bernes aljukic doktorska disertacija 21032015 1
DESCRIPTION
dTRANSCRIPT
0
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA
U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET
Bernes Aljukić
Jezik i rodne razlike u medijskom diskursu: konverzacijska analiza
televizijskih intervjua
DOKTORSKI RAD
Osijek, 2015.
1
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA
U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET
Bernes Aljukić
Jezik i rodne razlike u medijskom diskursu: konverzacijska analiza
televizijskih intervjua
DOKTORSKI RAD
Mentor: Izv. prof. dr. sc. Branko Kuna
2
Sadržaj
1. UVOD ……………………………………………………………………………. 4
2. JEZIK I RODNE RAZLIČITOSTI………………………………………………. 6
2.1. Jezične razine i sredstva za izricanje rodnih jezičnih različitosti……………….. 8
2.2. Stereotipi o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi kao istraživački potencijal……. 19
2.3. Sociokulturološke razlike u jezičnoj uporabi…….………………….................... 24
2.4. Konverzacijski stilovi i strategije………………………………………………… 30
2.5. Komplimenti kao govorni činovi…………………………………………………. 32
2.6. Uljudnost u konverzaciji………………………………………………………….. 35
2.7. Ženski tip komuniciranja i rodno pozicioniranje…………………………………. 44
2.8. Privjesna pitanja…………………………………………………………………... 50
2.9. HRT, govor u kurzivu i snažni govor……………………………………………... 54
2.10. Odnos spram jezičnog standarda…………………………………………………. 58
3. KONVERZACIJSKA ANALIZA………………………………………………... 61
3.1. Podrijetlo KA i njezina veza s etnometodologijom……………………………… 63
3.2. Metodologija KA i uloga konteksta u analizi…………………………………….. 66
3.3. Sustavnost konverzacijske interakcije……………………………………………. 71
3.3.1. Konstrukcijske komunikacijske jedinice (TCU)……………………………… 72
3.3.2. Mjesta relevantnog dovršetka govora (TRP) i izmjene govornika…………… 73
3.3.3. Govorni prekidi, preklapanja i razmaci u konverzaciji……………………….. 81
3.3.4. Susjedni parovi i preferencijal………………………………………………... 87
3.3.5. Konverzacijski popravak……………………………………………………... 89
3.3.6. Početak konverzacije…………………………………………………………. 92
3.3.7. Dovršetak konverzacije……………………………………………………….. 93
3.4. Transkripcija konverzacije………………………………………………………... 97
3.5. Konverzacijska analiza u usporedbi s diskursnom analizom i teorijom
govornih činova……………………………………………………………………98
3.6. Kategoriziranost i feministička konverzacijska analiza………………………….. 103
3.7. Rod i konverzacijska interakcija………………………………………………….. 114
4. KONVERZACIJSKA INTERAKCIJA U MEDIJSKOM DISKURSU…………..122
4.1. Diskurs i diskursna analiza……………………………………………………….. 122
4.2. Diskurs i stvarnost……………………………………..…………………………. 125
4.3. Medijski diskurs…………………………………………………………………...130
3
4.4. Usporedbe konverzacijske interakcije u medijima s neformalnom konverzacijom.132
4.5. Analiza medijskog diskursa………………………………………………………. 135
4.6. Struktura pseudointimnosti u medijskoj interakciji……………………………… 141
5. HIPOTEZA I PARAMETRI ANALIZE……………………………………………... 149
5.1 Korpus ……………………………………………………………………………. 150
5.2 ELAN…………………………………………………………………………....... 154
6. SUSTAV GOVORNIH PRILOGA…………………………………………………... 157
6.1. Govorna preklapanja………………….…………………………………………... 157
6.2. Simultani govor……...…………………………………………………………… 165
6.3. Govorni prekidi…………………………………………………………………… 172
7. IZRAVNOST I ULJUDNOST……………………………………………………….. 182
7.1. Vrsta pitanja……………………………………………………………………… 182
7.2. Oslovljavanje……………………………………………………………………... 193
8. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST
TCU JEDINICA……………………………………………………………………… 213
8.1. Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji……………………………………………... 213
8.2. Udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina govora i količina
govora…………………………………………………………………………….. 221
8.3. Govorni razmaci………………………………………………………………….. 229
8.4. Foričnost TCU jedinica…………………………………………………………… 233
9. RASPRAVA O REZULTATIMA…………………………………………………… 243
10. ZAKLJUČCI I SMJERNICE ZA SLIČNA ISTRAŽIVANJA……………………..... 257
11. LITERATURA……………………………………………………………………….. 261
4
1. UVOD
Cilj je ovoga rada doći do rezultata o pretpostavljenim razlikama u uporabi specifičnih
jezičnih sredstava muškaraca i žena u medijskom diskursu, preciznije u njihovoj
konverzacijskoj interakciji u televizijskim intervjuima. Primjenom triju donekle oprečnih
metoda koje se najčešće kombiniraju u sličnim istraživanjima – konverzacijske, diskursne i
korpusne analize, postavljena će se hipoteza o tome postoje li takve relevantne razlike u
jezičnoj uporabi detaljnije istražiti na trima temeljnim analitičkim razinama:
1. zakonitostima govornih priloga (što obuhvaća govorna preklapanja, simultani
govor i govorne prekide)
2. izravnosti i uljudnosti (u vezi s potencijalnom prijetnjom obrazu (PPO) analiziraju
se vrste pitanja, oslovljavanje i leksički inventar samoprezentiranja)
3. vremenu sudjelovanja u konverzaciji i pokazateljima o foričnosti TCU jedinica
(što obuhvaća vrijeme sudjelovanja u konverzaciji, brzinu i količinu govora,
govorne razmake i foričnost TCU jedinica).
Takva je analiza bliska sličnim radovima, no od većine se donekle razlikuje u tome što
se do rezultata s triju navedenih analitičkih razina dolazi iz složenog sustava međusobnih
odnosa govornika u odabranom korpusu. U tom je pristupu važno „izmiriti“ suprotstavljene
poglede na konverzacijsku interakciju između konverzacijske i diskursne analize pa su zato
istraživanjem osobito obuhvaćeni njihovi zajednički pogledi na konverzaciju. Korpusna se
lingvistika, u načelu, ne kosi s tom metodologijom, iako je konverzacijska analiza djelomično
sumnjičava spram bilo kakve kvantifikacije rezultata.
Ovaj rad dodrinih točaka ima i s onim istraživanjima koja su usmjerena na leksički
inventar kojim se odražava rodna neravnopravnost u jeziku, no prednost je ove analize što se
više bavi „govorom u interakciji“, odnosno konverzacijskim događajem u cijelosti.
Osobitost je takve analize odabir korpusa istraživanja koji se sastoji od intervjua koje
vode isti voditelj i voditeljica, ugošćujući iste goste, muškarce i žene. Tako se stvara korpusna
jezgra od 10 intervjua, koja, uz parametre analize, daje mogućnost za 20 mogućih
kombinacija u međusobnoj konverzaciji jer se konverzacijski parovi analiziraju i u smjeru
prema gostima te od gostiju prema voditelju i voditeljici. Pretpostavka je da će se tim
kriterijem dobiti jasniji rezultati zato što su predmetom analize iste osobe. No, rad na takvom
korpusu otvorenim ostavlja pitanje hoće li se dobiveni rezultati moći značajnije uopćiti na šire
zaključke o sličnostima i razlikama u govoru muškaraca i žena te je zato osobit cilj, koliko to
pokazuje dostupna literatura o sličnim istraživanjima, doći do koherentnog modela analize
5
koji će biti primjenjiv na širi korpus. Zbog složenosti međusobnih konverzacijskih odnosa u
korpusnoj jezgri i dostupnosti intervjua koji zadovoljavaju kriterij analize, korpusnoj su jezgri
dodani intervjui kojima se dobiva proporcionalan broj gošći (dodatak korpusnoj jezgri), a
predmetom analize je i nekoliko dodatnih intervjua u kojima su isti voditelji i voditeljice s
različitim gošćama i gostima. Dodatni dio, označen kao „korpusni dodatak“, doveo je do
ukupnog broja analiziranih intervjua – 16.
Struktura će cjelokupnoga rada biti načinjena tako da obuhvaća preglede dosadašnjih
istraživanja i relevantna pitanja o tematici rodnih različitosti u vezi s osobitim načinom
jezične uporabe. U radu će se dati i detaljan pregled konverzacijskoanalitičke metodologije te
iznijeti osnove diskursne analize, s posebnim osvrtom na osobitosti medijskoga diskursa.
Pobrojani će se elementi naći u prvoj cjelini, od njih dviju, a druga će obuhvaćati detaljnu
analizu korpusa, interpretaciju rezultata s relevantnim pokazateljima iz korpusa, raspravu o
rezultatima te zaključke i smjernice za slična istraživanja.
6
2. JEZIK I RODNE RAZLIČITOSTI
Metodološki su pristupi u istraživanju rodne pripadnosti i osobitog načina
komunikacije znatno širi od feminističkih pogleda na taj fenomen, pogotovo kada je riječ o
pionirima tih istraživanja (Labov, Trudgill, Milroy, Gal, Gleason i dr.). Feministički,
kritičkodiskursni pristup, vezuje se uz „drugi val“ tih istraživanja jer je, uglavnom, usmjeren
na pitanje dominacije i podčinjenosti.
U lingvističkim se istraživanjima vezi jezika i roda pristupa s aspekta sociolingvistike,
diskursne analize i jezičnih promjena te sa stilističkog, pragmatičkog, literarnog,
jezično-povijesnog i deskriptivnolingvističkog aspekta.
Međunarodna rodna i jezična udruga (IGALA) širinom tematskih područja istraživanja
potvrđuje da je analiza rodno označene uporabe jezika interdisciplinarna i da prelazi okvire
tzv. klasične lingvistike chomskyjevskog tipa koja naglašava komunikacijsku kompetenciju
idealnih govornika, promatrajući govor prioritetno nižim u odnosu na jezik kao sustav,
odnosno kao devijaciju od sustava. Veza jezika i roda prije je „polje istraživanja“ negoli
unitarni pristup; u tome se polju ističu metode introspekcije, sociolingvističkih istraživanja,
fokusnih skupina te opservacije i kolekcije/analize prirodno ostvarenih i sustavno prikupljenih
govornih podataka u reprezentativnom, supstancijalnom tijelu – korpusu (Sunderland 2006:
55–8).
Wooffitt (2005: 1) paleti metodoloških pristupa, pored konverzacijske analize i
diskursne analize, pridodaje diskurzivnu i retoričku psihologiju, teoriju govornih činova,
kritičku diskursnu analizu te fukoovski pristup diskursu.
Suvremeni se pogledi na rod temelje na općenitoj tendenciji razlikovanja društveno
konstruiranog termina gender (rod) i biološke odrednice seks (spol). Zato se o rodu govori u
diskusijama o posebnim oblicima društvenoga ponašanja koje je povezano s muškarcima i/ili
ženama, a o spolu u diskusijama o seksualnosti (heteroseksualnosti i homoseksualnosti), pri
čemu je seksualnost, kao i rod, koncept usmjeren na podcrtavanje ideje da se prije bavimo
kulturalnim, negoli čisto prirodnim fenomenima (Cameron i Kulik 2003: 1); veza jezika i
seksualnosti oslikava se s dvaju aspekata ili kao njihov cjelovit spoj – to može biti poseban
sleng ili žargon koji se rabi u socijalnoj supkulturi te kao otvoreno pitanje rabe li npr.
homoseksualci i lezbijke poseban komunikacijski stil po kojem se razlikuju od drukčijih
članova zajednice; takav vid komunikacije funkcionira kao „čin predstavljanja identiteta“, što
se, dakako, smatra jezičnom stvarnošću i u vezi jezika s drugim socijalnim aspektima, npr.
društvenom klasom (Cameron i Kulik 2003: 10–2).
7
U svakodnevnoj je komunikaciji kategorija roda ugrađena u jezične znakove bilo da je
riječ o osobitoj uporabi jezika, sustava tih znakova ili o tome da rod može biti stvarni sadržaj
jezičnoga znaka. Rodno označena jezična sredstva govornika obvezuju na njihovu ispravnu
uporabu u skladu pripadnošću rodnoj skupini. Jezici kakvi su slavenski imaju sredstva čija
uporaba nosi rodno označenu informaciju – rodno oslovljavanje ostvaruje se specifičnom
uporabom kategorija promjenjivih riječi, počevši od rodno označenih imenica, zamjenica,
pridjeva, promjenjivih brojeva te radnoga i trpnoga glagolskog pridjeva. Naspram takvim
rodno označenim jezičnim sredstvima, istraživanja o vezi roda i jezika usmjerena su i na
uporabu onih jezičnih sredstava koja nisu primarno rodno označena, ali se pretpostavlja da ih
češće rabe pripadnici određene rodne skupine; tako se klasičnom kvantitativnom i korpusnom
analizom izvode zaključci o učestalosti uporabe nekog jezičnog sredstva, npr. eufemistični
oblici naspram izravnim izričajima, raspolaganje vremenom govorenja i količinom govora,
uporaba nepristojnih riječi i sl. radi jasnijeg naglašavanja složene veze između lingvističkog
oblika i njegove društvene funkcije.
Neka su istraživanja usmjerena na različite tendencije u promjeni konverzacijskih
stilova muškaraca i žena, npr. na razlike između spontane i formalne konverzacije
(Sunderland 2006: 7).
Jezična sredstva govornik može rabiti kako bi na izrekao vlastitu osobnost, svoje
mišljenje i ideje. Rodne se jezične specifičnosti kao nosioci određene vrste identiteta i
samoprezentiranja mogu izreći i posebnim gramatičkim obrascima – tonom i visinom glasa,
intonacijskim obrascima (tzv. melodičnošću), odabirom vokabulara, jezičnih varijeteta i sl.
Specifičnom se uporabom jezičnih sredstava može signalizirati govornikovo usklađivanje
prema drugim sudionicima konverzacije. Pripisivanje određenih jezičnih sredstava
uvriježenim idealima muškosti i ženstvenosti čini ih potencijalnim materijalom koji se može
iznova reproducirati, ali i kojim se može kritički promatrati konzervativni diskurs, npr. kada
se uporabom mekšeg, visokoga glasa implicira veza između ženskog roda i slabosti, odnosno
uporabom eufemizama veza između ženskoga roda i pristojnosti (Eckert i McConnell-Ginet
2003: 60–1).
Joan Swann izdvaja niz ustaljenih procedura u postupku prikupljanja, analize i
interpretacije podataka o vezi roda i rodno označene uporabe jezika: kvantitativne i/ili
općenite obrasce izvedene iz korelacijskih studija o jezičnoj uporabi, velikih korpusa ili druge
sustave usporedbe između jezika i različitih društvenih skupina; neizravno oslanjanje na
kvantitativne obrasce; orijentiranost sudionika konverzacije; samostalne interpretacije
8
govornika ili sudionika konverzacije; teorijski položaj analitičara; intuiciju analitičara
(Litosseliti i Sunderland 2002: 16).
2.1. Jezične razine i sredstva za izricanje rodnih jezičnih različitosti
Lingvistička istraživanja jeziku i rodu kao sociolingvističkoj varijabli osobito su
izražena u radovima Trudgilla, Labova, Milroya i dr. Ta se istraživanja intenziviraju
sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a svoj suvremeni pandan imaju u studijama sličnim
Cameron (2000, 2003) koja analizira „feminiziranost javnog diskursa“. Klasična
sociolingvistička kategorija jest „društvena klasa“, no taj se koncept mijenja konceptom
„socijalnih mreža“, „govornih zajednica“ i „radnih zajednica“. Istraživanja se takvih skupina
temelje na odnosu jezgre i periferije. Tako je Labov u konceptu „društvenih klasa“ naznačio
jezične odlike perifernih članova skupine koji ne slijede striktno ustaljenu praksu matične
skupine (Sunderland 2006: 32–3).
Eckert i McConnell-Ginet (1992) predlažu „radne zajednice“ kao sintagmu kojom bi
se zamijenila sintagma „govorne zajednice“ radi izbjegavanja tretiranja socijalnog identiteta
kao nečega statičnog i fiksiranog te roda kao homogene kategorije identiteta. Radne su
zajednice skupine ljudi koji aktivno sudjeluju u zajedničkom ostvarenju ili projektu i određuju
se u skladu sa zajedničkim aktivnostima, čime se ublažava veza između identiteta i jezika, a
obuhvaća heterogenost i dinamičnost rodnog identiteta u mreži s drugim identitetima
(Weatheral 2002: 135); Litosseliti i Sunderland (2002: 16) također upozoravaju na „radne
zajednice“ koje određuju kao „zajednički način sudjelovanja u nečemu, način govorenja,
vjerovanja, vrijednosti i odnosa moći“.
Važnost se usmjeravanja na radne zajednice vidi u tome što se pravi zaokret od
pretjeranih uopćavanja i stereotipnih izvođenja zaključaka prema užem području istraživanja
te se time dobivaju relevantniji rezultati.
Govor ljudi u određenim skupinama predmetom je sociolingvističkih istraživanja još
od početka 20. stoljeća. Najpoznatije takvo znanstveno istraživanje jeste Williama Labova
koji je na socijalnoj stratifikaciji fonema /r/ pokazao da se varijacijama u njegovoj uporabi
odražava govornikova pripadnost određenoj društvenoj klasi. No, da u samim jezičnim
sredstvima nema inherentnih ideoloških oslonaca vidi se po recipročnim rezultatima o
govornim navikama prestižnih društvenih klasa do kojih se došlo u istraživanjima tih razlika
između američkog engleskog jezika i britanskog engleskog jezika (Labov 1966: 168–78).
9
Razlike u govoru prisutne su i s obzirom na frekvenciju glasa: muški se i ženski
glasovi fizički razlikuju što pokazuju brojne studije u kojima se tražilo prepoznavanje spola
govornika na osnovi boje glasa (Eakins i Eakins 1978); takvi dokazi idu u prilog tvrdnjama o
uopćavanju, pri čemu se ženski glas redovito označuje višim tonalitetom u odnosu na muški;
fizičke su razlike (debljina glasnica i sastav govornog aparata) također bile predmetom
analitičkih studija (Sachs 1975 i Smith 1985). Iako su te razlike malo ili nimalo relevantne za
lingvističke studije, neka istraživanja o visini glasa neočekivano su pokazala zanimljive
rezultate, npr. da Japanke govore višim tonalitetom na japanskom jeziku negoli na engleskom,
čime se pokazuje da se i fizička svojstva glasa prilagođavaju socijalnim normama (Weathrall
2002: 49–51).
Među istraživanjima na fonetsko-fonološkoj razini koja u obzir uzimaju rodne
različitosti u dostupnoj se literaturi izdvaja fonetska analiza izgovora fonema /s/ (sick –
'bolestan') u engleskom jeziku. Pomicanje fonema /s/ na fonetski „teritorij“ fonema /θ/ (thick
– 'zbijeno') tako se stereotipno vezuje za osobinu afektivne otmjenosti koja se prepoznaje u
govoru žena i homoseksualaca. Strand (1999) ističe da žene taj konsonant češće izgovaraju
bliže zubima negoli muškarci. Time se pokazuje da fonološki sustav, iako ne nosi specifičan
sadržaj – s obzirom na to da fonemi nemaju značenje, nego svojstvo razlikovnosti – ipak ima
potencijalne resurse da se fonemima pridruži društveno značenje. Pokazalo se i u međusobnoj
konverzaciji da se prilagođavamo glasu različitih ljudi i različitim akcentima, ne samo prema
onome što čujemo nego i prema onome što očekujemo čuti. To je potvrdilo istraživanje Joan
Rubin (1992) koja je među studentima uočila sklonost da se ženi azijskog podrijetla
pripisivao (nepostojeći) strani akcent, uz radikalne komentare o nerazumljivosti njenoga
govora. Fonetičari Elizabeth Strand i Keith Johnson (1996) sličnom tehnikom pokazali su da
uvjerenja o rodu govornika utječu na to kako se čuju fonetski odsječci. U odnosu na fonetsko-
fonološku, morfosintaktička razina šira je za izdvajanje i analizu rodno označenih jezičnih
sredstva. Tu je osobito uočljiva složena povezanost gramatičkoga roda sa socijalnim rodom.
Primjer indoeuropskih jezika pokazuje da mnoge riječi gledamo u trima kategorijama ovisno
o potencijalnim referentima: masculinum, femininum i neutrum. No, pokazuje se da pored
brojnih primjera poklapanja tzv. prirodnoga roda s gramatičkim rodom postoje i znatna
odstupanja od takve usklađenosti. Neki lingvisti to objašnjavaju time da je gramatički rod
izgubio svoju vezu sa socijalnim rodom, tim više što su u nekim jezicima temeljna načela
svrstavanja imenskih riječi u razred oblik i živost, a ne spol, pa se u tim jezicima pokazuje da
gramatički rod nema vezu sa socijalnim rodom (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 62–6).
10
Pravilnom se uporabom morfoloških sredstava, odnosno tvorbenih sufiksa, leksem
može specificirati s obzirom na rodnu pripadnost (profesor-Ø i profesor-ica) a takva rodna
simetrija omogućuje izbjegavanje grešaka nastalih pogrešnom uporabom zamjenica, ovisno o
tome što je antecendent zamjenice. Uporaba jezičnih sredstava kojima se izriče rodna razlika
uočljiva je i na primjeru imenovanja predmeta i životinja. Razlike u jezičnim rodnim
oznakama dijelom se objašnjavaju tezom da rodni dogovorni obrasci nemaju ničega
zajedničkog sa stvarnim značenjem imenica, nego je, zapravo, riječ o kongruencijskim
obrascima ponavljajućih glasova koji oblikuju takav sustav (npr. imenica muškarčina čak
može biti i ženskoga roda).
Eugenija Barić (1989) osvrće se na neophodnost uporabe ženskoga nazivlja za
zanimanja jer se njima ne ugrožava komunikativna funkcija jezika, jednoznačni su oblici,
omogućuju bolju komunikaciju i nositelji su jezične ekonomije (npr. umjesto tip ženskog
junaka rabiti tip junakinje). O vezi roda imenice i spola referenta Tafra (2011: 252–4) govori
ističući da izuzetci iz takve veze, netipični primjeri, nisu dovoljno objašnjeni u hrvatskim
gramatikama jer su one, uglavnom, orijentirane prema prototipskim primjerima. Zato ih ona
svrstava u nekoliko skupina, od kojih Hadžialagić (2014) izdvaja: imenice općega roda
(pijanica, uhoda i sl.), dvorodovne (bol, glad i sl.) te raznorodovne u jednini i množini (sluga
– sluge, oko – oči i sl.) (Hadžialagić 2014: 145-7).
Kuna (2014) ističe da samostalna uporaba ženskoga prezimena u odnosu na muška
pokazuje veliku nestabilnost, nije na odgovarajući način uklopljena u jezičnu praksu i ta se
prezimena nerijetko tvorbeno modificiraju, iako je to u proturječju s normom. U označivanju
individua u nekoj zajednici osobno ime jest nenasljedni individualni antroponim (Frančić
1996: 19) a imenska formula obuhvaća jedan ili više antroponima kojima se jedinka točno
identificira (Frančić 1996: 19) i koji čine obvezno osobno ime i prezime (Šimunović 1995:
180). Kuna u brojnijim varijacijama i manjoj stabilnosti ženske imenske formule u odnosu na
mušku prepoznaje elemente rodne nejednakosti. Razlika se uočava u dosljednoj sklonidbi
muške imenske formule, dok se ženska imenska formula sklanja najčešće samo u ličnom
imenu, za razliku od prezimena koje, uglavnom, ostaje nepromjenjivo. To je dosljedno za
prezimena na -ić (npr. Ivici Generaliću i Zori Generalić), dok je za ženska prezimena na -a
prepoznatljiva neujednačena norma te se oba lika smatraju prihvatljivima (Bela Krleža: Bele
Krleže, Bele Krleža). Prezime u ženskoj imenskoj formuli po Pranjkovićevu mišljenju (2001:
109) jedna je od vrsta jukstaponiranih jedinica bez posredstva gramatikaliziranih elemenata
11
koje skupa s drugom sastavnicom čine imeničnu skupinu. Kuna (2014) prepoznaje četiri
oblika (ne)sklonjivosti ženske imenske formule:
1) Samo sklonidbu imena: An-e Jukić-ø
2) Sklonidbu imena i prezimena: Dunj-e Gotovin-e
3) Sklonidbu prezimena: Karmen-ø Kondž-e
4) Nesklonjivost i imena i prezimena: Doris-ø Ljubić-ø (Kuna 2014: 73).
U našem se i srodnim jezicima pokazuje da imenice muškoga roda imaju razvijenija
tvorbena svojstva u odnosu na imenice ženskoga roda, koje su podložne većem broju
ograničenja u njihovoj uporabi, smatra se, zbog češće uporabe muških oblika, tako da se od
većine imenica muškoga roda daju izvesti tvorbene modifikacije (npr. augmentativi i
deminutivi) koje nisu izvodive s njihovim ženskim pandanima, što osobito vrijedi za
kategoriju nomina professionalia koja potvrđuje uporabu imenica muškog roda kao tzv.
omnirodne kategorije, tj. one koja je zajednička za oba roda, iako je oblikom dominantnog
muškog roda. Ta je tematika osobito zanimljiva u analizi naziva kojima se imenuju osobe na
visokim državničkim položajima bilo da je riječ o izvornim nazivima ili prijevodu (vrlo
rijetko „državna sekretarica H. Clinton“, no čini se češće „njemačka kancelarka Merkel“).
Osim analize samih naziva, predmetom je analize i govor osoba na visokim državničkim
položajima – bivše britanske premijerke Thatcher, Billa i Hillary Clinton, kancelarke Merkel i
dr., vrlo često s rezultatima koji u govoru žena na tim položajima prepoznaju radikalne
odmake od stereotipnih predstava o slabom ženskom govoru.
Ima lingvista koji su mišljenja da bi dosljedno navođenje rodno ravnopravnih oblika u
pisanju ili govoru značajno opteretilo komunikaciju te se zato prednost daje onim oblicima
koji su muški. Ta se prednost izriče i u glagolskim oblicima u kojima se govori o radnji
skupine ljudi, također u mušku korist, neovisno o međusobnom brojčanom odnosu (npr.
Dječak i mnoge djevojčice zajedno su se igrali.). Odraz te dominacije je i tendencija da se u
skupinama ženskih osoba često čuju oblici glagolskoga pridjeva radnog muškoga roda
(npr.*Mi smo završili zadatak umjesto – Mi smo završile zadatak i sl.), kao i oksimoronske
konstrukcije u službenim dokumentima, nalik primjeru u pravilniku koji precizira slučaj kad
student zatrudni (što je naslov istoimene knjige Glovacki-Bernardi 2008).
Kuna (2014) ističe da su primjeri oslovljavanja političarki u štampi nalik sljedećim:
Pusićka, Kosorova, Kosorica, Merkelica i sl. nositelji seksističkih stajališta, težnje za
senzacionalizmom, nijekanja autoriteta, manjka poštovanja i trivijalizacije visokih dužnosti
koje obavljaju žene. Tvorbenim se sufiksima banaliziraju funkcije koje spomenute osobe
12
obavljaju i to tako što se prepoznaju narušavanja Griceovog (1987) načela suradnje te
Leechovog (1983) načela uljudnosti. Nesklonjivo se žensko prezime u praksi nastoji
razlikovati od muškoga time što se navodi uz inicijale imena ženske osobe kojoj pripada, no i
tu se pokazuje neujednačenost takve prakse jer se ti postupci prepoznati, iako rijetko, i u
navođenju muških imenskih formula. Potreba da se ženska osoba dodatno označi ujedno je i
pokazatelj simboličnih odnosa moći, odnosno društvenoga statusa žene naspram muškarca.
Osobito je prepoznatljivo da ta tematika do izražaja dolazi u izricanju posvojnosti jer se oblici
ženskih prezimena (Merkeličin, Pusićkin, Lovrićkin i sl.) posvojnosti mogu približiti tek
tvorbenim prilagodbama sličnim kolokvijalnome govoru (negramatično bi bilo *Lovrinin,
*Malićin i sl.) a njihovi su alternativni oblici posvojni genitivi cijele imenske skupine (npr.
umjesto Merkeličin protukandidat > protukandidat Merkel), no ti oblici mogu biti zbunjujući,
što bi se dalo izbjeći uporabom ličnoga imena uz prezime (npr. protukandidat Angele Merkel)
(Kuna 2014: 78–88).
Brojne su pučke leksičke odrednice kojima se označuje ženski govor: svadljivica,
tračara, goropadnica, rospija, brbljivica i sl. Uočljivo je da su takve riječi znatno razvijenije
od daleko malobrojnijih muških pandana (tako se rijetko ili nikako može čuti tračar, a izraz
„rekla – kazala“ u značenju prenošenja informacije koja je neistinita ili nebitna također se
automatski pripisuje ženama i ne nalazimo ga u obliku „rekao – kazao“).
Eckert i McConnell-Ginet (2003) također ističu da je moguće samo da oni obrasci,
oblici koji se odnose na muškarce mogu biti korišteni u općenitom značenju, dok to nije
moguće s oblicima koji se odnose na žene (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 67–9).
Promjene mišljenja o toj problematici intenzivirane su pod utjecajem Pokreta za
ženska prava (WML) šezdesetih godina u Americi te sedamdesetih i osamdesetih godina u
europskim zemljama. U tim je promjenama jezik bio svojevrsno žarište, pa tako Robin
Morgan (1968) piše o „semantici koja odražava stanje žena, koje čak i nemaju svoje vlastito
ime, već nose imena svojih muževa i očeva“, pri čemu se misli na status prezimena koja žene
dobivaju od svojih očeva/muževa. Germaine Gree (1972) ističe simbolično-statusnu vezu
između oslovljavanja žena i naziva slatkiša (šećer, med, kolačić i sl., čemu je u hrvatskome
jeziku donekle slično žargonsko komad za oslovljavanje djevojaka). Različite tvorbene
mogućnosti naziva za žene i muškarce oslikane su i u (nepristojnom) označivanju bračnog
statusa žene titulom gospođa, odnosno gospođica u slučaju da je riječ o neudanoj djevojci te
nemogućnošću uporabe sličnih naziva za muškarca. Iako takvih tendencija u našim jezicima
13
još nema, kratice u engleskom jeziku za gospođu (Mrs) i gospođicu (Miss) teže se zamijeniti
oznakom koja ne nosi informaciju o bračnom statusu – Ms. (Sunderland 2006: 10–12).
Weatherall (2002) također govori o preuzimanju muževljeva prezimena kao praksi
kojom žena postaje subordinirana, „produžetak muževljeve imovine“; ona ističe Jespersenovo
mišljenje da su ženske bračne oznake u engleskom jeziku (Ms. i Mrs.) izvedene od Mistress
(engl. „ljubavnica“) u čemu vidi dodatni razlog da se napusti njihova uporaba, odnosno da se
zamijene navedenim Ms. (Weatheral 2005: 20–1).
Matešić i Plešković (2013) prepoznaju tendencije u uporabi izraza gospodin, gospođa i
gospođica u suvremenom hrvatskom jeziku ističući razliku u njihovoj uporabi u izravnome
obraćanju i u referiranju; kao honorifici ovi se izrazi rabe samostalno ili kao apozicije, sva tri
dolaze uz prezime, ime te ime i prezime, a drugačija im je uporaba u prisustvu osobe na koju
referiraju i u njenom odsustvu. Autorice uočavaju da su značenja honorifika gospodin i
gospođa muškarac i žena, a uz bontonska ograničenja izraz je gospođa sinonim za suprugu,
dok se gospođa i gospođica polariziraju dobno i matrimonijalno, pri čemu se sporadično
odbacivanje takve značenjske komponente odvija samo na razini pojedinca, no ne i društva
(Matešić i Plešković 2013: 19–20).
Šimunović (2006: 42, 293-4) ističe da su žene dobivale prezime po očevu koljenu
djevojačko, udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima redovito se iskazivala ovisnost o
muškarcima (Katarina Zrinska, Dora Krupićeva), a u većini se slavenskih jezika i danas
službena prezimena ženskih osoba tako tvore te su promjenjiva i u ženskom rodu (Karenjina,
Živkova, Podolska), dok su u hrvatskome i drugim zapadnim južnoslavenskim jezicima ta
prezimena nesklonjiva i u pravilu su u muškom rodu. Zanimljivo je da su ženska prezimena u
pučkoj uporabi bila sklonjiva ako su sadržavala imenične sufikse koji su se dodavali očevu ili
muževljevu imenu (Stojanica, Jurkuša) ili pridjevne (Barićeva, Tudorova). U hrvatskoj
jezikoslovnoj literaturi zabilježeno je da se u dvama funkcionalnim stilovima, razgovornom i
književnom, ženska prezimena sklanjaju nakon što dobiju tvorbena „ojačanja” – sufikse: -ka;
-ica i -ova/-eva. Prema Babiću (1991: 257) njima se referira ponajprije na udane žene koje
nisu nazočne u govornom činu, a ako jesu, te izvedenice „imaju prezrivo značenje”. U
književnom stilu, tvrdi Babić, njihova je pojava češća u dijalozima, sklonjivim prezimenom
daje se humorističan prizvuk i ne izriče se poštovanje prema osobama koje
obično pripadaju nižim društvenim slojevima. Babić (1995: 126) ujedno i navodi kako se
sufiksom -ka u razgovornom jeziku ne označuje bračno stanje već samo „ž. osoba s istim
prezimenom kao i muškarac”. Maretić (1924: 197) pravi razliku između oslovljavanja ženske
14
osobe koja je udana ili udovica (Milija Nikolićka) i djevojke (Milica Nikolićeva). Katičić
(1991: 42) govori o takvim jedrim pučkim izrazima koji su neobični, arhaični i daleki, ali koji
odražavaju patrijarhalno stanje duha u kojem se žena doživljava kao objekt koji se posjeduje i
koji je prepoznatljiv po znaku posvojnosti u prezimenu, pri čemu ako prezime ima posvojni
lik dodaje se sufiks -a (Ana Markovićeva) (Kuna 2014: 75–7).
Pridodati se ovome donekle mogu slične pojave u pučkoj jezičnoj uporabi na tlu
Bosne i Hercegovine gdje u bošnjačkim obiteljima žena redovito dobiva sufiks –ovca (ostaje
nejasno je li riječ o pejorativnom značenju), tako da su uobičajeni primjeri: Osmanovca,
Ibrahimovca, Rešadovca i sl. koji ponegdje u cijelosti zamjenjuju žensko lično ime.
Društveno označivanje jedno je od osjetljivijih pitanja, s obzirom na to da uporaba
društvenih titula i oznaka za zvanja podrazumijeva izricanje poštovanja i svjesnosti o
društvenoj hijerarhiji, odnosno društvenoj razlici. Uporaba titula u međusobnom
oslovljavanju označuje formalnost i svjesnost o društvenom položaju, čemu je suprotno
oslovljavanje samo po imenu, što se smatra prisnijim oblikom oslovljavanja.
Baveći se fenomenom oslovljavanja, Tannen (1993) upozorava na asimetričnost
govornih parova bilo da je riječ o hijerarhijskoj društvenoj razlici ili nekim drugim vrstama
razlika; u takvom se odnosu uporabom određenih jezičnih sredstava, nalik osobnim
zamjenicama, izriče svijest o društvenom položaju, tj. statusu govornika (Tannen 1993: 22–
5).
Istraživanja o toj tematici pokazuju zaokrete u jezičnom ponašanju mlađih djevojaka,
što je osobito prisutno u japanskom jeziku; u vezi s poštivanjem društvenih konvencija da se
od žena očekuje profinjenije i uljudnije ponašanje, japanski jezik jedan je od boljih primjera
uporabe različitih jezičnih sredstava kojima se jasno pozicionira osoba ili predmet govorenja
u određenu vrstu diskursa, podjednako kao i uporaba izraza skromnosti kojima se svjesno
umanjuje vlastiti status, što se također tumači kao izraz poštovanja prema sugovorniku, a u
ovome jeziku moguće je odabrati i neutralan položaj u odnosu na ono o čemu se govori
(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 164–5).
Specifičan leksički odabir također može signalizirati govornikovo usklađivanje sa
sugovornikom. Nazivom „leksikon“ označuje se inventar leksičkih morfema i riječi jednog
jezika, ujedno i najpromjenjiviji i najkreativniji dio jezika u kojem su promjenama
najpodložnije kategorije imenica i glagola. Leksikon je ujedno sredstvo koje govornici rabe u
skladu s nepisanim konvencijama tipičnog, odnosno očekivanog ponašanja. Takva su
istraživanja mahom s aspekta kritičke diskursne analize jer se propituje uporaba tzv. snažnih,
15
odnosno grubih i nepristojnih riječi, tradicionalno ih pripisujući muškarcima koji time
potvrđuju društvenu moć i svoju dominantnu ulogu. Ta se praksa obično dovodi u vezu s
rodnom stratifikacijom tako što se društvenim konvencijama pokazuje „ružnijom kod žena
negoli kod muškaraca“. Selnow (1985) u svom istraživanju među američkim studentima
uočava razlike u rezultatima o uporabi nepristojnih riječi seksualne, religijske i slične vrste.
Istraživanjem obuhvaćeni studenti i studentice istaknuli su da njihovi očevi češće rabe takve
riječi negoli majke, ali se pokazalo da su izvješća studentica o toj jezičnoj praksi njihovih
majki ipak bila veći negoli studenata (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 70–1).
Uporaba nepristojnih riječi svjestan je odmak od određenog normativnog modela
jezičnoga i društveno prihvatljivoga ponašanja bilo da je riječ o muškarcima ili o ženama, što
ujedno funkcionira i kao uspostavljanje/utvrđivanje vlastitoga identiteta.
Generičke oblike leksema muškog roda koji se interpretiraju univerzalnim, Weatherall
(2002) promatra u sklopu tendencije da prototipna osoba za određene aktivnosti bude
muškarac. Analizirajući seksizme u engleskome jeziku, uočava da se te tendencije javljaju još
od najranijeg djetinjstva jer djeca čak i predmete, npr. igračke, imenuju muškim imenima
(razloge prepoznaje u sveukupnom procesu usvajanja jezika, tendenciji da u dječjim pričama
prevladavaju ti junaci i sl.). Te tendencije prepoznaje i u školskoj praksi te općenito u
komunikaciji. U zajedničkom imenitelju, nalik mijenjanju prezimena pri udaji, pored
uvredljivog obaveznog isticanja bračnog statusa žene, ona vidi ideal nevidljive, šutljive žene,
a slično promišlja i o „ženskim sufiksima“ u engleskom jeziku, nalik sufiksu „-ette“, u
značenju „slatko i maleno“ (npr. pogrdno suffragette 'pobornica za žensko izborno pravo') u
odnosu na prvobitno suffragist), što se, čini se, donekle može preslikati na hrvatski sufiks „-
ica“ koji može imati značenje deminutiva). O svojevrsnoj derogaciji naziva „žena“ u svojim
istraživanjima govori Lakoff, ističući primjere kojima se svojstvo „ženskog“ smatra slabošću,
odnosno nedostatkom. Analizirajući kogniciju i seksistički jezik, Weatherall upozorava da se
ta pitanja provlače u svim područjima ljudskih zanimanja, a da su osobito ilustrativna čak i u
dominaciji muških naziva za automobile u odnosu na ženske nazive automobila. Slično je
pokazala i analiza oglasa za zaposlenje gdje se pokazuje tendencija da se dominantnim
muškim nazivima odbiju potencijalni ženski kandidati (Weatherall 2002: 15–29).
U našem je jeziku to osobito uočljivo u uvredljivim sintagmatskim izrazima nalik
„ženska glava“ (dok je „muška glava“ po automatizmu znak stabilnosti obitelji i općenito nosi
pozitivne konotacije), kao i u primjerima „trčati kao djevojčica“, „pričati kao djevojčica“,
„govoriti kao djevojčica“ i sl.
16
Kuna i Nujić (2014) ističu stavove Maje Bratanić (2005: 39) koja u radu o
"leksikografskoj" diskriminaciji i seksizmu u hrvatskim rječnicima upozorava na razlike u
značenju augmentativa muškarčina – koji uvijek ima pozitivan predznak – i ženetina, koji
uvijek ima negativan predznak.
Dale Spender (1980) također govori o dominaciji muških naziva u odnosu na ženske,
npr. u izrazima „iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena“, češćem dominantnom
položaju muškarca u odnosu na ženu, npr. češći je redoslijed „muž i žena“ nego „žena i muž“,
a češće su i pretpostavke da se neimenovani vršitelj radnje označi da je muškarac negoli žena.
Neki radikalni razlozi iz prošlosti za to jesu tvrdnje „da su muškarci vredniji rod“ (Poole
1646) ili „da je muški rod sveobuhvatniji od ženskog“ (Kirkby 1746). Spender uspostavlja
zanimljivu analogiju između rodne jezične diskriminacije i Sapir-Whorfove hipoteze,
naglašavajući da su muškarci oni koji kreiraju dominantne kategorije, odnosno način
doživljavanja svijeta (Sunderland 2006: 14–6).
Sedamdesetih je godina u istraživanjima sintaktičke razine, osobito u tekstovima
namijenjenim učenicima osnovne škole (Macaulay i Brice 1997) uočeno da u ulozi vršitelja
(subjekta) redovito imamo muškarce i dječake, dok su žene i djevojčice, ako ih je ikako i bilo,
zauzimale položaj teme (objekta) (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 208). Julia Penelope
(1990) u tzv. agentno slobodnom pasivu (onim rečenicama u kojima je vršitelj nepoznat ili
nebitan) uočava primjenu mehanizma kojim se pozornost skreće u suprotnom smjeru od
činjeničnog stanja. Primjer koji navodi jest izvješće pod naslovom „Ona je silovana“ u kojem
se silovatelj u nazivu nikako ne spominje (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 73).
Slične primjere moguće je prepoznati i u korpusu na kojem se temelji ovaj rad; riječ se
o primjerima u kojima se prednost daje obliku u pasivu, čime se u prvi plan postavlja žrtva, a
ne vršitelj radnje (popis kratica dat je na kraju rada):
TCU 17: Žg_04: (...) ono na šta sam najviše ponosna. i daleko ponosnija od bilo kojeg spota. pa i ri- ovog- hulia juniora. jeste uloga u seriji si es aj njujork. ovaj- tu je bila uloga u jednoj epizodi. uh- igram- um- karakter mlade francuske umjetnice sas du mong. koja biva ubijena. zadavljena na početku- uh- serije. epizode. i onda na kraju se-
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_04, korpusni dodatak)
TCU 62: Mg_01: da. po jednom muhamedu repovcu je dobila jedna ulica ime u
sarajevu. a po bakiru repovcu sam dobio ja ime. njega je moja majka jako voljela. i oni su odvedeni u jasenovac i likvidirani. mislim da muhamedu nije bilo više od osamnaest godina. bakiru nekih devetnaest dvadeset. kad su ubijeni u jasenovcu. i s tom tamnom sjenom- se raslo u tom lijepom sarajevu.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
17
TCU 17: Žg_02: uhh- vidite taj spor sa srbijom. koji je bio. pretučen jedan amerikanac. sva amerika se digne. to je ono što nam treba. bez toga niste ništa. bez obzira možemo mi pričati šta god hoćemo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Lakoff (2004: 62) na sintaktičkoj razini posebnu pozornost poklanja rodno označenoj
riječi udovica i njezinom muškom pandanu udovac te zaključuje da se one ne rabe
podjednako često, tim više što se primjer „b“ čak smatra negramatičnim:
(a) Mary je Johnova udovica.
(b) *John je Maryjin udovac.
Slično zaključuje i za uporabu riječi ljubavnica, koja gubi svoju gramatičnost ukoliko
nije vezana uz antecendent sa značenjem posvojnosti: Rhonda je njegova ljubavnica. *Rhonda
je ljubavnica (Lakoff 2004: 59).
Kuna i Nujić (2014) upozoravaju da leksem ljubavnica ni u kom slučaju ne može biti
izjednačen sa svojim muškim parnjakom, za što potvrdu navodi i Tafra dokazujući kako je
gramatičko variranje roda predvidljivo za razliku od semantičkoga. Ljubavnica može
označivati i mušku osobu kao u sljedećem: „Situacija je viđena u jednom filmu u kojem
poslovna žena seksualno iskorištava svoga kolegu da bi došla do većeg poslovnog uspjeha.
Kad to postigne, odbacuje ga, a on, shvativši svoj položaj, kaže: Bio sam ti ljubavnica” (Tafra
2005: 95). Imaginarni lik, iako muškarac, samo je potvrdio na vlastitu primjeru uvriježene
konotacije „leksičke datosti” ljubavnice kao osobe koja je u vezi 'uvijek druga' i 'zamjenjiva',
a da nikako ne može biti ljubavnik jer je to i onaj „koji ima uspjeha u ljubavi”.
Empirijski dokazi o asimetričnosti govornih uloga muškaraca i žena u javnoj
komunikaciji pokazuju se i u istraživanju korpusa novinskih članaka (Caldas-Colthard 1995)
gdje se uočava da važnije vijesti češće pišu muškarci negoli žene te da češće govore o
muškarcima. Na istom tragu uočeno je da su muškarci oni koje se češće citira te da su češće i
vršitelji radnje, što se često uskraćuje ženama (Weatherall 2002: 14).
U primjeni takvih jezičnih sredstava pokazuje se da sintaktički izbori ne samo da ističu
izraženu rodnu ideologiju nego čak imaju funkciju održavanja postojećeg rodnog poretka.
Sintaktička razina, kao ni druge razine, nemaju inherentna obilježja koja su nositelji rodnog
pečata, no pokazuje se da se rodna varijabla može smatrati relevantnom u slučajevima
kombiniranja takvih rodno neutralnih jezičnih sredstava. Na sintaktičkoj razini predmetom
proučavanja često je opozicija između „standardne“ i „nestandardne“ gramatike što se
objašnjava specifičnom uporabom jezika koji u takvom obliku postaje nositeljem oznake
društvene klase, odnosno socijalnog statusa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 73–6).
18
Sadržaj govornog izričaja često se smatra jednostavno onim što je semantička razina
lingvističkog sustava koji se rabi kako bi se izreklo vjerovanje, strah, želja, namjera i sl.
Međutim, razumijevanje jednostavnog izraza kao što je „Ona je visoka“ implicira da bi
trebalo znati i nešto više od lingvističkoga koda, tj. na koga se to „ona“ odnosi i prema kojim
standardima visine se usmjeravamo. Zato razumijevanje implikacije ovog izričaja može biti
nešto složenija zadaća koja uključuje raznolike interpretacije društvenih odnosa. Napraviti
razliku između onoga što je rečeno i onoga što je implicirano znači više od pristupa
lingvističkom kodu, tj. riječ je o razumijevanju socijalnih praksi, rodne ideologije, diskursne
povijesti, motiva i strategija drugih sudionika komunikacije te konteksta u kojem se
komunikacija odvija. Takav je primjer s riječima kojima se neka rodna skupina omalovažava,
npr. „Trčiš kao djevojčica.“ Poruka se u totalitetu sastoji od dvaju dijelova – onoga što je
rečeno i onoga što se implicira time. Dekodirani aspekt poruke ono je što je određeno
jezičnim sustavom – značenjem koje je neovisno o izvedbi te poruke u osobitom kontekstu.
Formalni pristup jezičnoj semantici primarno je usmjeren na taj sloj značenja, često
naglašavajući referencijalnost, odnosno informacijsko obilježje, iako jezik također obuhvaća i
neke aspekte afektivnog ili izražajnog značenja, kakva je npr. uporaba riječi „dama“,
„gospođa“, „žena“, „majka“ i sl. Upravo komunikacijsko svojstvo da informacijsku jezgru
nadopunjujemo dodatnim elementima pokazuje da riječi i rečenice nose dodatni sloj značenja
koji je u vezi s osnovnom informacijom. Svaki pisani tekst nosi kumulativni učinak, što
rezultira time da se svaki lingvistički tekst može razumjeti kao aktivni diskurs. Komunikacija
se zasniva na uporabi zajedničkog lingvističkog koda, no stvarni komunikacijski doprinos
onoga što se govori određen je kontekstom, situacijskim govornim činom (Green 1995). I
govornik i slušatelj u komunikaciji imaju različite položaje, koji se, ukoliko izostane
ujednačavanje, mogu smatrati razlogom pogrešnog razumijevanja, odnosno procesa
kodiranje/dekodiranje. Implikacija i njezino razumijevanje vrlo se jednostavno mogu
pridodati onome što se govori; npr. izričaj „Muškarci će uvijek biti muškarci“ jedva da ima
doslovno značenje, ali svakako nosi jasne pretpostavke o „predodređenosti“ i „neizbježnosti“
određenog vida muškog ponašanja. Implikacija može načiniti neugodni odmak od onoga što
je rečeno, čak izazivajući i suprotan učinak – jedan od takvih primjera jest komentar u
preporuci za neku osobu da je „ona zaista draga osoba“ pri čemu izostaju dijelovi koji se
odnose na kvalitete koji se odnose na traženi posao. Slično se mogu rabiti ironični izričaji ili
šale kojima se govori suprotno od onoga što se želi reći. Međutim, govornik može, ali i ne
mora uvijek zaista misliti ono što se implicira, tj. uvijek je moguće slušateljima ostaviti
19
slobodu da to sami zaključe. Paul Grice upozorava na to da ono što govornik A misli
govorniku B ovisi o tome što A želi da B zaključi (i želi da B shvati da je uključen u taj
postupak). Jasna posljedica implikacije u konverzaciji jest da govornik može rabiti jedan
govorni izričaj da bi se izreklo značenje koje govornik nije imao namjeru implicirati. Takav
primjer jest s upućivanjem komplimenta osobi koja je nešto loše uradila. Ono što se
razumijeva implikacijom obuhvaća širi opseg od riječi i našeg mišljenja o govorniku. Zato se
posebna pozornost u razumijevanju implikacije odnosi na ton govorenja, izraze lica i ostale
elemente koje svrstavamo u govor tijela (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 192–203).
2.2. Stereotipi o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi kao istraživački potencijal
Danski je lingvist Otto Jespersen 1922. godine načinio prve korake u istraživanju
rodnih jezičnih razlika, no uz njegov rad obično se ističu površni i intuicijski formirani
zaključci te nedostatak empirijskih istraživanja, tako da se prvim sustavnim radom na tom
području smatra Govor muškaraca i žena u koasati jeziku, autorice Mary Hass (1944). U
ovom muskogijanskom jeziku zapadne Louisiane predmetom su istraživanja osobito bili
imperativni i indikativni oblici, u čijoj je uporabi uočena jasna razlika s obzirom na rod
govornika. Prvo slično istraživanje na audiozapisima provela je Lesley Milroy (1980)
istražujući govor stanovnika Belfasta. Njezino se istraživanje smatra osobito važnim s
obzirom na uvođenje koncepta „socijalne mreže“, pandana klasičnoj sociolingvističkoj
„društvenoj klasi“ (Sunderland 2006: 82–3).
Različita su mišljenja o tome što su relevantni empirijski podatci u takvim
istraživanjima, što je uvjetovano opsegom i detaljnošću njihova prikupljanja. Jespersen (1922)
iznosi osobno mišljenje o razlikama u govoru muškaraca i žena i upotpunjava ih podatcima iz
fikcionalnih djela, za razliku od Mary Hass koja prikuplja stvarne podatke. Robin Lakoff u
ranim 1970-im godinama osobito rabi introspektivnu metodu. Suvremeni pristupi usmjereni
su na prikupljanje „prirodno ostvarenih podataka“, dakle onih koji se spontano ostvaruju, a ne
ciljano samo za potrebe istraživanja. Ovi podatci u početku se istraživanja donekle mogu
korigirati u ciljano osmišljenim intervjuima ili upitnicima (Sunderland 2006: 62–3).
Jespersenovom metodologijom, kao polaznom točkom u istraživanju te tematike, bavi
se i Mizokami (2013) i uočava da je on isticao da ženski govor obiluje pridjevima kakvi su
„divno“, „ljupko“, „slatko“ i sl. jezičnim sredstvima kojima se preuveličava. Ovdje je uočljivo
da se ženski govor predstavlja odstupanjem od muške norme (Mizokami 2013: 144).
20
Govoreći o istom djelu tog autora, Talbot ističe stereotipne koji ženski stil
komuniciranja određuje „mekanim“, „obilježenim nerazumnim promjenama tema“,
„rječitošću“ i „prazninom“. Društveni stereotipi reducirani su pogledi na određene fenomene,
a neki teoretičari nastoje ih pažljivo razlikovati od „socijalnog strojopisa“ (Dyer 1977; Hall
1997) procesa kojim se oblikuju klasifikacijske sheme. Oba se ta procesa, i stereotipi i
socijalni strojopis, odlikuju odvajanjem onoga što je prepoznatljivo/uobičajeno za jednu
društvenu kategoriju u odnosu na ono što nije, pri čemu ključnu ulogu ima moć. Stereotipi
kao prezentacijska praksa središte su zamisli o „pučkoj lingvistici“. Odatle pogrešni stavovi
da su skupine žena i muškaraca homogene. U potrazi za razlikama u govornoj praksi tih dviju
skupina obično se teži nepostojećoj „fiksiranoj“ razlici, koja proizlazi iz „statičnog i
pretjeranog dualizma“. Thorne (1993) ističe da takav pristup vodi slijepoj ulici. Dominantne
paradigme razlike i dominacije Talbot promatra uzimajući u obzir i treći dio triptiha, tzv.
fenomen suficita, odnosno viška informacija koje ženski govor, tobože inherentno, nosi.
Prema Cameron (1985: 35), Talbot ističe glavne pučke poglede na razlike u konverzacijskoj
praksi između muškaraca i žena:
1. isprekidanost govora (jer je ženama teže komunicirati u muškom svijetu i jeziku);
2. nedovršenost rečenica;
3. govor žena nije uređen u skladu s logičnim načelima;
4. potvrdni izričaji predstavljaju se kao pitanja (težnja za odobravanjem);
5. žene govore manje od muškaraca u rodno različitim skupinama;
6. žene rabe kooperativnu strategiju u konverzaciji, dok muškarci rabe natjecateljsku
strategiju (Talbot u Holmes i Meyerhoff 2003: 468-84).
Suvremeni se pristupi analizi rodnih razlika udaljavaju od binarnih stereotipnih tvrdnji
o razlikama muškoga i ženskoga govora prema konkretnijim i blažim, dakako i znanstveno
relevantnijim tvrdnjama o jezičnim osobitostima određenih skupina žena i muškaraca u
posebnim okolnostima. Djelo Women in Their Speech Communities (Coates i Cameron 1988)
prvi je takav korak u analizi komunikacije u posebnim socijalnim skupinama (Sunderland
2006: 169–70).
Osnova analize veze jezika i roda jest sustavno interpretiranje uporabe lingvističkih
sredstava. Vrijednost takve analize ovisi o jačini veze između lingvističkog oblika i funkcije.
Interakcija između roda i jezika obično se analizira isticanjem pojedinačnih fenomena, što je
razlog da se u literaturi navode ekstremni primjeri koji potvrđuju dominaciju, moć i
21
različitost. Dvije dominantne paradigme u toj vrsti istraživanja su paradigma dominacije i
paradigma različitosti, koje vrlo često isključuju jedna drugu.
Svojim je djelom Language and Woman's Place R. Lakoff započela istraživanja „rodnih
razlika u jezičnoj uporabi“ i time je postavila temelj tzv. paradigmi deficitarnosti
(Sunderland 2006: 13).
Pristup s aspekta (rodno-kulturnih) razlika u suprotnosti je s paradigmom (muške)
dominacije, odnosno muške verbalne moći koju paradigma dominacije potencira. Varijacije u
istraživanjima (kulturnih) razlika vide se u radovima Jeniffer Coates (1996), Janet Holmes
(1995) i Deborah Tannen (1991). Fokus je u takvim istraživanjima na „sociolingvističkim
supkulturama“ čije se razlike smatraju uzrokom konverzacijskih smetnji. Slično tome,
Gumperz govori o „interetničkim supkulturama“ (Sunderland 2006: 19).
Osjetljiva pitanja u ovim istraživanjima jesu analize pojedinačnih primjera izdvojenih
iz konteksta, uopćavanje i površna interpretacija. Analiza je mahom induktivna, a u
istraživanjima veze između roda i osobite rodno označene uporabe jezika analitičar se mora
izboriti sa unaprijed formiranim stereotipnim predodžbama. Ipak, stereotipi ne moraju biti
nositelji istraživačke ideje, nego mogu biti iskorišteni radi njihova propitivanja ili poricanja.
Osobito ih potvrđuju pučke rodne razlike u jezičnoj uporabi koje se stalno iznova proučavaju
– često s neuvjerljivim ili negativnim rezultatima, čak i onda kada se slični rezultati objedine
u veću cjelinu. Međutim, pokazuje se da se stereotipi prihvaćaju kao znanstvene činjenice
čime postaju dijelom opće istine o jeziku i rodu. Tu pojavu Shan Wareing (1996) imenuje
sintagmom „hodnik zrcalā“. Ronald Macaulay (1978) upozorio je na taj učinak u literaturi o
rodnim razlikama i jezičnoj sposobnosti propitujući uobičajeno shvaćanje da djevojčice ranije
usvajaju jezik i da imaju razvijenije govorne sposobnosti nego dječaci; nedostaci koje uočava
jesu neprecizna vrednovanja jezične sposobnosti, obično u kraćem, opisnom izričaju te slaba
ili nikakva kontrola nad komunikacijskim okolnostima istraživanja. Čak i uz pretpostavku da
su takva istraživanja bila besprijekorna, očekivani bi bili slični rezultati u ponovljenim
studijama o ženskoj nadmoći u jezičnim sposobnostima, no Macaulayjeva istraživanja takve
literature nisu pokazala tu dosljednost, s vrlo malo ili nimalo statistički značajnih pokazatelja.
Uočeno je je da je socioekonomska klasa značajnije povezana s verbalnom izvedbom, što je
vrlo očito i za neke tipične rodne razlike. Povezanost roda s jezičnom sposobnošću pokazala
se u istraživanju govornih poremećaja gdje Macaulay uočava da su dječaci skloniji
poremećajima kakvo je mucanje, iako ističe potrebu podrobnijeg istraživanja te veze
(Macaulay 1996 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 80–2).
22
U tim se istraživanjima često uspoređuju rezultati rodno identičnih i rodno različitih
skupina. Čak i da su moguća, uopćavanja se ne mogu izvesti na osnovi analize razgovora
miješanih rodnih skupina (niti na osnovi razgovora istorodnih skupina). Iz prirode govora
jedne rodne skupine ne može se zaključiti kako žene (ili muškarci) govore u rodno
isprepletenim konverzacijama (Coates 1989 u Sunderland 2006: 18).
Očekivati je da bi longitudinalne studije mogle donijeti relevantnije rezultate, no i tu
stanje nije uvijek potpuno jasno; Moore (1967) je u svojoj studiji imao 6 mjernih točaka (na 6
mjeseci života, 18 mjeseci, 3 godine, 5 i 7 godina) no samo se u 18. mjesecu života uočilo
relevantno odstupanje u jezičnoj uporabi između djevojčica i dječaka. U sličnim se
istraživanjima zaključci često izvode na osnovi ograničenih ili nepotpunih podataka. Takav je
slučaj s tvrdnjom da muškarci češće prekidaju sugovornika čime pokazuju svoju
komunikacijsku nadmoć. Takva „poznata, utvrđena činjenica“ rezultat je do kojega se došlo
pod utjecajem fenomena „hodnika zrcalā“, što pokazuje 25-godišnje istraživanje Deborah
Cameron i Sandre Clarke (1993) između 1965. i 1991. u kojem se potvrđuje da nema
značajnog dokaza rodnih različitosti u općem omjeru govornih prekida (Eckert i McConnell-
Ginet 2003: 83–4).
Uvriježene predstave o specifičnoj vrsti jezične uporabe koja se vezuje za određenu
rodnu klasu vrlo često svoje mjesto imaju u specijaliziranim priručnicima ili na posebno
organiziranim seminarima čija je svrha da daju upute o usvajanju određenog modela
komuniciranja.
U svakoj skupini od svega nekoliko riječi žene će ih povezati u rečenicu, od kojih obično dvije
nisu isto izgovorene. To je ono što čini ženski glas tako „pjevljivim“. Zapravo, one ZAISTA
pjevaju. Ponekad idu dolje, niže, u padajućem tonu. Drugi put idu gore, naglašavajući emocije.
Često se uzdižu i padaju kao sinusni valovi koji jurišaju u frazu, zatim se vraćaju kao pješčani
val. Govoriti u takvom tonalitetu najbolje se može naučiti slušajući druge, ali to je naučeno,
nije svojstveno (Philips 2000 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 84–5).
Navedeni parafrazirani odlomak iz priručnika za transrodne muškarce uputa je
muškarcima koji trebaju naučiti govoriti kao žene, koje žele postati. Da bi te tvrdnje zaista
bile relevantne, trebalo bi doći do jednoobraznog određenja „pjevljive intonacije“ s čisto
lingvističkog aspekta, razloga zašto se ona pripisuje samo ženama te jasno klasificirati
kategorije ispitanika i odrediti koje vrste podataka treba rabiti u toj studiji: individualne
intervjue, razgovore u istorodnim skupinama, među prijateljima, strancima, na svečanim
večerama, koje teme bi trebale dominirati, kako odrediti obrazac kojim oslikavamo neku
23
jezičnu osobinu i kako ga interpretirati u svjetlu dobivenih rezultata. Stereotipi su u takvim
istraživanjima više od „laži“ o jeziku – riječ je o pretjerivanjima koja su sociolingvistička
stvarnost. Vrlo često se u sličnim priručnicima nalaze i gledišta da su muškarci izravniji u
svojim namjerama, dok žene radije iskazuju sklonosti; to u našem jeziku na vrlo jasan način
pokazuje odnos imperativa (Donesite mi sendvič!) naspram kondicionalu (Željela bih salatu.).
U tom se smislu posredan pristup interpretira kao „ispitivanje terena“, odnosno taktički
element kojim se provjerava potencijalno neslaganje i unaprijed ublažavaju negativni utjecaji
na komunikacijsku interakciju. Imitiranje ženskoga govora, vrlo često u kontekstu izrugivanja
ili šaljivog učinka, pokazuje da bi ekstremna uporaba određenih jezičnih sredstava bila
neprirodna u svakodnevnoj komunikaciji. Sama veza između tradicionalnih stereotipa i
jezičnoga ponašanja vrlo je zanimljiva zato što stereotipi izgrađuju normu (pojam koji se
može shvatiti i kao pravilo i kao ono što je prosječno ili uobičajeno) – normu koju nužno ne
poštujemo, ali prema kojoj se orijentiramo. Stereotipi funkcioniraju kao sredstvo
organiziranja u društvu, ideološka mapa kojom se izriču mogućnosti unutar kojih se
postavljamo i na osnovi kojih pristupamo jedni drugima. Stereotipi svakako imaju snažan
istraživački potencijal, zahtijevaju ozbiljan pristup i jasno istraživanje, no njihovo uzimanje
kao početne točke u proučavanju ponašanja može dovesti do ozbiljnijih pogrešaka. Korijeni
najčešćih uopćavanja i stereotipa porijeklo vode iz sociobiologije, popularne znanosti
sedamdesetih godina prošlog stoljeća koja je naglašavala utjecaj tzv. evolucijske biologije. Iz
sociobiologije razvila se evolucijska psihologija koja nastavlja takva istraživanja, no vrlo
često bez osobitog odmaka od stereotipa. Istraživanja su najčešće u obliku sociopsiholoških
pokusa u kojima sudjeluju istorodne ili raznorodne skupine. Pretpostavljena muška sklonost
prema hijerarhiji u odnosu na žensku susretljivost, pokazalo se, ne može se striktno vezati uz
određenu rodnu skupinu, jer se u nekim istraživanjima, kakvo je Marjorije Harness Goodwin
(1990), uočilo da hijerarhijski sustav postoji i kod djevojčica, koji je čak znatno striktniji nego
kod dječaka. Važnu ulogu sličnim istraživanjima ima jasno postavljanje istraživačkih ciljeva i
prevladavanje kratkoročnih rezultata u korist dugoročnih te jasna interpretacija dobivenih
rezultata. Primjer analize konverzacijskih prekida tako pokazuje da se obično interpretiraju
kao dokaz govorne dominacije, no Tannen (1989) upozorava da bi trebalo razlikovati
preklapanja i prekide, pri čemu govorna preklapanja mogu biti izraz potpore sugovorniku, a
ne govorne dominacije. To pokazuje da veza između lingvističkog oblika i društvene funkcije
nije tako jednostavna da bi se mogla jednoobrazno interpretirati (Eckert i McConnell-Ginet
2003: 85–9).
24
Jezične fenomene, među kojima i jezične stereotipe, ne bi trebalo promatrati
ahistorično jer svaka jezična praksa ima svoju tradiciju, tj. mogućnost ponavljanja u sličnom
kontekstu i sa sličnim sudionicima (Sunderland 2006: 48).
Mullany (2007: 167) upozorava da je unutar paradigme različitosti uočljivo da
hegemonijski diskursi ženstvenosti i muškosti diktiraju koji je to govorni stil prikladniji za
žene i muškarce, pri čemu se takve vrste komunikacije smatraju društveno očekivanim
modelom ponašanja. U stvarnosti se pokazuje da i muškarci i žene koji su na funkciji
menadžera stereotipno rabe govorne stilove koji se povezuju i za suprotni rod (Mara et al.
2006: 241), što znači da u tom hijerarhijski nadređenom položaju menadžeri objedinjuju
konverzacijske stilove, dakako radi postizanja boljih rezultata u radu. Ista autorica izdvaja
uobičajena gledišta na tipične komunikacijske stilove muškaraca i žena, pri čemu je muški stil
izravan, konfrontacijski, natjecateljski, autonoman, javno dominantan u pogledu korištenja
vremena, agresivan i obilježen govornim prekidima, orijentiran na zadatke i ciljeve te
referencijski orijentiran; ženski govorni stil, na drugoj strani, obilježen je antonimima
navedenih odrednica (Mullany 2007: 34).
2.3. Sociokulturološke razlike u jezičnoj uporabi
S obzirom na društveni status, prava se govornika u određenim govornim situacijama
različito raspoređuju prema različitim socijalnim mrežama, što je pandan klasičnoj
sociolingvističkoj društvenoj klasi. Primjer araukanske kulture u Čileu potvrđuje da se
muškarci ohrabruju da govore u svim prilikama, pri čemu je govorenje znak pretpostavljene
muške inteligencije i vodstva. Nasuprot njima, od žena se očekuje da budu tihe i ponizne u
prisustvu svojih muževa, tako da je u toj kulturi normalno da u raznorodnoj skupini muškarci
dominiraju a djevojčice i žene govore šapatom ili nikako ne govore. Takva se praksa očekuje
u muževu domu. Svijest o govornom položaju unutar kulturološke ili socijalne mreže odraz je
lingvističke kompetencije o kojoj Bourdieu govori ne povezujući je samo sa sposobnošću
proizvodnje govornih izričaja već uzimajući u obzir i same izričaje. Doprinos određene osobe
diskusiji nije mjerljiv samo govornim izričajima koje ta osoba proizvodi, nego i načinom
kojim ih drugi u konverzaciji primaju i interpretiraju. Snaga govornog izričaja određena je
njegovim „diskursnim životom“, no pokazuje se da se orijentiranost prema određenim
izričajima može promatrati više s obzirom na to tko je govornik, negoli kakvi su sami izričaji.
Tako su McElhinney et al. (u štampi) u znanstvenom diskursu u području sociolingvistike i
lingvističke antropologije uočili da muškarci manje citiraju žene (21%) negoli što žene
25
citiraju žene (35%). Struktura konverzacijskih događaja u osobitim vrstama diksursā pokazuje
da se rodne uloge raspoređuju po ustaljenoj praksi i zakonitosti određene vrste diskursa,
kakav je npr. religijski diskurs u kojem dominiraju muškarci. Taj primjer oslikava značajnu
ulogu tradicije, odnosno vezu roda i društvene funkcije. U istraživanjima rodnih različitosti i
njihove veze s jezikom ne može se zanemariti kontinuum u sudjelovanju u nekoj društvenoj
aktivnosti, odnosno dijakronijski pristup jer govorni stilovi i strategije nisu ahistorični (Eckert
i McConnell-Ginet 2003: 91–4).
Istraživanje koncepta ženstvenosti i muškosti u suvremenome dobu razlikuje se od
prijašnjih pristupa. Taj je fenomen predmetom istraživanja osobito kada je riječ o ženama
koje su na visokim društvenim položajima, čiji se govor uspoređuje s uobičajenim modelima
ženstvenosti ili muškosti. Istraživanja u Poljskoj i Japanu potvrđuju radikalan zaokret žena u
odnosu na uljudnost i hiperkorektnost (Baran i Syska 2000, Okamoto 1995, 2000). Baran i
Syska (2000) tako uočavaju da su mnoge Poljakinje vrlo izravne, što ponegdje graniči s
nepristojnošću, u čemu se vidi pomak prema stereotipnim idealima muškoga govornog stila.
U sličnim istraživanjima Fairclough (2000) uočava da je govor britanske premijerke Margaret
Thatcher bio takav da nikako ne bi mogao biti povezan s uobičajenim viđenjem stereotipnog
ženskoga govora (Sunderland 2006: 191).
Neke govorne aktivnosti (čavrljanje, terapijski razgovor, telefonski razgovor, šale,
svađanje, nepristojan govor i sl.) pojavljuju se u svim govornim zajednicama, dok su druge
specifične za neke posebne zajednice. Iako se određena aktivnost može javiti u mnogim
govornim zajednicama, ona se može različito ostvariti u njima, za što je dobar primjer
rasprava, koja se pokazuje u jednom svjetlu u akademskoj zajednici, dok je u drugom kada je
riječ o raspravi za obiteljskim stolom. Međutim, iste se govorne aktivnosti mogu drukčije
promatrati i razumijevati ovisno o tome koji ih članovi zajednice rabe. U nekim se kulturama
raspravljanje i sukobljavanje mišljenja promatra se drukčije negoli u drugim – primjer kulture
koja krajnje izbjegava konflikte jesu Inuiti, arktički narod, koji očuvanjem međusobnih
odnosa pridonose vlastitom preživljavanju u teškim okolnostima. Odatle je međusobna
interakcija ritualizirana tako da se odvija sigurno i beskonfliktno (Eckert i Newmark, 1980 u
Eckert i McConnell-Ginet 2003: 98–9).
Uvjerenje da žene više govore od muškaraca Dale Spender razumijeva u kontekstu da
se u mnogim kulturama od žena zapravo očekuje da ne govore nikako te je stoga svaki oblik
ženske komunikacije „suvišan“. Da je to tako, vidi se po kulturološkim oznakama
prepoznatljivim u popularnim izrekama o „dugom ženskom jeziku“ i sl. (Spender 1980 u
26
Sunderland 2006: 2). Kulturološki okvir rodno podijeljene konverzacijske prakse, npr.
ograničene uporabe ili zabrane uporabe određenih riječi, prepoznatljiv je u „tipično muškim“
jezičnim svojstvima te njima suprotnim – „tipično ženskim“. Kulturološka polarizacija
zanimljiva je zato što se „muška konverzacija“ postavlja predmetom težnje, odnosno
hijerarhijski je nadređena „ženskoj konverzaciji“, tim više što muškarci nemaju motiv da
ovladaju tim načinom konverzacije (Sunderland 2006: 2–6).
O tome slično govore Kuna i Nujić (2014) ističući da jezik, način razmišljanja i
komuniciranja s drugima ostvaruje i utjelovljuje mušku dominaciju. Ono što je u jeziku
muško općenito je osnovno, a ono što je žensko je sporedno i/ili neodobravano. Rječnik
hrvatskog jezika tako kaže da je žena osoba po spolu suprotna muškarcu, a muškarca definira
kao odraslu osobu muškog spola” (Cesar et al. 2005: 26). Dakle, ženino je osnovno obilježje
njezina suprotnost muškarcu, dok u definiciju muškarca žena nije uključena. ON je
predstavljen cjelovitim identitetom, a njezin proizlazi iz njegova identiteta, a takvim prikazom
unaprijed se njihov odnos određuje kao hijerarhijski.
Govorne aktivnosti mogu biti vrlo specifične i na lokalnoj razini; kako to uočava Scott
Kiesling (1997), posebne zajednice mogu ohrabrivati određeno ponašanje radi izricanja
određene osobine, npr. šale i ritualne uvrede mogu biti radnje kojima se ističe
heteroseksualnost. Ames i Burcon (2011) tako o traču govore kao o govornoj praksi žena
kojom se nanosi potencijalna šteta muškarcu, a vezivanje te prakse za žene na našem
govornom području vidimo u razvijenijim tvorbenim mogućnostima naziva za one koje tu
praksu provode. Ames i Burcon (2011) međusobne hijerarhijske različitosti razumijevaju i s
aspekta odnosa pisane i usmene muške i ženske tradicije. Riječ je o tome da je pisana riječ
dominantno u rukama muškaraca, a oralna kultura se tradicionalno više vezuje za žene. Pisani
žanrovi koji se također tradicionalno nazivaju ženskim vezuju se za intimniji prostor
dnevnika, ljubavnih pisama i sl. (Ames i Burcon 2011: 1–17).
Ogovaranje je govorna praksa prepoznatljiva po isticanju svojstava odsutne osobe ili
potencijalno neprijatnih događaja koji se na nju odnose. Deborah Cameron (1997) uočava da
ovu govornu praksu muškarci često prate homofobnim i nepristojnim riječima kojima se
omalovažava odsutna osoba, radi uspostavljanja vlastite heteroseksualne norme muškosti i
nadmoći. Na drugoj strani, Jones (1980) ogovaranju pristupa pokazujući njegove pozitivne
društvene funkcije. Ističe da je riječ ogovaranje (engl. gossip) izvedena od staroengleskih god
i sib što je u prvotnom značenju bilo vrlo blisko značenju „kum“ ili „prijatelj u nevolji“.
Drugo značenje blisko je riječi „babica“, tj. osobi koja pomaže pri porodu, događaju u
27
isključivoj vezi sa ženama. Međusobna konverzacijska interakcija žena i razgovori o osobnoj
tematici bila je svojevrsna mogućnost potkopavanja muškog autoriteta ili u najmanjoj mjeri
razvijanja načina da se njemu djelomično odupre, uz ojačavanje međusobnih društvenih veza.
Jennifer Coates (1988) upozorava da se vrlo često bilo kakav neformalni razgovor između
žena imenuje ogovaranjem, neovisno govori li se o radnjama i osobinama odsutnih osoba
(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 98–101).
Tu razinu ogovaranja kao govorne prakse Cameron i Kulik (2003: 68) također
promatraju kao aktivnost kojom se jačaju međusobne socijalne veze žena.
Wheatherall (2005: 45, 48) također o ogovaranju govori kao potencijalnoj govornoj
praksi koja se primarno vezuje uz ženski govor, pri čemu ga se trivijalizira i označuje
nevažnim.
Pored ogovaranja, raspravljanje je govorna aktivnost koja dolazi u mnogim oblicima,
a tradicionalno uključuje iznošenje dokaza te korištenje racionalnih načela zaključivanja da bi
se time podupirao položaj. Slično raspravi jest prepiranje koje se odlikuje istaknutim
emotivnim tonom koji narušava prijateljsku vezu među sudionicima konverzacije. Uobičajeno
je gledište da su muškarci oni koji „raspravljaju“ a žene te koje se „prepiru“, čime se
stereotipno ističe pretpostavljena ženska emotivnost naspram muškoj intelektualnosti.
Rasprava se u znanstvenom diskursu smatra osobito značajnim oblikom konverzacijske
prakse, s obzirom na to da je riječ o elementima struke koji zahtijevaju reakciju, propitivanje,
potvrđivanje ili traženje slabih mjesta. Tannen (1998) uočava da u takvoj komunikacijskoj
interakciji riječi često postaju sredstvom kojim se ide u borbu. Manji je broj žena koje imaju
sklonost prema takvim „verbalnim borbama“ jer su takve aktivnosti nasrtaj na samopouzdanje
i osobnost drugih, uz promociju vlastitih intelektualnih kapaciteta (Eckert i McConnell-Ginet
2003: 101–3).
Cameron i Kulik (2003: 67) ističu da je na razini svakodnevne komunikacije
prepoznatljivo da su i muškarci skloni ogovaranju, ali da se na simboličnoj i ideološkoj razini
ta govorna praksa više vezuje za žene.
Baveći se razlikama u govornoj praksi, Elizabeth Aries (1996) dala je značajan
doprinos istraživanju literature o rodnim jezičnim različitostima; u svojoj studiji Muškarci i
žene u interakciji – preispitivanje razlika kritički istražuje različite vidove verbalne interakcije
muškaraca i žena i zaključuje da su govorni stilovi muškaraca i žena ipak više slični, negoli
različiti, a dajući izravan odgovor na pitanje postoje li takve relevantne razlike u
konverzacijskoj praksi, ističe da ne postoje (Wheatherall 2005: 59).
28
Etnografska istraživanja (Hymes 1972) pokazala su da je moguće izdvojiti temeljna
obilježja kojima se u zajednicama i između njih mogu razlikovati određeni govorni događaji
(šala izrečena u jednoj kulturi u drugoj se može smatrati neprikladnom, koktel zabava i
čekanje autobusa na stajalištu također zahtijevaju različite vrste govorne interakcije i sl.). U
istočnoj Ugandi djevojke pred udaju vode specifične razgovore o bračnom životu u ritualu
prikupljanja drva za ogrjev sa svojim vršnjakinjama, tako da se takav razgovor imenuje
sintagmom „prikupljanje drva“ iako je fokus na životnim i osobnim pitanjima. Kulturološke
razlike imamo i u primjerima kada određena govorna aktivnost treba biti izrečena u određenoj
situaciji, dok je u drugoj kulturi poželjna tišina – zajednica Apaša u Arizoni tako pokazuje
primjere da se tišinom „popunjava“ međusobna interakcija u slučajevima kada je riječ o
interpersonalnoj nesigurnosti. Nasuprot tom običaju, u europskoj kulturi prednost se daje
govoru kako bi se izbjegla neugodna tišina. Labov (1972b) ističe primjer afroameričkih
dječaka u ritualnim uvredama u aktivnosti „igranja tuceta“, gdje se uvreda realizira tako što se
neka obična, umjereno nepristojna riječ osobito jako ili melodiozno naglašava. Osim tih
aktivnosti, pozdravljanje je također specifično ovisno o kojim društvenim okolnostima i
sudionicima je riječ: u Senegalu je rigorozno propisano kada se treba pozdraviti a sam
pozdrav je svojevrsno pregovaranje o statusu s dugoročnim posljedicama (Judith Irvine 1974)
dok je u nekim francuskim selima primjer potpuno drukčiji – pozdravi su zapravo upiti o
dnevnim aktivnostima (jeste li jeli/pomuzli krave/kuda idete i sl.) a sama pitanja su pozdravi
jer se njima ne zahtijeva prividno tražena informacija. Sličan primjer je i na američkom
govornom tlu gdje se pozdravnim upitima također ne traži informacija, a takve primjere
imamo i u balkanskom podneblju. Erwing Goffman (1974) ističe interpretacijske sheme koje
se primjenjuju u interakciji, nazvavši ih okvirima. Konverzacijski okviri nisu rodno neutralni
jer je procjenjivanje određene situacije promjenjivo, ovisno o rodu sudionika kao i o statusu
govornika u govornom okruženju. Konverzacijski događaji mogu zahtijevati posebne
žanrove: pripovijedanje, duele pjesmama, novele, duele rimom (rap pjesme), stručne radove i
sl. To vrijedi i za pisane žanrove, s obzirom na to da su pisani žanrovi konvencionalne vrste
teksta koje se razlikuju po svome sadržaju i unutarnjoj organizaciji. Određeni žanrovi
zahtijevaju primjenu osobitoga stila (npr. bezličnost u znanstvenim radovima) a žanrovske su
karakteristike povezane ne samo s ciljevima koje ostvaruje individua nego i s očekivanjima i
ideologijom onih koji se priklanjaju tom žanru. Neki od govornih žanrova u većini kultura
vezani su samo za ženske članove zajednice, kakav je slučaj s naricanjem za umrlima.
Primjeri iz antičke Kine pokazuju privilegiranost određenog žanra u korist muškaraca – koji
29
su u 10. stoljeću imali znatno veću slobodu i mogućnost da uče elitni kineski jezik kako bi
stvarali djela koja su smatrana osobito cijenjenim, u odnosu na žene koje to nisu mogle, tako
da su njihova djela smatrana štivom za one „slabijih intelektualnih kapaciteta“ (Eckert i
McConnell-Ginet 2003: 103–9).
U vezi s navedenim govornim praksama Wheatherall (2005) smatra da je važno
usmjeriti se na različite vrste društveno inferencijskih procesa, odnosno općih pretpostavki da
članovi neke zajednice rabe zajedničke pretpostavke i uobičajeno zdravorazumsko znanje
kojima se usklađuju društvene radnje. Slično uporabi pitanja o dnevnim aktivnostima,
autorica ističe da pitanje „Kako si/ste“ nije pitanje koje zahtijeva odgovor ukoliko se takva
interakcija odvija na početku konverzacije, no u kasnijem tijeku konverzacije izostanak bi
odgovora na ponovljeno pitanje bio shvaćen kao svojevrsna devijacija od ustaljenog načina
konverzacije (Wheatheral 2005: 99).
Skup se prezentacija, mišljenja i vjerovanja kroz koje je jezik „natopljen“ kulturnim
značenjem za određenu jezičnu zajednicu imenuje sintagmom „jezična ideologija“. Tom se
sintagmom upućuje na više jezičnih fenomena: npr. kako djeca uče pravilno govoriti, kako bi
jezik trebalo rabiti, po čemu se jezici međusobno razlikuju i sl. Uspostavljeni ideološki
sustavi predmetom su propitivanja i kritičkih analiza, što se u vezi između roda i jezika
osobito vidi u istraživanju posebnih vrsta uporabe jezika određenih rodnom pripadnošću
govornika, orijentiranošću i jednih i drugim prema tim normama te uočavanju odstupanja od
njih. Cameron (1995) sintagmom „verbalna higijena“ objašnjava ideološki utjecaj na
korištenje jezika u skladu s idealiziranim prikazom kako bi to trebalo biti. Naglašavanje
konverzacijske prakse jedne rodne skupine s imanentnim kulturološkim obilježjima te skupine
osjetljivo je pitanje jer ima slučajeva kakav je primjer zajednice na Papua Novoj Gvineji da se
verbalni rituali vulgarne naravi primarno vezuju uz konverzacijsku praksu žena, a ne
muškaraca. Konverzacijsku praksu i međusobne rodne različitosti Cameron promatra u
dvjema sferama – javnoj i privatnoj; u novije se vrijeme jasno uočava pomicanje međusobne
granice tih dviju sfera koje su ranije primarno bile vezane za dominaciju muškarca (javna
sfera, nastupi, govori i sl.) i žena (privatna, obiteljska ili prijateljska sfera) (Cameron u
Holmes i Meyerhoff 2003: 447–68).
30
2.4. Konverzacijski stilovi i strategije
Istraživanja o vezi roda i konverzacije naglašavaju strategije tipične za žene, osobito
ističući kooperativnost i potporu sugovorniku. Žene međusobno biraju i izgrađuju teme
(Kalčik 1975, Coates 1993), primjenjuju podupiruća preklapanja (Eckert 1990, Coates 1993)
te su osobito sklone primjeni „sporednog komunikacijskog kanala“ (Bilious i Krauss 1988,
Roger i Nesshoever 1987, Edelsky i Adams 1990). Taj se stil postavlja nasuprot natjecateljski
usmjerenom i manje kooperativnom muškom stilu. Kiesling (1997) uočava da je muški stil
konverzacije obilježen natjecateljskim zadirkivanjem i da potiče hijerarhiju. Elizabeth Aries
(1976) u svojoj longitudinalnoj studiji uočila je da u konverzaciji istorodnih i raznorodnih
skupina studenata muškarci uspostavljanju stabilnu hijerarhiju konverzacijske dominacije, za
razliku od studentica čija je hijerarhija bila promjenjiva i nestabilna (Eckert i McConnell-
Ginet 2003: 122–3). Razlike su uočene i u temama razgovora.
Muškarci dramatiziraju i opširnije izlažu, skačući s jedne anegdote na drugu i ostvarujući
prijateljstvo i bliskost zajedničkim pričama i smijehom. Žene diskutiraju o jednoj temi pola
sata ili više, češće otkrivajući svoja osjećanja i ostvarujući bliskost kroz intimniju
konverzaciju. Rezultati iz analize sadržaja i komunikacijske usmjerenosti odražavaju teme
intimnosti i interpersonalnih odnosa za žene te teme natjecateljstva i očuvanja statusa za
muškarce (Aries 1976 u Eckert i McConnell-Ginet 2003: 122).
Antropološke su studije pokazale da se žene češće prilagođavaju govornoj situaciji
koju predvodi muškarac – odatle i tvrdnja da su teme koje započinju muškarci u miješanim
rodnim skupinama predvidljivije za uspjeh negoli one koje u takvim komunikacijskim
okolnostima predlažu žene (Steinem 1991 u Meunier 1996: 4).
Uočena je i pojava da se muškarci kada započnu govoriti o nekoj temi ponašaju kao
eksperti za to područje te se postavljaju u središte konverzacije. To se najčešće razumijeva još
jednim pokazateljem muške uporabe jezika prije u natjecateljske negoli u racionalne svrhe:
Za mnoge je žene konverzacija primarno socijalne ili emotivnu prirode, način uspostavljanja
veza i održavanja odnosa. Za mnoge muškarce konverzacija jest sredstvo očuvanja neovisnosti
te održavanje statusa u hijerarhijskoj društvenoj ljestvici korištenjem jezika izvješća. To se
ostvaruje isticanjem znanja i umijeća te zadržavanjem središnjeg položaja u konverzaciji
pomoću verbalne izvedbe kakvo je pripovijedanje, pričanje šala ili uopćavanje informacija
(Wittig 1992: 77).
Jones (1980) uočava da žene češće pribjegavaju međurelacijskim temama i
personalizaciji konverzacije, što je diskursni stil koji muškarci satirično određuju kao
ogovaranje. Zato se pokazuje da muškarci teže distanci u odnosu na takve teme i to tako što ih
31
svode na teoretiziranje i apstrakciju (Aries 1976; Steinem 1991; Swacker 1975; Tannen
1990). To nam pokazuju primjeri sudjelovanja žena i muškaraca u javnim nastupima kada iz
auditorija žene najčešće postavljaju pitanja o svojim vlastitim životima, u odnosu na
muškarce koji upućuju više apstraktnih pitanja o skupinama i zakonitostima; kada je riječ o
feminizmu, žene obično postavljaju pitanja o praktičnim problemima, dok muškarci tu
tematiku promatraju u širem spektru – utjecaja feminizma na obitelj i sl. (Steinem 1991 u
Meunier 1996: 4).
Pristup tim fenomenima kojim se naglašavaju razlike dovodi do zanemarivanja
sličnosti. Istraživanje koje su proveli Aries i Johnson pokazalo je da su i muški i ženski parovi
bliskih prijatelja općenito diskutirali o istim temama: religiji i moralu, sjećanjima, obiteljskim
aktivnostima, vlastitim financijama, prijateljstvu, društvenim i političkim pitanjima, tajnama
iz prošlosti, društvenim zbivanjima i poslu. Pokazalo se da i muškarci i žene, bliski prijatelji,
vrlo slabo govore o seksualnom životu, a razlike su se pokazale u stereotipno rodno
označenim temama – pokazalo se da žene češće govore o emotivnim i intimnijim stranama
međuljudskih odnosa, dok su muškarci češće pričali o sportu. Pored toga, to istraživanje
pokazalo je da su žene diskutirale češće i dublje o osobnim problemima. Te su razlike stvarne,
no one su samo margine vlastitog izražaja ljudi obuhvaćenih tim istraživanjem. To znači da
opće rezultate, koji se najčešće izvode na osnovi marginalnih pokazatelja, treba uzeti oprezno.
Jedna od uočljivih razlika bila je u tome koliko se vremena posvećuje nekoj temi, što je bolji
pristup u odnosu na gledište da o nekim temama pripadnici/-e rodne zajednice nikako ne
govore (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 123–4).
često zastupljeno rijetko zastupljeno
žene (%) muškarci (%) žene (%) muškarci (%)
vlastiti problemi 45 14 50 73
sumnje i strahovi 46 16 49 60
obiteljski problemi 47 26 51 56
osobni odnosi 26 8 45 44
sport 18 45 42 40
Tablica 1: Izvješća žena i muškaraca o dominantnim temama u razgovoru s bliskim
prijateljima (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 123).
Razlike su uočene i u telefonskim razgovorima. Aries i Johnson (1983) uočavaju da su
žene sklonije telefonskim razgovorima s bliskim prijateljicama češće negoli što su muškarci
sa svojim prijateljima. Čak polovica broja žena i svega 19% muškaraca imaju dnevne ili
32
tjedne telefonske razgovore u trajanju više od 10 minuta. Četvrtina broja žena i 14%
muškaraca imaju takve razgovore bar jednom mjesečno. Analizom tih razgovora pokazalo se
da su žene općenito usmjerene prema uspostavljanju društvene veze i intimnosti, dok su
muškarci više individualistički nastrojeni i natjecateljski usmjereni. Osim ovoga, u tom
istraživanju pokazuje se da su muškarci skloniji obavljanju zajedničkih socijalnih aktivnosti,
prije negoli što pristupaju konverzaciji. Te se pojave objašnjavaju društvenim normama, tj.
utjecajem društva na muškarce tako što se nagrađuje njihov uspjeh, dok se, općenito, kod
žena cijene aspekti njihove individualnosti – izgled, osobnost i moralne kvalitete. Taj
društveni fenomen dovodi se u vezu s pojavom da se čak i onda kada žene imaju isti ili viši
socijalni i društveni status od njih očekuje da budu bolje od muškaraca na istim položajima.
Na tu pojavu upozorava se i na primjeru akademskih referenci, tj. uspjeha u struci, gdje ima
osnova govoriti o različitim kriterijima ovisno o kom je rodu riječ, a tome u prilog idu i
elementi socijalne neravnopravnosti koji pokazuju da žene nisu podjednako plaćene kao
muškarci za obavljanje istog posla. Odlika natjecateljstva nije isključivo u vezi s muškarcima,
no kod žena se drukčije razvija tijekom odrastanja i realizira uz određena odstupanja od
takvog muškog tipa konverzacije. Penelope Eckart proučavajući fenomen srednjoškolske
popularnosti kod djevojčica, navodi „kooperativno natjecateljstvo“, odnosno „pažljivo
izgrađivanje zajedničkog tla na kojem se slobodno iznosi vlastito mišljenje“. Opisivanje
muškoga načina govora kao natjecateljskog a ženskog kooperativnog i više usmjerenog prema
drugima implicira da su kooperativnost i natjecateljstvo fundamentalno i oštro suprotstavljeni,
što nije slučaj (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 124–7).
2.5. Komplimenti kao govorni činovi
Veza govornih činova i društvenih radnji složena je zato što govorni činovi, kakvo je
npr. obećanje, u različitim situacijama mogu imati različita značenja i funkcije. Odnos oblika i
funkcije pokazuje da se npr. govorni čin obećanja može ostvariti i određenim varijacijama,
npr. kao prijetnja, podmićivanje ili izbjegavanje onoga što sugovornik želi da se uradi. Tipični
rodno označeni govorni činovi su komplimenti, koji kao i svi drugi socijalni potezi imaju
različite društvene funkcije i motivaciju za njihovo izricanje. Funkcija komplimenata i
motivacija za njihovu uporabu ponekad mogu biti različito interpretirani. Komplimenti su
društvene radnje koje mogu biti različito interpretirane i kojima se izriče vrednovanje te
implicitno ili eksplicitno pozitivan stav, što je nasuprot uvredama i negativnoj kritici.
Komplimenti su radnje kojima se usmjerava na pozitivni obraz sugovornika, a ta eksplicitna
33
funkcija afektivnosti usmjerena na drugog najvažnije je obilježje komplimenta kao
društvenog čina (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 144–5).
Litosseliti i Sunderlan (2002: 75) komplimente dovode u vezu s pozitivnom
uljudnošću, onom koja je usmjerena na izricanje bliskosti, za razliku od negativne uljudnosti
koja je obilježena distanciranošću i formalnošću.
Mullany (2007: 212) u vezi s komplimentima ističe njihovu primjenu u unapređenju
komunikacije unutar „radnih zajednica“, zajedno s ostalim vidovima komunikacije na radnom
mjestu, pri čemu upozorava da žene češće rabe zamjenicu mi, ritualne isprike i komplimente
te potvrdne sporedne komunikacijske kanale da iskažu svijest o slušanju sugovornika (npr.
klimanje glavom), dok muškarci češće rabe zamjenicu ja, zahtijevaju odgovore, manje rabe
isprike, izravniji su i sporedni komunikacijski kanal rabe kako bi izrekli potvrdu, odnosno
slaganje sa sugovornikom.
Funkcije komplimenta koje prepoznaje Mullany (2007) nalazimo u primjerima iz
korpusa sličnim navedenim u kojima se izricanje komplimenta realizira kao sastavni dio šireg
referencijskog izričaja.
TCU 5: Vm_01: um- ja sam davno htio Vas zvati u našu emisiju. i to- i to još dok ste Vi onako- po novinama bili tu i tamo. i onda je neko prije mene to- um- kako bih rekao. došao do vas. i onda ste postali jedna opšta zvijezda. a ja vas zovem-
TCU 4: !(1.351) Žg_02: nemojte to zvezda [smijeh].
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Iz istog intervjua izdvajamo sličan primjer upućivanja komplimenta prema drugoj strani:
TCU 15: Žg_02: (…) pogledajte ljude kako to- koja je to borba da se dođe na kandidatsku listu. kolko su spremni da da ulože para. a pri tom nisu- nesuvislo pričaju. uopšte- uhh- kako se ponašaju kad dođu na vlast. to je stravično. jer vi kad idete na poso. i ovde ste verovatno morali- doduše ajde Vas znaju. kao zdrav je. normalan. ne treba mu uverenje.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Kerbart-Orecchioni (1987) komplimente opisuje kao „verbalne poklone“ koji svoju
funkciju ostvaruju u društveno konstruiranom, prikladnom okruženju, tj. kompliment ne
ostvaruje svoju funkciju u znanstvenoj raspravi u čijem se tijeku hvali izgled nečije odjeće ili
fizički izgled osobe koja sudjeluje u raspravi. Upućivanje komplimenata čin je dugovanja
prema osobi koja upućuje kompliment, baš kao što je običaj s uzvraćanjem stvarnih poklona.
U vezi je s komplimentima i „negativna uljudnost“ koja se javlja između socijalno
asimetričnih govornika, pri čemu je izricanje komplimenta nadređenoj osobi implicitni
podsjetnik govorniku na njegov niži status u tom odnosu. Veza komplimenata i uvreda
djelomično je binarna, s obzirom na to da se odsustvo komplimenta može smatrati uvredom,
34
ali se odsustvo uvrede ne smatra komplimentom. Ritualno svojstvo uporabe komplimenata
najuočljivije je u slučajevima zahvale na komplimentu u primjerima kakav je sljedeći:
A: Sviđa mi se tvoj rad o X.
B: Hvala na komplimentu.
A: Nije to samo kompliment. ZAISTA mi se sviđa.
Komplimentima se također potvrđuje da isti govorni izričaji u drugom kontekstu mogu
biti shvaćeni potpuno drukčije („Izgubila si puno kilograma“ – ne znači isto osobi koja se
trudi smršaviti i bolesnoj osobi). Komplimenti se ponekad „zaodijevaju“ u specifičan „omot“,
npr. „Dopustite mi da Vam uputim kompliment za Vaš izvrstan kolač“ ili „Molim Vas,
prenesite komplimente šefu kuhinje“. Često su praćeni uzvicima („Kako je to lijepa haljina!“ i
sl.), a čak i imperativ može biti upotrijebljen u obliku komplimenta – „Okreni se da bolje
vidim kako ti lijepo stoji ta haljina“. Oblik komplimenata vrlo često uključuje pridjevske
riječi (dobar, lijep, odličan, prelijepa, lijepa i sl.) kao i pojačivače (vrlo lijepa, stvarno dobro i
sl.) (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 145–8).
Holmes (1995) upozorava da komplimenti, iako primarno vezani uz pozitivnu
uljudnost, mogu funkcionirati vrlo različito, čak i negativno, što ovisi o kontekstu. Pri tome
smatra da je za interpretaciju od ključne važnosti veza između govornika i sugovornika.
Komplimenti mogu biti upotrijebljeni ironično, sarkastično, laskavo, s divljenjem i sl. što
pokazuje da se komplimentima može skrivati neki potencijalni komunikacijski cilj koji se ne
izriče izravno, čime se znatno otežava interpretaciju komplimenta; recepcija komplimenata
također nije jednoobrazna, osobito kada oni dolaze od nepoznatih osoba i u javnoj domeni,
npr. komplimenti koji se upućuju ženama na ulici mogu se razumjeti i kao potencijalno
uznemiravanje. Holmes ističe da su žene one koje češće primaju komplimente i češće ih
upućuju (pri tome, češće ženama, nego muškarcima), no s razlikom da muški komplimenti
češće nose svojevrsno referencijsko obilježje, npr. isticanje dobiti koja se ostvarila u tvrtki.
Učestalija povezanost žena s primanjem i davanjem komplimenata obično se tumači u skladu
sa subordiniranim položajem žena u društvu (Mills 2003: 219–221).
Eckert i McConnell-Ginet slično zaključuju – korpus komplimenata prikupljen u
engleskom jeziku pokazuje da i muškarci i žene podjednako, češće upućuju komplimente
ženama, najčešće za izgled, a gledano u cijelosti, pokazuje se da muškarci manje upućuju
komplimente od žena. Tannen i Holmes mišljenja su da su žene više sklone toj
konverzacijskoj praksi zato što su usmjerene prema jačanju solidarnosti i međusobnih veza,
dok muškarci manje rabe komplimente zbog natjecateljstva, odnosno komplimentima ujedno
35
priznaju autoritet drugog. Komplimenti su uvijek obilježeni rutinom i šabloniziranošću. U
definicijama se za komplimente obično rabe izrazi „uljudnost“, „kurtoazija“ i „formalnost“.
Uporaba komplimenata često podrazumijeva preuveličavanja, a primjeri u kojima se
naglašava da nešto nije samo kompliment, odnosno da se tako zaista misli, pokazuju da
uporaba komplimenata ide izvan granica doslovne istinitosti, sve u interesu održavanja i
unapređenja međusobnih odnosa. Takva obilježja vidimo i u drugim svakodnevnim rutinskim
radnjama, kakav je slučaj s pozdravima, s obzirom na to da se na pitanje „Kako ste?“ na daje
izvješće o zdravstvenom stanju ili nekim problemima, kao i o pozitivnim događajima i
činjenicama, pa se na takva i slična pitanja/pozdrave, također odgovara rutinski i ritualno.
Uporaba komplimenata kao sredstava kojima se izriču maniri tijesno je povezana s
društvenom hijerarhijom, osobito s rodnim odnosima jer se komplimenti češće upućuju
ženama. To ne znači da se primateljica komplimenta, iako zna za tu hijerarhiju, konvenciju i
ritualiziranost, ne mora osjećati pozitivnom, s obzirom na to da se vrednuje trud da se neko
osjeća bolje, neovisno o konvencijama. Rutinski komplimenti vrlo se teško razlikuju od
sarkastičnih ili ironičnih komplimenata. Sarkastičnim komplimentima, koji se vrlo uspješno
maskiraju u uobičajene komplimente, napada se pozitivni obraz sugovornika, javno hvaleći
nešto što ne zaslužuje da bude hvaljeno, odnosno ono što sugovornik ne želi istaknuti.
Namjere govornika koji upućuje kompliment može biti vrlo teško dokazati i pored
preciziranih uvjeta prikladnosti koje vezujemo uz govorne činove, no među praksom
upućivanja komplimenata jesu i laskavi komplimenti koji funkcioniraju u korist isticanja
osobina onoga tko daje kompliment a ne u korist primatelja komplimenta (Eckert i
McConnell-Ginet 2003: 150–5).
2.6. Uljudnost u konverzaciji
Pod pojmom uljudnosti se sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća podrazumijevao
altruistički način socijalnog ponašanja i izražavanja, pri čemu se misli na ustaljene forme
uglađenosti (tzv. salonske manire, komplimente, primjena obrazaca uljudnog razgovora na
javnim mjestima te osobito uporaba formi oslovljavanja). Uljudnost i poštovanje bili su
smatrani sinonimima, što su kasnija pragmalingvistička istraživanja razdvojila smjestivši
poštovanje (pristojnost i uglađenost) u sferu sociolingvistike. Tek kasnih sedamdesetih godina
20. stoljeća pragmatičari (uglavnom anglosaksonskog područja) počinju proučavati uljudnost
kao lingvistički pojam zanemarujući skrivene altruističke pobude pojedinaca koji je
primjenjuju (Marot 2005: 54)
36
Watts et al. (2005: xxiv) naglašavaju da uljudnost nije inherentna odlika radnje, nego
je povezana s interakcijskom vezom koja se uređena standardom.
Uljudnost je komunikacijski i interakcijski fenomen koji se, dakako, promatra u
sklopu s drugim dijelom dihotomije – neuljudnošću. Locher i Bousfield (2008) upozoravaju
da je manje radova o neuljudnosti u konverzaciji, negoli onih koji se bave uljudnošću. Tzv.
konfliktni govor predmetom je proučavanja vrlo često sa središnjom ulogom u trening
seminarima za diskurs sudskih procesa, obiteljski, adolescentski te diskurs ljekar – pacijent i
sl. Uljudnost i neuljudnost složeni su fenomeni, tako da uobičajene definicije neuljudnosti kao
„oblika ponašanja koji uznemirava drugo lice u osobitom kontekstu“ često zahtijevaju dorade
(Locher i Bousfield 2008: 1–3).
Veza između roda i (ne)uljudnosti kompleksna je i slojevita te vrlo često utemeljena
na pretpostavkama da se ženski i muški govor razlikuju. Od sedamdesetih su godina
predmetom istraživanja muška dominacija i ženska podređenost u konverzaciji (Lakoff 1975,
Spender 1980). Ovi se konverzacijski fenomeni dovode u vezu s uljudnošću tako što se ženski
govor označuje uljudnijim, blažim i manje izravnim od muškog. Lakoff je često upozoravala
na koncept „bespomoćnosti“ koji se nametao kao ideal ženskoga ponašanja, tj. riječ je o
modelu koji je suprotan muškom, gdje se ističu emocije i individualnost. Ta istraživanja često
trpe negativnu kritiku u vezi s metodologijom i stereotipno obojenim zaključcima. Zaokret se
javlja se u radovima Tannen i Coates (osamdesetih i devedesetih godina) koje se bave
analizom društveno konstruiranih razlika između muškog i ženskog jezika, koje promatraju
kao srodne dijalekte različitih socijalnih skupina, čemu se daje prednost u odnosu na analizu
dominacije u dominantnoj skupini (Mills 2003: 164–6).
U svakodnevnoj se komunikaciji uljudnošću smatra formalno i distancirano jezično
ponašanje, no sam koncept „distanciranosti“ i njegovo interpretiranje su složeni, što se
pokazuje u izričajima kakvi su dobronamjerni savjeti ili komentari, koji se, ipak, mogu
razumjeti kao potencijalna prijetnja obrazu sugovornika. Konceptu uljudnosti blizak je naziv
„kurtoazija“, odnosno ljubaznost, vrlo jasno opisana trima riječima: saslušajte, nasmiješite se
i odvojite vrijeme u međusobnoj interakciji (Gregory 2001: 2). Mnogi teoretičari uljudnosti
prave razliku između pučkog i lingvističkog poimanja uljudnosti. Tako Watts (1992: 3) pod
„pučkom uljudnošću“ smatra različite načine percipiranja uljudnog ponašanja unutar
sociokulturnih skupina, što je uobičajeno shvaćanje uljudnosti, za razliku od uljudnosti koja
se promatra kao „teorijski konstrukt“, što je naziv unutar teorije socijalnog ponašanja i jezične
uporabe. Razumijevanje prikladnog lingvističkog ponašanja implicitno je ključno pitanje u
37
svim istraživanjima o uljudnosti, no takvo ponašanje je rijetko detaljno opisano i analizirano.
Važni čimbenici u tome procesu u „radnim zajednicama“ jesu rod, rasa, klasa, dob, naobrazba
te znanje (Mills 2007: 7–9).
Najznačajniji teoretičari uljudnosti su Geoffrey Leech, Paul Grice te Penelope Brown
i Stephen Levinson koji uljudnost proučavaju kao strategiju koju govornik primjenjuje da bi
ostvario određeni cilj ili niz ciljeva. Uljudnost nije samo ono što smatramo
prikladnim/prigodnim u određenim stereotipiziranim prigodama, ona uvijek upućuje na
različite stupnjeve (ne)solidarnosti između odašiljatelja i primatelja poruke (Marot 2005: 56).
Brownov i Levinsonov model uljudnosti temelji se na pragmatičkoj analizi uljudnosti
koja uključuje koncentraciju oko količine verbalnog „rada“ koji individualni govornici moraju
izvesti u svojim govornim izričajima kako bi se suprotstavili sili potencijalne prijetnje prema
obrazu slušatelja. Goffmanovim se nazivom obraz upozorava na vlastitu sliku koji i slušatelj i
govornik žele održati u međusobnoj interakciji (Goffman 1967). Brown i Levinson tvrde da je
obraz to u što se emotivno ulaže, može biti izgubljen, zadržan ili uvećan te mora stalno biti
uključen u interakciju (Brown i Levinson 1978: 66). Prijetnja se obrazu označuje engleskim
akronimom FTA što je akronim za „čin prijetnje obrazu“ (engl. face threatening act). Takve
prijetnje zahtijevaju ublažavanje izričaja verbalnim konverzacijskim popravkom (uljudnošću),
u čijem se izostanku opravdano nagovještava slom komunikacije. U tome se pristupu osobito
razlikuju pozitivna i negativna uljudnost; pozitivna se uljudnost odnosi na slučajeve kada
govornik tretira sugovornika kao pripadnika iste skupine, prijatelja, tj. osobu čije su osobine
poželjne i dobrodošle; negativna uljudnost odnosi se na slučajeve kada je govornik prisiljen
izreći uljudnost, npr. u vidu isprike, priznanja višeg statusa sugovornika i sl. U tom se smislu
uljudnost razumijeva kao svjestan oblik strategijskog ponašanja. Mills u analizi različitih
strategija uljudnosti na primjeru isprike (koja pripada „negativnoj uljudnosti“) ističe da je cilj
isprike vraćanje narušenoga reda između sudionika interakcije, no problematizirajući pitanje
iskrenosti, uočava da je to aspekt koji ostaje izvan domašaja te teorije. Zato je bitno razumjeti
mogućnosti svjesne manipulacije konverzacijskim konvencijama, npr. kada se upućuje
kompliment ili se zahvaljuje nekome tko je učinio nešto što nije pohvalno. Slično vrijedi i za
slučajeve kada se govornik obraća sugovorniku rabeći suvišni honorifik (Mills 2007: 58–61).
Osnovna razlika između genderlekata (termin koji predlaže Tannen 2001) u
istraživanjima različitosti u uporabi jezika između muškaraca i žena jest pretpostavka da žene
govore radi očuvanja harmonije i ojačanja veze te da konverzaciju učine otvorenom, dok
muškarci teže asertivnosti i insistiranju. Sklonost žena prema blažem govoru prepoznaje se u
38
uporabi oblika „privjesnih pitanja“ te više pitanja u cijelosti negoli muškarci (Coates 1993,
Holmes 1988). Holmes u tome vidi žensku uljudnost i znatno manje asertivnosti u odnosu na
muškarce, dok Lakoff (1975) u primjeni takvih pitanja vidi znakove „nesigurnosti“ i „težnje
za odobravanjem“. Fishman (1980) takve govorne obrasce objašnjava kao „uspješne
strategije“ čiji je cilj održati razgovor s muškarcima. Na strategiju se uljudnosti u takvim
istraživanjima često gleda s aspekta antropoloških studija koje upozoravaju na podređen
status žene u društvu (Daly 1991 u Meunier 1996: 5). Uljudnost je, iako danas vrlina, ranije
bila znak poniženja, s primarnom funkcijom da se specifičnom uporabom jezika, u prvom
redu oslovljavanjem, potvrđuje viši društveni status sugovornika. Time se djelomično može
objasniti zašto su u rezultatima antropoloških studija žene često uljudnije (Tannen 1992,
1994). Meunier (1996) uočava da je i sarkastična uporaba obrazaca uljudnosti u govoru žena
svakako dokaz da žene rabe konfrontacijske strategije koje su im povijesno pripisivane
(Meunier 1996: 5).
Naredbe su izričaji koji se rabe kako bismo potaknuli nekoga da nešto uradi
(Montgomery 1995) a na osnovi nekoliko studija (Goodwin 1980; Cameron, McAlinden i
O'Leary 1989; Tannen 1990, 1994; Holmes 2001) uočeno je da muškarci i žene pokazuju
razlike u uporabi naredbi (imperativa) te tako muškarci pokazuju sklonost ka jednostavnim,
izravnim izričajima, dok se žene oslanjaju na „formuliranje svojih naredbi u vidu prijedloga
za radnju“ (Montgomery 1995 u White 2003: 7).
Lakoff uočava dvije koristi neizravnosti: obrambenost i suosjećajnost. Obrambenost se
odnosi na govornikovu sklonost izricanja zamisli tako da ona ne bude ni odobrena ni
poništena, odnosno da bude lako preoblikovana ukoliko ne naiđe na plodno tlo (Tannen 1994
u White 2003: 7). Suosjećajnost se odnosi na ostvarenje komunikacijskog cilja ne zato što se
to izravno zahtijeva nego zato što slušatelj također zajedno ide prema istom cilju, čime se
neizravno ohrabruje da se taj cilj ostvari. Te su različitosti vrlo pogodne za ideološke
interpretacije te se svakako stav nalik Whiteovom (2003) čini logičnim – to što istraživanja
pokazuju da žene rabe određena jezična sredstva (ovdje: obrambenost i suosjećajnost) trebalo
bi razumjeti kao svjestan izbor korištenja takvih sredstava te se zanimljivim čini i to da
svjesna uporaba tih sredstava može značiti upravo suprotno od komunikacijske podređenosti
(White 2003: 7).
Upravo o relativnosti lingvističkih strategija s osobitom pozornošću govori Tannen
(1993) koja misli da su moć i solidarnost esencijalni za razumijevanje rodnih obrazaca u
jezičnoj uporabi. Smatra da se takvim jezičnim istraživanjima ne može pristupiti samo
39
tragajući a specifičnim lingvističkim fenomenom. Analizirajući strategiju dominacije, Tannen
ističe da svaki primjer koji potvrđuje dominaciju ujedno može biti i dokaz solidarnosti.
Naglašavajući problematičnost dihotomnog isključivanja jezičnih fenomena, Tannen pokazuje
da je moguće da govorni prekidi ne moraju uvijek biti dokaz dominacije, odnosno da se u
analizi konverzacije jasno mora razlikovati namjera od učinka; West i Zimmerman (1983)
prvi su uočili da muškarci češće prekidaju žene dok one govore; James i Clarke (1993)
zaključuju da taj model i nije toliko jednoobrazan. Tannen upozorava na potrebu razlikovanja
preklapanja i prekida, pri čemu osobito naglašava pitanje konteksta te govori o „podupirućem
preklapanju“ koje je vrlo često između bliskih prijatelja gdje se ne razumijeva kao
nepristojnost, već kao sredstvo ojačanja međusobne socijalne veze. Takva se polazišta
„odozgo“ zapravo navode kao ilustrativni primjeri razlika između diskursne analize (koja
konverzacijske fenomene promatra u sklopu zadanih obrazaca) i drugih pristupa, npr.
konverzacijske analize, koja je isključivo usmjerena na induktivni „pogled iznutra“. U
ispreplitanjima se lingvističkih strategija vidi njihov potencijalni ambigvitet (Tannen 1993:
19–38).
Rodno polarizirane govorne odlike, kakve su kooperativnost i usmjerenost na druge,
naspram natjecateljstvu i individualizmu, oslikavaju se i u izvedbi govornih činova u vezi s
fenomenom ljubaznosti. Uobičajeno je gledište da su žene ljubaznije od muškaraca, tj. da rabe
uljudniji i prikladniji način komuniciranja. No, kao što je to slučaj i s drugim
„općeprihvaćenim istinama“, za takve je tvrdnje potrebno imati relevantnu znanstvenu
podlogu. Osobit je problem neodređenost temeljnih pojmova – afektivnosti i ljubaznosti, tim
više što neki izričaji, npr. „Hvala!“ ne moraju uvijek značiti da smo ljubazni jer mogu biti
upotrijebljeni ironično, sarkastično i sl. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 134–6).
Brown i Levinson (1987) upozoravaju da ljudi imaju više uspjeha ukoliko ostvaruju
veze u međusobno sličnim individualnim interesima, odnosno barem da se pretvaraju tako da
drugi o njima misle kao da brinu o njihovim interesima. Sintagmom „pozitivna uljudnost“
naglašavaju empatiju i uključivanje u skupinu, često uz uporabu posebnih riječi kojima se
podcrtava takav odnos, kakvi su prikladni epiteti (dragi/draga, mili/mila te nešto nepristojniji,
kakve su prijateljske bezazlene psovke ili uvrede). Mnogi vidovi ponašanja koje uobičajeno
nazivamo uljudnošću ono su što Brown i Levinson imenuju „negativnom uljudnošću“:
izricanje poštovanja ili poslušnosti, izbjegavanje vrijeđanja, slaganje i sl. Tako primjer isprike
pokazuje da se rabi kada se želi ispraviti socijalno ponašanje, no tu je riječ o sukobu
vlastitoga gledišta u odnosu na sugovornika, što znači da je isprika više ritualnog karaktera.
40
Pozdravi i opraštanja, kao i uporaba formalnih načina oslovljavanja i tituliranja (gospodine,
gospođo, profesore) vrlo često prenose negativnu uljudnost. Brown i Levinson naglašavaju da
uljudnost ne leži jednostavno u obliku, nego u tome za što se određeni oblik, tj. govorni čin,
rabi. Govorne oblike ne bi trebalo smatrati irelevantnim – slikovit primjer jest riječ molim
koja ujedno signalizira osobi koju se moli da molitelj ima u vidu važnost te osobe i da tim
postupkom ujedno umanjuje negativnu stranu po osobu koju se moli (Eckert i McConnell-
Ginet 2003: 135–7).
Uljudnost kao interakcijski fenomen također izmiče jednoobraznom određenju i
uopćavanju, osobito ukoliko se u interpretaciji izostave kontekstualne činjenice; tako je u
nekim kulturama formalni način konverzacije između članova obitelji znak postojanja neke
vrste smetnje, kakav je primjer s marokanskim arapskim jezikom. Jary (1998: 16) u mnogim
izrazima uljudnosti prepoznaje da oni prolaze neopaženo kod mnogih sudionika konverzacije,
odnosno postaju formalni izričaji. Zato je važno koncept uljudnosti analizirati u sklopu
sveukupnog ponašanja sudionika interakcije. To potvrđuje primjerom u kojem se nastavnik
obraća učenicima naglašavajući riječi koje nose uobičajenu oznaku uljudnosti: Možete li,
molim vas, biti tiši?! (Mills 2007: 75–80).
Za razliku od istraživanja koje su proveli Holmes i novozelandski suradnici gdje se
došlo do zaključaka da su žene lingvistički ljubaznije od muškaraca jer češće dijele
komplimente i češće ih primaju, u Nizozemskoj se došlo do drukčijih rezultata. Brouwer et al.
(1979) i Brouwer (1982) nisu uočili razliku u vezi između uljudnosti i roda osoba
obuhvaćenih istraživanjem (istraživanje se odnosilo na reakcije ljudi koji su kupovali vozne
karte na velikom željezničkom kolodvoru). U takvim istraživanjima trebalo bi u obzir uzeti
činjenicu da isti oblici ponašanja mogu imati različite rezultate ovisno o tome tko ih i kada
rabi. Istražujući rodne varijacije govora među engleskim govornicima, Janet Holmes posebnu
pozornost poklonila je afektivnoj funkciji govora, koja objedinjava izricanje emocije
(najčešće izrazima: Kako je to tužno/Dovraga/Kako je sladak/slatka/Kako je
pokvaren/pokvarena i sl.). Osobina afektivnosti općenito je suprotstavljena referencijalnoj
jezičnoj funkciji koja se općenito odnosi na objedinjavanje činjenica i upozoravanje na njih
kako bi se nešto ostvarilo. Holmes upozorava na to da skoro svi govorni izričaji mogu
podjednako biti primijenjeni i u afektivnoj i u referencijalnoj funkciji te da se te funkcije
mogu međusobno preklapati – npr. upućivanje komplimenta ili pohvala može biti strategija
dobivanja neke informacije ili zaključivanja nekog dogovora. Dihotomija
afektivno/referencijalno obično se povezuje s dihotomijom žene/muškarci, kako u govornim
41
razlikama tako i općenito u podjeli društvenih aktivnosti, no takva dihotomija ima određene
nedostatke, u prvom redu u tome što se osobine njezinog drugog dijela isključuju za
pripadnike jednog roda (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 137–40).
Uljudnost i neuljudnost ne bi trebalo analizirati u binarnom odnosu jer neuljudnost
funkcionira u vrlo različitim i kontekstno specifičnim načinima te je stoga važno da se
neuljudnost ne analizira dekontekstualizirano. U vezi s neuljudnošću jest i binarni odnos
izravnost – neizravnost koji ovisi o kulturološkom kontekstu, odnosno o tome što se u
određenoj kulturi smatra društveno poželjnim oblikom ponašanja. Najradikalniji primjer
neuljudnosti jesu psovke, u vezi s kojima se ističu izraženi rodni i drugi stereotipi, tim više što
se takav oblik konverzacijskog ponašanja često ohrabruje kod dječaka, a zabranjuje
djevojčicama (Mills 2007: 139–43).
Veza određenog obrasca društvenog ponašanja s jezičnim sredstvima koja su
specifična za određenu društvenu skupinu pokazuje se i s obzirom na fenomen
(pretpostavljenih) socijalnih afiniteta. Deborah Tannen (1990) tako upozorava na uobičajeno
poimanje dihotomije žene/muškarci s obzirom na naglašenu sklonost žena prema povezivanju
s drugima te mušku težnju prema autonomnosti. Iako se ni u kom slučaju ne isključuju
činjenice da za mnoge žene i za mnoge muškarce možemo govoriti i o suprotnom, taj
stereotip prisutan je kao svojevrsna norma prema kojoj se orijentiramo. Istražujući
pretpostavljene socijalne afinitete u obiteljima srednje radničke klase Afro-Amerikanaca
(1980, 1990) gdje se najizraženije vežu mišljenja da muškarci teže hijerarhijski usmjerenoj
komunikaciji, a žene ravnopravnosti, Goodwin bilježi da su dječaci bili skloniji uporabi
izravnih komandi („Daj mi!“) i traženja dozvole („Mogu li?“). Djevojčice su u sličnim
aktivnostima vrlo rijetko rabile govorne obrasce kao dječaci, češće dajući prednost izrazima
kao što su „Hajdemo uraditi“ ili „Zašto ne bismo“, no nisu sve djevojčice izbjegavale javno
nadmetanje i konfrontaciju. U afro-američkoj zajednici prisutni su rituali koji su primjereniji
muškarcima, kakav je primjer ritualnih verbalnih uvreda u „igri tuceta“. Žene i djevojčice
rijetko sudjeluju u takvim aktivnostima, no aktivne su u drugim vidovima konfrontacije, što
pokazuje primjer „označivanja“, konverzacijskog događaja u kojem se indirektno dolazi do
poante. Kršenje konvencije uljudnosti jest i glasno ili preglasno govorenje u okolnostima gdje
se to ne očekuje. Tako Claudia Mitchell-Kernan (1969) diskutira o toj konverzacijskoj praksi,
svjesnom postupku kojim se na nekoga ili nešto javno skreće pozornost. U afro-američkoj
zajednici ta aktivnost ima izrazitu primjenu u postizanju humorističnog učinka kao i za
sankcioniranje neprikladnog oblika ponašanja. M. Goodwin (1990) analizira fenomen
42
konflikta između mladih afro-američkih djevojaka koji se inicira govorom prema trećim
licima. Amy Sheldon (1992) u analizi dječjih igara, srednje klase Amerikanaca europskoga
podrijetla, uočava da su djevojčice više sklone taktici pregovaranja i prepoznavanja potreba
drugih, istodobno učvršćujući svoj položaj koji često opravdavaju različitim razlozima.
Dječaci su, kako Sheldon uočava, više skloni fizičkom rješavanju problema i podizanju glasa.
Iz tog razloga Sheldon djevojčicama pripisuje diskurs „dvostrukoga glasa“, što se odnosi na
istodobno zadovoljenje mišljenja i potreba više sudionika konverzacijske interakcije. No, da
ima i drukčijih primjera pokazuje primjer Malagasyja na Madagaskaru, gdje Elinor Ochs
Keenan (1974) uočava da su muškarci oni koji izriču suosjećajnost s drugima, dok se govor
žena u toj zajednici općenito opisuje kao izravan, bez finesa i taktičnosti (Eckert i McConnell-
Ginet 2003: 141–4).
Suprotna uljudnosti je neuljudnost, uz koju se još vezuje pojam „preuljudnosti“, što je
svjesno uvećanje nečije zasluge ili kvalitete, čime se izravno narušava Griceova maksima
kvalitete. Slično vrijedi i za neprikladnu uporabu honorifika, čime se nagovještava
potencijalna preuljudnost (Bousfield i Locher 2008: 24–7).
Analizirajući koncept uljudnosti u političkim intervjuima, Locher i Watts navode
dijelove BBC-evog vodiča za urednike u kojem se programskim producentima daju smjernice
o postavljanju pitanja koja bi auditorij želio postaviti; tom se formulacijom zapravo daje
opravdanje za postavljanje izravnih ili provokativnih pitanja jer se tako gradi distanca između
neposrednih sudionika konverzacije.
Bousfield uočava 5 različitih načina (superstrategija) neuljudnosti:
1. ogoljena, javno izrečena neuljudnost: (viđena tipično kada je veći dio obraza izložen i
kada postoji namjera da govornik napadne obraz slušatelja i/ili kada govornik nema
moć da (sigurno) iskaže neuljudan izričaj; to znači da se izričaj ostvaruje izravno,
jasno i nedvosmisleno);
2. pozitivna neuljudnost: napad u kojem se traži odobrenje; Culpeper (2005) pozitivnu
neuljudnost vidi kao korištenje strategije da bi se uništilo primateljev pozitivan obraz
(ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, izricanje nezainteresiranosti, korištenje
neprikladnih označivača identiteta, korištenje tabuiziranih riječi i sl.).
3. negativna neuljudnost: napad slobode radnje, što uključuje strategije narušavanja želje
primateljevog negativnog obraza (zastrašivanje, narušavanje prostora, povezivanje s
negativnim aspektima i sl.).
43
4. neizravna neuljudnost: vrsta neuljudnosti koji se izriče u obliku implikacije, što daje
osnova da se u razvoju konverzacije lakše ospori, modificira ili promijeni);
5. suzdržana neuljudnost: izriče se tako što se tišinom reagira u situaciji kada se očekuje
da na scenu stupi uljudni izričaj (npr. izostanak zahvaljivanja za neki poklon)
(Bousfield i Locher 2008: 134–5).
Slika 1: Wattsov model prikladnog i neprikladnog ponašanja (Watts 2005 prema Bousfield i
Locher 2008: 22).
Neuljudne izričaje u nekim se analizama odvaja od uvredljivih, upravo s obzirom na
njihovu socijalnu funkciju, najčešće izricanje pripadnosti skupini, npr. u tinejdžerskim
skupinama gdje se neuljudno komuniciranje smatra svojevrsnom vrlinom, tj. sredstvom
povezivanja (Culpeper 1996). Funkciju „zabavnog zadirkivanja“ na radnom mjestu osobito je
analizirao Yedes (1996) koji u toj konverzacijskoj praksi vidi mogućnost ublažavanja
potencijalnih ozbiljnijih nesuglasica, odnosno to je postupak kojim se, suprotno klasičnoj
teoriji uljudnosti, učvršćuju međusobne veze. Keinpointner (1997) uočava sličnu praksu kod
filadelfijskih židovskih parova prema drugim anglosaksonskim zajednicama izdvajajući
„agresivno, nekooperativno ponašanje, brz tempo i stalno nastojanje da se dobije govornička
uloga“ koje razumijeva postupcima kojima se unapređuje društvenost. U tim se slučajevima
kulturološki kontekst smatra osobito važnim jer takvo ponašanje pripadnici druge zajednice
mogu razumjeti nepristojnim (Mills 2007: 123).
44
2.7. Ženski tip komuniciranja i rodno pozicioniranje
Dva su međusobno prožeta aspekta diskursnog pozicioniranja – postavljanje naspram
izrečenom značenjskom sadržaju te naspram drugima, s kojima se oblikuje značenjski
sadržajan diskurs. Drugima pristupamo uvažavajući njihove ideje, osjećanja, institucionalni
status, stav prema nama. Uz prilagodbu vlastitih ideja postavljamo se u određene diskursne
položaje koji mogu varirati, uz mogućnost objedinjavanja više takvih položaja u jedan
(učenik, učitelj, partner, vođa, pomoćnik, natjecatelj, ekspert, sudac, tužitelj, branitelj, heroj,
kukavica i sl.). Ti su položaji u vezi s kulturnim kontekstima i društvenim situacijama i vrlo
su rijetko potpuno rodno neutralni (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 157–8).
Esej Robin Lakoff kojim se uspostavlja tzv. paradigma deficitarnosti u analizi jezičnih
rodnih različitosti – Language and Woman's Place (1972) bio je utemeljen na tezi da žene
govore drukčije odnosu na muškarce, izravno odražavajući svojevrstan podređen položaj žene
u društvu, kao i svijest o potrebi promjene u jezičnoj praksi. Govor žena tako obiluje nizom
jezičnih eufemističnih sredstava te sličnim logički nepotrebnim elementima i ne nužno
potrebnim kvalifikatorima uz pridjevske riječi. Lakoff ističe da je govor žena kolebljiv,
slabašan i trivijaliziran. Ovako shvaćen, jezik je sredstvo opresije, pritiska u procesu
socijalnog „učenja kako postati žena“ i primjene društvenih normi kojima se ženama pokazuje
„gdje im je mjesto“ (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 1–2).
Navedeni esej, kasnije objedinjena monografija radova, bio je predmetom negativne
kritike zbog predrasuda i manjka empirijskih istraživanja. Ovim se radom iznosi popis deset
pretpostavljenih jezičnih obilježja govora žena, što obuhvaća razlike u izboru i učestalosti
leksičkih sredstava, sintaktička pravila te intonacijske i druge suprasegmentalne obrasce:
1. Leksički graničnici ili popunjivači (čiji bi pandan u našem jeziku bile poštapalice) –
(you know, sort of, well, you see – znaš, tako nekako, pa, vidiš i sl.).
2. Privjesna pitanja – Ona je vrlo lijepa, zar ne?
3. Uzlazna intonacija na deklarativnim izričajima.
4. „Prazni“, „ženski“ pridjevi – božanstven, šarmantan, sladak, ljupko i sl.
5. Precizniji nazivi za boje – magenta (nalik ljubičastoj), morsko plava, lavanda i sl.
(muškarci ih, smatra Lakoff, rijetko rabe, smatrajući ih irelevantnim jer odstupaju od
klasičnih muških zanimanja).
6. Pojačivači – Volim ga toliko puno; Meni je veoma drago da te vidim.
7. Hiperkorektna gramatika, tj. dosljedna uporaba standardnih gramatičkih oblika.
45
8. Uljudnost – neizravnost (npr. izbjegavanje potencijalnog neslaganja sa sugovornikom)
te uporaba eufemizama („otići do toaleta“, „napudrati nos“ i sl., umjesto donekle
tabuiziranih izraza kojima muškarci češće opisuju radnju u toaletu).
9. Izbjegavanje jakih nepristojnih riječi.
10. Emfatički naglasak – To je bila ZADIVLJUJUĆA izvedba (Holmes 2001 u White
2003: 4; Eckert i McConnell-Ginet 2003: 158; Lakoff 2004: 19–75, objedinjeno,
prilagođeno i parafrazirano).
Lakoff popisom tih jezičnih obilježja upućuje na nedostatak samopouzdanja žena.
Holmes (2001) ovdje prepoznaje dvije cjeline – prva se odnosi na „takva jezična sredstva koja
se rabe radi ograđivanja ili umanjenja sile govornog izričaja“ kakve su poštapalice,
„privjesna“ pitanja, uzlazna intonacija u deklarativnim izričajima, dok u drugu skupinu
svrstava „odlike koje mogu uvećati ili potpomoći jačinu govornog izričaja kakav je emfatički
naglasak i uporaba pojačivača“ (Holmes 2001 u White 2003: 4).
Kasnija istraživanja upotpunila su mišljenje Robin Lakoff i detaljnije obuhvatila
fenomene o kojima je ona govorila. Holmes (1986), Trudgill (1983), Coates (1986), Cameron
(1989), Dubois i Crouch (1975), Tannen (1994), Holmes (2001) i dr. neki su od osobito
istaknutih istraživača ove tematike. Na tragu takvih istraživanja Elizabeth Kuhn (1992) uočila
je razlike u primjeni autoriteta na prvim predavanjima između profesora i profesorica na
sveučilištima u Njemačkoj, uspoređujući ih s kolegama i kolegicama u Americi i zaključila da
se značajnije razlike pokazuju u korist profesora (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 159–60).
Lakoff u vlastitom osvrtu na svoj esej i sama ističe neke metodološke nedostatke, ali
naglašava njegovu važnost kao smjernicu za slična istraživanja. Lakoff (2004, dopunjeno
izdanje) upozorava da se jezična diskriminacija protiv žena izriče na dva načina – onako kako
se žene uči da koriste jezik te kako ih sam jezik tretira (Lakoff 2004: 39).
Njen je rad blizak feminističkim pogledima, osobito po uporabi riječi kao što su
„seksizmi“, „muški šovinizam“ i sl. Ti su početni radovi uglavnom dobivali negativne ocjene,
osobito kada je riječ o istraživačkoj metodologiji. U takvim radovima dominira introspektivna
metoda, što za Robin Lakoff nije neobično (s obzirom na to da je ona bila Chomskyjeva
suradnica) jer je introspekcija zauzimala značajno mjesto u chomskyjevskoj tradiciji
(Sunderland 2006: 94–5).
Lakoff upozorava da se u generativnom pristupu izostavljaju mnogi „periferni“ jezični
elementi, osobito partikule te smatra da bi „bar jedna izvanlingvistička sastavnica“, kategorija
roda, morala imati lingvistički prikaz (Lakoff 2004: 16–19).
46
Mnogi analitičari odbacuju binarna mišljenja o rodnim razlikama u jezičnoj uporabi i
usmjeravaju se na područja koja mogu donijeti relevantne rezultate – radne zajednice,
odnosno uži, relevantniji prostor za donošenje zaključaka o specifičnoj jezičnoj uporabi.
Analize čiji je cilj doći do općenitih zaključaka o razlikama u govoru muškaraca i žena trebale
bi biti striktno precizirane kontekstualnim, kategorijalnim i rodnim uvjetima prikladnosti
potpuno identičnim za skupine koje su predmet istraživanja, no čini se da je to nemoguće,
upravo zbog složenosti međusobnih odnosa čovjeka i stvarnosti. Vrlo je upitno postojanje
eksternog, statičnog skupa kriterija analize čijom bi se primjenom došlo do širih znanstveno
relevantnih rezultata.
Mizokami (2013) također upozorava na važnost poznate „hipoteze Robin Lakoff“
kojom se ističe da žene teže ovladati ženskim načinom komunikacije kako ne bi trpjele
društvenu kritiku za odsustvo ženstvenosti (što bi se npr. dalo uočiti u ženskoj uporabi
nepristojnih riječi); Mizokami prepoznaje odlike androcentričnosti mišljenja Robin Lakoff jer
se i taj rad, kao i Jespersenov, određuje devijacijom u odnosu na mušku normu (Mizokami
2013: 145–6).
Rezultat rada Robin Lakoff jest utjecaj na trening seminare na kojima su se žene
upozoravale na određene konverzacijske strategije radi jačanja društvenog položaja, no Mary
Crawford (1995) uočava da su u takvim aktivnostima sadržane pogrešne pretpostavke da će se
položaj žena promijeniti samo promjenom načina komuniciranja. S tim u vezi, Gervasio i
Crawford (1989) upozoravaju na negativne utiske o predavačima i samim seminarima. U
obzir bi trebalo uzeti funkcionalni ambigvitet lingvističkih oblika, što znači da bi odlike
„ženskoga govora“ trebalo vrlo oprezno odmah prihvaćati kao nedostatke. Primjer privjesnih
pitanja jedan pokazuje da njihova uporaba može ojačati govornikov položaj i vezu sa
sugovornikom, koji u njima može vidjeti znak za slobodnije iznošenje svog mišljenja.
William O'Barr i Kim Atkins (1980) istraživali su sudska svjedočenja, s posebnim naglaskom
na socijalni status i priviknutost na sudsko okruženje ispitanika i uočili su da se tipični, „slabi
ženski govor“ zaista pokazuje nemoćnim jer ga rabe oni s malo društvene moći, ali ta odlika
nije nužno rodno polarizirana. To istraživanje je u simuliranim sudskim procesima pokazalo
da su i suci i porota više vjerovali ispitanicima koji su bili izravniji, odnosno onima govorili
suprotno tipičnom „ženskom govoru“. Mišljenje koje je iznijela Lakoff i danas je predmetom
rasprava, no iako se o njemu govori i s obzirom na određene aporije, riječ je o vrlo vrijednom
pionirskom radu o vezi roda i konverzacijske interakcije (Eckert i McConnell-Ginet 2003:
159–61).
47
U objašnjavanju funkcionalnih jezičnih različitosti Montgomery (1995) naglašava
postojanje takvih razlika, no ne potpuno oštro podijeljenih, te da skup univerzalnih
inherentnih razlika ne postoji (Montgomery 1995: 166); rod kao jedna od dimenzija
različitosti treba uvijek biti promatran u vezi s drugim dimenzijama razlika, kakve su godine,
društveni status i etnička pripadnost. Montgomery naglašava da je bez identificiranja
specifičnog jezičnog ponašanja kakva su privjesna pitanja i govorni prekidi teško potvrditi
tvrdnje o govornoj dominaciji, uljudnosti i podređenosti (White 2003: 2).
Ppristupi govornim različitostima muškaraca i žena doveli su do pojave dviju, često
vrlo suprotstavljenih paradigmi – različitosti i dominacije (rad Robin Lakoff, kako je
navedeno, iznjedrio je paradigmu deficitarnosti, koju na izvjestan način smatramo pretečom
kasnijih pogleda na tu tematiku). Paradigma različitosti temelji se na mišljenju da žene i
muškarci govore drukčije zato što postoje temeljne razlike u njihovu odnosu spram jezika,
najviše zbog različitosti socijalizacije i ranih iskustava (Eckert i McConeel 2003: 1).
Deborah Tannen (1990) naslanjajući se na radove Maltza i Borker (1982) ističe da
djevojčice i dječaci žive u različitim supkulturama, povezanim s različitim društvenim
klasama i etničkim zaleđem te odrastaju s drukčijim konvencijama za verbalnu i interakciju
općenito. Pristup utemeljen na različitostima fenomen rodnih razlika u uporabi jezika
promatra naglašavajući dvostruku kulturu (Montgomery 1995). Taj pristup polazi od
pretpostavke da je za muškarce fokus na dijeljenju informacija, dok su žene češće usmjerene
na sam proces interakcije, što uvjetuje različite interakcijske stilove. Prema Maltzu i Borker
(1982) te razlike proizlaze iz različitih sociolingvističkih supkultura koje uvjetuju različitu
uporabu određenih jezičnih sredstava u verbalnoj interakciji. Istraživanja „minimalnih
odgovora“ kakvi su klimanje glavom i kratki komentari kao „um-hm“, „da“ i sl. pokazala su
da za muškarce uporaba tih jezičnih sredstava ima značenje „Slažem se s tobom“ dok se za
žene to značenje uklapa u izričaj nalik „Pažljivo te slušam, molim te nastavi“. To znači da je u
odnosu na mišljenje Lakoff o manjkavostima „ženskoga govora“ ipak preciznije govoriti o
tome da jednostavno postoje razlike u uporabi određenih jezičnih sredstava. Tannen u vezi s
tim pozornost poklanja konceptu nerazumijevanja te ističe da je „ženski govor“ primarno
emotivnije prirode radi ostvarenja veze i isticanja sličnosti. Muškarci, nasuprot tome, rabe
izvještajni jezik radi očuvanja neovisnosti, izričući sposobnosti i znanja (Tannen 1990: 77). U
interpretaciji specifičnih komunikacijskih signala nazvanih „metaporukama“ Tannen vidi
uzroke komunikacijskih teškoća između muškaraca i žena (Tannen 1994 u White 2003: 5).
48
Analitičari koji češće uzimaju u obzir paradigmu dominacije, odnosno
kritičkodiskursni pristup, (Julia Penelope 1990, Dale Spender 1980 i dr.) naglašavaju da se
rodnim razlikama u govoru pristupa s aspekta muške dominacije nad ženama, odnosno ženske
podređenosti muškarcima (Eckert i McConeel 2003: 2). Pristup rodnim jezičnim
različitostima s aspekta dominacije bavi se neuravnoteženošću fenomena moći između rodova
te se tako ženska uporaba „slabog“ govora razumijeva dokazom podređenog položaja žena u
društvu, što je suprotno muškoj dominaciji (White 2003: 3).
Paradigmom dominacije ženski se način komunikacije radikalno određuje trivijalnim i
beznačajnim. Fishman (1980) te Zimmerman i West (1975) svojim radovima nadovezali su se
na hipotezu Robin Lakoff; tako je Fishman uočila da žene češće postavljaju pitanja negoli
muškarci te rabe više konverzacijskih graničnih markera (engl. hedges) kako bi održale
konverzaciju, a te se strategije vide kao odraz podređenog položaja žena u društvu.
Zimmerman i West (1975) empirijski pokazuju uporabu govornih prekida u raznorodnim
govornim skupinama te zaključuju da žene manje prekidaju sugovornike (bilo muškarce ili
žene) i da muškarci češće prekidaju žene. Paradigma različitosti osobito oslikavaju radovi
Maltz i Borker (1982), Jones (1980) i Coates (1989). Tako Maltz i Borker (1982) upozoravaju
na to da rodne razlike u konverzaciji nisu odraz moći ili njezinog odsustva, već različitih
normi u konverzacijskoj interakciji, koje se usvajaju od ranog djetinjstva. Jones (1980) u
svom istraživanju tračeva uočava da kooperativna govorna strategija proizlazi iz ženske
supkulture. Coates (1989) također ističe snagu ženske kooperativnosti. Mizokami uočava
prostor za raspravu u okviru obiju paradigmi: u paradigmi dominacije tako do izražaja dolazi
„biologizam“, odnosno implicira se da su žene slabije zbog svoga spola (odatle izričaji kao:
„trčiš kao djevojčica“, „pričaš kao curica“, „tučeš se kao djevojčica“ i sl.), a tim se pristupom
težnja žena za društvenom moći nameće uz obvezu da oponašaju muškarce; u pristupu se
različitosti na izvjestan način ignoriraju pitanja dominacije, ali se samo jednostavno
zaključuje da su žene i muškarci različiti – tu do izražaja dolazi problem esencijalizma,
odnosno ističu se (nepostojeće) norme „autentične“ ženstvenosti i „autentične“ muškosti.
Problem u tim istraživanjima jesu stereotipna polazišta o homogenim grupama muškaraca i
žena te pogrešne interpretacije dobivenih (Mizokami 2013: 146–8).
Sumirajući rezultate empirijskih istraživanja, Maltz i Borker (1982) zaključuju da:
1. žene postavljaju više pitanja (Fishman 1978);
2. rabe pozitivne minimalne odgovore, često i na kraju izričaja (Hirschman 1973,
Fishman 1978);
49
3. češće rabe strategiju „tihog protesta“ u slučajevima kada su prekinute ili kada im
se obraća produljenim minimalnim odgovorom (West i Zimmerman 1977);
4. češće koriste zamjenice „ti“ i „mi“ (Hirschman 1973);
muškarci češće:
5. prekidaju govor svojih sugovornika (Zimmerman i West 1975, West 1979);
6. propituju ili osporavaju ono što sugovornik govori (Hirschman 1973);
7. ignoriraju komentare drugih govornika tako što ne odgovaraju na njih ili
odgovaraju sporo i bez entuzijazma (Fishman 1978, Zimmerman i West 1975);
8. rabe više mehanizama kojima kontroliraju temu razgovora, podjednako i razvoj
tekuće teme kao i uvođenje nove teme (Zimmerman i West 1975);
9. više predlažu izravne deklarative ili činjenice i mišljenje (Fishman 1978).
Maltz i Borker te konverzacijske fenomene dovode u vezu s pitanjem moći i
dominacije, spolnih uloga i psihologijom, ali ostavljaju otvorenim pitanje povezanosti tih
konverzacijskih fenomena s muškom dominacijom u društvenom sustavu (Maltz i Borker
1982 u Sunderland 2006: 112).
Hirschman (1973) smatra da žene češće rabe osobne i zajedničke zamjenice „ti“ i
„mi“, češće se usmjeravaju prema znacima uključenosti u razgovor kakvi su potvrdno
klimanje glavom i minimalni odgovori (Kalčik 1975) te pokazuju više uključenosti u razgovor
postavljajući više pitanja i dajući više komentara. Na početku svojih izričaja žene češće
eksplicitno pokazuju i odgovaraju na ono što su drugi prije rekli i grade svoje izričaje tako što
uspostavljaju vezu s nekim sličnim, prethodnim izričajem ili govore o nečemu što je tome
blisko ili s tim povezano (Kalčik 1975). Ona ističe da te interakcijski usmjerene strategije
konverzaciji daju dinamičnost, čime se konverzacija uspostavlja na osnovi interakcije, a ne
dominacije jednoga govornika ili niza govornika. Odatle Kalčik uvodi sintagmu „narativna
jezgra“ što se smatra osnovom konverzacije koja se u cijelosti razvija upravo u vezi s
jezgrom. Konverzacijske prilagodbe očigledne su ovisno o kojoj je podskupini riječ (npr.
razgovor s bliskim osobama, sa strancima, s djecom, sa suprugom, s roditeljima i sl.). U
odlikama se muškog tipa konverzacije osobito mjesto nalazi za šale, vrstu narativa koji se
osobito cijeni i kojim se zaokuplja pozornost većeg broja ljudi. U razgovoru muških parova
vrlo se često izdvajaju tri odlike: pripovijedanje, raspravljanje i verbalno izrečeno zauzimanje
stava (Sunderland 2006: 118–9).
Uočava se i to da u radnim zajednicama rodna pripadnost uvjetuje način komunikacije
među članovima te zajednice; to se osobito u statusu ženskih članova u tzv. tipično muškim
50
zajednicama kakve su profesionalna vojna služba ili policija; policijski intervjui kao diskursna
vrsta potvrđuju asimetrične uloge moći između muškaraca i žena na različitim stupnjevima
unutar tog diskursa, a često se govori i o tome da žene oponašaju muški način komuniciranja
čime grade svoj status u toj (tipično muškoj) radnoj zajednici (Sunderland 2006: 156–9).
2.8. Privjesna pitanja
I istraživanjima veze roda s osobitom jezičnom uporabom analizom se jezičnih
sredstava izvode zaključci o učestalosti uporabe i potencijalnim razlikama u funkciji takvih
sredstava. Privjesna pitanja jezična su sredstva koja su manje asertivna od izričaja i čvršća od
da – ne pitanja, što je razlog zašto se govori o središnjem položaju koji ta sredstva zauzimaju.
Takvim se pitanjima pozitivno usmjeren izričaj postavlja u položaj provjere, npr. „Marko je
ovdje, nije li?“ te se sugovorniku daje veća sloboda, najčešće potvrđivanja govornikovog
izričaja (Sunderland 2006: 99/Lakoff 2014: 48).
Privjesna su pitanja sporedni govorni elementi, izjavni ili imperativni izričaji koji se u
oblik pitanja pretvaraju dodatkom upitnog fragmenta (privjeska) – „Ti si Marko, nisi li?“
Lakoff ističe da privjesna pitanja najslikovitije pokazuju arehetipsko obilježje govora žena,
odnosno ta se pitanja najčešće razumijevaju kao odraz govorne nesigurnosti (Coates 1989 u
White 2003: 6–7).
Weatherall (2002: 60) upozorava na stavove Robin Lakoff da su privjesna pitanja u
vezi sa željom za potvrdom ili odobrenjem, čime se označuje nesigurnost i nedostatak
autoriteta žena koje ih rabe.
Privjesna su pitanja različita s obzirom na polarizaciju potvrdno/odrično; ukoliko je
izričaj kojem se pripisuje privjesno pitanje pozitivan, privjesak je negativan („Danas je lijep
dan, zar nije?“) i obrnuto („On to nije mogao uraditi, zar jeste?“). Izuzetci od ovog pravila
najčešće su obilježeni osobitom intonacijom. Privjesna pitanja mogu sadržavati i riječi koje
nisu pitanja oblikom, ali funkciju pitanja ostvaruju intonacijom („Ti pišeš završno poglavlje,
ok/u redu?“). Mogu se javiti i u neutralnom obliku, u našem jeziku najčešće primjenom
fatičkih poštapalica je l'/je l' tako i sl. Ipak, uporaba se tih jezičnih sredstava ne može
promatrati binarno u dihotomiji žene – muškarci, što pokazuju Dubois i Crouch (1975) u
istraživanju snimaka sa znanstvenih skupova gdje je uočeno da takva pitanja češće rabe
muškarci.
McMillan et al. (1977) uočavaju suprotno u istraživanju na radno usmjerene zadatke
među američkim studentima. Slične studije dolaze do različitih rezultata: Lapadat i Seesahai
51
(1977) upozoravaju da muškarci više rabe privjesna pitanja (2 : 1) a Fishman (1980) uočava
da su to ipak žene (u omjeru 3 : 1). Takvo šarenilo pokazuje da je u prvim istraživanjima ovog
fenomena moglo biti ozbiljnijih metodoloških propusta. Prošireno gledište na funkciju
privjesnih pitanja donose Holmes (1982) i Cameron et al. (1989) ističući da uporaba takvih
pitanja može imati više funkcija, a osnovna je epistemiološka modalna funkcija („On je
zaostajao tri poena, zar nije?“) ali mogu biti i u funkciji pomoći, ublažavanja i poticaja.
Sugovorniku se takvim pitanjima može pomoći da ostvari konverzacijski doprinos („Odličan
je to nastup, zar ne?“/“Ona ne izgleda dovoljno staro da bi mu bila majka, zar ne?“). Ovim se
pitanjima može ublažiti potencijalni negativni uticaj izričaja, npr. kritike („Bio si pomalo
bučan, zar nisi?“). Funkcija poticaja/izazova ostvaruje se kada je potrebno prevladati tišinu ili
nekoga navesti na priznanje, npr. kada odvjetnik navodi ispitanika na odgovor („Vaša
prijateljica obećala je mome klijentu isplatiti mnogo novca, zar nije?“). Iako intonacija ima
više funkcija, često se pokazuje da je ona uzlaznog tipa u epistemiološkim modalnim
privjesnim pitanjima, a u ublažavajućim silaznoga tipa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 167–
9).
Sunderland (2006) ističe da je najlegitimnija funkcija privjesnih pitanja traženje
pojašnjenja za nešto u što govornik nije siguran, a što je uvjetovano nekom objektivnom
okolnošću, npr.: „Nisam imala naočale. On je bio treći, nije li?“ Ona uočava da se privjesna
pitanja mogu rabiti radi ostvarenja neformalnog razgovora, tzv. čavrljanja, što je suprotno
prethodnoj funkciji, odnosno rabe se kada je prethodni izričaj jasan, istinit i očigledan: „Vruće
je ovdje, zar ne?“ Uporaba privjesnih pitanja nema smisla u slučaju kada se tim pitanjem ne
obuhvaća bilo koja aktivnost sugovornika, odnosno kada je riječ o vlastitim osjećanjima i
mišljenjima, nalik primjerima: *„Imam glavobolju, nemam li?“ Međutim, ukoliko se traži
sugovornikovo mišljenje i njegova potvrda, prije negoli percepcija, privjesna se pitanja
relevantno rabe: „Cijene vrtoglavo skaču, zar ne?“ Sunderland naglašava svoje mišljenje
(introspektivno gledajući) da je prilično sigurna da žene češće rabe ta jezična sredstva, iako
nema preciznih statističkih podataka za to (Sunderland 2006: 100).
Holmes (2001) ističe četiri različite funkcije, od kojih čak tri ne idu ukorak s
mišljenjem Robin Lakoff da „privjesci“ izražavaju kolebljivost. To su izražavanje
nesigurnosti, umekšavanje izričaja, olakšavanje i suprotstavljanje (White 2003: 8).
A: Trenutačno nemaš telefon... imaš li? (intonacija opada)
B: Mm-hm.
52
Prvi primjer ima funkciju „omekšavanja“; s obzirom na silaznu intonaciju afektivan je,
odnosno usmjeren ka adresatu. Ne tumači se tako da izriče nesigurnost, nego prije da
upozorava na omekšavanje informativa (Holmes 1984).
A: Izgleda dobro... huh? (intonacija opada)
B: Mmm.
Navedeni se primjer odnosi na spontani razgovor i njegov istovjetni „privjesak“ glasio
bi: „Izgleda dobro... zar ne?“. Holmes (2001) uočava da taj primjer pokazuje klasičnu
„strategiju olakšavanja“ i omogućuje put u adresatov diskurs, odnosno riječ je o izgrađivanju
solidarnosti s govornikom. Taj se primjer općenito može naći kod nekoga tko ima dominantnu
ulogu, odnosno vodstvo jer se suglasnost ne zahtijeva, nego iznosi na vidjelo. Tannen (1986:
39) u takvim primjerima uočava primjenu metode „navođenja na potvrdu ili provjeru“. Iako
„olakšavajući privjesci“ nemaju informacijsku funkciju, njihova je interakcijska funkcija vrlo
važna. Zato White prepoznaje da „privjesci za olakšavanje“ potkerpljuju tvrdnju da su žene
brižljivije spram samog tijeka konverzacije tako što su „kooperativni sudionici razgovora koji
izriču učestalu brigu za druge sudionike razgovora“ (Cameron et al. 1989 u White 2003: 8).
A: Nisi ponio makaze, ehh? (uzlazna intonacija)
Iako funkcija privjeska ovdje nije tako jasna kao u prethodnim dvama primjerima,
White ga postavlja u kategoriju „konfrontacijskih“. Holmes naglašava da je funkcija
privjesaka „ojačavanje negativne sile“ govornog izričaja. Prethodna dva primjera su
afektivna, dok je taj modalan – traži se informacija ili potvrda informacije. S obzirom na
uzlaznu intonaciju „ehh?“ može biti prevedeno kao „jesi li?“, kao u „Nisi donio škare, jesi
li?“ te se upravo stoga „ehh?“ promatra „privjesnim pitanjem“. White uočava da bi silazna
intonacija korištena u tom primjeru umjesto uzlazne značila snažniju kritiku. To što neki
autori prepoznaju više funkcija u primjeni privjesnih pitanja dovodi u pitanje osnovnu
epistemiološko-modalnu funkciju kojom se izriče slabost, i to u izričajima u kojima nema
nedoumica objektivnih okolnosti, nego je riječ o izbjegavanju čvrstog položaja kojim se
vlastiti stav. Tako funkcija privjesnih pitanja može biti ohrabrivanje sugovornika da stupi u
razgovor. U obzir bi trebalo uzeti složenost klasifikacije funkcija koje se ostvaruju privjesnim
pitanjima; Cameron uočava da na klasičnom primjeru epistemiološke modalnosti: „Ti nisi bio
tamo prošlog tjedna, jesi li?“ u usporedbi s klasičnim pitanjem „Jesi li bio tamo prošlog
tjedna?“ ili tzv. ogoljenim deklarativom „Nisi bio tamo prošlog tjedna?“ vidimo da su druga
dva pitanja više u obliku prijetnje ili optužbe prema sugovorniku, dok je prvi primjer blaži
(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 168–9).
53
Mizokami (2013) također ističe da su uobičajeni nedostatci istraživanja o toj
konverzacijskoj praksi u tome što se misli da privjesna pitanja, kao i jezične strategije
općenito, imaju samo jednu funkciju, što je daleko od istine. Mizokami također upozorava da
Holmes (1984) uočava da takva pitanja mogu biti modalna ili afektivna, ovisno o situaciji.
Modalna se pokazuje kada je govornik zaista nesiguran u ono što govori: „Danas si bio
odsutan, nisi li?“ Afektivna se funkcija privjesnih pitanja ostvaruje kao:
a) ublažavanje potencijalne prijetnje obrazu sugovornika: Zatvori prozor, možeš li?
b) privjesci kao potpora u konverzaciji (najčešće kao poziv sugovorniku da se uključi
u konverzaciju): To je lijep automobil, nije li?
Ni u tom se slučaju ne može isključiti kontekst jer teško da se može govoriti o
privjesnim pitanjima u tzv. funkciji ublažavanja kada taj izričaj dolazi od osobe koja je
hijerarhijski nadređena sugovorniku. Slično tome, Tannen (1994) upozorava na to da lingvisti
moraju napustiti uobičajeno gledište o fiksiranim, jednoobraznim vezama između određene
linvgističke strategije i njezine funkcije, pri čemu ističe podupiruća govorna preklapanja, tj.
uporabu tih sredstava promatra drukčije u odnosu na težnju da se dominira u konverzaciji
(Mizokami 2013: 152–4).
Mogućnost više funkcija u jednom govornom izričaju ono je što neki analitičari
nazivaju polisemijom. Gledano u cijelosti, Holmes i Cameron et al. došli su do rezultata da
žene češće rabe privjesna pitanja u izričajima gdje dominira kolebljivost i ublažavanje, dok
muškarci češće rabe privjesna pitanja kojima traže potvrdu za ono o čemu govore. Istraživanje
Deborah Cameron obuhvaćalo je asimetrične parove: nastavnik/učenik, doktor/pacijent,
roditelj/dijete, poslodavac/uposlenik, voditelj intervjua/gost; u tim neravnopravnim parovima
od podređenih se članova očekivalo da će češće rabiti epistemiološka modalna privjesna
pitanja, a od nadređenih privjesna pitanja u funkciji ublažavanja ili olakšavanja, mada nije
potpuno jasno zašto bi nadređene osobe to činile. Cameron uočava da podređeni rabe
epistemiološko-modalne privjeske kao potvrdu za ono što govore, a nadređeni da sumiraju
ono što je rečeno. Sve to povlači pitanje o relevantnosti tvrdnje da se ta pojava više vezuje uz
žene, kao i pitanje je li susretljivost i empatija u komunikaciji slabost ili vrlina. Donositi sud o
tome može se samo na osnovi jasnog konteksta te komunikacijskih ciljeva koje želimo
ostvariti (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 171–2).
54
2.9. HRT, govor u kurzivu i snažni govor
Akronim HRT dolazi od engleskih riječi „high rising terminal“ i predstavlja
dovršavanja izričaja uzlaznom intonacijom. Takva se „upitna intonacija“ na kraju govornog
izričaja, osobito uočljiva u deklarativima, smatra još jednim tipičnim svojstvom ženskoga
govora, onako kako ga opisuje Lakoff imenujući ga „neprikladnom upitnom intonacijom“
(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 173–4). McConnell-Ginet (1975) HRT tumači također s
obzirom na višestruke konverzacijske funkcije. Primjer kojim to pokazuje jest mogući dijalog
muža i žene, odnosno njezin odgovor u kojem naglašava završnu riječ:
M: Kada će večera biti gotova?
Ž: Šest sati.
Jedna od funkcija HRT-a jest signaliziranje za daljnji razvoj konverzacije te su stoga
moguća značenja označenoga primjera: „Zašto želiš znati?“ / „Imaš li neki plan o kojem mi ne
govoriš?“/“Idemo li vani ili ostajemo kod kuće?“ i sl. HRT ima donekle sličnu funkciju kao
privjesna pitanja zato što se često rabi za provjeru informacije (npr. kada nismo sigurni da
smo ispravno čuli nečije ime, grad iz kojeg sugovornik dolazi i sl., pa ponavljamo riječ koju
smo čuli kako bismo to provjerili). Slično potvrđuje istraživanje McConnell-Ginet (1983)
provedeno među studentima Cornell sveučilišta – tražio se odgovor na pitanje koja je zgrada u
blizini; odgovor je bio najčešće vrlo kratak „Olin Library“, a pri izgovoru te sintagme često se
uočavao HRT i to češće kod žena (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 174). Uporaba HRT-a u
tom istraživanju teško da bi mogla značiti nesigurnost ili kolebljivost koja se često pripisuje
ženskom govoru te se prednost daje interpretaciji implikacije: „Želite li doista to da
znate?“/“Je li Vam taj odgovor razumljiv?“/“Zašto baš mene pitate?“ i sl. Ladd (1980)
upozorava da je HRT znak nedovršenosti, a Andrea Kortenhoven (1998) u istraživanju govora
dječaka preadolescenata uočava da skoro svaki govorni izričaj u razvoju narativa ima HRT,
dok ga uvodni dio i zaključak nikada nemaju. Edelsky (1979) HRT razumijeva u vezi s
opozicijom „želja za nastavak razgovora“/„zatvorenost u sebe“. Ta se osobina češće potvrđuje
u govoru žena i tumači se na osnovi odnosa HRT-a i njemu suprotne, silazne intonacije na
kraju govornog izričaja. Ta mišljenja proizlaze iz određenja društvenosti kao fenomena koji
ima središnju ulogu za žene. Isto tako, pokazuje se da odgovori na upite koji sadrže HRT
također imaju HRT („Vaše ime, molim.“), a projekt u vezi s istraživanjem ovog fenomena
pokazao je da HRT češće dolazi od starijih ljudi u konverzaciji s mladima. Taj govorni
fenomen u engleskom jeziku stereotipno je označen nazivom „uspinjući govor“ (engl. uptalk),
vrlo često u rječnicima propraćen komentarom da je riječ o odlici slaboga govora, a sintagma
55
skovana u medijima – „govor djevojke iz doline“ (engl. valley girl) pokazuje da se ta osobina
rodno označuje kao tipična odlika ženskoga govora, pri čemu se stereotipu o ženskoj
predodređenosti za tu jezičnu uporabu ujedno pripisuje i geografsko izvorište te pojave –
Kalifornija (USA). Cynthia McLemore (1992) među članicama studentskih sestrinstava
uočava da se HRT često rabi za očuvanje svoga govornog priloga, tj. govornica nije spremna
prepustiti riječ drugima i zato naglašava završnu riječ u svome govornom slijedu; također su
zabilježeni primjeri uporabe HRT-a za ispomoć drugim članicama da se uključe u razgovor;
HRT je mnogo rjeđe korišten izvan okvira sestrinstva, upravo zbog negativnih konotacija o
onima u čijem govoru se prepoznaje (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 173–6).
Intonacijski obrazac u deklarativima s HRT-om isti je kao u upitnim izričajima. Slično
razumijevanju HRT-a kao strategije koja ne mora biti negativno obojena, što ističe Eckert u
Holmes i Meyerhoff (2003) naglašavajući da se HRT često interpretira kao nedostatak
sigurnosti, odnosno preciznosti u konverzaciji i nepostojanju volje da se preuzme odgovornost
za ono o čemu se govori (Holmes i Meyerhoff 2003: 394), Mills i Mulanny (2011) također
ističu funkciju HRT-a da se njime očuva govorni položaj. Caroline Winter u časopisu
Bloomberg Businessweek (travanj 2014.) također ističe da se to konverzacijsko svojstvo
može prepoznati u funkciji zadržavanja govornog položaja, pri čemu ljudi koji imaju
svojevrsnu moć u konverzacijskoj interakciji rabe HRT kako bi podcrtali svoje mišljenje i
konsenzus, a uporaba se HRT-a može promatrati i u vezi s ublažavanjem vlastitog autoriteta
tako što se deklarativi rabe umjesto upitnih izričaja.
Bloomer, Griffiths i Merrison (2005) u svome istraživanju uočavaju da je HRT češći u
australskom engleskom jeziku te da Australci (podjednako i muškarci i žene) sugovornicima
zvuče kao da stalno nešto pitaju, iako rabe deklarative, te je odatle jedan od pandana HRT-u
sadržan u akronimu AQI (engl. Australian Question Intonation) (Bloomer et al. 2005: 46,
281).
Ayana Kondo (2008) s California State University problematici HRT-a pristupa u
njegovoj vezi s utjecajem na zaposlenje. Ona upozorava na mišljenje Robin Lakoff (1993) da
je ta vrsta komuniciranja tipično ženska i da vodi impresiji o nesigurnosti i podčinjenosti;
ističe i neke radikalnije pristupe (npr. O'Barr i Atkins 1980) koji zaključuju da HRT rabe ljudi
„niže društvene klase“), kao i pozitivnije poglede (McLemore 1991) koji HRT gledaju kao
pozitivnu diskursnu strategiju kojom se ohrabruje aktivnije sudjelovanje u razgovoru; Britain
(1992) HRT vidi kao oznaku pozitivne uljudnosti prema sugovorniku te kao odraz
susretljivosti i solidarnosti. Njezino istraživanje otkriva i pozitivne i negativne aspekte HRT-
56
a, pri čemu je zanimljivo da se ističe njegova uporaba kod hijerarhijski nadređenih ljudi –
profesora, menadžera i dr., pri čemu u uporabi HRT-a prepoznaje i ulogu manipulacije
sugovornikom.
Intonacijski usponi i padovi, pjevljivost i naglašavanje vokala u konverzaciji označuju
se sintagmom „govor u kurzivu“. McConnel-Ginet (1983) uočava da su, u usporedbi sa
ženama, intonacijske varijacije mnogo rjeđe kod muškaraca, a slično se ženama ponašaju i
feminizirani muškarci. Umjesto naziva „pjevljivost“ ona predlaže „dinamičnost“. Važan
aspekt intonacijskog dinamizma jesu relativno česte promjene visine glasa. Ta govorna odlika
često se postavlja nasuprot stereotipno viđenom muškom monotonom govoru bez oscilacija.
Intonacijskim se dinamizmom može izreći afektivnost ili interes za sugovornika. Ta strategija
često se rabi u telefonskom komuniciranju, osobito u reklame svrhe. Intonacijski dinamizam,
što bi trebalo empirijski dokazati, tako ističe još jedno ustaljeno gledište o ženama – da su
brižne i susretljive. Promjene u jezičnom ponašanju žena koje obavljaju agresivnije poslove
(npr. policijska ili vojna služba) objašnjavaju se njihovom težnjom da ih se, napuštanjem
stereotipnog „slabog“ govora, više cijeni. Intonacijskim se dinamizmom može zadržati nečija
pozornost, obično mlađih, djece. Intonacijski se dinamizam često rabi kao sredstvo
ismijavanja, obično u muškim skupinama kada se oponaša ženski govor ili feminizirani govor
muškarca. Slobodna uporaba sredstava kao što su tako, nevjerojatno, užasno (dobro) i sl.,
najčešće u pridjevskoj službi, može se dovesti u vezu s verbalnim „kurzivnim“ govorom.
Kristen Precht (2002) u engleskom jeziku uočava obrazac „tako + pridjev“ („tako dobar“) i
„tako + prilog“ („tako puno“) koji se znatno češće pokazuju u ženskom govoru, dok se za
druge primjere („totalno“ ili „stvarno“ + glagol ili pridjev) u tom istraživanju nije došlo do
relevantnih razlika u vezi s rodom. Izricanje ekstremnog intenziteta emocija pokazuje se u
uporabi psovki. Takva se uporaba jezika općenito dovodi u vezu s muškarcima i smatra
neprikladnom za govor žena i djece, mada je stupanj tolerancije viši ako su u pitanju dječaci.
Uporaba tabuiziranih izraza u novije vrijeme nije neobična ni za mlade djevojke (Vincent
1982. Korpusna istraživanja obično pokazuju prevlast u korist muškaraca u uporabi
tabuiziranih riječi, dok se kod žena uočava postupak eufemiziranja takvih izraza, ponekad
fonetski bliskih vulgarnoj riječi. Kuiper (1991) i Kiesling (1997) uočavaju da se uporaba
„prljavog jezika“ može dovesti u vezu s ojačanjem društvenih veza u muškim skupinama.
Psovke u funkciji ohrabrenja vrlo su česte u sportskim nadmetanjima (Eckert i McConnell-
Ginet 2003: 177–83).
57
Tannen u analizi ovog konverzacijskog fenomena u obzir uzima uobičajeno pučko
vjerovanje da među muškarcima sukob obično vodi do prijateljstva. Neki od dokaza da se
verbalni agresivni ispadi ne bi trebali uvijek interpretirati jednoobrazno, odnosno kao dokaz
dominacije, nepristojnosti i sl. jesu primjeri uporabe „teških riječi“, npr. psovki u razgovoru
bliskih prijatelja, pri čemu se tim vidom konverzacije zajedno krše socijalne norme i
potvrđuje bliskost među sugovornicima (Tannen 1993: 40–6).
Suprotan tzv. snažnom govoru jest govor koji obiluje tzv. okvirnim modifikatorima,
modalnim izrazima: „vjerojatno“, „moguće“, „iskreno“, „moram priznati“ i sl. te diskursnim
partikulama kao što su: „znaš“, „razumiješ“, „naravno“ i sl. U sličnom se kontekstu
razumijeva uporaba poštapalica koje se najčešće opisuju kao izrazi nesigurnosti govornika.
Diskursne partikule općenito nisu integrirane u glavni govorni izričaj te ne pridonose sadržaju
onoga što se govori koliko pridonose govornom pozicioniranju. Zato se često ističe da su ti
izrazi semantički prazni, ponegdje se imenujući „verbalnim filtrima“. Međutim, uporaba tih
izraza ne znači da se uvijek mogu tumačiti kao znaci nesigurnosti ili kolebljivosti. Carolyn
Houghton (1995) istraživala je uporabu diskursnog označivača „you know“ (znaš/znate) koji
se često nalazi integriran u govornom izričaju. Taj marker može biti izrečen tako da služi
pozicioniranju sugovornika stvarajući osjećaj zajedništva, koji se može odbaciti tako što se na
takvo sredstvo da odričan odgovor (npr. da se (za) nešto ne zna). Diskursne su partikule vrlo
rijetko funkcionalno „prazne“. Nesigurnost, skromnost, obrambenost i niz sličnih odlika tzv.
ženskoga govora imaju zanimljivu potvrdu u japanskom jeziku u kojem se rečenica koja nosi
istu obavijest („Odlazim“), može razumjeti na tri načina – neutralno, blago i naglašeno; ovi
izrazi pandane imaju u neutralno, ženski i muški (Okamoto 1995). Uporaba je tih izraza rodno
označena – ženski je položaj primarno obramben, muški nasrtljiv. No, pokazuje se da se te
razlike brišu, osobito kada je riječ o jeziku mladih djevojaka u odnosu na starije žene (Eckert i
McConnell-Ginet 2003: 184–7).
Neizravnost se često označuje smetnjom uspješnoj komunikaciji. Neizravni govorni
čin, kako to uočava Searle (1975), jasno označuje ulogu govornika različitom od
naredbodavca, odnosno takvim se postupkom umanjuje hijerarhija sudionika u komunikaciji
što slušatelju ostavlja slobodu odlučivanja. Umjesto izravnih naredbi, vrlo često rabe se oblici
koji daju privid izbora, npr. imperativno „Pripremite stol za večeru!“ može se zamijeniti
blažim izrazom „Biste li mogli pripremiti stol za večeru?“. Čak i u neizravnim oblicima
postoje različiti stupnjevi neizravnost, npr. „Želim veliki sendvič.“ i blažeg „Željela bih
salatu.“. Nijedan od tih izričaja nije izravan, ali se prvi znatno više približava toj izravnosti, za
58
razliku od potencijala prvog. Pozicioniranje tako da se sugovorniku ostavlja veći prostor i
sloboda izbora ujedno ublažuje potencijalnu štetu međusobnom odnosu. Kritika se obično
izriče neizravno („Pa vi još niste postavili stol!“/“Izgleda da ću ja morati postaviti stol.“) a
vrlo često i u obliku pitanja („Jeste li pročitali moje izvješće?“ – pitanje koje šef postavlja
radniku koji se predmetom kritike). Istraživanja fenomena neizravnosti imaju značajno mjesto
u radovima Patricie Wetzel (1988) u radovima o japanskom jeziku i ženskoj uporabi jezika, a
Rundquist (1992) u empirijskim studijama o neizravnosti dolazi do rezultata da muškarci
češće rabe taj vid konverzacijske strategije Eckert i McConnell-Ginet 2003: 187–191).
Lakoff (1975) prepoznaje dva svojstva neizravnosti – obrambenost i potporu.
Obrambenost se odnosi na govornikovu težnju da ne iznosi svoj stav kako se izričaj ne bi
doveo u pitanje ili modificirao. Potpora u konverzaciji proizlazi iz težnje da se ostvari
solidarnost sa sugovornikom. Tannen fenomen moći u konverzaciji analizira u skladu s
asimetričnim ulogama u kojima se pokazuje da neizravan izričaj može biti isti efekt kao
izravni, npr. kada osoba na višem društvenom položaju (ministar, direktor, kralj) kaže da je
hladno u prostoriji, podanik to razumijeva kao jasan znak da npr. zatvori prozor. Takav se
govorni izričaj koji pripada hijerarhijski podređenom članu tako ne može razumjeti upravo
zbog asimetričnih konverzacijskih i društvenih uloga. Neizravnost je konverzacijski fenomen
koji se mora analizirati u skladu s kulturološkim kontekstom (npr. u japanskome se jeziku
vrlo rijetko izriče jasna negacija riječju ne – već se ona modificira pozitivnim izričajem kojim
govornik izriče negiranje). Klasični model prema kojem je izravnost dokaz moći a
neizravnost slabosti Tannen naziva „američkim modelom“ (Tannen 1993: 32–4).
2.10. Odnos spram jezičnog standarda
Trudgill (1983) ističe da su sociološke studije pokazale da žene češće rabe lingvističke
oblike koji se smatraju „boljima“ ili „ispravnijima“ u odnosu na one koje rabe muškarci.
Razlog je pretpostavljena izraženija svijest o društvenom statusu koja se preslikava i na
jezičnu uporabu, u fenomenu koji je poznat pod nazivom „hiperkorektnost“, uzimajući u obzir
društveni fenomen da se od žena očekuje „ispravnije“ društveno ponašanje. Trudgill u vezi s
tim ističe da je govor radničke klase obilježen izravnom vezom s muževnošću što dovodi do
toga da muškarci u odnosu na žene češće primjenjuju nestandardne lingvističke oblike
(Trudgill 1983 u White 2003: 9).
Sociolingvist Labov tu pojavu objašnjava težnjom za „skrivenim prestižom“ što
podrazumijeva ostvarenje društvenog statusa primjenom različitih govornih obrazaca. White u
59
svojim istraživanjima prepoznaje da žene češće primjenjuju konverzacijski samopopravak
čime izriču svijest o osjetljivosti spram standarda, dok muškarci takav napor manje pokazuju
(White 2003: 9).
Pandan nazivu „sociolekt“ u istraživanju rodnih jezičnih varijeteta jest „genderlekt“
(termin je skovala Tannen 2001). Proučavanje genderlekata svoje mjesto dobilo je najprije u
radovima američkog sociolingviste Labova (1966) i britanskog antropologa Trudgilla (1972)
čija su istraživanja pokazala da žene češće rabe standardni jezik, neovisno o svome
socioekonomskom statusu, godinama ili rasnoj pripadnosti. Ovi rezultati često su
interpretirani kao rezultat procesa socijalizacije u ranom djetinjstvu (Lakoff 1975; Goodwin
1980; Maltz i Borker 1982; Cameron 1992) jer su djevojčice ohrabrivane da rabe „elegantniji
jezik“ a dječaci grublji jezik, koji je snažnije sputavan kod djevojčica (Lakoff 1975 u Meunier
1996: 2).
Sociolingvistički promatrano, ostale su dječje aktivnosti također oblikovale stil govora
– Cameron (1992) tako uočava da dječaci pokazuju sklonost da se igraju u hijerarhijski
organiziranim većim skupinama te stoga vrlo rano uče da rabe izravni konfrontacijski govor.
Djevojčice pokazuju veću sklonost ka igranju u manjim skupinama u kojima tako uče da
izrazito povećaju bliskost i umanjuju konflikte (Cameron 1992 u Meunier 1996: 2).
Lever (1978) u takvim istraživanjima također uzima fenomen dječje igre za
sociolingvističku varijablu i uočava da dječaci pokazuju sklonost prema igrama nadmetanja,
sa specifičnim pravilima i ciljevima, dok djevojčice u takvim igrama pokazuju tendenciju da
narušavaju pravila. Istraživanja o govornoj uporabi i rodnim različitostima obično naglašavaju
pojavu da muškarci znatno slobodnije rabe jezik, dok žene češće slijede društvene norme, no
to se mišljenje često smatra seksističkim s obzirom na to da se žene ovdje predstavljaju više
ovisnim u odnosu na samostalne muškarce. Takvi pogledi žene predstavljaju manje
kreativnima, s obzirom na to da, smatra se, manje rabe nestandardne oblike. Uporaba takvih
oblika značila bi nedostatak ženstvenosti i elegancije, dok se narušavanje socijalnih normi u
svijetu muškaraca smatra kreativnošću (Spender 1980 u Meunier 1996: 2)
Elinor Ochs (1991) upozorila je da je lingvističko ponašanje nerijetko povezano s
društvenim kategorijama kakva su društvena klasa ili rod. Određen lingvistički izbor
indirektno može oslikati socijalnu kategoriju zato što je njegova primarna razina značenja
nešto što ulazi u praksu koja konstruira tu društvenu kategoriju. Pitanje standarda trebalo bi
razumjeti s obzirom na to da postoje različiti vidovi standardizacije – vjerovanje u monolitni
standard dovelo je Labova do uočavanja paradoksa (1991, 2001) da istodobno dok žene više
60
poštuju gramatiku, ujedno se više udaljavaju od standardnog izgovora. To je paradoks jer
vjerujemo da nestandardna gramatika i inovativniji izgovor imaju isto socijalno značenje.
Studija Walta Wolframa (1969) jedna je od onih koje su pokazale da žene češće rabe
standardnu gramatiku negoli muškarci; to istraživanje obuhvaćalo je govornike engleskoga
vernakulara, Afroamerikance u Detroitu, i temeljilo se na usporedbi govora žena i muškaraca
na četirima socioekonomskim razinama. Wolfram je uočio da što je viša socijalna klasa manje
je bilo zabilježenih svojstava vernakulara te da unutar svake socijalne razine te jezične
elemente žene rabe manje negoli muškarci. Jedno od objašnjenja tih rezultata dolazi od Petera
Trudgilla koji te fenomene razumijeva s obzirom na društvenu podjelu rada, tj. činjenicu da su
žene u tadašnjem načinu života (sredina druge polovice 20. stoljeća) bile više vezane za dom i
obitelj, a muškarci su imali znatno više socijalnih kontakata s drugima i tako su mijenjali svoj
govor. Trudgill povezuje isticanje muževnosti srednje radničke klase u narušavanju jezične
norme. Margaret Deuchar (1989) ističe da su žene, kao slabiji sudionici društvene, radne
zajednice, u mnogobrojnim konverzacijskim interakcijama izricanjem svog poznavanja
jezične norme nastojale ojačati svoj status, a ujedno su takvim vidom komunikacije izricale
poštovanje prema svojim sugovornicima. Odnos spram standarda gotovo uvijek istražuje se u
vezi sa socijalno-ekonomskom klasom. Labovljevo istraživanje pokazalo je da je rodna
razlika u odnosu spram standarda veća proporcionalno višoj društvenoj klasi, tj. u višoj
srednjoj klasi najjasnije se uočava da muškarci dominiraju kada je riječ o uporabi
nestandardnih oblika. Rezultati njegovog istraživanja pokazuju da u nižoj radničkoj klasi
imamo drukčiju situaciju, tj. da ovdje žene dominiraju u uporabi nestandardnih oblika.
(Eckert i McConnell-Ginet 2003: 292–6)
Slika 2: Prikaz negativnog odnosa spram jezičnoga standarda u Philadelphiji, na osnovi roda
i društvene klase (Labov 2001: 205).
61
3. KONVERZACIJSKA ANALIZA
Iako se konverzacijska analiza (KA) pojavila šezdesetih godina, zahvaljujući radu
troje analitičara sa Sveučilišta u Kaliforniji – Harveyja Sacksa i njegovih suradnika Emanuela
Schegloffa i Gail Jafferson, oko 40 godina njezinog postojanja pridonijelo je tome da se
smatra dominantnim pristupom proučavanju međuljudske socijalne interakcije unutar
sociologije, lingvistike i komunikacije (Sidnell i Stevers 2013: 1).
KA sistematična je analiza govora u svakodnevnoj interakciji. Konverzacija je proces
socijalizacije i uspostavljanja složenih društvenih odnosa, uključujući elemente kulture i
identiteta. Konverzacijska je interakcija primjena lingvističkih oblika komunikacije, ali je više
od uporabe samog lingvističkog koda. Većina klasičnih pristupa konverzaciji temelji se na
proučavanju zakonitosti i propisivanju pravila koja opisuju kakva bi trebala biti idealna
konverzacija, koje su to prikladne teme u danom komunikacijskom kontekstu te kako bi
trebalo rabiti jezik da bi se ostvario puni komunikacijski učinak. Takva se načela i pravila
razlikuju od kulture do kulture, odnosno od jezika do jezika (Burke 1993). Liddicoat (2007)
uočava da ovakav pristup konverzaciji vrlo malo oslikava konverzaciju kao svakodnevnu
aktivnost jer se u tim pristupima konverzacija uokviruje kao povlaštena aktivnost rukovođena
konvencijama kakva bi trebala biti, a ne kakva doista jeste. Većina konverzacijskih analitičara
upozorava na to da svakodnevnu komunikaciju ne bi trebalo promatrati s elitističke točke
gledišta, odnosno tragati za modelom idealnoga govornika. Zanemarivanje proučavanja
svakodnevnoga govora najočitije je u usporedbama s lingvistima kakav je Chomsky (1965)
koji jezik spontane komunikacije vide „oštećenim“ i pod negativnim utjecajem nelingvističkih
čimbenika (što je razlog da se u chomskyjevskom pogledu na jezik, kako to uočava Lakoff
(2004: 16), paradoksalno, izostavljaju neki elementi jezika, nalik partikulama, koji bi trebali
biti osobito važni u takvim analizama). Takvo gledište na jezik u uporabi razdvaja lingvistički
sistem od njegove primarne komunikacijske uporabe. Konverzaciji kao lingvističkoj
aktivnosti od šezdesetih godina 20. stoljeća posvećuje se povećana pozornost (Clayman i
Maynard 1995; Goodwin i Heritage 1990; Heritage 1989 u Liddicoat 2007: 1–3).
Prednost je sintagme „govor u interakciji“ u potpunijem obuhvaćanju predmeta
proučavanja KA – komunikacije u totalitetu, što uključuje i proksemijska obilježja
komunikacije, znatno šire od razumijevanja komunikacije kao jednostavne primjene
lingvističkoga koda. KA pokazuje jasnu metodološku specifičnost u odnosu na druge pristupe
analizi govora s obzirom na to da su predmetom analize snimljeni, spontani, stvarni razgovori.
Cilj KA jest otkriti kako sudionici konverzacije razumijevaju i reagiraju jedni na druge svojim
62
govornim prilozima, sa središnjim fokusom na sustavnost niza komunikacijskih radnji,
odnosno objasniti zakonitosti prešutno prisutne sociolingvističke kompetencije u izvedbi i
interpretaciji govora u organiziranim nizovima komunikacijskih radnji. KA govornim
jedinicama ne pristupa određujući ih apstraktnima, kontekstno neovisnima niti ih promatra
čisto semantičkim jedinicama, nego upravo s obzirom na to kako se jezična sredstva rabe u
stvarnoj komunikaciji – bilo kao zahtjev, prijedlog, optužba, žalba i sl. Pionirom KA smatra
se Harvey Sacks koji joj je na Sveučilištu u Kaliforniji u periodu od 1964. do 1975. postavio
temelje. Njegovo je polazište da je svakodnevni spontani govor duboko uređen, strukturno
organiziran fenomen koji se može istražiti ponavljanom analizom snimljenih podataka. Prve
je analize izveo na korpusu snimljenih telefonskih poziva uočivši strategiju zaobilaženja ili
izbjegavanja davanja odgovora radi ostvarenja određenog komunikacijskog cilja. Takvi su
postupci pokazali otežan dolazak do te informacije u kasnijem tijeku konverzacije, odnosno
da konverzacija ima strukturu koja omogućava primjenu određenih jezičnih sredstava u
danom trenutku. Sacks (1984) naglašava da se u svakom društvenom fenomenu mogu uočiti
sustavni obrasci, a temeljna pretpostavka KA jest da je i govor takva aktivnost. KA ističe da
je govor u interakciji sustavno organiziran i duboko uređen; izvedba govora u interakciji jest
metodička; analiza govora u interakciji treba biti bazirana na prirodno ostvarenim podatcima;
analitičar ne treba biti ograničen prethodnim teorijskim pretpostavkama (Hutchby i Wooffitt
2002: 13–23).
Jezik u uporabi i socijalna interakcija područja su zahvalna za multidisciplinarne
pristupe. KA se javlja šezdesetih godina i po mnogo čemu predstavlja se drukčijom u odnosu
na Chomskog, kao i Roberta Balea koji je pedesetih godina postavio temelje interakcijskoj
lingvistici. O usporedbama KA i baleovske tradicije osobito govori Perakyla (2014)
sumirajući da se razlike uočavaju u tome što je interakcijska lingvistika, u odnosu na KA,
umjerena na kvantitativno, teorijsko i globalno, pri čemu se nastoji doći do modela manjih
skupina koji bi se mogli preslikati na širu sliku. Ponegdje se može prepoznati mišljenje da je
KA zapravo radikalnija verzija interakcijske lingvistike s obzirom na to da se osobito
minuciozno bavi pitanjima raspodjele lingvističkih sredstava, solidarnošću i kontrolom
(Perakyla 2014, u štampi).
Pored interakcijske lingvistike, discipline koje se također bave analizom
komunikacijske interakcije su: diskursna analiza, pragmatika, etnografija komunikacije,
studije o gestama, korpusna lingvistika, teorijska lingvistika, etnometodologija, etologija,
ekologija ponašanja, pokusne studije i semiotika (Sidnell i Stevers 2013: 2).
63
3.1. Podrijetlo KA i njezina veza s etnometodologijom
KA je utemeljena na etnometodološkoj tradiciji u sociologiji, sociološkim područjem
koje je utemeljio Harold Garfinkel (1967). Etnometodološki je pristup proučavanju društvene
strukture sazdan na uzajamnom razumijevanju članova zajednice o tome „kako se strukture
svakodnevnih aktivnosti uobičajeno i rutinski proizvode i održavaju“. Polazište je da socijalni
poredak nije unaprijed određeni okvir (takav je „sociološki funkcionalizam“ čiji je glavni cilj
objasniti odstupanja od društvenih normi (Parsons 1937)), nego je prije izgrađen u umovima
društvenih vršitelja onako kako se oni vezuju s društvom. Organiziranje čulnih impresija i
iskustvima u čvrste obrasce psihološki je proces koji Garfinkel naziva „dokumentarnom
metodom“, odabirom činjenica iz društvenih situacija, čime se stvara smisleni obrazac koji
može biti iskorišten kao teorijski okvir za interpretiranje novih činjenica koje izrastaju unutar
slične situacije. Sve to upućuje na vitalnu važnost konteksta u kome se odvija određeni
društveni događaj (Liddicoat 2007: 2–3).
Sociološki funkcionalizam primarno proučava odstupanja od zadanog modela, tražeći
uzroke takvih pojava, dok etnometodologija naglašava individualno, zdravorazumsko znanje
pojedinca. Krajnji cilj nije otkriti jesu li i kako su norme internalizirane (na osnovi zaključaka
slijede li ih ljudi ili odstupaju od njih), nego prije opisati metode kojima se obuhvaćaju
vlastite radnje i radnje drugih. Takva „etnometoda“ koja ima središnju ulogu u
etnometodologiji usmjerena je na radnje koje se uzimaju „zdravo za gotovo“, a KA pokazuje
sličnost s etnometodologijom jer se bavi analizom govora, odnosno svakodnevne spontane
komunikacije, fenomena koji se uzima „zdravo za gotovo“. Najranija istraživanja bila su
namjerna narušavanja takvih svakodnevnih rutina radi uočavanja kako ljudi reagiraju pri
devijaciji od nečega uobičajenog (Garfinkel 1956; 1963; 1967). Pokazalo se da su pojave u
svakodnevnom životu koje uzimamo „zdravo za gotovo“ čvrsto ukorijenjene u socijalnoj
stvarnosti, s obzirom na to da su ispitanici vrlo često uspijevali iznaći način da se suoče s
takvim, „neobičnim“ načinom komunikacije. Mogućnosti koje je primjena tih „pokusa
probijanja“ pokazala najviše su izrečene u proučavanju radnji sudionika komunikacije koji se
suočavaju s nečim neobičnim, situacijom koja odstupa od svakodnevne rutine. Klasične
metode održavanja i konstrukcije uračunljivih radnji bile su metoda intervjua i metoda
opservacije (Wieder 1974) no njihov nedostatak bio je u što se analiza uglavnom temeljila na
vlastitim zabilješkama istraživača, bez detaljnoga uvida u prirodan slijed radnji. Sacks tu čini
značajan iskorak tako što u analizu uvodi snimljene razgovore. Nedostatak objektivnosti
socioloških istraživanja bio je u interpretativnom procesu u kojem se istraživači i koderi
64
oslanjaju na matrice matrice znanja tipičnih članova kategorije. Zato Garfinkel smatra
pogrešnim bilo kakve eksterne eksplicitne instrukcije za kodiranje tih podataka. Sacks govoru
u interakciji pristupa proučavajući ga u skladu s njim samim, tj. promatrajući ga mehanizmom
koji je neovisan o individualnim govornicima (Hutchby i Wooffitt 2002: 30–5).
Dihotomija sociološki funkcionalizam – etnometodologija ujedno zrcali odnos
tradicionalnih lingvističkih pristupa i KA, tim više ako se u obzir uzmu aspekti pristupa samoj
komunikaciji, eksterno i deduktivno, odnosno interno i induktivno (s aspekta KA).
Objektivizam o kojem Sacks govori u svojim istraživanjima može se jasnije shvatiti iz
sljedećeg:
Naš cilj jest (...) doći u položaj transformirati, skoro u doslovnom, fizičkom smislu, naše
gledište da ono što se desilo kao interakcija jest izašlo iz mehanizma, onog mehanizma koji nastojimo
naći; pri tome, kako bismo to otkrili, moramo dobiti gomilu njegovih proizvoda (...) usklađeni niz
dijelova koji mogu biti sastavljeni zajedno (Sacks 1992 u Hutchby i Wooffitt 2002: 35).
Temelj KA, Sacksovo esencijalno strukturalističko gledište na govor, sadržano je u
organizaciji govora u interakciji kao „mehanizma“ koji je neovisan o individualnim
govornicima i koji govornicima omogućuje sredstva za sudjelovanje u danoj interakciji.
Takva su sredstva istodobno i kontekstno osjetljiva i kontekstno slobodna. Kontekstna se
sloboda odnosi na to da skup tehnika nije vezan za lokalne okolnosti specifične prilike.
Istodobno, uporaba je tih sredstava kontekstno osjetljiva jer se realiziraju u svakoj specifičnoj
konverzacijskoj prilici. Cilj je KA razjasniti strukturnu organizaciju govora u interakciji u
povezanosti između kontekstno slobodnih sredstava i njihovih kontekstno osjetljivih
primjena. Schegloff naglašava interdisciplinarnost KA, koju postavlja na točku između
lingvistike i sociologije. Lingvističko je u KA gledište da je jezik strukturirani sustav za
proizvodnju značenja. U vezi sa sociološkim spoznajama, KA komunikaciju i interakciju vidi
inherentno socijalnim procesima koji su duboko uključeni u proizvodnju i održavanje
društvenih institucija svih vrsta, od svakodnevne intersubjektivnosti, obitelji i šire (Hutchby i
Wooffitt 2002: 35–8).
Weatherall (2002) ističe da KA i etnometodologija upozoravaju na važnost svih vrsta
društveno organiziranih procesa zaključivanja te općih pretpostavki koje ljudi rabe u
svakodnevnom životu. Svakodnevna interakcija temelji se na zajedničkim pretpostavkama i
postupku inferencije (zaključivanju): pitanje „Kako ste?“ tako ne zahtijeva odgovor o
zdravstvenome stanju, već je riječ o prvom dijelu dvodijelne strukture pozdrava.
Etnometodološki pristup rodu temelji se na tome kako se u svakoj interakciji rod ostvaruje
65
kao kategorija, kako se primjenjuju pravila da objektivno postoje muškarci i žene kao
sudionici konverzacije i da je to činjenica (Kessler i Mckenna 1978: 5–6).
U toj je analizi od posebne važnosti Garfinkelov rad o Agnes (1967), djevojci koja je
rođena kao muškarac i koja je tijekom adolescencije razvila ženske spolne organe te odlučila
živjeti kao žena. U njezinoj je prilagodbi ženskom rodu, prvenstveno ženskom načinu
komuniciranja, Garfinkel došao do zaključaka o vezi roda i jezika, što su Kessler i McKenna
(1978) sumirali u niz nepobitnih činjenica, mahom binarnih odnosa između rodova, bez
mogućnosti postojanja bilo čega izvan tih kategorija, čime se rod predstavlja sveprisutnom
(omnirelevantnom) kategorijom i aktivnošću. Agnes je o rodu koji je odabrala morala učiti
sve ono što članovi tog roda usvajaju automatski i prirodno tijekom svog razvoja. Agnesin je
glas uspoređivan sa sličnim odlikama tonaliteta glasa homoseksualaca, a predmetom su
istraživanja bile i njezine strategije izbjegavanja odgovora o prošlosti, što se također često
susretalo kod homoseksualnih ispitanika. Ideja o tome da je rod aktivna kategorija, označena
sintagmom „radni rod“ (engl. doing gender) polazište ima u Austinovoj teoriji govornih
činova. Analitički je cilj KA objasniti kako se radnje, događaji, predmeti i sl. proizvode i
razumijevaju (Pomerantz i Fehr 1977: 65).
Etnometodološki su korijeni KA u tome da svakodnevne aktivnosti i ponašanje nisu
slučajni i nepredviđeni, već da imaju stabilnu strukturu. Kulturno kompetentni govornici
dijele zajednička znanja o organizaciji zajedničkih aktivnosti. Mehanizam KA označen
sintagmom „sredstvo za analizu kategorizacije članstva“ (engl. membership categorization
device analysis – MCDA) detaljno se bavi time kako su fragmenti teksta isto interpretirani
unutar zajednice, tako da se npr. rečenice: Beba plače. Mama ju je uzela. jednoobrazno
određuju tako da je majka o kojoj je riječ bebina majka. To znači da članovi izgrađuju
kategorijalno utemeljene zaključke o obitelji kako bi dosegnuli zajednička razumijevanja o
značenju (Weatherall 2002: 98–106).
Taj primjer osobito važnim smatra i Cameron (2001) koja u oblicima zamjenice u
drugoj rečenici vidi svojstvo diskursne kohezivnosti, s obzirom na to da se zamjenicom
ostvaruje povezanost s prethodnom rečenicom. Sam sustav takvog zaključivanja ona
objašnjava rabeći uobičajeno određenje diskursa kao „niza iznad rečenice“, a ujedno
naglašava i svojstvo narativnosti u takvom procesu (Cameron 2001: 14).
66
3.2. Metodologija KA i uloga konteksta u analizi
Etnografski pristup jeziku naglašava načine uporabe jezika. Ovakav pristup temelji se
na komunikacijskom okruženju u kome se sustavno sagledavaju aktivnosti unutar neke
zajednice, a do podataka se dolazi primjenom metoda prikupljanja, snimanja, terenskih
bilježaka i dokumentacijom. Dva prepoznatljiva elementa ovog vida istraživanja su etski i
emski element. Te nazive uvodi američki lingvist Kenneth Pike, začetnik tagmemske analize.
Emski pristup (gledanje kulture „iznutra“) analiza je kulture ili nekog kulturnog fenomena
koji su značajni i razumljivi samo pripadnicima promatrane kulture. To je viđenje kulture s
aspekta samih aktera te kulture, a dobiva se preciznim izvješćem. Etski pristup (gledanje
kulture „izvana“) pogled je na kulturu iz perspektive promatrača. To su opisi analize koji su
izloženi pomoću konceptualnih shema koje znanstvenici smatraju značajnim neovisno o tome
podudaraju li se s mišljenjem promatrane zajednice. Taj je pogled neutralan (Mey 2009: 94).
Glavni je cilj konverzacijskog analitičara opis i objašnjenje kompetencija i procedura
koje obični govornici rabe i na koje se oslanjaju u sudjelovanju u razumljivoj socijalno
organiziranoj interakciji (Heritage 1984 u Liddicoat 2007: 1).
Sunderland (2006) ističe Fishmanovo (1983) temeljno načelo o KA – utemeljenost na
zajedničkom naporu da se održi uzajamna pozornost sudionika interakcije. Cilj je KA
pokazati usmjerenost sudionika interakcije prema ostvarenju konverzacijskih ciljeva, odnosno
pokazati kako se u konverzacijskoj interakciji ostvaruju konverzacijske uloge te u kakvom su
odnosu sudionici interakcije (Sunderland 2006: 104).
Fundamentalnu utemeljenost KA na modelu komunikacije kao zajedničke aktivnosti
prepoznaje i Weatherall (2002), što također vrijedi i za pisane tekstove gdje se to prepoznaje u
dijeljenom znanju o njihovoj interpretaciji. U samoj se interakciji KA bavi pitanjima
zajedničkih ciljeva – konverzacijskih započinjanja i dovršetaka, zahtjeva, pripovijedanja i sl.
Rod je također jedan od zajedničkih komunikacijskih ciljeva, promatra se interno, iz same
komunikacije, onako kako se aktivno ostvaruje u njoj samoj, a ne kao eksterno zadan okvir. U
KA govorni su nizovi osobito važni jer se svaki izričaj (pa i geste) razumijevaju kao doprinos
zajedničkoj aktivnosti. KA razvoj aktivnosti u konverzacijskoj interakciji i same aktivnosti
promatra lokalno uvjetovanim. To znači da se sve konverzacijske činjenice promatraju u nizu
s prethodnim, kao i slijedećih te ih je važno interpretiraju u skladu sa sekvencijalnošću, prije
negoli naglašavanjem ili impliciranjem namjera sudionika interakcije (Wetherall 2002: 106–
7).
67
Markee (2000: 28–29) izdvaja četiri odlike KA:
a) KA je duboko agnostična objašnjenja koja se izvode iz teorijskih konstrukata o
društvenim radnjama zato što ta objašnjenja nisu utemeljena na konstrukcijama
samih članova o vlastitim oblicima ponašanja.
b) KA se ne oslanja previše na argumente o strukturi konverzacije na osnovi
kvantitativne analize podataka zato što statistika ne može dati potpun odgovor o
preferencijskoj strukturi konverzacije te zato što analitičari nastoje pokazati da
konverzacije ne bi ni bilo da već ne postoje univerzalna interakcijska sredstva
kojima se stvara značenje; u tom je smislu suvišno i nepotrebno statistički tragati
za njima.
c) Da bi se pokazalo postojanje takvih sredstava, konverzacijski analitičari rabe
prototipne primjere koji analiziranom fenomenu daju diskurzivni oblik; dakako,
primjeri sami po sebi nisu dovoljni da bi se izveli argumenti; analitičar mora
potkrijepiti svoje tvrdnje tako što će pokazati bliskost različitih vrsta tekstualnih
dokaza ili pokazivanjem da pojedinačne izdvojene strukture imaju ulogu u
različitim realizacijama.
d) Analiza mora biti podložna kritičkom izvrtanju, što znači da se očekuju
potencijalni suprotni primjeri i različita izvješća koja se mogu replicirati s
drukčijim transkriptima.
Markee (2000) naglašava povezanost KA i etnografije s obzirom na njihovu
epistemološku bliskost, no prepoznaje da je KA po mnogu čemu drukčija od sličnih pristupa
konverzaciji upravo zato što u njoj osobito mjesto ima kontekst (Markee 2000: 26).
KA konverzaciju promatra kao oblik društveno organizirane interakcije u kojoj
govornici dijele iste procedure za konstruiranje i interpretiranje govora te ostvarenje
konverzacijskog doprinosa. Takve su radnje razumljive samo u kontekstu jer se govorom
kontekst obnavlja i oblikuje tako da se svaki idući dio govora ograničava i usmjerava prema
konverzacijskom doprinosu. Kontekst ima svojstvo dinamičnosti, za razliku od njegova
uobičajena poimanja kao statičnog okvira u kojem se odvijaju aktivnosti koje su predmet
analize. Govorni prilozi govornika jesu javno dostupni prikazi razumijevanja tijeka
konverzacije. Schegloff upozorava da kontekst može biti eksteran prema samoj interakciji, što
uključuje kontekst u obliku društvenih kategorija, veza i institucionalnog i kulturnog
okruženja, a može biti i interan prema interakciji i kreiran od samih sudionika tijekom
njihovoga govora. Ključno pitanje u razmišljanju o kontekstu jest koji su aspekti konteksta
68
relevantni za sudionike u komunikaciji u interakciji. Scheglof zaključuje da se u govornoj
interakciji relevantnim smatraju samo pojedini elementi konteksta, dakle ne svi poznati
aspekti eksternog konteksta, što u konačnici znači da se kontekst razumijeva više kao nešto
što je prizvano u interakciju, nego da je nešto što utječe na interakciju (Liddicoat 2007: 7–8).
Sunderland (2006) ističe da kontekst obuhvaća skup činjenica koje imaju vezu s onim
o čemu se govori. Relevantnost konteksta u lingvističkim istraživanjima među prvima
uspostavio je antropolog Malonowski (1923) koji govori o „situacijskom kontekstu“ u kojem
govorni događaj zauzima mjesto, naglašavajući da su riječi i izričaji upotrijebljeni bez
lingvističkog konteksta prazne riječi. Janet Maybin (1996) konverzacijski kontekst objašnjava
sljedećim: fizičkim okružjem, odnosom između govornika, govornikovim prošlim iskustvima,
trenutačnim konverzacijskim ciljevima, socijalnim događajima u kojima konverzacija ima
mjesto i širim kulturnim vrijednostima i očekivanjima (Sunderland 2006: 42–3).
Neke od socijalnih oznaka koje se izriču u konverzaciji jesu društvena klasa, etničnost,
jezični repertoar i rod. Takve socijalne oznake nisu statične, odnosno vremenom se mijenjaju.
Jezik ima dominantnu ulogu s obzirom na to da specifična uporaba jezika u određenom
kontekstu odražava kategoriju identiteta (Lillis 2006 u Mey 2009: 98).
KA ističe da govornik izgrađuje i predstavlja relevantne aspekte konteksta kroz
stvarnu interakciju i da ta interakcija može biti empirijski sagledana (Schegloff 1977) a
kritička diskursna analiza (Fairclough 1995) i feministička lingvistika (Cameron 1992)
upozoravaju na ograničenja pristupa koji teži razumijevanju konteksta samo kroz empirijsku
analizu (Mey 2009: 98).
Podatci potrebni za KA moraju biti iz stvarnoga govora koji je kontekstualiziran u
stvarnosti. Samo primjeri stvarnog, prirodnoga govora mogu rezultirati relevantnim
informacijama. Takvim se primjerima dozvoljava mogućnost proučavanja onoga što
govornici zaista čine kada govore, prije negoli što misle da rade, na primjer kao rezultat
samoispitivanja o uporabi jezika. KA rabi pristup proučavanja na osnovi uzoraka, prema
kojem svaki podatkovni dio kojim se oslikava ponašanje u konverzaciji nije tvrdnja o
stvarnosti, nego prije da je sam dio stvarnosti koja se proučava (Ten Have 1999). S obzirom
na to da je empirijska disciplina, KA dopušta da obrasci sustavnosti „isplivaju“ na površinu iz
samih podataka, bez posredničkog sloja teorijskih konstrukata (u čemu su mnogi kritičari KA
vidjeli nedostatke ovog pristupa). Prednost rada sa snimljenim podatcima jest mogućnost
izdvajanja dodatnih dijelova za naknadnu analizu drugih konverzacijskih fenomena. U odnosu
na bilježenje tijekom analize i prisjećanje o bitnim detaljima, gubitak podataka u audio-
69
vizualnom snimanju ne javlja se kao problem. KA nastoji ostvariti „nemotivirano gledanje“,
što podrazumijeva ponavljajuće slušanje/gledanje istih podataka radi otkrivanja što se događa
(Hopper 1988; Psathas 1995). Kada se dođe do relevantnih primjera, postupci postaju visoko
rigorozni kako bi se izbjegle nepotrebne devijacije i predrasude. Svaki pojedinačni slučaj
uređene interakcije pokazatelj je prirode kompetencije sudionika konverzacije. Upravo takav
pojedinačni slučaj nije uzorak koji izvučen iz ranije postojeće zbirke takvih slučajeva, nego je
prije cjelovit, samostalno ugrađen primjer proizvedene uređenosti. Idući korak u analizi jest
prikupljanje takvih slučajeva, čemu se daje prednost u odnosu na alternativni analitički
pristup. Jednom uspostavljenoj kolekciji pristupa se tako da se testira njezine čvrstina, a
analiza se produbljuje u svjetlu ponavljanih primjera radnji u različitim primjerima
međusobne interakcije. Osobito pitanje jest kako kvantitativno odrediti rezultate. To se
najčešće čini izricanjem pridjevsko-priloških odrednica (uobičajeno, previše, regularno,
tipično i sl.) prije negoli numerički, u postotcima, mada se ovi pristupi međusobno ne
isključuju. Iako prikaz u postotcima unosi posebnu jasnoću, do njega je često vrlo teško doći,
a razlog je priroda primjera koji se odabiru (Heritage 1995), odnosno relativnost lingvističkih
strategija i uporabe jezičnih sredstava. Takvi su primjeri visoko kontekstualizirani. To znači
da je svaki kontekst jedinstven: kolekcija jest skup pojedinačnih primjera, prije negoli je riječ
o umnoženim istim primjerima (Schegloff 1993). Ovakav pristup u KA jest proučavanje
višestrukih pojedinačnih primjera, u čemu svaki idući slučaj pokazuje sustavne uobičajenosti
koje se javljaju kod sudionika i u tim kontekstima (Liddicoat 2007: 8–12).
Analizirajući obilježja „tipično muškog konteksta“, Sidnell uočava razlike između
unaprijed oblikovanog konteksta i dinamičnog konteksta o kakvom se govori u okvirima
interakcijske sociolingvistike. Tipično „samo muško“ ili „samo žensko“ okruženje nije
isključivo određeno njegovim formalnim obilježjima, nego i konverzacijskim radnjama,
odnosno aktivnostima koje su tipične za takvo okruženje. Odatle i nazivi „samo za odrasle“,
„isključivo za ljude“ (no ne i za životinje, npr.), „kuhinjski razgovori“, „razgovori kod
frizera“, „razgovor za šankom“ i sl. Odrediti neku aktivnost „isključivo muškom“ ili
„isključivo ženskom“ znači naglasiti relevantnost roda u organiziraju takvog okruženja. Od
posebne je važnosti u takvim analizama orijentiranost sudionika konverzacije spram
određenog fenomena. Naime, u okvirima KA potpuno relevantna rodna kategorija izlazi na
vidjelo tek kada sami sudionici konverzacijske interakcije iskažu svjesnost o tome, npr. u
izričaju: „To Vas pitam kao ženu i kao majku“. U tim je istraživanjima osobito pitanje
određenja relevantne kategorije, tim više što su sudionici konverzacije kategorizirani po
70
raznim osnovama u odnosu na njihovo mjesto u društvu. O tome, pored ostalih, osobito
govori Schegloff (1997) te Kitzinger (2000), ističući analitičarevu selektivnost u takvom
pristupu, kao i promatranje roda kao omnirelevantne kategorije, tj. one koja je nadređena svim
drugim potkategorijama (Sidnell u Holmes i Meyerhoff 2003: 327–53).
Više je primjera koji u korpusu ističu pitanje pripadnosti kategoriji, čime se pokazuje
složenost kategoriziranja na osnovi uzajamne interakcije. Prvi primjer obraćanje je voditelja
svojoj gošći, pri čemu naglašava splet njezinih zanimanja, započinjući s titulom drugarice
čime se implicira povijesno naslijeđe, odnosno tradicija kojoj pripada:
TCU 25: Vm_01: e pa- drugarice svetlana. pošto ste državljanin bosne i
hercegovine. aktivista i borac za ljudska prava. ljekar. kardiolog ste inače. uhh- intelektualac. kako Vi tumačite situaciju u našoj zemlji. bosni i hercegovini. političku. društvenu.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
U odnosu na taj, idući je primjer dijaloški tijek do trenutka kada voditelj dobije
očekivani odgovor. Taj je primjer, zajedno s ostalima, detaljnije analiziran u drugomu dijelu
rada:
TCU 9 Vm_01: uhh- kako bih ja tebe predstavio. predstavio sam te sada kao- po-
liberala po ubjeđenju. aktivista. i to. alternativni klub trebinje. to se zna. kako bi ti sam sebe predstavio. ko si ti. (0.667)
TCU 8 Mg_05: pa jesam predsjednik alternativnog kluba trebinje. to je istina. već dugo. od devedeset devete godine. uhh-
TCU 10 (0.197) Vm_01: šta si. šta si iznutra. šta je to. jer ja kad kažem kao novinar aktivista. borac za pravdu. otvoren čovjek. sve je to o kej. šta si ti. iznutra. (0.583)
TCU 9 Mg_05: pa ja sam iznutra jedan infantilan dječak. uhh- koji je otprilike na fonu egziperija. znači onoga malog princa. koji je radoznao. traži. ište. uvijek neku pravdu. i čini mi se da sam od onih likova koji i da žive u raju- bilo bi im- uhh- nekako loše. u smislu što bi uvijek tragali da i u tom raju nađu- ovaj- neku- neku malu pogreškicu i da je ispravljaju. (0.155)
TCU 11: Vm_01: to::. idealista.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
71
3.3. Sustavnost konverzacijske interakcije
Središnje je pitanje KA organiziranost govornih izmjena, tj. kako sudionici razgovora
ostvaruju uređenu (ili prividno neuređenu) izmjenu govornih priloga te koja sustavna sredstva
rabe pri tome. Gledište KA jest da govorni prilozi nisu samo serijski uređeni, dakle idući
jedan iza drugog, nego su sekvencijski uređeni, što znači da postoje načini opisivanja kako su
govorni prilozi povezani zajedno u cjelovite sekvence te je cilj KA da otkrije zakonitosti
takvoga sekvencijskoga reda. Konverzacijski analitičari u prelazima između govornih priloga
otkrivaju da je „idući govorni prilog“ mjesto gdje govornici pokazuju svoje razumijevanje
mogućeg dovršetka prethodnoga priloga te da odnos između govornih priloga pokazuje kako
sudionici aktivno analiziraju govornu te kako razumijevaju sadržaje prethodnih priloga i
njima izrečene radnje. Zato KA pokazuje podjednak interes prema kulturološkim i
interpretativnim sredstvima na koja se sudionici razgovora oslanjaju radi međusobna
prikladna razumijevanja. Crta između sekvencijskog reda govora u interakciji i njegovih
normativnih i zaključnih obilježja detaljnije je precizirana pravilima govornih priloga,
održavanjem preklapajućega govora i organizacijom konverzacijskog popravka (Hutchby i
Wooffitt 2002: 37–9).
Izmjena govornika jest najuočljivije obilježje razgovora i društveno je konstruiran
oblik ponašanja. Obično samo jedna osoba govori, a prelaz se do drugoga govornika
nesmetano odvija s nekoliko razmaka i preklapanja. Činjenica da jedna osoba nadmoćno
govori u jednom trenutku nije rezultat psihičkih ili psiholingvističkih ograničenja
sugovornika, a aktivnosti kakav je smijeh ili odgovor na pozdrav upućen skupini pokazuju da
se govorna preklapanja mogu odvijati regularno i bez problema. Govoriti istodobno s nekim
nije uvjet nerazumijevanja. U traganju za pravilima o izmjenama govornika važno je
razumjeti da se ona ostvaruju interakcijski te u spontanoj konverzaciji nisu unaprijed
dodijeljena govornicima. Pokazatelj kako sudionici razgovora znaju kada uzeti riječ jesu
stanke, trenutci kada trenutačni govornik prestane govoriti, no one nisu najbolje mjerilo zato
što se izmjene govornika često odvijaju bez stanki, a njihovo prisustvo vrlo često upozorava
na neku vrstu komunikacijske ili interakcijske smetnje. Potrebno je istaknuti da analitičari
prave razliku između stanke i razmaka, pri čemu su stanke šutnja tijekom govornog priloga
koji se trenutačno realizira, a razmaci su prostori bez govora između govornih priloga.
Razmaci nisu samo prostori u kojima idući govornik razumijeva da je prethodni govornik
završio svoj govor, a često nisu ni jednostavne mogućnosti za idućega govornika da započne
svoj govor. Duljina nečijega govora također nije pouzdan kriterij za izmjene govornika,
72
najprije zato što duljina govora ne može biti vremenski fiksirana (osim u posebnim
slučajevima televizijskih debata – Sacks 2004, Sacks et al. 1974), što znači da slušatelj, a vrlo
često ni sam govornik, ne mogu na osnovi duljine govornog izričaja odrediti kada će se on
dovršiti. O modelu izmjenjivanja govornika može se govoriti samo ako se u obzir uzme
„nasumičnost“ izmjene u uvjetima onoga što je rečeno, koliko dugo i kome. Da bi se to
ostvarilo, model izmjene govornika trebalo bi da bude osjetljiv prema svakoj idućoj sitnici
govora, čemu se daje prednost u odnosu na opis i propis ponašanja tijekom cijelog razgovora.
To znači da izmjena govornika nije određena eksterno na komunikaciju, nego interno, od
samih sudionika komunikacije i ona je interakcijski rukovođena (Liddicoat 2007: 52–5).
3.3.1. Konstrukcijske komunikacijske jedinice (TCU)
Govorne su izmjene uvjetovane „rastezljivom“ jezičnom strukturom. Sacks et al.
(1974) tvrde da su izmjene uvjetovane uporabom visoko kontekstno ovisnih jezičnih jedinica
koje nazivaju konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (engl. turn constructional units –
TCU). Raznolike gramatičke jedinice mogu biti u ulozi TCU: riječi, fraze, klauze i rečenice.
U osnovi, svaki lingvistički konstituent može funkcionirati kao TCU. Međutim, iako su
načinjene od strukturnih elemenata, TCU nisu strukturno određene jedinice onako kako su to
riječi, klauze i rečenice (iako je upitno govoriti o jednoobraznim definicijama i u tzv.
klasičnoj gramatici). Razlog tome je što su tradicionalne gramatičke jedinice kontekstno
slobodne, dok su TCU kontekstno osjetljive i odluka što u danom trenutku može biti TCU
načiniti se može samo u osobitom kontekstu. U konverzaciji se ne rabe samo rečenice, osobito
ne uvijek gramatički ispravne rečenice, nego i čitav niz drugih struktura. U ulozi TCU često
su oni dijelovi govora koje u klasičnoj gramatičkoj analizi ne bismo mogli promatrati
zasebno. TCU je u najvećoj mjeri određena specifičnim doprinosom komunikaciji, a
interpretacija TCU očigledno je kontekstno ovisna jer takve jedinice nemaju svojstvo
rekurzivnosti. Schegloff ističe položajno osjetljivu prirodu gramatičnosti TCU, naglašavajući
da je TCU takva samo u osobitom kontekstu koji je razlog da je razumijevamo potpunom.
Jedno od važnih obilježja TCU jeste mogućnost projiciranosti, odnosno činjenica da primatelj
poruke može ugrubo znati što bi trebalo učiniti kako bi dovršio govornu jedinicu koja se
trenutačno realizira. Ta projiciranost ima važnu ulogu u izmjenama govornika. TCU su
obilježene projiciranošću moguće završne točke u budućem vremenu, odatle i argument da se
TCU završavaju na mjestima mogućeg završetka. Te točke mogućeg završetka nazivaju se
73
prelaznim relevantnim mjestima (engl. transition relevance places – TRP) (Liddicoat 2007:
55–7).
TCU jedinice mogu se grupirati u blokove, pri čemu se govori o višestrukim TCU
jedinicama. Pojavu projiciranosti prepoznajemo, pored ostalih, u idućem primjeru iz korpusa
gdje je uočljivo da u razgovoru gosta i voditelja obojica dovršavaju prethodne izričaje
(crticom se na kraju TCU označuje njena nedovršenost):
TCU 38 Mg_05: jeste. to ste- divno ste to rekli. jer mi svi u malim sredinama- TCU 44: !(||) Vm_01: tačno znate ko je- ko- ko je kakav. ko je ko. TCU 39: (1.628) Mg_05: jeste. znamo mu oca. znamo mu majku. znamo mu- TCU 45: !(0.123)Vm_01: ženu.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, dodatak korpusu)
Crookes (1990) daje definiciju govornog priloga (engl. speech turn) u njezinom
najobičnijem i najjasnijem obliku, pri čemu ističe da je riječ „o jednom ili više tijekova
govora koji su omeđeni govorom sugovornika“. Ta definicija omogućuje laganu
kvantifikaciju, no čini se da ima nedostatke kada je predmetom analize preklapajući govor,
gdje je znatno složenije odrediti govorne tijekove (Markee 2002: 82–3).
U KA svoje mjesto imaju mnogi „periferni“ slojevi jezičnoga sustava, što je osobito
uočljivo za partikule i diskursne oznake koje također mogu strukturirati TCU. Nije neobično
vidjeti i obimnije studije o uporabi tzv. neartikuliranih izraza, nalik uh i um. Rendle-Short
(2004) upravo o njima govori u vezi s njihovom uporabom na akademskim seminarima i
zaključuje da je raspodjela tih izraza u govornim izričajima daleko od nasumičnog i
kaotičnog, ustaljenog poimanja njihove uporabe kao suvišnih jezičnih elemenata. Slično se
uočava u radovima u partikulama, čemu se približavaju i mišljenja o uporabi poštapalica u
našem jeziku jer se obično naglašava veza između slabe govorne kompetencije i njihove
uporabe, dok se zanemaruje interakcijska funkcija. Rendle-Short prepoznaje više funkcija tih
diskursnih oznaka, osobito u konverzacijskom popravku i produžetku govornog priloga
(Rendle-Short 2004: 479–96).
3.3.2. Mjesta relevantnog dovršetka govora (TRP) i izmjene govornika
KA osobitu pozornost poklanja fenomenu mogućeg dovršetka, odnosno razjašnjavanju
što zapravo znači i kako znati da je neki dio govora završen. Govorni se izričaj može smatrati
dovršenim u trima slučajevima: gramatičkoj dovršenosti (sintaktički dovršena jedinica),
intonacijskoj dovršenosti (govorni odsječak javlja se u intonacijskoj konturi koja upozorava
da na dovršenost) i dovršenosti radnje (hvatanje zamisli konverzacijske radnje). Ford i
74
Thompson (1996) razlikuju čemu ističu da je intonacijska dovršenost važnija od sintaktičke
jer se analizom utvrđuje da se u skoro svim slučajevima intonacijska dovršenost podudara sa
sintaktičkom, dok se, otprilike, podudaranje sintaktičke dovršenosti s intonacijskom
polovično potvrđuje. Ford i Thompson smatraju da se relevantne izmjene govornika događaju
kada sve tri vrste dovršenosti ostvare zajedno. Veza intonacije s pragmatičkom dovršenošću
izgleda problematično jer zamagljuje razliku između radnje i intonacije, a u manjoj mjeri i
između sintakse i radnje, tako da se prednost daje lingvističkim obilježjima TCU-a prije
negoli radnji koja biva izvedena. Dovršenost utemeljena na radnji teška je za rukovanje jer je
visoko osjetljiva prema svome kontekstu. Selting (1998) smatra da su točke moguće
sintaktičke dovršenosti ujedno i potencijalne točke dovršenosti za TCU jedinice, ali da su
prozodijska obilježja govora ono što ima presudnu ulogu u signaliziranju je li sintaktička
jedinica dizajnirana za moguću izmjenu govornika. Prozodijska su obilježja čisto lingvističke
prirode jer u obzir uzimaju samo ulogu sintakse i intonacije, dok se uloga jezične radnje ne
uzima značajnije u obzir. Goodwin (1981) problematiku dovršenosti govornog izričaja i
izmjene govornika osvjetljava s aspekta neverbalnog ponašanja u komunikaciji. On pokazuje
da je dovršetak govora povezan s kombinacijom usmjerenog pogleda i sintakse u govornoj
interakciji licem u lice. Međutim, uloga pogleda kao signala sugovorniku da nastavi govoriti
problematična je jer se organizirana izmjena govornika odvija i kada izostaje vizualni kontakt,
kakav je slučaj s telefonskim razgovorom. Različiti pristupi problematici dovršenosti
pokazuju da je pokušaj iznalaženja jednoobrazne dekontekstualizirane definicije TCU
izuzetno složen. Glavni uzrok takvoj složenosti jest fenomen kontekste osjetljivosti o kojem
je teško govoriti s aspekta formalnih naziva. Zato se najveća pozornost u određivanju TCU
poklanja njihovom promatranju kao dovršene radnje. Određivanje mogućeg završetka
govornog izričaja osobito se određuje pridjevom „moguć“ s obzirom na to da u prirodno
ostvarenom razgovoru nije moguće s potpunom sigurnošću odrediti stvarnu dovršenost jer
sudionici razgovora ne znaju unaprijed gdje će se njihov govorni izričaj dovršiti, samo znaju
kada bi se mogao dovršiti. Liddiocoat smatra da su stvarni završeci sami po sebi irelevantni
jer je za ponašanje sudionika u komunikaciji važnija orijentiranost prema točkama kada bi se
govorni izričaj mogao dovršiti. Zamisao o mogućoj dovršenosti izravno je povezana s idejom
o relevantnim prelaznim mjestima (engl. transition relevance places – TRPs) na kojima je
izmjena govornika „legitimna iduća radnja“. Kada započne govoriti, govornik/-ca ima pravo
da proizvede jedan potencijalno dovršen dio govora, a na završetku te TCU pravo da se
proizvede nova TCU mora biti ostvareno interakcijski. Postoje slučajevi kada govornici
75
interakcijski produljuju svoj udio u govoru više od jedne TCU i tada se relevantnim smatra
završetak produžetka. (Liddicoat 2007: 58–62).
Svaka TCU (rečenica, fraza, klauza ili individualna riječ) čvrst je izričaj koji se u
kontekstu prepoznaje uz „moguću dovršenost“. Svaki dovršetak TCU ujedno ustanovljava
TRP položaj koji otvara mogućnost govorne izmjene, što je projicirano u samom tijeku
konverzacije. Sidnell i Stevers (2013) taj model predstavljaju prikazanom slikom (TRP –
transition relevance place – relevantna točka izmjene; TCU – turn constructional unit –
konstrukcijska komunikacijska jedinica; A: govornik; B: sugovornik):
Slika 3: Grafički prikaz TCU jedinica i TRP točaka u sustavu izmjene govornika.
Navedi prikaz oslikava situaciju kada govornik A proizvodi dvije TCU jedinice: TCU
1 i TCU 2, pri čemu je trajanje TCU jedinica označeno sivom bojom, koju slijedi bijelom
bojom označena TRP točka. Sivom bojom označen dio TCU jedinice označuje njen dio gdje
se onemogućuje sugovornika da u tom trenutku govori. Govornik A je u tom primjeru na
završetku svoje TCU 1 nastavio govoriti uvodeći TCU 2. Tijekom njezinog trajanja, govornik
B se priprema za izricanje svoje TCU i započinje ju upravo u označenoj bijeloj zoni, drugoj
TRP točki (Sidnell i Stevers 2013: 151).
Raspoređivanje se govornog slijeda na svakoj TRP točki ostvaruje mogućnostima:
a) trenutačni govornik označuje idućega govornika (uporabom ličnog imena,
zamjenicom ili pitanjem);
b) trenutačni govornik posredno označuje idućeg pogledom prema njemu;
c) trenutačni govornik ne mora nikoga označiti, što ostavlja slobodnom mogućnost za
svakog idućega govornika (Chapman i Routledge 2009: 32)
Ovim mogućnostima Liddicoat (2007) pridodaje mogućnost kada sudionik razgovora
sam sebe označuje za nastavak govora.
Kada trenutačni govornik označuje idućega govornika za nastavak konverzacije, govor
mora biti dizajniran kako bi se dosegnula ta mogućnost (npr. uporabom pitanja, s razlikom u
76
odnosu na pitanja upućena skupini i retorska pitanja). To se ostvaruje i uporabom osobnih
zamjenica (ti/Vi), obično u kombinaciji s drugim komunikacijski relevantnim radnjama.
Samostalno se označivanje javlja kada sudionik razgovora sam preuzima ulogu govornika, pri
čemu su izostala sredstva kojima bi ga netko drugi označio (npr. u upućivanju pozdrava
skupini ljudi, iz koje jedan govornik započinje govoriti). Oblici govora koji su osobito
dizajnirani da pokažu da sudionik komunikacije ne želi sudjelovati u komunikaciji u danom
trenutku jesu nastavljači kakvi su: yes, mm, hm, uh, huh, i sl. koji se proizvode tijekom
produljenoga govornog priloga, upozoravajući trenutačnoga govornika da primatelj
produljenoga govornog priloga u tom trenutku ne želi preuzeti ulogu govornika (Schegloff
1982). U nekim slučajevima moguće je da osoba koja se sama označuje bude ista ona koja je
dovršila prethodni govorni izričaj, najčešće nakon stanke poslije dovršene TCU. Takva
pojava, kako uočavaju Sacks et al. (1974) jeste odstupanje koje se može javiti u sistemu, a ne
inherentno obilježje sistema (Liddiocat 63–7).
Mnoštvo je primjera u korpusu za uporabu nastavljača mhm kao pokazatelja da
sugovornik nastavi govoriti:
TCU 66: Mg_03: ehh- ja mislim da je najveći- uhh- razlog njihovog spajanja
činjenica da u tom sukobu bez vlasti na nivou savjeta ministara- nisu mogli držati stvarnu vlast u entitetima.
TCU 75: (||) Vm_01: mhm. (0.174)
TCU 77: Mg_03: njima je zajednički dogovor poslužio da se učvrste vlade entiteta. gdje je realna moć. gdje su realni uticaji. gdje su pare. gdje su- sve ostalo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Markee (2002) izmjene govornika promatra na dvjema razinama – unutar sustava
ravnopravnih govornika i unutar sustava hijerarhijski neravnopravnih govornika. U vezi s
prvim modelom upozorava na mišljenje Sacksa et al.: govorne se izmjene ponavljaju,
odnosno bar pojavljuju; pretežno po jedna osoba govori; pojave da više osoba govori
istodobno nisu neobične, ali kraće traju; prelazi između jednoga govornog priloga do drugoga
bez razmaka i bez preklapanja također su uobičajeni i zajedno s prelazima s kraćim
razmacima ili blagim preklapanjima čine najveći broj prelaza; govorni redoslijed i veličina
govornih priloga nisu fiksirani; duljina konverzacije nije unaprijed određena; ono što
sudionici konverzacije govore također nije unaprijed određeno; broj sudionika može varirati;
govor može biti fluidan i isprekidan; trenutačni govornik može označiti idućega govornika,
odnosno govornik se može samostalno označiti kako bi započeo govoriti; TCU jedinice
77
variraju u duljini; mehanizam ispravljanja pogrešaka javlja se u narušavanju sustava izmjene
govornika (Markee 2002: 88).
McHoul (1978) rabi model Sacksa et al. i na toj osnovi pokazuje kako se komunikacija
odvija u sustavu hijerarhijskog odnosa sudionika konverzacije. To pokazuje na primjeru
diskursa učionice, odnosno na primjeru odnosa nastavnik – učenici; taj se model sastoji od
dviju cjelina:
(1) za svaki govorni prilog nastavnika, na inicijalnom TRP mjestu inicijalne TCU:
(a) ako je nastavnikov govorni prilog konstruiran tako da uključuje tehniku „trenutačni
govornik označuje idućeg“, tada se pravo i obveza prenosi na idućeg učenika
pojedinačno, pri čemu drugi nemaju pravo niti obvezu govorenja, a prijenos se odvija
na TRP točki;
(b) ako nastavnikov govorni prilog nije konstruiran tako da uključuje tehniku
označivanja govornika, tada nastavnik (trenutačni govornik) mora nastaviti govoriti;
(2) – (c) ako se primjenjuje točka (a), pri čemu je učenikov govorni prilog konstruiran
tako da uključuje tehniku označivanja sugovornika, tada se pravo i obveza govorenja
prenosi samo na nastavnika;
(d) ukoliko tehnika označivanja izostaje, onda kao rezultat samostalnog označivanja
idući govornik može biti nastavnik, no to nije obvezno;
(e) ako učenik ne primijeni tehniku označivanja sugovornika, onda on sam može, ali i
ne mora ostati govornik ukoliko se nastavnik nije samostalno označio;
(3) za svaki govorni prilog nastavnika, na inicijalnoj TRP inicijalne TCU u slučaju da
(a) nije operativno ili da je (b) operativno i da je nastavnik nastavio govoriti, skup
pravila (a) i (b) se iznova primjenjuje na idućoj TRP i rekurzivno na svakoj TRP sve
dok se ne uspostavi prijenos na učenika;
(4) za svaki govorni prilog učenika, na inicijalnoj TRP inicijalne TCU ukoliko ni (c) ni
(d) nisu operativne, u skladu s (e) – trenutačni govornik (učenik) je nastavio govoriti,
tada se skup pravila [(c), (d), (e)] primjenjuje na idućoj TRP i rekurzivno na svaku
iduću TRP sve dok se ne ostvari prijenos na nastavnika (McHoul 1978: 188 u Markee
2002: 93).
Ta su pravila utemeljena na hijerarhijskoj ljestvici koja onemogućava da se niža točka
ostvaruje prije ili zajedno s prethodnom. Međusobna ograničenost tih pravila onemogućava
istodobni govor više govornika, a svaka se komunikacijska radnja koja nije određena
pravilom automatski prepoznaje situacijski i komunikacijski neprikladnom (npr. samostalno
78
označivanje je suvišno ako je već primijenjeno označivanje idućega govornika). Ta su pravila
inherentne odlike sistema i primjenjiva su za jednu potpunu TCU (Liddicoat 2007: 68–9)
Ovakav je skup pravila prividno jednostavan jer ima široku primjenu u različitim
odnosima u komunikaciji s bilo kojim brojem sudionika konverzacije. Najvažnije je obilježje
tog skupa interna normiranost jer su ta pravila opis stvarnih komunikacijskih radnji. Searl je u
radovima o kritici KA naglašavao da ta pravila (opisana u Sacks, Schegloff i Jefferson 1974)
ne mogu biti pravila ni u kom slučaju jer nemaju svojstvo uzročnosti:
Pravila za izmjene govornika (...) čak i ne izgledaju kao pravila, s obzirom na to da ne
preciziraju relevantan sadržaj namjere koja je uzrok takvoga ponašanja (Searle 1986: 18 u
Hutchby i Wooffitt 2002: 50).
Drugim riječima, ta pravila jedva opisuju sagledane regularnosti i ne pokazuju što je
konstitutivno u izvedbi konverzacije. Schegloff u vezi s tim prihvata da riječ pravilo može biti
problematična, naglašavajući:
Spreman sam primijeniti novi, alternativni naziv, kakav je „praksa“ ili „korištenje“, ali
insistiram na tome da postoji međusobno povezani skup takvih zakonitosti koje se mogu slijediti,
izvoditi, primjenjivati, namjestiti, usmjeriti prema sudionicima konverzacije, ali ne samo toliko, kako
Searle predlaže, da su „produljeni ekvivalenti opisa ponašanja“.
Button također ističe da Searlova interpretacija dekonstruira prirodu skupa pravila
izmjene govornika zato što ta pravila nisu ni zamišljena da budu uzročno određena. Umjesto
toga, naglašava da su to pravila u tome što pokazuju govornicima prema čemu da se vladaju.
To znači da je relevantnost pravila u usmjeravanju komunikacije. Konstruiranje govornoga
priloga, raspoređivanja govornih priloga, usklađivanje govornikovog prijenosa i sl. pokazuju
da se pravila slijede kao dio dovršetka radnje jer su ona dio logičke gramatike radnje; ne
postoje internalizirana pravila koja uvjetuju radnju zato što pravilo ne prethodi radnji, nego
prije da je pravilo moguće otkriti u samoj radnji (Button 1990: 79 u Hutchby i Wooffitt 2002:
51).
Takvu očiglednu etnometodološku koncepciju pravila prepoznaje Button upućujući na
Garfinkela koji odbija prihvatiti da racionalna obilježja praktičnih radnji mogu biti
prepoznata, kategorizirana i opisana primjenom pravila ili standarda koji se dobivaju izvan
stvarnog okruženja u kojem su ta obilježja prepoznata, korištena, proizvedena i o kojima se
govori na osnovi odlika članova (Garfinkel 1967: 3 u Hutchby i Wooffitt 2002: 51).
KA naglašava da cilj nije razviti skup preskriptivnih pravila koja treba da leže iza
radnji, nego opisati i analizirati prakse uporabe pravila u stvarnom kontekstu interakcije.
79
Odlike tih pravila vrlo su jasne kada je riječ o TRP točkama na kojima se relevantnim smatra
izmjena govornika, no pokazuje se da se o tim točkama promišlja kao o mjestima mogućeg
dovršetka, a ne stvarnog završetka, s obzirom na to da sugovornici obično – što se smatra
dopuštenim – blago preklapaju govornika blizu mogućeg dovršetka TCU i tako izbjegavaju
mogućnost da izgube riječ tako što bi ih drugi sugovornik „nadjačao“. Da to nije slučaj,
Schegloff (1999b) ističe, onda bi bilo uobičajeno da imamo stanke u govoru između svake
izmjene govornika (Hutchby i Wooffitt 2002: 52–3).
Govorni prilog može imati više od jedne TCU. Schegloff (1982) naglašava da
govornici pravo na takve govorne priloge mogu ostvariti na trima točkama – početku, sredini i
na kraju govornoga priloga. Na početku se takva mogućnost nagovještava izričajima nalik
„Najprije ću reći...“. Jefferson (1990) u vezi s tim rabi naziv „liste“ kojim označuje složenije
konverzacijske aktivnosti. Nešto rjeđe uočljiva mogućnost na početku jest uočljiv udisaj
kojim se nagovještava dulji dio govora. U sredini TCU u svrhu nagovještavanja produljenja
TCU obično se posebnim izgovorom označuju početne riječi koje upozoravaju na nove koje
će doći (Liddicoat 2007: 68–74).
Slično tome, govornici mogu primijeniti „predvidljive pokazatelje“ (C. Goodwin
1996) tj. elemente kojima se ostvaruje kataforički nagovještaj onoga o čemu će biti govora,
npr. „pa sam zatim ovo uradio“.
Takve primjere bilježimo i u korpusu (ovdje sugovornik nagovještava ono o čemu će
biti govora):
TCU 1: Vm_01: dobar dan. dobro veče. kako ste. jeste dobro. TCU 1: (0.860) Mg_02: dobar dan. (0.107) TCU 2: Mg_02: evo. hvala bogu. dobro je. kroz šta se sve prošlo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Trenutačni se govornik može na kraju TCU boriti za produžetak svoga govornog
priloga. Tu pojavu Schegloff (1982) imenuje „izravnim nasrtanjem“ koje se ostvaruje
smanjivanjem prelaznoga prostora između dviju TCU, ubrzanim govorom i silaznom
intonacijom. Sistem pravila kojima se preciziraju mogućnosti produljenja govornoga priloga
vidljiv je iz triju točaka:
1. trenutačni govornik proizvodi jednu TCU koja se računa kao predgovor priče
koja slijedi i koja zahtijeva produljeni govorni prilog;
2. prethodni govornik izaziva nešto što je po svojoj prirodi višestruki govorni
prilog, kakva je priča koja je odgovor na pitanje;
80
3. trenutačni govornik realizira preduvod, npr. – „Mogu li Vam postaviti pitanje?“
„Mogu li te zamoliti za uslugu?“ (Schegloff, 1980).
Slični su primjeri također prepoznatljivi u korpusu:
TCU 36: Vž_01: voditeljica uh- evo da završimo dakle priču o titu. uhh- da nastavimo priču o Vama. uhh- imate li- evo Vi- kao nasljednik josipa broza tita. direktni potomak. uhh- imate li nešto- pitat ću Vas još samo to. što je njegovo. što- što Vas podsjeća na njega. obično su svi rekli- imaju sat. imaju nešto. dakle nema onog silnog bogatstva koje- o kojem su mnogi mislili da postoji.
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
TCU može biti razložena na više od jednoga govornog priloga. Lerner (1991, 1996)
prepoznaje složene TCU od dva dijela, sa strukturom „ako.... onda...“ i „kada... onda...“. Te
strukture mogu realizirati i dva ili više sudionika konverzacije. Mogući produžetci govornih
priloga su varijacije koje ne poništavaju navedena pravila, nego su iskazana orijentacija
sudionika komunikacije prema korištenju osnovnoga pravila. Sistem govornih izmjena koji
predlažu Sacks et. al. (1974) podjednako je i kontekstno slobodan i kontekstno osjetljiv. Prvo
je zato što nije ovisan o karakteristikama samoga govora, nekoj specifičnoj temi ili
sudionicima komunikacije. Istodobno je kontekstno osjetljiv jer mehanizmi za raspoređivanje
govornih priloga mogu biti osjetljivi spram govora koji prethodi TRP-u. Sistem govornih
priloga osnova je za organizaciju konverzacije (Liddicoat 2007: 75–8).
Neki govorni žanrovi, kakve su šale ili priče, zahtijevaju više govornih priloga i pred
govornika postavljaju zadaću kako ostvariti svoj komunikacijski cilj u odnosu na pravila o
izmjenama govornika. Interakcijski problem borbe za nastavak govora uključuje potencijalni
negativni učinak na druge sudionike razgovora kojima se uskraćuje njihovo pravo da govore
na mjestima gdje se to od njih očekuje. Pripovijedanje kao interakcijskom radnjom u kojoj su
slušatelji više od samih pasivnih primatelja informacija bavili su se, pored ostalih, Sacks
(1992), Jefferson (1978), Labov i Waletsky (1966) i dr. uočavajući da pripovijedanje češće
inicira sam govornik, više negoli je to odgovor na pitanje o nekom događaju ili pojavi
(Liddicoat 2007: 278–80).
Predgovor se priče obično sastoji od strukturnih elemenata sličnih sljedećima:
pogodi što
znaš (li) tko ± informacija
sjećaš li se kada
gdje
ili
81
jesi li čuo/-la o ± informacija
jesam li ti govorio/-la o
U takvim je govornim prilozima negativan odgovor na ta pitanja znak prijedloga za
pripovijedanje, suprotno znači da bi pripovijedanje bilo redundantno (Liddicoat 2007: 284–5).
U sličnoj ulozi može se naći naglašavanje pridjevnih riječi u govornim prilozima nalik
primjeru:
A: „Nešto odlično desilo mi se jutros.“
B: Što?
Pripovijedanje može biti dizajnirano u vezi sa specifičnim kontekstom, npr. u
govornom prilogu u kojem govornik govori da je prošao kroz težak period ili da su pred njim
teški dani; u tim slučajevima se na reakciju sugovornika dobiva pravo za pripovijedanje, a
dovršetkom priče sustav izmjene govornika postaje opet aktivan (Liddicoat 2007: 285–6,
302–3).
3.3.3. Govorni prekidi, preklapanja i razmaci u konverzaciji
Izmjene govornika odvijaju na točkama relevantne izmjene govornika (TRP),
mjestima na kojima izmjene govornika postaju moguće iduće radnje. TRP uvjetuju
izmjenjivanja s obzirom na izostanak razmaka ili govornog preklapanja. Razmaci su prirodno
obilježje govora, razumijevaju se interakcijski, a ponekad su i smetnja u postupku izmjene
govornika. Sacks, Schegloff i Jefferson (1974), Jefferson (1986) i Schegloff (1996) razvijaju
ideju prelaznog prostora radi objašnjavanja izmjena govornika kada imamo razmake i
preklapanja. Prelazni je prostor produžetak govora, započinje odmah prije TRP i završava se
na kraju TRP. Moguće je da prelazni prostor bude dulji, kakav je primjer s razmacima u
govoru ili kraći – pri čemu govorimo o preklapanju. Obje te mogućnosti imaju interakcijsku
važnost. Produljeni prelazni prostor između TCU prepoznatljiv je po tišini. Tišine se različito
realiziraju i interpretiraju u različitim kontekstima. Ukoliko se tišina javi na kraju dovršene
konverzacijske radnje, npr. odgovora na pitanje, onda se ne pripisuje niti jednom govorniku,
tj. relevantna radnja na tom mjestu je da bilo koji govornik nastavi govoriti ili da niti jedan ne
govori. Međutim, kada se javi u trenutcima očekivanja odgovora na postavljeno pitanje, tj.
kada upitani sugovornik ima pravo i obvezu da odgovori, takva tišina jest interakcijski
relevantna jer signalizira postojanje smetnje u konverzaciji, vrlo često problema sa slušanjem
ili razumijevanjem rečenog. Tada govornik koji je postavio pitanje primjenjuje mehanizam
82
konverzacijskog popravka, obično ponavljanjem pitanja ili da nastavlja govoriti, neovisno o
tome što nije dobio odgovor na pitanje (Liddicoat 2007: 78–82).
Prelazni prostor između TCU jedinica smanjiti se može izravnim nastavljanjem na
govor prethodnoga govornika čime se u potpunosti izbjegavaju i stanka i preklapanje između
govornih priloga. Takvu pojavu Jefferson (1986) naziva apsolutnom bliskošću (takvi su
primjeri u ovome radu označeni zagradama u kojima su dvije okomite crte „( | | )“) jer se ne
javlja uobičajena stanka između prelaza. Dodatno smanjenje prelaznog prostora moguće je
manjim govornim preklapanjem između trenutačnoga i idućega govornika. Uobičajen naziv
za tu pojavu – ometanje – nije u skladu s brojnim interakcijskim obilježjima preklapajućega
govora, osim kada je takvo preklapanje zamjetno dugo, čime se ometa trenutačni govornik.
Neki od primjera preklapanja su:
a) Trenutačni govornik nastavlja govoriti nakon dosegnute TRP, a sugovornik također
(kako se i očekuje) započinje govoriti. Ovakav primjer ne smatra se problematičnim,
tako da obično nema potrebe za primjenom konverzacijskog popravka.
b) Jefferson (1986) uočava primjere u kojima sugovornik ne čeka mogući dovršetak
trenutačnoga govora, nego nastavlja govoriti odmah prije mogućeg dovršetka.
Preklapanje se odvija unutar završne riječi ili nekoliko fonema prije njezinog
dovršetka, tako da se pravilo „jedan govornik govori u jednom trenutku“ vrlo
učinkovito vraća na snagu, opet bez potrebe za konverzacijskim popravkom.
c) Preklapanje se može desiti i u slučajevima kada jedan govornik modificira svoj govor,
ritam ili duljinu izgovora, što rezultira time da se sugovornik ranije uključuje u
razgovor.
Ti primjeri pokazuju da su govorna preklapanja interakcijska aktivnost prije nego da su
jednostavan slučaj vremenskog neusklađivanja ulaska u razgovor (Liddicoat 2007: 82–6).
Problematična govorna preklapanja
Preklapajući govor obično se javlja na mjestima bliskim mogućem dovršetku
govornog priloga, tako da se unutar prelaznog prostora javljaju kraća preklapanja koja ne
otežavaju komunikaciju niti ih sudionici doživljavaju problematičnim. Pojava preklapajućega
govora veća je smetnja što se govor sugovornika ostvari dalje od TRP, prema početku
govornikovoga govornog priloga (Liddicoat 2007 87–91).
Neovisno o ukupnom broju sudionika razgovora, pokazuje se da najčešće imamo
primjere dvaju govornika koji istodobno govore. Schegloff naglašava da su primjeri kada više
83
od dvoje ljudi istodobno govori oni u kojima su dva sudionika započela govoriti, što rezultira
preklapanjem s govorom trećeg (prethodnog) govornika. Primjeri su predstavljeni trima
mogućim kombinacijama:
Slika 4: Ilustracija triju kombinacija simultanoga govora s trima učesnicima
konverzacije (Schegloff 2000b u Liddicoat 2007: 90).
Goodwin (1979, 1981) primjer „a“ objašnjava međusobnim nadmetanjem dvaju
govornika da pridobiju pozornost trećeg (B), prema kojem su upućeni njihovi govorni prilozi,
naglašavajući presudnu ulogu pogleda u ostvarenju tog cilja.
Slučaj „b“ pokazuje sva tri sudionika koji govore različitom sugovorniku, što se može
riješiti tako da ili B prestane govoriti i postane primatelj sugovornika A ili da se A u tom
trenutku izuzme iz razgovora.
Primjer „c“ pokazuje nam mogućnost da govornici A i B istodobno međusobno govore
jedan drugom; ta pojava je moguća i kada imamo samo dva sudionika razgovora. Istodobni
govor više osoba može biti interakcijski problem koji se najčešće rješava situacijom da jedna
osoba preuzme riječ. To znači da jedan govornik dobiva pravo govorenja, a drugi ga gube.
Zato što ne postoji specifično pravilo koje će dati prednost jednom govorniku, govorenje
postaje nešto za što se govornici interakcijski bore (Liddicoat 2007: 90–1). Uobičajena
narušavanja koja se nalaze u preklapanjima su:
1. povećanje jačine zvuka;
2. izraženija visina govora;
3. brži ili sporiji tempo govora.
Ta se sredstva mogu naći i u drugim dijelovima govora, ali vrlo su česta u govornim
preklapanjima i rabe se za ostvarenje relevantnih interakcijskih ciljeva (Schegloff 2000b u
Liddicoat 2007: 92).
Schegloff (2000b) upozorava na relevantnu organizacijsku jedinicu rješavanja
govornog preklapanja koju naziva „udarom“. Iako se ugrubo uspoređuje sa slogovima, udar i
slog nisu isto. Primjeri ritmičke usuglašenosti pokazuju da je ritmička struktura relevantna za
84
organiziranje govora. Ponašanje govornika tijekom simultanoga govora u odnosu prema
govornim udarima promatra se u slijedu s reakcijom na prethodne udare. Trenutci kada oba
govornika osjete govorne udare na mjestima govornog preklapanja nude im alternativne
mogućnosti – prestati govoriti na tom mjestu i tako riješiti govorno preklapanje ili nastaviti
govoriti.
Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4
Govornik A: [A1]
Govornik B: [B1]
Ukoliko oba govornika nastave govoriti nakon registriranog govornog udara, govorno
se preklapanje prenosi na idući govorni udar. Na drugom govornom udaru jasan je položaj
koji govornici imaju jedan u odnosu na drugog – je li sugovornik prestao govoriti ili će
nastaviti „borbu“ (Liddicoat 2007: 96–7).
Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4
Govornik A: [A1] [A2]
Govornik B: [B1] [B2]
Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4
Govornik A: [A1] [A2] [A3]
Govornik B: [B1] [B2] [B3]
Iz korpusa izdvajamo primjer koji pokazuje voditeljičine bezuspješne pokušaje da
preuzme riječ:
TCU 22: Mg_02: pa vidite- nažalost. ovaj- mediji su uglavnom u funkciji neke- neke politike. ovaj- pa čak i- i- javni servisi. koji bi trebali biti- ovaj- objektivni. dakle- i oni podržavaju tu politiku. dok im to politika tako govori. te stranke i lideri govore. onda kad se lideri dogovore oni to brane. znate. što su do juče napadali- danas brane. (…) ovaj- ja sam tada vidio jednostavno da je to kompromis. koji znači rješenje. koji znači da- rješenje problema. jednoga koji je veoma bitan. istina. nisu to idealna rješenja. ali u bosni i hercegovini ne možemo- znate što je idealno jednoj strani- što je idealno možda bošnjacima- nije srbima. ili hrvatima. moramo tražiti neka rješenja kojima će biti svi zadovoljni.
(Trajanje: minute.sekunde.stotinke: 12.57.603. - 14.58.955)
TCU 44: Vž_01: je li- UDAR 1, vrijeme: 13.58.079 – 13.59.061
TCU 45: Vž_01: član četrdeset osam tu se puno spominjao kao-
UDAR 2, vrijeme: 14.16.575 - 14.20.539 TCU 46: Vž_01: dobro.
14.22.915 - 14.23.942
85
TCU 48: Vž_01: mhm. 14.42.008 – 14.42.849 TCU 48: Vž_01: gospodine tihić. zašto- zašto-
UDAR 3, vrijeme: 14.53.388. - 14.55.433 TCU 49: (1.372) Vž_01: ja se slažem da apsolutno treba tražiti rješenja. i
kompromise. zašto stalno- ali zaista stalno. gubimo dragocjeno vrijeme. na kraju opet dođe do dogovora. vrijeme ne možemo kupiti.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Primjer pokazuje da tijekom duljeg trajanja gostove TCU voditeljica tri puta pokušava
preuzeti riječ (od ukupno 6 TCU koje izriče), no sva tri puta se ti pokušaji ignoriraju, odnosno
gost nastavlja govoriti.
Ponašanje govornika nakon prepoznavanja govornih udara jasno pokazuje stav spram
očuvanja ili napuštanja govornoga položaja. Takvi slučajevi obično se rješavaju nakon prvoga
govornog udara, no ukoliko se nastave nakon drugog, onda se govor nastavlja u
natjecateljskom smjeru. Najčešće se to ne produljuje nakon trećega govornog udara, a
istaknuti bi trebalo govorni udari ne moraju biti kratki, tj. mogu se sastojati od duljih govornih
priloga (Liddicoat 2007: 98–9).
Istraživanja Gail Jefferson pokazala su da je preklapajući govor visoko uređen
fenomen, osobito u vezi s određenjem ovoga fenomena kao odraza orijentiranja prema
pravilima izmjene govornika. Jefferson je izdvojila tri glavne kategorije preklapanja:
(1) prelazna – kada se idući govornik orijentira prema mogućem TRP-u;
(2) prepoznata – kada idući govornik prepozna što trenutačni govornik govori i može
projicirati završetak toga, čak i ako je to prije dovršetka TCU;
(3) progresijsko – kada postoji disfluentnost u trenutačnom govornom prilogu i idući
govornik predlaže dovršetak radi nastavka konverzacije (Hutchby i Wooffitt 2002: 54–
8).
KA pravi razliku između razmaka (tišine između TCU jedinica) i stanke (tišine unutar
TCU jedinice) (Sacks, Schegloff i Jefferson 1974). Stanke se obično mjere u
mikroveličinama, pa se uočljivom mikrostankom smatra vrijeme manje od dvije desetinke
sekunde (Sidnell i Stevers 2013: 60).
Iako se u drugomu dijelu ovoga rada preciznije objašnjavaju postupci analize i
interpretacije podataka, ovdje donosimo primjer stanke u govoru gosta Mg_02 u trajanju od
0.107 sekundi. Takve je vrijednosti moguće dobiti primjenom računalnog programa za
86
transkripciju i anotaciju, a koliko god beznačajno malene izgledale, u stvarnoj se interakciji
registriraju bez osobitih problema.
Slika 5: Primjer mikrostanke u govoru gosta Mg_02 u intervjuu Vm_01 : Mg_02,
(korpusna jezgra).
U odnosu na TRP položaj prepoznaju se i govorni prekidi čija funkcija može biti
podcrtavanje konverzacijske uloge, odnosno primjene mogućnosti određene hijerarhijski
nadređenim govornim položajem, npr. voditelja u odnosu na gosta. Razlikovati (nenasilna)
govorna preklapanja i (nasilne) govorne prekide moguće je zadiranjem unutar TCU jedinice
trenutačnoga govornika u usporedbi s TRP točkom koja je projicirana tom TCU jedinicom.
Dakako, pojavu konverzacijskih prekida relevantnom za analizu uzimamo u slučaju kada
govornici to pitanje uvode u konverzaciju, što se oslikava sljedećim primjerom:
TCU 1: Mg_07: pa- to bi isto bilo ko kad bi rekli tuđmanu da je- da je izručio blaškića kordića i onih deset sa- sa splitskog aerodroma koje su ispratili-
TCU 1: !(0.790)Vm_03: hrvatske tajne službe su locirale ( )- TCU 2: (1.290) Mg_07: molim Vas- nemojte mi upadati. pa čekajte. ja nijednu-
r*- večeras- niti jedanput Vam nisam upao u riječ. (0.120)
TCU 2: Vm_03: zato što ja vodim ovu emisiju. (0.195)
TCU 3: Mg_07: ali to ne- to ne znači da imate pravo na nepristojnost. TCU 3: (0.155) Vm_03: to nije nepristojno. TCU 4: (0.271) Mg_07: je. pa apsolutno je nepristojno. upadati drugom u
riječ. to je nepristojno. to učimo u osnovnoj školi. to doma naučimo. TCU 4: (0.608) Vm_03: gospodine sanader ne morate me učiti kućnom odgoju. TCU 5: (0.110) Mg_07: je. pa upadate stalno u riječ. neka- neka gledatelji-
uhh- prosude.
(Korpus, intervju Vm_03 : Mg_07, dodatak korpusu)
Navedeni je primjer pokazatelj međusobnog odnosa u konverzacijskome paru voditelj
– gost; hijerarhijski nadređen govornik ima pravo da reagira onako kako nam to pokazuje
voditeljeva TCU 2, zatim i njegova TCU 3 jer voditelj emisije može načiniti takve govorne
priloge koji se ne moraju razumjeti kao nepristojnost jer su relevantno raspolaganje
87
mogućnošću tog položaja. Na drugoj strani, gost Mg_07 ističe da niti jednom nije načinio
sličan prilog. To se potvrđuje sličnim analizama – omjer govornih prekida u pravilu je manji s
položaja podređenoga člana konverzacijskoga para te se i to ne razumijeva kao devijacija od
uobičajenoga modela komunikacije u takvim parovima. Isticanje pravila komuniciranja u
školi ili kod kuće također ne ide u prilog sugovornikovoj reakciji s obzirom na to da
hijerarhijski sustav postoji i u odnosu nastavnik – učenik, a iako su odnosi prisniji, i u
obiteljskom krugu također postoji hijerarhijski sustav, osobito u konzervativnim sredinama.
3.3.4. Susjedni parovi i preferencijal
Jedna od najuočljivijih stvari u konverzaciji jest da određene vrste govornih izričaja
konvencionalno dolaze u parovima (pitanja i odgovori, pozdravi i otpozdravi, ponude i
prihvaćanja/odbijanja i sl.). Obilježja „parnih nizova radnji“ određena su pravilima
strukturnog uvezivanja koja Sacks imenuje „susjednim parovima“, pri čemu prvi dio zahtijeva
odgovarajući drugi dio para (Hutchby i Wooffitt 2002: 39–40).
Naziv tih sekvenci – „susjedni parovi“ označuje idealnu situaciju u kojoj su oba dijela
para jedan do drugog, što je u skladu s tim da je riječ o „prepoznatljivom ostvarenju prvog
dijela para na čijem pretpostavljenom kraju govornik prestaje govoriti a idući govornik treba
započeti stvarati drugi dio para koji u članstvu uparen s prvim dijelom“ (Schegloff i Sacks
1973 u Hutchby i Wooffitt 2002: 40). U govornim je izričajima proizvodnja drugog dijela
para relevantna radnja. Idući je prilog u sekvenci susjednih parova relevantan drugi dio para,
ali to ne mora biti idući prilog u seriji priloga kojim ostvarujemo posebnu konverzaciju.
Sudionici konverzacije usklađuju se s konvencijama relevantnosti susjednih parova, ali i
umetnutih sekvenci, što znači da koncept susjednih parova nije samo činjenica da govorni
izričaji dolaze u paru, nego prije da susjedni parovi imaju temeljni značaj za jedno od glavnih
pitanja u KA: ostvarenje uzajamnog razumijevanja u govoru. Vrijednošću proizvedenog
drugog dijela para, „izvršitelj“ prvog dijela može vidjeti da je njegova namjera razumljiva i
kako je prihvaćena. Struktura susjednih parova je normativnog karaktera; koncept susjednih
parova uključuje uvjetovanu relevantnost (Schegloff 1968) što znači da odsustvo drugog
dijela para predstavlja „uočljiva odsutnost“. Govor u interakciji nije samo vezan za govorni
slijed, nego je i pitanje ostvarenja radnji. Slično se zaključuje za izostanak izmjene govornika,
pri čemu i takav izostanak predstavlja konverzacijski relevantnu radnju. Jedan od
inferencijskih aspekata susjednih parova jest činjenica da određeni prvi dijelovi para
relevantnima uvjetuju i alternativne radnje. Takvi su primjeri ponude, zahtjeva i procjene.
88
Pokazuje se da se negativne alternative u strukturi susjednih parova sustavno drukčije
proizvode u odnosu na pozitivne, a sustav tih razlika opisuje se nazivom preferencijal
(sklonost). Koncept preferencijala u KA ne rabi se da bi se upozorilo na psihološke motive
pojedinca, nego je prije riječ o strukturnim odlikama dizajna govornih izmjena. Sacks (1987)
uočava da inicijalne radnje mogu biti dizajnirane radi izazivanja posebne reakcije. Takav je
slučaj s privjeskom „zar ne?“ kojim se obično traži sugovornikova potvrda za ono što se
govori. Obično je nakon uporabe takvih jezičnih sredstava odgovor vrlo brz, bez razmaka i
oklijevanja (A: Danas je lijep dan, zar ne? B: Da, vrlo je lijep.) (Hutchby i Wooffitt 2002: 40–
4).
Weatherall (2002) upozorava da mnogi susjedni parovi mogu imati dodatne dijelove te
da se različite reakcije na inicijalni dio para obično svode na taj dihotomni izbor pozitivno –
negativno. Strukturalna se veza susjednih parova označuje sintagmom preferencijska
struktura ili preferencijal (sklonost). Zato susjedni parovi mogu biti preferencijski i
dispreferencijski, pri čemu se o drugom govori u slučajevima kada se u tijeku konverzacije
narušava struktura susjednog para. Uočljivo je da je u dispreferencijskoj strukturi riječ o
znatno složenijoj primjeni sustava susjednih parova, s obzirom na to da se dispreferencijalnost
obično izriče stankama i oklijevanjem, prije negoli se da odgovor na inicijalni dio para.
TCU 4: Vž_01: tko je sazrio. TCU 4: (0.490) Mg_02: ovaj- i očito da je nekome trebalo da sazrije. što se
tiče nas u es de a. mi smo za ovakvo rješenje bili spremni još prošle godine. i to je bio rezultat naših realnih procjena. šta se može u datim odnosima- okolnostima- imajući u vidu ustavni sistem kakav jeste. i kakve većine su potrebne. ovaj- imajući u vidu izborni rezultat. mislim da smo došli do onih rješenja koje su- otprilike odgovaraju realnom odnosu snaga. i normalno ustavnom sistemu kakav imamo.
TCU 6: (||) Vž_01: ostali ste mi dužni odgovor na pitanje. ko je bio nezreo.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Primjer iz korpusa pokazuje dispreferencijalnost u sustavu susjednih parova „pitanje :
odgovor“; s obzirom na to da izostaje odgovor na postavljeno pitanje, voditeljica ga ponavlja.
Uočljivo je da gost Mg_02 svoju TCU započinje poštapalicom „ovaj“, čime se izriče
oklijevanje da se da izravan odgovor.
Dakako, važno je izbjeći uopćavanja da su svi preferencijski izričaji slaganja, a
dispreferencijski neslaganja ili odstupanja od očekivanog modela društvene solidarnosti. Da
je to tako, dobar primjer jest samokritika ili samoomalovažavanje, pri čemu se preferencijska
struktura ovdje promatra recipročno jer je preferencijski izričaj, u skladu s društvenom
solidarnošću, onaj kojim se negira prvi dio susjednog para (Wheathreall 2005: 109–10).
89
Pomerantz (1984a) uočava da uporaba diskursnih markera oslikava dispreferencijalni
status, najčešće prepoznatljiv u uporabi riječi kao što su well (pa) ili oklijevajućeg um.
1 A: Dolaziš rano?
2 B: Pa, imam mnogo stvari koje trebam dovršiti prije nego se sve raščisti sutra.
Vjerojatno neću doći previše rano.
Sacks (1987) ovdje uočava da prvi govorni prilog govornika A nagovještava potvrdni
odgovor, no govornik B očigledno ne želi ići crtom pretpostavke govornika A tako da gradi
odgovor u kojem je neslaganje izrazito slabo. Dakle, preferencijalne se radnje izvode izravno i
bez oklijevanja, za razliku od dispreferencijalnih. Izbjegavanje naglašavanja psiholoških
odlika u takvom sustavu oslikava institucionalizirani način komuniciranja kojim se ostvaruju
osobite radnje, neovisno o emotivnim ili sličnim subjektivnim odlikama govornika (Hutchby i
Wooffitt 2002: 45–6).
3.3.5. Konverzacijski popravak
Konverzacijski je popravak jedan od temeljnih elemenata unutar KA i njime se
pokriva širok opseg komunikacijskih fenomena, od prividnih grešaka u izmjenama govornika
do raznih oblika „ispravljanja“ – koje se obično odnosi na greške u sadržaju. Taj se naziv
najprije rabi u značenju „popravak sustava izmjene govornika“, podjednako i u alternativnom
značenju kakav je „ispravak“, imajući u vidu da se taj mehanizam ne primjenjuje samo na
ispravljanje činjeničnih pogrešaka. Više je različitih problema u konverzaciji: nepravilan
odabir riječi, govorne omaške, pogrešno razumijevanje rečenog, nesporazumi i sl. Analitička
strategija koju su razvili Schegloff, Jefferson i Sacks (1977) bila je da se prepoznaju i opišu
opće odlike organizacije konverzacijskog popravka koje sudionicima omogućavaju da se
izbore s čitavim nizom problema. To je razlog zašto se prednost daje nazivu popravak u
odnosu na ispravljanje. Naziv „ispravljanje“ upozorava da bi tu aktivnost trebalo primijeniti
kada je nešto očigledno pogrešno rečeno, no postoje primjeri popravka čak i kada nema
propusta niti greške u konverzaciji. Takav je slučaj s primjerima „samopopravka“ u slučaju
neuspješnog započinjanja izricanja tražene riječi (Hutchby i Wooffitt 2002: 57–60).
Popravak može biti motiviran uzimajući u obzir interakcijska i interpersonalna
obilježja. Konverzacijski popravak može biti povezan sa sekvencijskim aspektom
konverzacije. Schegloff (1979a) uočava da su govorni izričaji kojima se započinje nova tema
osobito osjetljivi na popravak jer se popravak najčešće primjenjuje na riječima kojima se
uvodi nova tema. Sustav koji su razvili Schegloff, Jefferson i Sacks (1977) također pravi
90
razliku između popravka koji inicira sam govornik i popravka koji iniciraju drugi sudionici
konverzacije. U skladu s tim, postoje četiri vrste konverzacijskog popravka:
1. samoinicirani samopopravak: popravak je podjednako iniciran i ostvaren od govornika
čiji govorni prilog nosi grešku;
2. izvaninicirani samopopravak: ostvaruje ga sam govornik, ali je popravak iniciran od
sugovornika;
3. samoinicirani popravak na drugog sudionika: govornik čiji govorni izričaj nosi
smetnju može pokušati i ostvariti da slušatelj popravi grešku koju je on, prethodni
govornik načinio;
4. izvaninicirani popravak na drugog sudionika: slušatelj prema kojem je usmjeren
govorni izričaj s greškom ujedno i inicira i ostvaruje popravak; to je najbliže značenju
onoga što imenujemo „ispravljanjem“ (Hutchby i Wooffitt 2002: 60–1).
U konverzacijskom popravku značajnu ulogu ima pokretač popravka idućega priloga
(NTRI – engl. next-turn repair initiator) u čijoj ulozi se mogu naći potpuna pitanja ili npr.
samo riječi što? ili huh? te neverbalne geste, posebice naglašeni začuđeni pogled usmjeren
prema sugovorniku. NTRI može biti načinjen od ponavljanja dijela ili cijele govornikove
TCU kako bi se tako upozorilo na upitnost istinitosti te tvrdnje. Uporabom NTRI koje su
načinjene od dijelova izrečenih TCU precizno se locira izvorište problema i time se inicira
govornikov samopopravak (Hutchby i Wooffitt 2002: 63).
Mjesta konverzacijskog popravka obično su vrlo bliska TCU koja nosi problem, s
obzirom na to da se primjena ovog mehanizma ostvaruje sve teže kako se razgovor dalje
odvija. Konverzacijski popravak može biti osjetljivo pitanje s obzirom na to da je
usmjeravanje pozornosti na „nedostatak u izvedbi“ čime se naglašava slabost sugovornika,
sve dotle da se može razumjeti kao nepristojnost. Stoga je razumljiva uporaba diskursnih
markera kojima se ublažava moguća neugodnost – npr. tišina nakon TCU koja nosi grešku,
čime se daje mogućnost govorniku da se sam ispravi, a nije neobično i da takav popravak
bude praćen sugovornikovom šalom ili nekim sličnim označivačem nesigurnosti, kakav je
izričaj „Mislim da si htio reći da...“ (Hutchby i Wooffitt 2002: 68–9).
O diskursnim označivačima koji se rabe u sustavu konverzacijskog popravka govori i
Markee (2000: 102) koja ističe govorne stanke, tišinu, zvukovne produžetke, kao i fraze nalik
primjerima „znaš“, „mislim“ i sl. Konverzacijski popravak ovisi o orijentiranosti sudionika
konverzacije prema samom sustavu izmjene govornika. Konverzacijski se popravak promatra
91
u vezi s orijentiranošću prema izvoru problema – tko inicira popravak i tko ga izvodi
(Schegloff 1977).
Varonis i Gass (1985) naglašavaju da se sustav izmjene govornika odvija glatko
ukoliko sudionici konverzacije dijele zajedničko znanje; ta se pojava imenuje sintagmom
„simetrična mogućnost“, pri čemu svaki govornik reagira na govorni izričaj prethodnoga
govornika, dok istodobno održava vlastitu svijest o diskursnom tijeku. No, u slučaju izostanka
„zajedničkog znanja“, odnosno ukoliko postoji utvrđena „nekompetentnost“, konverzacijski
se tijek odlikuje brojnim prekidima (Markee 2000: 100).
Konverzacijski popravak jest temeljni dio konverzacije koji jasno otkriva njenu
prirodu samoorganiziranog i samoupravljanog sustava utemeljenog na pravilima lokalne
razine (Liddicoat 2007: 211).
Ovdje iz korpusa izdvajamo nekoliko primjera konverzacijskoga popravka:
TCU 7: Vm_01: nisam znao ( ). naš drugi gost. s kojim smo popili kafu prije emisije. sulejman tihić. rekao. tako. kao anegdota sada to izgleda. nevjerovatno. da je mladen ivanić kao član predsjedništva republike bosne i hercegovine. socijalističke. dočekao ajatolaha (homneija).
TCU 6: (0.232)Mg_03: hamneija. hamneija. da. u to doba niko nije govorio engleski jezik.
TCU 8: =(1.012)= Vm_01: hamneija.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Prethodni je primjer izvaninicirani samopopravak. Blizak je uobičajenom poimanju
„ispravljanja“, a ovdje se ostvaruje tako što sugovornik upozorava na pravilan izgovor
traženog imena. Voditelj ime ponavlja simultano s gostovom TCU 6.
Izdvojiti se mogu i primjeri samoiniciranog samopopravka, što ovdje prepoznajemo
također u pogrešci izgovora riječi:
TCU 22: Žg_02: (...)ako para ima. za kojekakve glupošti. gluposti. budalaštine. helikoptere. avione. lažna obećanja. ne znam ni ja. odštete. i koješta kojekome tamo po belom svetu. (...)
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Idući je primjer najbliži kategoriji samoiniciranog popravka na drugog sudionika
konverzacije, s obzirom na to da gošća prepoznaje grešku u izgovoru riječi, pokušava ju još
jednom izgovoriti i zatim se obraća za pomoć. Voditelj simultano izriče traženu riječ.
TCU 22: Žg_01: (...) ja sam bila danas na na takvom jednom podnevnom- rekla bih. derneku. ali prvomajskom. umesto urneku. u*- kako se to zove.
TCU 33: =(803)= Vm_01: uranak. (0.880)
TCU 23: uranku. tako je. nije urneku. (...)
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Sličan primjer jest i sljedeći, s razlikom da je ovdje riječ o pogrešci u slušanju:
92
TCU 103: Vm_01: a zaljubljivanje i to. je li to dobro za srce. TCU 60: (0.261) Žg_01: plivanje. jeste. TCU 104: (0.637) Vm_01: zaljubljivanje. TCU 61: (0.274) Žg_01: a zaljubljivanje je uvek dobro. naravno. podmlađuje i
čini nas boljim.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
3.3.6. Početak konverzacije
Konverzacijska interakcija utemeljena je na jezičnoj kompetenciji i obilježena je
jasnom strukturom, prepoznatljivom osobito kada se narušava. Započinjanje razgovora
osobito oslikava zakonitosti početka spontane, žive konverzacije, koja se obično uspoređuje s
nekim institucionaliziranim vidovima komunikacije – npr. u sudnici, intervjuu za posao,
intervjuu, telefonskom razgovoru i sl. Relativno jednostavna struktura telefonskog razgovora
tako nam pokazuje da je najočigledniji dio početka takve konverzacije taj da se na poticaj
(zvukovni signal) očekuje da primatelj poziva prvi odgovori. To pravilo govorne raspodjele
nalaže da su uvodni govorni prilozi vrlo kratki jer se sudionici konverzacije interakcijski
usmjeravaju na uspostavljanje komunikacijskog kanala. Tako Schegloff (1968) u kratkim
govornim prilozima na početku razgovora prepoznaje da iste riječi zapravo nemaju istu
funkciju (npr. uobičajeno „Hello!“ (engl. „Zdravo!“) može funkcionirati kao pozdrav ali i kao
prilog kojim govornik popravlja konverzacijsku smetnju, npr. u slučaju kada izostaje odgovor.
Uvodne konverzacijske aktivnosti određuju i stupanj prisnosti sudionika konverzacije, priroda
njihove veze, kao i mogućnost da se identifikacija uspostavi na osnovi prepoznavanja boje
glasa. Dakako, u novijem vremenu, ti postupci se znatno skraćuju, s obzirom na to da je
moguće vidjeti sliku, ime ili živu sliku (videopoziv) pozivatelja (Liddicoat 2007: 213–6).
Strukturni elementi početka razgovora jesu i pozdravi, susjedni parovi kojima se
uspostavlja daljnji tijek konverzacije. Da su ovi vidovi konverzacijske interakcije ritualne
naravi, vidi se u tome što se na ta pitanja ne daju odgovori drukčiji od konvencionalnih.
Baveći se konverzacijskom strukturom telefonskog razgovora, Schegloff (1986) dolazi do
zaključka o četirima nizovima koji su odlika takve konverzacije:
1. poticaj – odgovor niz: interakcijska zadaća uspostavljanja kanala i dostupnosti
sudionika za konverzacijsku interakciju;
2. identifikacija/prepoznavanje niz: uspostavljanje identiteta sudionika konverzacije;
3. pozdravni niz: ratificiranje sudjelovanja u konverzaciji;
4. „kako si/ste“ nizovi: omogućuju prilike da se iskaže stanje važno za razgovor ili da se
ta točka prođe kao relevantna radnja u razgovoru (Schegloff 1986 u Liddicoat 2007:
240–3).
93
3.3.7. Dovršetak konverzacije
U odnosu na početak konverzacije, njezin dovršetak može predstavljati osobit
interakcijski problem s obzirom na to da sudionici konverzacijske interakcije trebaju napustiti
razgovor tako da se svima pruži podjednaka prilika da kažu što žele, odnosno da se prekid
razgovora, osobito u asimetričnim ulogama nadređenih i podređenih govornika, ne izvede
naglo, što vrlo često može biti znak nepristojnosti. Dovršetak govornog priloga određenoga
govornika ne znači i kraj konverzacije, što vrijedi i za tišinu/stanku, koja uslijedi nakon
nečijega govornog priloga ili je njegov dio. Zato se u radnjama koje se izvode u završnom
dijelu razgovora izdvajaju završne sekvence, obično u vidu pozdrava ili u slučaju
institucionaliziranih vidova konverzacije kakav je televizijski intervju, zahvaljivanjem za
gostovanje.
Završne sekvence relevantne su ukoliko su sve potrebne informacije, odnosno
relevantne konverzacijske radnje dovršene, a njima prethode prednizovi okončanja razgovora
prepoznatljivi po uporabi kratkih govornih priloga, vrlo često potvrdnih („u redu“, „tako je“,
„ok“ i sl.). Odlika tih govornih priloga jest da ne moraju biti tematski vezani za razgovor a
Schegloff i Sacks (1973) određuju ih kao nizove u kojima svaki sudionik konverzacije
napušta najmanje jednu priliku da nastavi govoriti prije negoli se iskažu završne sastavnice
konverzacijske interakcije. Odatle se predzatvaranja konverzacije također promatraju kao
susjedni parovi, što pokazuje njihova struktura s dvjema mogućim putanjama konverzacije:
1. predzatvarajući PDP (prvi dio para)
predzatvarajući DDP
=
završni niz;
ili
2. predzatvrajući PDP
tematski govor DDP
=
nastavak konverzacije.
To pokazuje da je dovršetak konverzacije radnja koja se sastoji od dvaju dijelova:
određivanja je li rečeno sve što se htjelo reći i sporazumnog dovršetka razgovora time što se
odbacuje mogućnost daljnje govorne izmjene, odnosno nastavka razgovora. Kratki govorni
prilozi potvrdne naravi koji se javljaju u predzatvarajućim nizovima ne moraju uvijek biti
znak da je konverzacija pri kraju, sudeći samo po njihovoj uporabi jer se mogu javiti i na
94
drugim mjestima u razgovoru; naime, od osobite je važnosti stvaranje konverzacijskog
okružja koje implicira skori dovršetak. Konverzacijski dovršetak javlja se u situaciji kada svi
sudionici razgovora odustanu od prilike da nastave govoriti. Jedna od konverzacijskih radnji
koja oblikuje takvo okružje jest naglašavanje vršenja druge radnje izvan tog razgovora, čime
se sugovorniku signalizira daljnja putanja konverzacije. Slično se mogu rabiti i dogovori,
odnosno slaganja o budućoj interakciji sudionika interakcije, nakon čega se konverzacija
može vrlo brzo i „bezbolno“ okončati. Uspostavljanje dogovora o budućoj zajedničkoj radnji
ujedno je i veza između trenutačne konverzacije i buduće konverzacije/radnje. Time se
otklanja mogućnost narušavanja društvene veze jer se prekid trenutačne konverzacije
promatra u vezi s njegovim budućim nastavkom, što je izrečeno kao obostrana želja sudionika
konverzacije. Implikacije dovršetka konverzacije mogu biti i postupci rezimiranja do tada
rečenog (npr. „Zadnjih 10 minuta pričali smo o...“) koji imaju funkciju međusobnog
povezivanja, što se čini i izričajima odobravanja ili zahvaljivanja. Zahvala za upućeni poziv
implicira skori dovršetak razgovora (Liddicoat 2007: 252–63).
3.4. Transkripcija konverzacije
Transkripcijom se naziva metoda pisanog predstavljanja govornog jezika. Temeljni
podatak za KA jest prirodno ostvareni razgovor, koji se najprije mora snimiti, zatim
transkribirati. Transkripcija je djelomična predstava snimljenoga govora i nije zamjena za
originalne snimke, no jest koristan alat koji može pomoći u analizi kako bi se ti snimci
razumjeli. Transkript re-prezentira događaj, sačinjen od podataka koji su prikupljeni za točno
određenu svrhu te su zato transkripti subjektivne i selektivne predstave govora (Ochs 1979).
Mishler (1991) tako pokazuje kako jedan te isti događaj može biti različito transkribiran za
različite svrhe, pa čak i kod istog istraživača, što potvrđuje da su transkripti dinamični procesi
koji često zahtijevaju primjenu postupka re-transkripcije. Transkripcija je postupak koji se
razumijeva kao alat, a ne kao potpuna predstava snimljena govora, što se obično upotpunjuje
usporednim korištenjem transkripata i snimljenih audio-vizualnih podataka. Postupkom
transkripcije dolazi se do podataka koji daju detaljne aspekte govora koji ne mogu biti očiti
izvan samog čina transkripcije. Obično se u konverzacijskoj analizi rabi sistem transkripcije
koji je razvila Gail Jefferson (1985, 2004) za prve radove u konverzacijskoj analizi, koji su
opisani i u ranim radovima Sacksa, Schegloffa i Jefferson (1974) (Liddicoat 2007: 13–16).
Iduća tablica pokazuje neke od najvažnijih odrednica trankripcije kao analitičkog
postupka te pojašnjenje uobičajenih simbola koji se rabe u tom procesu:
95
R.
br. Transkript Pojašnjenje
1.
Vrijeme,
mjesto i datum
snimanja te
identifikacija
govornika.
Potrebno je biti obazriv u vezi s etičkom dimenzijom ovoga
procesa; odatle se često umjesto pravih imena rabe pseudonimi ili
kratice, kao i rastavljanje imena na slogove, sa ili bez dvotočke
između slogova radi svojevrsnog „zamagljivanja“ imena.
Identifikacija je osobito prikladna ukoliko se sudionici razgovora
imenuju po svome zanimanju/govornoj ulozi („voditelj“, „gost“,
„sudac“ i sl.).
2.
Ortografska
norma u
odnosu na
normu
transkribiranja.
Standardna je ortografija utemeljena na preskriptivnom modelu
kojim se određuje način pisane uporabe jezika. Budući da takav
način uporabe jedva da pokazuje stvarne „govorne otiske“,
primjenjuje se prilagođena norma koja u većini slučajeva stoji u
asimetriji spram ortografske norme. Razlika između tzv.
pravopisnih riječi i fonetskih riječi također uvjetuje etičke dileme,
s obzirom na to da se analitičar suočava s pojavom isticanja dijela
govora sudionika konverzacije, koji stoji u suprotnosti s jezičnom
normom jer se devijacija od standardnog jezika obično tumači
kao nedostatak. Tri su mogućnosti koje se postavljaju pred
analitičara: a) rabiti samo standardnu ortografiju (nedostatak je
izostanak stvarnog prikaza onoga što je zaista rečeno), b) rabiti
većinom standardnu ortografiju i prilagođavati je po potrebi
(nedostatak je u nepostojanju jasnog odabira što je važno a što
nije), c) korištenje samo modificirane ortografije (čiji je
nedostatak manjak razumljivosti, odnosno otežano čitanje).
3. ( )
Običnim se zagradama upozorava na dio govora koji nije
razumljiv te se ostavlja prazno ili popunjava onim što analitičar
procjenjuje da bi moglo biti, onako kako je to čuo.
4. [ bold ] ili (( )) Opis neverbalne radnje u konverzaciji.
5. [ ] „Pozadinski komunikacijski kanal“.
6. (1.5)
Duljina stanke u govoru u sekundama (pri čemu u obzir treba
uzeti da je računalnim programima moguće određivati stanke u
milisekundama, odnosno tisućitim dijelovima sekunde).
7. (.) Vrlo kratke stanke, obično manje od 0.5 sekundi. Rabi se i kao
oznaka za silaznu intonaciju.
8. (.) Oznaka za silaznu intonaciju; rabi se i kao oznaka za stanke
manje od 0.5 sekundi.
9. =
Znakom se jednakosti označuje da TCU slijedi neposredno
odmah poslije prethodne TCU, pri čemu se obje odnose na istoga
govornika.
10. [ Uglastom se zagradom (lijevom) označuje mjesto u transkriptu
gdje započinje govorno preklapanje.
11. ] Uglastom se zagradom (desnom) označuje završetak
preklapajućega govora.
12. ? Upitnikom se označuje uzlazna intonacija.
13. , Zarez označuje lagano uzlaznu intonaciju ili nekompletnu
intonacijsku strukturu.
14. ! Uskličnikom se označuje ushićenost ili emotivnost.
15. ↑↓ Strelicama se (gore i dolje) označuje složenija intonacijska
96
kontura, obično u kombinaciji s drugim oznakama za intonaciju,
najčešće u primjerima s „talasastom intonacijom“.
16. →
Vodoravnom se strelicom s lijeve strane transkripta upozorava na
dio koji je osobito važan. Ukoliko je više takvih dijelova, onda se
pored strelice abecednim redom dopisuju mala slova.
17. >riječ<
Riječ ili skup riječi ograđena/i znakom za „veće od“ na početku te
suprotnim znakom na kraju, ona je koja je/one su koje su
izgovorena/-e brže od ostalih riječi ili skupova riječi.
18. <riječ>
Suprotnim se načinom označivanja u odnosu na prethodni
označuje riječ koja je izgovorena sporije od drugih riječi, odnosno
skupovi riječi od drugih skupova riječi.
19. riječ-
TCU-
Crticom se na kraju riječi ili TCU jedinice izriče njezin oštar
prekid, odnosno nekompletnost TCU jedinice.
20. riječ Podvučena riječ ona je na koju se stavlja poseban akcent pri
izgovoru.
21. RIJEČ Velikim se štampanim slovima označuje razlika u glasnoći
izgovora riječi ili TCU jedinice.
22. °riječ° Oznakom se za stupanj izriče tiši izgovor riječi ili TCU jedinice.
23. rije::č Dvotočkom se iza vokala označuje njegov dulji izgovor. Broj
oznaka označuje duljinu izgovora.
24. .hh
Oznaka za čujni udisaj zraka, što je jedan od pokazatelja da osoba
ima namjeru govoriti. Veći broj „h“ slova označuje duljinu
udisaja.
25. hh Isti znak, bez točke na početku, označuje izdisaj zraka. Broj slova
„h“ označuje duljini izdisaja.
26. hhhhh Duljim se nizom slova „h“ označuje smijeh, tamo gdje je taj
podatak relevantan.
27. xxxxx
Duljim nizom slova „x“ označuje se aplauz publike, također
slično ranijim rješenjima da duljina niza označuje duljinu
aplauza; to rješenje uvodi Atkinson (1983, 1984a, 1984b, 1985)
koji ističe razliku u jačini aplauza s obzirom na veličinu x-ova
(velikim X-ovima izriče se snažniji aplauz).
Tablica. 2: Pregled najčešćih oznaka za transkripciju
(Liddicoat 2007: 13–16, Tolson 2006: 23, Wooffitt 2005: 211–2).
Iako postoji težnja za standardizacijom transkripcije, rješenja i prilagodbe koje čine
pojedini analitičari znaju odudarati od takvih konvencija. Transkripcija neverbalnih dijelova
komunikacije jedan je od najmanje standardiziranih aspekata transkripcije, u prvom redu s
obzirom na bavljenje posebnim komunikacijskim fenomenom koji u danom trenutku
istraživača zanima. Prvo sustavno bavljenje neverbalnim informacijama daje nam Charles
Goodwin (1979, 1980, 1981) koji je razvio poseban transkripcijski sistem za položaj pogleda
u komunikaciji. U Goodwinovoj se transkripciji pogled označuje crtom iznad ili ispod
relevantnog odsječka govora.
97
Heath (1984) rabi sličan deskriptivni pristup pogledu i pokretima tijela a Schegloff
(1984) također razvija razrađeniji transkripcijski sistem za bavljenje gestama, tako što rabi
specifična slova koja služe kao sredstva za kodiranje. Razrađeniji transkripcijski sistem
razvila je Rendle-Short (2002) u njezinom radu o neverbalnim elementima u računalnim
prezentacijama na seminarima. U transkripciji se te radne crte kombiniraju s opisima i
dodatnim radnim crtama gdje je to relevantno, kao što pokazuje odsječak:
Slika 6: Transkripcijski sustav za neverbalnu komunikaciju (Rendle-Short, 2002).
Ttranskripti su vrlo detaljni, no količina kodiranih informacija često transkript čini
vrlo teškim za čitanje, a istodobno se dobiva djelomična predstava konverzacijskoga
događaja. To je razlog zašto se radi cjelovitoga prikaza govorne situacije rabe slike ili
videozapisi. Jasno je da je transkripcija vrlo detaljan posao i upravo zbog te detaljnosti
zahtijeva puno vremena. Vrlo je rijetko „potpuno dovršena“, zato što svako iduće
slušanje/gledanje snimljena audio-vizualnog materijala otkriva nešto novo u podacima koje
98
analitičar nije ranije čuo. To je razlog da se transkripcija često obnavlja, čime se izgrađuje
detaljnija predstava o onome što se analizira. Korisnim se pokazuje koncentriranje na jedan
aspekt govora, zatim na drugi; npr., redoslijed može ići od specifičnih riječi, zatim intonacije,
jačine, duljine govora itd. Da bi se dobila objektivnost, potrebno je uz transkript uvijek rabiti
audio-vizualni zapis. Jasno je da konverzacijska analiza ne može biti načinjena bez upotrebe
transkripta, ali u obzir treba uzeti da je riječ o analizi razgovora, a ne o analizi transkripta, koji
se, dakle, smatra samo jednim vrlo važnim alatom u procesu analize (Liddicoat 2007: 49–50)
Toolan (1996: 5) također uočava da je u procesu transkripcije konverzacije transkript
samo dio onoga što se zapravo događa jer se u njemu izostavljaju dijelovi koji su od posebne
važnosti, npr. kontekstno okruženje te je stoga transkript samo neka vrsta „ostatka“ stvarne
konverzacije. Konverzacijskim se analitičarima zamjera što se transkript vrlo često smatra
„samodovoljnim“ i „očiglednim“ dokazom. Mills uočava da je, općenito gledajući, u
klasičnom konverzacijsko-analitičkom pristupu ostavljeno vrlo malo prostora za fenomen
„fluidnosti konverzacije“, tj. prirodnog mijenjanja konverzacijskog tijeka, što je fenomen koji
znatno usložnjava i analizu, ali i transkripciju (Mills 2007: 45–6).
3.5. Konverzacijska analiza u usporedbi s diskursnom analizom i teorijom govornih
činova
Schiffrin (1994) u pregledu metodologije bavljenja diskursom prepoznaje: teoriju
govornih činova (aktivnosti koje se izvode govornim izričajima, s obzirom na zadovoljenje
uvjeta prikladnosti), interakcijsku sociolingvistiku (vrsta analize u kojem uobičajeno
gramatičko znanje može biti raspoređeno na različite socijalne ili etničke skupine),
etnografiju komunikacije (širi antropološki usmjeren pristup koji se bavi komunikacijskom
kompetencijom specifičnom za različite kulture), pragmatiku (granu lingvistike koja se bavi
jezičnom uporabom, što je nasuprot jeziku kao apstraktnoj strukturi), konverzacijsku analizu
(analizu sekvencijalne organizacije interakcije) te varijacijsku analizu (formalna analiza
načina na koje se jezik mijenja između skupina i tijekom vremena) (Wooffitt 2005: 34).
Govorni činovi, različite vrste lingvistički oblikovanih socijalnih priloga, čvrsto su
prisutni i društvenoj interakciji. Teorija je govornih činova usmjerena na analizu niza
mogućih situacija u kojima su riječi zapravo radnja. Govorni čin je prilog u kontinuiranom
diskursu. Takav prilog može biti kompliment, žalba, uvreda, zahtjev, naredba, kritika, pitanje,
obećanje i sl. Ovi prilozi se jednim imenom mogu imenovati socijalnim prilozima radi
99
naglašavanja njihova mjesta u širem diskursu te ukazivanja na to da su dio društveno
orijentiranih planova i strategija (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 129–30).
U svakodnevnome govoru proizvodimo govorne izričaje koji imaju određene
posljedice, radnju te u nizovima dovode do novih izričaja. Govornim se izričajima ujedno i
ograničavaju potencijalne radnje koje bi se pojavile i time predstavljale nešto neobično ili
neočekivano u odnosu na ustaljeni poredak stvari, odnosno konverzacijske zakonitosti.
Zadaća je KA da opiše arhitekturu strukture konverzacijskih radnji, po čemu se KA razlikuje
od drugih pristupa jeziku kao mediju kroz koji se jednostavno izriču mišljenje, ideje, upute,
informacije i sl. (Wooffitt 2005: 8).
J. L. Austin (1962) pozornost usmjerava na performativne govorne izričaje, čime
potkopava gledište da su govor i radnja međusobno suprotstavljeni. Autoritetom se institucije
koji se daje govorniku može učiniti da druga osoba bude ili ne bude obuhvaćena nekom
radnjom (npr. zaposlena ili otpuštena). Austin je općenito govorio o tome da su međusobni
odnosi i društveni identiteti irelevantni za status govornika (odnosno aktanata), no naglašavao
je javne performative kakvi su obećanja i krštenje, koje naziva sintagmom „riječi-hlače“, čime
se uvodi rodna polarizacija – uzevši u obzir da je to tijesno vezano s pitanjem autoriteta u
obitelji, što pokazuje izreka da je muškarac osoba „koja nosi hlače u kući“. Judith Butler
(1990) ističe da pitanje performativnosti nije samo u tome da neko želi nešto uraditi time što
nešto govori, zato što se govornim izričajem ujedno iznosi diskursna povijest sličnih izvedbi
iz prošlosti. U tom je ponavljanju sadržana mogućnost da individue idu preko ograničenja
društvenog i lingvističkog sustava. Njeno viđenje performativnosti vidimo iz stava da „sva
značenja zauzimaju mjesto u orbiti prisile da se ponavlja; agentivnost mora biti postavljena
unutar mogućnosti da se iskaže varijacija u tom ponavljanju“. Osobito mjesto u literaturi o
govornim činovima ima ilokucijski potencijal govornih činova jer je u njima uočljiv društveni
karakter komunikacije. Da bi uspješno ostvarili svoju funkciju, ilokucijski činovi djeluju vrlo
jednostavno, pod uvjetom da su zadovoljeni određeni uvjeti prikladnosti: izričaj „Žedan sam“
u pravilu rezultira kao zahtjev za vodom, što znači da ako je ilokucijska poanta razumljiva,
ilokucijski čin izvodi se bez problema. Na drugoj strani, perlokucijski činovi su neizbježno
društveni – ostvaruju se u slučajevima kada govornik traži od sugovornika da se nešto učini,
tj. da sugovornik vrlo aktivno sudjeluje, no pokazuje se da perlokucijski činovi rezultiraju
nečim širim od jednostavnog razumijevanja onoga što se govori. Očigledno je da rod i ostali
aspekti društvenog položaja utječu na uspjeh u izvedbi perlokucijskih činova. Manje je
očigledno, ali također istinito, da rod i ostali društveni atributi govornika mogu utjecati na
100
uspjeh određenog lokucijskog i perlokucijskog čina. Podjela govornih činova u stvarnosti se
ne čini tako jednostavnom kao što na prvi pogled izgleda – npr. prijetnja i obećanje dva su
različita ilokucijska čina, oba upozoravaju na neki budući tijek radnje, a kako će se razumjeti
– negativno ili pozitivno – ovisi o sugovornicima, samoj govornoj situaciji te
komunikacijskim ciljevima. To znači da se ne može jasno razaznati što od ovog dvoga jest
jedno a što drugo, ako bismo to nastojali razumjeti samo na osnovi izrečenih riječi; pored
ovoga, govornik može biti neutralan, ostavljajući sugovorniku slobodu zaključivanja. Rodni
elementi u okviru te tematike najslikovitiji su u primjeni i razumijevanju govornih činova
kakvi su komplimenti, isprike, uvrede i sl. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 131–3).
Austin izričaje promatra u dihotomiji konstativi (izvješća o stanju u svijetu) i
performativi (radnja), no u odnosu na Sacksa, taj je pristup usmjeren na umjetno stvorene
primjere rečenica, dok Sacks govori o izričajima koji su daleko od rečenice jer su radikalni
odmaci od gramatičnosti i odraz su stvarne jezične uporabe sa svim svojim nedostacima i
specifičnostima. „Ne čujem Vas“ – izričaj radi izbjegavanja svoga predstavljanja na početku
neugodne telefonske konverzacije, prema Austinovim nazivima odgovarao bi konstativu, no
s aspekta KA to je više od konstativa jer je riječ o primjeri određene konverzacijske strategije
u sveukupnoj strukturi konverzacijske interakcije. U odnosu na teoriju govornih činova, KA i
diskursna analiza bliske su jedna drugoj jer se obje usmjeravaju na prirodno ostvarene
podatke s mnogim varijacijama (Wooffitt 2005: 10–21).
U odnosu na druge pristupe konverzaciji, KA upozorava na to da konverzacijske
radnje ne bi trebalo razumijevati kao eksterno propisane obrasce koji se takvi uvijek moraju
izvršiti jer nije riječ o obveznim definicijama, nego o mogućnostima. KA govorne izričaje
promatra konverzacijskim radnjama koje su postavljene u specifičan kontekst. Upravo je
takav Sacksov pristup ono što razlikuje KA od teorije govornih činova. Hutchby i Wooffitt,
osvrćući se na Searlov rad koji na primjeru čina obećanja definira pravila i uvjete koji će iskaz
odrediti obećanjem, naglašavaju da su čin obećanja i uvjeti koji ga određuju predstavljeni na
dekontekstualizirani način, uključujući govornika, slušatelja i govorni izričaj. No, iako i KA
nastoji uspostaviti općenitije obrasce o tome kako se određena konverzacijska sredstva mogu
primjenjivati u određenoj situaciji širom različitih konteksta, razlika u odnosu na teoriju
govornih činova leži u tome što je KA vrlo pažljivo i dosljedno utemeljena na stvarnim
podatcima koji uvijek mogu pokazati neku vrstu devijacije od dekontekstualiziranog pravila
(npr. obećanje se može realizirati i kao prijetnja). KA govor u interakciji promatra kao
zaseban, vlastiti predmet analize, naspram proučavanju govora kao svojevrsna „prozora“ kroz
101
koji se pristupa drugim društvenim procesima i širim sociološkim varijablama. Međutim,
pogrešno bi bilo govoriti da u KA ne postoje krila „primijenjenosti“ – gdje se KA rabi kako bi
se proučavao govor u širem institucionalnom procesu (Hutchby i Wooffitt 2002: 13–23).
Ideologija jest način razmišljanja kojim se održava postojeći diskurs. Svakodnevni
diskurs obilježen je ideološkom prirodom s obzirom na očuvanje asimetričnih odnosa u
međusobnoj interakciji. Izdvajajući temeljna načela diskursne analize, Potter i Wetherell
(1987) naglašavaju da je jezik konstruiran, ali i konstruktivan; isti se fenomen može opisati
mnoštvom različitih načina i tako se doći do mnoštva varijacija; varijacije su složeno pitanje
jer ne postoji unificiran način bavljenja njima; konstruktivni i fleksibilni načini rabljenja
jezika trebali bi postati središnje težište istraživanja (Potter and Wetherell 1987: 35 u Wooffitt
2005: 50–6).
Uspoređujući sličnosti diskursne analize i konverzacijske analize, Woffitt (2005)
uočava da su obje fokusirane na govor kao područje istraživanja. U KA to konkretno znači da
se analizom sustava izmjena govornika ne izvode zaključci o društvenoj nejednakosti.
Pozornost se poklanja podatcima onakvima kakvi doista jesu i izbjegavaju se unaprijed
formirana gledišta radi izbjegavanja potencijalnih predrasuda (o tome Speer i Stokoe (2011:
25) govore rabeći sintagmu „analitičareva kontaminacija rezultata“). Slično tome, Mizokami
(2013: 143) ističe da bi pitanje objektivnosti analitičara trebalo pratiti svaku fazu istraživanja:
formuliranje priloga, uzorkovanje podataka, interpretaciju podataka i objašnjavanje rezultata.
Swann (1992: 98) u vezi s objektivnošću upozorava na problem viđenja onoga „što se želi
vidjeti“). KA i diskursna analiza imaju vezu s etnometodologijom od koje nasljeđuju
mišljenje o skrivenom, prešutnom znanju članova zajednice te o interpretacijskim praksama o
određenim društvenim aktivnostima.
Obje su podjednako tijekom svog razvoja optuživane za donošenje trivijalnih
zaključaka, odnosno bavljenje nečim što je očigledno i općepoznato. To osobito vrijedi za KA
(Gellner 1975 smatra je pomodarstvom aktualne pop kulture) kojoj se prigovara radikalan
odmak od socioloških korijena iz kojih potječe, ali se, za razliku od sociologije, ograđuje od
širih teorijskih konstrukata i usko je empirijski usmjerena. Razlike između diskursne i
konverzacijske analize Wooffitt objašnjava time što se KA bavi nizom konverzacijskih radnji
koje su međusobno povezane, a ne pojedinačnim izričajima te se primarno usmjerava na
interakciju. Diskursna se analiza bavi skupom širih jezičnih praksi, onim elementima teksta
ili govora u kojima se izriču mišljenja, oblikovane verzije događaja i sl., što Wooffitt imenuje
izvantehničkim elementima i u tome vidi ključnu razliku između tih dviju vrsta analize: KA
102
istražuje kako sudionici organiziraju interakciju u njezinom samom slijedu, opisuje kako se
ostvaruju visoko organizirani dijelovi sekvencijske strukture, otkriva metode za prijenos
govornih uloga, prepoznavanje problema, nesporazuma, pogrešaka i ispravaka itd. KA je u
tome smislu vrlo detaljan pristup jer nastoji obuhvaćati što detaljniju sliku konverzacijske
interakcije u cijelosti. Nasuprot KA, diskursna analiza nalazi se na široj razini, a empirijska
analiza teksta ili govora uključuju i šire osobne ili društvene funkcije. Širi analitički fokus
diskursne analize vidi se i u tome što se rijetko govori o interakcijskim svojstvima „per se“.
Lingvistički repertoar, glavno sredstvo u diskursnoj analizi (npr. uporaba metafore kao
govornog sredstva) po svojoj je naravi dalje od užih, oštrijih i preciznijih formulacija KA
(npr. TRP položaja, nizova uparenih radnji i sl.).
KA i diskursna analiza razlikuju se i u odnosu na svoju matičnu disciplinu –
sociologiju. Diskursna analiza ima znatno širi utjecaj na sociologiju negoli KA, u prvom redu
zbog tehničke naravi KA i fokusiranja na tehničke dijelove konverzacije. KA i DA razlikuju
se i po svome porijeklu – KA je započela kao originalan rad Harveyja Sacksa, zatim
Scheglofa i Jeffersona, dok DA ima eklektičniji pedigre zbog povezanosti sa
sociolingvistikom, strukturalizmom, teorijom govornih činova, literarnom kritikom,
semiotikom i sl. U toj paleti vrijedi uočiti da i KA ima utjecaja na DA, no uz uočljivu
asimetriju odnosa jer je KA prilično hermetična za šire utjecaje.
DA i KA razlikuju se i u vrstama podataka, s obzirom na to da se diskursni analitičari
bave širim opsegom i vrstama podataka u odnosu na klasične podatke zastupljene u KA. DA
se više bavi kontroverznim i neobičnim podatcima, dok KA teži analizi onih koji su
uobičajeni i naizgled beznačajni jer je riječ o rutinskim aktivnostima svakodnevne
konverzacijske interakcije radi ostvarenja određenog konverzacijskog cilja. Općenit problem s
empirijskim istraživanjima svakodnevne konverzacije, odnosno jezika u uporabi u tekstu ili
govoru jest određenje relevantnih varijabli koje pridonose kvaliteti istraživanja. KA je u tom
smislu bezlična jer se polazi od nemotiviranoga gledanja koje je razlog izbjegavanja
potencijalnih predrasuda i pogrešnih interpretacija. Tako se npr. u analizi raspodjele govornih
uloga u KA obično ne ide u smjeru isticanja dominacije ili podčinjenosti (što čini DA) već se
promatra sam razvoj interakcije „per se“ (Wooffitt 2005: 71–88).
Na drugoj strani, Mills (2007: 48) ističe da su osobito zanimljive težnje da se objedine
konverzacijska analiza i kritička diskursna analiza; u tome se preklapanju za KA u obzir
uzima orijentiranost prema kategorijalnim i socijalnim elementima (npr. rodu, rasi i sl.) te s
103
aspekta kritičke diskursne analize svjesnost o (eksternoj) ograničenosti tih i sličnih kategorija
u konverzaciji.
Rodni je diskurs osobito pitanje u takvim istraživanjima. Ta su istraživanja usmjerena
na interakcijsku dominaciju u miješanim rodnim konverzacijama (Fishman 1983, West i
Zimmerman 1983, Edelsky 1977). Muška se dominacija u tim okolnostima prepoznaje u tome
što češće govore negoli žene, češće prekidaju, izriču manje minimalnih odgovora, postavljaju
manje pitanja i bolje iznose svoje teme negoli što to uspijeva ženama (Sunderland 2006: 53).
Kritička je diskursna analiza usmjerena na koncept moći u institucionalnoj dominaciji.
Tako Mills (2007: 48) uočava da je jedno od posebnih pitanja i pitanje moći u asimetričnim
govornim parovima gdje se vrlo često nameće potreba razmatranja stereotipa jer se npr.
očekuje da žene u ulozi institucionalne moći imaju manje moći negoli muškarci.
Ista autorica (Mills 2007: 179) ističe da je interakcijska moć u konverzaciji jedna od
najčešćih varijabli koja se uzima u obzir u takvim istraživanjima. Neka istraživanja pokazuju
da se u sudskim sporovima uočava da u muškarci koji su u podređenoj ili bespomoćnoj
situaciji pokazuju govorne odlike koje su vrlo bliske stereotipnim predstavama o ženskom
govoru (Lakoff 1975).
Dakako, koncept moći odnosi se na interakcijsku dominaciju, onako kako je
predstavljaju Bousfield i Locher (2008: 9), pozivajući se na Wartenberga (1990: 85), pri čemu
ističu da se moć izriče u strategijskom ograničavanju radnja i okruženje sugovornika.
3.6. Kategoriziranost i feministička konverzacijska analiza
KA primjenjuje „analitički mentalni pristup“ koji od istraživača zahtijeva analizu
podataka bez prethodnih koncepata i zadanih teorija (Haster i Eglin 1977). Analiza rodnih
razlika ovdje je vrlo specifična jer se u obzir uzima orijentiranost sudionika konverzacije
prema toj kategoriji i tek se tada ona smatra relevantnom (Antaki 1995: 23). Takav pristup
fundamentalnim smatra i Schegloff (1997). No, u tom pristupu ostaje nedorečeno što zaista
znači orijentiranost prema nekoj kategoriji i kako se ta orijentiranost interpretira u vezi s
drugim kategorijalnim pripadnostima (Sunderland 2006: 185)
Pojašnjavajući proces orijentiranja prema socijalnoj kategoriji, Weatheral (2002) ističe
mišljenje Stokoe (1998, 2000) koja naglašava da je kategorija roda relevatna tek kada se takva
tema eksplicitno iznese, pri čemu navodi primjere isticanja neseksističkog identiteta
govornika čiji izričaj nosi tvrdnje nalik sljedećima: „Nisam seksist, ali…“/„Nisam šovinist,
ali…“ (Weatheral 2002: 118).
104
Sunderland (2006: 31) daje širi odgovor na pitanje što je rodna kategorija i gdje se
može naći, što objašnjava s nekoliko polaznih točaka: konceptom raznolikosti unutar rodnih
skupina, aspektom lingvističkih rješenja vezanim za individualnog predstavnika skupine ili
same skupine, aspektom onoga što se rečeno ili napisano o rodnim razlikama, tendencijama i
diverzitetu te aspektu onoga što je napisano o individui ili rodnoj skupini s pretpostavkom da
rod može biti relevantan u takvim govorima ili tekstovima.
Upravo zato što je KA vrlo striktna u svome metodološkom pristupu analizi
konverzacijske interakcije, tzv. se feministička konverzacijska analiza često naziva
oksimoronskom konstrukcijom. Psathas (1995) i Sacks (1984) upozoravaju na postupak
„nemotiviranoga gledanja“ koje isključuje unaprijed zadane pretpostavke, nalik feminističkim
pogledima o socijalnoj asimetriji u odnosima muškaraca i žena. Feministički se pristup
temelji na aksiomskom polazištu koje podrazumijeva „društvenu prtljagu“ koja se ne može
isključiti iz analize. Kitzinger (2000) u vezi s tim upozorava da je KA usmjerena na to kako
ljudi sami interpretiraju određene društvene i konverzacijske fenomene te prepoznaje da se i u
feminističkoj KA prednost daje istraživaču kao subjektu, a ne kao objektu nad kojim djeluje
neki fenomen. Kitzinger smatra da bi klasični pristup KA u značajnoj mjeri bio oslabljen
ukoliko bi se primjenjivao dosljedno kako većina analitičara smatra da bi trebalo biti jer
feministička KA upravo traži takve slučajeve kada se primjeri rodne neravnopravnosti
rutinski uklapaju u svakodnevnu konverzaciju, neovisno o tome izriču li sudionici
konverzacije svijest o tome (Sunderland 2006: 186–9).
Black i Coward (1981: 78) u svom osvrtu na feminističku analizu konverzacije
upozoravaju na potrebu fokusiranja na diskurs (ovdje je dakako riječ o kritičkoj diskursnoj
analizi), pri čemu ističu da u jeziku kao sustavu fonoloških, sintaktičkih i logičkih struktura
nema ničega što je inherentno seksistički, nego da lingvistički sustavi služe kao
interpretacijska baza koja utječe na kategorizaciju i održavanje položaja muškaraca i žena
(Sunderland 2006: 39).
Weatherall (2002) upozorava da se u istraživanjima o komunikacijskim radnjama
muškaraca i žena često čini pogreška nedovoljnog ili nepotpunog bavljenja kontekstom u
kojem se komunikacija odvija (Weatherall 2002: 63) a ista autorica izdvaja nekoliko
dominantnih pristupa toj problematici – inovacije u vokabularu (Jespersen 1922), izgovoru
(Coates 1986), gramatici (Key 1975) i komunikacijskim stilovima (Maltz i Borker 1982).
Svjesnost o vezi između jezika i socijalnog statusa žena može se naći u publikacijama o
pokretu žena (Rakow i Kramarae 1990), feminističkoj kampanji protiv vlastitih imena
105
(Stannard 1977) i u feminističkoj filozofiji (De Beauvoir 1952), pri čemu se ističe snažna
povezanost jezika i roda (Weatherall 2002: 2).
U lingvističkim se istraživanjima u vezi s rodom obično primjenjuje „model
performativnosti“ Judith Butler (1993) te „model rodnih domena“ (Alice Freed 1996 i Bonnie
McElhinny 1998); ovi modeli rod promatraju kao čin, izvedbu, odnosno kao komunikaciju
povezanu sa specifičnim okruženjem i kontekstom s kojim se rod povezuje (Crawford 1995).
Istraživači kao Mills (2007) upozoravaju na mogućnosti objedinjavanja tih pristupa, pri čemu
se prednost daje rodu u okviru „radnih zajednica“, umjesto utopijske verzije roda kojoj se
najčešće teži u nekim feminističkim pristupima (Mills 2007: 4–5).
Wooffitt (2005) ističe da se od devedesetih godina uočava promjena u aspektima s
kojih se analizira veza roda i jezika o kojoj Stokoe (2000) i Stokoe i Simthson (2001, 2002)
zaključuju da se temelje na esencijalističkom i zdravorazumskom načelu po kojem je rod,
odnosno kategorijalnost „muško“ i „žensko“ fiksirano svojstvo individue, pri čemu se ti
pretpostavljeni statični entiteti analiziraju u sociolingvističkom okruženju s kojim su drukčije
povezani. Taj je esencijalistički pristup pretrpio negativne kritike zbog forsiranja binarnih
stereotipnih dihotomija. Njemu se suprotstavlja konstruktivistički pristup prema kojem se rod
i rodne relacije promatraju u skladu s njihovom izgrađenošću u jeziku i komunikaciji općenito
(Wooffitt 2005: 201).
Speer i Stokoe (2011) uočavaju da se rodne različitosti mogu sagledati s dvaju
aspekata. Interni pristup jest onaj koji podrazumijeva način kako su i muškarci i žene
predstavljeni u samom jeziku, pri čemu je fokus analize na prepoznavanju i objašnjavanju
funkcije samih jezičnih sredstava kojima se izriče asimetričan odnos rodova, vrlo često sa
ženskim rodom u podređenoj ulozi. U središtu pozornosti najvećim dijelom su seksizmi, riječi
i izrazi kojima se izriče dominacija u odnosu na podređeni rod. Eksterni pristup analizira
način kako muškarci i žene rabe jezik, s fokusom na odlike i funkcije govornih stilova. Ta
istraživanja polaze od sedamdesetih godina i radova Robin Lakoff radi uočavanja govore li
muškarci i žene te stupaju li u međusobnu interakciju drukčije; je li ženski govor uistinu
podređen i slab, što je pretpostavljeni odraz podčinjenog položaja žene u društvu; kako se
druge kulturne kategorije (godine, društvena klasa, religija i sl.) odražavaju na uporabu jezika;
odražava li jezik i održava patrijarhalnu, seksističku stvarnost (uloga ironije u komunikaciji) i
sl. Literatura o istraživanju rodnih jezičnih različitosti teško se može podvesti pod zajedničke
imenitelje, s obzirom na to se da toj tematici pristupa s različitih aspekata te da je tematika
vrlo zanimljiva i izvan akademskih krugova, osobito u popularnoj kulturi. Obično se
106
lingvistička analiza pretpostavljenih govornih razlika smatra još jednim pristupom koji je
relativno ravnopravan sa sličnim istraživanjima s aspekta neurologije (npr. Burman et al.
2008, Harrington i Farias 2008 te dr.) i s esencijalističkih aspekata koji ističu da su ljudske
radnje uvjetovane neovisnom varijablom spol/rod (Uchida 1992). Cameron (1997) zato
govori o „korelacijskoj zabludi“ koja često jest rezultat takvih multidisciplinarnih pristupa,
odnosno o činjenici da se određena lingvistička obilježja vrlo jednostavno pripisuju jednom
spolu/rodu ili suprotnom. O relevantnosti istraživanja te problematike govori Jefferson (2004)
ističući da je u tim pristupima vrlo često prisutan selektivni pristup koji je razlog da se rodne
specifičnosti vide tamo i gdje ih nema, odnosno da se rezultati do kojih se došlo, vrlo brzo
pokazuju slabima kada se testiraju u nekom drugom okružju ili uz manji pomak varijabli
istraživanja (Speer i Stokoe 2011: 2–4).
Analiza konverzacije obilježena je još jednom osobitošću, tenzijom između onoga što
se govori i onoga što se zaista govori, tj. implicira. Taj se aktivni proces u sličnim
istraživanjima osobito uzima u obzir s dijakronijskoga aspekta, tj. uspoređuju se
konverzacijski modeli u različitim vremenima (Mills 2007: 11).
Noviji pristupi toj tematici jasan su odmak od čestih feminističkih pojednostavnjenja o
ulozi roda u jeziku i nazivaju se „performativnim“ ili „konstruktivističkim“. Odlike ovog
pristupa slikovito su predstavljene mišljenjem koje iznosi Crawford (1995) ističući da
analitičari moraju postavljati prava pitanja o vezi roda i jezika, npr. „kako ljudi dolaze do
zaključaka o tome da spolne razlike dovode do različitih govornih stilova“, „kako se ta
uvjerenja ostvaruju u vlastitoj prezentaciji“ i dr. Takvi su pristupi u suprotnosti s
„paradigmom različitosti“ jer je fokus na tome kako se spolni/rodni identitet odražava iz
upotrebe jezika, prije negoli je to određeno unaprijed zadanom razlikom u različitoj jezičnoj
uporabi (Speer i Stokoe 2011: 4–5).
U analizi se konverzacije također nameće pitanje modela govornika. Iznošenje
zaključaka o nekim konverzacijskim fenomenima ne može se smatrati potpunim ukoliko se ne
sagleda odnos stvarne individue i tzv. idealnoga govornika. Analitičari kakvi su npr. Scollon i
Scollon (1995) u vezi se s tim osobito bave tzv. tradicionalnim socijalnim ulogama u
zapadnome društvu. Ta se pitanja odnose na kategorijalnu pripadnost i vlastiti identitet,
odnosno autonomnost (Mills 2007: 17).
Pomak u tim istraživanjima počeo je devedesetih godina prošlog stoljeća, upravo u
isticanju jezika kao „konstrukcije“ i „izvedbe“ prije negoli unaprijed zadanih smjernica
lingvističkih i drugih semiotičkih praksi. Zaokret u paradigmi uvjetovan je i aktualnim
107
postmodernističkim, poststrukturalističkim i drugim teorijama (Foucault 1972, Butler 1990,
Bauman 2004) koje u pristupu strukturalističkim dihotomijama, osobito kada je riječ o odnosu
muškarac – žena, o spolu i rodu razmišljaju kao o nečemu što je prije ono što neko radi,
negoli ono što neko jest. To mišljenje prednost daje radnjama u odnosu na izgrađen sistem
vjerovanja koji je statičan i nepromjenjiv. Odatle mnoštvo različitih pristupa i analiza
temeljnih koncepata „muškosti“, „ženstvenosti“, „dinamičnosti“, „podređenosti“ i sl.
Konstruktivistički pristup, kako to uočava Cameron (1998), najbolje se može analizirati na
diskursnoj razini. To je također zaokret u odnosu na ranije pristupe koji su se bazirali na
izdvajanju određenih seksističkih izraza, leksičkih specifičnosti, dekontekstualiziranih
rečenica i sl. što, u suštini, nije pojašnjavalo o kakvim je razlikama riječ, kada se javljaju i
kako. Speer i Stokoe (2011) izdvajaju ključna istraživačka pitanja koja analitičari rabe u tom
pristupu – kako se rabe rodni identiteti u konverzaciji? kako muškarci ostvaruju muževnost a
žene ženstvenost? kakva je veza između roda, diskursa i seksualnosti? kako se ostvaruju
muške i ženske uloge u diskursu? kako diskurs ograničava subjektne položaje muškarca i
žene te mogu li se mijenjati i kako se ti položaji mijenjaju? kakve su to rodne radne zajednice,
govorne zajednice i kako se ostvaruje njihova interakcija i pozicioniranost u društvu? i dr.
Poseban je problem kako se u konstruktivističkim pristupima mogu izbjeći problemi
interpretacije empirijskih rezultata. Tako s aspekta fukoovskog viđenja diksursa govornici i
njihov govor određeni su oblikovanim, ograničenim i pozicioniranim ideološkim silama moći
„iznad“ ili „iza govora“. Taj pristup „odozgo na dolje“ ima tendenciju da pokazuje apstraktne
društvene diskurse, ideologije i norme prikladnog muškog i ženskog ponašanja, istražujući ih
radi oblikovanja onoga što „orođeni“ govornici kazuju na diskurzivnoj, mikrorazini „lokalne“
interakcije. Drugi problem s konstruktivističkim pristupom također se vezuje uz empirijski
prijevod rezultata; naime, teorije o „konstrukciji rodnog identiteta“ vrlo često zvuče
esencijalistički, pogotovu one u kojima se prikuplja kolekcija govora muškaraca i žena u
intervjuima ili prirodnom okruženju radi uočavanja kako to muškarci izriču „muškost“ a žene
„ženstvenost“. Međutim, ukoliko podatci ne „izgledaju“ kao ono što se očekivalo –
prepoznatljiva muškost ili ženstvenost, „otkriće“ je da rodni identitet nije ono što se mislilo da
jest, odnosno da je promjenjiv, nedosljedan, fragmentaran i sl. Takva rodna izvedba
objašnjava se cikličnim tendencijama, modom, a ono što se istraživanjem dobilo još se naziva
i „realističkim ostatkom“ (naziv dolazi od Velody i Williams 1998). Međutim, ovakav
konstruktivistički pristup zapravo je povratak u okvir seksualnih/rodnih različitosti koje je
trebalo zamijeniti. To uočava i Sidnell (2003) koji ističe da su mnogi antiesencijalisti skloni
108
korištenju tih istih esencijalističkih teorija. Teorijsko određenje „izvedbe“ koje se nudi kao
antiesencijalistički „protuotrov“ problematično je sve dotle dok pretpostavlja neki „stvarni“
skup izvođača koji su zauzeli određene uloge (Speer i Stokoe 2011: 5–7).
Treći je problem u tome kako se „društveni konstruktivizam“ pogrešno razumijeva u
nekim jezičnim i rodnim istraživanjima. Iako se konstruktivizam općenito doživljava kao
pomak u dominantnoj paradigmi različitosti, ponegdje se označuje „opasnim“ jer ignorira
postojanje roda kao stvarne društvene kategorije. To znači da se prednost daje prije
konstruktivističkom negoli biološkom razumijevanju roda. Edwards (1997) tako zaključuje da
je ideja o tome da „konstruktivizam“ znači da je rodni identitet „samo“ konstrukcija prije
negoli biološka stvarnost zapravo ponavljanje esencijalizma u drugom obliku. Međutim,
predmet za mnoge konstrukcioniste nije je li rod „stvaran“ ili „istinit“, odnosno cilj analize je
da se analiziraju radnje tih kategorija. U svakodnevnome životu ljudi rod doživljavaju kao
stvarnu pojavu koju mogu razumjeti u odnosu na sebe i druge te obično nisu prema rodu
usmjereni tako da vide razliku između stvarnih i konstruiranih statusa, no kada propituju
svoju ili nečiju pripadnost rodnoj kategoriji to je zapravo predmet istraživanja. Ovdje je
konstruktivizam blizak etnometodologiji koja naglašava koncept „radnog roda“, što znači da
se istražuje način kako ljudi izgrađuju sebe kao prepoznatljive, rodne pripadnike uzete
„zdravo za gotovo“ odnosno kako prepoznaju druge kao članove kategorije. (Speer i Stokoe
2011: 8–9).
Mills (2007: 43) upozorava da kvantitativna analiza trpi značajne kritike unutar
lingvistike zbog pogrešnih pretpostavki da se jezično ponašanje ljudi u pokusnim skupinama
može uopćiti na njihovo ponašanje izvan tih skupina te na populaciju u cijelosti. Suprotan
kvantitativnom jest funkcionalni pristup koji počiva na prepoznavanju funkcije nekog
jezičnog sredstva (Holmes, 1995). Kritika metodologije istraživanja veze roda i jezične
uporabe vrlo je često usmjerena na uopćavanje statističkih podataka i na tvrdnje da se
određeni komunikacijski fenomeni mogu prenijeti na tvrdnje o cijeloj skupini, odnosno
govornoj zajednici (Bing i Bergvall 1996) (Mills 2007: 171).
Mizokami (2013: 149) ističe da je postojanje ekskluzivnih rodnih razlika relativne
prirode, a rezultati se mogu smatrati relevantnim u okviru istraživanja konverzacijskih razlika
u specijaliziranom okruženju (npr. radnom mjestu, intervjuu za posao i sl.). Sociolingvističke
metode temelje se na uspoređivanju normi i na kvantifikaciji rezultata. Mizokami smatra
otvorenim pitanjem uzimanje „zdravo za gotovo“ spolne/rodne pripadnosti ispitanika. U
109
nekim se istraživanjima u vezi s tim upozorava na rod kao „omnirelevantnu kategoriju“,
odnosno rod/spol uzima se kao relevantna sociolingvistička varijabla.
U vezi s rodom ili bilo kojim sličnim pitanjem identiteta ili kategorije, konverzacijski
analitičari imaju obrnut pristup, osobito kada je riječ o razlici spram brzopletih objašnjenja o
specifičnoj vrsti jezične uporabe ili o neprecizno interpretiranim podatcima. To se osobito
vidi po LeBaronovom (1998) stavu koji ističe da se ne može samo reći da muškarac i žena
govore i izvesti neke zaključke o rodno upravljanoj komunikaciji, nego je prije riječ o tome da
je rod istraživačko pitanje onda kada sudionici sami iznesu mišljenje o tome i kada možemo
pokazati na različita mišljenja (Speer i Stokoe 2011: 9–10).
Dakle, za KA svaka analiza socijalnih kategorija utemeljena je na tome što sudionici
komunikacije govore i rade, prije negoli na onomu što analitičari smatraju relevantnim u
funkciji hipoteze, istraživačkog pitanja, politike ili teorije. To znači da analitičar mora jasno
pokazati da su određeni identiteti povezani sa specifičnim radnjama. Odatle su dva najvažnija
pitanja – relevantnost i proceduralna posljedičnost. Pitanje relevantnosti odnosi se na
nebrojene mogućnosti kategoriziranja svake osobe, što dovodi do problema kako odabrati
pravu kategoriju, odnosno koji je identitet najmjerodavniji. Schegloff (1991) ističe da je
odgovor vezan samo za onaj trenutak kada osoba nastoji proizvesti uračunljivu radnju koja se
u vezi s tim i interpretira. Drugo pitanje jest kako, nakon što uspostavimo relevantnu
kategoriju, možemo vidjeti da ona ima proceduralnu posljedičnost, odnosno kakve posljedice
ima na sudionike konverzacije, u smislu putanje, sadržaja i drugih organiziranih procedura. U
vezi s tim, Schegloff (1997) je pokazao koji su najčešći nedostaci diskursnih apriornih
polazišta utvrdivši da je pogrešna interpretacija pretpostavljene muške dominacije u
razgovoru na osnovi izdvojenih primjera kada muškarac prekida ženu dok ona govori nastala
zato što se, pokazuje Schegloff, to prekidanje odvija na mjestima koja je moguće objasniti
izmjenama govornih priloga. Ta su mjesta određena sustavom izmjene govornika na lokalnoj
razini, odnosno lokalno konstruiranog diskursnog statusa, prije negoli je riječ o položaju u
društvenoj hijerarhiji. Schegloff zato prednost daje sintagmi „identiteti relevantni za radnju“
jer je konverzacijska radnja ono što ima prednost, prije negoli moć ili rodno obilježje. To ne
znači da KA potpuno isključuje mišljenje diskursne analize, osobito kritičke diskursne analize
jer također nije isključivo da se konverzacijski prekid može razumjeti i kao odraz dominacije
jednoga govornika u odnosu na drugog, no osobito je pitanje kojem se od mnogih
potencijalnih identiteta određena konverzacijska radnja može pripisati. Govornici, dakle, nisu
samo žene ili muškarci, već i članovi mnogih drugih kategorija, što znači da je vrlo upitno
110
reći da je određena konverzacijska radnja posljedica pripadnosti samo jednoj kategoriji, u tom
slučaju rodu. To znači da konverzacijski analitičar može doći do relevantnih rezultata samo na
razini određenog komunikacijskog događaja i u osobito kontekstu, u procesu „trenutak za
trenutak“. Samo onda kada se sudionici konverzacije vode rodom, odnosno kada eksplicitno
iznesu takvo pitanje, onda pitanje roda postaje „proceduralno posljedično“, odnosno nešto što
ima izravan utjecaj na konverzacijsku interakciju, što znači da se ne može govori o
svojevrsnoj „omnirelevantnosti“ roda. Diskursni su pristupi u odnosu na KA deduktivni i
komunikacijsku interakciju promatraju kroz unaprijed zadane leće, tj. polazišta koja
pretpostavljaju postojanje određenog fenomena koji je tipičan za neku, u tom slučaju, rodnu
kategoriju. KA gleda kako je neka društvena kategorija, npr. rod, relevantna za vršenje
konverzacijske radnje. Taj pristup također izdvaja neka ključna istraživačka pitanja: „rodne
atribucije“, odnosno svojstva kojima se u govoru izriče da je netko muško ili žensko; kako se
rod ostvaruje u situacijski postavljenoj komunikaciji, odnosno kako se govornici koji
pripadaju rodnoj kategoriji postavljaju u odnosu na prikladno mišljenje i radnje; što se smatra
rodom ili usmjerenošću prema rodu u interakciji; koje radnje rabi govornik/-ca da bi se
pozvao/-la na rodnu kategoriju te preformulirala ili popravila pripadnost rodnoj kategoriji;
kako govornici oslovljavaju sebe i druge u interakciji te kako različito oslovljavanje može
dovesti do drukčije društvene radnje – mogu li rodno neutralne riječi biti umjerene prema
rodno označenim govornicima; kako prepoznati makropitanja moći, uznemiravanja,
omalovažavanja i sl. te kako dokazati da su takva pitanja konverzacijski relevantna; kako se
govor organizira da bi se ostvarila suradnja ili konflikt, moć ili izdvajanje, na način koji je
rodno relevantan i sl. (Speer i Stokoe 2011: 10–15).
Iz korpusa izdvajamo dva primjera orijentiranosti prema rodnoj kategoriji, u skladu s
njezinom relevantnošću, odnosno u vezi s eksplicitnim uključivanjem kategorije u
konverzaciju:
TCU 4: Vm_01: mi ćemo da pričamo o tome ša si postigla. ali nisam te zvao u emisiju da samo o tome pričamo. nego da prvo popričamo baš o tome. mlada si. uhh- žena. um- uspješna. i da objasniš ljudima kako se ostvaruju snovi. kako se ostvaruju planovi.
(Korpus, intervju Vm_01: Žg_04, dodatak korpusu)
Navedni je primjer zanimljiv jer se voditelj obraća sugovornici oslovljavajući je
ženom, pri čemu je uočljivo oklijevanje prije oslovljavanja. Takve primjeri pokazuju nam
složenost jednoobraznog kategoriziranja jer riječ žena razumjeti možemo u skladu s
dihotomijom žena – djevojka, koja naglašava bračni status u odnosu na njegovo odsustvo.
Ovdje bi, s aspekta KA, bilo upitno što „voditelj misli“, no činjenica jest da se mogućnost
111
oslovljavanja u skladu s rodnom pripadnošću ovdje smatra potpuno relevantnom (dihotomija
žena – muškarac), dok je otvoreno pitanje ima li ovdje oznaka „žena“ značenje „udana“,
odnosno je li blisko riječi „supruga“.
TCU 43: Vž_03: i zadnje pitanje. Vaša izjava da- citiram- da žena- bez obzira ima li ili nema partnera- mora imati jednako pravo. koristiti postupke medicinski potpomognute oplodnje. u dijelu javnosti je shvaćena kao zazivanje prava- na mala vrata- da i lezbijski parovi mogu imati dijete.
(1.517) TCU 42: Žg_03:pa mislim- što se mene tiče- to je jedno pravo koje postoji u
mnogim državama svijeta. načelni stav ide prema tome- da- i- samohrani roditelji- ili samohrana majka i dijete su također obitelj. potpuno jednako kao i mama tata i dijete. i ako je tome tako- onda žena- bez obzira na to da li je udata- ili nije udata- mora imati pravo- uhh- na taj jedan medicinski postupak liječenja neplodnosti.
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
Primjer gošćine TCU 42 ovdje potvrđuje složenost prethodno istaknute kategorizacije
u skladu s bračnim statusom, no jasniji je upravo zato što se naglašava da je žena i udata i
neudata osoba, odnosno ističe se dihotomija žena kao suprotnost muškarcu.
KA pokazuje (McElhinny 2003) kako je moguće da „iako žena govori, to ne znači da
ona uvijek govori baš kao žena“. To znači da se ta razina analize istražuje tek nakon što se
obavi tehnička analiza podataka, odnosno kada se dođe do zaključaka kako se govornici
usklađuju u odnosu na prethodno kazano – je li to uvredljivo, prihvatljivo, izravno i sl. Odnos
tih dviju razina – analize podataka i utjecaja pripadajuće kategorije na takvu izvedbu vrlo je
osjetljive prirode, tj. trebalo bi izbjeći greške preranih iznošenja zaključaka o kategorijalnim
svojstvima (rodu, funkciji, diskursnoj ulozi i sl.). Oštru granicu između podataka i ideologije
prilično zamagljuje mišljenje ogranka KA koji se naziva feminističkom KA (Toerien i
Kitzinger, 2007) koja upozorava na potrebu podjednakog razumijevanja i mehanike socijalnih
radnji i njihovih sociopolitičkih posljedica. No, ne može se potpuno tvrditi i da nefeministička
KA ne radi to isto jer pogrešno bi bilo reći da KA nema interesa u političkim pitanjima i
društvenim promjenama, no razlika je u polazišnim točkama – tj. klasična KA induktivna je i
empirijski usmjerena, zaključke izvodi tek nakon analize podataka, nastojeći da izbjegne
unaprijed zadane tvrdnje. Konverzacijski analitičari rigorozno naglašavaju da se u analizi ne
smije ići preko govornikovih izrečenih orijentacija, tj. analiza mora biti vođena podatcima.
Feministička KA bila bi, dakle, jedan način primjene KA, koji više naglašava makrosocijalnu
i političku relevantnost dobivenih podataka (Speer i Stokoe 2011: 15–6).
Kako to vidi Lakoff (1975), jezik se često promatra kao odraz patrijarhalne nadmoći,
muške dominacije i osigurava tlačenje žena kao društveno podređene skupine. Slično njoj,
112
Spender (1980) upozorava na engleski jezik koji odražava stalnu rodnu nejednakost, a
Kramarae (1981) o istom jeziku govori s obzirom na njegov potencijal da ušutka žene. U
odnosu na tri navedena gledišta, drugim se pristupima nastoji istražiti razlika u konkretnim
govornim obrascima, za što je dobar primjer Fishman (1983) i istraživanje o prirodnim
konverzacijama višerodnih heteroseksualnih skupina; u istraživanju rodnih asimetričnosti u
jezičnoj uporabi u tom se istraživanju zaključuje da žene postavljaju više pitanja od
muškaraca te da češće rabe „pozorne početke“ – fraze kao „Ovo je zanimljivo“ čime se pravi
uvod u nastavak konverzacije i čime se osigurava veća mogućnost odgovora. U tome Fishman
vidi težnju žena da primjenom tih postupaka podupiru konverzaciju, s obzirom na to da se
žene ne tretiraju kao ravnopravni konverzacijski partneri. Slično tome, West i Zimmerman
(1983) istražuju konverzacijske prekide kao potvrdu konverzacijske dominacije i zaključuju
da su muškarci ti koji češće prekidaju sugovornika/-cu, ali u obzir treba uzeti da ima
istraživanja koja daju manje jasnu sliku, npr. James i Clarke (1993). Veza između roda i
jezika predmetom je istraživanja sličnim Holmes (1995) koja se fokusiraju na razlike u
govornim stilovima, ali se one ne promatraju u hijerarhijskom sustavu. U tom se pristupu
prednost daje analizi komplimenata, isprika i sl. konverzacijskim praksama s obzirom na to
kako muškarci i žene provode te diskursne prakse. Tannen (1991) tim konverzacijskim
fenomenima pristupa u vezi s nerazumijevanjem, odnosno potencijalnim nesporazumima u
konverzaciji između muškaraca i žena (Wooffitt 2005: 202).
Clare Jackson pokazuje da uporaba osobne zamjenice „ja“, sredstva koje Schegloff
naziva „pojednostavnjivačem“ zato što se njegova uporaba smatra prirodnom i neutralnom,
nije uvijek rodno neutralna, niti to moraju biti čak i one riječi koje nose rodnu oznaku, npr.
zanimanja muškarca i zanimanja žene. Ona u svome radu pokazuje da se uporaba osobne
zamjenice „ja“ može razumjeti potpuno rodno neutralno, kada znači „ja, govornik“, dok je
veza s kategorijom slikovita kada se primijeni oblik „ja sam x“ (Speer i Stokoe 2011: 30–47).
Land i Kitzinger (2011) naglašavaju da se vrlo često govori o „muškom“ ili
„ženskom“ govoru, govoru lezbijki, homoseksualaca, transrodnih osoba i sl. Odgovor na
pitanje kojoj kategoriji dati prednost u odnosu na drugu, Land i Kitzinger (2011) promatraju u
sklopu institucionaliziranog okruženja, npr. intervjua, s obzirom na komunikacijske radnje
kojima se pripadnik određene skupine predstavlja drugima, imenuje ili rabi označitelje
zajedničke pripadnosti specifične za medijski diskurs (npr. „mi“ je rodno neutralno, no u
primjeru „mi, lezbijke“ to nije; slično se može uočiti u postavljanju novinarskog pitanja „Što
Vi o tome mislite kao žena i kao majka?“). Relevantna kategorizacija, odnosno izdvajanje
113
jedne od mnogih kategorija kojoj svaka individua pripada, odvija se primjenom kategorijalnih
naziva te opisivanjem, sve radi ostvarenja specifičnih lokalnih interakcijskih ciljeva, pri čemu
se govornici lociraju kao rodno označeni ili članovi posebne kategorije (Speer i Stokoe 2011:
48–63).
Izdvojeni primjeri iz korpusa ilustriraju označivanje tražene kategorije koja je
relevantna za odgovor na postavljeno pitanje. Oba su primjera pitanja upućenih istoj osobi:
TCU 19: Vm_02: kako- uhh- presuda anti gotovini- koja će biti za nekih
petnaestak dana. može utjecati na pristup hrvatske u europsku uniju.
odnosno da ove pristupne pregovore. što Vi mislite kao političarka.
TCU 32: Vm_0: sad da Vas pitam nešto osobno. uhh- kada ste ušli u politiku. negdje devedeset i-
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_03, dodatak jezgri)
Ovi primjeri pokazuju jasnu razliku između vlastitog stava i stava s položaja javnoga
službenika, odnosno političara. U tom se smislu vrše i analize uporabe osobnih zamjenica, pri
čemu se uočava da „ja“ može sinegdohalno označivati ministarstvo ili državu, tj. zvanično
mišljenje institucije koju govornica predstavlja.
West i Zimmerman (1987), podjednako kao i Keslle i McKenna (1978), u svojim
radovima ističu rod kao sveprisutnu (eng. omnipresent) aktivnosti koja je otjelovljena u
svakodnevnoj interakciji i uobičajenim rutinama, pri čemu naglašavaju svojevrstan status
članova društva kao „društvenih talaca“ u samom procesu izvedbe roda (West i Zimmerman
1987: 126 u Weatherall 2002: 103).
Sacks je naglasio da kategorije kojima pripadaju sudionici konverzacijske interakcije
nisu neutralne oznake kojima opisujemo sebe i druge u odnosu na nas i naziva ih inferencijski
bogatim. Svi imamo skriveno, prešutno znanje o kategorijama i njihovim članovima i onda
kada stupimo u interakciju s članom zajednice, kategorijalna pripadnost sudionika
konverzacije postaje inferencijsko sredstvo kojim interpretiramo radnje određene osobe
(Sacks 1979, 1984) (Wooffitt 2005: 99–101).
Noa Logan Klein (2011) uočava da se, iako je primarni interes KA da izdvoji strukturu
i organizaciju kontekstno-neovisne interakcije, novija istraživanja u KA bave kontekstno
specifičnim vidovima konverzacije pri čemu konverzacijski analitičar u svom istraživanju u
obzir mora uzeti položaj roda kao omnirelevantne kategorije, odnosno kategorije koja se
prelama u svim drugim kategorijama. U tim se istraživanjima posebna pozornost posvećuje
oslovljavanju, koje se prepoznaje u dvama vidovima – jednostavnom (koje nije ništa više
osim oslovljavanja) i složenom, koje uključuje dodatni funkcionalni, odnosno kategorijalni
114
sloj). Jednostavno oslovljavanje/referiranje redovito se odnosi i na osobe o kojima se govori a
koje nisu prisutne u konverzaciji, a taj vid referiranja ujedno ostavlja informacijski „kalup“
praznim, ostavljajući prostor za dopunu, koju Klein (2011) razumijeva kroz dvije vrste
relevantnosti –radnje i sustava. Samo nekoga označiti članom određene kategorije/skupine
nije tlo koje omogućuje da se prema toj osobi tako referira. Klein (2011) pod relevantnošću
radnje vidi ispravan odabir tražene kategorije koja je jasno povezana s određenim vidom
konverzacijske interakcije ili vrstom govornog izričaja. Tako daje primjer uvrede koja je
uvredljiva neovisno tko ju izgovorio, no puna važnost nekog izričaja vidi se po govornikovu
označivanju, npr. vršitelja radnje. Rodna kategorizacija obično se pojavljuje u jednostavnim,
izvankategorijalnim referencijama, odnosno u oblicima kada to što se rabe rodni nazivi –
žena, majka, otac i sl. ili rasna klasifikacija – nije izravno relevantno za ono o čemu se govori,
no jeste, kako to Klein (2011) naziva – „sustavno relevantno“. Rodna kategorizacija jest to što
„oblikuje minimalni, temeljni oblik referencije, čime se rod postavlja kao centralni
mehanizam klasifikacije govornika“. U engleskome jeziku, slično kao u našem, teško je
govoriti o osobi koja nije prisutna u konverzaciji bez referiranja na rod. U tu se svrhu ponekad
rabe bezlične konstrukcije ili oblici množine (npr. sinegdohalno za zanimanja), a često i
muški rod u funkciji omnirodne kategorije. Idući primjer naglašava rodno označenu
pripadnost kategoriji:
A: Bila sam kod ljekara.
B: Što ti je rekao?
A: Rekla.
Stokoe (2011) navodi analize Stringera i Hoppera (1998) o konverzacijskom popravku
gdje se takav vid uporabe zamjenica muškog roda naziva „generičkim“; riječ je o
popunjavanju kategorije koja nije precizirana tako što se prednost daje muškom rodu (Speer i
Stokoe 2011: 64–82).
3.7. Rod i konverzacijska interakcija
Iako nastojimo misliti da je provedba razgovora automatska, konverzacija je zapravo
visoko strukturirana aktivnost. Konverzacijska je praksa intenzivno proučavana u studijama o
jeziku i rodu, zajedno s mnogim učincima „hodnika zrcalā“. Pravila o konverzaciji određuju
govorne nizove i time se uređuje koliko ljudi može istodobno govoriti te koja vrsta govora se
može odvijati istodobno. Konverzacijske konvencije također omogućuju izricanje namjere da
se želi govoriti, odnosno dobiti riječ – no te konvencije nisu jednostavno izrečena pravila
115
prikladnosti jer ona omogućuju materijal za razvijanje i izvedbu konverzacijskih strategija.
Norma izmjene govornika ističe minimum tišine između izmjena govornika čime se ne
tolerira naglašeni simultani govor niti se toleriraju duge stanke. Konverzacijske konvencije
omogućuju sudionicima konverzacije da ostvare krajnje uspješnu interakciju bez smetnji,
odnosno da se mogu izboriti s teškoćama ukoliko se pojave tijekom razgovora, osobito na
TRP točkama, mjestima u konverzaciji gdje je dopuštena i gdje je relevantna izmjena
govornika. Istraživanja na temelju videosnimaka pokazala su da govornici rabe složen i skoro
neopažen skup znakova kojima jedni drugima pokazuju da se žele uključiti u razgovor kako
se nazire dovršetak trenutačnoga govornog priloga. Tijekom konverzacijske interakcije od
sudionika razgovora očekuje se da daju svojevrsnu potporu govorniku i tako pokažu da su
aktivno uključeni u ono o čemu se govori, ne samo pristojnim potvrdnim klimanjem glave,
nego često i vokalizmima koji često nisu riječi u njihovu prototipnu smislu (uh-huh, aha, mm-
hmm i sl.) a ta vrsta „ojačanja“ komunikacije naziva se pozadinskim kanalom. Neka američka
istraživanja (Bilious i Krauss 1988, Roger i Nesshoevwr 1987, Edelsky i Adams 1990)
pokazala su da su žene više sklone uporabi takvih komunikacijskih sredstava, no zašto je to
tako ostaje nejasno (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 109–11).
Maltz i Borket (1982) na primjeru minimalnih odgovora daju prikaz otežane
konverzacije s obzirom na kategoriju roda, pri čemu ističu da su klimanja glavom i tipično
„da“, „mhm“ i sl. uobičajeni primjeri minimalnih odgovora, koji, čini se, imaju različito
značenje i funkciju za muškarce i za žene. Žene ta komunikacijska sredstva rabe kako bi
govorniku pokazale da aktivno slušaju i da žele da govornik nastavi govoriti, dok muškarci
minimalne odgovore razumijevaju kao znak slaganja s onim što se govori. Nesporazumi
nastaju u slučajevima kada muškarci misle da izostanak minimalnih odgovora znači
neslaganje, dok žene njihov izostanak razumijevaju kao nezainteresiranost za ono o čemu se
govori. Te razlike se objašnjavaju utjecajem rodnih supkultura, pri čemu se ističe njegovanje
bliskosti i jednakosti unutar ženskih skupina te natjecateljstva i hijerarhije unutar muških
skupina (Weatherall 2002: 70–1).
Govorni se prekid određuje kao „sredstvo za izricanje moći i kontrole u konverzaciji“ i
„narušavanje govornikovoga govornog priloga“ (West i Zimmerman 1983 u Tannen 1994 u
White 2003: 12). U odnosu na govorno preklapanje koje se često javlja u slučajevima kada se
slažemo s onim što govornik govori, govorni prekid je svjesno usmjeren na narušavanje prava
na ostvarenje govornog priloga. West i Zimmerman su uočili da u raznorodnim
116
konverzacijskim parovima prekidi znatno češće dolaze od muškaraca – jedna studija pokazuje
da je riječ o čak 96% koji se pripisuju muškarcima a druga 75% (Tannen 1994: 56).
Uobičajeno je shvaćanje da su muškarci oni koji češće prekidaju sugovornike u
njihovu govoru negoli što to čine žene. Međutim, da bi se donosili validni zaključci u vezi s
tom pojavom, najprije bi trebalo dati jasnu definiciju govornog prekida. Don Zimmerman i
Candace West (1975) upozorili su na razliku između govornog prekida i govornog
preklapanja. Preklapanje se događa u situaciji kada drugi govornik počne govoriti prije negoli
prvi dovrši svoju TCU, na položaju koji pogrešno zamijeni za TRP, npr. tijekom započinjanja
završne riječi (od više njih u cijeloj TCU). Preklapanje podrazumijeva stvaranje novoga
govornog priloga. Govorni prekid, za razliku od preklapanja, narušava konvencije izmjene
govornika, tj. odvija se na mjestima daljih od TRP točke započete TCU. Tannen (1994)
upozorava na potrebu da se nadogradi takvo mehaničko određivanje govornog prekida i
govornog preklapanja, pri čemu predlaže da govorno preklapanje treba promatrati kao
konverzacijsku strategiju izricanja potpore, dok je govorni prekid narušavanje prava
govornika da zadrži govornički položaj. Njezino istraživanje o etničkim stilovima
konverzacije (Tannen 1981, 1984) izrodilo je naziv „visoka uključenost“ čime se opisuje stil u
kojem je simultani govor norma jer je među ljudima koji prakticiraju takav stil, osobi kojoj je
dopušteno da neprekidno govori, može prije izgledati da je ignorirana negoli podržana.
Govorne prekide i govorna preklapanja možemo promatrati i kao strategije kojima se izriče
potpora sugovornicima, a istraživanja ženskog stila razgovora (Coates 1996) pokazala su da
žene značajnije rabe tu strategiju u neformalnoj konverzaciji sa ženama. Nije bilo dovoljno
istraživanja kojima bi se uspostavila validna usporedba s muškarcima u vezi s tom pojavom,
ali ima naznaka da ona postoji. Iako se govorno preklapanje može smatrati potporom
sugovorniku, također je činjenica da govorni prekid može biti korišten radi iskazivanja
dominacije. Modeli dominacije imaju svojstvo da se usmjeravaju na dominantnu osobu, pri
čemu se i preklapanje vidi kao dominantni postupak. Tannen (1994) tako uočava da prekidi
uključuju više od jednog sudionika; prekid nije dovršen sve dok govornik ne prestane
govoriti, tj. dok ne ustupi svoje mjesto drugom govorniku. Pamela Fishman (1983) u
istraživanju studentskih razgovora (heteroseksualni parovi) uočava da muškarci dominiraju
nad svojim partnerima tako što primjenjuju strategije i tišine i prekidanja, što znači da su,
osim što su prekidali svoje sugovornike, odbijali da slijede temu konverzacije. Rezultat je bio
da su žene bile neuspješne u započinjanju nove teme ili konverzacije općenito. Ta studija
bavila se osobnim odnosima parova koji su po svojoj prirodi utemeljeni na rodnom poretku,
117
nerijetko onome koji se nosi iz obitelji. Studija sa sličnim parametrima analize, Kallock et al.
(1985), bila je usmjerena na heteroseksualne parove u kojima je žena bila na višem
profesionalnom ili klasnom nivou od muškarca, a i u ovoj studiji pokazalo se da muškarci
nastoje više govoriti (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 111–4).
Zimmerman i West (1975) te West i Fenstermaker (1993) u vezi s tom problematikom
proučavali su pojavu govornog prekida, pod pretpostavkom da se primjenjuje radi ostvarenja
konverzacijske dominacije, koja tako ostvarena oslikava dominaciju na širem društvenom
planu. Istraživanje se odnosilo na trideset jednog sudionika razgovora koji su snimani na
javnim mjestima – knjižnici, restoranima, prodavaonicama i sl. na Sveučilištu Kalifornija, a
rezultati su svrstani u dvije skupine: deset isključivo muških i deset isključivo ženskih
razgovora. Istraživanja su pokazala da postoje značajne razlike između istorodnih parova
(samo muškarci ili samo žene) i razgovora miješanih parova s obzirom na govorne prekide
sugovornika i govorna preklapanja. Rezultati su pokazali da su sva govorna preklapanja
načinili muškarci, a da je oko 96% govornih prekida bilo u slučajevima kada muškarac
prekida ženu dok govori. Zanimljivo je da rezultati istraživanja pokazuju da su muškarci
rijetko prekidali jedan drugog, odnosno da su primarno rabili prekid kada su bili u govornoj
interakciji sa ženom. Žene su rabile manje govornih preklapanja s muškarcima nego u
razgovoru sa ženama, u prvom redu zato što muškarci govorna preklapanja obično pogrešno
doživljavaju kao prekide. Steinem (1991) u vezi s tim uočava da muška prekidanja ženskoga
govora donose manju društvenu kaznu negoli u obrnutom smjeru (Steinem 1991 u Meunier
1996: 3).
Kada je riječ o razgovorima u kojima su sudjelovali miješani parovi, u tom
istraživanju pokazalo se da govorne stanke imaju značajnu ulogu; naime, duljina govornih
stanki u razgovoru ženskih sudionica u prosjeku je iznosila 1.35 sekundi, dok je taj prosjek
znatno porastao kada je riječ o miješanim konverzacijama, dakle onima u kojima sudjeluju i
muškarci i žene te je iznosio 3.21 sekundi. West (1984) u svojim istraživanjima pokazuje da
muškarci češće prekidaju žene u njihovu govoru pa i u slučajevima kada su žene višeg
socijalnog statusa od njih. Ukupno gledano, liječnici su uvjetovali 67% svih govornih prekida
svojih pacijenata, u odnosu na 33% prekida njihovih pacijenata prema njima, dok su liječnice
uvjetovale svega 32% govornih prekida svojih pacijenata koji su u njihovom smjeru ostvarili
čak 68% prekida (West 1984 u Meunier 1996: 3).
Količina je govora dimenzija verbalnoga ponašanja koja je upadljiva širom kultura,
gdje je često uočljiv stereotip, osobito u zapadnom društvu, prema kojem su žene te koje
118
govore prekomjerno i trivijalno. Taj je stereotip bio predmetom istraživanja još 1975. godine
kada je Marjorie Swacker provela pokusnu studiju u kojoj je od muškaraca i žena zatraženo
da opišu tri slike radi razjašnjenja štetnih stereotipa o „brbljivim ženama“. Ona je uočila dvije
razlike u odgovoru muških i ženskih ispitanika. Jedan od predmeta na slici bila je polica za
knjige s brojnim knjigama na njoj, a iako su i muškarci i žene podjednako griješili u točnom
broju knjiga koje su zapamtili, pokazalo se da su muškarci bili ustrajniji u svojim greškama,
npr. dajući odgovor da je bilo točno sedam knjiga na polici, iako ih nije bilo toliko. Druga
razlika bila je u tome što su muškarci govorili znatno dulje nego žene (u prosjeku, sliku su
opisivali oko 13 minuta, dok su žene slike opisivale svega 3.17 minuta). Iako ta studija
oslikava muškarce „brbljivcima“, a ne žene, u obzir bi trebalo uzeti i to da su muškarci i žene
drukčije odgovorili postavljenoj situaciji – muškarci su se osjećali kao da se od njih traži da
češće govore, a žene da govore manje. To ohrabrenje za takav vid komunikacijske interakcije
ima kulturološku pozadinu jer se djeca odgajaju tako da se dječaci ohrabruju da češće govore
a djevojčicama se preporučuje da slijede manire (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 114–5).
Daljnja istraživanja u tom smjeru pokazala su da muškarci u odnosu na žene govore
češće u javnom okruženju, dok su manje pričljivi u privatnom okruženju, gdje žene više
pričaju (Coates 1993). Meunier naglašava da je jedan od razloga zašto je to tako pojava da
muškarci javno okruženje doživljavaju natjecateljskim tlom te zato više govore (Meunier
1993: 4).
Istraživanja o količini govora pokazuju da ne samo da muškarci govore više od žena,
nego da muškarci i žene teže govoriti više u različitim situacijama. Deborah James i Janice
Drakich (1993), istražujući literaturu o količini govora, uočile su da u 56 studija o interakciji
odraslih raznorodnih govornih skupina, 34 studije (61%) pokazuju da muškarci u cijelosti
govore češće nego žene, svega 2 studije pokazale su to u korist žena, a ostalih 20 studija
pokazale su da nema rodnih različitosti u tom pogledu (16 njih) ili da nekada muškarci govore
češće a nekada žene (4). S obzirom na to da su se te studije razlikovale po zadaći i tematici
koja je prevladavala, precizniji podaci su pokazali da je muška dominacija ostvarena u
situacijama koje su orijentirane na ostvarenje neke zadaće (16 studija, 67%) te u 12 (75%)
formalnih situacija, ali samo u 6 (38 %) u studijama o neformalnim situacijama. James i
Drakich objašnjavaju mušku dominaciju u formalnim situacijama u skladu sa
sociopsihološkom teorijom statusnih odlika (Berger et al. 1977) koja polazi od teze da se od
ispitanika s većim socijalnim statusom očekuje da ostvare bolju verbalnu izvedbu. Studija
koja je obavljena na Harvardu (Krupnick 1985) pokazala je da je u odjeljenjima gdje je
119
predavač bio muškarac i s većinom muških studenata uočeno da studenti govore 2.5 puta više
od studentica, a čak i kada su one sudjelovale u raspravama njihovi govorni prilozi bili su vrlo
kratki. Zanimljiva je bila tvrdnja da su studenti i studentice govorili u nizovima, tako što su
muške dominantne duge izričaje slijedili kratki nastupi ženskoga govora većeg broja
studentica zajedno. Slično su pokazale studije Smith-Lovin i Robinson (1992) da u
raznorodnim skupinama tijekom razgovora u pokusnim situacijama muškarci rabe dulje
govorne priloge od žena. Neke studije kakve su Sadcker i Sadcker (1985) te Swann i Graddol
(1988) pokazale su da u razrednom okruženju dječaci dobivaju pozornost znatno više nego
djevojčice bilo da je riječ o usmjerenosti pogleda više u pravcu dječaka ili traženja odgovora
na postavljena pitanja od njih. Također je uočeno da u istom okruženju dječaci pokazuju
znatno više aktivnosti, što rezultira time da bude više podignutih ruku dječaka koji traže
pozornost nastavnika. Eckert je uočila da je na putu prema adolescenciji prisutan zaokret u
primjeni i provedbi normi ponašanja – dječaci svoj društveni status ostvaruju blažim ili težim
kršenjem normi, što za djevojčice nije prikladno. (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 116–8).
Barbara i Gene Eakins su u svome istraživanju snimljenih razgovora sa sveučilišnih
sastanaka uočili da muškarci govore više od žena i da govore znatno češće. Govorni prilozi
govornika kretali su se između 10.66 i 17.07 sekundi, dok su govorni prilozi žena bili u
rasponu od 3 do 10 sekundi, što znači da su i najdulji govorni prilozi žena bili kraći od
govornih priloga muškaraca. Tannen uočava sličnu tendenciju i kada je riječ o javnim
nastupima, odnosno kada se gledatelji javljaju uživo u program, tj. kada komentiraju javni
nastup – tu također postoji tendencija da muškarci češće i dulje govore. Marjorie Swacker
dolazi do sličnih pokazatelja u analizi javnih akademskih nastupa, gdje se pokazuje da žene
rabe skoro upola manje vremena nego muškarci i da se rjeđe javljaju za javne debate, a
pokazuje se i da muškarci u svojim pitanjima redovito polaze s tvrdnjom, zatim s pitanjem.
Kvantitet se komunikacije, prema Tannenovoj, može sagledati u okviru dihotomije privatno –
javno, odnosno privatni razgovori i javni razgovori, u vezi s čim je uobičajeno mišljenje da
žene češće i više komuniciraju u prigodnom, intimnijem okruženju, za razliku od muškaraca.
Druga dihotomija koja se često navodi u analizi rodnih jezičnih različitosti jest dihotomija
potpora – izvješće; naime, žene su više sklone komunikaciji u kojoj podržavaju sugovornika/-
cu, dok se muški tip konverzacije više vezuje za iznošenje informacija, odnosno diskusiju o
njima, čime se ostvaruje društvena hijerarhija. Dale Spender uzroke za stereotipe o
„brbljivim“ ženama nalazi u tradiciji prema kojoj se od žena očekuje da budu tihe i poslušne,
pri čemu se skoro svaki oblik konverzacije smatra suvišnim. Tannen u vezi s tim uočava da je
120
još jedan razlog taj što žene češće komuniciraju u situacijama gdje muškarci rjeđe ili nikako
ne žele komunicirati (to pokazuju analize korpusa telefonskih razgovora, razgovora s bliskim
prijateljima i sl. okruženju gdje se očekuje prisniji razgovor) (Tannen 1990: 111–2).
Parametri takvih analiza često su i konverzacijski doprinosi u diskusiji, kakav je
primjer sa studijom Lynn Smith-Lovin et al. (1986) koji su došli do rezultata da u istorodnim
skupinama i muškarci i žene ostvaruju približno isti rezultat, no kada su skupine bile
izmiješane, u obavljanju zadaće uočilo se da rezultati pokazuju da muškarci daju veći
doprinos diskusiji nego žene. Mušku dominaciju i raznorodnim skupinama uočila je i
Katherine Propp (1995), uz zaključke da u institucionaliziranoj situaciji muškarci izgleda da
pokazuju značajno više aktivnosti nego žene, što implicira obrnuto – da u neformalnim
situacijama dominiraju žene. Međutim, studije kojima su se bavile James i Drakich pokazale
su da i u neformalnim razgovorima muškarci pokazuju takvu dominaciju.
Iako se tišina najčešće pripisuje ženama, vrlo često kao rezultat društvene konvencije i
očekivanog modela ponašanja u mnogim kulturama, tišinu ne bi trebalo uvijek razumijevati
kao odsustvo izražaja. Govor je, pored ostalih stvari, odsustvo tišine, stoga se može donekle
govoriti o binarnom odnosu tih dvaju elemenata, no ako u obzir uzmemo niz riječi kojima
opisujemo različite vrste tišine – neugodna, prijeteća, zbunjujuća, napeta, tišina kao znak
strahopoštovanja, tišina kao znak pristojnosti i sl. – dolazi se do zaključka da je značenje
tišine kulturološki oblikovano, a da odsustvo govora u određenoj komunikacijskoj situaciji ne
znači i odsustvo komunikacije. Kulturološke razlike u vezi s tim fenomenom slikovite su u
usporedbi Skandinavaca koji se osjećaju ugodno s duljim periodima tišine u međusobnoj
komunikaciji, nasuprot Amerikancima, čije je ponašanje potpuno drukčije. Tišina koja dolazi
između govornih priloga u većini kultura znak je nečeg neobičnog, no što doista znači ovisi o
diskursnoj povijesti. Višeznačne interpretacije tišine u vezi su s konverzacijskim zaleđem,
odnosno uvjerenjima, vjerovanjima, odgoju i sl. koje možemo dovesti u vezu s određenom
osobom u specifičnoj situaciji. Pravo sugovornika da sudjeluje u konverzaciji ima podjednaku
važnost kao i pravo trenutačnoga govornika da govori; drugim riječima, komunikacija ima
pravi smisao i funkciju kada su u nju uključeni i govornik i slušatelji. Istraživanje koje je
provela Norma Mendoza-Denton (1995) temeljilo se na tezi da je tišina između govornih
priloga u slučaju sudionika u slučaju navodnog seksualnog zlostavljanja pokazatelj koji daje
težinu i važnost onome što se govori. Naime, 1.386 sekundi trajala je prosječna tišina nakon
govornih izričaja optuženog a 1.045 nakon govornih izričaja osobe koja je podnijela tužbu za
zlostavljanje. Mendoza-Denton u tome prepoznaje svojevrsno strategijsko „dodavanje
121
važnosti“ izričaju optuženog, a brze izmjene i kraće stanke nakon govornih izričaja tužiteljice
tumači negativno, tj. nebalansirano, na štetu tužiteljice. Stanke koje su očigledno bile dulje
nakon govora dovele su do pristrasnosti i simpatije članova komisije koja je vodila slučaj. U
toj pojavi Mendoza-Denton propituje odliku da se odustajanjem ili odlaganjem govorenja
izriče svojevrsna slabost, odlika koja je također kulturološki prisutna, s obzirom na težnju da
onim pojedincima koji su na višem društvenom statusu dajemo više prostora i vremena da
govore; takve slučajeve bilježi Irvine (1989) među Wolofima u Senegalu koji, međutim,
imaju posebne socijalne skupine čijim članovima je dopušteno javno govoriti u ime vladajuće
kaste, a kada je općenito riječ o tradicionalnoj ulozi žene u društvu, u većini kultura žene
svoje mišljenje izriču posredno, preko svojih muževa (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 118–
22).
122
4. KONVERZACIJSKA INTERAKCIJA U MEDIJSKOM DISKURSU
4.1. Diskurs i diskursna analiza
Usporedba koncepta diskursa s nekim sličnim kakvi su „jezik“, „komunikacija“,
„interakcija“, „društvo“, „kultura“ i sl. pokazuje da je jednoobrazno određenje diskursa teško
uhvatljivo (Van Dijk 2000: 1).
Diskurs i diskursna analiza primjenu imaju i šire od lingvistike. Etimološki, diskurs
doslovce znači „trčeći tamo-amo“ čime označuje kao proces, dinamička aktivnost; također
može upozoravati na poseban vid uporabe jezika, a diskurs rabi se za specijalizirani vid
uporabe jezika, npr. „diskurs sportskog novinarstva“, „studentski diskurs“ i sl. Kao čisti
verbalni fenomen diskurs jest razgovor u kojem se osobitim odabirom načina izražavanja
nekoga kani u nešto uvjeriti (Johansen i Larsen 2000: 86).
Lingvističko određenje diskursa odnosi se na produžetak pisanog ili govornog jezika,
odnosno lingvističku i paralingvističku interakciju između ljudi u osobitom kontekstu, npr.
„diskurs u učionici“, „diskurs u sudnici“ i sl. Diskurs se također odnosi i na širok sustav
značenja te na znanje i praksu, općenito povezane s osobitom institucijom ili skupinom
institucija (Sunderland 2006: 47).
Iako se diskurs suštinski vezuje za specifičan oblik uporabe jezika, javnoga govora ili
načina govorenja (npr. „diskurs Visokoga predstavnika u BiH“) on se može odnositi i na
ideje, mišljenje ili filozofiju nekog društvenog pokreta (npr. „diskurs neoliberalizma“).
Ključne sastavnice diskursne analize jesu strukturirane na osnovi odgovora na pitanja tko rabi
jezik, kako, zašto i kada. Ti se funkcionalni aspekti otjelovljuju u komunikacijskom događaju,
npr. u razgovoru s prijateljem, telefonskom razgovoru, predavanju u učionici, u posjetu
liječniku, pišući ili čitajući neki tekst i sl. Van Dijk naglašava tri glavne dimenzije diskursa:
jezičnu uporabu, komunikaciju vjerovanja (kogniciju) i interakciju u društvenim situacijama.
Zadaća je diskursnih studija formulirati teorije o vezi jezične uporabe, vjerovanja i interakcije.
Pisana se interakcija ne smatra potpunom oprekom govoru jer čak i takav vid komunikacije
implicira interakciju između pisca i čitatelja/-ā, s osobitom ulogom konteksta te se stoga ističe
da se diskursne studije bave i govorom i tekstom u kontekstu. Govoriti o pojedinačnim
diskursima ujedno znači i mogućnost izvođenja zaključaka o određenim diskursima, dakle u
množini, često jasnije sintagmom sustavi diskursā (Van Dijk 2000: 2–4).
Sam naziv diskursna analiza dolazi od Zelliga Harrisa, u značenju metoda za analizu
povezanoga govora (ili pisanja) u nastojanju da se deskriptivna lingvistika proširi iznad
granica rečenice te da se uskladi veza jezika i kulture (Harris u Malmkjaer 2002: 115). Ta su
123
istraživanja usmjerena na jasno određene komunikacijske situacije, kakva je interakcija
nastavnika i učenika u učionici ili odnos ljekar – pacijent radi prepoznavanja sustavnih
gramatičkih komunikacijskih modela: kako su sukcesivni govorni izričaji povezani, tko
kontrolira diskurs, kako to radi, kako – i da li ikako – ostali sudionici preuzimaju kontrolu,
kako uloge govornika i slušatelja prelaze s jednih na druge, kako se započinju nove teme, a
okončavaju stare, koji je lingvistički dokaz da su diskursne jedinice veće od izričaja, rečenice.
Ovakav pristup jeziku otkriva kako jezik dodjeljuje klasne uloge, odnosno kako funkcionalni
jezični varijeteti postaju nositelji rodnih, rasnih, klasnih i drugih različitosti (Sinclair i
Coulthard u Malmkjaer 2002: 114 –5).
Za diskursnu analizu nije dovoljno primijeniti samo uobičajeno znanje o rečenici i
njenoj gramatičkoj ispravnosti, što pokazuje da je diskursna analiza širok koncept koji
omogućuje bavljenje samo jednim aspektom diskursa (npr. teksta ili razgovora) ili zasebnom
diskursnom cjelinom, kakva je analiza medijskog diskursa. U diskursnoj se analizi u prvi plan
stavlja analiza vidljivih diskursnih oznaka, bilo pisanih ili čujnih. Van Dijk u fonološkoj
jezičnoj razini prepoznaje „savršeno legitiman dio uvoda u diskursne studije“ jer se fonologija
bavi čujnim jedinicama kao apstraktnim strukturama, proučavajući kako određena jezična
svojstva kao što su izgovor, naglašavanje, intonacija, jačina i sl. pridonose zvukovnoj
strukturi diskursa. Diskurs se može razlagati na različite razine, za što je sintaksa dobar
primjer jer se diskursni analitičari mogu baviti apstraktnim oblicima rečenica u diskursu –
npr. oblikom reda riječi, fraza, klauza i sl., s razlikom da diskursni analitičari idu izvan
rečeničnih ograničenja i fokusiraju se na načine kojima oblici rečenice bivaju pod utjecajem
susjednih rečenica u tekstu i u govoru. U takvom je pristupu gramatičnost rečenice relativna
– npr. izolirana rečenica koja se sastoji samo od nekoga glagolskog oblika u klasičnoj sintaksi
bila bi negramatična, ali kao dio diskurzivnog niza rečenica, takva nedovršenost i
negramatičnost može biti sasvim normalna pojava zato što se ono „nedostajuće“ gramatičko
svojstvo nadoknađuje prethodnim rečenicama. Formalna struktura rečenice nije neovisna od
ostatka diskursa ili ostatka konteksta. Posebnu važnost u diskursnoj analizi ima koncept
značenja koji se ne promatra kao inherentno diskursno svojstvo jer se o značenju govori s
aspekta društvene interakcije. Značenje u diskursnoj analizi ima dvije razine: na mikrorazini
predmetom analize jesu veze između propozicija, što je naziv koji se u semantici odnosi na
značenje cjelokupne rečenice; propozicije su međusobno povezane i jedna u odnosu na drugu
mogu funkcionirati kao specifikacija, uopćavanje, ilustracija ili kontrast (npr.: Ivica kasni. On
uvijek kasni. – druga rečenica jest propozicija koja je uopćavanje prethodne propozicije).
124
Odnos propozicija ujedno oslikava i diskursno svojstvo koherentnosti. Specifikacija je
funkcionalna veza u diskursu i obično se nalazi u diskursu novina ili novinskih izvješća gdje
se često započinje općenitom propozicijom (naslovom) koja vodi do specifičnijih detalja.
Diskursne su teme šire značenjskim opsegom od rečeničnih tema i imaju krucijalni značaj u
pisanoj i govornoj komunikaciji. Diskursne teme određuju diskursno jedinstvo i obično se
izriču u naslovima, sažetcima, zaključcima i sl. (Van Dijk 2000: 4–11).
Često se naglašava razlika diskursne analize u odnosu na klasičnu gramatičku analizu,
u prvom redu u širem analitičkom prostoru u odnosu na rečenicu. Taj se prostor još naziva
diskursnim svijetom, što je specifična institucionalizira situacija u kojoj su određene alokacije
pravomoćne, a značenje nekog izričaja razumijevamo upravo postupkom njegove integracije
u diskursni svijet na osnovi čega ispitujemo je li naše razumijevanje ispravno i prihvaćaju li
drugi našu reakciju; diskurs u tom smislu omeđuje gdje se značenje može razumjeti kao
valjano i relevantno (Johansen i Larsen 2000: 84).
Među osobitom važnim diskursnim konceptima jest i stil, koncept koji se obično
vezuje uz varijaciju, specifičan odabir koji određuje o kojoj diskursnoj vrsti govorimo; tako
imamo primjer da se o istom referentu, npr. vojnicima u zaraćenim stranama, govori s
različitih aspekata kada je riječ o novinskom izvješću, političkoj propagandi, pamfletu i sl.
Ukoliko određena varijacija ima funkciju u kontekstu (govornik, perspektiva, auditorij,
skupine i sl.) onda to zovemo dijelom diskursnog stila, što znači da je diskursni stil
kontekstno vezana varijacija izražajne razine diskursa. Iako je moguće da određena stilistička
varijacija osvijetli različita lokalna značenja (detalje), kakav primjer daju tabloidi, i tabloid i
novinski članak moraju imati jednu nepromjenjivu referenciju na koju upozoravaju. To znači
da dva novinska teksta o različitim temama teško da mogu oblikovati stilističke varijacije
jedan u odnosu na drugi. To znači da ako imamo različite pristupe istoj referenciji, onda
govorimo o različitim diskursima. Stil u diskursnoj analizi također može odrediti različite
diskurzivne odlike – žanra (priča naspram izvješću), govora (miran naspram emocionalnu),
skupine (muškarci naspram ženama), društvenih situacija (formalno naspram neformalnu),
čak i kultura (američka naspram europskoj) i sl. (Van Dijk 2000: 11–3).
125
4.2. Diskurs i stvarnost
Osobito važno svojstvo diskursa jest da nije riječ o apstrakciji koja nema veze sa
stvarnošću. Teorijom govornih činova ranije se naglasila činjenica da se korištenjem jezika
ujedno ostvaruju i druge radnje. Situacijski kontekst mora biti uključen u pravilnu
interpretaciju govornog čina (npr. obećanje podrazumijeva postojanje uvjeta budućeg
vremena). Diskursna analiza pravi svojevrstan pomak i u odnosu na tu teoriju, pretpostavkom
da se nizovi govornih činova mogu objediniti na višoj, apstraktnijoj razini, dakle kao jedan
globalni govorni čin, „makrogovorni čin“. Stoga, cijelo novinsko izvješće može funkcionirati
kao složena asercija, makrooptužba i sl., a cijeli makrogovorni čin moguće je odrediti s
obzirom na pragmatičku koherentnost diskursa. Neki od oblika diskursne interakcije jesu
govorne izmjene, govorno nasrtanje na druge i branjenje svog mišljenja, započinjanje i
dovršavanje dijaloga, pregovaranje, slaganje i neslaganje s drugima, odgovor na prethodni
govorni prilog i pripremanje idućega govornog priloga, vlastito predstavljanje u pozitivnom
smislu, očuvanje obraza, izricanja uljudnosti i sl. Osim sekvencijske analize takvih radnji,
potrebna je i vertikalna analiza kojom se otkriva njihova međusobna veza. Široka domena
konverzacijske analize i u širem smislu svih studija o diskursu kao interakciji, bavi se
različitim vrstama tih društvenih radnji onako kako se one odvijaju u svom društvenom i
kulturnom kontekstu. Tako npr. uobičajeno sudjelovanje u komunikaciji, započinjanje
vlastitoga govornog priloga, slijedi složen skup pravila i strategija o označivanju idućega
govornika na specifičnom položaju u razvoju konverzacije. Slično se odvija kada je riječ o
uljudnosti – različitim vidovima izricanja uljudnosti izbjegava se narušavanje obraza drugih
sudionika konverzacije. Promatrajući dihotomiju apstraktno – konkretno, primjeri analize
nekih elemenata komunikacijske interakcije s aspekta konverzacijske analize (npr. neuspješna
započinjanja razgovora, ponavljanja, kontradikcije, redundancija i sl.) konverzaciju, osobito
spontanu svakodnevnu komunikaciju, predstavljaju vrlo kaotičnom, i u odnosu na formalni
pristup jeziku – neusklađenom s gramatičkim pravilima. Zato je proučavanje takvih fenomena
usmjereno na njihovu interakcijsku, kontekstualnu funkciju, a manje na njih kao greške ili
devijacije od skupa općenitih pravila. Odabir leksičkih sredstava, varijacije u stilu uporabe sl.
pretpostavljaju izražavanje mišljenja ili ideologija. To pokazuje da bi diskursna teorija bila
ozbiljno nekompletirana bez mentalne (kognitivne) sastavnice. Čak i ako je riječ o sličnim
društvenim situacijama, varijacije u diskursu pokazuju kako korisnici jezika različito rabe isti
sociokulturni repertoar znanja. Za razliku od gramatičkih pravila, procesi diskursne kognicije
ne moraju biti sistematični, tj. mogu imati greške, sadržavati nekompletnu informaciju radi
126
ostvarenja komunikacijskih ciljeva. Važnu ulogu u kognitivnom pristupu diskursu ima
mentalni model, shematska predstava našeg subjektivnog uvjerenja o nekom događaju ili
situaciji (Van Dijk 2000: 14–8).
Diskurs u čisto lingvističkom smislu određuje se kao „niz iznad rečenice“, pri čemu se
misli na svojstvo kohezivnosti koje omogućuje izvođenje zaključaka o rečenici na osnovi
veze rečenice ili njezinog elementa s izvanrečeničnim dijelom, odnosno stvarnošću. Rečenica,
supstancijalni element sintakse, zahtijeva sintaktičku kompetenciju a analogno tome govorimo
o komunikacijskoj kompetenciji gdje se izričajima pristupa s obzirom na njihovu primjenu u
različitim komunikacijskim situacijama, a ne s obzirom na formalna, strukturna obilježja
rečenice (Hymes 1972 u Mey 2009: 206).
„Komunikacijska kompetencija“ (Hymes 1962/1968, 1971) ima nekoliko ključnih
obilježja: (a) mogućnost da se jezik dobro rabi uključuje poznavanje (eksplicitno ili
implicitno) ispravnog rabljenja jezika u danom kontekstu; (b) mogućnost govoriti i razumjeti
jezik nije utemeljena isključivo na poznavanju gramatičkih zakonitosti; (c) ono što se smatra
prikladnim jezikom razlikuje se u skladu s kontekstom i može uključivati različite načine
realizacije, kakvi su npr. govorenje, pisanje, pjevanje, zviždanje, lupkanje i sl.; (d) učenje
onoga što se smatra prikladnim jezikom ostvaruje se kroz proces socijalizacije u konkretnim
načinima i uporabom jezika učešćem u konkretnim zajednicama (Lillis 2006 u Mey 2009:
93).
Hymesovo poimanje kompetencije stoji u oštroj dihotomiji naspram Chomskom jer je
predmet Hymesova proučavanja jezik u kontekstu svakodnevnice, stvarnog života. Na drugoj
strani, komunikacija kako je vidi generativna gramatika odvija se u specifičnom apstraktnom
svijetu u kome komuniciraju idealni govornici, oni koji jezik znaju savršeno (Mey 2009: 94).
Oblik, značenje, interakcija i kognicija, zajedno s kontekstom jesu glavna područja
diskursne analize. Kontekstna ograničenja mogu biti na lokalnoj razini (vrijeme, mjesto,
okolnosti, uloge govornika i slušatelja, namjere, ciljevi, svrhe i sl.) i na globalnoj razini (koja
postaje relevantna onda kad se prepozna diskursni tijek ili druge radnje i procedure kao
dijelom organizacijskih ili institucijskih radnji i procedura (sudski spor, predavanje,
izvještavanja i sl.) te kada su sudionici interakcije uključeni u nešto kao članovi društvene
kategorije, skupine ili institucije (žene naspram muškarcima, mladi naspram starima i sl.). U
trenutku kada se u diskursnu analizu uključi kontekst, ulazimo u društvene aspekte i
kulturološku dimenziju analize, kakav je primjer analize uporabe osobnih zamjenica u
oslovljavanju s poštovanjem i u intimnijem razgovoru. Uporaba leksičkih sredstava
127
(„terorist“, „nasilnik“, „ženskaroš“) upozorava da govornici imaju različita mišljenja i
ideologije. Govorni činovi kakva je komanda pretpostavljaju razlike u moći i autoritetu. To
pokazuje da se u svakoj diskursnoj razini mogu uočiti tragovi konteksta koji nam izriču
obilježja društvene pripadnosti – roda, društvene klase, starosti, porijekla, društvenog statusa i
sl. Treba biti oprezan u tvrdnjama da su takve odlike konteksta statične, odnosno da se jezični
korisnici samo povinuju postojećim ograničenjima skupine. To je razlog zašto je bolje reći da
je veza jezičnih korisnika i diskursa dijalektičke prirode (kontekst ujedno ograničava jezične
korisnike, no moguće je, npr., mijenjati ili razbijati neke društvene norme, čime se pokazuje
da jezični korisnici pridonose samom kontekstu ili ga mijenjaju). Rod, narodnost, rasna
pripadnost, kulturološke razlike u uporabi jezičnih sredstava, npr. komplimenta, pozdrava,
uvreda i sl., neke su od domena u kojima se može uočiti kako funkcioniraju slični dijalektički
modeli. Jedan od vidova diskursne analize jest socijalna diskursna analiza koja je zahtijeva
bavljenje složenim društvenim odnosima, što je dobar primjer koji pokazuje da je diskursna
analiza „multidisciplinarni svemir“, što se isto može reći i za primijenjenu diskursnu analizu,
koja se bavi praktičnom primjenom diskursnih studija – npr. u obrazovanju, medijima, politici
i sl. Kritička diskursna analiza vid je diskursne analize koji implicira normu objektivnosti,
koja se često navodi kao dominantno znanstveno načelo (Van Dijk 2000: 19–23).
Halmi et al. (2004: 35–50) ističu da je zajedničko mnogim vrstama diskursne analize
to što odbacuju realno shvaćanje da je jezik samo jednostavno, neutralno sredstvo
odražavanja ili opisivanja, nego je analiza rasprave jedna od glavnih značajki za konstrukciju
socijalne zbilje. Temeljne istraživačke paradigme konstruktivističkih pristupa kakva je
diskursna analiza su:
1. kritičko stajalište prema spoznaji koja se uzima „zdravo za gotovo“ i skepticizam
prema stajalištu da nam naša opažanja društvene stvarnosti daju jednostavnu i točnu
sliku tog realiteta;
2. spoznaja da su načini na koje mi najčešće spoznajemo socijalnu zbilju povijesno i
sociokulturno specifični pa prema tome i relativni;
3. osuda stajališta da se cjelokupno znanje gradi pod utjecajem društva, tj. da su naši
današnji načini spoznaje o svijetu određeni ne samom prirodom svijeta nego i
društvenim napretkom;
4. obveza da se istraže načini na koji su ta znanja socijalno oblikovana to jest
konstruirana.
Od 57 različitih pristupa analizi diskursa izdvojiti se mogu tri temeljne tradicije:
128
1. različite pozicije poznate pod nazivom kritička lingvistika, socijalna semiotika ili
kritička lingvistička analiza u najužoj su vezi sa semiotikom (semantikom) i
strukturalnom analizom
2. tradicija koja se razvila pod utjecajem etnometodologije i konverzacijske analize
(Garfinkel 1967, Atkinson i Heritage 1984).
3. poststrukturalistička tradicija (Foucault 1981).
Van Dijk (2000) izdvaja 12 temeljnih načela suvremene, multidisciplinarne diskursne
analize:
1) Prirodno ostvareni tekst ili govor
Analiza prirodno ostvarenoga govora ili teksta prvo je i najuočljivije načelo diskursne analize
koji stoji u suprotnosti s formalnom lingvistikom čiji je prioritet izgradnja jasnog teorijskog
obrasca uz često zanemarivanje stvarne interakcije. Zato se u diskursnoj analizi prednost daje
stvarnim podacima, snimljenim materijalima ili stvarnim tekstovima iz raznih domena, koji se
analiziraju u svome izvornom obliku, bez bilo kakvih korekcija ili „pročišćenja“.
2) Konteksti
Diskurs ne bi trebalo analizirati kao sastavni dio lokalnog ili globalnog, socijalnog ili
kulturološkog konteksta. Tekst i govor na mnoge načine signaliziraju kontekstualnu
relevantnost, stoga kontekstne strukture treba analizirati detaljno, također i kao moguće
posljedice diskursa, što uključuje okruženje, sudionike i njihove komunikacijske uloge i
ciljeve, relevantno društveno znanje, norme i vrijednosti itd.
3) Diskurs kao govor
Govor se često smatra osnovnim ili prvobitnim oblikom diskursa, no ne bi trebalo
zanemarivati ni pisani oblik koji također predstavlja svojevrsni posredovani govor.
4) Diskurs kao društvena praksa članova zajednice
I govor i pisani tekstovi oblici su društvenih praksi u sociokulturnom kontekstu. To vidimo u
tome što su korisnici jezika uključeni u diskurs ne samo kao pojedinci nego kao i članovi
različitih skupina, institucija ili kultura.
5) Kategorije članova
Konverzacijska je analiza dobar primjer težnji da se ne nameću predodžbe i kategorije samog
analitičara, nego da se prednost daje vlastitoj interpretaciji samih članova neke skupine radi
kategoriziranja svojstva društvenog svijeta i njihovog položaja u njemu, uključujući i sam
diskurs. To, dakako, ne znači da analitičari zanemaruju zdravorazumske elemente ovog
129
pristupa, odnosno nije moguće isključiti razvijanje teorija i mišljenja koja sistematično ulaze
u diskursnu analizu ili društvenu praksu.
6) Sekvencijalnost
Svojstvo diskursa jest da je široko linearan i sekvencijalan, podjednako i u izvedbi i
razumijevanju govora i teksta, što implicira da na svim razinama strukturalne jedinice
(rečenice, propozicije, činovi) trebaju biti opisane i interpretirane u odnosu na prethodne,
najočitije, u različitim vidovima koherentnosti.
7) Konstruktivnost
Osim što su obilježeni sekvencionalnošću, diskursi su konstruktivni jer sastavne jedinice
mogu biti funkcionalno iskorištene, razumljive kao elementi hijerarhijski veće cjeline.
8) Razine i dimenzije
Diskursni analitičari teže teorijskoj dekompoziciji diskursa na različitim razinama te
istodobno uzajamnom povezivanju tih razina. Tim razinama predstavljaju se različite vrste
fenomena koji su uključeni u diskurs – zvukovi, oblici, značenja ili radnje.
9) Značenje i funkcija
Osim što je koncept značenja na osobitome mjestu u diskursnoj analizi, on je važan i zbog
impliciranja pitanja zašto je nešto što ima specifično značenje iskorišteno u komunikacijskoj
interakciji.
10) Pravila
Kao i komunikacija, tako je i diskurs uvjetovan određenim zakonitostima. One se u diskursnoj
analizi promatraju drukčije u odnosu na analizu zakonitosti na temeljnim gramatičkim
razinama – u diskursu se može analizirati i kako se neko pravilo krši, ignorira ili mijenja te
kakve su diskursne ili kontekstualne funkcije takvog narušavanja pravila.
11) Strategije
Govornici također znaju kako primijeniti određenu interakcijsku strategiju radi ostvarenja
komunikacijskog cilja. To svojstvo može biti oslikano igrom šaha – natjecatelji znaju pravila
igre, ali ih primjenjuju s obzirom na ciljeve koje žele ostvariti.
12) Socijalna kognicija
Mentalni procesi i predstave u izvedbi i razumijevanju teksta i govora manje su prepoznatljive
u odnosu na pravila i strategije, no nisu ništa manje relevantne. Socijalna kognicija (što
uključuje zajedničke sociokulturne predstave) drugi je dio dihotomije koji stoji spram vlastitih
modela kognicije (Van Dijk 2000: 29–31).
130
4.3. Medijski diskurs
Zgrabljić Rotar (2005: 3) ističe da Biti (1997) smatra da se pojam medija može
definirati na barem četiri načina:
1. u fiziologijskom smislu kad medij označuje komunikaciju: auditivni, vizualni, taktilni,
olfaktivni te njihov međusobni odnos (intermedijalnost);
2. u fizičkom smislu kad medij znači tvar pomoću koje se izražava neka nova poruka:
kamen, boja, ton, jezik;
3. u tehnologijskom značenju u kojem medij označava sredstvo posredovanja između
znakovne proizvodnje i potrošnje;
4. u sociologijskom, u kojem je medij shvaćen kao institucijsko-organizacijski okvir
komunikacije, pa se govori o gospodarstvu, politici, znanosti, odgoju, čim se donekle
izjednačuju pojmovi medija i diskursa.
Autorica ulogu medija u suvremenom društvu promatra u njihovoj vezi sa stereotipima
kojima se oblikuju razumijevanje i pogled na svijet. Stereotipe definiramo kao grupu
generaliziranih i široko prihvaćenih vjerovanja o karakteristikama članova druge grupe pri
čemu je bit stereotipa da je svaka osoba koja pripada grupi primjer „vrste“, a ne jedinstvenog
pojedinca (Zgrabljić Rotar 2005: 6–7).
Medijski je diskurs širok naziv koji se odnosi na sveukupnost predstavljanja stvarnosti
u prijenosnim i pisanim medijima, od televizije do novina. Ovisno o ciljevima istraživanja,
medijski se diskurs može precizirati, tako da se ta sintagma odnosi na analizu posebnih
medijskih žanrova i oblika – npr. političkih intervjua, razgovora sa slušaocima, vijesti, debata
i sl. Podjednako kao što se mogu uočiti jasne razlike medijskoga diskursa i svakodnevne
konverzacije, mogu se uočiti i sličnosti, mada često praćene dodatkom „pseudo“. To je
uočljivo u razvoju žanra intervjua u kojem se prepoznaju pomaci u odnosu na prvobitne
komunikacijske obrasce, tj. unaprijed pripremljene odgovore na ranije poslana pitanja.
Prevladavanjem potencijalnih ograničenja ranije konverzacijske prakse bavio se Corner
(1991) koji uočava da od pedesetih godina dolazi do udaljavanja od skriptirane konverzacije i
da se zajedno s „novim demokratsko-populističkim osjećajem za prikladnost tema i
oblikovanje konverzacije“ izgrađuje „prirodnost ponašanja i govora kako bi se u potpunosti
rabile mogućnosti neposrednosti i dinamizma“ (Corner u O'Keeffe 2006: 2).
Whale (1977) ističe da je do pedesetih godina medijski prijenos najviše bio usmjeren
na čitanje napisanog, a i propisi o objektivnosti i intervjuiranju bili su striktno interpretirani.
Ta je dosljednost onemogućila korištenje žanra intervjua za stvarno istraživanje. Dimbleby
131
uočava da intervju još nije značio iznošenje osjetljivih ili skrivenih informacija; nije
propitivao ideje, vjerovanja, mišljenje ili pretpostavke. Novinar koji je intervjuirao još nije
postao zvanični predstavnik naroda, sudski savjetnik ili domaćin „talk-showa“. Njegov posao
bio je samo da otkrije neke vrlo jednostavne činjenice, a ukoliko je išao dalje od toga to je
bila slučajnost. Nije bilo pristojno, bar blago, zalaziti u privatni život ili društvene probleme.
Takvoj konverzaciji nedostajalo je svojstvo spontanosti koje se navodi kao glavna odlika
svakodnevne konverzacije. Pitanja su, stoga, bila blage naravi, ranije pripremljena i bez
živosti, koja u novim medijima ima osobito značajno mjesto. Day (1961) u skladu s tim
govori o monopolu o stilu intervjuiranja, obilježenom dubokim poštovanjem i
snishodljivošću, što je model uspostavljen od britanske medijske kuće BBC. Pomaci se,
uočava Day, pokazuju s pojavom neovisnim medijskih kuća čiji su voditelji imali blaže
poglede na striktnost i interpretaciju propisanih obveza. To je dovelo do razvoja istraživačkog
novinarstva i izravnijeg stila intervjuiranja pa su intervjui postali fleksibilniji, življi i jedan od
utjecajnijih instrumenata novinarskog istraživanja (O'Keeffe 2006: 1–2).
Baveći se dijakronijskim pregledom istraživanja medijskog diskursa, Cotter upozorava
da je prostor Ujedinjenog Kraljevstva u prednosti u odnosu na druga područja Europe i
Australije, pri čemu ističe Glasgow University Media Group i University of Birmingham.
Prva su istraživanja, koja započinju sedamdesetih godina, u vezi s leksičkim analizama i
pozicioniranjem informacije, kao i uporabom citiranja. S britanskog tla potekle su i medijske
studije (Graddol i Boyd-Barret, Halliday i dr.). Cotter ističe da je primarni fokus u analizi
medijskog diskursa prepoznavanje utjecaja ideologije u jeziku te prepoznavanje
neravnopravnih odnosa moći. Rane kritike analize medijskog diskursa dolaze s pragmatičkog
i „metapragmatičkog“ aspekta (Verschueren 1985) te sociolingvističkog i narativno-
diskursnog aspekta (Bell 1991). Verschueren, pored ostalog, ističe da lingvističke analize nisu
dovoljno kontekstualizirane te da su izdvojene od strukturalnih i funkcionalnih obilježja
procesa nastanka vijesti i procesa izvještavanja. Bell kritiku upućuje ranim oblicima
sadržajno-analitičkih pristupa u kojima prepoznaje nedostatke osnova lingvističke analize, pri
čemu su pristupi previše pojednostavnjeni te izostaje jasno određena veza između
lingvističkog odabira i jezične ideologije (Cotter u Schiffrin et al. 2001: 420–1).
132
4.4. Usporedbe konverzacijske interakcije u medijima s neformalnom konverzacijom
Važan je dio konverzacijske interakcije u medijima spoznaja koju dijele sudionici
takve interakcije – da se njihova konverzacija odvija pred auditorijem. To je razlog zašto je
medijski tip konverzacije specifičan jer se u takvoj konverzaciji češće naglašava ono što je
zajedničko široj skupini ljudi, dok se u odvijanju privatnog razgovora zajedničke informacije
znatno „sužavaju“, s obzirom na manji broj sudionika konverzacije. U odnosu na javnu
konverzaciju u skupini ljudi, npr. prilikom vožnje javnim prijevozom, moguće je povući
razlike koje se pokazuju u konverzacijskoj interakciji u medijima:
Svakodnevna
konverzacijska
interakcija na javnim
mjestima
Konverzacijska medijska
interakcija na TV-u ili na
radiju
Komunikacijski
kontekst
interakcija se odvija
pokraj publike koja može
čuti ono što govorimo
interakcija se odvija pred
auditorijem
sudionici i nesudionici u
interakciji su fizički
prisutni
sudionici i auditorij nisu
doslovno fizički prisutni
privatna sfera javna sfera institucionalnosti
Status auditorija nije utvrđen utvrđen
Veza s auditorijem prekinuta uračunata i uključena
Trajnost prolazna snimljena i arhivirana
Tablica 3: Odnos svakodnevne konverzacijske interakcije na javnim mjestima i konverzacijske
interakcije u medijima (O'Keeffe 2006: 3, prilagođeno).
Medijski je razgovor poseban vid verbalne interakcije koja se odvija na dvjema
razinama – između sudionika interakcije međusobno te između njih samih i auditorija
(slušatelja i/ili gledatelja s kojima komuniciraju). Odatle sintagma „dvostruka artikuliranost“
kojom se imenuje komunikacijska dinamičnost u takvom vidu konverzacije (Scanell 1991)
(Tolson 2006: 3).
Analiza je medijskog diskursa interdisciplinarno područje u čijem šarenilu Tolson
(2006) prepoznaje posebnu primjenu diskursne analize i konverzacijske analize, ujedno
ističući skeptičnost spram pristupa kulturoloških studija (Tolson 2006: 6).
Iz razlika koje se uočavaju u medijskoj interakciji i javnoj konverzaciji proizlazi
zasebni komunikacijski model; jedan od njih dolazi od Goffmana (1981) čija je trodijelna
struktura a) prezenter/domaćin/voditelj, b) intevrjuirani/gost/pozivatelj i c) auditorij. Taj
model uključuje i auditorij, s obzirom na njegovu aktivnu ulogu u razvoju komunikacije.
Medijska interakcija od svakodnevne konverzacije razlikuje se u tome što se odvija u
133
institucionaliziranom okruženju, u kojem se upravo institucionalnom moći određuju
zakonitosti govornog slijeda. Nositelj te moći jest prezenter/domaćin/voditelj. Ovaj položaj
omogućuje uređenje tijeka konverzacije i općenito interakcije u takvom okruženju a time se
ujedno intervjuirani/gost/pozivatelj postavlja u ulogu davatelja odgovora. Voditelj je osoba
koja je nositelj moći, koja ujedno oslikava diskursnu asimetriju u medijskoj interakciji – to je
osoba koja ima autoritet da dovrši razgovor, pokrene nove teme, traži pojašnjenja i sl.
(O“Keeffe 2006: 3–4).
Svakodnevna neformalna
konverzacija
Konverzacijska interakcija
u medijima
Odnosi moći simetrični asimetrični
Izmjene govornika
nisu unaprijed određene;
govorni prilozi obično su
kratki i uz česta preklapanja
unaprijed određene; govorni
prilozi mogu biti dugi i
preklapanja nisu tako česta
Uloge
nisu institucionalizirane;
vezane su uz socijalne
odnosne identitete (majka,
najbolji prijatelj i sl.)
institucionalizirane
Ciljevi
razvijaju se unutar
konverzacije, najčešće
odnosne prirode
institucionalizirani, često
prijenosne prirode (npr.
otkriti nešto o nečijem
položaju)
Ritualna ograničenja
uzajamno se uspostavljaju i
provode
planirana i provedena od
voditelja, nositelja moći (kao
i produkcijskog tima)
Teme
uzajamno se uspostavljaju;
otvorene su, promjenjive i
uzajamno se zatvaraju
unaprijed planirane;
otvorene, mijenjane i
zatvorene, što čini voditelj,
nositelj moći;
Tablica 4: Usporedbe između uvjeta svakodnevne konverzacije i interakcije u medijima
(O'Keeffe 2006: 5, prilagođeno).
Tolson (2006: 7) uočava da je u izravnom obliku obraćanja zamjenica „ja“, odnosno
„mi“ oznaka nositelja intervjua ili institucije; zamjenicom „ti“, odnosno „vi“/„Vi“ obraća se
auditoriju pri čemu se gradi kolektivni identitet, kao i uporabom zamjenica za množinu
(„nas“, „nama“). Kolektivni se identitet u medijskom diskursu može graditi i u osobitim
diskursnim žanrovima. Odlika medijskoga govora jest i konativnost, koju Tolson vidi i u
negativnom svjetlu jer neprekidno djeluje na našu pozornost i čini mješavinu sa stvarnošću
koja nas okružuje (to se postiže osobitom intonacijom, pri čemu se naglašava „zanimljivost“
medijskog sadržaja koji će uslijediti). Pri tome ističe Ellisovo (1982) viđenje te pojave kao
134
izravnog nasrtaja na gledatelje. Tome, donekle agresivnom pristupu, suprotan je Scanellov
(1989, 1991, 1996) koji govori o načinu komunikacije prema gledateljima onako kako
gledatelji žele, tj. da su (prividni) ravnopravni komunikacijski partneri sa sudionicima
razgovora. Tako su Scanell i Cardiff (1991) u svojim istraživanjima uočili da njihovi postupci
otuđivanja slušatelja imaju težište u govornom stilu koji podsjeća na pridiku, predavanje,
odnosno riječ je o svojevrsnom fenomenu da slušatelji „bivaju nadgovoreni“. U odnosu na
tridesete godine, današnji je način komunikacije između medija i auditorija bitno drukčiji
(Tolson 2006: 7–8).
Usporedba svakodnevne neformalne konverzacije u odnosu na medijsku interakciju
slikovita je i s aspekta strukturne izmjenjivosti; naime dvodijelna komunikacijska struktura
PO (poticaj – odgovor) i trodijelna POP (poticaj – odgovor – povratna sprega) mogu se
podjednako naći i u svakodnevnoj interakciji i u medijskom diskursu, no pokazuje se da je PO
struktura češća u medijskom diskursu, zato što su pitanja obično u slijedu, odnosno sekvenciji
poticaja. Rašireno svojstvo govorne interakcije jesu i pragmatički markeri, skupina
funkcionalnih sredstava kojima se djeluje izvan strukturnih ograničenja rečenice, što
uključuje govornikove namjere i osobna značenja. Osobito svojstvo komunikacijske
interakcije jest strategijsko zaštitno uokvirivanje, konverzacijska praksa koja se često rabi i u
govornom i u pisanom jeziku; ta pojava odnosi se na odabir riječi ili fraza kojima se umanjuje
potencijalna prijetnja obrazu, tj. primateljevom dignitetu ili samopouzdanju. Okviri uključuju
širok jezični spektar, osobito u izricanju neodređenosti te su stoga česti u izricanju mišljenja o
nečemu. U toj funkciji često su eufemizmi, no pored njih svoje mjesto zauzimaju strategijski
postupci nalik indirektnom upozoravanju na neku negativnu pojavu koja se odnosi na
sugovornika, npr. izričajem „Neki bi mogli reći da je to što radite vrlo loše“. Još jedno
pragmatičko obilježje jezika svakodnevne komunikacije i jezika u medijskom diskursu jesu
diskursni označivači. Tim se znakovima izriče govornikova namjera u skladu s
organiziranjem, strukturiranjem i praćenjem diskursa te označuju granice u konverzaciji, npr.
početak priče, vraćanje na poantu, iniciranje, mijenjanje ili dovršavanje teme ili interakcije.
Tipični primjeri uključuju izraze nalik: ok, da, tako, pa, oh, kako god i sl. a mogu uključivati i
frazalna sredstva kao što su: kao što sam govorio, da se vratimo na i sl. Oznake odgovora su
interjekcije koje pravi sugovornik u odnosu na govornikov govorni izričaj, a klasični primjeri
su mm, um-hmmm, aha (oznake minimalnog odgovora) ili stvarno? tako je, apsolutno
(oznake ne-minimalnog odgovora). Te oznake često popunjavaju mjesto unutar POP
izmjenjive strukture i nisu tako česte u medijskom diskursu, no mogu se javiti i tada su obično
135
pokazatelj intimnije interakcije. Svojstvo jezične neodređenosti vrlo je često u svakodnevnom
govoru i blisko je povezano s uokvirivanjem. U interakciji obično izbjegavamo eksplicitnost,
npr. u opisu nekog događaja češće se čuje „oko stotinjak ljudi“ i sl. To se pokazuje i u
kategoriziranju, npr. u izričajima „puno razrušenih kuća, nesretnih ljudi i slično/i tako to/i
tako dalje...“. Tim se postupcima ostvaruje površno kreiranje kategorije radi aktivne podjele
znanja u konverzacijskoj interakciji (Barsalou & Overstreet i Yule u O'Keeffe 2006: 7–10)
4.5. Analiza medijskog diskursa
Dominantan je model u analizi medijskog diskursa konverzacijska analiza, praćena
diskursnom analizom te pragmatikom. Uz te modele osobito mjesto ima korpusna lingvistika
koja se ubrzano razvija od šezdesetih godina s razvojem računalne tehnologije i pomagala za
snimanje audio i videomaterijala. Kvantifikacijom određenih jezičnih sredstava dolazi se do
zaključaka o pojavnosti nekog jezičnog fenomena. Jedan od parametara analize s aspekta
korpusne lingvistike jest učestalost korištenja specifičnih jezičnih sredstava, njihova
usporedba s istim ili sličnim sredstvima u drugom komunikacijskom kontekstu ili instituciji;
položajna obilježja određene riječi ili fraze također se pokazuju zahvalnom mogućnošću takve
analize, kao i izdvajanje skupine riječi ili posebnih fraza (O'Keefe 2006: 49–51).
U analizi medijskog diskursa Scanell izdvaja tri temeljna načela koji proizlaze iz
činjenice da mediji trebaju biti „prijateljski“ usmjereni prema svom auditoriju. Riječ je o
interaktivnosti, izvedbi i živosti.
a) Interaktivnost se temelji na načelu izravnog obraćanja auditoriju, pri čemu je
auditorij aktivni slušatelj. Dakako, neki se elementi takve interakcije ističu više
zbog svoje strukture negoli same izvedbe, kakav je slučaj s pozdravima, pri čemu
se ne očekuje (iako nije nemoguće) da auditorij odgovori na pozdrav.
Pseudobliskost ujedno funkcionira kao prikrivanje stvarne odlike takve
komunikacije – jednosmjernosti. Thompson (1955) u vezi s tim ističe
kvaziinterakciju, pri čemu dio kvazi ne nosi nužno negativni potencijal, već prije
znači privid.
b) Izvedba se komunikacije u medijskom diskursu ostvaruje osobito prilagođenim
tonom, odnosno intonacijom. S položaja voditelja, razgovor se odvija sa
slušateljima koji su „suprisutni“, ali se ne mogu vidjeti. Sustav susjednih parova
tako se u obliku intervjua pokazuje očiglednim u strukturi pitanje – odgovor, no
ono je ujedno i više od toga jer se izvodi pred tzv. nepotvrđenom ili
136
prisluškujućom publikom (o tome govori i Tominac Coslovich 2012: 73). Taj se
sustav susjednih parova nadograđuje prešutnom konvencijom o elaboriranju
odgovora, čiji je izostanak očigledan u slučaju vrlo kratkog odgovora na
voditeljevo pitanje. Izvedba se u intervjuima odlikuje i prevladavanjem teškoće
povezivanja s auditorijem koji nije izravno prisutan.
c) Živost je odlika medijskog diskursa koja također ima simulacijsku ulogu. Postupci
stvaranja živosti podsjećaju na glumu, ali se ističe da su najinteresantniji oblici
medijskoga govora oni koji imaju odliku spontanosti. Živost se ostvaruje u
interakciji s kamerom, no podjednako i uporabom leksičkih sredstava kojima se
ističu svojstva prisutnosti u sadašnjosti (sada, danas, ovdje, mi, kao i uporaba
oblika u prezentu). Iluziju živosti ostvaruje i auditorij koji svojim reakcijama
ohrabruje konverzaciju te ju nagrađuje ili negoduje zbog onoga što je rečeno u tom
trenutku. Ellis (2000: 33) u takvom procesu ističe ulogu deikse i izravnog
oslovljavanja.
Sveukupno – interaktivnost, izvedba i živost čine temelj analize jezika medija: one
oslikavaju individualnost prirode medijskoga komuniciranja – činjenicu da se govori
auditoriju koji je „suprisutan“ – bar u vremenu. Reakcija publike je, u osnovi, izostavljena jer
se oblici uključivanja u program smatraju pseudokomunikacijom zato što se publici
onemogućava da odgovori direktno (Tolson 2006: 9–14).
Klasični dijadni model komunikacije govornik – slušatelj nije u potpunosti primjenjiv
na medijsku interakciju zbog nemogućnosti da se u obzir istodobno uzmu različite vrste
slušatelja. Kontekstualne specifičnosti svakodnevne govorne interakcije i interakcije u
medijima jedan su od razloga naglašavanja njihovih razlika, no ne treba zanemariti ni neka
zajednička obilježja, kakvi su govorni okviri, diskursno označivanje, oznake odgovora i sl.
Preslikavanja se nekih svojstava svakodnevne komunikacije u medijima nastoje izreći
pseudointimnošću, nalik stvarnoj intimnosti koja postoji među srodnicima ili prijateljima.
Dijadni model komunikacije osnovni je i relativno nedodirljiv model koji je načinjen od
dvosmjernog tijeka između govornika i slušatelja. Taj model predstavlja jezgreni model
komunikacije, no on sam po sebi nije dostatan. Tako Goffman (1981) upozorava da dijadni
komunikacijski model nije dostatan za bilo koji oblik govorenja. Medijski diskurs jest
institucionalizirani oblik uporabe jezika u kojem se, također, nakon kraće analize može uočiti
da je dijadni model neprikladan da bi se njime u cijelosti objasnila konverzacijska interakcija
u tim okolnostima. Jedan od primjera jest prividno neformalni razgovor voditelja i
137
slušatelja/gledatelja u radijskom programu ili na televiziji, gdje se odstupanja vide u tome da
spontani razgovor u izvanmedijskom okruženju uobičajeno nije izložen javnosti, osobito
putem nekog prijenosnog medija, ti razgovori se ne snimaju niti se arhiviraju, niti zahtijevaju
moderatora koji će određivati i primjenjivati zakonitosti takve konverzacijske interakcije –
kada ju započeti, prekinuti, dopuniti i sl. (O'Keeffe 2006: 14–6).
Odatle se izvode komunikacijski parametri u medijskom diskursu:
a) konverzacija se odvija između najmanje dvoje ljudi u isključivo glasovnom okruženju
(radio) ili u punom audio-vizualnom mediju (televizija);
b) sudionici konverzacije vrlo često se ne poznaju;
c) najmanje jedan sudionik (medijska ličnost) može biti „poznat“ auditoriju i može imati
relativno stalno „prisustvo“ u medijskom prostoru, no auditorij obično nije blizak s
tom osobom;
d) za razliku od spontane konverzacije, jedan od sudionika konverzacije (medijska
ličnost)
obično ima veću moć nego sudionik koji nije iz medijskog svijeta, time i dodatna
diskursna prava, npr. da otvori i zatvori temu te da kontrolira izmjene govornika;
e) medijski događaj obično ima auditorij koji može verbalno reagirati na ono što se čuje,
no položaj auditorija takav je da takve reakcije obično ne usmjeravaju tijek interakcije;
f) s razvojem Interneta svaki medijski auditorij postaje potencijalno globalni (O'Keeffe
2006 : 62–3).
Clark i Carlson (1982) uočavaju specifično svojstvo govornih činova u medijskoj
interakciji, zaključujući da konverzacija u medijskom diskursu uvijek uključuje veći broj
osoba negoli samo jednu s kojom se u tom trenutku razgovara. Ovdje se naglašava esencijalna
razlika između slušatelja i sugovornika jer govornik izvodi govorne činove ne samo prema
sugovorniku nego i prema svim drugim slušateljima. U vezi s tim, Goffman (1981) upozorava
da tradicionalni model govornik – slušatelj ne uzima u obzir tzv. nepotvrđene slušatelje, tj.
svakoga tko namjerno ili nenamjerno postaje sudionikom konverzacije. Osobito kada je riječ
o radijskom programu uočiti se može da je slušanje radija tzv. sekundarna aktivnost, dakle
radnja koja se može simultano obavljati uz još neku radnju, što pokazuje da u medijskom
diskursu paralelne radnje nisu smetnja (O'Keeffe 2006: 16–8).
U analizi komunikacijskih modela u medijskom diskursu, Hutchby (2006) upozorava
na model kodiranja/dekodiranja (Hall 1980) kojim se pokazuje da mediji (radio i televizija,
najprije) trebaju biti shvaćeni u kontekstu kruženja informacije, pri čemu se koncept značenja
138
oblikuje u institucionalnom okruženju i prilagođava različitim vrstama auditorija. Upravo je
auditorij taj koji u procesu kruženja informacije na poseban način interpretira, odnosno
dekodira informacije; dakako, u tom je pristupu potencijalni problem pretpostavka o
postojanju izdvojenog, statičnog i „čistog“, odnosno objektivnog značenja (Hutchby 2006: 8).
Komunikacijska interakcija u medijskom diskursu ovisi o specifičnostima medijskog
žanra (televizijskog intervjua, debatne emisije, vijesti i sl.). Na osnovnoj razini analize
interakcijskog okvira može se uočiti da imamo:
a) prezentera/voditelja/domaćina koji je predstavnik medijske kuće i koji je poznata
javna ličnost;
b) gosta koji može ali i ne mora biti poznata javna ličnost, može biti prisutan istodobno
uz voditelja tijekom konverzacije a može biti povezan videoprijenosnim uređajima, u
cijelosti audio-vizualno ili samo putem glasa, kakav je primjer s radijem;
c) auditorij, koji može biti u studiju uživo tijekom odvijanja interakcije ili tu interakciju
može pratiti posredno, putem audio-vizualnih uređaja (O'Keeffee 2006: 33).
Konverzacijska analiza osobitu pozornost u medijskoj interakciji posvećuje
sustavnosti u govornoj interakciji, pri čemu središnje mjesto ima norma izmjene govornika.
Hutchby ističe pet temeljnih načela KA:
1. Govorno je primarno sredstvo ostvarivanja socijalnih radnji.
2. Govor se ostvaruje u osobitom interakcijskom kontekstu, a kako ljudi govore
visoko je osjetljivo prema tom kontekstu.
3. I govor i interakcija su uređeni, što znači da se mogu naći sustavni obrasci i
strukture u načinu kako ljudi govore i međusobno stupaju u interakciju.
4. Govor je sekvencijski organiziran, što znači da na osnovi govornih priloga možemo
razumjeti kako govornici interpretiraju neposredni interakcijski kontekst jer su
govorni prilozi međusobno povezani.
5. Najbolji način analize jest uvid u snimljene prirodno ostvarene interakcije, čemu se
daje prednost u odnosu na istraživačke zabilješke, kao u etnografiji ili intuiciji (kao
u mnogim lingvističkim granama) (Hutchby 2006: 24).
U medijskom se diskursu konverzacija također odvija u sustavu susjednih parova koji
je uspostavljen na svojstvu pretpostavljenosti (ili preferencije), što znači da se tim sustavom
mogu uočiti devijacije u interakciji nalik primjeru koji pokazuje odsustvo preferencije:
A: Želite li šalicu čaja?
B: [stanka] Pa, zaista ne znam.
139
Konverzacijska se analiza usmjerava se i na kanoničku strukturu interakcije, tj. na
analizu razgovora u jasno određenom okruženju, kakav je primjer s telefonskim razgovorom,
suđenjem, razgovorom s ljekarom i sl. Fenomen pseudobliskosti koji je osobito svojstvo
medijskog diskursa u toj se ravnini može osvijetliti s obzirom na rezultate kanoničkih oblika
razgovora kakva je struktura telefonskog razgovora. Na primjeru telefonskog razgovora ljudi
koji se poznaju, ali koji nisu previše bliski, što je tzv. neobilježeni oblik međusobne veze,
Schegloff (1986) uočava strukturu početka razgovora:
a) poticaj – odgovor;
b) predstavljanje – prepoznavanje;
c) pozdravi;
d) „kako si“ nizovi;
e) prva tema (O'Keeffe 2006: 36, prilagođeno).
Ovakav model jednom uspostavljen i potvrđen, kasnije se može uspoređivati sa
sličnim aktivnostima u različitim okolnostima. Tako je model telefonskog razgovora između
potpunih stranaca predstavljen strukturom:
a) poticaj – odgovor
b) razlog poziva (Whalen i Zimmerman 1987 u O'Keeffe 2006: 36, prilagođeno).
Na primjeru razgovora bliskih osoba u obzir se uzimaju mogućnosti prepoznavanja
glasa pozivatelja, što znatno skraćuje model kojim se dolazi do prve teme razgovora:
a) poticaj (telefon zvoni);
b) odgovor + predstavljanje;
c) (prepoznavanje glasa);
d) pozdravi (uz moguće nizove „kako si“);
e) prva tema (Drew i Chilton 2000 u O'Keeffe 2006: 37, prilagođeno).
Kada je riječ o interakciji među nepoznatim osobama u radijskom emitiranju,
istraživanja Cameron i Hills (1990) pokazala su razliku u odnosu na klasični telefonski
razgovor, onaj u kojem se ne zna tko poziva dok se ne predstavi; to je znatno izmijenjeno
pojavom novijih telefonskih uređaja, čime se stvara pomak u konverzacijskoj interakciji, s
obzirom na to da telefonski poziv podrazumijeva identifikaciju pozivatelja i/ili njegovu sliku.
Konverzacijska je interakcija na radiju usklađena tako da voditelj zna tko je s druge strane,
podjednako kao i lokaciju pozivatelja i razlog poziva. Takvu strukturu Cameron i Hills (1990:
55) predstavljaju na sljedeći način:
ZAHTJEV 1 voditelj Na liniji je Marija iz Zagreba.
140
ODGOVOR 2 pozivatelj Zdravo.
POZDRAV 3 voditelj Zdravo, Marija.
POZDRAV 4 pozivatelj Dobra večer, Mario.
(O'Keeffe 2006: 38, prilagođeno).
Cameron i Hills uočavaju sljedeća obilježja kanonskog niza u započinjanju
konverzacije:
a) voditelj obično spominje ime pozivatelja i lokaciju s koje se zove;
b) ovime se pozivatelj smješta u položaj osobe koja daje odgovor, tako da se
sredstvima [ime] i [lokacija] oblikuje uloga pozivatelja i ograničava govorni prilog
tako što se prije očekuje da se odgovori na pitanje negoli da se pozivatelj predstavi;
c) poziv uvijek slijedi prikazani obrazac zahtijevanja;
d) pozivatelj uvijek naglašava temu razgovora, tj. razlog za poziv.
Hutchby je također uočio da pozivatelj vrlo često inicira temu razgovora, ulazeći u
institucijski okvir prijenosa U strukturi konverzacijskog događaja pokazuje se da se manje
pozornosti poklanja završetku razgovora, koji nije naglo ostvarena aktivnost nego se do
završetka dolazi, u skladu s interakcijskim obilježjem konverzacije (O'Keefe 2006: 33–9).
Pobrojane odlike konverzacijske strukture u medijskoj interakciji jesu elementi koji se
obično ističu u usporedbi institucionaliziranog vida konverzacije i drugih vidova
konverzacije. U tom je procesu za KA od posebne važnosti prevladavanje komunikacijskih
ograničenja izrečenih mišljenjem da se ulazak u konverzacijsku interakciju u medijima
poistovjećuje s ulaskom u zatvoreni spremnik (kako se obično predstavlja kontekst) jer je u
KA primarni predmet zanimanja orijentiranost prema kontekstu, tj. dinamičnost procesa
prilagodbe i usklađivanja komunikacijskih radnji ovisno o dinamici konteksta. KA poklanja
prostora i usporedbi formalne i neformalne konverzacije, što se empirijski podcrtava analizom
sustava raspodjele govornih priloga (npr. Heritage i Greatbatch 1991 uočavaju izraženu
reduciranost vrsta govornih priloga u formalnoj konverzaciji u žanru intervjua, u odnosu na
neformalnu konverzaciju). U takvim su istraživanjima predmetom analize i komunikacijske
strukture u žanru telefonskih razgovora, gdje se uočavaju devijacije u modelu, ovisno o
statusu govornika i njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i o vrsti diskursa u kojem se takav
razgovor odvija (Hutchby 2006: 25–30).
141
4.6. Struktura pseudointimnosti u medijskoj interakciji
Naziv „pseudointimno“ označuje konverzacijsku interakciju u medijskom diskursu
koja je prividno prisna, s obzirom na to da se sudionici te konverzacije obično ne poznaju
osobno te u toj interakciji primjenjuju jezična sredstva koja konverzaciju čine bliskom
svakodnevnoj interakciji. U uspostavljanju prisne konverzacijske veze značajnu ulogu ima
priprema za razgovor, usklađivanje tematskih i sličnih okvira ponašanja; uz to, osobito je
važno da auditorij također odaje privid „prijateljstva“, što se često ostvaruje prisustvom nekog
zajedničkog svojstva identiteta ili nacionalnosti, kao i uporabom programiranoga aplauza
čime se izriče potpora govorniku. Auditorij koji je fizički udaljen od sudionika konverzacije
također se prikazuje vrlo bliskim što se postiže stvaranjem osjećaja o prevladavanju fizičke
udaljenosti (npr. izravnim obraćanjem – Ostanite s nama, vidimo se poslije reklama). Veza
gosta u TV-studiju s publikom koja je prisutna u studiju ojačava se izravnim obraćanjem
publici ili dopuštanjem komentara/pitanja iz publike. Horton i Wohl za taj odnos rabe
sintagmu „parasocijalna veza“ jer je takva konverzacija utemeljena na implicitnom dogovoru
da se govornik i auditorij pretvaraju da njihova međusobna veza nije medijacijski oblikovana,
odnosno da je prisna. Ključni čimbenik u kreiranju pseudointimnosti jest simulacija prisustva.
Osim izravnog obraćanja gledateljstvu (tzv. uniizravnost) s ciljem stvaranja simulacije stvarne
prisutnosti u domovima onih koji prate prijenos, televizijske i radijske emisije nose vrlo
upečatljiva imena po voditeljima, čime se ta prisnost izravno povezuje s osobom koja je
„jedna od nas“. Prisnost s voditeljem ostvariti se može i zbog njegove uporabe neverbalnih
elemenata (npr. njegovog zijevanja/smijeha/kihanja u jutarnjem programu, komentara o svom
okruženju i sl.). Pseudointimnost se može izreći i izgrađivanjem „čvrstog tla“, npr. u najavi
nekog priloga u izravnom obraćanju gledateljima/publici u studiju redovito se daju
informacije o gostu, gdje se povlači veza individualnog i kolektivnog tako što se neke
specifične informacije vezane za gosta iznose na zajedničku, višu razinu. Farr i O“Keeffe
(2002) uočavaju da je učestalost uporabe osobnih zamjenica u korpusu irskih radijskih stanica
vrlo slična obrascu uporabe zamjenica u svakodnevnom govoru. Bar na kvantitativnoj razini,
tim se pokazuje da medijski žanrovi prednost daju interpersonaloj vezi prije negoli
prezentacijskoj razini interakcije, što se zaključuje na osnovi prevladavanja uporabe
zamjenica „ja“, „ti/Vi“ i „mi“ u odnosu na „on“, „ona,“ „ono“ i „oni“; osobnim zamjenicama,
osobitom onim u množini, kao i posvojnim zamjenicama kojima se referira na mnoštvo
(„naš“) osobito se naglašava održavanje zajedničke socijalne veze. Montgomery (1986)
142
istražujući monologe radijskih muzičkih voditelja također uočava prevladavajuću uporabu
zamjenica „ja“ i „ti“/„Vi“ (O'Keeffe 2006: 90–9).
Coleman i Ross (2010: 3), govoreći o vrstama publike, izdvajaju: bučnu, umjerenu,
učtivu i posvjedočenu publiku (aktivno uključenu u zbivanja); u izricanju kolektivnog
identiteta u političkom diskursu prepoznaju posebnu uporabu zamjenice „mi“, podjednako i u
obliku „nas“ i „nama“ te ističu osobitosti stila u političkim kampanjama u dihotomiji
„govoriti za publiku“ i „govoriti kao publika“, pri čemu se ta dihotomija zrcali i u oblicima
„političko vodstvo“ – „mimetičnost“, „profesionalizam“ – „populizam“, „oni“ – „mi“.
Horton i Wohl (1956) u ranim psihološkim studijama o vezi publike i medija taj
fenomen nazivaju „parasocijalnom interakcijom“, odnosno „intimnošću na daljinu“ (Hutchby
2006: 12).
Osim zamjenica, uporaba vokativa u konverzacijskoj interakciji u medijskom diskursu
jedno je od „sredstava oslovljavanja“, kako ističu Jefferson (1973), Brown i Gilman (1960) i
dr. i može imati različite oblike: emotivnu (dušo), vezu srodnosti (tatice), bliskosti
(druže/prijatelju), bliskosti po hipokoristiku (Ivice), bliskosti po punom imenu (Ivane), tituli i
prezimenu (gospodine Smith), honorifiku (gospodine), nadimku (Buco), ali i razrađenim
nominalnim strukturama, npr. oni od vas koji tako misle. U uporabi tih vokativnih oblika
ograničenja proizlaze iz rodnih, klasnih i općenito socijalnih razlika, stoga odabir vokativnog
oblika ujedno služi kao (pretpostavljeni ili izrečeni) pokazatelj veze između govornika i
slušatelja te je zato uloga vokativa jedna od najvažnijih u izgradnji i održavanju
pseudointimnosti (ili distance) unutar medijske interakcije. Jaworski i Galasinski (2000),
istražujući televizijske političke debate, uočili su zanimljiv utjecaj sociopolitičkih promjena
na oblike oslovljavanja, kakav je primjer s vokativom „druže/drugarice“ u poljskom jeziku. U
analizi govora političkih vođa u tim debatama uporaba vokativnih oblika specifičnih za
govorni stil radničke klase za kandidata je značila svjesnu namjeru da izgradi intimniju vezu s
potencijalnim biračima; na drugoj strani, odustajanje od takve strategije, tj. priklanjanje
distanci od takvog oslovljavanja, značilo je „doprinos pozitivnoj izgradnji vlastitog imidža“
pri čemu se takav govornik predstavlja snažnim narodnim vođom. To je razlog zašto određena
uporaba vokativa znači da „govornik ne rabi vokativ samo kako bi privukao pozornost
slušatelja, nego da bi time ostvario i interpersonalnu vezu s njim“ (O'Keeffe 2006: 101–2).
U korpusu je osobito uočljiva uporaba takvih sredstava na primjeru intervjua Vm_01 :
Žg_01 (korpusna jezgra):
143
TCU 105: Vm_01: gospođo drugarice broz. hvala Vam lijepa. TCU 62: Žg_01: hvala i Vama.
Primjer je specifičan jer se u istom izričaju rabe četiri sredstva oslovljavanja: gospođo
(honorifik), drugarice (izraz ideološke bliskosti), Broz (prezime), Vam (Vi iz poštovanja).
Fenomen suprotan pseudointimnosti jest konfrontacija koja se osobito ističe kao jedan
od zanimljivih oblika konverzacijske interakcije. U obliku javne debate, kao i u televizijskim
programima populističke orijentacije, izdvajaju se postupci izgrađivanja konverzacijskog
okvira u kojem se unaprijed dodjeljuju javne asimetrične uloge sudionika takve interakcije.
Tim se posebnim označivanjem uspostavlja asimetrija nalik nekim drugim društvenim
zbivanjima u kojima se auditorij upućuje na zauzimanje strane. Jezična sredstva i strategije
koje dolaze do izražaju jesu (pretjerano)izražene reakcije na prethodni dio sustava susjednih
parova, naglašavanje dijelova TCU ili njihovo ponavljanje u izmijenjenom tonalitetu radi
ostvarenja učinka izrugivanja ili sumnje u ispravnost rečenog, kao i uočljivog narušavanja
sustava izmjene govornika (Hutchby 2006: 67–72).
Leech (1999) u analizi korpusa britanskog i američkog engleskog jezika (oko 100.000)
riječi dolazi do zaključka da vokativ ima tri osnovne funkcije: (1) privlačenje pozornosti, (2)
identifikaciju sugovornika i (3) uspostavljanje i održavanje socijalnih veza. McCarthy i
O'Keeffe u uporabi vokativa uočavaju još i funkciju ublažavanja „prijetnje obrazu“, npr. pri
iznošenju nečije pretpostavljene negativne osobine u razgovoru, odnosno pri uvjeravanju
sugovornika u suprotno onome što misli. Ta strategija uočljiva je i u žanru intervjua gdje se
uporaba imena voditelja rabi kako bi se ublažila posljedica neke tvrdnje ili očekivanog
odgovora, a isto vrijedi i za voditeljevo oslovljavanje pozivatelja/gosta u studiju po imenu.
Osim te funkcije, oslovljavanje po imenu u medijskoj interakciji također služi u stvaranju
dojma intimnosti (O'Keeffe 2006: 102–5).
Od više njih, izdvajamo primjere oslovljavanja gosta po imenu (prva dva, TCU 16 I
tcu 20) te oslovljavanje voditelja po imenu (preostala dva primjera, TCU 11 i TCU 67):
TCU 16: Vž_01: povlašteni. dotakli smo se- nekih tema. zbog nekih datuma. uhh- dan slobode medija. prije dva tri dana. dan pobjede nad fašizmom. ima li fašizma u medijima senade.
TCU 20: Vž_01: senade. otkud- otkud- uhh- tolika količina mržnje. mahom su to- pretpostavljam. mlađi korisnici interneta. je li tako.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, dodatak korpusu) TCU 11: Mg_02: senade. to je- do sad eto u životu sam imao dvanaest
operacija. znate.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
144
TCU 67: Mg_01: moram zaboraviti. moram zaboraviti. jer ovo nisu lične stvari.
radimo javne stvari. radimo ono što je u interesu. odnosno na najmanju štetu ove zemlje. pravimo koalicije u kojima su i oni- s kojim smo- protiv kojih smo ratovali. senade.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Funkcija uporabe honorifika (gospodine predsjedniče, Vaše Visočanstvo, gospodine
profesore i sl.) često se u medijskom diskursu povezuje s ublažavanjem potencijalne
„prijetnje obrazu“, gdje je honorifik ujedno pokazatelj svjesnosti o statusu osobe od koje se u
toj situaciji obično traži odgovor na pitanje osjetljive naravi. Među važnim obilježjima
svakodnevne konverzacije koja su vrijedna pozornosti pri proučavanju iluzije kako se osobni
odnosi kreiraju i održavaju u medijskoj interakciji svakako su pragmatički označivači. Carter i
McCarthy (2006) imenuju ih funkcionalnom skupinom sredstava kojima se djeluje izvan
strukturalnih ograničenja izričaja i kojima se otkrivaju namjere i osobna značenja govornikā.
Podjednako kao i okviri, oni uključuju diskursne označivače koji upozoravaju na govornikov
stav spram poruke i interjekcije – sredstva kojima se izriče afektivni odgovor ili reakcija na
diskurs. Carter i McCarthy (2006) uočavaju da se neki pridjevi i prilozi mnogo češće rabe u
govornom negoli u pisanom jeziku (apsolutno, svakako, definitivno, u redu, dobro, odlično,
naravno, stvarno i sl.). O tim jezičnim sredstvima Tottie (1991) promišlja kao o pokretačkim
sredstvima konverzacije koja se ne rabe radi prevladavanja govornog priloga trenutačnoga
govornika. Ta se sredstva još nazivaju „pozadinskim kanalom“, „minimalnim odgovorima“ i
sl. Carter i McCarthy nazivaju ih „oznakama odgovora“ naglašavajući da ta sintagma
potpunije opisuje njihovu funkciju, čemu se daje prednost u odnosu na imenovanje neke od
tih riječi npr. običnim prilogom (Lijepo ste to rekli.). Uporaba minimalnih odgovora u
medijskoj interakciji obično ima fatičku ulogu, tj. usmjerena je na komunikacijski kanal radi
ohrabrivanja trenutačnoga govornika da nastavi govoriti. Ta pojava jasno se može uočiti u
konverzacijskoj interakciji na radiju, dok je u slučaju mnogih televizijskih intervjua znatno
rjeđa, osobito u vezi s neproporcionalnim odnosom moći u takvoj interakciji. O'Keeffe i
Adolphs (2002) u analizi konverzacijske interakcije na radiju iz korpusa od oko 20.000 riječi
izvode podjelu označivača odgovora u četirima skupinama:
1. NASTAVLJAČI – kojima se održava diskursni tijek, najčešće u obliku (mm, aha i
sl.);
2. PRIBLIŽIVAČI – jezična sredstva kojima se izriče slaganje s onim što govornik
govori, obično okupljena oko zajedničkih točaka uzajamnog znanja ili poznate
informacije (potvrdno mm-hm, da, tako je i sl.);
145
3. AFEKTIVI – kojima se izriče stvarni emotivni odgovor (iznenađenje, šokiranost,
empatija, simpatija i sl.) obično izrečeni u obliku jedne riječi (odlično!), kraćih
ponavljanja rečenog i eho pitanjima;
4. POTVRĐIVAČI – su oznake kojima se govorniku pokazuje da se u konverzacijskoj
interakciji informacija ispravno primila i razumjela. Najčešći su „ok“, „dobro“ i sl.
(O'Keeffe 2006: 118, prilagođeno);
U funkciji diskursnih označivača nalaze se mnoge poznate, svakodnevno korištene
riječi kao i fraze – prilozi i pridjevi kakvi su „u svakom slučaju“, „dobro“, „kao što sam
rekao“, „znaš“, „vidiš“ i sl. Diskursni označivači pomažu pri organizaciji diskursa i ujedno
pokazuju stupanj formalnosti i međusobnih mišljenja spram interakcije. Diskursnim
označivačima moguće je izreći odnose moći, što u medijskom diskursu obično čine voditelji
kada govore „idemo se vratiti temi“, „zadržimo se na tom pitanju“ i sl. Zato se mogu rabiti i
kao sredstva kojima se kontrolira i strukturira diskurs. Učestalost uporabe diskursnih
označivača najmanja je u intervjuima gdje je gost politička ličnost a najveća u interakciji s
nepoznatim ljudima. Na osnovi takvih rezultata uočiti se može da se pseudointimnost
najmanje javlja u onim vidovima medijske interakcije koja zahtijeva najviše formalnosti. Neki
od takvih označivača osobito su zanimljivi u medijskom kontekstu (npr. „moram reći“) a česti
su i označivači date/primljene informacije („znaš/znate, znate što sam mislio reći“) što su
označivači zajedničke informacije (O'Keeffe 2006: 113–25).
Izdvajamo nekoliko primjera diskursnih oznaka iz intervjua Vž_01 : Mg_02 (korpusna
jezgra), osobito zanimljivim po tome što se diskursni tijek obilježava riječima i izrazima koji
u stvarnosti označuju fizičko kretanje (krenuti, stati i sl.). Tim se sredstvima konverzacija
usmjerava, proširuje, sužava ili prekida. Analizom se pokazuje da tim sredstvima očekivano
više raspolažu diskursno nadređeni članovi konverzacijskoga para.
TCU 39: Vž_01: za sada da završimo ovu priču sa vijećem ministara- uhh- hajmo
malo generalno o situaciji u državi. mnogi kažu da je situacija trenutno u bosni i hercegovini gora nego ikada prije. slažete li se s tom konstatacijom.
(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
TCU 14: Vž_01: puno je tema o kojima ćemo večeras razgovarati. aktuelnih prije svega. o njima- evo- nešto kasnije. uhh- za početak. krenut ćemo od samoga početka. odnosno krenut ćemo- uhh- pričati Vašu životnu priču. koja je počela- uhh- pedeset i šeste godine. je li tako. na obalama miljacke.
(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
146
TCU 118: Vž_01: gospodine izetbegović. stali smo na godini tisuću devetsto osamdeset i trećoj. dakle godina kada je Vaš otac osuđen na četrnaest godina zatvora. i odveden u zatvor. (...)
(Korpus, Vž_01 : Mg_02, korpusna jezgra).
O'Keefee (2006) sljedećim grafičkim prikazom pokazuje vrste interakcije u
medijskom diskursu:
Slika 7: Interakcija u medijskom diskursu; P = prezenter (domaćin) – (O'Keeffe 2006: 65–6).
Komunikacijska je interakcija u medijskom diskursu također obilježena specifičnom
primjenom mehanizma „izmjene koda“ (Cook-Gumpertz 1976) i „uspostavljanja čvrstog tla“
(Goffman 1981: 128), što podrazumijeva oblike komunikacijske interakcije kojima se pravi
prilagodba konverzaciji u smjeru izvedbe i prijema govornih izričaja. To je ostvarivo
podjednako i neverbalno i verbalno, s tim što se u interakciji na radiju uglavnom govori o
isključivo lingvističkim, verbalnim obilježjima (osim u slučajevima kada se radijski program
prenosi istodobno i na televiziji). Konverzacijske interakcija u medijskom diskursu temelji se
na „zajedničkom tlu“, što je voditeljeva odgovornost jer proizlazi iz disproporcionalne
raspodjele diskursnih uloga, tj. činjenice da je na strani voditelja veća moć. Uspostavljanje
„zajedničkog tla“ najčešće se može izreći već u uvodnim, pozdravnim riječima. Razlika u
ulozi „zajedničkog tla“ jedna je od očiglednijih u odnosu na svakodnevnu konverzaciju gdje
to sudionici konverzacije ostvaruju interakcijski i simultano. Govoreći o ograničenjima
147
interakcije u medijskom diskursu, Thornborrow (2001) ističe slabije interakcijske mogućnosti
s položaja sudionika konverzacije koji daje odgovor. U sustavu se susjednih parova uočava da
slabiji položaj onoga koji odgovara može biti ojačan time što se voditelj onemogućava da
prekine odgovor, npr. izravnim komentarom – „Postavili ste pitanje i pustite mi da
odgovorim“. Blum-Kulka (1983) istražujući vezu između pitanja i odgovora koji su obilježeni
susretljivošću ili njezinim odsustvom, unutar trodijelne POP strukture uočava da nesusretljivi
odgovori gosta obično budu praćeni izazivačkim govornim prilozima voditelja (O'Keeffe
2006: 67–78).
Lingvistički označivači zajedničkog prostora, znanja i identiteta imaju osobitu ulogu u
proučavanju medijskog diskursa. Primjenom se određenih jezičnih sredstava strukturira
zajednički prostor, ujedno upozoravajući na položaje sudionika takve interakcije u njemu.
Takvu funkciju ispunjavaju neodređene kategorije (obično dijelovi govornog izričaja u kojima
se dodaje „i tako to“, „i tome slično“ i sl.), uporaba zamjenica i deiktičkih sredstava te
sredstva samostalnoga označivanja „ovdje u našoj zemlji, „na ovom otoku“ i sl. (O'Keeffe
2006: 128, prilagođeno).
Uporabom nepreciznih kategorija ostvaruje se učinak spontanosti i bliskosti. O'Keeffe
u vezi s tim rabi naziv „označivač neprecizne kategorije“ naglašavajući da je njegovo
značenje sociokulturne prirode i strukturirano unutar socijalne skupine koja ima zajedničku
sociohistorijsku stvarnost. Zanimljivo je da u kontekstu radova Louwa (1993) i Sinclaira
(1996) o semantičkoj prozodiji, O'Keefe uočava sličnost da se označivači neprecizne
kategorije češće izriču u vezi s negativnom prozodijom. Semantička prozodija odnosi se na to
kako riječ ili određeni izraz mogu biti povezani s određenim semantičkim okruženjem – npr.
pozitivnim ili negativnim. Carter i McCarthy (1999) bavili su se pasivnim konstrukcijama i
pokazali da se one često dovode u vezu s negativnom prozodijom (u vezi s nesretnim ili
neželjenim događajima – biti opljačkan, oboren, praćen i sl.) (O'Keeffe 2006: 130–2).
Odabir specifičnih zamjenica u medijskoj interakciji značajan je pokazatelj
sociokulturnog identiteta a u tom procesu središnju ulogu ima deiktičko mapiranje, pri čemu
zamjenice mogu biti usmjerene prema središtu (ja, mi, nas...) ili šire (oni, one, njih...).
Wortham (1996) rabeći sintagmu „deiktičko mapiranje“ analizira deikse sudionika interakcije
i uočava da se njome sustavno označuju kontekstualni aspekti te ocrtava okvir interakcijskog
događaja).
Istraživanja deiktičkih sredstava s posebnim mjestom zamjenica time dovode do
jasnije predstave o govornim i sociokulturnim položajima sudionika interakcije.
148
Tablica 5: Usporedba uporabe zamjenica u medijima i akademskom diskursu, na uzorku od
1000 zamjenica po kategoriji (O'Keeffe 2006: 136).
U medijskoj se interakciji osobito važnom pokazuje uporaba zamjenice „mi“ kojom se
referira na zajednički sociokulturni identitet. Ti/Vi u medijskoj interakciji ujedno referira na
mnoštvo drugih osoba koje prate taj razgovor, što obično znači da je intervjuirani ujedno
označen svojstvom „sinegdohičnosti“, tj. predstavnik je određene skupine njemu sličnih ljudi.
Sintagmom „refleksivno pozicioniranje“ (Davies i Hare 1990) upozorava se na to kako se
sudionici interakcije pozicioniraju u odnosu na druge. Referiranje na domovinu, zanimanje,
socijalnu skupinu i sl. time poprima ulogu zajedničke točke kojom se povezuje s auditorijem
(O'Keefe 2006: 134–6).
149
5. HIPOTEZA I PARAMETRI ANALIZE
Primjenom metodologije konverzacijske analize (KA), diskursne analize (DA) i
korpusne lingvistike, u ovom se radu istražuje hipoteza postoje li rodne različitosti u
konverzacijskoj interakciji u televizijskim intervjuima s obzirom na rodnu pripadnost članova
hijerarhijsko asimetričnih konverzacijskih parova. Istraživačka je hipoteza bliska aktualnom
mišljenju tzv. primijenjenog krila KA, odnosno riječ je o primarnom korištenju metodologije
KA u kombinaciji s diskursnom i korpusnom analizom da bi se došlo do spoznaje o funkciji i
zastupljenosti lingvističkih sredstava u skladu s odnosom lingvističkog oblika i funkcije, pri
čemu se i oblik i funkcija ovdje osobito promatraju u skladu s rodnom pripadnošću kao
omnirelevantnom kategorijom i sociolingvističkom varijablom. Primjena induktivne metode
analize u skladu je s načelom KA da se u takvom straživanju moraju izbjeći potencijalne
predrasude, površnost, stereotipi, odnosno „kontaminacija“ rezultata pseudoznanstvenim
pristupom; u tome je, dakako, i sama hipoteza određena isključivo kao istraživačko polazište
te joj se pristupa s triju aspekata.
Istraživanje se odvija na trima temeljnim razinama, podijeljenim na zasebne manje
cjeline:
1. ZAKONITOSTI GOVORNIH PRILOGA
a) govorna preklapanja i simultani govor;
b) govorni prekidi;
S obzirom na asimetrične konverzacijske uloge u intervjuu kao žanru, promatra se i
analizira pojavnost, učestalost i sustavnost međusobnih govornih preklapanja,
simultanoga govora i govornih prekida u konverzacijskim parovima označenim
diskursnim i rodnim ulogama. Taj postupak obuhvaća detaljnu kvantifikaciju,
klasifikaciju i analizu govornih prekida, govornih preklapanja i simultanoga govora u
korpusu istraživanja, pri čemu se istražuju konverzacijske funkcije prekida,
preklapanja i simultanoga govora: 1) govorni prekidi smatraju se odrazom težnje za
dominacijom u konverzaciji, 2) govorna preklapanja pokazatelj su težnje za govornim
položajem, 3) simultani govor smetnja je u konverzaciji. Rezultati se korpusne analize
kvantificiraju i analitički uspoređuju kako bi se došlo do relevantnih pokazatelja, a rod
se u svim slučajevima promatra kao omnirelevantna kategorija i sociolingvistička
varijabla.
2. IZRAVNOST I ULJUDNOST
150
c) vrsta pitanja: istražuje se zastupljenost i funkcija izravnih pitanja, neizravnih pitanja i
privjesnih pitanja;
d) oslovljavanje: pozornost se poklanja i uporabi honorifika (osobito u osobnim
pitanjima), vokativa, oslovljavanja po imenu, uporabi osobnih zamjenica,
označiteljima neodređenosti i priložno-pridjevnim izrazima kojima se ojačava izričaj,
u skladu s pretpostavkom da takve izraze češće rabe žene radi održavanja međusobnih
relacija u konverzacijskoj interakciji; spomenuti se parametri promatraju u skladu s
potencijalnom prijetnjom obrazu (PPO, odnosno engl. face threatening act – FTA).
3. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST TCU
JEDINICA
e) vrijeme sudjelovanja u konverzaciji: klasičnom korpusnom analizom nastoji se doći
do pokazatelja o vremenskoj zastupljenosti u konverzacijskoj interakciji u skladu s
govornom ulogom i asimetričnošću konverzacijskih parova, što se izvodi za sve takve
postojeće kombinacije unutar korpusa;
f) udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina govora i količina
govora: predmetom analize jesu i podatci o omjeru izrečenoga govora u vremenskom
okviru (jedinica za mjeru brzine govora jest „riječi po minuti“, odnosno „r/m“) te
količina govora, tj. omjer izrečenih TCU i vremena govorenja;
g) govorni razmaci i foričnost TCU jedinica; analizira se i sekvencijski odnos TCU
jedinica, s obzirom na vremenske intervale u slijedu od govornika prema sugovorniku
i obratno; predmetom istraživanja jest i pretpostavljena pojavnost govorne strategije
izgrađivanja forične veze s prethodnim TCU ili multi-TCU jedinicama, što se također
češće pripisuje ženama, odnosno strategiji očuvanja i njegovanja zajedničkog tla u
konverzaciji.
5.1 Korpus
Korpus se ovog istraživanja sastoji od 16 transkripata (oko 73.000 riječi). Čine ga
televizijski intervjui televizijskih kuća FACE TV i TV1, a predmetom su analize i intervju s
televizije Al Jazeera Balkans i dva intervjua s Hrvatske radiotelevizije. U televizijskoj kući
FACE TV intervju je dio središnje informativne emisije Centralni dnevnik, u televizijskoj
kući TV1 emisija Petkom s Nikolinom, Recite Al Jazeeri dijaloška je emisija televizije Al
Jazeera Balkans, a Nedjeljom u 2 emisija Hrvatske radiotelevizije. Ovo istraživanje u odnosu
na slična, prednost ima u tome što su predmetom analize isti konverzacijski parovi, dakle isti
151
voditelji i isti gosti, s pripadajućim višestrukim kombinacijama u međusobnoj konverzaciji.
Korpus je oblikovan dostupnošću takvih intervjua u medijskom prostoru u Bosni i
Hercegovini i susjedstvu te je moguće bilo izdvojiti 5 gostiju koji su gostovali kod istih
voditelja, preciznije kod Senada Hadžifejzovića i Nikoline Veljović. Od 5 gostiju dvije su
gošće: Svetlana Broz i Svetlana Cenić. Tri su gosta političari: Bakir Izetbegović, Sulejman
Tihić i Mladen Ivanić. S obzirom na hijerarhijski asimetrične diskursne i rodne uloge u
intervjuu kao žanru, predmetom analize su i voditelji i njihovi gosti, odnosno konverzacijski
parovi predstavljeni na pripadajućim grafičkim prikazima.
Slika 8: Konverzacijski parovi Vm_01 s pripadajućim gošćama i gostima (ukupno 5
intervjua).
Slika 9: Konverzacijski parovi Vž_01 s pripadajućim gošćama i gostima (ukupno 5 intervjua).
GO
ŠĆ
A 1
GO
ŠĆ
A 2
voditelj 1: Senad Hadžifejzović (FACE TV)
gošća 1: Svetlana Broz
gošća 2: Svetlana Cenić
gost 1: Bakir Izetbegović
gost 2: Sulejman Tihić
gost 3: Mladen Ivanić
GO
ST
1
GO
ST
2
GO
ST
3
VODITELJ 1
GO
ŠĆ
A 1
GO
ŠĆ
A 2
GO
ST
1
GO
ST
2
GO
ST
3
VODITELJICA 1
voditeljica 1: Nikolina Veljović (TV1)
gošća 1: Svetlana Broz
gošća 2: Svetlana Cenić
gost 1: Bakir Izetbegović
gost 2: Sulejman Tihić
gost 3: Mladen Ivanić
152
Odabranih 10 intervjua čine korpusnu jezgru jer su sudionici tih konverzacijskih
događaja isti. S obzirom na složenost njihovih međusobnih odnosa, analiza korpusne jezgre
odvija se dvosmjerno, što znači da se, u skladu s parametrima hipoteze, najprije dolazi do
rezultata o voditelju i voditeljici, a zatim o svakom gostu i gošći pojedinačno u odnosu na njih
te zbirno za goste i gošće.
Slika 10: Konverzacijski parovi svakoga gosta i gošće ponaosob s voditeljem i
voditeljicom (korpusna jezgra).
Specifičnost korpusne jezgre u tome je što je prisutan neravnopravan odnos gostiju i
gošći, pa se uvođenjem dodatnih dvaju intervjua jezgra proširuje u dijelu analize odnosa
gošće prema voditelju i voditeljici. Dodatni intervjui su gostovanja Vesne Pusić kod
voditeljice Mirjane Hrga (Al Jazeera Balkans, emisija Recite Al Jazzeri) te kod Aleksandra
GOST 1
VO
DIT
EL
J 1
VO
DIT
EL
JIC
A 1
GOST 3
VO
DIT
EL
J 1
VO
DIT
EL
JIC
A 1
GOST 2
VO
DIT
EL
J 1
VO
DIT
EL
JIC
A 1
GOŠĆA 1
VO
DIT
EL
J 1
VO
DIT
EL
JIC
A 1
GOŠĆA 2
VO
DIT
EL
J 1
VO
DIT
EL
JIC
A 1
voditelj 1: S. Hadžifejzović (FACE TV)
voditeljica 1: N. Veljović (TV1)
gošća 1: Svetlana Broz
gošća 2: Svetlana Cenić
gost 1: Bakir Izetbegović
gost 2: Sulejman Tihić
gost 3: Mladen Ivanić
153
Stankovića (HRT, emisija Nedjeljom u 2). Uvođenjem dodatne gošće dobio se proporcionalan
odnos svih gostiju u skladu s rodnim ulogama muškarci (3) – žene (3).
Iz istog je razloga proporcionalne ravnopravnosti izvršeno dodatno proširenje
korpusne jezgre, uvođenjem dodatnog voditelja Aleksandra Stankovića jer se prethodnim
proširenjem uvela dodatna voditeljica Mirjana Hrga te se tako, u konačnici, dobio
ravnopravan broj gostiju i gošći naspram voditelja i voditeljica.
Slika 11: Proširenje korpusne jezgre dodatnim konverzacijskim parovima radi
proporcionalnog odnosa i rodne ravnopravnosti nositelja konverzacijskih parova.
Pored korpusne jezgre i njezinoga dodatka, u ovome su istraživanju u obzir uzeta još 4
intervjua, s obzirom na to da su iz tih intervjua također uzeti odabrani primjeri
konverzacijskih strategija i fenomena, a dodatni je razlog i to što su voditelji tih intervjua isti
kao u korpusnoj jezgri, s izuzetkom da se tu radi o drugim gostima i gošćama. Riječ je o
dvama intervjuima u kojima je voditelj Senad Hadžifejzović ugostio Blažu Stevovića te Amru
Silajdžić, kao i intervjuu u kojem je voditeljica Nikolina Veljović ugostila Senada Avdića te
dostupnim dijelovima intervjua Mislava Bage koji ugošćuje Ivu Sanadera.
Dakle, korpus čine 13 intervjua te 4 dodatna intervjua iz kojih su također izvođeni
određeni zaključci. Tabelarni prikaz korpusne jezgre i korpusnog dodatka izgleda ovako:
GOŠĆA 3
VO
DIT
EL
J 2
VO
DIT
EL
JIC
A 2
VODITELJ 2
GO
ŠĆ
A 3
GO
ST
4
voditelj 2: A. Stanković (HRT)
voditeljica 2: M. Hrga (Al Jazeera Balkans)
gošća 3: Vesna Pusić
gost 4: Ivo Josipović
154
Tablica 6: Prikaz korpusne jezgre, dodatka jezgri i korpusnog dodatka.
5.2 ELAN
KA prirodno ostvarene konverzacije specifična je u tome što se u toj vrsti analize rabe
audio-vizualna i računalna pomagala. Audio-vizualnim zapis pohranjuje podatke i tako se
omogućuje njihovo višestruko ponovno i prošireno analiziranje, odnosno trajno su dostupni za
analize pojedinačnih fenomena koji se isključuju u prvoj analizi, kao i za provjeru rezultata. U
snimanju govora skupine govornika idealni uvjeti su oni kada se snima profesionalnom
videokamerom, dok svaki govornik ima zaseban mikrofon kojim se snima samo njegov glas,
podjednako s mikrofonima koji snimaju cjelokupnu konverzaciju, strogo vodeći računa da se
što je više moguće umanje nepotrebni šumovi. Time se ostvaruje mogućnost dobivanja
pojedinačnih i zbirnih rezultata. Ovaj je rad tematski u vezi s televizijskim intervjuima koji se,
R. br.
intervjua
VODITELJ/
VODITELJICA
GOST/
GOŠĆA
Pojašnjenje
kratica
1. Vm_01 Žg_01 Vm_01 Senad Hadžifejzović
Vm_02 Aleksandar Stanković
Vž_01 Nikolina Veljović
Vž_02 Mirjana Hrga
Žg_01 Svetlana Broz
Žg_02 Svetlana Cenić
Žg_03 Vesna Pusić
Mg_01 Bakir Izetbegović
Mg_02 Sulejman Tihić
Mg_03 Mladen Ivanić
Mg_04 Ivo Josipović
2. Vm_01 Žg_02
3. Vm_01 Mg_01
4. Vm_01 Mg_02
5. Vm_01 Mg_03
6. Vž_01 Žg_01
7. Vž_01 Žg_02
8. Vž_01 Mg_01
9. Vž_01 Mg_02
10. Vž_01 Mg_03
11. Vž_02 Žg_03
12. Vm_02 Žg_03
13. Vm_02 Mg_04
Korpusna jezgra
(10) + dodatak
jezgri (3):
Voditeljice: 2
Voditelji: 2
Korpusna jezgra (10)
+ dodatak jezgri (3):
Gošće: 3
Gosti: 3 + 1
(4. gost Mg_04
relevantan je samo za
voditelja Vm_02)
Vm_03 Mislav Bago
Mg_05 Blažo Stevović
Mg_06 Senad Avdić
Mg_07 Ivo Sanader
Žg_04 Amra Silajdžić
Vm – voditelj
Vž – voditeljica
Mg – gost
Žg – gošća
14. Vm_01 Mg_05
15. Vm_01 Žg_04
16. Vž_01 Mg_06
17. Vm_03 Mg_07
Korpusni dodatak
(4):
Voditelja: 2
Voditeljica: 1
Korpusni dodatak
(4):
Gošći: 1
Gostiju: 3
Ukupno voditelja: 3
Ukupno voditeljica: 2
Ukupno gošći: 4
Ukupno gostiju: 7
155
dakako, snimaju u posebnim uvjetima te se ovdje pristupa analizi gotovog multimedijalnog
materijala. Računalni program osobito dizajniran za tu svrhu jest ELAN – Linguistic
Annotator.
ELAN1 je alat za bilježenje kojim je moguće kreirati, uređivati, vizualizirati i
istraživati analitičke zabilješke o video i audiopodatcima. Razvijen je na Institutu za
psiholingvistiku Max Planck u Nijemegenu u Nizozemskoj radi stvaranja zvučne tehnološke
baze za tu vrstu istraživanja. Taj je program osobito dizajniran za analizu govora, znakovnoga
jezika, gesta, no rabiti ga može svatko tko se bavi analizom medijskog korpusa radi analize i
dokumentacije.2
Osnovi analize ovdje su dodatno pojednostavnjeni i pojašnjeni pomoću slike i pratećih
kratica:
A: Audio-vizualni zapis (intervju), čije je trajanje u stvarnom vremenu. Audio ili
videozapis odvija se u stvarnom vremenu, uz mogućnost klasičnih postavki o
brzini odvijanja zapisa, što je izvodivo i za videozapis i audiozapis pojedinačno, a
vrlo korisno u slučajevima kada govornik govori prebrzo, pa dijelovi govora nisu
razumljivi.
B: Analitički redovi; konverzacijski analitičar ima mogućnost kreiranja brojnih
analitičkih redova, ovisno o cilju istraživanja i parametrima analize. Na ovom
prikazu dat je analitički red za voditelja, gošću, izdvajanje govornih preklapanja i
prekida, izravnosti, konverzacijskog popravka te prostor za komentar. Analitički se
redovi, pored ostalog, mogu kombinirati u podskupine.
C: Primjer jedne TCU u analitičkom redu voditelja;
C1: mrežni prikaz svih TCU pripadajućega govornika, s trenutačno označenom
TCU.
D: ukupno vrijeme trajanja pojedinačne TCU, s vremenom početka i dovršetka;
D1: označivač trajanja TCU na klizaču.
E: klizač na radnoj traci (s mogućnošću gušćeg ili šireg prikaza).
1 Mogućnosti koje ovo pomagalo nudi razlog su što su transkripti pojednostavnjeni za analizu i čitanje.
2 Potpuniji priručnik za uporabu dostupan je na http://tla.mpi.nl/tools/tla-tools/elan/download/ (dostupno u
svibnju 2014. godine).
156
Slika 12: Osnovna radna površina računalnoga programa ELAN - Linguistic Annotator.
157
6. SUSTAV GOVORNIH PRILOGA
6.1. Govorna preklapanja
U KA osobita se pozornost poklanja konverzacijskim fenomenima u skladu s
njihovom funkcijom u danom kontekstu, odnosno konverzacijskim okolnostima u kojima se
neki fenomen analizira. Iako ne bi bilo pogrešno istaknuti i težnje konverzacijskih analitičara
da se dođe do preskriptivnog skupa eksternih pravila o mogućim primjenama jezičnih
sredstava, takve se težnje općenito smatraju devijacijama od temeljnih načela KA jer se
ulazak u konverzacijski mehanizam (kako ga naziva Sacks 1992) u KA odvija induktivno u
procesu sastavljanja usklađenoga niza njegovih dijelova. Problem s uopćavanjima uporabe
bilo kojeg jezičnog sredstva osobito je očigledan u odnosu govornih preklapanja i govornih
prekida. U odnosu na uobičajeno poimanje tih pojava da su nedvojbeni izrazi govorne
dominacije nad sugovornikom (češće – sugovornicom), Tannen (1989) tako upozorava na
potrebu razlikovanja preklapanja i prekida, pri čemu ističe da se preklapanja mogu promatrati
kao izraz potpore sugovorniku (ona rabi sintagmu „podupiruće preklapanje“).
Većina analitičara slaže se s razumijevanjem dihotomije preklapanja – prekidi kao
prirodnog i autoritativno neobilježenog fenomena (preklapanja) te suprotnog – isticanja
nadređene govorne uloge (prekidanjem sugovornika); govorna su preklapanja uobičajena
pojava u svakodnevnoj govornoj interakciji, vezana za orijentiranost sudionika konverzacije
prema TRP točkama (točkama relevantnog prelaza), položajima u strukturi govornog priloga
gdje se odvijaju izmjene govornika.
Taj se konverzacijski fenomen su sličnim istraživanjima promatra u vezi s valentnošću
konverzacijskih strategija prema članovima određene skupine. Odatle mišljenja da su žene
više sklone primjeni preklapanja kojima izriču potporu, a da muškarci češće rabe prekide
kojima iskazuju konverzacijsku prevagu (Eckert 1990, Coates 1993). No, binarnom se i
jednoobraznom pripisivanju jezičnih strategija rodnoj ili kakvoj drugoj skupini mora pristupiti
s osobitom pozornošću. Tako Mizokami (2013) također govori o uporabi jezičnih sredstava
binarno drukčije u odnosu na stereotipna gledišta o njihovom mjestu u konverzaciji i promatra
ih slično kao i Tannen (1989).
Liddicoat (2007) ističe da bi govorna interakcija u kojoj bi izostala preklapanja bila
vrlo neobična i usporena, skoro lišena konverzacijskog dinamizma, upravo zato što je u
svakodnevnome govoru uobičajeno da idući govornik započinje govoriti neposredno prije
dovršetka trenutačne TCU trenutačnoga govornika, a ne tako što će čekati potpuni dovršetak
158
trenutačnog govornog priloga i započeti svoj prilog tek kada nastupi tišina koja pokazuje da je
prethodni govorni prilog dovršen.
Za neke je analitičare ta priroda svakodnevne konverzacije razlog otežanoga
određivanja temeljenih pojmova u KA, kakav je slučaj s govornim prilogom. Crookes (1990)
tako ističe da je preklapajući govor upravo taj čimbenik. Ove su analize dodatno osvijetljene
uporabom tehničkih pomagala koja omogućuju preciznija mjerenja u kojima se vrijednosti
iskazuju često manjim od jedne sekunde, toliko da je uobičajeno da se u analizi rabe i
vrijednosti tisućitih dijelova sekunde. Preciznim usklađivanjem audio-vizualnih i grafičkih
prikaza s transkriptom i klizačima koji označuju konverzacijski tijek te se vrijednosti
očitavaju bez osobitih teškoća.
Markee (2002) o strukturi konverzacijskog tijeka govori ističući uobičajenu prirodu
preklapajućega govora pri dovršetcima trenutačnih TCU te kraće razmake između TCU
jedinica. Dakako, konverzacijski je tijek obilježen i preklapanjima i razmacima, no
uobičajeno poimanje da počinjemo govoriti tek kada trenutačni govornik završi, u analizi se
govornih preklapanja pokazuje devijantnim, tj. prirodno je da tako ne govorimo, nego da se
izmjene odvijaju na TRP položajima, odnosno točkama u kojima se TCU jedinice govornika i
idućega govornika preklapaju.
Schegloff (1999b) govorno preklapanje dovodi u vezu s borbom za govorni položaj,
odnosno preuzimanje riječi, pri čemu TRP položaje promatra kao strategijska mjesta za takve
izmjene. Ideja o prelaznom prostoru, koju razvijaju Sacks, Schegloff i Jefferson, temelji se na
određenju njegove duljine u skladu s izmjenom govornika; naime, prelazni je prostor između
TCU jedinica dulji – ukoliko je riječ o prazninama u govoru (razmacima i stankama) te kraći
(kada govorimo o preklapanju).
Shematski promatrani kao konverzacijski blokovi, govorni se prilozi mogu naći u
takvome položaju da se idući prilog izravno nastavlja na prethodni na samome kraju
prethodnoga priloga. Jefferson (1986) prva govori o takvoj apsolutnoj bliskosti, odnosno
pojavi kada se izmjene govornika odvijaju tako da se ne realiziraju ni preklapanja ni prekidi
jer idući govornik započinje govoriti apsolutno odmah poslije trenutačnoga govornika. Taj se
fenomen razumijeva kao dokaz o visokoj uključenosti u tijek konverzacije.
U korpusu prepoznajemo primjere nalik sljedećim:
159
Slika 13: Prikaz apsolutne bliskosti na primjeru intervjua Vm_01 : Mg_05
(korpusni dodatak.) 1)
TCU 46 (0.634) Vm_01: ljubavnicu. TCU 41 (0.100) Mg_05: ljubavnicu. TCU 47 (0.878) Vm_01: djevojku. curu. TCU 42 (||) Mg_05: djevojku. curu. TCU 48 (0.304) Vm_01: je l' ukr'o. nije ukr'o.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
Označeni dio na slici 13 (TCU 42) pokazuje da se ta TCU realizira u slijedu odmah iza
voditeljeve TCU 47 te da izostaju preklapanja i razmaci između njih. Pojavu takve apsolutne
bliskosti u transkriptu označujemo znakom '( I I )'.
Slika 14: Prikaz apsolutne bliskosti iz intervjua Vm_02 : Mg_04
(dodatak korpusnoj jezgri).
2)
TCU 36: Mg_04: pa načelno naravno treba paziti da li se sudjelovala. i da se
ne dođe u tu vrstu. naravno rodbinski odnosi i jesu nešto na što treba.
TCU 33: (||) Vm_02: jeste li Vi imali kakve- uhh- koristi od posla koji je obavljao marko vojković.
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak korpusnoj jezgri)
160
Analitičari ističu na naziv ometanje nije prikladan za određenje fenomena govornog
preklapanja jer je ono odlika spontane, prirodne konverzacije, pri čemu je normalno da se na
TRP točkama uz kraći simultani govor odvija izmjena govornika. Taj simultani govor
neznatna je smetnja u odvijanju konverzacije jer je u pravilu vrlo kratak, pri čemu se vrlo brzo
vraća sustav izmjene govornika. Liddicoat (2007) u preklapajućem govoru vidi dokaz
interakcijske aktivnosti, a ne jednostavnog neusklađivanja trenutka kada započeti govoriti. On
ovu pojavu razumijeva i kao sredstvo za izricanje entuzijazma i ushićenosti, dakako
kontekstualno oblikovanih.
Sintagmom se „problematična govorna preklapanja“ upozorava na pojavu kada se,
zbog dubljeg zadiranja u govornikovu TCU u odnosu na projiciranu TRP točku, javi simultani
govor koji može biti smetnja realizaciji trenutačne TCU ili razumijevanju rečenog. Složenija
se preklapanja događaju u slučajevima kada imamo više od dva govornika, no i tu se vrlo
često komunikacija odvija u sustavu konverzacijskih parova. Uočeno je da se kao elementi
interakcijske borbe javljaju povećana glasnoća i visina glasa te brži ili sporiji tempo
govorenja. O problematičnim preklapanjima Schegloff (2000b) govori s obzirom na govorne
udare, koji su interakcijski pokazatelji smetnje u sustavu izmjene govornika. Rijetko se u
konverzaciji ostvari više od dva takva udara jer oni signaliziraju govornicima da je potrebno
riješiti konverzacijsku smetnju.
Sumirajući rezultate svojih istraživanja, Jefferson izdvaja prelazno preklapanje
(orijentiranost prema TRP točki), prepoznata (govornik prepoznaje o čemu se govori i može
dovršiti putanju te TCU) i progresijsko (kada postoji disfluencija u konverzaciji i govornik
predlaže njezin dovršetak, kako bi se konverzacija nastavila).
TCU trenutačnoga
govornika
Sugovornikova
TCU
TRP točka a)
161
Grafički prikaz „a)“ oslikava pojavu da se sugovornik usmjerava prema TRP točki
trenutačnoga govornika i pri kraju govornikove TCU započinje govoriti. Na ovom je prikazu
pripadajućom jačinom sjene oslikan položaj TRP točke u odnosu na TCU tako da tamnija
boja (dio izvan okvira kojim je označena TRP točka) predstavlja dijelove TCU u kojima bi
simultani govor bio smetnja jer se odvija dalje od TRP točke, na kojoj je uobičajen.
Slika 15 (a i b): Shematski prikaz govornog preklapanja s pripadajućim primjerom iz
korpusa.
Shematski prikaz pokazuje odvijanje govornoga preklapanja onako kako se najčešće
realizira u svakodnevnoj komunikaciji. U prikazu je „b)“ pojašnjenje oznaka sljedeće: A =
TCU trenutačne govornice, B = TCU voditeljice intervjua, C = označeno preklapanje gošćine
TCU, D = gošćino preklapanje voditeljičine TCU, E = nova gošćina TCU.
3)
(A) TCU 11: Žg_01: obaveštena sam iz medija. n*- nisam uključena u to. moji se stavovi prilično razlikuju. mislim da svaka javna ličnost ima- ima pravo da i posle smrti živi u javnosti. (…) kada bi sav prihod od toga- išao samo i isključivo za- uhh- stipendiranje učenika i studenata koji su talentovani. a koji nemaju materijalne mogućnosti da se školuju.
(B) TCU 31: (1.2) Vž_01: to je i bila inicijativa. je li tako. (E) TCU 12: (0.528) Žg_01: to je bilo- ne. to je bilo pre njegove smrti (…)
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Oznaka „C“ ovdje predstavlja voditeljičino preklapanje gošćine TCU i ono iznosi 1.2
sekunde, dok je gošćino preklapanje voditeljičine TCU nešto manje te iznosi 0.528 sekundi.
Mjerenjem se takvih vrijednosti i zbrajanjem svih pojedinačnih vrijednosti govornih
preklapanja došlo do sljedeće tablice u kojoj su date zbirne vrijednosti preklapanja u
milisekundama i sekundama u svim intervjuima sa svim pripadajućim kombinacijama
sudionika konverzacije.
b)
162
R. br. Intervju/
(min.)
Nositelj
konverza-
cijskog
para
Gost/
Gošća
Omjer govornih
preklapanja
U konverzacijskom paru
vrijednost preklapanja je:
1. (25) Vm_01 Žg_01 23661 ms (23.66 sec) :
27352 ms (27.35 sec) veća na strani Žg_01.
2. (17.25) Vm_01 Žg_02 8566 ms (8.57 sec) :
8729 ms (8.73 sec) neznatno veća na strani Žg_02.
3. (26) Vm_01 Mg_01 17041 ms (17.04 sec) :
30152 ms (30.15 sec) značajno veća na strani Mg_01.
4. (24) Vm_01 Mg_02 20838 ms (20.84 sec) :
29243 ms (29.24 sec) značajno veća na strani Mg_02.
5. (26) Vm_01 Mg_03 22311 ms (22.31 sec) :
19316 ms (19.32 sec) veća na strani Vm_01.
6. (25) Vž_01 Žg_01 15208 ms (15.21 sec) :
8938 ms (8.94 sec) značajno veća na strani Vž_01.
7. (17) Vž_01 Žg_02 5842 ms (5.84 sec) :
6820 ms (6.82 sec) veća na strani Žg_02.
8. (26) Vž_01 Mg_01 18615 ms (18.52 sec) :
18420 ms (18.42 sec) neznatno veća na strani Vž_01.
9. (26) Vž_01 Mg_02 21018 ms (21.02 sec) :
13781 ms (13.78 sec) značajno veća na strani Vž_01.
10. (26) Vž_01 Mg_03 17683 ms (17.68 sec) :
17366 ms (17.37 sec) neznatno veća na strani Vž_01.
11. (26) Vž_02 Žg_03 11367 ms (11.37 sec) :
11275 ms (11.28 sec) neznatno veća na strani Vž_02.
12. (26) Vm_02 Žg_03 16053 ms (16.05 sec) :
9399 ms (9.4 sec) značajno veća na strani Vm_02.
13. (26) Vm_02 Mg_04 18443 ms (18.44 sec) :
28374 ms (28.37 sec) značajno veća na strani Mg_04.
14. (25) Vm_01 Mg_05 19807 ms (19.81 sec) :
17754 ms (17.75 sec) veća na strani Vm_01.
15. (7.5) Vm_01 Žg_04 9645 ms (9.65 sec) :
4430 ms (4.43 sec) značajno veća na strani Vm_01.
16. (23.5) Vž_01 Mg_06 5850 ms (5.85 sec) :
4942 ms (4.94 sec) veća na strani Vž_01.
Tablica 7: Zbirne vrijednosti govornih preklapanja u korpusnoj jezgri (1 – 10), dodatku jezgri
(11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).
Analizom se korpusne jezgre i dodatka jezgri te zbrajanjem zbirnih vrijednosti zaključuje
sljedeće:
1. U intervjuima u kojima je nositelj konverzacijskog para voditelj Vm_01 vrijednost je
govornih preklapanja veća na strani i gostiju i gošći. Svega jednom to je u korist
voditelja Vm_01. Međutim, pokazuje se da je u korpusnom dodatku (intervjuima
voditelja Vm_01 s drugim gostom i gošćom (intervjui 14 i 15) taj odnos drukčiji i on
je u korist voditelja Vm_01. Kada je o voditelju Vm_02 riječ, u dvama intervjuima
163
vidi se značajna razlika u omjeru preklapanja, ali binarno – jednom je u korist
voditelja, drugi put u korist gosta (Mg_04).
2. U intervjuima u kojima je nositeljica voditeljica Vž_01 taj je omjer drukčiji: četiri puta
voditeljica prednjači u vrijednosti govornog preklapanja u odnosu na goste, a svega
jednom ta je vrijednost na strani gošće (Žg_02). U intervjuu u kojem je nositeljica
Vž_02 također se uočava da je vrijednost njezinih preklapanja veća od gošćinih
(Žg_03).
Najuočljivija razlika između voditelja Vm_01 i voditeljice Vž_01 jest u sljedećim
odnosima (intervjui su skoro potpuno istoga trajanja):
a) Voditelj Vm_01 govorno preklapa gošće ukupnom vrijednošću 32.23 sec.
b) Voditeljica Vž_01 govorno preklapa gošće ukupnom vrijednošću 21.05 sec. (11.18
sekundi manje od Vm_01).
c) Voditelj Vm_01 govorno preklapa muškarce ukupnom vrijednošću 60.19 sec.
d) Voditeljica Vž_01 preklapa muškarce ukupnom vrijednošću 57.22 sec. (2.97 sec.
manje od Vm_01).
e) Upadljivo je da je u korpusnoj jezgri voditelj Vm_01 u svojih 5 intervjua svega
jednom govornik koji je zbirnom vrijednošću pojedinačnih preklapanja u prednosti
nad sugovornikom. Kod voditeljice Vž_01 to je potpuno drukčije jer je ona u
svojih 5 intervjua govornica čije su zbirne vrijednosti pojedinačnih preklapanja
veće negoli njenih sugovornika, dok je u samo jednom intervjuu to drukčije,
odnosno vrijednost je pojedinačnih preklapanja njezinoga sugovornika veća od
njezinih. Dakle, voditeljica češće primjenjuje govorna preklapanja prema svojim
sugovornicima, ali je vrijednost manjeg broja tih preklapanja kod voditelja Vm_01
ipak veća negoli što su njezina.
3. Relevantne vrijednosti za goste uočljive su za muškarce Mg_01 i Mg_02 koji oba puta
značajno većim vrijednostima preklapaju TCU jedinice voditelja Vm_01, dok je u
njihovom gostovanju kod voditeljice Vž_01 ta vrijednost potpuno obrnuta i ide u
korist voditeljice intervjua. Gost Mg_03 u oba slučaja je manje preklapao TCU
jedinice voditelja i voditeljice. Osobito je uočljivo odstupanje u ukupnoj vrijednosti
svih preklapanja za muškarce: 78.71 sekundi kod voditelja Vm_01 u odnosu na 49.57
sekundi kod voditeljice Vž_01 (što je manje za 29.14 sekundi).
4. Kada je o dvjema gošćama iz korpusne jezgre riječ, vrijednosti govornih preklapanja
164
pokazuju veću vrijednost u njihovu korist kada razgovaraju s voditeljem, dok je u
razgovorima s voditeljicom gošća Vž_02 zadržala isti odnos, za razliku od Žg_01 čija
su govorna preklapanja znatno manja negoli voditeljičina. Brojčano se taj odnos
prikazuje ovako: gošće Žg_01 i Žg_02 kod voditelja Vm_01 s ukupno 32.23 sekunde
u odnosu na iste gošće kod voditeljice Vž_01 s ukupno 22.03 sekunde, što je manje za
10.2 sekundi.
To pokazuje da je i u njihovu razgovoru s voditeljicom Vž_01 vrijednost preklapanja
manja negoli u razgovoru s voditeljem Vm_01. U dodatku jezgri, gošća Žg_03 oba je
puta iskazala manju vrijednost govornih preklapanja u odnosu na voditelja i
voditeljicu, no uspoređujući te vrijednosti, uočava se da više preklapanja ima u
razgovoru s voditeljicom Vž_02.
Sumirajući sve rezultate o govornim preklapanjima, zaključuje se da voditelj Vm_01 u
usporedbi s intervjuima voditeljice Vž_01, preklapanja primjenjuje manje od svojih gostiju
negoli ona, no zbirna je vrijednost njegovih preklapanja veća od njezinih. Vrijednost je
voditeljevih preklapanja veća od voditeljičinih i prema muškarcima i prema ženama, a unutar
njegovih intervjua uočljivo je da je vrijednost voditeljevih preklapanja skoro dvostruko veća u
njegovu razgovoru s muškarcima negoli sa ženama.
Vrijednost je voditeljičinih preklapanja manja negoli voditeljevih, podjednako i prema
muškarcima i prema ženama, no uočava se da je voditeljica više sklona primjeni preklapanja
kada intervjuira muškarce.
Muškarci više primjenjuju govorna preklapanja prema voditelju Vm_01 negoli prema
voditeljici Vž_01; ta je vrijednost skoro dvostruko veća kada gostuju kod muškarca negoli
kod žene.
Relevantan je podatak u vezi s gošćama taj da u korpusnoj jezgri iskazuju veću
vrijednost preklapanja kada gostuju kod voditelja Vm_01 negoli kod voditeljice Vž_01; ta je
vrijednost veća skoro za jednu trećinu.
Iz ovakva poretka dobivenih rezultata donekle se relevantnom čini pojava da je
vrijednost govornih preklapanja veća kada je riječ o istorodnim parovima (voditelj više
preklapa muškarce, voditeljica više preklapa žene i muškarci više preklapaju voditelja); ovu bi
pojavu trebalo potvrditi na širem korpusu, osobito radi provjere odstupanja u ovom slijedu –
jer se pokazuje da žene više preklapaju voditelja negoli voditeljicu. Dakle, rezultati skoro
potpuno dosljedno pokazuju da sudionici intervjua više preklapaju sugovornike istoga roda.
165
Konverzacija koja bi bila lišena govornih preklapanja bila bi usporena, odnosno lišena
komunikacijskoga dinamizma. Ako bismo funkciju govornih preklapanja promatrali upravo u
vezi s konverzacijskim dinamizmom, odnosno manjim brojem i kraćim razmacima između
TCU jedinica, zaključiti se može da je ta pojava uočljivija u intervjuima kojima je nositelj
voditelj Vm_01. Dakako, uzimajući u obzir ograničenja korpusa, dobiveni se rezultati mogu
razumjeti kao osnova za slična šira istraživanja u tom smjeru. Također bi trebalo razmotriti
primjere s manjim vrijednostima, odnosno minimalnom prevagom u omjeru govornih
preklapanja, no ne zanemarujući činjenicu da je riječ o zbroju vrijednosti predstavljenih u
milisekundama.
6.2. Simultani govor
Simultani je govor uobičajen pri krajevima TCU jedinica, odnosno kada novi govornik
započinje svoju TCU jedinicu. Sustav izmjene govornika ujedno onemogućava da istodobno
govori više od jednoga govornika, no pri tome se izuzimaju govorna preklapanja i simultani
govor u neposrednoj blizini TRP točaka.
Sustav pravila za izmjene govornika uvjetno se imenuje riječju pravilo jer je riječ o
modelu koji je interakcijske i diskursne naravi te se ne promatra kao eksterni skup zakonitosti
koje bi se mogle primjenjivati neovisno o kontekstu. Simultani govor izvan TRP točaka nije
uvjet nerazumijevanja u konverzaciji, ali može otežati odvijanje konverzacije. Kada se javi,
simultani govor obično traje kratko i ta se situacija rješava tako što jedan od govornika
prestane govoriti, prepuštajući riječ drugomu. Schegloff (2000b) o tim slučajevima govori
naglašavajući tzv. govorne udare, o kojima Liddicoat (2007) promišlja kao jasnim
pokazateljima namjera sudionika konverzacije, prije svega natjecateljstva za govorni položaj.
Udar 1 Udar 2 Udar 3 Udar 4
Govornik A: [A1] [A2] [A3]
Govornik B: [B1] [B2] [B3]
Govorni udari, kao mjesta simultanoga govora, ne moraju biti kratki, odnosno mogu se
sastojati od duljih govornih priloga. U spontanome govoru smatra se da rijetko imamo pojavu
triju ili više govornih udara jer se takva pojava rješava obično poslije prvoga. Idući primjer iz
korpusa pokazuje kako se konverzacijski tijek nastavlja poslije govornog udara::
166
4) TCU 11: Mg_06: ja mislim da je odgovor o- na- na- na- ekonomskim pritiscima.
zapravo ja više ne znam. ono- šta je- teško je naći naći tu tu crvenu crtu između ekonomije i politike. pošto su to- u toj mjeri ispreplelo- isto- um i sraslo. jedno s drugim. dakle problem naših medija. odnosno nas koji radimo i medijima. je prije svega ekonomske- ekonomske naravi. i mi se možemo- ovaj- um- o*- održati samo na način da- da se isplati nekome da novinari postoje. a sad ko je taj neko ko to odlučuje. da li je taj neko- da li je tom nekom glava u politici. ili je u ekonomiji. to je vrlo teško razlučiti. vrlo teško je tu cijelu stvar identificirati. a mislim da je naš najveći problem to što što mi živimo u siromašnoj zemlji. u kojoj su svi siromašni. pa samim tim- i kupovna moć građana je- uh- uh- radikalno- radikalno je pojeftinjena. smanjena. i sad je naravno tu vrlo teško. i- i- i- gotovo je na granici- ovaj- čudotvorca. naći- naći- ovaj- mjeru. između ekonomskih interesa vlastitih. i političkih interesa tuđih. i ekonomskih interesa tajkuna. uh- mi se pokušavamo- što se kaže ono. provući kroz te iglene uši. ovaj- ne okrenuti moralno i profesionalno- ( ). ako je to moguće. ja se nadam da- da se to može prepoznati. da- da- nismo napravili nikakav bitan kompromis sa bilo kojim centrom. ni političkim. ni ekonomskim. da- ovaj- nemamo svetih krava. da nema u našim novinama nikog ko je sam po sebi zaštićen. od- od bilo kakvog vida kritike.
TCU 11: (0.195) Vž_02: e sad- uhh- TCU 12: !(1.036) dakle- sve su ovo moje nade. ja ne znam kol'ko su one
realne. i kol'ko- valjda su provjerljive. ja mislim da su provjerljive. (0.270)
TCU 12: Vž_02: uhh- evo- nekako- spomenuli smo dakle taj ekonomski aspekt. i kako je teško ustvari raditi- uhh- bez te neke- odnosno pomanjkanja ekonomske- uhh- računice i podrške. (…)
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)
TCU 11 gosta Mg_06 jest dulji govorni prilog na koji se nastavlja voditeljičina TCU
11. Njezina TCU 11 preklapa gostovu za 0.195 sekundi no ne izriče ju u cijelosti jer gost
nastavlja govoriti ističući osobni stav (ja mislim, ja ne znam) i svojom TCU 12 prekida
započetu voditeljičinu TCU 12 za 1.036 sekundi, odnosno ignorira govorni udar koji se
realizirao. Tek poslije njegove TCU javlja se razmak od 0.270 sekundi kada voditeljica izriče
svoju TCU.
Da je simultani govor prirodno svojstvo konverzacije pokazuje i Tannen (1981, 1984)
koja o simultanom govoru promišlja kao normi jer se njegovo odsustvo promatra kao odraz
nezainteresiranosti za konverzacijsku interakciju. To se osobito odnosi na izostanak tzv.
pozadinskog komunikacijskog kanala, odnosno izricanja kratkih, najčešće potvrdnih izričaja
istodobno dok govornik i dalje govori, koji se dakako mogu javiti i u obliku minimalnih
odgovora ukoliko se realiziraju na mjestu gdje se očekuje odgovor na postavljeno pitanje ili
mjestu gdje se događa izmjena govornika. Tu jezičnu pojavu Eckert i McConnel-Ginet (2003)
smatraju sredstvima ojačanja konverzacijske interakcije.
167
Dakle, govoriti istodobno dok trenutačni govornik već govori može biti znak potpore,
a tome u prilog idu i sociolingvistička istraživanja (Reisman 1974) koja pokazuju da je u
antiguanskoj zajednici (državi na karipskom otočju) simultani govor vrlo uobičajen i da se
komunikacija odvija nesmetano, a Eckert i McConell-Ginet (2003) slično uočavaju i na
području zapadne Afrike, čiji stanovnici smatraju da ih se ignorira u razgovoru s
Europljanima koji strpljivo čekaju svoj red da govore.
U vezi sa simultanim govorom, u ovom je radu osobito naglašena uporaba
simultanoga govora u funkciji govorne potpore (pozadinski kanal), što je također određeno u
skladu s diskursnim i rodnim ulogama, a istraživanjem su obuhvaćeni i drugi primjeri osim
pozadinskog kanala. O tom konverzacijskom fenomenu Tannen (1994) promišlja kao o
različito percipiranoj „metaporuci“ pri čemu ističe izraze kao što su aha, um-hm (u odnosu na
slično mhm ima dvodijelnu strukturu), da, naravno, jeste, nije i sl., čije su česte funkcije
potpora, ali i izricanje sumnje, pa i podozrivosti. U verbalnoj interakciji čini se da ih muškarci
i žene različito percipiraju. Naime, muškarci ih razumijevaju kao potvrdu, odnosno slaganje s
onim o čemu se govori, dok ta sredstva žene češće razumijevaju kao znak uključenosti u
konverzaciju, odnosno pažljivog slušanja onoga o čemu se govori. Weatherall (2002) o toj
binarnoj razlici govori s obzirom na razloge komunikacijskih nesporazuma između muškaraca
i žena. Elementi pozadinskog kanala čest su analitički parametar u takvim istraživanjima,
osobito u njihovim početcima, npr. Hirschman 1973, Fishman 1973, Kalčik 1975, West i
Zimmerman 1977, Maltz i Borker 1982, Schegloff 1982, Tottie 1991 i dr.
I ta su jezična sredstva predmetom korpusnih istraživanja (u medijskom se diskursu
rjeđe susreću negoli u diskursu spontane konverzacije – imaju uglavnom fatičku ulogu te u
tom smislu imaju ulogu ostvarenja pseudointimnosti, odnosno oponašanja neformalne
konverzacije). Vrlo često se ističe da muškarci manje rabe minimalne odgovore od žena.
McCarthy (2006) ta sredstva češće naziva „oznakama odgovora“ i tome daje prednost
u odnosu na njihovo kategoriziranje u skladu s morfosintaktičkim kriterijem, npr. da je ujedno
i potvrdna riječca, ali je preciznije imenovati je „oznakom odgovora“ negoli riječcom jer se
prednost daje njezinoj funkciji u konverzacijskoj interakciji. Fatička uloga „oznaka odgovora“
u medijskom je diskursu bliska određenju tih sredstava „nastavljačima“, kako to čini
Schegloff (1982), odnosno određuje ih signalnim elementima kojima trenutačnom govorniku
impliciramo meta poruku „Razumijem da je moj red govorenja, no prepuštam ti riječ,
nastavi“.
168
Slika 16: Simultani govor i pozadinski kanal u intervjuu Vm_01 : Mg_01.
5)
TCU 15: Vm_01: znači time pokušava. po Vašem mišljenju. šta. da anulira. jučerašnji rezultat u kojem je izgubio.
TCU 14: =(1.053)= Mg_01: da anulira. TCU 15: =(0.899)= Mg_01: naravno. TCU 16: (0.700) Mg_01: naravno. i da odvuče pažnju od ljudi koji gube radna
mjesta. koji imaju sve niže plaće i penzije. i tako dalje. da- da to prebaci na teren politike.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Primjer '5)' pokazuje nam slučaj kada gost Mg_01 simultano govori s voditeljem
Vm_01. Ovaj je primjer ujedno slikovit pokazatelj odnosa simultanoga govora tijekom
trajanja govornikove TCU i simultanoga govora pri izmjeni govornika na TRP točki. Dvije
TCU, 14 i 15, u trajanju od 1.053 i 0.899 sekundi realiziraju se istodobno s voditeljevom TCU
15. Prototipnim se sredstvima „pozadinskoga kanala“ ovdje približava gostova TCU 15
(naravno) no u istoj funkciji razumijevamo i njegovu TCU 14 (da anulira).
Slika 17: Minimalni odgovor u funkciji nastavljača u intervjuu Vm_01 : Mg_03 (tekst u
plavome okviru prikaz je TCU 66).
169
6) TCU 66: Mg_03: ehh- ja mislim da je najveći- uhh- razlog njihovog spajanja.
činjenica da u tom sukobu bez vlasti na nivou savjeta ministara- nisu mogli držati stvarnu vlast u entitetima.
(0.255) TCU 75: Vm_01: mhm. (0.177) TCU 67: Mg_03: njima je zajednički dogovor poslužio da se učvrste vlade
entiteta. gdje je realna moć. gdje su realni uticaji. gdje su pare. gdje su- sve ostalo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Ovaj je primjer slikovit prikaz funkcije Schegloffovog „nastavljača“, odnosno uporabe
minimalnog odgovora na poziciji gdje se očekuje izmjena govornika i započinjanje
sugovornikove TCU. Ovdje voditelj Vm_01 svojom TCU 75 sugovorniku signalizira
nastavak govora, odnosno prepušta mu riječ u tom dijelu konverzacijskoga tijeka. Minimalni
je odgovor ovdje s obiju strana „ograđen“ razmacima, čija vrijednost u usporedbi s
videozapisom uistinu pokazuje da su fenomeni svojevrsnoga „mikrosvijeta“ unutar jedne
sekunde visoko relevantni u konverzacijskoj interakciji.
Slika 18: Simultani govor u intervjuu Vm_01 : Mg_02.
7)
TCU 11: Mg_02: senade. to je- do sad eto u životu sam imao dvanaest operacija. znate.
TCU 13: =(1.780)= Vm_01: to je- drama.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Slika 19: Simultani govor u intervjuu Vm_01 : Mg_03.
8)
170
TCU 63: Mg_03: pa je. evo vidjet ćete da će biti ovakve stvari. a zašto je to
tako. ja prvo tako govorim zato što stvarno tako vjerujem. i drugo. što se ne želim time nikome dodvoriti. nego kažem ono šta mislim. ja tako stvarno mislim. i zato u takvoj vrsti politike ne učestvujem. ja mislim da je to jedna glupa. nekonzistentna. loša politika. a politika treba da bude ono što je politika svuda u svijetu. stvaranja uslova da se bolje živi. da se otvaraju radna mjesta. a ne puka priča. gdje se mjesecima i danima razmišlja. da li će sad es de a ući u vladu republike srpske. ili će to biti es de pe. kakve to posljedice ima. to ništa u suštini ne znači. pokušavam cijelo vrijeme. kao neko ko je živio politiku. jer ovo što ste nabrojali- ja sam stvarno bio- da dodam na to. bio sam i predsjedavajući doma naroda. dakle. i parlamenta bio. pa potpredsjednik skupštine savjeta evrope. ja sam tu politiku iživio. i meni se ta vrsta politike- moram Vam reći. ne sviđa. ja nisam- ja- ja- ja- ja-
TCU 70: =(1.713)= Vm_01: zaboravio sam. predsjednik parlamenta.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Primjeri '7)' i '8)' pokazuju da se simultani govor može realizirati izricanjem većih
TCU jedinica (trajanje voditeljeve TCU 13 iznosi 1.780 sekundi, a TCU 70 to je 1.713
sekundi). Označivanjem TCU koja se realizira istodobno sa sugovornikovom dobiva se njena
vrijednost u milisekundama. Te su vrijednosti u cijelome korpusu zbrojene u milisekundama i
zajedno s vrijednostima u sekundama analizirane. I ovaj je analitički parametar kvantificiran
vrijednostima u tablici:
R. br. Intervju/
min.
Nositelj
konverza-
cijskog
para
Gost/
Gošća
Omjer simultanoga
govora
U konverzacijskom paru
vrijednost simultanoga
govora je
1. (25) Vm_01 Žg_01 39755 ms (39.76 sec) :
8106 ms (8.11 sec) veća na strani Vm_01.
2. (17.25) Vm_01 Žg_02 18301 ms (18.03 sec) :
9280 ms (9.28 sec) veća na strani Vm_01.
3. (26) Vm_01 Mg_01 27421 ms (27.42 sec) :
21755 ms (21.76 sec) veća na strani Vm_01.
4. 04. (24) Vm_01 Mg_02 23698 ms (23.7 sec) :
6467 ms (6.47 sec) veća na strani Vm_01.
5. (26) Vm_01 Mg_03 23535 ms (23.54 sec) :
15843 ms (15.84 sec) veća na strani Vm_01.
6. (25) Vž_01 Žg_01 31592 ms (31.59 sec) :
704 ms (0.7 sec) veća na strani Vž_01.
7. (17) Vž_01 Žg_02 4022 ms (4.02 sec) :
1240 ms (1.24 sec) veća na strani Vž_01.
8. (26) Vž_01 Mg_01 63608 ms (63.61 sec) :
6204 ms (6.2 sec) veća na strani Vž_01.
9. (26) Vž_01 Mg_02 47538 ms (47.54 sec) :
3264 ms (3.26 sec) veća na strani Vž_01.
10. (26) Vž_01 Mg_03 73033 ms (73.03 sec) :
4120 ms (4.12 sec) veća na strani Vž_01.
171
Tablica 8: Zbirne vrijednosti simultanoga govora u analiziranim intervjuima.
Analizom se korpusa došlo do sljedećih rezultata:
1. Upadljivo je da je u srži istraživanja, korpusnoj jezgri, potpuno dosljedno kvantificiran
vrijednost simultanoga govora voditelja i voditeljice veća negoli njihovih gostiju i
gošći.
2. Razlika između vrijednosti simultanoga govora (kvantificiranog u zbirne vrijednosti
milisekundi i sekundi) između voditelja i voditeljice također je prilično uočljiva:
a) Voditelj Vm_01 u razgovoru s gostima simultano govori 74.66 sekundi.
b) Voditeljica Vž_01 u razgovoru s gostima simultano govori 184.18 sekundi (razlika
od 109 sekundi više je od dva puta veća u odnosu na voditelja).
c) Voditelj Vm_01 u razgovoru s gošćama simultano govori 57.79 sekundi.
d) Voditeljica Vž_01 u razgovoru s gošćama simultano govori 35.61 sekundi (ovdje
je vrijednost simultanoga govora manja od voditeljeve za 22.18 sekundi).
3. Gosti u razgovoru s voditeljem Vm_01 simultano govore zbirno 44.07 sekundi, a u
razgovoru s voditeljicom Vž_01 ta je vrijednost 13.58 sekundi i manja je od prethodne
za 30.49 sekundi.
4. Gošće u razgovoru s voditeljima Vm_01 i Vm_02 simultano govore zbirno 18.95
sekundi, a u razgovoru s voditeljicama Vž_01 i Vž_02 ta je vrijednost svega 3.5
sekundi.
Dakle, zbirno gledajući, uočljive su izražene razlike koje se pojednostavnjeno mogu izreći
sljedećim tvrdnjama:
a) U korpusnoj jezgri voditelj i voditeljica dosljedno dominiraju kada je riječ o
simultanome govoru s gostima i gošćama.
b) Voditelj Vm_01 u svojim intervjuima više simultano govori s gostima negoli s
gošćama.
11. (26) Vž_02 Žg_03 2615 ms (2.62 sec) :
3986 ms (3.99 sec) veća na strani Žg_03.
12. (26) Vm_02 Žg_03 9217 ms (9.22 sec) :
1559 ms (1.56 sec) veća na strani Vm_02.
13. (26) Vm_02 Mg_04 11054 ms (11.05 sec) :
16447 ms (16.45 sec) veća na strani Mg_04.
14. (25) Vm_01 Mg_05 5563 ms (5.56 sec) :
6745 ms (6.75 sec) veća na strani Mg_05.
15. (7.5) Vm_01 Žg_04 6833 ms (6.83 sec) :
10683 ms (10.68 sec) veća na strani Žg_04.
16. (23.5) Vž_01 Mg_06 5058 ms (5.06 sec) :
3231 ms (3.23 sec) veća na strani Žg_01.
172
c) Voditeljica u svojim intervjuima znatno više simultano govori s gostima negoli s
gošćama (vrijednost je čak 5 puta veća negoli u njezinu razgovoru s gošćama).
d) S istim gostima voditeljica, u odnosu na voditelja govori simultano više od dvostruko
u odnosu na voditelja.
e) S istim gošćama voditeljica, u odnosu na voditelja, simultano govori skoro upola
manje negoli što to čini voditelj.
f) Gosti više simultano govore s voditeljem negoli s voditeljicom, kao i gošće s
voditeljima Vm_01 i Vm_02 koje govore oko 5.5 puta više negoli s voditeljicama
Vž_01 i Vž_02.
U ovim bi rezultatima u vezi s korpusnom jezgrom u obzir trebalo uzeti jednog
muškoga gosta više, no budući da su vrijednosti triju gošći vrlo bliske (jedna od njih govori s
drugim voditeljem), čak i uz eliminaciju najveće vrijednosti jednog od triju gostiju, te tvrdnje
imaju relevantnost. U prilog velikoj razlici u simultanome govoru voditeljice Vž_01 naspram
voditelju Vm_01 idu upravo oznake „minimalnog odgovora“ koje su vrlo česte u intervjuima
kojima je ona bila nositelj konverzacijskoga para.
Upadljivo je da je vrijednost simultanoga govora veća u intervjuima u kojima su gosti
muškarci. S tim gostima voditeljica simultano govori dva puta više negoli voditelj.
6.3. Govorni prekidi
Govorna se preklapanja, za razliku od govornih prekida, ne smatraju narušavajućim
oblikom konverzacijske interakcije. Čini se, međutim, da u spontanim razgovorima bliskih
prijatelja i o govornim prekidima možemo govoriti kao o praksi koja nema negativne
posljedice, no to, dakako, ovisi o kontekstu, kao i vrsti međusobne veze sudionika
konverzacije. Uobičajeno je gledište da su govorni prekidi javno i svjesno eksplicitno
izricanje govorne nadmoćnosti, pri čemu se taj konverzacijski fenomen češće vezuje za
muškarce. Ipak, pokazuje se da i neka od relevantnih istraživanja, kakva su longitudinalna
(Cameron i Clarke 1993), otkrivaju da nema značajnijih dokaza o vezi roda i zastupljenosti
govornih prekida. Takozvani se muški govorni stil, ipak, redovito vezuje uz konfrontacijski
govor, referencijski i ciljno orijentiran govor te doživljavanje konverzacije kao natjecateljskog
podija, pri čemu se govorni prekidi uzimaju kao relevantna sredstva izricanja diskursnoga
položaja.
Dakako, takve i slične tvrdnje trebalo bi uzimati s oprezom jer se često zanemaruje
ambigvitet govornih strategija, odnosno mogućnost složenije veze između lingvističkog
173
oblika i funkcije. Tannen (1993) je prva upozorila da se analizi govornih prekida mora
pristupiti razlikujući namjeru i stvarni učinak te je kao rezultat tog pristupa prihvaćena
dihotomija preklapanje – prekid.
Analiza je konverzacijskih prekida, kao visoko očitog fenomena u konverzaciji,
redovito podložna kvantifikaciji i statističkoj obradi. Tako su West i Zimmerman (1983)
uočili da muškarci češće prekidaju žene u međusobnoj konverzaciji, a nešto kasnije, James i
Clarke (1993) uočavaju da taj model nije toliko jednoobrazan. Montgomery (1995) govorne
prekide smatra osobito važnim pokazateljem jezičnoga ponašanja i smatra da se o njima,
zajedno s privjesnim pitanjima, teško može govoriti u vezi s govornom dominacijom,
uljudnošću i podređenošću.
Govorni se prekidi u konverzacijskoj strukturi realiziraju tako što se započinje govoriti
dalje od TRP točke trenutačne TCU jedinice, pri čemu govornik koji prekida trenutačnoga
govornika ignorira nekompletnost njegove TCU. Dovršenost se TCU jedinice razumijeva u
skladu s kombinacijom intonacije, sintakse i pragmatike, a prekidanjem tijeka konverzacije
zanemaruju se te odrednice i pravila sustava izmjene govornika.
TCU trenutačnoga
govornika
Sugovornikova TCU
TRP točka
TRP točka
a)
174
Slika 20: Shematski prikaz govornog prekida (a) i pripadajući primjer iz korpusa (b).
TRP točka jest relevantno mjesto govorne izmjene te se u odnosu na nju u
konverzacijskoj strukturi govorni prekid može odrediti kao započinjanje govora sugovornika
prije negoli trenutačni govornik dosegne svoju TRP točku. U shematskom je prikazu 'a)'
isprekidanom okomitom crtom označen položaj na TCU jedinici trenutačnoga govornika na
kojem sugovornik započinje govoriti. U usporedbi s govornim preklapanjem, uočljivo je da je
sugovornik započeo govoriti dalje od TRP točke, što se, općenito gledajući, u
institucionalnom obliku komuniciranja ne smatra konverzacijskom smetnjom ako se realizira
s položaja nadređenoga člana konverzacijskoga para jer takav član raspolaže širim
repertoarom konverzacijskih mogućnosti negoli sugovornik. Okomitom se crtom shematski
prikazuje trenutak kada govor trenutačnoga govornika slabi; rjeđi su primjeri kada trenutačni
govornik odmah potpuno prestane govoriti, tako da u većini slučajeva govorimo o svojevrsnoj
„govornoj inerciji“, odnosno pojavi da trenutačni govor postepeno slabi jer sugovornik
započinje govoriti istodobno s govornikom.
Pripadajući je prikaz 'b)' iz korpusa označen sljedećim oznakama: A = TCU
trenutačnoga govornika, B = TCU voditelja intervjua, C = označeni voditeljev govorni prekid
gosta, D = označeni gostov govorni prekid voditelja, E = TCU gosta koji prekida voditelja.
9) TCU 1: Mg_07: pa- to bi isto bilo k'o kad bi rekli (…) i onih deset sa- sa
splitskog aerodroma koje su ispratili- TCU 2: !(0.790) Vm_03: hrvatske tajne službe su locirale ( )- TCU 2: !(1.290) Mg_07: molim Vas- nemojte mi upadati. pa čekajte. ja
nijednu- r*- večeras- niti jedanput Vam nisam upao u riječ.
(Korpus, intervju Vm_03 : Mg_07, korpusni dodatak)
b)
175
Govorni prekid razumijevamo u skladu s dovršenošću trenutačne TCU. U odnosu na
slične poglede na ovaj konverzacijski fenomen, u ovome radu jezične se pojave kvantificiraju
uz pomoć računalnoga programa te kao rezultat tog postupka dobivamo vrijednosti u
milisekundama. Što je ta vrijednost veća, u slučaju govornih prekida govorimo o
„nasrtljivosti“ takvog postupka, koju određujemo prema „govornoj inerciji“ odnosno
specifičnom ostatku trenutačne TCU. Transkript (primjer 9) ujedno pokazuje vrijednosti
takvih govornih prekida, odnosno „zadiranje“ u govornikovu TCU. Uočljivo je da govorni
prekid uvijek rezultira nepotpunom TCU (takve se TCU označuju crticom na njenom kraju).
Slika 21: Prikaz govornog prekida. Primjer iz intervjua Vm_01 : Žg_01.
10) TCU 27: Vm_01: to je fascinan*- fascinantan podatak. TCU 20: (0.601) Žg_01 jeste. podatak je zaista fascinantan. iskustvo je
ogromno. ali- um- um- verujte mi da u većini slučajeva. i sala u koju sam ulazila da držim predavanja. da se srećem s ljudima. da razgovaram sa njima. uhh- ja doživim fizički osećaj njihovog straha. (…) ako poredimo jugoslaviju nakon drugog svetskog rata. pa- šesnaest godina kasnije. ta zemlja se i razvijala. i cvetala. i bila moćna. i-
TCU 28: =(1.369)= Vm_01: (razvijala, jest.) TCU 29: !(1.151) Vm_01: a ljudi čak ne znaju taj podatak. mala digresija.
izvinjavam se što prekidam. tada. tih petnestak godina nakon rata. bili smo na istom nivou. še*- početkom šezdesetih godina. industrijskog razvoja. japan i mi. to je bilo- to je bio fas*- nevjerovatan podatak.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Navedeni je primjer '10)' relevantan osobito što se voditelj Vm_01 izvinjava zbog
prekida (TCU 29), odnosno time se jasno izriče njegova orijentiranost prema
konverzacijskom tijeku.
Govorni su prekidi, kao i uporaba drugih jezičnih sredstava, podložni različitim
interpretacijama u različitim vrstama diskursa. U svim diskursima gdje su jasno istaknute
diskursne uloge u skladu s asimetričnom hijerarhijom govorni se prekid smatra uobičajenom
pojavom i uglavnom se ne doživljava kao narušavajuća aktivnost prema sugovorniku.
Dakako, govorni je prekid ovdje shvaćen kao interakcijska aktivnost između dvaju ili više
176
govornika (npr. nastavnika i učenika koje umiruje), a pod prekidom se obično razumijeva i
odsustvo fluentnosti u konverzaciji, odnosno time se ističe manjak komunikacijske
kompetencije (Markee 2000).
Govorni je prekid, dakle, sugovornikovo svjesno narušavanje govornikova prava na
ostvarenje govornoga priloga, pri čemu se, kako je istaknuto, često upozorava da su muškarci
više skloni toj praksi (Tannen 1994). Zanimljivo je da binarno suprotna pojava, dopuštanje
sugovorniku da govori bez prestanka, također može biti odraz izricanja moći, odnosno
ignoriranja govornika ili isticanja želje da se ne uključuje konverzacijski tijek.
Tako Fishman (1983) uočava da su dvije strategije govornika prema sugovornicama
upravo govorni prekidi i ignoriranje govora, odnosno nepokazivanje želje za uključenje u
konverzaciju. Zanimljivo gledište na tu pojavu donose Eckert i McConnel-Ginet (2003) koje
u govornim prekidima ne prepoznaju izricanje moći, nego nedostatak iste, tj. želju za njom.
Neovisno o tome, istraživanje koje je proveo Steinem (1991) pokazuje da prekidanje
ženskoga govora nosi manju društvenu kaznu od prekidanja muškoga govora. West (1984)
uočava da su češći prekidi ženskoga govora, čak i kada je riječ o ženi na hijerarhijski višem
položaju u odnosu na muškog sugovornika koji ju prekida.
Tim gledištima pridodati možemo pojave koje se uočavaju u korpusu istraživanja –
uporabu govornih prekida u specifičnom obliku koji se uvjetno može imenovati
samoprekidom.
Tu pojavu trebalo bi razlikovati od jednostavnog nedostatka fluentnosti u konverzaciji
jer se taj postupak realizira tako da ima posljedice prema sugovornikovom govornom prilogu.
Ta se pojava ostvaruje tako što govornik sam prekida svoj govorni prilog, odnosno TCU
jedinicu na mjestu gdje je uočljiva njezina očigledna nedovršenost, čime se konverzacijski
tijek usmjerava na sugovornika koji bi trebao dovršiti izričaj ili dopuniti drugi dio susjednog
para ukoliko govornikova TCU nosi upitnu intonaciju. Projiciranost je TCU jedinica
konverzacijsko svojstvo koje sudionicima konverzacije omogućuje realiziranje takvih radnji.
Nekoliko je takvih primjera i njima se pristupilo s osobitom pozornošću, tim više što je takva
pojava govornih prekida vrlo specifična jer se govorni prekid primjenjuje na vlastitom
govornom prilogu umjesto (prototipno) na sugovornikovom.
177
Slika 22: Govorni prekid i samoprekid u intervjuu Vm_02 : Žg_03.
11)
TCU 28: Žg_03: dobro. to- mi imamo drukčiji stil. što se toga tiče. ali što se europske unije tiče- to je jedan projekt koji je zaista- je nemoguće- ostvariti- ako nemate sve-
TCU 30: =(1.060)= Vm_02: mhm. TCU 31: !(2.100) Vm_02: ne- ali što- što želite- vidite- kažete shvaćate. da
li se mogu pomiriti- i u ovoj izbornoj godini- takve izjave. dakle- s jedne strane- ha de ze broj- brod luđaka. a s druge strane- uhh- vesna pusić. predsjednica nacionalnog odbora- konzistentno- mirno- razložno- uh- poziva čelnicu tog broda luđaka- da s njom pregovara. u najboljoj vjeri da će ti pregovori uroditi plodom. je li to ide. je l“ su to preteške riječi. ili-
(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak korpusu)
U primjeru '11)' voditelj Vm_02 sugovornicu prekida u izvedbi TCU 28. Vrijednost
prekida zadire u govorni prilog 2.100 sekundi i rezultira voditeljevim preuzimanjem riječi. Pri
kraju svoje TCU 31 on postavlja pitanje i dopunjava ga samo početkom nedovršenog izričaja
„ili-“. Ovime se implicira poticaj na odgovor jer nije riječ o pitanju, nego o prekidu vlastitog
izričaja koji svoju funkciju poticaja na odgovor ostvaruje upravo zahvaljujući svojoj
nedovršenosti.
Takve primjere nalazimo i u drugim intervjuima:
Slika 23: Primjer samoprekida u intervjuu Vž_01 : Mg_01.
12)
TCU 38: Mg_01: pa je. je. to sam- to sam- ovaj- za- za ocem. on je bio dobar
šahista. on je u zatvoru bio prvak u šahu. ja sam bio prvak u
178
osnovnoj školi. uvijek sam volio šah. i i sad ga zaigram vrlo rado s prijateljima.
TCU 53: (1.173) Vž_01: kad ste počeli igrati šah. i- (0.802)
TCU 39: Mg_01: jako davno. kao dijete. sa nekih četiri pet godina. i sabina- koju sad vidimo- ovaj- sa mnom kod ajfelove kule. je bila bolji šahista od mene.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Primjer '12)' pokazuje da samoprekid voditeljice Vž_01 slijedi nakon što postavi
pitanje sugovorniku. Početak njezine iduće TCU („i-„) nije prekinut zbog sugovornikove
aktivnosti jer gost Mg_01 započinje govoriti tek nakon 0.802 sekunde trajanja razmaka
između TCU 39 i voditeljičine TCU 53, što vrlo jasno pokazuje da ju nije on prekinuo u
njezinu govoru nego da je ona sama ostavila svoju TCU 53 nedovršenom. To razumijevamo
kao poticaj sugovorniku da nastavi govoriti o toj temi.
Slika 24: Samoprekid u intervju Vm_01 : Mg_02.
13)
TCU 47: Vm_01: Vi ste- kao es de a. i Vi ste- čuo sam da ste to čak iz
bolnice pisali saopštenja es de a. je li tako. je li Vaša formulacija da je es de pe- uhh- izvršava puč. (0.338)
TCU 48: Vm_01: tihi državni udar. na ovaj način. a oni su Vam uzvratili da ste- ono-
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
U primjeru '13)' voditelj Vm_01 sam prekida svoju TCU uz upadljivu uporabu
deiktičkog sredstva 'ono-' kojim se ostvaruje poticaj na odgovor, odnosno dopunu njegove
TCU 48.
Osim takvih primjera, u korpusu do izražaja dolaze i primjeri govornih prekida prema
sugovorniku koji, paradoksalno, imaju funkciju konverzacijskog popravka, odnosno ispomoći
prema sugovorniku. Tu pojavu možemo uočiti u idućem primjeru:
179
Slika 25: Konverzacijski prekid u intervjuu Vm_02 : Žg_03.
14) TCU 34: Žg_03: pa- šta ja znam. recimo na- na ovim poslovima oko europske
unije. tu je kolegica marija pećinović burić. koja puno zna o toj temi. i zna sa ove strane operativne. jer je ona nekad bila u izvršnoj vlasti. uhh- recimo- vrlo zanimljive stvari možete čut- uhh- saznat- konzultirat se- kad se radi o tim temama. uhh-
TCU 38: !(0.260) Vm_02: dobro. da ne ustrajem više na tome. uhh- da Vas pitam ovako- je li cijeli taj Vaš angažman oko europske unije- a postoje takva mišljenja. uhh- motiviran osobnim razlozima. uhljebljenje u nekoj od europskih institucija nakon što prođu izbori. dobili Vi na izborima ili ne- i pozicija i opozicija će imati svoje klanove u europskom parlamentu jednog dana.
(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
Gošća Žg_03 u svom govornom prilogu sudjeluje s 56 riječi, s trima diskursnim
oznakama (uhh). Uočljivo je da govori sporije negoli u ostatku intervjua, gdje je prosječna
brzina govora 134.1 r/m, a u ovom je govornom prilogu to znatno manje i iznosi 105.66 r/m.
Ta se vrijednost dobiva odnosom broja riječi i vremena u kojem su izrečene. Uporabu
nastavljača „uhh-“ na samome kraju njezinoga govornog priloga voditelj ignorira te ju na tom
mjestu prekida i u svome govornom prilogu izriče stav da ne želi nastaviti razgovor o toj temi.
Ovdje govorni prekid razumijevamo kao ispomoć u konverzaciji, s obzirom na to da je TCU
34 spor i disfluentan gošćin govorni prilog.
U odnosu na slična istraživanja u kojima se govorni prekidi jednostavno zbrajaju u
skladu sa svojom pojavnošću, ovdje se u obzir uzimaju kvantificirane vrijednosti takvih
prekida izraženih u milisekundama i sekundama. Polazište je za takav analitički postupak u
tome što se govorni prekidi mogu preciznije sagledati s obzirom na vrijednost „zadiranja“ u
TCU čija se struktura narušava tako da veća vrijednost u milisekundama (zbrojeno na osnovi
takvih pojava u cijelome intervjuu) označuje intenzivniji prekid. Pretpostavka je da ovakva
metoda dovodi do jasnijih podataka i lakše usporedbe.
Te su vrijednosti iskazane u sljedećoj tablici:
180
R. br. Intervju/
(min.)
Nositelj
konverza-
cijskog
para
Gost/
Gošća Omjer govornih prekida
U konverzacijskom
paru vrijednost
govornih prekida je
1. (25) Vm_01 Žg_01 11116 ms (11.2 sec) :
440 ms (0.44 sec)
značajno veća na strani
Vm_01.
2. (17.25) Vm_01 Žg_02 1113 ms (1.11 sec) :
1791 ms (1.79 sec)
neznatno veća na strani
Žg_02.
3. (26) Vm_01 Mg_01 8072 ms (8.07 sec) :
3120 ms (3.12 sec)
značajno veća na strani
Vm_01.
4. (24) Vm_01 Mg_02 7647 ms ( 7.65 sec) :
1314 ms (1.31 sec)
značajno veća na strani
Vm_01.
5. (26) Vm_01 Mg_03 9622 ms (9.62 sec) :
2025 ms (2.03 sec)
značajno veća na strani
Vm_01.
6. (25) Vž_01 Žg_01 4741 ms (4.74 sec) :
ništa
u cijelosti na strani
Vž_01.
7. (17) Vž_01 Žg_02 ništa -
8. (26) Vž_01 Mg_01 505 ms (0.51 sec) : 666
ms (0.67 sec)
neznatno veća na strani
Mg_01.
9. (26) Vž_01 Mg_02 4327 ms (4.33 sec) :
2000 ms (2 sec) veća na strani Vž_01.
10. (26) Vž_01 Mg_03 8232 ms (8.23 sec) :
1890 ms (1.89 sec)
značajno veća na strani
Vž_01.
11. (26) Vž_02 Žg_03 6986 ms (6.99 sec) : 752
ms (0.75 sec)
značajno veća na strani
Vž_01.
12. (26) Vm_02 Žg_03 2625 ms (2.63 sec) :
1834 ms (1.83 sec) veća na strani Vm_02.
13. (26) Vm_02 Mg_04 3041 ms (3.04 sec) :
6308 ms (6.31 sec) veća na strani Mg_04.
14. (25) Vm_01 Mg_05 9093 ms (9.09 sec) :
ništa
u cijelosti na strani
Vm_01.
15. (7.5) Vm_01 Žg_04 ništa : 1220 ms (1.22
sec)
u cijelosti na strani
Žg_04.
16. (23.5) Vž_01 Mg_06 1510 ms (1.51 sec) :
3698 ms (3.7 sec) veća na strani Mg_06.
Tablica 9: Omjer i vrijednosti govornih prekida u korpusnoj jezgri, dodatku jezgri i
korpusnom dodatku.
Pokazalo se da je uporaba govornih prekida skoro potpuno dominantna na strani
voditelja i voditeljice, tim više što se u strukturi konverzacijskih parova medijskog diskursa i
očekuje da tu jezičnu praksu više primjenjuju nositelji intervjua. Zbirni rezultati iz tablice
prikazati se mogu i sljedećim tvrdnjama:
1. Voditelj Vm_01 dominira u četirima konverzacijskim parovima od njih pet (u
intervjuu 2 taj je odnos nešto veći u korist gošće Žg_02). Kvantificirana vrijednost
govornih prekida u naspram voditeljici Vž_01 pokazuje značajnu razliku: za voditelja
181
Vm_01 ona zbirno iznosi 37.65 sekundi, a za voditeljicu Vž_01 ta vrijednost iznosi
17.81 sekundi, što pokazuje da voditelj Vm_01 govorne prekide rabi oko 2 puta više
negoli voditeljica Vž_01.
2. Voditeljica Vž_01 prednjači u trima konverzacijama, dok u jednoj govorne prekide ne
bilježimo nikako te u preostalom intervjuu korpusne jezgre uočavamo da je vrijednost
govornih prekida neznatno veća na strani muškoga gosta Mg_01.
3. Rezultati za gošće također pokazuju značajne razlike: u gostovanju kod voditelja
Vm_01 i Vm_02 vrijednost njihovih govornih prekida iznosi 4.86 sekundi, a kod
voditeljice Vž_01 uopće nema govornih prekida s njihove strane prema voditeljici te
se u obzir uzima samo intervju 11 s ukupnom vrijednošću od 0.75 sekundi.
4. Gosti također pokazuju odstupanja u vrijednostima govornih prekida: kod voditelja
Vm_01 vrijednost iznosi 6.46 sekundi, a kod voditeljice Vž_01 vrijednost je niža i
iznosi 4.56 sekundi.
Zbirno gledano, zaključuje se da se voditelj Vm_01 govornim prekidima služi oko dva
puta više negoli voditeljica Vž_01 te da i gošće i gosti više rabe govorne prekide u razgovoru
s voditeljem Vm_01. U odnosu na prototipnu funkciju govornih prekida kao težnje za
preuzimanjem govornog položaja, u korpusu se osobito zanimljivim čine primjeri kada se
primjenjuje prekid vlastite TCU, kao i primjeri kada se govorni prekid sugovornika svojom
funkcijom približuje konverzacijskom popravku, komunikacijskom fenomenu koji mu je
obično binarno suprotan.
182
7. IZRAVNOST I ULJUDNOST
7.1. Vrsta pitanja
Uporaba je pitanja u međusobnoj konverzacijskoj interakciji također čest analitički
parametar u istraživanjima, prije svega kao dokaz orijentiranosti prema sugovorniku. U
pučkim se shvaćanjima najčešće prepoznaje tvrdnja da su žene više sklone uporabi pitanja te
da čak i deklarative, odnosno referencijalne izričaje, rabe u funkciji pitanja, u čemu se obično
prepoznaje pretpostavljena težnja za odobravanjem (Cameron 1985). U tim istraživanjima
svoje mjesto ima i analiza HRT-a, intonacijskog naglašavanja završnoga dijela izričaja kao
paradigmatskoga pokazatelja tzv. ženskoga govora, no i s tim je jezičnim fenomenom, kao i s
ostalima, vrlo sumnjivo uokvirivanje u samo jednu pretpostavljenu funkciju.
Uporaba pitanja kao jezičnoga sredstva kulturološki je i sociolingvistički specifična,
kako to uočava Hymes (1972), jer se podrazumijeva da se određena vrsta pitanja postavlja u
osobitim okolnostima i u skladu s naravi društvene veze sudionika razgovora, a da se neka
pitanja ne postavljaju sugovornicima s kojima nismo bliski (npr. pitanja o visini plaće,
osobnim problemima i sl.).
Predmetom istraživanja često su i pozdravni izričaji koji su pitanja samo oblikom jer
se odgovor na njih ne očekuje i njihovom se uporabom potvrđuje komunikacijska
kompetencija govornika. Ono što Irvine (1974) prepoznaje u nekim francuskim selima, vrlo je
uobičajeno i na našem podneblju, pa se tako na pitanja – Kako si? Jeste li dobro? Šta ima? i
sl. odgovor u pravilu ne daje u prvom susjednom paru govornih priloga, odnosno taj je
odgovor također ritualiziran i tek ako se to pitanje ponovi u nastavku konverzacije onda se to
razumijeva kao stvarno pitanje koje zahtijeva odgovor. To zaključuje i Weatherall (2005).
U analizi javnih nastupa u kojima se rod uzima kao sociolingvistička varijabla Steinem
(1991) ističe da žene iz publike obično postavljaju više pitanja o osobnoj tematici, odnosno
obiteljskom životu, za razliku od muškaraca koji više pitaju o praktičnim problemima.
Često naglašavani „slabi“ ženski govor svoje središnje mjesto ima u istraživanjima
privjesnih pitanja, počevši od Lakoff (1975) koja postavlja temelje tom problemu, pa sve do
drukčijih pogleda na tu uporabu, npr. u radovima Tannen (1992, 1994). No, da i tu
uopćavanja nemaju mjesto, pokazuje Meunier (1996) koja ističe da žene često rabe ta sredstva
u konfrontacijskim strategijama i time pokazuju da diskursna povijest uporabe tih sredstava
ne ograničava njihovu drukčiju uporabu u sadašnjosti.
Uporaba izravnih i neizravnih pitanja predmetom je istraživanja i u okvirima poznate
teorije uljudnosti koju postavljaju Zimmerman i West (1975) – u tim je pristupima sastavni
183
dio i kvantitativna analiza, pa tako Fishman (1978) prepoznaje fenomen da žene općenito rabe
više pitanja u konverzaciji.
Često se ističe da su muškarci skloniji u izricanju namjera, a žene u izricanju sklonosti,
pri čemu se izravnost vidi kao tipična odlika muškog stila konverzacije. Ima, međutim,
pokazatelja koji potvrđuju i zaokrete, pa tako Baran i Syska (2000) govore o izrazitoj
izravnosti mladih Poljakinja, a Okamoto (1995, 2000) o sličnoj jezičnoj praksi mladih
Japanki. U neizravnosti, kao postupku distanciranosti u odnosu na prisniji i izravniji pristup
sugovorniku, Lakoff je, kako to ističe White (2003) vidjela dvije koristi – obrambenost i
suosjećajnost. Da stanje nije toliko binarno određeno pokazuje Keenan (1974) koja uočava da
u zajednicama na Madagaskaru tipična obilježja obrambenoga i uljudnog ženskoga govora
pripadaju, paradoksalno, muškarcima.
Searle (1975) uočava da se uporabom neizravnih izričaja umanjuje hijerarhija
sudionika konverzacije te se ona time čini prisnijom, odnosno manje distanciranom.
Dakako, ni svi se izravni i neizravni činovi ne mogu gledati binarno jer i u njima
samim postoje oni koji su više ili manje izravni i neizravni, pa tako npr. dva neizravna izričaja
mogu biti drukčija u tome što je jedan od njih bliži izravnom negoli drugi (npr. „Želim X“ i
„Željela bih X“). U asimetričnim ulogama u konverzaciji moguće je da nositelj
konverzacijskog para čak i neizravnim izričajem potvrdi svoju hijerarhiju (o tome osobito
govori Tannen 1993).
Koncept izravnosti dovodi se često u vezu i s preferencijalom, odnosno analitičkim
postupkom popunjavanja konverzacijske strukture tako što se preferencijske radnje
prepoznaju po bržem i konvencionalnijem tijeku izvođenja, za razliku od dispreferencijalnih
koje nose neku smetnju (Sacks 1987).
U ovome je dijelu rada slijed analize takav da se iz cjelokupnog korpusa najprije
izdvajaju sva pitanja (izravna, neizravna i privjesna), primjenjuje se klasična korpusna obrada
radi uočavanja sustavnosti u pojavnosti svake od tih vrsta pitanja, zatim se klasificiraju
njihove funkcije i pokazuju na konkretnim primjerima. Ta se pitanja osobito promatraju u
sklopu fenomena pseudointimnosti u medijskom diskursu te se uspoređuju s klasičnim
modelima intervjua pitanje – odgovor. Uz pretpostavku da će omjer postavljenih pitanja biti
daleko viši u korist nositelja intervjua, ovdje se pitanja iz korpusa detaljnije dijele na izravna
pitanja (najčešće kraći upitni izričaji), izravna pitanja s dodatkom (riječ je o pitanjima kojima
prije samog izricanja prethodi duža ili kraća elaboracija, a moguće je prepoznati ih i u obliku
„postavljeno pitanje + elaboracija“), privjesna pitanja (primarno označena kao izričaji koji u
184
svom tijeku imaju privjesak „je li“, „je li tako“, „nije li tako“ i sl.) te pitanja koja su to samo
preferencijskom funkcijom, odnosno riječ je o izričajima koji funkcioniraju kao poticaj na
odgovor, tj. zahtijevaju reakciju sugovornika iako oblikom nisu pitanja.
Holmes (1998), kao i Fishman (1980) u uporabi privjesnih pitanja vide težnju za
održavanjem konverzacijskog tijeka, odnosno znatno manje asertivnosti u odnosu na izravna
pitanja. Ovdje privjesna pitanja promatramo u sklopu njihova položaja u TCU jer se u fatičkoj
ulozi prepoznaje da se mogu naći i na drugim položajima osim samog završetka izričaja.
Također se pokazuje da je privjesak uporabljiv i kada je blizak funkciji retorskog pitanja, pri
čemu se u odgovoru na izričaj koji nosi privjesak ne vidi eksplicitna reakcija na pitanje u
smislu potvrdne ili odrične reakcije na privjesak, nego se konverzacijski tijek nastavlja tako
da se privjesak shvaća kao poticaj konverzaciji. Ima, međutim, i privjesnih pitanja koja
dobivaju odgovor u sugovornikovoj reakciji na takvu TCU.
Zbirni su rezultati korpusne jezgre i dodatka jezgri u sljedećoj tablici:
185
Inte
rvju
No
site
lj k
on
ver
zaci
jsk
og
par
a
Go
st/G
ošć
a
PITANJA
IZRAVNA
PITANJA S DODATKOM NEIZRAVNA
PITANJA
(konstatacije koje
impliciraju davanje
odgovora)
IZRAVNA S
DODATKOM
(pitanja s tvrdnjom
koja im prethodi ili
ih slijedi)
PRIVJESNA
1. Vm_01 Žg_01 5 (Vm_01)
2 (Žg_01) 6 (Vm_01) 5 (Vm_01) 15 (Vm_01)
2. Vm_01 Žg_02 4 (Vm_01) 4 (Vm_01) 1 (Vm_01)
1 (Žg_02) 5 (Vm_01)
3. Vm_01 Mg_01 11 (Vm_01) 6 (Vm_01) 1 (Vm_01)
7 (Mg_01) 11 (Vm_01)
4. Vm_01 Mg_02 19 (Vm_01) 6 (Vm_01) 9 (Vm_01)
1 (Mg_02) 15 (Vm_01)
5. Vm_01 Mg_03 17 (Vm_01)
1 (Mg_01) 16 (Vm_01) 1 (Vm_01)
19 (Vm_01)
1 (Mg_03)
6. Vž_01 Žg_01 3 (Vž_01) 14 (Vž_01) 4 (Vž_01)
4 (Žg_01) 4 (Vž_01)
7. Vž_01 Žg_02 6 (Vž_01) 3 (Vž_01) 15 (Žg_02) 2 (Vž_01)
8. Vž_01 Mg_01 17 (Vž_01) 16 (Vž_01) 13 (Vž_01)
18 (Mg_01) 7 (Vž_01)
9. Vž_01 Mg_02 28 (Vž_01) 11 (Vž_01) 5 (Vž_01)
1 (Mg_02) 12 (Vž_01)
10. Vž_01 Mg_03 12 (Vž_01) 10 (Vž_01) 3 (Vž_01)
1 (Mg_03) 13 (Vž_01)
11. Vž_02 Žg_03 14 (Vž_02)
1 (Žg_03) 10 (Vž_02) ništa 8 (Vž_02)
12. Vm_02 Žg_03 6 (Vm_02) 12 (Vm_02) ništa 2 (Vm_02)
13. Vm_02 Mg_04 14 (Vm_02)
1 (Mg_04) 13 (Vm_02)
4 (Vm_02)
1 (Mg_04) 5 (Vm_02)
UKUPNO: Vm_01: 56
Vž_01: 66
Vm_01: 38
Vž_01: 54
Vm_01: 17
Vž_01: 25
Vm_01: 65
Vž_01: 38
Tablica 10: Vrste pitanja u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.
Iz tablice o zastupljenosti i vrsti pitanja zaključujemo sljedeće:
1. Zanemariv je broj pitanja koja gosti i gošće upućuju voditelju i voditeljici. To je
ujedno i potvrda hijerarhijskog odnosa u konverzacijskim parovima u analiziranom
medijskom diskursu jer se postavljanjem pitanja zauzima viša pozicija u konverzaciji
u odnosu na sugovornika koji treba dati odgovor.
186
2. Ukupan broj pitanja koja postavlja voditelj Vm_01 u svojim intervjuima (56, 38, 17,
65 = 176) naspram voditeljičinih Vž_01 u njezinim intervjuima (25, 26, 53, 56, 38 =
183), zbirno gledano, manji je za oko 4%.
3. Donekle je upadljivo da je broj postavljenih pitanja gostima veći kada voditeljica
Vž_01 ugošćuje muškarce.
4. Također je uočljivo da je skoro dvostruko veći voditeljev Vm_01 broj pitanja
izrečenih u obliku referencijskog izričaja negoli što je takvih izričaja voditeljice
Vž_01.
Vrijednosti u tablici pokazuju da u analiziranom korpusu voditeljica postavlja više
izravnih pitanja (9 % više u odnosu na voditelja), više izravnih pitanja s dodatkom (oko 17 %
više od voditelja) te više privjesnih pitanja (19 % više od voditelja). Voditelj pokazuje veću
zastupljenost jedino u uporabi neizravnih pitanja (27% više od voditeljice) čime se daju
naznake da su intervjui voditelja 1 manje formalni te da se tim postupkom oponaša spontana
konverzacija.
Primjer '15)' iz intervjua Vm_01 : Mg_02 pokazuje razliku između uporabe upitnog
izričaja kao pozdrava te istog izričaja u obliku pitanja koje zahtijeva odgovor. Razumijevanje
funkcije takvih jezičnih sredstava uvjetovano je konverzacijskom strukturom, odnosno ako je
riječ o inkoativnim izričajima, obično se ne očekuje detaljan odgovor na njih. U sustavu
susjednih parova na tom mjestu u konverzaciji takvi izričaji obično funkcioniraju kao
pozdravi, no primjer koji je izdvojen pokazuje da se uistinu govori o zdravstvenom stanju
sugovornika, ali je i tu prepoznatljivo da je odgovor na TCU 1 voditelja Vm_01 najprije
„dobar dan“, a tek nakon kraćeg razmaka (0.104 sekundi), sugovornik, gost Mg_02 najprije
daje kraći nagovještaj onoga što bi bio potpuni odgovor na pitanje o zdravstvenom stanju.
15) TCU 1: Vm_01: dobar dan. dobro veče. kako ste. jeste dobro. TCU 1: (0.765) Mg_02: dobar dan.
(0.104) TCU 2: Mg_02: evo. hvala bogu. dobro je. kroz šta se sve prošlo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Neposredno se iza tih TCU ponavlja pitanje „kako ste“ (TCU 9), što je ovoga puta
stvarno pitanje o zdravstvenom stanju. To se vidi po odgovoru koji daje Mg_02 (TCU 8).
16)
TCU 9: Vm_01: kako ste.
187
TCU 8: (0.170) Mg_02: pa dobro. evo to su dvije operacije. desnog i lijevog plućnog krila. dosta su- tako eto bile- na određen način i složene. (...)
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Primjer '17)' iz intervjua Vm_01 : Mg_01 pokazuje najčešći oblik pitanja koja su u
korpusu označena kao izravna pitanja s dodatkom. Dodatak je obično kraća ili duža
elaboracija koja vodi do izravnoga pitanja, u čemu se uočava da je više takvih pitanja u
kojima je elaboracija na prvom mjestu te vodi do izricanja pitanja, negoli onih u kojima se
najprije postavlja pitanje, pa se elaboriraju moguće okolnosti ili se, kao što neki primjeri
pokazuju, uočava da struktura „pitanje + elaboracija“ često ima ulogu olakšavanja, odnosno
nagovještavanja mogućeg odgovora.
17)
TCU 35: Vm_01: to pitam analitičare. druge goste. pa nije fer da Vas ne
pitam. Vi vodite državu. imate poluge vlasti. limitirane ustavom. je*- jedan volan imate. a drugi volan je u rukama- uhh- kad je Vaša partija u pitanju. predsjednika te stranke. sulejmana tihića. Vaš otac je- uslovno rečeno. lakše mogao da vlada. jer je on imao ta oba volana. bio je predsjednik partije. i predsjednik države. da li bakir izetbegović treba. hoće. želi. namjerava. planira. da preuzme polugu es de a. odnosno volan es de a.
TCU 37: (0.351) Mg_01: (...) ja Vam neću dati odgovor na to pitanje. razgovarat ćemo o tome iduće godine. ne. u ovome času es de a mora biti potpuno kompaktna. uopšte neću da razgovaram i da mislim o takvim stvarima.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
U primjeru '17)' vidimo da voditelj nakon uvoda u pitanje, sugovorniku prezentira
nekoliko mogućih odgovora nudeći ključne riječi (treba, hoće, želi, namjerava, planira). Iako
je riječ o izravnom pitanju, tim se postupkom donekle otupljuje oštrica izravnosti (npr. u
usporedbi s kratkim „hoćete li preuzeti polugu es de a“). Odgovor je sugovornika Mg_01
također obilježen umjerenom izravnošću na početku TCU, pri čemu ističe da „neće dati
odgovor na pitanje“ umjesto „ne dam Vam odgovor na to pitanje/ne želim odgovoriti na to
pitanje“ i sl.); Izrazi su s kondicionalom prvim uljudniji jer se njima trenutak vršenja radnje
pomiče iz sadašnjosti (iako, dakako, nije riječ o glagolskome vremenu, nego načinu) čime se
nagovještava njeno vršenje (samim tim i posljedice) u nekom drugom trenutku. Slično se
može uočiti i u razlici imperativa koji se tvori od svršenih i onoga od nesvršenih glagola
(„dođi ovamo“ i „dolazi ovamo“) jer se iterativnim oblicima perlokucijska sila
umnogostručuje zato što se implicira ponavljanje radnje. Drugi je dio sugovornikove TCU 37
izravniji, upravo zato što se rabi kategorija sadašnjega vremena („neću da razgovaram i
mislim o takvim stvarima“).
188
U privjesnim je pitanjima uobičajeno da se upitni fragment (privjesak) nalazi na
samom kraju izričaja, no on svoju fatičku funkciju (o kojoj govori Fishman 1980) ostvaruje i
na drugim položajima. U obzir bi trebalo uzeti da u KA ujedno govorimo i o višestrukim TCU
jedinicama, odnosno govornim prilozima koji mogu imati više TCU jedinica. U ovome je
radu postupak podjele na odsječke TCU jedinica izvršen tako što su TCU sama ili višestruka
TCU označene brojem, a u njima samima primjenjuje se potpunija podjela na odsječke tako
što se potpuna intonacijska i pragmatička cjelina označuje točkom na njezinom kraju a
nepotpuna crticom.
18) TCU 47: Vm_01: (...) zato ponavljam to pitanje. da li je- koliko se vi- kako
bih rekao. plašite hapšenja. um- stvarnog. sa argumentima. ne Vi. nego neko- °je li°. vaš. iz es de a. ili- pa hapšenja sa- je li. političkom pozadinom.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
19) TCU 34: Vm_01: na koje slučajeve mislite. da Vas ne navodim. je li reket. je
li. navest ću Vas.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Usporedba primjera '18)' i '19)' pokazuje nam da pitanja koja su oblikom ista kao
privjesci (upitni fragmenti na samome kraju izričaja) mogu imati i fatičku ulogu kao i
funkciju pravoga pitanja te da njihov položaj u TCU može varirati. Primjer '19)' donosi dvije
uporabe pitanja „je li“, pri čemu je prvi znatno tiši od drugog, a u usporedbi s TCU 34
(primjer 19) vidimo da oblik „je li“ funkcionira kao pravo pitanje, tim više što se njegovim
ponavljanjem ostvaruje funkcija pojačivača; voditelj Vm_01 upozorava na aferu „reket“ i
najprije ističe da ne želi navoditi sugovornika na odgovor, a zatim, nakon dva pitanja, mijenja
mišljenje. Razlika je između primjera '18)' i '19)' u tome što je u primjeru '19)' riječ o
stvarnom pitanju „je li reket“, pri čemu je fragment „je li“ u idućem dijelu govornoga priloga
zapravo skraćeni oblik pitanja koje mu neposredno prethodi.
Uobičajeni privjesni fragment „je li“ može biti i samostalna TCU, što vidimo na
primjeru '20)' iz intervjua Vž_01 : Mg_01, a da je riječ o fatičkoj funkciji održanja
konverzacijskog tijeka uočljivo je u tome što izostaje odgovor na njega, za razliku od primjera
'21)' gdje se dobiva odgovor na takav upitni oblik.
20)
TCU 39: (...) Mg_01: i sabina- koju sad vidimo- ovaj- sa mnom kod ajfelove
kule. je bila bolji šahista od mene.
189
TCU 55: (0.256) Vž_01: je li. TCU 40: (0.402) Mg_01: a onda- a onda afiniteti. žene ne vole matematiku.
šah. i takve stvari.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
21) TCU 37: Vž_01: osim- um- košarke- bavili ste se na neki način- ustvari
svirate gitaru. je li tako. TCU 26: =(0.543)= Mg_01: da. TCU 27: (0.162) Mg_01: sviram je i danas. da. sviram je i danas.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra) 22)
TCU 36: Vm_01: dobro. dobro. evo da malo- uslovno rečeno. branim es de pe.
ako oni stoje politički iza svega ovoga. u čemu je smisao. nisu to baš politički levati. je li tako. (…)
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
23)
TCU 33: Vž_01: uhh- za koga danas navijate. kada je u pitanju košarka. ali i nogomet. (0.994)
Tcu 24: Mg_01: u košarci sam za bosnu. je li. TCU 34: (0.210) Vž_01. mhm. TCU 25: (0.121) Mg_01: u fudbalu sam za sarajevo. (…) a bogami nije mi mrsko
ni kad željo pobijedi. je l'. osim protiv sarajeva.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
TCU 55 iz primjera '20)' pokazuje oblik "je li" u funkciji zasebne TCU kojom se izriče
pitanje, odnosno čuđenje. Veza ovog oblika s prototipnim oblicima privjesnih pitanja čija je
struktura "referencijski izričaj + upitni fragment" vidi se u istoj konverzacijskoj posljedičnosti
jer se u nastavku konverzacijskoga tijeka na takvo pitanje ne reagira davanjem odgovora nego
se razumijeva kao poticaj za nastavak konverzacije o toj temi.
Primjer '21)' prototipni je izričaj u kojem se prepoznaje privjesno pitanje čija je
funkcija provjere referencijskoga dijela izričaja koji mu prethodi. Takvo pitanje dobiva svoj
odgovor u TCU 26, kao i prošireni odgovor u idućoj TCU 27.
Primjer '22)' također je uobičajeni oblik izričaja u kojem upitni fragment ima funkciju
traženja sugovornikove potpore, dok je primjer '23)' pokazatelj položaja upitnoga fragmenta
koji ne ostvaruje funkciju pitanja negoli čisto fatičku. Voditeljica u tom primjeru svojom TCU
34 „mhm“ reagira na sugovornikovu TCU 24 te mu tako signalizira nastavak konverzacije jer
njena TCU ne može biti odgovor na pitanje zato što je riječ o privjesnom pitanju, dakle obliku
koji nužno ne zahtijeva eksplicitan odgovor.
190
Postavljanje izravnoga pitanja kojem prethodi ili kojeg slijedi kraći ili dulji elaborat
razumijevamo kao strategiju ublažavanja potencijalne izravnosti. Izravna pitanja kojima se
izriče tzv. ogoljena izravnost (Eckert i McConnell-Ginet 2003) mogu se shvatiti kao manjak
brige za sugovornikov obraz. Odatle se takvi izravni dijelovi govornoga priloga izriču
okruženi dodatnim informacijama kojima se najčešće ublažava eksplicitna izravnost.
Reprezentativan primjer za slične, na osnovi kojih je izvršena korpusna analiza je sljedeći
(intervju Vž_01 : Žg_02):
24)
TCU 38: Vž_01: um- doktorice broz- zašto baš doktorica i medicinski fakultet.
rođeni ste beograđanka. to sam rekla na početku. uh- kada ste upisivali medicinu- je li bilo premišljanja. je li to bila nekako obaveza obiteljska. da se upiše medicina. da se bude doktor. ili Vaša želja.
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Primjeri u kojima se govori o osjetljivoj, osobnoj tematici u vezi sa sugovornikom,
osobito su zanimljivi za analizu izravnosti u postavljanju pitanja. Tako nam primjer '25)'
pokazuje da se najprije voditelj Vm_02 distancira i ističe da su gledatelji oni koje zanima
odgovor, a neposredno nakon izricanja tog pitanja neizravnim izričajem (primjerima koji su u
korpusu označeni kao referencijski, ali s poticajem na odgovor) šalom se nastoji ublažiti
izrečena izravnost:
25)
TCU 9: Vm_02: evo gledatelji koji Vas gledaju- št*- što Vam je s okom. ovaj- TCU 5: (0.416) Mg_04: to je puno bolje. kao što vidite. TCU 10: (0.660) Vm_02: nije Vas niko (puno) tukao. TCU 6: (0.400) Mg_04: ne ne ne ne. (SMIJEH) uhh- radilo se o jednoj virozi.
koja je malo otpornija na na lijekove. kapi. i tako. (...)
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak jezgri)
Posebna uporaba izravnih pitanja kojima prethodi ili koja slijedi elaboracija jesu
pitanja s diskursnim oznakama kojima se implicira jačina govornog položaja (fenomen o
kojem govori O'Keeffe 2006). To se postiže tako što se u dijelu izričaja koji prethodi izricanju
konkretnog pitanja rabe diskursne oznake kojima se nagovještava izricanje pitanja. Čini se da
je toj pojavi slična konverzacijska strategija ispitivanja osumnjičenih (Cotterill 2007: 30) gdje
se imenuje „predoptužbom“. Dakako, u tim su primjerima kontekst i sudionici konverzacije
drukčiji, no konverzacijska je struktura vrlo slična s obzirom na status sudionika konverzacije.
26)
191
TCU 63: Vm_01: pa da. najpreče je zdravlje. e sada ću da postavim to pitanje. o kojem svi šuškaju. znate kako to ide. novinarski krugovi. politički. mahala. trač. stranci. ti svi krugovi. i tako dalje. i šuška se da bi krajnja meta. da sva hapšenja. i sve to vodi ka- da li je to za Vas šokantno. bakiru izetbegoviću.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
27) TCU 69: Vž_01: dva puta ste dakle došli u bosnu i hercegovinu. s namjerom da
napišete knjigu. i- bilježili ste sve te priče. uhh- pitat ću Vas to ovako. je li bilo teško ponovno se vratiti u bosnu i hercegovinu i naći dobre ljude u tom groznom vremenu zla.
TCU 30: (0.493) Žg_01 divno pitanje. hvala Vam na njemu. ne. nije bilo teško uopšte. ja sam našla ponovo preko stotinu novih sagovornika. (…)
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Jačina se govornog položaja može izreći i izravnijim sredstvima, što pokazuje i
sljedeći primjer izravnoga pitanja s dodatkom '28)'. Inkoativnim se izričajima nagovještava
„verbalni rat“, a zatim slijedi uvod do trenutka kada se izriče vrlo izravno pitanje kojim se
ukazuje na negativnu posljedicu koju je pretrpio sugovornik.
28)
TCU 9: Vm_01: još malo ću da Vas nahvalim a onda ćemo u rat. dakle niko nema takvu političku karijeru. sa dvadeset i osam godina prvi politički angažman. član predsjedništva republike bosne i hercegovine. pa- uhh- premijer er esa. uhh- ministar vanjskih poslova države bosne i hercegovine. uhh- državni poslanik. nijedan nema. tako dugotrajnu. i takvu karijeru. logično je nekako bilo da na prošlim opštim izborima uđete u predsjedništvo. opet. bosne i hercegovine. i tako da napravite jedan savršeni krug. od predsjedništva es er bih. do predsjedništva države bosne i hercegovine. jesu li Vas pokrali.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Iako vrlo rijetko, diskursne se oznake u toj funkciji mogu naći i u govornim prilozima
gostiju:
29)
TCU 35: Mg_03: znate Vi šta- šta ću ja Vama reći. oko tih ušteda. to je prazna demagogija.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Primjer '30)' pokazuje dio razgovora u kojem gošća izriče dispreferencijski stav,
odnosno svoje viđenje tijeka intervjua, tako što odbija dati potpuniji odgovor o osobnoj
tematici. Diskursna oznaka govornoga položaja u TCU 7 također je oslabljena prijedlogom da
se da površan odgovor. I takvi primjeri vrlo su rijetki u korpusu:
192
30)
TCU: 4 Vž_01: (...) uhh- možete li se sjetiti- i- da li uopšte govorite o tome. kako ste Vi saznali- ovaj- da je umro josip broz tito. (0.235)
TCU 3: Žg_01: naravno da se sećam. (...) odlučila da nikada ne govorim o svojim privatnim ličnim sećanjima. na svog dedu. pa i na vreme kada je umirao i umro. neću to moći ni danas da odgovorim Vama i Vašim slušaocima. ali mislim- gledaocima. mislim da ćete svi razumeti. (...)
TCU 7: (0.390) Vž_01: a jeste li imali- evo pitat ću Vas barem ovo. ne morate mi odgovoriti u detalje. jeste li imali- uhh- dovoljno vremena družiti se- uh- kontaktirati i biti u kontaktu sa jo*- sa svojim djedom. obzirom da je bio predsjednik. imao puno obaveza.
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Konverzacijska je interakcija u medijskom diskursu obično određena osobitošću
neravnopravnih položaja sudionika konverzacije te skriptiranošću. Zaokreti u odnosu na tzv.
klasične oblike intervjua (tzv. BBC-ev model) u kojima je konverzacijska izvedba bila
striktno ograničena na unaprijed određen popis pitanja te je time ostavljala vrlo malo prostora
za razgovor izvan tog okvira većina analitičara promatra u sklopu tzv. pseudointimnosti u
medijima, odlikovane udaljavanjem od skripti prema oponašanju spontane konverzacije. Iako
je medijski diskurs institucionalni prostor u kojem vrijede drukčije interakcijske zakonitosti u
odnosu na spontanu, svakodnevnu interakciju, fenomen je pseudointimnosti uočljiv u primjeni
konverzacijskih strategija kojima se „omekšavaju“ institucionalne stege i konverzacija tako
čini bližom i prisnijom gledateljstvu/slušateljstvu.
U ovom se dijelu analize pozornost usmjerila na različite vrste pitanja koje se izriču u
takvoj interakciji, s obzirom na to da pitanja mogu biti izrečena formalno te manje formalno.
Zastupljenost izravnih pitanja tako potvrđuje međusobni odnos u konverzacijskim parovima
jer je beznačajno malen broj takvih pitanja koja gosti i gošće postavljaju voditelju i
voditeljici. Čak je i među takvim malobrojnim pitanjima najviše onih kojima se traži
pojašnjenje voditeljevog / voditeljičinog pitanja ili drukčijeg izričaja.
Pored takve očigledne pojave u korpusu, slično se uočava za međusobni odnos u
uporabi pitanja koja se izriču referencijski, odnosno kao izričaji koji nemaju formu pitanja,
nego se na osnovi sustava izmjene govornika njihova uporaba razumijeva kao poticaj
sugovorniku da (od)govori. Takva su pitanja dvostruko češća kod voditelja negoli kod
voditeljice, čime se implicira da su njegovi intervjui bliži oponašanju neformalne, spontane
konverzacije. Toj tvrdnji u prilog ide i uporaba pitanja koja nose dodatnu tvrdnju ili sadržaj
koji se izriče uz izravno pitanje. Davanje objašnjenja, impliciranje mogućih odgovora pri
postavljanju osjetljivijeg i izravnijeg pitanja, razumijevamo kao konverzacijsku strategiju
193
"otupljivanja" izravnosti. Skoro je dvostruko više takvih pitanja koja postavlja voditeljica
negoli voditelj. Slično je i s privjesnim pitanjima, najčešće u fatičkoj funkciji, gdje se također
uočava da ih voditeljica više rabi negoli voditelj.
7.2. Oslovljavanje
Uporaba jezičnih sredstava kojima se oslovljava sugovornik u okvirima istraživanja
veze roda i jezične uporabe predmetom je mnogih analiza koje obično u prvi plan postavljaju
socijalno nametnute norme označivanja žena po bračnom statusu. Odatle i težnje da se (istina,
na engleskom govornom području) oblici gospođa i gospođica zamijene neutralnim nazivom,
kako je to slučaj s muškim gospodin. Osim takvog oblika označivanja sugovornika,
istraživački potencijal pokazuje i uporaba honorifika, uporaba zamjenica iz poštovanja te
oslovljavanje po osobnom imenu ili nadimku. Naš jezik jedan je od onih koji razlikuju t/v
dihotomiju, što je oznaka preuzeta po uzoru na francuski jezik gdje se osobitom uporabom
zamjenica iskazuje poštovanje sugovornika ili sugovornice, odnosno ističe se svjesnost o
društvenom statusu. Naspram formalnom oslovljavanju, često uz uporabu honorifika, stoji
oslovljavanje po imenu, što se smatra prisnijim oblikom konverzacije i češće je među bliskim
prijateljima. Uporaba zamjenica iz poštovanja, kao oblik formalne konverzacije, u pisanoj
konverzaciji može biti specifična jer se ostvaruje i uporabom zamjenice Ti, koja donekle
ublažava formalno Vi, a formalnija je od prisnijeg oblika ti. Taj se vid uporabe zamjenica iz
poštovanja obično ostvaruje s položaja hijerarhijski nadređene osobe prema sugovorniku koji
je niže na toj ljestvici.
U oslovljavanju se žena često ističu simbolično-statusna imenovanja, najčešće u
žargonskoj uporabi jezika, u čemu neki kognitivni lingvisti (npr. Gree 1972) vide potencijalno
negativnu pojavu. Takvi su izrazi specifični za određene društvene skupine i najčešće se
interpretiraju kao znak neuljudnosti, odnosno kršenja normi uljudnog ponašanja.
Hymes (1972) je u etnografskim istraživanjima pokazao da se implicitnim vidom
konverzacije može ublažiti potencijalna negativna sila govornih izričaja, osobito u
zajednicama gdje je potrebna solidarnost i slaganje njezinih članova, pri čemu osobito izdvaja
rituale tzv. verbalnih borbi koje su obiluju blažim neuljudnim izrazima, a čemu je bliska u
tradicija u nekim kulturama da se posebnim fonetskim oznakama, npr. specifičnim izgovorom
uobičajenih riječi koje nisu potencijalno nepristojne, sugovorniku upućuje implicitna uvreda,
no i tu kao ritualni postupak (o tome osobito govore Labov 1972, Dundes 1972, Newman
2001 i dr.).
194
Tannen (1992, 1994) uočava da se često isticana ženska uljudnost može promatrati u
sklopu diskursne povijesti takvih jezičnih oznaka, odnosno riječ je o tome da su žene u
mnogim društvima bile hijerarhijski podređene, pa su im, kako to ističe i Meunier (1996)
takve strategije povijesno inherentne. To dovodi do toga da se potencijal takvih jezičnih
strategija može rabiti u binarnoj funkciji, a predmetom takvih istraživanja obično su žene na
istaknutim društvenim položajima (nekadašnja britanska premijerka Thatcher, državni
sekretar Hillary Clinton i dr.).
Fenomen se oslovljavanja vrlo često dovodi u vezu s Brown-Levinsonovom teorijom
uljudnosti i odnosa prema pozitivnom i negativnom obrazu sudionika konverzacije. U tim je
istraživanjima, kako je ranije istaknuto, moguće prepoznati i problem „preuljudnosti“ koji ima
istu potencijalnu negativnu vrijednost na sugovornika kao i neuljudnost, odnosno kršenje
normi jezičnoga i društvenoga ponašanja ili njihovo pretjerano naglašavanje. Isto tako, u
okvirima te teorije uporaba se honorifika smatra oznakom negativne uljudnosti, tj. izricanja
svijesti o vlastitom položaju i priznanju nadređenoga položaja sugovornika
Osim međusobnoga oslovljavanja, predmetom su analize i primjeri oslovljavanja
predmeta govorenja, odnosno osobe o kojoj se govori. Klein (2011) u vezi s tim govori o
jednostavnom i složenom oslovljavanju, pri čemu pod prvim misli na čistu referenciju, za
razliku od složenijeg oblika koji ujedno nosi dodatne značenjske i funkcionalne slojeve.
Oslovljavanje je ujedno u sociolingvistički fenomen jer se uporabom sredstva
oslovljavanja iznosi diskursna povijest uporabe tog sredstva. Tako su istraživanja (npr.
Jaworski i Galasinski 2000) na tlu nekadašnjih sovjetskih republika u obzir osobito uzela
predizborne kampanje u kojima se rabe oznake druže i drugarice, prije svega kao sredstva za
izricanje ideološke prisnosti.
U medijskom je diskursu prisnije oslovljavanje često u funkciji ostvarenja
pseudointimnosti i takvim se primjerima pristupilo s osobitom pozornošću.
Osobito su predmetom istraživanja bile kategorijalne oznake, pri čemu se u obzir
uzima multikategorijalnost i problem rodne kategorije.
U sociolingvističkim su istraživanjima kategorija roda te bilo koji oblik kategorizacije
više usmjereni na koncept tzv. društvenih mreža, govornih ili radnih zajednica, pri čemu su
predmetom analize, kako se često uočava, vidovi jezične uporabe u takvim zajednicama, za
razliku od nespretnih uopćavanja o vezi roda i jezika. O ovoj problematici Eckert i
McConnell-Ginet govore s obzirom na težnju da se izbjegne apriorno poimanje roda kao
statične kategorije, odnosno smatraju da je koncept istraživanja jezične uporabe u manjim
195
zajednicama puno učinkovitiji od težnji da se dođe do globalne istine. Kategorijalna
pripadnost i njezina povezanost s jezičnom uporabom izriče se u tome što je primarna razina
značenja jezičnog sredstva tipičnog za neku kategoriju upravo to na osnovi čega se konstruira
i prepoznaje ta društvena kategorija.
U sociološkim je istraživanjima odnos spram kategorija područje razilaženja
etnografije i klasične sociologije, ovisno promatra li se kategorija kao aktivno područje koje
nije eksterno određeno, nego prepoznatljivo na osnovi društvene kompetencije i međusobne
orijentiranosti članova kategorije jednih prema drugima. KA upravo se naslanja na takvo
određenje kategorije i protivi se deduktivnom, apriornom pristupu.
U mnoštvu kategorija čini se da je kategorija roda ipak nadređena drugima, tim više
što se označuje omnirelevantnom (Kessler i McKenna 1978) te se promatra kao aktivna
kategorija, što je sadržano u značenju sintagme radni rod. KA je u tim istraživanjima visoko
relevantna, no samo u slučajevima kada se primjenjuje u skladu s načelom da se bilo koje
lingvističko pitanje relevantnim smatra tek kada se u tijeku konverzacije ukaže na
orijentiranost prema njemu. Dakako, u ovom je radu takav pristup donekle nadograđen, po
čemu je blizak suvremenijim težnjama pojedinih ogranaka KA, tako što se kategorija roda
promatra omnirelevantnom i za sam koncept preferencije, odnosno polazište je da se rodno
različiti i rodno identični sudionici interakcije jedni drugima prilagođavaju u skladu s
poimanjem roda kao posebne, sveprisutne kategorije. Takav je pristup rezultirao izdvajanjem
primjera iz korpusa koji su zbirno objedinjeni u tablici.
196
Inte
rvju
Nositelj
konver-
zacij-
skog para
Gost/
Gošća
Uporaba
zamjenica:
ja (dekl. + posv.)
Vi/vi (dekl. +
posv.)
mi (dekl. + posv.)
Uporaba
honorifika
(gospodin,
gospođa/ -
ica,
poštovani)
Oslov-
ljavanje
samo po
imenu
Uporaba
označi-
telja
zajedni-
čke
kategorije
(i tako
dalje/i
tome
slično)
Uporaba ojačanih
konstrukcija
u pridjevnim,
priložnim i
glagolskim
spojevima
(tako/vrlo +
glagol/pridjev/
prilog)
1. Vm_01 Žg_01
25 : 57
25 : 10
9 : 24
2 : 0 8 : 1 2 : 2 3 : 6
2. Vm_01 Žg_02
12 : 53
14 : 25
6 : 19
0 : 2 4 : 0 1 : 2 1 : 0
UKUPNO:
37 : 110
39 : 35
15 : 43
2 : 2 12 : 1 3 : 4 4 : 6
3. Vm_01 Mg_01
8 : 18
37 : 5
4 : 4
8 : 5 2 : 1 0 : 10 7 : 4
4. Vm_01 Mg_02
19 : 26
37 : 10
2 : 22
0 : 10 1 : 1 6 : 6 5 : 0
5. Vm_01 Mg_03
20 : 30
32 : 13
1 : 2
2: 0 5: 0 1: 0 5: 4
UKUPNO:
47 : 74
106 : 28
7 : 28
10 : 15 8 : 2 7 : 16 17 : 8
6. Vž_01 Žg_01
5 : 93
33 : 15
0 : 1
0 : 0 0 : 0 1 : 4 1 : 9
7. Vž_01 Žg_02
0 : 87
5 : 17
5 : 30
0 : 12 1 : 0 2 : 8 0 : 3
UKUPNO:
5 : 180
38 : 32
5 : 31
0 : 12 1 : 0 3 : 12 1 : 12
8. Vž_01 Mg_01
8 : 82
38 : 7
2 : 24
6 : 0 1 : 0 0 : 4 0 : 6
9. Vž_01 Mg_02
6 : 31
9 : 3
4 : 25
5 : 8 0 : 0 0 : 9 0 : 0
10. Vž_01 Mg_03
1 : 47
10 : 17
0 : 27
1 : 6 0 : 0 0 : 0 1 : 5
UKUPNO:
15 : 160
57 : 27
6 : 76
12 : 14 1 : 0 0 : 13 1 : 11
197
Tablica 11: Zbirni rezultati uporabe specifičnih jezičnih sredstava u korpusnoj jezgri i
dodatku jezgri.
Rezultati u tablici obuhvaćaju leksički inventar samoprezentiranja i oslovljavanja
sugovornika u konverzacijskom paru. Ta su jezična sredstva podijeljena u kategorije osobnih
zamjenica, što obuhvaća uporabu pojednostavnjivača, T/V polarizaciju i uporabu označitelja
mnoštva (zamjenica mi u svim oblicima), uporabu honorifika, oslovljavanje samo po imenu,
označitelje zajedničke kategorije te ojačane konstrukcijske veze u pridjevskim, priložnim i
glagolskim dopunama tako i vrlo.
Uporaba takvih sredstava u medijskom diskursu obično je funkcionalno drukčija u
odnosu na spontanu konverzaciju. Primjer zamjenice ja (tzv. pojednostavnjivača) tako
pokazuje da njegovo značenje nije samo 'ja pojedinac' nego 'ja predstavnik meni sličnih' / 'ja
predsjednik' i sl. Donekle mu je o dihotomiji zamjenica mi kojom se referira na mnoštvo,
zajednicu koja je predmet govorenja ili kojoj se pripada. Tom se zamjenicom može upućivati
i na konverzacijski par, odnosno govornika i sugovornika, čime se pokazuje da medijski
diskurs ujedno oblikuje dodatne značenjske slojeve ovim, naizgled uobičajenim jezičnim
sredstvima. Neki analitičari u dihotomiji ja – mi prepoznaju širi kulturološki utjecaj na
govornika koji češće rabi takva sredstva u tome što se naglašava tzv. muška individualnost
naspram težnje prema mnoštvu, koja se obično pripisuje ženama.
Tzv. se T/V dihotomija u medijskom diskursu može promatrati i u vezi s još jednom –
Vi/vi dihotomijom jer je medijski diskurs prostor javne vlastite prezentacije u skladu s
društvenom ulogom pri čemu uporaba zamjenice Vi označuje pojedinca, dok vi označuje
kategoriju kojoj pripada. To osobito pokazuje primjer iz korpusne jezgre (voditelj se obraća
sugovorniku i precizira na koji od dvaju izraza iz spomenute dihotomije misli):
TCU 47: Vm_01: vi ste- kao es de a. i Vi ste- čuo sam da ste to čak iz bolnice pisali saopštenja es de a. je li tako. je li Vaša formulacija da je es de pe- uhh- izvršava puč.
(0.330) TCU 48: Vm_01: tihi državni udar. na ovaj način. a oni su vam uzvratili da
ste- ono- (2.000)
11. Vž_02 Žg_03
0 : 19
9 : 2
0 : 29
2 : 0 0 : 0 1 : 0 0 : 6
12. Vm_02 Žg_03
4 : 32
32 : 4
0 : 10
3 : 1 0 : 0 0 : 0 0 : 3
13. Vm_02 Mg_04
4 : 46
45 : 12
3 : 7
1 : 3 0 : 0 0 : 3 0 : 10
198
TCU 41: Mg_02: pa vidite. ja mislim- ja mislim- pazite. mislim da es de pe najmanje ima pravo da nekoga optužuje da ometa rad pravosuđa. znate. mi smo uvijek podržavali rad tih institucija. (…)
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
U TCU 47 voditelj ističe „vi ste- kao es de a“ (stranka), a zatim pita je li
sugovornikova osobna formulacija o izvršavanju puča u tom saopćenju. U TCU 48 izriče se
da je iz suprotnog tabora uzvraćeno, ovoga puta „vam“ (stranci). U gostovoj TCU 41 također
se ističe dihotomija pojedinac – mnoštvo („ja mislim / mislim – mi smo uvijek podržavali“).
Takvi primjeri pokazuju koliko je složen sam proces analize jezičnih sredstava u medijskom
diskursu u skladu s obilježjem samog diskursa i konverzacijske strukture.
Zamjenice su analizirane u svim deklinabilnim oblicima u kojima su se javljale unutar
TCU, a predmetom analize bili su i primjeri posvojnih zamjenica u skladu s njihovom vezom
s pripadajućom osobnom zamjenicom. Honorifici su promatrani u sintagmatskim vezama s
imenom/prezimenom. Predmetom je analize bila i uporaba osobnih imena, uz izostanak
honorifika i/ili prezimena, što se određivalo kao izraz prisnije veze među sugovornicima te
kao umanjivanje hijerahijskog položaja osoba koje su predmet govorenja. Označitelji
zajedničke kategorije u ovom su dijelu analize bili izrazi i tome slično/i tako dalje, kao i druga
jezična sredstva kojima se uopćava predmet govorenja (takve su često neodređene zamjenice)
što su prototipni izrazi kojima se označuje kategorija zajednička svim sudionicima
konverzacije, odnosno tim se izrazima upozorava na potencijalnu nedovršenost izričaja, pri
čemu se svojstvo nedovršenosti ne vidi kao smetnja, s obzirom na referenciju prema
zajedničkom. Na kraju, predmetom analize bile su i ojačane konstrukcije, jezične sredstva
koja se češće pripisuju ženama u konverzaciji, a kojima se, pretpostavlja se, izriče potpora ili
poticaj u odnosu na ono što se govori.
Jedan od najočitijih podataka iz tablice jest sustavna uporaba pojednostavnjivača ja, s
obzirom na to da se u svim intervjuima korpusne jezgre i dodatka jezgri uočava da je njegova
uporaba veća kod gostiju i gošći negoli kod voditelja i voditeljica. Taj je podatak razumljiv
ako se u obzir uzme činjenica da se u konverzacijskim parovima u medijskom diskursu
očekuje da gosti govore o sebi češće negoli nositelji intervjua.
Uspoređujući uporabu naznačenih sredstava u svim intervjuima, došlo se do sljedećih
rezultata:
199
Uporaba osobne zamjenice ja i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:
Voditelj zamjenicu ja i pripadajuće oblike u razgovoru sa ženama rabi 25%, dok
voditeljica iste oblike rabi znatno manje: oko 3%. Isti voditelj s muškarcima takve oblike rabi
oko 39% (više negoli sa ženama), dok ih voditeljica rabi 8.5%. Žene u razgovoru s voditeljem
takve oblike rabe 75%, dok je s voditeljicom ta vrijednost visokih 97%; muškarci u razgovoru
s voditeljem te oblike rabe 61%, a s voditeljicom 91.5%.
Treća gošća pokazuje identične rezultate – takve oblike rabi oko 88% u razgovoru s
voditeljem, a s voditeljicom to iznosi čitavih 100%. Za drugog su voditelja rezultati potpuno
identični i kada razgovara sa ženom i sa muškarcem.
Uporaba zamjenica Vi/vi i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:
Zanemarivo više voditelj rabi oblike zamjenica vi/Vi u razgovoru sa ženama, dok je sa
muškarcima to znatno uočljivije: u odnosu na njih, te oblike rabi oko 80% više u tim
intervjuima. I voditeljica više rabi oblike zamjenica vi/Vi u razgovoru s muškarcima negoli sa
ženama; njezina je vrijednost sa ženama također vrlo bliska (neznatno više rabi te oblike od
žena), dok je s muškarcima riječ oko 68% više takvih oblika negoli ih oni rabe u istim
intervjuima. Dodatna gošća neznatno više rabi takve oblike prema voditelju negoli voditeljici,
a voditelj ih rabi također neznatno više prema dodatnom gostu, u odnosu na vrijednost prema
gošći.
Uporaba zamjenice mi i pripadajućih deklinacijskih i posvojnih oblika:
Zamjenicu mi i pripadajuće oblike voditelj u razgovoru sa ženama rabi oko 26%, a u
razgovoru s muškarcima to je 20%. Voditeljica ih rabi oko 14% u razgovoru sa ženama te 7%
u razgovoru sa muškarcima. To znači da žene više koriste takve oblike u razgovoru sa ženom,
kao i to da muškarci također koriste takve oblike više u razgovoru s voditeljicom. Treća gošća
iz dodatka korpusnoj jezgri također potvrđuje ovu pojavu jer ona dosljedno (100%) rabi takve
oblike, a uspoređujući njihov broj u njezinim intervjuima s voditeljem i voditeljicom, uočava
se da više takvih oblika rabi također u razgovoru sa ženom.
Uporaba honorifika
U uporabi honorifika nema značajnijih pokazatelja o, statistički gledano, sličnostima
ili razlikama.
200
Oslovljavanje po imenu:
Voditelj češće negoli voditeljica u svojim intervjuima goste i/ili one o kojima se
govori oslovljava samo imenom.
Označitelji zajedničke kategorije:
Gošće češće rabe označitelje zajedničke kategorije kada razgovaraju s voditeljicom
negoli s voditeljem.
Ojačane sintagmatske konstrukcije:
Gošće također češće rabe ojačane konstrukcije u razgovoru s voditeljicom negoli s
voditeljem.
Analiza odabranih primjera:
Uporaba honorifika često se rabi kao sredstvo ublažavanja potencijalne prijetnje
obrazu sugovornika, što se prepoznaje u primjerima nalik sljedećim:
31)
TCU 16: Vm_01: ko hapsi gospodina tihića.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
U primjeru '31)' izravno pitanje koje se postavlja sugovorniku oblikom je takvo da se
ne izriče vokativom (točnije, riječ je o besprijedložnom akuzativu, odnosno izravnom
objektu), pri čemu bi trebalo glasiti: „Ko Vas hapsi, gospodine Tihiću?“. Taj postupak
pomicanja perspektive čini se da ima vezu s prirodom samog pitanja jer se u daljem
konverzacijskom tijeku ističe da je riječ o neprovjerenoj informaciji. Honorifikom „gospodin“
izravnost se i potencijalna prijetnja obrazu sugovornika umanjuju.
Izostankom honorifika, odnosno oslovljavanjem po prezimenu, odnosno imenu i
prezimenu, izričaj je, u usporedbi s prethodnim, izravniji. To pokazuju primjeri '32)' i '33)':
32)
TCU 59: Mg_02: ne znam zašto bi za ovakve stvari imao međunarodnu zajednicu iza leđa. ovo su neodgovorne stvari. ovo su iracionalne stvari. ovo su štetne stvari. dakle ovo što radi lagumdžija ni od koga iz međunarodne zajednice nije pohvaljeno.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
33)
TCU 45: Mg_01: teško je. sa ljudima koji se iracionalno ponašaju. jer- dakle- dakle ovo- što rade zlatko lagumdžija. o*- o*- ovo rasturanje jedne
201
piramide vlasti koju smo gradili šesnaest mjeseci. koja nije loše funkcionisala četiri mjeseca. a najmanje loše su u njoj funkcionisali ministri es de a. jer to rasturanje- bez jasnog plana kako to završiti. jedna opasna avantura. (…)
TCU 50: (0.259) Vm_01: koristite ipak- birane riječi. kažete da je lagumdžija iracionalan. analitičari koji dođu u studio ovdje. koji nemaju tu političku. javnu. prejaku- pogotovo državničku obavezu. to kažu direktnije. al gotovo je to slično. je l'. (0.330)
TCU 46: (0.479) Mg_01: jeste li čuli da je iko išta- dobro kazao. kazao o onome šta-
TCU 51: =(1.491)= Vm_01: oni kažu da je lud. TCU 52: (1.011) Vm_01: (izbjegavate) teške kvalifikacije kad je on u pitanju.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
34)
TCU 63: Mg_01: dakle. dovoljno je. da jedan- ovaj- doktor lagumdžija. onako kako ga znamo od prije deset dvanaest godina. stvari vodi po svojoj pameti. pa da se ovakve stvari dese.
TCU 72: (0.206) Vm_01: opet. atakujete na njegovu pamet. iracionalnost.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Primjer '34)' iz istog je intervjua i ovdje je upadljivo da se uz honorifik „doktor“ nešto
blaže govori o političkom protivniku, odnosno samo se impliciraju „stvari koje se dese“.
Voditeljeva je (Vm_01) TCU dispreferencijska reakcija na eufemizam jer se ističe upravo
onaj izravni sloj koji je eufemizmom prikriven. Primjeri '32)', '33)' i '34)' stoga su pokazatelji
izravnog imenovanja osobe koja se smatra odgovornom za negativne posljedice političkih
radnji; te se posljedice izriču najprije eufemistično – nije pohvaljeno to što radi, zatim da ta
osoba pripada ljudima koji se iracionalno ponašaju, čime ga gost Mg_01 postavlja u grupu
sličnih, odnosno ne promatra ga kao pojedinca, što voditelj Vm_01 konkretizira tako što ga
izdvaja iz grupe te upravo kao pojedinca imenuje iracionalnim. Voditeljeva TCU 41 izricanje
je vrlo ogoljene izravnosti koja graniči s nepristojnošću, no i voditelj taj izričaj postavlja u
vezu s drugima koji tako kažu, odnosno dihotomijom se oni – ja ovdje implicira da to nije
voditeljev lični stav. Primjer je '34)' pokazatelj spomenute eufemistične uloge honorifika, no u
istoj se TCU ističu negativne posljedice koje su rezultat vođenja politike po svojoj pameti. S
obzirom na to da je riječ o negativnim posljedicama, voditelj Vm_01 još jednom vrlo izravno
naglašava ono što je implicirano i taj izričaj prepoznaje kao napad na pamet, odnosno
isticanje iracionalnosti. Zasigurno ne bi bilo potpuno pogrešno u takvim strategijama
prepoznati voditeljevu težnju za senzacionalizmom.
35) TCU 75: Vm_01: kako mu možete zaboraviti lično. da je uzeo pasoš Vašem ocu.
predsjedniku države.
202
(0.120) TCU 67: Mg_02: moram zaboraviti. moram zaboraviti. jer ovo nisu lične stvari.
radimo javne stvari. radimo ono što je u interesu. odnosno na najmanju štetu ove zemlje. pravimo koalicije u kojima su i oni- s kojim smo- protiv kojih smo ratovali. senade.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
U odnosu na uporabu honorifika, oslovljavanje po imenu je prisnije zato što se
rasterećuje formalni način konverzacije. U primjeru '35)' to je zabilježeno s položaja gosta
prema voditelju Vm_01. Taj je primjer dobar pokazatelj dihotomije osobno – javno jer
sugovornik ističe da je njegov govorni položaj takav da ne govori u lično ime nego kao javni
službenik. Ta je pojava prepoznatljiva u medijskom diskursu jer se konverzacijske radnje
promatraju u vezi s dominirajućom kategorijom – što je ovdje kategorija političara, odnosno
osobe koja o društvenim radnjama ne bi trebala promišljati s osobnog aspekta.
Korpus čine i primjeri nalik primjeru '36)' koji pokazuje da se i u međusobnom
oslovljavanju sugovornici orijentiraju prema zajedničkim dogovornim obrascima, osobito
kada se ne slažu s određenom oznakom ili titulom. Sugovornica ističe oznake kojima je
prisnije oslovljavana obitelji te kategorički poriče oznake koje se nisu rabile.
36) TCU 15: Žg_02: z*- otkad znam za sebe. zvali su me svi. pa i on. lana. tepali
su mi od tog. lana lana laca lanica. to su bile neke izvedenice. TCU 22: (1.074) Vm_01: niste bili ceca.
(0.272) TCU 16: Žg_02: nikada. bože sačuvaj.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
Za razliku od primjera '36)', u primjeru se '37)' izriče sugovornikov stav prema uporabi
honorifika koji se objašnjava njegovom kategorijalnom valentnošću, pri čemu se ističe da je
njegova uporaba suvišna izvan kategorije kojoj primarno pripada:
37) TCU 1: Vm_01: program uživo poštovani gledaoci. naš gost. prvi večeras. je
doktor mladen ivanić. dobro veče. (0.133)
TCU 1: Mg_03: dobro veče. TCU 2: (0.121) Vm_01: sada sam- uhh- najavio- mislim nije napisano doktor
mladen ivanić- ali sam- ali sam- uhh- mislim znam. zašto Vi nikad ne koristite ovo doktor. (0.320)
TCU 2: Mg_03: pa ja mislim da- posebno u tom političkom dijelu. nema potrebe da se koriste ta vrsta titule. jer ja sam doktor na svom univerzitetu. na svom fakultetu. a u politici sam mladen ivanić. predsjednik pe de pea.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
203
Uporaba se društvene titule tako predstavlja u skladu s oblašću kojoj titula pripada.
Poricanje titule koja pripada drukčijoj društvenoj oblasti razumjeti možemo kao odraz
samouvjerenosti te ojačanja postojeće pozicije u još jednoj strukturnoj dihotomiji doktor
(fakultet) – predsjednik (politika) jer gost ne želi rabiti potencijal koji mu ta titula daje u
drugoj oblasti. Dakako, KA je sumnjičava spram takvih objašnjenja, osim u slučajevima kada
se u samom konverzacijskom tijeku izriče orijentiranost spram uporabe određenoga sredstva
(ovdje to pokazuje izričaj da nema potrebe da se koristi ta vrsta titule).
Pitanje kategorijalne pripadnosti sudionika konverzacijske interakcije osobito je
složeno, kako u diskursnoj tako i konverzacijskoj analizi. Kako je istaknuto, rodu se u svim
slučajevima pristupa kao omnirelevantnoj kategoriji, onoj koja objedinjava niz drugih
kategorijalnih identiteta jer je najuočljivija. To je prepoznatljivo u primjerima nalik sljedećim:
38)
TCU 4: Vm_01: uhm. dakle- ekonomista. kolumnista. predavač. aktivista. politički analitičar. komentator. postdiplomac kembridža.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
39)
TCU – 5: Vm_01: uhh- Vi ste doktorica. kardiolog. uhh- svetlana broz. persona. ljudi to hoće da čuju. i da Vas vide. i kao unuku josipa broza tita. da li Vam smeta to što- što Vas gotovo isključivo- ili najčešće. na prvu. tako posmatraju.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
40)
TCU 25: Vm_01: e pa- drugarice svetlana. pošto ste državljanin bosne i hercegovine. aktivista i borac za ljudska prava. ljekar. kardiolog ste inače. uhh- intelektualac. kako Vi tumačite situaciju u našoj zemlji. bosni i hercegovini. političku. društvenu.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Primjer '38)', '39)' i '40)' pripadaju istome intervjuu i pokazuju uobičajeno
oslovljavanje, pri čemu se oblici u muškom rodu smatraju univerzalnim, odnosno prikladnim i
za ženski rod. Pored označenih primjera, u tom je formalnom obraćanju uočljiva i uporaba
konstrukcije drugarice Svetlana, čime se implicira kategorijalna pripadnost ideološkom
naslijeđu, odnosno tradiciji s kojom gošća ima vezu. Iz mnoštvo se tih kategorija niti jedna
osobito ne izdvaja u voditeljevoj TCU 25 jer je pitanje usmjereno na situaciju u zemlji –
političku i društvenu, čime se ostavlja potpuna sloboda izricanja stava s položaja iz bilo koje
kategorije.
Višestruka kategorijalna pripadnost osobito se naglašava u sljedećem primjeru. Gost
Mg_05 ovdje se predstavlja ističući više odrednica, no tijek se konverzacije nastavlja sve do
204
trenutka kada se dođe do one koju voditelj Vm_01 osobito ističe, odnosno smatra ju
najvažnijom.
41)
TCU 9: Vm_01: uhh- kako bih ja tebe predstavio. predstavio sam te sada kao- po- liberala po ubjeđenju. aktivista. i to. alternativni klub trebinje. to se zna. kako bi ti sam sebe predstavio. ko si ti. (0.667)
TCU 8: Mg_05: pa jesam predsjednik alternativnog kluba trebinje. to je istina. već dugo. od devedeset devete godine. uhh-
TCU 10: (0.197) Vm_01: šta si. šta si iznutra. šta je to. jer ja kad kažem kao novinar aktivista. borac za pravdu. otvoren čovjek. sve je to okej. šta si ti. iznutra. (0.583)
TCU 9: Mg_05: pa ja sam iznutra jedan infantilan dječak. uhh- koji je otprilike na fonu egziperija. znači onoga malog princa. koji je radoznao. traži. ište. uvijek neku pravdu. i čini mi se da sam od onih likova koji i da žive u raju- bilo bi im- uhh- nekako loše. u smislu što bi uvijek tragali da i u tom raju nađu- ovaj- neku- neku malu pogreškicu i da je ispravljaju. (0.155)
TCU 11: Vm_01: to:: idealista.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
Primjer je '41)' osobito ilustrativan jer voditelj traži od gosta da se on sam predstavi,
odnosno da u višestrukim kategorijama odabere onu koja je najrelevantnija za konverzacijski
tijek. Poticaj sugovorniku na preciziranje kategorije ostvaruje se naglašavanjem svojevrsne
„unutarnje“ kategorije, odnosno osobnosti koja se u konverzaciji predstavlja dominantnom u
odnosu na sve druge.
U se primjeru '42)' iznosi problematika kategoriziranosti u skladu sa slijeđenjem
prakse koja konstituira kategoriju. Dio razgovora iz kojega je izdvojen primjer govori o
zvaničnom izjašnjavanju na izborima, pri čemu se problematizira pripadnost kategoriji na
osnovi (ne)vršenja prepoznatljivih aktivnosti za tu kategoriju. Ukoliko bi se ovakav pristup
prenio na pitanje roda kao kategorije, to bi značilo da klasična kategorija muškosti ili
ženstvenosti iziskuje točno određen način jezičnoga i drugog ponašanja u skladu sa
zahtjevima te kategorije.
42)
TCU 10: Vm_02: ma da. ali- uhh- konkretno- problem se pojavio- dakle- uhh- često ističemo brojku od osamdeset posto- uhh- nominalno- ljudi koji se izjašnjavaju katolicima u hrvatskoj. pa onda damo primjer kako mnogi od tih ljudi ne žive tako. (jer su)-
TCU 9: (0.317) Žg_03: po tim zakonima. da. TCU 11: (0.758) Vm_02: ehh- upravo tako. i vjerovatno- ne znam- između onih-
uhh- pet posto. ili tri posto pravoslavaca- vjerovatno dobar dio njih- dakle u ukupnom broju se isto ne pridržava s*- svega toga.
TCU 10: =(1.559)= Žg_03: sigurno je tako. da.
(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
205
Usporedbom se primjera '41)' i '42)' može istaknuti odnos svojevrsnih unutarnjih i
vanjskih kategorija. Prepoznatljivost pripadnosti kategoriji ostvaruje se na osnovi
identificiranja eksplicitnih radnji i postupaka koji pripadaju diskursnoj povijesti takvih
izvedbi u razvoju te kategorije i smatraju se tipičnim za tu kategoriju. Tako se u ovim
istraživanjima obično pristupa pretpostavljenim inherentnim obilježjima kategorije muškog ili
ženskog govora. Primjer je '42)' zahvalan poticaj za problematiku tzv. ženskoga govora,
odnosno pitanja može li se osoba koja nominalno pripada kategoriji, no krši zakone te
kategorije, ikako smatrati njezinim članom. To složeno pitanje prepoznatljivo je npr. u tzv.
netipičnoj ženskoj uporabi jezika, što je uočljivo u ponašanju mlađih pripadnica
konzervativnih jezičnih zajednica.
Posebnim se načinom oslovljavanja može izreći pozitivna uljudnost, odnosno uputiti
kompliment, što vidimo iz primjera '43)':
43)
TCU 5: Vm_01: um- ja sam davno htio vas zvati u našu emisiju. i to- i to još
dok ste Vi onako- po novinama bili tu i tamo. i onda je neko prije mene to- um- kako bih rekao. došao do vas. i onda ste postali jedna opšta zvijezda. a ja vas zovem-
TCU 4: !(1.351) Žg_02: nemojte to zvezda. (smijeh)
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Naizgled dispreferencijski izričaj, TCU 4, u kojem se upozorava voditelja da ne rabi
sintagmu kojoj se kompliment izriče, primjer je koji neverbalnom odrednicom (smijehom)
potvrđuje konvencionalnu reakciju na kompliment, koja bi se verbalno mogla izreći kao
izričaj „Hvala Vam na komplimentu“, no upravo se zbog same konvencionalnosti takvih
konverzacijskih radnji čak i naizgled oprečan izričaj dovodi u vezu s konvencionalnim jer je
njegov dio i preferencijska neverbalna reakcija na tu konverzacijsku radnju.
Iz istog je intervjua i primjer '44)' u kojem se pseudointimnost izriče uporabom
osobnog imena, kao i primjer '45)' na samom završetku istog intervjua gdje se isprepliće
formalni i prisniji vid oslovljavanja:
44)
TCU 14: Vm_01: svetlana. um- ne mogu sad da govorim o tome. nekako mi to
bezveze da govorim. ali negde diskretno moram da napomenem. Vi ste danas došli iz banjaluke samo zbog ove emisije. i vratit ćete se tamo. i moram da kažem to. i bez dnevnica. honorara. to ste tako odbijali. šta je Vaš motiv. uhh- da- da- da- da- tako glasni budete. šta je Vaša briga. to iz neke brige radite. iz interesa nije očigledno.( )
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
206
45)
TCU 33: Vm_01: hvala Vam puno. TCU 26: (0.471) Žg_02: hvala i Vama. TCU 34: (0.593) svetlana. hvala.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Komplimenti su konverzacijske radnje kojima se hvali pozitivni obraz sugovornika.
Čini se da postoji razlika u upućivanju komplimenta ženi i muškarcu. Ranije je spomenuto da
se u tipično muškim zajednicama njeguje osobit stil svojevrsnog „pozitivnog sukoba“ čiji je
cilj ojačanje međusobne veze između muškaraca. Isticanje onih osobitosti koje se
tradicionalno smatraju muškim vrlinama obično se smatra neprimjerenim prema ženi.
Bezazlene psovke i tzv. snažniji govor koji obiluje takvim sredstvima u pravilu se više vezuju
za muškarce. Primjer '46)' tako pokazuje netipičan odabir riječi za upućivanje komplimenta.
46)
TCU 38: Vm_01: mi smo Vas zvali zato- ja sam Vas zvao zato u emisiju. što- Vi ste vrlo n*- neobičan- uhh- političar. mislim da ste čak politički mangup. uhh- nije problem da kažem da ste- zbog tog iskustva. doktorata. i tako dalje. najpametniji. barem u er esu. ali mi je ovaj fenomen vrlo zanimljiv. Vi često znate da Vašim formulacijama- definicijama- analize aktuelnog- uhh- uhh- stanja u politici. društvu. isključite iz funkcije. uhh- predsjednika pe de pea. pa i političara. i tako ogoljeno- vrlo direktno. kao kakav nezavisni analitičar. kažete neke stvari. pa haj'mo u tom smislu direktno. šta je ova nova vlada- uhh- er esa. koju je dodik postavio.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
U tom je primjeru kompliment izrečen uporabom sintagme „politički mangup“ koja je
netipična za izricanje komplimenta jer se riječju „mangup“ u pravilu izriče neuljudnost. No,
razumjeti ju kao kompliment može se u odnosu na ostatak govornog priloga voditelja Vm_01
jer se ističe da je takvo „buntovničko“ ponašanje zapravo vrlina u političkom okruženju u
kojem djeluje sugovornik Mg_03. U prilog toj tvrdnji ide i isticanje da je sugovornik
„najpametniji“ u tom okruženju.
Intervju je Vm_01 : Mg_03 specifičan i u drugim dijelova konverzacijskoga tijeka.
Tako u primjeru '47)' imamo kombinaciju honorifika i osobne neformalne zamjenice ti, kao i
zamjenice Vi:
47) TCU 58: Vm_01: sad ćemo Vam- malo da se- da se igram s doktorom. ti si taj.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Kombinacija formalnog i neformalnog oslovljavanja može se razumjeti kao težnja da
se ostvari pseudointimnija korelacija, odnosno da se s položaja voditelja Vm_01 ostvari
dinamičnija konverzacija. Isti intervju donosi primjer koji pokazuje da je isticanje samo
207
osobnog imena, bez prezimena i/ili honorifika, način ostvarenja izravnosti i to tako što se ime
(Milorad, a ne „premijer Dodik“) dovodi u vezu s krađom:
48)
TCU 10: Vm_01: a ko je pokr'o. ko je pokr'o. je l' milorad.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Svjesnim se poricanjem honorifika ili državničke titule objekt govorenja pomiče s tog
hijerarhijskog položaja prema nižoj, podređenoj skupini. Slične primjere imamo i u drugim
intervjuima voditelja Vm_01.
U odnosu na uporabu pojednostavnjivača ja, zamjenice čija se uporaba smatra
uobičajenom i neutralnom, no nije, kako to Schegloff ističe, uvijek i rodno neutralna, uporaba
se drugih zamjenica smatra složenijom, osobito kada se promatraju u svezi s drugim
kategorijalnim oznakama (npr. ja voditelj, Vi kao majka, mi žene i sl.). U vezi s takvim
pristupom analizi uporabe zamjenica, u korpusu se uočava uporaba osobne zamjenice Vi koja
funkcionira kao sredstvo ojačanja međusobne konverzacijske veze. Zapravo je taj vid uporabe
osobne zamjenice vrlo sličan uporabi zamjenice ti u funkciji diskursne oznake „(ti)
znaš“/“(Vi) znate“, o čemu govori Houghton (1995) kada navodi primjer jezične strategije
kojom terapeutkinja ističe da „ne zna“ kakav je osjećaj o kojem govori njezina pacijentica (u
čijem je izričaju prisutna ta oznaka – „you know“/“(Vi) znate“), koju rabi kako bi izbjegla
detaljnost u svom izričaju. U našem je primjeru oblik te zamjenice prepoznatljiv po
pripadajućem glagolskom obliku (oznaka brojem 2 i pripadajućom strelicom donosi i bezličnu
konstrukciju u dijelu gdje se ističe konzumiranje alkohola):
49)
TCU 17: Mg_01: a probao sam sve. je li. probao sam sve što- što mladići
moraju probati. da bi- da bi se- ovaj- 1→osjećali da su muškarci. propušite se 2→prije vremena. pa malo se i pije 3→jedno vrijeme. pa kačite se za tramvaje. i tako. bilo je- raznih tih mangupluka i nestašluka. ali to nije prelazilo neku mjeru.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Dijelovi se TCU propušite se, pa malo se i pije i kačite se za tramvaje oblikom čine
kao da upućuju na sugovornicu. Dakako, to nije slučaj jer tim postupkom govornik izriče
svoje radnje tako što zamagljuje njihova vršitelja bezličnom konstrukcijom ili postupkom
pomicanja položaja vršitelja na položaj sugovornika. Te su radnje ostvarive jer se pokazuje da
i u drugim konverzacijskim radnjama, npr. pripovijedanju, slušatelji nisu samo pasivni
primatelji informacija nego i aktivni sudionici takvih konverzacijskih događaja.
208
Eksplicitna uporaba zamjenica funkcionira i kao sredstvo razlikovanja osobnih
mišljenja u odnosu na političko mišljenje, s obzirom na to da isticanje mišljenja s političkog
položaja nosi veće posljedice. Primjer '50)' tako donosi pitanje u kojem se traži osobno
mišljenje, što ne mora isključivati politički stav, no ukoliko se naglasi da je riječ o osobnom
mišljenju, tim se postupkom ujedno može ograditi politički položaj od mogućeg negativnog
učinka onoga što je izrečeno.
50)
TCU 21: Vž_02: kako gledate na ulogu asada- bašara al asada- uhh- bi li on
trebao otići s vlasti. po Vašem mišljenju.(…) TCU 40: Žg_02: (...) ako sumnjamo u to- onda po mom mišljenju ne može biti
potpredsjednik vlade. (...)
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
U drugom je intervjuu s istom gošćom (Žg_03) voditelj postavio, pored ostalog, dva
pitanja koja zahtijevaju odgovor s različitih položaja, odnosno kategorija kojima gošća
pripada:
51)
TCU 19: Vm_02: kako- uhh- presuda anti gotovini- koja će biti za nekih petnaestak dana. može utjecati na pristup hrvatske u europsku uniju. odnosno da ove pristupne pregovore. što Vi mislite kao političarka. (...)
TCU 32: sad da Vas pitam nešto osobno. uhh- kada ste ušli u politiku. negdje devedeset i-
(Korpus, intervju Vm_02: Žg_03, dodatak jezgri)
U primjeru je '51)' potpuno jasno s kojeg se položaja traži odgovor na postavljeno
pitanje, dok se u primjeru '50)' to zaključuje na osnovi gošćina odgovora jer ona naglašava po
mom mišljenju što implicira ne po mišljenju Vlade.
Položaj voditelja/voditeljice hijerarhijski je nadređen u konverzacijskom paru
intervjua kojem su nositelji. Iz tog se položaja relevantnim smatra uporaba jezičnih sredstava
kojima se određuje konverzacijski tijek. Takvi se diskursni označivači vrlo često susreću u
korpusu i vrlo slikovito konverzacijski tijek opisuju jezičnim sredstvima kojima se uobičajeno
opisuju stvarna pomicanja, odnosno konverzacija je zajednički put prema konverzacijskim
ciljevima.
52) TCU 14: Vž_01: puno je tema o kojima ćemo večeras razgovarati. aktuelnih
prije svega. o njima- evo- nešto kasnije. uhh- za početak. krenut ćemo od samoga početka. odnosno krenut ćemo- uhh- pričati Vašu životnu priču. koja je počela- uhh- pedeset i šeste godine. je li tako. na obalama miljacke.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
209
53) TCU 117: Vž_01: pričat ćemo o tome. pričat ćemo još o osamdeset trećoj godini.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
54)
TCU 118: Vž_01: gospodine izetbegović. stali smo na godini tisuću devetsto
osamdeset i trećoj. dakle godina kada je Vaš otac osuđen na četrnaest godina zatvora. i odveden u zatvor. (...)
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
Sva tri prethodna primjera pokazuju da voditeljica rabi postupke odabira tema, njihova
poretka, potrebe da se još o njima govori te naglašava položaj na kojem se stalo u
konverzacijskom tijeku.
Osobito se zanimljivim pokazuju primjeri uporabe izravnijih i oštrijih konstrukcija.
Takve primjere, iako rijetko, susrećemo i s položaja nositelja intervjua i gostiju. Primjer '55)'
svojom izravnošću graniči s nepristojnošću, s obzirom na to da se upotrebljavaju konstrukcije
politički glup i ljudski neodgovoran. U tom je primjeru uočljiva i uporaba opće zamjenice svi
čijim se ponavljanjem ostvaruje učinak pojačavanja.
55) TCU 54: Vm_01 kome je u interesu. ko je toliko- kako bih rekao. politički.
glup. i ljudski. uhh- neodgovoran. da drži ovoliko ljudi u takvom- u takvom stanju. mislim- ja mislim da ste svi krivi. svi.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Primjer kakav je '56)' specifičan je prikaz izrazitog forsiranja odgovora, što se najprije
ostvaruje izravnim pitanjem, a potom negiranjem govornikova izričaja:
56)
TCU 58: Vm_01: ko iz es de a. TCU 46: (0.405) Mg_02: pa je- nije sad bitno ko. TCU 59: (0.290) Vm_01: vrlo je bitno ko.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
Učinkoviti izrazi koji su u korpusu prepoznati kao čin prijetnje obrazu ostvaruju se
podjednako i u eufemističnim implikacijama. Primjer '57)' tako pokazuje svojevrsno
eufemistično zaodijevanje osobine naivnosti, odnosno nedostatka pameti, što se zaključuje na
osnovi isticanja dijela tijela koji je daleko niže od glave.
57)
TCU 8: Vž_02: pa dok god se prima ona platica. znate. kakva god da je. tristo. četiristo maraka. petsto. pa kažu dobro je. još ne tuku. pa izdržali smo i gore. pa to slušate svaki dan. i dok god se zadovoljavaju tako malim. i ne shvate da i to malo evo gotovo je. skoro da će presahnuti. i dok god ne počnemo da tražimo bolje. odnosno- uhh- građani u bosni i hercegovini- uhh- uopšte ne cene
210
sebe. oni nikad ne traže bolje. oni se samo zadovoljavaju s onim što im se da. i još onda sretni što ih ne tuku. i sve. pri tome prilično se bune u kafani. Vi znate te kafanske priče. a kad treba nešto javno reći. izraziti svoje zadovoljstvo. onda neka to drugi neko radi. jer dok god ja primam tih svojih petsto maraka eto dobro je. znači kad vide da je sta*- da nema više ni za tih petsto maraka. da će- da su dugovi države ogromni. da je potrošeno i ono iz budućih generacija. e onda dolazi otrežnjenje. nemam šta da jedem. nemam šta da platim. kad to bude zaista većina. kad shvate da ništa od šarene laže nema. onda doputuje kažem i ono što je trebalo davno da stanuje u mozgu. nažalost sad se još uvijek nalazi daleko niže.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Također izdvajamo primjere kada se vlastiti negativni stav o nečemu dodatno osnažuje
uporabom grubljih riječi:
58)
TCU 65: Mg_03: skoro da dolazim u poziciju da mi se gadi. gadilo mi se neki dan. kad sam bio na zajedničkoj sjednici doma naroda. jedna potpuno glupa sjednica. koja je beskorisna. a koja je opet prekinuta. jer nije bilo (kvoruma).
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
59)
TCU 63: Mg_03: pa je. evo vidjet ćete da će biti ovakve stvari. a zašto je to tako. ja prvo tako govorim zato što stvarno tako vjerujem. i drugo. što se ne želim time nikome dodvoriti. nego kažem ono šta mislim. ja tako stvarno mislim. i zato u takvoj vrsti politike ne učestvujem. ja mislim da je to jedna glupa. nekonzistentna. loša politika. a politika treba da bude ono što je politika svuda u svijetu. stvaranja uslova da se bolje živi. da se otvaraju radna mjesta. a ne puka priča. gdje se mjesecima i danima razmišlja. da li će sad es de a ući u vladu republike srpske. ili će to biti es de pe. kakve to posljedice ima. to ništa u suštini ne znači. pokušavam cijelo vrijeme. kao neko ko je živio politiku. jer ovo što ste nabrojali- ja sam stvarno bio- da dodam na to. bio sam i predsjedavajući doma naroda. dakle. i parlamenta bio. pa potpredsjednik skupštine savjeta evrope. ja sam tu politiku iživio. i meni se ta vrsta politike- moram Vam reći. ne sviđa. ja nisam- ja- ja- ja- ja-
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Primjeri uporabe grubljeg jezika u funkciji isticanja neke negativne društvene pojave
ujedno su i najradikalniji jer njihovo izricanje ili opis nečasnih radnji nema izravnu vezu s
govornikom, pa odatle i veća sloboda njihove uporabe. Takve primjere u korpusu
prepoznajemo vrlo rijetko, a redovito kod muškaraca.
60)
TCU 15 Mg_06: sve se završava na isti način. da neko nekom kaže da smrdi. da neko nekom psuje mater. da neko nekog proziva za genocid. dakle- mislim da se tu jedna žestoka i ogromna opasnost krije po- po cjelokupno mentalno zdravlje.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)
61)
211
TCU 19: Mg_06: ja- pa ja- ja- ja mislim da- da bi se nekako moralo stati. jer ta- mi nemamo- ovaj- predstavu- sve to- okej- je li. legitimno- dakle jedna anonimna. divljačka. individua. vrijeđa. koristi jezik koji je- apsolutno ono- jezik mržnje. i on ostane zaštićen. a mi- kad bi- recimo. mi smo imali problem nekad pri o es ceu. je bilo neko regulatorno tijelo za tiskane medije. i nešto smo se mi- ajde. možda i nešto pogriješili. i nisam ni ja zadovoljan što je ispao neki tekst tako kako je ispao. ali je postojalo- postojale sankcije. i ja sam bio presretan da postoje sankcije. koje će u*- uvesti neku- neki normalan red. normalan poredak. u printano novinarstvo. a ovdje jednostavno ne postoji. ili volja. ili želja. ili tehničke mogućnosti da se to naprosto sankcionira.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)
62)
TCU 20: Mg_06: ja pretpostavljam. da. ja pretpostavljam. to je ono- upotrijebit ću- onaj- neću- neću biti- ovaj- neprimjeren. neću biti ni- um- bezobrazan. to su neki- ono- masturbatori. koji sjede pred svojim- računare*- računarima. i koji frustracije liječe tako što- što šire mržnju. što pro*- proizvode mržnju. um- sa druge strane. um- ja ne znam ono- ja ne znam- dakle ja sam zadnji čovjek koji će se ovdje zalagati- koji se- za bilo kakav oblik cenzure. sankcioniranja. ali mislim da se to treba sankcionirati. jer je to jednostavno nedopustivo. neopis*- nedopustivo. pa mislim- hajte vi na vašoj televiziji ili ja u svojoj novini- izgovorite- recimo- tipa- srbi smrde. pa neko će vas kazniti. ili ono- ćifute treba- i to neko nekažnjeno plasira u javni prostor. tako je li to-
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)
Korpus obuhvaća i primjere u kojima su prepoznatljivi postupci voditelja intervjua da
zaštiti pozitivan obraz sugovornika. Tako primjer '63)' pokazuje izricanje nekoliko izravnih
pitanja, uz svojevrsno opravdanje da se sugovornik ne dovodi u poziciju da ga se pita,
odnosno daje se opravdanje za iznošenje izravnih optužbi, no najčešće se one ne vezuju uz
voditelja nego se on smatra prenositeljem pretpostavljenog mišljenja gledatelja (što je,
dakako, zadaća medija u etimološkom značenju te riječi). To mu, donekle slično prethodnome
primjeru '62)', daje osnovu da postavlja vrlo izravna pitanja/optužbe.
63)
TCU 26: Vm_02: kako ( ) to. kako jednostavno da se ne dovodite u poziciju da Vas se pita- je l' mi možemo vjerovati ovdje da ste Vi to radili u dobroj namjeri. ali Vi to i ne morate raditi u dobroj namjeri. Vi ste- Vi ste možda pogodovali Vašem prijatelju marku vojkoviću. neko će reći. kako izbjeći tu situaciju. Vi ste član predsjedništva. i odlučujete o poslovima koje on vodi. uhh- zašto jednostavno- uhh- postoji mogućnost da se dovedete u takvu poziciju. bilo Vi kao-
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, korpusni dodatak)
Korpusnom su analizom obuhvaćeni primjeri u kojima se rabi oznaka zajedničke
kategorije. Skoro dosljedno to je izraz i tako dalje koji se redovito javlja u funkciji osobitog
212
zamišljenog produžetka izričaja tako što se referira na ono što je jasno, poznato ili očigledno.
Dakako, osim tog izraza, rabe se i druga slična sredstva koja su označena u primjeru '65)'.
64) TCU 43: Vž_01: uhh- kasnije- nekako završavate tu priču s novinarstvom. uhh-
zašto. je li- jeste postali ozbi*- ustvari- uhh- u kojim ste godinama završili pisati. to je nekad bila- fakultet. je li tako. jeste li mogli tada osjetiti kako je bilo biti novinar. je li bila sloboda novinarstva. je l' se pazilo šta se piše. i tako dalje. i tako dalje.
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
65)
Mg_06: pa- ono što je tragedija. stalno se vrtimo u krug. i mi smo jedan perpetuum mobile. ovaj- nikako s mjesta- uhh- ja stalno maštam i sanjam o pokretanju bosne i hercegovine kao jedne države koja će zaboraviti na sve. a staviti na ovaj astal- kao- uhh- broj jedan. uhh- znači- veliki broj jedan. ekonomiju. uhh- a zatim- što se podrazumijeva- jeste. novac. novac. pazite. bez bogata bosanca i hercegovca. apsolutno sve pada u vodu. mislim da imamo. imamo šanse. još uvijek imamo šanse. samo bih zamolio ovaj put građane bosne i hercegovine da ne nasjedaju. na jako providne igre političara. naročito ovih koji su zadnjih dvadeset godina svašta radili. ajde da ih ne pominjem. prepoznat će ih narod. ovaj- koji su puni krivičnih prijava. i svačega. i- mislim da su zaista dosta-
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_06, korpusni dodatak)
Tim se i sličnim sredstvima izricanja neodređenosti zaobilazi izricanje preciznih
podataka čime se pojave ili osobe ne izbjegavaju u cijelosti nego se samo daje nagovještaj
neke osobitosti ili radnje. Iako bi to trebalo preciznije pokazati nekom sličnom istraživanju,
čini se da se ove oznake mnogo češće javljaju uz neku negativnu društvenu pojavu.
213
8. VRIJEME SUDJELOVANJA U KONVERZACIJI I FORIČNOST TCU
JEDINICA
8.1. Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji
Raspolaganje vremenom i količinom govora može se analitički promatrati s više
aspekata; tako u Brown-Levinsonovoj teoriji uljudnosti predmetom istraživanja je i količina
verbalnog rada koji govornici iznose u svojim izričajima kako bi se suprotstavili sili
potencijalne prijetnje obrazu slušatelja (Brown i Levinson 1978); Eckert i McConnel-Ginnet
(2013) o količini govora i vremenu govorenja kritički promišljaju u skladu sa širim
sociokulturnim normama, često i stereotipima da se od žena očekuje da manje govore ili
skoro da i nemaju pravo javne komunikacije; Swacker (1975) u svome istraživanju uočava da
su muškarci više skloni duljem govorenju te da, pored toga, vrijeme rabe za isticanje više
detalja o predmetu govorenja; Coates (1993) uočava sličan fenomen, da muškarci češće
govore u javnom diskursu, u čemu Meunier (1993) prepoznaje utjecaje društvenih konvencija
koje uvjetuju da muškarci javno okruženje doživljavaju natjecateljskim tlom; meta studija
James i Drakich (1993) također je bila usmjerena na takva istraživanja i zbirno pokazala da u
više od 60% istraživanja muškarci prednjače u količini i vremenu govorenja, najviše u
vrstama konverzacije gdje se očekuje ostvarenje neke zadaće ili je riječ o formalnim
situacijama, za razliku od prisnijih i tematski blažim razgovora, gdje se pokazalo da žene
dominiraju; izdvojiti se mogu i istraživanja: Krupnick (1985) o govoru studenata i studentica
na Harvardu, Smith-Lovin i Robinson (1992) o razgovoru u prilagođenim situacijama, kao i
Sadcker i Sadcker (1985) o komunikaciji u razrednom okruženju i dr.
Analize medijskoga diskursa, osobito intervjua kao prepoznatljivog žanra, obično
donose usporedbe s klasičnim intervjuima (s BBC-em kao prototipom) koji su se realizirali u
obliku pitanje – odgovor, pri čemu su obično sugovornici dobivali unaprijed zadana pitanja
kako bi se spremili za intervju, tijekom kojeg su slijedili zadanu putanju konverzacije. Tolson
(2006) ističe da se ovakav pristup analizirao u radovima Scannella i Cardiffa (1991) koji se
dijakronijski bave razvojem BBC-evih intervjua. U odnosu na prevladanu praksu
„ispitivačkog modela“ medijskoga razgovora, noviji se modeli usmjeravaju na oponašanje
spontane konverzacije, što se u medijskom diskursu imenuje „fenomenom pseudointimnosti“.
No, i u takvom pristupu uočava se da je dominantni nositelj konverzacijskoga para u
intervjuu, tj. voditelj, osoba od koje se očekuje da kvantitativno bude manje zastupljena u
konverzaciji jer je cilj takvog konverzacijskog događaja dobiti informacije od gosta.
214
Za ovaj je rad takav unaprijed zadani odnos sudionika konverzacije u medijskom
diskursu još jedno relevantno mjesto istraživanja jer se nastoji doći do rezultata o vladanju
dominantnim položajem u odnosu na promjene sudionika konverzacije te, u krajnjoj liniji,
zaključaka o vezi tog položaja i rodne pripadnosti.
Vrijeme samoprezentiranja u verbalnoj interakciji u medijima ovdje se promatra u
skladu s količinom govora kao sociokulturnom dimenzijom verbalnog ponašanja, odnosno
pretpostavljenom stereotipno obojenom stajalištu (osobito u zapadnoj kulturi) da žene govore
češće od muškaraca. Takva istraživanja mogu pokazati potpuno drukčije stanje – Swacker
(1975) uočava da su muškarci ti koji češće govore, Meunier (1993) također slično zaključuje,
ističući da se od muškaraca „očekuje da češće govore“, Coates (1993) prepoznaje razliku u
sferama privatno – javno, pri čemu žene češće govore u privatnoj, a muškarci u javnoj sferi, a
i Cameron i Drakich (1993) dolaze do sličnih rezultata, mada se u literaturi o toj tematici
općenito dolazi do kontradiktornih rezultata, što je razumljivo s obzirom na različite metode i
kontekst istraživanja, kao i kulturološke norme.
Vremenski je okvir postavljen tako da se gostovanje istih gostiju i gošći kod istih
voditelja i voditeljica analizira u odnosu na vrijeme kraćeg intervjua, što konkretno znači da
su dijelovi duljeg intervjua analizirani do onog trenutka kada se prvi, kraći intervju završava,
kako bi se vremenski okvir podudarao. U ovoj se analizi osobito vodilo računa o ključnim
mjestima konverzacije, odnosno o početku i dovršetku konverzacije, koji su dio zajedničkog
vremenskog okvira.
Do podataka o vremenu aktivnog sudjelovanja u intervjuu došlo se zbrajanjem
pojedinačnih trajanja svake TCU pripadajućega govornika. Aktivno trajanje intervjua odnosni
se samo na vrijeme razgovora, izuzimajući reklamne dijelove, digresije u vidu gledanja
priloga i sl. Pojašnjenje je dato na sljedećoj slici:
215
Slika 26: Intervju Vm_01 : Mg_01 – primjer mjerenja trajanja pojedinačnih TCU jedinica.
216
U mrežnom se pregledu (središnji dio slike, desno od videoprikaza) jasno može očitati
vrijeme trajanja označene TCU 45 voditelja Vm_01. Zaokruženi dio slike pokazuje trajanje
označene TCU 45 u njezinu položaju u analitičkom redu. ELAN omogućuje analizu u
milisekundama (tisućitom dijelu sekunde), što je ovdje prikazano brojem 3452, odnosno riječ
je o 3 sekunde i 452 tisućita dijela sekunde. Detaljnim se zbrajanjem takvih vrijednosti došlo
do sljedećih rezultata:
R. br. intervjua/konverzacijski
par/podatci o vremenu zastupljenosti u
konverzaciji
Grafički prikaz vremenske zastupljenosti
u postotcima u konverzaciji
Gost/Gošća – Voditelj/Voditeljica
Intervju 1
VODITELJ 1 : GOST 1 (konverzacijski par muškarac : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 703804
ms/703. 8 sec. (11.73 min.) 42.83%
Udio GOSTA 1 u razgovoru:
940049 ms/940,05 sec (15.66 min.) 57.17%
Intervju 6
VODITELJICA 1 : GOST 1 (konverzacijski par žena : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.
Udio VODITELJICE 1 u razgovoru:
450359 ms/450.36 sec. (7.5 min.) 27.14%
Udio GOSTA 1 u razgovoru: 1208170
ms/1208.17 sec. (20.13 min.) 72.85%
Intervju 2
VODITELJ 1 : GOST 2 (konverzacijski par muškarac : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 24 minuta.
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 563043
ms/563.04 sec. (9.38 min.) 37.46%
Udio GOSTA 2 u razgovoru: 939643
ms/939.64 sec. (15.66 min.) 62.53%
217
Intervju 7
VODITELJICA 1 : GOST 2 (konverzacijski par žena : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.
Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 498070
ms/498.07 sec. (8.30 min.) 30.37%
Udio GOSTA 2 u razgovoru: 1141936
ms/1141.94 sec. (19.03 min) 69.63%
Intervju 3
VODITELJ 1 : GOST 3 (konverzacijski par muškarac : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 490493
ms/490.49 sec. (8.17 min.) 29.82%
Udio GOSTA 3 u razgovoru: 1153342
ms/1153.34 sec. (19.22 min.) 70.17%
Intervju 8
VODITELJICA 1 : GOST 3 (konverzacijski par žena : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta.
Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 368491
ms/368.49 sec. (6.14 min) 23,20%
Udio GOSTA 2 u razgovoru: 1219687
ms/1219.69 sec. (20.32 min.) 76.79%
218
Intervju 4
VODITELJ 1 : GOŠĆA 1 (konverzacijski par muškarac : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 25 minuta.
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 472273
ms/472.27 sec. (7.87 min) 28.87%
Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 1163511
ms/1163.51 sec. (19.39 min) 71.13%
Intervju 9
VODITELJICA 1 : GOŠĆA 1 (konverzacijski par žena : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 25 minuta.
Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 433720
ms/433.72 sec. (7.22 min) 28.34%
Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 1095520
ms/1095.52 sec. (18.25 min.) 71.65%
Intervju 5
VODITELJ 1 : GOŠĆA 2 (konverzacijski par muškarac : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 18.25 minuta
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 211961
ms/211.96 sec. (3.53 min) 19.50% Udio
GOŠĆE 1 u razgovoru: 874201 ms/874.2 sec.
(14.57 min.) 80.50%
Intervju 10
VODITELJICA 1 : GOŠĆA 2 (konverzacijski par žena : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 17.00 minuta
Udio VODITELJICE 1 u razgovoru: 127685
ms/127.69 sec. (2.13 min.) 12.52%
Udio GOŠĆE 1 u razgovoru: 892988
ms/892.9 sec. (14.88 min.) 87.52%
219
Intervjui 1 – 3 (voditelj : muškarci)
36.70 : 63.29 %
Intervjui 4 – 5 (voditelj : gošće)
24.18 : 75,81 %
Intervjui 6 – 8 (voditeljica : muškarci)
26.90 : 73,09 %
Intervjui 9 – 10 (voditeljica : gošće)
20.43 : 79.59 %
220
Tablica 12: Vremenska zastupljenost sudionika konverzacije u konverzacijskim parovima, s
pripadajućim grafičkim prikazom.
Sumirajući rezultate sudjelovanja u intervjuu čiji je nositelj voditelj, uočiti se može sljedeće:
1. Voditelj 1:
a) Vremenska zastupljenost voditelja u razgovoru s muškarcima kreće se od 29.82 do
42.83 % ukupnog trajanja intervjua, čime se pokazuje da voditelj govorno sudjeluje
najmanje trećinu ukupnog vremena intervjua kada su mu gosti muškarci.
b) Dva intervjua u korpusnoj jezgri s gošćama, u odnosu na tri s gostima, pokazuju da
voditelj više vremena ustupa ženama negoli muškarcima.
c) Voditelj 1 sudjeluje u razgovoru s muškarcima ukupno 36.7 % vremena.
d) Voditelj 1 sudjeluje u razgovoru s gošćama ukupno 24.18 % vremena (s gošćama
govori oko 10 % manje negoli s gostima).
2. Voditeljica 1:
e) Voditeljica 1 vremenski je zastupljena u konverzaciji s muškim gostima u rasponu od
23.2 do 30.37%. Obje su vrijednosti niže u odnosu na voditelja s istim gostima.
f) Vremenska zastupljenost voditeljice 1 u razgovoru s gošćama kreće se od 12.52 do
28.34%
g) Voditeljica 1 sudjeluje u razgovoru s muškarcima ukupno 26.90% vremena (oko 10%
manje od voditelja s istim gostima).
h) Voditeljica 1 sudjeluje u razgovoru s gošćama ukupno 20.43% vremena (oko 3%
manje od voditelja s istim gošćama).
3. Gosti:
i) Gost 1 kod voditelja 1 vremenski je zastupljen 57.17%, a kod voditeljice 1 72.85%, što
znači da kod voditeljice rabi oko 16% više vremena.
j) Gost 2 kod voditelja 1 vremenski je zastupljen 62.53%, a kod voditeljice 1 69.63%, što
je oko 6% više vremena u odnosu na zastupljenost kod voditelja 1.
k) Gost 3 kod voditelja 1 zastupljen je 70.17%, a kod voditeljice 1 76.79%, što znači da
je kod voditeljice 1 zastupljen oko 6% više vremena.
4. Gošće:
221
l) Gošća 1 kod voditelja 1 vremenski je zastupljena 71.13%, a kod voditeljice 1 71.65%,
što je skoro potpuno ista zastupljenost.
m) Gošća 2 kod voditelja 1 vremenski je zastupljena 80.50%, a kod voditeljice 1 87.52%,
dakle oko 8% više u odnosu na gostovanje kod voditelja 1.
5. Zbirni zaključci za goste i gošće u korpusnoj jezgri:
n) Muškarci rabe više vremena kod voditeljice 1 nego kod voditelja 1, u rasponu od 6%
do 16%.
o) Gošće također rabe više vremena u razgovoru s voditeljicom 1, no u nešto nižem
rasponu – jednom skoro potpuno identično (0.5% više) te oko 8% više.
8.2. Udio govora u vremenskom okviru konverzacije – brzina i količina govora
Iako je stereotipno viđenje da su govornici koji zauzimaju više vremena u javnom
nastupu, kakav je slučaj s televizijom, dominantni govornici, te su tvrdnje vrlo upitne jer se
moraju interpretirati u kontekstu i u sustavu s drugim jezičnim strategijama. Dobiveni su
rezultati o korištenju raspoloživog vremena okvir koji može, no i ne mora donijeti relevantne
rezultate. Iz tog razloga se pripadajućim rezultatima dodaju podatci o korištenim riječima u
raspoloživom vremenu, što kvantitatvino upotpunjuje klasičnu korpusnu analizu. Broj riječi
izračunat je korištenjem pripadajućeg transkripta, koji, kao i svaki tekstualni dokument,
omogućuje automatsko zbrajanje riječi.
222
Slika 27: Strelica pokazuje na linijski pregled transkripta koji se odnosi na gošću.
223
Slike 28 i 29 (s lijeva nadesno): ELAN omogućuje izdvajanje transkripta u različitim
tekstualnim oblicima, što daje mogućnost zbrajanja riječi u bilo kojem programu za obradu
teksta.
Prikaz rezultata dat je u idućoj tablici. Rezultati su dobiveni na osnovi odnosa
ukupnog broja riječi u konverzaciji i vremena konverzacije.
224
R. br.
intervjua
Trajanje
intervjua
Ukupno
riječi u
intervjuu
Broj
riječi
(voditelj/
-ica)
Broj
riječi
(gost/
gošća)
Konverza-
cijski par
Prosječno
riječi po
minuti
vlastitoga
govora
(voditelj/-
ica)
Prosječno
riječi po
minuti
vlastitoga
govora
(gost /
gošća)
Prosječno
riječi u
intervjuu
1. 26 min. 4400 1829
(41.57%)
2571
(58.43%)
Voditelj 1 :
gost 1 155.9 r/m 164.2 r/m 169.2 r/m
2. 24 min. 3980 1602
(40.25%)
2378
(59.74%)
Voditelj 1 :
gost 2 170.8 r/m 151.9 r/m 165.8 r/m
3. 26 min. 4604 1366
(29.66%)
3238
(70.33%)
Voditelj 1 :
gost 3 167.2 r/m 168.5 r/m 177.1 r/m
4. 25 min. 4432 1186
(26.75%)
3246
(73.24%)
Voditelj 1 :
gošća 1 150.7 r/m 167.4 r/m 177.3 r/m
5. 17.25
min 3117
614
(19.69%)
2503
(80.30%)
Voditelj 1 :
gošća 2 173.9 r/m 171.8 r/m 180.7 r/m
6. 26 min. 4557 1164
(25.54%)
3393
(74.23%)
Voditeljica
1 : gost 1 155.2 r/m 168.6 r/m 175.3 r/m
7. 26 min. 3838 989
(25.76%)
2849
(74.07%)
Voditeljica
1 : gost 2 119.2 r/m 149.7 r/m 147.6 r/m
8. 26 min. 4436 1014
(22.85%)
3422
(77.14%)
Voditeljica
1 : gost 3 165.1 r/m 168.4 r/m 170.6 r/m
9. 25 min. 4133 1226
(29.66%)
2907
(70.67%)
Voditeljica
1 : gošća 1 169.8 r/m 159.3 r/m 166.3 r/m
10. 17.00
min 2840
357
(12.57%)
2483
(87.42%)
Voditeljica
1 : gošća 2 164.5 r/m 154.4 r/m 167.1 r/m
Tablica 13: Broj riječi i brzina govora u konverzacijskim parovima korpusne jezgre.
Neurolog Brizendine drži da žene govore brže od muškaraca, navodeći 250 r/m (riječi
po minuti) kao prosječnu vrijednost brzine ženskoga govora, u odnosu na 125 r/m za
tipičnoga muškarca (Brizendine 2006: 36). Liberman 20063 njezine rezultate promatra sa
zadrškom jer se te vrijednosti ne ponavljaju u sličnim istraživanjima koja bi dala osnovu za
potpunije i relevantnije zaključke.
Robb, Maclagan i Chen (2004: 1–15) u studiji o brzini govora između američkog i
novozelandskog varijeteta engleskog jezika na korpusu od 40 govornika za svaki varijetet
uočavaju bržu artikulaciju i govor u korist novozelandske skupine, ali ističu da nema
relevantnih podataka koji bi potvrdili utjecaj rodne pripadnosti na brzinu govora.
Istraživanje koje su proveli Yuan, Cieri i Liberman (2006) o razumijevanju brzine
govora u konverzaciji pokazuje da muškarci teže govoriti brže od žena, ali da je ta razlika vrlo
3 http://itre.cis.upenn.edu/~myl/languagelog/archives/003423.html (dostupno u prosincu 2013.
godine)
225
malena i iznosi 4 do 5 riječi više po minuti. To istraživanje osobito upozorava na relevantnost
duljine govornih odsječaka.
Liberman (2006) u tim istraživanjima vidi veliki istraživački potencijal – retorički
(vezu brzine govora i iznošenja argumenata), načina konverzacije (brzina govora i iznošenje
emocija), rodnih studija (kako se brzina govora muškaraca i žena razlikuje u promjenama
okolnosti) te usporedbe na osnovni dobi, društvene klase, jezika i sl. Predmetom istraživanja
obično su javne ličnosti, što pokazuje Libermanova studija (2006) istraživanja brzine govora i
pripadajuće duljine govornih odsječaka u govornoj debati između američkih predsjedničkih
kandidata Kerryja i Busha.
Yuan, Liberman i Cieri (2006) u istraživanju na korpusu od 2.438 konverzacija dolaze
do rezultata o 196 r/m prosječne vrijednosti u korpusu (u rasponu od 111 r/m do 291 r/m).
Preciznije istraživanje preklapajućih odsječaka te uključivanje stanki i neartikuliranih
odsječaka u analizu dovodi do rezultata 164 r/m, što je 14% manje u odnosu na analizu u
vremenu ukupne konverzacije bez tih elemenata.
Slično istraživanje u Nizozemskoj (Binnenpoorte, Van Bael, Den Os i Boves 2005)
koje je obuhvaćalo 50 muškaraca i 58 žena koji su sudjelovali u konverzaciji licem u lice te
40 muškaraca i 61 ženu u telefonskim razgovorima pokazalo je sljedeće vrijednosti: muškarci
3.72 r/s : žene 3.67 r/s ili muškarci 223 r/m : žene 220 r/m. Uz isključenje stanki u govoru,
razlika je opet beznačajno malena u korist muškaraca (Liberman 2006).
Ryan (2000: 26–7) misli da se do konfuznih rezultata u istraživanjima brzine govora
dolazi zbog raznolikih metoda kojima se pristupa tom fenomenu te s obzirom na razlike u
analizi cjelokupnog vremena konverzacije naspram vremenu pojedinačnih sudionika.
Analizirajući fenomen dječjeg mucanja, uočava da se vrijednost brzine govora kreće od oko
148 r/m do 204 r/m, a općenito, samo mucanje promatra služeći se metodologijom bliskoj
konverzacijskoj analizi (govorni prekidi, izmjene govornika i sl.).
Rezultati do kojih se došlo analizom korpusne jezgre ovoga rada prilično se
podudaraju sa sličnim istraživanjima:
a) S obzirom na to da ukupan broj riječi u pojedinačnim konverzacijama u
konverzacijskim parovima korpusne jezgre ne pokazuje uočljivu niti sustavnu
dominaciju, zbirno gledano, broj riječi u konverzaciji neznatno je veći u
konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditelj i iznosi 20.533 riječi : 19.804 riječi u
intervjuima koje vodi voditeljica (oko 750 riječi više).
226
b) Prosječna brzina govora u svim konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditelj
iznosi 174.02 r/m.
c) Prosječna brzina govora u svim konverzacijskim parovima čiji je nositelj voditeljica
iznosi 165.38 r/m i neznatno je manja (za oko 8 r/m).
Pojedinačni rezultati brzine/količine govora pokazuju sljedeće:
1. Voditelj:
d) Voditeljeva prosječna brzina govora u razgovoru s muškim gostima iznosi 164.6 r/m.
e) Voditeljeva prosječna brzina govora u razgovoru s gošćama iznosi 162.3 r/m i
beznačajno je manja u odnosu na konverzaciju s gostima.
2. Voditeljica:
f) Voditeljičina prosječna brzina govora u razgovoru s muškim gostima iznosi 146.5 r/m
i manja je u odnosu na voditelja s istim gostima za skoro 20 r/m.
g) Voditeljičina prosječna brzina govora u razgovoru s gošćama iznosi 167.15 r/m i
neznatno je veća u odnosu na voditelja (oko 5 r/m).
3. Gosti:
f) Muškarci u razgovoru s voditeljem u prosjeku govore 161.53 r/m.
g) Muškarci u razgovoru s voditeljicom u prosjeku govore 162.23 r/m, što je skoro
potpuno identično rezultatima s voditeljem.
4. Gošće:
h) Gošće u razgovoru s voditeljem prosječno govore 169.6 r/m, što je neznatno više u
odnosu na muškarce kod istog voditelja (za oko 8 r/m).
i) Gošće u razgovoru s voditeljicom prosječno govore 166.7 r/m, što je također neznatno
više u odnosu na muškarce (za oko 4 r/m).
Proširujući rezultate dobivene iz korpusne jezgre (10 intervjua) dodatkom jezgri (3
intervjua) te korpusnim dodatkom (3 intervjua), došlo se do sljedećih rezultata koji su
prikazani tabelom s pripadajućim grafičkim prikazom:
227
Intervju 11
VODITELJICA 2 : GOŠĆA 3 (konverzacijski par žena : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta
Udio VODITELJICE 2 u razgovoru: 271990
ms/271.59 sec. (4.53 min.) 17.42%
Udio GOŠĆE 3 u razgovoru: 1303200
ms/892.9 sec. (21.72 min.) 83.53%
Intervju 12
VODITELJ 2 : GOŠĆA 3 (konverzacijski par muškarac : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta
Udio VODITELJA 2 u razgovoru: 413772
ms/413.77 sec. (6.9 min) 25.34%
Udio GOŠĆE 3 u razgovoru: 1218526
ms/1218.53 sec. (20.31 min) 74.66%
Intervju 13
VODITELJ 2 : GOST 4 (konverzacijski par muškarac : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta
Udio VODITELJA 2 u razgovoru: 399359
ms/399.35 sec. (6.66 min) 25.39%
Udio GOSTA 4 u razgovoru: 1178904
ms/1178.9 sec. (19.65 min) 74.99%
Intervju 14
VODITELJ 1 : GOST 5 (konverzacijski par muškarac : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 26 minuta
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 409311
ms/409.31 sec. (6.82 min.) 26.23%
Udio GOSTA 5 u razgovoru: 1119714
ms/1119.71 sec. (18.66 min.) 73.64%
228
Intervju 15
VODITELJ 1 : GOŠĆA 4 (konverzacijski par muškarac : žena)
Aktivno trajanje intervjua: 7.5 minuta
Udio VODITELJA 1 u razgovoru: 165913
ms/165.91 sec. (2.77 min) 36.93%
Udio GOŠĆE 4 u razgovoru: 288104
ms/288.1 sec. (4.8 min) 63%
Intervju 16
VODITELJICA 1 : GOST 6
(konverzacijski par žena : muškarac)
Aktivno trajanje intervjua: 23.5 minuta
Udio VODITELJICE 2 u razgovoru: 258417
ms/258.42 sec. (4.31 min) 18.34%
Udio GOSTA 6 u razgovoru: 1156369
ms/1156.37 sec. (19.27 min) 82 %
Tablica 14: Vrijeme konverzacije u dodatku jezgri (11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).
229
R. br.
intervjua
Trajanje
intervjua
Ukupno
riječi u
intervjuu
Broj
riječi
(voditelj/
-ica)
Broj
riječi
(gost/
gošća)
Konverza-
cijski par
Prosječno
riječi po
minuti
vlastitoga
govora
(voditelj/-
ica)
Prosječno
riječi po
minuti
vlastitoga
govora
(gost/
gošća)
Prosječno
riječi u
intervjuu
11. 26 min. 3499 643
(18.37%)
2856
(81.62%)
Voditeljica
2 : gošća 3 141.9 r/m 131.5 r/m 134.6 r/m
12. 26 min. 3950 1229
(31.11%)
2721
(68.88%)
Voditelj 2 :
gošća 3 178.1 r/m 134.1 r/m 151.9 r/m
13. 26 min. 4323 1126
(26.04%)
3197
(73.95%)
Voditelj 2 :
gost 4 169.1 r/m 162.7 r/m 166.3 r/m
14. 25 min. 3509 1041
(29.66%)
2468
(70.33%)
Voditelj 1 :
gost 5 152.6 r/m 132.3 r/m 140.4 r/m
15. 7.5 min 1369 486
(35.50%)
883
(64.49%)
Voditelj 1 :
gošća 4 175.5 r/m 184.1 r/m 182.5 r/m
16. 23.5
min. 3590
676
(18.83%)
2914
(81.16%)
Voditeljica
1 : gost 6 156.8 r/m 151.21 r/m 152.8 r/m
Tablica 15: Broj riječi u dodatku jezgri (11 – 13) i korpusnom dodatku (14 – 16).
Sumirajući rezultate analize intervjua koji pripadaju dodatku jezgri i korpusnom
dodatku, došlo se do sljedećih zaključaka:
a) Gošća 3 (čijim se uvođenjem se dobiva proporcionalan broj gošći u odnosu na goste) u
razgovoru s voditeljicom u prosjeku zauzima oko 83% vremena, uz 131.5 r/m.
b) Gošća 3 u razgovoru s voditeljem ne pokazuje značajnija odstupanja u omjeru
vremena i govora te je ta vrijednost skoro identična i iznosi 134.5 r/m; donekle manje
vremena rabi u ukupnoj konverzaciji i to iznosi 74.66%.
c) Voditelj 2 u razgovoru s gošćom 3 govori u prosjeku 178.1 r/m i rabi ukupno 25.34%
ukupnog vremena konverzacije.
d) Isti voditelj u razgovoru s gostom 4 ne pokazuje značajna odstupanja u brzini govora i
to iznosi 169.1 r/m uz identično vremensko sudjelovanje u konverzaciji – 25.39%.
razlika u tim dvjema konverzacijama uočljiva je u ukupnom broju riječi i ide u korist
muškog konverzacijskog para za oko 400 riječi više.
e) Gost 4 u odnosu na gošću 3 s istim voditeljem 2 govori brže za 28.6 r/m te više za oko
400 riječi u ukupnoj konverzaciji.
230
U dodatnim intervjuima u koje su uključeni voditelji iz korpusne jezgre došlo se do
sljedećih podataka:
f) Voditelj 1 u kraćem intervjuu s gošćom 4 u prosjeku govori 175. r/m i zauzima
36.93% ukupnog vremena konverzacije, a s gostom 5 govori 152.6 r/m i zauzima
26.23% vremena konverzacije.
g) Voditeljica 1 s gostom 6 u prosjeku govori 156.8 r/m i zauzima 18.34% konverzacije.
h) Gost 5 u korpusnom dodatku govori 132.2 r/m i zauzima 73.64% konverzacije, a gost
6 govori 151.21 r/m i zauzima 82% konverzacije.
i) Gošća 4 u kraćem intervjuu u korpusnom dodatku zastupljena je sa 63% vremena i
184.1 r/m.
Objedinjavajući vrijednosti korpusne jezgre i korpusnog dodatka, zaključuje se
sljedeće:
a) Voditelji su u razgovoru s muškarcima prosječno zastupljeni 162.1 r/m i prosječno
zauzimaju 29.4% ukupnog vremena konverzacije.
b) Voditelji su u razgovoru sa ženama prosječno zastupljeni 171.9 r/m i prosječno
zauzimaju 28.8% ukupnog vremena konverzacije, što pokazuje skoro potpuno istu
vrijednost u usporedbi s konverzacijom s muškarcima, a sa ženama govore oko 9 r/m
više u odnosu na muškarce.
c) Voditeljica 1 u razgovoru s muškarcima prosječno je zastupljena 22.62% ukupnog
vremena konverzacije te vrijednošću od 151.7 r/m. Ovi podatci ne podliježu usporedbi
jer je ona jedina voditeljica koja govori s muškim gostima.
d) Voditeljice su u razgovoru sa ženama zastupljene 18.92% ukupnog vremena
konverzacije i brzinom govora 154.5 r/m, što pokazuje manju vrijednost za oko 10%
ukupnog vremena i oko 18 r/m sporiji govor u odnosu na iste konverzacijske parove
čiji su nositelji muškarci.
8.3. Govorni razmaci
U ovome se dijelu rada, za razliku od sličnih istraživanja, prednost dala analizi
sekvencijalnosti TCU jedinica s obzirom na vrijeme između njih, odnosno vremenske
intervale koji su obilježeni izostankom govora (Sacks, Schegloff i Jefferson 1973 ističu da su
razmaci praznine (tišina) između TCU jedinica, a stanke praznine (tišina) u govoru unutar
231
TCU jedinice). Govorni su razmaci uglavnom strateški važna mjesta za sugovornikovu
repliku na prethodnu TCU, a predmetom analize u ovome je slučaju fenomen asimetričan
govornom preklapanju jer se usmjeravamo na stanke u nizu TCU jedinica, a ne na simultani
govor u preklapanju. Sljedeća slika pokazuje kako se došlo do rezultata koji su objedinjeni u
idućoj tablici.
A : 685 tisućitih dijelova sekunde (0.69 sekundi) vrijeme je označenoga
razmaka u transkriptu;
B : označeni vremenski razmak između TCU jedinica čija je vrijednost
očitana na položaju A;
C: transkript (slijed TCU jedinica) u analitičkom redu koji pripada
voditelju;
D: transkript (slijed TCU jedinica) u analitičkom redu koji pripada gostu.
Slika 30: Prikaz dobivanja podataka o govornom razmaku između TCU jedinica.
Takvim se postupkom u cijelome korpusu došlo do zbirnih vrijednosti koje su
objedinjene u tablici:
232
R. br. Intervju/(min.)
Nositelj
konverza-
cijskog
para
Gost/
Gošća
Stanke između susjednih TCU
(u tablici je iskazano vrijeme čekanja na
sugovornika)
1. (25) Vm_01 Žg_01 4496 ms (4.5 sec) 2510 ms (2.51 sec)
2. (17.25) Vm_01 Žg_02 1716 ms (1.72 sec) 379 ms ( 0.38 sec)
3. (26) Vm_01 Mg_01 6057 ms (6.06 sec) 6694 ms (6.69 sec)
4. (24) Vm_01 Mg_02 11351 ms (11.35 sec) 4777 ms (4.78 sec)
5. (26) Vm_01 Mg_03 5414 ms (5.41 sec) 2791 ms (2.79 sec)
6. (25) Vž_01 Žg_01 5934 ms (5.93 sec) 927 ms (0.93 sec)
7. (17) Vž_01 Žg_02 4274 ms (4.27 sec) 2124 ms (2.12 sec)
8. (26) Vž_01 Mg_01 11315 ms (11.32 sec) 3451 ms (3.45 sec)
9. (26) Vž_01 Mg_02 20174 ms (20.17 sec) 4402 ms (4.4 sec)
10. (26) Vž_01 Mg_03 5838 ms (5.84 sec) 1819 ms (1.82 sec)
11. (26) Vž_02 Žg_03 12224 ms (12.22 sec) 1866 ms (1.87 sec)
12. (26) Vm_02 Žg_03 6960 ms (6.96 sec) 2000 ms (2 sec)
13. (26) Vm_02 Mg_04 834 ms (0.83 sec) 2063 ms (2.06 sec)
14. (25) Vm_01 Mg_05 12669 ms (12.67 sec) 2781 ms (2.78 sec)
15. (7.5) Vm_01 Žg_04 1254 ms (1.25 sec) 382 ms (0.38 sec)
16. (23.5) Vž_01 Mg_06 10207 ms (10.21 sec) 1359 ms (1.36 sec)
Tablica 16: Razmaci između TCU jedinica u korpusnoj jezgri, dodatku jezgri i korpusnom
dodatku.
S obzirom na to da vrijednosti iz tablice pokazuju zbirno trajanje stanki u slijedu
prema sugovorniku, te vrijednosti možemo odrediti kao govornikovo vrijeme čekanja na
sugovornikov odgovor. U skladu s tim, zaključujemo:
Korpusna jezgra:
1. Voditelj 1:
a) Voditelj 1 na govorni prilog dviju gošći ukupno čeka 6.22 sekundi.
b) Voditelj 1 na govorni prilog triju gostiju ukupno čeka 22.82 sekundi.
c) Govorne priloge voditelja 1 dvije gošće čekaju ukupno 2.89 sekundi.
d) Govorne priloge voditelja 1 tri gosta čekaju ukupno 14.26 sekundi.
2. Voditeljica 1:
e) Voditeljica 1 na govorni prilog dviju gošći ukupno čeka 10.2 sekundi.
f) Voditeljica 1 na govorni prilog triju gostiju ukupno čeka 37.33 sekundi.
g) Govorne priloge voditeljice 1 dvije gošće ukupno čekaju 3.05 sekundi.
h) Govorne priloge voditeljice 1 tri gosta ukupno čekaju 9.67 sekundi.
233
3. U korpusnoj se jezgri pokazuje da se konverzacija voditeljice 1 s gošćama odlikuje
duljim razmacima između TCU jedinica (za 3.98 sekundi u odnosu na intervjue
voditelja 1). Odatle se zaključuje da se razgovor (shvaćen kao izmjena TCU jedinica)
odvije nešto dinamičnije u razgovoru gošći i voditelja 1.
4. Tri muškarca u razgovoru s istim voditeljem i voditeljicom također pokazuju razliku u
konverzacijskoj dinamici te uočavamo da ostvaruju kraće razmake između TCU
jedinica u razgovoru s voditeljem 1 u odnosu na voditeljicu 1– ta razlika iznosi 14.51
sekundi, što znači da se za toliku vrijednost povećava vrijeme „praznoga hoda“
između TCU jedinica u njihovom razgovoru s voditeljicom 1.
5. Govorne priloge voditelja 1 gošće čekaju skoro podjednako kao i voditeljičine (2.89 :
3.05 sekundi) te tu nema značajnije razlike (svega 0.16 sekundi).
6. Voditeljica 1 brže se nadovezuje na govorne priloge muškaraca negoli što to čini
voditelj, što se uočava po razlici od 4.59 sekundi, koliko je vrijeme dulje u razgovoru
voditelja s muškarcima.
Pojednostavnjeno, voditelj 1 u svojim intervjuima kraće čeka na govorne priloge
gošći, a i ujedno se brže nadovezuje na njihove govorne priloge. Proporcionalan odnos
pokazuje se naspram razgovoru s muškarcima, gdje su razmaci između TCU jedinica dulji i
kada voditelj 1 čeka na odgovor muškaraca i kada se očekuje da im on govori, što znači da je
njegova konverzacija s gošćama dinamičnija negoli s muškarcima.
U intervjuima voditeljice 1 govorni su razmaci kraći kada očekuje govorni prilog gošći
(dakle, ona na njihov odgovor čeka kraće negoli na odgovor muškaraca), a u usporedbi s
voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači da ona brže
odgovara muškim gostima negoli što to čini voditelj 1.
Iako postoje individualne razlike u vrijednostima analiziranih razmaka između
voditelja i voditeljice, s obzirom na hijerarhijski nadređenu ulogu u konverzaciji, oboje, ipak,
pokazuju isti odnos u konverzaciji s gostima jer se potvrđuje da se vrijednosti vremena
potrebnog za odgovor voditelja i voditeljice podudaraju – razmaci su kraći u razgovoru s
gošćama, a dulji u razgovoru s gostima; oboje gošćama odgovaraju brže, a muškim gostima
sporije.
S obzirom na to da se u korpusnoj jezgri uočava jedan intervju više u kojem su
sudionici muški gosti, ovi se podatci proširuju na dodatak jezgri u kojoj su predmetom analize
intervjui s istom gošćom kod voditelja Vm_02 i voditeljice Vž_02.
234
Dodatak jezgri:
7. Gošća Žg_03, čijim se uvođenjem dobiva proporcionalan broj gošći u korpusu, (tri
gošće naspram trima gostima), u razgovoru s voditeljem 2 ima skoro duplo kraće
razmake između TCU jedinica u odnosu na njezin razgovor s voditeljicom 2. Ovime
se potvrđuje slijed istih rezultata za prethodne dvije gošće u korpusnoj jezgri, u skladu
s čim se zaključuje da su razmaci između TCU jedinica u konverzacijskoj interakciji
dulji u razgovoru gošći s voditeljicama, odnosno kraći u razgovoru s muškarcima,
čime bi se dalo sumirati da su razgovori s muškarcem kao voditeljem u ovom korpusu
donekle dinamičniji.
8. Voditelj 2, čiji se intervjui ubrajaju u dodatak jezgri, pokazuje identičnu vrijednost u
razmacima nizova TCU jedinica u obama intervjuima – s gošćom Vž_02 i s gostom
Mg_04, i ta vrijednost iznosi 2 sekunde, odnosno 2.06 sekundi u drugom intervjuu.
Razlika je uočljiva samo u razmaku između TCU jedinica u njegovom razgovoru s
gostom Mg_04, pri čemu se taj gost znatno brže nadovezuje na govorne priloge
voditelja 2, skoro za 6 sekundi više u odnosu na voditeljicu.
Korpusni dodatak:
9. U korpusnome dodatku uočavamo da voditelj Vm_01 također potvrđuje rezultate iz
korpusne jezgre: u razgovoru s muškarcem Mg_05 vrijeme između TCU jedinica
iznosi 12.67 sekundi, što je za 11.42 sekunde dulje u odnosu na njegov razgovor s
gošćom Žg_04. Dakako, ovdje je riječ o različitim gostima, no pokazuje se da je, s
položaja voditelja, razgovor brži kada se vodi s gošćom, tim više što je i vrijeme
njegovih nadovezivanja na govorne priloge sugovornika kraće u razgovoru s gošćom
(0.38 sekndi naspram 2.78 u razgovoru s gostom).
8.4. Foričnost TCU jedinica
S obzirom na dominantnu odrednicu KA da je predmetom istraživanja konverzacijska
struktura u cijelosti, odnosno da se analitičari bave sekvencijskim slijedom TCU jedinica i
orijentiranošću sudionika konverzacije prema konverzacijskim radnjama koje prethode
njihovom govornom prilogu, u ovome se dijelu analize razmatra forična povezanost TCU
jedinica u takvome slijedu. Taj se dio analize izravno naslanja na mišljenje Kalčik (1975) koja
smatra da žene pokazuju više uključenosti u razgovor time što postavljaju više pitanja i
komentara tijekom govornikovog diskursa te da na početku svojih izričaja češće eksplicitno
235
pokazuju i odgovaraju na ono što su drugi prije rekli i grade svoje izričaje tako što
uspostavljaju vezu s nekim sličnim, prethodnim izričajem ili govore o nečemu što je tome
blisko. Te interakcijski usmjerene strategije konverzaciji također daju dinamičnost, čime se
konverzacija uspostavlja na osnovi interakcije, a ne dominacije jednoga govornika ili niza
govornika. U vezi s tim fenomenom ženskoga govora Kalčik uvodi sintagmu „narativna
jezgra“ što se smatra osnovom konverzacije, koja se u cijelosti razvija upravo u vezi s tom
jezgrom.
Uzimajući u obzir da se i same TCU mogu sastojati od pojedinačnih riječi, fraza ili
potpunih izričaja, ponavljajući se dijelovi prethodnih TCU mogu javiti podjednako i kao
dijelovi te TCU (riječ, fraza ili cijela rečenica) ili kao identična preslika cijele višestruke
TCU. Iako se forična povezanost TCU jedinica općenito može razumjeti u vezi s očuvanjem
konverzacijskog dinamizma, čini se da se u korpusu mogu prepoznati i neke specifičnije
funkcije.
1. Funkcija potpore sugovorniku (potvrđivanje, slaganje sa sugovornikom); ta se
funkcija izriče podupirućim ponavljanjem dijela ili cijele prethodne TCU čime se
gradi „zajedničko tlo“, odnosno riječ je o fenomenu izopraksizma, koji je
prepoznatljiv osobito u neverbalnoj komunikaciji (npr. ritmično rukovanje,
potvrdno klimanje glavom, odnosno oponašanje sugovornikovog pokreta);
ilustrativan primjer ovog jezičnog fenomena u verbalnoj izvedbi jest pozdravljanje,
odnosno realiziranje sustavnosti u strukturi susjednih parova.
66) TCU 38 Mg_05: jeste. to ste- divno ste to rekli. jer mi svi u malim
sredinama- TCU 44: !(0.0) Vm_01: tačno znate ko je- ko- ko je kakav. ko je ko. TCU 39: (1.628) Mg_05: jeste. znamo mu oca. znamo mu majku. znamo mu- TCU 45: !(0.123) Vm_01: ženu. TCU 40: (0.273) Mg_05: ženu. djecu. TCU 46: (0.634) Vm_01: ljubavnicu. TCU 41: (0.100) Mg_05: ljubavnicu. TCU 47: (0.878) Vm_01: djevojku. curu. TCU 42: (||) Mg_05: djevojku. curu. TCU 48: (0.304)Vm_01: je l' ukro. nije ukro.
(0.183) TCU 43: Mg_05: je l' ukro. nije ukro. TCU 49: =(1.184)= Vm_01: koliko je ukr'o.
(0.104) TCU 44: Mg_05: jeste. koliko je ukro. TCU 50: Vm_01: okle mu.
(0.135) TCU 45: Mg_05: da. i- i- i- zanimljivo ste sad otvorili još jedno pitanje.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
236
Voditelj Vm_01 u primjeru TCU 44 prekida sugovornika, odnosno dovršava putanju
njegove TCU 38. Gost Mg_05 u istom trenutku prestaje govoriti i sluša dovršetak vlastite
TCU. Gost Mg_05 ne pokazuje želju da ustraje u svome govornom prilogu i trenutačno
prestaje govoriti. U TCU 39 gost Mg_05 ostvaruje podupiruće govorno preklapanje, zadirući
u voditeljevu TCU za vrijednost veću od 1.5 sekundi, pri čemu se odvija simultani govor. U
TCU 45 voditelj Vm_01 ponavlja prethodni postupak te još jednom prekida sugovornika,
dovršavajući njegovu TCU 39. Slijed idućih TCU jedinica pokazuje da su TCU gosta Mg_05
zapravo identične preslike voditeljevih TCU. Uporaba potvrdnih „jeste“, „jeste“, „jeste“ „da“,
kao i uočljivog komplimenta upućenog voditelju Vm_01 u TCU 38 („divno ste to rekli“) ide u
prilog tvrdnji da se anaforička veza između TCU jedinica od hijerahijski podređenog člana
konverzacijskog para prema nadređenom članu (voditelju) izgrađuje radi ostvarenja
zajedničkog tla na kojem se prepoznaju usklađena mišljenja u vezi s predmetom govorenja.
Apsolutna bliskost, kao konverzacijski fenomen kojim se izriče visoka uključenost u tijek
konverzacije (Jefferson 1986, Liddicoat 2007), ostvaruje se u TCU 42.
67) TCU 34: Mg_03: onda budi. ja sam u pozadini. ćutim. ne komentarišem. i naglo
se sklonim. onda uhh- TCU 41: !(0.792) Vm_01: šta. više se sklonio. nego što ga je on smijenio. TCU 35: (0.502) Mg_03: pred*- više se on sklonio. javno. prije smjene. nego
što je dodik smijenio. (...)
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
Primjer BR također pokazuje forično preslikavanje identičnih dijelova TCU jedinica
kako bi se iskazala potpora odnosno slaganje sa sugovornikom.
Primjeri zastupljenosti forične veze koji se također mogu svrstati u funkciju govorne
potpore, odnosno ojačanja međusobne konverzacijske veze, svakako su i oni u sustavu
susjednih parova. U konverzacijskoj strukturi to su inkoativni i sativni, uglavnom dvodijelni
pozdravni izričaji, odnosno riječi zahvale za gostovanje.
68) TCU 1: Vm_01: predsjednik predsjedništva bosne i hercegovine. bakir
izetbegović. dobro veče gospodine predsjedniče. TCU 1: (0.180) Mg_01: dobro veče.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_01, korpusna jezgra) 69) TCU 44: Vž_02: gospođo pusić- hvala Vam lijepa što ste govorili za al
jazeeru. (0.206)
237
TCU 43: Žg_03: hvala Vama.
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
2. Funkcija ojačanja vlastitoga izričaja podređenoga člana konverzacijskoga
para
Podređeni član konverzacijskoga para u hijerarhijski asimetričnoj konverzaciji na
tom položaju, u odnosu na nadređenoga člana, ima manje konverzacijskih resursa
kojima bi mogao raspolagati. Izgrađivanje forične veze s dijelovima prethodnih
govornih priloga u korpusu je prepoznato i u funkciji ojačanja vlastitoga izričaja
(općenito je slabiji položaj govornika u konverzacijskom paru pretpostavka da su i
njegovi izričaji slabiji, odnosno da su više podložni primjeni mehanizama
konverzacijskih prekida od strane nadređenoga člana). Ta se funkcija obično
realizira u dvodijelnoj strukturi, kao reakcija na prvi dio u kojem se postavlja
pitanje ili traži stav o predmetu govorenja; drugi je dio odgovor na to pitanje:
70) TCU 2: Vž_02: da. pa kako gledate na to da jedna strana nameće političke
predstavnike drugoj strani. (0.076)
TCU 2: Žg_03: to nije dobro. na to- gledam na to negativno.
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
71) TCU 23: Vž_02: je li hrvatska dala podršku opozicijskim snagama.
(0.428) TCU 24: Žg_03: hrvatska je dala prvo pomoć izbjeglicama. (...)
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
72)
TCU 26: Vž_02: najavili ste ukidanje veleposlanstava. odnosno diplomatsko
konzularnih predstavništava. nekih. međutim- spominje se otvaranje veleposlanstva u kataru. je li to točno.
TCU 26: (0.389) Žg_03: točno. točno je otvaranje veleposlanstva u kataru.
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
73)
TCU 41: Vž_02: je li politički korektno- da potpredsjednik- uhh- vlade- kojem
se sudi u mađarskoj- bude u nadzornom odboru tvrtke koju je napravio mađar. (1.393)
TCU 40: Žg_03: politički- to nema veze sa političkom korektnošću. (...)
(Korpus, intervju Vž_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
238
74)
TCU 45: Vm_01: gdje se u cijeloj toj priči nalazi branimir štulić. TCU 48: (0.112) Mg_04: branimir štulić- koji je veliki važan umjetnik-
talentiran čovjek- se ne nalazi nigdje. zato jer je- uhh- zaštita dobrovoljna. on nije državljanin republike hrvatske. dakle mogao bi biti štićen od zampa samo onda ako bi to bilo dogovoreno preko njegovog matičnog društva. on nije član nijedne organizacije. uhh- u parizu se vodi lista. svjetska lista autora. iz koje je vidljivo da on nije član nijedne organizacije. ali to naravno ne znači da se njegova prava mogu zloupotrebljavati. vidim da je ušao u spor sa jednom našom izdavačkom kućom. i ako je točno da su bez dozvole uzeli njegova djela- on će dobiti spor.
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, korpusni dodatak)
75)
TCU 48: Vm_02: jeste li Vi u kakvu kontaktu s ninoslavom pavićem. TCU 51: (0.239) Mg_04: s ninoslavom pavićem sam recimo u godinu dana čuo ili
vidio jedno tri ili četiri puta barem.
(Korpus, intervju Vm_02 : Mg_04, dodatak jezgri). 76)
TCU 51: Vm_01: pa zašto Vi o tome ne govorite. o*- to su Vam ()- TCU 48: !(0.925) Mg_03: pa govorim evo. govorim. rek'o sam- i govorio sam
neko veče na medijima na kojima mogu. sve ove ključne reforme. i odbrane. i- uh- pe de vea. poreza. glasali su es en es deovi ljudi za njih. to samo name*- ali šta možete kad ne možete doći na javni servis po osam godina. kol'ko ja nisam mog'o doći na javni servis. na radio televiziju republike srpske. i kad ne možete čuti drugačije mišljenje.
TCU 52: (0.186) Vm_01: osam godina. TCU 49: (0.623) Mg_03: nikad- osam godina već. pa do neki dan. kad sam dobio
poziv. vjerovatno sad narednih osam neću više dobiti ponovo.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
77)
TCU 45: Vm_01: mislite da- da- da se time radmanović i- um- igor. uh-
distanciraju od njega. TCU 40: (0.566) Mg_03: pokušavaju da se distanciraju. ali nisam siguran da će
se uspjeti distancirati.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
3. Funkcija očuvanja ili poticanja konverzacijskoga tijeka
U svim je prethodno navedenim primjerima uočljivo da je riječ o strukturi susjednih
parova pitanje – odgovor, pri čemu forična veza s nadređenim članom konverzacijskog para
funkcionira kao ojačanje potvrdnog ili negativnog traženog odgovora ili izricanje sumnje.
239
U strukturi pitanje – odgovor, no i općenito u analizi fenomena foričnosti, obično je
hijerarhijski podređen član konverzacijskog para onaj koji preslikava dijelove prethodnih,
voditeljevih TCU. Rjeđi su primjeri u kojima je nositelj konverzacijskog para onaj čija TCU
pokazuje foričnu vezu s prethodnom:
78) TCU 37: Vž_01: osim- um- košarke- bavili ste se na neki način- ustvari
svirate gitaru. je li tako. TCU 27: (0.162) Mg_01: sviram je i danas. TCU 38: (0.333) Vž_01: svirate i danas gitaru. kada ste počeli.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
79)
TCU 35: Mg_01: on je- on je čak i zarađivao na tome. kao mladić. jest. jest.
svirao po kafanama. i zarađivao po neku paricu ( ). TCU 49: =(1.119)= Vž_01: zarađivao. je l'.
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
80) TCU 50: Vž_01: ne. čisto Vas to pitam- evo- uh- američki predsjednik. je li
tako. klinton. on je- uhh- svirao (ovom)- (0.580)
TCU 36: Mg_01: da. nedavno je- čak i obama nešto pjeva. a i klinton je svirao saksofon.
TCU 51: (2.581) Vž_01: da. i obama često svira. uhh- hrvatski predsjednik isto. u svakom prilikom svira. svira- ovaj- klavir. a evo-
TCU 37: Mg_01: morat ću i ja prosvirati onda. (nema druge).
(Korpus, intervju Vž_01 : Mg_01, korpusna jezgra)
81) TCU 15: Žg_01: (...) znači eto- od svih tih silnih- različitih potpuno čak-
jeste. sve su ostalo čak društvene nauke. ja sam se ipak odredila za medicinu.
Vž_01: (1.287) Vž_01: za medicinu. a imali ste još u ranoj mladosti- dakle te neke ambicije. volju i želju da pišete. bili ste i novinarka. još iz osnovne škole. je li tako.
(Korpus, intervju Vž_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
82) TCU 14: Vm_01: svetlana. um- ne mogu sad da govorim o tome. nekako mi to
bezveze da govorim. ali negde diskretno moram da napomenem. Vi ste danas došli iz banjaluke samo zbog ove emisije. i vratit ćete se tamo. i moram da kažem to. i bez dnevnica. honorara. to ste tako odbijali. šta je Vaš motiv. uhh- da- da- da- da- tako glasni budete. šta je Vaša briga. to iz neke brige radite. iz interesa nije očigledno. ( )
240
TCU 13: (0.943) Žg_02: pa interesa nema. to može svako da proveri. koju imovinu imam. ima više dugova nego imovine. odmah da kažem. dužna sam svega. ovaj- imam kredit. imam svašta nešto. nego- šta je motiv. (...) meni ovo sve liči- uh- uh- verovatno ste to imali u detinjstvu. kad ulete tri dečkića. pa istuku jednog. pa su oni sad kao mangupi. e meni ova država liči na to. da su uvatili neki. i tuku one slabije. i mi svi kao vidi mangupa. e to je ono što mene tera. da kažem. da radim ovo što radim. i da dođem i kod Vas. putujem. to je ono- nemojte. niste baš mangupi da me tučete. vi uvatili policiju. medije. sve stavili pod kontrolu. i sad sam ja- je l“ da. budala. a vi mangupi što mene prebiste živu. ma ne može to baš tako.
TCU 15: (0.551) Vm_01: nećete vjerovati. ja sam neku noć tak*- upravo tako definisao stanje i situaciju u bosni i hercegovini. igra- igra- igra dječaka. koji- koji su sada dočepali se vlasti. i tako dalje. ali to su opasne igre. zavađanje naroda.
TCU 15: (3.431) Vž_02: pa opasne igre. zato što obično dobijamo pa opasne igre. zato što obično dobijamo- uh- kompleksirane osobe
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_02, korpusna jezgra)
Upravo s obzirom na izricanje forične veze nositelja konverzacijskoga para sa
sugovornikom (gostom ili gošćom), tu pojavu kod nositelja intervjua prepoznajemo u trećoj
funkciji očuvanja (ili poticanja) konverzacijskoga tijeka. Nadređeni član konverzacijskoga
para ima odgovornost za usmjeravanje konverzacijskoga tijeka i održavanje konverzacijske
interakcije te time što gradi takvu vezu s prethodnim govornim prilozima „raspiruje“
konverzacijski tijek, odnosno konverzaciju održava „živom“ i dinamičnom. Te su pojave
suprotne dispreferencijskim izričajima koji su obično pokazatelj konverzacijske smetnje.
4. Funkcija pojašnjavanja ili dopune informacije
Forična se veza može prepoznati u funkciji provjere prethodno rečenog, odnosno
funkcionira kao implicitni zahtjev za pojašnjenje. Funkciju koju imenujemo pojašnjavanjem
ili dopunom informacije prepoznajemo u sljedećim primjerima:
83) TCU 3: Vm_02: uhh- čit'o sam negdje da imate dosta često goste u kući.
odnosno kada ste Vi doma- da ovi gosti Vaši gledaju da li je svjetlo kod Vas. i onda ovisno o tome- ovaj- dođu ili ne dođu. uhh- želim Vas pitati za neke druge goste. jesu li Vam bili ovi gosti koji sada dolaze po službenoj dužnosti. popisivači. (0.103)
TCU 3: Žg_03: nisu još. TCU 4: (0.360) Vm_02: nisu. TCU 4: (0.242) Žg_03: nisu još.
(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri) 84) TCU 61: Vm_01: eto- šta ste- šta ste poželjeli.
(0.112)
241
TCU 49: Mg_02: zdravlje. TCU 62: (0.129) Vm_01: zdravlje.
(0.449) TCU 63: Vm_01: pa da. najpreče je zdravlje.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_02, korpusna jezgra)
85) TCU 11 Žg_01: zlata jelinek. TCU 17 (0.753) Vm_01: zlata jelinek. (je li V*-) jelinek. čije je to
prezime. (0.225) TCU 12: Žg_01: to je češko prezime. TCU 18: =(0.618)= Vm_01: češko.
(Korpus, intervju Vm_01 : Žg_01, korpusna jezgra)
86) TCU 5: Mg_01: možda je tako. mislim da ipak želi u evropu. TCU 6: (0.160) Vm_01: ipak želi.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_03, korpusna jezgra)
Foričnost i funkcija pitanja/zahtjeva može se ostvariti i izravnim pitanjem:
87) TCU 24: Mg_03: pa to je prirodno. TCU 33: (||) Vm_01: zašto je prirodno.
(Korpus, intervju Vm_01 : Mg_05, korpusni dodatak)
88) TCU 19: Žg_03: (...) dakle kakva god presuda bila- ova koja bude objavljena
ovaj mjesec- biti će nepravomoćna. i neće biti završetak procesa. i
mislim da je to važno i za sve potencijalne političke korisnike
situacije. da to zapamte. i za sve potencijalne osobne korisnike.
kojih također ima. koji nastoje sa sebe- uhh- nekako- odvratiti
pozornost. dižući neopisivu galamu. i koristeći se- gotovinom i
situacijom u hagu.
TCU 21: (0.298) Vm_02: e da Vas odmah pitam. mislite li Vi- kada koristite ovdje riječ potencijalno- pa da je i ja upotrijebim. ovaj- mislite li da je imaju- potencijala- uhh- destabilizirati stanje u zemlji.
(Korpus, intervju Vm_02 : Žg_03, dodatak jezgri)
Sumirajući rezultate o foričnim vezama govornih priloga sudionika konverzacije,
došlo se do sljedeće tablice s pripadajućim pojašnjenjima:
242
R. br. intervjua i
konverzacijski par
Ukupno
foričnih
veza
Foričnost u skladu s
hijerarhijskom ulogom u
konverzacijskom paru
(vrijednost ostvarena
prema drugome dijelu
para)
Foričnost ostvarena u skladu s rodnom
ulogom u konverzacijskom paru, od
nadređenoga člana u tablici (gornjeg) prema
muškarcima (M), ženama (Ž), voditeljima
(Vm) i voditeljicama (Vž)
KO
RP
US
NA
JE
ZG
RA
Intervju 1
(Vm_01 : Žg_01) 21
Vm_01
(6)
Žg_01
(15) Voditelji Gosti
Vodite-
ljica Gošće
Intervju 2
(Vm_01 : Žg_02) 9
Vm_01
(3) Žg_02
(6) Vm_01 Mg_01 Vž_01 Žg_01
Intervju 3
(Vm_01 : Mg_01) 11
Vm_01
(4) Mg_01
(7) M
12
Ž
9
Vm
7
Vž
8
M
15
Ž
3
Vm
01:
15
Vž
01:
9
Intervju 4
(Vm_01 : Mg_02) 13
Vm_01
(3) Mg_02
(10)
Mg_02
Žg_02
Intervju 5
(Vm_01 : Mg_03) 16
Vm_01
(5)
Mg_03
(11) Vm
10
Vž
16
Vm
01:
6
Vž
01:
4
Intervju 6
(Vž_01 : Žg_01) 12
Vž_01
(3)
Žg_01
(9) Mg_03
Intervju 7
(Vž_01 : Žg_02) 4
Vž_01
(0) Žg_02
(4) Vm
11
Vž
9
Intervju 8
(Vž_01 : Mg_01) 15
Vž_01
(7)
Mg_01
(8)
Intervju 9
(Vž_01 : Mg_02) 19
Vž_01
(3)
Mg_02
(16)
Intervju 10
(Vž_01 : Mg_03) 14
Vž_01
(5)
Mg_03
(9)
DO
DA
TA
K
JE
ZG
RI
Intervju 11
(Vž_02 : Žg_03) 8
Vž_02
(0) Žg_03 (8) Vm_02
Žg_03
Intervju 12
(Vm_02 : Žg_03) 9
Vm_02
(3)
Žg_03
(6) M
0
Ž
3 Vm
02:
6
Vž
02:
8 Intervju 13
(Vm_02 : Mg_04) 12
Vm_02
(0)
Mg_04
(12)
Tablica 17: Rezultati analize foričnosti TCU jedinica u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.
Iako konverzacijski analitičari podozrivo gledaju na bilo koji oblik kvantifikacije
rezultata, većina se tih istraživanja, ipak, u manjoj ili većoj mjeri naslanja i na metodologiju
korpusne lingvistike. U analizi konverzacijskoga fenomena forične veze govornih priloga,
odnosno TCU jedinica, zbirni nam tablični prikaz otkriva sljedeće:
1. S položaja voditelja ne pokazuje se sustavna rodno uvjetovana primjena ovoga
fenomena jer su vrijednosti vrlo bliske kada je riječ o vezi s govornim prilozima i
gošći i gostiju. Donekle je upadljivo da u razgovoru voditelja Vm_02 s gostom Mg_04
ta pojava u cijelosti izostaje, a u njegovom razgovoru s gošćom Žg_03 javlja se 3 puta.
2. S položaja voditeljice nazire se prevaga u pojavnosti foričnosti s muškim gostima (7, 3
i 5 puta), dok je u njezinom razgovoru s dvjema gošćama u jednom slučaju foričnost
243
izostala, a u drugom se javila 3 puta, što je identično najnižoj vrijednosti u njezinim
intervjuima s muškarcima.
3. Muškarci su kod voditelja Vm_01 zastupljeni vrijednostima 7, 10 i 11, što je neznatno
manje negoli u njihovom razgovoru s voditeljicom, gdje su te vrijednosti 8, 16 i 9.
4. Gošće su u razgovoru s voditeljem Vm_01 zastupljene vrijednostima 15 i 6, što je
ujedno i najveće odstupanje u okvirima korpusa jer su iste vrijednosti, zbirno gledano,
manje u razgovoru s voditeljicom (tu iznose 9 i 4). Gošća Žg_03 u razgovoru s
voditeljicom Vž_02 foričnost pokazuje 8, a u razgovoru s voditeljem Vm_02 6 puta,
što su vrlo bliske vrijednosti.
5. Zbirni rezultati pokazuju sljedeće:
a) Neznatno je više, zbirno gledajući, ukupnih foričnih veza u intervjuima kojima je
nositelj voditelj (70) naspram onima kojima je nositeljica voditeljica (64).
b) Uočljivo je da je ukupan broj foričnih veza koje muškarci grade s nositeljima intervjua
donekle veći od broja takvih veza od gošći prema istim nositeljima intervjua; taj je
odnos 48 (gošće) : 61 (gosti).
c) U svim se intervjuima dosljednom pokazuje pojava da je broj foričnih veza uvijek veći
od sugovornika prema nositelju intervjua negoli u obrnutom smjeru. Tu pojavu
razumijevamo u cijelosti u skladu s asimetrijom međusobnoga odnosa u
konverzacijskom paru, odnosno težnjom da se istakne veza s onim o čemu govori
nadređeni član u konverzacijskome paru.
Dakle, pojednostavnjeno, uzimajući u obzir ograničenost korpusa istraživanja, čini se
da se forične veze češće javljaju u intervjuima kojima su nositelji muškarci, te da su muškarci
oni koji, zbirno gledano, više rabe tu konverzacijsku praksu. Također se uočila blaga razlika u
korist gošći kada gostuju kod voditelja, negoli kada kod voditeljice. Naznake tih rezultata ne
podudaraju se sa mišljenjem koje o konverzacijskom dinamizmu ističe Kalčik (1975) jer su se
dobili suprotni rezultati.
244
9. RASPRAVA O REZULTATIMA
Cilj je ovog istraživanja bio primjenom metodologije KA, diskursne analize i
korpusnolingvističke metode obrade podataka provjeriti hipotezu postoje li relevantne razlike
u jezičnoj uporabi, odnosno u međusobnoj konverzacijskoj interakciji s obzirom na rod kao
sociolingvističku varijablu i omnirelevantnu kategoriju u sustavu konverzacijskih parova u
televizijskim intervjuima. Višeslojna se analiza provela na trima temeljnim razinama:
1. zakonitostima govornih priloga,
2. izravnosti i uljudnosti,
3. vremenu sudjelovanja u konverzaciji i foričnosti TCU jedinica.
Prva je razina obuhvaćala analizu: a) govornih preklapanja i simultanoga govora te b)
govorne prekide; u okviru druge razine analizirane su: c) vrste pitanja i d) oslovljavanje; treća
razina dodatno je podijeljena na analize: e) vremena sudjelovanja u konverzaciji, f) udjela
govora u vremenskom okviru konverzacije – brzine i količine govora te g) govornih razmaka i
foričnosti TCU jedinica.
Taj je složeni pristup analizi govora u medijskoj interakciji primijenjen na korpus koji
se također dijeli na tri razine: prva je razina imenovana „korpusnom jezgrom“ i sačinjena je
od 10 intervjua. Riječ je o gostovanjima dviju istih gošći i triju istih gostiju kod istih voditelja
i voditeljice. S obzirom na hijerarhijski nadređenu diskursnu ulogu, voditelji i voditeljice
intervjua u ovom se radu označuju sintagmom „nostitelj/-ica intervjua“. Broj je međusobnih
veza, s obzirom na to da se promatraju uzajamni odnosi s obaju položaja u konverzacijskom
paru, nadređenog i podređenog, u korpusnoj jezgri 20, a proširen je dodatnim intervjuima u
kojima gostuje treća gošća čijim se uvođenjem dobiva proporcionalan broj ukupnih gostiju,
odnosno 3 gosta i 3 gošće. Njezinim je uvođenjem broj međusobnih kombinacija povećan,
tim više što su predmetom analize i intervjui dodatnog voditelja, koji je obuhvaćen analizom i
u njegovom intervjuu s četvrtim muškarcem, kako bi se u dvama konverzacijskim parovima
kojima je on nositelj uočile relevantne sličnosti ili razlike u skladu s postavljenim polazištima
istraživanja, odnosno s voditeljem iz korpusne jezgre. Korpusna jezgra proširena je dodatkom
koji se naziva „dodatak jezgri“. Treći je dio cijelog korpusa označen „korpusnim dodatkom“ i
sastoji se od dodatnih triju intervjua koje voditelj i voditeljica iz korpusne jezgre vode s
drugim gostima i gošćama. Ti su intervjui, kao i dijelovi 17. intervjua, korišteni za dodatno
izvođenje primjera te provjeru rezultata u korpusnoj jezgri i dodatku jezgri.
Korpus je određen po uzoru na metodologiju u sličnim istraživanjima, a broj je
intervjua, kao i broj međusobnih kombinacija konverzacijskih parova izravno uvjetovan
245
raspoloživim intervjuima u dostupnom medijskom prostoru koji zadovoljavaju kriterije
analize. Iako je broj intervjua relativno malen, uspoređujući korpus sa sličnim korpusima, no
često longitudinalnim i timskim istraživanjima, u obzir bi trebalo uzeti činjenicu da je KA kao
dominantna metoda analize izrazito minuciozan pristup, tako da u idealnim uvjetima osnovna
obrada audiovizualnog zapisa u odnosu na vrijeme trajanja intervjua iznosi 1 : 5, što znači da
je za 1 minut u stvarnom vremenu trajanja audiovizualnog zapisa iskusnom analitičaru
potrebno najmanje 5 minuta za transkripciju, podjelu na odsječke i anotaciju transkripta.
Često se u složenijim istraživanjima angažiraju cjelokupni timovi kako bi se mogao analizirati
veći korpus. Ta je specifičnost korpusa ujedno i razlog što bi dobivene rezultate trebalo
promatrati kao relevantan model za složenije analize u smjeru koji pokazuju dobiveni
rezultati, u čemu se mogu prepoznati i najznačajniji dometi ovog rada.
Analiza je izvršena računalnim programom za anotaciju i transkripciju ELAN –
Linguistic Annotator, alatom koji je razvijen na Institutu za psiholingvistiku Max Planck u
Nizozemskoj. ELAN omogućuje složene analize audiovizualnih podataka, no ne može
automatski izvršiti transkripciju, analizu niti sačiniti korpus jer su to zadaće istraživača. Iako
se obično ističe složenost rada u tom programu, brojne su koristi koje nudi – tako je moguće
doći do podataka o trajanju konverzacije u vrijednostima milisekundi, što potvrđuje
preciznost i prikladnost programa za složena i vrlo zahtjevna istraživanja. Podatci koji se
dobivaju na osnovi transkripta vrlo su lako podložni svim vrstama statističkih i tekstualnih
obrada, kako u samom Elanu tako i u bilo kojem relevantnom programu za obradu teksta.
Osobitost je ovog rada u tome što se objedinjuju tri metode: konverzacijska analiza,
diskursna analiza i korpusna lingvistika. Taj je triptih, gledano s položaja tzv. klasične
konverzacijske analize, obilježen manjkavostima jer se odstupa od njenih temeljnih načela,
odnosno primjenjuje se kvantifikacija rezultata, kao rezultat korpusne analize i obrade
podataka te diskursna analiza, s kojom, dakako, KA ima dodirnih točaka, ali se
fundamentalno razlikuju u istraživačkoj perspektivi; KA stoji nasuprot svakog vida
uopćavanja ili apriornog određenja konverzacijske interakcije s bilo koje točke, osim interno,
iz same konverzacijske interakcije. U tom je smislu i postavljanje istraživačke hipoteze
donekle u suprotnosti s tim načelima jer je KA izrazito induktivna i zaključci se izvode tek
poslije analize, odnosno tek kao rezultat relevantnih pokazatelja iz spontanih, prirodnih oblika
konverzacije. U tom smislu vrijedi podsjetiti da se feministička konverzacijska analiza
imenuje oksimoronskom konstrukcijom, upravo zato što se u KA izbjegava bilo koji oblik
246
tzv. kontaminacije rezultata vlastitim, subjektivnim mišljenjem, o kojem se često promišlja u
skladu s fenomenom „hodnika zrcalā“.
U ovom se radu triptih održava na okupu po uzoru na metodologiju u sličnim
istraživanjima – diskursna analiza u obzir uzima općenita svojstva okruženja u kojem se
konverzacija odvija te osobitosti govornih, odnosno diskursnih uloga, kao i pretpostavljene
hijerarhijske odnose u konverzacijskim parovima. Tom se diskursnom modelu pristupa
detaljno, primjenjujući KA za prikupljanje podataka, kao i njihovo interpretiranje u skladu s
orijentiranošću sudionika interakcije prema određenim kategorijama. Stvaranjem korpusa
otvara se mogućnost kvantifikacije relevantnih jezičnih sredstava, pri čemu se statistički
elementi promatraju podjednako važnim, kao i moguće devijacije u stereotipnim poimanjima
uporabe odabranih jezičnih sredstava. U tom je pristupu rod određen u skladu s tradicijom iz
koje je ponikla KA, etnografski, jer se smatra omnirelevantnom kategorijom svakodnevne
međuljudske interakcije. Tu je prisutan i svojevrstan odmak od fenomena „orijentiranosti
prema kategoriji“ u klasičnim konverzacijskoanalitičkim istraživanjima s obzirom na to da se
u takvim pristupima neka kategorija smatra relevantnom tek kada se eksplicitno iznese kao
konverzacijska stvarnost. Primjeri koji to osobito pokazuju dati su u poglavljima o tematici
rodne kategoriziranosti.
Sustav govornih priloga
Sustav govornih priloga promatran je na dvjema razinama – govornih preklapanja i
simultanoga govora te govornih prekida. Govorna su preklapanja u suvremenim pogledima na
konverzacijsku interakciju odijeljena od govornih prekida zato što se preklapanja ne smatraju
aktivnošću narušavanja konverzacije, za razliku od prekida koji najčešće eksplicitno pokazuju
neku vrstu konverzacijske smetnje, odnosno aktivnosti kojom se izriče težnja za
preuzimanjem govornog položaja. Govorna su preklapanja konverzacijski fenomen da
sugovornik započne govoriti nadovezujući se na sami kraj govornikove TCU. Te se
konverzacijske radnje mogu realizirati zahvaljujući komunikacijskoj kompetenciji koja
sudionicima konverzacije omogućuje usmjeravanje prema TRP točkama, mjestima relevantne
izmjene govornika. Simultani je govor u tom postupku osobito važan jer je uobičajen pri
govornom preklapanju na TRP točki, gdje se ne razumijeva smetnjom, dok je u slučaju
govornih prekida moguće da simultani govor izostane ukoliko trenutačni govornik odmah
prestane govoriti kada izgubi riječ, no podatci pokazuju da se i u govornom prekidu javlja
kraći simultani govor jer se dio prekinute TCU nastavlja odvijati „po inerciji“. Simultani
247
govor koji se odvija izvan TRP točke (strukturno gledano, prema početku TCU koja se
prekida) obično rezultira govornim prekidom, dok je simultani govor u TRP području
normalna konverzacijska pojava.
Općenito, u konverzacijskoanalitičkim radovima naglašava se potreba opreza za bilo
koji oblik preskriptivnog određenja jezičnih sredstava, odnosno jezičnih pojavnosti jer se
pokazuje da se ona obično promatraju u skladu s najčešćim, prepoznatljivim funkcijama, ali
da vrlo često pokazuju i devijacije u odnosu na prototipne vidove uporabe. Zato se u KA o
pravilima govori drukčije negoli ih poima npr. pragmatika.
Potreba razlikovanja preklapanja i prekida osobito se potvrdila istraživanjima koja
preklapanja definiraju u skladu s konverzacijskim dinamizmom (konverzacija bez „praznog
hoda“), što je Tannen (1989) osobito naznačila sintagmom „podupiruće preklapanje“, ističući
da je takva pojava uobičajena i da pridonosi komunikacijskom dinamizmu, pri čemu se samo
preklapanje, odnosno simultan govor pri završnom dijelu realizirane TCU, ne smatra
smetnjom.
Čini se da je slično i s govornim prekidima, s obzirom na to da se narušavanje sustava
izmjene govornika u razgovoru bliskih prijatelja, za razliku od institucionalizirane
komunikacije, ne smatra aktivnošću koja narušava međusobne konverzacijske relacije, a tome
u prilog idu i primjeri iz korpusa koji pokazuju primjenu konverzacijskih prekida u netipičnoj
funkciji pomaganju sugovorniku čiji je govor spor i disfluentan te u interakcijskoj radnji
samoprekida vlastite TCU čime se sugovornik potiče na njenu dopunu. Takvi primjeri
pokazuju da bi tipične govorne prekide trebalo promatrati i nešto šire, odnosno sud o njihovoj
funkciji donositi na osnovi stvarne posljedičnosti u konverzaciji.
Fenomenima se govornog preklapanja, simultanoga govora i govornih prekida analizi
pristupilo uzimajući u obzir skoro jednoobrazne tvrdnje da su muškarci skloniji primjeni
govornih prekida, pri čemu se to smatra odrazom težnje za govornom dominacijom nad
sugovornikom ili težnjom za samoprezentiranjem, dok žene više rabe podupiruća govorna
preklapanja i simultani govor najčešće u funkciji potpore sugovorniku. Dakako, često se
pokazuje da je forsiranje binarnog dualizma u tim istraživanjima pogrešan pristup jer se
polazi od toga da je rod monolitna i statična kategorija, čemu se, kako je istaknuto,
suprotstavlja gledište o „radnom rodu“, odnosno rodu kao aktivnosti koja je složenija i koja se
mora promatrati u skladu s orijentiranošću prema jezičnim sredstvima koja se smatraju
inherentnim određenoj rodnoj skupini. Predmetom analize u izdvojenim primjerima u korpusu
bili su i primjeri apsolutne bliskosti TCU jedinica, što se najčešće određuje kao odraz visoke
248
uključenosti u konverzacijski tijek. Takvi primjeri su prepoznati zahvaljujući primjeni
mogućnosti Elana, čime se potvrdilo da su mjesta međusobnog dodira susjednih TCU jedinica
uistinu apsolutno bliska.
Donositi sud o zastupljenosti i primjeni tih jezičnih sredstava donekle je jasnije uz
uporabu zbirnih tablica koje objedinjavaju kvantificirane vrijednosti govornih preklapanja,
prekida i simultanoga govora. Ovaj je rad donekle drukčiji u odnosu na uobičajena zbrajanja
pojavnosti određenih konverzacijskih fenomena jer je istraživačko polazište da se takvi
fenomeni mogu međusobno razlikovati u skladu s intenzitetom, pri čemu nisu svi isti. U
skladu sa shematskim objašnjenjima, „zadiranje“ se u govornikovu TCU mjerilo u
vrijednostima milisekundi te se to zbirno objedinjavalo u konačne vrijednosti u sekundama.
Tim se postupkom dobio brojčani kvantificirani prikaz jezične uporabe preklapanja, prekida i
simultanoga govora, pri čemu je veća brojčana vrijednost pokazatelj intenzivnije uporabe
određenoga jezičnoga sredstva.
U tom je pristupu važno naglasiti da bi se kvantifikacija govornih prekida trebala
razumjeti u skladu s činjenicom da je riječ o vrijednostima u milisekundama, što konkretno
znači imamo primjere da govornik koji je prekinut odmah prestaje govoriti, po čemu je ta
pojava, u smislu analitičkih parametara, bliska apsolutnoj bliskosti, no uvjetno, funkcionalno
je binarno drukčija; na drugoj strani, govornik koji je prekinut češće nastavlja govoriti po
inerciji, no obično tiše i sporije, dakako vrlo kratko, a temeljna je razlika između preklapanja i
prekida u tome što se u preklapanju dovršava trenutačna TCU jedinica, a u prekidima je
nedovršena. Dakle, govorni prekidi obično rezultiraju djelićima govora koji se nastavljaju u
trenutku kada sugovornik prekida govornika, čija je TCU u cijelosti gledano nedovršena te se
zato i govori o prekidu, a ne o preklapanju. U analizi su govornih prekida zbrajani ti
nedovršeni dijelovi i time su se dobili kvantificirani rezultati.
249
Slika 31: Zbrajanjem su vrijednosti govornih prekida kvantificirani rezultati o toj
konverzacijskoj pojavi. Vrijednost je govornog prekida na slici 790 ms, odnosno 0.790 sec,
koliko traje TCU gosta od trenutka prekida do potpunog prestanka govora.
Slika 32: Primjer govornog prekida kada sugovornik odmah prestaje govoriti.
Slika 32 za razliku od prethodnoga primjera (slike 31) pokazuje kada se govorni
prekid registrira no njegova je kvantificirana vrijednost jednaka nuli zato što prekinuti
govornik odmah prestaje govoriti. Takvih je primjera beznačajno malo u odnosu na govorne
prekide koji rezultiraju „ostatkom“ TCU kojim se govorni prekid kvantificira u brojnu
vrijednost. Svi gosti voditelja u korpusnoj jezgri više primjenjuju govorna preklapanja prema
njemu negoli prema voditeljici, što je osobito očigledno za muškarce koji u tim gostovanjima
značajno više rabe preklapanja prema voditelju. Uspoređujući dvije cjeline korpusne jezgre (5
250
+ 5 intervjua), uočava se da u voditeljica više primjenjuje preklapanja prema svojim
sugovornicima, no da je kvantificirana vrijednost takvih preklapanja ipak veća kod voditelja.
Promatrajući konverzacijska preklapanja kao podržavajući postupak, izvodimo
zaključak da su razgovori s voditeljem Vm_01 obilježeni izraženijim komunikacijskim
dinamizmom; taj se dinamizam može usporediti s primjerima konverzacije u kojoj izostaje,
odnosno u konverzacijama gdje bi se između svakoga govornog priloga našla stanka prije
početka govora idućega govornika.
Simultani govor
U odnosu na govorno preklapanje, simultani govor promatran je u slučajevima kada
sugovornik govori istodobno s trenutačnim govornikom, no bez posljedica po izmjene
govornika. Simultani je govor također jedan od konverzacijskih fenomena koji se može
objasniti i drukčije osim uobičajenog poimanja da je riječ o konverzacijskoj smetnji, tim više
što sociolingvitistički pokazatelji potvrđuju da se u nekim kulturama izostanak simultanoga
govora dok traje govor trenutačnoga govornika smatra neprikladnim ponašanjem, odnosno
oznakom neuključenosti u konverzaciju ili nezainteresiranošću za ono o čemu se govori.
Ovdje je posebna pozornost usmjerena prema tzv. pozadinskom komunikacijskom kanalu,
koji se često određuje kao vid metakomunikacije, s obzirom na to da se njime izriču potpora,
sumnja ili podozrivost. Također, analizom se ovog oblika jezičnoga ponašanja nastojali doći
do pokazatelja hoće li se potvrditi uobičajeno shvaćanje da žene češće rabe taj vid
konverzacijske strategije. U vezi s tim, često se naglašava da je upravo simultani govor, prije
svega uporaba pozadinskoga komunikacijskog kanala područje gdje se razilaze tzv. muški i
ženski pogledi na konverzacijsku interakciju jer muškarci te govorne elemente razumijevaju
kao potvrdu, odnosno slaganje s onim o čemu se govori, a žene kao znak uključenosti u
konverzaciji, no ne i nužno kao izraz slaganja. Primjer na idućoj slici pokazuje način
dobivanja rezultata o simultanome govoru; ovdje je konkretno riječ o dvama primjerima u
kojima gost Mg_01 u intervjuu koji vodi voditelj Vm_01 simultano govori. Njegova je TCU
„da anulira“ zaokruženom vrijednošću od 1053 ms (1.053 sec), a isto je očitana vrijednost i za
TCU „naravno“ te sve ostale u korpusu. Dakako, na ovoj je slici vidljiv i primjer govornog
preklapanja sa simultanim govorom na osnovi TCU „naravno. i da...“, no takvi su primjeri
analizirani u sklopu govornih preklapanja, a ne simultanoga govora kao osobitoga fenomena.
251
Slika 33: Primjer simultanoga govora s vrijednošću označenog primjera u milisekundama.
Rezultati analize simultanoga govora u korpusu pokazuju zanimljivu dosljednost u
korpusnoj jezgri jer je vrijednost simultanoga govora dosljedno veća na strani voditelja i
voditeljice negoli kod njihovih gostiju (i žena i muškaraca). Upadljive vrijednosti jesu da
voditeljica Vž_01 simultano govori s muškim gostima čak više od dva puta u odnosu na
voditelja Vm_01. On više, u odnosu na nju, simultano govori kada ugošćuje žene. Muškarci
znatno češće simultano govore u razgovoru s voditeljem Vm_01 negoli s voditeljicom Vž_01,
što se pokazuje i za gošće u razgovorima s istim voditeljem i voditeljicom, a ta je razlika
upadljiva i uz neubrajanje najveće vrijednosti jednog muškoga gosta više u korpusnoj jezgri.
Govorni prekidi
Govorni prekidi skoro se potpuno dosljedno u sličnim istraživanjima navode uz tzv.
muški stil konverzacije i navode se kao dokaz izravnijeg, nasrtljivijeg i konfrontacijskoga
govora. Ovo je istraživanje, u odnosu na slična, drukčije u pogledu kvantifikacije rezultata jer
se, naspram klasičnom zbrajanju primjera pojavnosti govornih prekida, analizirala njihova
vrijednost u pogledu „zadiranja“ u TCU koja se prekida. Te su vrijednosti također
predstavljene u milisekundama te objedinjene u tablici u vrijednostima u sekundama. S
obzirom na specifičnosti medijskoga diskursa kao područja gdje su zastupljene asimetrične
strukture konverzacijskih parova, uočena je posebna funkcija govornih prekida koja je,
paradoksalno, bliža fenomenu konverzacijskoga popravka, što je prepoznatljivo u slučaju
prekidanja sugovornika koji govori sporo ili oklijeva dati dogovor; osim toga, prepoznajemo
još jedan vid svojevrsne devijacije od uobičajenog poimanja funkcije govornih prekida, ovdje
imenovan samoprekidom. Tim se postupkom prekida vlastita TCU što djeluje kao poticaj
sugovorniku da dovrši njezin daljnji tijek. U toj je funkciji ta strategija također bliska
252
neizravnom postavljanju pitanja, a reakcije sugovornika na tu konverzacijsku praksu ujedno
potvrđuju zajedničko razumijevanje konverzacijskoga tijeka.
Analiza dobivenih rezultata pokazuje da voditelj Vm_01 govorne prekide primjenjuje
oko dva puta više negoli voditeljica Vž_01 te da i gošće i gosti govorne prekide češće
primjenjuju, iako u cijelosti gledano znatno manje od voditelja, kada su gosti voditelju
Vm_01. Ovdje je razumljiva izražena razlika u vrijednostima govornih prekida u
konverzacijskim parovima jer je, kako je istaknuto, riječ o asimetričnim diskursnim ulogama i
hijerarhijski ustrojenim parovima gdje je raspodjela mogućnosti primjene jezičnih sredstava
ograničena, odnosno prilično striktna.
Izravnost i uljudnost
U okviru dijela analize o izravnosti i uljudnosti u konverzaciji obuhvaćene su vrste
pitanja, u skladu s podjelom na: izravna pitanja, izravna s dodatkom u vidu elaboriranja dijela
koji prethodi izricanju ili dijela koji slijedi poslije izricanja pitanja, neizravna pitanja
(konstatacije koje impliciraju repliciranje) te privjesna pitanja, odnosno referencijske izričaje
s upitnim fragmentom. Predmetom su analize bili i postupci oslovljavanja sugovornika te
leksički inventar samoprezentiranja, kao i primjeri potencijalne prijetnje obrazu. U tom je
dijelu pozornost usmjerena na uporabu honorifika, oslovljavanja po imenu (vokativ) te
uporabi osobnih zamjenica u pripadajućim oblicima jednine i množine, kao i posvojnim
oblicima koji referiraju na jedninu i množinu.
Rezultati pokazuju da je broj pitanja bilo koje vrste koje gosti upućuju voditelju i
voditeljici zanemariv, što je u skladu sa specifičnostima medijskog diskursa, odnosno u
skladu je s govornim ulogama u intervjuu kao diskursnom žanru. Na drugoj strani,
uspoređujući ukupan broj pitanja koje rabi voditelj, njih je 12% manje negoli što to čini
voditeljica, za koju je upadljivo da više pitanja postavlja muškim gostima negoli gošćama.
Međutim, veći je broj pitanja koje voditelj postavlja u obliku referencijskog izričaja, negoli
istih takvih pitanja koje postavlja voditeljica. Ovi pokazatelji razumjeti se mogu kao izrazi
formalnije ili prisnije konverzacije, s obzirom na to da konverzacijski tijek postaje manje
formalan ukoliko se s hijerarhijski nadređenog položaja realiziraju referencijski izričaji,
naspram izravnim pitanjima, što je obično pokazatelj skriptirane konverzacije i odraz je
ranijih, klasičnih tendencija u provođenju intervjua gdje fenomen pseudointimnosti nije bio
osobito zastupljen.
253
U analizi se vodilo računa o sekvencijskom položaju upitnih izričaja u
konverzacijskom tijeku te se tako došlo do zaključaka o uporabi upitnih izričaja kao pozdrava
i kao pravih pitanja, ovisno o mjestu u konverzaciji. Predmetom analize bila su i pitanja koja
svrstavamo u izravna, no koja ujedno nose dodatak u vidu uvoda prije izricanja pitanja ili
objašnjenja, dopune, poslije upitnog izričaja. Da se ovi postupci, u odnosu na formalna,
obično kraća pitanja, mogu razumjeti kao oznaka usmjerenosti prema sugovorniku u vidu
izricanja mogućnosti za davanje odgovora ili svojevrsnog opravdanja za postavljanje pitanja,
zaključuje se u tome što se pravi usporedba s primjerima gdje izostaje ta pojava.
Odnos izravnih i neizravnih upitnih izričaja do izražaja dolazi i u triptihu između
glagolskih načina imperativa (osobito s iterativnim glagolima) i kondicionala naspram
prezentu, pri čemu kondicional razumijevamo ublažavajućim sredstvom s obzirom na to da se
prividno pravi pomicanje vremenske perspektive s položaja sadašnjosti u prošlost ili
budućnost. Privjesna pitanja ovdje oslikavaju dvije vrste uporabe – fatičku (pri čemu na upitni
fragment izostaje odgovor) te upitnu (obično kao provjeru referencijskog izričaja koji im
prethodi, pri čemu se na njih daje odgovor). Sva su pitanja osobito analizirana u skladu s
njihovom posljedičnošću po sugovornika, pa su tako izdvojeni primjeri koji pokazuju
dispreferencijski stav kada se pita o osobnoj tematici ili kada se osobna pitanja rasterećuju
dozom humora.
Leksički inventar samoprezentiranja u intervjuima analiziran je pomoću preciznije
podjele na: osobne zamjenice ja, mi, ti/Vi i Vi/vi s pripadajućim posvojnim oblicima,
honorifike, oslovljavanje po imenu, uporabu označitelja zajedničke kategorije te uporabu
ojačanih konstrukcijskih izraza u priložnim, glagolskim i pridjevskim spojevima.
Zbirne vrijednosti pokazale su dosljednu uporaba pojednostavnjivača ja, s obzirom na
to da je u svim intervjuima uočeno da je pojavnost znatno veća kod gostiju i gošći negoli
voditelja intervjua, što je razumljivo ako se u obzir uzme da se u intervjuima očekuje da gosti
govore više od nositelja intervjua. Upadljive su vrijednosti koje se uspoređuju u odnosu
voditelj – voditeljica jer se uočilo da voditelj više rabi zamjenicu ja i pripadajuće oblike
negoli voditeljica. Gošće i gosti znatno više rabe te oblike u razgovoru s voditeljicom
Kada je o drugim leksičkim sredstvima riječ, i voditelj i voditeljica češće rabe
zamjenice Vi/vi s pripadajućim oblicima u razgovoru s muškarcima.
Od ostalih dobivenih rezultata izdvojiti se može da je prepoznatljivo to što voditelj
češće oslovljava svoje goste samo imenom, dok voditeljica to rijetko ili nikako ne radi.
Istaknuti bi trebalo i to da gošće češće rabe označitelje zajedničke kategorije u razgovoru s
254
voditeljem, kao i ojačane konstrukcijske izričaje, negoli što to čine u razgovoru s
voditeljicom.
Analizom je primjera uočeno, iako nedovoljno za statistički relevantnije zaključke, da
muškarci češće rabe grublji govor, no samo se to potvrđuje u primjerima kada se govori o
nekoj negativnoj pojavi, a u rijetkim primjerima takve uporabe kod žena, češće se uočava
eufemističniji ili slikovitiji postupak impliciranja potencijalnog tabuiziranog izraza.
Predmetom su analize bili i podatci koji pokazuju klasične kvantitativne vrijednosti u
međusobnoj konverzacijskoj interakciji – vrijeme sudjelovanja u konverzaciji te udio govora
u raspoloživom vremenu sudjelovanja u konverzaciji – što je obuhvaćalo brzinu govorenja i
količinu govora. Analizom su obuhvaćeni i govorni razmaci, odnosno praznine između TCU
jedinica, a u tom je pristupu svoje mjesto našla i analiza foričnosti TCU jedinica, odnosno
veze između govornih priloga koje izriču sudionici konverzacije jedni prema drugima. U tim
je istraživanjima često predmet analize pretpostavljena razlika u brzini i količini govora koja
se pripisuje ženama u odnosu na muškarce, no i ovdje je slučaj da je riječ o pučkim i
stereotipnim poimanjima jezičnih pojava, pa se u sličnim istraživanjima dolazi do
kontradiktornih rezultata. Čini se da je donekle uočljivo da se u različitim diskursima
pokazuju relativno stabilni obrasci koji pokazuju da muškarci češće i više govore u javnom
diskursu, dok se tzv. privatna sfera uvjetno kazano „područje ženske prevage“, no i te se
tvrdnje moraju kritički vrednovati, tim više što, iako vrlo popularna, ta istraživanja često
odlikuje nedostatak jednoobrazne metodologije i subjektivna interpretacija rezultata, uz često
ignoriranje konteksta.
Medijski je diskurs poseban jer se temelji na apriorno raspoređenim mogućnostima u
konverzaciji, pri čemu se dosljedno očekuje da su gosti oni koji govore više u odnosu na
voditelje, upravo zbog specifičnosti njihove diskursne uloge. U vezi s količinom i vremenom
govorenja, fenomen se pseudointimnosti promatra kao težnja za prevladavanjem skriptiranih
intervjua, ispitivačke naravi, iako bi bilo pogrešno reći da i u suvremenim oblicima
intervjuiranja nema unaprijed zadanih skripti ili bar temeljnih smjernica za konverzacijski
tijek.
Vrijeme sudjelovanja u konverzaciji
Dobiveni podatci iz korpusa pokazuju relativno stabilnu prednost voditelja Vm_01 nad
voditeljicom Vž_01 kada je riječ o raspolaganju vremenom, tako da on u razgovoru s istim
gostima, koje ugošćuje i voditeljica, rabi više vremena za vlastiti govor. Vrijednosti su
neznatno veće u korist voditelja Vm_01 kada se uspoređuju intervjui njega i Vž_01 s
255
gošćama. Razlika se uočava i u raspolaganju vremenom voditelja Vm_01 koji više vremena
govori s muškarcima, negoli s gošćama, a upadljivo je da u svim konverzacijskim parovima
rabi više vremena od kolegice Vž_01. Na drugoj strani, i gosti i gošće više vremena za svoj
govor rabe u razgovoru s voditeljicom Vž_01 negoli s voditeljem Vm_01, što je također
pokazatelj međusobnih razlika u raspolaganju vremenom između Vm_01 i Vž_01.
Brzina i količina govora
Klasična kvantitativna analiza količine govora pokazuje da je ukupan broj riječi
donekle veći u intervjuima u kojima je voditelj Vm_01. Prosječna brzina govora, gledano
općenito u svim intervjuima, također je neznatno je kod voditelja Vm_01 u usporedbi s
kolegicom Vž_01. Brzina govora voditelja Vm_01 u razgovoru s muškarcima skoro je
identična vrijednosti brzine njegovoga govora s gošćama. Voditeljica Vž_01 s muškarcima
govori sporije od voditelja Vž_01, ali s gošćama ipak neznatno brže od voditelja Vm_01.
Muškarci govore podjednakom brzinom i s voditeljem i s voditeljicom, dok žene govore
neznatno više od muškaraca i s voditeljem i s voditeljicom.
Zbirne vrijednosti korpusne jezgre i dodatka jezgri pokazuju da voditelji skoro
identično raspolažu vremenom konverzacije i u razgovoru s gostima i s gošćama te da je to
vrijeme dulje u odnosu na voditeljice. Uočena je i razlika u brzini govora jer se pokazalo da
voditelji govore i brže od kolegica.
Govorni razmaci
Kada je o govornim razmacima riječ, upadljivo je da su razmaci kraći u razgovoru i
voditelja i voditeljice s gošćama negoli s muškim gostima, iz čega se izvodi zaključak da je
konverzacija u tim konverzacijskim parovima brža u odnosu na intervjue u kojima gostuju
muškarci. Dosljedno se potvrđuje i činjenica da je i u drugom smjeru uočljivo da i voditelj i
voditeljica brže odgovaraju svojim gošćama negoli muškarcima. U usporedbi gostiju koji
gostuju kod istog voditelja i iste voditeljice, primjetno je da su razmaci kraći, a samim tim i
konverzacija brža u razgovoru gošći s voditeljem negoli s voditeljicom. Nema značajnije
razlike iz drugog smjera, od voditelja i voditeljice prema istim gošćama. Muškarci u svojim
konverzacijama pokazuju dulje razmake između govornih priloga u razgovoru s voditeljicom,
negoli s voditeljem, iako je primjetno da voditeljica, u odnosu na voditelja, brže
odgovara/replicira muškarcima.
256
Te se vrijednosti mogu dodatno pojednostavniti i izreći tako da voditelj 1 u svojim
intervjuima ima kraće razmake između TCU jedinica kada čeka odgovor gošći, kao i za
razmake kada se očekuje da on govori gošćama. Proporcionalan odnos pokazuje se naspram
razgovoru s muškarcima, gdje su stanke između TCU jedinica dulje i kada voditelj 1 čeka na
odgovor gostiju i kada se očekuje da on govori muškim gostima.
U intervjuima voditeljice 1 govorni su razmaci kraći kada očekuje odgovor gošći
(dakle, ona na odgovor gošći čeka kraće negoli na odgovor svojih gostiju), a u usporedbi s
voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači da ona brže
odgovara muškarcima negoli što to čini voditelj 1 prema istim muškarcima.
Potvrđuje se i da se vrijednosti vremena potrebnog za odgovor voditelja/voditeljice
podudaraju – razmaci su kraći u njihovom razgovoru s gošćama, a dulji u razgovoru s
gostima; oboje ženama odgovaraju brže, a muškarcima sporije.
Foričnost TCU jedinica
Sekvencijski slijed govornih priloga analiziran je u skladu s pretpostavkom da postoje
rodne varijacije u primjeni foričnosti radi uspostavljanja i ojačanja međudobne konverzacijske
veze. Takve su pojave također kvantitativno analizirane, ali se uz taj dio analize došlo i do
moguće funkcionalne klasifikacije u pojavnosti foričnosti te se tako izdvajaju:
1. funkcija potpore sugovorniku,
2. funkcija ojačanja vlastitog izričaja,
3. funkcija poticanja konverzacijskog tijeka i
4. funkcija pojašnjavanja ili zahtjeva za dopunu informacije.
Analiza je korpusa pokazala, uzimajući u obzir njegovu ograničenost, da se forične
veze češće javljaju u intervjuima voditelja Vm_01, da muškarci češće rabe forične veze u
konverzaciji te da i gošće, neznatno više, rabe forične veze u razgovoru s voditeljem negoli
kada gostuju kod voditeljice Vž_01.
Također je uočeno da su muškarci oni koji, u cijelosti gledano, više rabe forične veze
negoli gošće. Upadljivo je da su ovi rezultati drukčiji od onih koje ističe Kalčik (1975),
analitičarka koja se prva usmjerila na taj konverzacijski fenomen, no usporedba je uvjetna, s
obzirom na metodološke i korpusne razlike u tim istraživanjima.
. U usporedbi gostiju koji gostuju kod istog voditelja i iste voditeljice, primjetno je da
su razmaci kraći, a samim tim i konverzacija brža u razgovoru gošći s muškim voditeljem
negoli s voditeljicom. Nema značajnije razlike iz drugog smjera, od voditelja i voditeljice
257
prema istim gošćama. Muški gosti u svojim konverzacijama pokazuju dulje razmake između
govornih priloga u razgovoru s voditeljicom, negoli s voditeljem, iako je primjetno da
voditeljica, u odnosu na voditelja, brže odgovara/replicira svojim muškim gostima.
Te se vrijednosti mogu dodatno pojednostaviti i izreći tako da voditelj 1 u svojim
intervjuima ima kraće razmake između TCU jedinica kada čeka odgovor gošći, kao i za
razmake kada se očekuje da on govori gošćama. Proporcionalan odnos pokazuje se naspram
razgovoru s muškarcima, gdje su stanke između TCU jedinica dulje i kada voditelj 1 čeka na
odgovor gostiju i kada se očekuje da on govori muškim gostima.
U intervjuima voditeljice 1, govorni su razmaci kraći kada očekuje odgovor gošći
(dakle, ona na odgovor gošći čeka kraće negoli na odgovor svojih muških gostiju), a u
usporedbi s voditeljem, govorni razmaci od voditeljice 1 do muških gostiju su kraći, što znači
da ona brže odgovara muškim gostima negoli što to čini voditelj 1 prema istim muškim
gostima.
Potvrđuje se i da se vrijednosti vremena potrebnog za odgovor voditelja/voditeljice
podudaraju – razmaci su kraći u njihovom razgovoru s gošćama, a dulje u razgovoru s
muškim gostima; oboje gošćama odgovaraju brže, a muškim gostima sporije.
Sekvencijski slijed govornih priloga analiziran je u skladu s pretpostavkom da postoje
rodne varijacije u primjeni foričnosti radi uspostavljanja i ojačanja međudobne konverzacijske
veze. Takve su pojave također kvantitativno analizirane, ali se uz taj dio analize došlo i do
moguće funkcionalne klasifikacije u pojavnosti foričnosti te se tako izdvajaju funkcija
potpore sugovorniku, funkcija ojačanja vlastitog izričaja, funkcija poticanja konverzacijskog
tijeka i funkcija pojašnjavanja ili zahtjeva za dopunu informacije. Analiza korpusa je
pokazala, uzimajući u obzir njegovu ograničenost, da se forične veze češće javljaju u
intervjuima voditelja Vm_01, da muški gosti češće rabe forične veze u konverzaciji te da i
gošće, neznatno više, rabe forične veze u razgovoru s voditeljem negoli kada gostuju kod
voditeljice Vž_01. Također je uočeno da su muški gosti oni koji, u cijelosti gledano, više rabe
forične veze negoli gošće. Upadljivo je da su ovi rezultati drukčiji od onih koje ističe Kalčik
(1975), analitičarka koja se prva usmjerila na taj konverzacijski fenomen, no usporedba je
uvjetna, s obzirom na metodološke i korpusne razlike u tim istraživanjima.
258
10. ZAKLJUČCI I SMJERNICE ZA SLIČNA ISTRAŽIVANJA
Lingvistička su istraživanja o vezi roda i osobite uporabe jezičnih sredstava područje
koje je, na jednoj strani, vrlo zanimljivo za analizu, često i izvan znanstvenih krugova, a na
drugoj strani ta vrlo specifična i slojevita tematika pred analitičara postavlja složenu zadaću
objedinjavanja suprotstavljenih pogleda na konverzacijsku interakciju. Osobitost je te
tematike u tome što, pokazuje se, ne postoji univerzalan način da se dođe do znanstveno
relevantnih spoznaja o razlikama u jezičnoj uporabi koje su određene pripadnošću određenoj
rodnoj skupini, poglavito o takvim razlikama koje bismo mogli nazvati univerzalnim.
Istraživačke zablude obično dolaze iz pojednostavnjivanja da su rodne skupine žena i
muškaraca homogene, pri čemu se u analizi pretjerano naglašava fiksirana razlika te statični,
pretjerani dualizam. Rodne bi skupine trebalo promatrati u skladu s poimanjem roda kao
„radnoga roda“, odnosno kategorije koja nije monolitna.
Esencijalistički pristupi ne mogu donijeti neke osobito bitne rezultate, tim više ako se
za polazišta uzmu stereotipna gledišta (koja se, dakako, mogu analizirati kritički, no ne bi
smjela biti uključena u sam sustav interpretacije podataka). Osobitost je rodne kategorije u
tome što je, kako to pokazuju etnografski pristupi, riječ o jednom od društvenih fenomena
koji se uzima „zdravo za gotovo“, tako da nije neobično ni da najučinkovitiji pristupi toj
tematici, kombinacije konverzacijske i diskursne analize, trpe kritike zbog pretpostavljenog
bavljenja „trivijalnim“ i „očiglednim“ stvarima i pojavama. Čini se da niti jedan od tih
pristupa zasebno, ne može pridonijeti relevantnijim spoznajama o toj tematici te je rješenje u
njihovome kombiniranju.
Jedno od važnih pitanja jest objašnjavanje veze kategorije sa specifičnom vrstom
jezične izvedbe. Pojednostavnjeno rečeno, postavlja se pitanje što je i kakva je osnova koja
istraživaču dopušta zaključiti da je neko sredstvo iskorišteno zato što je govornik pripadnik
neke kategorije. Pitanje višestruke pripadnosti kategorijama u konverzacijskoj se analizi
uzima u obzir kada se prema toj kategoriji iskaže ekplicitna orijentiranost, najčešće u vidu
korištenja oznake za tu kategoriju (npr. zamolba da osoba da svoj sud o tome kao majka,
liječnica, supruga i sl.). Govornici, dakako, mogu i sami primijeniti označivanje u skladu s
pripadajućom kategorijom i takvi su primjeri ujedno i najrelevantniji, no pokazuje se,
malobrojni, a upitnim se mogu smatrati rezultati izvedeni na osnovi cjelokupne konverzacije,
u slučaju da je kategorija pripadajućeg identiteta npr. samo jednom spomenuta. KA u tom
smislu osobito zanima tijek konverzacije, u minucioznom induktivnom pristupu „korak po
korak“. KA rodnu kategoriju promatra i u sklopu fenomena preferencijala, analitičkog procesa
259
zaključivanja na osnovu zdravorazumskog znanja; odatle je rod sveprisutna ili omnirelevantna
kategorija koja određuje proces prilagodbe u konverzacijskoj interakciji i prelama se kroz sve
druge kategorije (da je to tako, pokazuje se i na drugoj strani, u području fonoloških
istraživanja, gdje se uočava da se prilagođavamo sugovorniku ne samo na osnovu onoga što
čujemo, već i onoga što očekujemo čuti).
U odnosu na druge pristupe, KA je vrlo restriktivna, a trpi i kritike zbog nemogućnosti
izgrađivanja čvrstih, dekontekstualiziranih naziva, odnosno temeljnih pojmova koji bi imali
monolitni status i svojstvo rekurzivnosti, kao i eksternog skupa jednoobraznih pravila.
Problem je s takvim gledištima u tome što se konverzacija promatra kao statična aktivnost u
unaprijed zadanom spremniku, odnosno statičnom kontekstu. Takvim se pristupima
suprotstavljaju izricanja roda kao aktivnosti (tzv. radni rod) te konteksta kao dinamične
aktivnosti, a ne skupa apriorno uređenih modela kojima se određuje način konverzacijske
interakcije. Dakako, pogrešno bi bilo tvrditi da KA nema razrađene nazive (istina je da su
pragmalingvisti konverzacijskim analitičarima predbacivali što su pravila o izmjenama
govornika, kao najočitiji sustavni model u KA, zapravo vrlo drukčija u odnosu na pravila
shvaćena u prototipnom smislu, toliko da to i nisu pravila), no u obzir bi trebalo uzeti
činjenicu da je riječ o suprotstavljenim paradigmama koje drukčije vide konverzaciju kao
fenomen. Kombinacija KA i DA u većini slučajeva donosi relevantne rezultate, često praćena
korpusnom lingvistikom kao svojevrsnom pomoćnom metodom, što pokazuje da je, uz sve
složenosti izmirenja drukčijih pogleda na predmet istraživanja, bitno kombinirati različite
pristupe.
Iako postoje izraženi otpori spram feminističkog ogranka KA, činjenica je da je tzv.
primijenjeno krilo KA relevantan pristup i trenutačno aktualan pogled na konverzacijsku
interakciju. Kombiniranje s drugim metodama, npr. interakcijskom lingvistikom, diskursnom
psihologijom i sl. također nije neizvodivo.
U odnosu na druge poglede na konverzaciju koji propituju uporabu skupa eksternih
pravila u stvarnoj konverzaciji, pa se u tom smislu promatraju devijacije od idealnih modela
govornika, KA konverzaciju promatra iznutra, kao stvarnu uporabu jezika, skupa sa svim
„oštećenjima“. U usporedbi složenog koncepta konstrukcijskih komunikacijskih jedinica
(TCU) s gramatički ispravnom rečenicom, lako se može vidjeti da ne postoje statične,
jednoobrazne i monolitne pojave ni u tzv. klasičnoj gramatici, tim više što sama rečenica ima
mnoštvo različitih definicija, počevši od antičkih, pa sve do onih gdje se pravi razlika između
rečenice i izričaja, koji je, pretpostavlja se, stvarna realizacija apstraktne rečenice. KA i DA
260
slične su u tome što konverzaciji pristupaju kao samodostatnom predmetu istraživanja, u obzir
uzimaju dinamični kontekst, gramatičnost rečenice smatraju relativnom jer se u analizi
promatraju govorni nizovi u skladu s međusobnom povezanošću. Odatle se u DA ističe da je
to nadograđeni pragmalingvistički pristup (npr. pri određenju „makrogovornog čina“), s
osobitom razlikom što omogućuje vlastite varijacije u analizi, za razliku od KA koja nastoji
otkriti „ogoljeni mehanizam konverzacije“.
No, upitno je bi li takav mehanizam mogao pokazati opće razlike u rodnoj
determiniranosti određene uporabe jezika. Naime, ne može se tvrditi da postoji skup
inherentnih govornih razlika koji se dobiva rođenjem, odnosno pripadnošću nekoj kategoriji
(nalik pretpostavljenom „Foxp2“ genu za koji se misli da je glavni uzrok ljudske sposobnosti
komuniciranja), tim više što su neka istraživanja (npr. studija o Agnes) pokazala da je proces
učenja kako biti dio neke kategorije vrlo aktivan i složen. Društvene su kategorije međusobno
isprepletene i krajnji je domet tih istraživanja vezan uz tzv. radne zajednice ili društvene
mreže koje su suvremeni pandan klasičnoj sociolingvističkoj klasi. Potencijal za ostvarenje
rezultata moguć je zbog užeg opsega same ciljne zajednice i veće mogućnosti određenja
međusobnih odnosa članova te zajednice. DA slično čini s analizom različitih vrsta diskursa te
je u tom smislu odabir žanra televizijskog intervjua diskursna zajednica, odnosno
mikroprostor u kojem se traga za relevantnim spoznajama, zaključcima koji su, u krajnjoj
liniji, vezani samo za taj diskursni svijet.
Istraživanja slična tematici ovoga rada u pravilu pokazuju različite rezultate, čak i
kada je riječ o longitudinalnim studijama od kojih bi se očekivalo da prevladavanje određenih
nedostataka opisanih fenomenom „hodnika zrcalā“. Razloga može biti više, od različitih
komunikacijskih parametara, do pogrešaka u prikupljanju i interpretaciji podataka. Iako
postoje neke općenite tvrdnje o pretpostavljenim razlikama u govornoj uporabi muškaraca i
žena, najviše vezane za korištenje raspoloživoga vremena govora, brzinu govora,
zastupljenost govornih prekida, preklapanja, minimalnih odgovora, uporabu specifičnih vrsta
pitanja, izraženiju uporabu određenoga leksičkog fonda te općenitu prilagodbu normi
uljudnosti u konverzaciji, kao i raspolaganje jezičnim sredstvima koja nose diskurzivno-
povijesne naslage posebne uporabe prema određenom rodu (skoro dosljedno ženskome), u tim
bi pristupima trebalo izbjeći određenje jezičnih sredstava kao monolitnih, zanemarujući
potencijal multifunkcionalnosti skoro svake jezične strategije, odnosno sredstva. Dobar
primjer su privjesna pitanja koja pokazuju da imaju više funkcija, a ne samo pretpostavljenu
kojom se ističe slabost govornog položaja.
261
U ovom se radu slično uočilo i za govorne prekide koji su u nekim primjerima
međusobne interakcije rabljeni kao sredstvo ispomoći sugovorniku te poticaja na dinamičniju
konverzaciju, čime se iznova potvrđuje da se konverzacijske strategije ne smiju promatrati
samo u sklopu pripisane monolitne funkcije jer ta funkcija ovisi o dinamičnosti
konverzacijskoga konteksta. Ovaj je rad osobito usmjeren na analizu konverzacijske
interakcije u skladu s hipotezom o pretpostavljenim razlikama u jezičnoj uporabi. Podatci za
analizu nisu se samo zbrajali u skladu s pojavnošću nego su te vrijednosti kvantificirane u
milisekunde i sekunde, čime su se interakcijski fenomeni mogli preciznije analizirati. Dakako,
taj je pristup primjenjiv u analizi konverzacijskih fenomena koji se smatraju čisto
interakcijskim (preklapanja, prekidi, razmaci, duljina govornih priloga). Taj bi model na
većem korpusu, koji bi bio sačinjen prema istoj metodologiji, mogao rezultirati relevantnijim
rezultatima.
Na tragu sličnih istraživanja čini se da bi se do takvih rezultata moglo doći u
istraživanjima o jezičnoj uporabi u radnim zajednicama koje nose pečat tipično muških ili
tipično ženskih, kakav je npr. slučaj s policijom, vojnom službom i sl. te pažljivo
preciziranom metodologijom vidjeti promjene u jezičnom ponašanju u skladu s promjenom
radne zajednice. Analitički parametri osobito mogu biti učinkoviti i u analizi govora
transrodnih osoba. Dakako, u smjeru budućih istraživanja, posebnu pozornost mogu zaslužiti
analize stereotipnih gledišta o jeziku i njegovoj primjeni.
262
11. LITERATURA
Ames, M. & Burcon, S. H. (2011). Women and Language. Essays on Gendered
Communication Across Media. McFarland & Company, Inc. Jefferson, N. Carolina and
London.
Bakšić, S. (2012). Strategije učtivosti u turskom jeziku. Filozofski fakultet u Sarajevu.
Sarajevo.
Barker, C. & Galasinski, D. (2001). Cultural Studies and Discourse Analysis. A Dialogue on
Language and Identity. SAGE Publications. London.
Bloomer A, Griffths P, Merrison, A. J. (2005). Introduction Language in Use – A
Coursebook. Routledge. London and New York.
Bourdieu, P. (1992). Što znači govoriti? Ekonomija jezičnih razmjena. Naprijed. Zagreb.
Republika Hrvatska.
Bousfield, D. & Locher, M. (2008). Impoliteness in Language. Studies on its Interplay with
Power in Theory and Practice. Mouton de Gruyter. Berlin and New York.
Cameron, D. & Kulick D. (2003). Language and Sexuality. Cambridge University Press.
United Kingdom.
Cameron, D. (1995). Verbal Hygiene. The Politics of Language. Routledge. London/New
York.
Cameron, D. (2001). Working with Spoken Discourse. SAGE Publications. London.
Chapman, S. & Rotledge, C. (2009). Key Ideas in Linguistics and the Philosophy of
Language. Edinburgh Univeristy Press. United Kingdom.
Cotterill, J. (ed.) (2007). The Language of Sexual Crimes. Palgrave. Macmillan. Great Britain.
Eckert, P. & McConnell-Ginet, S. (2003). Language and Gender. Cambridge University
Press. United Kingdom.
Fairclough, N. (1989). Language and Power. Longman Group. United Kingdom.
Fitch, K. L. & Sanders, Robert E. (2005). Handbook of Language and Social Interaction.
Lawrence Erlbaum Associates. London.
263
Givens, D. B. (2002): The Nonverbal Dictionary of Gestures, Signs and Body Language Cues.
Center for Nonverbal Studies Press, Washington, USA.
Guberina, P. (1952): Zvuk i pokret u jeziku. Matica hrvatska. Zagreb.
Gullberg, M. & De Boot, K. (ur.) (2010): Gestures in Language Development. John
Benjamins Publishing Company, Amsterdam & Philadelphia.
Hadi-Tabassum, S. (2006). Language, Space and Power. A Critical Look at Bilingual
Education. Multilingual Matters Ltd. Clevedon, Buffalo, Toronto.
Hadžialagić, M. (2007). Rodna diskriminacija u literaturi zanimanja – sociolingvistička
analiza na primjeru bosanskih novina. Bosansko lingvističko društvo. Zbornik radova „Tuzla.
Grad na zrnu soli“.
Halmi, A. & Belušić, R. & Ogresta, J. (2004). Socijalnokonstruktivistički pristup analizi
medijskog diskursa. Medijska istraživanja. Zagreb.
Hedwig, Molder te & Potter, J. (ur.) (2005). Conversation and Cognition. Cambridge
University Press. United Kingdom.
Helgeson, V. S. (2012). The Psychology of Gender. Pearson. USA.
Heritage, J. & Clayman, S. (2010). Talk in Action, Interactions, Identities and Institutions.
Wiley-Blackwell. United Kingdom.
Holmes, J. & Meyerhoff, M. (2003). The Handbook of Language and Gender. Blackwell
Publishing. USA.
Holmes, M. (2009). Gender and Everyday Life. The New Sociology. Routledge. London and
New York.
Hutchby, I. & Wooffitt, R. (2002). Conversation Analysis, Principles, Practices and
Applications. Polity.
Johansen, J. D. & Larsen, S. E. (2000): Uvod u semiotiku. Croatia Liber, Zagreb.
Johnstone, B. (1996). The Linguistic Individual. Self-Expression in Language and Linguistics.
Oxford University Press. New York/Oxford.
264
Joseph, J. E. (2004). Language and Identity. National, Ethnic, Religious. Palgrave.
Macmillan. United Kingdom.
Joseph, J. E. (2006). Language and Politics. Edinburgh Textbooks in Applied Linguistics.
Edinburgh University Press.
Koller, V. (2004). Metaphor and Gender in Bussiness Media Discourse. Palgrave Macmillan.
United Kingdom.
Kondo, A. (2008). High Rising Terminal (HRT) in Job Interview and Impact on Employability
in Southern California. Reconsideration of categorization of powerful vs powerless language.
www.linguistics.ucsb.edu/VoxCA/kondoposter.pdf (dostupno u studenom 2014.)
Kuna, B. (2007). Identifikacija eufemizama i njihova tvorba u hrvatskom jeziku. Fluminensia.
Rijeka. Republika Hrvatska.
Kuna, B. (2009). Uljudnost i njeni učinci u konverzaciji. Lingua Montenegrina. Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“. Cetinje.
Kuna, B. (2014). Morfosintaksa i pragmatika hrvatske imenske formule ženskih osoba.
Fluminensia. Rijeka. Republika Hrvatska.
Kuna, B. & Nujić, D. (2014). O rodno osjetljivom jeziku. Poznańskie Studia Slawistyczne.
Poznań.
Lakoff, R. T. (2000). The Language War. University of California Press. Berkeley, Los
Angeles, New York.
Lakoff, R. T. (2004). Language and Woman“s Place (Text and Commentaries, Revised and
Expanded Edition). Studies in Language and Gender. Oxford University Press.
Lazar, M. M. (2005). Feminist Critical Discourse Analysis. Gender, Power and Ideology in
Discourse. Palgrave Macmillan. United Kingdom.
Lerner, G. H. (2004). Conversation Analysis, Studies from the first generation. John
Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia.
Liddicoat, Anthony J. (2007). An Introduction to Conversation Analysis. Continuum. New
York.
265
Litosseliti L. & Sunderland, J. (2002). Gender Identity and Discourse Analysis. Discourse
Approaches to Politics, Society and Culture. John Benjamins Publishing Company.
Amsterdam/Philadelphia.
Machin, D. & Van Leeuwen, T. (2007). Global media discourse. A critical introduction.
Routledge. London & New York.
Malmkjaer, K. (1991, 2002, 2010). The Linguistics Encyclopedia. Routledge. London i New
York.
Markee N. (2000). Conversation Analysis Second Language Acquisition. Lawrence Erlbaum
Associates. London.
Marot, D. (2005). Uljudnost u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Fluminensia. Rijeka.
Republika Hrvatska.
Matešić, M. & Plešković, M. (2013). Ti ja dam 'gospođo'! ili o jednome
(pragma)lingvističkom problemu u suvremenome hrvatskom jeziku. HDPL. Jezik kao
informacija. Zagren.
May, J. L. (2009) (ur.): Concise Encyclopedia of Pragmatics, 2nd edition. Elsevier Ltd, UK.
McElhinny, B. S. (2007). Words, Worlds and Material Girls. Language, Gender,
Globalization. Mouton de Gruyter. Berlin/New York.
Meunier, L. E. (1996). Psychological Impact of the Socialization Process: Further
Understanding Gender. Perspectives. Vol. 1, No. 3. USA.
Mey, Jacob L. (2009). Concise Encyclopedia of Pragmatics. Elsevier. United Kingdom.
Mills, S. (2007). Gender and Politeness. Cambridge University Press. United Kingdom.
Miščević, N. & Potrč, M. (ur.) (1987). Kontekst i značenje. Izdavački centar Rijeka.
Republika Hrvatska.
Mizokami, Y. (2001). Does „Women“s Language“ Really Exist?: A Criticial Assessment of
Sex Difference Research in Sociolunguistics.
http://ir.nul.nagoya-u.ac.jp/jspui/bitstream/2237/8365/1/mizokami01.pdf
(dostupno u studenom 2014).
266
Mullany, L. (2007). Gendered Discourse in the Professional Workplace. Palgrave Macmilan.
USA.
Pasfield-Neofitou, S. E. (2007). The gender differential use of minimal responses in daytime
TV interviews: a preliminary investigation. Monash University Linguistics Papers.
Pease, A. (1988): Body language. Sheldon Press, London.
Pintarić, N. (2002): Pragmemi u komunikaciji. FF press, Zagreb.
Quaglio, P. (2009). Televison Dialogue, The Sitcom Friends vs. Natural Conversation. John
Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia.
Rendle-Short, J. (2004). Showing Structure: Using UM in the Academic Seminar.
International Pragmatics Association.
Ridgeway, C. L. (2011). Framed by Gender. How Gender Inequality Persists in the Modern
World. Oxford University Press. United Kingdom.
Rijavec, M. & Miljković, D. (2002): Neverbalna komunikacija. Edicija Obelisk, Zagreb.
Republika Hrvatska.
Riley, P. (2007). Language, Culture and Identity. An Ethnolinguistic Perspective. Continuum.
United Kingdom.
Sapir, E. (1949). Culture, Language and Personality. Selected Essays. University of
California Press. USA.
Schieffelin, B. B, Woolard, K. A, Kroskrity, P. V. (1998). Language Ideologies. Practice and
Theory. Oxford University Press. Oxford and New York.
Sidnell, J. & Stivers, T. (ur.) (2013). The Handbook of Conversation Analysis.
Wiley-Blackwell. United Kingdom.
Sidnell, J. (2009). Conversation Analysis, Comparative Perspectives. Cambridge University
Press. United Kingdom.
Simpson, P. (1993). Language, Ideology and Point of View. Routledge. London and New
York.
267
Speer, S. & Stokoe, E. (2011). Conversation and Gender. Cambridge University Press.
United Kingdom.
Suleiman, C. & O“Connell, D. C. (2008). Gender Differences in the Media Interviews of Bill
and Hillary Clinton. Journal of Psycholinguistic Research.
Sunderland, J. (2006). Language and Gender, an Advance Resource Book. Routledge Applied
Linguistics. USA & Canada.
Škiljan, D. (2000). Javni jezik. Antibarbarus. Zagreb. Republika Hrvatska.
Tannen, D. (1990). You Just Don“t Understand: Women and Men in Conversation. Ballantine
Books. USA.
Tannen, D. (1993) Gender and Discourse. The Relativity of Linguistic Strategies. Rethinking
Power and Solidarity in Gender and Dominance. New York & Oxford.
Tannen, D. (2003). Communication Matters: He Said/She Said: Women, Men, and Language.
Recorded Books, LLC (2007).
Trudgill, P. & Bauer, L. (ed.). (1998). Language Myths. Penguin Books. England.
Tsapro, G. Hedge WELL in Television Interviews: Gender Aspect. http://synopsis.kubg.edu.ua
(dostupno u studenom 2014).
Udier, S. L., (2005). Jezik hrvatske televizijske nogometne reportaže. HDPL. Zbornik radova
sa savjetovanja u Opatiji.
Vacić, Z. (ur.) (2004). Etika javne reči u medijima i politici. Centar za liberalno-demokratske
studije. Beograd.
Vuletić, B. (2007): Lingvistika govora. FF press, Zagreb.
Watts, R. J, Ide, S. & Ehlich, K. (2005). Politeness in Language. Studies on its Interplay with
Power in Theory and Practice. Mouton de Gruyter. Berlin and New York.
Weatheral, A. (2002). Gender, Language and Discourse. Routledge. UK.
White, A. (2003). Womens“ Usage of Specific Linguistic Functions in the Context of Casual
Conversation: Analysis and Discussion. University of Bimingham. England.
268
Wooffitt, R. (2005). Conversation Analysis & Discourse Anaylsis, A Comparative and
Critical Introduction. SAGE Publications. London.
Zaslow, E. (2009). Feminism, Inc. Coming of Age in Girl Power Media Culture.
Palgrave/Macmillan. United Kingdom.
Zgrabljić Rotar, N. (ur.) (2005). Medijska pismenost i civilno društvo. MediaCentar. Sarajevo.
269
Popis akronima i kratica korištenih u ovom radu:
DA: diskursna analiza;
engl. engleski
HDPL Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku
HSD Hrvatski sintaktički dani
IBU International Burch Univrestity
KA: konverzacijska analiza;
Mg: gost (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugoga gosta
muškarca);
PPO: potencijalna prijetnja obrazu (engl. face threatening act – FTA);
TCU: konstrukcija komunikacijska jedinica (engl. turn constructional unit)
TRP: točka relevantne izmjene govornika (engl. tranasition relevance place)
Vm: voditelj (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugog
voditelja);
Vž: voditeljica (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugu
voditeljicu);
Žg: gošća (pripadajući broj uz kraticu je razlikovni znak u odnosu na drugu gošću);
Originalna transkripcijska rješenja pridodana sustavu transkripcije:
simbol značenje
( | | ) apsolutna bliskost;
!(1.5) konverzacijski prekid; trajanje u zagradi u sekundama;
(1.5) TCU preklapanje; trajanje u zagradi u sekundama;
TCU
(1.5) razmak između TCU jedinica; vrijeme u sekundama;
270
Životopis kandidata
Bernes Aljukić rođen je 20. srpnja 1982. u Vlasenici u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu i
gimnaziju završio je u Tuzli. Na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli diplomirao je 2006. Njegov diplomski rad Mimetički odrazi u bajkama
objavljen je u časopisu Razlika/Differance kao jedan od najuspješnijih radova iz te generacije
studenata. Tijekom studija dobio je dvije srebrne i jednu brončanu plaketu za uspjeh u studiju.
Od diplomiranja do danas radio je kao profesor B/H/S jezika i književnosti u nekoliko
osnovnih i srednjih škola te kao nastavnik instruktivne nastave engleskoga jezika za učenike
od 1. do 5. razreda osnovne škole; 2009. dobio je zvanje asistenta (bez radnog odnosa) na
matičnom odsjeku. Pored navedenog zvanja, u nastavnom je procesu bio angažiran i kao
stručnjak iz prakse na sljedećim predmetima: Metodika nastave b/h/s jezika i književnosti,
Suvremeni b/h/s jezik, Povijest bosanskoga jezika, Povijesna gramatika, Jezična baština
pisanih spomenika bosanskoga jezika, Dijalektologija, Fonetika i Norma b/h/s jezika. Ujedno
je bio i predavač na tečaju bosanskoga jezika za strane državljane.
Bio je suradnik na dvama projektima: Putovima bosanskih natpisa I, ćirilica i bosančica na
prostoru današnje sjeveroistočne Bosne i Phonetic design of overlapping speech: A cross-
linguistic study (Sheffield University, Department of Human Communication Sciences).
Kao izlagač (autor ili koautor) aktivno je sudjelovao na 6 međunarodnih znanstvenih skupova:
Jezik kao informacija (Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, 2012)
Red riječi (Hrvatski sintaktički dani, Osijek, 2012)
3rd International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistic,
3 – 5 May, 2013, International Burch University, Sarajevo Symposium – Modellierung der Realität mittels Humor und Satire bei Branko Ćopić
(Ćopićevsko modelovanje realnosti kroz humor i satiru). Banjaluka, 2013 4th International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistic,
9 – 10 May, 2014, International Burch University, Sarajevo 4. Symposium / 4. Simpozijum: Frau – Mann: zwei Welten, zwei Motive, zwei
Ausdrucksarten in den Werken von Branko Ćopić • Žena – muškarac: dva svijeta, dva
motiva, dva izraza u djelima Branka Ćopića. Graz 4.–6. 9. 2014
Autor je ili koautor 13 radova:
1. Mimetički odrazi u bajkama (Razlika / Differance, Tuzla, 2006)
2. Odnos fonema i alofona – primjer analize programom Praat (Gradovrh, Tuzla, 2011)
3. Analiza grešaka u pisanom izražavanju – negramatične rečenice u komunikaciji
(studija slučaja) (Gradovrh, Tuzla, 2011)
4. Semantičke specifičnosti frazema (Post scriptum, Bihać, 2011)
5. Komunikacijska uloga gestikulacije – konverzacijska analiza televizijskog intervjua
(HDPL, Zagreb, 2012) 6. Poštapalice u razgovornom bosanskom jeziku: pozicijska obilježja i funkcija
poštapalica u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (HSD, Osijek, 2012)
271
7. Specifičnosti odnosa ortografske i ortoepske norme u nastavi b/h/s jezika za strance
(IBU, Sarajevo, 2013)
8. Humor i strukturalna višeznačnost na morfosintaksičkom jezičkom nivou u djelima
Branka Ćopića (Banjaluka, 2013) 9. Learning words that mean nothing. Using real conversation for teaching english
discourse markers (IBU, Sarajevo, 2014) 10. Staroslavenizmi i starobosnizmi bosansko-humskih natpisa od 12. do 15. stoljeća
(Sarajevo, 2014) 11. Funkcionalno rodno označena jezička sredstva u djelima Branka Ćopića (Graz, 2014,
u štampi).
Koautor je Gramatike bosanskoga jezika 5, udžbenika za 5. razred osnovne škole za učenike
koji su nacionalna manjina u Republici Srbiji. U procesu recenzentske provjere trenutačno je i
drugi udžbenik čiji je koautor – Gramatika bosanskoga jezika 6, dok je u procesu izrade
Gramatika bosanskoga jezika 7, čiji je također koautor.