Naslov originala: LE HIRE Essai sur la signification du comique par Henri Bergson Preveo sa francuskog: SREKO D2AMONJA ANRI BERGSON O SMIJEHU ESEJ O ZNAENJU SMIJE NOGA Izdavako preduzee "VESELIN MASLE A" Sarajevo, 1958 o Ir-v t A PREDGOVOR1) Ova knjiga sadr i tri lanka o smijehu (ili bolje rei o smijehu naroito izazvanom k ominim), koje smo ranije objavili u "La Revue de Pari "2). Kad smo ih skTipili u za sebnu knjigu, zapitali smo se ne bi li bilo dobro da temeljito ispitamo shvatanj a onih koji su se prije nas bavili ovom temom i da damo valjanu kritiku raznih t eorija o smijehu. Uinilo nam se da bi se na e izlaganje nesrazmjerno komplikovalo, te bi se dobila knjiga koja po veliini ne bi bila srazmjerna va nosti predmeta o ko me se raspravlja. Uostalom, injenica je da smo mi glavne definicije kominoga pretr esli izri-kom ili preutno, mada ukratko, povodom ovoga ili onoga primjera koji na s je potsjetio na poneku od njih. Ograniili smo se, dakle, da ponovo objavimo na e l anke. Dodali smo jednostavno spisak va nijih djela o kominom objavljenih za posljed njih trideset godina. Otada su se pojavili i drugi radovi. Zbog toga je prilo eni spisak postao du i. A li ni ta nismo izmijenili u samoj knjizi3). Ne znai, dabome, da te razne studije ne bi na vi e mjesta mogle rasvijetliti problem smijeha. Ali na a metoda, koja se sast oji u tome da se odrede postupci kojima se proizvodi komino, odudara od one 1) Ovdje ponovno objavljujemo predgovor 23-em izdanju (1924). N. izd. ~2) Revue de Pari od l i 15 februara, te l marta 1899. 3) Uinili smo, meutim, neke ispravke formalne prirode - Prim. pisca.

O smijehu koja se obino upotrebljava, a koja ide za tim da komine efekte uklopi u jednu form ulu suvi e iroku i suvi e jednostavnu. Ove dvije metode ne iskljuuju jedna drugu; ali sve to uzmogne dati ova druga ostavie netaknute rezultate one prve; a ova je, po n a em mi ljenju, jedino tana i strogo nauna. To je uostalom ono na ta skreemo pa nju it u pogovoru, koji dodajemo ovom izdanju. Pariz, januara 1924. H. B. GLAVA PRVA O SMIJE NOM UOP TE - SMIJE NO U OBLICIMA I SMIJE NO U POKRETIMA EKSPANZIVNA SNAGA SMIJE NOGA ta znai smijeh? ta se nalazi u osnovi smije noga? ta bi se moglo nai zajedniko u masi komedija a, igri rijei, vodviljskom kiprokou ili kakvom prizoru fine komedije? Kakva je to destilacija koja narn uvijek daje istu esenciju, od koje toliki raz ni proizvodi primaju ili neprijatan zadah ili ugodan miris? Najvei mislioci, poev od Aristotela, ogledali su se na ovom malom problemu, koji se stalno iskrada nap oru, izmigolji se, izmie, pa onda opet drsko iskae prkosei filozofskoj spekulaciji. Na e izvinjenje to i sami prilazimo tom problemu u tome je to ne namjeravamo komin u fantaziju uklopiti u jednu definiciju. U njoj, prije svega, vidimo ne to ivo. Gov oriemo o njoj, ma kako se ona inila laka, s po tovanjem koje se duguje ivotu. Zadovol jiemo se da je posmatramo kako raste i kako se razvija. Iz jednog oblika u drugi,

sa neosjetnim gradacijama, ona e pred na im oima proi kroz vrlo udne metamorfoze. Nee o nimalo potcjenjivati ono to budemo vidjeli. Mo da emo, uostalom, pri tom stalnom d odiru doi do neeg odreenijeg nego to je jedna teoretska definicija - do jednog prakt inog i dubljeg saznanja, kao to je ono to se raa iz dugog drugarstva. A mo da emo se u jeriti da smo, i mimo svoju elju, nainili i jedno korisno poznanstvo. Razborita na svoj nain, ak i u

O smijehu svojim najveim zastranjivanjima, metoint, u svom ludovanju, kako da nas komina ma ta ( koja. sanjari-- pristajem -, ali koj.a u snu izaziva vizije to ih odmah prihvaa i razumije itavo jedno dru tvo) ne obavijesti i o radu ovjeije ma te uop te, a pogotovu ma dru tvene, kolektivne, narodne? Proizi la iz stvarnog ivota, srodna umjetnosti, kako da nam ne ka e svoju rije o umjetnosti i ivotu? Najprije emo iznijeti tri zapa anja ko ja smatramo osnovnim. Ona se ne odnose toliko na samu srni je nost koliko na mjest o gdje je treba tra iti. Evo prve take na koju elimo da skrenemo pa nju. Nema kominog izvan onoga to je isto ljudsko. Neki pejza mo e da bude lijep, dra estan, divan, beznaajan ili ru an; ali on ni kada nee biti smije an. Smijaemo se jednoj ivotinji, ali samo zato to smo u njoj otkri li dr anje ovjeka ili neki ovjeiji izraz. Nasmijaemo se i nekom e iru; ali se tada ne amo paretu oohe ili slame, ve obliku koji su mu ljudi dali, ljudskoj udi, koja mu j e dala svoj kalup. Kako to da jedna tako va na injenica, u svojoj jednostavnosti, n ije u veoj mjeri skrenula na sebe pa nju filozofa? Mnogi su definisali ovjeka kao " iv otinju koja umije da se smije". Mogli su ga isto tako definisati kao ivotinju koj a nasmijava, jer ako i neka druga ivotinja ili neki ne ivi predmet u tome uspije, t o onda biva zbog njegove slinosti sa ovjekom, zbog iga koji mu ovjek utisne ili zbog naina na koji ga ovjek upotrijebi. Uka imo sada, kao na simptom ne manje znaajan, na bezosjeajnost koja obino popraa s mijeh, ini se da smije no mo e da ustalasa samo pod uslovom da padne na veoma mirnu i veoma ravnu povr inu du e. Ravnodu nost je njegova prirodna sredina. Smijeh nema veeg neprijatelja od uzbuenja. Neu da ka em da se ne bismo mogli smijati nekoj linosti koj a u nama pobuuje sa aljenje, naiprimjer, ili ak i naklonost: samo O smije nom uop te onda treba za koji trenutak zaboraviti tu naklonost, prigu iti to sa aljenje. U jedn om dru tvu isto razumnih bia vjerovatno da vi e ne bi bilo plaa, ali smijeha bi mo da k bilo; dok du e nepromjenjljivo osjetljive, usklaene sa ivotom, u kojima bi svaki d o ivljaj imao sentimentalan odjek, ne bi smijeh ni poznale ni razumjele. Poku ajte, za trenutak, da se zainteresujete za sve to se ka e i za sve to se uini, zamislite da radite s onima koji rade, da osjeate s onima koji osjeaju, dajte napokon punog ma ha svojoj simpatiji: kao pod dej-stvom arobnog tapia, vi ete vidjeti kako i najlak i redmeti postaju te ki i kako su sve stvari obojene ozbiljno u. Odvojite se sada, i po smatrajte ivot kao ravnodu an gledalac: mnoge e drame ispasti komedije. Dovoljno je da, u dvorani gdje se ple e, zaepimo u i kada se svira, pa da nam se odmah svi plesai uine smije ni. Koliko bi ljudskih radnji moglo izdr ati ovakvu probu? I zar mnoge od njih ne bi najednom od ozbiljnih postale smije ne kad bismo ih odijelili cd osjeajn e muzike koja ih prati? Ukratko, smije no - da bi u punoj mjeri proizvelo svoj uina k - zahtijeva ne to kao asovitu anesteziju srca. Ono se obraa istom intelektu. Samo, taj intelekt mora ostati u stalnom dodiru s drugim intelektima. To je trea injenica na koju elimo privui pa nju. Ne mo e ovjek u ivati u.smije nom ako se ljen, ini se kao da je smijehu potreban odjek. Slu ajte ga dobro: nije to neki arti ku-lisani glas, ist, odreen; to je ne to to hoe da se postepeno razlije e, ne to to ao prasak pa se nastavi kao tutnjava, poput groma u planini. Pa ipak to razlijeg anje ne smije da ide u beskonanost. Ono mo e da se kree unutar jednoga kruga prostra nog do mile volje; ali krug zato ipak ostaje zatvoren. Na smijeh je uvijek smijeh jedne grupe. Dogodilo vam se mo da da, sjedei u vagonu ili za zajednikim stolom, uje te kako putnici priaju jedni drugima prie koje mora da su smije ne za njih, jer im s e smiju od sveg srca. Vi biste 10

ip

p

os

ot

O smijehu

se smijali -kao i oni da pripadate njihovom dru tvu. Ali po to mu ne pripadate, nije vam nimalo do smijeha. Jedan ovjek fcoga su upitali za to ne plae pri slu anju neke p ropovijedi kada su svi lili suze, odgovorio je: "Ja nisam iz ove parohije". To to je ovaj ovjek rekao za pla mnogo je jo istini tij e za smijeh. Ma koliko se inio is kren, smijeh u sebi krije neku zadnju misao o sporazumu, rekao bih gotovo zavjer i, sa ostalim smija-ima, stvarnim ili zami ljenim. Koliko se ve puta reklo da je smi jeh gledalaca u pozori tu utoliko glasniji ukoliko je dvorana punija? Koliko se ve puta primijetilo, s druge strane, da su mnogi komini efekti neprevo-dljivi s jedn oga jezika na drugi po to su svojstveni navikama i shvatanjima jednog naroitog dru tv a? Ali samo zato to nisu shvatili va nost te dvostruke injenice, ljudi su u smije nom vidjeli obinu zanimljivost kojom se duh zabavlja, a u samom smijehu jednu udnovatu , usamljenu pojavu, bez ikakve veze sa ostalom ljudskom djelatno u. Otuda definicij e koje nastoje da se od smije noga napravi ne'ki apstraktan odnos koji duh zapa a meu idejama, "intelektualni kontrast", "oigledna besmislica" itd., itd., definicije koje, ak i kad bi stvarno odgovarale svima oblicima smije noga, ne bi nikako obja nja vale za to nas ono to je komino goni na smijeh. I zaista, otkuda to da taj naroiti lo giki odnos, im ga opazimo, izaziva u nama grenje, nadimanje, tiskanje, dok svi drug i odnosi ostavljaju na e tijelo ravnodu nim? Ali mi neemo da s te strane pristupimo p roblemu. Da bismo razumjeli smijeh, treba ga vratiti u njegovu prirodnu sredinu, a to je dru tvo; treba, prije svega, odrediti njegovu korisnu funkciju, a ta je f unkcija dru tvena. Takva e biti, recimo to ve sada, misao vodilja svih na ih istra ivanj a. Smijeh mora da odgovara izvjesnim zahtjevima zajednikog ivota. Smijeh mora imat i dru tveno znaenje. Obilje imo jasno taku gdje se stiu na a tri prethodna zapa anja. Smije no se, izgleda, raa kad ljudi, skupljeni u grupu, uprave svi pa nju na jednoga od O smije nom uop te 11 njih, uutkivajui svoju osjeajnost i upotrebljavajui samo svoj razum. Koja je sada ta naroita taka na koju oni treba da uprave svoju pa nju? Na ta e se ovdje upotrijebiti razum? Odgovoriti na ova pitanja znailo bi ovladati problemom. Ali je neophodno d a navedemo nekoliko primjera. II Neki ovjek koji je trao ulicom spotakne se i padne; prolaznici se smiju. Ne bi mu se smijali, mislim, kad bi se moglo pretpostaviti da mu je odjednom palo na p amet da sjedne na zemlju. Svijet se smije jer je sjeo protiv svoje volje. Dakle, nagla promjena u dr anju sama, po sebi ne goni na smijeh, ve ono to je nehotino u to j promjeni, a to je nespretnost. Mo da je kakav kamen bio na putu. Trebalo je prom ijeniti dr anje ili zaobii prepreku. Ali iz nedostatka gipkosti, iz rasijanosti ili upornosti tijela, pod uticajem krutosti ili zadobivene brzine, mi ii su nastavili da vr e iste pokrete onda kada su okolnosti zahtijevale ne to drugo. Eto za to je ovjek pao i emu se prolaznici smiju. Evo sada jedne linosti koja sve svoje sitne poslove obavlja s matematskom tano u. Samo je neki zlobni aljivd ija napravio neku psinu na predmetima koji ga okru uju. Z amoi pero u mastionicu pa izvue prljav- tinu; misli da e sjesti na vrstu stolicu, pa s e prui po podu; ukratko, sve radi naopako ili postupa naprazno, uvijek pod uinkom zadobivene brzine. Navika je bila utisnula zalet. Trebalo bi pokret zaustaviti i li mu izmijeniti pravac. Ali badava, ovjek mahinalno produ ava pravom linijom, rtva ateljerske ale4) nalazi se, dakle, u istom polo aju u kome se nalazi trka koji padne . Ona 4) H. B. naziva tako neslane ale koje se izvode u ateljeima umjetnikih kola, u ostalim kolama, zajednikim kancelarijama pomonog osoblja, zanatskim velikim radion icama i si. - Nap. pr. 12 O smijehu je smije na iz istog razloga. U jednom kao i u drugom sluaju smije na je izvjesna kru

tost mehanike tamo gdje smo oekivali pa ljivu spretnost i ivahnu gipkost linosti. Izm eu ta dva sluaja postoji jedina razlika u tome to je prvi nastao sam, od sebe, dok je drugi proizveden vje taki. Prolaznika, maloas, trebalo je samo zapaziti; ovdje, z lobni aljivd ija eksperimenti e. Svakako, u oba sluaja, neka spolja nja okolnost odredila je uinak. Smije no je dak le sluajno; ono takorei ostaje na povr ini linosti. Kako ono prodire u unutra njost? Tr ebace da mehanika krutost, da bi se otkrila, ne mora da naie na prepreku koju joj postavljaju sluajne okolnosti ili ljudska zloba. Trebace da ona vlastitim sredstv ima, nekom prirodnom operacijom, podesi priliku koja e se stalno ponavljati da bi se spolja manifestovala, Zamislimo, dakle, duh koji se stalno zadr ava na onome to je ve uinio i nikako ne obraa pa nju na ono to ini, poput melodije koja zaostaje za s ojom pratnjom. Zamislimo neku priroenu neelastinost ula i uma koja je uzrok da ovjek stalno vidi ono ega vi e nema, da uje ono to vi e ne zvui, da govori ono to vi e ne p najzad da se prilagoava minulom i uobra enom polo aju, mjesto da se upravlja prema s tvarnosti koja je tu. Je li udnovato to rasijanko (jer takva je linost koju smo opi sali) openito pokree ma tu pisaca komedija? Kad je La Brijer na svome putu susreo ta kav karakter, po to ga je analizirao, shvatio je da je na ao recept za proizvodnju z abavnih efekata naveliko. On je u tome pretjerao. On je Menalka suvi e nadugako i p odrobno opisao, vraajui se na stvari, podvlaei i razvlaei ih preko svake mjere. Lako redmeta, ga je zadr avala, Sa rasijano u, zaista, ovjek se mo da ne nalazi na samom, izv oru smije noga, ali je sigurno u nekoj izvjesnoj struji injenica i ideja koje dolaz e pravo s izvora, Nalazi se na jednoj od velikih prirodnih strmina ka smijehu. Ali se sada i uinak rasijanosti mo e pojaavati. Postoji jedan op ti zakon, kome smo na li prvu primjenu O smije nom uop te 13 i koji emo ovako formulisati: kad izvjesni komini uinak proizlazi iz izvjesnog uzro ka, uinak nam se ini utoliko smje nijim ukoliko nam se uzrok ini prirodnijim. Smijemo se ve samoj rasijanosti na koju nam ukazuju kao na jednostavnu injenicu. Smje nija e nam biti rasijanost koja nam je pred oima od postanka, iji razvitak pratimo, kojo j dakle znamo porijeklo i iju emo istoriju moi rekonstruisati. Pretpostavimo, daikl e, - da uzmemo konkretan primjer - kako su nekoj linosti ljubavni i vite ki romani postali redovna lektira. Pridobivena i oarana svojim junacima, ona malo-po-malo n a njih prenosi svoju misao i svoju volju. Vidite je kako se meu narna kree kao mje sear. Sve su njene radnje sama su ta rasijanost. Samo sve su te rasijanosti vezane za jedan poznat i pozitivan uzrok. One ne pret-stavljaju vi e isto i jednostavno ot sustvo pa nje; one se obja njavaju prisustvom, linosti u jednoj tano odreenoj, premda u obra enoj, sredini. Besumnje, pad je uvijek pad, ali druga je stvar kad ovjek padne u bunar zato to se kud bilo na drugu stranu zagledao, a drugo je kad u bunar pad ne jer je bio upiljio pogled u neku zvijezdu. A Don Kihot je upravo zvijezdu pos matrao. Koliko je duboka komika jednog romantiara i jednog imerikog duha! Pa ipak, ako se vratimo na misao o rasijanosti, koja treba da slu i kao posrednik, vidimo d a se ta vrlo duboka komika povezuje sa najpovr nijom komikom. Jest, ti imeriki duhov i, ti zanesenjaci, te tako udno razborite lude gone nas na smijeh dodirujui u nama isti unutra nji mehanizam kao i rtva ateljer-ske ale ili prolaznik koji se oklizne na ulici. I oni su tafcoe trkai to padaju i nasamarene naivine, trkai za idealom koji se spotiu o stvarnost, pla ljivi sanjari na koje zlobno vreba ivot. Ali su to u prv om redu veliki rastre enjaci, koji pred drugim imaju tu prednost to im je rasijanos t sistematska, organizovana oko jedne sredi nje misli, - to su njihove neprilike is to tako dobro povezane, povezane neumoljivom logikom koju stvarnost primjenjuje da korigira san, - i to oni tako iza14 O smijehu zivaju oko sebe, efektima sposobnim da se gomilaju jedni na druge, smijeh koji s e beskonano pojaava. Poimt) korak naprijed. Zar izvjesni nedostaci ne bi mogli znaiti za karakter is to to krutost fiksne ideje znai za duh? Bilo kao prirodna oma ka, bilo kao skuenost v

olje, nedostatak esto lii na krivinu du e. Ima besumnje nedostataka u koje du a duboko zasjedne sa svom cncm plodonosnom snagom koju u sebi nosi, i koju - o ivjelu - uv lai u pokretni krug preobra avan ja. To su oni tragini nedostaci. Ali nedostatak koj i e nas uiniti smije nim jeste, naprotiv, onaj to ga dobivamo spolja kao kakav gotov okvir u koji emo se ubaciti. On nam namee svoju krutost mjesto da se poslu i na om gip ko u. Mi njega ne komplikujemo: naprotiv, on nas pojednostavljuje, ini se da u tome le i - kako emo poku ati da to podrobnije poka emo u posljednjem dijelu ove rasprave bitna razlika izmeu komedije i drame. Drama, ak i onda kad nam slika strasti ili p oroke koji nose neko ime, tako ih dobro unosi u linost da im se ime zaboravlja, d a im se bri u op ta obilje ja, i da nikako vi e i ne mislimo na njih, ve samo na linost k ja ih je apsorbovala; zato naslov neke drame mo e da bude samo lino ime. Naprotiv, mnoge komedije nose neko op te ime: Tvrdica, Kockar, itd. Ako od vas zatra im da zam islite jedan komad koji bi se mogao zvati Ljubomorni, naprirnjer, vidjeoete da e vam se prikazati Zganarel ili or Danden, ali nikako Otelo: Ljubomorni mo e da bude n aslov jedne komedije. Jer zaludu se komini nedostatak koliko vam volja prisno sje dinjuje s linostima, on ipak zadr ava svoje nezavisno i jednostavno bitstvo; on ost aje sredi nja, nevidljiva i prisutna linost o koju su lica od kostiju i mesa prikaen a na pozornici. Poneki put se zabavlja time da ih svojom te inom povue i sa sobom k otrlja niz kakvu strminu. Ali naje e e se igrati s njima kao s kakvim instrumentom il i e ih preturati kao lutke. Pogledajte izbliza: vidjeete da se umjetnost kominog pj esnika sastoji u tome da nas upozna s tim nedostatkom, da nas O smije nom uop te 15 - gledaoce - do te mjere uvlai u svoju prisnost da na koncu konca i sami prihvata mo nekolika konca lutke s kojom se ori igra; tada se i mi s njom igramo; jedan d io na ega zadovoljstva potie otuda. Dakle, i ovdje opet, na smijeh nas goni upravo neka vrsta automatizma. A taj je automatizam opet vrlo blizak obinoj rasi-janosti . Bie dovoljno, da bismo se o tome uvjerili, primijetiti da je neka linost obino sm ije na upravo u tolikoj mjeri ukoliko je nesvjesna sama sebe. Komino je besvjesno. Kao da postupa suprotno i ezovom prstenu, ono samo sebi postaje nevidljivo kad post ane vidljivo cijelom svijetu. Jedna linost iz tragedije nee ni ta izmijeniti u svom pona anju kad sazna ta o njoj mislimo; ona e u tome moi istrajati i pri punoj svijest i 0 tome ta je, ak i sa vrlo jasnim osjeanjem strahote koju u nama izaziva. Ali jedna smije na mana, im osjeti da je smije na, nastoji da se izmijeni, barem spoIja. Kad bi nas Harpagon vidio kako se smijemo njego voj krtosti, ne velim da bi se popravio, ali bi nam je manje pokazivao, ili bi nam je pokazivao na drugi na in. Ka imo to odmah sada: eto u tom smislu naroito smijeh "ka njava za pona anje". On ini da odmah na stojimo da izgledamo onakvi kakvi bisrno trebali da bu demo i kakvi emo najzad jednoga dana besumnje za ista i postati. Nema koristi da zasada dublje ulazimo u tu analizu. Od trkaa koji se poklizne i pada do naivine koga obmanjuju, od obmanjivanja do rasijanosti, od rasija-nost i do zane enja tva, od zanesen ja tva do raznih oblika izobliavanj a volje i karaktera, pratili smo razvitak kojim smije no prodire sve dublje i dublje u linost, ne prest ajui ipak da nas potsjea, u svojim najsuptilnijim manifestacijama, na ne to to smo pr imijetili u njegovim najgrubljim oblicima, na uinak automatizma 1 krutosti. Sada mo emo dobiti prvu sliku - istina jo blijedu i nejasnu - smije ne strane ljudske prirode i obine funkcije smijeha. 16 O smijehu ivot i dru tvo tra e od nas da stalno u budnom stanju odr avamo pa nju, koja razabire konture polo aja u kome se nalazimo, a isto tako izvjesnu gipkost tijela i duha,

koja nam poma e da mu se prilagodimo, Napetost i elastinost dvije su snage koje se meusobno dopunjuju, a s kojima se ivot poigrava. Oskudijeva li osjetno u njima tij elo? - to su onda svakojake nevolje, saikatosti, bolesti. Nedostaju li one duhu? - izvor su siroma tva svakog stepena, svih vrsta ludila. A najzad karakteru? - im ate sluajeve duboke neprilagodljivosti dru tvenom ivotu, izvore bijede, katkada i pr ilike za zloin. Kad se jedanput otklone te inferiornosti, koje su va ne za ozbiljan ivot (a one nastoje da se i same iskljue iz onoga to se zove borba za ivot), linost mo e da ivi, i to da ivi u zajednici sa ostalim ljudima. Ali dru tvo tra i jo ne to drug Njemu nije dovoljno da se ivi; ono hoe da se dobro ivi. Ono sada strahuje od toga d a svaki od nas, zadovoljan to poklanja pa nju onome to se tie su tine ivota, sve ostalo ne prepusti lakom automatizmu zadobivenih navika. Ono treba da se boji takoe i to ga da se lanovi koji ga sainjavaju, mjesto da te e za to osjetljivijom ravnote om volja , koje e se sve potpunije i potpunije uklapati jedna u drugu, ne ogranie na to da po tuju samo osnovne uslo-ve te ravnote e: njega ne zadovoljava gotov sporazum izmeu pojedinaca, ono bi htjelo da se odr ava stalan napor uzajamnog prilagoavanja. Svaka krutost karaktera, duha, pa i samog tijela bie, dakle, sumnjiva dru tvu, jer ona m o e da bude znak aktivnosti koja se uspavljuje, kao i aktivnosti koja se usamljuje , koja te i da se odvoji od zajednikog sredi ta, oko kojega dru tvo gravitira, i konano, znak izvjesnog ekscentiiteta. Pa ipak protiv ovoga dru tvo ne mo e da preduzme neke represivne materijalne mjere, jer nije materijalno ni pogoeno. Ono se nalazi pre d neim to ga onespokoja-va, ali samo kao simptom, - to jedva mo e da se uzme kao prij etnja, najvi e jedan gest. Ono e, dakle, odgovoriti takoe jednim jednostavnim gestom . Smijeh,treba

O smije nom uop te 17 da bude tako ne to, neka vrsta dru tvenog gesta. Strahom koji zadaje on suzbija eksc entrinosti, dr i stalno u budnom stanju d u meusobnom dodiru izvjesne uzgredne aktiv nosti 'koje bi mogle da se izdvoje i uspavaju, ini gipkim sve to bi moglo da zapad ne u mehaniku krutost na povr ini dru tvenog tijela. Smijeh, dakle, ne zavisi od iste estetike, po to te i da postigne (besvjesno i ak nemoralno u mnogo pojedinih sluajeva) koristan cilj op teg usavr avanja. U njemu ipak ima i ne to estetsko, po to se komino ra upravo u asu kada dru tvo i linost, osloboeni brige za odr anje, poinju da na sebe gle aju kao to se gleda na umjetnika djela. Jednom rijeju, ako ocrtamo jedan krug oko d jelatnosti i dispozicija koje ugro avaju pojedinani ili dru tveni ivot i za koje poinit elji bivaju sami od sebe ka njeni prirodnim posljedicama ostaje izvan toga uzbudlj ivog i borbenog podruja, u jednoj neutralnoj zoni gdje ovjek na ovjeka gleda kao na jednostavan prizor, neka izvjesna krutost tijela, duha i karaktera, koju bi dru t vo htjelo takode da ukloni da bi kod svojih lanova zadobilo to je mogue veu gipkost i to je mogue vi i stepen dru e! jubivosti. Ta krutost je ono to je smije no, a smijeh j j je kazna. uvajmo se ipak da u toj jednostavnoj formuli tra imo neposredno obja njenje za sve komine uinke. Ona pristaje besumnje nekim osnovnim, teoretskim, savr enim sluajevima , gdje je smije no isto od svake primjese. Ali mi naroito hoemo da nam poslu i kao lajt motiv koji e pratiti sva na a obja njenja. Na nju treba uvijek misliti, ali se na nju ne smijemo i suvi e oslanjati, - onako poprilici kako dobar maevalac treba da misl i na pojedine pokrete koje je uio na asu maevanja dok mu se tijelo u cjelini prepu ta skladnoj povezanosti pokreta pri napadu. Sada emo poku ati da uspostavimo samu pov ezanost smije nih oblika, prihva-tajui opet konac koji polazi od egaenja klovna da na jprefinjenijih obrta komedije, slijedei taj konac u njegovim esto nepredvienim zaob ila enjima, zastajui

O smijehu tu i tamo da se ogledamo oko sebe, penjui se najzad, ako je mogue, do take o koju j e konac privezan i odakle e nam se mo da pokazati - po to smije no balansira izmeu ivota i umjetnosti - op ti odnos izmeu umjetnosti i ivota, III D s. ponemo od najjednostavnijeg, ta je to komina fizionomija? Odakle dolazi smi je an izraz lica? I po emu se razlikuje ovdje smije no cd ru noga? Tako postavljeno pit anje moglo je biti samo proizvoljno rije eno. Ma kako se inilo jednostavno, ono je ve suvi e utanano da bi dozvolilo da mu se prie s lica. Trebalo bi poi od definicije r

u noga, zatim, tra iti ta mu smije no dodaje: a ru nou nije mnogo lak e analizirati nego potu. Ali mi emo poku ati da upotrijebimo jedno pomono sredstvo kojim emo se esto posl u iti. Ra-stegnuemo problem, da tako ka emo, .pojaavajui uinak dok nam ne postane vidlj v uzrok. Potencirajmo dakle ru nou, dotjerajmo je do nakaznosti, i pogledajmo onda kakav je prelaz od nakaznoga ka smije nome. Neosporno je da izvjesne nakaznosti imaju pred ostalima tu alosnu prednost to mo'gu u izvjesnim sluajevima da izazovu smijeh. Ne koristi ulaziti u pojedinosti. Molimo samo itaoca da izvr i smotru nakaznosti, pa da ih onda svrsta u dvije grupe : na jednu stranu one kojima je priroda dosudila da budu smije ne, na drugu one ko je se od ovih potpuno izdvajaju. Mislim da emo na taj nain bez muke otkriti sljedei zakon: mo e postati smije na svaka nakaznost koju bi dobro sazdan ovjek mogao vje taki da izvede. Zar se ne bi moglo desiti da neki grbavac pravi utisak normalna ovjeka koji i ma ravo dr anje? Kao da ,su mu se lea nezgodno povila. Zbog materijalnog jo-gunstva, zbog krutosti, kao da je zadr ao steenu naviku. Poku ajte gledati samo svojim oima. N emojte razmi ljati, naroito nemojte rasuivati. Izbri ite ono

Smije no u oblicima 19 to je steeno; potra ite naivan, neposredan, originalan utisak. I ponovno ete stei vizi ju upravo te vrste. Ima-ete pred sobom, ovjeka koji je htio da se ukruti u izvjesn om dr anju i, ako se mo e tako kazati, da od svoga tijela napravi grimasu. Povratimo se sada na onu taku koju smo eljeli da rasvijetlimo. Ubla ujui smije nu n akaznost, mora-emo dobiti kominu ru nou. Dakle, smije an e biti onaj izraz lica koji na bude potsjeao na ne to ukru-eno, stinuto, da tako ka emo, u redovnoj pokretljivosti f izionomije. Ukoen gr, ustaljenu grimasu, eto ta emo tu vidjeti. Hoe li se rei da nam vaki obian izraz lica, pa bio on dra estan i lijep, daje taj isti utisak jednog zau vijek steenog nabora? Ali ovdje mora da se uoi va na razlika. Kad govorimo o izrazit oj ljepoti, pa ak i o ru noi, kad ka emo da neko lice ima izraza, radi se mo da o nekom postojanom izrazu, ali u kome mi nasluujemo pokretljivost. On zadr ava, u svojoj ne -pominosti, neku neodlunost, u kojoj se nejasno ocrtavaju sve mogue nijanse du evnog stanja koje on izra ava: kao to se izvjesnih maglovitih proljetnjih jutara udi u topl a obeanja toga dana. Ali komian izraz lica je onaj koji ne obeaj e ni ta, vi e od onoga to daje. To je jedinstvena i konano izraena grimasa. Kao da se sav moralni ivot isk ristalisao u tome sistemu, I zato je jedno lice utoliko smje nije ukoliko nam jae s uige-ri e misao na neku jednostavnu mehaniku radnju, kojom bi linost zauvijek bila p ro eta. Ima lica koja izgledaju kao da neprestano plau, druga da se smiju ili zvi de, a trea kao da vjeno duvaju u uobra enu trubu. To su najkominija od svih lica. Ovdje se talkode potvruje zakon prema kome je uinak utoliko kominiji ukoliko mu na prirod niji nain obja njavamo uzrok. Automatizam, krutost, zadobiveni i zadr ani gr, eto ime n as jedna fizionomija mo e da goni na smijeh. Ali taj uina'k dobiva na jaini kad mo emo te osobine pripisati nekom dubokom uzroku, nekoj odreenoj fundamentalnoj rasijan osti linosti, kao da je du a pustila da 20 O smijehu

bude zaarana, hipnotisana materijalno u neke jednostavne radnje. Onda emo razumjeti kominu stranu karikature. Ma koliko bila pravilna neka fizio nomija, ma kako joj skladne linije pretpostavljali, i ma kako gipke kretnje, nik ada njena ravnote a nije apsolutno savr ena. Uvijek e se tu otkriti znak neke bore ko ja se najavljuje, skica neke mogue grimase, najzad neko odabrano izoblienje u kome e se najprije izopaiti priroda. Vje tina karikaturiste sastoji se u tome da uhvati taj katkada neprimjetan pokret, i da ga uini vidljivim za svaije oi time to e ga poja ti. On svojim modelima namee grimase kao to M i oni sami od sebe napravili grimasu da su i li do kraja svoje grimase. On pogaa, pod povr nim skladom oblika, duboke pob une materije. On ostvaruje disproporcije i izoblienja koji su morali postojati u prirodi u stanju prohtjeva, ali nisu mogli da se dovr e, jer su bili suzbijeni nek om boljom silom. Njegova vje tina, u kojoj ima ne to avolske, ponovno izdi e demona koga je aneo bio sru io. To je besumnje vje tina koja pretjeruje, a ipak bismo je ravo d

efinisali kad ,bismo joj pripisali kao cilj pretjerivanje, jer ima karikatura ko je su slinije od portreta, karikatura na kojima se pretjerivanje jedva osjea, i ob ratno, -mo e se pretjerivati do krajnosti da se ipak ne postigne pravi uinak karika ture. Da bi pretjerivanje bilo komino, mora da se pojavljuje ne kao cilj, ve kao o bino sredstvo kojim se crta slu i da bi pred na im oima prikazao iskrivljenja koja nazi re kako se pripremaju u prirodi. I upravo je takvo iskrivljavanje va no, i ono nas interesuje. Eto za to emo poi u potragu za njim sve do onih elemenata u fizionomiji koji su nesposobni za pokret, do krivine kakva nosa i ak do oblika kakva uha. Je r za nas oblik pretstavlja crte jednog pokreta. Karikaturist koji mijenja dimenzi je jednog nosa, ali koji mu po tuje osnovni oblik, koji ga produ uje u smislu istom u kome ga je priroda izdu ila, ini ustvari da taj nos izvodi grimasu: otsada e nam s e initi kao da

Smije no u oblicima 21 je i original htio da se izdu i i da izvede grimasu. U tom smislu moglo bi se rei d a esto sama priroda posti e uspjehe karikaturiste. U pokretu kojim je ona rasjekla ova usta, stegnula taj podbradak, naduvala onaj obraz, ini se kao da je uspjela d a do kraja izvede njegovu grimasu, zavaravajui budnost jedne razumnije sile koja je djelovala u pravcu umjerenosti. Smijemo se tada jednom licu koje je samo za s ebe, da tako ka emo, svoja vlastita karikatura. Ukratko, ma kakva da je doktrina uz koju pristaje na razum, na a ma ta ima svoju s asvim utvrenu filozofiju : u svakom ljudskom, obliku ona zapa a napor du e koja uoblia va materiju, du e beskrajno gipke, vjeito pokretne, osloboene te ine, jer nju zemlja n e privlai. Ta du a prenosi ne to od svoje krilate lakoe na tijelo kome daje ivota: nema terijalnost koja tako prelazi u materiju jeste ono to se zove ar. Ali materija je otporna i jogunasta. Ona vue k sebi, htjela bi da preobrati u svoju vlastitu iner ciju i da izrodi u automatizam, onu uvijek budnu aktivnost toga vi eg principa. On a bi htjela da inteligentno varirane pokrete tijela ukruti u blesavo zgrene nabor e, da se pokretljivi izrazi fizionomije ukoe u trajne grimase, da nametne najzad svakoj linosti takvo dr anje da izgleda kao da je utonula i potpuno se izgubila u m aterij alnosti neke mehanike djelatnosti mjesto da se bez prestanka obnavlja u do diru s nekim ivim idealom. Tamo gdje materija uspijeva da na taj nain uini spol ja tromim ivot du e, da joj sledi pokret i, napokon, da joj oduzme ar, ona od tijela po sti e komian uinak. Ako, dakle, hoemo da ovdje defini emo komino pomou suprotnosti, tr da ga suprotstavimo vi e caru nego ru noi. Ono je vi e krutost nego rugoba. IV Sada emo prei od smije noga u oblicima na smije no u gestu i kretnjama. Iznesimo od mah zakon za 22 O smijehu

koji nam se ini da vlada injenicama toga roda. Njega emo lako izvesti iz razmatranj a koja ste proitali. Dr anje, geste i kretnje ovjeijeg tijela smije ni su upravo u tolikoj mjeri ukoliko nas to tijelo potsjeo, na prostu mehaniku. Neemo slijediti taj zakon u pojedinim sluajevima njegove neposredne primjene. O ni su bezbrojni. Da bismo ga neposredno 'provjerili, bie dovoljno da pobli e prouimo djelo komikih crtaa, otklanjajui kari-katurnu stranu, koju smo ve posebno objasnili , i zanemarujui takoe kominu stranu, koja ne sainjava bitno svojstvo samoga crte a. Ne bi trebalo da se varamo, smije no u crte u je esto pozajmljena kominost, i ona ide is kljuivo na raun literature. Hoemo da ka emo kako crta mo e da zamijeni satiriara, zapr vodviljistu, i kako se onda manje smijemo samim crte ima nego satiri ili kominoj s ceni koja je u njima pretstavljena. Ali ako se crte u prie s jakom voljom, da se mi sli iskljuivo na crte , pronai emo, mislimo, da je crte komian u srazmjeri sa svojom j snoom, a takoe sa diskrecijom s kojom nam on otkriva u ovjeku lankovita pajaca. Samo treba da ta sugestija bude ista i da u unutra njosti linosti jasno zapazimo, kao da gledamo kroz staklo, mehanizam 'koji se mo e rastaviti. Ali sugestija treba isto tako da bude diskretna, i da nam cjelokupna linost, u kojoj se svaki lan bio ukrut

io kao dio ma ine, i nadalje daje utisak bia koje ivi. Komini uinak je utoliko uoljivi i, crtaeva umjetnost je utoliko potpunije ostvarena ukoliko su se te dvije pret-s tave, pretstava linosti i pretstava mehanizma, savr enije uklopile jedna u drugu. A originalnost svakog komikog crtaa mog'la bi se odrediti po naroitom obliku ivota ko ji on prenosi na obinog pajaca. Ali ostaviemo postrani neposredne primjene principa i pozabaviemo se ovdje podr obnije samo udaljenijim posljedicama. Privienje mehanizma koji bi djelovao u unut ra njosti linosti je stvar koja izbija kroz bezbroj zabavnih efekata; ali to je naje e privienje

Smije no u pokretima kojega brzo nestaje, 'koje se odmah gubi u smijehu koji izaziva. Da bismo ga zad r ali, treba izvr iti napor analize i razmi ljanja. Uzmimo napiimjer da se kod nekog govornika nadmeu gesta i rije. Zavidna rijei, g esta tri za mislima i tra i da i ona doprinese obja njenju. Dobro; ali neka se ona on da ogranii na to da do tanina slijedi misao u njenom razvitku. Misao je ne to to rast e, pupa, cvjeta, sazrijeva od poetka do kraja govora. Nikada se ona ne zaustavlja , nikada se ne ponavlja. Treba da se mijenja u svakom trenutku, jer prestane li da se mijenja, prestae da ivi. Neka se, dai-de, gesta rasplamsava s njom. zajedno! Neka se prilagodi osnovnom zakonu ivota, koji t-e sastoji u tome da se nikada ne ponavlja! Ali gle! ini se da &e poneki - uvijek isti - pokret glave ili ruke per iodiki vraa. Ako ga primijetim, ako je dovoljno da mi na sebe skrene pa nju, ako ga i ekujem u prolazu i ako naie kad ga oekujem, nehotice u se smijati. Za to? Jer sada im m pred sobom mehanizam koji automatski funkcioni e. To vi e nije ivot, to je automati zam koji se nas't&nio u ivotu i koji podra ava ivot. To spada u komiku. Eto za to i geste, za koje nismo mislili da emo im se smijati, postaju smije ne ka d ih neka nova linost podra ava. Za tu jednostavnu pojavu tra ena su vrlo zamr ena obja n jenja. Ako samo malo o tome razmislimo, vidjeemo da se na a du evna stanja mijenjaju iz aisa u as i da se ona ne bi ponavljala 'kad bi na e kretnje vjerno slijedile na e u nutra nje pokrete, kad bi ivjele 'kako mi ivimo': tako bi one mogle da odole svakom podra avanju. Niko nee ni poeti da nas podra ava dokle gcd ne prestanemo biti ono to sm o. Hou da ka em da se mo e podra avati ono u na im kretnjama to je u njima mehaniki jedn o i, samim tim, strano na oj ivoj linosti. Podra avati nekoga znai izdvojiti dio automa tizma koji je on pustio da se uvue u njegovu linost. To, prema samoj definiciji, z nai ui-

O smijehu niti ga smije nim, te ne treba da nas zauava to podra avanje goni na smijeh. Ali ako je podra avanje kretnji samo po sebi smije no, ono e to postati jo u veoj mj eri kad se po tara da kretnje prilagodi a da ih pri tome ne izoblii, u smislu neke mehanike 'djelatnosti, kao to je naprimjer piljenje drva, ili udaranje ekiem po nako vnju, ili neumorno tegljenje nekog uobra enog u eta za zvonce. To ne znai da vulgarno st sainjava su tinu smije noga (mada i ona u tome ima svakako nekog udjela). Prije e b iti da se zapa ena gesta priinjava otvorenije ma-hinalnom 'kad je mo emo povezati za neku jednostavnu djelatnost, kao da je mehanina po namjeni. Nametnuti to mehaniko obja njenje treba da bude jedan od omiljelih postupaka parodije. Mi smo to maloas d edukcijom izveli a priori, ali laikrdija i o tome, besumnje, imaju odavna intuicij u. Tako se rje ava mala zagonetka koju je zadao Pa-skal u jednom odlomku svojih Mi sli: "Dva slina lica, od kojih nijedno posebice nije smije no, gone svojom slino u na s mijeh kad su skupa". Isto bi se tako moglo rei: "Geste jednoga govornika, od koji h nijedna nije smije na posebice, gone na smijeh svojim ponavljanjem". To znai da s e izrazito iv ivot ne bi smio ponavljati. Tamo gdje ima ponavljanja, potpune slinos ti, mi uvijek nasluujemo ne'ko mehaniko djelovanje iza lea ivoga. Analizirajte svoj utisak koji dobijete kad se naete naspram dva lica koja su suvi e slina: vidje-ete da e vas ona potsjetiti na dva primjerka dobivena iz istog kalupa, ili na dva otisk a istog kli eja, najzad na postupak industriske proizvodnje. To prilagoa-vanje ivota u pravcu mehanike ovdje je pravi uzrok smijeha. A smijeh e biti gromkiji ako nam na sceni ne budete predoili samo dvije linosti, ve vi e njih, ve najvei mogui broj n , sve sline meu sobom, i koje idu, dolaze, ple u, premeu se skupa, zauzimajui u isto v

rijeme isto dr anje, gestikuli ui uvijek na isti nain. Ovoga puta jasno mislimo na lut ke, ini nam se da ne-

Ekspanzivna snaga smije noga 25 vidljivi konci povezuju ruke s rukama, noge s nogama, svaki mi i jedne fizionomije s odgovarajuim mi iem druge: upornost povezanosti ini da se i sama mekoa oblika ukruuj pred na im oima i da sve tvrdne kao da je mehanino. U tome je vje tina te malo grube ra-aonode.' Oni koji je izvode nisu mo da itali Paskala, ali oni, sasvim sigurno, i pak samo do kraja slijede misao koju Paskalov tekst namee. I ako je uzrok smijeha uoavanje mehaninog uinka u ovom drugom sluaju, ono je to moralo da bude ve u onom pr vom, samo na suptilniji nain. I nastavljajui sada tim, putem, nejasno zapa amo sve dalje i dalje, ali i sve z naajnije posljedice zakona koji smo postavili. Predosjeamo jo nepostojani je uoavanj e mehanikih uinaka koje nam nameu kom-pleksnije radnje ovjekove, a ne vi e njegove jed nostavne kretnje. Nasluujemo da e uobiajeni vje ti postupci komedije, periodino ponavl janje jedne rijei i jednog prizora, simetrina izmjena uloga, geometrisko razvie kip rokoa, i jo mnogo drugih igara, moi crpsti svoju kominu snagu iz istog izvora, po to se vje tina voviljiste mo da sastoji u tome da nam predoava oito mehaniku povezanost lj dskih dogaaja, zadr avajui im ipak spolja nji aspekt vjerovatnoe, to e rei prividnu gi st ivota. Ali nemojmo da preduhitruje-mo rezultate do kojih treba doi postepeno, p utem me todske analize. V Prije nego to poemo dalje, odmorimo se malo i bacimo pogled oko sebe. Uinili sm o da se ovo predosjeti ve u poetku ovog rada: bila bi zabluda kad bismo htjeli da sve komine efekte nategnemo po jednoj formuli. Formula, u izvjesnom, smislu, zais ta postoji; ali ona ne va i redovito. Hoemo da ka emo kako dedukcija treba da se zaus tavi s vremena na vrijeme na nekim dominantnim efektima, i kako se ti efekti poj avljuju kao modeli oko kojih se u krugu rasporeuju novi, nji26 O smijehu ma slini efekti. Ovi se posljednji ne izvode iz formule, ali su oni komini po srod stvu s onima koji se iz nje1 izvode. Da jo jedanput navedemo Paskala, ovdje emo la ko odrediti kretanje misli krivuljom, koju je taj geometar prouio pod imenom toki, krivuljom koju opisuje jedna taeka kru nice nekog toka kad se kola kreu u pravoj lin iji: ta se taka okree kao toak, ali se kree i naprijed s kolima. Ili e pak trebati da zamislimo veliki umski drum, sa raspelima ili raskrsnicama koji ga tu i tamo obi lje avaju : na svakoj emo raskrsnici kolima obii oko raspela, razgledaemo puteve koji se ravaju, a onda emo se vratiti na prvi pravac. Sada se nalazimo na jednom takvo m raskr u. Mehanin'o kojim je oblo eno sivo, to je jedno raspelo gdje se treba zaustav iti kao na centralnoj slici od koje ma ta zrai u raznim pravcima. Koji su ti pravci ? Zapa ?,mo tri glavna. Poi emo redom svakim od njih, a onda emo opet produ iti svojim putem u pravoj liniji. I - Najprije, to uoavanje mehaninog i ivog, koji su se uklopili jedno u drugo, t jera nas da se obrnemo ka maglovitijoj slici ma kakve krutosti koja se nalijepil a na pokretljivost ivota, neprestano se upinjui da se prilagodi njenim crtama i da podra ava njenu gipkost. Tada pogaamo kako e biti lako da jedno odijelo postane smi je no. Gotovo bi se moglo ustvrditi da je svaka moda u poneem smije na, Samo, kad se radi o savrernenoi modi, mi smo na nju toliko priviknuti da nam -s ini kao da je odijelo sraslo s tijelom onih koji ga nose. Na a ga ma ta ne odvaja od tijela. Ne pa da nam ni na pamet da mrtvu ukruenost omotaa suprotstavimo ivoj gipkosti obavljenog predmeta. Ovdje je komino ostalo u latentnom stanju. U najboljem sluaju ono e moi d a izbije kad prirodni nesklad izmeu onoga to cmotava i omotanog bude tako dubok da ni vjekovna bliskost ne rnc e uvrstiti jedinstvo meu njima: takav je sluaj sa cilind rom, naprimjer. Ali zamislite nekog osobenjaka koji se danas odijeva po starinsk oj modi: na a je pa nja onda upravljena na odiEkspanzivna snaga smije noga

jelo, mi ga potpuno razlikujemo od linosti, mi ka emo da se linost preru ila (kao da s vako odijelo ne preru- ava), i sada smije na strana mode prelazi iz sjenke na svjetl ost. Sada ve poinjemo nazirati poneke krupne pote koe u pojedinostima koje postavlja pr oblem smije noga. Jedan od razloga koji su morali da izazovu mnoge pogre ne ili nedo voljne teorije o smijehu jeste u tome to su mnoge stvari "de jure" smije ne iako to "de facto" nisu, po to je neprekinutost upotrebe umrtvila u njima kominu snagu. Tr eba da nastupi nagli prekid u kontinuitetu, treba da se raskine s modom da bi se ta snaga razbudila. Onda e se misliti da se iz toga prekida kontinuiteta raa smij e no, dok je njegova uloga ograniena na to to ini da ga. zapa amo. Smije no e se obja n i iznenaenjem, kontrastom itd., a takve bi se definicije isto tako mogle primijen iti na bezbroj sluajeva gdje nemamo ni najmanje volje da se smijemo. Istina nije tako jednostavna. Ali stigli smo do pretstave o preru avanju. Ona ve po pravilu, kako smo to pokaz ali, u sebi nosi mo da nas nasmije. Nee biti bez koristi ako ispitamo kako se ona njome slu i. Za to se smijemo kosi koja je od tamne postala plava? Odakle potjee smije no jedn og crvenog nosa? I za to se ovjek smije Crncu? Pitanje dovodi u nepriliku, ini se, j er su ga jedan za drugim postavljali psiholozi kao Heker, Kreplin i Lips i na nj ega razliito odgovarali. Ja ipak ne znam da li na njega nije odgovorio^ jednoga d ana preda mnom, na ulici, jedan obian koeija kad je rekao jednom crnom mu teriji, ko ji je sjedio u njegovim kolima, da je "neumiven". Neumiven! Znai da je crno lice za na u ma tu lice prijavo od rna-stila ili ai. I, dosljedno tome, crven nos mo e biti c rven samo zato to je prevuen slojem rumenila. Ovdje je dakle preni avanje ustupilo d io svoga kominog svojstva sluajevima gdje se ne radi o preru avanju ali gdje .bi mog lo biti preru avanje. Maloas, obino odijelo uza-

28 O smijehu lud se razlikovalo od linosti; inilo nam se da je sra-slo sa lino u, jer smo se bili p rivikli da ga gledamo. Sada, crna ili crvena boja uzalud pretstavlja svojstvo ko e : smatramo da je vje taki prevuena, jer nas iznenauje. Otuda, istina je, novi niz pote koa za teoriju o smije nome. Jedna ovakva tvrdnja : "moje obino odijelo sastavni je dio moga tijela" besmislena je u oima razuma. Pa ipak, ma ta je smatra tanom. "Crven nos je obojen nos", "Crnac je preru eni bijelac" takoe su gluposti za razum koji razmi lja, ali su to sasvim pouzdane istine za ma tu obina ovjeka, Postoji, dakle, logika ma te, koja nije isto to i logika razuma, koja joj je ponekad ak i oprena, a s kojom ipak filozofija mora raunati ne samo radi pro uavanja smije noga ve i radi drugih istra ivanja iste vrste. To je ne to slino logici sn , ali sna koji nije prepu ten udi individualne ma te, po to je to san koji sanja cijelo dru tvo. Da bismo rekonstituisali tu logiku, potreban je napor naroite vrste, pomou koga emo zguliti vanjsku koiu od nagomilanih mi ljenja i vrsto zasjelih misli da bi smo mogli posmatrati kako u dubinama samih nas tee, poput povr ine podzemne vode, i zvjestan teni kontinuitet slika koje se uklapaju jedne u druge. To obja njenje slik a ne biva sluajno. Ono se pokorava zakonima, ili bolje rei navikama, koje su za ma t u ono to je logika za misao. Slijedimo, dakle, tu logiku ma te u naroitom sluaju kojim se bavimo, ovjek koji s e preru ava komian je. ovjek koji izgleda da je preru en takoe je komian. Pro irivanjem vako preru avanje postati komino, ne samo preru avanje ovjeka nego isto tako i preru ava nje dru tva, pa i same prirode. Da ponemo od prirode. Smijemo se napola ostri- enom psetu, cvjetnoj gredici s v je taki nabojadisanim cvjetovima, gaju gdje su stabla izlijepljena izbornim proglas ima, itd. Potra ite razlog; vidjeete da pomi ljamo na maskaradu. Ali ovdje je smije no jako razbla e-no. Suvi e je daleko od izvora. Hoemo li da ga pojaEkspanzivna snaga smije noga 29 amo? Trebae da se ponovno popnemo do samoga izvora, da svedemo izvedenu sliku, sli ku maskarade, na prvobitnu sliku koja je bila, kako se sjeamo, slika mehanikog izo

bliavanja ivota. Mehaniki izobliena priroda, eto vam sada otvoreno kominog motiva, na kome e ma ta moi da izvodi varijacije sa sigurno u da e postii uspjeh gromkog smijeha jeamo se onoga tako zanimljivog odlomka iz Tartarena na Alpima, gdje Bom-par namee Tartarenu (a onda, dosljedno tome, takoe pomalo i itatelju) pretstavu jedne vajcar ske ude ene poput kulisa u operi, koju eksploati e neko preduzee to je u njoj izgradil o vodopade, ledenjake i la ne provalije. Isti motiv jo , ali prenesen na sasvim drug i ton, u Novel Notes od engleskog humoriste D erorn K. D e-roma. Jedna stara plemkin ja, 'koja nee da se zbog vr enja svojih dobrotvornih djela suvi e deran ira, nastanila je u blizini svoga obitavali ta bezbo nike koje treba obratiti, a koji su za nju bil i naroito izfabricira-ni od estitih ljudi pretvorenih u pijanice, kako bi ona mogl a da ih lijei od njihovih poroka, itd. Ima kominih rijei gdje taj motiv mo e da se pr onae u stanju jeke iz daljine, pomije an s iskrenom ili pretvorenom naivno u, koja joj slu i kao pratnja. Naprimjer, nain kako se izrazila neka gospoa kad ju je astronom Ka-sini bio pozvao da posmatra pomraenje mjeseca pa je stigla prekasno: "Gospodin de Kasini e biti ljubazan pa e ponoviti meni za ljubav". Ili, pak, i onaj uzvik j edne Gondenove linosti kad je stigla u neki grad i saznala da u okolini ima uga en vulkan: "Imaju vulkan, a pustili su da se ugasi!" Da preemo na dru tvo, ivei u njemu, ivei od njega, mi ne mo emo da se suzdr imo da smatramo ivini biem. Smije na e biti, dakle, svaka slika koja bi nam mogla nametnuti pretstavu o dru tvu koje se preru ilo i, da se tako izrazimo, o jednoj dru tvenoj mas karadi. A ta nam se pretstava pojavljuje im zapazimo na povr ini ivog dru tva neku ine rtnost, ne to svr eno, ne to najzad to je konfekciski izraeno. Opet 30 O smijehu

nailazimo na krutost koja odudara od unutra nje gipkosti ivota. Ceremoniozna strana dru tvenog ivota mora, dakle, da u sebi nosi latentnu kominost, koja eka samo na prv u zgodu da izbije na vidjelo dana. Moglo bi se rei da su ceremonije za dru tveno ti jelo ono to je odijelo za tijelo pojedinca: one duguju svoju ozbiljnost okolnosti to se za nas identifikuju s ozbiljnim predmetom za koji ih upotreba vezuje; one gube tu ozbiljnost im ih na a uobrazilja odvoji od tog predmeta. Tako je dovoljno, da bi jedna ceremonija postala smije na, da se na a pa nja usretsrijeci na ono to je u njoj ceremoniozno i da zanemarimo njenu materiju, kako ka u filozofi, kako bismo m ogli misliti arao na njen oblik. Nema koristi da se zadr avamo na ovoj tae-ki. Svak o zna s kakvom se lakoom posti e komino raspolo enje pri oblicima utvrenim dru tvenim, r dnjama, od jednostavne sveanosti prilikom, podjele nagrada do sudskog pretresa. K oliko oblika i formula, toliko gotovih okvira u koje e se ubaciti komino. Ali i ovdje emo komini momenat pojaati ako ga pribli imo njegovu izvoru. Od prets tave o preru avanju, koja je izvedena, trebae se onda vratiti na prvobitnu pretstav u o mehanizmu koji se stavlja nad ivot. Ve sam tano odmjereni oblik ceremonijala na mee nam sliku te vrste, im zaboravimo ozbiljni sadr aj kakve sveanosti ili kakve cere monije, oni koji u njoj uzimaju ue a izgledaju da se na njoj kreu kao marionete. Njih ova se pokretnost ravna po nepokretncsti jedne formule. To je automatizam. Ali s avr en automatizam bie, naprimjer, automatizam slu benika koji postupa kao obina ma ina, ili jo i nesvjesnost jednog administrativnog propisa koji se primjenjuje sa neum oljivom fa-talno u a pri tom se pona a kao da je on zakon prirode. Ima tome ve prilian broj godina, jedan se parobrod potopio u blizini Dijepa. Nekoliko se putnika s m ukom spa avalo na jednom amcu. Carinici, koji su se hrabro ponijeli pri njihovu spa a vanju, poe e ih pitati "da li imaju ta za carinjenje". Nalazim ne to licEkspanzivna snaga smije noga 31 no - mada je misao suptilnija - u ovoj izjavi jednog narodnog poslanika koji je sutradan po nekom zloinu izvr enom u vozu podnosio interpelaciju na ministra: "Ubic a, po to je dotukao svoju rtvu, mora da je si ao :s voza na suprotnu stranu, i time j e povrijedio administrativne propise". Mehanizam ubaen u prirodu, automatsko upravljanje dru tvom, to su, uglavnom., dv a tipa zabavnih uinaka do kojih dolazimo. Preostaje nam, da bismo donijeli zakljua k, da ih meusobno kombinujemo i da vidimo ta e iz toga proizii.

Rezultat te kombinacije oito e biti pretstava o ljudskim, propisima, kojim se nastoje da zamijene sami .zakoni prirode. Sjeamo se Zganarelovog odgovora e-rontu kad mu je ovaj primijetio da se srce nalazi na lijevoj a jetra na desnoj strani: "Da, tako je to neko bilo, ali mi smo sve to izmijenili, i mi sada lijeimo po sas vim novim metodama". I konsultacije dvojice Ijekara gospodina d' Pursonjaka: "Re zonovanje koje ste vi iznijeli o ovoj stvari toliko je ueno i toliko lijepo da je .prosto nemogue da bolesnik nije hipohondrian melan-holik; a kad on to ne bi bio, trebalo bi da to postane, ve radi ljepote stvari koje ste izgovorili i radi ispr avnosti rezonovanja koje ste iznijeli". Mogli bismo navesti mnogo takvih primjer a; dosta bi nam bilo kad bismo pustili da ispred nas prodefiluju jedan za drugim svi Molijerovi Ijekari. Uostalom, ma kako daleko nam se inilo da u ovome ide kom ina ma ta, stvarnost se poneki put stara da je nadma i. Jedan savremeni filozof, argu mentator koji uvijek tjera do kraja, kome je ukazano kako se njegovim besprijeko rno izvedenim rezono-vanjima protivi iskustvo, zakljuio je diskusiju ovom jednost avnom izjavom: "Iskustvo se vara". To znai da je ideja da ivot treba administrativ no regulisati rasprostranjeni ja nego to se to misli: ona je na svoj nain prirodna , iako smo do nje do li postupkom rekompozi-cije. Moglo bi se rei da nam ona pru a sa mu su tinu 32 O smijehu pedantizma, koji ustvari nije ni ta drugo nego vje tina koja pretenduje da otkriva g re ke prirode. Tako, da svedemo sve u jedno, posti emo uvijek isti efekat koji postaje sve sup tilniji, poev od pretstave 0 vje takoj mehanizaciji ovjeijeg tijela, ako tako mo emo da se izrazimo, sve do pretstave o bilo kakvoj za mjeni prirodnoga vje takim. Jedna logika sve manje i manje uska, koja sve vi e i vi e lici na logiku snova, prenosi isti odnos u sve vi e i vi e sfere, meu sve vi e 1 vi e nematerijalne granice, gdje jedan administrativni propis na kraju krajeva postaje za prirodni ili moralni zakon otprilike ono to je gotovo kupljeno odijelo za ljudsko tijelo koje ivi. Od tri pravca kojima smo mo rali poi, mi smo sada i li do kraja onim prvim. Prei mo na drugi, i pogledajmo kamo e nas odvesti. II. - Mehanino kojim je oblo eno ivo - bie opet na a polazna taka. Odakle je ovdje roizlazilo smije no? Otuda to se ivo tijelo ukrutilo kao ma ina. inilo nam se, dakle, d a ivo tijelo treba da bude savr ena gipkost, aktivnost uvijek budna prema jednom pr incipu koji je uvijek u dejstvu. Ali bi se ta aktivnost zapravo mogla da pripi e p rije du i nego tijelu. Ona kao da je sam plamen ivota, koji je neki vi i princip u na ma upalio, a zapa a se kroz tijelo zahvaljujui izvjesnoj providljivosti. Kad mi u t ijelu vidimo ^iskljuivo ar i gipkost, znai da zanemarujemo ono to je u njemu te ko, ot porno i - najzad - materijalno; mi zaboravljamo njegovu materijalnost da bismo m islili jedino na njegovu vitalnost, vitalnost koju na a ma ta pripisuje samom princi pu intelektualnog i moralnog ivota. Ali pretpostavimo da nam neko skrene pa nju na tu mate-rijalnost tijela. Pretpostavimo da - mjesto da bude sudionik lakoe princi pa koji ga nadahnuje - tijelo u na im oima bude samo te ak i glomazan omota, nezgodan teret koji za zemlju ve e du u nestrpljivu da napusti tlo. Tada e tijelo za du u postat i ono to je maloas odijelo bilo za isto to tijelo, inertna materija nametnuta ivoj energiji. I utisak smije noga bie proEkspanzivna snaga smije noga 33 izveden im steknemo jasno osjeanje te nametnutosti. ]ViIl emo taj utisak imati naroi to onda kad nam se poka e du a koju dra e i izazivaju tjelesne potrebe, - s jedne stra ne moralna linost sa svojom inteligentno izmjenjljivom energijom, s druge tijelo glupo jednolino, ikoje se stalno uplie i izaziva prekide svojom ma- inskom tvrdoglav o u. to ti tjelesni zahtjevi budu beznaajniji i jednolikije ponavljani, efekat e biti

uoljiviji. Ali sve je to samo pitanje stepena, a op ti zakon tih pojava mogao bi se formulisati ovako: komian je svaki incident koji skree na u pa nju na fiziku stranu na linosti kad se radi o moralnoj strani. Za to se smijemo govorniku koji kihne u najuzbudljivijem momentu svoga govora? Odakle potjee kominost u ovoj reenici iz nadgrobnog govora, koju navodi neki njemaki filozof: "Bio je krepostan i sav okrugao"? Otuda to je na a pa nja naglo skrenula s du e na( tijelo. Takvi su primjeri obilati u svagda njem ivotu. Ali ako ovjek nee da se potrudi da ih tra i, neka samo otvori koju bilo stranicu neke Labi ove knjige, esto e nabasati na poneki efekat te vrste. Ovdje je neki govornik kome su najljep e peri ode isprekidane trzajima od bolesna zuba, tamo je neko lice koje nikada ne uzima rije a da se u govoru ne prekine albom na suvi e tijesne cipele ili na protegnut po jas, itd. U tim primjerima nam se stalno namee slika linosti kojoj je tijelo na sm etnji. Ako je pretjerana gojaznost smije na, ^o biva besumnje zato to izaziva sliku te vrste. A u tome je. takoe uzrok to je i boja ljivost ponekad pomalo smije na. Boja l jivac mo e da ostavi utisak ovjeka kome tijelo smeta i koji oko sebe tra i mjesto gdj e bi ga odlo io. A tragiki pjesnik stara se da izbjegne sve to bi moglo da skrene na u pa nju na mat erijalnost svojih junaka, im se uplete briga o tijelu, treba se bojati infiltraci je kominog. Zato junaci u tragediji ni ne piju, ni ne jedu, niti se griju, ak - ko liko je to mogue - ni ne sjedaju. Sjesti usred jedne tirade moglo bi potsje34 O smijehu

titi da junak ima tijelo. Napoleon, koji je u pojedir momentima znao biti dobar psiholog, primijetio je tragedija prelazi u komediju samim faktom to je nost sjel a. Evo kako se on izja njava o toj stvar Neizdatom dnevniku barona Gurgoa (radi se o su i sa kraljicom Pruske poslije Jenske bitke): "Primila u traginom stavu, poput imene: Sire, pravde! p: de! Magdeburg! Nastavila je u tom tonu i na ao ; se u vrlo nezgodnom polo aju. Napokon, da bih je tjerao da promijeni ton, zamolio sam je da sjedne, ta ne mo e tako uspje no prekinuti tragian pri: jer kad ovjek sjedne, to posta je komedija". Pro irimo sada tu sliku: tijelo nastoji da posl va nije od du e. Postignuemo ne to jo op tije: o hoe da zadobije preimustvo nad su tinom, slovo p ava da izvrne duh. Ne bi li to bila ona pretstava 3 komedija nastoji da nam nametne kad ismijava i profesij u? U njoj glavnu rije ima advokat, sudija. kar, kao da zdravlje i pravda nisu tak o va ni, po 1 bitno da postoje Ijekari, advokati, sudije, i da var oblici profesije budu strogo po tovani. Tako sred zamjenjuje cilj, oblik su tinu, i profesija ne post oji ljudi, ve ljudi radi profesije. Stalno staranje o ob mehanika primjena propisa stvaraju u ovom slu neku vrstu profesionalnog automatizma, uporec s auto matizmom koji tjelesne navike namee du i i je smije an kao i on. Pozori te obiluje prim jerir tome. Ne ulazei u pojedinosti varijacija izvedeni tu temu, nave emo dva-tri te ksta gdje je sama ta definisana u svoj svojoj jednostavnosti: "Moram dino da su dimo ljude po oblicima", ka e Diafoi Uobra enom bolesniku. A Bajis, u L' amur mei "B olje je umrijeti prema propisima, nego se spast: tiv propisa". "Treba uvijek da u vamo formalnost ta se dogodilo", rekao je ve Defonandres u istoj l diji. A njegov kolega Tomez dao je obrazlo enje t< stavci: "Mrtav ovjek je samo mrtav ovjek, ali za nemarena formalnost mo e da nanese znaajne Ekspanzivna snaga smije noga 35

cijelom Ijekarskom stale u". Izjava Brid'oazonova, mada sadr i jednu malo drukiju mis ao, nije manje znaajna: "Fo-orma, vidite li, fo-orma. Neko se smije sudiji u krat

kom kaputu koji strepi pri samoj pojavi javnog tu ioca u togi. Fo-orma, fo-orma". Ali ovdje se pojavljuje prva primjena jednog zakona, koji e bivati sve jasniji to budemo dalje napredovali u na em radu. Kad muziar dade jedan ton na nekom instru mentu, drugi tonovi izbijaju sami od sebe, .manje zvuni od prvog, povezani meu sob om izvjesnim Odreenim odnosom, i koji ga svojim sazvukom bojadi- u nadovezujui se na njega: to su, kako se to ka e u fizici, sazvuci osnovnog zvuka. Zar ne bi moglo b iti da se komina fantazija, sve do svojih najudnijih tvorevina, pokorava jednom za konu te vrste? Posmatrajte naprimjer ovu kominu notu: forma hoe da ima prvenstvo n ad su tinom. Ako je na a analiza tana, ona mora da ima kao sazvuk ovu notu: tijelo iz aziva duh, tijelo hoe da ima prvenstvo pred duhom. Znai, im pjesnik komedije bude d ao prvi ton, instinktivno i bez svoje volje dodae mu i drugi. Drugim rijeima, on e udvostruiti profesionalno smije no neim fiziki smije nim. Kad sudija Brid'oazon stupa na pozornicu zamuckujui, zar nije istina da nas pr iprema, ve svojim mucanjem, da razumijemo pojavu umne kristalizacije koju e nam on prikazati? Kakvo skriveno srodstvo mo e da vezuje takvu fiziku defektnost s tom mo ralnom skue- no u? Mo da je trebalo da nam se ta ma ina za mi ljenje prika e u isto vrije o ma ina za govorenje. U svakom sluaju nikakav drugi sazvuk ne bi bio toliko sklada n s osnovnim zvukom. Kad nam Molijer pretstavlja oba smije na Ije-kara iz L' amur medsen, Bahisa i M akrotona, udesio je da jedan od njih govori vrlo sporo, tako da u govoru skandir a slog po slog, dok drugi vr ka. Isti kontrast postoji izmeu oba advokata g. d' Pur sonjaka. Obino se U ritmu rijei nalazi ona fizika odlika kojoj je dato da 36 O smijehu dopuni profesionalno smije no. I tamo gdje pisac 3 ukazao na nedostatak te vrste, rijetko je da glumac r poku ati da to uini. Postoji, dakle, neko prirodno srodstvo, priroi priznato, izmeu te dvije slike koje smo uporedili je< s drugom, razuma koji se ukoio u odreene oblii tijela koje se ukrutilo iz nekog nedostatka. Bilo ds na a pa nja skrenuta sa su tine na oblik, il i sa dur nog na fiziko, isti se utisak prenosi u na u uobraz: u oba sluaja; u oba sl uaja pojavljuje se ista vi smije noga. Ovdje smo takoe htjeli da vjerno prati prirod ni pravac kretanja ma te. Taj je pravac bio, ; amo se, onaj drugi, 'koji nam se uka zivao polazei centralne slike. Ostaje nam otvoren trei i posljed put. Njime emo se sada uputiti. III. - Da se posljednji put vratimo na na u c tralnu sliku: ivo oblo eno mehaninim. ivo bie o me se ovdje radilo bilo je ljudsko bie, linost. Mehai ki dispozitiv je, n aprotiv, neka stvar. Ono dakle to gonilo na smijeh bilo je asovito preobra enje je lin osti u stvar, ako sliku gledamo iz toga ugla. Pre mo onda sa jasne pretstave meh anikog na manje jas pretstavu stvari uop te. Imaemo novu seriju smije i slika koje e se dobiti, tako rei, sjenenjem kontv onih prvih, i koje e dovesti do ovoga novog zako n smijemo se svaki put kad nam neka linost daje utis stvari. Smijemo se Sanu Pansi kada ga obale na eb< bacaju u vazduh kao neki obian balon . Smijemo barunu Minhauzenu kad se pretvori u topovsko ul< putuje kroz prostor ne beski. Ali e mo da izvjesne p: dukcije cirkuskih klovnova pru iti taniju provjeru to z akona. Trebalo bi dodu e apstrahovati pojedine lal dije koje klovn ve e za svoju tem u, to jest stavove, pi tumbavanja i kretnje, koje sainjavaju ono to je 2 pravo "kl ovnovsko" u vje tini klovna. Samo sam u d' navrata mogao da posmatram tu vrstu kom ike u isto stanju, i u oba sluaja imao sam isti utisak. Prvi p' Ekspanzivna snaga smije noga 37 klovnovi su i li, vraali se, mlatili jedan drugoga, padali i ponovno otskakivali po jednoliko ubrzanom ritmu, sa oitim nastojanjem da proizvedu kre eno. I sve vi e i vi e a nju gledalaca je privlailo ono ponovno otska-kivanje od zemlje. Malojpomalo gubil o se iz vida da se radi o ljudima od kosti i mesa. Mislilo se na bilo kakve pake te koji bi padali na zemlju i meu sobom se sudarali. Zatim je vizija postajala ja snija. Oblici kao da su se zaoblili, tijela kao da su se kotrljala i umotavala u klupko. Napokon se pojavila slika ka kojoj je cijeli prizor evoluirao besumnje

nesvjesno: gumeni baloni bacani u svima pravcima jedni nasuprot drugima. - Drugi prizor, jo grublji, nije bio ni ta manje pouan. Dvije se linosti pojavi e s ogromnim g lavama, lubanja potpuno golih. Bile su naoru ane velikim toljagama. I uzajamno je svaki lupao svojom toljagom po glavi drugoga. I ovdje se vodilo rauna o gradaciji . Sa svakim primljenim udarcem tijela kao da bi ote ala, kao da bi se sti-nula, pr o imana sve veom kruto u. Protivudarac bi slijedio sa sve veim zaka njenjem, ali je biva i sve te i i zvuniji. Lubanje bi jezovito odjekivale u dvorani, kojom je zavladao potpun tajac. Konano, kruta i spora, prava poput slova I, oba tijela se nagnu e jed no spram drugog, toljage se posljednji put srui e na glave sa zvekoni ogromnih malj eva kad padnu na hrastove trupce i sve se prui po zemlji. U taj as Uka e se u potpun oj jasnoi sugestija koju su dva artista postepeno zabila u uobrazilju gledalaca: "Mi emo postati, mi Smo postali lutke od masivnog drveta". Po nekom mranom instinktu mogu ovdje neobavi-je teni duhovi naslutiti neke vrlo suptilne rezultate psiholo ke nauke. Zna se da se obinom sugestijom kod hipnotisano g subjekta mogu izazvati halucinatorske vizije. Rei e mu se da mu na ruci stoji pt ica, i on e opaziti pticu, i vidjee kako je odletjela. Ali je potrebno da sugestij a bude tako poslu no prihvaena, esto mag-netizer uspijeva da tu poslu nost nametne tek malo-pomalo, nakon postepenog pojaavanog nametanja mi38 O smijehu

sli. Poi e onda od predmeta koje subjekt stvarno za-pa a i nastojae da zapa anje predme ta postepeno zamrauje : onda, malo-pomalo, on e uiniti da iz te zamagljene slike iz bije jasan oblik predmeta koji halucinaciju hoe da izazove. Tako se de ava mnogim l judima da vide, prije nego to e usnu ti, one lepr ave i bezobline mase u raznim bojam a to im ispunjavaju vidno polje neosjetno se ukruujui u jasne predmete. Postepeni p relaz iz maglovitog u jasno je, dakle, prvorazredni sugestivni postupak. Vjeruje m da emo ga otkriti u osnovi mnogih kominih sugestija, naroito u gruboj komici, tam o gdje nam se ini da se pred na im oima vr i preobra aj linosti u stvar. Ali postoje i m nje uoljivi postupci, naprimjer oni koje upotrebljavaju pjesnici koji te e, mo da nes vjesno, ka istom cilju. Mo e da se, pomou izvjesnih dispozitiva ritma, rime i aso n anse, ulju ka na a ma ta, da se jednolikim ponavljanjem ona svede do ravnomjernog njih anja i da se tako pripremi da poslu no prihvati sugerisanu viziju. Slu ajte ove Renj arove stihove i vidite da li e asovita slika jedne lutke proi kroz polje va e ma te: ... Plus, il doit a maints particuliers La somme de dix mll une livre une obole, Pour l' avoir sans relache un an sur sa parole Habille, voiture, chauffe, chaus se, gante, Alimente, rase, desaltere, porte5). Zar ne nalazite ne to od istoga roda u ovom Figaro-vom kupletu (mada se ovdje v i e nastoji da se izazove slika neke ivotinje nego slika neke stvari): "Kakav je to ovjek? To je lijep, debeo, kratak, mlad starac, pepe-Ijastosiv, lukav, izbrijan, blaziran, koji vreba i nju ka, i grdi, i stenje, sve odjednom". 5) ... tavi e, on duguje mnogima Iznos od deset hiljada jednu livru jedan obol, to su ga godinu dana bez prestanka na rije Oblaili, koija ili, grijali, obuvali, rukavice kupovali, Hranili, brijali, z abavljali, nosili. - Nap. prev. Ekspanzivna snaga smije noga 39 Izmeu tih vrlo grubih prizora i tih vrlo suptilnih sugestija ima mjesta za bez brojnu mno inu zabavnih efekata, - svih onih koji se posti u kad se o linostima izra av amo kao to bismo to uinili o obinim stvarima. Izaberimo samo jedan ili dva primjera iz Labi evih po-zori nih komada, gdje ih ima u izobilju. G. Peri on, u asu kad se penj e u vagon, provjerava da nije zaboravio koji komad prtljage, "etiri, pet, est, moj a ena sedam, kerka osam i ja devet". Ima jedan drugi komad gdje otac hvali znanje svoje keri ovim rijeima: "Ona e vam pobrojati bez zapinjanja sve francuske kraljeve koji su bili (qui ont eu lieu)". Ovo gui ont eu lieu"), jnada izrikom ne preobr aa kraljeve u obine stvari, izjednauje ih sa bezlinim dogaajima. Upamtimo ovo povodom posljednjeg primjera: nije nu no da se ide do kraja u iden tifikaciji linosti i stvari da bi se proizveo komian efekat. Dovoljno je da se poe

tim putem pretvarajui se, naprimjer, da smo pobrkali samu linost sa funkcijom koju ona obavlja. Ci-tirau samo ovu izjavu pretsjednika jedne seoske op ti-ne iz jednog Abuovog romana: "G. prefekt, koji nam je ukazivao uvijek istu blagonaklonost, i ako su ga smjenjivali vi e puta od 1847 . .." Svi ti izrazi postali su po istom uzoru. Mo emo da iii proizvodimo u beskonanost sada kad imamo formulu. Ali umjetnost pripovjedaa ili vodviljiste ne sastoji se jednostavno u izmi ljanju rijei. Te koa je u tome da se rijeima da sugestivna mo, to e da se uine prijemljivim. A mi ih prihvaamo samo ako nam se ini da su ili proizi le i z nekog du evnog stanja, ili da su se prilagodile okolnostima. Tako mi znamo da je g. Peri on vrlo uzbuen kad polazi prvi put na putovanje. Izraz "avoir lieu" jedan je od onih koje je, mora biti, kerka vi e puta ponovila kad je pred svojim ocem pon avljala lekciju; on nas potsjea na neku recitaciju. I napokon, ) "Qui ont eu lieu" oblik od "avoir lieu" u znaenju: biti dogoditi se - Nap. pr ev. 40 O smijehu divljenje administrativnoj ma ini moglo bi, kad se strogo uzme, ii dotle dok ne pov jerujemo kako se kod prefekta nije ni ta promijenilo kad on promijeni ime, i da se funkcija obavlja nezavisno od funkcionera. Evo nas dosta daleko od poetnog uzroka smijeha. Izvjestan komini oblik, sam po sebi neobja njiv, mo e da se razumije zapravo samo po slinosti s ne'kim drugim oblik om, koji nam je opet smije an po srodstvu s nekim treim, i tako dalje do u beskonano st: tako e psiholo ka analiza, ma kako je jasnom i pronicljivom pretpostavljali, nu n o zalutati ako se ne bude dr ala konca du koga se komini utisak kretao s jednog kraj a serije do drugog. Otkuda dolazi ta neprekinutost u napredovanju? Kakav li je t o pritisak, kakvo udno potiskivanje to na taj nain ini da smije no klizi od jedm slike do druge, udaljujui se sve vi e i vi e od izvorne take, sve do'k se ne razgrana i izg ubi u beskrajno udaljenim analogijama? Kakva je to snaga to rava granje stabla na manje grane i granice, korijen na ko-rjenie? Jedan neumitan zakon osuuje tako svaku i vu energiju da, u ono malo vremena koje joj je ostavljeno, obuhvati to mo e vi e pros tora. A komina fantazija je zaista iva energija, udna biljka to je iznikla i sna no po tjerala na stjenovitom podruju dru tvenoga tla, u oekivanju da joj kultura omogui da se takmii sa najprofinjenijim proizvodima umjetnosti. Mi smo, istina, daleko od v elike umjetnosti sa kominim primjerima koji su pro li ispred na ih oiju. Ali mi emo joj se ve u narednom poglavlju vi e pribli iti, mada do nje neemo jo sasvim doprijeti. Isp od umjetnosti nalazi se vje tina. U tu oblast vje tina, koja se nalazi izmeu prirode i umjetnosti, sad emo prodrijeti. Govo-riemo o vodvilj isti i o duhovitom ovjeku.

GLAVA DRUGA KOMINO U SITUACIJI I KOMINO U RIJEIMA Prouavali smo smije no u oblicima, dr anju i kretnjama uop te. Sada ga moramo potra it i u radnjama i situacijama. Doista, ta se vrsta smije noga susree dosta lako u svag da njem ivotu. Ali mo da nije najpo-desnije da ga ba tu analiziramo. Ako je istina da je pozori te uveliavanje i upro tavanje ivota, komedija e nam moi pru iti vi e obavje t ovoj naroitoj toki na e teme nego stvarni ivot. Mo da bi trebalo da odemo jo dalje u up o tavanju, da se prenesemo u na a najstarija sjeanja, da u igrama koje su zabavljale dijete potra imo prve kombinacije koje nasmijavaju ovjeka. Suvi e esto govorimo o svoj im osjeanjima zadovoljstva i patnje kao da su se ona raala stara, kao da svako od njih nije imalo svoju istoriju. A naroito preesto zanemarujemo ono to je jo djetinje , da tako ka emo, u veini na ih veselih uzbuenja. Koliko bi se pak sada njih zadovoljsta va moglo svesti, kad bismo ih izbli e ispitali, na jednostavno sjeanje na minula za dovoljstva! ta bi oistalo od mnogih na ih uzbuenja kad bismo ih svodili na ono to je u njima stvarno pro-osjeano, 'kad bismo iz njih izdvojili sve to je puko sjeanje? K o ak zna da mi ne postajemo, od izvjesnog doka, neprijemljivi za svje u i novu rado st, i da li najmilija zadovoljstva zrela ovjeka mogu da budu ne to drugo nego ponov no o ivjela osjeanja djetinjstva, mirisni lahor to nam ga alje u sve rjeim i rjeim nal tima sve udaljenija i udaljenija pro lost? Ma kakav odgovor uostalom dali na ovo v

rlo op te pitanje, jedna 42 O smijehu

stvar ostaje van sumnje: ne mo e biti prekida u kontinuitetu izmeu zadovoljstva od igre kod djeteta, i istoga zadovoljstva kod odrasla ovjeka. A komedija je zapravo igra, igra u kojoj se podra ava ivot. I ako se u igrama djeteta, kad ono razmje ta s voje lutke i pa-jace, sve obavlja pomou uzice, zar to nisu iste one uzice, upotre bom ve istanale, koje moramo ponovo nai, u koncima to povezuju situacije u komediji? Poimo, dakle, od djetetovih igara. Slijedimo neoisjetni razvitak kojim ono uveava svoje pajace, udahnuje im ivot, i dovodi ih do stanja konane neodlunosti, kada su, iako nisu prestali biti pajaci, ipak postali ljudi. Tako emo imati linosti u kome diji, l na njima emo moi provjeriti zakon koji smo mogli naslutiti u toku na ih pret hodnih analiza, zakon kojim emo definisati vodvilj ske situacije uop te: komian je s vaki razmje taj radnji i dogaaja koji nam stvara iluziju ivota i jasan osjeaj mehanike povezanosti. 1. avo na oiprugu. - Svi smo se nekada igrali sa avolom koji iskae iz svoje kut ije. Polo imo ga, on se sam ispravi. Guramo ga jo dublje, on otskae jo jae uvis. Prign jeimo ga pod poklopcem, i njega izdigne. Ne znam da li je ta igraka vrlo stara, al i vrsta zabave u koju ona spada sigurno je od pamtivijeka. To je sukob dviju upo rnosti, od kojih jedna, ona isto mehanika, podlije e najzad obino onoj drugoj, koja s e tim zabavlja. Maka kad se igra s mi em, kad ga svaki as ispu ta poput opruge, da bi ga udarcem ape odjednom zaustavila, pru a sebi zabavu iste vrste. Preimo onda na pozori te. Treba da ponemo s lutkarskim pozori tem. Kad se komesar u sudi da izae na pozornicu, smjesta ga doeka, kao da tako treba da bude, udarac tapo m od koga se skljoka. Uspravi se, novi ga udarac obori. Ponovljen prekr aj, ponovl jena i kazna. Po jednolinom ritmu opruge koja se ste e i opu ta, komesar pada i opet se di e, dok se smijeh gledalaca stalno pojaava. Komino u situaciji 43 Zamislimo sada jednu vi e moralnu oprugu, misao koju neko izra ava a neko drugi p obija, i koja se opet izra ava, poput bujice rijei to navaljuje, koju zaustavljaju a koja stalno opet navaljuje. Opet emo imati viziju jedne sile koja je uporna i ne ke druge tvrdoglavosti koja je suzbija. Ali e ta vizija izgubiti od svoje mate-ri jalnosti. Neemo se vi e nalaziti u lutkarskom pozori- tu; gledaemo istinsku komediju. Mnoge se komine scene svode zapravo na taj jednostavni tip. Tako u prizoru iz komada " enidba na silu" izmeu Zganarela i Pankracija sva kominost proizlazi iz suko ba izmeu zamisli Zganarelove, koji hoe da prisili filozofa da ga slu a, i filozofove uporno-.sti, prave ma ine za govorenje, koja automatski funk-cioni e. Ukoliko se pr izor dalje razvija, slika avola na oprugu bolje se ocrtava, tako da na kraju i sa me linosti usvajaju Zganarelove kretnje kad ovaj stane da potiskuje Pankracija za 'kulise. Pankracije se svaki put ponovno vraa na pozornicu da diskutuje. A kad Z gana-relu poe za rukom da Pankracija ugura i zatvori u kuu (umalo ne rekoh na dno kutije), odjednom se na prozoru koji se otvori pojavi opet Pankracijeva glava ka o da je odigla nekakav poklopac. Ista je scenska igra u Uobra enom bolesniku. Povrijeena medicina zaspe Argana, n a usta G. Pirgona, prijetnjom svim moguim bolestima. I svaki put kad se Argan pod i e sa svoje naslonjae, kao da bi htio zatvoriti usta Pirgonu, vidimo kako se ovaj zaas izgubi, kao da ga je neko zgurao iza kulisa, pa se onda, kao da je pokrenut nekom oprugom, opet vraa na pozornicu s novim proklinjanjem. Isti, bez prestanka ponavljani uzvik: "Gospodine Pirgone!" odmjerava takt te male komedije. ^Pribli imo se jo vi e slici opruge koja se zate e, opu ta i opet zate e. Izdvojimo iz je ono to je bitno. Dobiemo jedan od uobiajenih postupaka u klasinoj komediji, ponav ljanje. 44 O smijehu

Otkuda potjee smije no od ponavljanja jedne rijei u pozori tu? Uzalud emo tra iti teo iju smije noga koja na zadovoljavajui nain odgovara na ovo vrlo jednostavno pitanje. A pitanje ostaje doista nerje ivo dokle god hoemo da naemo obja njenje jednog zabavno g poteza u tom samom potezu izdvojenom od onoga to nam on sugeri e. Nigdje se bolje ne ispoljava nedovoljnost uobiajene metode. Ali je istina da, a'ko ostavimo post rani neke sasvim naroite sluajeve na koje emo se 'kasnije vratiti, ponavljanje jedn e rijei nije samo po sebi smije no. Ono nas goni na smijeh samo time to simiboli e izv jesnu naroitu igru moralnih elemenata, koja je sama simbol neke sasvim materijaln e igre. Takva je igra make koja se zabavlja s mi em, igra djeteta koje po nekoliko puta gura avola na dno kutije, - ali je ona istanana, produhovljena, prenesena u s feru osjeanja i ideja. Iznesimo zakon koji, po na em mi ljenju, defini e glavne komine u nke od ponavljanja rijei u pozori tu: u smije nom ponavljanju rijei postoje openito dva momenta u isto vrijeme, prigu eno osjeanje koje stalno izbija kao da je oprugom po tisnuto, i misao koja se zabavlja da osjeanje ponovo prigu uje. Kad Dorina pripovijeda Orgonu o bolesti njegove ene, i kad je ovaj svaki as pre kida raspitujui se o Tartifovom zdravlju, pitanje koje se stalno vraa: "A Tartif?" daje nam jasan osjeaj opu tene opruge. To je ta opruga 'koju kao da Dorina iz zaba ve zate e vraajui se na priu o Elmirinoj bolesti. I kada S'kapen obavje tava staroga Ze ronta kako mu je sin odveden u ropstvo na zloglasnu galiju, da ga treba to br e otk upiti, on se poigrava sa erontovlm cicilukom upravo kao i Dorina s Orgonovom zasl ijepljeno u. krtost, jedva malo suzbijena, iskae automatski, i Molijer je htio da taj automatizam obilje i mehanikim ponavljanjem jedne reenice u kojoj je izra eno aljenje novca koji treba izdati: "Koga je avola tra io na toj galiji?" Isto je zapa anje i u prizoru gdje Valer predoava Harpagonu Komino u situaciji 45

kako e pogrije iti ako uda svoju ker za ovjeka koga ona ne voli. Uzvik: "Bez miraza!" stalno prekida Har-pagonov ciciluk. I mi iza te rijei, koja se automatski vraa, n aziremo mehanizam za ponavljanje stavljan u pokret fiksnom idejom. Ponekad, istina, taj mehanizam mo e te e da se zapazi. I mi onda nailazimo na no vu te kou u teoriji o smije nome. Ima sluajeva kada je sva va nost neke scene u jednoj j edinoj linosti koja se udvostruuje, dok njen sagovornik igra ulogu obine prizme, da se tako izrazimo, kroz koju se vr i udvostruavanje. Mi onda dolazimo u opasnost da zalutamo ako budemo tra ili tajnu proizvedenog uinka u onome to vidimo i ujemo, u va njskom prizoru koji se odigrava meu linostima, a ne u unutra njoj komediji koju taj prizor odra ava. Naprimjer, kada Alsest tvrdoglavo odgovara: "Ja to ne ka em!" Oront u, koji ga pita da li ismatra da su mu 'stihovi ravi, ponavljanje je smije no, a ip ak je jasno da se ovdje Oront ne zabavlja s Alsestom u igri koju smo maloas opisa li. Ali ovdje treba biti oprezan! u Alsestu ovdje imaju stvarno dva ovjeka, s jed ne je Strane "mizantrop", koji se sada zakleo da e ljudima rei ta im patri, a s dru ge nastupa d entlmen, koji ne mo e da ojedamput prenebregne oblike utivosti, ili palk mo da prosto divan ovjek, koji otstupa u odlunom momentu kad bi trebalo da s teorije pree na djelo, da povrijedi neije samoljublje, da nanese nekome bola. Istinski pr izor nije onda izmeu Alsesta i Oronta, nego zapravo izmeu Alsesta i Alsesta samog. Od ta dva Alsesta jedan bi htio da bukne, a drugi mu zapu- ava usta u asu kad e sve da izrekne. Svako njegovo "Ja to ne ka em!" pretstavlja stalno pojaavan napor da o dbaci ne to . to se gura i hita da izbije. Ton tih >*Ja to ne ka em" postaje, dakle, s ve e i ukoliko se Alsest sve vi e ljuti - ne na Oronta, kako on to misli, nego sam na sebe. I na taj nain napetost opruge stalno se obnavlja, stalno se pojaava, sve do konanog opu tanja. Mehanizam ponavljanja je dakle jo isti. 46 O smijehu

Kad se neki ovjek rije i da ubudue govori samo ono to misli, pa makar morao "ukrs titi koplje sa ije lim rodom ljudskim", to jo ne mora da bude smije no; toga ima u iv otu, i to u onom najboljem. Da neki drugi ovjek, iz blage naravi, egoizma ili pre zrive gordosti, radije voli da govori ljudima ono to im laska, i to se jo nalazi s amo u ivotu; nema niega u tome to bi nas gonilo na smijeh. Spojite ak ova dva ovjeka u jednog, podesite da se takvo va e lice koleba izmeu uvredljive iskrenosti i pritv orne utivosti, ta borba dvaju suprotnih osjeanja jo nee biti komina, ona e izgledati zbiljna ako oba osjeanja stignu da se organizuju samom svojom suprotno u, da se zaje dno razvijaju, da stvore neko stanje slo ene du e, najzad, da nau neki modus vivendi koji nam isto i jednostavno daje kompleksan utisak o ivotu. Ali pretpostavite sada u doista ivu ovjeku ta dva osjeanja kao da su nesvodljiva i kruta; podesite da ovje k oscilira izmeu jednog i drugog; podesite naroito da to osciliranje postane otvor eno mehaniko primajui poznati oblik uobiajenog, jednostavnog, djetinjeg dispozitiva : imaete ovaj put sliku koju smo dosada nalazili u smije nim predmetima, imaete meha nino u ivom, imaete komiku. Dosta smo se zadr ali na toj prvoj slici, na slici avola na oprugu, da bismo ob jasnili ka'ko komina fantazija malo-pomalo preobra ava jedan materijalni mehanizam u moralni mehanizam. Ispitaemo jednu ili dvije druge igre, ali emo se sada ograniit i samo na kraa zapa anja. II. Pajac na uzice. - Nebrojeni su komediski prizori gdje neka linost misli d a govori i radi slobodno, gdje ta linost zadr ava prema tome su tinu ivota, dok se, po smatrana s izvjesne druge strane, prikazuje kao obina igraka neke druge linosti koj a se s njom zabavlja. Od pajaca kojim dijete barata pomou uzice do eronta i Argant a, s kojima se poigrava Skapen, rasto-janje je lako prei. Radije ujte samo-ga S'ka pena: "Ujdurma je pronaena", ili jo : "Samo ih nebo dovodi

Komino u situaciji 47 u-moje mre e", itd. Po nekom prirodnom instinktu, i eato to ovjek vi e voli da, barem u zamisli, bude varalica nego prevaren, gledalac se opredjeljuje za lupe e. On se povezuje s njima, i otsada, poput djeteta koje je postiglo da mu drug pozajmi sv oju lutku, on sam po pOzmici voda amo-tamo lutka ije je uzice uzeo u svoje ruke. I pak ovaj posljednji uslov nije neophodan. Mi isto tako mo emo ostati izvan svega to se dogaa samo ako sauvamo jasan osjeaj mehanikog ustrojstva. A to se zbiva u sluajev ima kada se neka linost koleba izmeu dvije suprotne odluke, po to ,ga svaka od njih naizmjence vue k sebi: naprimjer kad Panir pita Petra i Pavla da li treba da se o en i. Napomenimo da se fcomiki pjesnik tada stara da personifikuje te dvije Siiprotn e odluke. Kad nema gledalaca, treba stvoriti barem glumce da dr e uzice. Sve ozbiljno u ivotu dolazi od na e slobode. Osje-