko veća kada gostuju kod muškarca negoli

kod žene.

Relevantan je podatak u vezi s gošćama taj da u korpusnoj jezgri iskazuju veću

vrijednost preklapanja kada gostuju kod voditelja Vm_01 negoli kod voditeljice Vž_01; ta je

vrijednost veća skoro za jednu trećinu.

Iz ovakva poretka dobivenih rezultata donekle se relevantnom čini pojava da je

vrijednost govornih preklapanja veća kada je riječ o istorodnim parovima (voditelj više

preklapa muškarce, voditeljica više preklapa žene i muškarci više preklapaju voditelja); ovu bi

pojavu trebalo potvrditi na širem korpusu, osobito radi provjere odstupanja u ovom slijedu –

jer se pokazuje da žene više preklapaju voditelja negoli voditeljicu. Dakle, rezultati skoro

potpuno dosljedno pokazuju da sudionici intervjua više preklapaju sugovornike istoga roda.

Page 166: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

165

Konverzacija koja bi bila lišena govornih preklapanja bila bi usporena, odnosno lišena

komunikacijskoga dinamizma. Ako bismo funkciju govornih preklapanja promatrali upravo u

vezi s konverzacijskim dinamizmom, odnosno manjim brojem i kraćim razmacima između

TCU jedinica, zaključiti se može da je ta pojava uočljivija u intervjuima kojima je nositelj

voditelj Vm_01. Dakako, uzimajući u obzir ograničenja korpusa, dobiveni se rezultati mogu

razumjeti kao osnova za slična šira istraživanja u tom smjeru. Također bi trebalo razmotriti

primjere s manjim vrijednostima, odnosno minimalnom prevagom u omjeru govornih

preklapanja, no ne zanemarujući činjenicu da je riječ o zbroju vrijednosti predstavljenih u

milisekundama.

6.2. Simultani govor

Simultani je govor uobičajen pri krajevima TCU jedinica, odnosno kada novi govornik

započinje svoju TCU jedinicu. Sustav izmjene govornika ujedno onemogućava da istodobno

govori više od jednoga govornika, no pri tome se izuzimaju govorna preklapanja i simultani

govor u neposrednoj blizini TRP točaka.

Sustav pravila za izmjene govornika uvjetno se imenuje riječju pravilo jer je riječ o

modelu koji je interakcijske i diskursne naravi te se ne promatra kao eksterni skup zakonitosti

koje bi se mogle primjenjivati neovisno o kontekstu. Simultani govor izvan TRP točaka nije

uvjet nerazumijevanja u konverzaciji, ali može otežati odvijanje konverzacije. Kada se javi,

simultani govor obično traje kratko i ta se situacija rješava tako što jedan od govornika

prestane govoriti, prepuštajući riječ drugomu. Schegloff (2000b) o tim slučajevima govori

naglašavajući tzv. govorne udare, o kojima Liddicoat (2007) promišlja kao jasnim

pokazateljima namjera sudionika konverzacije, prije svega natjecateljstva za govorni položaj.

Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4

Govornik A: [A1] [A2] [A3]

Govornik B: [B1] [B2] [B3]

Govorni udari, kao mjesta simultanoga govora, ne moraju biti kratki, odnosno mogu se

sastojati od duljih govornih priloga. U spontanome govoru smatra se da rijetko imamo pojavu

triju ili više govornih udara jer se takva pojava rješava obično poslije prvoga. Idući primjer iz

korpusa pokazuje kako se konverzacijski tijek nastavlja poslije govornog udara::

Page 167: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

166

4) TCU 11: Mg_06: ja mislim da je odgovor o- na- na- na- ekonomskim pritiscima.

zapravo ja više ne znam. ono- šta je- teško je naći naći tu tu crvenu crtu između ekonomije i politike. pošto su to- u toj mjeri ispreplelo- isto- um i sraslo. jedno s drugim. dakle problem naših medija. odnosno nas koji radimo i medijima. je prije svega ekonomske- ekonomske naravi. i mi se možemo- ovaj- um- o*- održati samo na način da- da se isplati nekome da novinari postoje. a sad ko je taj neko ko to odlučuje. da li je taj neko- da li je tom nekom glava u politici. ili je u ekonomiji. to je vrlo teško razlučiti. vrlo teško je tu cijelu stvar identificirati. a mislim da je naš najveći problem to što što mi živimo u siromašnoj zemlji. u kojoj su svi siromašni. pa samim tim- i kupovna moć građana je- uh- uh- radikalno- radikalno je pojeftinjena. smanjena. i sad je naravno tu vrlo teško. i- i- i- gotovo je na granici- ovaj- čudotvorca. naći- naći- ovaj- mjeru. između ekonomskih interesa vlastitih. i političkih interesa tuđih. i ekonomskih interesa tajkuna. uh- mi se pokušavamo- što se kaže ono. provući kroz te iglene uši. ovaj- ne okrenuti moralno i profesionalno- ( ). ako je to moguće. ja se nadam da- da se to može prepoznati. da- da- nismo napravili nikakav bitan kompromis sa bilo kojim centrom. ni političkim. ni ekonomskim. da- ovaj- nemamo svetih krava. da nema u našim novinama nikog ko je sam po sebi zaštićen. od- od bilo kakvog vida kritike.

TCU 11: (0.195) Vž_02: e sad- uhh- TCU 12: !(1.036) dakle- sve su ovo moje nade. ja ne znam kol'ko su one

realne. i kol'ko- valjda su provjerljive. ja mislim da su provjerljive. (0.270)

TCU 12: Vž_02: uhh- evo- nekako- spomenuli smo dakle taj ekonomski aspekt. i kako je teško ustvari raditi- uhh- bez te neke- odnosno pomanjkanja ekonomske- uhh- računice i podrške. (…)

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)

TCU 11 gosta Mg_06 jest dulji govorni prilog na koji se nastavlja voditeljičina TCU

11. Njezina TCU 11 preklapa gostovu za 0.195 sekundi no ne izriče ju u cijelosti jer gost

nastavlja govoriti ističući osobni stav (ja mislim, ja ne znam) i svojom TCU 12 prekida

započetu voditeljičinu TCU 12 za 1.036 sekundi, odnosno ignorira govorni udar koji se

realizirao. Tek poslije njegove TCU javlja se razmak od 0.270 sekundi kada voditeljica izriče

svoju TCU.

Da je simultani govor prirodno svojstvo konverzacije pokazuje i Tannen (1981, 1984)

koja o simultanom govoru promišlja kao normi jer se njegovo odsustvo promatra kao odraz

nezainteresiranosti za konverzacijsku interakciju. To se osobito odnosi na izostanak tzv.

pozadinskog komunikacijskog kanala, odnosno izricanja kratkih, najčešće potvrdnih izričaja

istodobno dok govornik i dalje govori, koji se dakako mogu javiti i u obliku minimalnih

odgovora ukoliko se realiziraju na mjestu gdje se očekuje odgovor na postavljeno pitanje ili

mjestu gdje se događa izmjena govornika. Tu jezičnu pojavu Eckert i McConnel-Ginet (2003)

smatraju sredstvima ojačanja konverzacijske interakcije.

Page 168: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

167

Dakle, govoriti istodobno dok trenutačni govornik već govori može biti znak potpore,

a tome u prilog idu i sociolingvistička istraživanja (Reisman 1974) koja pokazuju da je u

antiguanskoj zajednici (državi na karipskom otočju) simultani govor vrlo uobičajen i da se

komunikacija odvija nesmetano, a Eckert i McConell-Ginet (2003) slično uočavaju i na

području zapadne Afrike, čiji stanovnici smatraju da ih se ignorira u razgovoru s

Europljanima koji strpljivo čekaju svoj red da govore.

U vezi sa simultanim govorom, u ovom je radu osobito naglašena uporaba

simultanoga govora u funkciji govorne potpore (pozadinski kanal), što je također određeno u

skladu s diskursnim i rodnim ulogama, a istraživanjem su obuhvaćeni i drugi primjeri osim

pozadinskog kanala. O tom konverzacijskom fenomenu Tannen (1994) promišlja kao o

različito percipiranoj „metaporuci“ pri čemu ističe izraze kao što su aha, um-hm (u odnosu na

slično mhm ima dvodijelnu strukturu), da, naravno, jeste, nije i sl., čije su česte funkcije

potpora, ali i izricanje sumnje, pa i podozrivosti. U verbalnoj interakciji čini se da ih muškarci

i žene različito percipiraju. Naime, muškarci ih razumijevaju kao potvrdu, odnosno slaganje s

onim o čemu se govori, dok ta sredstva žene češće razumijevaju kao znak uključenosti u

konverzaciju, odnosno pažljivog slušanja onoga o čemu se govori. Weatherall (2002) o toj

binarnoj razlici govori s obzirom na razloge komunikacijskih nesporazuma između muškaraca

i žena. Elementi pozadinskog kanala čest su analitički parametar u takvim istraživanjima,

osobito u njihovim početcima, npr. Hirschman 1973, Fishman 1973, Kalčik 1975, West i

Zimmerman 1977, Maltz i Borker 1982, Schegloff 1982, Tottie 1991 i dr.

I ta su jezična sredstva predmetom korpusnih istraživanja (u medijskom se diskursu

rjeđe susreću negoli u diskursu spontane konverzacije – imaju uglavnom fatičku ulogu te u

tom smislu imaju ulogu ostvarenja pseudointimnosti, odnosno oponašanja neformalne

konverzacije). Vrlo često se ističe da muškarci manje rabe minimalne odgovore od žena.

McCarthy (2006) ta sredstva češće naziva „oznakama odgovora“ i tome daje prednost

u odnosu na njihovo kategoriziranje u skladu s morfosintaktičkim kriterijem, npr. da je ujedno

i potvrdna riječca, ali je preciznije imenovati je „oznakom odgovora“ negoli riječcom jer se

prednost daje njezinoj funkciji u konverzacijskoj interakciji. Fatička uloga „oznaka odgovora“

u medijskom je diskursu bliska određenju tih sredstava „nastavljačima“, kako to čini

Schegloff (1982), odnosno određuje ih signalnim elementima kojima trenutačnom govorniku

impliciramo meta poruku „Razumijem da je moj red govorenja, no prepuštam ti riječ,

nastavi“.

Page 169: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

168

Slika 16: Simultani govor i pozadinski kanal u intervjuu Vm_01 : Mg_01.

5)

TCU 15: Vm_01: znači time pokušava. po Vašem mišljenju. šta. da anulira. jučerašnji rezultat u kojem je izgubio.

TCU 14: =(1.053)= Mg_01: da anulira. TCU 15: =(0.899)= Mg_01: naravno. TCU 16: (0.700) Mg_01: naravno. i da odvuče pažnju od ljudi koji gube radna

mjesta. koji imaju sve niže plaće i penzije. i tako dalje. da- da to prebaci na teren politike.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Primjer '5)' pokazuje nam slučaj kada gost Mg_01 simultano govori s voditeljem

Vm_01. Ovaj je primjer ujedno slikovit pokazatelj odnosa simultanoga govora tijekom

trajanja govornikove TCU i simultanoga govora pri izmjeni govornika na TRP točki. Dvije

TCU, 14 i 15, u trajanju od 1.053 i 0.899 sekundi realiziraju se istodobno s voditeljevom TCU

15. Prototipnim se sredstvima „pozadinskoga kanala“ ovdje približava gostova TCU 15

(naravno) no u istoj funkciji razumijevamo i njegovu TCU 14 (da anulira).

Slika 17: Minimalni odgovor u funkciji nastavljača u intervjuu Vm_01 : Mg_03 (tekst u

plavome okviru prikaz je TCU 66).

Page 170: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

169

6) TCU 66: Mg_03: ehh- ja mislim da je najveći- uhh- razlog njihovog spajanja.

činjenica da u tom sukobu bez vlasti na nivou savjeta ministara- nisu mogli držati stvarnu vlast u entitetima.

(0.255) TCU 75: Vm_01: mhm. (0.177) TCU 67: Mg_03: njima je zajednički dogovor poslužio da se učvrste vlade

entiteta. gdje je realna moć. gdje su realni uticaji. gdje su pare. gdje su- sve ostalo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Ovaj je primjer slikovit prikaz funkcije Schegloffovog „nastavljača“, odnosno uporabe

minimalnog odgovora na poziciji gdje se očekuje izmjena govornika i započinjanje

sugovornikove TCU. Ovdje voditelj Vm_01 svojom TCU 75 sugovorniku signalizira

nastavak govora, odnosno prepušta mu riječ u tom dijelu konverzacijskoga tijeka. Minimalni

je odgovor ovdje s obiju strana „ograđen“ razmacima, čija vrijednost u usporedbi s

videozapisom uistinu pokazuje da su fenomeni svojevrsnoga „mikrosvijeta“ unutar jedne

sekunde visoko relevantni u konverzacijskoj interakciji.

Slika 18: Simultani govor u intervjuu Vm_01 : Mg_02.

7)

TCU 11: Mg_02: senade. to je- do sad eto u životu sam imao dvanaest operacija. znate.

TCU 13: =(1.780)= Vm_01: to je- drama.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Slika 19: Simultani govor u intervjuu Vm_01 : Mg_03.

8)

Page 171: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

170

TCU 63: Mg_03: pa je. evo vidjet ćete da će biti ovakve stvari. a zašto je to

tako. ja prvo tako govorim zato što stvarno tako vjerujem. i drugo. što se ne želim time nikome dodvoriti. nego kažem ono šta mislim. ja tako stvarno mislim. i zato u takvoj vrsti politike ne učestvujem. ja mislim da je to jedna glupa. nekonzistentna. loša politika. a politika treba da bude ono što je politika svuda u svijetu. stvaranja uslova da se bolje živi. da se otvaraju radna mjesta. a ne puka priča. gdje se mjesecima i danima razmišlja. da li će sad es de a ući u vladu republike srpske. ili će to biti es de pe. kakve to posljedice ima. to ništa u suštini ne znači. pokušavam cijelo vrijeme. kao neko ko je živio politiku. jer ovo što ste nabrojali- ja sam stvarno bio- da dodam na to. bio sam i predsjedavajući doma naroda. dakle. i parlamenta bio. pa potpredsjednik skupštine savjeta evrope. ja sam tu politiku iživio. i meni se ta vrsta politike- moram Vam reći. ne sviđa. ja nisam- ja- ja- ja- ja-

TCU 70: =(1.713)= Vm_01: zaboravio sam. predsjednik parlamenta.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Primjeri '7)' i '8)' pokazuju da se simultani govor može realizirati izricanjem većih

TCU jedinica (trajanje voditeljeve TCU 13 iznosi 1.780 sekundi, a TCU 70 to je 1.713

sekundi). Označivanjem TCU koja se realizira istodobno sa sugovornikovom dobiva se njena

vrijednost u milisekundama. Te su vrijednosti u cijelome korpusu zbrojene u milisekundama i

zajedno s vrijednostima u sekundama analizirane. I ovaj je analitički parametar kvantificiran

vrijednostima u tablici:

R. br. Intervju/

min.

Nositelj

konverza-

cijskog

para

Gost/

Gošća

Omjer simultanoga

govora

U konverzacijskom paru

vrijednost simultanoga

govora je

1. (25) Vm_01 Žg_01 39755 ms (39.76 sec) :

8106 ms (8.11 sec) veća na strani Vm_01.

2. (17.25) Vm_01 Žg_02 18301 ms (18.03 sec) :

9280 ms (9.28 sec) veća na strani Vm_01.

3. (26) Vm_01 Mg_01 27421 ms (27.42 sec) :

21755 ms (21.76 sec) veća na strani Vm_01.

4. 04. (24) Vm_01 Mg_02 23698 ms (23.7 sec) :

6467 ms (6.47 sec) veća na strani Vm_01.

5. (26) Vm_01 Mg_03 23535 ms (23.54 sec) :

15843 ms (15.84 sec) veća na strani Vm_01.

6. (25) Vž_01 Žg_01 31592 ms (31.59 sec) :

704 ms (0.7 sec) veća na strani Vž_01.

7. (17) Vž_01 Žg_02 4022 ms (4.02 sec) :

1240 ms (1.24 sec) veća na strani Vž_01.

8. (26) Vž_01 Mg_01 63608 ms (63.61 sec) :

6204 ms (6.2 sec) veća na strani Vž_01.

9. (26) Vž_01 Mg_02 47538 ms (47.54 sec) :

3264 ms (3.26 sec) veća na strani Vž_01.

10. (26) Vž_01 Mg_03 73033 ms (73.03 sec) :

4120 ms (4.12 sec) veća na strani Vž_01.

Page 172: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

171

Tablica 8: Zbirne vrijednosti simultanoga govora u analiziranim intervjuima.

Analizom se korpusa došlo do sljedećih rezultata:

1. Upadljivo je da je u srži istraživanja, korpusnoj jezgri, potpuno dosljedno kvantificiran

vrijednost simultanoga govora voditelja i voditeljice veća negoli njihovih gostiju i

gošći.

2. Razlika između vrijednosti simultanoga govora (kvantificiranog u zbirne vrijednosti

milisekundi i sekundi) između voditelja i voditeljice također je prilično uočljiva:

a) Voditelj Vm_01 u razgovoru s gostima simultano govori 74.66 sekundi.

b) Voditeljica Vž_01 u razgovoru s gostima simultano govori 184.18 sekundi (razlika

od 109 sekundi više je od dva puta veća u odnosu na voditelja).

c) Voditelj Vm_01 u razgovoru s gošćama simultano govori 57.79 sekundi.

d) Voditeljica Vž_01 u razgovoru s gošćama simultano govori 35.61 sekundi (ovdje

je vrijednost simultanoga govora manja od voditeljeve za 22.18 sekundi).

3. Gosti u razgovoru s voditeljem Vm_01 simultano govore zbirno 44.07 sekundi, a u

razgovoru s voditeljicom Vž_01 ta je vrijednost 13.58 sekundi i manja je od prethodne

za 30.49 sekundi.

4. Gošće u razgovoru s voditeljima Vm_01 i Vm_02 simultano govore zbirno 18.95

sekundi, a u razgovoru s voditeljicama Vž_01 i Vž_02 ta je vrijednost svega 3.5

sekundi.

Dakle, zbirno gledajući, uočljive su izražene razlike koje se pojednostavnjeno mogu izreći

sljedećim tvrdnjama:

a) U korpusnoj jezgri voditelj i voditeljica dosljedno dominiraju kada je riječ o

simultanome govoru s gostima i gošćama.

b) Voditelj Vm_01 u svojim intervjuima više simultano govori s gostima negoli s

gošćama.

11. (26) Vž_02 Žg_03 2615 ms (2.62 sec) :

3986 ms (3.99 sec) veća na strani Žg_03.

12. (26) Vm_02 Žg_03 9217 ms (9.22 sec) :

1559 ms (1.56 sec) veća na strani Vm_02.

13. (26) Vm_02 Mg_04 11054 ms (11.05 sec) :

16447 ms (16.45 sec) veća na strani Mg_04.

14. (25) Vm_01 Mg_05 5563 ms (5.56 sec) :

6745 ms (6.75 sec) veća na strani Mg_05.

15. (7.5) Vm_01 Žg_04 6833 ms (6.83 sec) :

10683 ms (10.68 sec) veća na strani Žg_04.

16. (23.5) Vž_01 Mg_06 5058 ms (5.06 sec) :

3231 ms (3.23 sec) veća na strani Žg_01.

Page 173: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

172

c) Voditeljica u svojim intervjuima znatno više simultano govori s gostima negoli s

gošćama (vrijednost je čak 5 puta veća negoli u njezinu razgovoru s gošćama).

d) S istim gostima voditeljica, u odnosu na voditelja govori simultano više od dvostruko

u odnosu na voditelja.

e) S istim gošćama voditeljica, u odnosu na voditelja, simultano govori skoro upola

manje negoli što to čini voditelj.

f) Gosti više simultano govore s voditeljem negoli s voditeljicom, kao i gošće s

voditeljima Vm_01 i Vm_02 koje govore oko 5.5 puta više negoli s voditeljicama

Vž_01 i Vž_02.

U ovim bi rezultatima u vezi s korpusnom jezgrom u obzir trebalo uzeti jednog

muškoga gosta više, no budući da su vrijednosti triju gošći vrlo bliske (jedna od njih govori s

drugim voditeljem), čak i uz eliminaciju najveće vrijednosti jednog od triju gostiju, te tvrdnje

imaju relevantnost. U prilog velikoj razlici u simultanome govoru voditeljice Vž_01 naspram

voditelju Vm_01 idu upravo oznake „minimalnog odgovora“ koje su vrlo česte u intervjuima

kojima je ona bila nositelj konverzacijskoga para.

Upadljivo je da je vrijednost simultanoga govora veća u intervjuima u kojima su gosti

muškarci. S tim gostima voditeljica simultano govori dva puta više negoli voditelj.

6.3. Govorni prekidi

Govorna se preklapanja, za razliku od govornih prekida, ne smatraju narušavajućim

oblikom konverzacijske interakcije. Čini se, međutim, da u spontanim razgovorima bliskih

prijatelja i o govornim prekidima možemo govoriti kao o praksi koja nema negativne

posljedice, no to, dakako, ovisi o kontekstu, kao i vrsti međusobne veze sudionika

konverzacije. Uobičajeno je gledište da su govorni prekidi javno i svjesno eksplicitno

izricanje govorne nadmoćnosti, pri čemu se taj konverzacijski fenomen češće vezuje za

muškarce. Ipak, pokazuje se da i neka od relevantnih istraživanja, kakva su longitudinalna

(Cameron i Clarke 1993), otkrivaju da nema značajnijih dokaza o vezi roda i zastupljenosti

govornih prekida. Takozvani se muški govorni stil, ipak, redovito vezuje uz konfrontacijski

govor, referencijski i ciljno orijentiran govor te doživljavanje konverzacije kao natjecateljskog

podija, pri čemu se govorni prekidi uzimaju kao relevantna sredstva izricanja diskursnoga

položaja.

Dakako, takve i slične tvrdnje trebalo bi uzimati s oprezom jer se često zanemaruje

ambigvitet govornih strategija, odnosno mogućnost složenije veze između lingvističkog

Page 174: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

173

oblika i funkcije. Tannen (1993) je prva upozorila da se analizi govornih prekida mora

pristupiti razlikujući namjeru i stvarni učinak te je kao rezultat tog pristupa prihvaćena

dihotomija preklapanje – prekid.

Analiza je konverzacijskih prekida, kao visoko očitog fenomena u konverzaciji,

redovito podložna kvantifikaciji i statističkoj obradi. Tako su West i Zimmerman (1983)

uočili da muškarci češće prekidaju žene u međusobnoj konverzaciji, a nešto kasnije, James i

Clarke (1993) uočavaju da taj model nije toliko jednoobrazan. Montgomery (1995) govorne

prekide smatra osobito važnim pokazateljem jezičnoga ponašanja i smatra da se o njima,

zajedno s privjesnim pitanjima, teško može govoriti u vezi s govornom dominacijom,

uljudnošću i podređenošću.

Govorni se prekidi u konverzacijskoj strukturi realiziraju tako što se započinje govoriti

dalje od TRP točke trenutačne TCU jedinice, pri čemu govornik koji prekida trenutačnoga

govornika ignorira nekompletnost njegove TCU. Dovršenost se TCU jedinice razumijeva u

skladu s kombinacijom intonacije, sintakse i pragmatike, a prekidanjem tijeka konverzacije

zanemaruju se te odrednice i pravila sustava izmjene govornika.

TCU trenutačnoga

govornika

Sugovornikova TCU

TRP točka

TRP točka

a)

Page 175: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

174

Slika 20: Shematski prikaz govornog prekida (a) i pripadajući primjer iz korpusa (b).

TRP točka jest relevantno mjesto govorne izmjene te se u odnosu na nju u

konverzacijskoj strukturi govorni prekid može odrediti kao započinjanje govora sugovornika

prije negoli trenutačni govornik dosegne svoju TRP točku. U shematskom je prikazu 'a)'

isprekidanom okomitom crtom označen položaj na TCU jedinici trenutačnoga govornika na

kojem sugovornik započinje govoriti. U usporedbi s govornim preklapanjem, uočljivo je da je

sugovornik započeo govoriti dalje od TRP točke, što se, općenito gledajući, u

institucionalnom obliku komuniciranja ne smatra konverzacijskom smetnjom ako se realizira

s položaja nadređenoga člana konverzacijskoga para jer takav član raspolaže širim

repertoarom konverzacijskih mogućnosti negoli sugovornik. Okomitom se crtom shematski

prikazuje trenutak kada govor trenutačnoga govornika slabi; rjeđi su primjeri kada trenutačni

govornik odmah potpuno prestane govoriti, tako da u većini slučajeva govorimo o svojevrsnoj

„govornoj inerciji“, odnosno pojavi da trenutačni govor postepeno slabi jer sugovornik

započinje govoriti istodobno s govornikom.

Pripadajući je prikaz 'b)' iz korpusa označen sljedećim oznakama: A = TCU

trenutačnoga govornika, B = TCU voditelja intervjua, C = označeni voditeljev govorni prekid

gosta, D = označeni gostov govorni prekid voditelja, E = TCU gosta koji prekida voditelja.

9) TCU 1: Mg_07: pa- to bi isto bilo k'o kad bi rekli (…) i onih deset sa- sa

splitskog aerodroma koje su ispratili- TCU 2: !(0.790) Vm_03: hrvatske tajne službe su locirale ( )- TCU 2: !(1.290) Mg_07: molim Vas- nemojte mi upadati. pa čekajte. ja

nijednu- r*- večeras- niti jedanput Vam nisam upao u riječ.

(Korpus, intervju Vm_03 : Mg_07, korpusni dodatak)

b)

Page 176: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

175

Govorni prekid razumijevamo u skladu s dovršenošću trenutačne TCU. U odnosu na

slične poglede na ovaj konverzacijski fenomen, u ovome radu jezične se pojave kvantificiraju

uz pomoć računalnoga programa te kao rezultat tog postupka dobivamo vrijednosti u

milisekundama. Što je ta vrijednost veća, u slučaju govornih prekida govorimo o

„nasrtljivosti“ takvog postupka, koju određujemo prema „govornoj inerciji“ odnosno

specifičnom ostatku trenutačne TCU. Transkript (primjer 9) ujedno pokazuje vrijednosti

takvih govornih prekida, odnosno „zadiranje“ u govornikovu TCU. Uočljivo je da govorni

prekid uvijek rezultira nepotpunom TCU (takve se TCU označuju crticom na njenom kraju).

Slika 21: Prikaz govornog prekida. Primjer iz intervjua Vm_01 : Žg_01.

10) TCU 27: Vm_01: to je fascinan*- fascinantan podatak. TCU 20: (0.601) Žg_01 jeste. podatak je zaista fascinantan. iskustvo je

ogromno. ali- um- um- verujte mi da u većini slučajeva. i sala u koju sam ulazila da držim predavanja. da se srećem s ljudima. da razgovaram sa njima. uhh- ja doživim fizički osećaj njihovog straha. (…) ako poredimo jugoslaviju nakon drugog svetskog rata. pa- šesnaest godina kasnije. ta zemlja se i razvijala. i cvetala. i bila moćna. i-

TCU 28: =(1.369)= Vm_01: (razvijala, jest.) TCU 29: !(1.151) Vm_01: a ljudi čak ne znaju taj podatak. mala digresija.

izvinjavam se što prekidam. tada. tih petnestak godina nakon rata. bili smo na istom nivou. še*- početkom šezdesetih godina. industrijskog razvoja. japan i mi. to je bilo- to je bio fas*- nevjerovatan podatak.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Navedeni je primjer '10)' relevantan osobito što se voditelj Vm_01 izvinjava zbog

prekida (TCU 29), odnosno time se jasno izriče njegova orijentiranost prema

konverzacijskom tijeku.

Govorni su prekidi, kao i uporaba drugih jezičnih sredstava, podložni različitim

interpretacijama u različitim vrstama diskursa. U svim diskursima gdje su jasno istaknute

diskursne uloge u skladu s asimetričnom hijerarhijom govorni se prekid smatra uobičajenom

pojavom i uglavnom se ne doživljava kao narušavajuća aktivnost prema sugovorniku.

Dakako, govorni je prekid ovdje shvaćen kao interakcijska aktivnost između dvaju ili više

Page 177: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

176

govornika (npr. nastavnika i učenika koje umiruje), a pod prekidom se obično razumijeva i

odsustvo fluentnosti u konverzaciji, odnosno time se ističe manjak komunikacijske

kompetencije (Markee 2000).

Govorni je prekid, dakle, sugovornikovo svjesno narušavanje govornikova prava na

ostvarenje govornoga priloga, pri čemu se, kako je istaknuto, često upozorava da su muškarci

više skloni toj praksi (Tannen 1994). Zanimljivo je da binarno suprotna pojava, dopuštanje

sugovorniku da govori bez prestanka, također može biti odraz izricanja moći, odnosno

ignoriranja govornika ili isticanja želje da se ne uključuje konverzacijski tijek.

Tako Fishman (1983) uočava da su dvije strategije govornika prema sugovornicama

upravo govorni prekidi i ignoriranje govora, odnosno nepokazivanje želje za uključenje u

konverzaciju. Zanimljivo gledište na tu pojavu donose Eckert i McConnel-Ginet (2003) koje

u govornim prekidima ne prepoznaju izricanje moći, nego nedostatak iste, tj. želju za njom.

Neovisno o tome, istraživanje koje je proveo Steinem (1991) pokazuje da prekidanje

ženskoga govora nosi manju društvenu kaznu od prekidanja muškoga govora. West (1984)

uočava da su češći prekidi ženskoga govora, čak i kada je riječ o ženi na hijerarhijski višem

položaju u odnosu na muškog sugovornika koji ju prekida.

Tim gledištima pridodati možemo pojave koje se uočavaju u korpusu istraživanja –

uporabu govornih prekida u specifičnom obliku koji se uvjetno može imenovati

samoprekidom.

Tu pojavu trebalo bi razlikovati od jednostavnog nedostatka fluentnosti u konverzaciji

jer se taj postupak realizira tako da ima posljedice prema sugovornikovom govornom prilogu.

Ta se pojava ostvaruje tako što govornik sam prekida svoj govorni prilog, odnosno TCU

jedinicu na mjestu gdje je uočljiva njezina očigledna nedovršenost, čime se konverzacijski

tijek usmjerava na sugovornika koji bi trebao dovršiti izričaj ili dopuniti drugi dio susjednog

para ukoliko govornikova TCU nosi upitnu intonaciju. Projiciranost je TCU jedinica

konverzacijsko svojstvo koje sudionicima konverzacije omogućuje realiziranje takvih radnji.

Nekoliko je takvih primjera i njima se pristupilo s osobitom pozornošću, tim više što je takva

pojava govornih prekida vrlo specifična jer se govorni prekid primjenjuje na vlastitom

govornom prilogu umjesto (prototipno) na sugovornikovom.

Page 178: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

177

Slika 22: Govorni prekid i samoprekid u intervjuu Vm_02 : Žg_03.

11)

TCU 28: Žg_03: dobro. to- mi imamo drukčiji stil. što se toga tiče. ali što se europske unije tiče- to je jedan projekt koji je zaista- je nemoguće- ostvariti- ako nemate sve-

TCU 30: =(1.060)= Vm_02: mhm. TCU 31: !(2.100) Vm_02: ne- ali što- što želite- vidite- kažete shvaćate. da

li se mogu pomiriti- i u ovoj izbornoj godini- takve izjave. dakle- s jedne strane- ha de ze broj- brod luđaka. a s druge strane- uhh- vesna pusić. predsjednica nacionalnog odbora- konzistentno- mirno- razložno- uh- poziva čelnicu tog broda luđaka- da s njom pregovara. u najboljoj vjeri da će ti pregovori uroditi plodom. je li to ide. je l“ su to preteške riječi. ili-

(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak korpusu)

U primjeru '11)' voditelj Vm_02 sugovornicu prekida u izvedbi TCU 28. Vrijednost

prekida zadire u govorni prilog 2.100 sekundi i rezultira voditeljevim preuzimanjem riječi. Pri

kraju svoje TCU 31 on postavlja pitanje i dopunjava ga samo početkom nedovršenog izričaja

„ili-“. Ovime se implicira poticaj na odgovor jer nije riječ o pitanju, nego o prekidu vlastitog

izričaja koji svoju funkciju poticaja na odgovor ostvaruje upravo zahvaljujući svojoj

nedovršenosti.

Takve primjere nalazimo i u drugim intervjuima:

Slika 23: Primjer samoprekida u intervjuu Vž_01 : Mg_01.

12)

TCU 38: Mg_01: pa je. je. to sam- to sam- ovaj- za- za ocem. on je bio dobar

šahista. on je u zatvoru bio prvak u šahu. ja sam bio prvak u

Page 179: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

178

osnovnoj školi. uvijek sam volio šah. i i sad ga zaigram vrlo rado s prijateljima.

TCU 53: (1.173) Vž_01: kad ste počeli igrati šah. i- (0.802)

TCU 39: Mg_01: jako davno. kao dijete. sa nekih četiri pet godina. i sabina- koju sad vidimo- ovaj- sa mnom kod ajfelove kule. je bila bolji šahista od mene.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Primjer '12)' pokazuje da samoprekid voditeljice Vž_01 slijedi nakon što postavi

pitanje sugovorniku. Početak njezine iduće TCU („i-„) nije prekinut zbog sugovornikove

aktivnosti jer gost Mg_01 započinje govoriti tek nakon 0.802 sekunde trajanja razmaka

između TCU 39 i voditeljičine TCU 53, što vrlo jasno pokazuje da ju nije on prekinuo u

njezinu govoru nego da je ona sama ostavila svoju TCU 53 nedovršenom. To razumijevamo

kao poticaj sugovorniku da nastavi govoriti o toj temi.

Slika 24: Samoprekid u intervju Vm_01 : Mg_02.

13)

TCU 47: Vm_01: Vi ste- kao es de a. i Vi ste- čuo sam da ste to čak iz

bolnice pisali saopštenja es de a. je li tako. je li Vaša formulacija da je es de pe- uhh- izvršava puč. (0.338)

TCU 48: Vm_01: tihi državni udar. na ovaj način. a oni su Vam uzvratili da ste- ono-

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

U primjeru '13)' voditelj Vm_01 sam prekida svoju TCU uz upadljivu uporabu

deiktičkog sredstva 'ono-' kojim se ostvaruje poticaj na odgovor, odnosno dopunu njegove

TCU 48.

Osim takvih primjera, u korpusu do izražaja dolaze i primjeri govornih prekida prema

sugovorniku koji, paradoksalno, imaju funkciju konverzacijskog popravka, odnosno ispomoći

prema sugovorniku. Tu pojavu možemo uočiti u idućem primjeru:

Page 180: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

179

Slika 25: Konverzacijski prekid u intervjuu Vm_02 : Žg_03.

14) TCU 34: Žg_03: pa- šta ja znam. recimo na- na ovim poslovima oko europske

unije. tu je kolegica marija pećinović burić. koja puno zna o toj temi. i zna sa ove strane operativne. jer je ona nekad bila u izvršnoj vlasti. uhh- recimo- vrlo zanimljive stvari možete čut- uhh- saznat- konzultirat se- kad se radi o tim temama. uhh-

TCU 38: !(0.260) Vm_02: dobro. da ne ustrajem više na tome. uhh- da Vas pitam ovako- je li cijeli taj Vaš angažman oko europske unije- a postoje takva mišljenja. uhh- motiviran osobnim razlozima. uhljebljenje u nekoj od europskih institucija nakon što prođu izbori. dobili Vi na izborima ili ne- i pozicija i opozicija će imati svoje klanove u europskom parlamentu jednog dana.

(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

Gošća Žg_03 u svom govornom prilogu sudjeluje s 56 riječi, s trima diskursnim

oznakama (uhh). Uočljivo je da govori sporije negoli u ostatku intervjua, gdje je prosječna

brzina govora 134.1 r/m, a u ovom je govornom prilogu to znatno manje i iznosi 105.66 r/m.

Ta se vrijednost dobiva odnosom broja riječi i vremena u kojem su izrečene. Uporabu

nastavljača „uhh-“ na samome kraju njezinoga govornog priloga voditelj ignorira te ju na tom

mjestu prekida i u svome govornom prilogu izriče stav da ne želi nastaviti razgovor o toj temi.

Ovdje govorni prekid razumijevamo kao ispomoć u konverzaciji, s obzirom na to da je TCU

34 spor i disfluentan gošćin govorni prilog.

U odnosu na slična istraživanja u kojima se govorni prekidi jednostavno zbrajaju u

skladu sa svojom pojavnošću, ovdje se u obzir uzimaju kvantificirane vrijednosti takvih

prekida izraženih u milisekundama i sekundama. Polazište je za takav analitički postupak u

tome što se govorni prekidi mogu preciznije sagledati s obzirom na vrijednost „zadiranja“ u

TCU čija se struktura narušava tako da veća vrijednost u milisekundama (zbrojeno na osnovi

takvih pojava u cijelome intervjuu) označuje intenzivniji prekid. Pretpostavka je da ovakva

metoda dovodi do jasnijih podataka i lakše usporedbe.

Te su vrijednosti iskazane u sljedećoj tablici:

Page 181: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

180

R. br. Intervju/

(min.)

Nositelj

konverza-

cijskog

para

Gost/

Gošća Omjer govornih prekida

U konverzacijskom

paru vrijednost

govornih prekida je

1. (25) Vm_01 Žg_01 11116 ms (11.2 sec) :

440 ms (0.44 sec)

značajno veća na strani

Vm_01.

2. (17.25) Vm_01 Žg_02 1113 ms (1.11 sec) :

1791 ms (1.79 sec)

neznatno veća na strani

Žg_02.

3. (26) Vm_01 Mg_01 8072 ms (8.07 sec) :

3120 ms (3.12 sec)

značajno veća na strani

Vm_01.

4. (24) Vm_01 Mg_02 7647 ms ( 7.65 sec) :

1314 ms (1.31 sec)

značajno veća na strani

Vm_01.

5. (26) Vm_01 Mg_03 9622 ms (9.62 sec) :

2025 ms (2.03 sec)

značajno veća na strani

Vm_01.

6. (25) Vž_01 Žg_01 4741 ms (4.74 sec) :

ništa

u cijelosti na strani

Vž_01.

7. (17) Vž_01 Žg_02 ništa -

8. (26) Vž_01 Mg_01 505 ms (0.51 sec) : 666

ms (0.67 sec)

neznatno veća na strani

Mg_01.

9. (26) Vž_01 Mg_02 4327 ms (4.33 sec) :

2000 ms (2 sec) veća na strani Vž_01.

10. (26) Vž_01 Mg_03 8232 ms (8.23 sec) :

1890 ms (1.89 sec)

značajno veća na strani

Vž_01.

11. (26) Vž_02 Žg_03 6986 ms (6.99 sec) : 752

ms (0.75 sec)

značajno veća na strani

Vž_01.

12. (26) Vm_02 Žg_03 2625 ms (2.63 sec) :

1834 ms (1.83 sec) veća na strani Vm_02.

13. (26) Vm_02 Mg_04 3041 ms (3.04 sec) :

6308 ms (6.31 sec) veća na strani Mg_04.

14. (25) Vm_01 Mg_05 9093 ms (9.09 sec) :

ništa

u cijelosti na strani

Vm_01.

15. (7.5) Vm_01 Žg_04 ništa : 1220 ms (1.22

sec)

u cijelosti na strani

Žg_04.

16. (23.5) Vž_01 Mg_06 1510 ms (1.51 sec) :

3698 ms (3.7 sec) veća na strani Mg_06.

Tablica 9: Omjer i vrijednosti govornih prekida u korpusnoj jezgri, dodatku jezgri i

korpusnom dodatku.

Pokazalo se da je uporaba govornih prekida skoro potpuno dominantna na strani

voditelja i voditeljice, tim više što se u strukturi konverzacijskih parova medijskog diskursa i

očekuje da tu jezičnu praksu više primjenjuju nositelji intervjua. Zbirni rezultati iz tablice

prikazati se mogu i sljedećim tvrdnjama:

1. Voditelj Vm_01 dominira u četirima konverzacijskim parovima od njih pet (u

intervjuu 2 taj je odnos nešto veći u korist gošće Žg_02). Kvantificirana vrijednost

govornih prekida u naspram voditeljici Vž_01 pokazuje značajnu razliku: za voditelja

Page 182: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

181

Vm_01 ona zbirno iznosi 37.65 sekundi, a za voditeljicu Vž_01 ta vrijednost iznosi

17.81 sekundi, što pokazuje da voditelj Vm_01 govorne prekide rabi oko 2 puta više

negoli voditeljica Vž_01.

2. Voditeljica Vž_01 prednjači u trima konverzacijama, dok u jednoj govorne prekide ne

bilježimo nikako te u preostalom intervjuu korpusne jezgre uočavamo da je vrijednost

govornih prekida neznatno veća na strani muškoga gosta Mg_01.

3. Rezultati za gošće također pokazuju značajne razlike: u gostovanju kod voditelja

Vm_01 i Vm_02 vrijednost njihovih govornih prekida iznosi 4.86 sekundi, a kod

voditeljice Vž_01 uopće nema govornih prekida s njihove strane prema voditeljici te

se u obzir uzima samo intervju 11 s ukupnom vrijednošću od 0.75 sekundi.

4. Gosti također pokazuju odstupanja u vrijednostima govornih prekida: kod voditelja

Vm_01 vrijednost iznosi 6.46 sekundi, a kod voditeljice Vž_01 vrijednost je niža i

iznosi 4.56 sekundi.

Zbirno gledano, zaključuje se da se voditelj Vm_01 govornim prekidima služi oko dva

puta više negoli voditeljica Vž_01 te da i gošće i gosti više rabe govorne prekide u razgovoru

s voditeljem Vm_01. U odnosu na prototipnu funkciju govornih prekida kao težnje za

preuzimanjem govornog položaja, u korpusu se osobito zanimljivim čine primjeri kada se

primjenjuje prekid vlastite TCU, kao i primjeri kada se govorni prekid sugovornika svojom

funkcijom približuje konverzacijskom popravku, komunikacijskom fenomenu koji mu je

obično binarno suprotan.

Page 183: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

182

7. IZRAVNOST I ULJUDNOST

7.1. Vrsta pitanja

Uporaba je pitanja u međusobnoj konverzacijskoj interakciji također čest analitički

parametar u istraživanjima, prije svega kao dokaz orijentiranosti prema sugovorniku. U

pučkim se shvaćanjima najčešće prepoznaje tvrdnja da su žene više sklone uporabi pitanja te

da čak i deklarative, odnosno referencijalne izričaje, rabe u funkciji pitanja, u čemu se obično

prepoznaje pretpostavljena težnja za odobravanjem (Cameron 1985). U tim istraživanjima

svoje mjesto ima i analiza HRT-a, intonacijskog naglašavanja završnoga dijela izričaja kao

paradigmatskoga pokazatelja tzv. ženskoga govora, no i s tim je jezičnim fenomenom, kao i s

ostalima, vrlo sumnjivo uokvirivanje u samo jednu pretpostavljenu funkciju.

Uporaba pitanja kao jezičnoga sredstva kulturološki je i sociolingvistički specifična,

kako to uočava Hymes (1972), jer se podrazumijeva da se određena vrsta pitanja postavlja u

osobitim okolnostima i u skladu s naravi društvene veze sudionika razgovora, a da se neka

pitanja ne postavljaju sugovornicima s kojima nismo bliski (npr. pitanja o visini plaće,

osobnim problemima i sl.).

Predmetom istraživanja često su i pozdravni izričaji koji su pitanja samo oblikom jer

se odgovor na njih ne očekuje i njihovom se uporabom potvrđuje komunikacijska

kompetencija govornika. Ono što Irvine (1974) prepoznaje u nekim francuskim selima, vrlo je

uobičajeno i na našem podneblju, pa se tako na pitanja – Kako si? Jeste li dobro? Šta ima? i

sl. odgovor u pravilu ne daje u prvom susjednom paru govornih priloga, odnosno taj je

odgovor također ritualiziran i tek ako se to pitanje ponovi u nastavku konverzacije onda se to

razumijeva kao stvarno pitanje koje zahtijeva odgovor. To zaključuje i Weatherall (2005).

U analizi javnih nastupa u kojima se rod uzima kao sociolingvistička varijabla Steinem

(1991) ističe da žene iz publike obično postavljaju više pitanja o osobnoj tematici, odnosno

obiteljskom životu, za razliku od muškaraca koji više pitaju o praktičnim problemima.

Često naglašavani „slabi“ ženski govor svoje središnje mjesto ima u istraživanjima

privjesnih pitanja, počevši od Lakoff (1975) koja postavlja temelje tom problemu, pa sve do

drukčijih pogleda na tu uporabu, npr. u radovima Tannen (1992, 1994). No, da i tu

uopćavanja nemaju mjesto, pokazuje Meunier (1996) koja ističe da žene često rabe ta sredstva

u konfrontacijskim strategijama i time pokazuju da diskursna povijest uporabe tih sredstava

ne ograničava njihovu drukčiju uporabu u sadašnjosti.

Uporaba izravnih i neizravnih pitanja predmetom je istraživanja i u okvirima poznate

teorije uljudnosti koju postavljaju Zimmerman i West (1975) – u tim je pristupima sastavni

Page 184: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

183

dio i kvantitativna analiza, pa tako Fishman (1978) prepoznaje fenomen da žene općenito rabe

više pitanja u konverzaciji.

Često se ističe da su muškarci skloniji u izricanju namjera, a žene u izricanju sklonosti,

pri čemu se izravnost vidi kao tipična odlika muškog stila konverzacije. Ima, međutim,

pokazatelja koji potvrđuju i zaokrete, pa tako Baran i Syska (2000) govore o izrazitoj

izravnosti mladih Poljakinja, a Okamoto (1995, 2000) o sličnoj jezičnoj praksi mladih

Japanki. U neizravnosti, kao postupku distanciranosti u odnosu na prisniji i izravniji pristup

sugovorniku, Lakoff je, kako to ističe White (2003) vidjela dvije koristi – obrambenost i

suosjećajnost. Da stanje nije toliko binarno određeno pokazuje Keenan (1974) koja uočava da

u zajednicama na Madagaskaru tipična obilježja obrambenoga i uljudnog ženskoga govora

pripadaju, paradoksalno, muškarcima.

Searle (1975) uočava da se uporabom neizravnih izričaja umanjuje hijerarhija

sudionika konverzacije te se ona time čini prisnijom, odnosno manje distanciranom.

Dakako, ni svi se izravni i neizravni činovi ne mogu gledati binarno jer i u njima

samim postoje oni koji su više ili manje izravni i neizravni, pa tako npr. dva neizravna izričaja

mogu biti drukčija u tome što je jedan od njih bliži izravnom negoli drugi (npr. „Želim X“ i

„Željela bih X“). U asimetričnim ulogama u konverzaciji moguće je da nositelj

konverzacijskog para čak i neizravnim izričajem potvrdi svoju hijerarhiju (o tome osobito

govori Tannen 1993).

Koncept izravnosti dovodi se često u vezu i s preferencijalom, odnosno analitičkim

postupkom popunjavanja konverzacijske strukture tako što se preferencijske radnje

prepoznaju po bržem i konvencionalnijem tijeku izvođenja, za razliku od dispreferencijalnih

koje nose neku smetnju (Sacks 1987).

U ovome je dijelu rada slijed analize takav da se iz cjelokupnog korpusa najprije

izdvajaju sva pitanja (izravna, neizravna i privjesna), primjenjuje se klasična korpusna obrada

radi uočavanja sustavnosti u pojavnosti svake od tih vrsta pitanja, zatim se klasificiraju

njihove funkcije i pokazuju na konkretnim primjerima. Ta se pitanja osobito promatraju u

sklopu fenomena pseudointimnosti u medijskom diskursu te se uspoređuju s klasičnim

modelima intervjua pitanje – odgovor. Uz pretpostavku da će omjer postavljenih pitanja biti

daleko viši u korist nositelja intervjua, ovdje se pitanja iz korpusa detaljnije dijele na izravna

pitanja (najčešće kraći upitni izričaji), izravna pitanja s dodatkom (riječ je o pitanjima kojima

prije samog izricanja prethodi duža ili kraća elaboracija, a moguće je prepoznati ih i u obliku

„postavljeno pitanje + elaboracija“), privjesna pitanja (primarno označena kao izričaji koji u

Page 185: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

184

svom tijeku imaju privjesak „je li“, „je li tako“, „nije li tako“ i sl.) te pitanja koja su to samo

preferencijskom funkcijom, odnosno riječ je o izričajima koji funkcioniraju kao poticaj na

odgovor, tj. zahtijevaju reakciju sugovornika iako oblikom nisu pitanja.

Holmes (1998), kao i Fishman (1980) u uporabi privjesnih pitanja vide težnju za

održavanjem konverzacijskog tijeka, odnosno znatno manje asertivnosti u odnosu na izravna

pitanja. Ovdje privjesna pitanja promatramo u sklopu njihova položaja u TCU jer se u fatičkoj

ulozi prepoznaje da se mogu naći i na drugim položajima osim samog završetka izričaja.

Također se pokazuje da je privjesak uporabljiv i kada je blizak funkciji retorskog pitanja, pri

čemu se u odgovoru na izričaj koji nosi privjesak ne vidi eksplicitna reakcija na pitanje u

smislu potvrdne ili odrične reakcije na privjesak, nego se konverzacijski tijek nastavlja tako

da se privjesak shvaća kao poticaj konverzaciji. Ima, međutim, i privjesnih pitanja koja

dobivaju odgovor u sugovornikovoj reakciji na takvu TCU.

Zbirni su rezultati korpusne jezgre i dodatka jezgri u sljedećoj tablici:

Page 186: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

185

Inte

rvju

No

site

lj k

on

ver

zaci

jsk

og

par

a

Go

st/G

ošć

a

PITANJA

IZRAVNA

PITANJA S DODATKOM NEIZRAVNA

PITANJA

(konstatacije koje

impliciraju davanje

odgovora)

IZRAVNA S

DODATKOM

(pitanja s tvrdnjom

koja im prethodi ili

ih slijedi)

PRIVJESNA

1. Vm_01 Žg_01 5 (Vm_01)

2 (Žg_01) 6 (Vm_01) 5 (Vm_01) 15 (Vm_01)

2. Vm_01 Žg_02 4 (Vm_01) 4 (Vm_01) 1 (Vm_01)

1 (Žg_02) 5 (Vm_01)

3. Vm_01 Mg_01 11 (Vm_01) 6 (Vm_01) 1 (Vm_01)

7 (Mg_01) 11 (Vm_01)

4. Vm_01 Mg_02 19 (Vm_01) 6 (Vm_01) 9 (Vm_01)

1 (Mg_02) 15 (Vm_01)

5. Vm_01 Mg_03 17 (Vm_01)

1 (Mg_01) 16 (Vm_01) 1 (Vm_01)

19 (Vm_01)

1 (Mg_03)

6. Vž_01 Žg_01 3 (Vž_01) 14 (Vž_01) 4 (Vž_01)

4 (Žg_01) 4 (Vž_01)

7. Vž_01 Žg_02 6 (Vž_01) 3 (Vž_01) 15 (Žg_02) 2 (Vž_01)

8. Vž_01 Mg_01 17 (Vž_01) 16 (Vž_01) 13 (Vž_01)

18 (Mg_01) 7 (Vž_01)

9. Vž_01 Mg_02 28 (Vž_01) 11 (Vž_01) 5 (Vž_01)

1 (Mg_02) 12 (Vž_01)

10. Vž_01 Mg_03 12 (Vž_01) 10 (Vž_01) 3 (Vž_01)

1 (Mg_03) 13 (Vž_01)

11. Vž_02 Žg_03 14 (Vž_02)

1 (Žg_03) 10 (Vž_02) ništa 8 (Vž_02)

12. Vm_02 Žg_03 6 (Vm_02) 12 (Vm_02) ništa 2 (Vm_02)

13. Vm_02 Mg_04 14 (Vm_02)

1 (Mg_04) 13 (Vm_02)

4 (Vm_02)

1 (Mg_04) 5 (Vm_02)

UKUPNO: Vm_01: 56

Vž_01: 66

Vm_01: 38

Vž_01: 54

Vm_01: 17

Vž_01: 25

Vm_01: 65

Vž_01: 38

Tablica 10: Vrste pitanja u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.

Iz tablice o zastupljenosti i vrsti pitanja zaključujemo sljedeće:

1. Zanemariv je broj pitanja koja gosti i gošće upućuju voditelju i voditeljici. To je

ujedno i potvrda hijerarhijskog odnosa u konverzacijskim parovima u analiziranom

medijskom diskursu jer se postavljanjem pitanja zauzima viša pozicija u konverzaciji

u odnosu na sugovornika koji treba dati odgovor.

Page 187: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

186

2. Ukupan broj pitanja koja postavlja voditelj Vm_01 u svojim intervjuima (56, 38, 17,

65 = 176) naspram voditeljičinih Vž_01 u njezinim intervjuima (25, 26, 53, 56, 38 =

183), zbirno gledano, manji je za oko 4%.

3. Donekle je upadljivo da je broj postavljenih pitanja gostima veći kada voditeljica

Vž_01 ugošćuje muškarce.

4. Također je uočljivo da je skoro dvostruko veći voditeljev Vm_01 broj pitanja

izrečenih u obliku referencijskog izričaja negoli što je takvih izričaja voditeljice

Vž_01.

Vrijednosti u tablici pokazuju da u analiziranom korpusu voditeljica postavlja više

izravnih pitanja (9 % više u odnosu na voditelja), više izravnih pitanja s dodatkom (oko 17 %

više od voditelja) te više privjesnih pitanja (19 % više od voditelja). Voditelj pokazuje veću

zastupljenost jedino u uporabi neizravnih pitanja (27% više od voditeljice) čime se daju

naznake da su intervjui voditelja 1 manje formalni te da se tim postupkom oponaša spontana

konverzacija.

Primjer '15)' iz intervjua Vm_01 : Mg_02 pokazuje razliku između uporabe upitnog

izričaja kao pozdrava te istog izričaja u obliku pitanja koje zahtijeva odgovor. Razumijevanje

funkcije takvih jezičnih sredstava uvjetovano je konverzacijskom strukturom, odnosno ako je

riječ o inkoativnim izričajima, obično se ne očekuje detaljan odgovor na njih. U sustavu

susjednih parova na tom mjestu u konverzaciji takvi izričaji obično funkcioniraju kao

pozdravi, no primjer koji je izdvojen pokazuje da se uistinu govori o zdravstvenom stanju

sugovornika, ali je i tu prepoznatljivo da je odgovor na TCU 1 voditelja Vm_01 najprije

„dobar dan“, a tek nakon kraćeg razmaka (0.104 sekundi), sugovornik, gost Mg_02 najprije

daje kraći nagovještaj onoga što bi bio potpuni odgovor na pitanje o zdravstvenom stanju.

15) TCU 1: Vm_01: dobar dan. dobro veče. kako ste. jeste dobro. TCU 1: (0.765) Mg_02: dobar dan.

(0.104) TCU 2: Mg_02: evo. hvala bogu. dobro je. kroz šta se sve prošlo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Neposredno se iza tih TCU ponavlja pitanje „kako ste“ (TCU 9), što je ovoga puta

stvarno pitanje o zdravstvenom stanju. To se vidi po odgovoru koji daje Mg_02 (TCU 8).

16)

TCU 9: Vm_01: kako ste.

Page 188: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

187

TCU 8: (0.170) Mg_02: pa dobro. evo to su dvije operacije. desnog i lijevog plućnog krila. dosta su- tako eto bile- na određen način i složene. (...)

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Primjer '17)' iz intervjua Vm_01 : Mg_01 pokazuje najčešći oblik pitanja koja su u

korpusu označena kao izravna pitanja s dodatkom. Dodatak je obično kraća ili duža

elaboracija koja vodi do izravnoga pitanja, u čemu se uočava da je više takvih pitanja u

kojima je elaboracija na prvom mjestu te vodi do izricanja pitanja, negoli onih u kojima se

najprije postavlja pitanje, pa se elaboriraju moguće okolnosti ili se, kao što neki primjeri

pokazuju, uočava da struktura „pitanje + elaboracija“ često ima ulogu olakšavanja, odnosno

nagovještavanja mogućeg odgovora.

17)

TCU 35: Vm_01: to pitam analitičare. druge goste. pa nije fer da Vas ne

pitam. Vi vodite državu. imate poluge vlasti. limitirane ustavom. je*- jedan volan imate. a drugi volan je u rukama- uhh- kad je Vaša partija u pitanju. predsjednika te stranke. sulejmana tihića. Vaš otac je- uslovno rečeno. lakše mogao da vlada. jer je on imao ta oba volana. bio je predsjednik partije. i predsjednik države. da li bakir izetbegović treba. hoće. želi. namjerava. planira. da preuzme polugu es de a. odnosno volan es de a.

TCU 37: (0.351) Mg_01: (...) ja Vam neću dati odgovor na to pitanje. razgovarat ćemo o tome iduće godine. ne. u ovome času es de a mora biti potpuno kompaktna. uopšte neću da razgovaram i da mislim o takvim stvarima.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

U primjeru '17)' vidimo da voditelj nakon uvoda u pitanje, sugovorniku prezentira

nekoliko mogućih odgovora nudeći ključne riječi (treba, hoće, želi, namjerava, planira). Iako

je riječ o izravnom pitanju, tim se postupkom donekle otupljuje oštrica izravnosti (npr. u

usporedbi s kratkim „hoćete li preuzeti polugu es de a“). Odgovor je sugovornika Mg_01

također obilježen umjerenom izravnošću na početku TCU, pri čemu ističe da „neće dati

odgovor na pitanje“ umjesto „ne dam Vam odgovor na to pitanje/ne želim odgovoriti na to

pitanje“ i sl.); Izrazi su s kondicionalom prvim uljudniji jer se njima trenutak vršenja radnje

pomiče iz sadašnjosti (iako, dakako, nije riječ o glagolskome vremenu, nego načinu) čime se

nagovještava njeno vršenje (samim tim i posljedice) u nekom drugom trenutku. Slično se

može uočiti i u razlici imperativa koji se tvori od svršenih i onoga od nesvršenih glagola

(„dođi ovamo“ i „dolazi ovamo“) jer se iterativnim oblicima perlokucijska sila

umnogostručuje zato što se implicira ponavljanje radnje. Drugi je dio sugovornikove TCU 37

izravniji, upravo zato što se rabi kategorija sadašnjega vremena („neću da razgovaram i

mislim o takvim stvarima“).

Page 189: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

188

U privjesnim je pitanjima uobičajeno da se upitni fragment (privjesak) nalazi na

samom kraju izričaja, no on svoju fatičku funkciju (o kojoj govori Fishman 1980) ostvaruje i

na drugim položajima. U obzir bi trebalo uzeti da u KA ujedno govorimo i o višestrukim TCU

jedinicama, odnosno govornim prilozima koji mogu imati više TCU jedinica. U ovome je

radu postupak podjele na odsječke TCU jedinica izvršen tako što su TCU sama ili višestruka

TCU označene brojem, a u njima samima primjenjuje se potpunija podjela na odsječke tako

što se potpuna intonacijska i pragmatička cjelina označuje točkom na njezinom kraju a

nepotpuna crticom.

18) TCU 47: Vm_01: (...) zato ponavljam to pitanje. da li je- koliko se vi- kako

bih rekao. plašite hapšenja. um- stvarnog. sa argumentima. ne Vi. nego neko- °je li°. vaš. iz es de a. ili- pa hapšenja sa- je li. političkom pozadinom.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

19) TCU 34: Vm_01: na koje slučajeve mislite. da Vas ne navodim. je li reket. je

li. navest ću Vas.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Usporedba primjera '18)' i '19)' pokazuje nam da pitanja koja su oblikom ista kao

privjesci (upitni fragmenti na samome kraju izričaja) mogu imati i fatičku ulogu kao i

funkciju pravoga pitanja te da njihov položaj u TCU može varirati. Primjer '19)' donosi dvije

uporabe pitanja „je li“, pri čemu je prvi znatno tiši od drugog, a u usporedbi s TCU 34

(primjer 19) vidimo da oblik „je li“ funkcionira kao pravo pitanje, tim više što se njegovim

ponavljanjem ostvaruje funkcija pojačivača; voditelj Vm_01 upozorava na aferu „reket“ i

najprije ističe da ne želi navoditi sugovornika na odgovor, a zatim, nakon dva pitanja, mijenja

mišljenje. Razlika je između primjera '18)' i '19)' u tome što je u primjeru '19)' riječ o

stvarnom pitanju „je li reket“, pri čemu je fragment „je li“ u idućem dijelu govornoga priloga

zapravo skraćeni oblik pitanja koje mu neposredno prethodi.

Uobičajeni privjesni fragment „je li“ može biti i samostalna TCU, što vidimo na

primjeru '20)' iz intervjua Vž_01 : Mg_01, a da je riječ o fatičkoj funkciji održanja

konverzacijskog tijeka uočljivo je u tome što izostaje odgovor na njega, za razliku od primjera

'21)' gdje se dobiva odgovor na takav upitni oblik.

20)

TCU 39: (...) Mg_01: i sabina- koju sad vidimo- ovaj- sa mnom kod ajfelove

kule. je bila bolji šahista od mene.

Page 190: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

189

TCU 55: (0.256) Vž_01: je li. TCU 40: (0.402) Mg_01: a onda- a onda afiniteti. žene ne vole matematiku.

šah. i takve stvari.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

21) TCU 37: Vž_01: osim- um- košarke- bavili ste se na neki način- ustvari

svirate gitaru. je li tako. TCU 26: =(0.543)= Mg_01: da. TCU 27: (0.162) Mg_01: sviram je i danas. da. sviram je i danas.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra) 22)

TCU 36: Vm_01: dobro. dobro. evo da malo- uslovno rečeno. branim es de pe.

ako oni stoje politički iza svega ovoga. u čemu je smisao. nisu to baš politički levati. je li tako. (…)

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

23)

TCU 33: Vž_01: uhh- za koga danas navijate. kada je u pitanju košarka. ali i nogomet. (0.994)

Tcu 24: Mg_01: u košarci sam za bosnu. je li. TCU 34: (0.210) Vž_01. mhm. TCU 25: (0.121) Mg_01: u fudbalu sam za sarajevo. (…) a bogami nije mi mrsko

ni kad željo pobijedi. je l'. osim protiv sarajeva.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

TCU 55 iz primjera '20)' pokazuje oblik "je li" u funkciji zasebne TCU kojom se izriče

pitanje, odnosno čuđenje. Veza ovog oblika s prototipnim oblicima privjesnih pitanja čija je

struktura "referencijski izričaj + upitni fragment" vidi se u istoj konverzacijskoj posljedičnosti

jer se u nastavku konverzacijskoga tijeka na takvo pitanje ne reagira davanjem odgovora nego

se razumijeva kao poticaj za nastavak konverzacije o toj temi.

Primjer '21)' prototipni je izričaj u kojem se prepoznaje privjesno pitanje čija je

funkcija provjere referencijskoga dijela izričaja koji mu prethodi. Takvo pitanje dobiva svoj

odgovor u TCU 26, kao i prošireni odgovor u idućoj TCU 27.

Primjer '22)' također je uobičajeni oblik izričaja u kojem upitni fragment ima funkciju

traženja sugovornikove potpore, dok je primjer '23)' pokazatelj položaja upitnoga fragmenta

koji ne ostvaruje funkciju pitanja negoli čisto fatičku. Voditeljica u tom primjeru svojom TCU

34 „mhm“ reagira na sugovornikovu TCU 24 te mu tako signalizira nastavak konverzacije jer

njena TCU ne može biti odgovor na pitanje zato što je riječ o privjesnom pitanju, dakle obliku

koji nužno ne zahtijeva eksplicitan odgovor.

Page 191: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

190

Postavljanje izravnoga pitanja kojem prethodi ili kojeg slijedi kraći ili dulji elaborat

razumijevamo kao strategiju ublažavanja potencijalne izravnosti. Izravna pitanja kojima se

izriče tzv. ogoljena izravnost (Eckert i McConnell-Ginet 2003) mogu se shvatiti kao manjak

brige za sugovornikov obraz. Odatle se takvi izravni dijelovi govornoga priloga izriču

okruženi dodatnim informacijama kojima se najčešće ublažava eksplicitna izravnost.

Reprezentativan primjer za slične, na osnovi kojih je izvršena korpusna analiza je sljedeći

(intervju Vž_01 : Žg_02):

24)

TCU 38: Vž_01: um- doktorice broz- zašto baš doktorica i medicinski fakultet.

rođeni ste beograđanka. to sam rekla na početku. uh- kada ste upisivali medicinu- je li bilo premišljanja. je li to bila nekako obaveza obiteljska. da se upiše medicina. da se bude doktor. ili Vaša želja.

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Primjeri u kojima se govori o osjetljivoj, osobnoj tematici u vezi sa sugovornikom,

osobito su zanimljivi za analizu izravnosti u postavljanju pitanja. Tako nam primjer '25)'

pokazuje da se najprije voditelj Vm_02 distancira i ističe da su gledatelji oni koje zanima

odgovor, a neposredno nakon izricanja tog pitanja neizravnim izričajem (primjerima koji su u

korpusu označeni kao referencijski, ali s poticajem na odgovor) šalom se nastoji ublažiti

izrečena izravnost:

25)

TCU 9: Vm_02: evo gledatelji koji Vas gledaju- št*- što Vam je s okom. ovaj- TCU 5: (0.416) Mg_04: to je puno bolje. kao što vidite. TCU 10: (0.660) Vm_02: nije Vas niko (puno) tukao. TCU 6: (0.400) Mg_04: ne ne ne ne. (SMIJEH) uhh- radilo se o jednoj virozi.

koja je malo otpornija na na lijekove. kapi. i tako. (...)

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak jezgri)

Posebna uporaba izravnih pitanja kojima prethodi ili koja slijedi elaboracija jesu

pitanja s diskursnim oznakama kojima se implicira jačina govornog položaja (fenomen o

kojem govori O'Keeffe 2006). To se postiže tako što se u dijelu izričaja koji prethodi izricanju

konkretnog pitanja rabe diskursne oznake kojima se nagovještava izricanje pitanja. Čini se da

je toj pojavi slična konverzacijska strategija ispitivanja osumnjičenih (Cotterill 2007: 30) gdje

se imenuje „predoptužbom“. Dakako, u tim su primjerima kontekst i sudionici konverzacije

drukčiji, no konverzacijska je struktura vrlo slična s obzirom na status sudionika konverzacije.

26)

Page 192: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

191

TCU 63: Vm_01: pa da. najpreče je zdravlje. e sada ću da postavim to pitanje. o kojem svi šuškaju. znate kako to ide. novinarski krugovi. politički. mahala. trač. stranci. ti svi krugovi. i tako dalje. i šuška se da bi krajnja meta. da sva hapšenja. i sve to vodi ka- da li je to za Vas šokantno. bakiru izetbegoviću.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

27) TCU 69: Vž_01: dva puta ste dakle došli u bosnu i hercegovinu. s namjerom da

napišete knjigu. i- bilježili ste sve te priče. uhh- pitat ću Vas to ovako. je li bilo teško ponovno se vratiti u bosnu i hercegovinu i naći dobre ljude u tom groznom vremenu zla.

TCU 30: (0.493) Žg_01 divno pitanje. hvala Vam na njemu. ne. nije bilo teško uopšte. ja sam našla ponovo preko stotinu novih sagovornika. (…)

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Jačina se govornog položaja može izreći i izravnijim sredstvima, što pokazuje i

sljedeći primjer izravnoga pitanja s dodatkom '28)'. Inkoativnim se izričajima nagovještava

„verbalni rat“, a zatim slijedi uvod do trenutka kada se izriče vrlo izravno pitanje kojim se

ukazuje na negativnu posljedicu koju je pretrpio sugovornik.

28)

TCU 9: Vm_01: još malo ću da Vas nahvalim a onda ćemo u rat. dakle niko nema takvu političku karijeru. sa dvadeset i osam godina prvi politički angažman. član predsjedništva republike bosne i hercegovine. pa- uhh- premijer er esa. uhh- ministar vanjskih poslova države bosne i hercegovine. uhh- državni poslanik. nijedan nema. tako dugotrajnu. i takvu karijeru. logično je nekako bilo da na prošlim opštim izborima uđete u predsjedništvo. opet. bosne i hercegovine. i tako da napravite jedan savršeni krug. od predsjedništva es er bih. do predsjedništva države bosne i hercegovine. jesu li Vas pokrali.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Iako vrlo rijetko, diskursne se oznake u toj funkciji mogu naći i u govornim prilozima

gostiju:

29)

TCU 35: Mg_03: znate Vi šta- šta ću ja Vama reći. oko tih ušteda. to je prazna demagogija.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Primjer '30)' pokazuje dio razgovora u kojem gošća izriče dispreferencijski stav,

odnosno svoje viđenje tijeka intervjua, tako što odbija dati potpuniji odgovor o osobnoj

tematici. Diskursna oznaka govornoga položaja u TCU 7 također je oslabljena prijedlogom da

se da površan odgovor. I takvi primjeri vrlo su rijetki u korpusu:

Page 193: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

192

30)

TCU: 4 Vž_01: (...) uhh- možete li se sjetiti- i- da li uopšte govorite o tome. kako ste Vi saznali- ovaj- da je umro josip broz tito. (0.235)

TCU 3: Žg_01: naravno da se sećam. (...) odlučila da nikada ne govorim o svojim privatnim ličnim sećanjima. na svog dedu. pa i na vreme kada je umirao i umro. neću to moći ni danas da odgovorim Vama i Vašim slušaocima. ali mislim- gledaocima. mislim da ćete svi razumeti. (...)

TCU 7: (0.390) Vž_01: a jeste li imali- evo pitat ću Vas barem ovo. ne morate mi odgovoriti u detalje. jeste li imali- uhh- dovoljno vremena družiti se- uh- kontaktirati i biti u kontaktu sa jo*- sa svojim djedom. obzirom da je bio predsjednik. imao puno obaveza.

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Konverzacijska je interakcija u medijskom diskursu obično određena osobitošću

neravnopravnih položaja sudionika konverzacije te skriptiranošću. Zaokreti u odnosu na tzv.

klasične oblike intervjua (tzv. BBC-ev model) u kojima je konverzacijska izvedba bila

striktno ograničena na unaprijed određen popis pitanja te je time ostavljala vrlo malo prostora

za razgovor izvan tog okvira većina analitičara promatra u sklopu tzv. pseudointimnosti u

medijima, odlikovane udaljavanjem od skripti prema oponašanju spontane konverzacije. Iako

je medijski diskurs institucionalni prostor u kojem vrijede drukčije interakcijske zakonitosti u

odnosu na spontanu, svakodnevnu interakciju, fenomen je pseudointimnosti uočljiv u primjeni

konverzacijskih strategija kojima se „omekšavaju“ institucionalne stege i konverzacija tako

čini bližom i prisnijom gledateljstvu/slušateljstvu.

U ovom se dijelu analize pozornost usmjerila na različite vrste pitanja koje se izriču u

takvoj interakciji, s obzirom na to da pitanja mogu biti izrečena formalno te manje formalno.

Zastupljenost izravnih pitanja tako potvrđuje međusobni odnos u konverzacijskim parovima

jer je beznačajno malen broj takvih pitanja koja gosti i gošće postavljaju voditelju i

voditeljici. Čak je i među takvim malobrojnim pitanjima najviše onih kojima se traži

pojašnjenje voditeljevog / voditeljičinog pitanja ili drukčijeg izričaja.

Pored takve očigledne pojave u korpusu, slično se uočava za međusobni odnos u

uporabi pitanja koja se izriču referencijski, odnosno kao izričaji koji nemaju formu pitanja,

nego se na osnovi sustava izmjene govornika njihova uporaba razumijeva kao poticaj

sugovorniku da (od)govori. Takva su pitanja dvostruko češća kod voditelja negoli kod

voditeljice, čime se implicira da su njegovi intervjui bliži oponašanju neformalne, spontane

konverzacije. Toj tvrdnji u prilog ide i uporaba pitanja koja nose dodatnu tvrdnju ili sadržaj

koji se izriče uz izravno pitanje. Davanje objašnjenja, impliciranje mogućih odgovora pri

postavljanju osjetljivijeg i izravnijeg pitanja, razumijevamo kao konverzacijsku strategiju

Page 194: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

193

"otupljivanja" izravnosti. Skoro je dvostruko više takvih pitanja koja postavlja voditeljica

negoli voditelj. Slično je i s privjesnim pitanjima, najčešće u fatičkoj funkciji, gdje se također

uočava da ih voditeljica više rabi negoli voditelj.

7.2. Oslovljavanje

Uporaba jezičnih sredstava kojima se oslovljava sugovornik u okvirima istraživanja

veze roda i jezične uporabe predmetom je mnogih analiza koje obično u prvi plan postavljaju

socijalno nametnute norme označivanja žena po bračnom statusu. Odatle i težnje da se (istina,

na engleskom govornom području) oblici gospođa i gospođica zamijene neutralnim nazivom,

kako je to slučaj s muškim gospodin. Osim takvog oblika označivanja sugovornika,

istraživački potencijal pokazuje i uporaba honorifika, uporaba zamjenica iz poštovanja te

oslovljavanje po osobnom imenu ili nadimku. Naš jezik jedan je od onih koji razlikuju t/v

dihotomiju, što je oznaka preuzeta po uzoru na francuski jezik gdje se osobitom uporabom

zamjenica iskazuje poštovanje sugovornika ili sugovornice, odnosno ističe se svjesnost o

društvenom statusu. Naspram formalnom oslovljavanju, često uz uporabu honorifika, stoji

oslovljavanje po imenu, što se smatra prisnijim oblikom konverzacije i češće je među bliskim

prijateljima. Uporaba zamjenica iz poštovanja, kao oblik formalne konverzacije, u pisanoj

konverzaciji može biti specifična jer se ostvaruje i uporabom zamjenice Ti, koja donekle

ublažava formalno Vi, a formalnija je od prisnijeg oblika ti. Taj se vid uporabe zamjenica iz

poštovanja obično ostvaruje s položaja hijerarhijski nadređene osobe prema sugovorniku koji

je niže na toj ljestvici.

U oslovljavanju se žena često ističu simbolično-statusna imenovanja, najčešće u

žargonskoj uporabi jezika, u čemu neki kognitivni lingvisti (npr. Gree 1972) vide potencijalno

negativnu pojavu. Takvi su izrazi specifični za određene društvene skupine i najčešće se

interpretiraju kao znak neuljudnosti, odnosno kršenja normi uljudnog ponašanja.

Hymes (1972) je u etnografskim istraživanjima pokazao da se implicitnim vidom

konverzacije može ublažiti potencijalna negativna sila govornih izričaja, osobito u

zajednicama gdje je potrebna solidarnost i slaganje njezinih članova, pri čemu osobito izdvaja

rituale tzv. verbalnih borbi koje su obiluju blažim neuljudnim izrazima, a čemu je bliska u

tradicija u nekim kulturama da se posebnim fonetskim oznakama, npr. specifičnim izgovorom

uobičajenih riječi koje nisu potencijalno nepristojne, sugovorniku upućuje implicitna uvreda,

no i tu kao ritualni postupak (o tome osobito govore Labov 1972, Dundes 1972, Newman

2001 i dr.).

Page 195: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

194

Tannen (1992, 1994) uočava da se često isticana ženska uljudnost može promatrati u

sklopu diskursne povijesti takvih jezičnih oznaka, odnosno riječ je o tome da su žene u

mnogim društvima bile hijerarhijski podređene, pa su im, kako to ističe i Meunier (1996)

takve strategije povijesno inherentne. To dovodi do toga da se potencijal takvih jezičnih

strategija može rabiti u binarnoj funkciji, a predmetom takvih istraživanja obično su žene na

istaknutim društvenim položajima (nekadašnja britanska premijerka Thatcher, državni

sekretar Hillary Clinton i dr.).

Fenomen se oslovljavanja vrlo često dovodi u vezu s Brown-Levinsonovom teorijom

uljudnosti i odnosa prema pozitivnom i negativnom obrazu sudionika konverzacije. U tim je

istraživanjima, kako je ranije istaknuto, moguće prepoznati i problem „preuljudnosti“ koji ima

istu potencijalnu negativnu vrijednost na sugovornika kao i neuljudnost, odnosno kršenje

normi jezičnoga i društvenoga ponašanja ili njihovo pretjerano naglašavanje. Isto tako, u

okvirima te teorije uporaba se honorifika smatra oznakom negativne uljudnosti, tj. izricanja

svijesti o vlastitom položaju i priznanju nadređenoga položaja sugovornika

Osim međusobnoga oslovljavanja, predmetom su analize i primjeri oslovljavanja

predmeta govorenja, odnosno osobe o kojoj se govori. Klein (2011) u vezi s tim govori o

jednostavnom i složenom oslovljavanju, pri čemu pod prvim misli na čistu referenciju, za

razliku od složenijeg oblika koji ujedno nosi dodatne značenjske i funkcionalne slojeve.

Oslovljavanje je ujedno u sociolingvistički fenomen jer se uporabom sredstva

oslovljavanja iznosi diskursna povijest uporabe tog sredstva. Tako su istraživanja (npr.

Jaworski i Galasinski 2000) na tlu nekadašnjih sovjetskih republika u obzir osobito uzela

predizborne kampanje u kojima se rabe oznake druže i drugarice, prije svega kao sredstva za

izricanje ideološke prisnosti.

U medijskom je diskursu prisnije oslovljavanje često u funkciji ostvarenja

pseudointimnosti i takvim se primjerima pristupilo s osobitom pozornošću.

Osobito su predmetom istraživanja bile kategorijalne oznake, pri čemu se u obzir

uzima multikategorijalnost i problem rodne kategorije.

U sociolingvističkim su istraživanjima kategorija roda te bilo koji oblik kategorizacije

više usmjereni na koncept tzv. društvenih mreža, govornih ili radnih zajednica, pri čemu su

predmetom analize, kako se često uočava, vidovi jezične uporabe u takvim zajednicama, za

razliku od nespretnih uopćavanja o vezi roda i jezika. O ovoj problematici Eckert i

McConnell-Ginet govore s obzirom na težnju da se izbjegne apriorno poimanje roda kao

statične kategorije, odnosno smatraju da je koncept istraživanja jezične uporabe u manjim

Page 196: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

195

zajednicama puno učinkovitiji od težnji da se dođe do globalne istine. Kategorijalna

pripadnost i njezina povezanost s jezičnom uporabom izriče se u tome što je primarna razina

značenja jezičnog sredstva tipičnog za neku kategoriju upravo to na osnovi čega se konstruira

i prepoznaje ta društvena kategorija.

U sociološkim je istraživanjima odnos spram kategorija područje razilaženja

etnografije i klasične sociologije, ovisno promatra li se kategorija kao aktivno područje koje

nije eksterno određeno, nego prepoznatljivo na osnovi društvene kompetencije i međusobne

orijentiranosti članova kategorije jednih prema drugima. KA upravo se naslanja na takvo

određenje kategorije i protivi se deduktivnom, apriornom pristupu.

U mnoštvu kategorija čini se da je kategorija roda ipak nadređena drugima, tim više

što se označuje omnirelevantnom (Kessler i McKenna 1978) te se promatra kao aktivna

kategorija, što je sadržano u značenju sintagme radni rod. KA je u tim istraživanjima visoko

relevantna, no samo u slučajevima kada se primjenjuje u skladu s načelom da se bilo koje

lingvističko pitanje relevantnim smatra tek kada se u tijeku konverzacije ukaže na

orijentiranost prema njemu. Dakako, u ovom je radu takav pristup donekle nadograđen, po

čemu je blizak suvremenijim težnjama pojedinih ogranaka KA, tako što se kategorija roda

promatra omnirelevantnom i za sam koncept preferencije, odnosno polazište je da se rodno

različiti i rodno identični sudionici interakcije jedni drugima prilagođavaju u skladu s

poimanjem roda kao posebne, sveprisutne kategorije. Takav je pristup rezultirao izdvajanjem

primjera iz korpusa koji su zbirno objedinjeni u tablici.

Page 197: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

196

Inte

rvju

Nositelj

konver-

zacij-

skog para

Gost/

Gošća

Uporaba

zamjenica:

ja (dekl. + posv.)

Vi/vi (dekl. +

posv.)

mi (dekl. + posv.)

Uporaba

honorifika

(gospodin,

gospođa/ -

ica,

poštovani)

Oslov-

ljavanje

samo po

imenu

Uporaba

označi-

telja

zajedni-

čke

kategorije

(i tako

dalje/i

tome

slično)

Uporaba ojačanih

konstrukcija

u pridjevnim,

priložnim i

glagolskim

spojevima

(tako/vrlo +

glagol/pridjev/

prilog)

1. Vm_01 Žg_01

25 : 57

25 : 10

9 : 24

2 : 0 8 : 1 2 : 2 3 : 6

2. Vm_01 Žg_02

12 : 53

14 : 25

6 : 19

0 : 2 4 : 0 1 : 2 1 : 0

UKUPNO:

37 : 110

39 : 35

15 : 43

2 : 2 12 : 1 3 : 4 4 : 6

3. Vm_01 Mg_01

8 : 18

37 : 5

4 : 4

8 : 5 2 : 1 0 : 10 7 : 4

4. Vm_01 Mg_02

19 : 26

37 : 10

2 : 22

0 : 10 1 : 1 6 : 6 5 : 0

5. Vm_01 Mg_03

20 : 30

32 : 13

1 : 2

2: 0 5: 0 1: 0 5: 4

UKUPNO:

47 : 74

106 : 28

7 : 28

10 : 15 8 : 2 7 : 16 17 : 8

6. Vž_01 Žg_01

5 : 93

33 : 15

0 : 1

0 : 0 0 : 0 1 : 4 1 : 9

7. Vž_01 Žg_02

0 : 87

5 : 17

5 : 30

0 : 12 1 : 0 2 : 8 0 : 3

UKUPNO:

5 : 180

38 : 32

5 : 31

0 : 12 1 : 0 3 : 12 1 : 12

8. Vž_01 Mg_01

8 : 82

38 : 7

2 : 24

6 : 0 1 : 0 0 : 4 0 : 6

9. Vž_01 Mg_02

6 : 31

9 : 3

4 : 25

5 : 8 0 : 0 0 : 9 0 : 0

10. Vž_01 Mg_03

1 : 47

10 : 17

0 : 27

1 : 6 0 : 0 0 : 0 1 : 5

UKUPNO:

15 : 160

57 : 27

6 : 76

12 : 14 1 : 0 0 : 13 1 : 11

Page 198: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

197

Tablica 11: Zbirni rezultati uporabe specifičnih jezičnih sredstava u korpusnoj jezgri i

dodatku jezgri.

Rezultati u tablici obuhvaćaju leksički inventar samoprezentiranja i oslovljavanja

sugovornika u konverzacijskom paru. Ta su jezična sredstva podijeljena u kategorije osobnih

zamjenica, što obuhvaća uporabu pojednostavnjivača, T/V polarizaciju i uporabu označitelja

mnoštva (zamjenica mi u svim oblicima), uporabu honorifika, oslovljavanje samo po imenu,

označitelje zajedničke kategorije te ojačane konstrukcijske veze u pridjevskim, priložnim i

glagolskim dopunama tako i vrlo.

Uporaba takvih sredstava u medijskom diskursu obično je funkcionalno drukčija u

odnosu na spontanu konverzaciju. Primjer zamjenice ja (tzv. pojednostavnjivača) tako

pokazuje da njegovo značenje nije samo 'ja pojedinac' nego 'ja predstavnik meni sličnih' / 'ja

predsjednik' i sl. Donekle mu je o dihotomiji zamjenica mi kojom se referira na mnoštvo,

zajednicu koja je predmet govorenja ili kojoj se pripada. Tom se zamjenicom može upućivati

i na konverzacijski par, odnosno govornika i sugovornika, čime se pokazuje da medijski

diskurs ujedno oblikuje dodatne značenjske slojeve ovim, naizgled uobičajenim jezičnim

sredstvima. Neki analitičari u dihotomiji ja – mi prepoznaju širi kulturološki utjecaj na

govornika koji češće rabi takva sredstva u tome što se naglašava tzv. muška individualnost

naspram težnje prema mnoštvu, koja se obično pripisuje ženama.

Tzv. se T/V dihotomija u medijskom diskursu može promatrati i u vezi s još jednom –

Vi/vi dihotomijom jer je medijski diskurs prostor javne vlastite prezentacije u skladu s

društvenom ulogom pri čemu uporaba zamjenice Vi označuje pojedinca, dok vi označuje

kategoriju kojoj pripada. To osobito pokazuje primjer iz korpusne jezgre (voditelj se obraća

sugovorniku i precizira na koji od dvaju izraza iz spomenute dihotomije misli):

TCU 47: Vm_01: vi ste- kao es de a. i Vi ste- čuo sam da ste to čak iz bolnice pisali saopštenja es de a. je li tako. je li Vaša formulacija da je es de pe- uhh- izvršava puč.

(0.330) TCU 48: Vm_01: tihi državni udar. na ovaj način. a oni su vam uzvratili da

ste- ono- (2.000)

11. Vž_02 Žg_03

0 : 19

9 : 2

0 : 29

2 : 0 0 : 0 1 : 0 0 : 6

12. Vm_02 Žg_03

4 : 32

32 : 4

0 : 10

3 : 1 0 : 0 0 : 0 0 : 3

13. Vm_02 Mg_04

4 : 46

45 : 12

3 : 7

1 : 3 0 : 0 0 : 3 0 : 10

Page 199: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

198

TCU 41: Mg_02: pa vidite. ja mislim- ja mislim- pazite. mislim da es de pe najmanje ima pravo da nekoga optužuje da ometa rad pravosuđa. znate. mi smo uvijek podržavali rad tih institucija. (…)

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

U TCU 47 voditelj ističe „vi ste- kao es de a“ (stranka), a zatim pita je li

sugovornikova osobna formulacija o izvršavanju puča u tom saopćenju. U TCU 48 izriče se

da je iz suprotnog tabora uzvraćeno, ovoga puta „vam“ (stranci). U gostovoj TCU 41 također

se ističe dihotomija pojedinac – mnoštvo („ja mislim / mislim – mi smo uvijek podržavali“).

Takvi primjeri pokazuju koliko je složen sam proces analize jezičnih sredstava u medijskom

diskursu u skladu s obilježjem samog diskursa i konverzacijske strukture.

Zamjenice su analizirane u svim deklinabilnim oblicima u kojima su se javljale unutar

TCU, a predmetom analize bili su i primjeri posvojnih zamjenica u skladu s njihovom vezom

s pripadajućom osobnom zamjenicom. Honorifici su promatrani u sintagmatskim vezama s

imenom/prezimenom. Predmetom je analize bila i uporaba osobnih imena, uz izostanak

honorifika i/ili prezimena, što se određivalo kao izraz prisnije veze među sugovornicima te

kao umanjivanje hijerahijskog položaja osoba koje su predmet govorenja. Označitelji

zajedničke kategorije u ovom su dijelu analize bili izrazi i tome slično/i tako dalje, kao i druga

jezična sredstva kojima se uopćava predmet govorenja (takve su često neodređene zamjenice)

što su prototipni izrazi kojima se označuje kategorija zajednička svim sudionicima

konverzacije, odnosno tim se izrazima upozorava na potencijalnu nedovršenost izričaja, pri

čemu se svojstvo nedovršenosti ne vidi kao smetnja, s obzirom na referenciju prema

zajedničkom. Na kraju, predmetom analize bile su i ojačane konstrukcije, jezične sredstva

koja se češće pripisuju ženama u konverzaciji, a kojima se, pretpostavlja se, izriče potpora ili

poticaj u odnosu na ono što se govori.

Jedan od najočitijih podataka iz tablice jest sustavna uporaba pojednostavnjivača ja, s

obzirom na to da se u svim intervjuima korpusne jezgre i dodatka jezgri uočava da je njegova

uporaba veća kod gostiju i gošći negoli kod voditelja i voditeljica. Taj je podatak razumljiv

ako se u obzir uzme činjenica da se u konverzacijskim parovima u medijskom diskursu

očekuje da gosti govore o sebi češće negoli nositelji intervjua.

Uspoređujući uporabu naznačenih sredstava u svim intervjuima, došlo se do sljedećih

rezultata:

Page 200: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

199

Uporaba osobne zamjenice ja i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:

Voditelj zamjenicu ja i pripadajuće oblike u razgovoru sa ženama rabi 25%, dok

voditeljica iste oblike rabi znatno manje: oko 3%. Isti voditelj s muškarcima takve oblike rabi

oko 39% (više negoli sa ženama), dok ih voditeljica rabi 8.5%. Žene u razgovoru s voditeljem

takve oblike rabe 75%, dok je s voditeljicom ta vrijednost visokih 97%; muškarci u razgovoru

s voditeljem te oblike rabe 61%, a s voditeljicom 91.5%.

Treća gošća pokazuje identične rezultate – takve oblike rabi oko 88% u razgovoru s

voditeljem, a s voditeljicom to iznosi čitavih 100%. Za drugog su voditelja rezultati potpuno

identični i kada razgovara sa ženom i sa muškarcem.

Uporaba zamjenica Vi/vi i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:

Zanemarivo više voditelj rabi oblike zamjenica vi/Vi u razgovoru sa ženama, dok je sa

muškarcima to znatno uočljivije: u odnosu na njih, te oblike rabi oko 80% više u tim

intervjuima. I voditeljica više rabi oblike zamjenica vi/Vi u razgovoru s muškarcima negoli sa

ženama; njezina je vrijednost sa ženama također vrlo bliska (neznatno više rabi te oblike od

žena), dok je s muškarcima riječ oko 68% više takvih oblika negoli ih oni rabe u istim

intervjuima. Dodatna gošća neznatno više rabi takve oblike prema voditelju negoli voditeljici,

a voditelj ih rabi također neznatno više prema dodatnom gostu, u odnosu na vrijednost prema

gošći.

Uporaba zamjenice mi i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:

Zamjenicu mi i pripadajuće oblike voditelj u razgovoru sa ženama rabi oko 26%, a u

razgovoru s muškarcima to je 20%. Voditeljica ih rabi oko 14% u razgovoru sa ženama te 7%

u razgovoru sa muškarcima. To znači da žene više koriste takve oblike u razgovoru sa ženom,

kao i to da muškarci također koriste takve oblike više u razgovoru s voditeljicom. Treća gošća

iz dodatka korpusnoj jezgri također potvrđuje ovu pojavu jer ona dosljedno (100%) rabi takve

oblike, a uspoređujući njihov broj u njezinim intervjuima s voditeljem i voditeljicom, uočava

se da više takvih oblika rabi također u razgovoru sa ženom.

Uporaba honorifika

U uporabi honorifika nema značajnijih pokazatelja o, statistički gledano, sličnostima

ili razlikama.

Page 201: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

200

Oslovljavanje po imenu:

Voditelj češće negoli voditeljica u svojim intervjuima goste i/ili one o kojima se

govori oslovljava samo imenom.

Označitelji zajedničke kategorije:

Gošće češće rabe označitelje zajedničke kategorije kada razgovaraju s voditeljicom

negoli s voditeljem.

Ojačane sintagmatske konstrukcije:

Gošće također češće rabe ojačane konstrukcije u razgovoru s voditeljicom negoli s

voditeljem.

Analiza odabranih primjera:

Uporaba honorifika često se rabi kao sredstvo ublažavanja potencijalne prijetnje

obrazu sugovornika, što se prepoznaje u primjerima nalik sljedećim:

31)

TCU 16: Vm_01: ko hapsi gospodina tihića.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

U primjeru '31)' izravno pitanje koje se postavlja sugovorniku oblikom je takvo da se

ne izriče vokativom (točnije, riječ je o besprijedložnom akuzativu, odnosno izravnom

objektu), pri čemu bi trebalo glasiti: „Ko Vas hapsi, gospodine Tihiću?“. Taj postupak

pomicanja perspektive čini se da ima vezu s prirodom samog pitanja jer se u daljem

konverzacijskom tijeku ističe da je riječ o neprovjerenoj informaciji. Honorifikom „gospodin“

izravnost se i potencijalna prijetnja obrazu sugovornika umanjuju.

Izostankom honorifika, odnosno oslovljavanjem po prezimenu, odnosno imenu i

prezimenu, izričaj je, u usporedbi s prethodnim, izravniji. To pokazuju primjeri '32)' i '33)':

32)

TCU 59: Mg_02: ne znam zašto bi za ovakve stvari imao međunarodnu zajednicu iza leđa. ovo su neodgovorne stvari. ovo su iracionalne stvari. ovo su štetne stvari. dakle ovo što radi lagumdžija ni od koga iz međunarodne zajednice nije pohvaljeno.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

33)

TCU 45: Mg_01: teško je. sa ljudima koji se iracionalno ponašaju. jer- dakle- dakle ovo- što rade zlatko lagumdžija. o*- o*- ovo rasturanje jedne

Page 202: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

201

piramide vlasti koju smo gradili šesnaest mjeseci. koja nije loše funkcionisala četiri mjeseca. a najmanje loše su u njoj funkcionisali ministri es de a. jer to rasturanje- bez jasnog plana kako to završiti. jedna opasna avantura. (…)

TCU 50: (0.259) Vm_01: koristite ipak- birane riječi. kažete da je lagumdžija iracionalan. analitičari koji dođu u studio ovdje. koji nemaju tu političku. javnu. prejaku- pogotovo državničku obavezu. to kažu direktnije. al gotovo je to slično. je l'. (0.330)

TCU 46: (0.479) Mg_01: jeste li čuli da je iko išta- dobro kazao. kazao o onome šta-

TCU 51: =(1.491)= Vm_01: oni kažu da je lud. TCU 52: (1.011) Vm_01: (izbjegavate) teške kvalifikacije kad je on u pitanju.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

34)

TCU 63: Mg_01: dakle. dovoljno je. da jedan- ovaj- doktor lagumdžija. onako kako ga znamo od prije deset dvanaest godina. stvari vodi po svojoj pameti. pa da se ovakve stvari dese.

TCU 72: (0.206) Vm_01: opet. atakujete na njegovu pamet. iracionalnost.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Primjer '34)' iz istog je intervjua i ovdje je upadljivo da se uz honorifik „doktor“ nešto

blaže govori o političkom protivniku, odnosno samo se impliciraju „stvari koje se dese“.

Voditeljeva je (Vm_01) TCU dispreferencijska reakcija na eufemizam jer se ističe upravo

onaj izravni sloj koji je eufemizmom prikriven. Primjeri '32)', '33)' i '34)' stoga su pokazatelji

izravnog imenovanja osobe koja se smatra odgovornom za negativne posljedice političkih

radnji; te se posljedice izriču najprije eufemistično – nije pohvaljeno to što radi, zatim da ta

osoba pripada ljudima koji se iracionalno ponašaju, čime ga gost Mg_01 postavlja u grupu

sličnih, odnosno ne promatra ga kao pojedinca, što voditelj Vm_01 konkretizira tako što ga

izdvaja iz grupe te upravo kao pojedinca imenuje iracionalnim. Voditeljeva TCU 41 izricanje

je vrlo ogoljene izravnosti koja graniči s nepristojnošću, no i voditelj taj izričaj postavlja u

vezu s drugima koji tako kažu, odnosno dihotomijom se oni – ja ovdje implicira da to nije

voditeljev lični stav. Primjer je '34)' pokazatelj spomenute eufemistične uloge honorifika, no u

istoj se TCU ističu negativne posljedice koje su rezultat vođenja politike po svojoj pameti. S

obzirom na to da je riječ o negativnim posljedicama, voditelj Vm_01 još jednom vrlo izravno

naglašava ono što je implicirano i taj izričaj prepoznaje kao napad na pamet, odnosno

isticanje iracionalnosti. Zasigurno ne bi bilo potpuno pogrešno u takvim strategijama

prepoznati voditeljevu težnju za senzacionalizmom.

35) TCU 75: Vm_01: kako mu možete zaboraviti lično. da je uzeo pasoš Vašem ocu.

predsjedniku države.

Page 203: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

202

(0.120) TCU 67: Mg_02: moram zaboraviti. moram zaboraviti. jer ovo nisu lične stvari.

radimo javne stvari. radimo ono što je u interesu. odnosno na najmanju štetu ove zemlje. pravimo koalicije u kojima su i oni- s kojim smo- protiv kojih smo ratovali. senade.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

U odnosu na uporabu honorifika, oslovljavanje po imenu je prisnije zato što se

rasterećuje formalni način konverzacije. U primjeru '35)' to je zabilježeno s položaja gosta

prema voditelju Vm_01. Taj je primjer dobar pokazatelj dihotomije osobno – javno jer

sugovornik ističe da je njegov govorni položaj takav da ne govori u lično ime nego kao javni

službenik. Ta je pojava prepoznatljiva u medijskom diskursu jer se konverzacijske radnje

promatraju u vezi s dominirajućom kategorijom – što je ovdje kategorija političara, odnosno

osobe koja o društvenim radnjama ne bi trebala promišljati s osobnog aspekta.

Korpus čine i primjeri nalik primjeru '36)' koji pokazuje da se i u međusobnom

oslovljavanju sugovornici orijentiraju prema zajedničkim dogovornim obrascima, osobito

kada se ne slažu s određenom oznakom ili titulom. Sugovornica ističe oznake kojima je

prisnije oslovljavana obitelji te kategorički poriče oznake koje se nisu rabile.

36) TCU 15: Žg_02: z*- otkad znam za sebe. zvali su me svi. pa i on. lana. tepali

su mi od tog. lana lana laca lanica. to su bile neke izvedenice. TCU 22: (1.074) Vm_01: niste bili ceca.

(0.272) TCU 16: Žg_02: nikada. bože sačuvaj.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

Za razliku od primjera '36)', u primjeru se '37)' izriče sugovornikov stav prema uporabi

honorifika koji se objašnjava njegovom kategorijalnom valentnošću, pri čemu se ističe da je

njegova uporaba suvišna izvan kategorije kojoj primarno pripada:

37) TCU 1: Vm_01: program uživo poštovani gledaoci. naš gost. prvi večeras. je

doktor mladen ivanić. dobro veče. (0.133)

TCU 1: Mg_03: dobro veče. TCU 2: (0.121) Vm_01: sada sam- uhh- najavio- mislim nije napisano doktor

mladen ivanić- ali sam- ali sam- uhh- mislim znam. zašto Vi nikad ne koristite ovo doktor. (0.320)

TCU 2: Mg_03: pa ja mislim da- posebno u tom političkom dijelu. nema potrebe da se koriste ta vrsta titule. jer ja sam doktor na svom univerzitetu. na svom fakultetu. a u politici sam mladen ivanić. predsjednik pe de pea.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Page 204: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

203

Uporaba se društvene titule tako predstavlja u skladu s oblašću kojoj titula pripada.

Poricanje titule koja pripada drukčijoj društvenoj oblasti razumjeti možemo kao odraz

samouvjerenosti te ojačanja postojeće pozicije u još jednoj strukturnoj dihotomiji doktor

(fakultet) – predsjednik (politika) jer gost ne želi rabiti potencijal koji mu ta titula daje u

drugoj oblasti. Dakako, KA je sumnjičava spram takvih objašnjenja, osim u slučajevima kada

se u samom konverzacijskom tijeku izriče orijentiranost spram uporabe određenoga sredstva

(ovdje to pokazuje izričaj da nema potrebe da se koristi ta vrsta titule).

Pitanje kategorijalne pripadnosti sudionika konverzacijske interakcije osobito je

složeno, kako u diskursnoj tako i konverzacijskoj analizi. Kako je istaknuto, rodu se u svim

slučajevima pristupa kao omnirelevantnoj kategoriji, onoj koja objedinjava niz drugih

kategorijalnih identiteta jer je najuočljivija. To je prepoznatljivo u primjerima nalik sljedećim:

38)

TCU 4: Vm_01: uhm. dakle- ekonomista. kolumnista. predavač. aktivista. politički analitičar. komentator. postdiplomac kembridža.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

39)

TCU – 5: Vm_01: uhh- Vi ste doktorica. kardiolog. uhh- svetlana broz. persona. ljudi to hoće da čuju. i da Vas vide. i kao unuku josipa broza tita. da li Vam smeta to što- što Vas gotovo isključivo- ili najčešće. na prvu. tako posmatraju.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

40)

TCU 25: Vm_01: e pa- drugarice svetlana. pošto ste državljanin bosne i hercegovine. aktivista i borac za ljudska prava. ljekar. kardiolog ste inače. uhh- intelektualac. kako Vi tumačite situaciju u našoj zemlji. bosni i hercegovini. političku. društvenu.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Primjer '38)', '39)' i '40)' pripadaju istome intervjuu i pokazuju uobičajeno

oslovljavanje, pri čemu se oblici u muškom rodu smatraju univerzalnim, odnosno prikladnim i

za ženski rod. Pored označenih primjera, u tom je formalnom obraćanju uočljiva i uporaba

konstrukcije drugarice Svetlana, čime se implicira kategorijalna pripadnost ideološkom

naslijeđu, odnosno tradiciji s kojom gošća ima vezu. Iz mnoštvo se tih kategorija niti jedna

osobito ne izdvaja u voditeljevoj TCU 25 jer je pitanje usmjereno na situaciju u zemlji –

političku i društvenu, čime se ostavlja potpuna sloboda izricanja stava s položaja iz bilo koje

kategorije.

Višestruka kategorijalna pripadnost osobito se naglašava u sljedećem primjeru. Gost

Mg_05 ovdje se predstavlja ističući više odrednica, no tijek se konverzacije nastavlja sve do

Page 205: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

204

trenutka kada se dođe do one koju voditelj Vm_01 osobito ističe, odnosno smatra ju

najvažnijom.

41)

TCU 9: Vm_01: uhh- kako bih ja tebe predstavio. predstavio sam te sada kao- po- liberala po ubjeđenju. aktivista. i to. alternativni klub trebinje. to se zna. kako bi ti sam sebe predstavio. ko si ti. (0.667)

TCU 8: Mg_05: pa jesam predsjednik alternativnog kluba trebinje. to je istina. već dugo. od devedeset devete godine. uhh-

TCU 10: (0.197) Vm_01: šta si. šta si iznutra. šta je to. jer ja kad kažem kao novinar aktivista. borac za pravdu. otvoren čovjek. sve je to okej. šta si ti. iznutra. (0.583)

TCU 9: Mg_05: pa ja sam iznutra jedan infantilan dječak. uhh- koji je otprilike na fonu egziperija. znači onoga malog princa. koji je radoznao. traži. ište. uvijek neku pravdu. i čini mi se da sam od onih likova koji i da žive u raju- bilo bi im- uhh- nekako loše. u smislu što bi uvijek tragali da i u tom raju nađu- ovaj- neku- neku malu pogreškicu i da je ispravljaju. (0.155)

TCU 11: Vm_01: to:: idealista.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

Primjer je '41)' osobito ilustrativan jer voditelj traži od gosta da se on sam predstavi,

odnosno da u višestrukim kategorijama odabere onu koja je najrelevantnija za konverzacijski

tijek. Poticaj sugovorniku na preciziranje kategorije ostvaruje se naglašavanjem svojevrsne

„unutarnje“ kategorije, odnosno osobnosti koja se u konverzaciji predstavlja dominantnom u

odnosu na sve druge.

U se primjeru '42)' iznosi problematika kategoriziranosti u skladu sa slijeđenjem

prakse koja konstituira kategoriju. Dio razgovora iz kojega je izdvojen primjer govori o

zvaničnom izjašnjavanju na izborima, pri čemu se problematizira pripadnost kategoriji na

osnovi (ne)vršenja prepoznatljivih aktivnosti za tu kategoriju. Ukoliko bi se ovakav pristup

prenio na pitanje roda kao kategorije, to bi značilo da klasična kategorija muškosti ili

ženstvenosti iziskuje točno određen način jezičnoga i drugog ponašanja u skladu sa

zahtjevima te kategorije.

42)

TCU 10: Vm_02: ma da. ali- uhh- konkretno- problem se pojavio- dakle- uhh- često ističemo brojku od osamdeset posto- uhh- nominalno- ljudi koji se izjašnjavaju katolicima u hrvatskoj. pa onda damo primjer kako mnogi od tih ljudi ne žive tako. (jer su)-

TCU 9: (0.317) Žg_03: po tim zakonima. da. TCU 11: (0.758) Vm_02: ehh- upravo tako. i vjerovatno- ne znam- između onih-

uhh- pet posto. ili tri posto pravoslavaca- vjerovatno dobar dio njih- dakle u ukupnom broju se isto ne pridržava s*- svega toga.

TCU 10: =(1.559)= Žg_03: sigurno je tako. da.

(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

Page 206: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

205

Usporedbom se primjera '41)' i '42)' može istaknuti odnos svojevrsnih unutarnjih i

vanjskih kategorija. Prepoznatljivost pripadnosti kategoriji ostvaruje se na osnovi

identificiranja eksplicitnih radnji i postupaka koji pripadaju diskursnoj povijesti takvih

izvedbi u razvoju te kategorije i smatraju se tipičnim za tu kategoriju. Tako se u ovim

istraživanjima obično pristupa pretpostavljenim inherentnim obilježjima kategorije muškog ili

ženskog govora. Primjer je '42)' zahvalan poticaj za problematiku tzv. ženskoga govora,

odnosno pitanja može li se osoba koja nominalno pripada kategoriji, no krši zakone te

kategorije, ikako smatrati njezinim članom. To složeno pitanje prepoznatljivo je npr. u tzv.

netipičnoj ženskoj uporabi jezika, što je uočljivo u ponašanju mlađih pripadnica

konzervativnih jezičnih zajednica.

Posebnim se načinom oslovljavanja može izreći pozitivna uljudnost, odnosno uputiti

kompliment, što vidimo iz primjera '43)':

43)

TCU 5: Vm_01: um- ja sam davno htio vas zvati u našu emisiju. i to- i to još

dok ste Vi onako- po novinama bili tu i tamo. i onda je neko prije mene to- um- kako bih rekao. došao do vas. i onda ste postali jedna opšta zvijezda. a ja vas zovem-

TCU 4: !(1.351) Žg_02: nemojte to zvezda. (smijeh)

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Naizgled dispreferencijski izričaj, TCU 4, u kojem se upozorava voditelja da ne rabi

sintagmu kojoj se kompliment izriče, primjer je koji neverbalnom odrednicom (smijehom)

potvrđuje konvencionalnu reakciju na kompliment, koja bi se verbalno mogla izreći kao

izričaj „Hvala Vam na komplimentu“, no upravo se zbog same konvencionalnosti takvih

konverzacijskih radnji čak i naizgled oprečan izričaj dovodi u vezu s konvencionalnim jer je

njegov dio i preferencijska neverbalna reakcija na tu konverzacijsku radnju.

Iz istog je intervjua i primjer '44)' u kojem se pseudointimnost izriče uporabom

osobnog imena, kao i primjer '45)' na samom završetku istog intervjua gdje se isprepliće

formalni i prisniji vid oslovljavanja:

44)

TCU 14: Vm_01: svetlana. um- ne mogu sad da govorim o tome. nekako mi to

bezveze da govorim. ali negde diskretno moram da napomenem. Vi ste danas došli iz banjaluke samo zbog ove emisije. i vratit ćete se tamo. i moram da kažem to. i bez dnevnica. honorara. to ste tako odbijali. šta je Vaš motiv. uhh- da- da- da- da- tako glasni budete. šta je Vaša briga. to iz neke brige radite. iz interesa nije očigledno.( )

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Page 207: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

206

45)

TCU 33: Vm_01: hvala Vam puno. TCU 26: (0.471) Žg_02: hvala i Vama. TCU 34: (0.593) svetlana. hvala.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Komplimenti su konverzacijske radnje kojima se hvali pozitivni obraz sugovornika.

Čini se da postoji razlika u upućivanju komplimenta ženi i muškarcu. Ranije je spomenuto da

se u tipično muškim zajednicama njeguje osobit stil svojevrsnog „pozitivnog sukoba“ čiji je

cilj ojačanje međusobne veze između muškaraca. Isticanje onih osobitosti koje se

tradicionalno smatraju muškim vrlinama obično se smatra neprimjerenim prema ženi.

Bezazlene psovke i tzv. snažniji govor koji obiluje takvim sredstvima u pravilu se više vezuju

za muškarce. Primjer '46)' tako pokazuje netipičan odabir riječi za upućivanje komplimenta.

46)

TCU 38: Vm_01: mi smo Vas zvali zato- ja sam Vas zvao zato u emisiju. što- Vi ste vrlo n*- neobičan- uhh- političar. mislim da ste čak politički mangup. uhh- nije problem da kažem da ste- zbog tog iskustva. doktorata. i tako dalje. najpametniji. barem u er esu. ali mi je ovaj fenomen vrlo zanimljiv. Vi često znate da Vašim formulacijama- definicijama- analize aktuelnog- uhh- uhh- stanja u politici. društvu. isključite iz funkcije. uhh- predsjednika pe de pea. pa i političara. i tako ogoljeno- vrlo direktno. kao kakav nezavisni analitičar. kažete neke stvari. pa haj'mo u tom smislu direktno. šta je ova nova vlada- uhh- er esa. koju je dodik postavio.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

U tom je primjeru kompliment izrečen uporabom sintagme „politički mangup“ koja je

netipična za izricanje komplimenta jer se riječju „mangup“ u pravilu izriče neuljudnost. No,

razumjeti ju kao kompliment može se u odnosu na ostatak govornog priloga voditelja Vm_01

jer se ističe da je takvo „buntovničko“ ponašanje zapravo vrlina u političkom okruženju u

kojem djeluje sugovornik Mg_03. U prilog toj tvrdnji ide i isticanje da je sugovornik

„najpametniji“ u tom okruženju.

Intervju je Vm_01 : Mg_03 specifičan i u drugim dijelova konverzacijskoga tijeka.

Tako u primjeru '47)' imamo kombinaciju honorifika i osobne neformalne zamjenice ti, kao i

zamjenice Vi:

47) TCU 58: Vm_01: sad ćemo Vam- malo da se- da se igram s doktorom. ti si taj.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Kombinacija formalnog i neformalnog oslovljavanja može se razumjeti kao težnja da

se ostvari pseudointimnija korelacija, odnosno da se s položaja voditelja Vm_01 ostvari

dinamičnija konverzacija. Isti intervju donosi primjer koji pokazuje da je isticanje samo

Page 208: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

207

osobnog imena, bez prezimena i/ili honorifika, način ostvarenja izravnosti i to tako što se ime

(Milorad, a ne „premijer Dodik“) dovodi u vezu s krađom:

48)

TCU 10: Vm_01: a ko je pokr'o. ko je pokr'o. je l' milorad.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Svjesnim se poricanjem honorifika ili državničke titule objekt govorenja pomiče s tog

hijerarhijskog položaja prema nižoj, podređenoj skupini. Slične primjere imamo i u drugim

intervjuima voditelja Vm_01.

U odnosu na uporabu pojednostavnjivača ja, zamjenice čija se uporaba smatra

uobičajenom i neutralnom, no nije, kako to Schegloff ističe, uvijek i rodno neutralna, uporaba

se drugih zamjenica smatra složenijom, osobito kada se promatraju u svezi s drugim

kategorijalnim oznakama (npr. ja voditelj, Vi kao majka, mi žene i sl.). U vezi s takvim

pristupom analizi uporabe zamjenica, u korpusu se uočava uporaba osobne zamjenice Vi koja

funkcionira kao sredstvo ojačanja međusobne konverzacijske veze. Zapravo je taj vid uporabe

osobne zamjenice vrlo sličan uporabi zamjenice ti u funkciji diskursne oznake „(ti)

znaš“/“(Vi) znate“, o čemu govori Houghton (1995) kada navodi primjer jezične strategije

kojom terapeutkinja ističe da „ne zna“ kakav je osjećaj o kojem govori njezina pacijentica (u

čijem je izričaju prisutna ta oznaka – „you know“/“(Vi) znate“), koju rabi kako bi izbjegla

detaljnost u svom izričaju. U našem je primjeru oblik te zamjenice prepoznatljiv po

pripadajućem glagolskom obliku (oznaka brojem 2 i pripadajućom strelicom donosi i bezličnu

konstrukciju u dijelu gdje se ističe konzumiranje alkohola):

49)

TCU 17: Mg_01: a probao sam sve. je li. probao sam sve što- što mladići

moraju probati. da bi- da bi se- ovaj- 1→osjećali da su muškarci. propušite se 2→prije vremena. pa malo se i pije 3→jedno vrijeme. pa kačite se za tramvaje. i tako. bilo je- raznih tih mangupluka i nestašluka. ali to nije prelazilo neku mjeru.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Dijelovi se TCU propušite se, pa malo se i pije i kačite se za tramvaje oblikom čine

kao da upućuju na sugovornicu. Dakako, to nije slučaj jer tim postupkom govornik izriče

svoje radnje tako što zamagljuje njihova vršitelja bezličnom konstrukcijom ili postupkom

pomicanja položaja vršitelja na položaj sugovornika. Te su radnje ostvarive jer se pokazuje da

i u drugim konverzacijskim radnjama, npr. pripovijedanju, slušatelji nisu samo pasivni

primatelji informacija nego i aktivni sudionici takvih konverzacijskih događaja.

Page 209: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

208

Eksplicitna uporaba zamjenica funkcionira i kao sredstvo razlikovanja osobnih

mišljenja u odnosu na političko mišljenje, s obzirom na to da isticanje mišljenja s političkog

položaja nosi veće posljedice. Primjer '50)' tako donosi pitanje u kojem se traži osobno

mišljenje, što ne mora isključivati politički stav, no ukoliko se naglasi da je riječ o osobnom

mišljenju, tim se postupkom ujedno može ograditi politički položaj od mogućeg negativnog

učinka onoga što je izrečeno.

50)

TCU 21: Vž_02: kako gledate na ulogu asada- bašara al asada- uhh- bi li on

trebao otići s vlasti. po Vašem mišljenju.(…) TCU 40: Žg_02: (...) ako sumnjamo u to- onda po mom mišljenju ne može biti

potpredsjednik vlade. (...)

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

U drugom je intervjuu s istom gošćom (Žg_03) voditelj postavio, pored ostalog, dva

pitanja koja zahtijevaju odgovor s različitih položaja, odnosno kategorija kojima gošća

pripada:

51)

TCU 19: Vm_02: kako- uhh- presuda anti gotovini- koja će biti za nekih petnaestak dana. može utjecati na pristup hrvatske u europsku uniju. odnosno da ove pristupne pregovore. što Vi mislite kao političarka. (...)

TCU 32: sad da Vas pitam nešto osobno. uhh- kada ste ušli u politiku. negdje devedeset i-

(Korpus, intervju Vm_02: Žg_03, dodatak jezgri)

U primjeru je '51)' potpuno jasno s kojeg se položaja traži odgovor na postavljeno

pitanje, dok se u primjeru '50)' to zaključuje na osnovi gošćina odgovora jer ona naglašava po

mom mišljenju što implicira ne po mišljenju Vlade.

Položaj voditelja/voditeljice hijerarhijski je nadređen u konverzacijskom paru

intervjua kojem su nositelji. Iz tog se položaja relevantnim smatra uporaba jezičnih sredstava

kojima se određuje konverzacijski tijek. Takvi se diskursni označivači vrlo često susreću u

korpusu i vrlo slikovito konverzacijski tijek opisuju jezičnim sredstvima kojima se uobičajeno

opisuju stvarna pomicanja, odnosno konverzacija je zajednički put prema konverzacijskim

ciljevima.

52) TCU 14: Vž_01: puno je tema o kojima ćemo večeras razgovarati. aktuelnih

prije svega. o njima- evo- nešto kasnije. uhh- za početak. krenut ćemo od samoga početka. odnosno krenut ćemo- uhh- pričati Vašu životnu priču. koja je počela- uhh- pedeset i šeste godine. je li tako. na obalama miljacke.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Page 210: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

209

53) TCU 117: Vž_01: pričat ćemo o tome. pričat ćemo još o osamdeset trećoj godini.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

54)

TCU 118: Vž_01: gospodine izetbegović. stali smo na godini tisuću devetsto

osamdeset i trećoj. dakle godina kada je Vaš otac osuđen na četrnaest godina zatvora. i odveden u zatvor. (...)

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

Sva tri prethodna primjera pokazuju da voditeljica rabi postupke odabira tema, njihova

poretka, potrebe da se još o njima govori te naglašava položaj na kojem se stalo u

konverzacijskom tijeku.

Osobito se zanimljivim pokazuju primjeri uporabe izravnijih i oštrijih konstrukcija.

Takve primjere, iako rijetko, susrećemo i s položaja nositelja intervjua i gostiju. Primjer '55)'

svojom izravnošću graniči s nepristojnošću, s obzirom na to da se upotrebljavaju konstrukcije

politički glup i ljudski neodgovoran. U tom je primjeru uočljiva i uporaba opće zamjenice svi

čijim se ponavljanjem ostvaruje učinak pojačavanja.

55) TCU 54: Vm_01 kome je u interesu. ko je toliko- kako bih rekao. politički.

glup. i ljudski. uhh- neodgovoran. da drži ovoliko ljudi u takvom- u takvom stanju. mislim- ja mislim da ste svi krivi. svi.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Primjer kakav je '56)' specifičan je prikaz izrazitog forsiranja odgovora, što se najprije

ostvaruje izravnim pitanjem, a potom negiranjem govornikova izričaja:

56)

TCU 58: Vm_01: ko iz es de a. TCU 46: (0.405) Mg_02: pa je- nije sad bitno ko. TCU 59: (0.290) Vm_01: vrlo je bitno ko.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

Učinkoviti izrazi koji su u korpusu prepoznati kao čin prijetnje obrazu ostvaruju se

podjednako i u eufemističnim implikacijama. Primjer '57)' tako pokazuje svojevrsno

eufemistično zaodijevanje osobine naivnosti, odnosno nedostatka pameti, što se zaključuje na

osnovi isticanja dijela tijela koji je daleko niže od glave.

57)

TCU 8: Vž_02: pa dok god se prima ona platica. znate. kakva god da je. tristo. četiristo maraka. petsto. pa kažu dobro je. još ne tuku. pa izdržali smo i gore. pa to slušate svaki dan. i dok god se zadovoljavaju tako malim. i ne shvate da i to malo evo gotovo je. skoro da će presahnuti. i dok god ne počnemo da tražimo bolje. odnosno- uhh- građani u bosni i hercegovini- uhh- uopšte ne cene

Page 211: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

210

sebe. oni nikad ne traže bolje. oni se samo zadovoljavaju s onim što im se da. i još onda sretni što ih ne tuku. i sve. pri tome prilično se bune u kafani. Vi znate te kafanske priče. a kad treba nešto javno reći. izraziti svoje zadovoljstvo. onda neka to drugi neko radi. jer dok god ja primam tih svojih petsto maraka eto dobro je. znači kad vide da je sta*- da nema više ni za tih petsto maraka. da će- da su dugovi države ogromni. da je potrošeno i ono iz budućih generacija. e onda dolazi otrežnjenje. nemam šta da jedem. nemam šta da platim. kad to bude zaista većina. kad shvate da ništa od šarene laže nema. onda doputuje kažem i ono što je trebalo davno da stanuje u mozgu. nažalost sad se još uvijek nalazi daleko niže.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Također izdvajamo primjere kada se vlastiti negativni stav o nečemu dodatno osnažuje

uporabom grubljih riječi:

58)

TCU 65: Mg_03: skoro da dolazim u poziciju da mi se gadi. gadilo mi se neki dan. kad sam bio na zajedničkoj sjednici doma naroda. jedna potpuno glupa sjednica. koja je beskorisna. a koja je opet prekinuta. jer nije bilo (kvoruma).

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

59)

TCU 63: Mg_03: pa je. evo vidjet ćete da će biti ovakve stvari. a zašto je to tako. ja prvo tako govorim zato što stvarno tako vjerujem. i drugo. što se ne želim time nikome dodvoriti. nego kažem ono šta mislim. ja tako stvarno mislim. i zato u takvoj vrsti politike ne učestvujem. ja mislim da je to jedna glupa. nekonzistentna. loša politika. a politika treba da bude ono što je politika svuda u svijetu. stvaranja uslova da se bolje živi. da se otvaraju radna mjesta. a ne puka priča. gdje se mjesecima i danima razmišlja. da li će sad es de a ući u vladu republike srpske. ili će to biti es de pe. kakve to posljedice ima. to ništa u suštini ne znači. pokušavam cijelo vrijeme. kao neko ko je živio politiku. jer ovo što ste nabrojali- ja sam stvarno bio- da dodam na to. bio sam i predsjedavajući doma naroda. dakle. i parlamenta bio. pa potpredsjednik skupštine savjeta evrope. ja sam tu politiku iživio. i meni se ta vrsta politike- moram Vam reći. ne sviđa. ja nisam- ja- ja- ja- ja-

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Primjeri uporabe grubljeg jezika u funkciji isticanja neke negativne društvene pojave

ujedno su i najradikalniji jer njihovo izricanje ili opis nečasnih radnji nema izravnu vezu s

govornikom, pa odatle i veća sloboda njihove uporabe. Takve primjere u korpusu

prepoznajemo vrlo rijetko, a redovito kod muškaraca.

60)

TCU 15 Mg_06: sve se završava na isti način. da neko nekom kaže da smrdi. da neko nekom psuje mater. da neko nekog proziva za genocid. dakle- mislim da se tu jedna žestoka i ogromna opasnost krije po- po cjelokupno mentalno zdravlje.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)

61)

Page 212: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

211

TCU 19: Mg_06: ja- pa ja- ja- ja mislim da- da bi se nekako moralo stati. jer ta- mi nemamo- ovaj- predstavu- sve to- okej- je li. legitimno- dakle jedna anonimna. divljačka. individua. vrijeđa. koristi jezik koji je- apsolutno ono- jezik mržnje. i on ostane zaštićen. a mi- kad bi- recimo. mi smo imali problem nekad pri o es ceu. je bilo neko regulatorno tijelo za tiskane medije. i nešto smo se mi- ajde. možda i nešto pogriješili. i nisam ni ja zadovoljan što je ispao neki tekst tako kako je ispao. ali je postojalo- postojale sankcije. i ja sam bio presretan da postoje sankcije. koje će u*- uvesti neku- neki normalan red. normalan poredak. u printano novinarstvo. a ovdje jednostavno ne postoji. ili volja. ili želja. ili tehničke mogućnosti da se to naprosto sankcionira.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)

62)

TCU 20: Mg_06: ja pretpostavljam. da. ja pretpostavljam. to je ono- upotrijebit ću- onaj- neću- neću biti- ovaj- neprimjeren. neću biti ni- um- bezobrazan. to su neki- ono- masturbatori. koji sjede pred svojim- računare*- računarima. i koji frustracije liječe tako što- što šire mržnju. što pro*- proizvode mržnju. um- sa druge strane. um- ja ne znam ono- ja ne znam- dakle ja sam zadnji čovjek koji će se ovdje zalagati- koji se- za bilo kakav oblik cenzure. sankcioniranja. ali mislim da se to treba sankcionirati. jer je to jednostavno nedopustivo. neopis*- nedopustivo. pa mislim- hajte vi na vašoj televiziji ili ja u svojoj novini- izgovorite- recimo- tipa- srbi smrde. pa neko će vas kazniti. ili ono- ćifute treba- i to neko nekažnjeno plasira u javni prostor. tako je li to-

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)

Korpus obuhvaća i primjere u kojima su prepoznatljivi postupci voditelja intervjua da

zaštiti pozitivan obraz sugovornika. Tako primjer '63)' pokazuje izricanje nekoliko izravnih

pitanja, uz svojevrsno opravdanje da se sugovornik ne dovodi u poziciju da ga se pita,

odnosno daje se opravdanje za iznošenje izravnih optužbi, no najčešće se one ne vezuju uz

voditelja nego se on smatra prenositeljem pretpostavljenog mišljenja gledatelja (što je,

dakako, zadaća medija u etimološkom značenju te riječi). To mu, donekle slično prethodnome

primjeru '62)', daje osnovu da postavlja vrlo izravna pitanja/optužbe.

63)

TCU 26: Vm_02: kako ( ) to. kako jednostavno da se ne dovodite u poziciju da Vas se pita- je l' mi možemo vjerovati ovdje da ste Vi to radili u dobroj namjeri. ali Vi to i ne morate raditi u dobroj namjeri. Vi ste- Vi ste možda pogodovali Vašem prijatelju marku vojkoviću. neko će reći. kako izbjeći tu situaciju. Vi ste član predsjedništva. i odlučujete o poslovima koje on vodi. uhh- zašto jednostavno- uhh- postoji mogućnost da se dovedete u takvu poziciju. bilo Vi kao-

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, korpusni dodatak)

Korpusnom su analizom obuhvaćeni primjeri u kojima se rabi oznaka zajedničke

kategorije. Skoro dosljedno to je izraz i tako dalje koji se redovito javlja u funkciji osobitog

Page 213: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

212

zamišljenog produžetka izričaja tako što se referira na ono što je jasno, poznato ili očigledno.

Dakako, osim tog izraza, rabe se i druga slična sredstva koja su označena u primjeru '65)'.

64) TCU 43: Vž_01: uhh- kasnije- nekako završavate tu priču s novinarstvom. uhh-

zašto. je li- jeste postali ozbi*- ustvari- uhh- u kojim ste godinama završili pisati. to je nekad bila- fakultet. je li tako. jeste li mogli tada osjetiti kako je bilo biti novinar. je li bila sloboda novinarstva. je l' se pazilo šta se piše. i tako dalje. i tako dalje.

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

65)

Mg_06: pa- ono što je tragedija. stalno se vrtimo u krug. i mi smo jedan perpetuum mobile. ovaj- nikako s mjesta- uhh- ja stalno maštam i sanjam o pokretanju bosne i hercegovine kao jedne države koja će zaboraviti na sve. a staviti na ovaj astal- kao- uhh- broj jedan. uhh- znači- veliki broj jedan. ekonomiju. uhh- a zatim- što se podrazumijeva- jeste. novac. novac. pazite. bez bogata bosanca i hercegovca. apsolutno sve pada u vodu. mislim da imamo. imamo šanse. još uvijek imamo šanse. samo bih zamolio ovaj put građane bosne i hercegovine da ne nasjedaju. na jako providne igre političara. naročito ovih koji su zadnjih dvadeset godina svašta radili. ajde da ih ne pominjem. prepoznat će ih narod. ovaj- koji su puni krivičnih prijava. i svačega. i- mislim da su zaista dosta-

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)

Tim se i sličnim sredstvima izricanja neodređenosti zaobilazi izricanje preciznih

podataka čime se pojave ili osobe ne izbjegavaju u cijelosti nego se samo daje nagovještaj

neke osobitosti ili radnje. Iako bi to trebalo preciznije pokazati nekom sličnom istraživanju,

čini se da se ove oznake mnogo češće javljaju uz neku negativnu društvenu pojavu.

Page 214: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

213

8. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST TCU

JEDINICA

8.1. Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji

Raspolaganje vremenom i količinom govora može se analitički promatrati s više

aspekata; tako u Brown-Levinsonovoj teoriji uljudnosti predmetom istraživanja je i količina

verbalnog rada koji govornici iznose u svojim izričajima kako bi se suprotstavili sili

potencijalne prijetnje obrazu slušatelja (Brown i Levinson 1978); Eckert i McConnel-Ginnet

(2013) o količini govora i vremenu govorenja kritički promišljaju u skladu sa širim

sociokulturnim normama, često i stereotipima da se od žena očekuje da manje govore ili

skoro da i nemaju pravo javne komunikacije; Swacker (1975) u svome istraživanju uočava da

su muškarci više skloni duljem govorenju te da, pored toga, vrijeme rabe za isticanje više

detalja o predmetu govorenja; Coates (1993) uočava sličan fenomen, da muškarci češće

govore u javnom diskursu, u čemu Meunier (1993) prepoznaje utjecaje društvenih konvencija

koje uvjetuju da muškarci javno okruženje doživljavaju natjecateljskim tlom; meta studija

James i Drakich (1993) također je bila usmjerena na takva istraživanja i zbirno pokazala da u

više od 60% istraživanja muškarci prednjače u količini i vremenu govorenja, najviše u

vrstama konverzacije gdje se očekuje ostvarenje neke zadaće ili je riječ o formalnim

situacijama, za razliku od prisnijih i tematski blažim razgovora, gdje se pokazalo da žene

dominiraju; izdvojiti se mogu i istraživanja: Krupnick (1985) o govoru studenata i studentica

na Harvardu, Smith-Lovin i Robinson (1992) o razgovoru u prilagođenim situacijama, kao i

Sadcker i Sadcker (1985) o komunikaciji u razrednom okruženju i dr.

Analize medijskoga diskursa, osobito intervjua kao prepoznatljivog žanra, obično

donose usporedbe s klasičnim intervjuima (s BBC-em kao prototipom) koji su se realizirali u

obliku pitanje – odgovor, pri čemu su obično sugovornici dobivali unaprijed zadana pitanja

kako bi se spremili za intervju, tijekom kojeg su slijedili zadanu putanju konverzacije. Tolson

(2006) ističe da se ovakav pristup analizirao u radovima Scannella i Cardiffa (1991) koji se

dijakronijski bave razvojem BBC-evih intervjua. U odnosu na prevladanu praksu

„ispitivačkog modela“ medijskoga razgovora, noviji se modeli usmjeravaju na oponašanje

spontane konverzacije, što se u medijskom diskursu imenuje „fenomenom pseudointimnosti“.

No, i u takvom pristupu uočava se da je dominantni nositelj konverzacijskoga para u

intervjuu, tj. voditelj, osoba od koje se očekuje da kvantitativno bude manje zastupljena u

konverzaciji jer je cilj takvog konverzacijskog događaja dobiti informacije od gosta.

Page 215: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

214

Za ovaj je rad takav unaprijed zadani odnos sudionika konverzacije u medijskom

diskursu još jedno relevantno mjesto istraživanja jer se nastoji doći do rezultata o vladanju

dominantnim položajem u odnosu na promjene sudionika konverzacije te, u krajnjoj liniji,

zaključaka o vezi tog položaja i rodne pripadnosti.

Vrijeme samoprezentiranja u verbalnoj interakciji u medijima ovdje se promatra u

skladu s količinom govora kao sociokulturnom dimenzijom verbalnog ponašanja, odnosno

pretpostavljenom stereotipno obojenom stajalištu (osobito u zapadnoj kulturi) da žene govore

češće od muškaraca. Takva istraživanja mogu pokazati potpuno drukčije stanje – Swacker

(1975) uočava da su muškarci ti koji češće govore, Meunier (1993) također slično zaključuje,

ističući da se od muškaraca „očekuje da češće govore“, Coates (1993) prepoznaje razliku u

sferama privatno – javno, pri čemu žene češće govore u privatnoj, a muškarci u javnoj sferi, a

i Cameron i Drakich (1993) dolaze do sličnih rezultata, mada se u literaturi o toj tematici

općenito dolazi do kontradiktornih rezultata, što je razumljivo s obzirom na različite metode i

kontekst istraživanja, kao i kulturološke norme.

Vremenski je okvir postavljen tako da se gostovanje istih gostiju i gošći kod istih

voditelja i voditeljica analizira u odnosu na vrijeme kraćeg intervjua, što konkretno znači da

su dijelovi duljeg intervjua analizirani do onog trenutka kada se prvi, kraći intervju završava,

kako bi se vremenski okvir podudarao. U ovoj se analizi osobito vodilo računa o ključnim

mjestima konverzacije, odnosno o početku i dovršetku konverzacije, koji su dio zajedničkog

vremenskog okvira.

Do podataka o vremenu aktivnog sudjelovanja u intervjuu došlo se zbrajanjem

pojedinačnih trajanja svake TCU pripadajućega govornika. Aktivno trajanje intervjua odnosni

se samo na vrijeme razgovora, izuzimajući reklamne dijelove, digresije u vidu gledanja

priloga i sl. Pojašnjenje je dato na sljedećoj slici:

Page 216: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

215

Slika 26: Intervju Vm_01 : Mg_01 – primjer mjerenja trajanja pojedinačnih TCU jedinica.

Page 217: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

216

U mrežnom se pregledu (središnji dio slike, desno od videoprikaza) jasno može očitati

vrijeme trajanja označene TCU 45 voditelja Vm_01. Zaokruženi dio slike pokazuje trajanje

označene TCU 45 u njezinu položaju u analitičkom redu. ELAN omogućuje analizu u

milisekundama (tisućitom dijelu sekunde), što je ovdje prikazano brojem 3452, odnosno riječ

je o 3 sekunde i 452 tisućita dijela sekunde. Detaljnim se zbrajanjem takvih vrijednosti došlo

do sljedećih rezultata:

R. br. intervjua/konverzacijski

par/podatci o vremenu zastupljenosti u

konverzaciji

Grafički prikaz vremenske zastupljenosti

u postotcima u konverzaciji

Gost/Gošća – Voditelj/Voditeljica

Intervju 1

VODITELJ 1 : GOST 1 (konverzacijski par muškarac : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 703804

ms/703. 8 sec. (11.73 min.) 42.83%

Udio GOSTA 1 u razgovoru:

940049 ms/940,05 sec (15.66 min.) 57.17%

Intervju 6

VODITELJICA 1 : GOST 1 (konverzacijski par žena : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.

Udio VODITELJICE 1 u razgovoru:

450359 ms/450.36 sec. (7.5 min.) 27.14%

Udio GOSTA 1 u razgovoru: 1208170

ms/1208.17 sec. (20.13 min.) 72.85%

Intervju 2

VODITELJ 1 : GOST 2 (konverzacijski par muškarac : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 24 minuta.

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 563043

ms/563.04 sec. (9.38 min.) 37.46%

Udio GOSTA 2 u razgovoru: 939643

ms/939.64 sec. (15.66 min.) 62.53%

Page 218: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

217

Intervju 7

VODITELJICA 1 : GOST 2 (konverzacijski par žena : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.

Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 498070

ms/498.07 sec. (8.30 min.) 30.37%

Udio GOSTA 2 u razgovoru: 1141936

ms/1141.94 sec. (19.03 min) 69.63%

Intervju 3

VODITELJ 1 : GOST 3 (konverzacijski par muškarac : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 490493

ms/490.49 sec. (8.17 min.) 29.82%

Udio GOSTA 3 u razgovoru: 1153342

ms/1153.34 sec. (19.22 min.) 70.17%

Intervju 8

VODITELJICA 1 : GOST 3 (konverzacijski par žena : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.

Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 368491

ms/368.49 sec. (6.14 min) 23,20%

Udio GOSTA 2 u razgovoru: 1219687

ms/1219.69 sec. (20.32 min.) 76.79%

Page 219: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

218

Intervju 4

VODITELJ 1 : GOŠĆA 1 (konverzacijski par muškarac : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 25 minuta.

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 472273

ms/472.27 sec. (7.87 min) 28.87%

Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 1163511

ms/1163.51 sec. (19.39 min) 71.13%

Intervju 9

VODITELJICA 1 : GOŠĆA 1 (konverzacijski par žena : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 25 minuta.

Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 433720

ms/433.72 sec. (7.22 min) 28.34%

Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 1095520

ms/1095.52 sec. (18.25 min.) 71.65%

Intervju 5

VODITELJ 1 : GOŠĆA 2 (konverzacijski par muškarac : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 18.25 minuta

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 211961

ms/211.96 sec. (3.53 min) 19.50% Udio

GOŠĆE 1 u razgovoru: 874201 ms/874.2 sec.

(14.57 min.) 80.50%

Intervju 10

VODITELJICA 1 : GOŠĆA 2 (konverzacijski par žena : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 17.00 minuta

Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 127685

ms/127.69 sec. (2.13 min.) 12.52%

Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 892988

ms/892.9 sec. (14.88 min.) 87.52%

Page 220: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

219

Intervjui 1 – 3 (voditelj : muškarci)

36.70 : 63.29 %

Intervjui 4 – 5 (voditelj : gošće)

24.18 : 75,81 %

Intervjui 6 – 8 (voditeljica : muškarci)

26.90 : 73,09 %

Intervjui 9 – 10 (voditeljica : gošće)

20.43 : 79.59 %

Page 221: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

220

Tablica 12: Vremenska zastupljenost sudionika konverzacije u konverzacijskim parovima, s

pripadajućim grafičkim prikazom.

Sumirajući rezultate sudjelovanja u intervjuu čiji je nositelj voditelj, uočiti se može sljedeće:

1. Voditelj 1:

a) Vremenska zastupljenost voditelja u razgovoru s muškarcima kreće se od 29.82 do

42.83 % ukupnog trajanja intervjua, čime se pokazuje da voditelj govorno sudjeluje

najmanje trećinu ukupnog vremena intervjua kada su mu gosti muškarci.

b) Dva intervjua u korpusnoj jezgri s gošćama, u odnosu na tri s gostima, pokazuju da

voditelj više vremena ustupa ženama negoli muškarcima.

c) Voditelj 1 sudjeluje u razgovoru s muškarcima ukupno 36.7 % vremena.

d) Voditelj 1 sudjeluje u razgovoru s gošćama ukupno 24.18 % vremena (s gošćama

govori oko 10 % manje negoli s gostima).

2. Voditeljica 1:

e) Voditeljica 1 vremenski je zastupljena u konverzaciji s muškim gostima u rasponu od

23.2 do 30.37%. Obje su vrijednosti niže u odnosu na voditelja s istim gostima.

f) Vremenska zastupljenost voditeljice 1 u razgovoru s gošćama kreće se od 12.52 do

28.34%

g) Voditeljica 1 sudjeluje u razgovoru s muškarcima ukupno 26.90% vremena (oko 10%

manje od voditelja s istim gostima).

h) Voditeljica 1 sudjeluje u razgovoru s gošćama ukupno 20.43% vremena (oko 3%

manje od voditelja s istim gošćama).

3. Gosti:

i) Gost 1 kod voditelja 1 vremenski je zastupljen 57.17%, a kod voditeljice 1 72.85%, što

znači da kod voditeljice rabi oko 16% više vremena.

j) Gost 2 kod voditelja 1 vremenski je zastupljen 62.53%, a kod voditeljice 1 69.63%, što

je oko 6% više vremena u odnosu na zastupljenost kod voditelja 1.

k) Gost 3 kod voditelja 1 zastupljen je 70.17%, a kod voditeljice 1 76.79%, što znači da

je kod voditeljice 1 zastupljen oko 6% više vremena.

4. Gošće:

Page 222: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

221

l) Gošća 1 kod voditelja 1 vremenski je zastupljena 71.13%, a kod voditeljice 1 71.65%,

što je skoro potpuno ista zastupljenost.

m) Gošća 2 kod voditelja 1 vremenski je zastupljena 80.50%, a kod voditeljice 1 87.52%,

dakle oko 8% više u odnosu na gostovanje kod voditelja 1.

5. Zbirni zaključci za goste i gošće u korpusnoj jezgri:

n) Muškarci rabe više vremena kod voditeljice 1 nego kod voditelja 1, u rasponu od 6%

do 16%.

o) Gošće također rabe više vremena u razgovoru s voditeljicom 1, no u nešto nižem

rasponu – jednom skoro potpuno identično (0.5% više) te oko 8% više.

8.2. Udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina i količina govora

Iako je stereotipno viđenje da su govornici koji zauzimaju više vremena u javnom

nastupu, kakav je slučaj s televizijom, dominantni govornici, te su tvrdnje vrlo upitne jer se

moraju interpretirati u kontekstu i u sustavu s drugim jezičnim strategijama. Dobiveni su

rezultati o korištenju raspoloživog vremena okvir koji može, no i ne mora donijeti relevantne

rezultate. Iz tog razloga se pripadajućim rezultatima dodaju podatci o korištenim riječima u

raspoloživom vremenu, što kvantitatvino upotpunjuje klasičnu korpusnu analizu. Broj riječi

izračunat je korištenjem pripadajućeg transkripta, koji, kao i svaki tekstualni dokument,

omogućuje automatsko zbrajanje riječi.

Page 223: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

222

Slika 27: Strelica pokazuje na linijski pregled transkripta koji se odnosi na gošću.

Page 224: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

223

Slike 28 i 29 (s lijeva nadesno): ELAN omogućuje izdvajanje transkripta u različitim

tekstualnim oblicima, što daje mogućnost zbrajanja riječi u bilo kojem programu za obradu

teksta.

Prikaz rezultata dat je u idućoj tablici. Rezultati su dobiveni na osnovi odnosa

ukupnog broja riječi u konverzaciji i vremena konverzacije.

Page 225: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

224

R. br.

intervjua

Trajanje

intervjua

Ukupno

riječi u

intervjuu

Broj

riječi

(voditelj/

-ica)

Broj

riječi

(gost/

gošća)

Konverza-

cijski par

Prosječno

riječi po

minuti

vlastitoga

govora

(voditelj/-

ica)

Prosječno

riječi po

minuti

vlastitoga

govora

(gost /

gošća)

Prosječno

riječi u

intervjuu

1. 26 min. 4400 1829

(41.57%)

2571

(58.43%)

Voditelj 1 :

gost 1 155.9 r/m 164.2 r/m 169.2 r/m

2. 24 min. 3980 1602

(40.25%)

2378

(59.74%)

Voditelj 1 :

gost 2 170.8 r/m 151.9 r/m 165.8 r/m

3. 26 min. 4604 1366

(29.66%)

3238

(70.33%)

Voditelj 1 :

gost 3 167.2 r/m 168.5 r/m 177.1 r/m

4. 25 min. 4432 1186

(26.75%)

3246

(73.24%)

Voditelj 1 :

gošća 1 150.7 r/m 167.4 r/m 177.3 r/m

5. 17.25

min 3117

614

(19.69%)

2503

(80.30%)

Voditelj 1 :

gošća 2 173.9 r/m 171.8 r/m 180.7 r/m

6. 26 min. 4557 1164

(25.54%)

3393

(74.23%)

Voditeljica

1 : gost 1 155.2 r/m 168.6 r/m 175.3 r/m

7. 26 min. 3838 989

(25.76%)

2849

(74.07%)

Voditeljica

1 : gost 2 119.2 r/m 149.7 r/m 147.6 r/m

8. 26 min. 4436 1014

(22.85%)

3422

(77.14%)

Voditeljica

1 : gost 3 165.1 r/m 168.4 r/m 170.6 r/m

9. 25 min. 4133 1226

(29.66%)

2907

(70.67%)

Voditeljica

1 : gošća 1 169.8 r/m 159.3 r/m 166.3 r/m

10. 17.00

min 2840

357

(12.57%)

2483

(87.42%)

Voditeljica

1 : gošća 2 164.5 r/m 154.4 r/m 167.1 r/m

Tablica 13: Broj riječi i brzina govora u konverzacijskim parovima korpusne jezgre.

Neurolog Brizendine drži da žene govore brže od muškaraca, navodeći 250 r/m (riječi

po minuti) kao prosječnu vrijednost brzine ženskoga govora, u odnosu na 125 r/m za

tipičnoga muškarca (Brizendine 2006: 36). Liberman 20063 njezine rezultate promatra sa

zadrškom jer se te vrijednosti ne ponavljaju u sličnim istraživanjima koja bi dala osnovu za

potpunije i relevantnije zaključke.

Robb, Maclagan i Chen (2004: 1–15) u studiji o brzini govora između američkog i

novozelandskog varijeteta engleskog jezika na korpusu od 40 govornika za svaki varijetet

uočavaju bržu artikulaciju i govor u korist novozelandske skupine, ali ističu da nema

relevantnih podataka koji bi potvrdili utjecaj rodne pripadnosti na brzinu govora.

Istraživanje koje su proveli Yuan, Cieri i Liberman (2006) o razumijevanju brzine

govora u konverzaciji pokazuje da muškarci teže govoriti brže od žena, ali da je ta razlika vrlo

3 http://itre.cis.upenn.edu/~myl/languagelog/archives/003423.html (dostupno u prosincu 2013.

godine)

Page 226: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

225

malena i iznosi 4 do 5 riječi više po minuti. To istraživanje osobito upozorava na relevantnost

duljine govornih odsječaka.

Liberman (2006) u tim istraživanjima vidi veliki istraživački potencijal – retorički

(vezu brzine govora i iznošenja argumenata), načina konverzacije (brzina govora i iznošenje

emocija), rodnih studija (kako se brzina govora muškaraca i žena razlikuje u promjenama

okolnosti) te usporedbe na osnovni dobi, društvene klase, jezika i sl. Predmetom istraživanja

obično su javne ličnosti, što pokazuje Libermanova studija (2006) istraživanja brzine govora i

pripadajuće duljine govornih odsječaka u govornoj debati između američkih predsjedničkih

kandidata Kerryja i Busha.

Yuan, Liberman i Cieri (2006) u istraživanju na korpusu od 2.438 konverzacija dolaze

do rezultata o 196 r/m prosječne vrijednosti u korpusu (u rasponu od 111 r/m do 291 r/m).

Preciznije istraživanje preklapajućih odsječaka te uključivanje stanki i neartikuliranih

odsječaka u analizu dovodi do rezultata 164 r/m, što je 14% manje u odnosu na analizu u

vremenu ukupne konverzacije bez tih elemenata.

Slično istraživanje u Nizozemskoj (Binnenpoorte, Van Bael, Den Os i Boves 2005)

koje je obuhvaćalo 50 muškaraca i 58 žena koji su sudjelovali u konverzaciji licem u lice te

40 muškaraca i 61 ženu u telefonskim razgovorima pokazalo je sljedeće vrijednosti: muškarci

3.72 r/s : žene 3.67 r/s ili muškarci 223 r/m : žene 220 r/m. Uz isključenje stanki u govoru,

razlika je opet beznačajno malena u korist muškaraca (Liberman 2006).

Ryan (2000: 26–7) misli da se do konfuznih rezultata u istraživanjima brzine govora

dolazi zbog raznolikih metoda kojima se pristupa tom fenomenu te s obzirom na razlike u

analizi cjelokupnog vremena konverzacije naspram vremenu pojedinačnih sudionika.

Analizirajući fenomen dječjeg mucanja, uočava da se vrijednost brzine govora kreće od oko

148 r/m do 204 r/m, a općenito, samo mucanje promatra služeći se metodologijom bliskoj

konverzacijskoj analizi (govorni prekidi, izmjene govornika i sl.).

Rezultati do kojih se došlo analizom korpusne jezgre ovoga rada prilično se

podudaraju sa sličnim istraživanjima:

a) S obzirom na to da ukupan broj riječi u pojedinačnim konverzacijama u

konverzacijskim parovima korpusne jezgre ne pokazuje uočljivu niti sustavnu

dominaciju, zbirno gledano, broj riječi u konverzaciji neznatno je veći u

konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditelj i iznosi 20.533 riječi : 19.804 riječi u

intervjuima koje vodi voditeljica (oko 750 riječi više).

Page 227: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

226

b) Prosječna brzina govora u svim konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditelj

iznosi 174.02 r/m.

c) Prosječna brzina govora u svim konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditeljica

iznosi 165.38 r/m i neznatno je manja (za oko 8 r/m).

Pojedinačni rezultati brzine/količine govora pokazuju sljedeće:

1. Voditelj:

d) Voditeljeva prosječna brzina govora u razgovoru s muškim gostima iznosi 164.6 r/m.

e) Voditeljeva prosječna brzina govora u razgovoru s gošćama iznosi 162.3 r/m i

beznačajno je manja u odnosu na konverzaciju s gostima.

2. Voditeljica:

f) Voditeljičina prosječna brzina govora u razgovoru s muškim gostima iznosi 146.5 r/m

i manja je u odnosu na voditelja s istim gostima za skoro 20 r/m.

g) Voditeljičina prosječna brzina govora u razgovoru s gošćama iznosi 167.15 r/m i

neznatno je veća u odnosu na voditelja (oko 5 r/m).

3. Gosti:

f) Muškarci u razgovoru s voditeljem u prosjeku govore 161.53 r/m.

g) Muškarci u razgovoru s voditeljicom u prosjeku govore 162.23 r/m, što je skoro

potpuno identično rezultatima s voditeljem.

4. Gošće:

h) Gošće u razgovoru s voditeljem prosječno govore 169.6 r/m, što je neznatno više u

odnosu na muškarce kod istog voditelja (za oko 8 r/m).

i) Gošće u razgovoru s voditeljicom prosječno govore 166.7 r/m, što je također neznatno

više u odnosu na muškarce (za oko 4 r/m).

Proširujući rezultate dobivene iz korpusne jezgre (10 intervjua) dodatkom jezgri (3

intervjua) te korpusnim dodatkom (3 intervjua), došlo se do sljedećih rezultata koji su

prikazani tabelom s pripadajućim grafičkim prikazom:

Page 228: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

227

Intervju 11

VODITELJICA 2 : GOŠĆA 3 (konverzacijski par žena : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta

Udio VODITELJICE 2 u razgovoru: 271990

ms/271.59 sec. (4.53 min.) 17.42%

Udio GOŠĆE 3 u razgovoru: 1303200

ms/892.9 sec. (21.72 min.) 83.53%

Intervju 12

VODITELJ 2 : GOŠĆA 3 (konverzacijski par muškarac : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta

Udio VODITELJA 2 u razgovoru: 413772

ms/413.77 sec. (6.9 min) 25.34%

Udio GOŠĆE 3 u razgovoru: 1218526

ms/1218.53 sec. (20.31 min) 74.66%

Intervju 13

VODITELJ 2 : GOST 4 (konverzacijski par muškarac : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta

Udio VODITELJA 2 u razgovoru: 399359

ms/399.35 sec. (6.66 min) 25.39%

Udio GOSTA 4 u razgovoru: 1178904

ms/1178.9 sec. (19.65 min) 74.99%

Intervju 14

VODITELJ 1 : GOST 5 (konverzacijski par muškarac : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 409311

ms/409.31 sec. (6.82 min.) 26.23%

Udio GOSTA 5 u razgovoru: 1119714

ms/1119.71 sec. (18.66 min.) 73.64%

Page 229: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

228

Intervju 15

VODITELJ 1 : GOŠĆA 4 (konverzacijski par muškarac : žena)

Aktivno trajanje intervjua: 7.5 minuta

Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 165913

ms/165.91 sec. (2.77 min) 36.93%

Udio GOŠĆE 4 u razgovoru: 288104

ms/288.1 sec. (4.8 min) 63%

Intervju 16

VODITELJICA 1 : GOST 6

(konverzacijski par žena : muškarac)

Aktivno trajanje intervjua: 23.5 minuta

Udio VODITELJICE 2 u razgovoru: 258417

ms/258.42 sec. (4.31 min) 18.34%

Udio GOSTA 6 u razgovoru: 1156369

ms/1156.37 sec. (19.27 min) 82 %

Tablica 14: Vrijeme konverzacije u dodatku jezgri (11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).

Page 230: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

229

R. br.

intervjua

Trajanje

intervjua

Ukupno

riječi u

intervjuu

Broj

riječi

(voditelj/

-ica)

Broj

riječi

(gost/

gošća)

Konverza-

cijski par

Prosječno

riječi po

minuti

vlastitoga

govora

(voditelj/-

ica)

Prosječno

riječi po

minuti

vlastitoga

govora

(gost/

gošća)

Prosječno

riječi u

intervjuu

11. 26 min. 3499 643

(18.37%)

2856

(81.62%)

Voditeljica

2 : gošća 3 141.9 r/m 131.5 r/m 134.6 r/m

12. 26 min. 3950 1229

(31.11%)

2721

(68.88%)

Voditelj 2 :

gošća 3 178.1 r/m 134.1 r/m 151.9 r/m

13. 26 min. 4323 1126

(26.04%)

3197

(73.95%)

Voditelj 2 :

gost 4 169.1 r/m 162.7 r/m 166.3 r/m

14. 25 min. 3509 1041

(29.66%)

2468

(70.33%)

Voditelj 1 :

gost 5 152.6 r/m 132.3 r/m 140.4 r/m

15. 7.5 min 1369 486

(35.50%)

883

(64.49%)

Voditelj 1 :

gošća 4 175.5 r/m 184.1 r/m 182.5 r/m

16. 23.5

min. 3590

676

(18.83%)

2914

(81.16%)

Voditeljica

1 : gost 6 156.8 r/m 151.21 r/m 152.8 r/m

Tablica 15: Broj riječi u dodatku jezgri (11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).

Sumirajući rezultate analize intervjua koji pripadaju dodatku jezgri i korpusnom

dodatku, došlo se do sljedećih zaključaka:

a) Gošća 3 (čijim se uvođenjem se dobiva proporcionalan broj gošći u odnosu na goste) u

razgovoru s voditeljicom u prosjeku zauzima oko 83% vremena, uz 131.5 r/m.

b) Gošća 3 u razgovoru s voditeljem ne pokazuje značajnija odstupanja u omjeru

vremena i govora te je ta vrijednost skoro identična i iznosi 134.5 r/m; donekle manje

vremena rabi u ukupnoj konverzaciji i to iznosi 74.66%.

c) Voditelj 2 u razgovoru s gošćom 3 govori u prosjeku 178.1 r/m i rabi ukupno 25.34%

ukupnog vremena konverzacije.

d) Isti voditelj u razgovoru s gostom 4 ne pokazuje značajna odstupanja u brzini govora i

to iznosi 169.1 r/m uz identično vremensko sudjelovanje u konverzaciji – 25.39%.

razlika u tim dvjema konverzacijama uočljiva je u ukupnom broju riječi i ide u korist

muškog konverzacijskog para za oko 400 riječi više.

e) Gost 4 u odnosu na gošću 3 s istim voditeljem 2 govori brže za 28.6 r/m te više za oko

400 riječi u ukupnoj konverzaciji.

Page 231: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

230

U dodatnim intervjuima u koje su uključeni voditelji iz korpusne jezgre došlo se do

sljedećih podataka:

f) Voditelj 1 u kraćem intervjuu s gošćom 4 u prosjeku govori 175. r/m i zauzima

36.93% ukupnog vremena konverzacije, a s gostom 5 govori 152.6 r/m i zauzima

26.23% vremena konverzacije.

g) Voditeljica 1 s gostom 6 u prosjeku govori 156.8 r/m i zauzima 18.34% konverzacije.

h) Gost 5 u korpusnom dodatku govori 132.2 r/m i zauzima 73.64% konverzacije, a gost

6 govori 151.21 r/m i zauzima 82% konverzacije.

i) Gošća 4 u kraćem intervjuu u korpusnom dodatku zastupljena je sa 63% vremena i

184.1 r/m.

Objedinjavajući vrijednosti korpusne jezgre i korpusnog dodatka, zaključuje se

sljedeće:

a) Voditelji su u razgovoru s muškarcima prosječno zastupljeni 162.1 r/m i prosječno

zauzimaju 29.4% ukupnog vremena konverzacije.

b) Voditelji su u razgovoru sa ženama prosječno zastupljeni 171.9 r/m i prosječno

zauzimaju 28.8% ukupnog vremena konverzacije, što pokazuje skoro potpuno istu

vrijednost u usporedbi s konverzacijom s muškarcima, a sa ženama govore oko 9 r/m

više u odnosu na muškarce.

c) Voditeljica 1 u razgovoru s muškarcima prosječno je zastupljena 22.62% ukupnog

vremena konverzacije te vrijednošću od 151.7 r/m. Ovi podatci ne podliježu usporedbi

jer je ona jedina voditeljica koja govori s muškim gostima.

d) Voditeljice su u razgovoru sa ženama zastupljene 18.92% ukupnog vremena

konverzacije i brzinom govora 154.5 r/m, što pokazuje manju vrijednost za oko 10%

ukupnog vremena i oko 18 r/m sporiji govor u odnosu na iste konverzacijske parove

čiji su nositelji muškarci.

8.3. Govorni razmaci

U ovome se dijelu rada, za razliku od sličnih istraživanja, prednost dala analizi

sekvencijalnosti TCU jedinica s obzirom na vrijeme između njih, odnosno vremenske

intervale koji su obilježeni izostankom govora (Sacks, Schegloff i Jefferson 1973 ističu da su

razmaci praznine (tišina) između TCU jedinica, a stanke praznine (tišina) u govoru unutar

Page 232: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

231

TCU jedinice). Govorni su razmaci uglavnom strateški važna mjesta za sugovornikovu

repliku na prethodnu TCU, a predmetom analize u ovome je slučaju fenomen asimetričan

govornom preklapanju jer se usmjeravamo na stanke u nizu TCU jedinica, a ne na simultani

govor u preklapanju. Sljedeća slika pokazuje kako se došlo do rezultata koji su objedinjeni u

idućoj tablici.

A : 685 tisućitih dijelova sekunde (0.69 sekundi) vrijeme je označenoga

razmaka u transkriptu;

B : označeni vremenski razmak između TCU jedinica čija je vrijednost

očitana na položaju A;

C: transkript (slijed TCU jedinica) u analitičkom redu koji pripada

voditelju;

D: transkript (slijed TCU jedinica) u analitičkom redu koji pripada gostu.

Slika 30: Prikaz dobivanja podataka o govornom razmaku između TCU jedinica.

Takvim se postupkom u cijelome korpusu došlo do zbirnih vrijednosti koje su

objedinjene u tablici:

Page 233: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

232

R. br. Intervju/(min.)

Nositelj

konverza-

cijskog

para

Gost/

Gošća

Stanke između susjednih TCU

(u tablici je iskazano vrijeme čekanja na

sugovornika)

1. (25) Vm_01 Žg_01 4496 ms (4.5 sec) 2510 ms (2.51 sec)

2. (17.25) Vm_01 Žg_02 1716 ms (1.72 sec) 379 ms ( 0.38 sec)

3. (26) Vm_01 Mg_01 6057 ms (6.06 sec) 6694 ms (6.69 sec)

4. (24) Vm_01 Mg_02 11351 ms (11.35 sec) 4777 ms (4.78 sec)

5. (26) Vm_01 Mg_03 5414 ms (5.41 sec) 2791 ms (2.79 sec)

6. (25) Vž_01 Žg_01 5934 ms (5.93 sec) 927 ms (0.93 sec)

7. (17) Vž_01 Žg_02 4274 ms (4.27 sec) 2124 ms (2.12 sec)

8. (26) Vž_01 Mg_01 11315 ms (11.32 sec) 3451 ms (3.45 sec)

9. (26) Vž_01 Mg_02 20174 ms (20.17 sec) 4402 ms (4.4 sec)

10. (26) Vž_01 Mg_03 5838 ms (5.84 sec) 1819 ms (1.82 sec)

11. (26) Vž_02 Žg_03 12224 ms (12.22 sec) 1866 ms (1.87 sec)

12. (26) Vm_02 Žg_03 6960 ms (6.96 sec) 2000 ms (2 sec)

13. (26) Vm_02 Mg_04 834 ms (0.83 sec) 2063 ms (2.06 sec)

14. (25) Vm_01 Mg_05 12669 ms (12.67 sec) 2781 ms (2.78 sec)

15. (7.5) Vm_01 Žg_04 1254 ms (1.25 sec) 382 ms (0.38 sec)

16. (23.5) Vž_01 Mg_06 10207 ms (10.21 sec) 1359 ms (1.36 sec)

Tablica 16: Razmaci između TCU jedinica u korpusnoj jezgri, dodatku jezgri i korpusnom

dodatku.

S obzirom na to da vrijednosti iz tablice pokazuju zbirno trajanje stanki u slijedu

prema sugovorniku, te vrijednosti možemo odrediti kao govornikovo vrijeme čekanja na

sugovornikov odgovor. U skladu s tim, zaključujemo:

Korpusna jezgra:

1. Voditelj 1:

a) Voditelj 1 na govorni prilog dviju gošći ukupno čeka 6.22 sekundi.

b) Voditelj 1 na govorni prilog triju gostiju ukupno čeka 22.82 sekundi.

c) Govorne priloge voditelja 1 dvije gošće čekaju ukupno 2.89 sekundi.

d) Govorne priloge voditelja 1 tri gosta čekaju ukupno 14.26 sekundi.

2. Voditeljica 1:

e) Voditeljica 1 na govorni prilog dviju gošći ukupno čeka 10.2 sekundi.

f) Voditeljica 1 na govorni prilog triju gostiju ukupno čeka 37.33 sekundi.

g) Govorne priloge voditeljice 1 dvije gošće ukupno čekaju 3.05 sekundi.

h) Govorne priloge voditeljice 1 tri gosta ukupno čekaju 9.67 sekundi.

Page 234: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

233

3. U korpusnoj se jezgri pokazuje da se konverzacija voditeljice 1 s gošćama odlikuje

duljim razmacima između TCU jedinica (za 3.98 sekundi u odnosu na intervjue

voditelja 1). Odatle se zaključuje da se razgovor (shvaćen kao izmjena TCU jedinica)

odvije nešto dinamičnije u razgovoru gošći i voditelja 1.

4. Tri muškarca u razgovoru s istim voditeljem i voditeljicom također pokazuju razliku u

konverzacijskoj dinamici te uočavamo da ostvaruju kraće razmake između TCU

jedinica u razgovoru s voditeljem 1 u odnosu na voditeljicu 1– ta razlika iznosi 14.51

sekundi, što znači da se za toliku vrijednost povećava vrijeme „praznoga hoda“

između TCU jedinica u njihovom razgovoru s voditeljicom 1.

5. Govorne priloge voditelja 1 gošće čekaju skoro podjednako kao i voditeljičine (2.89 :

3.05 sekundi) te tu nema značajnije razlike (svega 0.16 sekundi).

6. Voditeljica 1 brže se nadovezuje na govorne priloge muškaraca negoli što to čini

voditelj, što se uočava po razlici od 4.59 sekundi, koliko je vrijeme dulje u razgovoru

voditelja s muškarcima.

Pojednostavnjeno, voditelj 1 u svojim intervjuima kraće čeka na govorne priloge

gošći, a i ujedno se brže nadovezuje na njihove govorne priloge. Proporcionalan odnos

pokazuje se naspram razgovoru s muškarcima, gdje su razmaci između TCU jedinica dulji i

kada voditelj 1 čeka na odgovor muškaraca i kada se očekuje da im on govori, što znači da je

njegova konverzacija s gošćama dinamičnija negoli s muškarcima.

U intervjuima voditeljice 1 govorni su razmaci kraći kada očekuje govorni prilog gošći

(dakle, ona na njihov odgovor čeka kraće negoli na odgovor muškaraca), a u usporedbi s

voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači da ona brže

odgovara muškim gostima negoli što to čini voditelj 1.

Iako postoje individualne razlike u vrijednostima analiziranih razmaka između

voditelja i voditeljice, s obzirom na hijerarhijski nadređenu ulogu u konverzaciji, oboje, ipak,

pokazuju isti odnos u konverzaciji s gostima jer se potvrđuje da se vrijednosti vremena

potrebnog za odgovor voditelja i voditeljice podudaraju – razmaci su kraći u razgovoru s

gošćama, a dulji u razgovoru s gostima; oboje gošćama odgovaraju brže, a muškim gostima

sporije.

S obzirom na to da se u korpusnoj jezgri uočava jedan intervju više u kojem su

sudionici muški gosti, ovi se podatci proširuju na dodatak jezgri u kojoj su predmetom analize

intervjui s istom gošćom kod voditelja Vm_02 i voditeljice Vž_02.

Page 235: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

234

Dodatak jezgri:

7. Gošća Žg_03, čijim se uvođenjem dobiva proporcionalan broj gošći u korpusu, (tri

gošće naspram trima gostima), u razgovoru s voditeljem 2 ima skoro duplo kraće

razmake između TCU jedinica u odnosu na njezin razgovor s voditeljicom 2. Ovime

se potvrđuje slijed istih rezultata za prethodne dvije gošće u korpusnoj jezgri, u skladu

s čim se zaključuje da su razmaci između TCU jedinica u konverzacijskoj interakciji

dulji u razgovoru gošći s voditeljicama, odnosno kraći u razgovoru s muškarcima,

čime bi se dalo sumirati da su razgovori s muškarcem kao voditeljem u ovom korpusu

donekle dinamičniji.

8. Voditelj 2, čiji se intervjui ubrajaju u dodatak jezgri, pokazuje identičnu vrijednost u

razmacima nizova TCU jedinica u obama intervjuima – s gošćom Vž_02 i s gostom

Mg_04, i ta vrijednost iznosi 2 sekunde, odnosno 2.06 sekundi u drugom intervjuu.

Razlika je uočljiva samo u razmaku između TCU jedinica u njegovom razgovoru s

gostom Mg_04, pri čemu se taj gost znatno brže nadovezuje na govorne priloge

voditelja 2, skoro za 6 sekundi više u odnosu na voditeljicu.

Korpusni dodatak:

9. U korpusnome dodatku uočavamo da voditelj Vm_01 također potvrđuje rezultate iz

korpusne jezgre: u razgovoru s muškarcem Mg_05 vrijeme između TCU jedinica

iznosi 12.67 sekundi, što je za 11.42 sekunde dulje u odnosu na njegov razgovor s

gošćom Žg_04. Dakako, ovdje je riječ o različitim gostima, no pokazuje se da je, s

položaja voditelja, razgovor brži kada se vodi s gošćom, tim više što je i vrijeme

njegovih nadovezivanja na govorne priloge sugovornika kraće u razgovoru s gošćom

(0.38 sekndi naspram 2.78 u razgovoru s gostom).

8.4. Foričnost TCU jedinica

S obzirom na dominantnu odrednicu KA da je predmetom istraživanja konverzacijska

struktura u cijelosti, odnosno da se analitičari bave sekvencijskim slijedom TCU jedinica i

orijentiranošću sudionika konverzacije prema konverzacijskim radnjama koje prethode

njihovom govornom prilogu, u ovome se dijelu analize razmatra forična povezanost TCU

jedinica u takvome slijedu. Taj se dio analize izravno naslanja na mišljenje Kalčik (1975) koja

smatra da žene pokazuju više uključenosti u razgovor time što postavljaju više pitanja i

komentara tijekom govornikovog diskursa te da na početku svojih izričaja češće eksplicitno

Page 236: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

235

pokazuju i odgovaraju na ono što su drugi prije rekli i grade svoje izričaje tako što

uspostavljaju vezu s nekim sličnim, prethodnim izričajem ili govore o nečemu što je tome

blisko. Te interakcijski usmjerene strategije konverzaciji također daju dinamičnost, čime se

konverzacija uspostavlja na osnovi interakcije, a ne dominacije jednoga govornika ili niza

govornika. U vezi s tim fenomenom ženskoga govora Kalčik uvodi sintagmu „narativna

jezgra“ što se smatra osnovom konverzacije, koja se u cijelosti razvija upravo u vezi s tom

jezgrom.

Uzimajući u obzir da se i same TCU mogu sastojati od pojedinačnih riječi, fraza ili

potpunih izričaja, ponavljajući se dijelovi prethodnih TCU mogu javiti podjednako i kao

dijelovi te TCU (riječ, fraza ili cijela rečenica) ili kao identična preslika cijele višestruke

TCU. Iako se forična povezanost TCU jedinica općenito može razumjeti u vezi s očuvanjem

konverzacijskog dinamizma, čini se da se u korpusu mogu prepoznati i neke specifičnije

funkcije.

1. Funkcija potpore sugovorniku (potvrđivanje, slaganje sa sugovornikom); ta se

funkcija izriče podupirućim ponavljanjem dijela ili cijele prethodne TCU čime se

gradi „zajedničko tlo“, odnosno riječ je o fenomenu izopraksizma, koji je

prepoznatljiv osobito u neverbalnoj komunikaciji (npr. ritmično rukovanje,

potvrdno klimanje glavom, odnosno oponašanje sugovornikovog pokreta);

ilustrativan primjer ovog jezičnog fenomena u verbalnoj izvedbi jest pozdravljanje,

odnosno realiziranje sustavnosti u strukturi susjednih parova.

66) TCU 38 Mg_05: jeste. to ste- divno ste to rekli. jer mi svi u malim

sredinama- TCU 44: !(0.0) Vm_01: tačno znate ko je- ko- ko je kakav. ko je ko. TCU 39: (1.628) Mg_05: jeste. znamo mu oca. znamo mu majku. znamo mu- TCU 45: !(0.123) Vm_01: ženu. TCU 40: (0.273) Mg_05: ženu. djecu. TCU 46: (0.634) Vm_01: ljubavnicu. TCU 41: (0.100) Mg_05: ljubavnicu. TCU 47: (0.878) Vm_01: djevojku. curu. TCU 42: (||) Mg_05: djevojku. curu. TCU 48: (0.304)Vm_01: je l' ukro. nije ukro.

(0.183) TCU 43: Mg_05: je l' ukro. nije ukro. TCU 49: =(1.184)= Vm_01: koliko je ukr'o.

(0.104) TCU 44: Mg_05: jeste. koliko je ukro. TCU 50: Vm_01: okle mu.

(0.135) TCU 45: Mg_05: da. i- i- i- zanimljivo ste sad otvorili još jedno pitanje.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

Page 237: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

236

Voditelj Vm_01 u primjeru TCU 44 prekida sugovornika, odnosno dovršava putanju

njegove TCU 38. Gost Mg_05 u istom trenutku prestaje govoriti i sluša dovršetak vlastite

TCU. Gost Mg_05 ne pokazuje želju da ustraje u svome govornom prilogu i trenutačno

prestaje govoriti. U TCU 39 gost Mg_05 ostvaruje podupiruće govorno preklapanje, zadirući

u voditeljevu TCU za vrijednost veću od 1.5 sekundi, pri čemu se odvija simultani govor. U

TCU 45 voditelj Vm_01 ponavlja prethodni postupak te još jednom prekida sugovornika,

dovršavajući njegovu TCU 39. Slijed idućih TCU jedinica pokazuje da su TCU gosta Mg_05

zapravo identične preslike voditeljevih TCU. Uporaba potvrdnih „jeste“, „jeste“, „jeste“ „da“,

kao i uočljivog komplimenta upućenog voditelju Vm_01 u TCU 38 („divno ste to rekli“) ide u

prilog tvrdnji da se anaforička veza između TCU jedinica od hijerahijski podređenog člana

konverzacijskog para prema nadređenom članu (voditelju) izgrađuje radi ostvarenja

zajedničkog tla na kojem se prepoznaju usklađena mišljenja u vezi s predmetom govorenja.

Apsolutna bliskost, kao konverzacijski fenomen kojim se izriče visoka uključenost u tijek

konverzacije (Jefferson 1986, Liddicoat 2007), ostvaruje se u TCU 42.

67) TCU 34: Mg_03: onda budi. ja sam u pozadini. ćutim. ne komentarišem. i naglo

se sklonim. onda uhh- TCU 41: !(0.792) Vm_01: šta. više se sklonio. nego što ga je on smijenio. TCU 35: (0.502) Mg_03: pred*- više se on sklonio. javno. prije smjene. nego

što je dodik smijenio. (...)

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

Primjer BR također pokazuje forično preslikavanje identičnih dijelova TCU jedinica

kako bi se iskazala potpora odnosno slaganje sa sugovornikom.

Primjeri zastupljenosti forične veze koji se također mogu svrstati u funkciju govorne

potpore, odnosno ojačanja međusobne konverzacijske veze, svakako su i oni u sustavu

susjednih parova. U konverzacijskoj strukturi to su inkoativni i sativni, uglavnom dvodijelni

pozdravni izričaji, odnosno riječi zahvale za gostovanje.

68) TCU 1: Vm_01: predsjednik predsjedništva bosne i hercegovine. bakir

izetbegović. dobro veče gospodine predsjedniče. TCU 1: (0.180) Mg_01: dobro veče.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra) 69) TCU 44: Vž_02: gospođo pusić- hvala Vam lijepa što ste govorili za al

jazeeru. (0.206)

Page 238: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

237

TCU 43: Žg_03: hvala Vama.

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

2. Funkcija ojačanja vlastitoga izričaja podređenoga člana konverzacijskoga

para

Podređeni član konverzacijskoga para u hijerarhijski asimetričnoj konverzaciji na

tom položaju, u odnosu na nadređenoga člana, ima manje konverzacijskih resursa

kojima bi mogao raspolagati. Izgrađivanje forične veze s dijelovima prethodnih

govornih priloga u korpusu je prepoznato i u funkciji ojačanja vlastitoga izričaja

(općenito je slabiji položaj govornika u konverzacijskom paru pretpostavka da su i

njegovi izričaji slabiji, odnosno da su više podložni primjeni mehanizama

konverzacijskih prekida od strane nadređenoga člana). Ta se funkcija obično

realizira u dvodijelnoj strukturi, kao reakcija na prvi dio u kojem se postavlja

pitanje ili traži stav o predmetu govorenja; drugi je dio odgovor na to pitanje:

70) TCU 2: Vž_02: da. pa kako gledate na to da jedna strana nameće političke

predstavnike drugoj strani. (0.076)

TCU 2: Žg_03: to nije dobro. na to- gledam na to negativno.

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

71) TCU 23: Vž_02: je li hrvatska dala podršku opozicijskim snagama.

(0.428) TCU 24: Žg_03: hrvatska je dala prvo pomoć izbjeglicama. (...)

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

72)

TCU 26: Vž_02: najavili ste ukidanje veleposlanstava. odnosno diplomatsko

konzularnih predstavništava. nekih. međutim- spominje se otvaranje veleposlanstva u kataru. je li to točno.

TCU 26: (0.389) Žg_03: točno. točno je otvaranje veleposlanstva u kataru.

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

73)

TCU 41: Vž_02: je li politički korektno- da potpredsjednik- uhh- vlade- kojem

se sudi u mađarskoj- bude u nadzornom odboru tvrtke koju je napravio mađar. (1.393)

TCU 40: Žg_03: politički- to nema veze sa političkom korektnošću. (...)

(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

Page 239: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

238

74)

TCU 45: Vm_01: gdje se u cijeloj toj priči nalazi branimir štulić. TCU 48: (0.112) Mg_04: branimir štulić- koji je veliki važan umjetnik-

talentiran čovjek- se ne nalazi nigdje. zato jer je- uhh- zaštita dobrovoljna. on nije državljanin republike hrvatske. dakle mogao bi biti štićen od zampa samo onda ako bi to bilo dogovoreno preko njegovog matičnog društva. on nije član nijedne organizacije. uhh- u parizu se vodi lista. svjetska lista autora. iz koje je vidljivo da on nije član nijedne organizacije. ali to naravno ne znači da se njegova prava mogu zloupotrebljavati. vidim da je ušao u spor sa jednom našom izdavačkom kućom. i ako je točno da su bez dozvole uzeli njegova djela- on će dobiti spor.

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, korpusni dodatak)

75)

TCU 48: Vm_02: jeste li Vi u kakvu kontaktu s ninoslavom pavićem. TCU 51: (0.239) Mg_04: s ninoslavom pavićem sam recimo u godinu dana čuo ili

vidio jedno tri ili četiri puta barem.

(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak jezgri). 76)

TCU 51: Vm_01: pa zašto Vi o tome ne govorite. o*- to su Vam ()- TCU 48: !(0.925) Mg_03: pa govorim evo. govorim. rek'o sam- i govorio sam

neko veče na medijima na kojima mogu. sve ove ključne reforme. i odbrane. i- uh- pe de vea. poreza. glasali su es en es deovi ljudi za njih. to samo name*- ali šta možete kad ne možete doći na javni servis po osam godina. kol'ko ja nisam mog'o doći na javni servis. na radio televiziju republike srpske. i kad ne možete čuti drugačije mišljenje.

TCU 52: (0.186) Vm_01: osam godina. TCU 49: (0.623) Mg_03: nikad- osam godina već. pa do neki dan. kad sam dobio

poziv. vjerovatno sad narednih osam neću više dobiti ponovo.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

77)

TCU 45: Vm_01: mislite da- da- da se time radmanović i- um- igor. uh-

distanciraju od njega. TCU 40: (0.566) Mg_03: pokušavaju da se distanciraju. ali nisam siguran da će

se uspjeti distancirati.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

3. Funkcija očuvanja ili poticanja konverzacijskoga tijeka

U svim je prethodno navedenim primjerima uočljivo da je riječ o strukturi susjednih

parova pitanje – odgovor, pri čemu forična veza s nadređenim članom konverzacijskog para

funkcionira kao ojačanje potvrdnog ili negativnog traženog odgovora ili izricanje sumnje.

Page 240: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

239

U strukturi pitanje – odgovor, no i općenito u analizi fenomena foričnosti, obično je

hijerarhijski podređen član konverzacijskog para onaj koji preslikava dijelove prethodnih,

voditeljevih TCU. Rjeđi su primjeri u kojima je nositelj konverzacijskog para onaj čija TCU

pokazuje foričnu vezu s prethodnom:

78) TCU 37: Vž_01: osim- um- košarke- bavili ste se na neki način- ustvari

svirate gitaru. je li tako. TCU 27: (0.162) Mg_01: sviram je i danas. TCU 38: (0.333) Vž_01: svirate i danas gitaru. kada ste počeli.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

79)

TCU 35: Mg_01: on je- on je čak i zarađivao na tome. kao mladić. jest. jest.

svirao po kafanama. i zarađivao po neku paricu ( ). TCU 49: =(1.119)= Vž_01: zarađivao. je l'.

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

80) TCU 50: Vž_01: ne. čisto Vas to pitam- evo- uh- američki predsjednik. je li

tako. klinton. on je- uhh- svirao (ovom)- (0.580)

TCU 36: Mg_01: da. nedavno je- čak i obama nešto pjeva. a i klinton je svirao saksofon.

TCU 51: (2.581) Vž_01: da. i obama često svira. uhh- hrvatski predsjednik isto. u svakom prilikom svira. svira- ovaj- klavir. a evo-

TCU 37: Mg_01: morat ću i ja prosvirati onda. (nema druge).

(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)

81) TCU 15: Žg_01: (...) znači eto- od svih tih silnih- različitih potpuno čak-

jeste. sve su ostalo čak društvene nauke. ja sam se ipak odredila za medicinu.

Vž_01: (1.287) Vž_01: za medicinu. a imali ste još u ranoj mladosti- dakle te neke ambicije. volju i želju da pišete. bili ste i novinarka. još iz osnovne škole. je li tako.

(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

82) TCU 14: Vm_01: svetlana. um- ne mogu sad da govorim o tome. nekako mi to

bezveze da govorim. ali negde diskretno moram da napomenem. Vi ste danas došli iz banjaluke samo zbog ove emisije. i vratit ćete se tamo. i moram da kažem to. i bez dnevnica. honorara. to ste tako odbijali. šta je Vaš motiv. uhh- da- da- da- da- tako glasni budete. šta je Vaša briga. to iz neke brige radite. iz interesa nije očigledno. ( )

Page 241: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

240

TCU 13: (0.943) Žg_02: pa interesa nema. to može svako da proveri. koju imovinu imam. ima više dugova nego imovine. odmah da kažem. dužna sam svega. ovaj- imam kredit. imam svašta nešto. nego- šta je motiv. (...) meni ovo sve liči- uh- uh- verovatno ste to imali u detinjstvu. kad ulete tri dečkića. pa istuku jednog. pa su oni sad kao mangupi. e meni ova država liči na to. da su uvatili neki. i tuku one slabije. i mi svi kao vidi mangupa. e to je ono što mene tera. da kažem. da radim ovo što radim. i da dođem i kod Vas. putujem. to je ono- nemojte. niste baš mangupi da me tučete. vi uvatili policiju. medije. sve stavili pod kontrolu. i sad sam ja- je l“ da. budala. a vi mangupi što mene prebiste živu. ma ne može to baš tako.

TCU 15: (0.551) Vm_01: nećete vjerovati. ja sam neku noć tak*- upravo tako definisao stanje i situaciju u bosni i hercegovini. igra- igra- igra dječaka. koji- koji su sada dočepali se vlasti. i tako dalje. ali to su opasne igre. zavađanje naroda.

TCU 15: (3.431) Vž_02: pa opasne igre. zato što obično dobijamo pa opasne igre. zato što obično dobijamo- uh- kompleksirane osobe

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)

Upravo s obzirom na izricanje forične veze nositelja konverzacijskoga para sa

sugovornikom (gostom ili gošćom), tu pojavu kod nositelja intervjua prepoznajemo u trećoj

funkciji očuvanja (ili poticanja) konverzacijskoga tijeka. Nadređeni član konverzacijskoga

para ima odgovornost za usmjeravanje konverzacijskoga tijeka i održavanje konverzacijske

interakcije te time što gradi takvu vezu s prethodnim govornim prilozima „raspiruje“

konverzacijski tijek, odnosno konverzaciju održava „živom“ i dinamičnom. Te su pojave

suprotne dispreferencijskim izričajima koji su obično pokazatelj konverzacijske smetnje.

4. Funkcija pojašnjavanja ili dopune informacije

Forična se veza može prepoznati u funkciji provjere prethodno rečenog, odnosno

funkcionira kao implicitni zahtjev za pojašnjenje. Funkciju koju imenujemo pojašnjavanjem

ili dopunom informacije prepoznajemo u sljedećim primjerima:

83) TCU 3: Vm_02: uhh- čit'o sam negdje da imate dosta često goste u kući.

odnosno kada ste Vi doma- da ovi gosti Vaši gledaju da li je svjetlo kod Vas. i onda ovisno o tome- ovaj- dođu ili ne dođu. uhh- želim Vas pitati za neke druge goste. jesu li Vam bili ovi gosti koji sada dolaze po službenoj dužnosti. popisivači. (0.103)

TCU 3: Žg_03: nisu još. TCU 4: (0.360) Vm_02: nisu. TCU 4: (0.242) Žg_03: nisu još.

(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri) 84) TCU 61: Vm_01: eto- šta ste- šta ste poželjeli.

(0.112)

Page 242: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

241

TCU 49: Mg_02: zdravlje. TCU 62: (0.129) Vm_01: zdravlje.

(0.449) TCU 63: Vm_01: pa da. najpreče je zdravlje.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)

85) TCU 11 Žg_01: zlata jelinek. TCU 17 (0.753) Vm_01: zlata jelinek. (je li V*-) jelinek. čije je to

prezime. (0.225) TCU 12: Žg_01: to je češko prezime. TCU 18: =(0.618)= Vm_01: češko.

(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)

86) TCU 5: Mg_01: možda je tako. mislim da ipak želi u evropu. TCU 6: (0.160) Vm_01: ipak želi.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)

Foričnost i funkcija pitanja/zahtjeva može se ostvariti i izravnim pitanjem:

87) TCU 24: Mg_03: pa to je prirodno. TCU 33: (||) Vm_01: zašto je prirodno.

(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)

88) TCU 19: Žg_03: (...) dakle kakva god presuda bila- ova koja bude objavljena

ovaj mjesec- biti će nepravomoćna. i neće biti završetak procesa. i

mislim da je to važno i za sve potencijalne političke korisnike

situacije. da to zapamte. i za sve potencijalne osobne korisnike.

kojih također ima. koji nastoje sa sebe- uhh- nekako- odvratiti

pozornost. dižući neopisivu galamu. i koristeći se- gotovinom i

situacijom u hagu.

TCU 21: (0.298) Vm_02: e da Vas odmah pitam. mislite li Vi- kada koristite ovdje riječ potencijalno- pa da je i ja upotrijebim. ovaj- mislite li da je imaju- potencijala- uhh- destabilizirati stanje u zemlji.

(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)

Sumirajući rezultate o foričnim vezama govornih priloga sudionika konverzacije,

došlo se do sljedeće tablice s pripadajućim pojašnjenjima:

Page 243: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

242

R. br. intervjua i

konverzacijski par

Ukupno

foričnih

veza

Foričnost u skladu s

hijerarhijskom ulogom u

konverzacijskom paru

(vrijednost ostvarena

prema drugome dijelu

para)

Foričnost ostvarena u skladu s rodnom

ulogom u konverzacijskom paru, od

nadređenoga člana u tablici (gornjeg) prema

muškarcima (M), ženama (Ž), voditeljima

(Vm) i voditeljicama (Vž)

KO

RP

US

NA

JE

ZG

RA

Intervju 1

(Vm_01 : Žg_01) 21

Vm_01

(6)

Žg_01

(15) Voditelji Gosti

Vodite-

ljica Gošće

Intervju 2

(Vm_01 : Žg_02) 9

Vm_01

(3) Žg_02

(6) Vm_01 Mg_01 Vž_01 Žg_01

Intervju 3

(Vm_01 : Mg_01) 11

Vm_01

(4) Mg_01

(7) M

12

Ž

9

Vm

7

8

M

15

Ž

3

Vm

01:

15

01:

9

Intervju 4

(Vm_01 : Mg_02) 13

Vm_01

(3) Mg_02

(10)

Mg_02

Žg_02

Intervju 5

(Vm_01 : Mg_03) 16

Vm_01

(5)

Mg_03

(11) Vm

10

16

Vm

01:

6

01:

4

Intervju 6

(Vž_01 : Žg_01) 12

Vž_01

(3)

Žg_01

(9) Mg_03

Intervju 7

(Vž_01 : Žg_02) 4

Vž_01

(0) Žg_02

(4) Vm

11

9

Intervju 8

(Vž_01 : Mg_01) 15

Vž_01

(7)

Mg_01

(8)

Intervju 9

(Vž_01 : Mg_02) 19

Vž_01

(3)

Mg_02

(16)

Intervju 10

(Vž_01 : Mg_03) 14

Vž_01

(5)

Mg_03

(9)

DO

DA

TA

K

JE

ZG

RI

Intervju 11

(Vž_02 : Žg_03) 8

Vž_02

(0) Žg_03 (8) Vm_02

Žg_03

Intervju 12

(Vm_02 : Žg_03) 9

Vm_02

(3)

Žg_03

(6) M

0

Ž

3 Vm

02:

6

02:

8 Intervju 13

(Vm_02 : Mg_04) 12

Vm_02

(0)

Mg_04

(12)

Tablica 17: Rezultati analize foričnosti TCU jedinica u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.

Iako konverzacijski analitičari podozrivo gledaju na bilo koji oblik kvantifikacije

rezultata, većina se tih istraživanja, ipak, u manjoj ili većoj mjeri naslanja i na metodologiju

korpusne lingvistike. U analizi konverzacijskoga fenomena forične veze govornih priloga,

odnosno TCU jedinica, zbirni nam tablični prikaz otkriva sljedeće:

1. S položaja voditelja ne pokazuje se sustavna rodno uvjetovana primjena ovoga

fenomena jer su vrijednosti vrlo bliske kada je riječ o vezi s govornim prilozima i

gošći i gostiju. Donekle je upadljivo da u razgovoru voditelja Vm_02 s gostom Mg_04

ta pojava u cijelosti izostaje, a u njegovom razgovoru s gošćom Žg_03 javlja se 3 puta.

2. S položaja voditeljice nazire se prevaga u pojavnosti foričnosti s muškim gostima (7, 3

i 5 puta), dok je u njezinom razgovoru s dvjema gošćama u jednom slučaju foričnost

Page 244: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

243

izostala, a u drugom se javila 3 puta, što je identično najnižoj vrijednosti u njezinim

intervjuima s muškarcima.

3. Muškarci su kod voditelja Vm_01 zastupljeni vrijednostima 7, 10 i 11, što je neznatno

manje negoli u njihovom razgovoru s voditeljicom, gdje su te vrijednosti 8, 16 i 9.

4. Gošće su u razgovoru s voditeljem Vm_01 zastupljene vrijednostima 15 i 6, što je

ujedno i najveće odstupanje u okvirima korpusa jer su iste vrijednosti, zbirno gledano,

manje u razgovoru s voditeljicom (tu iznose 9 i 4). Gošća Žg_03 u razgovoru s

voditeljicom Vž_02 foričnost pokazuje 8, a u razgovoru s voditeljem Vm_02 6 puta,

što su vrlo bliske vrijednosti.

5. Zbirni rezultati pokazuju sljedeće:

a) Neznatno je više, zbirno gledajući, ukupnih foričnih veza u intervjuima kojima je

nositelj voditelj (70) naspram onima kojima je nositeljica voditeljica (64).

b) Uočljivo je da je ukupan broj foričnih veza koje muškarci grade s nositeljima intervjua

donekle veći od broja takvih veza od gošći prema istim nositeljima intervjua; taj je

odnos 48 (gošće) : 61 (gosti).

c) U svim se intervjuima dosljednom pokazuje pojava da je broj foričnih veza uvijek veći

od sugovornika prema nositelju intervjua negoli u obrnutom smjeru. Tu pojavu

razumijevamo u cijelosti u skladu s asimetrijom međusobnoga odnosa u

konverzacijskom paru, odnosno težnjom da se istakne veza s onim o čemu govori

nadređeni član u konverzacijskome paru.

Dakle, pojednostavnjeno, uzimajući u obzir ograničenost korpusa istraživanja, čini se

da se forične veze češće javljaju u intervjuima kojima su nositelji muškarci, te da su muškarci

oni koji, zbirno gledano, više rabe tu konverzacijsku praksu. Također se uočila blaga razlika u

korist gošći kada gostuju kod voditelja, negoli kada kod voditeljice. Naznake tih rezultata ne

podudaraju se sa mišljenjem koje o konverzacijskom dinamizmu ističe Kalčik (1975) jer su se

dobili suprotni rezultati.

Page 245: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

244

9. RASPRAVA O REZULTATIMA

Cilj je ovog istraživanja bio primjenom metodologije KA, diskursne analize i

korpusnolingvističke metode obrade podataka provjeriti hipotezu postoje li relevantne razlike

u jezičnoj uporabi, odnosno u međusobnoj konverzacijskoj interakciji s obzirom na rod kao

sociolingvističku varijablu i omnirelevantnu kategoriju u sustavu konverzacijskih parova u

televizijskim intervjuima. Višeslojna se analiza provela na trima temeljnim razinama:

1. zakonitostima govornih priloga,

2. izravnosti i uljudnosti,

3. vremenu sudjelovanja u konverzaciji i foričnosti TCU jedinica.

Prva je razina obuhvaćala analizu: a) govornih preklapanja i simultanoga govora te b)

govorne prekide; u okviru druge razine analizirane su: c) vrste pitanja i d) oslovljavanje; treća

razina dodatno je podijeljena na analize: e) vremena sudjelovanja u konverzaciji, f) udjela

govora u vremenskom okviru konverzacije – brzine i količine govora te g) govornih razmaka i

foričnosti TCU jedinica.

Taj je složeni pristup analizi govora u medijskoj interakciji primijenjen na korpus koji

se također dijeli na tri razine: prva je razina imenovana „korpusnom jezgrom“ i sačinjena je

od 10 intervjua. Riječ je o gostovanjima dviju istih gošći i triju istih gostiju kod istih voditelja

i voditeljice. S obzirom na hijerarhijski nadređenu diskursnu ulogu, voditelji i voditeljice

intervjua u ovom se radu označuju sintagmom „nostitelj/-ica intervjua“. Broj je međusobnih

veza, s obzirom na to da se promatraju uzajamni odnosi s obaju položaja u konverzacijskom

paru, nadređenog i podređenog, u korpusnoj jezgri 20, a proširen je dodatnim intervjuima u

kojima gostuje treća gošća čijim se uvođenjem dobiva proporcionalan broj ukupnih gostiju,

odnosno 3 gosta i 3 gošće. Njezinim je uvođenjem broj međusobnih kombinacija povećan,

tim više što su predmetom analize i intervjui dodatnog voditelja, koji je obuhvaćen analizom i

u njegovom intervjuu s četvrtim muškarcem, kako bi se u dvama konverzacijskim parovima

kojima je on nositelj uočile relevantne sličnosti ili razlike u skladu s postavljenim polazištima

istraživanja, odnosno s voditeljem iz korpusne jezgre. Korpusna jezgra proširena je dodatkom

koji se naziva „dodatak jezgri“. Treći je dio cijelog korpusa označen „korpusnim dodatkom“ i

sastoji se od dodatnih triju intervjua koje voditelj i voditeljica iz korpusne jezgre vode s

drugim gostima i gošćama. Ti su intervjui, kao i dijelovi 17. intervjua, korišteni za dodatno

izvođenje primjera te provjeru rezultata u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.

Korpus je određen po uzoru na metodologiju u sličnim istraživanjima, a broj je

intervjua, kao i broj međusobnih kombinacija konverzacijskih parova izravno uvjetovan

Page 246: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

245

raspoloživim intervjuima u dostupnom medijskom prostoru koji zadovoljavaju kriterije

analize. Iako je broj intervjua relativno malen, uspoređujući korpus sa sličnim korpusima, no

često longitudinalnim i timskim istraživanjima, u obzir bi trebalo uzeti činjenicu da je KA kao

dominantna metoda analize izrazito minuciozan pristup, tako da u idealnim uvjetima osnovna

obrada audiovizualnog zapisa u odnosu na vrijeme trajanja intervjua iznosi 1 : 5, što znači da

je za 1 minut u stvarnom vremenu trajanja audiovizualnog zapisa iskusnom analitičaru

potrebno najmanje 5 minuta za transkripciju, podjelu na odsječke i anotaciju transkripta.

Često se u složenijim istraživanjima angažiraju cjelokupni timovi kako bi se mogao analizirati

veći korpus. Ta je specifičnost korpusa ujedno i razlog što bi dobivene rezultate trebalo

promatrati kao relevantan model za složenije analize u smjeru koji pokazuju dobiveni

rezultati, u čemu se mogu prepoznati i najznačajniji dometi ovog rada.

Analiza je izvršena računalnim programom za anotaciju i transkripciju ELAN –

Linguistic Annotator, alatom koji je razvijen na Institutu za psiholingvistiku Max Planck u

Nizozemskoj. ELAN omogućuje složene analize audiovizualnih podataka, no ne može

automatski izvršiti transkripciju, analizu niti sačiniti korpus jer su to zadaće istraživača. Iako

se obično ističe složenost rada u tom programu, brojne su koristi koje nudi – tako je moguće

doći do podataka o trajanju konverzacije u vrijednostima milisekundi, što potvrđuje

preciznost i prikladnost programa za složena i vrlo zahtjevna istraživanja. Podatci koji se

dobivaju na osnovi transkripta vrlo su lako podložni svim vrstama statističkih i tekstualnih

obrada, kako u samom Elanu tako i u bilo kojem relevantnom programu za obradu teksta.

Osobitost je ovog rada u tome što se objedinjuju tri metode: konverzacijska analiza,

diskursna analiza i korpusna lingvistika. Taj je triptih, gledano s položaja tzv. klasične

konverzacijske analize, obilježen manjkavostima jer se odstupa od njenih temeljnih načela,

odnosno primjenjuje se kvantifikacija rezultata, kao rezultat korpusne analize i obrade

podataka te diskursna analiza, s kojom, dakako, KA ima dodirnih točaka, ali se

fundamentalno razlikuju u istraživačkoj perspektivi; KA stoji nasuprot svakog vida

uopćavanja ili apriornog određenja konverzacijske interakcije s bilo koje točke, osim interno,

iz same konverzacijske interakcije. U tom je smislu i postavljanje istraživačke hipoteze

donekle u suprotnosti s tim načelima jer je KA izrazito induktivna i zaključci se izvode tek

poslije analize, odnosno tek kao rezultat relevantnih pokazatelja iz spontanih, prirodnih oblika

konverzacije. U tom smislu vrijedi podsjetiti da se feministička konverzacijska analiza

imenuje oksimoronskom konstrukcijom, upravo zato što se u KA izbjegava bilo koji oblik

Page 247: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

246

tzv. kontaminacije rezultata vlastitim, subjektivnim mišljenjem, o kojem se često promišlja u

skladu s fenomenom „hodnika zrcalā“.

U ovom se radu triptih održava na okupu po uzoru na metodologiju u sličnim

istraživanjima – diskursna analiza u obzir uzima općenita svojstva okruženja u kojem se

konverzacija odvija te osobitosti govornih, odnosno diskursnih uloga, kao i pretpostavljene

hijerarhijske odnose u konverzacijskim parovima. Tom se diskursnom modelu pristupa

detaljno, primjenjujući KA za prikupljanje podataka, kao i njihovo interpretiranje u skladu s

orijentiranošću sudionika interakcije prema određenim kategorijama. Stvaranjem korpusa

otvara se mogućnost kvantifikacije relevantnih jezičnih sredstava, pri čemu se statistički

elementi promatraju podjednako važnim, kao i moguće devijacije u stereotipnim poimanjima

uporabe odabranih jezičnih sredstava. U tom je pristupu rod određen u skladu s tradicijom iz

koje je ponikla KA, etnografski, jer se smatra omnirelevantnom kategorijom svakodnevne

međuljudske interakcije. Tu je prisutan i svojevrstan odmak od fenomena „orijentiranosti

prema kategoriji“ u klasičnim konverzacijskoanalitičkim istraživanjima s obzirom na to da se

u takvim pristupima neka kategorija smatra relevantnom tek kada se eksplicitno iznese kao

konverzacijska stvarnost. Primjeri koji to osobito pokazuju dati su u poglavljima o tematici

rodne kategoriziranosti.

Sustav govornih priloga

Sustav govornih priloga promatran je na dvjema razinama – govornih preklapanja i

simultanoga govora te govornih prekida. Govorna su preklapanja u suvremenim pogledima na

konverzacijsku interakciju odijeljena od govornih prekida zato što se preklapanja ne smatraju

aktivnošću narušavanja konverzacije, za razliku od prekida koji najčešće eksplicitno pokazuju

neku vrstu konverzacijske smetnje, odnosno aktivnosti kojom se izriče težnja za

preuzimanjem govornog položaja. Govorna su preklapanja konverzacijski fenomen da

sugovornik započne govoriti nadovezujući se na sami kraj govornikove TCU. Te se

konverzacijske radnje mogu realizirati zahvaljujući komunikacijskoj kompetenciji koja

sudionicima konverzacije omogućuje usmjeravanje prema TRP točkama, mjestima relevantne

izmjene govornika. Simultani je govor u tom postupku osobito važan jer je uobičajen pri

govornom preklapanju na TRP točki, gdje se ne razumijeva smetnjom, dok je u slučaju

govornih prekida moguće da simultani govor izostane ukoliko trenutačni govornik odmah

prestane govoriti kada izgubi riječ, no podatci pokazuju da se i u govornom prekidu javlja

kraći simultani govor jer se dio prekinute TCU nastavlja odvijati „po inerciji“. Simultani

Page 248: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

247

govor koji se odvija izvan TRP točke (strukturno gledano, prema početku TCU koja se

prekida) obično rezultira govornim prekidom, dok je simultani govor u TRP području

normalna konverzacijska pojava.

Općenito, u konverzacijskoanalitičkim radovima naglašava se potreba opreza za bilo

koji oblik preskriptivnog određenja jezičnih sredstava, odnosno jezičnih pojavnosti jer se

pokazuje da se ona obično promatraju u skladu s najčešćim, prepoznatljivim funkcijama, ali

da vrlo često pokazuju i devijacije u odnosu na prototipne vidove uporabe. Zato se u KA o

pravilima govori drukčije negoli ih poima npr. pragmatika.

Potreba razlikovanja preklapanja i prekida osobito se potvrdila istraživanjima koja

preklapanja definiraju u skladu s konverzacijskim dinamizmom (konverzacija bez „praznog

hoda“), što je Tannen (1989) osobito naznačila sintagmom „podupiruće preklapanje“, ističući

da je takva pojava uobičajena i da pridonosi komunikacijskom dinamizmu, pri čemu se samo

preklapanje, odnosno simultan govor pri završnom dijelu realizirane TCU, ne smatra

smetnjom.

Čini se da je slično i s govornim prekidima, s obzirom na to da se narušavanje sustava

izmjene govornika u razgovoru bliskih prijatelja, za razliku od institucionalizirane

komunikacije, ne smatra aktivnošću koja narušava međusobne konverzacijske relacije, a tome

u prilog idu i primjeri iz korpusa koji pokazuju primjenu konverzacijskih prekida u netipičnoj

funkciji pomaganju sugovorniku čiji je govor spor i disfluentan te u interakcijskoj radnji

samoprekida vlastite TCU čime se sugovornik potiče na njenu dopunu. Takvi primjeri

pokazuju da bi tipične govorne prekide trebalo promatrati i nešto šire, odnosno sud o njihovoj

funkciji donositi na osnovi stvarne posljedičnosti u konverzaciji.

Fenomenima se govornog preklapanja, simultanoga govora i govornih prekida analizi

pristupilo uzimajući u obzir skoro jednoobrazne tvrdnje da su muškarci skloniji primjeni

govornih prekida, pri čemu se to smatra odrazom težnje za govornom dominacijom nad

sugovornikom ili težnjom za samoprezentiranjem, dok žene više rabe podupiruća govorna

preklapanja i simultani govor najčešće u funkciji potpore sugovorniku. Dakako, često se

pokazuje da je forsiranje binarnog dualizma u tim istraživanjima pogrešan pristup jer se

polazi od toga da je rod monolitna i statična kategorija, čemu se, kako je istaknuto,

suprotstavlja gledište o „radnom rodu“, odnosno rodu kao aktivnosti koja je složenija i koja se

mora promatrati u skladu s orijentiranošću prema jezičnim sredstvima koja se smatraju

inherentnim određenoj rodnoj skupini. Predmetom analize u izdvojenim primjerima u korpusu

bili su i primjeri apsolutne bliskosti TCU jedinica, što se najčešće određuje kao odraz visoke

Page 249: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

248

uključenosti u konverzacijski tijek. Takvi primjeri su prepoznati zahvaljujući primjeni

mogućnosti Elana, čime se potvrdilo da su mjesta međusobnog dodira susjednih TCU jedinica

uistinu apsolutno bliska.

Donositi sud o zastupljenosti i primjeni tih jezičnih sredstava donekle je jasnije uz

uporabu zbirnih tablica koje objedinjavaju kvantificirane vrijednosti govornih preklapanja,

prekida i simultanoga govora. Ovaj je rad donekle drukčiji u odnosu na uobičajena zbrajanja

pojavnosti određenih konverzacijskih fenomena jer je istraživačko polazište da se takvi

fenomeni mogu međusobno razlikovati u skladu s intenzitetom, pri čemu nisu svi isti. U

skladu sa shematskim objašnjenjima, „zadiranje“ se u govornikovu TCU mjerilo u

vrijednostima milisekundi te se to zbirno objedinjavalo u konačne vrijednosti u sekundama.

Tim se postupkom dobio brojčani kvantificirani prikaz jezične uporabe preklapanja, prekida i

simultanoga govora, pri čemu je veća brojčana vrijednost pokazatelj intenzivnije uporabe

određenoga jezičnoga sredstva.

U tom je pristupu važno naglasiti da bi se kvantifikacija govornih prekida trebala

razumjeti u skladu s činjenicom da je riječ o vrijednostima u milisekundama, što konkretno

znači imamo primjere da govornik koji je prekinut odmah prestaje govoriti, po čemu je ta

pojava, u smislu analitičkih parametara, bliska apsolutnoj bliskosti, no uvjetno, funkcionalno

je binarno drukčija; na drugoj strani, govornik koji je prekinut češće nastavlja govoriti po

inerciji, no obično tiše i sporije, dakako vrlo kratko, a temeljna je razlika između preklapanja i

prekida u tome što se u preklapanju dovršava trenutačna TCU jedinica, a u prekidima je

nedovršena. Dakle, govorni prekidi obično rezultiraju djelićima govora koji se nastavljaju u

trenutku kada sugovornik prekida govornika, čija je TCU u cijelosti gledano nedovršena te se

zato i govori o prekidu, a ne o preklapanju. U analizi su govornih prekida zbrajani ti

nedovršeni dijelovi i time su se dobili kvantificirani rezultati.

Page 250: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

249

Slika 31: Zbrajanjem su vrijednosti govornih prekida kvantificirani rezultati o toj

konverzacijskoj pojavi. Vrijednost je govornog prekida na slici 790 ms, odnosno 0.790 sec,

koliko traje TCU gosta od trenutka prekida do potpunog prestanka govora.

Slika 32: Primjer govornog prekida kada sugovornik odmah prestaje govoriti.

Slika 32 za razliku od prethodnoga primjera (slike 31) pokazuje kada se govorni

prekid registrira no njegova je kvantificirana vrijednost jednaka nuli zato što prekinuti

govornik odmah prestaje govoriti. Takvih je primjera beznačajno malo u odnosu na govorne

prekide koji rezultiraju „ostatkom“ TCU kojim se govorni prekid kvantificira u brojnu

vrijednost. Svi gosti voditelja u korpusnoj jezgri više primjenjuju govorna preklapanja prema

njemu negoli prema voditeljici, što je osobito očigledno za muškarce koji u tim gostovanjima

značajno više rabe preklapanja prema voditelju. Uspoređujući dvije cjeline korpusne jezgre (5

Page 251: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

250

+ 5 intervjua), uočava se da u voditeljica više primjenjuje preklapanja prema svojim

sugovornicima, no da je kvantificirana vrijednost takvih preklapanja ipak veća kod voditelja.

Promatrajući konverzacijska preklapanja kao podržavajući postupak, izvodimo

zaključak da su razgovori s voditeljem Vm_01 obilježeni izraženijim komunikacijskim

dinamizmom; taj se dinamizam može usporediti s primjerima konverzacije u kojoj izostaje,

odnosno u konverzacijama gdje bi se između svakoga govornog priloga našla stanka prije

početka govora idućega govornika.

Simultani govor

U odnosu na govorno preklapanje, simultani govor promatran je u slučajevima kada

sugovornik govori istodobno s trenutačnim govornikom, no bez posljedica po izmjene

govornika. Simultani je govor također jedan od konverzacijskih fenomena koji se može

objasniti i drukčije osim uobičajenog poimanja da je riječ o konverzacijskoj smetnji, tim više

što sociolingvitistički pokazatelji potvrđuju da se u nekim kulturama izostanak simultanoga

govora dok traje govor trenutačnoga govornika smatra neprikladnim ponašanjem, odnosno

oznakom neuključenosti u konverzaciju ili nezainteresiranošću za ono o čemu se govori.

Ovdje je posebna pozornost usmjerena prema tzv. pozadinskom komunikacijskom kanalu,

koji se često određuje kao vid metakomunikacije, s obzirom na to da se njime izriču potpora,

sumnja ili podozrivost. Također, analizom se ovog oblika jezičnoga ponašanja nastojali doći

do pokazatelja hoće li se potvrditi uobičajeno shvaćanje da žene češće rabe taj vid

konverzacijske strategije. U vezi s tim, često se naglašava da je upravo simultani govor, prije

svega uporaba pozadinskoga komunikacijskog kanala područje gdje se razilaze tzv. muški i

ženski pogledi na konverzacijsku interakciju jer muškarci te govorne elemente razumijevaju

kao potvrdu, odnosno slaganje s onim o čemu se govori, a žene kao znak uključenosti u

konverzaciji, no ne i nužno kao izraz slaganja. Primjer na idućoj slici pokazuje način

dobivanja rezultata o simultanome govoru; ovdje je konkretno riječ o dvama primjerima u

kojima gost Mg_01 u intervjuu koji vodi voditelj Vm_01 simultano govori. Njegova je TCU

„da anulira“ zaokruženom vrijednošću od 1053 ms (1.053 sec), a isto je očitana vrijednost i za

TCU „naravno“ te sve ostale u korpusu. Dakako, na ovoj je slici vidljiv i primjer govornog

preklapanja sa simultanim govorom na osnovi TCU „naravno. i da...“, no takvi su primjeri

analizirani u sklopu govornih preklapanja, a ne simultanoga govora kao osobitoga fenomena.

Page 252: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

251

Slika 33: Primjer simultanoga govora s vrijednošću označenog primjera u milisekundama.

Rezultati analize simultanoga govora u korpusu pokazuju zanimljivu dosljednost u

korpusnoj jezgri jer je vrijednost simultanoga govora dosljedno veća na strani voditelja i

voditeljice negoli kod njihovih gostiju (i žena i muškaraca). Upadljive vrijednosti jesu da

voditeljica Vž_01 simultano govori s muškim gostima čak više od dva puta u odnosu na

voditelja Vm_01. On više, u odnosu na nju, simultano govori kada ugošćuje žene. Muškarci

znatno češće simultano govore u razgovoru s voditeljem Vm_01 negoli s voditeljicom Vž_01,

što se pokazuje i za gošće u razgovorima s istim voditeljem i voditeljicom, a ta je razlika

upadljiva i uz neubrajanje najveće vrijednosti jednog muškoga gosta više u korpusnoj jezgri.

Govorni prekidi

Govorni prekidi skoro se potpuno dosljedno u sličnim istraživanjima navode uz tzv.

muški stil konverzacije i navode se kao dokaz izravnijeg, nasrtljivijeg i konfrontacijskoga

govora. Ovo je istraživanje, u odnosu na slična, drukčije u pogledu kvantifikacije rezultata jer

se, naspram klasičnom zbrajanju primjera pojavnosti govornih prekida, analizirala njihova

vrijednost u pogledu „zadiranja“ u TCU koja se prekida. Te su vrijednosti također

predstavljene u milisekundama te objedinjene u tablici u vrijednostima u sekundama. S

obzirom na specifičnosti medijskoga diskursa kao područja gdje su zastupljene asimetrične

strukture konverzacijskih parova, uočena je posebna funkcija govornih prekida koja je,

paradoksalno, bliža fenomenu konverzacijskoga popravka, što je prepoznatljivo u slučaju

prekidanja sugovornika koji govori sporo ili oklijeva dati dogovor; osim toga, prepoznajemo

još jedan vid svojevrsne devijacije od uobičajenog poimanja funkcije govornih prekida, ovdje

imenovan samoprekidom. Tim se postupkom prekida vlastita TCU što djeluje kao poticaj

sugovorniku da dovrši njezin daljnji tijek. U toj je funkciji ta strategija također bliska

Page 253: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

252

neizravnom postavljanju pitanja, a reakcije sugovornika na tu konverzacijsku praksu ujedno

potvrđuju zajedničko razumijevanje konverzacijskoga tijeka.

Analiza dobivenih rezultata pokazuje da voditelj Vm_01 govorne prekide primjenjuje

oko dva puta više negoli voditeljica Vž_01 te da i gošće i gosti govorne prekide češće

primjenjuju, iako u cijelosti gledano znatno manje od voditelja, kada su gosti voditelju

Vm_01. Ovdje je razumljiva izražena razlika u vrijednostima govornih prekida u

konverzacijskim parovima jer je, kako je istaknuto, riječ o asimetričnim diskursnim ulogama i

hijerarhijski ustrojenim parovima gdje je raspodjela mogućnosti primjene jezičnih sredstava

ograničena, odnosno prilično striktna.

Izravnost i uljudnost

U okviru dijela analize o izravnosti i uljudnosti u konverzaciji obuhvaćene su vrste

pitanja, u skladu s podjelom na: izravna pitanja, izravna s dodatkom u vidu elaboriranja dijela

koji prethodi izricanju ili dijela koji slijedi poslije izricanja pitanja, neizravna pitanja

(konstatacije koje impliciraju repliciranje) te privjesna pitanja, odnosno referencijske izričaje

s upitnim fragmentom. Predmetom su analize bili i postupci oslovljavanja sugovornika te

leksički inventar samoprezentiranja, kao i primjeri potencijalne prijetnje obrazu. U tom je

dijelu pozornost usmjerena na uporabu honorifika, oslovljavanja po imenu (vokativ) te

uporabi osobnih zamjenica u pripadajućim oblicima jednine i množine, kao i posvojnim

oblicima koji referiraju na jedninu i množinu.

Rezultati pokazuju da je broj pitanja bilo koje vrste koje gosti upućuju voditelju i

voditeljici zanemariv, što je u skladu sa specifičnostima medijskog diskursa, odnosno u

skladu je s govornim ulogama u intervjuu kao diskursnom žanru. Na drugoj strani,

uspoređujući ukupan broj pitanja koje rabi voditelj, njih je 12% manje negoli što to čini

voditeljica, za koju je upadljivo da više pitanja postavlja muškim gostima negoli gošćama.

Međutim, veći je broj pitanja koje voditelj postavlja u obliku referencijskog izričaja, negoli

istih takvih pitanja koje postavlja voditeljica. Ovi pokazatelji razumjeti se mogu kao izrazi

formalnije ili prisnije konverzacije, s obzirom na to da konverzacijski tijek postaje manje

formalan ukoliko se s hijerarhijski nadređenog položaja realiziraju referencijski izričaji,

naspram izravnim pitanjima, što je obično pokazatelj skriptirane konverzacije i odraz je

ranijih, klasičnih tendencija u provođenju intervjua gdje fenomen pseudointimnosti nije bio

osobito zastupljen.

Page 254: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

253

U analizi se vodilo računa o sekvencijskom položaju upitnih izričaja u

konverzacijskom tijeku te se tako došlo do zaključaka o uporabi upitnih izričaja kao pozdrava

i kao pravih pitanja, ovisno o mjestu u konverzaciji. Predmetom analize bila su i pitanja koja

svrstavamo u izravna, no koja ujedno nose dodatak u vidu uvoda prije izricanja pitanja ili

objašnjenja, dopune, poslije upitnog izričaja. Da se ovi postupci, u odnosu na formalna,

obično kraća pitanja, mogu razumjeti kao oznaka usmjerenosti prema sugovorniku u vidu

izricanja mogućnosti za davanje odgovora ili svojevrsnog opravdanja za postavljanje pitanja,

zaključuje se u tome što se pravi usporedba s primjerima gdje izostaje ta pojava.

Odnos izravnih i neizravnih upitnih izričaja do izražaja dolazi i u triptihu između

glagolskih načina imperativa (osobito s iterativnim glagolima) i kondicionala naspram

prezentu, pri čemu kondicional razumijevamo ublažavajućim sredstvom s obzirom na to da se

prividno pravi pomicanje vremenske perspektive s položaja sadašnjosti u prošlost ili

budućnost. Privjesna pitanja ovdje oslikavaju dvije vrste uporabe – fatičku (pri čemu na upitni

fragment izostaje odgovor) te upitnu (obično kao provjeru referencijskog izričaja koji im

prethodi, pri čemu se na njih daje odgovor). Sva su pitanja osobito analizirana u skladu s

njihovom posljedičnošću po sugovornika, pa su tako izdvojeni primjeri koji pokazuju

dispreferencijski stav kada se pita o osobnoj tematici ili kada se osobna pitanja rasterećuju

dozom humora.

Leksički inventar samoprezentiranja u intervjuima analiziran je pomoću preciznije

podjele na: osobne zamjenice ja, mi, ti/Vi i Vi/vi s pripadajućim posvojnim oblicima,

honorifike, oslovljavanje po imenu, uporabu označitelja zajedničke kategorije te uporabu

ojačanih konstrukcijskih izraza u priložnim, glagolskim i pridjevskim spojevima.

Zbirne vrijednosti pokazale su dosljednu uporaba pojednostavnjivača ja, s obzirom na

to da je u svim intervjuima uočeno da je pojavnost znatno veća kod gostiju i gošći negoli

voditelja intervjua, što je razumljivo ako se u obzir uzme da se u intervjuima očekuje da gosti

govore više od nositelja intervjua. Upadljive su vrijednosti koje se uspoređuju u odnosu

voditelj – voditeljica jer se uočilo da voditelj više rabi zamjenicu ja i pripadajuće oblike

negoli voditeljica. Gošće i gosti znatno više rabe te oblike u razgovoru s voditeljicom

Kada je o drugim leksičkim sredstvima riječ, i voditelj i voditeljica češće rabe

zamjenice Vi/vi s pripadajućim oblicima u razgovoru s muškarcima.

Od ostalih dobivenih rezultata izdvojiti se može da je prepoznatljivo to što voditelj

češće oslovljava svoje goste samo imenom, dok voditeljica to rijetko ili nikako ne radi.

Istaknuti bi trebalo i to da gošće češće rabe označitelje zajedničke kategorije u razgovoru s

Page 255: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

254

voditeljem, kao i ojačane konstrukcijske izričaje, negoli što to čine u razgovoru s

voditeljicom.

Analizom je primjera uočeno, iako nedovoljno za statistički relevantnije zaključke, da

muškarci češće rabe grublji govor, no samo se to potvrđuje u primjerima kada se govori o

nekoj negativnoj pojavi, a u rijetkim primjerima takve uporabe kod žena, češće se uočava

eufemističniji ili slikovitiji postupak impliciranja potencijalnog tabuiziranog izraza.

Predmetom su analize bili i podatci koji pokazuju klasične kvantitativne vrijednosti u

međusobnoj konverzacijskoj interakciji – vrijeme sudjelovanja u konverzaciji te udio govora

u raspoloživom vremenu sudjelovanja u konverzaciji – što je obuhvaćalo brzinu govorenja i

količinu govora. Analizom su obuhvaćeni i govorni razmaci, odnosno praznine između TCU

jedinica, a u tom je pristupu svoje mjesto našla i analiza foričnosti TCU jedinica, odnosno

veze između govornih priloga koje izriču sudionici konverzacije jedni prema drugima. U tim

je istraživanjima često predmet analize pretpostavljena razlika u brzini i količini govora koja

se pripisuje ženama u odnosu na muškarce, no i ovdje je slučaj da je riječ o pučkim i

stereotipnim poimanjima jezičnih pojava, pa se u sličnim istraživanjima dolazi do

kontradiktornih rezultata. Čini se da je donekle uočljivo da se u različitim diskursima

pokazuju relativno stabilni obrasci koji pokazuju da muškarci češće i više govore u javnom

diskursu, dok se tzv. privatna sfera uvjetno kazano „područje ženske prevage“, no i te se

tvrdnje moraju kritički vrednovati, tim više što, iako vrlo popularna, ta istraživanja često

odlikuje nedostatak jednoobrazne metodologije i subjektivna interpretacija rezultata, uz često

ignoriranje konteksta.

Medijski je diskurs poseban jer se temelji na apriorno raspoređenim mogućnostima u

konverzaciji, pri čemu se dosljedno očekuje da su gosti oni koji govore više u odnosu na

voditelje, upravo zbog specifičnosti njihove diskursne uloge. U vezi s količinom i vremenom

govorenja, fenomen se pseudointimnosti promatra kao težnja za prevladavanjem skriptiranih

intervjua, ispitivačke naravi, iako bi bilo pogrešno reći da i u suvremenim oblicima

intervjuiranja nema unaprijed zadanih skripti ili bar temeljnih smjernica za konverzacijski

tijek.

Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji

Dobiveni podatci iz korpusa pokazuju relativno stabilnu prednost voditelja Vm_01 nad

voditeljicom Vž_01 kada je riječ o raspolaganju vremenom, tako da on u razgovoru s istim

gostima, koje ugošćuje i voditeljica, rabi više vremena za vlastiti govor. Vrijednosti su

neznatno veće u korist voditelja Vm_01 kada se uspoređuju intervjui njega i Vž_01 s

Page 256: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

255

gošćama. Razlika se uočava i u raspolaganju vremenom voditelja Vm_01 koji više vremena

govori s muškarcima, negoli s gošćama, a upadljivo je da u svim konverzacijskim parovima

rabi više vremena od kolegice Vž_01. Na drugoj strani, i gosti i gošće više vremena za svoj

govor rabe u razgovoru s voditeljicom Vž_01 negoli s voditeljem Vm_01, što je također

pokazatelj međusobnih razlika u raspolaganju vremenom između Vm_01 i Vž_01.

Brzina i količina govora

Klasična kvantitativna analiza količine govora pokazuje da je ukupan broj riječi

donekle veći u intervjuima u kojima je voditelj Vm_01. Prosječna brzina govora, gledano

općenito u svim intervjuima, također je neznatno je kod voditelja Vm_01 u usporedbi s

kolegicom Vž_01. Brzina govora voditelja Vm_01 u razgovoru s muškarcima skoro je

identična vrijednosti brzine njegovoga govora s gošćama. Voditeljica Vž_01 s muškarcima

govori sporije od voditelja Vž_01, ali s gošćama ipak neznatno brže od voditelja Vm_01.

Muškarci govore podjednakom brzinom i s voditeljem i s voditeljicom, dok žene govore

neznatno više od muškaraca i s voditeljem i s voditeljicom.

Zbirne vrijednosti korpusne jezgre i dodatka jezgri pokazuju da voditelji skoro

identično raspolažu vremenom konverzacije i u razgovoru s gostima i s gošćama te da je to

vrijeme dulje u odnosu na voditeljice. Uočena je i razlika u brzini govora jer se pokazalo da

voditelji govore i brže od kolegica.

Govorni razmaci

Kada je o govornim razmacima riječ, upadljivo je da su razmaci kraći u razgovoru i

voditelja i voditeljice s gošćama negoli s muškim gostima, iz čega se izvodi zaključak da je

konverzacija u tim konverzacijskim parovima brža u odnosu na intervjue u kojima gostuju

muškarci. Dosljedno se potvrđuje i činjenica da je i u drugom smjeru uočljivo da i voditelj i

voditeljica brže odgovaraju svojim gošćama negoli muškarcima. U usporedbi gostiju koji

gostuju kod istog voditelja i iste voditeljice, primjetno je da su razmaci kraći, a samim tim i

konverzacija brža u razgovoru gošći s voditeljem negoli s voditeljicom. Nema značajnije

razlike iz drugog smjera, od voditelja i voditeljice prema istim gošćama. Muškarci u svojim

konverzacijama pokazuju dulje razmake između govornih priloga u razgovoru s voditeljicom,

negoli s voditeljem, iako je primjetno da voditeljica, u odnosu na voditelja, brže

odgovara/replicira muškarcima.

Page 257: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

256

Te se vrijednosti mogu dodatno pojednostavniti i izreći tako da voditelj 1 u svojim

intervjuima ima kraće razmake između TCU jedinica kada čeka odgovor gošći, kao i za

razmake kada se očekuje da on govori gošćama. Proporcionalan odnos pokazuje se naspram

razgovoru s muškarcima, gdje su stanke između TCU jedinica dulje i kada voditelj 1 čeka na

odgovor gostiju i kada se očekuje da on govori muškim gostima.

U intervjuima voditeljice 1 govorni su razmaci kraći kada očekuje odgovor gošći

(dakle, ona na odgovor gošći čeka kraće negoli na odgovor svojih gostiju), a u usporedbi s

voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači da ona brže

odgovara muškarcima negoli što to čini voditelj 1 prema istim muškarcima.

Potvrđuje se i da se vrijednosti vremena potrebnog za odgovor voditelja/voditeljice

podudaraju – razmaci su kraći u njihovom razgovoru s gošćama, a dulji u razgovoru s

gostima; oboje ženama odgovaraju brže, a muškarcima sporije.

Foričnost TCU jedinica

Sekvencijski slijed govornih priloga analiziran je u skladu s pretpostavkom da postoje

rodne varijacije u primjeni foričnosti radi uspostavljanja i ojačanja međudobne konverzacijske

veze. Takve su pojave također kvantitativno analizirane, ali se uz taj dio analize došlo i do

moguće funkcionalne klasifikacije u pojavnosti foričnosti te se tako izdvajaju:

1. funkcija potpore sugovorniku,

2. funkcija ojačanja vlastitog izričaja,

3. funkcija poticanja konverzacijskog tijeka i

4. funkcija pojašnjavanja ili zahtjeva za dopunu informacije.

Analiza je korpusa pokazala, uzimajući u obzir njegovu ograničenost, da se forične

veze češće javljaju u intervjuima voditelja Vm_01, da muškarci češće rabe forične veze u

konverzaciji te da i gošće, neznatno više, rabe forične veze u razgovoru s voditeljem negoli

kada gostuju kod voditeljice Vž_01.

Također je uočeno da su muškarci oni koji, u cijelosti gledano, više rabe forične veze

negoli gošće. Upadljivo je da su ovi rezultati drukčiji od onih koje ističe Kalčik (1975),

analitičarka koja se prva usmjerila na taj konverzacijski fenomen, no usporedba je uvjetna, s

obzirom na metodološke i korpusne razlike u tim istraživanjima.

. U usporedbi gostiju koji gostuju kod istog voditelja i iste voditeljice, primjetno je da

su razmaci kraći, a samim tim i konverzacija brža u razgovoru gošći s muškim voditeljem

negoli s voditeljicom. Nema značajnije razlike iz drugog smjera, od voditelja i voditeljice

Page 258: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

257

prema istim gošćama. Muški gosti u svojim konverzacijama pokazuju dulje razmake između

govornih priloga u razgovoru s voditeljicom, negoli s voditeljem, iako je primjetno da

voditeljica, u odnosu na voditelja, brže odgovara/replicira svojim muškim gostima.

Te se vrijednosti mogu dodatno pojednostaviti i izreći tako da voditelj 1 u svojim

intervjuima ima kraće razmake između TCU jedinica kada čeka odgovor gošći, kao i za

razmake kada se očekuje da on govori gošćama. Proporcionalan odnos pokazuje se naspram

razgovoru s muškarcima, gdje su stanke između TCU jedinica dulje i kada voditelj 1 čeka na

odgovor gostiju i kada se očekuje da on govori muškim gostima.

U intervjuima voditeljice 1, govorni su razmaci kraći kada očekuje odgovor gošći

(dakle, ona na odgovor gošći čeka kraće negoli na odgovor svojih muških gostiju), a u

usporedbi s voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači

da ona brže odgovara muškim gostima negoli što to čini voditelj 1 prema istim muškim

gostima.

Potvrđuje se i da se vrijednosti vremena potrebnog za odgovor voditelja/voditeljice

podudaraju – razmaci su kraći u njihovom razgovoru s gošćama, a dulje u razgovoru s

muškim gostima; oboje gošćama odgovaraju brže, a muškim gostima sporije.

Sekvencijski slijed govornih priloga analiziran je u skladu s pretpostavkom da postoje

rodne varijacije u primjeni foričnosti radi uspostavljanja i ojačanja međudobne konverzacijske

veze. Takve su pojave također kvantitativno analizirane, ali se uz taj dio analize došlo i do

moguće funkcionalne klasifikacije u pojavnosti foričnosti te se tako izdvajaju funkcija

potpore sugovorniku, funkcija ojačanja vlastitog izričaja, funkcija poticanja konverzacijskog

tijeka i funkcija pojašnjavanja ili zahtjeva za dopunu informacije. Analiza korpusa je

pokazala, uzimajući u obzir njegovu ograničenost, da se forične veze češće javljaju u

intervjuima voditelja Vm_01, da muški gosti češće rabe forične veze u konverzaciji te da i

gošće, neznatno više, rabe forične veze u razgovoru s voditeljem negoli kada gostuju kod

voditeljice Vž_01. Također je uočeno da su muški gosti oni koji, u cijelosti gledano, više rabe

forične veze negoli gošće. Upadljivo je da su ovi rezultati drukčiji od onih koje ističe Kalčik

(1975), analitičarka koja se prva usmjerila na taj konverzacijski fenomen, no usporedba je

uvjetna, s obzirom na metodološke i korpusne razlike u tim istraživanjima.

Page 259: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

258

10. ZAKLJUČCI I SMJERNICE ZA SLIČNA ISTRAŽIVANJA

Lingvistička su istraživanja o vezi roda i osobite uporabe jezičnih sredstava područje

koje je, na jednoj strani, vrlo zanimljivo za analizu, često i izvan znanstvenih krugova, a na

drugoj strani ta vrlo specifična i slojevita tematika pred analitičara postavlja složenu zadaću

objedinjavanja suprotstavljenih pogleda na konverzacijsku interakciju. Osobitost je te

tematike u tome što, pokazuje se, ne postoji univerzalan način da se dođe do znanstveno

relevantnih spoznaja o razlikama u jezičnoj uporabi koje su određene pripadnošću određenoj

rodnoj skupini, poglavito o takvim razlikama koje bismo mogli nazvati univerzalnim.

Istraživačke zablude obično dolaze iz pojednostavnjivanja da su rodne skupine žena i

muškaraca homogene, pri čemu se u analizi pretjerano naglašava fiksirana razlika te statični,

pretjerani dualizam. Rodne bi skupine trebalo promatrati u skladu s poimanjem roda kao

„radnoga roda“, odnosno kategorije koja nije monolitna.

Esencijalistički pristupi ne mogu donijeti neke osobito bitne rezultate, tim više ako se

za polazišta uzmu stereotipna gledišta (koja se, dakako, mogu analizirati kritički, no ne bi

smjela biti uključena u sam sustav interpretacije podataka). Osobitost je rodne kategorije u

tome što je, kako to pokazuju etnografski pristupi, riječ o jednom od društvenih fenomena

koji se uzima „zdravo za gotovo“, tako da nije neobično ni da najučinkovitiji pristupi toj

tematici, kombinacije konverzacijske i diskursne analize, trpe kritike zbog pretpostavljenog

bavljenja „trivijalnim“ i „očiglednim“ stvarima i pojavama. Čini se da niti jedan od tih

pristupa zasebno, ne može pridonijeti relevantnijim spoznajama o toj tematici te je rješenje u

njihovome kombiniranju.

Jedno od važnih pitanja jest objašnjavanje veze kategorije sa specifičnom vrstom

jezične izvedbe. Pojednostavnjeno rečeno, postavlja se pitanje što je i kakva je osnova koja

istraživaču dopušta zaključiti da je neko sredstvo iskorišteno zato što je govornik pripadnik

neke kategorije. Pitanje višestruke pripadnosti kategorijama u konverzacijskoj se analizi

uzima u obzir kada se prema toj kategoriji iskaže ekplicitna orijentiranost, najčešće u vidu

korištenja oznake za tu kategoriju (npr. zamolba da osoba da svoj sud o tome kao majka,

liječnica, supruga i sl.). Govornici, dakako, mogu i sami primijeniti označivanje u skladu s

pripadajućom kategorijom i takvi su primjeri ujedno i najrelevantniji, no pokazuje se,

malobrojni, a upitnim se mogu smatrati rezultati izvedeni na osnovi cjelokupne konverzacije,

u slučaju da je kategorija pripadajućeg identiteta npr. samo jednom spomenuta. KA u tom

smislu osobito zanima tijek konverzacije, u minucioznom induktivnom pristupu „korak po

korak“. KA rodnu kategoriju promatra i u sklopu fenomena preferencijala, analitičkog procesa

Page 260: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

259

zaključivanja na osnovu zdravorazumskog znanja; odatle je rod sveprisutna ili omnirelevantna

kategorija koja određuje proces prilagodbe u konverzacijskoj interakciji i prelama se kroz sve

druge kategorije (da je to tako, pokazuje se i na drugoj strani, u području fonoloških

istraživanja, gdje se uočava da se prilagođavamo sugovorniku ne samo na osnovu onoga što

čujemo, već i onoga što očekujemo čuti).

U odnosu na druge pristupe, KA je vrlo restriktivna, a trpi i kritike zbog nemogućnosti

izgrađivanja čvrstih, dekontekstualiziranih naziva, odnosno temeljnih pojmova koji bi imali

monolitni status i svojstvo rekurzivnosti, kao i eksternog skupa jednoobraznih pravila.

Problem je s takvim gledištima u tome što se konverzacija promatra kao statična aktivnost u

unaprijed zadanom spremniku, odnosno statičnom kontekstu. Takvim se pristupima

suprotstavljaju izricanja roda kao aktivnosti (tzv. radni rod) te konteksta kao dinamične

aktivnosti, a ne skupa apriorno uređenih modela kojima se određuje način konverzacijske

interakcije. Dakako, pogrešno bi bilo tvrditi da KA nema razrađene nazive (istina je da su

pragmalingvisti konverzacijskim analitičarima predbacivali što su pravila o izmjenama

govornika, kao najočitiji sustavni model u KA, zapravo vrlo drukčija u odnosu na pravila

shvaćena u prototipnom smislu, toliko da to i nisu pravila), no u obzir bi trebalo uzeti

činjenicu da je riječ o suprotstavljenim paradigmama koje drukčije vide konverzaciju kao

fenomen. Kombinacija KA i DA u većini slučajeva donosi relevantne rezultate, često praćena

korpusnom lingvistikom kao svojevrsnom pomoćnom metodom, što pokazuje da je, uz sve

složenosti izmirenja drukčijih pogleda na predmet istraživanja, bitno kombinirati različite

pristupe.

Iako postoje izraženi otpori spram feminističkog ogranka KA, činjenica je da je tzv.

primijenjeno krilo KA relevantan pristup i trenutačno aktualan pogled na konverzacijsku

interakciju. Kombiniranje s drugim metodama, npr. interakcijskom lingvistikom, diskursnom

psihologijom i sl. također nije neizvodivo.

U odnosu na druge poglede na konverzaciju koji propituju uporabu skupa eksternih

pravila u stvarnoj konverzaciji, pa se u tom smislu promatraju devijacije od idealnih modela

govornika, KA konverzaciju promatra iznutra, kao stvarnu uporabu jezika, skupa sa svim

„oštećenjima“. U usporedbi složenog koncepta konstrukcijskih komunikacijskih jedinica

(TCU) s gramatički ispravnom rečenicom, lako se može vidjeti da ne postoje statične,

jednoobrazne i monolitne pojave ni u tzv. klasičnoj gramatici, tim više što sama rečenica ima

mnoštvo različitih definicija, počevši od antičkih, pa sve do onih gdje se pravi razlika između

rečenice i izričaja, koji je, pretpostavlja se, stvarna realizacija apstraktne rečenice. KA i DA

Page 261: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

260

slične su u tome što konverzaciji pristupaju kao samodostatnom predmetu istraživanja, u obzir

uzimaju dinamični kontekst, gramatičnost rečenice smatraju relativnom jer se u analizi

promatraju govorni nizovi u skladu s međusobnom povezanošću. Odatle se u DA ističe da je

to nadograđeni pragmalingvistički pristup (npr. pri određenju „makrogovornog čina“), s

osobitom razlikom što omogućuje vlastite varijacije u analizi, za razliku od KA koja nastoji

otkriti „ogoljeni mehanizam konverzacije“.

No, upitno je bi li takav mehanizam mogao pokazati opće razlike u rodnoj

determiniranosti određene uporabe jezika. Naime, ne može se tvrditi da postoji skup

inherentnih govornih razlika koji se dobiva rođenjem, odnosno pripadnošću nekoj kategoriji

(nalik pretpostavljenom „Foxp2“ genu za koji se misli da je glavni uzrok ljudske sposobnosti

komuniciranja), tim više što su neka istraživanja (npr. studija o Agnes) pokazala da je proces

učenja kako biti dio neke kategorije vrlo aktivan i složen. Društvene su kategorije međusobno

isprepletene i krajnji je domet tih istraživanja vezan uz tzv. radne zajednice ili društvene

mreže koje su suvremeni pandan klasičnoj sociolingvističkoj klasi. Potencijal za ostvarenje

rezultata moguć je zbog užeg opsega same ciljne zajednice i veće mogućnosti određenja

međusobnih odnosa članova te zajednice. DA slično čini s analizom različitih vrsta diskursa te

je u tom smislu odabir žanra televizijskog intervjua diskursna zajednica, odnosno

mikroprostor u kojem se traga za relevantnim spoznajama, zaključcima koji su, u krajnjoj

liniji, vezani samo za taj diskursni svijet.

Istraživanja slična tematici ovoga rada u pravilu pokazuju različite rezultate, čak i

kada je riječ o longitudinalnim studijama od kojih bi se očekivalo da prevladavanje određenih

nedostataka opisanih fenomenom „hodnika zrcalā“. Razloga može biti više, od različitih

komunikacijskih parametara, do pogrešaka u prikupljanju i interpretaciji podataka. Iako

postoje neke općenite tvrdnje o pretpostavljenim razlikama u govornoj uporabi muškaraca i

žena, najviše vezane za korištenje raspoloživoga vremena govora, brzinu govora,

zastupljenost govornih prekida, preklapanja, minimalnih odgovora, uporabu specifičnih vrsta

pitanja, izraženiju uporabu određenoga leksičkog fonda te općenitu prilagodbu normi

uljudnosti u konverzaciji, kao i raspolaganje jezičnim sredstvima koja nose diskurzivno-

povijesne naslage posebne uporabe prema određenom rodu (skoro dosljedno ženskome), u tim

bi pristupima trebalo izbjeći određenje jezičnih sredstava kao monolitnih, zanemarujući

potencijal multifunkcionalnosti skoro svake jezične strategije, odnosno sredstva. Dobar

primjer su privjesna pitanja koja pokazuju da imaju više funkcija, a ne samo pretpostavljenu

kojom se ističe slabost govornog položaja.

Page 262: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

261

U ovom se radu slično uočilo i za govorne prekide koji su u nekim primjerima

međusobne interakcije rabljeni kao sredstvo ispomoći sugovorniku te poticaja na dinamičniju

konverzaciju, čime se iznova potvrđuje da se konverzacijske strategije ne smiju promatrati

samo u sklopu pripisane monolitne funkcije jer ta funkcija ovisi o dinamičnosti

konverzacijskoga konteksta. Ovaj je rad osobito usmjeren na analizu konverzacijske

interakcije u skladu s hipotezom o pretpostavljenim razlikama u jezičnoj uporabi. Podatci za

analizu nisu se samo zbrajali u skladu s pojavnošću nego su te vrijednosti kvantificirane u

milisekunde i sekunde, čime su se interakcijski fenomeni mogli preciznije analizirati. Dakako,

taj je pristup primjenjiv u analizi konverzacijskih fenomena koji se smatraju čisto

interakcijskim (preklapanja, prekidi, razmaci, duljina govornih priloga). Taj bi model na

većem korpusu, koji bi bio sačinjen prema istoj metodologiji, mogao rezultirati relevantnijim

rezultatima.

Na tragu sličnih istraživanja čini se da bi se do takvih rezultata moglo doći u

istraživanjima o jezičnoj uporabi u radnim zajednicama koje nose pečat tipično muških ili

tipično ženskih, kakav je npr. slučaj s policijom, vojnom službom i sl. te pažljivo

preciziranom metodologijom vidjeti promjene u jezičnom ponašanju u skladu s promjenom

radne zajednice. Analitički parametri osobito mogu biti učinkoviti i u analizi govora

transrodnih osoba. Dakako, u smjeru budućih istraživanja, posebnu pozornost mogu zaslužiti

analize stereotipnih gledišta o jeziku i njegovoj primjeni.

Page 263: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

262

11. LITERATURA

Ames, M. & Burcon, S. H. (2011). Women and Language. Essays on Gendered

Communication Across Media. McFarland & Company, Inc. Jefferson, N. Carolina and

London.

Bakšić, S. (2012). Strategije učtivosti u turskom jeziku. Filozofski fakultet u Sarajevu.

Sarajevo.

Barker, C. & Galasinski, D. (2001). Cultural Studies and Discourse Analysis. A Dialogue on

Language and Identity. SAGE Publications. London.

Bloomer A, Griffths P, Merrison, A. J. (2005). Introduction Language in Use – A

Coursebook. Routledge. London and New York.

Bourdieu, P. (1992). Što znači govoriti? Ekonomija jezičnih razmjena. Naprijed. Zagreb.

Republika Hrvatska.

Bousfield, D. & Locher, M. (2008). Impoliteness in Language. Studies on its Interplay with

Power in Theory and Practice. Mouton de Gruyter. Berlin and New York.

Cameron, D. & Kulick D. (2003). Language and Sexuality. Cambridge University Press.

United Kingdom.

Cameron, D. (1995). Verbal Hygiene. The Politics of Language. Routledge. London/New

York.

Cameron, D. (2001). Working with Spoken Discourse. SAGE Publications. London.

Chapman, S. & Rotledge, C. (2009). Key Ideas in Linguistics and the Philosophy of

Language. Edinburgh Univeristy Press. United Kingdom.

Cotterill, J. (ed.) (2007). The Language of Sexual Crimes. Palgrave. Macmillan. Great Britain.

Eckert, P. & McConnell-Ginet, S. (2003). Language and Gender. Cambridge University

Press. United Kingdom.

Fairclough, N. (1989). Language and Power. Longman Group. United Kingdom.

Fitch, K. L. & Sanders, Robert E. (2005). Handbook of Language and Social Interaction.

Lawrence Erlbaum Associates. London.

Page 264: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

263

Givens, D. B. (2002): The Nonverbal Dictionary of Gestures, Signs and Body Language Cues.

Center for Nonverbal Studies Press, Washington, USA.

Guberina, P. (1952): Zvuk i pokret u jeziku. Matica hrvatska. Zagreb.

Gullberg, M. & De Boot, K. (ur.) (2010): Gestures in Language Development. John

Benjamins Publishing Company, Amsterdam & Philadelphia.

Hadi-Tabassum, S. (2006). Language, Space and Power. A Critical Look at Bilingual

Education. Multilingual Matters Ltd. Clevedon, Buffalo, Toronto.

Hadžialagić, M. (2007). Rodna diskriminacija u literaturi zanimanja – sociolingvistička

analiza na primjeru bosanskih novina. Bosansko lingvističko društvo. Zbornik radova „Tuzla.

Grad na zrnu soli“.

Halmi, A. & Belušić, R. & Ogresta, J. (2004). Socijalnokonstruktivistički pristup analizi

medijskog diskursa. Medijska istraživanja. Zagreb.

Hedwig, Molder te & Potter, J. (ur.) (2005). Conversation and Cognition. Cambridge

University Press. United Kingdom.

Helgeson, V. S. (2012). The Psychology of Gender. Pearson. USA.

Heritage, J. & Clayman, S. (2010). Talk in Action, Interactions, Identities and Institutions.

Wiley-Blackwell. United Kingdom.

Holmes, J. & Meyerhoff, M. (2003). The Handbook of Language and Gender. Blackwell

Publishing. USA.

Holmes, M. (2009). Gender and Everyday Life. The New Sociology. Routledge. London and

New York.

Hutchby, I. & Wooffitt, R. (2002). Conversation Analysis, Principles, Practices and

Applications. Polity.

Johansen, J. D. & Larsen, S. E. (2000): Uvod u semiotiku. Croatia Liber, Zagreb.

Johnstone, B. (1996). The Linguistic Individual. Self-Expression in Language and Linguistics.

Oxford University Press. New York/Oxford.

Page 265: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

264

Joseph, J. E. (2004). Language and Identity. National, Ethnic, Religious. Palgrave.

Macmillan. United Kingdom.

Joseph, J. E. (2006). Language and Politics. Edinburgh Textbooks in Applied Linguistics.

Edinburgh University Press.

Koller, V. (2004). Metaphor and Gender in Bussiness Media Discourse. Palgrave Macmillan.

United Kingdom.

Kondo, A. (2008). High Rising Terminal (HRT) in Job Interview and Impact on Employability

in Southern California. Reconsideration of categorization of powerful vs powerless language.

www.linguistics.ucsb.edu/VoxCA/kondoposter.pdf (dostupno u studenom 2014.)

Kuna, B. (2007). Identifikacija eufemizama i njihova tvorba u hrvatskom jeziku. Fluminensia.

Rijeka. Republika Hrvatska.

Kuna, B. (2009). Uljudnost i njeni učinci u konverzaciji. Lingua Montenegrina. Institut za

crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“. Cetinje.

Kuna, B. (2014). Morfosintaksa i pragmatika hrvatske imenske formule ženskih osoba.

Fluminensia. Rijeka. Republika Hrvatska.

Kuna, B. & Nujić, D. (2014). O rodno osjetljivom jeziku. Poznańskie Studia Slawistyczne.

Poznań.

Lakoff, R. T. (2000). The Language War. University of California Press. Berkeley, Los

Angeles, New York.

Lakoff, R. T. (2004). Language and Woman“s Place (Text and Commentaries, Revised and

Expanded Edition). Studies in Language and Gender. Oxford University Press.

Lazar, M. M. (2005). Feminist Critical Discourse Analysis. Gender, Power and Ideology in

Discourse. Palgrave Macmillan. United Kingdom.

Lerner, G. H. (2004). Conversation Analysis, Studies from the first generation. John

Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia.

Liddicoat, Anthony J. (2007). An Introduction to Conversation Analysis. Continuum. New

York.

Page 266: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

265

Litosseliti L. & Sunderland, J. (2002). Gender Identity and Discourse Analysis. Discourse

Approaches to Politics, Society and Culture. John Benjamins Publishing Company.

Amsterdam/Philadelphia.

Machin, D. & Van Leeuwen, T. (2007). Global media discourse. A critical introduction.

Routledge. London & New York.

Malmkjaer, K. (1991, 2002, 2010). The Linguistics Encyclopedia. Routledge. London i New

York.

Markee N. (2000). Conversation Analysis Second Language Acquisition. Lawrence Erlbaum

Associates. London.

Marot, D. (2005). Uljudnost u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Fluminensia. Rijeka.

Republika Hrvatska.

Matešić, M. & Plešković, M. (2013). Ti ja dam 'gospođo'! ili o jednome

(pragma)lingvističkom problemu u suvremenome hrvatskom jeziku. HDPL. Jezik kao

informacija. Zagren.

May, J. L. (2009) (ur.): Concise Encyclopedia of Pragmatics, 2nd edition. Elsevier Ltd, UK.

McElhinny, B. S. (2007). Words, Worlds and Material Girls. Language, Gender,

Globalization. Mouton de Gruyter. Berlin/New York.

Meunier, L. E. (1996). Psychological Impact of the Socialization Process: Further

Understanding Gender. Perspectives. Vol. 1, No. 3. USA.

Mey, Jacob L. (2009). Concise Encyclopedia of Pragmatics. Elsevier. United Kingdom.

Mills, S. (2007). Gender and Politeness. Cambridge University Press. United Kingdom.

Miščević, N. & Potrč, M. (ur.) (1987). Kontekst i značenje. Izdavački centar Rijeka.

Republika Hrvatska.

Mizokami, Y. (2001). Does „Women“s Language“ Really Exist?: A Criticial Assessment of

Sex Difference Research in Sociolunguistics.

http://ir.nul.nagoya-u.ac.jp/jspui/bitstream/2237/8365/1/mizokami01.pdf

(dostupno u studenom 2014).

Page 267: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

266

Mullany, L. (2007). Gendered Discourse in the Professional Workplace. Palgrave Macmilan.

USA.

Pasfield-Neofitou, S. E. (2007). The gender differential use of minimal responses in daytime

TV interviews: a preliminary investigation. Monash University Linguistics Papers.

Pease, A. (1988): Body language. Sheldon Press, London.

Pintarić, N. (2002): Pragmemi u komunikaciji. FF press, Zagreb.

Quaglio, P. (2009). Televison Dialogue, The Sitcom Friends vs. Natural Conversation. John

Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia.

Rendle-Short, J. (2004). Showing Structure: Using UM in the Academic Seminar.

International Pragmatics Association.

Ridgeway, C. L. (2011). Framed by Gender. How Gender Inequality Persists in the Modern

World. Oxford University Press. United Kingdom.

Rijavec, M. & Miljković, D. (2002): Neverbalna komunikacija. Edicija Obelisk, Zagreb.

Republika Hrvatska.

Riley, P. (2007). Language, Culture and Identity. An Ethnolinguistic Perspective. Continuum.

United Kingdom.

Sapir, E. (1949). Culture, Language and Personality. Selected Essays. University of

California Press. USA.

Schieffelin, B. B, Woolard, K. A, Kroskrity, P. V. (1998). Language Ideologies. Practice and

Theory. Oxford University Press. Oxford and New York.

Sidnell, J. & Stivers, T. (ur.) (2013). The Handbook of Conversation Analysis.

Wiley-Blackwell. United Kingdom.

Sidnell, J. (2009). Conversation Analysis, Comparative Perspectives. Cambridge University

Press. United Kingdom.

Simpson, P. (1993). Language, Ideology and Point of View. Routledge. London and New

York.

Page 268: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

267

Speer, S. & Stokoe, E. (2011). Conversation and Gender. Cambridge University Press.

United Kingdom.

Suleiman, C. & O“Connell, D. C. (2008). Gender Differences in the Media Interviews of Bill

and Hillary Clinton. Journal of Psycholinguistic Research.

Sunderland, J. (2006). Language and Gender, an Advance Resource Book. Routledge Applied

Linguistics. USA & Canada.

Škiljan, D. (2000). Javni jezik. Antibarbarus. Zagreb. Republika Hrvatska.

Tannen, D. (1990). You Just Don“t Understand: Women and Men in Conversation. Ballantine

Books. USA.

Tannen, D. (1993) Gender and Discourse. The Relativity of Linguistic Strategies. Rethinking

Power and Solidarity in Gender and Dominance. New York & Oxford.

Tannen, D. (2003). Communication Matters: He Said/She Said: Women, Men, and Language.

Recorded Books, LLC (2007).

Trudgill, P. & Bauer, L. (ed.). (1998). Language Myths. Penguin Books. England.

Tsapro, G. Hedge WELL in Television Interviews: Gender Aspect. http://synopsis.kubg.edu.ua

(dostupno u studenom 2014).

Udier, S. L., (2005). Jezik hrvatske televizijske nogometne reportaže. HDPL. Zbornik radova

sa savjetovanja u Opatiji.

Vacić, Z. (ur.) (2004). Etika javne reči u medijima i politici. Centar za liberalno-demokratske

studije. Beograd.

Vuletić, B. (2007): Lingvistika govora. FF press, Zagreb.

Watts, R. J, Ide, S. & Ehlich, K. (2005). Politeness in Language. Studies on its Interplay with

Power in Theory and Practice. Mouton de Gruyter. Berlin and New York.

Weatheral, A. (2002). Gender, Language and Discourse. Routledge. UK.

White, A. (2003). Womens“ Usage of Specific Linguistic Functions in the Context of Casual

Conversation: Analysis and Discussion. University of Bimingham. England.

Page 269: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

268

Wooffitt, R. (2005). Conversation Analysis & Discourse Anaylsis, A Comparative and

Critical Introduction. SAGE Publications. London.

Zaslow, E. (2009). Feminism, Inc. Coming of Age in Girl Power Media Culture.

Palgrave/Macmillan. United Kingdom.

Zgrabljić Rotar, N. (ur.) (2005). Medijska pismenost i civilno društvo. MediaCentar. Sarajevo.

Page 270: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

269

Popis akronima i kratica korištenih u ovom radu:

DA: diskursna analiza;

engl. engleski

HDPL Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku

HSD Hrvatski sintaktički dani

IBU International Burch Univrestity

KA: konverzacijska analiza;

Mg: gost (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugoga gosta

muškarca);

PPO: potencijalna prijetnja obrazu (engl. face threatening act – FTA);

TCU: konstrukcija komunikacijska jedinica (engl. turn constructional unit)

TRP: točka relevantne izmjene govornika (engl. tranasition relevance place)

Vm: voditelj (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugog

voditelja);

Vž: voditeljica (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugu

voditeljicu);

Žg: gošća (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugu gošću);

Originalna transkripcijska rješenja pridodana sustavu transkripcije:

simbol značenje

( | | ) apsolutna bliskost;

!(1.5) konverzacijski prekid; trajanje u zagradi u sekundama;

(1.5) TCU preklapanje; trajanje u zagradi u sekundama;

TCU

(1.5) razmak između TCU jedinica; vrijeme u sekundama;

Page 271: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

270

Životopis kandidata

Bernes Aljukić rođen je 20. srpnja 1982. u Vlasenici u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu i

gimnaziju završio je u Tuzli. Na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta

Univerziteta u Tuzli diplomirao je 2006. Njegov diplomski rad Mimetički odrazi u bajkama

objavljen je u časopisu Razlika/Differance kao jedan od najuspješnijih radova iz te generacije

studenata. Tijekom studija dobio je dvije srebrne i jednu brončanu plaketu za uspjeh u studiju.

Od diplomiranja do danas radio je kao profesor B/H/S jezika i književnosti u nekoliko

osnovnih i srednjih škola te kao nastavnik instruktivne nastave engleskoga jezika za učenike

od 1. do 5. razreda osnovne škole; 2009. dobio je zvanje asistenta (bez radnog odnosa) na

matičnom odsjeku. Pored navedenog zvanja, u nastavnom je procesu bio angažiran i kao

stručnjak iz prakse na sljedećim predmetima: Metodika nastave b/h/s jezika i književnosti,

Suvremeni b/h/s jezik, Povijest bosanskoga jezika, Povijesna gramatika, Jezična baština

pisanih spomenika bosanskoga jezika, Dijalektologija, Fonetika i Norma b/h/s jezika. Ujedno

je bio i predavač na tečaju bosanskoga jezika za strane državljane.

Bio je suradnik na dvama projektima: Putovima bosanskih natpisa I, ćirilica i bosančica na

prostoru današnje sjeveroistočne Bosne i Phonetic design of overlapping speech: A cross-

linguistic study (Sheffield University, Department of Human Communication Sciences).

Kao izlagač (autor ili koautor) aktivno je sudjelovao na 6 međunarodnih znanstvenih skupova:

Jezik kao informacija (Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, 2012)

Red riječi (Hrvatski sintaktički dani, Osijek, 2012)

3rd International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistic,

3 – 5 May, 2013, International Burch University, Sarajevo Symposium – Modellierung der Realität mittels Humor und Satire bei Branko Ćopić

(Ćopićevsko modelovanje realnosti kroz humor i satiru). Banjaluka, 2013 4th International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistic,

9 – 10 May, 2014, International Burch University, Sarajevo 4. Symposium / 4. Simpozijum: Frau – Mann: zwei Welten, zwei Motive, zwei

Ausdrucksarten in den Werken von Branko Ćopić • Žena – muškarac: dva svijeta, dva

motiva, dva izraza u djelima Branka Ćopića. Graz 4.–6. 9. 2014

Autor je ili koautor 13 radova:

1. Mimetički odrazi u bajkama (Razlika / Differance, Tuzla, 2006)

2. Odnos fonema i alofona – primjer analize programom Praat (Gradovrh, Tuzla, 2011)

3. Analiza grešaka u pisanom izražavanju – negramatične rečenice u komunikaciji

(studija slučaja) (Gradovrh, Tuzla, 2011)

4. Semantičke specifičnosti frazema (Post scriptum, Bihać, 2011)

5. Komunikacijska uloga gestikulacije – konverzacijska analiza televizijskog intervjua

(HDPL, Zagreb, 2012) 6. Poštapalice u razgovornom bosanskom jeziku: pozicijska obilježja i funkcija

poštapalica u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (HSD, Osijek, 2012)

Page 272: Bernes Aljukic Doktorska Disertacija 21032015 1

271

7. Specifičnosti odnosa ortografske i ortoepske norme u nastavi b/h/s jezika za strance

(IBU, Sarajevo, 2013)

8. Humor i strukturalna višeznačnost na morfosintaksičkom jezičkom nivou u djelima

Branka Ćopića (Banjaluka, 2013) 9. Learning words that mean nothing. Using real conversation for teaching english

discourse markers (IBU, Sarajevo, 2014) 10. Staroslavenizmi i starobosnizmi bosansko-humskih natpisa od 12. do 15. stoljeća

(Sarajevo, 2014) 11. Funkcionalno rodno označena jezička sredstva u djelima Branka Ćopića (Graz, 2014,

u štampi).

Koautor je Gramatike bosanskoga jezika 5, udžbenika za 5. razred osnovne škole za učenike

koji su nacionalna manjina u Republici Srbiji. U procesu recenzentske provjere trenutačno je i

drugi udžbenik čiji je koautor – Gramatika bosanskoga jezika 6, dok je u procesu izrade

Gramatika bosanskoga jezika 7, čiji je također koautor.