ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUESČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES

Članci Abdulah Šarčević: Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realnosti, prascena egocentrizma, visoka kultura istine – do puta u središte društvene odgovornosti (drugi dio) Enes Duraković: Poetičke mijene i konstante bošnjačke književnosti (drugi dio) Amina Arnautović: Karakteri ženskih likova u Šekspirovoj komediji Mnogo vike ni za što Nurko Pobrić: Višestruki konstitucionalizmi u Evropi Milanka Miković: Prevencija socijalne isključenosti djeteta s intelektualnim teškoćama

ArticlesAbdulah Šarčević: Neither Arrogance nor Defeatism. Evil and the Fatalistic Acceptance of Reality. The Ur-scene of Danger. The High Culture of Truth – to the Path to the Centre of Social Responsibility (Part 2)Enes Duraković: Poetical Shifts and Continuities in the Bosniak Literature (Part 2)Amina Arnautović: Female Characters in Shakespeare’s Much Ado about NothingNurko Pobrić:Europe’s Multiple ConstitutionalismMilanka Miković: Prevention of Social Exclusion of Children with Intellectual Disabilities

Sarajevo, septembar/decembar - September/December 2011BROJNUMBER 3BROJNUMBER 3

PREGLEDPREGLED

ISSN 0032-7271 (Print)

ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj3

Godina2011.

GodišteLII

Sto godina univerzitetskog časopisa PregledSarajevo, septembar – decembar 2011.

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Izdavač: Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina

Redakcija časopisa:Nijaz BajgorićUzeir BavčićEnes DurakovićEnes DurmiševićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret Smajlović

Međunarodna redakcija:Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)

Glavni i odgovorni urednik:Senadin Lavić

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:Marina Katnić-Bakaršić

Izvršni urednik:Uzeir Bavčić

Sekretar redakcije:Fuada Muslić

Korektura:Tarik Ćušić

Prijevod:Mirza Čerkez

DTP: Samir Bogunić

Tiraž:300 primjerakaŠtampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. FojnicaOdgovorno lice Štamparije:Šehzija Buljina

Izlazi četveromjesečno

Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim bazama poda-taka.Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba. ISSN 0032-7271 (Print)

ISSN 1986-5244 (Online)

ISSN 0032-7271 (Print)

ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLEDPeriodical for Social Issues

No3

Year2011

VolumeLII

A Hundred Years of the University Periodical Pregled

Sarajevo, September-December 2011

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Publisher: University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina

Editorial Board:Nijaz BajgorićUzeir BavčićEnes DurakovićEnes DurmiševićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret Smajlović

International Editorial Board:Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)

Editor-in-Chief:Senadin Lavić

Deputy Editor-in-Chief:Marina Katnić-Bakaršić

Executive Editor:Uzeir Bavčić

Editorial Board Secretary:Fuada Muslić

Language Editor:Tarik Ćušić

Translation:Mirza Čerkez

DTP: Samir Bogunić

Press run:300 copiesPrint: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. FojnicaOfficer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina

Fourth month periodical

Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases.Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center ISSN 0032-7271 (Print)

ISSN 1986-5244 (Online)

SADRŽAJ / CONTENTS

Članci / ArticlesAbdulah Šarčević: Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realnosti, prascena egocentrizma, visoka kultura istine – do puta u središte društvene odgovornosti (drugi dio) / Neither Arrogance nor Defeatism. Evil and the Fatalistic Acceptance of Reality. The Ur-scene of Danger. The High Culture of Truth – to the Path to the Centre of Social Responsibility (Part 2) 11Enes Duraković: Poetičke mijene i konstante bošnjačke književnosti (drugi dio) / Poetical Shifts and Continuities in the Bosniak Literature (Part 2) 29Amina Arnautović: Karakteri ženskih likova u Šekspirovoj ko-mediji Mnogo vike ni za što / Female Characters in Shakespeare’s Much Ado about Nothing 55Nurko Pobrić: Višestruki konstitucionalizmi u Evropi / Europe’s Multiple Constitutionalism 79Milanka Miković: Prevencija socijalne isključenosti djeteta s in-telektualnim teškoćama / Prevention of Social Exclusion of Chil-dren with Intellectual Disabilities 99

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions Džemal Sokolović: Multikulturalizam: u potrazi za pojmom / Mul-ticulturalism: In a Search of the Notion 117Arnela Bratovčić: Odnos medija i političkih stranaka / Relation-ship between the Media and Political Parties 139Dalibor Bingas: Političke kulture, socijalna epistemologija i istina u krivičnoprocesnom pravu / Political Culture, Social Epistemol-ogy, and Truth in the Criminal Procedure 151Jasna Bošnjović: Menadžment radne uspješnosti / Performance Appraisal Management 167Nedžad Smajlagić: Restorativna pravda: novi oblik gledanja i reakcije na kriminalitet / Restorative Justice: New Way of Perceiv-ing and Responding to Crime 185

Prikazi i osvrti / Reviews and CommentsSafet Bandžović: Politika i društvo / Politics and Society 213Nevad Kahteran: Mostovi između islamskih i budističkih vjero-vanja / Bridges between Islamic and Buddhist Believes 221Enes Pašalić: Normativna snaga faktičnog (drugi dio) / The Nor-mative Power of the Actual (Part 2) 225Mirko Pejanović: O našem religijskom iskustvu / On our Reli-gious Experience 247Snježana Šušnjara: Dva diskursa američkog obrazovnog sustava / Two Discourses on the American Educational System 253

Okrugli sto: Avdo Sućeska / Round Table Discussions: Avdo Sućeska 263Mustafa Imamović: Klasnost i nacionalnost u historiografskom djelu Avde Sućeske / Class Membership and Nationality in Avdo Sućeska’s Historiographical Work 265Fikret Karčić: Šerijatsko pravo u djelu prof. dr. Avde Sućeske / Shari’a Law in Professor Avdo Sućeska’s Work 269Enes Durmišević: Ajani i lokalna uprava u Osmanskom carstvu u djelu prof. Avde Sućeske / Ayans and Local Government in the Ot-toman Empire in Professor Avdo Sućeska’s Work 271Dževad Drino: Pravna priroda fideikomisa rimskog prava i vakuf-ske imovine šerijatskog prava / Legal Nature of Roman Law’s Fideikomis and Waqf Property of Shari’a Law 277Enes Pelidija: Sjećanje na prijatelja i učitelja – akademika Avdu Sućesku / Memory of Friend and Teacher – Academician Avdo Sućeska 283Behija Zlatar: Akademik Avdo Sućeska kao direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu / Academician Avdo Sućeska as Director of Oriental Institute in Sarajevo 289Isma Kamberović: Biblioteka akademika Avde Sućeske / Acade-mician Avdo Sućeska’ Library 293

Upute za autore 297

Članci / Articles

11PREGLED

Abdulah ŠarčevićUDK 111

NI AROGANCIJA NITI DEFETIZAM ZLO I FATALISTIČKO AKCEPTIRANJE REALNOSTI, PRASCENA EGOCENTRIZMA, VISOKA KULTURA ISTINE – DO PUTA U

SREDIŠTE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI 1

NEITHER ARROGANCE NOR DEFEATISM EVIL AND THE FATALISTIC ACCEPTANCE OF REALITY/THE UR-SCENE OF DANGER THE HIGH CULTURE OF TRUTH – TO THE PATH TO THE CENTRE OF SOCIAL RESPONSIBILITY2

SažetakTek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, ži-vot u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili tačnije: samooblikovanja.

Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?”Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati

život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.”3 Moderna je na optuženič-koj klupi. Napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki mono-log kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sfe-rama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati? ”4

1 U ovom broju “Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (19–30. str.)2 In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs. 19–30) is published.3 P. Sloterdijk, Ibid., str. 237. 4 P. Sloterdijk, Ibid, str. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder

12 PREGLED

Drugo kao uvjet samosusretanja i identitetaZaboravili smo – evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacional-fašističkih

afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu.5 Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsret-nija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinba-ch demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim teksto-vima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E. Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom Kritik der deutschen Intelligenz (Kritika njemačke inteligencije) što ga je napisao Hugo Ball.

On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla; ona mu je naj-rječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti da-daist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset, i konačno biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo, i na nesreću ljudi koji put su u tome uspijevali 6

Ključne riječi: Biti demokrata,”invertirani nacionalist”,svjetska aro-gancija i defetizam,filozofija i kritika moderne,razlikovanja u pojmu odgovornosti,ljudska prava,Istok i Zapad,prosvjetiteljstvo i sloboda,”građani dvaju svjetova”, svi smo mi drugi,isključivanje ili suradnja, otuđenje,što znači kritika multikulturalnog društva,smisao duhovnih i kulturalnih znanosti, “iz-među znanosti i etike”, skrivene opasnosti, svečanosti pojednostavljivanja i diobe,umjetnost traženja istine.SummaryDisaster is merely hoped for or expected, for the modern world has not ful-filled its ideas or hopes concerning the advancement of science, technology and industry along with that of scientific and technological civilization. It has

Standhalten?“ 5 Usp. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, u: K. Michalski/Ed. /, Der Mensch

in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, ili u: Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.

6 Usp. A. Camus, Ibid., str. 15.

13PREGLED

failed to achieve moral progress, life in liberty, peace and justice, prosperity and well-being. Quite the contrary, it has brought us to the brink of apocalyp-se, not to a life in harmony with the principle of creation or, more accurately, self-formation.

What is the critique of modernism for? “What should be done?”It has led us to the most ruthless critique of modernism, to the experien-

ce of “choose life or celebrate the suicidal party together.”7 Modernity is in the dock, especially as regards Th. W. Adorno, G. Anders and other thinkers. Modernity, with all its constituent powers, has resulted in global crisis; the great monologue that could have been presented by the sciences, that has its origins in the spirit of Europe, in its ideal completion – not to say the end – has blinded us. We are unable to recognize and to set limits to the growth of knowledge and science, to make ourselves responsible for the advancement of science in different domains. We have forgotten the question: “What should be done? Get out or participate?”8

The other as the prerequisite for self-encounter and identityHere, at the end of the 20th century in the whirlwind of national fascist pa-

ssions, we have forgotten the hermeneutic doctrine: we can find ways to attain self-encounter, our own identity, human dignity and the right to freedom in the other and different.9 The intoxication of fear of the apocalypse has long since abated; the happiest hour of the peoples of Europe, which revealed the joy of fear and of the collective disorder of vitality, echoes in oblivion of the apocalypse. Thus Anson Rabinbach demonstrates the idea that modernity has not only failed to halt the epochal collapse of civilization, but has even made it possible. It is thus blind to its own part in our oblivion of the apocalypse. He demonstrates this in some familiar texts: Bloch’s and Benjamin’s messianism in “Geist der Utopie” (E. Bloch). In esoteric writings on the philosophy of language, he addresses Hugo Ball’s Kritik der deutschen Intelligenz (Critique of German intelligence).

He begins with a painful denunciation of Hugo Ball’s career, which to him is most eloquent. He rightly recalls that extremes flourished in the 20th cen-

7 P. Sloterdijk, Ibid., p. 237. 8 P. Sloterdijk, Ibid, p. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder

Standhalten? “. 9 Cf. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, in K. Michalski (ed.), Der Mensch

in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, or in Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.

14 PREGLED

tury: to be a Dadaist, a pacifist, a Catholic, an “inverted nationalist” of the kind that was legion among us, and finally to be antisemitic, Christian or non-Christian. To be a democrat, the one who was to destroy people’s spirit and soul so that they became incapable of recognizing the soul, to rout human dignity, and – to our misfortune – at times to do so successfully.10

Key words: To be a democrat, “inverted nationalist,” global arrogance and defeatism, philosophy and the critique of modernity, distinctions in the notion of responsibility, human rights, East and West, Enlightenmen and li-berty, “citizens of two worlds,” we are all other (H. G. Gadamer), exclusivity or cooperation, alienation, what does criticism mean for multicultural society, the meaning of the spiritual and cultural sciences, “between science and ethi-cs,” hidden dangers, the celebration of simplification and division, the art of seeking the truth.

Američke Cultural StudiesDa li Amerikanci odmiču u filozofiji od Nijemaca? To pitanje ne postavljamo samo mi u Evropi. Ono počiva i na ispitivanju, vrlo ozbiljnom, njemačkih filozofa.”Die Amerikaner sind heute führend; niemand in Deutschland hält da mit”, kazuje poznati njemački filozof Manfred Frank. Prije svojeg leta do New Yorka, u kojemu će predavati jedan semestar. Suvremenu filozofiju stili-ziraju i određuju filozofi kao što su: Quine, Rorty, Davidson, Rawls, Putnam i Shoemaker. Manfred Frank misli da je to posljedica jednog vremena – ka-tastrofalnog i katastrofilnog duha (eine Folge der NS-Zeit). Drugim riječima: oni se, sami Nijemci, nisu oporavili od dramatičnog krvavog i mračnog doba. Mislioci, koji su emigrirali iz Evrope, nisu se vratili. A filozofija u Njemač-koj još živi od rekonstrukcija i reinterpretacija iz tradicije: velikih mislilaca: Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. I sada se osvjedočavamo da u Americi postoji dobra literatura o Kantu, na primjer, misli Manfred Frank. Tome se na drukčiji način priključuje njegov kolega iz Heidelberga, Rüdiger Bubner. On kazuje: u Americi postoje generacije dobrih znalaca i istraživača Hegelove fi-lozofije. Ne treba posebno isticati mjesto Hansa-Georga Gadamera u Americi, njegovo jako približavanje amerikanskoj filozofiji. “Wir sind an der Schwelle zur Internationalisierung der Philosophie” (“Mi smo na pragu intenacionali-ziranja filozofije.”), ustanovljuje R. Bubner. Thomas Leinkauf, voditelj der Leibniz-Forschungsstelle u Münchenu priznaje njemačkoj filozofiji još uvijek svjetski priznati niveau. Deficit vidi u istraživanju srednjovjekovlja u filozo-

10 Cf. A. Camus, Ibid., str. 15.

15PREGLED

fiji: sa nekim izuzecima mi smo već dugo izgubili internacionalnu vezu. Na kraju ovog ispitivanja dolazi sud koji autora ovog teksta nimalo ne iznenađu-je: Peter Slotterdijk je najznačajniji filozof, Nijemac, u Americi. Odavno, još 1984. g. njegova tek publicirana “Kritika ciničnog uma, I, II” bila je u planu za prevođenje u filozofskoj biblioteci “Logos”, u kojoj sam tada bio urednik. Sve to spominjem da bih doveo u vezu pojam komunikativne slobode i mišljenja rođenog u Evropi koje je povrh Evrope.

Apokaliptično / transcendentalno /DerridaNije slučajno da se taj motiv agenta životnih interesa situira i u američke Cultural Studies. I dispozitivi klasične seksualne opozicije muško-žensko i to se etnizira. I postaju “diferencije diferencija”; specifično razlikovanje između etničkih, seksualnih i socijalnih diferencija se poništava. To nas podsjeća na to da je kritika zapadne episteme, koju je predstavio Derrida, doživljena kod pro-tagonistkinja Gender Studies kao nepozvano i nepoželjno uplitanje u poslove feminizma. Bio je to gnjev pogođenosti. Iako se zna da je francuski filozof ponudio nit, vodilju za etničko pretumačenje seksualne polarnosti. 11

Derrida u drugom kontekstu govori o kastraciji uma. Riječ je o refleksi-jama o apokaliptičnom diskursu, o apokaliptičnom tonu u filozofiji, o pita-nju: Postoji li jedna paradigma, jedna fundamentalna scena eshatologijskih strategija? U tekstu što ga je bio ponudio za njemačko izdanje, koje do tada nije objavljeno u Francuskoj, pod naslovom “No Apocalypse, not now”, on je postavio pitanje: ”Je li apokaliptično možda transcendentalni uvjet svakog diskursa? ”12 Ovdje je riječ o središnjoj formi rasprave o metafizici u Heide-ggerovom smislu: kao sudbe Zapada, kao zaborava istine bitka ili diferencije između bitka i bića, kao nihilizma: Jer se metafizika pita o bitku i Ništa drugo. To je prijepor oko ”poetike: između poezije i filozofije, o smrti ili budućnosti filozofije.”13

11 Derrida kaže: “When wi speak here of sexual difference, we must distinguish between opposition. Opposition is two, opposition is man/woman. Difference, on the other hand, can be an indefinite number of sexes.” U: Alice Jardine/Paul Smith/Ed., Men in Feminism. London: Methuen, 1987.

12 Vidjeti: Jacques Derrrida, Apokalypse, Hrsg. von Peter Engelmann, Edition Passagen 1985, str. 47. i dalje.

13 Ibid.

16 PREGLED

Klima etniziranja polarnostiOva razlaganja su nužna da bi se u odgovarajuće svjetlo stavio i kasni Derrida i pojam kastracije uma. Pretvaranje odnosno “iščezavanje“ polariteta polova iza seksualne kombinatorike mogućnosti, na čudesan način koincidira sa onim što nas zanima: sa etniziranjem mnogostrukosti; i ono uvire u analogiju sa etničkim diferencijama, u preferirane konfiguracije “hibridnog”, ”pri čemu je svako jednoznačno seksualno pripisivanje ugašeno”. 14

Foucaultova analiza diskursa, koja nalazi svoj suvereni izraz kod Ameri-kanke Judith Butler, čiji je poziv filozofija, pokazuje da je ženski identitet, u stvari, svojevrsni efekt kulture. U tom se diskursu shvatilo ono što je na sceni: da u doslovnom smislu ništa ne postoji, što ne bi bila kultura. I seksualnost je kulturni artefakt, kao što je inteligencija ili duh uopće “slobodno lebdeći artefakt”. Ne treba biti prešućeno da je ovaj kulturni artefakt svagda kontin-gentan. Čak u Saidovom smislu, po kome su “društvo i kultura heterogeni produkt heterogenih ljudi unutar enormne mnogostrukosti kultura, tradicija i situacija”. 15

Iz svega ovoga, ako se prihvati kao istinito, postaje jasno da su staroevrop-ski ili tradicionalni kriteriji u teoriji i znanosti radikalno pomjereni ili čak iskrivljeni: nije ispravnost, nego estetička originalnost; nije racionalna mo-gućnost ostvarivanja, nego “hermetička iritacija umjetnosti”; nije načelna mo-gućnost razumijevanja ili razumljivost nego nerazumljivost: ono što je grčki: σκοτóω skoteinos; latinski: abstrusus; nije valjanost, temeljitost ili nepobit-nost, nego nadrastanje do sada bilog. Sve to sada postaje kriterij duhovnog ili intelektualnog stupnjevanja ili rangiranja. 16

Filozofija teško priznaje ova radikalna pomjeranja ili čak iskrivljavanja. Iznova se mora definirati kulturalni diskurs, koji bi morao biti nadrastanje “sistema moći; diskurs, to nas podsjeća na nešto što se dogodilo u 19. stolje-ću, a, evo, nadrasta 20. stoljeće: ”Nietzsche je bio valjda prvi koji je spoznao da riječ “istina” u jeziku filozofa znači skoro uvijek toliko kao: nadomjestak, alibi, izlika, surogat, reprezentacija.”17

14 Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1080. 15 Usp. Hybride Kulturen. 16 Ibid., str. 1080. 17 P. Sloterdijk, Dre Denker auf der Bühne, 1986, str. 116.

17PREGLED

Senzibilnost za povijesni kontekst / Slobodna moralna ozbiljnost Teorija nije ono što je bila u Grčkoj metafizici, za Aristotela: istinska ljudska djelatnost. To nije mišljenje u Heideggerovom smislu koje bi još zahtijevalo engagement (engleski: arrangement, commitment, obligation, job, position, work etc.), jer je mišljenje već djelatnost. Teorija se u moderni oprašta od “smisla” i “značenja”. Ona hita k sudbini koju je sama prognosticirala. Ona ništa ne prenosi jer je zaboravila za što je u svom iskonu bila formirana. Na-dolazeći bog je – hibriditet. Posvuda su eksperti mnogostrukog, eksperti vi-šeznačnog. Zapravo, to su ekspert darmara. Čitaocima se nudi – umjesto onih staromodnih provincijalnih “istina”, rođenih u nekim zabitima i krajolicima – svetkovina heterogenog, opojnost neodređenog (u kvantnoj fizici se to zove Unschörfe). Opojnost mnogostrukog! Gramsci u Disneylandu! Tu ponešto: Gramsci, Derrida, postkolonijalizam i “Cybertheorie”. Nastala je jedna “teori-ja”, koja jasno ustanovljuje da je i polaritet spolova efekt dispozitiva kulture, koji je također moć. Filozofija u svojoj ne samo američkoj verziji razvija po-jam kulture interkulturalista i interseksualista. Nalazi se rješenje makrofeno-mena kulture; sugerira se da je “heterogenost” tako razumljena da je u stanju da razriješi svaku univerzalnu značajku, koja “prema konvencionalnom shva-ćanju određuje “rad” kulture na “granicama” egzistencije”.18

Treba čuti ton ovih iskaza! Kulture – a to znači i multikulturalizam, koji je poziv interkulturalnih mislilaca i teoretičara – postale su drukčije. A ipak iste, jer se na različite načine, ne samo u “parodističkom duhu karnevaliz-ma” (Sloterdijkov izraz)19, odnose na “velike realnosti” kao što su: ”moć”, ”promjena”, religija, potčinjavanje, rad, strast, autoritet, ljepota, sila, ljubav, prestiž (Geertz).20 Mi u filozofiji počinjemo da hodimo u susret dramatičnim budućnostima ili sadašnjostima. Na primjer, to je, ako je ispravno reći, ono što kaže Butler da je žena isključivo pronalazak jednog specifičnog dispozitiva; ili ako zaoštrimo iskaz Edwarda W. Saida: da je Orijent samo jedna projekcija Okcidenta. Njenim posredovanjem – već u starom Hegelovskom stilu – kon-stituira se zapadnoevropski identitet.

To je već ulazak filozofije u svijet mutacija, u sfere kompenzatorskog duha ili simulacija. On posvjedočuje da je i ovaj kulturni model obrazovan na tra-diciji. I nije nastao pokretom čarobnog štapića. Značili ovo samo tek jednu varijaciju Spenglera i drugih filozofa bioestetičkih cikličkih teorija kulture?

18 Usp. Hybride Kulturen. 19 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vrnunft, Bd. I, 1983. str. 232. 20 Usp. Hybride Kulturen.

18 PREGLED

Kulture/istina ljudskog govora i djelovanja/različita poimanja istinePrije bi se moralo kazati: ono jednostavno: kulture su zaista polifone ili mno-gostruke, jedinstvene i uzajamno nesvodive na jednoznačnost, koja bi se mo-gla imenovati kao univerzalnost. One su dakle kontingentne, sa elementima nesretne svijesti o kojoj govori Hegelova Fenomenologija duha. Sa ozbiljnim tendencijama da se petrificiraju ili da lebde u vlastitoj shizofreniji, u “ciničnoj zajednici samoubica” (na što ukazuje opasnost atomske bombe).21 Ako su kul-ture zaista heterogene i ujedno kontingentne, to ne znači da bi bilo sve moguće ili sve dopušteno; i da je sve varijacija čiste slobodne volje.

Mi dakako imamo na umu i melanholične verzije; svaka kultura stvara svo-je vrijednosti, ne samo različite veličine nego i različite pojmove veličine; ne samo likove istine nego različite predstave likova istine. I kulture se konstitui-raju ujedno posredstvom iskustva granica. Hegel je uvijek u verziji dijalektike povlačio demarkacione linije između različitih kultura i povijesnih svjetova. Na primjer, u staroj Kini, Indiji, Perziji, Egiptu, Grčkoj ili u kršćanskoj Evro-pi.22 S pravom se primjećuje da tamo gdje ova pretpostavka propada, tamo se kultura oprašta od sebe same, od kulture “koja sebe poima kao laboratorium samoproizvođenja”.

Drugo kao konstitutivni moment identiteta i sopstvaNije teško shvatiti insistiranje na pojmu hibrida; on je Bogu nalik samostvore-no, forma permanentnog procesa znakovlja seksualnih ili etničkih identiteta. Nalaz je nova muzikalnost za polifono u svakom liku. Vraća nas na mitski po-jam. Možemo se prisjetiti da je taj uzor, sam Hybris, on je programski umjet-nički “hladna” i u isto doba veoma prisna i bliska, sentimentalna konfiguracija beskrajno, bezgraničnog. 23

21 Usp.: Günther Anders (1902–1992). Die atomare Drohung, Radikale Überlegungen zum atomaren Zeitalter. (1981) Neuausgabe von: Endzeit und Zeitende, 1972. “Ono protiv čega se borimo, nije ovaj ili onaj protivnik, koji atakira atomskim sredstvima ili nas može uništiti, nego je atomska situacija kao takva. Budući da je ovaj neprijatelj svih ljudi, morali bi se oni koji su se dosada posmatrali neprijateljima, sabrati kao saveznici protiv zajednič-ke opasnosti. “

22 Najdublje je o tome govorio Albert Camus: “To znači da današnji svijet zahtijeva od kr-šćana da ostanu kršćani. Neki dan je jedan katolički svećenik javno izjavio na Sorbonni, obraćajući se predavaču marksistu da je i on klerikalac. Ne volim svećenike antiklerikalce, a još manje filozofije koji se same sebe stide. Neću, dakle, ni pokušavati da pred vama budem kršćanin. Dijelim s vama istu odvratnost prema zlu. Ali ne dijelim vašu nadu i nastavljam borbu protiv ovog svijeta u kojem djeca pate i umiru. “ (Ibid., str. 106).

23 Vidjeti: Wolfgang Müller-Funk, Ibid. str. 1081.

19PREGLED

Zato mora naše ustrojstvo života – i ljudskih prava i ljudskih odgovorno-sti – otkloniti od sebe shizoidni proces koji svagda iskrivljuje odnos prema drugom u njegovoj drugosti. Ono što pak predstavlja, u izvjesnom smislu, hipertrofirani osjećaj slobode, koji je vezan uz tu konfiguraciju beskrajno neo-graničenog, nosi sa sobom, preko svake zamislive mjere i očekivanja, tragove moderne ili estetičke moderne kojoj je Th. W. Adorno kritički posvetio svoju Estetičku teoriju. Filozofski univerzum je stoga multiverzum; implicira čude-sno ispreplitanje umjetnosti i politike. Kaže se, da politika diferencije postu-pno postaje autopoetskim umjetničkim djelom. Et vice versa.

Međutim, u jednoj iskošenoj suprotnosti naspram onog shvaćanja u smislu lijepog duha, o kojem Hegel ironično govori u Fenomenologiji duha, jer se ne usudi prispjeti u zbiljnost kao zbiljnost, odvagnuti drugo, njegovu moć, obli-kovati samog sebe u formi umjetnosti, odnosno u formi ljepote, u toj suprot-nosti tehnika se pojavljuje kao drugo kulture, u oštrom razlikovanju, tehnika ukazuje na drugu sada već planetarnu mogućnost. Ona obrazuje inovativni centar, u svojem fantazmatičnom izobilju”.24

Onda je, čini se, lako shvatiti čudesne tehnicističke avangarde u 20. stolje-ću: talijanski futurizam ili ruski suprematizam. Lakše ih je razumjeti nego nji-hove kritičare kojih je također bilo u izobilju. Tu je porijeklo one slobode koja je znala reći Ne građanskim konvencijama, onom instinktivnom konformizmu koji lahko nalazi svoje teorijsko opravdanje. Nije riječ o koketiranju sa vlasti-tim shizofrenijama, iako je to tako moglo izgledati. Svuda su bila iznenađenja i udari, drama umjesto drame, orgije umjesto orgija, istina umjesto istine.

Povijest je ponudila iskustvo shizoidne melanholije, a svagda “umorna, shizoidno preplašena inteligencija igra realizam, ukoliko samu sebe sjetno za-ziđuje u tvrde datosti”.25 Prisjećamo se da se ova gesta “ponavlja” u postmo-dernom kontekstu kao potpuno novi projekt nove kulture artificijelno digital-ne biti.26 No, ne treba se varati u pogledu statusa novog diskursa o kulturi koji, čini mi se, obuhvata i diskurs o ljudskim pravima i ljudskim odgovornostima. Taj diskurs o kulturi se danas razumije kao političko-kulturalno, revolucio-narni; kao vrsta tako traženog otrežnjenja, kao simptom mogućih dramatič-nih promjena u 21. stoljeću, i pervertiranja prava na ove kako globalne tako

24 Ibid. 25 P. Sloterdijk, Ibid., Bd. I, str. 235. 26 O američkom Cyborgu govori Toni Denise u jednom tekstu: “She is not just a guy who

warps into a woman’s body by surgical cuts, but the first of all the virtueal bodies, that point where Disney World becomes flesh: a double movement involving the endless rema-king of sexual identity and abandoment of the (gendered) past.” Ibid., S. 1081.

20 PREGLED

ujedno i marginalne kulturne situiranosti.27 Sada se da pokazati, ironično go-voreći, nedovoljnost kritike ideologije, koketiranje sa kritikom ideologijskih koncepata u 20. stoljeću. Odviše razgovijetno se tu čuje žustrina “profeta nove svjetski raširene hibridne kulture, čiji skroviti totalitarni moment dolazi na vidjelo da je odstranjen tip stranog, i kroz njega internalizirani pogled prema spolja...”28

Nedovoljnost kritike ideologije/univerzalizamSmatra se zbog toga s pravom: ona je utoliko politička, ukoliko omogućuje da se afirmira osnova jedne (genetički: “evropocentrične”) kulture, koja “omo-gućuje znanost, refleksiju i racionalnost”. Nasuprot – globalističkoj, multikul-turalističkoj Rimskoj imperiji, priziva se gesta svetog Pavla: njegov kršćanski univerzalizam. Kritika moderne se u svakom slučaju ne smije ostvarivati na način moderne: kao supermoderna, kao antimoderna, kao postmoderna; ne smije se supstancijalizirati nalik staroevropskoj dijalektici, napose onoj Hege-lovoj u Fenomenologiji duha.

Zato i ovaj univerzalizam boli. Čak i kada izbacuje iz sebe sve simbole ili alegorije moderne ili metafizike u njenom kraju ili krajoliku. Kako bismo se mogli pouzdati u konvencionalnu kritiku ideologije, ideologije koja je već sto-ljećima poprište nesmiljene borbe, cinične zajednice ubica i samoubica, kada ona nije u stanju da odvagne značenje ovih simptoma.

Ovaj univerzalizam, s kojim se povezuje i pojam pravednosti, pravo na istinu i traženje suverenog izraza za nju, uzima se kao “postmoderni”. Ono što danas želimo reći, jest da je on to samo ukoliko zna svoju vlastitu povijesnost ili uvjetovanost. Inače će se duh izgubiti pred silom ili voljom za zloćom. U tom smislu ljudska prava mogu i da se ne pojave kao izvor pravednosti, istin-skog dijaloga i komuniciranja, jer se “dijalogu protivi laž kao i šutnja”, jer mi znamo “da nema, dakle, dijaloga koji bi bio moguć među ljudima koji ostaju ono što jesu i koji kazuju istinu.”29

Ljudska prava ne mogu biti parodija samih sebe, ne smiju se pervertirati u altruističko nasilje, revolt ili pak altruističku ravnodušnost. Ko poput novih profeta multikulturalizma ljudska prava petrificira, onda ih čini dovoljnim da opravdaju jednaku važnost, ravnodušnost (u njemačkom: die Gleich-Gülti-

27 Vidjeti o svemu: Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1081. 28 Ibid. 29 Albert Camus, Ibid., str. 106.

21PREGLED

gkeit, što znači sve je svejedno, ravnodušno, podjednako značajno) mnogo-strukih kultura Istoka i Zapada.

Duh ili pošast relativizma / moralna ravnodušnostU ovoj interpretaciji ljudska prava, ona dopuštaju relativiziranje svih kultura. U toj pošasti relativizma priznaje se da je pitanje o istini zaista obsolet: da je nepovratno zastarjelo. Time se bar prešutno, deificira “superfinoća” toleran-cije, bestidnost razlikovanja i diobe koja je, kaže se, u osnovi Civil society. Upravo sam naznačio da je u osnovi novog diskursa Cultural Studies, ovoj američkoj verziju kulturnih znanosti ili onoga što se imenuje kao humanities, jedan prešutni dvoznačni odnos prema ideji jedne globalne kulture ljudskih prava i ljudskih odgovornosti.

Zato i ideja jedne stalno uvjetovane autonomije subjekta od sada predu-sreće svoju sudbinu; kao i insistiranje ma kako maskiranog “evropocentriz-ma”. On uskrsava iz vlastitog « pepela »; u filozofiji “postmoderne”, koja nije pervertirana, u formi bolnog i tragičkog spoznanja; sa zahtjevom radikalnog prioriteta samoiskustva u odnosu na moral i sreću.30 Radi se o tome ili da se pusti da opet svjesno raste ono već razdrto, ili da se ono rascijepljeno nesvje-sno prepusti shizoidnom procesu.

“Integracija ili shizofrenija”. “Izabrati život ili zajednički slaviti na samo-ubilačkoj party (auf der Selbstmorderparty). To može zvučati kao duhovna dijeta za pojedince, i ko to tako shvaća, ispravno je čuo.”31 To nije uvid usko-grudne dijalektike koja uvijek predusreće kao novo ono što je anticipirala u bilosti, i tako se svagda susreće sa vlastitom voljom za moći i sa pojmom pravednosti.

Univerzalistička verzija kulturnih znanostiZato jedna, već spomenuta verzija univerzalističke kulturne znanosti nije ni supstancijalistička niti pak za svoj ethos oslobođenja zahtijeva hibride kao svoj conditio sine qua non. Protiv volje takva verzija univerzalističke kultur-ne znanosti, znanosti duha i njegove nove fenomenologije, propušta da sebe predstavi u formi apsolutne zbiljnosti. Ona se manifestira u cijeloj svojoj ne-izrecivoj i nepojmljivoj kompleksnosti nikada zaključenog dijaloga.

30 Usp. P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Bd. I, 1983, str. 237. i dalje. 31 P. Sloterdijk, Ibid., str. 237.

22 PREGLED

Moguće je da je njena veličina bila u ovoj novoj “recipročnoj hermeneuti-ci”, koja implicira dvoje: razumijevanje i nerazumijevanje. Ili: razumijevanje i metaforiku koja znači da postoje likovi koji se ne mogu prispodobiti svemoći pojma ili poimanja.

Jedno od velikih posvjedočenja samoiskustva je i u području kulture zna-nosti, ”u kojoj religiji pripada monopol crkveno shvaćene teologije a etno-logija vegetira kao egzistencija na rubu akademskog spektra”. Tu se otvara novo gledanje i nova koncentracija na kulturne fenomene. Tada bismo morali priznati da se ono zrcali, lišeno ideologijskog balasta Cultural Studies.32

Ono u što bismo ozbiljno željeli vjerovati, to je mogućnost etnologije u njenoj legitimnoj spoznaji, u njenom pravu na traganje za egzistencijalnom istinom naroda, rasa ili kultura. U svakom slučaju, s pravom se kaže da nam je ona podsticajnija nego spoznajno ili znanstveno omeđivanje na trostrukost “race, class and gender” (“rase, klase i spola”).

Rizik imanentan društvu / napredakNije li napokon u duhu ljudskih prava da se istraže ontologijske osnove onog: ekspanzionistička slika svijeta versus ontologija stvaranja. Na ovom mjestu u toku argumentacije znanje o tome, o granicama rasta i granicama iskustva postaje konstitutivni dio filozofskog pojma polifonog uma. Novi obrat konse-kventno vodi kulturu ljudskih prava do teorije moderne ili kritike moderne. Na ovom mjestu Peter Koslovski dovodi na vidjelo pitanje o društvu opterećenom velikim rizikom, o krizi ideje gospodarenja prirodom, unutarnjom i vanjskom, o biotehnologiji kojom se nadvladava mehanističko gospodarenje prirodom, o granicama genetičke tehnike.33

Kritika multikulturalnog društva / u sjeni katastrofeNo, prije no što se upustimo u kritiku jedne verzije multikulturalnog društva, prihvaćanja kulturne mnogostrukosti, potrebno je podsjetiti na provalu apo-kaliptičnog duha ili pak na gubitak apokalipse. Sebi ćemo olakšati ako uka-žemo u što se danas zapliće filozofsko mišljenje u znaku apokalipse. Anson

32 Vidjeti: Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1082. 33 Um je sam na raskršću. O tome: Peter Koslovski, Risikogesellschaft als Grenzerfahrung

der Moderne. Für eine postmoderne Kultur, (1989) u: Philosophie als Zeitdiagnose. An-sätze der deutschen Gegenwartsphilosophie (Ed. Hans-Ludwig Ollig), Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1991, str. 121–147).

23PREGLED

Rabinbach u svom djelu In the Shadow of Catastrophe. German Intellectuals between Apocalypse and Enlightenment34 dovodi nas na trag ove filozofije. A sada nam se sugerira da ni budućnost kao ni propast svijeta nije ono što je nekoć bila; promijenila je svoj smisao. Misaona figura apokalipse, kao i na drukčiji način big bang kojemu smo za prvi put umakli, kaže se, postala je pukom metaforom.

Pridošla je nova opijenost. I od nas se zahtijeva veliki napor da razjasnimo mogući nadolazak apokalipse, koja bi bila izvor novog revolta, političke volje za moći, od opiranja atomskoj smrti preko dolaženja do eko-katastrofe i do ponovnog naoružavanja u svijetu. Koju bismo istinu morali čuti? Filozofija teško želi priznati gubitak apokalipse, ili gubitak realiteta u određenim men-talitetima; čak i kod onih veoma dobroćudnih. Novi uvidi, kakav je svakako A. Rabinbachov, profesora povijesti u Princetonu, koji uspoređuje postratne epohe ovog stoljeća na osnovu “simptomatičnih tekstova”, predstavljaju čudo nove kulture ravnodušja, pragmatičko otrežnjenje, koje je također prolazilo bez opažanja. Čini se da nismo sposobni biti žalosni. 35

Nevjerovatno: počelo se pomišljati da bi moglo pomoći odlučno historizi-rati na kraju 20. stoljeća, “kompleks iz očekivanja kraja vremena i protesta”. Bez sadističkih vizija, malodušnosti i smiješne nezrelosti. Ako se to prihvati kao istinito, što sugerira Jorg Lau36, onda nam Anson Rabinbach nudi jednu oštroumnu predstudiju u svojem djelu koje se nedavno pojavilo u USA. Riječ je o In the Shadow of Catastrophe (U sjeni katastrofe). Moralo bi se kazati da se za posljednjih tri desetljeća radikalno promijenilo iskustvo apokalipse ili kraja vremena. I to se čini veoma značajnim u ovim epohalnim lomovima ljudske historije.

34 U sjeni katastrofe. Njemački intelektualci između apokalipse i prosvjetiteljstva, Universi-ty of California Press, Berkeley 1998, str. 263.

35 Vidjeti: Alexander und Margarete Mitscherlich, Die Unfähigkeit zu trauern. Grundlagen kollektiven Verhaltens. Piper, München/Zürich, 23. Aufl. 1994. Svi apokaliptični događaji od nacifašizma u doba Hitlera do novijeg nacifašizma kazuju opravdanost teze o “nespo-sobnosti da se bude žalostan”, o propasti znanja o povijesti, o životu u sjeni potisnutog znanja o strahotnoj istini, o osporavanju događaja kao da se nikad nisu ni dogodili. I u Njemačkoj, i u Evropi cijeloj, napose u u Bosni, ostaje i dalje aktuelna tema: “Nespo-sobnost da se tuguje”. Mi se nadamo da se ovo djelo i danas može razumjeti kao kritička psihologija ili kao “paradigma jedne psihohistorije” (Ibid., august 1977, str. III).

36 Vidjeti: Jorg Lau, Der Verlust der Apokalypse, u: Die Zeit, 14. Januar 1990. Nr. 3, str. 42.

24 PREGLED

Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz na-predak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili tačnije: samooblikovanja.

Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?”Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.”37 Moderna je na optuženičkoj klupi. Napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki mono-log kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i zna-nosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati? ”38

Drugo kao uvjet samosusretanja i identitetaZaboravili smo, evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacionalno-fašističkih afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu.39 Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremeća-ja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demon-strira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim tekstovima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E. Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom Kritik der deuts-chen Intelligenz (Kritika njemačke inteligencije), što ga je napisao Hugo Ball.

37 P. Sloterdijk, Ibid., str. 237. 38 P. Sloterdijk, Ibid, str. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder

Standhalten?” 39 Usp. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, u: K. Michalski/Ed. /, Der Mensch

in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, ili u: Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.

25PREGLED

On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla; ona mu je naj-rječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti da-daist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset, i konačno biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo, i na nesreću ljudi koji put su u tome uspijevali.40

Treba čuti ovaj blagi ton sjećanja i opominjanja! Nakon Drugog svjetskog rata bilo je moguće na osnovi tri također značajna eseja dovesti u vezu ono što nikada nije bilo u vezi: Heideggerov esej Brief über den Humanismus (Pi-smo o humanizmu), Jaspersov spis Die Schuldfrage (Pitanje o krivnji, 1946) i Adornovu i Horkheimerovu Dialektik der Aufklärung (Dijalektika prosvje-titeljstva). Pitamo se: ko je “demon negativnog prosvjetiteljstva”? Rabinba-ch rekonstruira tekstualnu povijest Dijalektike prosvjetiteljstva, koja je nakon pola stoljeća njene djelotvorne povijesti otkrila dramaturgijsku slobodu mi-šljenja; i koja je, čini se, danas čitljivija na pravi način.

Autori “Dijalektike prosvjetiteljstva”, Adorno i Horkheimer, u toku rada na ovom djelu imali su na umu, prije svega, pitanje antisemitizma. I ono je s pravom bilo u središtu njihovog interesa. Danas bi to bila druga ili drukči-ja verzija “antisemitizma”. Elementi antisemitizma / granice prosvjetiteljstva / “učinili su na kraju same Jevreje odgovornim za njihovu sudbinu”. Tako komentira Anson Rabinbach. On pita da li Adorno “ovdje prelazi od opisiva-nja paranoidnih projekcija antisemite, koji Jevreje posmatra kao otjelovljenje tabua, ka vjerovanju da su sami Jevreji bili oni koji izazivaju antisemitsku reakciju”.

On to iznosi na slijedeći način: narod koji je u povijest unio zabranu slike, na sebe je privukao mržnju upravo onih koji ustaju protiv takvog zahtjeva. Otuda je nastala opsesija antisemitizma sa jednom određenom “slikom” Je-vreja. “Ukoliko su Jevreji odgovorni za zabranu odslika/vanja, oni istodobno evociraju tabu kod svojih protivnika, koji ponovo koriste tehnike mimesisa da bi ih poništili.” Naravno, ovo nije samo jedna varijacija Adornove dijagnoze antisemitizma koji je prapovijest svakog drugog njemu nalik “antisemitizma” koji se odnosi na druge narode. 41

No, prije bi se moralo kazati: ”Antisemitizam je danas za neke sudbonosno pitanje čovječanstva, a drugi ga smatraju pukom izlikom. Za fašiste Židovi

40 Usp. A. Camus, Ibid., str. 15. 41 Usp. Jorg Lau, Der Verlust der Apokalypse, u: Die Zeit, 14. Januar 1999, Nr. 3., str. 42.

26 PREGLED

nisu manjina, nego proturasa, negativni princip kao takav; po njima, sreća svijeta ovisi o njihovom istrebljenju.Tome je ekstremno suprotstavljena teza da Židovi, oslobođeni nacionalnih ili rasnih osobenosti, tvore grupu posred-stvom religioznog mnijenja i tradicije i ni na kakav drugi način. Židovske osobenosti bi se po tome odnosile samo na istočne Židove, svakako samo na one još ne sasvim asimilirane. Obje su doktrine ujedno i istinite i neistinite.

Prva je istinita u smislu u kojem je fašizam učinio istinitom. Židovi su danas grupa koja i praktički i teoretski navlači na sebe volju za uništavanjem koju iz sebe proizvodi krivi društveni poredak. Apsolutno zlo žigoše ih kao apsolutno zlo.... U slici Židova koju nacisti pokazuju svijetu, oni izražavaju svoju vlastitu bit. Njihova je žudnja isključivo posjedovanje, prisvajanje, moć bez granica, po svaku cijenu. Oni na krst pribijaju Židova, opterećenog tom njihovom krivnjom, kao gospodara izvrgnutog ruglu, ponavljajući tako besko-načno onu žrtvu u čiju snagu ne mogu vjerovati.

Facit:… Danas je rasa samopotvrđivanje građanske individue integrirane u bar-

barski kolektiv. Harmoniju društva koju su liberalni Židovi prihvaćali oni će na kraju morati doživjeti kao harmoniju narodske zajednice na sebi samima. Oni misle da tek antisemitizam izopačuje poredak koji u istini ne može živjeti bez izopačivanja čovjeka. Proganjanje Židova i proganjanje uopće ne mogu se odijeliti od takvog porijekla. Njegova je bit, ma kako se ona povremeno skrivala, nasilje koje se danas očituje.”42

Sad se da pokazati kako kultura ljudskih prava, prava slobode, iznevjerava sebe u razdoblju nacional-socijalizma, “psihopolitike shizoidnog društva”.43 Tamo gdje se probija volja za moći kao volja za gospodarenjem, tamo je na djelu strategija pojednostavljivanja ili neumitne redukcije kompleksnosti novih društava. Antisemitska paranoja je bila “izgovor njemačkog fašizma pojednostavljivanja, koji je anonimne učinke sistema projicirao u demonske “namjere”, kako i iritirani malograđanin ne bi izgubio ‘pregled’ ”.44

Ostvarivanje ljudskih prava i pluralističkog društva uopće povuklo se u ono teško i bolno, u onu kobnu strategiju pojednostavljivanja ili poricanja kompleksnosti, koje se rado i danas prikazuje objektivnim. Ono što susrećemo, to je um u slijepoj društvenosti, ”profinjena ružnoća”, ”rafinirana brutalnost

42 M. Horkheimer/Th. W. Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Prijevod: Nadežda Čačino-vić Puhovski, biblioteka Logos, Sarajevo1989, str. 173–175.

43 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Bd. I, str. 238. i dalje. 44 P. Sloterdijk, Ibid., str. 228–229.

27PREGLED

i kalkulirana nerazumljivost”. Odviše razgovijetno pravo slobode i argumen-tativnog diskursa, zacijelo, nije.

Brutalnosti počinju sa ideologijama, sa očekivanjima. Apsolutizirana polemologija počinje sa pervertiranjem prava na spoznaju istine, na viziju dobra, na samoblikovanje života koje je uvijek otvorenost i sloboda. Samo teorija povrijeđenog života nudi kritiku kolektivnih suludosti i poremećaja vitalnosti,patologiju moralnog uma. Gotovo se čini da cijelo 20. stoljeće, evo, do njegovog zalaska, nudi dokaz da se i “svjetski ratovi pripremaju u dušev-nim napetostima neke nacije”.

“Glavni psihopolitički simptom je otežalost društvene atmosfere, koja se do neizdrživosti puni shizoidnim napetostima i ambivalencijama. U takvoj kli-mi zrije potajna pripravnost na katastrofu; aludirajući na Ericha Fromma, nazivam je katastrofilnim kompleksom; on svjedoči o kolektivnom poremećaju vitalnosti, kroz koji se energije onog životnog skreću u simpatiju s katastrofal-nim, apokaliptičnim i nasilno-spektakularnim.”45

S pravom je Theo Sommer, izdavač tjednika Die Zeit, podsjetio na izložbu o tragičnoj sudbini jevrejske zajednice u Hamburgu. Ona i danas svjedoči koje su brutalnosti, koje strahote i koje zločine su učinili Nijemci prije 60 godina ; prevareni, slijepi ili okrutni; pokazuju za što su bili sposobni. Nijedan Nijemac koji se suočio s tim ne bi mogao podleći ideji tog zločina. I za Evropljane, koji su u stanju predočiti samima sebi neizrecive užase, koje su učinili narodi jedni drugima, u građanskim ratovima, u Starom svijetu, u toku pet ili šest stoljeća, to su zauvijek opustošena duša i srce. Te brutalnosti u evropskim ratovima nisu nešto čemu bi Evropljani mogli podleći, što bi ih moglo obuzeti.

Izvjesno je: “Historičar zna da politička povijest ne može biti mjestom ljudske sreće.”46 Opijenost sudbinom ne čini veličinu čovjeka. Naprotiv, ona je, da kažem riječima Camusovim, u čovjekovoj odluci da bude jači od svoje sudbine; a ako mu je sudbina nepravedna “jedini način da je savlada jest da sam bude pravedan”. To je ona istina koja – i nama danas – s pravom donosi olakšanje,tragičnu vedrinu podnošljivosti i radost budućnosti.

45 P. Sloterdijk, Ibid., str. 239. 46 P. Sloterdijk, Ibid., str. 239.

29PREGLED

Enes DurakovićUDK 82.09

POETIČKE MIJENE I KONSTANTE BOŠNJAČKE

KNJIŽEVNOSTI1

POETICAL SHIFTS AND CONTINUITIES IN THE BOSNIAK LITERATURE2

SažetakOvaj rad je treći nastavak studije Poetičko-kulturalna pripovijest bošnjačke književnosti, a i prva dva su objavljena u časopisu Pregled (br. 2/2009 i br. 3/2010). U ovom tekstu sam pokušao analizirati složene procese preslojava-nja svekolikih društvenih i kulturnih sistema i, posljedično, književnih modela, konvencija i oblika iz orijentalno-islamskog u zapadnoevropski kulturno-civi-lizacijski krug. Ti su procesi paradigmatično određeni Lotmanovim pojmovi-ma kulture i eksplozije i, s druge strane, naglašenim orijentalističkim diskur-som koji i danas prožimlje brojne tekstove u kojima se bošnjačka književnost posmatra kao kulturalni survival i anahrono osmansko naslijeđe. Tako se za-nemaruju dragocjeni vidovi prožimanja i adopcija, adaptacija i sinkretizira-nja književnih tekstova nastalih na liminalnim prostorima, u jednoj mikrokul-turalnoj književnoj zajednici koju kroz cijelo dvadeseto stoljeće karaktarezira traganje za pouzdanim oblicima kulturnog identiteta.

Ključne riječi: bošnjačka književnost, orijentalno naslijeđe, evropska mo-derna, kulturni identitet, prosvjetiteljstvo, hibridni oblici, kanonizacija i dise-minacija.

SummaryThis paper is a third sequel to the study Poetical and Cultural History of the Bosniak Literature, the first two having been published in Pregled magazine (No. 2/2009 and No. 3/2010). In this text, I have attempted to analyze the complex processes of superimposition of various social and cultural systems

1 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (12–30. str.)2 In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs 12-30) is published.

30 PREGLED

and, consequently, of literary models, conventions and shapes from the ori-ental-Islamic to the Western European cultural and civilization circle. Such processes are paradigmatically determined on the one hand by Lotman’s no-tions of culture and explosion as well as, on the other hand, by a pronounced orientalist discourse which is contained, even today, in numerous texts in whi-ch Bosniak literature is viewed as a cultural relict and anachronous Ottoman heritage. That is the cause of neglect of many precious forms of permeation and adoption, adaptations and syncretism of literary texts written in liminal areas, in a microcultural literary community, characterized, throughout the 20th century, by a quest for reliable forms of cultural identity.

Key words: Bosniak literature, oriental heritage, European modernism, cultural identity, Enlightenment, hybrid forms, canonization and dissemina-tion

2. Preobražaji poetičkih modelaU poeziji Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume, dakle u tri susljedna stilsko-formacijska razdoblja, jasno se ukazuju procesi preobra-žaja naslijeđenih obrazaca orijentalno-islamske poetike, njena prilagođavanja, prožimanja i hibridiziranja sa usmenom lirikom (koja i u novovjekom pjesniš-tvu postaje neka vrsta duhovnog etimona) i potom prihvaćanja konvencija i žanrova i tradicionalne i savremene poetike zapadnoevropskog kulturno-civilizacijskog kruga. Stoga i bošnjačka književnost 20. vijeka neponovljive uzlete ima upravo onda kada se preobražajna snaga tradicije sinkretički slije, amalgamira i oplemeni s raznolikim literarnim oblicima što su se javljali u dinamičnoj smjeni razvojnih procesa i stilsko-formacijskih preobražaja no-vije evropske književnosti. Obnavljajući i preobražavajući svekoliko usme-no i pisano naslijeđe, otvarajući se prema istojezičnim južnoslavenskim ali i evropskim književnim iskustvima, bošnjačka poezija upravo u sinkretičkim oblicima potvrđuje svoju posebnost autentičnije negoli u tzv. izvornoj čistoti književne tradicije.

Za utemeljenje moderne bošnjačke poezije od presudne je važnosti bilo još uvijek živo prisustvo usmenog pjesničkog naslijeđa, prije svega sevdalinki i balada, koje su već prvoj generaciji pjesnika ponudile prepoznatljive obras-ce umjetničkog izraza, a sličan značaj u konstituiranju samosvojnih oblika i poetičkih posebnosti imala je i divanska poezija pisana na orijentalnim je-zicima, posebno ona ezoterijsko-mistične inspiracije. U dinamici književno-historijskih preobražaja, mijeni stilskih formacija i plodonosnih prožimanja

31PREGLED

s raznolikošću južnoslavenskih tradicija i evropskih književnih tokova, ovaj će specifičan senzibilitet erotskog misterija i ezoterijskog misticizma (pro-fanog i svetog) biti stalno prisutan u bošnjačkoj poeziji 20. vijeka u gustoj mreži intertekstualnih obnova, transformacija i aluzija kojima se, svaki put u novom vidu i ornatu, generira signifikantna moć tradicijom kanoniziranog genoteksta nacionalne kulture. A od Bašagića i Đikića, Karabegovića i Ćatića, kako je već rečeno, započinje i onaj izuzetno značajan proces prožimanja sa hrvatskom i srpskom kulturnom tradicijom i književnom savremenošću, što je rezultiralo raznolikim oblicima hibridnih pjesničkih ostvarenja. I dok Bašagi-ćeva i Đikićeva poezija to otvaranje i prožimanje iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno, romantičarsko-patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, kod Ćatića je to bio proces pune stvaralačke osmoze i oplemenjivanja, što je nužno moralo rezultirati i poet-skim padovima i promašajima, ali i istinskim oplođenjima dva u osnovi ra-zličita doživljaja svijeta i dvije u osnovi različite tradicije i poetike. Namije-njene čitalačkoj recepciji i senzibilitetu patrijarhalnog građanstva, njihove su pjesme bile otvorene i utjecajima sentimentalno-romantičarske lirike srpskog i hrvatskog pjesništva, baš kao što su u reverzibilnom i višesmjernom interkul-turalnom kontekstu hrvatski i srpski pjesnici sentimentalno-baladične stihove svojih „đulabija“, „đulića“ i „đulića uvelaka“ ispisivali koliko prema konven-cijama već docvjetale njemačke pseudoorijentalne romantike, toliko i prema etno-kulturalno srodnijim iskustvima i obrascima bosanske usmene lirike.3 Do punog saobraženja sa bosanskomuslimanskom lirskom tradicijom u svojevr-snoj stvaralačkoj introjekciji i posvojenju osnovnog tona, boje i atmosfere ove doživljajnosti došlo je posebno u poeziji Alekse Šantića, za kojeg je Hamza Humo anegdotalno zapisao da je najveći muslimanski pjesnik, a Skender Ku-lenović da su ga „svojim pjesnikom smatrale muslimanske djevojke, hodže i hadžije“4, dok bi se u novelistici isto moglo reći za Svetozara Ćorovića. A zapravo i Bašagićeve i Šantićeve pjesme, kao i Mulabdićeve i Ćorovićeve pri-povijetke ilustrativne su za prosvjetiteljski model književnosti jer su sabirale i preobražavale folklorne obrasce tradicionalnog, arhetipski i mitski uobli-čenog iskustva našeg patrijarhalnog građanstva, s kultom doma i zavičajnog obzora, pa su i sličnosti u artikulaciji tog svijeta očigledne, ali su još uvijek

3 O književnohistorijskom razvoju i poetičkim osobenostima bošnjačke i bosanskoherce-govačke poezije XX vijeka šire sam pisao u predgovorima istoimenim antologijama, a ob-novio ih u knjizi Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti (Vrijeme, Zenica, 2003).

4 Skender Kulenović, Pred Šantićevom bistom na Kalemegdanu, Izabrana djela, knjiga 7, Sarajevo, 1983, str. 102.

32 PREGLED

uočljive i razlike koje potiču iz posebnosti poetičkih konvencija tradiranih, prije svega, u umjetničkoj tradiciji.

Arabeskno ornamentalna i u doživljaju i u stilu, bošnjačka je liri-ka prosvjetiteljsko-preporodnog perioda i u ezoterijsko-mističnoj i u hedo-nističko-ljubavnoj tematici nudila tek stasaloj čitalačkoj publici, izloženoj traumatičnim iskustvima preslojavanja svekolikog društvenog života u svijet evropskog moderniteta, poetsku iluziju trajnih, izvanpovijesnih vrijednosti i zato je u osnovi tačno zapažanje Maximiliana Brauna da poetiku Safvet-bega Bašagića i prve generacije bošnjačkih pjesnika u cjelini još nije zahvatio val suštinske kulturne evropeizacije.

Kod Safvet-bega Bašagića, pjesma se još uvijek ucjelovljuje simbiozom folklorno-ambijentalne atmosfere sevdalinke i istočnjačkog doživljaja jedin-stva čovjeka i prirode sa površno akceptiranom retorikom hrvatskog i srpskog pjesništva prosvjetiteljsko-romantičarske epohe. Zato njegovu liriku, pa i onu mistične inspiracije (Harabat, Na pučini svjetla), sasvim u skladu s orijental-no-islamskim „shvatanjem svijeta kao emanacije Savršenstva koje se uvijek s radošću otkriva a nikad dramatski ne korigira“5 bitno određuje princip sta-tično-arabeskne ponovljivosti gradivnih elemenata pjesme i stoga odsustvo napetosti i dramatičnosti.6 Dekorativna stilizacija u duhu arabeskne apstrak-cije koja odbija mimetičko-stvarnosnu dimenziju izraza, imanentna je vrijed-nost ovog modela pjevanja kojeg Hamza Humo poredi sa „starinskim vezom na đerđefu“, ponavljajući zapravo Kršićev opis lirske impostacije narativnog prosedea u Huminom lirskom romanu Grozdanin kikot:

„To je impresivan, u nekoliko boja izveden ornament s ponavljanjem jed-noga motiva, kao na tankoj svilenoj košulji devojačkoj.“7

- zapisao je Jovan Kršić povodom pojave Huminog romana naglašavajući upravo arabeskni princip njegove pripovijedne strukture.

5 Esad Duraković, Orijentologija, univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007, str. 21.

6 Brojnim znanstvenim objašnjenjima poetike arabeske pretpostavljam ovdje onu sugestiv-nu, lirsku eksplikaciju što je susrećemo u jednom davnom putopisu Zuke Džumhura: „Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom po-navljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci. Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i nedozvoljenog i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao svoju malu zelenu strofu... Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.“ (Nekrolog jednoj čaršiji str. 45)

7 Jovan Kršić, Sabrana djela, knjiga I, str 149.

33PREGLED

Ali dok je u Grozdaninom kikotu kao i u cjelini pjesničkog i novelističkog opusa Hamze Hume taj „starinski vez na đerđefu“ lirski ustreptao u dinamič-nom iskazu ekstatičnog doživljaja svijeta, u pretežnijem dijelu Bašagićevog pjesničkog opusa to je poetski model statične slikovnosti zagušene ovješta-lom folklornom i pseudoorijentalnom stilematikom.

I dok je Ahmed Muradbegović, slično Braunu, sasvim u skladu s poetič-kim programom međuratne avangarde, istaknuo da se u Bašagićevoj poeziji usprkos deklarativnog nastojanja da spoji um Zapada i srce Istoka neuspjelo i površno „križaju dvije oprečne kulture, jedna sa Zapada, a druga sa Istoka“8 i da je „Bašagićeva poezija po orijentalnim uzorima ostala strana i tuđa, čak i samom muslimanskom elementu“9, Midhat Begić će, uočavajući promjenu poetičkih paradigmi u evolutivnim tokovima bošnjačke književnosti, naglasiti da je „za Bašagića, za razliku od M. Ć. Ćatića i H. Hume, docnije, poetičko težište još uvijek bilo na zasadama islamskog Istoka“.10

„Niko nikad ni kod nas ni možda na cijelom Balkanu – nastavlja Begić – nije dublje i autentičnije poetski doživio taj Istok od Mirze Safveta i nakale-mio ga izvorno na ono što je već prije njega oblikovala muslimanska lirska i lirsko-epska poezija u Bosni i Hercegovini.“11

Uz nesumnjivo opravdano upozorenje da književne fenomene moramo ra-zumijevati u onovremenom recepcijskom i književnohistorijskom obzoru, ne možemo, međutim, previdjeti da je nakon Bašagićevih razdjelno važnih, ali nerijetko i površnih nastojanja da spoji „istočni i zapadni Parnas“ tek kod Muse Ćazima Ćatića došlo do pune stvaralačke osmoze specifičnog poetskog naslijeđa čulnog senzibiliteta sevdalinke i ezoterijskog, orijentalno-islamskog misticizma (koji više nisu statična folklorna kulisa i pseudoorijentalni ures značenju) s bitnim poetskim iskustvima onovremene simbolističke poetike i evropske moderne uopće. Simbiozu bošnjačke poetske tradicije s poetikom evropskog moderniteta u dramatičnim preobraženjima južnoslavenskih knji-ževno-poetskih paradigmi u poeziji Muse Ćazima Ćatića kritika je jasno uoči-la kao raskrsno značajnu pojavu:

„Sretan je slučaj što je upravo muslimanski način fantaziranja neke poseb-ne razdiruće tuge i očaja, Ćatić umio zapadnoevropski oblikovati u lijepe stro-

8 Ahmed Muradbegović, Mirza Safvet (Kratak pregled njegova rada), Izabrana djela A. Muradbegovića, knjiga III, Sarajevo, 1987, str. 58.

9 Isto.10 Midhat Begić, Izabrana djela Safveta Bašagića, Raskršća IV, o.c. str. 186.11 Isto, str. 187.

34 PREGLED

fe u isto vrijeme kada su našu liriku evropeizirali Dučić, Šantić, Dis, Matoš, Vidrić i Begović.“12

- istaknuo je Šime Vučetić, dok će petnaestak godina kasnije Irfan Horozo-vić, naznačujući i ličnu opsesiju pretapanja zavičajnih i univerzalnih prostora literarne imaginacije napisati da je

„Ćazim Ćatić pravi pjesnik kraja stoljeća i izraziti pjesnik ulaska u dva-deseti vijek sa svim svojim raznovrsnim i šarolikim preokupacijama, u svijet bez jednog mita, u svijet rastočenih mitova, u svijet neobičnog eklekticizma u kom se stiču antika i zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. Na toj pje-sničkoj geografiji zamišljeni šestar povlači svoju imaginarnu kružnicu, svoju vibrirajuću mobilnu krivulju u kojoj je duhovni sadržaj ovog pjesništva.“13

Za razliku od Bašagića u Ćatićevim pjesmama simbioze poetičkih konven-cija „istočnog i zapadnog Parnasa“ otkrivaju se u onim dubljim naporednosti-ma i paradoksno inverzivnim suglasjima istočnjačkog ezoterijskog misticizma u kojem se „metafizika pokazuje kao stvarna realnost, a historijska stvarnost kao njena metafora“14 i simbolističke poetike „univerzalnih analogija“, oni-ričkih srodnosti čulnih i duhovnih senzacija, na što je, citirajući Ćatićev stih Zvuči l’ svjetlost ili to zvuk sjaje, posebno upozorio Midhat Begić :

„Ćatićev ‘bodlerovski’ simbolizam, koji je Ujević istakao, pogađao je tu istočnjačku sveobuhvatnost znakova i zato je Ćatić lako pristajao i uz moder-nu evropsku teoriju poezije o čulnoj povezanosti svijeta.“15

Ponovio je to i Enver Kazaz ističući da je „rijetko koji pjesnik uspio stva-ralački objediniti te dvije naporedne, ponekad i oprečne duhovne tradicije kao što je u nemalom broju pjesama učinio s prividnom lahkoćom Ćatić“16, dok je Vedad Spahić prožimanja orijentalno-islamske i zapadnoevropske poetike u tekstu Bejt i stih pomno analizirao na primjeru Ćatićevih gazela. Ćatićev bejt – zapaža Spahić – nije više „inokosna značenjska cjelina koju možemo izlučiti iz pjesme a da ne izgubi ništa od poetske funkcionalnosti koju sadrži unutar nje,

12 Šime Vučetić, Musa Ćazim Ćatić – živi pjesnik Bosne, Glas komuna, Doboj, IX/1966, br. 373.

13 Irfan Horozović, Na tragu Musina divana, Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1980, str. 45–46.

14 Nedim Filipović, Utjecaj islama na bosanskohercegovačko tlo, Radio Sarajevo – Treći program, br. 9/1975, str. 81.

15 Midhat Begić, Ćatićeva razdjelnost, Djela, Raskršća IV, knjiga 5, str.204.16 Enver Kazaz, Musa Ćazim Ćatić, književno naslijeđe i duh moderne, Centar za kulturu

Tešanj, 1997, str. 11.

35PREGLED

i da, povrh svega, to izlučenje ne naruši arhitektoniku pjesme kao cjeline.“17 To je sada pseudobejt u pjesmi koja imitira orijentalni pjesnički oblik gazela, jer se ovdje semantičko-idejna punoća ostvaruje u strukturalnoj cjelovitosti i organističkoj uvjetovanosti dijela i cjeline, u pomno građenoj jedinstvenosti ritmičko-melodijskih i ideo-afektivnih sadržaja nerazlučivih na pojedinačne sastavnice. Ovom zapažanju valja, međutim, dodati da se u Ćatićevoj pjesmi zbiva mnogo kompleksniji preobražaj ne samo formalno-strukturalnih vrijed-nosti bejta, nego i dubljih semantičko-idejnih zasnova orijentalno-islamske poetike. Ćatić je prvi moderni bošnjački pjesnik u čijoj poeziji je jasno uočljiv zaokret u odnosu na naslijeđenu poetiku, naravno ne u smislu negiranja, nego suštinskog i stvaralačkog preobražaja u kojem se naslijeđeni oblici poetske semantike i stilematike javljaju novim doživljajem i izrazom, sadržajem i zna-čenjem. To je onaj krug Ćatićevih pjesama u kojima su ezoterijske metafore o voštanici i leptirici ili slavuju i ruži izgubile alegorijski smisao mistične ljuba-vi kao ekstatičnog uznesenja i sjedinjenja s Bogom a preobrazile se u ekstazu čulne nezasitosti zemne ljubavi. Tematska naporednost erotsko-hedonističke i ezoterijsko-mistične poezije karakteristična za Safvet-bega Bašagića u poeziji Muse Ćazima Ćatića iščezava i javlja se s početka u dramatičnom dvojenju iz-među zemaljskog obilja plotske slasti i mistične opomene onostranosti (grije-ha i pokajanja), da bi se na kraju mistična transpozicija erotskog u spiritualno-religijski doživljaj ljubavi potpuno izgubila. I upravo na taj način, postupkom transformacije naslijeđenih konvencija, formula i toposa normativne poetike Ćatić „remeti“ ustaljeni poredak, dinamizira semiotički sistem tradicionalne kulture i oslobađa je petrificiranih oblika i „uspavanih značenja“.

Poetika islamskog misticizma zadržat će snažne i prepoznatljive tragove i kasnije, kod svih značajnijih bošnjačkih pjesnika, o čemu je iscrpno pisao Zil-had Ključanin u književnohistorijskoj studiji Lice svjetlosti18, ponekad doduše samo u stilu i senzibilitetu, s raznolikim oblicima literarnih preobražaja u ko-jima se izgubila strogost normativne poetike. Kanonska normativnost sufijske poezije u kojoj se jedva zamjetnim nijansama potvrđuje princip arabeskne po-novljivosti zadanih poetičkih toposa (s figurom nazire, kao svojevrsne figure citatnosti) biva sada zamijenjena slobodnijim oblicima intertekstualnih aluzija i palimpsetski ilustrativnih i iluminativnih ogledalnih obnavljanja, repliciranja ili poricanja. Na taj način se u interferenciji sila tradicije i sila inovacije u no-vovjekoj bošnjačkoj poeziji konstituira prepoznatljiv intertekstualni referentni sistem u kojem se u dinamičnim procesima interkulturalnih prožimanja i sa-

17 Vedad Spahić, Tekst, kontekst, interpretacija, Tuzla – Tešanj, 1999, str. 40.18 O tome je iscrpno pisao Zilhad Ključanin u književnohistorijskoj studiji Lice svjetlosti

(Pobožni i sinkretizirani elementi u bošnjačkoj poeziji XX vijeka), Oko, Sarajevo, 2004.

36 PREGLED

obraženja, iza inovativnih književnih postupaka i sadržaja u svakom novom tekstu nazire i tekstovna pozadina tradiranih poetičkih konvencija i duhovna poputbina sociopovijesnoga, tradicijskog konteksta.19 A u tim burnim preo-bražajima i grčevitim nastojanjima da se poetički sažmu i uzajamno prožmu kulturalno različita pjesnička iskustva Istoka i Zapada, Ćatićeva kratkotrajna životna putanja između Bosne i Istanbula na jednoj strani i Zagreba na drugoj strani ukazuje se i kao simbolična topografija duha na razmeđima svjetova, kultura, epoha. Prihvatajući artistička iskustva secesionističkih traganja mo-derne, Musa Ćazim Ćatić je, međutim, i u vedrini impresionističkih pastela i simbolističkih vizija kosmičkih suglasja, artikuliranih u bošnjačkoj tradiciji

19 Između brojnih primjera intertekstualnih obnova i transformacija poetičkih oblika i kon-vencija islamskog misticizma što ih susrećemo u novovjekoj bošnjačkoj književnosti, uz - primjerice - Humin svijet senzualnih sjedinjenja s vječnim trepetom prirodnih eleme-nata, Isakovićevu viziju sjedinjenja čovjeka i materije u romanu Pobuna materije, Ibriši-movićeve, Horozovićeve ili Karahasanove narativne resemantizacije ezoterijskih učenja, Latićevo obnavljanje klasičnih oblika ilahija i kasida, ili polisemično i polisemantičko umnožavanje smisla i značenja kanonski tradicionalnog oblika gazela u istoimenoj pjesmi Zilhada Ključanina, navedimo ovdje posebno sonet Čuda Skendera Kulenovića.

U sonetu Čuda Kulenović obnavlja, ali i preobražava temeljni motiv ezoterijskog do-življaja svejedinstva svijeta (wahdet) dinamičnom slikom mističkih sjedinjenja svega sa svim, pa je i lirski subjekt obuzet tim ezoterijskim osjećanjem da se sav svijet ogleda u nje-mu, kao što i on osjeća svoje prisustvo u svemu što ga okružuje, što je sugestivna varijacija mističnog stava o supstancijalnom jedinstvu s Univerzumom što ćemo ga prepoznati već uzgrednom usporedbom sa stihovima Abdurahmana Sirrija, Ahmeda Vahdetija ili Muse Ćazima Ćatića:

Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more. U meni je cijeli svijet, Ja sam svijet i njegova sadržina. (A.Sirri:Srce je Božija kuća)

Kaplja kada u more stigne, nestane je. Kaplja je uistinu voda, samo je odvojena od vode. Vahdeti:Iako tijelo izgubljenog)

C’jela narav, c’jeli bitak u mom biću živi Moje biće ko kaplja se u jedinstvu sliva. (M.Ć.Ćatić: Gazela)

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene. S njom gasnem i svaka mi kap se u sladostrašću mijene U praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća. (S.Kulenović: Čuda)

37PREGLED

dotad nepoznatoj formi soneta, jednako kao i u preobraženim obrascima gaze-la, sebe i svijet pjevao osjećanjem nedjeljivosti intimnog i univerzalnog.

Slijedom Ćatićeva (ali i Matoševa i Dučićeva) modernističkog artizma krenulo je i nekoliko mladih pjesnika (Fadil Kurtagić, Jusuf Tanović, Munib Osmanagić) u čijim je pjesmama folklornu inspiraciju sve više smjenjivala artificijelnost parnasovskih slika, impresionističkih pejzaža ili retorska stiliza-cija „salonskog simbolizma“, pa se i Kurtagićeva zbirka soneta Stihovi (1919) ukazuje i kao svojevrstan rezime modernističkih traganja mlade generacije. Mada je ovdje ovještalu dekorativnost sevdalinke samo smjenjivala izvješta-čena dekorativnost „moderne“, tu se već začeo proces obogaćenja izražajnih mogućnosti i oblika, rastvaranje dubljih i zapretanih intenziteta jezika, još uvi-jek neistraženih u pjesništvu prethodne generacije.

To kolebanje između dva poetska modela uočljivo je i u pjesmama Ahmeda Muradbegovića koji je 1919. godine objavio zbirku Haremska lirika. Murad-begovićeve su pjesme, istina, natopljene istim onim čulnim drhtajem i me-lanholičnim tonom sevdalinke, ali se ta senzualnost sublimira i spiritualizira simbolističkom slikovnošću. A iza tih čas sentimentalno - romantičarskih čas simbolističkih stihova, kako je to zapazio i Pero Slijepčević, sve više provijava ekspresionizam, pa se i blagost impresije i sentimentalnost folklorne fraze sve više preobražava u oštre namaze ekspresionističkog doživljaja dekompozici-je mističkog svejedinstva svijeta. Stidljivi nagovještaji „nove doživljajnosti“ karakteristične za poslijeratnu „lirsku revoluciju“ stišavaju se u Muradbego-vićevoj pjesmi klasičnim oblicima i konvencijama vezanog stiha, dok su prve pjesničke zbirke Hamze Hume (Nutarnji život, 1919. i Grad rima i ritmova, 1924) već značile izrazitu novinu u odnosu na pjesnički model Ćatićevih bri-žljivo njegovanih impresionističko-simbolističkih soneta.

Na značaj i posebnosti apropriranja ekspresionističke poetike u daljnim amalgamiranjima bošnjačke usmene i orijentalno-islamske umjetničke tradi-cije s tokovima zapadnoevropske avangardne lirike u pjesmama i novelama Ahmeda Muradbegovića i Hamze Hume ukazat će i Pero Slijepčević:

„U paradoksu sa dalekom zaostalosti svoje muslimanske sredine i kao da je nadoknade obojica uvrštavaju stilom među pisce hipermoderne kao izraziti ekspresionisti. Pišući obojica u stihu i prozi, oni [...] u svojoj bujnoj fantaziji i burnoj reči kao da izlivaju nagomilanu osetljivost bosanskog islama, oset-ljivost koja je dosad imala dosta gospodstva da se razvija, ali malo veštine da se kaže.“20

20 Pero Slijepčević, A. Muradbegović: Haremska lirika, Nojemova lađa, Izabrana djela Pere Slijepčevića, Svjetlost, Sarajevo, 1980, knj. I, str. 338.

Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume poezija obimom čini ne-znatniji dio, on je u književnoj historiji značajno mjesto stekao kao pjesnik prije svega zato što su njegovi tekstovi natopljeni izrazitom lirskom atmosfe-rom i poetski rafiniranim izrazom. Književna je kritika taj naglašeni lirizam Humina književnog izraza mahom objašnjavala orijentalno-senzualnim sen-zibilitetom bošnjačke književne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardne lirske pobune što se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Zato je važno u svakom interpretativnom pristupu uočiti šta je u Huminoj poeziji opća oznaka ekspresionističke poetike, a šta posebnost lirskog senzibi-liteta poteklog iz vlastite tradicije jer je i jedna i druga poetička karakteristika prepoznatljiva već i u njegovoj mladenačkoj zbirci pjesama Nutarnji život, objavljenoj 1919. godine.

Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsima izazvane i asocijativ-no povezane slike „pounutrašnjenog pejzaža“, jaki i jarki kontrasti i snažni namazi osnovnih boja kao izraz ekstatičnih psihičkih sadržaja, dinamička sli-kovnost i asocijativni nizovi podsvjesnih predstava, slutnji i fantazmagorija, sve se to u pjesmama uvrštenim u Nutarnji život Hamze Hume ukazuje kao izraz iste one uzavrele atmosfere i pobune protiv naslijeđenih konvencija lir-ske poezije i, posljedično, avangardne preobrazbe pjesničkog govora koja se istodobno događala i u pjesmama Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže, Miloša Crnjanskog ili Rastka Petrovića. Kao i kod A. B. Šimića, i u Huminim pjesmama aliteracijsko-asonantski nizovi, glasovna simbolika i intonaciono-sintaksička linija slobodnog stiha zamjenjuje mehaničke vrijednosti metričke sheme klasičnog izraza, pa je ritam ovdje sugestivan nosilac a ne kanonski stroga i mehanička nadopuna značenju pjesme.21 Ali, za razliku od Šimića i ostalih pripadnika „lirske avangarde“, ekspresionistička poetika nije u Humi-noj lirici bila izraz traumatičnog doživljaja mučnine i besmisla u svijetu bez metafizičke utjehe ili postratnog psihotičnog stanja svijesti. Umjesto apstrak-tnih prostora i šimićevskih „metafizičkih očišćenja duha odstvarenjem stvari“ Humo je bio čvrsto vezan za zavičajni svijet i mostarski pejzaž koji se u nje-govoj pjesmi ukazivao i čulno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i odjekom, u jedinstvenom iskazu sinkretičke punoće i zbiljnog i maštovnog misterija života. Stoga je uz opravdano upozorenje Zdenka Lešića „da se ne smije zaboraviti da se Humo pojavio u književnosti neposredno poslije prvog svjetskog rata, dakle u vrijeme one velike lirske revolucije, kada je općenito došlo do jedne sveobuhvatne poetske ekstaze“22 jednako prihvatljivo i stajali-

21 O tome sam više pisao u tekstu Pjesnik životnog misterija u knjizi Riječ i svijet, Sarajevo, l988.

22 Zdenko Lešić, Hamza Humo: pjesnik kao pripovjedač, u knjizi Pripovjedači, Veselin

39PREGLED

šte Skendera Kulenovića koji je utjecaje beogradskih modernista sveo tek na Humino „osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu ispod svojih očinjih kapaka“:

„Sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bi-stre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera mu-slimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrečenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture.“23

Ekspresionistička poetika privukla je Humu prije svega mogućnostima ek-statičnog govora i ezoterijskih otkrovenja sveprirodnog ritma panteističko-mističkih očitovanja beskraja što je u njegovoj tradiciji bila, kako smo vidje-li, dominantna poetska konstanta, ali se ona u Huminim stihovima ostvaruje mimo tradicijom petrificiranih oblika i konvencija, što je povodom njegove zbirke Grad rima i ritmova (1924) pregnantno istaknuo i Milan Kašanin:

„Sasvim u duhu našeg vremena, ti stihovi su slobodni, i ne samo u smislu ritma i slika, nego i osećajno, misleno, moralno, estetički, filozofski i religio-zno, u svakom pogledu.“24

Pa i onda kad se vraćao prepoznatljivom senzibilitetu lirske tradicije usmenog i umjetničkog stvaralaštva na kojem je nastalo moderno bošnjačko pjesništvo od Bašagića do Ćatića, kod Hamze Hume su se i senzualno-erot-ski senzibilitet sevdalinke i istočnjački panteistički misticizam obznanjivali sasvim u duhu novih ekspresivnih vrijednosti pjesničkog govora, oslobođe-nog od klasičnih vrijednosti vezanog stiha i mimetičko-deskriptivnog princi-pa stvaralačkog izraza. U zbirci Grad rima i ritmova, u zanosu panerotskog doživljaja prirode i animističkom preobražaju materije u doživljaj, impresi-ja se strelovito preobražava u šikljaj ekpresionistički burnih senzacija koje više nisu mogle biti sabijene u strogost tradicionalne versifikacijske norme gazela ili soneta. Otud u njegovim stihovima rijetko susrećemo statične slike predmetnog svijeta jer je sve zahvaćeno živodajnim porivom i trepetom. I tek u zbirci Sa ploča istočnih doći će do stanovitog stišavanja ekspresionistički burne, dinamičke slikovnosti, u lirskim prozama u kojima se Humo „prisnije približio orijentu ali ne onom naivno i simbolično stilizovanom iz svoje lirike, koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz, nego orijentu staroza-vjetne beduinsko-nomadske legende, sa karakteristikama uspokojenog kazi-

Masleša, Sarajevo, l988, str. 366.23 Skender Kulenović, Iz smaragda Une, Izabrana djela, knjiga 6, Sarajevo, l983, str. 158.24 Milan Kašanin, Grad rima i ritmova, Srpski književni glasnik, 1924, XIII, 3, str. 234.

40 PREGLED

vanja žestina i žudnji…“25 Sada je to dekorativna stilizacija u duhu arabeskne apstrakcije koja odbija zornu, mimetičko-stvarnosnu slikovnost izraza i to je sada nova vrijednost, novi oblik lirskih proza koje će najaviti punu zrelost Hu-minog izraza što će se realizirati u njegovom lirskom romanu Grozdanin kikot (1927). Svijet hikjaja i predaja, orijentalno-bajoslovnih priča u ovim lirskim prozama obnavlja onaj i vremenski i prostorno rasprostranjeni oblik pjesnič-kog iskustva što se od Rumija i Mearija, ili Hajama i Hafiza, sve do Tagore ili Halila Džubrana ukazuje čas kao hedonistička pohvala ženi i ljepoti ljubavnog iskustva, čas kao mistički put ezoterijskih otkrovenja apsolutnog smisla po-stojanja „istinom srca“ i ljubavnog stapanja s Univerzumom. Zbirka pjesama Sa ploča istočnih predstavljala je u tom trenutku razdjelnicu u razvoju boš-njačke književnosti, jer je s jedne strane dovršavala jedan tradicionalni tok pjesničkog iskustva, sugestivno ga potvrđujući, ali najavljujući i njegovu do-cvjetalost i nemogućnost formalnog obnavljanja. Ipak, posmatramo li Humino i Muradbegovićevo pjesničko djelo u obzoru dinamičnih tranzicijskih procesa bošnjačke književnosti i njene „evropeizacije“ uočljivi su bitni preobražaji na-slijeđenih poetičkih obrazaca i napuštanje tradicionalne normativne poetike.

Slične procese preobražaja statično-ornamentalne slike orijentalno-patri-jarhalnog svijeta, književno oblikovane narativnim obrascima folklorne, lir-sko-epske tradicije, u dinamičan, neposrednom društvenom zbiljom naseljen književni svijet ostvaren raznolikim narativnim formama karakterističnim za evropsku modernu umjetnost, susrećemo i u evolutivnim procesima bošnjač-ke pripovjedačke umjetnosti, koja uz opće karakteristike tzv. „pripovjedačke Bosne“, ako taj pojam danas ima ikakvo poetički obrazloživo značenje, ima i neke posebnosti i stilsko-strukturnih i tematskih odlika i obilježja.

Za razliku od pjesnika, pripovjedači nisu baštinili izgrađene pripovjedne modele na kojima bi sazdali obrasce moderne pripovjedačke umjetnosti. U orijentalno-islamskom sistemu književnih žanrova, prozne vrste su smatrane „nižim“, manje vrijednim književnim oblicima, pa stoga ni ljetopisi, hronike ili putopisi Mula Mustafe Bašeskije, Mustafe Firakije, Huseina Muzaferije, Hadži Jusufa Livnjaka, Omera Novljanina ili Mustafe Muhlisije, kao i mnoš-tvo žanrovski nedefiniranih rukopisa, napisanih mahom na turskom a potom i na arapskom i perzijskom jeziku, za naše preporodne, prosvjetiteljske pisce, još uvijek bitno okrenute tradiciji, nisu imali značaj kakav je za pjesnike imalo pjesničko nasljeđe.26 Stoga su se prvi bošnjački pripovjedači u strukturiranju

25 Muhsin Rizvić, Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza, predgovor Sabranim djelima Hamze Hume, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, knjiga I, str. 27.

26 Iscrpan, znanstveno pouzdan pregled bosanskohercegovačke proze na orijentalnim jezi-

41PREGLED

svojih prvijenaca obraćali prije svega narativnim oblicima folklorne, usmene književnosti, a s druge strane istočnjačkoj priči i anegdoti.

Nacionalno-romantičarski entuzijazam i prosvjetiteljska koncepcija kon-struiranja nacionalnog identiteta prožela je svekolik tekst onovremene kulture pa su u tim procesima karakterističnim i za ostale bosanskohercegovačke i južnoslavenske književne zajednice, u traganju za autohtonim vrijednostima i izvorima vlastite duhovnosti i Riza-beg Kapetanović i Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić ili Hamdija Mulić prve sinopsise priča prepoznavali pri-je svega u folklornom, etnokulturalno semantiziranom naslijeđu što su ga u zborniku Narodno blago (1887) i dvotomnoj zbirci Narodne pjesme Muhame-dovaca u Bosni i Hercegovini (1888 i 1889) sabrali Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, odnosno Kosta Hörmann. Istočnjačke priče što su ih s putovanja donosili hodočasnici i trgovci adaptirane su, prerađivane i posvajane „dobija-jući obilježje bosanskomuslimanskih narodnih priča i upotpunjavajući sferu muslimanske narodne tradicionalne književnosti, koja će svojim izražajnim i emocionalno-etičkim elementima zračiti i na originalno književno stvaranje bosanskohercegovačkih Muslimana.“27 Bajoslovnost istočnjačke priče i zani-manje za folklorno naslijeđe u samoj su osnovi neoromantičarske poetike koja je i u evropskim, a pogotovo u južnoslavenskim književnostima i u drugoj po-lovini 19. vijeka bila snažno prisutna, pa se u razgranatoj folklorističkoj dje-latnosti, arhiviranju i rekapituliranju folklorne tradicije zbiva onaj razdjelno važan preobražaj usmene u modernu nacionalnu kulturu.28

Uz narodne i istočnjačke priče, predaje i poslovice koje su etičko-didaktič-kim poukama o nužnosti poštovanja moralnih načela patrijarhalne zajednice svojom zatvorenom narativnom strukturom inscenirale trajne vrijednosti ko-lektivnog pamćenja, prvi su se bošnjački pripovjedači umjetnosti pripovijeda-nja učili i na pjesničkom usmenom naslijeđu. Upravo, moglo bi se reći da je na njih bitnije utjecalo usmeno pjesništvo, prije svega balade i sevdalinke, pa je otud i ona naglašena lirska osnova narativnog teksta što kao konstanta traje u proznim žanrovima bošnjačkih književnika. Zapazili su to i Jovan Kršić i Pero Slijepčević, potom Midhat Begić, Muhsin Rizvić ili Skender Kulenović,

cima nalazimo u knjizi Amira Ljubovića i Sulejmana Grozdanića Prozna književnost Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima , Orijentalni institut u Sarajevu, l995.

27 Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavi-ne, knj. I, str. 17.

28 O tim preobražajima bošnjačke usmene tradicije i oralne kulture uopće u novovjekoj pi-sanoj književnosti, uz Muhsina Rizvića i Midhata Begića, posebno vrijedne tekstove su napisali Dženana Buturović i Hatidža Dizdarević, Munib Maglajlić i Rašid Durić, Esma Smailbegović i Aiša Softić i u novije vrijeme Sead Šemsović i Lada Buturović.

42 PREGLED

a sažeo, obnovio i ilustrativno obrazložio Zdenko Lešić ističući da su potkraj 19. vijeka u vrijeme konstituiranja moderne bosanskohercegovačke pripovi-jetke ukorijenjene i u tradiciji usmene književnosti, bošnjački pisci nesumnji-vo „prisnije osjećali baladeskni, lirsko-epski narativ, pa su svoje pripovijetke jače impregnirali onom lirskom supstancom koja se nalazi u bosanskoj sevda-linki, u njenoj senzualnosti i melodioznosti.“29

Bošnjačka je pripovjedačka umjetnost više vezana za lično i doživljajno negoli za kolektivno-historijsko i događajno, vjerovatno i stoga što je činjeni-ca stogodišnjeg političkog i društvenog marginaliziranja Bošnjaka uvjetovala da su se pisci više okretali trajnim, povijesnim surovostima manje ugroženim vrijednostima života. Nisu li se, naime, upravo zbog tog kolektivnog mar-ginaliziranja, nemogućnosti stvaranja historije, ali i (često izrazito konzer-vativne) samoizolacije oni više obraćali stiliziranosti arabeske i saobraznom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta? Zato će se ta statična slika intimnog i porodičnog kosmosa posve-ćena spokojem vanvremenog, transhistorijskog postojanja u raznolikosti tek-stualnih stilsko-literarnih obogaćenja narativnih oblika javljati kao konstanta bošnjačke pripovjedačke umjetnosti kroz čitavo dvadeseto stoljeće.30 Odnosi se to naravno i na bošnjački roman čak i u početnoj fazi konstituiranja žanra, pa je i poetičko-modelativno i književnohistorijsko određenje prema kojem se on ostvaruje kao „kanonizirana forma na tragu miješanja poetičkih karak-teristika folklornog romantizma, realizma i naturalizma u obzoru prosvjeti-teljskog modela književnosti, te idejom ideologije i identitetom etnikuma u svome postamentu“31, preuzeto iz Milanjina određenja hrvatske romaneskne prakse32, tek djelomično i uvjetno primjenjivo i na bošnjački roman, pošto

29 Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna, I, o.c. str. 40.30 Prisjetimo se ovdje da je kritika taj arabeskni konstruktivni pristup prepoznala i u pri-

povjedačkoj i romanesknoj umjetnosti Irfana Horozovića, Dževada Karahasana, Nedžada Ibrišimovića. Tako će Ljiljana Šop ukazati na „karahasanovski model arabesknog pri-povedanja“, a Enes Karić opet prepoznati u beskrajnoj umnoženosti i usloženosti hika-je, temeljnom konstruktivnom principu Karahasanove pripovjedačke umjetnosti: „Pi-sac koji koristi hikaje sugerira da mu je cijelo djelo strukturirano u horizontima hikaje u hikaji,potom dvije hikaje u trećoj hikaji, i tako ne dokraja, već do beskraja.“ (Vidi: Sjene gradova,Karahasanovo književno i filozofsko djelo, Odjek (Specijalni prilog), Sarajevo, ljeto 2010)

31 Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 9.

32 Usporedi: Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945-1990, nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o književnosti filozofskog fakulteta u Zagrebu, Za-greb, l996.

43PREGLED

izuzetno skroman opus (između 1895. i 1918. godine objavljeno je tek pet romana) nije naravno dovoljan za precizna teorijska uopćavanja. S druge strane i u tim prvim romantično-historijskim ili pak realističko-naturalističkim romanima Edhema Mulabdića i Osmana Aziza epski postamentirana pripo-vijest je impregnirana izrazitom lirskom impostacijom narativnog teksta, što je slijedom ranijih književnokritičkih uvida i Enver Kazaz naveo kao bitno distinktivno obilježje bošnjačke književnosti u južnoslavenskom literarnom kontekstu, ilustrirajući to stilogenim karakteristikama narativnog postupka u Mulabdićevom romanu Zeleno busenje:

„Stilizacije u Zelenom busenju, naime, već na startu bošnjačkog romana nagovještavaju tip njegova odnosa spram baštine, inkorporiranja u narativnu osnovu tona i senzibiliteta sevdalinke i balade, ali i mjeru odustajanja od epič-nosti i dezintegriranja epskog nasljeđa, iako je upravo ovaj tip historijskog romana pravi nasljednik epa.“33

Lirski diskurs kao stilska dominanta narativnog postupka kojim se posre-duje intimna drama pojedinca u svijetu zatvorenog porodičnog kosmosa, kako smo već napomenuli, trajna je poetička značajka bošnjačke novele i romana a izvor joj je u dominantno lirskoj pjesničkoj tradiciji i mitu roda i doma, na što je povodom Selimovićevih romana posebno upozorio Midhat Begić34, a na primjerima najznačajnijih romana 20. vijeka u knjizi Poetski diskurs u bošnjačkom romanu argumentirano interpretirala Dijana Hadžizukić. Stoga se i statično-arabeskna struktura u novelama prvih bošnjačkih pripovjedača javljala „u elegijskom obnavljanju nekog davnog vremena u kojem je život još uvijek bio moguć, čovjek još srećan, a svijet još uvijek skladan“, kako je to povodom Mulabdićevih novela napisao Zdenko Lešić napominjući da je taj vid pripovijedanja uobičajen „u tradiciji usmene književnosti i naročito među Šeherzadinim sljedbenicima s Istoka.“35

Ali, kao binarna opozicija ovoj statičnoj „priči kao sanjariji“ javit će se, s početka stidljivo, i autoimaginativna slika dramatičnih historijskih lomova, pa će se, naravno tek kao jedno od brojnih, ne i najvažnijih, tematskih opredjelje-nja u bošnjačkoj pripovijetki i romanu sve češće javljati i dinamična slika hi-storijskih društvenih procesa, a među njima i traganja za vlastitim identitetom

33 E.Kazaz, Bošnjački roman..., o.c. str. 62-63.34 „Njegov mit doma bruji dubinom svojih unutarnjih dimenzija i povezuje najedanput

umjetničku muslimansku prozu sa narodnom muslimanskom poezijom: u mitu roda i rod-bine mi vidimo daleki korijen u najljepšoj baladi našeg jezika, u Hasanaginici.“ (Midhat Begić,Raskršća IV, Veselin Masleša/Svjetlost, Sarajevo, l987, str.334.)

35 Zdenko Lešić, Priča kao sanjarija,Izraz, Sarajevo, XXXIII/1989, br. 3-4, str. 274.

44 PREGLED

u složenim procesima novovjeke južnoslavenske historije. Arhetipske slike patrijarhalne kulture s kultom roda i doma, idilične predstave tradicionalnih religijsko-patrijarhalnih vrijednosti života i prividnog spokoja i suglasja poje-dinca i zajednice, porodice i društva, što ih nalazimo u pričama Edhema Mu-labdića, Šemsudina Sarajlića ili Hamdije Mulića, ukazat će se potom prvim naprslinama i rasjedima u novelistici i romanima Osmana – Aziza i Hamida Šahinovića, Nafije Sarajlić i A.H. Bjelevca, a pogotovo Ahmeda Muradbego-vića i Hamze Hume, i potom Hasana Kikića ili Zije Dizdarevića. Ako bismo za prvi model mogli ustvrditi da mu je u osnovi pretežno fatička funkcija fol-klornog obrasca priče i pričanja, onda bi se za drugi model moglo unekoliko ustvrditi da mu je u osnovi referencijalna i kognitivna funkcija narativnog teksta.

Za prvi model statične, deskriptivno-arabeskne priče ilustrativne su, prije svega, novele Edhema Mulabdića što ih je objavio u Bošnjaku, Nadi i Beharu, te u zbirci Na obali Bosne (1900). Njegove priče još uvijek „čuvaju“ toplinu harmonične atmosfere patrijarhalnog svijeta i života, zasnovanih na tradicio-nalnim vrijednostima koje se bespogovorno prihvaćaju, slijede i poštuju. Zato njegove proze gotovo u pravilu započinju slikama idiličnih suglasja čovje-ka i prirode, porodice i društva, radosnog i skladnog prožimanja čovjeka i svijeta. Zaplet nastaje u trenucima kada se taj sklad naruši bilo hirovitošću sudbine i neminovnošću društveno-historijskih promjena, bilo slabošću po-jedinca i njegovom kratkotrajnom sumnjom u vrijednosti koje taj obrazac u sebi nosi. U Mulabdićevim novelama nema dubljih i dramatičnih sukoba, jer je odanost njegovih likova moralnim principima i religijskim uvjerenjima patrijarhalne zajednice neupitna. Bez obzira da li im je narativna struktura zasnovana na epskom ili (češće) baladesknom narativu, u ovim prozama još uvijek prevladavaju pripovijedni oblici tradirani u usmenoj kulturi i impli-citnom znanju usmene predaje i zato u njima – kako je to zapazio Muhsin Rizvić – izbija neposredno pripovijedanje usmenog pripovjedača još zanese-nog i ponijetog pripovijetkom kao da u njoj u istom trenutku i sam učestvuje. Mulabdićevu priču oblikuje monološki glas implicirane pripovjedne instance koja autoritarnost pripovjednog stava i u estetskom i u ideologijskom sadrža-ju crpi iz homogenog horizonta patrijarhalne interpretativne zajednice i ove još uvijek žive tradicije usmenog pripovijedanja i folklornog pamćenja obli-kovanog „međusobnim prekrivanjem tankih i prozirnih slojeva mnogovrsnih prepričavanja.“36 Mulabdićeve su novele i romani u tom smislu nesumnjivo ilustrativni za prosvjetiteljski model književnosti koji u cjelini značenjskih

36 Walter Benjamin: Razmatranja o djelu Nikolaja Ljeskova, u Estetički ogledi, Zagreb, 1986, prev. Truda Stamać str. 174.

45PREGLED

praksi privilegira „sjedinjujuće instance koje uspostavljaju koherentnost zna-kova, sistema i društvenosti… prisvajajući tako povlasticu da ujedinjuje ono što je heterogeno“ prigušujući protivrječnosti i subverzivnost individualnih želja i poriva koji tek na tren unose „uznemirenost u društvenu sredinu.“37 Svijet njegovih novela presudno određuje „saučesništvo porodice, države i re-ligijskog govora“38 i otud njihova statična narativna struktura jer „uspostavlja-nje znakovnog sistema zahtijeva identitet govornog subjekta unutar društvene institucije koju priznaje kao oslonac tog svog identiteta“.39

Na istom modelu monološke konstrukcije narativa oblikuju svoje priče i Riza-beg Kapetanović i Hajdar Fazlagić, a potom i Hamdija Mulić i Šemsudin Sarajlić: skup narativnih konvencija usmene priče „čuva“ u sebi i trajnost etič-kih nazora jedne zatvorene, prividno homogene zajednice koja se tom estet-skom iluzijom nepromjenjivih obrazaca i vrijednosti „brani“ pred neminovnim procesima socijalnog raslojavanja. Stoga je Zdenko Lešić dobro uočio da je i u onim Mulabdićevim pričama u kojima su narativnu potku činile slike i crtice iz života „njegov realizam prividan jer je tok stvari u njegovoj priči zasnovan na jednom etičkom postulatu, a ne na logici samog života.“40 Isto bi se moglo reći i za priče Hamdije Mulića u kojima se sugerira izvanpovijesna moralno-islamska dobrota i čestitost življenja na primjerima uzoritog i lijepog ponaša-nja što asocira na Ljubušakovu knjižicu Pouka o lijepom i ružnom ponašanju kojom i započinje prosvjetiteljski period novije bošnjačke književnosti.

Mada je cjelinom kulturno-prosvjetnog djelovanja uz Ljubušaka, Bašagića i Osmana Nuri Hadžića bio ključna ličnost društvenog i kulturnog preporoda, Edhem Mulabdić nije bio pripovjedač utilitarno angažirane književne riječi. Prije bi se to moglo reći za Osmana Nuri Hadžića, koji nakon prvih samostal-nih ostvarenja objavljuje u tandemu sa Ivanom Milićevićem pod pseudonimom Osman Aziz. Hadžićev književni razvoj kreće se od folklorističkog prikuplja-nja istočnih narodnih priča i prvih samostalnih pripovijetki nastalih preradom narodnih predaja, priča i epskih pjesama do aktivističke proze i naturalistič-ke novele u kojoj se prati rasap tradicionalnih oblika života. Osman-Azizove pripovijetke strukturiraju se na obrascima realističkog opserviranja stvarnosti i satiričkog pripovjednog stava, čime se s jedne strane nastavlja i izoštrava moralističko-didaktički koncept literature, a s druge strane verističkom slikom

37 Julija Kristeva, Značenjska praksa i način proizvodnje. U: Prelaženje znakova (zbornik) preveo: Asaf Đanić, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 8.

38 Isto, str. 9. 39 Isto, str. 7. 40 Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna, II, o.c. str. 454.

46 PREGLED

neposredne stvarnosti prevazilazi neoromantičarska atmosfera Mulabdićeve folklorno dekorativne priče. U okviru dominantnog prosvjetiteljskog mode-la društveno angažirane proze na razmeđu 19. i 20. stoljeća Osman-Azizov roman Bez svrhe (1897) „otvorio je pripovjedačku oblast oštre, naturalističke kritike savremenog muslimanskog života devedesetih godina, koja će rezul-tirati serijom crtica S puta i teste“.41 Idilična slika tradicionalnih vrijednosti života raspršuje se pred surovošću neposredne društvene zbilje i taj će nove-listički model lišen ovještale folklorne stilematike nastaviti niz mlađih pisa-ca, prije svih Hamid Šahinović, koji je u Sarajevskom listu i časopisu Behar objavio niz reportažno zasnovanih priča naturalističkog usmjerenja i taj će se prodor neposredne društvene stvarnosti u narativnu strukturu priče nastaviti i kasnije, kod Muradbegovića, Hume i Nametka, a posebno tridesetih godina u prozama pisaca s „književne ljevice“. Pišući o siromasima i prosjacima, alko-holičarima i prostitutkama, Šahinović, nažalost, nije imao snage da ove priče estetski sugestivno uobliči, nego ih je u pravilu završavao samaritansko-pate-tičnim saučešćem i poukama u duhu neoromantike devedesetih godina.

No, bez obzira na stanovite autorske razlike i u svjetonazoru i u slože-nosti narativnih postupaka, i za Edhema Mulabdića kao i Šemsudina Saraj-lića, Osmana Aziza ili Hamida Šahinovića karakterističan je prosvjetiteljski pripovjedački model koji u ideji obrazovanja i prihvatanja zapadnoevropske pismenosti vidi oblik tekstualne koherencije društvene zajednice, očuvanja tradicijskih ali i prihvatanja novih, dotad nepoznatih vrijednosti moderne evropske kulture. Njihove novele i romane presudno određuje mimetički mo-dus narativnog teksta čiju homofonijsku strukturu artikulira sveznajući pripo-vjedač koji promovira dominantne društvene, ideologijske i moralne vrijed-nosti patrijarhalne zajednice. Stoga će i naša, mahom ideologizirana kritika sve do nedavno prepoznavati, prihvatati ili odbijati ideološke sadržaje koje, nerijetko propagandno otvoreno, zastupa pripovjedač, a zanemarivati makar i oskudne razlike u „vrsti pređe“ od koje je izatkan narativni tekst. A upravo su ti skriveni impulsi i stidljivi nagovještaji individualiziranog glasa koji se otimlje obavezi ovjeravanja vjerodostojnosti društvenih i moralnih vrijednosti kolektiva, koji na razmeđu vijekova gubi homogenost tradicionalne zajedni-ce, najavljivali skore preobražaje pripovjedačke umjetnosti. Ti su preobražaji uočljivi i u cjelini bosanskohercegovačke književnosti pa su uz posebnosti prilagođavanja različitim konvencijama književnih tradicija nove tendencije u djelima mladih pisaca izvirale prije svega „iz simbolizma i naturalizma i nastajale njihovim dodirima i spojevima kao i određenom kombinatorikom i konstruktivizmom oblika.“42

41 Muhsin Rizvić Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda..., o.c. str. 411.42 Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i

47PREGLED

Neposredno pred Prvi svjetski rat javlja se i nekoliko mlađih pripovjedača, koji najavljuju modernije pripovjedačke oblike, a među njima valja izdvojiti Abdurezaka Hifzi Bjelevca i Nafiju Sarajlić. Bjelevac je punu afirmaciju ste-kao u međuratnom periodu sentimentalnim ljubavnim romanima, ali je već u zbirci novela Sličice i profili (1913) i Aprilske kiše (1921) umjesto folklo-rog ambijenta avlija i kapidžika, šadrvana i mušebaka, melanholične ljubav-ne pripovijesti situirao u mistične ambijente parkova i aleja s vodoskocima i statuama. Bjelevac je pripovjedač lirsko-sentimentalne naracije u kojoj se melanholični ton balade prepliće s psihološkim rafinmanom neosimbolističke poetike, ali, nerijetko, i otužne melodramatske doživljajnosti onovremene tur-ske zabavne književnosti. U njegovim Aprilskim kišama iščezava deskriptivni postupak fabuliranja nastao na modelu narodne priče: to su sada kratke proze moderne pripovjedačke fakture kojima je najavljen potpuni preobražaj tradi-cionalnih pripovjedačkih obrazaca. Odnosi se to i na lirsko-meditativne proze Nafije Sarajlić sabrane u zbirci Teme (1918). Mada i u njenim lirskim zapisima ima proza s naglašenom poučnom apelativnošću i moralizatorskim karakte-rom „u najvećem broju njezinih crtica angažman je implicitan, i ne narušava sklad cjeline književnog djela u kojem estetska komponenta, uz spoznajnu i etičku, ne smije biti zapostavljena“ jer je Nafija „znala i osjećala koliki značaj ima ispredanje priče samo za se.“43 I upravo je taj makar i skroman odmak od didaktičko-moralističkog pripovijedanja njenih prethodnika i sasvim novi vid razumijevanja funkcije književnog teksta, mnogo godina nakon što je Nafija Sarajlić objavila svoje crtice, književna kritika prepoznala kao posebnu i ino-vativnu književnu vrijednost:

„Njeno duhovito, živo pričanje, čistog jezika i blagog sarkazma, jezgrovi-to, za ono vrijeme vrlo jezgrovito, i osobeno – izdvaja Nafiju kao originalnog stvaraoca i stavlja je ispred mnogih njenih savremenika, gdje spada i njen muž Šemsudin.“44

Jezgroviti, nerijetko ironijski intonirani tekstovi Nafije Sarajlić korespon-diraju s modernističkom lirikom Fadila Kurtagića ili Muniba Osmanagića i najavljuju nastup jedne sasvim nove generacije koja će nakon Prvog svjetskog rata i u pripovjedačku umjetnost unijeti žestinu avangardne literarne pobune i sasvim novo razumijevanje smisla i funkcije književne umjetnosti.

U međuratnom periodu jedan broj pisaca nastavlja, istina, da piše pri-povijetke u duhu neoromantičarskog naslijeđa bilo didaktičko-moralističkog,

Hercegovine, knjiga 11, Institut za književnost/Svjetlost, 1991, str. 127. 43 Amir Brka,Crtice Nafije Sarajlić, Znak Bosne, Zenica, I/1995, str.55-57.44 Alija Isaković, „Teme“ Nafije Sarajlić, Neminovnosti, Tuzla, l98 , str. 43-44.

48 PREGLED

bilo zabavno-sentimentalnog usmjerenja mada su najznačajniji predstavnici tradicionalnog pripovjedačkog prosedea (Edhem Mulabdić, Osman Nuri Had-žić) uglavnom prestali da pišu. Neoromantički model pripovijedanja prisutan je, naime, u cijelom međuratnom periodu kako u djelima pisaca koji su se formirali pred Prvi svjetski rat (A. H. Bjelevac, Š.Sarajlić, H.Mulić), tako i u novelistici poslijeratne književne generacije. Ali uz ovaj tok tradicionalne novelistike, dvadesetih godina se javlja niz mladih književnika zahvaćenih atmosferom avangardne ekspresionističke orijentacije koji napuštaju mime-tičku prezentaciju folklorno ambijentiranog patrijarhalno-zavičajnog svijeta i već ovještale obrasce poučno-zabavne književnosti. Riječ je, kao i u poeziji, prije svega o Hamzi Humi i Ahmedu Muradbegoviću, pogotovo o novelistici i dramama ovog drugog, čije je književno djelo zbog izvanliterarnih razloga dugo bilo nepravedno zanemareno.

Nastale u uzavreloj atmosferi avangardne literarne pobune Muradbego-vićeve su zbirke novela Nojemova lađa i Haremske novele (1919) slijedom ekspresionističkih i futurističkih ideja urušile obrasce didaktičko-moralistič-ke novelistike karakteristične za prosvjetiteljsko-preporodnu fazu bošnjačke književnosti, kao i one skromne nagovještaje neosimbolističke proze u prvom valu moderne. U Muradbegovićevim novelama se imanentna struktura narati-va ne zasniva više na folklornom, niskomimetičkom modusu linearnog fabu-liranja, s prepoznatljivim vremensko-prostornim ambijentiranjem priče, nego na ekspresionističkoj stilizaciji dinamičke slikovnosti koja realističko-deskrip-tivnom uprizorenju fabule pretpostavlja konvulzivnu ekspresiju iracionalnih senzacija, haotičnu fragmentarnost predmetne stvarnosti lišene teleološke svrhovitosti svijeta. Već u naslovnoj noveli Nojemova lađa u nizu halucinan-tnih vizija i naturalističkih slika sugerira se iracionalni doživljaj apokaliptične sudbine svijeta koji nezaustavljivo srlja u propast. Kvazicivilizacijski prostori megalopolisa vriju u dijaboličnoj atmosferi kolektivne psihoze i nekih erup-tivnih razaračkih energija koje kataklizmično vode u samouništenje. Slično Krležinom vlaku u Hrvatskoj rapsodiji i ovdje je sve sabijeno u zatvoreni prostor, u kafanu koja izrasta u sliku zemaljskog inferna, a sve se to uobličava u naturalističkim scenama i grotesknim izobličenjima likova i stvari.

U Nojemovoj lađi i Autoportretu, Vučijoj gori ili Robijašu priča se ucje-lovljuje iskazom traumatizirane svijesti nemoćne da „savlada“ smisao stvar-nosti razbijene u krhotine senzacija, pa se priča oblikuje na podsvjesnoj (te-rapeutskoj) žudnji aktera da se makar i na razini verbalnoga iznova uspostavi smislena i koherentna, euklidovska cjelovitost svijeta. Muradbegovićevi su likovi u Haremskim novelama a osobito u Nojemovoj lađi obuzeti patološkom strašću za apsolutnom slobodom i u toj žudnji nakazno izobličeni nagonom

49PREGLED

za (samo)uništenjem, neurotično osjećajući da su i društvene i metafizičke vrijednosti izgubljene i da svijetom ravnaju mračne sile zla i zločina. U ovim fantazmagoričnim vizijama kataklizmičnog raspadanja svijeta koji se rasuo u disperzivne, oštre fragmente predmetne stvarnosti kojim ravna demijurško Ja solipsistički posuvraćene svijesti, nije naravno teško prepoznati i temeljne postavke „metafizičkog nihilizma“ Maxa Stirnera uočljivog već i u uzgrednim usporedbama navoda iz Muradbegovićeva Autoportreta i Stirnerova teksta Jedini i njegovo vlasništvo.45 Tradicionalni, temeljni poetički topos orijental-no-islamske poetike i filozofije o mističnom svejedinstvu i međuprožimanju čovjeka i svijeta, što ga u bošnjačkoj književnosti pouzdano prepoznajemo i prije i poslije Muradbegovića, u njegovim se novelama u potpunosti urušio u apokaliptičnim vizijama haotične stvarnosti (Nojemova lađa) i pobunjene ma-terije (Vučija gora)46, da bi u Autoportretu, ekstatičnoj lirskoj prozi, slijedom Stirnerova spomenutog teksta i Nitscheova djela Tako je govorio Zaratustra, Muradbegović promovirao egzaltiranu apoteozu titanističke vizije nadčovjeka koji umjesto umrloga Boga postaje vladalac i demijurg svijeta.47

„Obuzima me radost stvaranja! Ja gorim u grozničavoj ideji koja me je potopila do posljednje stranice. Volja raste i napinje se kao tetiva. Svijest po-sjeduje i osjeća radost trenutka. Elementi se ispunjuju mojom dušom i mojim htijenjem i dižu se, oholi i silni, da ostvare novoga mene. Zemlja se buni, brda se nadimaju kao plinoviti baloni i s nadzemaljskom detonacijom ruše se u prah a željezo i rude tutnje promuklo, gromovito i rade i stvaraju i formiraju. Svemir se puši. Vaseljena je moja radionica. Sve se rastapa, rasplinjuje, mrvi

45 „Jedini nema drugog korijena osim sebe sama“... „Ništa mi nije više od Mene“... „Ja sam svoj rod. Ja sam bez norme, bez zakona, bez uzora... Moja moć jesam Ja sâm i jesam po njoj moje vlasništvo“ (Max Stirner: „Ja“, prev. M.Wist, u Antologija anarhizma, prir. Vi-šeslav Kirinić, Zagreb, 2003. str. 83)

„Ja rastem iz svoje krvi iz svojih instikata i iz svoje svijesti, samorodan i nepatvoren... To je eto moj život, moje vlasništvo u kome su se stanile sve apstrakcije i svi konačni pojmovi ukupnog života, vaskolike materije i cijeloga kosmosa. I ta se sekunda – vječnost zove univerzalna sinteza u jednoj tački istovjetnoj pojmu moga – Ja.“ (Ahmed Muradbegović, Autoportret)

46 Tu je, čini mi se, daleki inspirativni impuls Isakovićeva romana Pobuna materije, kao što se, uza sve bitne razlike, može nazrijeti intertekstualna naporednost Muradbegovićeve drame Bijesno pseto i Isakovićeve drame To.

47 O Muradbegovićevoj poeziji i novelistici prvi put sam pisao u tekstu Ahmed Murad-begović, pjesnik i pripovjedač, Život, IIIIV/1985, 7 – 8, a taj je tekst objavljen potom i kao predgovor izabranim djelima Ahmeda Muradbegovića (Svjetlost, Sarajevo, 1987). Pažljiviji čitalac će uočiti da su u nekim kasnijim tekstovima mlađih autora iz tog teksta preuzeti (ponegdje i dosovno prepisani) temeljni uvidi o prirodi ekspresionističke poetike u Muradbegovićevim novelama.

50 PREGLED

i drobi u novi haos, u novo tijesto života i opet se pretvara u nove kalupe i u nove forme, i Ja pomislim samo jednim drhtajem svoje volje, pa da u istom času istruhne zrak, sagnjiju oblačine i proliju se – crne kao katran – na zemlju. Stvari se smrskaju i polete raskoljene u vrtoglavoj kružnici oko svoje osi i sve da leti, pliva, titra, buči, umire i rađa se u novim oblicima, u novim ramama, koje sam je izgradio, ja stvorio, kombinirao i iskonstruirao. Ćutim u svome biću jedinstvo svega, najviše emanacije univerzuma. Nema više ni dijelova ni čestica ni ljudi, ni stvari, ni životinja, sve je postalo vječito jedno, sveopće, zajedničko – Ja.“48

Mada su se u velikom broju njegovih novela suštinski promijenili struktur-ni obrasci ucjelovljenja narativnog teksta Muradbegovićeva se avangardna pobuna u cjelini književnog opusa ne ostvaruje koherentno i dosljedno ek-spresionističkom književnom programu, nego u stalnom preplitanju s tradi-cionalnim oblicima pripovijedanja. U zbirci Haremske novele susrećemo istu atmosferu rasapa tradicionalnih vrijednosti života kao i u zbirci Nojemova lađa, ali se ovdje Muradbegović „vratio svome ambijentu Bosne i musliman-skog svijeta u njemu, ostvarujući snažna djela upravo u oplođenju ekspresio-nističkog izražajno-psihološkog iskustva i one specifične tematike koja ga je opsjedala do kraja života.“49

Posmatramo li, dakle, Muradbegovićeve novele u razvojnim tokovima boš-njačke književnosti, onda se jasno uočavaju bitne novine koje je donio njegov novelistički opus. U odnosu na pripovjedače iz prethodne generacije čije su novele prezentirale statičnu sliku harmonične porodične atmosfere unutar koje vladaju naoko neizmjenjivi zakoni obiteljskog kulta, Ahmed Muradbegović unutar tog prividnog mira porodičnog kosmosa otkriva duboke sukobe ljud-skih strasti, iracionalnih poriva i traumatiziranih likova slikajući ovaj svijet u trenucima kada su iz temelja poljuljane tradicionalne vrijednosti patrijarhalne zajednice. Prateći burne procese dekompozicije porodičnog života uređenog prema strogim načelima patrijarhata, Muradbegović novele strukturira na principu ekspresionističke drame, sa snažno izdiferenciranim likovima, poče-sto izobličenim nezatomljivim strastima. Ima u tom postupku karakterizacije likova počesto i pretjeranog insistiranja na demonizmu, što je logičan poslje-dak njegova nastojanja da se otme naslijeđenim oblicima neoromantičarske proze. Pri tom, u prvi plan izbija lik napaćene i obespravljene žene odane

48 Ahmed Muradbegović, Autoportret, Izabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 95.

49 Muhsin Rizvić, U stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta, Bosanskohercegovačke književne studije, V. Masleša, Sarajevo, 1980, str. 379.

51PREGLED

kultu porodičnog života, izložene surovosti muškarca, neprikosnovenog gos-podara koji vlastitu slobodu shvata kao neupitno pravo gospodarenja životom supruge, sestre, kćerke. Na razmeđu vremena, u žestokom sukobu naslijeđe-nog moralnog kodeksa, koji je već izgubio svoj historijski i društveno-civi-lizacijski smisao, i silovitog prodora zapadnoevropskog shvaćanja slobode i nezavisnosti pojedinca, odvija se u njegovim novelama tragična sudbina žene, zatvorene iza avlijskih zidova i kućnih mušebaka, nemoćna da utiče na vla-stitu egzistenciju. Mada nije pripadao pokretu socijalne litarature, Ahmed Muradbegović je i u novelističkom i u dramskom opusu snažno prezentirao tragičnu sudbinu bosanskih muslimanki „uzapćenih u sobe okrenute u bašču, odakle nikad ništa ne vide, nikad ništa ne čuju, odakle zamišljaju da je vašar u čaršiji kao džennet“50 U odnosu na tradicionalni obrazac literarne transpozi-cije porodičnog mita i patrijarhalnog svijeta u kome je ideal žena koja „ne zna na čem vino, na čem žito raste“ i kojoj muškarac određuje sudbinu i „daruje“ identitet, u Muradbegovićevim se, a potom i u Kikićevim, Dizdarevićevim ili Kulenovićevim novelama i pričama začinje kritički odnos spram ove vrste konzervativnog naslijeđa i ponižavajućeg svođenja žene na muški i mužjački obiteljski posjed.

Ekspresionizam je, kako je već rečeno, prisutan i u Huminim novelama, pogotovo u onim što ih je objavljivao početkom dvadesetih godina, među ko-jima valja izdvojiti prozu Iz jednog dnevnika (1920), koju će Humo kasnije inkorporirati u prozu Slučaj Raba slikara, novelu koja uz Muradbegovićev Autoportret predstavlja možda i najavangardniji tekst međuratne bošnjačke književnosti. Tu se već ustaljuje onaj za Humu karakterističan postupak pre-tapanja stvarnih i imaginarnih prostora, ali dok je to u Grozdaninom kikotu (o čemu će kasnije biti više riječi) izraz ekstatičnog doživljaja svejedinstva svi-jeta i ezoterijskih slivanja stvarnih i imaginanih prostora, u noveli Slučaj Raba slikara, sasvim u skladu s ekspresionističkom poetikom, to je izraz dezinte-grirane narativne svijesti koja nije u stanju da u suvislu cjelinu okupi disper-zivne senzacije dijabolizirane stvarnosti. Predmetni svijet gubi euklidovsku cjelovitost realistički deskribirane slike jer se sve zorne predstave, stvari i bića u hipersenzibilnoj doživljajnosti neurotizirane narativne svijesti Raba slikara preobražavaju u iracionalne, haotične i prijeteće senzacije, pa se i fabularno razvijeni događaj, karakterističan za tradicionalni narativni postupak, preo-bražava u ekspresivan monološki izraz i unutrašnji doživljaj:

50 Samija Hodžić, Prodaja djevojaka, Putokaz, Zagreb, God. I, veljača l937 – broj 1, str.27.

52 PREGLED

„U takvom postupku se predmetna stvarnost – ta osnovna tematika tradici-onalnog pripovijedanja – preobrazila u predmet svijesti i poprimila lik i oblik subjektivnog priviđenja“

- zapazio je Zdenko Lešić51 parafrazirajući temeljni uvid Muhsina Rizvića da je taj Humin narativni postupak izraz prenadražene i emotivno prenapre-gnute vizije svijeta.

Kao i u poeziji, tako su se i u Huminoj novelistici vremenom gubili školski naučeni horibilni ideoafektivni sadržaji fantazmagorične doživljajnosti, ali je njegova pripovijedna fraza zadržala ekspresionističku elementarnost jezič-kog iskaza, što je potenciralo lirsku impostaciju njegovih novela i pogotovo u bosanskohercegovačkoj književnosti razdjelno važnog romana Grozdanin kikot. Važno je, međutim, naglasiti da je i u novelama sa sasvim prepoznat-ljivim lokalnim hronotopom i u onim s ekspresionistički fantazmagoričnim predmetnim svijetom, Hamza Humo (kao i Ahmed Muradbegović) raskinuo s tradicionalnim narativnim obrascima konstituiranim na naslijeđu folklornog pripovijedanja, ali je isto tako tačno zapažanje Dijane Hadžizukić da Humine novele a osobito Grozdanin kikot „baštine i jedno izuzetno bogato i složeno kulturno-civilizacijsko duhovno naslijeđe koje Humo ne negira niti odbacuje (što je osnovno obilježje avangardizma) već ga asimilira i stvaralački nado-građuje i preoblikuje.“52

Centralno djelo Hamze Hume je lirski roman Grozdanin kikot (1927) u kojem se sabiru sve bitne karakteristike njegova pripovjedačkog postupka i doživljaja svijeta: opsesija silinom erotskog osjećanja, mediteranski mit sun-ca, plođenja i vitalizma, pretapanje stvarnog i imaginarnog, ali i melanholično osjećanje kratkotrajnosti erotskog doživljaja svijeta. Jer i ovdje, baš kao i u njegovim ponajboljim pripovijetkama objavljenim u zbirci iz 1932. godine, ispod te zažarene erotičnosti ponorno se provlači i sjenka opomene što nje-gove novele obrubljuje melanholičnim prizvukom balade i onim iz sevdalin-ke dobro znanim pripjevom neutoljene ljubavne žudnje (Sevdalijina ljubav, Krnata, Šemsa, Ašikovanje…). U silini panerotskog doživljaja svijeta kojim su zahvaćeni njegovi likovi, poetski ponesenom naracijom Humo erotizira i sam pejzaž, pa se deskriptivni postupak u mističnom sjedinjenju čovjeka i prirode uobličuje u tajanstveni govor strasnih očitovanja sveprirodne ekstaze. Tako se onda i prepoznatljivost i konkretnost „starog grada“, „kula i munara“, „mostova i starih kapija“ zavičajnog Mostara preobražava u ekstatičan izraz

51 Zdenko Lešić, Hamza Humo, pjesnik kao pripovjedač, o.c. str.359.52 Dijana Hadžizukić,Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo,

2011, str. 25.

53PREGLED

panteističkog i panerotskog doživljaja i trepeta. Tu se u snažnom animistič-kom pokretu stapaju čovjek i priroda, stvarno i maštovno, legenda i zbilja, što uvjetuje poetizaciju naracije: dinamična slikovnost snažnih ekspresionističkih namaza u trenu se pretapa u raskoš neoimpresionističke slikarske geste ili sim-boličkih navješćenja tajanstvenih predjela i doživljaja. Stoga je događajnost priče tek ovlaš fabularno razvijena jer je sve izraz burnog i nesmirivog do-življaja i ekstatičnog nutarnjeg života o kojem je pjevao i u prvoj pjesničkoj zbirci.

55PREGLED

Amina ArnautovićUDK 82.09

KARAKTERI ŽENSKIH LIKOVA U ŠEKSPIROVOJ KOMEDIJI

MNOGO VIKE NI ZA ŠTO

FEMALE CHARACTERS IN SHAKESPEARE’S MUCH ADO ABOUT NOTHING

SažetakPredstojeći rad je studija o karakteru ženskih likova u Šekspirovoj komediji „Mnogo vike ni za što“, u kojoj se autor prvenstveno bavi pitanjem identiteta i uloge čovjeka odnosno žene u društvu elizabetanskog doba (1558–1603), u kojem paternalistička kontrola i „ušutkivanje“ ženskih karaktera postaju nor-mom. Sagledavanjem karaktera dva glavna ženska lika ove komedije, Here i Beatrice, u radu se analiziraju dva oprečna diskursa koji djeluju u konstrukci-ji teksta ove komedije. „Diskurs ženstvenosti“, koji opisuje osobine smatrane tipičnim za žene elizabetanskog patrijarhalnog društva i koji je utjelovljen u karakteru Here, dovodi se u komparativni odnos sa „feminističkim diskur-som“. Upotrebljavajući „feministički diskurs“, unutar kojeg se pridaje veliki značaj pojmu ženskog ja i fokusira na posebnost žene kao subjekta, autor kreira karakter Beatrice. Obavljenom analizom karaktera ženskih likova kroz prizmu diskursa u kojem su nastali, ilustriraju se načini na koje jedan određeni diskurs biva uzrokom nastanka novog, njemu oprečnog diskursa, koji potom mijenja strukturu i sadržaj prvog diskursa, pripremajući na takav način pravac budu-ćim društvenim promjenama.

Ključne riječi: karakteri ženskih likova, pitanje identiteta, uloga žene u druš-tvu elizabetanskog doba, „diskurs ženstvenosti“, „feministički diskurs“

SummaryThe following paper is a literary analysis of the female characters in Shakespeare’s play “Much Ado About Nothing”, in which the author is primarily concerned with questions of identity and the social roles of men and women during the

56 PREGLED

Elizabethan era (1558-1603), the age when the paternalistic control and ‘si-lencing’ of female characters became a norm. Through the two main female characters, Hero and Beatrice, this paper analyses two conflicting discourses at work in the construction of the text of Shakespeare’s play. The ‘discourse of femininity’ as the discourse describing qualities that are considered to be typical of women in the Elizabethan patriarchal society, the one which is used in the creation of Hero, is compared and contrasted with ‘the discourse of feminism’, which is represented by the character of Beatrice and within which the notion of ‘the female self’ and the focus on the difference of female subjec-tivity is highly important. Through the analysis of the two female characters this paper will illustrate how one discourse gave rise to the other discourse, which then conflicted with the first one and forced it to change in structure and content, thus preparing the ground for, and determining the direction of long-term social changes.

Key words: female characters, the question of identity, the role of women in the Elizabethan society, ‘feminine discourse’, ‘feminist discourse’.

1. UvodU komediji Mnogo vike ni za što Šekspir (Shakespeare), kako Dženis Hejs (Janice Hays) ističe, „dovodi tradicionalno mušku sferu rata, časti i trijumfa u dodir sa privatnim i potencijalno ekspresivnim svijetom Messine (Messina), svijetom čije funkcioniranje je lokalnog i cikličkog karaktera i čiji su nasljed-nici žene.“1 U ovakvom, potpuno konvencionalnom svijetu Messine koji je preokupiran pitanjem braka kao socio-ekonomskim ugovorom, čitalac se sa jedne strane susreće sa Herom i Claudiom, a sa druge strane sa Beatrice i Be-nedickom, koji su zapravo satiričari Here i Claudija. Kao skromna djevojka po mjeri ondašnjih vodiča lijepog ponašanja, Hera predstavlja jedan potpu-no drugačiji karakter od njezine rođake Beatrice, koja namjerno ismijava sve konvencionalnosti govora i shvata muško-ženske relacije kao kakvu igru ili „zabavni rat“ koji je verbalni ekvivalent izrugivanju i nadmudrivanju.

Od strane Džona Drakakisa (John Drakakis) opisan kao „pozorišni komad koji se prvenstveno bavi pitanjem identiteta i uloge čovjeka u društvu, te u ko-jem očinska/paternalistička kontrola i ‘ušutkivanje’ ženskih karaktera postaje

1 Hays, Janice. „Those ‘soft and delicate desires’: Much Ado and the distrust of Women.“ The Woman’s Part: Feminist Criticism of Shakespeare. Ed. Carolyn Ruth Swift Lenz, Gayle Greene, and Carol Thomas Neely. Urbana University of Illinois Press, 1980, str. 79.

57PREGLED

normom,“2 Komedija Mnogo vike ni za što je posebno zaintrigirala feministič-ke teoretičare koje, kako Sara Mills tvrdi, „ generalno interesira analiziranje odnosa moći između muškaraca i žena, kao i načina na koje žene kao indivi-due i kao članovi grupa sklapaju i pregovaraju odnose moći.“3 Predstojeći rad se djelimično bavi i ovim pitanjima.

Polaznu tačku ovog grada predstavlja stajalište Sare Mills: „(...) teksto-vi nisu zasnovani na samo jednom diskursu, više različitih diskursa djeluje u konstrukciji određenog teksta, i ovi diskursi su često u konfliktu jedan sa drugim.“4 Shodno tome, karakteri dva glavna ženska lika ove komedije, Hera i Beatrice, predstavljaju dva različita diskursa. „Diskurs ženstvenosti“ koji opi-suje osobine smatrane tipičnim za žene elizabetanskog patrijarhalnog društva je upotrijebljen pri kreiranju karaktera ženskog lika Here kao uzora čednosti i kreposti, odlikovane vrlinama ženskog ideala elizabetanskog doba. Koristeći „feministički diskurs“, unutar kojeg se pridaje osobit značaj pojmu ženskog ja i fokusira na posebnost žene kao subjekta, autor kreira karakter Beatrice kao karakter jakog ženskog lika koji se suprotstavlja tradicionalno nijemoj ulozi žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim odnosima šesna-estog i sedamnaestog stoljeća.

Ova dva dijametralno različita karaktera ženskih likova, karakter Here i ka-rakter Beatrice, bit će sagledana kroz prizmu diskursa unutar kojeg su nastali. Nakon sagledavanja ovih dvaju karaktera ponaosob, oni će biti međusobno poređeni kako bi se, aplikacijom feminističke te jednim dijelom i psihoanali-tičke teorije, dokučio razlog Beatricinih postupaka.

U radu se govori najprije o liku Here u kontekstu ‘diskursa ženstvenosti’, potom o liku Beatrice u kontekstu ‘feminističkog diskursa’, da bi se na kraju, to jest u trećem poglavlju, izvršilo poređenje ova dva oprečna diskursa. Ovo posljednje poglavlje će ilustrirati načine na koje jedan određeni diskurs posta-je uzrokom razvoja drugog, njemu oprečnog diskursa, koji potom utječe na „promjenu strukture i sadržaja,“ prvog diskursa, dajući „ženama i muškarcima prostor u kojem se mogu oduprijeti i izgraditi osjećaj vlastite ličnosti.“5

2 Drakakis, John. “Trust and Transgression: The Discursive Practices of Much Ado about Nothing.” Post-Structuralist Readings of English Poetry. Cambridge: Cambridge Univer-sity Press, 1987, str. 64.

3 Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997. Str. 78.4 Ibid., str. 100. 5 Ibid., str. 94.

58 PREGLED

2. Hera i „diskurs ženstvenosti“Usprkos činjenici da je pojam ženstvenosti društvena konstrukcija sa vi-

šestrukim značenjima, kao i tome da su strukture diskursa diskontinuirane prakse budući da „vremenom podliježu promjenama zbog otpora pružanog od strane žena, te zbog promjena u društvenim strukturama“6, rad tretira ‘diskurs ženstvenosti’, koji je strogo vezan normama elizabetanskog društva. Stoga, pojam ‘diskursa ženstvenosti’ u ovom radu odnosi se na diskurs unutar kojeg su definirane osobine svojstvene ženi elizabetanskog patrijarhalnog društva.

U elizabetanskom društvu je bilo praktično nemoguće da djevojka ostane neudata i ekonomski neovisna. Brakovi su, kao i u srednjem vijeku, bili ugo-varani od strane roditelja. Udajom žena je postajala muževo vlasništvo te je tako gubila sva zakonska prava. Jedina alternativa braku su bili brojni samo-stani ili konventi. Na taj način žena je pripadala ili muškarcu ili crkvi, gdje je poimana kao „kćerka Eve“, čije „žensko tijelo je bivalo svjedokom živog sim-bola prve ljudske sramote.“7 Općenito, žena je smatrana inferiornom u odnosu na muškarca. Njezina zadaća je bila da bude dobra supruga, da rađa i odgaja djecu te da vodi brigu o kući. Stoga nije teško razumjeti zašto je nevinost žene, tj. njena čast imala veliki značaj u ovakvom društvenom ambijentu.

Što se tiče karaktera lika Here može se reći da ona predstavlja pravi model čestite žene elizabetanskog doba. Ideal sa kojim se Hera poistovjećuje ne-sumnjivo kontrastira šale o frivolnim i nemoralnim ženama. Kao što Mary C. Williams primjećuje, „njezina djevičanska čednost i opće priznanje iste pred-stavljaju ne samo njezinu čast već i njezin identitet, kao i prihvatanje od strane društva u kojem živi.“8 Hera je predstavljena kao konvencionalno ženstvena, blaga, skromna, ranjiva i poslušna; ona je „lice bez glasa” čija uloga je da „is-punjava ili zrcali očekivanja drugih o tome kakva bi žena trebala da bude.“9

Prema tome, Hera je „manje karakter nego šifra ili ogledalo drugih karaktera.“10 Mnogi književni kritičari su primijetili nebuloznost njezinog ka-raktera prepoznavši Heru kao ono ‘ništa’ oko čega se diglo mnogo vike u ovoj

6 Ibid., str. 88.7 Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David i Charles, 1981, str. 15.8 Wiliams, Mary C. „Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.“ Renaissance

Papers, 1984, str. 38.9 Cook, Carol. „‘The Sign och Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in

Much Ado About Nothing.“ PMLA: Publications of the Modern Language Association of America, 101:2, 1986. Str. 191.

10 Ibidem.

59PREGLED

komediji. Iako se Hera pojavljuje u prva četiri čina, ona rijetko kad progovara. U prvom prizoru uvodnog čina ona ima samo jednu repliku kojom objašnjava Beatricinu primjedbu. O njezinoj ljepoti i vrijednosti saznajemo preko drugih likova, kao što se i njezino vjenčanje za Claudija planira neovisno o njezi-nom mišljenju. U ovoj komediji Hera je portretirana prvenstveno posredstvom svog djelovanja na Claudija. Prema tome, proučavajući lik Claudija, čitalac zapravo otkriva lik Here.

Raspitujući se o Heri, Claudio kaže: „Zar se takav dragi kamen može kupiti?“11 Ovo romantično poimanje suprotnog spola je, kako John Crick kaže, „utemeljeno na ostvarenju ekonomske osnove modernih brakova Messininog društva“12, ili, kako Carol Cook ističe, ova „ekstravagantna pohvala ne izražava vatrenu petrarkističku čežnju, već posebnu vrstu gramzljivosti koja proizlazi iz strasti za posjedovanjem.“13 Stoga se relacija između Here i Claudija može posmatrati kao relacija između subjekta i objekta, ili kako je David Horowitz opisuje „jednostrana relacija, odnos osobe prema stvari u kojem je jedna stra-na aktivni posjednik dok je druga strana samo pasivno posjedništvo.“14 Prema Horowitzu ljubav je antiteza ovakvoj relaciji; ona je obostrana i proistječe iz samog odnosa između dvoje ljudi. Claudio se ponaša poslovno, što odgovara običajima elizabetanskog doba.15 Nakon što je prvo utvrdio da je Hera na-sljednica Leonata, Claudio poduzima slijedeći korak, što ukazuje na činjenicu da je Claudio lovac na miraz. On je veoma oprezan i prije nego izjavi svoju ljubav Heri nestrpljiv je da procijeni njezinu vrijednost u očima drugih muš-karaca, što se očituje u njegovoj molbi upućenoj Benedicku da mu iskreno kaže svoje mišljenje o ovoj mladoj dami. Nakon Don Pedrovog uvjeravanja da je „gospođica [...] toga zaista vrijedna“, Claudio mu s nevjericom odgovara:

11 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. Social reading and publishing platform: Scribd. Web. 05.02.2012. <http://www.scribd.com/>. (1.1.144).

12 Crick, John. “Messina.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Pren-tice Hall, 1969, str. 36.

13 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986, str.192.

14 Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969, str.45.

15 Prouty, Charles, T. The Sources of Much Ado about Nothing. New Haven: Yale University Press, 1950, str. 43-50.

60 PREGLED

„Vi govorite, gospodaru, da me uhvatite!“16 Ukazujući na Claudijevu želju za „ugodno senzualnom nevinom nevjestom,“ Mary C. Williams objašnjava kako „nije teško voljeti takvu ženu, ali je problem vjerovati joj“ budući da se „ugodna senzualnost lahko može pretvoriti u gnusnu senzualnost.“17 U prvom prizoru drugog čina Claudio nadalje otkriva svoje sumnje slijepo vjerujući u Don Johnovu tvrdnju da je Don Pedro osvojio Heru. Tako Claudio, u kratkom monologu, daje oduška vlastitom osjećaju prevare:

Odgovaram mu mjesto Benedetta, Al Claudijevim slušam ušimaZle glase te. Da prijateljstvo jeU svemu stalno, samo ne u službiI poslovima ljubavi – pa zatoNek svako srce svojim jezikom U ljubavi se služi, svako okoNek samo vrši svoje poslove,A posredniku neka ne vjeruje, Ljepota jer je kao vješticaI vjernost se na njenim čarimaRastapa u krv. To se događaSvak dan, pa ipak nisam sumnjao.Sad zbogom, Hero!18

Ovaj monolog otkriva suptilni način na koji se govorom prebacuje krivi-

ca sa prividnog objekta, Don Pedra, na „vješticu“, žensku ljepotu. Premda nije osobito optužena, Hera je okarakterizirana kao arhetip destruktivne žen-

16 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (1.1.146).

17 Wiliams, Mary C. „Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.“ Renaissance Papers, 1984, str. 38.

18 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (2.1.160- 161).

61PREGLED

ske moći – „vračare posredstvom čijih čini muškarac biva lišen vlastite volje i razriješen solidarnosti muških veza koje bivaju pretočene u ‘krv’ strasti i žestine.“19 Claudijeve aluzije u citiranom monologu jasno pokazuju njegovu percepciju o Heri kao seksualnom biću sklonom prevari. Iznenada Claudio počinje posmatrati Heru kao „moćnu prijetnju,“ što ukazuje na njegovo pr-vobitno „imaginarno poimanje deseksualizirane Here koju je želio oženiti.“20 Kada naposljetku saznaje da je Don Pedro, zapravo, pokušao pridobiti Heru za njega, Claudio se vraća romantičnoj percepciji o njoj, koja je očito uobiča-jeno shvatanje „tradicionalnog ženstvenog stereotipa ... pasivnog, ranjivog i ovisnog stvorenja koje nije sklono nasilju ni seksualnim željama.“21 Identičan postupak se ponavlja u katastrofi četvrtog i petog čina. Dakle, u Claudijevom rezoniranju postoji implikacija da žene definira njihova seksualnost: one su ili djevice ili kurve. Bitno je napomenuti da ovaj odnos ilustrira tzv. „cuckold fear“22, strah prisutan kod muškaraca Šekspirovog doba.

Claudijev žestoki ispad u katastrofalnoj sceni u crkvi, gdje je oklevetao i osramotio nevinu Heru, se doima šokirajućim iako čitalac može naslutiti predstojeću nevolju. Već na početku komedije čitalac biva upoznat sa Don Johnovim zlim namjerama i iz njegovog prvog pokušaja da sabotira/spriječi Claudijevu ljubav, čitaocu biva jasno da je „Claudijevo nepovjerenje prema vještičijim moćima ženske ljepote lahko potaknuti“23 Ako ne ranije, Claudi-jevo nepovjerenje prema ženama se jasno pokazuje u drugom prizoru trećeg čina gdje se Don John obraća Claudiju sljedećim riječima: „gospođica vam je nevjerna“24 Don Johnova obmana ima snažan psihološki efekt na Claudija.

19 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986, str.193.

20 Ibidem.21 Green, Keith, and LeBihan Jill. Critical Theory &Practice. London: Routledge, 1996.

Str.234.22 Strah muža daće biti prevaren. Chuckold ili Rogonja je povijesno pogrdni naziv za čovje-

ka koji ima nevjernu suprugu. Riječ, koja je zabilježena u upotrebi od 13. stoljeća, potječe od riječi ‘cuckoo’ ili ptice kukavice, od kojih neke vrste (parazitske) polažu jaja u gnijez-dima drugih ptica.

23 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986. Str.193.

24 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (3.2.188).

62 PREGLED

Nazivajući Heru „svačija Hera“25, uz suptilnu upotrebu verbalno seksualnih naznaka on opisuje prizor koji će Claudio vidjeti: „pođite noćas sa mnom pa ćete vidjeti gdje se netko penje na njen prozor, upravo uoči vjenčanog joj dana“26. Svojim govorom Don John ruši Claudijevu imaginarnu predodžbu o slatkoj i skromnoj Heri, potičući njegovu maštu na stvaranje nove seksualizi-rane predodžbe o nevjernoj Heri. Evidentno je da je Claudio, uzviknuvši: „O nevoljo, čudno naopaka!“27 po saopćavanju Don Johnove priče, bez sumnje povjerovao u nju. Claudijeva optužba pred samim oltarom reflektira komer-cijalnu jednostranu prirodu njegove veze sa Herom. Nakon što je postala bez-vrijedna u njegovim očima, Claudio odlučno želi da uništi njenu vrijednost u očima svih muškaraca. Na ovakav način Claudio gubi samo jedan ‘dragi kamen’ precijenjene vrijednosti, no njegov svijet ostaje netaknut, budući da je on ostao van sfere istinske romantične egzistencije, usvajajući samo njezinu retoriku. Stoga, „pristupanje oltaru za Claudija jednostavno predstavlja cere-moniju odlaska na tržište“28 Claudio očigledno nikada nije istinski volio Heru i njegovo kompletno poimanje nje je bilo samo površno.

Claudijevo podijeljeno shvatanje Herinog identiteta očituje se u momentu kada Leonato iznosi pretpostavku da je Claudio možebiti, usljed za mladože-nju prirodnog nestrpljenja, sam kušao „savladat otpor njene mladosti i dje-vičanstvo njeno skrši[ti],“ što Claudio poriče riječima: „Ne, Leonato, nikad nisam ja / Salijeto je preslobodnom riječi, / Već ljubio je kao sestru brat / Sa stidljivošću iskrenom i čistom.“29 Prema mišljenju Cook, Hera mora biti „ne-prijeteći aseksualni primalac Claudijeve ‘dražesne’ bratske ljubavi, u suprot-nom ona postaje varljiva ljepota čije vještičije moći uništavaju muškarce.“30 Claudio osjeća prisustvo podvojenosti između Herine površine i njezine skri-vene prirode, te, nazivajući je „truhlom narandžom“ govori:

25 Ibidem.26 Ibidem. 27 Ibidem, str 189.28 Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado

About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969, str.45.

29 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (4.1.204).

30 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2, 1986, str.194.

63PREGLED

O dragi kneže, to je plemenitaZahvalnost, kojoj vi me učiteEj, Leonato, uzmite je natrag – Ne poklanjajte trulu naranču Svom prijatelju. Ona je tek slikaI priviđenje svoje časti, Gle,Crveni se ko neka djevica.O kako sjajnim vidom istineZaodijeva se često lukav grijeh!Ne navire li krv joj kao svjedokVrline, da bezazlenu joj čednostPosvjedoči? I ne biste l’ se svi,Svi zakleli što tu je gledate, Po vanjštini da je djevica?Al nije to, jer znade već za žarU razbludnome krevetu i njeno Crvenilo je grijeh, a nije čednost. 31

U određenom smislu Hera i jeste „slika i priviđenje svoje časti.“ Njezino mjesto u svijetu ove komedije je jasno određeno ovim prizorom, u kojem ona u potpunoj tišini i konačno nesvjesno postaje znak koji čitaju i interpretiraju drugi likovi komedije. Lišena autoriteta da predstavlja samu sebe onako kako to ona želi, čitalac je shvata onakvom kakvom je drugi predstavljaju. „Krv“ vidljiva na licu Here tumači se kao znak njezinog duševnog stanja, te kao dokaz njezinog promiskuiteta. Kako bi izrazio suprotnosti koje sačinjavaju Herin identitet, Claudio slikovito opisuje dva oprečna arhetipa žene:

I pisao bih o tom! Činiš seBaš ko Diana u svom krugu, čistaKo pupoljak što sad će se rascvjetat –

31 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (4.1.203-204).

64 PREGLED

Al krvlju si neobuzdanijaNo Venera il one site zvijeriŠto divljaju u bijesnoj putenosti.32

Prema tome, ako ne govorimo o unutarnjoj ljepoti, vanjska ljepota postaje varka, što Claudio pokazuje u svojoj agoniji razmišljanja o tome kako se Hera ‘doima’. Jasno je da se Herine vrline, kao i njezina čast povezuju sa njezinom fizičkom nevinosti, što ukazuje na činjenicu da se duhovno, uprkos brojnim aluzijama na dušu i duhovno u ovoj komediji, ipak predstavlja tijelom i tje-lesnim. Apsurdno je da Claudio putem fizičkih znakova može vidjeti Herinu nevjeru. Posjedujući sposobnost ‘čitanja’ žena, Claudio nagovještava kako će je ubuduće koristiti: „Jer sva ću sada vrata ljubavi / Zaključati i sumnja će mi visjet / Pred očima, te sva će se ljepota / Pretvorit u opačinu i svu / Milinu će izgubit zanavijek.“33

Čak je i Leonato brzo i olahko ubijeđen u krivicu njegove kćerke, i jedva čuvši njezino jednostavno poricanje, poseže za Claudijevom metodom ‘čita-nja’ Here. „Zar može da poreče sramni grijeh / Što svu joj krv je prožeo?“ pita se otac, prizivajući smrt svoga djeteta: „O, nemoj / Oživjet, Hero, ni otvorit oči“34. Leonato čak odbija povjerovat u sugestiju redovnika da se možda i oni koji optužuju Heru griješe: „To ne može biti, redovniče! / Ni ona sama vidiš da ne taji, / Pa čemu onda gledaš isprikom / Zaodjenuti, što stoji pred nama / U pravoj svojoj tu golotinji?“35 Prema tome, „golotinja“ Herinog grijeha je samo potvrđena njezinom šutnjom, koja se ironično smatra vrlinom u kontekstu eli-zabetanske konvencionalne ženstvenosti, koja pak nije ništa drugo nego kon-strukcija muškog uma. Ističući svoje vlasništvo nad Herom, Leonato govori: „Da, moja, koju sveđ sam ljubio, / I moja, koju sveđ sam slavio, / I moja, ko-jom sam se dičio - / Toliko moja, te ni samom sebi / Svoj nisam bio, cijeneć se po tebi.“36 Žena, podrazumijevajući i njezinu seksualnost, se smatrala isklju-čivim vlasništvom muškarca unutar patrijarhalnog sistema vrijednosti. Stoga možemo reći da je i njezina nevinost bila samo produžetak muškog ponosa.

32 Ibidem, str. 204.33 Ibidem, str. 206 (4.1.206).34 Ibidem, str. 207 (4.1.207).35 Ibidem, str. 209 (4.1.209).36 Ibidem, str. 207 (4.1.207-208).

65PREGLED

Čak i redovnik tumači Heru na svoj vlastiti način. On vjeruje da je Hera nevina, jer je imao priliku primijetiti kako „tisuć’ puta nevini je stid / Anđel-skom joj bjelinom rumen tu / Odnosio. I vatra plamtjela je / U oku joj, da spali potvore, / Što knezovi ih baciše na čistu / I djevičansku vjernost njezinu.“37 Redovnikov plan je da lažnim proglašavanjem Here mrtvom promijeni način na koji Claudio shvata Heru projicirajući dirljivu sliku iste u njegovoj mašti, kako bi se svaki mili dio života njezina prikazao još milijim „njegovu oku i duševnom pogledu.“38 Premda dobronamjeran, redovnikov plan svjedoči o činjenici da Hera nije ništa drugo do imidž kreiran od strane drugih likova, i štaviše, od strane muških likova ove komedije. U rigoroznom svijetu ove ko-medije Hera jedino smrću može iskupiti svoje grijehe. Herina nevinost, stoga, ne predstavlja bilo što, već sve u njezinom životu.

Onog momenta kada Claudio saznaje da je Hera uistinu nevina, on se jed-nostavno vraća svojoj prvobitnoj percepciji o njoj: „O mila Hero, sad se tvoja slika / U divnom sjaju javlja preda mnom / Ko onda kad se u te zagledah!“39 Tek nakon što lik Here biva očišćen ljage razuzdane Venerine strasti, ona za-vređuje „besmrtnu slavu“, te se može vratit na scenu poput čedne Dijane.40 Prema Carol Cook Herino žensko tijelo predstavlja najveću prijetnju, jer se muškarci plaše ženske seksualnosti, na što ukazuje činjenica da „tek kada Hera postaje spomenikom, njezina signifikantna moć biva ukroćena. Karak-ter njezinog lika biva iznova definiran kako bi se uskladio sa patrijarhalnim poretkom u smislu bestjelesnog ideala – ‘slike i priviđenja svoje časti.’“41. Prizor koji eksplicitno dramatizira ušutkivanje glasa žene ispoljen je u mo-mentu. kada Claudio stavlja nadgrobni natpis na Herin grob. Na natpisu stoji slijedeće: „Hang thou there upon the tomb, / Praising her when I am dumb“42, što znači da će njegova riječ govoriti za nju i kada on više ne mogne govoriti, tj. i nakon njegove smrti. Tako je muška riječ iznad ženske riječi; njegovo je

37 Ibidem, str. 209 (4.1.209).38 Ibidem, str. 211 (4.1.211).39 Ibidem, str. 230 (4.1.230).40 Dijana je božica lova iz rimske mitologije. Ona je također zaštitnica djevica. Njezin glav-

ni atribut, djevičanstvo, učinio ju je simbolom čednosti. U grčkoj mitologiji joj odgovara Artemida, o kojoj su mitovi daleko brojniji.

41 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986. Str.199.

42 Iz Šekspirovog originala: Claudio stavlja natpis na grobnicu doslovno govoreći: „visi tu nad ovim grobom, /slaveć je i kad ja zanijemim“, što u citiranom prijevodu Milana Bog-danovića glasi: „Tu vrh groba visi njena / Slaveć je u sva vremena“ (5.3.237-238).

66 PREGLED

da govori za nju, a njezino je da šuti. Ostaci sličnih patrijarhalnih običaja su se, u manjoj ili većoj mjeri, održali i u modernim društvima dvadesetprvog stoljeća.

Harry Bergerov opis Herine životne sudbine na posve upečatljiv način sa-žima bit karaktera ovog lika:

Njezina sudbina je da svom ocu bude pasoš njegova ovjekovječenja, roba na bračnom tržištu, plijen ljubavnog rata – neizbježno osvojena He-roina, ‘nadvladana komadom osione gline’ koji joj garantuje anonimnost dajući joj svoje ime, čineći je svojim robom i trofejom kao konačnom potvrdom svog vlastitog imena.“43 (prijevod: A. Arnautović)

Jedan posve oprečan karakter pasivne Here predstavlja njezina rođaka Be-atrice, što je jasno ilustrirano u slijedećem poglavlju.

3. Beatrice i „feministički diskurs“Dajući prednost muškom jeziku nad ženskim, ova Šekspirova komedija pri-kriva, ali ujedno i razotkriva mehanizme muške moći. Kako Cook objašnjava, ova komedija „uspostavlja kompleksan niz asocijacija vezanih za riječ, mač i falus, koje markiraju jezik kao domen muške privilegije i agresivnosti,“44 a kao što je već u prethodnom poglavlju naznačeno, muškarac, u svijetu ove komedije, zauzima mjesto govornika, manipulatora i interpretatora znakova vidljivih u njegovom okruženju. Stoga možemo reći da falus kao označitelj zauzima središnju poziciju u jeziku ove komedije, kojeg karakterizira patrijar-halni zakon kulture. No i kao takav, ovaj muški/falični jezik može biti prisvo-jen od strane žena, što dokazuje karakter lika Beatrice, koja sa domišljatom duhovitošću satirizira muške pretenzije i kojoj „iz usta lete noževi i svaka joj riječ bode. Da joj je dah tako strašan kao riječi, ništa ne bi moglo pokraj nje živjeti“45

Neki književni kritičari poput Barbare Everett i Johna Cricka smatraju Beatrice pobornikom „feminističkih principa“, te prototipom feministkinje.

43 Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado About Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982), str. 303. (U prijevodu autorice ovog rada)

44 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986, str.186.

45 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (2.1.163).

67PREGLED

Mnogobrojni su argumenti koji idu u prilog jednoj ovakvoj interpretaciji ka-raktera lika Beatrice. Svojim smionim govorom ova odlučna i inteligentna heroina ozbiljno mijenja konvencionalnu sliku muško-ženskih odnosa. Bea-trice svakako uživa slobodu govora i mišljenja izvan granica koje se smatraju prikladnim za fino odgojenu djevojku elizabetanskog doba. Šekspir je dao liku Beatrice karakter neovisne žene koja se bori za svoja prava, odbijajući da se pokori muškom autoritetu. Svojoj rođaki Heri upućuje oštar prigovor na njezi-no prešutno prihvatanje paternalnog autoriteta: „Dakako – mojoj je bratučedi dužnost da klecne i da rekne: ‘Kako je tebi po volji, oče’. Ali ti ćeš, bratučedo, ipak gledati da bude lijep čovjek, jer ćeš inače opet klecnuti i reći: ‘Oče, kako je meni po volji.’“46 Beatrice se protivi bilo kakvoj prisili od strane drugih, ljubomorno štiteći slobodu svoje vlastite volje. Na Leonatovu izrečenu želju da je jednog dana vidi udatu, Beatrice kaže:

Nećeš, dokle god ne bude Bog gradio ljude od neke druge građe, a ne od zemlje. Zar ne mora boljeti ženu da nad njom gospoduje hrpa proste prašine? Da mora polagati račun o svom životu grudi opore ilovače? Ne, striče, ja neću ni jednoga, Adamovi su sinovi moja braća, a ja zaista držim da je grijeh udavati se u rod.47

Ovaj citat govori dovoljno o Beatricinoj domišljatosti. Cinizam njezinih izjava o romantičnoj ljubavi i o braku se ogleda u načinu na koji Beatrice po-redi prosidbu, svadbu te kajanje sa različitim vrstama plesa, pri čemu joj pro-sidba nalikuje vatrenom, burnom ali i ponešto luckastom plesu, dok je svadba pristojan, čedan i na starinski način dostojanstven ples, nakon kojeg dolazi kajanje, kad umorne noge sve mirnije i mirnije plešu, dok na kraju ne nađu svoj smiraj u grobu. Prema Beatricinom shvatanju brak je samo preimenovano kajanje ili kajanje pod drugim imenom.

Sa tvrdnjom da Beatricino razmetljivo verbalno izrugivanje konvencional-nih spolnih uloga nije ništa drugo do činjenje ustupaka istima samo na drugom nivou, Carol Cook ističe kako Beatrice, umjesto suprotstavljanja vladajućem muškom etosu Messine i sama djeluje u duhu istih pretpostavki i vrijednosti toga društva. Nadalje Cook tvrdi da Beatrice prešutno prihvata prevladavajuće društveno potcjenjivanje ‘ženskih’ osobina poput nemoći, ovisnosti i ranji-vosti – shvatajući konvencionalno muško ponašanje kao jedini način zaštite od muškog roda. Usvajajući „muški govor i smisao za humor, gađajući su-govornika verbalnim oštricama kao bijeg od ženske šutnje i neartikuliranog

46 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>. (2.1.156).

47 Ibidem, str.156.

68 PREGLED

izraza emocija,“ Cook smatra znakovitom činjenicu „kako malu prijetnju ona [Beatrice] ustvari predstavlja za muškarce Messine, koji je uglavnom smatraju kao prilično dobrog druga . . . ona ne izaziva ništa ni slično histeričnim reakci-jama na Herin pretpostavljeni prijestup protiv društvenih i seksualnih kodova Messine.“48 Poenta kritike Carol Cook zapravo jeste ta da su ženine „šutnja i izloženost ranjivosti . . . istinske prijetnje muškarcima Messine, bolni podsjet-nici spolnih razlika koje ustvari predstavljaju istinsko ogledalo [suprotnom spolu].“49 Međutim, način na koji Cook rasuđuje suprotstavlja nepobitnoj či-njenici da Beatrice nedvojbeno odbija prihvatiti konvencionalne uloge spo-lova. Istina, Beatrice pristaje na udaju, ali samo pod njezinim uvjetima. Ona prihvata Benedicka tek nakon što njegovi muški kvaliteti simbolično bivaju spojeni sa njezinim ženskim principima, to jest nakon što Benedick usvaja njezin stav prema Claudiju, te na taj način dokazuje Beatrice da je on naprav-ljen od ‘plemenitijeg metala’ nego li prosječni muškarac Messine. Djelujući na sebi svojstven način, u skladu sa vlastitim željama i izborom, a ne onako kako se očekuje od nje, u skladu sa muškim poimanjem žene i njezinog mjesta u društvu, Beatrice dakako izaziva muški etos Messine. Svojim ponašanjem ova junakinja se protivi kulturološkom obezvređivanju ženskih karakteristika, pokazujući i dokazujući kako biti žena ne znači nužno i biti slaba, neodlučna, ovisna i ranjiva. Opisivanje Beatricina govora, kao bijega od „ženske šutnje“ zasnovano je na pretpostavci da je šutnja nešto svojstveno ženama, što nikada i nikako ne može biti istina, ma koliko ta osobina bila poželjna kod žene u očima suprotnog joj spola. Njezin cilj nije suprotstavljati se muškarcima, nego biti ravnopravna sa njima, što Beatrice očito jeste. Beatrice ne mora „izazivati histerične reakcije“ kod muškaraca, što ni Hera na koncu ne čini, kako bi bila jednaka njima. Hera je sve ono što muškarci žele da ona bude: njihova Hera/Heroina, vještica, te konačno preporođena Hera/Heroina.

Kako bi ukazala na „kontradiktorne impulse“ kod Beatrice, Cook se poziva na prvi prizor drugog čina gdje Beatrice moli Boga da joj nikada ne da muža: „ako mi ne daruje muža, a za taj ću blagoslov svakog jutra i svake večeri pred njim klečati,“50 da bi nakon Herine zaruke govorila posve drugim tonom: „Gospode Bože, evo novog roda! Tako se sve na svijetu udomuje, samo mene žeže sunce. Ja mogu sjediti gdje god u kutu i vikati: ‘Oj-oj-oj-oj!’ ne bi li mi

48 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2, 1986, str.190-191.

49 Ibidem, str. 191.50 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.

scribd.com/>. (2.1.155).

69PREGLED

došao muž.“51 Cook smatra da je u ovom slučaju Beatricin osjećaj izoliranosti pravi, iako je ton kojim govori više lažno, gotovo podrugljivo jadikovanje.52 No, iako se Beatrice istinski osjeća izoliranom, to je cijena koju je ona očito spremna platiti za svoju neovisnost.

Na samom početku komedije čitaocu je jasno da su Beatrice i Benedick zaljubljeni jedno u drugo. U komediji postoje snažne naznake da je ona ranije imala neuspješnu romantičnu vezu sa njim. Da je Beatrice još uvijek stalo do Benedicka vidi se iz njezinih prvih riječi kojima se raspituje da li se živ vratio iz rata. Priznavši Don Pedru kako je nekada imala Benedickovo srce, te da je bila prinuđena vratiti mu ga, Beatrice kaže: „posudio mi ga je načas, a ja sam mu za to dala kamate, dvolično srce za prosto. Jednom mi ga je, dakako, oduzeo lažnim kockama, pa zato Vaša Milost možda pravo veli da sam ga izgubila.“53 Uzevši u obzir spomenute tvrdnje, nije teško razumjeti Beatricinu reakciju, kao i njezina osjećanja prema Benedicku, koja su hirovita i dvosmi-slena:

Zaljubljena osoba, koja je nesigurna hoće li joj ljubav biti uzvraćena, je u stanju povećane osjetljivosti, te je stoga iznimno ranjiva. Dotična osoba pokušava zadržati kontrolu nad situacijom poričući njezino postojanje, postupajući kao da prezire ono što ustvari najviše voli. Ovakva reakcija ne mora biti svjesna; ona može biti odbrambeni mehanizam kao odgo-vor na strah dotične osobe da bude povrijeđena, osobito ako je u svojoj prošlosti doživjela da bude odbijena. Osobe oštrog uma i snažne ličnosti najprije bivaju žrtve ovakve samoobmane, budući da su u stanju razumu podrediti svoja osjećanja, te ubijediti druge u suprotno. Beatrice se ukla-pa u ovaj šablon. Ona je veoma inteligentna i jaka ličnost, sposobna da utiče na druge i da upravlja njima.54 (prijevod: A. Arnautović)

Ovo psihološko objašnjenje Anđele Pitt se doima ne samo pogodnim nego i kompletnim. Stoga, umjesto da se prepusti emocijama, ili, još gore, da posta-ne žrtvom imaginarne ljubavne strasti, Beatrice pronalazi način na koji može kontrolisati situaciju.

51 Ibidem, str. 165 (2.1.165).52 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance…, str. 191. 53 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.

scribd.com/> .(2.1.164).54 Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David & Charles, 1981, str. 108-9.(U prije-

vodu autorice ovog rada).

70 PREGLED

Prvi prizor trećeg čina predstavlja prekretnicu za Beatrice. Čuvši konver-zaciju o sebi i Benedicku, ciljano smišljenu od strane Here i dvorkinje Ursule, Beatrice saznaje kako je ljudi optužuju za ponos i oholost. Svoju spoznaju ona izražava u slijedećem monologu:

U ušima mi gori! Što je to? Zar tako im je mrzak ponos moj?Da – sama vidim, oholost je zlo,Otresti zato gordi rug ću svoj.Ne, nikad nećeš, Benedetto, žalit – Pitomi samo divlje srce mojeI žarku ljubav u njem’ ćeš raspalit,Da zauvijek se naše duše spoje.Od drugih čujem da si vrijedan sreće,Al’ to i sama davno znadem veće. 55

Ovakva reakcija bi bila nemoguća da Beatrice nije već zaljubljena u Bene-dicka. Stoga je ova druga velika, pažljivo smišljena prevara u komediji samo površna obmana, jer su Beatrice i Benedick uistinu zaljubljeni jedno u drugo.

U prvom prizoru četvrtog čina, nakon što Claudio osuđuje Heru, Benedick iznenada započinje svoju ispovijest Beatrici slijedećim riječima: „Ja ne ljubim ništa na svijetu koliko vas – nije li to čudno?“56 Nekih četrnaest redaka po-slije, Benedick je već privolio Beatrice da mu odgovori: „U dobri ste me čas prekinuli – jer upravo sam htjela priseći da vas ljubim.“57 A prema njezinoj izjavi ljubav prema njemu joj je obuzela čitavo srce, te se nema čime zakleti. Na njegov radosni usklik: „Zapovijedaj što da učinim – i sve ću za te uraditi,“ ona nenadano odgovara: „Ubijte Claudija!“58 Jasno je da se Beatrice ne želi vezati za Benedicka prije no što on dokaže da zaista misli to što govori. Na Benedickov upit da li je Claudio njezin neprijatelj ona odgovara:

55 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/> .(3.1.184).

56 Ibidem, str. 213. (4.1.213).57 Ibidem, str. 214. (4.1.214). 58 Ibidem.

71PREGLED

Zar nije nitkov nad nitkovima kad je oklevetao, naružio i osramotio moju rođaku? O, da sam ja muškarac! Što? Vući je za nos sve do žrtvenika, a onda javnom optužbom, bezobzirnom klevetom, nemilosrdnom zlobom – ! O Bože, da sam ja muškarac! Izjela bih mu srce javno na trgu!59

Cook smatra da je bitno prepoznati Beatricinu srdžbu kao imitaciju „upor-ne, brutalne i iracionalne muškosti, upravo pokazane Claudijevim i Leonato-vim primjerom: njezin bijes je izazvan njezinom nemoći da ‘snagom vlastite želje postane muškarac’, te da radi sve što muškarci rade. Ona oponaša mušku etiku osvete, ranije izraženu od strane Leonata“60 Međutim, s obzirom na činjenicu da se i žene mogu razbjesniti te osjećati osvetoljublje, posve je ap-surdno kazati, kao što to Cook čini, da Beatrice „imitira“ muški bijes. Njezin bijes je zapravo izazvan nepravdom nanesenom Heri, a ne „njezinom nemoći da ‘snagom vlastite želje postane muškarac’“.

Beatricin gnjev se odnosi ne samo na kneževe i grofove, već na čitav muški rod, kojemu, prema njezinu mišljenju, nedostaje muževnosti, jer se ista ra-stopila u udvornost, dok se junaštvo pretvorilo u komplimente, a „muškarci su se pretvorili u jezike, i to vrlo čestite. Dosta je reći kakvu laž pa se na nju zakleti i već si hrabar kao Herkul.“61 Benedick je zapravo od samog početka predstavljan kao jedan izuzetno aktivan glas; njegov glavni atribut je govor. Beatricinom naredbom/željom da ubije Claudija, Benedick biva izazvan da dokaže svoju muškost. Budući da se u liku Claudija otkrivaju najgori aspekti Messininog društva poput površnosti, samozadovoljstva/samodopadnosti kao i nečovječnosti, može se reći da Beatricina izrečena želja „Ubijte Claudija!“ zapravo simbolizira njezinu želju da ubije njoj neprihvatljive i omražene kon-vencije Messine. Tek nakon što je očito proklamirala svoju osudu bezglasne uloge žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim odnosima šesna-estog i sedamnaestog stoljeća, Beatrice pristaje na udaju za Benedicka, jer ga voli, a ne zato što joj je rečeno da je on očajan za njom.

59 Ibidem, str. 215. (4.1.215). 60 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in

Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 , 1986, str.195-196.

61 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/> .(4.1.215).

72 PREGLED

4. Hera i BeatriceS obzirom na činjenicu da Beatrice nema roditelje, odnosno prvenstveno na činjenicu da nema oca koji bi gospodario nad njom, u Herinim očima Beatrice uživa zavidnu slobodu, slobodu koja joj daje mogućnost preuzimanja odgo-vornosti za samu sebe. Na taj način Beatrice ima slobodu da se bori sa muška-racima, koristeći njihovo vlastito oružje protiv njih. Beatricino nipodaštavaje društvene uloge koju je Hera u svojstvu žene dužna ispuniti, kao i njezino uporno kršenje normi koje je Hera naučena da poštuje, su zapravo posljedice, čiji uzrok jeste upravo ta zavidna sloboda koju Beatrice uživa. Shodno tome potpuno je legitimno reći da je Hera rob Messininih konvencija, dok je Bea-trice njihov rebel.

Hera se divi i zavidi Beatrice, ali je istovremeno i osuđuje, što se da pri-mijetiti iz njezinih odgovora maskiranom princu u drugom činu. Naime, na Don Pedrov poziv Heri da bude sa njim u društvu, ona odgovara: „Možda ću to reći, ako mi bude po volji.“62 Herin odgovor odražava borbu između dva oprečna savjeta, iskazana u Leonatovu upozorenju Beatrice da se nikada neće udati ako bude „tako oštra na jeziku“63, kao i u Antonijev savjetu Heri da u svemu sluša svoga oca, te Beatricinu protivljenju Antoniju: „Dakako – mojoj je bratučedi dužnost da klecne i da rekne: ‘Kako je tebi po volji, oče’. Ali ti ćeš, bratučedo, ipak gledati da bude lijep čovjek, jer ćeš inače opet klecnuti i reći: ‘Oče, kako je meni po volji’“.64 Čak i u svom pokušaju da oponaša Be-atrice Hera poštuje svoju dužnost kćerke. Implicitno značenje Herine izjave „ako mi bude po volji“ jeste „ako mi otac dopusti“. Njezin neuspjeli pokušaj da svojom izjavom do kraja imitira Beatricino „kako je meni po volji“ postaje zapravo „implicitno odbacivanje Beatricinog buntovnog stava.“65

Na Don Pedrov prijedlog da se prihvati jednog od „Herkulovih poslova“ te nagna sinjor Benedicka i gospođicu Beatrice da „polude jedno za drugim od ljubavi“, Hera spremno odgovara: „I ja ću svojim čednim silama poraditi da mi bratučeda dobije valjana muža.“66 Premda se Hera upušta u ovaj posao sa altruističnim motivima, njezino pomaganje se ubrzo pretvara u lov. Poredeći Beatrice sa zlatnom ribom, Berger metaforično opisuje kako se Hera:

62 Ibidem, str. 157 (2.1.157).63 Ibidem, str. 154 (2.1.154).64 Ibidem, str. 156 (2.1.156).65 Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado

About Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982), str. 304. 66 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.

scribd.com/> .(2.1.167).

73PREGLED

Sa Ursulom objeručke latila Kupidove strjelice, strijele za ptice i udice, te otišla u zasjedu . . . Hera se osigurava da je udica ljubavi oštra, kako bi ranjena Beatrice mogla zajednosa mamcem progutat i svoj ponos . . . [Hera] je prinčevo kao i očevo oružje, te oružje Cluba Muškaraca Messine, a ono o čemu ona željno gudi je Beatricina oholost.“67 (Prijevod: A.Arnautović)

Energija kojom Hera grdi svoju rođaku otkriva da se ona zapravo više nego pretvara da to što čini u Beatricinu korist. Naime, ona govori ono što uistinu misli o Beatrice, verbalizirajući, po prvi put bez straha da će je neko prekinuti, ono što zapravo osjeća: „priroda / još nije žensko srce stvorila / Od tvrđe građe nego što je njeno. / Iz očiju joj sijeva oholost / I preziranje – što god zagledaju, / Sve preziru, a njezin duh toliko / Sam sebe cijeni da se drugo sve / Njoj čini jadno. Ona ne može / Ni ljubiti niti ljubav hiniti / Ni zamisliti – tako je u sebe / Sva zaljubljena.“68 Na osnovu ovog citata može se zaključiti da Hera zapravo ima negativno mišljenje o Beatrice. Ona smatra Beatrice sujetnom i oholom osobom, koja odbija priznati i prihvatiti bilo što, ako se to što se ne poklapa sa njezinim vlastitim shvatanjem. Povrh svega toga, Hera vidi Beatrice kao osobu nesposobnu da voli. Ovakvo shvatanje karaktera lika Beatrice odgovara standardima društvenih konvencija Messine, društveno nametnutim normama kojima se Hera u potpunosti povinovala.

Hera, kao konvencionalna junakinja, ne odobrava nikakvo suprotstavljanje očevima i muževima. Shodno onome čemu je naučena, Hera poima brak kao nagradu za ženinu nevinost i krijepost, oprečno Beatrice koja se drsko usuđuje definirati ga kao ništa drugo do puko kajanje. Usprkos svoj Herinoj kritici i osudama Beatricinog buntovnog ponosa i njene neovisnosti, u Herinu govoru se da naslutiti tračak zavisti i nevoljkog divljenja kada poredi Beatricin pono-sni i opori duh sa duhom divlje sokolice na hridini. 69

S obzirom na polaznu tezu ovog rada, zastupljenu u stajalištu Sare Mills o diskontinuitetu diskursnih struktura, koje svojevremeno podliježu promje-nama zbog, između ostalog, „ženskog otpora prema njima,“70 dolazimo do zaključka da je u Šekspirovoj komediji Mnogo vike ni za što upravo Beatrice

67 Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace, str. 305. (U prijevodu autorice ovoga rada)68 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.

scribd.com/> .(3.1.181).69 Ibidem (3.1.180). 70 Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997, str. 88.

74 PREGLED

ta koja gradi osjećaj vlastite ličnosti, odupirući se prevladavajućem ‘diskur-su ženstvenosti’ u društvenom životu Messine utjelovljenom u karakteru lika Here, te na taj način postajući sjemenom nastanka drugog, njemu posve opreč-nog „feminističkog diskursa“.

Osuđujući društvo kojemu je pojam neudate i neovisne žene potpuno ne-poznat, društvo u kojem su brakovi ugovarani od strane roditelja, i u kojem je udata žena tretirana kao vlasništvo muža kojemu je podređena, Beatrice se protivi ovakvoj vrsti muško-ženskih odnosa. Ona želi obostranu relaciju koja se temelji na ljubavi, ili nikakvu relaciju uopće. Ona ne želi biti konvencio-nalno ženstvena oponašajući uzor žene elizabetanskog doba, nego kreirati vla-stiti uzor tako što će na samo sebi svojstven način biti ženstvena. Odbacujući šutnju kao vrlinu žene, nastojeći da bude ne samo viđena, nego i saslušana, Beatrice uspijeva izbjeći uobičajenu životnu priču žene koja je samo lice bez glasa. U želji da bude definirana na osnovu svoje ličnosti, a ne na osnovu spolne pripadnosti, bori se da održi svoj autoritet kako bi se mogla predstaviti drugima onako kako ona želi. Usprkos činjenici da živi u društvu gdje se jezik smatra domenom muške privilegije i muške agresivnosti, Beatrice pokazuje da ne želi niti treba posrednika u govoru. Govoreći za sebe, bez posrednika, u svijetu ove komedije ona ostaje subjekat oprečan tada općeprihvaćenom poimanju žene objektom muškog čitanja, interpretiranja i manipuliranja, reali-zirana u karakteru lika Here. Satirizirajući muške pretenzije i kršeći Messinine društvene konvencije, Beatrice odbija da se povinuje muškom autoritetu, te stoga može uživati slobodu govora i mišljenja.

Odgovor na pitanje o mogućim razlozima Beatricinih postupaka djelo-mično se može pronaći u psihoanalitičkom objašnjenju Angele Pitt, koja se koristi Frojdovom teorijom o odbrambenim mehanizmima. Zaljubljena, ali i nesigurna u uzvraćanje ljubavi, Beatrice je u stanju povećane osjetljivosti. Da bi zadržala kontrolu nad situacijom, ona pribjegava poricanju zaljubljenosti prezirući Benedicka kojeg ustvari najviše voli. Njezina reakcija, bilo da je svjesna ili nesvjesna, može se interpretirati kao odbrambeni mehanizam koji eliminira njezin postojeći strah od emocionalne boli. Kao osoba snažne lično-sti , oštroumna Beatrice je sposobna razumom upravljati svojim osjećanjima, te na taj način ubijediti druge u suprotno, tj. uvjeriti ih kako ona zapravo mrzi Benedicka.

Drugo objašnjenje Beatricinih postupaka ogleda se u njezinoj reakciji pro-tiv Here, heroine/junakinje Messininih konvencija. Utjelovljujući Messinin prevladavajući „diskurs ženstvenosti“, Hera predstavlja sve što Beatrice ui-stinu prezire. Što se Hera u svojoj pokornosti više prilagođava odredbama

75PREGLED

Messininog „diskursa ženstvenosti“, to Beatrice gromoglasnije protestira pro-tiv istog. Stoga, svojim ponašanjem, koje se suprotstavlja spomenutom „dis-kursu ženstvenosti“, Beatrice kreira vlastiti diskurs, koji joj daje prostor da se odupre prevladavajućem diskursu ženstvenosti, te na taj način izgrađuje osjećaj vlastite ličnosti. U zaključnoj riječi ovog poglavlja jasno se potvrđuje da upravo Messinin „diskurs ženstvenosti“ postaje uzrokom razvoja drugog, njemu oprečnog diskursa, ovdje nazvanog „feminističkim diskursom“, koji će vremenom utjecati na promjenu strukture i sadržaja prvog diskursa, te na taj način doprinijeti promjenama u kojima će žene postajati aktivni subjekti koji razmišljaju i reagiraju.

5. ZaključakPolaznu tezu ovog rada čini stajalište Sare Mills da „tekstovi nisu zasnovani na samo jednom diskursu”, da „više različitih diskursa djeluje u konstruk-ciji određenog teksta” i da su „ovi diskursi (...) često u konfliktu jedan sa drugim“71. Polazeći od ovoga stajališta, u radu je utvrđeno da je upotrebom dva oprečna diskursa Šekspir kreirao dva dijametralno različita ženska karak-tera, Here i Beatrice.

Upotrebom ‘diskursa ženstvenosti’ autor je kreirao karakter Here, koja predstavlja uzor nevine i moralne žene elizabetanskog doba. Kao što se veo-ma brzo ispostavlja, Herino djevičanstvo nije samo njezina čast, već i njezin identitet, jer bez djevičanstva ona bi bila odbačena od strane društva u kojem živi. Predstavljena kao konvencionalno ženstvena, ponizna, skromna, ranjiva, poslušna, kao djevica koja se vidi a ne čuje, ona je „lice bez glasa,“ čija uloga je da „ispunjava ili zrcali očekivanja drugih o tome kakva bi žena trebala da bude.“72 Hera je pretežno tiha i rijetko kada govori. Čitaocu je predstavljena prvenstveno na osnovi dojmova koje ostavlja na Claudija, koji je, u svojoj želji da je posjeduje, posmatra kao „dragi kamen“, kao pasivno vlasništvo. Na kraju komedije, Hera više nego rado prihvata ponuđeni joj brak, time prihva-tivši i ulogu relativno nemoćne žene u braku viktorijanskog doba.

Primjenom ‘feminističkog diskursa’ kreiran je karakter lika Beatrice, sta-menog i neovisnog karaktera žene, koja otvoreno krši konvencionalne spolne uloge u društvu Messine. Lavovski se boreći za svoja prava, Beatrice odbija

71 Ibid., str. 100. 72 Cook, Carol. „‘The Sign och Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in

Much Ado About Nothing.“ PMLA: Publications of the Modern Language Association of America, 101:2, 1986, str. 191.

76 PREGLED

povinovati se muškom autoritetu kako bi nesmetano mogla uživati slobodu govora i mišljenja. Njezini kritički stavovi joj ne dopuštaju da prihvati muža po izboru drugih. Svojim oštrim jezikom, duhovitom domišljatošću te svo-jim držanjem, Beatrice se suprotstavlja društvenom potcjenjivanju ‘ženskih’ osobnih karakteristika, dokazujući da biti žena ne znači nužno i biti nemoćna, ovisna i ranjiva. Svoju ljubav prema Benedicku ne želi pokazati prije no se uvjeri da i on nju isto tako voli. Tek nakon što je očito proklamirala svoju osudu bezglasne uloge žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim odnosima šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Beatrice pristaje na udaju za Benedicka iz ljubavi.

Nakon sagledavanja karaktera Here i karaktera Beatrice kroz prizmu dis-kursa unutar kojeg su nastali, izvršeno je međusobno poređenje ova dva lika, pri čemu su ponuđena određena objašnjenja Beatricinih postupaka.

Beatricina zavidna sloboda ujedno predstavlja i razlog njezine borbe protiv svega onog što Hera zapravo utjelovljuje. Diveći se i zavideći Beatrice, Hera istodobno osuđuje Beatricin buntovni stav, kako bi ispunila svoju dužnost kao kćerka. Iz prethodnog poglavlja može se zaključiti kako Hera zapravo ima negativno mišljenje o Beatrice. Hera posmatra Beatrice kao sujetnu i oholu osobu, koja ne priznaje ničije mišljenje, osim vlastitog, i koja je nesposobna da voli. Za Heru brak predstavlja nagradu za ženinu nevinost i krijepost, dok on, shodno Beatricinom poimanju braka, nije ništa drugo do kajanje.

Odgovor na pitanje o mogućim razlozima Beatricinih postupaka djelomično se može objasniti uz pomoć Frojdove teorije o odbrambenim mehanizmima. Zaljubljena a nesigurna u Benedickovu ljubav, Beatrice je u stanju povećane osjetljivosti. Kako bi zadržala kontrolu nad situacijom ona poriče svoja osje-ćanja, postupajući kao da prezire predmet svoje ljubavi. Njezina reakcija je odbrambeni mehanizam koji je čuva od moguće emocionalne boli. Beatricin razum vlada njezinim osjećanjima. Ona uspijeva uvjeriti druge kako zapravo nema nikakvih osjećanja prema Benedicku.

Drugo objašnjenje Beatricinih postupaka sadržano je u njezinoj reakciji pro-tiv Here, koja u svom utjelovljenju Messininih konvencija sa prevladavajućim „diskursom ženstvenosti“ predstavlja sve što Beatrice zapravo prezire. Što se Hera u svojoj pokornosti više prilagođava odredbama Messininog „diskursa ženstvenosti“, to Beatrice gromoglasnije protestira protiv istog. Stoga, svojim ponašanjem, Beatrice kreira vlastiti diskurs, koji joj daje prostor da se odupre prevladavajućem diskursu ženstvenosti, te na taj način izgradi osjećaj vlastite ličnosti. Messinin „diskurs ženstvenosti“ postaje tako uzrokom razvoja dru-gog njemu oprečnog diskursa, ovdje nazvanog „feminističkim diskursom“,

77PREGLED

koji će vremenom utjecati na promjenu strukture i sadržaja, prvog diskursa, te na taj način doprinijeti promjenama u kojima će žene postajati aktivni subjekti koji razmišljaju i reagiraju.

IzvoriBerger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado Abo-ut Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982): 302-313.

Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of America 101:2 (1986): 186-202.

Crick, John. “Messina.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Pren-tice Hall, 1969.

Drakakis, John. “Trust and Transgression: The Discursive Practices of Much Ado about Nothing.” Post-Structuralist Readings of English Poetry. Cambridge: Cambridge Univer-sity Press, 1987.

Fergusson, Francis. “Ritual and Insight.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969.

Green, Keith, and LeBihan Jill. Critical Theory &Practice. London: Routledge, 1996.

Hays, Janice. “Those ‘soft and delicate desires’: Much Ado and the Distrust of Women.” The Woman’s Part: Feminist Criticism of Shakespeare. Ed. Carolyn Ruth Swift Lenz, Gayle Greene, and Carol Thomas Neely. Urbana: University of Illinois Press, 1980.

Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969.

Jackson, Russell. “’Perfect Types of Womanhood’: Rosalind, Beatrice and Viola in Victo-rian Criticism and Performance.” Shakespeare Survey: An Annual Survey of Shakespeari-an Study and Production 32 (1979): 15-26.

Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997.

Mulryne, J. R. Shakespeare: Much Ado About Nothing. London: Edward Arnold (Pu-blishers) LTD, 1965.

Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David & Charles, 1981.

Prouty, Charles, T. The Sources of Much Ado about Nothing. New Haven: Yale University Press, 1950.

Shakespeare, William. Much Ado About Nothing. Ed. A. R. Humphreys. London: Methuen & Co, 1981.

78 PREGLED

Taylor, Michael. “’Much Ado About Nothing’: the individual in Society.” Essays in Criti-cism: A Quarterly Journal of Literary Criticism 23 (1973): 146-53.

Williams, Mary C. “Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.” Renaissance Papers (1984): 37-45.

On-line izvori

Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.scribd.com/>

Dostupno na sljedećem linku:

http://www.scribd.com/doc/58699710/William-Shakespeare-Mnogo-vike-ni-za-%C5%A1to.

79PREGLED

Nurko PobrićUDK 34 (4)

VIŠESTRUKI KONSTITUCIONALIZMI EVROPEEUROPE’S MULTIPLE CONSTITUTIONALISM

SažetakU radu se problematiziraju osnovni razlozi neuspjeha evropskog ustavnog pro-jekta. Radi jasnijeg razumijevanja problema izlažu se u osnovnim naznakama najznačajniji razvojni putevi konstitucionalizma u Evropi. Posebno se ana-liziraju razvoj i karakteristike engleske ustavnosti, te značaj i karakteristike ustava i ustavnosti u Francuskoj. U sklopu razmatranja osnovne teme rada, u radu se daje kraći prikaz karakteristika ustava i ustavnosti u Sjevernoj Ameri-ci, odnosno u Sjedinjenim Američkim Državama i uticaj te ustavnosti na kon-stitucionalizme u Evropi. U radu se daje osvrt i na različita shvatanja ustava, nastala u jasno odvojenim ustavnim kulturama. I pored neuspjeha evropskog ustavnog projekta, u radu se potvrđuje postojanje zajedničkog pravnog poret-ka Evropske unije, koji se zasniva na međunarodnim ugovorima, uz postojanje zajedničkih pravnih načela, koje prihvataju države članice, kao i postojanje pravnih akata organa Evropske unije koje izravno primjenjuju njene članice. Upravo spomenuta zajednička načela nadilaze sklop međunarodnih postoje-ćih ugovora, koji imaju konstitutivni značaj, i čine (navedena zajednička na-čela) pravne stečevine Evropske unije. Na kraju rada se zaključuje da model konstitucionalizacije Evrope u biti odgovara engleskom tipu evolucionarnog ustavnog poretka. Također se (na kraju rada) izvodi zaključak da je pokušaj konstitucionalizacije Evropske unije prema kontinentalnoevropskom uzoru pokazao izraženo nepovjerenje, te da je evropski integracijski pokret u politič-kom domenu doveo u ozbiljnu krizu.

Ključne riječi: evropski ustav, evropski ustavni proces, razvoj konstituci-onalizama u Evropi, različite ustavne kulture, evropske predodžbe o ustavu i ustavnosti.

SummaryThis paper discusses the main reasons for the failing of the European consti-tutional project. For a clearer understanding of the problems exposed in the

80 PREGLED

outlines of the most important developmental pathways of constitutionalism in Europe, the development and characteristics of the English constitution, and the significance and characteristics of constitutions and constitutionalism in France are being specifically analyzed. Within the main topics of discus-sion, the paper gives a brief display of constitution and constitutionalism in North America, or in the United States and the impact on the constitutionality of constitutionalism in Europe. This paper gives an overview on the different conceptions of the constitution, made clear in a separate constitutional cul-ture. Despite the failure of the European constitutional project, the paper con-firms the existence of a common legal system of the European Union, which is based on international treaties, the existence of common law principles, which the Member States have accepted, as well as the existence of acts of organs of the European Union directly applied by its members. The aforesaid com-mon principles beyond the existing framework of international agreements, having the constitutional significance, and (listed common principles) are of the acquis of the European Union. Finally, the author concludes that the con-stitutionalisation of Europe model to be corresponding to the English type of evolutionary constitutional order. Also (in the end) the conclusion is drawn that the constitutionalisation of the European Union’s attempt to model the Civil shown expressed distrust, and that the European integration movement in the political domain has led to seriou crisis.

Key words: European Constitution, Europe’s constitutional process, the development of constitutionalism in Europe, the various constitutional cul-ture, European notions of the constitution and constitutionality.

INeuspio pokušaj donošenja Ustavnog ugovora (evropskog ustava) i poteškoće u usvajanju Lisabonskog ugovora, upućuju na potrebu kraće analize višestru-kih kostitucionalizama Evrope, koji su (ti konstitucionalizmi) značajno utje-cali ne neusvajanje evropskog ustava i na poteškoće pri usvajanju Lisabon-skog ugovora. Zapravo, kazano ukratko, u Evropskoj uniji za sada ne postoji „ustavni trenutak“1, odnosno ne postoje politički i drugi uslovi za donošenje

1 Teoriju „ustavnih trenutaka“ formulirao je Bruce Ackerman, imajući u vidu američki ustavnopravni razvitak. Govoreći općenito ona pretpostavlja da se proces donošenja „vi-šeg zakona“ (higher lawmaking) ili ustavne politike, odnosno izricanje ustavne volje na-roda, odvija u trenucima teške krize odnosno u ključnim transformativnim razdobljima u razvoju nekog društva. Brucke Ackerman i Neal Katyal, Our Unkon-ventional Founding, (1995) 62 UNIVERSITY CHICAGO LAW REVIEW, 475., navedeno prema: Podolnjak,

81PREGLED

evropskog ustava. Kada će taj „ustavni trenutak“ doći teško je predvidjeti. Naravno, u Evropskoj uniji nije se odustalo od daljih institucionalnih refor-mi Unije, koje će morati odgovoriti budućim izazovima, ali je, može se reći, „prećutno dogovoreno“ da se, za sada, ne daje prioritet Evropskom ustav-nom ugovoru (evropskom ustavu). Razlog za navedeni stav je prvenstve-no postojanje „političkog (ne)raspoloženja“ u nekim zemljama članicama. U svakom slučaju, stagnacija u evropskom ustavnom procesu može se objasniti neriješenim političkim nesuglasicama (konfliktima) i odnosima moći unutar članica Evropske unije. Političke rasprave unutar Evropske unije u odnosu na „problem ustavotvorstva“, mogu se jedino ocijeniti kao politički pokušaj, bar za određeno vrijeme, da se zaustavi realiziranje ideje o donošenju evropskog ustava, s tim da se ne mora odrediti da li će i u kojem smjeru (i kada?) biti nastavljen ustavni proces. Može se zapaziti da evroskeptici odbijaju promje-nu legitimacijske osnove s međunarodnih ugovora na evropski ustav s argu-mentom da ne postoji evropski narod. Prema ovom stajalištu, čini se da ne postoji subjekt procesa donošenja evropskog ustava, odnosno da ne postoji ona kolektivna jednina koja se označava kao „narod“, koji („narod“) bi se trebao samokonstituirati u građane nove države. Teza o nepostojanju naroda doživjela je kritiku iz pojmovnih i empirijskih razloga, a i iz razloga što naciju građana ne treba miješati s pretpolitičkom sudbinskom zajednicom, obilježe-nom zajedničkim porijeklom, jezikom i historijom. Time se zanemaruje vo-luntaristički karakter nacije (kao jedan od mogućih pristupa određenju pojma nacije), čiji kolektivni identitet ne postoji ni prije demokratskog procesa iz kojeg proizlazi, a ni neovisno o njemu. No, izgleda, ipak, prihvatljivim stajali-šte „da je evropsko primarno pravo ugovora potpuno funkcionalni ekvivalent državnom ustavu.“2 Funkcionalni ekvivalent evropskog ustava u usporedbi s nacionalnim ustavima, mora se priznati, ima značajne nedostatke, ali taj ustav treba pojmiti kao krajnje dinamičnu instituciju, instituciju u stalnoj promjeni. „Jedna od njegovih osobenosti bez presedana leži u tome da se ne mijenja i ne preobražava reaktivno kao državni ustavi, prilagođavajući se zbilji koja se mi-jenja, već on (deliberativnim) promjenama i (latentnom) preobrazbom iz kora-ka u korak aktivno stvara, suoblikuje i refleksivno kodificira evropsku ustavnu zbilju“.3 U ovom slučaju u pitanju je ustav u materijalnom određenju, kako je to određenje „opisano“ u nauci ustavnog prava. U kontekstu navedenog, može

R., Od Laekena do Lisabona – uspon i pad Ustavnog ugovora., Reforma Evropske unije (2009), Zagreb: Narodne novine d. d., str. 30.

2 Brunkhorst, H., (2004), Solidarnost-Od građanskog prijateljstva do Globalne pravne za-jednice, Beograd/Zagreb: Beogradski krug-Multimedijalni institut, str. 207.

3 Isto, str. 207.

82 PREGLED

se reći da je evropski ustav trajno, plansko i neplansko ustavotvorstvo, odno-sno „ustav u preobrazbi“. Evolucija evropskih ugovora u funkcionalni ustavni ekvivalent može ubilježiti na svoj račun značajne dobitke u građanskim pravi-ma. Ali, upravo u ovom domenu pokazuje se skliskost jedne puko funkcional-ne „ustavne evolucije“ i nepostojanje „ustavne revolucije“. Evropski ustav u preobrazbi nastaje bez sudjelovanja evropskog naroda. Jer, „ciljno određenje sve prisnije integracije naroda na temelju demokratskog principa i podjedna-ko pozitivno-pravno propisano daljnje razvijanje prava građana Unije može samo Evropski narod“.4 Samo takav narod koji može dovesti do važenja za-jedničku volju građana Evrope, uz uvažavanje „nacionalnih identiteta“ država članica, može iz faktičkog ustava (državnih ugovora) stvoriti legitimni ustav građana. U Evropskoj uniji su (za sada) jedini ustavotvorci države potpisnice ugovora, a ne i građani Unije ili njihovi izabrani zastupnici. U tom slučaju „građani Unije“ čine „rudimentaran“ evropski narod koji je barem u fazi po-stanka ili „u nastojanju“. Uočljiv demokratski deficit, u odnosu na „evropsko ustavotvorstvo“ organizacionopravno se objašnjava stavom o strukturi me-đunarodnopravnih ugovora koji su u Evropskoj uniji nametnuli drugačiji tip ustava u odnosu na nacionalnodržavni tip ustava. Izvor funkcionalnog ustava Evropske unije je sklapanje ugovora između država članica, a ne ustavotvorna vlast naroda. „Unutrašnji temelj važenja evropskog primarnog i sekundarnog prava je ugovor između vlada.“5 Stoga, evropska konstitucionalizacija više je „administrativna“ nego demokratska. Pri svemu rečenom treba imati u vidu da je „politički sistem EU veoma decentralizovan i usitnjen, zasnovan na do-brovoljnom obavezivanju država članica i njihovih građana oslonjen na niže organizacione jedinice (tj. na postojeće nacionalne države) za administriranje prinude i drugih oblika državnih ovlašćenja.“6 U kontekstu citiranog stava izvodi se i zaključak „da EU može da funkcioniše kao pravni i politički sistem bez potpunog preobražaja teritorijalne organizacije države, što nije slučaj sa evolucijom grada-države u nacionalnu državu u ranom modernom periodu evropske istorije“.7 Čini se da se iskristalizirao zajednički nazivnik (unutar Evropske unije) da bi donošenje evropskog ustava predstavljalo (u budućno-sti) „neki veliki uspjeh“ za Evropsku uniju. Umjesto evropskog ustava, ponu-đena su tzv. mala rješenja, u bitnim tačkama manje ili više neodređena. Rješe-nja o kojima je riječ, svode se na sitne prepravke ustavnog ugovora, uglavnom motivirane defanzivnom političkom taktikom. U svakom slučaju, „EU traži

4 Isto, str. 212.5 Isto, str. 217.6 Hiks, S. (2007), Politički sistem Evropske unije, Beograd: Službeni glasnik, str. 26.7 Isto, str. 26.

83PREGLED

nove puteve kojima bi se izbjegla dominacija supranacionalnih institucija nad državama članicama EU.“8

Sve naznačeno, u biti je samo ponavljanje onog što je već postojalo i prije početka pregovora o Evropskom ustavnom ugovoru. Problem je, zapravo, bio i ostao da države članice imaju različite stavove (i predodžbe) o procesima i finalitetima političke integracije Evropske unije. U krajnjoj liniji distinkci-je u odnosu na problem integracije unutar Evropske unije kreću se u okviru polaziranih stajališta o „evropskoj naddržavnosti“, „federalnom ustroju poli-tičke Evrope“, s jedne strane, i održavanje „tradicionalne suverenosti država“ (članica), s druge strane. Temeljne divergencije u diskusijama oko evropskog ustava, nisu se manifestirale samo u odnosu na reforme evropskih instituci-ja, već su se doticale temeljnih ideja ustava ili s njim povezanih očekivanja. Stoga, diskusija o ustavu postigla je status qua ante. Naime, na samom počet-ku rasprave o potrebi temeljne institucionalne reforme uočen je kontraverzan pristup problemu iskazan u vidu pitanja, a implicite i u vidu stava – da li je za bilo kakvu institucionalnu reformu uopće potreban ustav ili je dovoljna zbirka ugovora slična ustavu. Jedna strana u ustavu je vidjela mogućnost konstitu-cionalizacije Evrope, po uzoru na ustave nacionalnih država, dok je druga dovodila u pitanje konstitucionalnu pretpostavku državnosti (Evropske unije), i time smatrala pogrešnim proces „analogan ustavu“. Izabrani konvencijski postupak da se evropski ustavni ugovor izradi uz sudjelovanje parlamentarnih zastupnika i dostavi na potpis Vijeću ministara, nije mogao sakriti činjenicu da su dva pitanja ostala nerazjašnjena. Prvo, da akt donošenja ustava ne treba shvatiti kao konstitucijski akt „evropskog naroda“, već da države članice i dalje nastupaju kao ustavotvorna vlast. Čak ni evropski ustavni ugovor nije se mogao odvojiti od tradicionalnog ugovornog modusa. S druge strane, ostalo je otvoreno pitanje da li se uopće može govoriti o evropskom ustavu kad Evrop-ska unija nije političko-pravna struktura usporediva s državom. Jer, općenito se ustavi identificiraju s nacionalnom državom, te se za pretpostavku ustava traži postojanje suverene nacionalne države. Budući da projekt zajedničkog ustava evropskih država (članica Evropske unije) nije primjeren navedenoj paradi-gmi konstitucionalizma, činilo se da je projekt donošenja evropskog ustava unaprijed kvalificiran problematičnim ili čak osuđenim na propast. Dvojna struktura jednog istovremeno zajedničkog nadnacionalnog i kooperativnog međudržavnog sistema, kakav je izgradila Evropska unija, bila je uzrok da se projekt evropskog ustava smatra i vrlo preambicioznim i problematičnim.

8 Bašić, N. (2008) , Savremena Evropa u tranziciji, Bihać: Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću.

84 PREGLED

Nesporazumi oko pojma ustava, s obzirom na privremeni neuspjeh evrop-skog ustavnog projekta mogli bi se označiti završenim, a i irelevantnim. Me-đutim, ovakav zaključak, samo je na prvi pogled tačan. Rasprave o evropskom ustavu pokazale su dublje divergencije političke tradicije, kao i razlike u po-litičkim stajalištima u državama Evropske unije, koje se očigledno pokazuju i u aktuelnim političkim djelovanjima, a koje će i u budućnosti biti odlučujuće u diskusiji o načinu i obliku političke strukturiranosti Evrope. U diskusiji o evropskom ustavu jasno se prepoznaju evropske ustavne kulture u kojima se različito poima smisao i svrha ustava i koje kao takve sadržavaju različite perspektive u odnosu na projekt donošenja evropskog ustava. Iz navedenog razloga, s pravom se može postaviti i pitanje – može li s obzirom na mnogo-struke konstitucionalizme u Evropi, uopće postojati pravi evropski konstitu-cionalizam koji bi mogao rezultirati do temelja transnacionalnog političkog prostora, kao i evropskog ustava, odnosno da li je različita ustavna tradicija tako otporna na prilagođavanje i promjene da se svaka ideja evropskog usta-va odbije od tvrde realnosti koje se nazivaju sukobom ustavnih kultura. Jer, mnogostruki konstitucionalizmi u Evropi različito vrednuju značaj nekih od gradivnih političko-pravnih pojmova države, ustava i ustavnosti (vladavine prava), kao što su suverenitet, legitimitet, politička obligacija i sl.

IIRadi jasnijeg razumijevanja problema izložit ćemo, u osnovi (i osnovne)

razvojne puteve konstitucionalizma u Evropi. Engleska do danas ne posjeduje pisani ustav. Bez obzira na nepostojanje, pisanog, kodificiranog ustava, En-glezi su uvijek bili uvjereni da imaju ustav. Kolektivno shvatanje da Englezi imaju ustav seže do 13. stoljeća, a djelimično i ranije, ako se ima u vidu po-stepeni historijski razvoj Engleske, pa i njen razvoj u domenu legislative. Za-ista, neki temeljni zakonodavni dokumenti, koji su predstavljali stečena prava Engleza i ograničavali vlast monarhije, kao što su Magna Charta, Petition of Right i Declaration of Rights, bili su temeljni zakoni kvazikonstitucionalnog ranga. Osim temeljnih zakona tzv. drevni ustav (Ancient Constitution) činili su cjelokupno običajno pravo (Common Law) Činjenica da se i konvencije ustav-ne prakse (ustavne konvencije) smatraju dijelom ustava objašnjava razliku en-gleske u odnosu na kontinentalnoevropske ustavne tradicije. Dok se u konti-nentalnoj Evropi o ustavu u pravilu govori samo kao o juridički oblikovanom aktu, a ostali zakoni (neki od njih) ubrajaju se u ustav u materijalnom određe-nju, englesko se poimanje ustava proteže i na način postupanja s osnovnim na-čelima poretka i postupka. Zato se ustavima smatraju sve institucije, postupci

85PREGLED

i načini ponašanja koji su korelativni s pisanim osnovnim zakonima, s običaj-nim pravom i nepisanim pravilima ustavne prakse. Za razliku od kontinental-noevropske i sjevernoameričke ustavne tradicije, načini postupanja i norme koje potpadaju pod pojam ustava (constitution) ne izvode se iz nadređenih maksima, već se više dobivaju na osnovu sistematizacije sistema institucija i njihova razvoja. „Engleski ustav ponekad se određuje kao tvorevina koja se sastoji od više slojeva. Pored pravnog, za cjelovitu spoznaju engleskog ustava, od presudne važnosti je proučavanje tzv. konvencionalnog sloja. Ovaj „sloj“ čine pravila koja nisu pravne prirode a putem kojih se uređuju „najosjetljiviji“ odnosi između glavnih ustavnih činilaca, vlade, parlamenta i kralja.“9 Engleski ustav je pravni, ali i politički, historijski i kulturološki fenomen. Stoljećima je bio oličenje osnovnih vrijednosti svakog modernog pravnog poretka, kao što su konstitucionalizam i vladavina prava. Može se reći da je englesko shvatanje ustava specifično, jer se ustav poima kao dokument pragmatičnog i nedovr-šenog karaktera, što znači da pravna odrednica nije odlučujuća u odnosu na pojam ustava. Engleski ustav je primarno „politički ustav“, pa je iz tog razloga podvrgnut stalnoj promjeni koju posebno potiče suvereni organ – engleski parlament. Također, od značaja je britanska ustavna kultura, koja u ustavu izražava historijski i stvarni poredak i ne upućuje na konstituirajući osnivački akt, već se iskazuje kao proces kumulativnog donošenja ustava. Sve nave-deno je razlog što engleski ustavni poredak može egzistirati i bez formalno jedinstvenog ustavnog akta. Koncept tzv. parlamentarne suverenosti je aran-žman koji može opasno da se približi decizionizmu, „pošto se tu implicira da narodni mandat daje parlamentu pravo da autoritativnim odlukama određuje šta je pravo. To je u direktnoj suprotnosti sa načelom vladavine prava, koja se bazira na premisi da formu zakona ne može dobiti svaka većinski legitimira-na volja nosilaca vlasti.“10 Upravo članstvo u Evropskoj zajednici (Evropskoj uniji) za Ujedinjeno kraljevstvo značilo je sučeljavanje dva načela – „načela suverenosti parlamenta i načela suprematije prava EZ.“11 Ključno pitanje na koje današnji engleski ustav mora dati odgovor jeste, da li se navedena načela isključuju ili ih je moguće na određen način pomiriti. „Stoga se ustavna debata u Ujedinjenom kraljevstvu uglavnom usmjerava na ustavnost reinterpretaci-je tradicionalnog tumačenja suverenosti Parlamenta, te pravne osnove učinka pravnih pravila europskog prava u unutrašnjem pravnom poretku.“12

9 Petrov, V.(2007), Engleski ustav, Beograd: Službeni glasnik, str. 17.10 Dimitrijević, N. (2007), Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno, Beograd: Edicija

REČ, str. 90. i 91.11 Petrov, V., nav. rad, str. 137.12 Rodin, S. (1997), Europska integracija i ustavno pravo, Zagreb: Institut za međunarodne

86 PREGLED

Razvoj konstitucionalizma u Francuskoj odvijao se u drugačijem smjeru, mada ni u Francuskoj pisani ustav nije bio ni približno toliko bitan kao u Sje-vernoj Americi ili kasnije u Njemačkoj. Francuzi su od 1971. godine imali mno-go ustava, koji su primarno imali karakter instrumenta vladanja. Nacija je za Francuze bila važnija od ustava. Do 1789. godine naciju je predstavljao kralj, a poslije toga narod i njegova suverenost. Nacija je bila osnovna politička jedini-ca Francuske, pa ustav tu jedinicu, za razliku od SAD, nije morao konstituirati. Suverenost francuske nacije iskazivala se u suverenosti zakona i zakonodavca. Zakon je izraz opće volje francuske nacije. U Ustavu Francuske iz 1791. godine pisalo je da „u Francuskoj nema višeg autoriteta od autoriteta zakona“. Poslje-dica ovakvog „rangiranja“ zakona proizlazila je i činjenica da u Francuskoj nije bilo ustavne sudske vlasti. Ustavno vijeće koje je uspostavila Peta republika, po svom se ustrojstvu i statusu ne može situirati u ustavnosudsku instancu. Dakle, u Francuskoj nije izgrađivana ustavnosudska vlast, kakva se, na primjer, razvila u SAD. Može se reći da prema važećem Ustavu Francuske „država je neka vrsta inkarnacije rusoovskih prihvaćene opšte volje koja uživa ili proizvodi jedno-dušnu podršku naroda.“13 Inače, u političko-pravnoj teoriji se ističe da Ruso pod slobodom nije podrazumijevao „negativnu“ slobodu pojedinca od uplitanja drugih u njegovu privatnu sferu, „već sudjelovanje svih punopravnih članova društva u javnoj vlasti koja smije da se upliće u svaku oblast života svakog građanina.“14 Liberalni teoretičari iz prve polovine 20. stoljeća tačno su predvi-djeli da bi sloboda u ovom „pozitivnom“ određenju lako mogla uništiti previše „negativnih“ sloboda koje su oni smatrali „svetinjama“.

Usporedba engleskog ustavnog razvoja s francuskim pokazuje da je bilo ra-zličitih puteva oblikovanja modernog konstitucionalizma u Evropi. Engleska je imala dugu ustavnu tradiciju, bez normativne kodifikacije ustavnog poretka. Građanski rat i revolucija 17. stoljeća i bez formalne ustavne povelje, rezultirali su potvrđivanjem tradicionalnih prava Engleza i do jačanja suverenosti par-lamenta. Potom se ustavni poredak demokratizirao reformama izbornog prava u 19. i 20. stoljeću. Više nije bila potrebna ustavotvorna vlast koja bi revolu-cionarno djelovala i zamijenila važeći politički poredak. Na taj način engle-ski ustavni poredak je bio utjelovljen u trajnim institucijama, u slobodarskim pravima Engleza i običajnom pravu koje sudovi čuvaju, tumače i primjenjuju. Iako Engleska nema pisani ustav, ustavni poredak ipak ima dvostepeni sistem. Parlamentarni sistem znači suverenost zakonodavstva, a prava i slobode prven-

odnose, str. 127.13 Vasović, V. (2006) , Savremene demokratije I, Beograd: Službeni glasnik, str. 148.14 Berlin, I. (1998), Dva koncepta slobode, Savremena politička filozofija, Novi Sad: Izda-

vačka knjižnica Zorana Stojanovića, str. 191.

87PREGLED

stveno regulira zakon. Postoje i temeljni zakoni poduprti običajem i uvjerenjem, u kojima se osnovnim pravima i slobodama daje više značenje, pa ih parlament i sudovi tretiraju kao stečena prava. Taj se sistem može pozvati na legitimaciju historijskog uma, dugotrajne tradicije i opću prihvaćenost. Francuska ima tra-diciju pisanog i pravno oblikovanog ustava koji se smatra donesenim aktom demokratske ustavotvorne vlasti. Pa, ipak, i u Francuskoj, temeljni poredak i političko jedinstvo zajednice ne stvaraju se ustavom. Nacija i republika su iznad ustava i one mu daju pretežno instrumentalni karakter. Narodni suverenitet po-litički se izražava u zakonu, i na taj način shvaćen, narodni suverenitet, u biti, nije ograničen ustavom.

Treći razvojni put evropskog konstitucionalizma pokazuje zaobilazni put preko Sjeverne Amerike, gdje se u vidu revolucionarne transformacije engle-ske ustavne tradicije uspostavila nova konstitucionalna paradigma, koja će po-vratno djelovati na kontinentalnoevropski razvoj ustava i ustavnosti. Sjeverni Amerikanci nadovezali su se na engleski razvoj prava i sloboda, te su ih, kao i Englezi prihvatili kao tradicionalna prava. Poslije su došli do shvatanja prava i ustava koje je Deklaraciji o nezavisnosti iz 1776. godine dalo revolucionar-no obilježje. Prema Deklaraciji politički poredak je trebalo urediti na načelima koja se građanima čine prikladnim za garanciju njihove sigurnosti i sreće. Cilj i svrha svake demokratske državne (političke) vlasti, bili su, prije svega, oču-vanje i zaštita ljudskih i građanskih sloboda, koja su se smatrala samorazumlji-vim. Svaki se politički poredak morao zasnivati na tim pravima, i samo pod tim uvjetom mogao se smatrati legitimnim, a najbolju garanciju pružala je pravna kodifikacija u obliku ustava. Ustav je imao zadatak da konstituira poredak koji daje prednost spomenutim pravima. Na taj način je demokratski suveren, kao uređena vlast, morao prihvatiti konstitucionalne obaveze. Tako je u SAD-u us-postavljena umjerena, konstitucionalno ograničena demokratija. Ustav je imao prioritet pred zakonskim pravom, a institucija ustavne sudske vlasti morala je braniti taj prioritet od „političkih nasrtaja“. Ukratko, tri su osnovna izvora Usta-va SAD: rješenja iz bogate prakse pojedinih država, neke ideje engleskog ustava i neke liberalne misli, posebno Lokove i Monteskjeove ideje.15 Tako je rođena ustavna demokratija i demokratija temeljnih prava, a to je u osnovi značilo, da su i većinskoj demokratskoj vlasti postavljene ustavne granice, i to prije svega temeljnim pravima i slobodama. Mogli bismo se, u kontekstu rečenog, složiti s konstatacijom da „mada je u najvećem broju slučajeva ustavotvorac suvereni gospodar procedure, ponekad odnosi između političkih snaga utječu i na to da ustavotvorac pokaže i sklonost samoograničenju.“16

15 Vidjeti, Vasović, V., nav. rad, str. 148.16 Bačić, A.(1997), Ustavno pravo, Split: Pravni fakultet, str. 15.

88 PREGLED

Dakle, u SAD-u se formirala konstitucionalna paradigma moderne ustav-ne demokratije, koja će, posebno poslije Drugog svjetskog rata i za Evropu pridobiti značaj modela. To je posebno vidljivo za one evropske zemlje koje su uspostavile nove ustavne poretke nakon završetka diktatura ili autoritarnih režima (Španija, Grčka, Portugal). Tu su ustavi imali veliko konstitucionalno značenje jer su uspostavili nove političke institucije i procedure i time dali politici novi pravni okvir. Uz sve razlike u pojedinostima, model ustavne de-mokratije sve više se potvrđivao. Osnovna ljudska i građanska prava dobila su ustavni rang. Viši rang ustava osobito se pokušavao učiniti institucionalno trajnom uspostavom sudske kontrole ustavnosti zakona. Tako je sjevernoame-rički model bitno obilježio treći razvojni put evropskog konstitucionalizma.

IIIU razvoju evropskog konstitucionalizma, jasno se mogu uočiti tri shvatanja ustava, koja su nastala u jasno odvojenim ustavnim kulturama. Historijsko-evolulucionarni ustavni koncept odlikuje stvaranje ustava u dugotrajnom hi-storijskom procesu. Regulacija takvog ustava utemeljena je na običajima i konvencijama. Ono što je razumno, potvrđuje se i preživljava historijske pro-mjene. Ovakvo shvatanje ustava istovremeno je historijsko i političko. Ono je manje pravnog i normativnog karaktera jer ustav nije konstituent političke zajednice, nego je više izraz konkretne historijsko-političke uređenosti jed-ne zajednice i izraz postojećih i historijskih potvrđenih zakona i običaja. U ovom slučaju, riječ je o deskriptivnom pojmu ustava, koji svoju normativnu moć utemeljuje na normiranju faktičkog. Prema tome, ustav historijsko-evo-lucionarnog tipa, u najboljem slučaju, kodificira ono što već postoji Historij-sko-evolucionarni ustavni koncept karakterističan je prvenstveno za englesku tradiciju. Za engleski ustav se kaže da je „sazdan od protivrječnosti“. „On se ukazuje kao spoj nespojivih dijelova. Nigdje drugdje takav spoj ne bi mogao dati rezultate.“17 Pravna normativnost engleskog ustava je neznatna i jedva da postoji nadređenost ustava u odnosu na politiku. Politička suverenost je je privilegija parlamenta, a legitimnost političkog poretka proizlazi, s jedne strane, iz priznatih i afirmiranih tradicionalnih pravila i konvencija, a s dru-ge strane, iz parlamentarnog sistema koji je utemeljen na striktnoj vladavini većine. Politički identitet države (političke zajednice) razvija se historijski. Za pretpostavljeni, odnosno uobičajeni „model“ evropskog ustava to znači da tamo gdje nema historijski izgrađenog identiteta ni političkog jedinstva, nema ni ustava. Ostvarena uređenost evropske integracije, pa i njeno empirijsko po-

17 Popov, V., nav. rad, str. 48.

89PREGLED

stojanje, ne čini nužnim izradu novog (evropskog) ustava, pogotovo ne ustava s konstitutivnom, tj. osnivačkom funkcijom.

Od historijsko-evolucionarnog ustavnog koncepta, razlikuje se racionalno-voluntaristički koncept. Ustav kao poredak političkog života utemeljen je na aktu volje ustavotvorne vlasti. Ovaj koncept ustava, nije historijski izrastao, već je svjesno koncipiran i „stavljen“ na snagu. Utoliko ustav te vrste ima i konstitucionalno značenje za institucionalni i proceduralni poredak. Takav ustav izražava i jedinstvo političke zajednice, ali on tu političku zajednicu ne stvara. U ovoj „odrednici“ ustava postoji određeno zajedništvo s historijsko-evolucionarnim ustavnom konceptu. Legitimacijske resurse ustavu daju ideje o državi, naciji ili republici i s njima povezane predodžbe o poretku. „De-mokratska legitimacija u tom smislu provodi se na osnovi pozitivnog ustav-nog prava i u skladu s njim. Ali ona ne seže preko njega.“18 U tom kontekstu ustav ima instrumentalnu funkciju, jer je zbirka pravila, procedura i institu-cija i samo u okviru toga stiče svoju normativnu, odnosno regulativnu moć. Paradigmatski je primjer takvog ustavnog koncepta francuski ustavni razvoj. Centralne ideje o poretku povezane su s nacijom i republikom, a ne s ustavom. Legitimacijski identitet republike i nacije produkt su revolucionarne tradicije utemeljene na idejama iz 1789. godine. Suverenitet se izražava u volji naroda (demosa) i zakona koji je on donio. Za projekt evropskog ustava ova ustavna tradicija donosi restrikcije prezentirane kao zadrške naspram evropskih inte-gracija koje prelaze tradicionalne barijere suverenosti. Ova ustavna tradicija isključuje svako evropsko zakonodavstvo koje bi bilo osnivački akt evropske savezne države, osim ako takvo zakonodavstvo nije izraz jedne prethodne po-litičke zajednice i odgovarajućeg voljnog akta. Ali takav voljni akt na evrop-skoj razini vjerovatno ne postoji. Bez obzira na navedeno, evropski ustav kao zbirka instrumentalnih pravila evropskog političkog institucionalnog sistema može se uskladiti s racionalno-voluntarističkom ustavnom tradicijom.

Ustav dobiva sasvim drugačiju, istaknutu vrijednost, u racionalno-juridič-koj tradiciji. U ovom obliku ustavne tradicije, ustav utemeljuje jedinstvo po-litičke zajednice, on konstituira novi poredak. I ovoj ustavnoj tradiciji ustavi se donose svjesno, većinom uno aktu. Oni su također izraz ustavotvorne volje, ali postoji razlika u odnosu na racionalno-voluntarističku tradiciju u njenoj naglašenoj pravnoj oblikovanosti. Ustavi su pravni oblik političkog jedinstva i imaju istaknut normativno-pravni kvalitet. Ti ustavi, u pravilu, imaju pravno oblikovanu prednost u odnosu na proces stvaranja političke volje i političkog odlučivanja, što se prvenstveno izražava u uspostavi ustavnih sudova s ovlašte-

18 Isense, J. (2004) , Država, ustav, demokracija, Zagreb: Politička kultura, str. 30.

90 PREGLED

njima kontrole demokratskog zakonodavca u vidu kontrole ustavnosti zakona. U okviru ove ustavne tradicije ustavi se donose uglavnom nakon historijskih prevrata, revolucija ili totalnih i reaktivnih ustavnih revizija. Oni su (ustavi) u tom slučaju simbol „novog početka“. Politička zajednica legitimira se time što poseže unatrag na akt donošenja ustava te se i nakon osnivanja referira na ustav kao osnovni koncept političkog poretka. Za razliku od dviju prethodno spomenutih ustavnih koncepcija, ustav u ovoj koncepciji ima prednost u od-nosu na suverenost, jer se i suverenost naroda i suverenost parlamenta moraju podrediti prednosti ustava. Ustavni okvir određuje legitimnost ukupnog poli-tičkog djelovanja i odlučivanja. Zato ustavi uz svoje instrumentalno značenje za konstituiranu političku zajednicu, imaju značajno simboličko značenje, oni imaju i funkciju stvaranja identiteta (ustavni patriotizam). Za racionalno-ju-ridički ustavni koncept karakteristični su ustavi SAD-a i Savezne Republike Njemačke. Ti su ustavi utemeljili neovisno stvaranje države u bivšim sjever-noameričkim kolonijama i uspostavili zapadnonjemačku demokratiju nakon Drugog svjetskog rata. U oba slučaja je poslije revolucije, odnosno historij-skog prevrata, donošenjem ustava institucionaliziran novi politički sistem. Slična su iskustva stekle i neke srednjoevropske i istočnoevropske države na-kon 1989. godine. Ovaj ustavni koncept sadrži potencijalnu perspektivu da donošenjem novih ustava nanovo konstitucionalizira Evropu.

IVRazličiti razvojni putevi ustavnosti u Evropi, na prvi pogled, ograničavaju mogući okvir daljih promjena „evropske ustavnosti“. Međutim, ovisnost o ne-kom putu ne mora onemogućiti ustavne promjene niti potpuno isključiti zbli-žavanje između odvojenih (i različitih) ustavnih kultura. U suprotnom, morao bi se prihvatiti navodni determinizam historijsko različitih razvoja ustavnosti i stoga projekt zajedničkog evropskog ustava smatrati neostvarivim. Jer, „ideja Europe usmjerena je protiv statusa qua nacionalnih država, protiv rascjep-kanosti, skučenosti, izdvajanja, protiv nacionalnog egoizma i antagonizma, protiv težnji prema autarkiji i hegemoniji. Preovladavanje tih zala očekuje se s one strane nacionalne države.“19 Različite ustavne kulture su se promijenile i otvorile vanjskim utjecajima. Zapravo, „nacionalno motrište poznaje dvije – i samo dvije – inačice europskog projekta regionalne integracije – ili savez dr-žava (interguvernmentalizam) ili savezna država (federalizam... Ta dva mode-la, normativno i politički gledano, vode u zabludu zato što niječu upravo ono

19 Isto, str. 291.

91PREGLED

što je za stvarnost i budućnost bitno: Europu u razlikama.“20 U drugoj polovini 20. stoljeća razvili su se počeci evropske pravne kulture i fundus općeprihva-ćenih predodžbi o evropskom pravnom poretku (evropski standardi), što je povratno djelovalo na nacionalistički učvršćene ustavne tradicije. Zbog toga se može zaključiti da postoji bar parcijalna konvergencija različitih razvojnih puteva ustavnosti. Upravo iz razloga daljih procesa integracije i (re)organiza-cije institucija Evropske unije, u pojedinim zemljama, članicama Unije, vodile su se i diskusije o mogućim ustavnim promjenama u tim zemljama.

U Velikoj Britaniji od 1980-tih godina vodile su se rasprave o britanskom Ustavu, koje su se bitno razlikovalo od prethodno vođenih rasprava. Nije bilo samo govora o problemima Ustava, već je sam Ustav identificiran kao pro-blem britanske politike. Kritika Ustava odnosila se i na tradicionalna načela britanskog ustavnog poretka: nepisani ustav, tradicionalni institucionalni po-redak, jaki položaj parlamenta, kao i premijera i njegovog kabineta, nedemo-kratski karakter Gornjeg doma i centralizam države. Zahtjevi za radikalnu ustavnu reviziju, a time i zahtjevi za donošenje jedinstvenog pisanog ustavnog dokumenta, postali su sve glasniji. Time se tradicionalna ustavna kultura Ve-like Britanije našla pred iskušenjem. U istom smjeru išla je i jedna ustavna promjena za koju se koristi pojam involucija i koja je bila usmjerena prema federalnom otvaranju britanske jedinstvene države. Pronađene su regulacije za samoupravu u Škotskoj, Sjevernoj Irskoj i Velsu. Faktički je uspostavljen kvazifederalizam neobičan za britansku tradiciju, a koji je (uz ostalo) relativi-zirao i načelo parlamentarnog suvereniteta. Stoga se primjećuje „da je sazrela svijest da se Ujedinjeno Kraljevstvo federalizuje u određenoj mjeri:“21 Ako je u tome jasno da pojedine pokrajine ili provincije poput Škotske i Velsa, treba da imaju svoje parlamente, što je i sada postala stvarnost (uz Sjevernu Irsku koja je to već imala odranije), nije izvjesno dokle će proces federalizacije Ve-like Britanije ići i kakve će on imati posljedice na ukupnu strukturu političkog sistema. Britanski sistem većinske demokratije morao je, na primjer, novim izbornim sistemom uspostavljenim ispod centralnodržavne razine, prihvatiti prva ograničenja. Ovim se opseg formalno pisanog ustava već prilično pro-širio. Integracija Evropske konvencije o ljudskim pravima u britansko pravo dalji je polagani korak ustavnih promjena u Velikoj Britaniji. Stavljanje na snagu zakona Human Rights Act značilo je mnogo više od prostog nastavlja-nja engleske ustavne tradicije, s obzirom da je prvi put u englesku ustavnu tradiciju umetnut jedinstveni, povezani, pisani katalog temeljnih prava, s tim

20 Beck, U., Grande, E. (2006), Kozmopolitska Europa, Zagreb: Školska knjiga., str. 71.21 Vasović, V., nav. rad, str. 425.

92 PREGLED

što se nije radilo samo o stečenim pravima Engleza, nego o kodifikaciji op-ćeevropskog porijekla koja se počinje primjenjivati. Tako se britanski ustavni poredak otvorio prema nadnacionalnim pravnim načelima. Čini se, da je sada suverenitet Parlamenta dodatno ograničen time što se daju jamstva individu-alnog pravnog puta, režim vladavine zakona postaje strožiji, a autoritet Par-lamenta drže pod nadzorom čuvari ustavnosti. Ali ne vodi samo Evropska konvencija o ljudskim pravima do polagane, ali stalne i trajne promjene en-gleskog ustavnog poretka. U ustavni poredak Velike Britanije preko sudova i sudske prakse ulazi i Evropsko zajedničko pravo. Odlukama sudova temeljito je evropeiziran privredni sistem, te domen osnovnih prava, kao što je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i sl. Tradicionalni ustavni poredak promijenjen je transformacijom institucije lordova Gornjeg doma (law-lords) na način što je ta institucija dobila i ulogu Vrhovnog suda (Supreme Court). Ovim, do-duše, još nije uspostavljen vrhovni sud prema američkom modelu ili ustavni sud, prema modelu ustavnog sudstva u zemljama u kojima ta vrsta sudova postoji. Ali, ipak, neovisnost pravosuđa bitno je povećana osnivanjem novog, neovisnog ustavnog organa, te je na taj način pravnodržavnim ograničenjem dodatno relativizirana suverenost Vestministerske vlade. Ne može se isključiti mogućnost da će i britanski Vrhovni sud analogno svom američkom imenjaku jednom sam sebe ovlastiti da proglasi odluke Parlamenta nevažećim. Tada bi britanska varijanta slučaja Marbury versus Madison revolucionarno izmijeni-la sadašnji ustavni poredak.

Kao određeni zaključak, može se ustvrditi da se tradicija polaganog, evo-lucionarnog prilagođavanja britanskog ustava promijenjenim okolnostima po-sljednjih godina ipak gubi, zbog sveukupno znatnih ustavnih promjena. Svaka-ko, ustrajnost tradicionalnog promišljanja ustava još je izražena, ali promjene imaju novi kvalitet: na mjesto tradicije i konvencija stupa svjesna promjena i pretvaranje postojećeg oblika ustava u pisani ustav. Prednost historijske po-tvrđenosti i političkog oblikovanja ograničava se racionalno-voluntarističkim ustavnim aktima i izgradnjom osnovnih pravnih zaštitnih mehanizama. Parla-ment i izvršna vlast sve više su vezani mehanizmima pravne države, kao što se i centralna državna vlast u svojoj suverenosti sve više ograničava federaliza-cijom jedinstvene države. Kao finalitet ustavnih promjena u Velikoj Britaniji mogla bi se pojaviti paradigma konstitucionalne demokratije koja već duže vremena egzistira u kontinentalnoj Evropi.

I u Francuskoj je V Republici došlo do ustavnih promjena koje u svojoj cjelovitosti upućuju na približavanje racionalno-juridičkom ustavnom kon-ceptu sjevernoameričkog ili njemačkog tipa. Navedene promjene ne izraža-vaju se samo u decentralizaciji jedinstvene države koja se već duže vremena

93PREGLED

provodi postepeno, ali ipak, gledano dugoročnije mijenja državno-političku strukturu Francuske Posebno je uočljiva polagana institucionalna promjena, koja je dovela do značajnijeg pomaka u pozitivnom vrednovanju pravnog si-stema. Ustavno vijeće koje je utemeljeno u francuskom ustavu posljednjih je desetljeća razvilo shvaćanje svoje društvene uloge koja se u velikoj mjeri približava klasičnoj ustavnosudskoj kontroli zakona. „Glavna osobina Savjeta (ili Vijeća, op. aut.) – status ustavne neodgovornosti, pozicija drugačija od pozicije ustavnih vlasti, sastav oslonjen na profesionalne sudije, usredsređe-nost na kontrolu ustavnosti zakona, garantovanje temeljnih sloboda i prava, te obezbeđenje funkcionalnog ekvilibrijuma u granicama novouvedenog ustav-nog poretka – uopšte ne odudaraju od uporednih iskustava.“22 Ustavno vijeće, prema Ustavu, kontrolira zakone u pogledu njihove ustavnosti u okviru nor-malnog zakonodavnog postupka, dakle prije objavljivanja zakona. Međutim, ako se „ova pojavnost“ promatra s gledišta funkcionalnosti, posebno nakon ustavnih promjena iz 1974. godine u pogledu nadležnosti, Ustavno vijeće i u odnosu na demokratske većine, postepeno prerasta u ulogu ustavne sud-ske vlasti s pretenzijom čuvara Ustava. Prvi put je Ustavno vijeće 1970-tih godina unijelo u svoju ustavnu jurisdikciju članove Deklaracije o ljudskim i građanskim pravima iz 1789. godine. Može se reći da Ustavno vijeće sve više ograničava suverenost zakonodavca i predodžbe da se suverenost izražava u zakonu. Time Ustav i Ustavno vijeće zahtijevaju prednost pred političkim od-lukama većine, što je, zapravo, otklon od tradicionalnog ustavnog koncepta s naglašenim političkoinstrumentalnim značajem.

Pojmom ustavni blok (ili ustavni razvojni put) utvrđuje se razvoj koji vodi od ponovnog otkrivanja pravog jurističkog ustavnog pojma preko autonomiza-cije ustavnog prava – i njegove disciplinarne izdiferenciranosti na univerzite-tima – sve do nacrta racionalno juridičkog koncepta s jasnim procesom pravno oblikovanog ustava i time perspektive nove konstitucionalne paradigme.

Dakle, mogu se jasno uočiti konvergancije između tri razvojna ustavna puta. Pri tome su promjene usmjerene u istom pravcu: pisani oblik ustava i ustav-nih akata koji ga mijenjaju, prednost ustava u odnosu na zakone, prevalencija temeljnih ljudskih prava, ograničavanje političke vlasti mehanizmima pravne države i uspostavljanje autoritativne i konačno obavezne instance za interpre-taciju ustava – ustavne sudske vlasti. Ovakav je razvoj, za sada, samo u vidu tendencije, ali se čini da će se kao paradigma hibridnog evropskog konstituci-onalizma ustaliti model ustavne demokratije, koja se oblikuje i koja je ograni-čena prioritetno pravno oblikovanim poštivanjem temeljnih prava. Premda je

22 Bulajić, S.(2006), Čuvar Francuskog ustava, Beograd: Službeni glasnik, str. 116.

94 PREGLED

razvoj triju navedenih ustavnih koncepcija išao različitim putevima, ipak se, uz potrebnu „dozu“ opreza, može govoriti o približavanju predodžbe o ustavu. Konvergentne tendencije triju razvojnih puteva jedva se mogu previdjeti, a izgleda da oni utječu i u općeevropsku ustavnu kulturu. Jer, konstitucionalna demokratija je tip političkog poretka koji dijele sve evropske ustavne drža-ve. Pri tome, treba istaći da temeljna ljudska prava imaju istaknuto značenje. Nisu se samo izdiferencirali pravni i politički sistem već i u samom pravnom sistemu postoji jasno izražena hijerarhija pravnih normi. Time su prevladane i monističke koncepcije o suverenosti, kao što je u Engleskoj bio slučaj sa Par-lamentom, a u Francuskoj sa zakonom, koji je simbolički označavao suvereni-tet naroda. U modernim demokratskim ustavnim državama s podjelom vlasti, središnje mjesto suverenosti ostaje za sada prazno, odnosno ne može se ozna-čiti kolektivni subjekt koji bi mogao polagati isključivo pravo na suverenost. U vezi s navedenim je i konstatacija da se „načelo suverenosti nalazi u srcu rasprave o modernosti. Suverenost je odavno izložena kritici, koja ipak nije nastala unutar same pravno-političke dimenzije, mada je tu ukorijenjen njen, u nekim aspektima najznačajniji oblik, uzorno predstavljen u tvrdnji Hansa Kelzena, koji je tražio da se razori i samo njeno središte i zadao joj presudan udarac u tom pravcu.“23 Na „prazno mjesto“ nosioca suverenosti stupa ustav sa zahtjevom za supremacijom (za sebe). Institucionalno se pokušava osigura-ti prednost ustava putem ustavne sudske vlasti. Međutim, s osamostaljenjem ustavnog sudstva, kojemu je zadaća (uz ostalo) da štiti i ostvaruje ljudska i građanska prava i prema političkoj vlasti, povezana je i „pojavnost“ koja se određuje kao juridifikacija politike. Skoro da je neminovno da u praksi „sudije nameću značenje zakonima u procesu „konstrukcije“, koje ih prisiljava da bi-raju između većeg broja mogućih značenja i tumačenja.“24 Da li se u takvoj si-tuaciji sud opredjeljuje za određenu „političku volju“ iskazanu u prihvaćenom tumačenju zakona? Na ovaj (mogući) način realizirana ustavnosudska prakse u kontroli ustavnosti zakona je „druga strana“ konstitucionalne demokratije.

Činjenica da se u modelu evropske konstitucionalne demokratije, kako izgleda, iskristalizirala općeevropska pravna i politička kultura, ne može dati odgovor na pitanje postoji li neki pravi evropski konstitucionalizam, prven-stveno iz razloga, što razvoj u ustavnu demokratiju racionalno-juridičkog tipa ustava teče unutar nacionalnih i suverenih ustavnih država. Zato je konvergen-tni razvoj načelno spojiv sa zadržavanjem tradicionalnog nacionalnodržavnog zahtjeva za suverenitet, pogotovo što je demokratsko načelo tradicionalno i

23 Bjađo de, Đ. (2008) , Raspravljati o suverenosti, Suveren i suverenost-Između pojma, fikcije i političke emocije, Beograd: Sužbeni glasnik, str. 370.

24 Hejvud, E. (2004), Politika, Beograd: CLIO, str. 571.

95PREGLED

samo upućeno na jasno određene i ograđene političke prostore. Stoga, hibri-dizacija konstitucionalizama nacionalnih država nipošto ne vodi ka konstitu-cionalizaciji transnacionalnog političkog prostora. Kompatibilnost historijski različitih, ali u svom razvoju konvergentnih konstitucionalizama ne znači kva-litativan skok u „pravi“ evropski konstitucionalizam.

VIpak, vidi se da se i na razini Evropske unije nailazi na elemente one kon-stitucionalne predodžbe koja je prihvaćena i u državama članicama. Evrop-ska unija ima zajednički poredak, koji se, doduše, zasniva na međunarodnim ugovorima, ali ima i zajednička pravna načela za koja se smatra da ih države članice prihvataju i dijele, prije svega putem Evropskog suda. Taj pravni pore-dak stalno se razvija i interpretira preko granica svog ugovornog porijekla, ali to se ne događa samo putem političkih tijela, već u odlučujućoj mjeri putem Evropskog suda. Upravo je taj sud, prelazeći značajno regulacije postojećih ugovora, razvio pravni režim Evropske unije koji nadilazi sklop ugovora, pa ga treba ubrojiti u zajedničke pravne stečevine (acquis communautare). Tako se faktički iskristalizirao ustavni poredak Evropske unije, koji je „iza sebe“ ostavio prvobitni temelj ugovora i naglašenom dinamikom postigao kvalitetnu transformaciju ka „pravom“ evropskom konstitucionalizma, uz jasno iskazi-vanje zajedničkih evropskih predodžbi o ustavu i ustavnosti. Time model kon-stitucionalizacije Evrope u biti odgovara engleskom tipu emergentnih kon-stitucionalnih poredaka. Taj oblik evolucionarnog ustavnog poretka odgovara historijskoj logici evropskih integracija, koje su nastajale postepeno, prije svega na području ekonomskih odnosa i tržišta, uz nadu da će se inegracija proširiti i na politički sektor. Problemi u domenu političkih integracija, ne mogu se rješavati samo pregovorima, već zahtijevaju uspostavu obuhvatnih insitucionalnih i proceduralnih aranžmana. Zato se i projekt evropskog ustava mogao ocijeniti upravo pokušajem stvaranja novih institucionalnih i procedu-ralnih aranžmana. Time ne bi bio poništen već postojeći emergentni ustavni poredak, jer se nacrt evropskog ustava sastojao prije svega u tome da se spoje dosadašnji ugovori i da se ustavu dodavanjem Povelje o temeljnim pravima i uvodnih odredbi da novi legitimacijski osnov, te da se omoguće izmjene institucionalnih postupaka odlučivanja, i to prije svega u okviru značajnog proširenja Evropske unije.

Iz dosadašnjih integracijskih iskustava Evrope izrastao je vidljiv plan. Nova konstitucionalizacija Evrope (pokušaj te konstitucionalizacije) prema kontinentalnoevropskom uzoru pokazala je i izvjesna nepovjerenja prema

96 PREGLED

projektu evropskog ustava i dovela evropski integracioni projekt u ozbiljnu krizu. Iako bi evropski ustav novim postupcima ojačao efikasnost Evropske unije, građani Francuske i Holandije odbili su s ustavom simbolički pove-zane integracijske predodžbe o nadnacionalnom i transnacionalnom politič-kom prostoru. Navedena činjenica pokazuje da se u Evropskoj uniji, unatoč zajedničkoj transnacionalnoj političkoj regulaciji, pristanak dobiva ili odbija u modusu nacionalnodržavne legitimacije. Mješavine nadnacionalnih i me-đuvladinih postupaka omogućavaju nacionalnim elitama da, prema potrebi, efikasno povežu nacionalno pripisivanje zasluga i evropsko shvatljive kriv-nje. Nacrt evropskog ustavnog ugovora služio je politizaciji Evropske unije kao konstitucionalnog transnacionalnog prostora. Upravo simbolički „višak važnosti“ koji je bio karakterističan za projekt evropskog ustava, bio je razlog za neuspjeh tog projekta. No, ipak, i poslije neuspjeha evropskog ustavnog projekta, raspoloženje u odnosu na ideju evropskog ustava, ostalo je pretežno pozitivno. S druge strane, bilo bi pogrešno zaključiti da Evropska unija nema nikakav ustav. Evropska unija se, unatoč potrebi institucionalnih reformi, te-melji na ugovorom reguliranom, politički stabilnom dogovoru o evropskom ustavu, primjerenom svojoj nadnacionalno-međuvladinoj dualnoj strukturi, te se u sklopu mnogostrukih evropskih konstitucionalizama može smatrati pri-mjerenim podrediti ga pojmu ustava, manje formalnim, a više materijalnim određenjem.

97PREGLED

Literatura1. Bačić, A. (1997), Ustavno pravo, Split: Pravni fakultet.

2. Bašić, N. (2008), Savremena Evropa u tranziciji, Bihać: Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću.

3. Beck, U., Grande, E. (2006), Kozmopolitska Europa, Zagreb: Školska knjiga.

4. Berlin, I. (1998), Dva koncepta slobode, Savremena politička filozofija, Novi Sad: Izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića.

5. Bjađo De, Đ. (2008), Raspravljati o suverenosti, Suveren i suverenost-Između pojma, fikcije i političke emocije, Beograd: Službeni glasnik.

6. Brunkhorst, H. (2004), Solidarnost-Od građanskog prijateljstva do Globalne zajednice, Beograd/Zagreb: Multimedijalni institut.

7. Bulajić, S. (2006), Čuvar Francuskog ustava, Beograd: Službeni glasnik.

8. Dimitrijević, N.(2007), Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno, Beograd: Edicija REČ.

9. Hejvud, E. (2004), Politika, Beograd: Službeni glasnik.

10. Hik, S. (2007), Politički sistem Evropske unije, Beograd: Službeni glasnik.

11. Isense, J. (2004), Država, ustav, demokracija, Zagreb: Politička kultura.

12. Petrov, V.(2007), Engleski ustav, Beograd: Službeni glasnik.

13. Podolnjak R, (2009), Od Laekena do Lisabona-Uspon i pad Ustavnog ugovora, Reforma Evropske unije, Zagreb: Narodne novine d.d.

14 Rodin, S. (1997), Europska integracija i ustavno pravo, Zagreb: Institut za međunarodne odnose.

15. Vasović, V. (2006), Savremene demokratije I, Beograd: Službeni glasnik.

99PREGLED

Milanka MikovićUDK 159.922.76-056.34 + 316.3

PREVENCIJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI DJETETAS INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA

PREVENTION OF SOCIAL EXCLUSION OF CHILDREN WITH INTELLECTUAL DISABILITIES

SažetakU radu je, pored određenja pojmova, posebno socijalna isključenost, odno-sno socijalna uključenost, te dijete s intelektualnim teškoćama, dat i kraći prikaz stanja u oblasti invalidnosti na području BiH. Takođe, istaknuto je da stvaranje neophodnih pretpostavki za učestvovanje djeteta s intelektualnim teškoćama, primjereno njegovim mogućnostima, u obrazovnim, rekreacijskim, porodičnim i društvenim aktivnostima, uz punu socijalnu sigurnost njegove porodice, čini bit prevencije socijalne isključenosti, odnosno stvaranja veće socijalne uključenosti ove populacije. U tom kontekstu, kao najsveobuhvatniji oblik preventivnog djelovanja društvene zajednice, posebno u sprečavanju i smanjenju socijalne isključenosti djeteta s intelektualnim teškoćama nave-deno je inkluzivno obrazovanje, zasnovano na principima jednakog prava i jednake šanse za svako dijete pojedinačno.

Ključne riječi: dijete s intelektualnim teškoćama, socijalna isključenost, siromaštvo, prevencija, porodica, socijalna sigurnost, inkluzivno obrazova-nje, socijalna uključenost

SummaryIn addition to definitions, this paper presents a short overview of situation in the field of disability in Bosnia and Herzegovina. The paper also deals with social exclusion and social inclusion of children with intellectual disabiliti-es. Paper as well emphasize that the creation of necessary preconditions for the participation of children with intellectual disabilities, in accordance with their abilities, in educational, recreational, family and social activities, with

100 PREGLED

full social security of their families, makes the core of preventing the social exclusion, i.e., creates larger social inclusion of this population. Within this context, as the most comprehensive form of community’s preventive action, especially in preventing and reducing social exclusion of children with in-tellectual disabilities, the inclusive education has been stated, based on the principles of equal rights and chances for each child individually.

Key words: children with intellectual disabilities, social exclusion, poverty, prevention, family, social security, inclusive education, social inclusion.

UvodU BiH ne postoji jedinstvena baza podataka o broju osoba s invaliditetom, ali se prema nekim procjenama (Somun-Krupalija, 2009: 7) može zaključiti da ova populacija čini oko 10 % ukupnog broja stanovnika, odnosno da je u 2008. godini broj osoba s invaliditetom iznosio oko 250.000. Takođe, prema rezultatima provedenih istraživanja (Tsirunyan, 2005), u vezi sa društvenim položajem, siromaštvom, mogućnošću ostvarivanja različitih prava i nivoom socijalne isključenosti – osobe sa invaliditetom u BiH žive u sljedećim uslo-vima:

za jednu petinu više od osoba koje to nisu suočene su sa siromaštvom; • u odnosu na ostale kategorije stanovnika moraju češće koristiti zdrav-• stvene usluge i više trošiti na zdravstvenu njegu, tako da troškovi zdrav-stvenih usluga i problemi pristupa zdravstvu, socijalnim uslugama, npr. mobilnost i prevoz, predstavljaju glavnu prepreku za zdravstvenu njegu ove populacije; imaju ograničen pristup obrazovanju, stoga je nivo pismenosti ove ka-• tegorije znatno niži od nivoa pismenosti drugih društvenih skupina;imaju ograničenu mogućnost zapošljavanja, najveći broj njih, i pored • toga što su radno sposobne i što traže posao, nije u radnom odnosu. Ovo, posebno zbog činjenice što većina poslodavaca ne praktikuje mo-gućnost prilagođavanja određenih radnih mjesta ovoj populaciji čime različiti poslovi nisu dostupni osobama s invaliditetom;porodice čiji je jedan ili više članova osoba s invaliditetom većinom • žive u lošim stambenim uslovima. Pored prenatrpanosti unutar stambe-ne jedinice, često su prisutni i problemi pristupa pitkoj vodi i central-nom kanalizacionom odvodu.

101PREGLED

Osobe s invaliditetom u BiH diskriminisane su i po drugim, brojnim osno-vama, posebno prilikom ostvarivanja različitih prava, gdje postoji visok ste-pen diskriminacije među samom populacijom, odnosno pojedinim kategorija-ma osoba s invaliditetom. Ovo se posebno odnosi na diskriminaciju po osnovu porijekla invalidnosti, različitosti naknada za osobe s istim postotkom invali-diteta, te diskriminaciju vezanu za mjesto življenja osobe s invaliditetom.1

Pored navedenog i podaci dobijeni u jednom od rijetkih istraživanja o soci-jalnoj isključenosti u BiH (UNDP, 2007), govore da su osobe s invaliditetom, u skupu kojih su i djeca sa intelektualnim teškoćama, izloženije riziku od si-romaštva i socijalne isključenosti nego druge kategorije stanovništva. Takođe, uz konstataciju da se socijalna isključenost osoba sa invaliditetom u BiH, go-tovo, podrazumijeva, ali se njene prave razmjere zanemaruju, ovo istraživanje pokazalo je i slijedeće:

broj osoba s invaliditetom koje se često, ili veoma često osjećaju be-• znadežno u svojim razmišljanjima o budućnosti (46,4%), gotovo je dvostruko veći od broja osoba bez invaliditeta koje se tako osjećaju (24,9%);postotak osoba s invaliditetom koje se često ili veoma često osjećaju • depresivno (47,8%), gotovo je tri puta veći od broja osoba bez invalidi-teta koje se tako osjećaju (17,3%);osobe s invaliditetom kvalitet svog društvenog života na skali od 1-7 •

1 Diskriminacija po osnovu porijekla invalidnosti u FBiH ogleda se u tome što „ratni vojni invalidi“ pravo na ličnu invalidninu mogu ostvariti sa najmanje 20 % invalidnosti, „civil-ne žrtve rata“ sa 60 %, dok „civilni“, odnosno tzv. neratni invalidi pravo na invalidninu ostvaruju kad stepen tjelesnog oštećenja iznosi najmanje 90 %.

Razlika u naknadama koje mogu ostvariti sve tri kategorije sa istim postotkom invalidnosti ogleda se u tome što, npr. 100 % „ratni vojni invalidi I kategorije“ dobijaju veći iznos od “civilnih žrtava rata“ sa istim postotkom invaliditeta, koje opet dobijaju veći iznos od tzv. civilnih, neratnih invalida. Tako sve osobe sa 100 % invaliditetom koje pripadaju kategoriji tzv. neratnih invalida dobijaju isti iznos invalidnine, za razliku od „ratnih vojnih invalida“ i “civilnih žrtava rata“ sa 100 % invaliditetom, koji su podijeljeni u dvije katego-rije. Pored različitih iznosa lične invalidnine, razlike kod pobrojanih kategorija postoje i u ostvarivanju iznosa naime naknade za tuđu njegu i pomoć, ortopedska pomagala i sl.

Diskriminacija u odnosu na mjesto življenja osoba s invaliditetom, pored razlike u iznosu naknada u okviru entiteta, posebno se ogleda i u različitim naknadama na području FBiH, koje zavise od finansijskih mogućnosti kantona, npr. razlika u naknadama na ime smje-štaja djeteta sa intelektualnim teškoćama, koje je bez roditeljskog staranja, u hraniteljsku porodicu ili u ostvarivanju prava na dječiji dodatak. S druge strane, u FBiH, npr. u Kanto-nu Sarajevo, postoji i tzv. pozitivna diskriminacija gdje sva djeca sa invaliditetom primaju dječiji dodatak uvećan za 50 %, u odnosu na iznos dječijeg dodatka za djecu koja to nisu.

102 PREGLED

ocjenjuju nižom ocjenom (3,68) od osoba bez invaliditeta (4,26);osobe s invaliditetom kvalitet svog slobodnog vremena na skali od 1-7 • ocjenjuju nižom ocjenom (3,49) od osoba bez invaliditeta (4,06);osobe s invaliditetom ukupan kvalitet svog života na skali od 1-7 ocje-• njuju nižom ocjenom (3,58) od osoba bez invaliditeta (4,39) (UNDP, 2007:38).

U istom istraživanju, posebno zabrinjava podatak da su osobe s invalidite-tom praktično isključene iz procesa obrazovanja, jer ih je samo o,7% ostvarilo mogućnost neke vrste obrazovanja, za razliku od osoba bez invaliditeta, gdje je postotak 10 puta veći (9,6).

Slični pokazatelji dati su i u dokumentu «Politika u oblasti invalidnosti u BiH»2 gdje se, pored konstatacije da je u BiH 50,32 % stanovništva socijalno isključeno po nekoj osnovi, uz pretpostavku da je postotak socijalno isključe-nih osoba s invaliditetom mnogo veći, navodi i slijedeće: «Procjenjuje se da čak 10% stanovnika BiH ima fizičke, senzorne, razvojne, mentalne ili emo-tivne oblike invalidnosti, a 30% ukupnog stanovništva je posredno ili nepo-sredno pogođeno posljedicama fenomena invalidnosti. Pri tome, većina ovih osoba je izložena izolaciji i nepotrebnoj patnji zbog stereotipa i staromodnih praksi. Siromaštvo i nezaposlenost najviše pogađa osobe sa invaliditetom, a i oni koji imaju zaposlenje najčešće su na minimalnim primanjima. Gotovo dvi-je trećine od ukupnog broja odraslih osoba sa invaliditetom živi blizu ili ispod zvanične linije siromaštva. Značajne društvene, obrazovne, ekonomske, fizič-ke i transportne barijere sprečavaju većinu osoba sa invaliditetom da uživaju u svojim osnovnim pravima. Ova situacija nije samo moralno neprihvatljiva, već u velike ima negativan uticaj na ekonomiju zemlje i kvalitet života svake osobe sa invaliditetom u BiH“ (Vijeće ministara BiH, 2008: 6-7).

Života u siromaštvu, označenog socijalnom isključenošću, u BiH nije po-šteđena ni populacija djece sa intelektualnim teškoćama.3 Ova djeca su u ve-ćini briga porodice, prvenstveno roditelja, a potom djelimično i društva. Na koji način pružiti bolju zaštitu i pomoć djetetu sa intelektualnim teškoćama, kako ublažiti prisutno siromaštvo i obezbijediti, posebno socijalnu sigurnost

2 Dokument „Politika u oblasti invalidnosti“ usvojilo je Vijeće ministara BiH, na 46. sjed-nici, održanoj 8. maja 2008. godine. Dokument je, s ciljem da se stvore uslovi za njegovu realizaciju, praćenje i evaluaciju, objavljen u Službenom glasniku BiH, br. 76/08.

3 Prema podacima datim u Strategiji socijalnog uključivanja BiH (2010:55) u BiH 2007. godine bilo je evidentirano ukupno 3800 djece sa intelektualnim smetnjama, od čega 2000 na području FBiH, a 1800 i u RS.

103PREGLED

porodici takvog djeteta, kako dijete sa intelektualnim teškoćama osposobiti za samostalan život i time stvoriti mogućnost njegove veće socijalne uključe-nosti, kako razbiti predrasude i diskriminirajući odnos prema ovoj populaciji, samo su neka od pitanja na koja odgovor treba tražiti, posebno u poduzimanju različitih mjera preventivnog djelovanja od strane društvene zajednice.

Šta je socijalna isključenost?Pojam socijalna isključenost, čija su upotreba i određenje nastali prvenstveno u evropskim okvirima, prvi put se pominje, 1988. godine, u jednom od pro-grama Evropske komisije za borbu protiv siromaštva. Godinu dana kasnije, 1989., pojam socijalna isključenost se nalazi u preambuli Evropske socijalne povelje, a potom, 1996. godine, takođe u preambuli, i revidirane Socijalne povelje. U ovom dokumentu je, pored različitih prava, među kojima je i pravo osoba s invaliditetom na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice (tč. 15.), navedeno i pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne is-ključenosti (tč. 30), kao jedno od novih prava ove populacije.

U stručnoj i naučnoj javnosti pojam socijalna isključenost iako, naročito posljednjih desetak godina, često prisutan, još uvijek nije jasno određen, od-nosno teorijski utemeljen i empirijski potvrđen. Tako je po nekim autorima (Šućur, 2004) određenje ovog pojma dato samo u nazivu, jer se u sadržaju većinom poklapa sa pojmovima siromaštvo, marginalizacija i diskriminacija. Iako se u većini definicija navodi da socijalna isključenost pojedinca ili druš-tvenih grupa podrazumijeva nemogućnost ostvarivanja različitih prava, npr.: socijalnih, ekonomskih, političkih, obrazovnih i sl., koja su dostupna većini članova društva, odnosno “nejednaku i neadekvatnu participaciju u društve-nom životu“ (Duffy, 1998, prema Šućur, 2001:16), čini se da precizno određe-nje pojma socijalna isključenost najviše zavisi od konteksta. Stoga je, slijedeći navedeno, socijalnu isključenost djeteta s intelektualnim teškoćama moguće odrediti kao kontinuirani proces kojim se ova populacija sistemski stavlja u nepovoljan, diskriminirajući položaj po osnovu invalidnosti, odnosno ones-posobljenja, kako u javnim, npr. obrazovnom, zdravstvenom i socijalnom si-stemu, tako i u društvenim institucijama, npr. sopstvenoj porodici, čime joj je onemogućeno adekvatno učešće u životu zajednice.

Uopšteno, može se zaključiti da je socijalna isključenost višedimenzio-nalna ili socioekonomska; da podjednako obuhvata zajedničke i individualne resurse; da predstavlja dinamički proces koji prati putanju između pune inte-gracije i višestruke isključenosti; da je odnosna, pod čim se podrazumijeva

104 PREGLED

društvena distanciranost ili izolovanost, odbacivanje, ponižavanje, nedostatak mreže društvene podrške i osporavanje učestvovanja; socijalna isključenost je u određenom smislu aktivna, jer postoje sile ili agensi koji je pokreću; ona je takođe i relativna u odnosu na kontekst. Nepoštovanje, diskriminisanje i degradacija u tom smislu djeluju podjednako kao i siromaštvo definisano fina-nasijskim ograničenjima (UNDP, 2007: 16-17).

Svaki od pobrojanih aspekata socijalne isključenosti na području BiH je u manjoj ili većoj mjeri prisutan u svakodnevnom životu većine djece sa intelek-tualnim teškoćama, s tim što su društvena distanciranost, odnosno izolovanost i nemogućnost participacije u društvenom životu, ponižavanje i nedostatak mreže socijalne podrške najpogubniji.

Dijete sa intelektualnim teškoćama: definicije i klasifikacijaDijete s intelektualnim teškoćama pripada skupu djece s invaliditetom iako

se u svakodnevnoj praksi različitih profila stručnjaka, ali i u naučnoj i stručnoj literaturi koriste različiti pojmovi za određenje ove populacije, od kojih su najprisutniji: djeca s teškoćama u duševnom razvoju, psihički ometena dje-ca, djeca s mentalnom retardacijom, djeca sa mentalnim onesposobljenjem i djeca sa ispod prosječnim intelektualnim funkcionisanjem. Neusklađenost terminologije, većinom uslovljena nastojanjem da se u najvećoj mogućoj mje-ri izbjegne stigmatizacija djeteta, u praksi može dovesti do nepoštivanja za-konskih propisa, odnosno uskraćivanja određenih prava ovoj populaciji, npr. socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih4. S druge strane, različiti naučni pristupi, odnosno različite naučne discipline u teorijskom određenju same pojave po-laze od različitih kriterijuma i aspekata. Tako se, npr. u medicinskoj nauci, kao osnovni kriterijum definisanja uzima uzrok nastanka invalidnosti, u so-cijalnom definisanju ključni kriterijum je nivo socijalne adaptacije, dok se kod pedagoškog određenja invaliditeta osnovnim smatra sposobnost djeteta za usvajanje vaspitnog i obrazovnog procesa.

Za razliku od većine definicija djeteta s intelektualnim teškoćama, koje se nalaze u društvenim naukama, medicinske definicije, date u Međunarod-noj klasifikaciji bolesti, 10. revizija (MKB 10, 1992.), i Dijagnostičko stati-

4 Neusklađenost terminologije prisutna je i u zakonodavstvu FBiH. Tako, npr. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (čl. 12., tč.5), pored ostalih kategorija korisnika socijalne zaštite, navodi „osobe s invaliditetom i osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju“, iz čega proizlazi da „osobe ometene u fizičkom i psihičkom razvoju“ ne pripadaju kategoriji osoba s invaliditetom, odnosno da su to dvije odvojene kategorije korisnika.

105PREGLED

stičkom priručniku za duševne poremećaje (DSM IV, 1996.), koriste, izrazi-to stigmatizirajući, pojam mentalna retardacija. Tako definicija data u MKB 10, pored razlikovanja 4 nivoa intelektualnih teškoća (laka, umjerena, teža i teška mentalna retardacija), mentalnom retardacijom naziva stanje zaostalog ili nepotpunog razvoja uma, posebno označeno oštećenjem sposobnosti koje se ispoljavaju za vrijeme razvoja, odnosno sposobnosti koje doprinose cjelo-kupnom nivou razvoja inteligencije (mišljenje, govor, motorika i sposobnost ostvarivanja društvenih kontakata)5.

Nešto kraću definiciju sadrži DSM IV, gdje se pod mentalnom retardaci-jom označava značajno ispodprosječno intelektualno funkcionisanje, praćeno značajnim ograničenjem adaptacionog funkcionisanja s početkom prije 18. godine života6.

Razvrstavanje i procjenu stepena invalidnosti djeteta sa intelektualnim teš-koćama u FBiH organizuju centri za socijalni rad, putem odgovarajućih ko-misija koje su u kantonima osnovane shodno zakonskim propisima, odnosno odredbama Pravilnika o utvrđivanju preostale sposobnosti i razvrstavanju dje-ce i omladine ometene u psihofizičkom razvoju7. Zajedničko svim pravilnicima

5 Dijete sa intelektualnim teškoćama, shodno MKB 10, razvrstava se u sljedeće če-tiri kategorije intelektualnih teškoća: laka mentalna retardacija, IQ (kvocijent inte-ligencije) približno 50-69, razvojna dob 7-12 godina, umjerena mentalna retardaci-ja, IQ 35-49, razvojna dob 4-7 godina, teža mentalna retardacija, IQ 20-34, razvojna dob 2-4 godine i teška mentalna retardacija, IQ ispod 20, razvojna dob do 2 godine. Svaka od pobrojanih kategorija ima određene specifičnosti vezane za kognitivni, emocio-nalni i socijalni razvoj ličnosti djeteta, s tim da kod svake kategorije mogu postojati i neka druga oštećenja, npr. cerebralna paraliza, oštećenja vida, sluha, govora, što se najčešće određuje kao višestruko, odnosno kombinovano oštećenje.

6 Dijagnostički kriterijumi prema DSM IV podijeljeni su na A, B i C. A kriterijum podrazumijeva ispodprosječno intelektualno funkcionisanje djeteta čiji je IQ

približno 70 i niži.B kriterijum sadrži procjenu deficita ili oštećenja u području adaptacionog funkcionisanja

djeteta, primjereno određenim standardima vezanu za dob i kulturološku skupinu, u od-nosu najmanje na dva od sljedećih područja: komuniciranje, briga o sebi, život kod kuće, socijalne i interpersonalne vještine, upotreba zajedničkih sredstava, samouvjerenost, funk-cionalne akademske vještine, slobodno vrijeme, zdravlje i sigurnost.

C kriterijum podrazumjeva značajno ograničenje adaptacionog funkcionisanja s početkom prije 18. godine života (Kocijan-Hercigonja, 2000).

7 U svim komisijama, koje broje 3-5 stalnih članova, učešće, odnosno sastav određenih profila stručnjaka, zavisno od vrste i stepena invalidnosti, je gotovo identičan: ljekar-pedi-jatar, klinički psiholog ili ljekar-neuropsihijatar, socijalni radnik, defektolog i ljekar speci-jalista za primarnu medicinsku dijagnozu.

Rješenje o razvrstavanju i stepenu invalidnosti djeteta sa intelektualnim teškoćama, na

106 PREGLED

je da se kao osnova još uvijek primjenjuju odredbe Pravilnika o razvrstavanju i procjeni preostale radne sposobnosti SRBiH, koji je u skladu s MKB 10, ili je u nove pravilnike preuzet najveći dio odredaba iz ovog pravilnika. Shodno navedenom, svi pravilnici propisuju institucije, zdravstvene ustanove, centre za socijalni rad, obrazovne ustanove i udruženja osoba s invaliditetom, i poje-dince, roditelji i staraoci, koji su obavezni ili koji mogu zatražiti utvrđivanje preostale sposobnosti i razvrstavanje djeteta sa intelektualnim teškoćama.

Polazeći od najboljeg interesa djeteta, pravilnici predviđaju da, pored razli-čitih profila stručnjaka, u radu komisija mogu aktivno učestvovati i roditelji, odnosno staraoci djeteta. Takođe, uz definisanje prava na osposobljavanje za samostalan život i rad djeteta sa intelektualnim teškoćama, u zavisnosti od težine utvrđenog stanja, pravilnici intelektualne teškoće, odnosno mentalnu retardaciju definišu kao znatno otežano uključivanje u društveni život, uz na-glasak da se obrazovanje i vaspitanje ove kategorije djece treba odvijati u „po-sebno organizovanom sistemu zaštite“ (dijete s lakšim intelektualnim teškoća-ma), odnosno „u posebnim institucijama kako bi savladala osnovne elemente opismenjavanja“ (dijete s umjerenim intelektualnim teškoćama)8.

Intelektualne teškoće djeteta, vezano za zaustavljanje ili nedovršen razvoj

osnovu nalaza i mišljenja komisije izdaje nadležni centar za socijalni rad. Podnosilac zahtjeva za razvrstavanje i ocjenu ili druga zainteresirana

služba, npr. centar za socijalni rad, obrazovna ustanova, može, u koliko nije zadovoljna nalazom i mišljenjem prvostepene komisije, pokrenuti ponovnu procjenu ili reviziju prvostepenog rješenja kod drugostepene komisije, koja se osniva pri kantonalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku.8 Prema čl. 31. Pravilnika o utvrđivanju preostale sposobnosti i razvrstavanju djece i omla-

dine ometene u psihofizičkom razvoju, Kantona Sarajevo, „lako mentalno retardirana dje-ca su djeca koja se uz organizovanu i pojačanu brigu društvene zajednice mogu u posebno organizovanom sistemu zaštite obrazovati i vaspitati, osposobiti za rad i uspješnu socijali-zaciju, orijentaciono sa IQ od 50 do 70.

Umjereno retardirana djeca su djeca koja u posebnim institucijama mogu savladati osnov-ne elemente opismenjavanja, formirati radne navike, priučiti se jednostavnim radnim ope-racijama i socijalizirati se u tom stepenu da relativno samostalno mogu obavljati jedno-stavnije poslove u podijeljenom radnom procesu i na taj način se uz produženu pomoć okoline uključiti u tokove društvenog života, orijentaciono sa IQ od 36 do 50.

Teže mentalno retardirana djeca su djeca koja u posebno organizovanom sistemu zaštite mogu da savladaju osnovne elemente namjernog i gestovnog komuniciranja sa okolinom, da steknu osnovne higijenske navike, navike samoposluživanja i formiranje određenih pokreta, orijentaciono sa IQ od 21 do 35.

Teško mentalno retardirana djeca su ona kojima je potrebna trajna njega i pomoć i zaštita u posebnim institucijama, orijentaciono sa IQ ispod 20.“

107PREGLED

intelektualnog funkcionisanja, utvrđenog na osnovu medicinske, psihološke, defektološke i socijalne ekspertize, shodno odredbama pravilnika, određuju se, zavisno od utvrđenog stepena, kao znatno otežano uključivanje djeteta u zajednicu, odnosno društveni život. Stepen utvrđenih intelektualnih teškoća u praksi se direktno veže za ostvarivanje različitih prava ove populacije, po-sebno iz oblasti socijalne zaštite i obrazovanja, pri čemu se nerijetko zane-maruje činjenica da ni jedna kategorija djece sa intelektualnim teškoćama ne čini homogenu grupu, jer se unutar iste kategorije djeca razlikuju ne samo po individualnim potrebama, nego i po osobinama ličnosti, porodičnim prilika-ma, opštim mogućnostima osposobljavanja za samostalan život i obrazovanje itd. U tom kontekstu danas sva razvijena društva nastoje da djeci sa intelektu-alnim teškoćama pruže jednaku šansu, da prema sposobnostima ravnopravno s drugim članovima društva budu uključena i učestvuju u životu zajednice. Ostvarivanje navedenog, što istovremeno predstavlja i svojevrsnu prevenciju socijalne isključenosti ove populacije, moguće je, pored kontinuiranog rada na jačanju individualnih sposobnosti djeteta sa intelektualnim teškoćama, postići kako poštivanjem prava na život u sopstvenoj porodici, socio-ekonomskom sigurnošću i poboljšanjem porodičnih prilika, tako i inkluzivnim obrazova-njem.

Život u porodičnom okruženju, društvena pomoć porodici i inkluzivno obrazovanje – osnov prevencije socijalne isključenosti djeteta sa intelek-tualnim teškoćamaPravo svakog djeteta, a posebno djeteta s intelektualnim teškoćama na život u sopstvenoj porodici, koja predstavlja biološki, psihološki, socijalno i eko-nomski jasno određenu i zasnovanu zajednicu i ničim zamjenjivu sredinu za njegov pravilan rast i razvoj, čini osnov prevencije socijalne isključenosti. Stoga je porodica djeteta s intelektualnim teškoćama , u odnosu na druge po-rodice, dodatno opterećena, ali i dodatno odgovorna kako za razvoj, tako i za kvalitet njegovog života, koji dobrim dijelom zavisi ne samo od pružene ljubavi, razumijevanja i podrške djetetu, nego i od osposobljenosti roditelja da mu na najbolji način pomognu. Stav o tome da dijete s invaliditetom, odnosno sa intelektualnim teškoćama preostale sposobnosti, uz postizanje optimalnog razvoja i samostalnog funkcionisanja, te većeg nivoa integracije, može na naj-bolji način, putem različitih mehanizama socijalizacije, razvijati u porodičnoj sredini danas je prihvaćen u svim naučnim disciplinama koje se bave ovom populacijom.

108 PREGLED

Rano dijagnosticiranje i rehabilitacija, uz poboljšanje individualnih sposob-nosti, što zahtijeva mnogo znanja, strpljenja, ljubavi i razumijevanja, poseb-no roditelja i profesionalaca, je osnovni faktor socijalne integracije djeteta sa intelektualnim teškoćama. Pri tom je u kontaktu i radu s djetetom neophodno poštivati njegovo dostojanstvo, ali i vjerovati da je promjena na bolje moguća. U ovom kontekstu društvena podrška porodici, edukacija roditelja, ali i dru-gih članova porodice čine osnovne pretpostavke za što uspješnije ostvarenje, posebno vaspitne i socijalizacijske funkcije porodice, od čega u velikoj mjeri zavisi i efikasan način pomoći, odnosno nivo prevencije socijalne isključeno-sti djeteta.

Porodica koja uživa društvenu podršku i u kojoj je dijete s intelektualnim teškoćama voljeno i prihvaćeno od svih članova je mjesto gdje se ono brže razvija i lakše prilagođava zahtjevima sredine. Ovakav pristup je u skladu i sa odredbama Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom9, u čijoj se preambuli (tč. x) ističe „da je porodica prirodna i temeljna jedinica društva, te da ima pravo na zaštitu društva i države, a da osobe s invaliditetom i članovi njihovih porodica trebaju dobijati potrebnu zaštitu i pomoć, kako bi se poro-dicama omogućilo da pridonose punom i ravnopravnom uživanju prava osoba s invaliditetom“.

Polazeći od prava djeteta sa invaliditetom na život u porodičnom okruže-nju, Konvencija, u čl.23 (tč.3), posebno naglašava «da djeca s invaliditetom imaju jednaka prava u pogledu porodičnog života. Radi ostvarivanja tih pra-va, te kako bi se spriječilo sakrivanje, napuštanje, zanemarivanje i odvajanja djece s invaliditetom, države potpisnice se obavezuju na osiguravanje ranih i sveobuhvatnih informacija, usluga i potpore djeci s invaliditetom i njihovim porodicama».U istom članu (tč. 4) Konvencija, takođe, nalaže i obavezu drža-ve na osiguranje neophodnih pretpostavki „da se dijete neće odvajati od svo-jih roditelja protivno njihovoj volje, osim u slučajevima ako nadležna tijela nakon sudske ocjene, u skladu s mjerodavnim pravom i postupkom, utvrde da je takvo odvajanje potrebno i u najboljem interesu djeteta. Ni u kojem slučaju dijete neće biti odvojeno od roditelja na osnovu invaliditeta, bilo djeteta ili jednog ili oba roditelja“.

U skladu sa ovim odredbama princip najbolji interes djeteta, pored obaveze države da djetetu s invaliditetom, odnosno intelektualnim teškoćama omogući život u sopstvenoj porodici, podrazumijeva i to da država svakom djetetu s

9 Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Generalna skupština UN usvojila je u de-cembru 2006. godine. Konvencija je stupila na snagu 03.maja 2008. godine.

BiH je Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom ratifikovala krajem 2009. godine.

109PREGLED

invaliditetom pojedinačno kad ga je, iz različitih, za dijete izrazito nepovolj-nih okolnosti, neophodno odvojiti od roditelja obezbijedi odgovarajući oblik zaštite i zbrinjavanja. Ovo tim prije što utvrđivanje najboljeg interesa djeteta s intelektualnim teškoćama predstavlja veliku odgovornost, jer dijete, posebno s težim i teškim intelektualnim teškoćama, bez obzira na dobni uzrast, nije u mogućnosti da samo mjerodavno iskaže svoje mišljenje, odnosno šta je za njega najbolje.

Svjesnost o značaju porodičnog kontinuiteta, bliskosti i afirmacije (Hessle, 1998:19), kao najboljeg interesa djeteta prisutna je i u čl. 23 (st. 5) Konvenci-je, gdje se naglašava obaveza države «da će, u slučajevima kad uža porodica nije u stanju voditi brigu o djetetu s invaliditetom, poduzeti sve napore kako bi osigurala alternativno zbrinjavanje u široj porodici, a kada to nije moguće, unutar društvene zajednice u porodičnom okruženju“. Navedenim članom se, pored značaja porodice u razvoju djeteta s invaliditetom, podvlači i njegova potreba za poznatim socijalnim okruženjem, koje se, u slučajevima neophod-nosti izmještanja djeteta iz sopstvene porodice, određuje kao “šira porodica“ ili “društvena zajednica u porodičnom okruženju“. U ovom kontekstu sinta-gma “unutar društvene zajednice u porodičnom okruženju“ veže se prvenstve-no za neki od institucionalnih oblika sistema zaštite, koji je unutar društvene zajednice, što bliže “porodičnom okruženju djeteta“, čime se stvaraju pret-postavke za nastavak kontakata, održavanje bliskosti i što je moguće veće učešće bioloških roditelja, odnosno članova uže porodice u u svakodnevnom životu djeteta.

U BiH zaštita, briga o razvoju, socijalizaciji i vaspitanju za većinu djece s intelektualnim teškoćama se odvija u porodičnom okruženju, ali uz prisustvo različitih ograničenja, koja su pored neadekvatne društvene zaštite, npr. loš socioekonomski status porodice, nedovoljna educiranost roditelja, uslovljena i prisutnim problemima u samoj porodici, npr. poremećeni porodični odnosi i bolesti u prodici. Takođe, u jednom broju porodica prisustvo negativnih emocionalnih reakcija roditelja, npr. osjećanje krivice, praćeno samooptuživa-njem, strahom, gubitkom samopoštovanja, pretjeranim vezivanjem za dijete i sl., nepovoljno utiče na razvoj, posebno individualnih sposobnosti djeteta. S druge strane, postoje i slučajevi da neki roditelji izjednačavaju mogućnosti djeteta s intelektualnim teškoćama sa mogućnostima zdravog djeteta, čime, a da toga najčešće nisu ni svjesni, umjesto očekivanog uspjeha, dodatno pove-ćavaju njegove frustracije i nesigurnost, odnosno socijalnu isključenost.

Pojava traženja uzajamne krivice i međusobnog optuživanja roditelja za stanje i teškoće djeteta, kao i optuživanje stručnjaka, npr. ljekara za „nezna-

110 PREGLED

nje“, takođe prisutno u nekim porodicama, stvara dodatne probleme, koji su u pojedinim slučajevima praćeni potragom roditelja za spasonosnim „lijekom“ kod različitih „bioenergičara“, „iscjeljitelja“, „čudotvoraca“ i sl. Ovakvo po-našanje roditelja, uz najčešće nekritičko prihvatanje različitih preporuka i „lijekova“, pored toga što stvara dodatnu nesigurnost i frustraciju postepeno može preći u naročiti oblik zlostavljanja djeteta, kojeg roditelji u pravilu nisu ni svjesni.

Ukoliko se pobrojanom doda i to da u jednom, istina manjem, broju po-rodica još uvijek postoje ekstremni, za dijete s intelektualnim teškoćama po-gubni oblici ponašanja, npr. skrivanje i držanje djeteta u izolaciji, onda se s puno osnova može zaključiti da je u takvim slučajevima izmještanje djeteta iz vlastite porodice, kako to Konvencija i preporučuje, u njegovom najboljem interesu.

Problem provođenja najboljeg interesa djeteta s invaliditetom, odnosno djeteta s intelektualnim teškoćama, za koje Konvencija UN o pravima djeteta (čl. 23), posebno insistira na pravu „da uživa pun i kvalitetan život u uslovi-ma koji obezbjeđuju dostojanstvo, unapređuju samopouzdanje i olakšavaju njegovo aktivno učešće u zajednici“, u BiH se najkonkretnije može sagledati kroz mogućnost primjene različitih, zakonom utvrđenih, oblika zbrinjavanja djeteta s invaliditetom koje je bez roditeljskog staranja. Ovo tim prije što Kon-vencija UN o pravima djeteta (čl. 20) nalaže obavezu društvenoj zajednici da identifikuje i razmatra više opcija za zbrinjavanje djeteta bez roditeljskog staranja, odnosno obezbijedi njegovo adekvatno zbrinjavanje u okviru kojeg vaninstitucionalni smještaj ima prioritet, jer se korištenje institucionalnog smještaja smatra zadnjom i što je moguće kraćom opcijom. U skladu s ovim opredjeljenjem, i poštivanjem najboljeg interesa djeteta, većina djece bez ro-diteljskog staranja u BiH smještena je u srodničku, odnosno, manji broj njih, u drugu, hraniteljsku porodicu. Izuzetak čine djeca s invaliditetom, među koji-ma su i djeca s intelektualnim teškoćama, koja su u najvećem broju smještena u institucijama, jer hraniteljske porodice gotovo da i ne pokazuju interes za njihov prihvat (Miković, 2008.: 11).

Po završetku rata, a naročito posljednjih desetak godina u BiH je sve više prisutno samoorganizovanje roditelja djece s intelektualnim teškoćama, po-sebno potaknuto preuzimanjem dijela lične odgovornosti za dobrobit sopstve-nog djeteta, ali i spoznajom da zajednička aktivnost može pomoći poboljšanju ne samo socijalnog statusa porodice, odnosno djeteta s intelektualnim teško-ćama, nego i u ostvarivanju različitih prava. Međusobna saradnja i solidarnost roditelja djece s intelektualnim teškoćama ogleda se, pored razmjene različitih

111PREGLED

iskustava, i u prenošenju stečenih znanja na, u najvećem broju, mlade rodi-telje kod čijeg je djeteta tek dijagnosticiran ovaj oblik invaliditeta. Početni šok, uplašenost i razočarenje kod roditelja novootkrivene djece, zahvaljujući zajedničkom druženju i savjetima dobijenim od roditelja s dužim iskustvom, polako jenjava, tako da ovaj oblik pomoći najčešće ima istu ili čak veću tera-pijsku moć i vrijednost od pomoći i savjeta stručnjaka, od čega najveću korist ima dijete. Ovdje takođe treba istaći da društvena pomoć, koju porodica djete-ta s intelektualnim teškoćama dobija u cilju njegove bolje zaštite, optimalnog razvoja i veće uključenosti, u biti postiže puni smisao i svrhu, ako članove porodice, a roditelje naročito, potakne na samoorganizovanje i samopomoć.

U BiH društvena pomoć djetetu sa intelektualnim teškoćama ostvaruje se iz više izvora, od entitetskih, kantonalnih i opštinskih organa vlasti, preko ne-vladinih organizacija do nadležnih institucija, posebno socijalne zaštite, obra-zovanja i zdravstva uz činjenicu da, prema Strategiji socijalnog uključivanja (2010:55), određen broj djece nema zdravstveno osiguranje, zbog toga što ne mogu biti osigurana po osnovu invaliditeta. Pored zdravstvenih i obrazovnih usluga, djeca s intelektualnim teškoćama su najčešće korisnici različitih prava iz oblasti socijalne zaštite od kojih dobrim dijelom zavisi i njihova socijalna sigurnost, odnosno sigurnost njihove porodice. Ostvarivanje ovih prava, na području FBiH odvija se na nivou opština, zavisno od finansijskih mogućno-sti, putem centara za socijalni rad ili resornih odjeljenja opštinskih vlasti.

Tabela br.1: Različiti oblici, mjere i usluge socijalne zaštite koje su ostvarila djeca s intelek-tualnim teškoćama na području FBiH u 2008. godini

Godine starosti: M Ž Ukupnodo 7 godina 196 215 4117-14 godina 596 549 114515-16 godina 311 298 60917-18 godina 273 190 463Ukupno 1376 1252 2628

Izvor: Federalni Zavod za statistiku (2008): Statistički bilten, br 131: 20-21.

112 PREGLED

Prezentirani podaci se odnose na broj ostvarenih oblika, mjera i usluga iz oblasti socijalne zaštite10 djeci s intelektualnim teškoćama, jer se prema metodologiji prikupljanja podataka koju koristi Federalni Zavod za statistiku, jedno dijete može evidentirati više puta, tačnije onoliko koliko je puta u toku godine koristilo neka od tri navedena nivoa prava iz oblasti socijalne zaštite, te je u skladu sa navedenim u tabeli prikazano 2628. ostvarenja nekog od po-brojanih prava. Broj ostvarenih prava u odnosu na spolnu strukturu korisnika nešto je veći kod djece muškog nego kod djece ženskog spola. U odnosu na starosnu dob djece sa intelektualnim teškoćama koja su ostvarila neko od na-vedenih prava iz oblasti socijalne zaštite evidentno je da je skupina djece od 7-14 godina najbrojnija, odnosno da djeca mlađa od 7 godina čine najmanju skupinu korisnika. Navedeni pokazatelji, ukoliko se uporede s ukupnim bro-jem evidentirane djece s intelektualnim teškoćama na području FBiH, kojih je prema podacima navedenim u Strategiji socijalnog uključivanja BiH (2010.: 6) u 2007. godini, evidentirano preko 2000., upućuju na zaključak da se naj-veći broj ove populacije “otkriva“ i evidentira poslije 7. godine života, što je zabrinjavajuće, ali isto tako naučnoj i stručnoj javnosti godinama poznato.

Podatak da je u skupini djece mlađe od 7. godina, koja su ostvarila različita prava iz oblasti socijalne zaštite, broj djevojčica nešto veći, nego dječaka ne zaslužuje posebnu pažnju. Ipak, njega je, čak i u ovom kontekstu, polazeći od kulturnog podneblja i mentaliteta stanovnika BiH, moguće tumačiti najmanje na slijedeća dva načina: postoji mogućnost da se roditelji djevojčica češće

10 Prema metodološkom objašnjenju Federalnog Zavoda za statistiku (2008:7-13), korisni-kom socijalne zaštite smatra se svaka osoba koja je u toku izvještajne godine jednom ili više puta koristila određene oblike i mjere socijalne zaštite i usluge socijalnog rada.

Pod oblikom, mjerom ili uslugom podrazumijeva se svaki slučaj provedene zaštite na osnovu zakona i propisa od strane centra za socijalni rad ili službe socijalne zaštite.

Podaci dati u tabeli br. 1 sadrže sljedeće oblike zaštite djeteta sa intelektualnim teškoćama: starateljstvo, usvojenje, smještaj u predškolsku ustanovu (troškovi smještaja i boravka se osiguravaju iz sredstava socijalne ili dječije zaštite), smještaj u ustanove socijalne zaštite, smještaj u drugu porodicu, smještaj u učenički dom, ustanovu za djecu bez roditeljskog staranja, ustanove za rehabilitaciju i zaštitu, te druge ustanove socijalne zaštite.

Mjere socijalne zaštite su: upućivanje na školovanje i osposobljavanje, ostale mjere soci-jalne zaštite (savjeti vezano za odgoj i razvoj djeteta, osiguravanje ljetovanja i oporavka, regulisanje zdravstvene zaštite), pomoć za rehabilitaciju.

Novčane pomoći mogu biti: stalna novčana pomoć, jednokratna novčana pomoć (isplaćuje se najviše dva puta godišnje) i dodatak za tuđu njegu i pomoć.

Ostali oblici zaštite i usluga su: razvrstavanje na temelju dijagnoze, pomoć u sređivanju porodičnih odnosa (putem metode savjetovanja i davanja stručnog mišljenja), stručne ek-spertize, pisani izvještaji, posredovanje u cilju osiguranja odgovarajuće pomoći kod dru-gih institucija, pomoć za ishranu, odjeću, obuću, ogrjev itd.

113PREGLED

odlučuju na dijagnosticiranje intelektualnih teškoća i traženje pomoći, nego roditelji dječaka, odnosno da je određen broj roditelja djevojčica s intelektu-alnim teškoćama u toku jedne godine više puta tražio i ostvario neko pravo iz oblasti socijalne zaštite. Takođe, poređenjem ukupnog broja evidentirane djece s intelektualnim teškoćama na području FBiH (preko 2000) s brojem ostvarenih prava po osnovu socijalne zaštite ove kategorije, (2628) može se zaključiti da je većina evidentirane djece ostvarila najmanje jedno od prava, što se, obzirom na strukturu prava, ne može smatrati zadovoljavajućim. Ovo posebno zbog toga što se u skupu ostvarenih prava nalazi i pravo na institu-cionalni smještaj, čime se dijete s intelektualnim teškoćama na kraći ili duži period izmješta iz porodičnog okruženja, uz povećanje rizika od socijalne is-ključenosti.

Inkluzivno obrazovanje je, pored porodice, osnov sveobuhvatnog uklju-čivanje djeteta s intelektualnijim teškoćama u zajednicu. Zasnovan na pravu potpunog izjednačavanja ove kategorije djece s pravima tzv. prosječne po-pulacije najmlađih ovaj koncept naglašava da svaki član pripada društvu i doprinosi mu na svoj način (Snow, 1993., prema: Mišić, 1995). Dosadašnji sistem obrazovanja u BiH većinom usmjeren na zadovoljavanje potreba tzv. prosječne populacije, uz prisustvo uporednog sistema “specijalnog“ obrazova-nja u posebnim školama za djecu s intelektualnim teškoćama, odnosno «spe-cijalnog» obrazovanja u posebnim odjeljenjima redovnih škola, posljednjih nekoliko godina doživljava određene promjene uvođenjem modela obrazovne inkluzije. Primjena ovog modela, koliko god bila poželjna i u najboljem inte-resu djeteta s intelektualnim teškoćama, u praksi je praćena različitim proble-mima i teškoćama, među kojima su na prvom mjestu loša opremljenost škola i nedovoljan broj educiranog kadra, čime se i dalje nastavlja proces segregacije i socijalne isključenosti ove populacije.

LiteraturaAmerička psihijatrijska udruga (1996): 1. DSM-IV, Jastrebarsko: Slap.

Hessle, S. (1998): 2. Porodični kontinuitet, bliskost i afirmacija kao principi politike dječijeg socijalnog staranja, u: Dervišbegovi. M, Hessle, S. (ur): Socijalni rad s dje-com u poslijeratnim uslovima, Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 19–36.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo (1994): 3. Međunarodna klasifikacija bolesti, srod-nih zdravstvenih problema, 10. revizija, Svezak I, Zagreb: Medicinska naklada.

Kocijan-Hercigonja, D. i dr. (2000): 4. Mentalna retardacija: biologijske osnove, klasi-fikacija i mentalnozdravstveni problemi, Jastrebarsko: Slap.

114 PREGLED

Miković, B. (2008): 5. Vaninstitucionalni oblici zaštite djece bez roditeljskog staranja, s posebnim osvrtom na praksu JU Kantonalni centar za socijalni rad, Sarajevo: Naša škola, 44: 3–14.

Mišić, D. (1995): 6. Inkluzija – korak dalje od integracije djece s teškoćama u razvoju, Zagreb: Psiha, 4: 28–31.

7.

Parlament FBiH (1999): 8. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, Sarajevo: Službene novine FBiH, 36/99., br. 54/04., 39/06. i 14/09.

Parlament FBiH (2010): 9. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i za-pošljavanju osoba s invaliditetom u FBiH, Službene novine FBiH, br. 9/10.

Skupština Kantona Sarajevo (2008): 10. Pravilnik o utvrđivanju preostale radne sposob-nosti i razvrstavanje djece i omladine u razvoju, Sarajevo: Službene novine KS, br. 26/08.

Somun-Krupalija, L. (ur)(2009): 11. Novi pristupi u oblasti invalidnosti: Inkluzija i jed-nake mogućnosti, Sarajevo: Direkcija za ekonomsko planiranje u BiH.

Šućur, Z. (2001): 12. Siromaštvo, teorije, koncepti, pokazatelji, Zagreb: Pravni fakultet.

Šućur, Z. (2004): 13. Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija, Revija za sociologiju, 35 (1-2).

Tsirunyan, S. (2005): 14. Invalidnost i siromaštvo – rezultati zasnovani na LSMS anketi u BiH, Sarajevo: Konferencija o invalidnosti i siromaštvu u BiH (28.11.2005), Svjetska banka/Lotos.

UN (1989): 15. Konvencija o pravima djeteta.

UN (2006): 16. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.

UNDP (2007): 17. Socijalna uključenost u BiH-Izvještaj o humanom razvoju, Sarajevo.

Vijeće Evrope (1966): 18. Evropska socijalna povelja.

Vijeće ministara BiH (2008): 19. Politika u oblasti invalidnosti, Sarajevo: Službeni gla-snik BiH, br. 76/08.

Vijeće ministara BiH (2010): 20. Strategija socijalnog uključivanja BiH (nacrt).

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

117PREGLED

Džemal SokolovićUDK 008 + 316.3

MULTIKULTURALIZAM:U POTRAZI ZA POJMOM

MULTICULTURALISM:IN A SEARCH OF THE NOTION

SažetakInteres za multikulturalizmom se hipertrofirano javlja u dobu nacionalizma. Članak polazi od hipoteze da su kultura i društvo dva međusobno uvjetovana fenomena. Pretpostavka multikulturalizma je otvorenost kulture uopće, pa pre-ma tome i svake posebne kulture. Sve su kulture otvorene, ali u vrlo različitom stepenu, pa je stoga moguće govoriti i o zatvorenosti kultura. Autor predlaže da se otvorenost-zatvorenost kulture posmatra u sljedećim oblicima: difuzija kulturnih elemenata, kontakt kultura i multikulturalizam, s jedne strane, i ho-mogenost, ksenofobičnost i represivnost kultura, s druge strane. Članak nudi i sljedeću tipologiju multikulturalizama: marginalni, intramultikulturalizam, stratifikacijski, minoritetski i amalgamski multikulturalizam. Iako teorijski orijentiran, članak je posebno fokusiran na iskustvo Balkana i Bosne.

Ključne riječi: multikulturalizam, otvorenost-zatvorenost kultura, tipologi-ja multikulturalizma

SummaryThe interest in multiculturalism is occurring in the hypertrophic way during the age of nationalism. This article starts with the hypothesis that culture and society are two mutually conditioned phenomena. The assumption of multicul-turalism is openness of a culture altogether, and thus of each specific culture. All cultures are open, but in different degree, so it is also possible to talk about the closure of cultures. The author proposes that the openness-inaccessibility of culture should be seen in the following forms: f cultural elements diffusion, contact of cultures and multiculturalism on the one hand and the homogene-ity xenophobia and repressiveness of cultures, on the other side. The article

118 PREGLED

also offers the following typology of multiculturalism: marginal, intra-multi-culturalism, stratificational, the minority and amalgam-like multiculturalism. Despite its theoretical orientation, the article is specifically focused on the experience of the Balkans and Bosnia.

Key words: multiculturalism, openness/closure of cultures, typology of multiculturalism

UvodNema nikakve sumnje da su se interes i potreba za multikulturalizmom, ma šta pod tom maglovitom sintagmom podrazumijevali, hipertrofirano pojavili u našem vremenu, vremenu nacionalizma (1). Ono što nije sasvim izvjesno jeste pitanje da li su se interes i potreba javili zato što multikulturalizam da-nas postaje dominantan ili zato što odstupa pred euforijom nacionalizma. Ako između nacionalizma, kao oblika društvenog grupiranja modernog vremena, i multikulturalizma postoji ikakva veza, onda multikulturalizam definitivno nije samo kulturni nego i socijalni fenomen. Društvo kao takvo – kao i sva-ka pojedinačna socijalna pojava – ima se posmatrati i kao rezultat kulturnog razvitka čovjeka. I kultura kao takva, jednako kao i svaki pojedinačni kultur-ni fenomen, ima se također posmatrati kao plod socijalnog razvoja čovjeka. Fenomeni društvo i kultura nisu entiteti, odvojeni i neovisni. Upravo zato po-lazna metodološka tačka ovog istraživanja će biti da su društvo i kultura me-đusobno povezani, uvjetovani i određeni. Ono što može biti predmet rasprave jeste priroda njihovog odnosa, tj. u kojoj mjeri kultura određuje društvo i vice versa, a posebno šta stoji u osnovi i jednog i drugog, determinirajući i njihov međusobni odnos.

Prije nekoliko godina na jednoj konferenciji u Bergenu, nakon predavanja o nacionalizmu, za koji sam tvrdio da postaje dominantnom odlikom našeg doba, jedna slušateljka mi se suprotstavila tvrdeći da je, upravo obrnuto, mul-tikulturalizam ono što karakterizira naše vrijeme. Na pitanje – gdje ona vidi multikulturalizam – rekla je: „U Bergenu! Ovdje žive ljudi iz 180 etničkih grupa.” Argument je bio impresivan. U Bosni, o kojoj se obično govorilo kao paradigmi multikulturalnog društva u vremenu nacionalizma, a nakon dugog perioda uzajamne tolerancije, respekta, pa i uživanja u drugima i drugačijima, nije bilo moguće uspostaviti ravnotežu i toleranciju između samo tri etničke grupe. Kako je to onda uspjelo u jednom gradu, ili jednom društvu, koji je zbir ljudi iz 180 narodnih grupa? Znači li to da su stoljeća zajedničkog života tri različita naroda, tri kulture i tri religije u Bosni bila samo privid multikultu-

119PREGLED

ralizma koji je nestao čim su se otvorili procesi nacionalističkog grupiranja, a da je bergenski model koegzistencije 180 različitih naroda, kultura i vjera, započet prije samo nekoliko decenija, dokaz odsustva nacionalizma? Ovim pitanjem ustvari želim potražiti rješenje za osnovnu teorijsku dilemu koncep-tualiziranja ovog pojma: da li je multikulturalizam zbir dvije, tri ili n kultura, ili je multikulturalizam nešto više od puke sume, pa ma kolika ona bila? Ako bi multikulturalizam bio samo zbir više kultura, onda bi moja bergenska opo-nentica bila upravu. Moje istraživanje pojma multikulturalizma, međutim, po-lazi od sasvim drugačije hipoteze. Multikulturalizam podrazumijeva kulturni pluralizam, ali je nešto više od pukog zbira više kultura.

1. Dvosmisleni karakter multikulturalizmaNajjednostavnija percepcija multikulturalizma jeste ona koja pojmu multikul-turalizma pristupa kao kulturi u pluralu. Da bismo razumjeli šta je kultura u pluralu, tj. multikulturalizam već na nivou percepcije, moramo osigurati i pretpostavke. U ovom slučaju premise pojma multikulturalizam, koje treba tek odrediti, jesu: 1. pojam kulture, i 2. pojam jedne kulture, jer je kultura u singularu uvjet da se shvati i kultura u pluralu, bez obzira da li se taj plural sastojao od zbira tri ili 180 različitih pojedinačnih kultura. Međutim, upravo ove premise najčešće nedostaju.

Lakoća kojom se danas upotrebljava pojam multikulturalizma proizlazi iz toga što se pojmovi koji ga sačinjavaju naprosto podrazumijevaju. Šta je to jedna kultura, koja je to kritična masa kulturnih elemenata neophodna da bi se moglo govoriti o jednoj kulturi distinktivnoj od drugih, koji je (su) to kriterij(i) – etnički, nacionalni, regionalni, politički, religijski, socijalni itd. – koji definira(ju) jednu kulturu, gdje su granice koje je odvajaju od drugih po-jedinačnih kultura i na kojima stupa u odnos s drugačijim kulturama i, najzad, kada taj odnos s drugim kulturama poprima karakter fenomena zvanog mul-tikulturalizam? S druge strane, postoje desetine, neki tvrde čak stotine defini-cija kulture, pa ipak pitanje – šta je kultura – ostaje i dalje otvoreno. Oba ova pitanja će ostati neodgovorena za neko vrijeme i na ovom mjestu. Čitaocima naprosto prepuštam da imaju na umu pojmove i kulture i jedne kulture, za koje se podrazumijeva da ih već imaju, ma kakvi oni bili.

U dosadašnjim akademskim i neakademskim (političkim, ideološkim, žur-nalističkim itd.) diskusijama o multikulturalizmu mogu se prepoznati dvije tendencije: jedna koja podrazumijeva da je multikulturalizam nešto samo po sebi pozitivno i kao takvo neupitno, i drugu koja ga a priori odbacuje podra-

120 PREGLED

zumijevajući da je nešto negativno i štetno. U oba slučaja multikulturalizam se uzima kao nešto samo po sebi razumljivo. Potrebe za njegovim pojmovnim definiranjem uopće nema. Ovako ambivalentna percepcija multikulturalizma, od njegovog glorificiranja do satanizacije, ustvari je posljedica ambivalentnog karaktera multikulturalizma kao takvog. Naime, multikulturalizam nije niti nešto negativno ali ni pozitivno per se. Da li će jedno multikulturalno stanje biti pozitivno ili negativno sa stanovišta društva zavisi od tog društva a ne od multikulturalizma samog. Otuda dolazi i ambivalentan stav prema Balkanu: s jedne strane, kao paradigmi multikulturalizma ali i, s druge, kao paradigmi nacionalizma nastalom, izazvanom i hranjenom na tlu multikulturalizma.

Evropa, Zapad, svijet su opsjednuti misionarskom zadaćom da nauče Bal-kan pravom, održivom multikulturalizmu. I površni poznavalac Balkana, čak i prije čitanja „Imagening the Balkans“, zna da je Balkan svojim iskustvom i dostignućima u koegzistenciji različitih kultura, vjera, naroda, pa i čitavih civilizacija obogatio multikulturalnu historiju čovječanstva. Da li neuspjesi međunarodne zajednice u „restauraciji” multikulturalizma balkanskih društa-va proizlaze iz skorojevičkog stanja u kojem je učenik (svijet) postao učitelj, očito nedovoljno uspješan, ili se radi o tome da su učenici (Balkan) zaista beznadežno loši? Radi li se, dakle, o tome da Balkan još treba učiti od svijeta lekciju koja se zove multikulturalizam, ili je svijet, ipak, imao još da nauči od Balkana?

Slučaj Bosne, barem u skorije vrijeme, posebno je indikativan. Na ovom primjeru se najpregnantnije potvrdilo gdje može dovesti misionarska namje-ra Zapada da mehanički presadi multikulturalno iskustvo iz jedne nacional-no unitarne sredine u jednu multietničku, religijski pluralističku, kulturno kompozitnu sredinu kakav je Balkan. (2) Suočena s vlastitim permanentnim neuspjesima da „restaurira” multietničko društvo u Bosni, međunarodna za-jednica je sama morala priznati da jedina sfera koja je počela funkcionirati multietnički jeste ona koja je izvan njene kontrole – mafija. „Arizona road”, mjesto saradnje Bošnjaka, Hrvata i Srba, funkcionira u neposrednoj blizini američkog garnizona i bez američkog blagoslova, na istom principu kao i, recimo, Wall Street – interesu u gotovom.

Zapadne percepcije multikulturalizma su se sudarale sa bosanskim (balkan-skim) realitetom multikulturalizma čak i u toku najžešćih borbi triju zaraćenih strana. Uvjeren da se tamo vodi vjerski, etnički ili čak rat civilizacija, stranac je ostajao zbunjen pred kontroverznom stvarnošću. Kada su u Mostaru 1993. zaratili katolički Hrvati i muslimanski Bošnjaci, a topovi pravoslavnih Srba za trenutak utihnuli, jedan bošnjački oficir, u stanju očajne nestašice artiljerijske

121PREGLED

podrške, poziva svog bivšeg prijatelja srpskog artiljerca da mu pomogne. Ovaj pristaje, uz upozorenje da će ga pola sata artiljerijske podrške po hrvatskim položajima stajati 50 njemačkih maraka. Nakon što je 30 minuta prošlo, a ar-tiljerijski plotuni preko muslimanskih glava nisu prestajali, Bošnjak je nazvao svog srpskog kolegu i rekao da on ne može više platiti, ovaj mu je odgovorio: „Ovo je na moj račun. Kuća časti.”

Oni koji sukob u Bosni, da bi zadovoljili zahtjeve svojih predstava i pre-drasuda, nazivaju sukobom civilizacijski veoma distinktivnih, očito ne znaju mnogo o civilizacijskom multikulturalizmu. Kako neko ko dolazi iz kulture, nacije ili civilizacije, u kojoj je naučen da se plaši drugačijih prije nego ih je i vidio, mrzi ih čak i kada ih ne poznaje, i ubija najradije sa distance, da shvati da se na Balkanu, tom multikulturalnom kazanu, ljudi ne mrze ni kada se ubi-jaju, ne boje ih se ni kada ih mrze, a tolerišu, respektiraju, pa čak i uživaju u njihovoj distinktivnosti i kada ih se boje.

2. Otvorenost-zatvorenost kulturaPretpostavka bilo kakvog diskursa o multikulturalizmu jeste premisa da je kultura kao takva, a to znači i svaka pojedinačna kultura, bez obzira na kriterij njene posebnosti, koji je odvaja od drugih kultura, otvorena za druge poje-dinačne kulture. Na čemu zasnivamo ovu apriornu tvrdnju objasnit ćemo na drugom mjestu. Pa ipak, pitanje da li su i koliko kulture otvorene ili zatvorene ima smisla. Odgovor na ovo pitanje zavisi da li ga dajemo sa optimističkog ili pesimističkog stanovišta.

Ne postoje apsolutno zatvorene kulture. Kulturna autarhija je historijska devijacija; kulturne robinzonijade su sporadična pojava. Zato, s pravom, mo-žemo reći da je otvorenost svojstvo kulture kao takve. Kulturni autarhizam ne proizlazi iz kulture nego iz okolnosti u kojima se kultura nalazi. Ipak, mora se priznati, kulture su otvorene u veoma različitom stepenu. Zato se i o zatvo-renosti kultura može i mora govoriti, ali u sasvim relativnom smislu. Zavisno od toga kakvim očima posmatramo, kulture su ili zatvorene ili otvorene. Ovo podsjeća neodoljivo na priču o čaši do pola napunjenoj vodom. Za pesimistu ona je poluprazna, za optimistu čaša je napola puna. Ista kultura je, dakle, u jednoj percepciji zatvorena, a u drugoj otvorena. Mlada generacija je, recimo, uvijek gladna kulturnih elemenata koji dolaze iz drugih kultura; u očima stari-jih, novotarije koje dolaze iz drugih kultura radije se percipiraju kao opasnost za vlastitu kulturu i zahtijeva zaštitu od negativnih uticaja izvana. Razmotri-mo ukratko fenomen otvorenosti-zatvorenosti kultura s oba stanovišta.

a) Stepeni otvorenosti kulturaPrvo ćemo otvorenost-zatvorenost kultura istražiti s optimističkog stano-

višta, dakle sa stanovišta koje kulture percipira kao otvorene. Objektivno, otvorenost kultura se pokazuje u različitom stepenu. Neke kulture su manje otvorene, druge više. Stepen otvorenosti kultura određuje, ustvari, i stadije otvorenosti odnosno zatvorenosti kultura. Predlažemo da otvorenost kultura posmatramo u tri osnovna stadija ili stepena:

1. difuzija kulturnih elemenata iz jedne kulture u druge je početni oblik otvorenosti;

2. kontakt kultura (bilo u konfliktnom ili prožimajućem obliku) je sljedeći, obuhvatni i viši stepen otvorenosti-zatvorenosti kultura jednih prema drugi-ma; i najzad,

3. multikulturalizam je najviši stepen otvorenosti jedne kulture drugima. Razmotrimo svaki od ova tri nivoa ili stadija u razvitku otvorenosti pojedi-

načnih ili posebnih kultura.

1. Difuzija kulturnih elemenata. Govoriti o difuziji elemenata kulture, da-kle “putovanju” pojedinih elemenata iz jedne u drugu kulturu, podrazumijeva da je već izvršena izvjesna diverzifikacija na pojedinačne kulture. Osnova te diverzifikacije može biti različita: socijalna (plemenska, etnička kultura itd.), religijska (politeistička, monoteistička kultura itd.), politička (atenska, spar-tanska kultura itd.), ideološka (buržoaska, proleterska kultura itd.), regionalna (balkanska, evropska, zapadna kultura itd.) i tako redom. U svakoj od ovih pojedinačnih kultura koriste se elementi koji su difuzijom stigli iz neke druge, susjedne ili veoma udaljene kulture.. Ljudi često nisu svjesni porijekla kultur-nih elemenata koje upotrebljavaju ili prakticiraju u vlastitoj kulturi. Često se ti elementi svjesno prisvajaju i smatraju autohtono vlastitim. Ono što se posebno zanemaruje i čak svjesno ne priznaje jeste broj kulturnih elemenata koji nisu autohtono naši, nego potiču iz drugih kultura. Štaviše, posebno se u nekim slu-čajevima nastoji prikriti kultura porijekla tih elemenata. U periodima različitih nacionalizama, šovinizama ili rasizama svjesno se potiskuje, recimo, semitsko ili islamsko ili afričko porijeklo nekog elementa kulture duboko prihvaćenog i ukorijenjenog u vlastitoj. U periodu islamofobije, koja karakterizira savreme-no stanje evropske i američke kulturne svijesti, posebno se potiskuje arapsko porijeklo velikog broja kulturnih elemenata kojima je islamska civilizacija zadužila Evropljane i čovječanstvo.

Smatra se, međutim, da se upravo najrazvijenije savremene kulture sastoje od velikog broja elemenata koji potiču iz drugih kultura. Kulturna antropolo-gija cijeni da tek svaki hiljaditi kulturni element potiče iz naše vlastite kulture i naše generacije, dok preostalih 999 promila kulturnih elemenata dolaze di-fuzijom iz drugih kultura ili potiče od generacija koje su živjele prije nas. Pa ipak, i pored toga, mi naše kulture zovemo ili zapadnom, ili evropskom, ili britanskom, ili engleskom, ili čak viktorijanskom itd.

Ono sto karakterizira difuziju kulturnih elemenata jeste da se specifični identitet kultura u odnosu ne gubi bez obzira na broj elemenata koji dolaze iz drugih kultura.

2. Kontakt kultura. Viši stadij u razvoju otvorenosti kultura jeste kontakt kultura. Pored difuzije velikog broja elemenata kulture iz jedne u drugu poje-dinačnu kulturu, historija je zabilježila i slučajeve u kojima su čitave kulture dolazile u međusobni dodir. Takvi slučajevi su bili posljedica ili velikih mi-gracija čitavih kulturnih ili etničkih grupa, ili pak posljedica ratova ili velikih ekonomskih migracija. Dok kod difuzije imamo migraciju elemenata kulture, dotle kod kontakta kultura se radi o migraciji čitavih socijalnih grupa koje su nosile sa sobom svoje kulture u cjelini.

Kontakti kultura u kojima su se susretale velike socijalne grupe mogli su se dogoditi na dva načina: 1. kontakt kultura može biti konfliktualan, kao što se dogodilo u mnogo slučajeva tokom historije. Konflikti nisu donosili samo razaranje i uništavanje drugih kultura nego su vrlo često rezultirali visokim stepenom akulturacije. 2. Kontakti kultura, pogotovo u slučaju velikih seoba naroda, ali i savremenih političkih ili ekonomskih migracija, mogu imati i prožimajući karakter.

Kao i kod difuzije kulturnih elemenata, tako se ni u slučaju kontakta kul-tura ne gubi specifični identitet kultura u odnosu. Bez obzira na veliki stepen akulturacije pojedinačne kulture u kontaktu zadržavaju svoje specifične iden-titete. Po tome su difuzija kulturnih elemenata i kontakt kultura, bez obzira na kvantitativnu razliku u stepenu miješanja dvije ili više kultura, kvalitativno isti oblici otvorenosti.

3. Multikulturalizam je najviši stepen otvorenosti kultura. Kao takav, mul-tikulturalizam prevazilazi difuziju kulturnih elemenata i kontakt kultura ne samo u kvantitativnom nego i u kvalitativnom smislu. Sa multikulturalizmom dolazi nešto novo. Ono što multikulturalizam odvaja od prethodna dva stepe-na otvorenosti kulture i čini njegovu esenciju jeste sljedeće. Kao što smo rekli, kod difuzije kulturnih elemenata ili kontakta kultura se ne gubi specifični iden-

titet kultura u odnosu. Specifičnost kulturnih identiteta se ne gubi ni u slučaju multikulturalizma, on ostaje, ali nastaje i novi, zajednički identitet dviju ili više kultura; multikulturalizam je, prema tome, proces nastajanja dvostrukog ili čak multipliciranog kulturnog identiteta. (3) Potrebno je, dakle, potcrtati i upozoriti da multikulturalizam nije proces niti brisanja jednog identiteta i prihvatanje drugog, niti pak nastajanje novog identiteta po cijenu odricanja od prethodnih. Asimilacija kao supsumiranje jedne kulture drugom i u krajnjem brisanje jednog identiteta drugim je proces suprotan multikulturalizmu. Mul-tikulturalizam također nije ni integracija, tj. takav odnos kultura u kome se zadržava specifični identitet kultura u kontaktu, ali i uspostavlja odnos izrazite dominacije jedne kulture u odnosu na drugu. (4) Multikulturalizam je proces nastajanja novog, zajedničkog, općeg kulturnog identiteta, uz potpuno zadrža-vanje posebnih ili pojedinačnih identiteta. Zato se i postavlja koliko teorijsko, ali i sasvim pragmatično pitanje: gdje se zbiva proces multikulturalizma – u Bergenu ili Bosni, u Skandinaviji ili na Balkanu?

b) Stepeni zatvorenosti kultura Fenomen otvorenosti-zatvorenosti kultura se, kao što smo rekli, može po-

smatrati i sa pesimističkog stanovišta. U tom smislu, pitanje koje nas zanima jeste u kakvom odnosu stoje otvorenost kulture, u svim njenim stepenima, uključujući i multikulturalizam, sa stepenima zatvorenosti kulture. Posmatra-na s pesimističkog stanovišta, otvorenost se pojavljuje kao zatvorenost i ispo-ljava u različitim stepenima odnosno stadijima.

Predlažemo da zatvorenost kultura razmotrimo kroz tri sljedeća stepena ili stadija:

1. homogenost odnosno kohezivnost kultura;2. ksenofobičnost i, najzad,3. represivnost/agresivnost kultura. Svaki od ovih stepena zatvorenosti kultura ima svoj kontrapunkt u odgova-

rajućim stepenima otvorenosti kultura. Tako su homogene odnosno kohezivne kulture jedine sposobne za multikulturalizam, ksenofobičnost se pojavljuje u slučaju kontakta kultura, dok je najviši stepen zatvorenosti kultura, koji se is-poljava kao represivnost/agresivnost, sposoban tek za difuziju pojedinih kul-turnih elemenata iz drugih kultura.

125PREGLED

1. Homogenost/kohezivnost kultura. Zvuči ”logično” da su homogene (grč. homoios – jednak, isti, sličan; grč. genos – rod, vrsta) kulture manje otvorene prema drugima i obrnuto. Iz svakodnevnog govora se nekritički preuzima da su vrlo zatvorene kulture homogene. Međutim, čini se da stvarnost često nadi-lazi logiku. Otvorenost jedne kulture, naime, nije u obrnuto proporcionalnom odnosu prema njenoj homogenosti. Homogene i kohezivne kulture mogu biti veoma otvorene. Homogene ili kohezivne (lat. cohaerere – biti svezan, prio-nuti) kulture su vrlo receptivne za kulturne elemente koji dolaze iz drugih kul-tura; one su sklone i kontaktima s drugim kulturama kao takvim; i najzad, kao vrhunac ove alogičnosti čini se da su upravo homogene i kohezivne kulture sposobne za multikulturalizam. Homogene kulture su, naime, samouvjerene, bez straha da će u kontaktu s drugima izgubiti svoj identitet i tek kao takve imaju sposobnost da izgrade zajednički, multikulturni identitet bez opasnosti za svoj vlastiti.

2. Ksenofobične (grč. xènos – stranac; grč. fobeomai – bojim se) kulture mogu, također, biti otvorene prema drugim kulturama. Otvorenost prema stra-nom, tuđem i nepoznatom često je rado prihvaćena nužnost, iako i nedobro-došla opasnost za vlastiti identitet. Ovo se, naravno, odnosi na receptivnost pojedinih kulturnih elemenata koji dolaze iz drugih kultura, pa i na globalni kontakt s njima. Ksenofobične kulture, međutim, nikada nisu u stanju izgraditi identitet koji bi dijelile s drugima i uporedo s vlastitim. Njihov strah od drugih sprečava ih da svoju otvorenost, manje ili više potisnutu, pretvore u istinski multikulturalizam. Kod ksenofobičnih kultura uočljiv je ne samo strah od dru-gih nego prije svega strah od vlastite otvorenosti. Naprimjer, briga za omla-dinu, kao najotvoreniji socijalni sloj, pretvara se u strah od vlastite omladine; briga za njenu budućnost pretvara se u strah od njene sadašnjosti. Vrhunac te bojaznosti je ustvari strah da ne budu žigosane kao zatvorene, zbog čega njihova otvorenost ima često hipokritski karakter. Ksenofobične a otvorene kulture pod otvorenošću najčešće podrazumijevaju misionarski odnos prema drugim kulturama. Otvorenost u njihovoj percepciji je jednosmjerna. Druge treba učiti kako se koristi topla voda, druge treba učiti demokratiji itd. Misio-narski otvorene kulture su ili otvoreno misionarske, u slučajevima kada imple-mentiraju svoje kulturne obrasce u drugim kulturama, ili hipokritski otvorene u slučaju kada primaju strance u svoju vlastitu kulturu. Asimilaciju drugih negiraju, ali je najradije označavaju eufemizmom integracija.(5) Efekt otvo-renosti, međutim, može biti obrnut. Ksenofobične kulture su, naime, manje homogene i manje kohezivne i stoga više izložene i ranjive u odnosu na “su-periornije” kulture. Ovakve kulture su, i pored svih mjera, “žrtva” neželjenog i nepredvidivog procesa multikulturalizacije u vlastitoj sredini.

126 PREGLED

3. Represivnost/agresivnost kultura. Kulture nisu samo homogene i kseno-fobične nego se katkada razviju u represivne – kako u odnosu prema drugima tako i, autorepresivne, u odnosu prema samima sebi – puritativne kulture. Kulturni puritanizam nije samo oblik autorepresivnosti jedne kulture, nego je i logična posljedica represivnosti u odnosu na druge kulture. Represivne kulture su najčešće posljedica svoje ksenofobičnosti. Nedovoljno homogene i samopouzdane, ksenofobične kulture ili postaju agresivno otvorene ili se radije opredjeljuju za zatvaranje čak i po cijenu odricanja od mogućnosti da se utiče na druge. Ni represivne kulture, međutim, ne mogu biti označene kao za-tvorene. Ali (auto)represivne kulture su u stanju da se samo ograničeno otvore prema drugima. Njihov kulturni puritanizam nikada neće prihvatiti multipli-cirani identitet, ali izbjegavaju i kulturni kontakt. One i kao takve, represiv-ne, još uvijek mogu biti otvorene za selektivnu recepciju pojedinih kulturnih elemenata; one često znaju i da uživaju u egzotičnosti drugih, i upoređivanju s njima, ali samo kao još jednom dokazu njihove vlastite samodovoljnosti, inkompatibilnosti s drugima, superiornosti ili, najradije, ovisnosti drugih. Re-presivne kulture pretendiraju da izgledaju otvorene, one svoj strah od stranog nastoje prikriti svojom agresivnošću, a najčešće odsustvo vlastite homogeno-sti i kohezivnosti pretvaraju u otvorenu autorepresivnost prema svemu što ne zadovoljava kriterije njihovog kulturnog puritanizma. Ove kulture najčešće svoj “superiorni” odnos prema drugima ne žele ni prikriti asimilacijom i naj-radije se opredjeljuju za oštre civilizacijske, kulturne, vjerske ili nacionalne granice koje će nas držati na distanci. Endogamija represivnih kultura nužno vodi u autorepresivnost i introvertiranu agresivnost. Najveća opasnost za nji-hov identitet ne dolazi od drugih, nego njihovog straha od drugih – multikul-turalizma iznad svega.

3. Tipovi multikulturalizmaPostoji više tipova ili oblika u kojima se multikulturalizam, to stanje više od jedne i stanje više od zbira dvije ili više kultura, ukratko stanje multipliciranog kulturnog identiteta, ispoljava. Mogući tipovi multikulturalizma su sljedeći:

marginalni multikulturalizam1. (nastao na granici dvije kulture ili na tačkama dodira pojedinih socijalnih grupa s drugim kulturama);

intramultikulturalizam2. (nastao dubokim podjelama unutar jedne ho-mogene i često ksenofobične kulture, katkada nakon strašne netrpeljivosti i agresivnosti);

slojeviti (stratificirani) 3. ili submultikulturalizam (nastao dubokim soci-

127PREGLED

jalnim raslojavanjem unutar jedne kulture, ali u kome se zadržava hijerarhijski odnos između subkultura);

minoritetski multikulturalizam4. (u kojem dvije ili, češće, više kultura stoje u međusobnom manifestno većinsko-manjinskom i, dakle, neravnoprav-nom odnosu, ali u kojem samo manjinske grupe poprimaju multikulturno sta-nje dvostrukog identiteta, dok većinska ili dominantna kulturna grupa zadrža-va isključivo svoj identitet i nastoji da integrira i asimilira manjinske);

amalgamski5. (ili balkanski ili bosanski) multikulturalizam (u kome dvi-je ili više kultura amalgamiraju svoje identitete u jedan zajednički, ali zadrža-vaju i razvijaju vlastite distinktivne identitete).

Tipovi multikulturalizma mogu da se označe i stepenima u razvitku ili hi-storijskim fazama multikulturalizma. Ali to nikako ne podrazumijeva da su ti stepeni ili faze međusobno viši ili niži. To će reći da multikulturalizam, tj. sposobnost usvajanja multipliciranog kulturnog identiteta uopće ne treba sma-trati višim u odnosu na kulturni purizam. Isto tako, bilo bi pogrešno reći da su samo pojedini tipovi multikulturalizma karakteristični za određene kulture. Jedno društvo ili jedna kultura može istovremeno da egzistira kroz različite ti-pove odnosa prema drugim kulturama, ili različite tipove multikulturalizma.

1. Marginalni multikulturalizam. Pod marginalnim multikulturalizmom podrazumijevamo onu vrstu otvorenosti kultura jednih prema drugima koja se zbiva na njihovim kulturnim, tj. socijalnim granicama. To znači da se margi-nalni multikulturalizam događa na periferiji ali i u samom središtu jedne kul-ture. Globalizacija je učinila marginalni multikulturalizam gotovo univerzal-nim. Granice, kako geo-političke tako i socijalne, još uvijek postoje, nastojeći održati homogenitet kultura, ali se i prekoračuju. Stapanje s drugim kulturama događa se, međutim, najprije na marginama. Katkada geo-političkim ali često i socijalnim. Na geo-političkoj, obično državnoj granici jedne kulture događa se nezaustavljivi kontakt s drugim kulturama koji katkada ima za posljedicu dvostruki kulturni identitet s obje strane granice. Kulturni centar može biti veoma homogen, čak ksenofobičan prema susjednoj kulturi, pa i represivan prema vlastitoj ukoliko ova pokaze isuviše naklonosti prema susjedima, ali se na margini unatoč tome događa proces multikulturnog stapanja. Na margini druge vrste, socijalnoj, na kojoj pojedini socijalni slojevi ili starosne grupe pokazuju više naklonosti prema strancima i njihovim kulturama, također se događa nešto sto nije samo koegzistencija dvije kulture. Neki socijalni slojevi, u inače otvorenim ali homogenim kulturama više su ”ranjivi” na strane kulture i manje ”imuni” na uticaje izvana. Čak i kada nisu izloženi otvorenoj represiji ili izopčavanju iz vlastite kulture oni, s jedne strane, doprinose homogenizaciji

128 PREGLED

vlastite kulture, a s druge izazivaju samoizolaciju. Neke starosne grupe, ne samo mladi, mogu također biti nosioci marginalnog multikulturalizma. Zbog toga te grupe, i socijalne i starosne, mogu postati marginalne u vlastitoj kultu-ri, ili čak žigosane.

2. Intramultikulturalizam. Pod intramultikulturalizmom podrazumijevamo takvo stanje dvostrukog kulturnog identiteta koje nije nastalo iz kontakta dvije distinktivne kulture, nego cijepanjem jedne jedinstvene kulture. Paradigma-tičan primjer ovog tipa multikulturalizma je nekoliko evropskih kršćanskih društava koja su preostala nakon sukoba unutar Katoličke crkve, i reformaci-jom bila duboko podijeljena na protestantsku i katoličku kulturnu grupu. Ta društva su nastavila egzistirati tolerantno kulturno distinktivna, ali i dijeliti zajednički kulturni identitet. Rečeno na drugi način, ovo isto bi moglo glasiti: da su ta društva zadržala zajednički kršćanski/etnički identitet ali i priznala duboku podjelu na protestantski i katolički identitet. Prema tome, ma koliko se nation-makers trudili da uspostave nacionalnu homogenost, razlika između tih kultura ostaje osjetna.

U Bosni je intramultikulturalna tendencija također prisutna ali na drugoj, etničkoj osnovi. Nekada jedinstvena etnička grupa, i njoj korespondentna kultura, mada duboko podijeljena religijskim identitetima Čak i prije dolaska islama, podijeljena je tek u drugoj polovini XIX vijeka i na nacionalnoj osno-vi, dograđenoj na već postojeću religijsku distinktivnost. Ma koliko se naci-onalisti među njima trudili da dokazu i pothrane međusobnu distinktivnost i ma koliko njihove nacionalne kulture bile uistinu divergentne, Bosanci, tj. i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, dijele još uvijek i zajednički etnički kulturni identitet. Neki među njima, često vrlo ekstremni, otkriju to tek kada odu u Hrvatsku, Srbiju ili, čak, Tursku, i shvate da su novi domaćini distinktivniji od njihovih starih bošnjačkih, hrvatskih, odnosno srpskih komšija. Kao sto je reformacija proizvela kulturnu bifurkaciju unutar kršćanstva, tako se u Bosni dogodila na-cionalna trifurkacija iz nekada zajedničkog i jedinstvenog etničkog korijena.

Intramultikulturalizam je, upravo zbog svog zajedničkog porijekla, često neželjen i kao takav izvor uzajamnih predrasuda, žigosanja, tenzija i sukoba. Ono što ga čini izvorom tenzija i konflikata nije velika distinktivnost između zajedničkog i posebnih identiteta, nego upravo njihova bliskost. Posebni naci-onalni identiteti koji se trude da budu sto distinktivniji međusobno, neprestano su podsjećani zajedničkim identitetom da im to ipak ne polazi tako lako za rukom.

129PREGLED

3. Slojeviti/stratifikacijski ili submultikulturalizam. Kao i u prethodnom slu-čaju, tako i kod slojevitog ili submultikulturalizma se radi o jednoj jedinstve-noj kulturi kao zajedničkom izvoru nastanka dva ili više subkulturalnih iden-titeta. U jednoj subkulturalno podijeljenoj kulturi ljudi dijele kako specifični subkulturalni tako i zajednički kulturni identitet. Ono što razlikuje intramulti-kulturalizam od submultikulturalizma jeste to što se u drugom slučaju radi o identitetima koji su međusobno subordinirani, što se za intramultikulturalizam ne može reći i čak izbjegava reći, ili pak kaže ali sa očitom predrasudom. Iako se može postaviti pitanje adekvatnosti termina multikulturalizam, s obzirom da se radi o subkulturama, ipak je moguće naći opravdane razloge. Subkulture mogu biti distinktivnije međusobno nego u odnosu na sasvim posebne kulture. Kastinski podijeljena društva su svakako najdrastičniji slučaj ovakvog multi-kulturalizma. Sva klasna društva su također submultikulturalna. U mnogim slučajevima submultikulturalne su čak pojedine socijalne klase.

Najtipičniji je, ipak, slučaj odnosa između ruralnih i urbanih subkultura u izvjesnim društvima. Podjela na grad i selo je jedna od najstarijih i najtrajnijih socijalno-kulturnih podjela. Oštre razlike koje su se taložile stoljećima nije mogao izbrisati samo jedan novi socijalno-ekonomski sistem. Nije to uspjelo ni kapitalizmu ni socijalizmu. U nekim kulturama, zahvaljujući specifičnom egalitarističkom socijalnom naslijeđu, ova subkulturalna podjela nije tako oš-tra i stoga nema karakter multikulturalizma. Međutim, u društvima koja su imala specifičnu prošlost i duboke socijalne podjele, podjela na grad i selo ima uistinu subkulturni karakter. Jazovi koji ih razdvajaju su katkada tako duboki da su nerazumljivi i neprihvatljivi za ljude iz drugih kultura, posebno onih gdje taj jaz nije tako oštar i razlika između subkultura nije tako uočljiva.

Pred dubokom podjelom između ruralne i urbane subkulture zbunio se u Bosni i sam nacionalizam. U trenutku kada su se etničke grupe, u strahu jedna od druge, nacionalno homogenizirale, shvatile su u jednom času da oni drugi i nisu bili tako distinktivni koliko su im se tuđim učinili vlastiti “seljaci” ili pak “građani”. Tako se događalo još u toku rata da su u nekoliko gradova pod srpskom kontrolom Srbi tražili da im se vrate “njihovi muslimani”, u nemo-gućnosti da se homogeniziraju s vrlo distinktivnim “vlastitim seljacima”. Na bošnjačkoj strani su se u nekim mjestima urbani Bošnjaci nakon rata počeli identificirati s “braćom bilo koje vjere i ideologije” samo da bi se distancirali od sve dominantnijih sunarodnjaka sa sela. U Čapljini, gradu koji je postao “čisto” hrvatski nakon genocida nad Bošnjacima, jedan je Hrvat morao tokom rata provesti godinu dana u hrvatskom logoru (dvostruko duže od Bošnjaka), zato što se suprotstavljao izgonu muslimana iz grada i tvrdio za svoje sunarod-nike da tjeraju “one koji su im civilizaciju i kulturu donijeli”.

130 PREGLED

Submultikulturalizmu je svojstven odnos subordinacije između pojedinih subkultura, ali je neupitno, bez obzira na osnovu (etničku, vjersku ili soci-jalnu) subkulturalnosti, postojanje zajedničkog identiteta. Dvostruki kulturni identitet, bez obzira na subordinaciju među subkulturama, je svojstven svima i dakle univerzalan. U slučaju multikulturalizma koji nastaje na osnovi podjele na urbanu i ruralnu subkulturu to znači da nisu samo seljaci ti koji, zadrža-vajući svoju ruralnu kulturu, uspostavljaju i zajedničku, nego su to i građani. U slučaju Bosne, čija je urbana kultura doživjela barem tri šoka u posljednjih sto godina, gotovo da je urbana kultura potpuno nestala i asimilirana od sela. Bosna je danas puna anegdota o ponašanju ljudi sa sela u gradu. To je skoro jedino još preostalo od gradskog duha. A nekada su se u Bosni pričale anegdo-te o ponašanju ljudi iz grada u selu.

4. Minoritetski multikulturalizam. Pod minoritetskim multikulturalizmom podrazumijevamo takav oblik odnosa dvije ili, češće, više kultura koje sto-je u međusobnom većinsko-manjinskom i, dakle, neravnopravnom odnosu, u kojem samo manjinske grupe poprimaju multikulturno stanje dvostrukog identiteta, dok većinska ili dominantna kulturna grupa zadržava isključivo svoj identitet i nastoji da integrira i asimilira manjinske. Ovakav tip multikul-turalizma nije fenomen novijeg datuma ali je u posljednjih nekoliko decenija postao obilježje razvijenih industrijskih društava Zapada. Može se govoriti o dva podtipa minoritetskog multikulturalizma. U prvom, manjine su starosje-dilačke, bilo da su tu došle kada i dominantna grupa, bilo da su zatečene. U drugom slučaju, radi se o manjinama sa distinktivnim kulturama koje su pristi-gle u novije vrijeme bilo kao rezultat ekonomske ili političke migracije. U oba slučaja novi zajednički kulturni identitet grade isključivo manjine i dvostruki kulturni identitet je svojstven samo njima.

Dominantna kultura domaćina može biti receptivna za mnoge kulturne ele-mente iz manjinske kulture; kultura većine je čak otvorena za kontakt s kultu-rom manjine u cjelini. Ali nikada dominantna kultura većine neće prihvatiti da dijeli zajednički kulturni identitet s manjinama. Tolerancija je očita, respekt se ukazuje, čak uživa u pojedinim kulturnim elementima. Ali ništa od ovoga se ne može nazvati multikulturalizmom. Ovaj postoji samo na jednoj strani i zato i nosi atribut minoritetni. Bošnjačke izbjeglice u Skandinaviji, kao i u dru-gim zemljama, i kao i druge useljeničke grupe, bili su oduševljeni norveškim raspoloženjem za bosansku kuhinju. Svi su htjeli jesti bosansku pitu, burek posebno, ali ne znam da je i jedna Norvežanka naučila razvijati jufku i sterati burek! S druge strane, mnoge Bošnjakinje su već odavno odustale od pravlje-nja bosanske (turske) kahve i navikle se na bljutavu, tanku, bezličnu kahvu iz automata, za koju se ne može reći ni da je norveška, jer je globalna. Obilježa-

131PREGLED

vanje “muslimanskog Božića” postala je uobičajena navika među Turcima u Njemačkoj, naprimjer.(6) Najveći broj Norvežana ili Nijemaca, međutim, i ne zna šta je Bajram.

Minoritetni multikulturalizam je ustvari ili proces asimilacije/integracije manjinskih kultura u dominantnu ili pak proces nastajanja novih subkultura i kao takav nužno vodi hijerarhizaciji među kulturama. Ono što razlikuje mi-noritetni od subkulturalizma jeste to što kod minoritetnog multikulturalizma nedostaje zajednička osnova. Stoga minoritetni multikulturalizam ima malo izgleda da se razvije u bilo koji drugi tip. Minoritetni multikulturalizam, u uslovima represivne nacionalizacije, koja se eufemistički zove naturalizacija, ima malo izgleda da bude održiv.

5. Amalgamski (ili balkanski ili bosanski) multikulturalizam. Proces amal-gamacije je, inače, dobivanje zlata i srebra ekstrakcijom iz njihovih rudača pomoću topljenja u živi. U procesu amalgamskog tipa multikulturalizma radi se o nečemu sličnom ali, kao i kod zlata i srebra (sjetimo se samo mita o kralju Midasu!), ne treba izgubiti iz vida ni ambivalentni karakter multikulturaliz-ma.

a) Amalgamacija najboljeg. Pod amalgamskim multikulturalizmom, da-kle, podrazumijevamo proces nastajanja dvostrukog ili multipliciranog kul-turnog identiteta u kome se u novorazvijenom, zajedničkom identitetu izdva-jaju najbolje crte posebnih identiteta. Drugim riječima, ono što je najbolje u kulturama drugih se prihvata i amalgamira s najboljim u vlastitoj kulturi, kao preferentnim za druge. Nazivamo ga i balkanskim ili bosanskim (atribut jugoslavenski je također bio moguć u vrijeme kada je Jugoslavija postojala u svom autentičnom i autohtonom obliku) iz jednostavnog razloga. Budući da na Balkanu, kao i u Bosni kao samo jednom užem miljeu, ne postoji socijalna grupa koja ima apsolutnu većinu, zbog čega niko nije ni u manjini – za razliku od većine drugih multikulturalnih sredina – rezultat tog procesa je, naravno, ne samo potpuno novi, nego i, očekivati je, viši kulturni identitet.

Naravno, nejasno je i svakako upitno šta je to viši kulturni identitet. Na to pitanje nije lako odgovoriti. Možda nemoguće. Ali čak i ako je tako, to ne zna-či da određena gradacija ne postoji. Ona se mora priznati čak i po cijenu da ju je nemoguće precizno definirati. Pouzdano se može reći da u svakom kultur-nom identitetu postoje preferirani, dakle viši i niži elementi; jednako, postoje i preferirani i manje preferirani, pa i nepoželjni kulturni identiteti. Smatramo da na Balkanu, zbog spomenutog specifičnog spleta okolnosti, postoji ta na-klonost prema drugima i čak preferiranje zajedničkog. Nigdje kao na Balkanu multikulturalizam nije tako uočljiv. Nigdje kao tu se ne toleriraju drugi, ne

132 PREGLED

respektiraju drugačiji i, najzad, nigdje se ne zna uživati u tuđem kao na Bal-kanu. S obzirom na kvalitativnu razliku novonastalog zajedničkog identiteta u odnosu na svaki posebni, to i nije neobično. U periodima kulturne otvorenosti amalgamski multikulturalizam je paradigmatičan, najviši i može se reći naj-poželjniji tip multikulturalizma.

Ipak se, s pravom i neizbježno, odmah postavlja pitanje: ako je multikul-turalizam tu dostigao tako visok stepen, zašto su onda tenzije među različitim identitetima na Balkanu, u Jugoslaviji, a posebno u Bosni, intenzivnije – do mržnje, a sukobi oštriji – do okrutnosti? Da li su to tenzije i sukobi između ve-oma distinktivnih, što je eksplicitno u ideji o sukobu civilizacija (7), ili se radi o tenzijama i sukobima između veoma bliskih, srodnih identiteta? I najzad, ako se u ovom slučaju radi o tenzijama i sukobima između posebnih (kultur-nih, etničkih, vjerskih itd.) identiteta i zajedničkog (bosanskog, jugoslaven-skog ili balkanskog), ili zbog zajedničkog identiteta, onda se nužno postavlja pitanje odgovornosti multikulturalizma samog i njegovog raison d`être.

Istraživači najradije, i bez grize savjesti, te tenzije i sukobe, sve do posljed-njeg u Bosni, nazivaju etničkim, vjerskim ili civilizacijskim. (8) Produbljenija analiza, međutim, uvijek može dokazati da se nijedan od tih sukoba ne može označiti nijednim od ovih atributa. (9) Štaviše, nijedan se sukob kao takav ne može definirati ni jednim od ovih atributa. Čak i kada bi jedni naspram drugih stajali svih 8.527.800 Srba i 4.633.300 Hrvata, koliko ih je bilo u Jugoslaviji prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, to ne bi bio dovoljan indikator da se njihov sukob nazove etničkim. Tenzije na Balkanu nisu reli-gijske, iako religijske granice – između islama i kršćanstva, ili katoličanstva i pravoslavlja – idu posred poluostrva; socijalni jazovi, koji na Balkanu po-stoje kao i u drugim dijelovima svijeta, uopće nisu najdublji među etničkim grupama, mada nigdje kao ovdje ne postoji takva koncentracija velikog broja naroda na tako malom prostoru; najmanje tačno i najpovršnije je sukobe na Balkanu nazivati civilizacijskim, unatoč činjenici da je Balkan istovremeno i historijska metropola nekih od najznačajnijih svjetskih civilizacija i periferija na kojoj se susreću druge. Pa ipak tenzije i sukobi koji potresaju Balkan su u osnovi kulturno utemeljeni.

Na Balkanu se, naime, i pored tako visoko dostignutog stepena multikul-turalizma, i pored dakle amalgamiranog zajedničkog (dvostrukog, pa i tro-strukog u slučaju Bosne) kulturnog identiteta, periodi saradnje, harmonije i sloge smjenjuju s neobično iracionalnim vremenima u kojima se kidaju naj-prirodnije veze, u kojima haos postaje sistem, a duboki jazovi razdvajaju i najsrodnije. Dvadeseti vijek je bio upravo vrijeme u kome je Balkan postao

133PREGLED

paradigma onoga što je suprotno multikulturalizmu. Stoga nije neobično da je savremeni svijet pod “Balkanom” usvojio sinonim suprotan toleranciji, jedin-stvu i saradnji. Takva predstava i predrasuda o Balkanu je razumljiva, ali nije tačna.(10) Jednako je, međutim, netačna i predstava i predrasuda o Balkanu kao idiličnom, tolerantnom, multikulturalnom stjecištu različitih naroda, reli-gija, kultura. Čini se da je ispravno jedino reći: tačne su obje pod uslovom da uključuju i onu drugu, sasvim suprotnu. I tek pod tim uslovom možemo reći da nisu ni predstave ni predrasude. Balkan je, dakle, mjesto kako ksenofobije tako i ksenofilije, i nacionalne isključivosti i multikulturalizma, krstaških rato-va i ekumenizma, genocida ili “etničkih čišćenja” i – etničkog promiskuiteta. Zato ga je teško shvatiti – čak i kada ga se prihvata.

Stoljeća koja su prethodila dvadesetom bila su ono vrijeme u kome je Bal-kan dostigao najviši stepen u razvitku multikulturalizma i pokazao čovječan-stvu mogućnost ne samo koegzistencije između distinktivnih kultura nego i mogućnost dualnog identiteta, dakle mogućnost koegzistencije između poseb-nih kulturnih identiteta, na jednoj, i zajedničkog identiteta, na drugoj strani. U Bosni su, naprimjer, pored posebnih etničkih ili religijskih identiteta – recimo, bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, postojali i bosanski i jugoslavenski, dakle zajednički identiteti. Niko ne može poreći da bosanski franjevci nisu dijelili i hrvatski i bosanski identitet istovremeno.(11) Mora se također priznati da nig-dje kao u Bosni nije jugoslavenski identitet bio tako prihvaćen u periodu dru-ge Jugoslavije, unatoč činjenici da joj je “Jugoslavija” onako okrutno kasnije uzvratila. I danas je Tito, kao simbol tog jugoslavenstva, dio tog identiteta više nego bilo gdje drugdje.(12) Slično se može reći i za ranije periode, bilo onaj otomanski ili austrougarski. Fes je, naprimjer, kao jedan kulturni element koji vodi porijeklo iz Maroka i nema nikakve veze ni sa islamskom ni sa turskom kulturom, dospio do Bosne difuzijom kroz tadašnje Otomansko carstvo, bio žestoko odbijan od muslimana u Bosni, jer se konzervativni Bošnjaci nisu htjeli odreći turbana. Zatim je bio opće prihvaćen, nosili su ga i Srbi i Hrvati, čak i katolički svećenici (13), da bi danas Bošnjaci bili, možda, među posljed-njim muslimanima koji još smatraju fes obilježjem svoga identiteta. Bosna uopće nije balkanski izuzetak; ona je samo paradigmatska za Balkan. Ljudi iz različitih kultura (ma sta pod jednom kulturom podrazumijevali), vjera i etničkih grupa, su uvijek, pored svog posebnog bili otvoreni za druge, sire i zajedničke identitete. Makedonski identitet nije samo specifičan po svom multikulturalnom porijeklu, nego i po svom multikulturalnom opredjeljenju. Pored, razumljivo, promakedonski opredijeljenih Makedonaca među njima je bilo probugarski, prosrpski i čak proturski orijentiranih; ipak je među Make-doncima uvijek bilo onih multikulturalno opredijeljenih: opredijeljeni za širi

134 PREGLED

jugoslavenski i balkanski identitet, nisu odustajali od svog vlastitog makedon-skog identiteta.(14)

Otkuda ovo dvostruko, ambivalentno balkansko multikulturalno iskustvo? Šta je to što određuje da se na Balkanu, u Jugoslaviji, Bosni smjenjuju periodi otvorenosti prema drugim kulturama, do ksenofilije, s periodima u kojima se pojedine kulture zatvaraju u sebe, do ksenofobičnosti i represivnosti? Zbog čega oni koji su dosegli multikulturalizam najvišeg tipa, onaj u kojem se za-jednički identitet preferira u odnosu na vlastiti, posebni, u jednom trenutku, gotovo preko noći, počinju, artificijelno i katkada karikaturalno, graditi poseb-ne identitete samo da bi se razlikovali od drugih?

b) Najgore – nusprodukt amalgamacije. Nigdje se kao tu, na Balkanu, ne može uočiti tako jasno i druga strana ambivalentnosti multikulturalizma. Tač-no je da se nigdje kao tu ljudi nisu u tolikoj mjeri identificirali kroz zajedničku amalgamiranu kulturu. Ali nigdje kao na Balkanu ljudi nisu svjesni superior-nosti zajedničkog identiteta. U periodima saradnje, harmonije i sloge, zajed-nički identitet se preferira, vlastiti distinktivni katkada potiskuje. Ideja jugo-slavenstva je rođena u svom autentičnom obliku kod Hrvata; identifikacija sa srpstvom podijelila je crnogorski narod na one koji su se odricali crnogorstva kao posebnog identiteta i one koji su se odricali i jugoslavenstva samo da ne budu identificirani sa Srbima; Bošnjaci su se, u vrijeme kada nisu mogli biti ni to što jesu ni Jugoslaveni, opredjeljivali i kao Srbi, i kao Hrvati, pa i kao Slo-venci i Crnogorci.(15) Pisac, i nobelovac Ivo Andrić je svom hrvatskom, bo-sanskom i jugoslavenskom identitetu dodao i – srpski; bošnjački pisac Meša Selimović se opredjeljivao kao Srbin; srpski pisac Mirko Kovač je, ne mireći se sa srpskim nacionalizmom, otišao u Hrvatsku. U Beogradu je prije posljed-njeg rata latinica dominirala u javnoj upotrebi nad ćirilicom; bošnjački nacio-nalisti su u toku rata zazirali od ćirilice i ekavice, mada je originalno bosansko pismo – bosančica – također bilo ćirilično, a ekavskom varijantom bosanskog govori se i u nekim dijelovima Bosne. Među pristalicama beogradskog re-žima, vjerovatno identificiran s jugoslavenstvom, ostao je do kraja i poznati albanski glumac s Kosova Bekim Fehmiu (16); među Srbima koji su se tokom bosanskog rata priključili bošnjačkoj strani, bilo je i Srba – ambasadora Jugo-slavije. Neki su se intelektualci među bosanskim Hrvatima, ipak vratili u Bo-snu nakon sto su u Zagrebu ili Splitu shvatili da tamo ne spadaju; oni su sada među najoštrijim kritičarima hrvatskog nacionalizma u Bosni. Ukratko, čak i u najodsudnijim trenucima za zajednički identitet, najtragičnijim periodima multikulturalizma, postojali su oni koji ga se nisu odricali. Upravo u periodi-ma podjela i rascjepa zajednički amalgamirani identitet je pokazivao ne samo svoju održivost i imunitet nego i superiornost.

135PREGLED

Međutim, i u periodima cvjetanja multikulturalizma odnosi među pojedinim kulturama nisu bili bez tenzija. Za analitičkog pesimistu uvijek je bilo moguće detektirati potencijalne konflikte. Enigma balkanskog multikulturalizma bila je tako zbunjujuća: za strance ali i za Bosance, Jugoslavene, Balkance.

Amalgamski multikulturalizam jeste produkt najboljeg iz posebnih kultura. Ali šta je sa onim što je preostalo u svakoj od tih posebnih kultura? Da li su, naime, svi sposobni da prihvate to zajedničko i bolje? Sta se događalo sa oni-ma koji nisu mogli preko granice vlastite kulture? Ono što preostaje od multi-kulturalizma, a preostaje od svakog, čak i amalgamiranog, jeste nacionalizam.(17) To je ona druga strana ambivalentnosti multikulturalizma. Nesposoban da prihvati zajednički identitet nacionalizam, ustvari, nije otvoren ni za identitet drugih kao takav. Nacionalizam je u dvostrukom sukobu: s posebnim kultura-ma drugih i nastajućim zajedničkim identitetom. Sukob u Jugoslaviji nije bio samo sukob između različitih kulturnih identiteta, vrlo ili malo distinktivnih, svejedno, nego i sukob sa zajedničkim identitetom. To nije bio samo sukob između srpskog i hrvatskog, naprimjer, nego i sa jugoslavenskim, sa obje stra-ne. Nacionalizam je samo nastojao da predstavi taj sukob kao sukob između vrlo distinktivnih, između onih koji su za zajednički identitet i onih koji su za posebne identitete. Hrvatskom nacionalisti nije smetalo samo sve što je srpsko nego i jugoslavenski identitet, dakle implicite i svi drugi posebni identiteti; čim je Hrvatska dobila nezavisnost do rascjepa je došlo i prema Slovencima, a da ne govorimo prema Bošnjacima. Srpskom nacionalisti nikada nije bilo sta-lo do jugoslavenstva; on je uvijek mrzio hrvatski, kao i druge identitete, zato što ne priznaju srpski kao jugoslavenski identitet. Srpski nacionalist je mrzio ne samo hrvatskog nacionalistu, koji je mrzio njega, nego i projugoslavenskog Hrvata. Danas kada je, nakon odlaska sa srpske scene hipokritskog jugosla-venstva, srpski nacionalizam pokazao svoje pravo lice, njemu nije stalo ni do Crne Gore, preferirajući neadekvatnom imenu Jugoslavija adekvatnije – Sr-bija. S druge strane, budući da hrvatsko-srpski, i bilo koji drugi, nacionalista nije u stanju da se bori protiv zajedničkog identiteta ni u jeziku ni u košarci, jer je superiornost očita, njemu treba srpski odnosno hrvatski nacionalista da bi dokazao svoju superiornost.

Problem, dakle, nije u zajedničkom identitetu nego u onome što je preosta-lo od posebnih identiteta nakon što je nastao zajednički. Ali to još uvijek ne znači da je problem izvan multikulturalizma. Nacionalizam je, ipak, fenomen koji prati proces multikulturalizma. (18) U periodima nacionalizma, tj. perio-dima u kojima posebni (etnički, vjerski, katkada regionalni) kulturni identiteti postaju zatvoreni, ta svijest o superiornosti zajedničkog identiteta u odnosu na uži, nacionalni ili vjerski ili bilo koji drugi, koja je do jučer bila osnovom

136 PREGLED

uzajamnog približavanja, postaje sada uzrokom otpora prema svemu zajed-ničkom, svemu tuđem i čak negiranja vlastitog ukoliko je ono prihvaćeno od drugih. Nacionalista uspostavlja granice, kako stare koje su nekada bile izbri-sane, tako i nove koje nikada nisu postojale. On se plaši upoređivanja s dru-gima. Strah od zajedničkog je strah od superiornog i boljeg. Strah od boljeg i superiornijeg je samo dokaz vlastite inferiornosti i mizernosti. Kulturne grani-ce samo služe da se uspostave političke granice kako bi se zaštitila nacionalna prosječnost ili čak proglasila genijalnošću.(19) Nacionalisti se posebno plaše ičeg zajedničkog. Kompleks manje vrijednosti tjera ih da ga se riješe i zato postaju agresivni prema tom višem i ulaze u sukob s njim. Nije Jugoslavija ne-stala zbog toga što su Srbi i Hrvati veoma distinktivni nego zato što su i jedni i drugi bili bolji dok su bili i Jugoslaveni, i za sebe i za druge. Jugoslavenstvo nije nestalo ni zato što su srpstvo i hrvatstvo bili potisnuti, nego je jugoslaven-stvo smetalo srpskim i hrvatskim nacionalistima zato što je u njemu učestvo-valo i bošnjaštvo, i slovenstvo, i crnogorstvo, i makedonstvo, i albanstvo itd., i tek kao takvo bilo bolje. I samo dotle dok su u jugoslavenskom identitetu učestvovali mnogi, ono je bilo superiorno. U trenutku kada se srpstvo počelo izdavati za jugoslavenstvo, ono niti je bilo jugoslavenstvo ni superiorno. Isto vrijedi i za bosanski ili balkanski multikulturalni identitet.

Karakterističan je slučaj Bosne još jednom. Predrasude, ili namjerno isfabri-cirane predstave, o “drevnoj mržnji” (20), ali i one o “prirodnom savezništvu” pojedinih etničkih grupa, otpadaju već kada se pogleda kada su i pod kojim uslovima Bošnjaci, Hrvati i Srbi u Bosni bili u sukobu ili pak savezništvu. Za vrijeme Turske, u kojoj su muslimanski Bošnjaci bili povlašteni, pravoslavni Srbi i katolički Hrvati su biti saveznici; za vrijeme Austro-Ugarske, prihva-ćenoj od katoličkih Hrvata u Bosni, antiaustrijsku i čak protursku alijansu su pravili Bošnjaci i Srbi, koji su čak preferirali sultanov suverenitet keisero-vom, a za vrijeme prve Jugoslavije, koja je svakako bila (malčice!) naklonjena pravoslavnim Srbima, došlo je do približavanja Bošnjaka i Hrvata. I to je, ustvari, istina, rečena ukratko, o “drevnoj” mržnji i “prirodnom” savezništvu. Ona se izbjegava među “zapadnim liderima u njihovim javnim komentarima o bosanskom ratu” već i zbog toga što ona ukazuje i na izvore – kako mržnje tako i savezništava među balkanskim narodima.(21) Na mjesto mržnje došlo je “bratstvo-jedinstvo” u vrijeme Drugog svjetskog rata i druge Jugoslavije; “prirodno savezništvo” raspalo se kao balon od sapunice u sukobu Hrvata i Bošnjaka ratne 1993, jednako kao što su se raspadala i ranija savezništva. Mr-žnje i savezništva u Bosni, Jugoslaviji i na Balkanu nisu ni vječna ni prirodna. Ni njihovi uzroci nisu ni vječni ni prirodni. Zato su i pomirenja opet moguća, i samo su ona vječna i prirodna. Doduše, za pomirenje su ovoga puta potrebni

137PREGLED

istina i kazna. Ovog puta nema ni Partije ni Tita. I danas bi Tito, nakon svega sto se dogodilo tokom posljednjeg rata, vjerovatno, rekao: “Dajte mi vlast (tj. Partiju) i TV i napravit ću ‘bratstvo-jedinstvo’ za šest mjeseci!” Ili bi, možda, ipak, kao na onom sarajevskom ratnom grafitu, u kojem ga je neki Sarajlija očajnički pozivao u pomoć: “Tito, vrati se!” – umoran i od Bosne i Jugosla-vije i Balkana, radije rekao: “Nisam lud!” Nema nade da će se Tito, Partija ili “bratstvo-jedinstvo” više ikada vratiti. Važnije je nadati se da Amerikanci budu dovoljno ludi da tamo (ovdje) ostanu što duže.

NotesOvakva ocjena posebno smeta Willu Kymlicki, 1. Politics in the Vernacular, Oxford University Press, 2001, str. 203–204.

Warren Zimmermann, 2. Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and its destroyers - America’s last ambassador tells what happened and why, Times Books/Random Ho-use, New York/Toronto, 1996.

Džemal Sokolović, 3. Identità: causa o risultato del conflitto? – La Bosnia è solo un caso, “Futuribili”, 1-2, Gorizia, 1998.

Ole-Fredrik Einarsen, 4. Hva mener vi med integrering – egentlig?, sosiolog og pro-gramkoordinator i Norsk Folkehjelp www.

John McGarry, Brendan O`Leary, 5. The Politics of Ethnic Conflict Regulations, Rou-tledge, London, 1993.

Mile Lasić, 6. Trka za poklonima, “Oslobođenje”, 25. 12. 2000.

Samuel P. Huntington, 7. The Clash of Civilizations?, “Foreign Affairs”, Summer 1993, Vol. 72, No.3; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon&Schuster, New York, 1996; vidjeti moju kritiku Huntingtonove ideje izloženu u “Memorandum sa Harvarda”, Behar, 1997, br. 30.

Posebno je široko raširen termin “etnički sukob”. Upotrebljava ga i Zlatko Isako-8. vić, Democratization, Democracy and Ethnic Conflicts in the Balkans, “Southeast European Politics”, Vol 1, No. 1, October 2000. Samo se po sebi razumije da se svi konflikti u kojima su prepoznatljivi etnički identiteti učesnika definiraju kao etnički. Čini se da to dolazi stoga što se čak ni sam pojam konflikta ne definira drugačije nego tautološki: “Conflict in general could be defined as dynamic and manifest conflict processes consisting of certain phases.”

To sam pokušao i učiniti: Džemal Sokolović, 9. Is there an ethnic problem?, “Balkan forum”, Skopje, No 4(13), 1995; također u Džemal Sokolović, Nation vs. People, Bosnia is just a Case, Cambridge Scholars Press (Publishing), New Castle, the U.K., 2006, i Nacija protiv Naroda, Biblioteka XX vijek, Beograd, 2006.

Maria Todorova, 10. Imagining the Balkans, Oxford University Press, 1997, str. 5.

138 PREGLED

Muhamed Hadžijahić, 11. Od tradicije do identiteta, Zagreb, IZ, 1990, str. 45.

Tone Bringa, 12. Tito, in John Borneman, ed., Death of the Father: An Anthropology of Closure in Political Authority, forthcoming.

Svein Mønnesland, 13. 1001 days, Sypress Forlag, Oslo, 2001; vidjeti sliku sa na-slovne strane knjige Stevana K. Pavlowitca, Serbia, The History behind the Name, Hurst&Company, London, 2002.

Hugh Poulton, 14. Who are the Macedonians? Hurst&Company, London, 2000, str. 56, 81. i 99.

Muhamed Hadžijahić, 15. ibidem, str. 227

Predrag Matvejević, 16. S puta po Srbiji, neobjavljeni rukopis.

Stjepan Siber, 17. Država, iznad svega, (intervju), DANI, br. 188, 2001.

Zanimljivu analizu između multikulturalizma i nacionalizmu, na primjeru Australije, 18. nudi Nobuaki Suyyama, Australian Multiculturalism Reconsidered: with Reference to Nationalism, “Journal of Teikyo Heisei University”, Vol.18, December 2006, Ichi-hara City, Japan.

Džemal Sokolović, 19. Nacija protiv naroda, Oslo, Sypress Forlag, 1997.

Noel Malkolm, 20. Bosnia – A Short History, Macmillan, London 1994, str. 20.

Sabrina P. Ramet i Letty Coffin, 21. German Foreign Policy Towards the Yugoslav Succe-ssor States, 1991-1999, ”Problems of Post-Communism”, januar – februar 2001.

139PREGLED

Arnela BratovčićUDK 659.3 : 329

ODNOS MEDIJA I POLITIČKIH STRANAKA

RELATIONSHIP BETWEEN THE MEDIA AND POLITICAL PARTIES

SažetakRad ima za cilj dati skroman doprinos razumijevanju odnosa medija i politič-kih stranaka, sa fokusom na ulogu medija kao primarnih aktera u političkom životu, najviše u predizbornim aktivnostima. Bez dobro organizovanog, ne-zavisnog i profesionalnog medijskog praćenja, teško je zamisliti fer, poštene i slobodne izbore. U razvijenim demokratijama masovni mediji su mnogo objektivniji i u pravilu nezavisniji od vladajućih stranaka, za razliku od ze-malja u tranziciji gdje se informativni sistem dosta kontroliše i podložan je uticaju vladajućih struktura.

Ključne riječi: mediji, sloboda mišljenja i izražavanja, manipulisanje

SummaryThe paper’s goal is providing a modest contribution to understanding the rela-tionship between media and political parties, focusing on the role of the media as the primary actors in political life, mostly during the pre-election activities. Without well-organized, independent and professional media coverage, it is difficult to imagine fair, honest and free elections. In developed democracies, the mass media are far more objective and generally more independent of the ruling party, as opposed to countries in transition where information systems are to the large extent controlled and subject to influence by the authorities.

Key words: media, freedom of opinion and expression, manipulating

UvodOdnos politike, medija i javnog mnijenja već decenijama je predmet teorijske rasprave. O važnosti i moći medija objektivno postoje dva shvatanja. Jedno

140 PREGLED

je da je uticaj medija ogroman, snažan i direktan i da medijski sadržaji utiču direktno na građane kao krajnje korisnike, a drugo da je taj uticaj veoma mali, odnosno da su građani manje zainteresovani za medijske sadržaje, jer već ima-ju formirana mišljenja o onome o čemu mediji izvještavaju, pa je time uticaj medija ograničen samo na aktiviranje već postojećih mišljenja.

Mediji, kao nezavisni centri moći, su primarni izvor informacija o radu vla-sti u državi, ali i o političkim, kulturnim i drugim ključnim dešavanjima unutar jedne države, čime predstavljaju veoma važan faktor za kreiranje preduslova za donošenje ispravnih odluka građana. Ukoliko svoju funkciju obavljaju na pravi način, onda su bitan faktor putem kojeg građani mogu učestvovati u javnom životu društva, iznoseći svoje interese i raspravljajući o djelovanju vlasti. Da bi se omogućila informativna funkcija medija, to zahtjeva kvalitetno i raznovrsno medijsko izvještavanje o temama, kao i otvorenost medijskog prostora različitim učesnicima.

Na primjeru Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u tranziciji, vidljivo je da se mediji suočavaju sa nizom prepreka u ostvarivanju svoje demokratske uloge, poput fragmentacije medijskog prostora, nedostatka povjerenja građa-na, medijske regulacije i neadekvatnih mehanizama finansiranja medija.

Sloboda mišljenja i izražavanjaSloboda mišljenja i izražavanja, uključujući slobodu primanja i širenja infor-macija i ideja putem bilo kojeg sredstva bez obzira na granice (član 19. Uni-verzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine), jedno je od osnov-nih građanskih i političkih prava koje je ugrađeno u sve instrumente koji se odnose na ljudska prava.

Tako je već Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, izražen značaj slobode izražavanja i štampe, u kojoj se navodi da „slobodno saopćavanje misli i ubjeđenja jedno je od najdragocjenijih prava čovjeka; pre-ma tome, svaki građanin može slobodno govoriti, pisati, objavljivati s tim što odgovara za zloupotrebu ove slobode u slučajevima predviđenim zakonom“.

Također je sloboda mišljenja i izražavanja propisana i Međunarodnim pak-tom o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (član. 19.) i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine (član 10.), ali je stavom 2. istog člana Konvencije sloboda mišljenja i izraža-vanja izložena „uslovima, ograničenjima ili sankcijama koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, tertorijalnog integri-teta, sprečavanje nereda ili zločina...“, jer, iako je pluralizam mišljenja potreba razvoja demokratskog društva, sloboda izražavanja nije apsolutno pravo.

141PREGLED

Navedeni međunarodni instrumenti direktno su uvršteni u Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – Ustav Bosne i Hercegovi-ne, Aneks 1. – dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks 6. – Sporazum o ljudskim pravima.

(Ne)zavisnost medijaDanas je politika u modernim državama nezamisliva bez djelovanja masovnih medija. U razvijenim demokratijama masovni mediji su mnogo objektivniji i u pravilu nezavisniji od vladajućih stranaka, za razliku od zemalja u tranziciji gdje se informativni sistem dosta kontroliše i podložan je uticaju vladajućih struktura. Osnovna odlika prisustva demokratije u političkom sistemu jedne zemlje je nivo dostignute samostalnosti i nezavisnosti informativnog sistema u odnosu na institucije koje imaju političku moć.

Jedan od osnovnih uslova ostvarivanja demokratije je javnost „koja je ne-zamisliva tamo gdje je sistem informisanja pod cenzurom institucija politič-kog sistema, vladajućih stranaka i njihovih vođa, finasijskih moćnika, lobija itd.“1

Javnost je pojam kojim se označava masa građana koji imaju relativno trajan i aktivan odnos prema dešavanjima u društvu i koji svoje stavove izra-žavaju putem političkih stranaka, u cilju obezbjeđenja učešća u procesima do-nošenja odluka od općeg značaja. Oblik svijesti javnosti jednog dijela društva o odobravanju ili osporavanju, podržavanju ili protivljenju prema određenim mjerama, odlukama i postupcima koji su od interesa za društvenu zajednicu, a formira se prvenstveno putem medija, predstavlja javno mnijenje. Bez slo-bode izražavanja nemoguće je stvaranje javnog mnijenja kao elementa demo-kratije modernog političkog sistema.

Masovni mediji, političke stranke kao i druge institucije mogu izazvati i usmjeriti javno mnijenje o nekom pitanju koje smatraju bitnim. Uticaj javnosti i javnog mnijenja je veliki, jer su javni rad i poštivanje javnog mnijenja bitni preduslovi da politička stranka uspije u ostvarivanju programskih ciljeva.

Razvoj profesionalnih i nezavisnih medija građanima može pružiti više transparentan i učinkovit rad vlasti te pružiti informacije potrebne za donoše-nje odluka i sudjelovanje u društvu. Činjenica je da danas medijski prostor u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama, za razliku od prethodnih godina, bolje služi potrebama građana, međutim, nastavak ekonomske krize i manjak

1 Duraković, N., „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007, str. 36.

142 PREGLED

demokratske tradicije dovodi medije do političke podijeljenosti i potkopava njihovu nezavisnost. Mogućnost medija da dosljedno i profesionalno obavlja-ju svoj posao, zavisi i od stepena finansijske nezavisnosti tog medija, podrške pravnom i zakonskom okviru koji će omogućiti medijima da djeluju bez stra-ha od cenzure, zloupotrebe ili drugih pritisaka na rad medija.

Manipulisanje medijimaKontrolom medija, diktiranjem sadržaja u njima, neistinitim iznošenjem in-formacija, isključivanjem određenih vrsta sadržaja kao i javnih osoba poput političara ili novinara, direktno se manipuliše javnim mnijenjem. Direktan uticaj nad funkcionisanjem sistema informisanja, kroz različita lobiranja poli-tičkih ali i drugih snaga nad medijima sa ciljem zastupanja njihovih interesa, može omogućiti ostvarivanje vlasti nad istim. Vrlo često vladajuća struktura pokušava da ograniči pristup novim medijima zbog različitih gledišta ili sadr-žaja koji bi mogao biti suprotan njihovoj politici.2

Tehnike manipulacije medijima poznate su i teorijski razrađene i dijele se na: „direktne (agenda setting: skretanje pozornosti na „naše“ teme, pseudo-do-gađaj, korištenje funkcija kao elemenata vrijednosti svijesti, prikriveni oglasi) i indirektne (sprega s vlasnicima, uticaj na urednike, novinari članovi užeg vođstva stranke, novinari simpatizeri stranke).“3 Stoga se vladajuće političke stranke bore da zadrže monopol nad sistemom informisanja, što je posebno izraženo u zemljama tranzicije u kojima vladajuće stranke „insistiraju na op-stojnosti starog sistema informiranja zasnovanog na rigidnoj ideološkoj i po-litičkoj selekciji, cenzuri i monopolu nad tzv. državnim medijima. Uz to ide i monopol nad kadrovskom politikom u cjelokupnom sistemu informiranja, što im završava pola posla prilikom svakih izbora.“4

2 Sloboda informisanja, izražavanja i medija bila je posebno važna tokom hladnog rata, kada ljudi u socijalističkim zemljama Istočne Evrope nisu imali pristup inostranoj štampi. Vlade nekih zemalja su pokušale ograničiti i upotrebu satelitskih antena kako bi spriječile svoje građane da prate inostrane kanale. I danas ima zemalja koje ograničavaju pristup internetu u cilju sprječavanje pretraživanja web stranica koje se smatraju nepoželjnim.

3 Malović, S., „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, u „Politička misao“, Vol XL, br. 4, 2003, str. 48.

4 Duraković, N „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007, str. 36.

143PREGLED

Uloga medija u političkim procesima O značaju medija u političkim procesima govori i činjenica da se o medijima govori kao o dodatnoj vlasti u državi, pored zakonodavne, izvršne i sudske. Uloga medija u političkom životu je demokratska, i pored uloge pružanja in-formacija o dešavanjima u društvu, važnu ulogu ima i u edukovanju javnosti na koji način pruža mogućnost da javnost stvara svoje mišljenje o određenim pitanjima. Mediji različito iskazuju gledišta na suštinu demokratskih i poli-tičkih procesa, ali ipak mogu prikazati gotovo cjelovitu sliku pitanja o kojem se raspravlja. Pored uloge medija o obavještavanju o globalnim problemima i edukovanju javnosti, mediji isto tako mogu biti jedan od instrumenata državne propagande ili pojedinačnih i drugih interesa.

Savremene informacijsko-komunikacijske tehnologije nude priliku za ra-zvoj demokratije uspostavom novih komunikacijskih modela između građana, javnih institucija i političkih aktera, stvarajući tako uslove za nove vidove učešća građana u odlučivanju o stvarima od javnog interesa.

U Bosni i Hercegovini korištenje novih komunikacijskih tehnologija još uvijek je u fazi razvoja, jer su web stranice prije svega informativnog karakte-ra, a veoma malo participativnog, odnosno, potencijali novih komunikacijskih modela nisu iskorišteni dovoljno da bi podstakli takvu vrstu participacije gra-đana, posebno uzimajući u obzir političku apatiju i nepovjerenje građana pre-ma institucijama vlasti i političkim liderima, što predstavlja ozbiljan problem za razvoj demokratije u Bosni i Hercegovini. Savremene komunikacijske teh-nologije sve više otežavaju nadzor dotoka informacija, čime je „budućnost web informiranja u demokratizaciji, pluralizmu mišljenja, participativnom novinarstvu i interakciji koje će sve više imati obilježja neprekinutog poliloga, a sve manje monopolske masmedijske aktivnosti“.5

Mediji imaju veliku ulogu u izbornom procesu, pri čemu su masovni mediji ( štampani mediji, radio, televizija, internet i drugi oblici elektronske distribu-cije informacija) nezamjenjivi u provođenju demokratskih izbora. Bez dobrog medijskog praćenja teško je zamisliti slobodne i fer izbore.

Mediji imaju ulogu da istraživanjem i proučavanjem uspjeha i padova vla-dajuće strukture informišu javnost u djelovanju i učinkovitosti njihovih iza-branih predstavnika, omogućavaju sudjelovanje javnosti u izbornom procesu ne samo uvidom u rad institucija vlasti nego i edukacijom građana o njihovim pravima, izvještavanjem o toku izborne kampanje, omogućavanjem komuni-ciranja političkih opcija sa biračima, izvještavanjem o procesu i rezultatima

5 Osmančević, E., „Demokratičnost www komuniciranja“, Sarajevo, 2009, str. 80.

144 PREGLED

glasanja, posmatranjem cjelovitog izbornog procesa sa iznošenjem njegove djelotvornosti i pravednosti.

Da je međunarodna zajednica veoma ozbiljno shvatila ulogu medija po-sebno u izbornom procesu, govori i to da je „Vijeće Evrope u Preporuci broj R (99)15 Odbora ministara državama članicama u mjerama koje se tiču me-dijskog praćenja izbornih kampanja naglasila nezavisnost u vrijeme izbora, te kako izvještavanje mora biti pošteno, uravnoteženo i nepristrasno“.6 Međutim, čak ni navedena pravila o ulozi medija za vrijeme izbora, a niti međunarodni standardi nisu garant poštenog i nepristrasnog izvještavanja.

Zakonski okvir u BiHU Bosni i Hercegovini je usvajanjem Izbornog zakona Bosne i Hercegovine7 kao i podzakonskih akata, ova materija prilično kvalitetno regulisana. Prema tim propisima insistira se na nepristrasnosti i ravnopravnosti u predstavljanju političkih subjekata i definišu principi medijskog predstavljanja izborne kam-panje.

Odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine propisano je da će me-diji pravedno, profesionalno i stručno pratiti izborne aktivnosti uz dosljedno poštivanje novinarskog kodeksa, te opće prihvaćenih principa i pravila, po-sebno slobode izražavanje. Uz praćenje predizborne aktivnosti, mediji se mo-raju pridržavati principa uravnoteženosti, poštenja i nepristrasnosti, a posebno elektronski mediji koji navedene principe moraju poštovati u informativnim emisijama, pogotovo u emisijama aktuelnih vijesti, u intervjuima, rasprava-ma o aktuelnim političkim temama, poput okruglih stolova i slično, koje nisu tematski u direktnoj vezi sa izbornim aktivnostima političkih subjekata ali bi mogle imati uticaj na raspoloženje birača. Novinari i voditelji u elektronskim medijima ne smiju u redovnim i posebnim emisijama iznositi svoju eventual-nu stranačku pripadnost ili naklonost. Elektronski mediji dužni su besplatno i u potpunosti objavljivati saopćenja i informacije Centralne izborne komisije BiH kako bi birači bili informisani o svim aspektima izbornog procesa, a tako-đer i o rezultatima istraživanja javnog mnijenja. U toku 24 sata prije otvaranja

6 „Takođe su i nevladine organizacije, poput Article 19 iz Londona usvojile svoje preporuke o ulozi medija u izborima, ali i medijske kuće poput BBC, koji je posvetio cijelo poglavlje 19 svojih smjernica“ Malović, S., „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, u „Politička misao“, Vol XL, br. 4, 2003, str. 45.

7 “Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10.

145PREGLED

biračkih mjesta u BiH ne smije biti nikakvog medijskog izvještavanja o bilo kakvoj aktivnosti koja se odnosi na političku i izbornu kampanju. Period iz-borne šutnje traje do zatvaranja biračkih mjesta.

Do 2004. godine Zakonom je bilo zabranjeno plaćeno političko oglašava-nje, ali je ta odredba ukinuta i sada je na snazi odredba koja omogućava svim političkim subjektima plaćeno političko oglašavanje (oglasi, javni pozivi, spo-tovi i sl.) u periodu od 30 dana prije održavanja izbora.

Također su propisani uvjeti po kojima elektronski mediji imaju pravo da odbiju emitirati političko oglašavanje. Javni elektronski mediji dužni su u pe-riodu od 30 dana prije održavanje izbora, ravnopravno i fer predstavljati poli-tičke subjekte i informisati javnost o pitanjima u vezi sa izbornom kampanjom i izbornim procesom, te će u istom periodu omogućiti političkim subjektima besplatan termin za neposredno obraćanje. Za razliku od javnih, privatni elek-tronski mediji dužni su omogućiti pod jednakim uslovima u periodu od 30 dana prije dana održavanja izbora plaćeno političko oglašavanje političkim subjektima.8

Izborni zakon, međutim, ne tretira pitanje štampanih medija u Bosni i Her-cegovini tokom izborne kampanje zbog čega je primjetno da isti redovno krše izborna pravila, pa i na dan izborne šutnje, jer ne podliježu zakonskim sankci-jama, što predstavlja moguću prepreku za napredak vođenja izborne kampanje u skladu sa najvišim demokratskim standardima. Tako je Izbornim zakonom BiH (član 16.17.) propisano da politički subjekti svoje primjedbe na sadržaj u štampanim medijima u vezi sa praćenjem izborne kampanje upućuju Vijeću za štampu. Kao nevladina organizacija koju čine predstavnici štampanih medija kao i drugi pojedinci iz nevladinog sektora, Vijeće je propisalo Kodeks za štampu koji je izveden iz postojećih evropskih standarda novinarske prakse i smatra se moralno obavezujućim za sve novinare, urednike, vlasnike i izdava-če novina. „Za razliku od RAK koja redovno i često vrlo oštro kažnjava ispade televizijskih i radio stanica, jedino sredstvo na koje se Vijeće za štampu može osloniti je objavljivanje periodičnih izvještaja, u kojima se navode evidentira-na kršenja novinarskog kodeksa, ali izvještaji ne utječu na smanjenje govora mržnje i ostalih prijestupa u koje se upuštaju printani mediji, odnosno njihovi kreatori“.9

8 Opširnije o ovome: poglavlje 16. Izbornog zakona BiH.9 Kebo, O., „Govor mržnje u medijima – političko-žurnalistički kič“, objavljeno u zborniku

„Medijska spoticanja u vremenu tranzicije“, Media plan institut, Sarajevo, 2005, str. 211.

146 PREGLED

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), kao organ nadležan za pra-ćenje rada elektronskih medija, primjenjuje svoj Pravilnik o postupku rješava-nja kršenja uslova, dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije („Službeni glasnik BiH“ broj: 18/05) u svim slučajevima u kojima se elektron-ski mediji ne budu pridržavali odredbi Poglavlja 16. Izbornog zakona BiH i odredbi Pravilnika o medijskom predstavljanju političkih subjekata u periodu od dana raspisivanja izbora do dana održavanja izbora.

Poseban problem u Bosni i Hercegovini je vlasnička struktura medija, gdje se otvara politički prostor za uticaj na medije. Nikada se jasnije nisu mogli prepoznati politički uticaji vlasnika medija na uređivačku politiku. Jedan od takvih primjera je osnivač i predsjednik političke stranke SBB BiH, a ujed-no već dugi niz godina i vlasnik većeg broja štampanih medija, od kojih je „Dnevni avaz“ najtiražniji dnevni časopis u Bosni i Hercegovini.10 Promocija jednih političkih stavova, a ocjenjivanje negativnim svega što rade druge poli-tičke opcije, nesporno govori o zloupotrebi medija u predizborne svrhe, čime mediji izlaze iz okvira funkcije u kojoj trebaju djelovati i postaju neka vrsta političkog oruđa.

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini u Izvještaju11 o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period januar – decembar 2010. godine ističe da „uprkos naporima različitih organizacija koje okupljaju

10 „Na hrvatskom spektru političkog i medijskog utjecaja nema nacionalnih TV stanica. TV FBiH rijetki Hrvati doživljavaju kao svoju, lokalne televizije u Mostaru nemaju presudan uticaj na izbornu trku. Hrvatska politička elita je više okrenuta tiskovnim medijima, po-sebno dnevnim. U Mostaru izlazi bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista i Dnevni list. Analitičari smatraju da Večernji list ozbiljna i utjecajna novina koja je otvorenija i bliskija HDZ BiH u odnosu na druge stranke, dok u Dnevnom listu dominira uređivačka politika protiv HDZ BiH, a prednost imaju HSP BiH, HDZ 1990 i Radom za boljitak.

I kod Bošnjaka je zanimljiva situacija. Analitičari procjenjuju da je najgledanija FTV apsolut-no bliska SDP, dok za BHT niko ne tvrdi da je pristrana i njoj se priznaje apsolutna neovi-snost i izbalansiranost programu, ali manji utjecaj. Utjecaj na Hayat TV, prema analitiča-rima ima SBiH i SBB. Od dnevnih novina, najtiražniji „Dnevni avaz“ nekada je bio bilten SDA, pa SBiH, danas je ozbiljan dnevnik i propagandno sredstvo vlasnika novoosnovane stranke SBB BiH. „Oslobođenje“ je bilo i ostalo najbliže SDP, kao i „Dani“, a njima se pripisuje i blagi uticaj na OBN televiziju.

Na srpskoj sceni vrijedi također podijeljeno društvo i medijima. Lider SNSD kontroliše veći broj medija, RTS je pod punom kontrolom, kao i najutjecajnije novine Nezavisne novine i Glas Srpski. BN TV ipak nije pod kontrolom SNSD kao ni Alternativna TV, jer za prvu smatraju analitičari kontrolira radikalni SDS, a drugu opozicija najviše PDP. Dnevnik Pre-ss izdanje niko ne kontroliše i ono je kritično spram svih politika“. Zoran Tomić, „Prediz-borno kroćenje medija u BiH“, www.caportal.info, 16. 05. 2010. g.

11 www.bh-hchr.org.

147PREGLED

medijske profesionalce, medijska scena ima velikih poteškoća da se zaštiti od neprofesionalnog djelovanja nekih pojedinaca ili čitavih redakcija, što je djeli-mično i posljedica političkih misija kojih su se prihvatili neki novinari i redak-cije svodeći novinarstvo isključivo na zaštitu nacionalnih interesa“. Također se ističe veliki broj slučajeva kršenja medijskih sloboda i prava novinara, a najčešće fizički napadi, prijetnje, uskraćivanje informacija i slično.

Najbolji pokazatelj slobode medija i njihove zavisnosti i političkog uticaja u Bosni i Hercegovini, prikazala je i Američka nevladina organizacija za pro-micanje sloboda „Freedom House“ u „Izvještaju o slobodi medija u svijetu“ za 2010. godinu, kojim je BiH svrstana u zemlje sa „djelimično slobodnim“ medijima na 96. mjestu od ukupno 196. zemalja12.

U rezultatima Ispitivanja javnog mnijenja o slobodama medija u Bosni i Hercegovini13 navodi se da ispitanici kao najvažnije prepreke slobodnom radu medija doživljavaju političku zavisnost, opću političku klimu u zemlji i finan-sijsku zavisnost medija, te smatraju da su političke stranke i političari najveći kršitelji novinarskih prava u BiH.

Pitanje uticaja i važnosti medija u izbornoj kampanji od izuzetnog je zna-čaja posebno kada se ima u vidu njihova uloga u stvarnom uticanju na odlu-ke birača. „Svjetska istraživanja pokazuju da različiti mediji imaju različitu ulogu tokom kampanje. Neki mediji su bolji za oblikovanje imidža kandida-ta i stranke (vizuelni) dok su drugi korisniji za plasiranje sadržaja (novine). Interpersonalnoj komunikaciji pripisuje se najjača persuazija, tj. uvjeravanje birača“.14

Kako su mediji u tranzicijskim zemljama, posebno u vrijeme izbornih ak-tivnosti, veoma podložni uticaju političkih vladajućih struktura koje ih koriste u cilju svoje promocije, to isti pod takvim uticajem vrlo često sadržaje svojih programa prikazuju kroz govor mržnje, izražen zbog uticaja politike političkog subjekta kojeg „zastupaju“. Veliki izazov zakonskom sankcionisanju govora mržnje jeste poštivanje slobode izražavanja, kao jednog od osnovnih ljudskih prava. Kako je zbog predratnih, ratnih i poslijeratnih dešavanja govor mržnje kontinuirano prisutan u medijima u Bosni i Hercegovini, time je na neki način postao i dio „kulture“ našeg društva, zbog čega se ne može očekivati njegovo brzo eliminisanje.

12 www.dnevniavaz.com.13 www.media.ba.14 Zoran Tomić, „Predizborno kroćenje medija u BiH“, www.caportal.info, 16. 05. 2010. g.

148 PREGLED

U Bosni i Hercegovini postoji snažna potreba političkih subjekata da utiču na medije i da preko njih u javnosti ukazuju na podršku za svoje političke platforme, odnosno da se u svakodnevnim izvještavanjima iznesu njihove in-terpretacije zbivanja, i predstave kao jedinstvene.

Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini govori o tome da su mediji upozna-ti sa profesionalnim i etičkim standardima koji postoje u novinarstvu, ali da nažalost ne postoji optimalan prostor za primjenu tih pravila zbog političkih i drugih pritisaka, a sa druge strane u nešto manjem obimu ne postoji ni do-voljno snažna volja novinara da na profesionalan način odgovore izazovu fer i pravednog izvještavanja. „Sloboda govora u našoj se komunikacijskoj praksi realizira kao potpuno odsustvo odgovornosti za javno izrečeno. Bezbroj je primjera laži, obmana, smišljenih u političkim kabinetima, kojima se naprosto sluđuju građani (glasači). Bez imalo sumnje, provjere, bez kritičkog odnosa, te se informacije gotovo svakodnevno plasiraju u medijima, što na njihovog prosječnog konzumenta ostavlja posljedice tragično-iskrivljenog doživljaja stvarnosti“15.

Prema tome, budućnost medija kao i medijskih sadržaja od javnog interesa zavisi i zavisit će od niza javnih politika usmjerenih na kreiranje normalnog zakonskog i institucionalnog okruženja u Bosni i Hercegovini, u kojima je osigurana njihova nezavisnost o političkim centrima moći.

Zaključna razmatranja Sloboda mišljenja i izražavanja jedno je od osnovnih ljudskih prava u demo-kratskim sistemima u kojima svako, ne samo državljani, ima pravo reći šta mi-sli. Pristup informacijama i slobodan dotok istih, glavna je odlika otvorenog i pluralističkog društva.

Različite konvencije i zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini garantuju, kako običnim građanima tako i medijskim profesionalcima, slobo-du mišljenja i izražavanja koja je neophodan segment svakog demokratskog društva. Također, ti propisi obavezuju novinare i medijske kuće da fer, pošte-no, profesionalno i nepristrasno izvještavaju javnost, uz političku nezavisnost. Međutim, kakvo je faktičko stanje, odnosno koliko mediji u Bosni i Herce-govini poštuju postojeće zakone i osnovna načela profesije, ali i koliko im se omogućava poštivanje istih, zavisi od niza faktora, mada je poznato da su nažalost često pod nekim višim uticajima.

15 Osmančević. E. „Majske pobjede i tuge“ str. 27. objavljeno u „Fatalna privlačnost bezvla-šća“, 2010.

149PREGLED

Bosanskohercegovački medijski prostor karakteriše veoma snažna manipu-lacija medijima od strane političkih stranaka što je posebno izraženo u vrijeme predizbornih aktivnosti, kao i izloženost prijetnjama i napadima na novinare što doprinosi ugrožavanju njihovih osnovnih sloboda. S toga je uloga medija u izbornom procesu izuzetna, sa obavezom da javnosti pruže potpune, istinite i nepristrasne informacije, kako bi građani mogli svoju odluku o izboru doni-jeti savjesno i nezavisno, kao što imaju obavezu prema političkim strankama i kandidatima da njihove poruke blagovremeno i tačno prenesu građanima.

Mediji u Bosni i Hercegovini ne mogu se nazvati slobodnim sve dok djelu-ju u jednom nacionalno-teritorijalno podijeljenom medijskom prostoru. Naj-uticajnije političke stranke našle su prostor da prenošenjem sukoba na poli-tičkoj sceni ovladaju i medijskim prostorom, koji je kao i društvo u Bosni i Hercegovini, podijeljeno.

Štampani mediji i televizijske stanice, najviše su izloženi političkom utica-ju, pa čak i javni servisi od kojih se najviše očekuje kada je u pitanju sloboda medija. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ne tretira pitanje štampanih me-dija tokom izborne kampanje, pa tako ni njihovog sankcionisanja za kršenje izbornih pravila, a poznato je da isti upravo zbog prevelikog političkog uticaja najčešće ih i krše, što je posljedica nepostojećih zakonskih rješenja i strogih sankcija. Privatni mediji su također izloženi političkim pritiscima, ali i dodat-nim ekonomskim, čime postaju taoci vladajuće političke strukture. Čini se da su jedino za sada, internet (novi) mediji u odnosu na druge medije, prilično nezavisni jer pružaju mogućnost gotovo potpunog i slobodnog informisanja, raznovrsnog medijskog izvještavanja, otvorenost medijskog prostora različi-tim učesnicima, kao i otežanog nadzora dotoka informacija.

Kako pravo na slobodu mišljenja i izražavanja nije samo jedan od temelja demokratije, nego i preduslov za ostvarivanje mnogih drugih prava i sloboda, time za postojanje demokratije nije dovoljno samo u ustave zemalja uvesti odredbe o poštivanju ljudskih prava i sloboda građana, nego obezbijediti i uslove za ostvarivanje istih, a posebno zakonitost i javnost rada državnih i drugih javnih organa, slobodno djelovanje svih političkih subjekata koji po-štuju demokratska pravila, kao i nezavisnost sistema informisanja. Državna tijela, pored nadzora u radu medija i njihovog ponašanja, treba da istima pruže slobodan rad i zaštitu, jer bez slobode i nezavisnosti medija nema ni slobodnih izbora. S toga je profesionalizam medija značajno pitanje medijskog razvoja i jačanja političke kulture.

150 PREGLED

Literatura

Duraković, Nijaz „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007.1.

Kebo, Ozren „Govor mržnje u medijima“ objavljeno u zborniku „ Medijska 2. spoticanja u vremenu tranzicije“, Media plan institut, Sarajevo, 2005.

Malović, Stjepan „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, objavljeno u 3. „Politička misao“, Vol XL br. 4, 2003.

Osmančević, Enes „Demokratičnost www komuniciranja“, Sarajevo, 2009.4.

Osmančević, Enes „Majske pobjede i tuge, objavljeno u „Fatalna privlačnost 5. bezvlašća“, 2010.

Ostali izvori

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.1.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 2.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. 3.

Ustav Bosne i Hercegovine4.

Izborni zakon BiH(„Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 5. 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10).

Web site

www.caportal.inf1. o.

www.dnevniavaz.co2. m.

www.bh-hchr.or3. g.

www.media.b4. a.

151PREGLED

Dalibor BingasUDK 343.21

POLITIČKE KULTURE, SOCIJALNA EPISTEMOLOGIJA I ISTINA U KRIVIČNOPROCESNOM PRAVU

POLITICAL CULTURE, SOCIAL EPISTEMOLOGY AND TRUTH IN THE CRIMINAL PROCEDURE

SažetakPromjene koje su 2003. godine provedene u našem krivičnom zakonodavstvu postavljaju pitanje opravdanosti radikalnih transplantacija prava. Različiti proceduralni sistemi krivičnog prava uslovljeni su različitim tipovima politič-kih kultura. Tako, uporedo sa pravnim kulturama prema kojima je osnovni cilj kriminalne procedure utvrđivanje istine o krivičnoj odgovornosti okrivljenog, postoje shvatanja da se krivična procedura zasniva na proceduralnoj pravdi. Članak pokušava da ustanovi topičku šemu u okviru koje bi mogli potražiti odgovor na pitanje da li je normativna arhitektura našeg novog procedural-nog prava, koja favorizuje vrijednosti adversarnog sistema, kompatibilna sa našim temeljnim kulturnim, političkim i epistemološkim tradicijama.

Ključne riječi: krivična procedura, proceduralna pravda, politička kultu-ra, socijalna epistemologija

SummaryThe changes which were implemented to our criminal legislation in 2003 raise the issue of justifying such radical law transplants. Different procedural sy-stems of criminal justice are governed by different types of political culture(s). Hence along with these legal cultures, according to which the main goal of criminal procedure is establishing the truth about the criminal responsibility of the accused, there is also the idea that criminal procedure is based on pro-cedural justice. This article attempts to establish a topical scheme in which we can examine whether the normative architecture of our new procedural legislation, which favors the values of the adversarial system, is compatible with our basic political, cultural and epistemological traditions.

152 PREGLED

Key words: criminal procedure, procedural justice, political culture, social epistemology

UvodPolovinom 2003. godine usvojene su izmjene procesnih krivičnih zakona Bo-sne i Hercegovine (BiH).1 Izuzev transplantacije pravnih ideja i instituta, na ovaj je način provedena i transplantacija jedne drugačije političke kulture i filozofije prava. Među izmjenama najznačajnije su one kojima se preuzima stranačka konstrukcija krivičnog postupka, te uvode nova pravila prihvatlji-vosti dokaza, što dovodi do kompromitacije načela utvrđivanja materijalne istine,2 a sve u svrhu promocije vrijednosti etičkog individualizma.

1 Zakoni su nametnuti odlukom Visokog predstavnika i pod snažnim pritiskom međuna-rodne birokratije. Ipak, treba znati da su se slične promjena zadesile i preostale postkomu-nističke zemlje, pa čak i u Italiju još 1988. godine. Radi se dakle o dubokima društvenim transformacija koje se dešavaju pod pritiskom novog svjetskog poretka, sa njegovim „sop-stvenim institucijama i strukturama moći, koje suspenduju prethodne strukture povezane sa nacionalnom državom.“ (Veltmeyer H. urednik: Globalization and antiglobalization: dynamics of change in the new world order; Ashgate Pub. Co.; 2005. str. 12.) Socijalni inženjering na polju transplantacije „poželjne“ pravne kulture pokrenuo je procese uni-štenja „zajednica kulturnog tipa“ koje nisu zasnovane samo na „eksplicitnim pravilima i regulativama, već na etičkim običajima i recipročnim moralnim obavezama, koji su inte-riorizirani od svakog člana zajednice.“ Fukujama, F.: Sudar kultura; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1997.g., str. 16.

2 Epistemologija prava oduvijek je počivala na premisama teorije korespondencije. Ključni standardi dokaznog prava poput „intimnog sudijskog uvjerenja“ kontinentalnog prava, ili „izvan razumne sumnje“ anglosaksonskog prva, predstavljaju samo pravnu formulaciju internog (psihičkog ili naturalističkog) elementa teorije korespondencije. Sudijsko uvje-renje je zapravo znanje koje ima osobinu opravdanog vjerovanja do kojeg sud dolazi na osnovu valjanih razloga ili adekvatnih svjedočanstva. (Feldman, R.: Metodološki naturali-zam u epistemologiji; Greco J., Sosa E., urednici; Epistemologija, vodič u teorije znanja; Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str. 211.) Teorija korespondencije ne samo da je najstarija i u filozofiji najšire prihvaćena od Aristotela sve do B. Russela, nego nema plauzibilne alternative. Odmak od teorije korespondencije u posljednje tri dekade manje je napredak, a više stvar intelektualne mode. Koherentizam i eksternalizam ne bi bili naročito privlačni kada ih njihovi pobornici ne bi smatrali alternativom internalističkom fundacionalizmu. (BonJour, L.: Dijalektika fundacionalizma i koheretizma; Greco, str.147.) Prema teoriji korespondencije (internalističkog fundacionalizma ili realističke koncepcije istine) istina je svojstvo logičkog suda, a sastoji se u slaganju misli i stvari (adequatio intellectus et rei), dakle, korespondenciji suda sa onim o čemu sudimo, a što je takvo kakvo jeste, bez obzira kako mi o njemu sudili. Ovako shvaćena istina – opravdano vjerovanje da takvo slaganje postoji – nije neko interno svojstvo suda, nego to svojstvo sud posjeduje u odnosu prema realnosti.

153PREGLED

Teško je reći kakvi su dosadašnji efekti promjena, te šta će nam one do-nijeti u budućnosti. Bilo bi jednostavno prikloniti se optimističkom, proe-vropskom konformizmu, koji nas uvjerava kako se radi o nužnoj reformi od koje ćemo imati koristi. 3 Naša je teza, međutim, da treba porazmisliti o izvornim značenjima i posljedicama ideja koje prihvatamo pod krinkom osavremenjivanja krivičnog postupka,4 jer, da parafraziramo Fukyjamu, dekretom se može uspostaviti centralna banka ili vojska, ali pitanje je da li se dekretom može promijeniti shvatanje istine. 5 U ovom radu neće se govoriti o najširim aspektima ovog problema; članak će se ograničiti na ispitivanje epistemološke veze između političkih kultura i različitih mo-dela krivičnog postupka.

1. Tipologija političkih kulturaU cilju uspostavljanja opšteg istraživačkog okvira potrebno je, na prvom mje-stu, progovoriti o tipologiji političkih kultura u okviru kojih se razvijaju si-stemi epistemičkog vrednovanja. Moguće su različite klasifikacije teorijskih i empirijskih oblika političke kulture.6 Ukoliko primijenimo funkcionalističke kriterije govorićemo o parohijalnom, podaničkom, participativnom ili građan-skom tipu; ako usvojimo ideološko-vrijednosne kriterije prepoznaćemo mo-ralističku, individualističku i konzervativnu političku kulturu. Dok, sa jedne

3 Tzv. zemlje u tranziciji podvrgnute su konstantnom „demokratskom pritisku“. Tako je u Bukureštu od 13. do 15. maja 2007. godina održana Regionalna ekspertna konferen-cija u organizaciji fondacije Konrad Adenauer koja je imala za cilj da raspravi probleme „osnovnih ljudskih prava i sloboda“ kroz pitanja: pravo optuženog na pravičan postupak, pravo okrivljenog da šuti i ne odgovara na postavljena pitanja, pravo okrivljenog da bude informisan o svojim pravima itd. Sijerčić-Čolić, H.; Regionalna ekspertna konferencija „zaštita ljudskih prava u Evropi: prava osumnjičenih i optuženih u krivičnim postupcima u Jugoistočnoj Evropi“ (Bukurešt, Rumunija, 13-15. Maj 2007.); Pravna misao, Sarajevo; br. 38/2007/ 5- 6, str. 73. – 77.

4 Mirjan Damaška, profesor na Yale univerzitetu i priznati autoritet u oblasti američkog i komparativnog procesnog prava, skeptičan je u pogledu brzopletog napuštanje domaćih procesnih tradicija. On predlaže da se o promjenama odlučuje „na osnovi realistične pro-cjene prednosti i nedostataka alternativnih uređenja kaznenog postupka.” Damaška M.: O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 14. broj 1/2007. str. 3.-14.

5 Stabilne društvene institucije, kaže Fukujama, ne mogu se uspostaviti na dekretski način na koji se stvara centralna banka ili vojska. Uspješnost društvenih institucija zavisi od običaja, navika i morala ljudi. Fukujama, F. op. cit. u bilj. 1. str. 14.

6 Vujčić, V.: Tipologija političke kulture, Politička misao; Fakultet političkih znanosti Za-greb; Vol XXXV, (1998.), br. 4, str. 98. – 131.

154 PREGLED

strane, F. Hayek političku filozofiju posmatra kao socijalističku (komunitar-nu), konzervativnu i liberalnu,7 dotle A. Wildavsky razlikuje četiri tipa politič-ke orijentacije: individualističku, hijerarhijsku, egalitarističku i fatalističku.8 Može se takođe govoriti i o liberalnom, konzervativnom i radikalnom profilu političke kulture. Sve ove tipologije mogu poslužiti kao referentni okvir za analiziranje kulturnih tradicija, religije, obrazovanja, organizacije vlasti nekog naroda ili države.9 Njihova značajna heuristička i hermenautička vrijednost pokazuje se naročito pri mapiranjima razlika i sličnosti u temeljnim vrijed-nosnim opredjeljenjima različitih kultura i civilizacija, kao što je tu učinjeno u globalnim komparativnim analizama kakve su Kulturne dimenzije Geerta Hosteda,10 ili WVS - Pregled svjetskih vrijednosti,11 čijim podacima ćemo se koristiti u ovom radu.

Sada, kada smo slobodniji da o političkim kulturama razmišljamo kao o velikim teorijama, ili o temeljnim vjerovanjima o svrhama vlasti12 – dakle, mimo nametnutog izbora za ili protiv demokratije, za ili protiv ljudskih prava – možemo reći da Wildavsky o tipovima kultura govori kao o ravnopravnim odgovorima na pitanja socijalnog života. Za njega je kultura individualizma samo jedna od zasebnih političkih orijentacija koja traži malo propisa i ogra-ničenja, i u kojoj prisilu treba ograničiti na zaštitu ljudi i njihovog vlasništva kako bi pojedinci slobodno slijedili sopstvene interese. Sa duge strane, kultura hijerahije orijentisana je prema statusu i ulogama ljudi u društvu, dok kultura egalitarizma obilježava ona društva u kojima postoji odanost kolektivnom od-lučivanju kao načinu povezivanja pojedinaca i eliminaciji nejednakosti među članovima zajednice. Kultura fatalizma razvija se u kombinaciji slabih grupa i jakih propisa, što može dovesti do uticaja vjerskog fanatizma. Posebno je važno naglasiti slijedeće: premda se kultura individualizma zasniva na takmi-

7 Hayek, F. A., Why I Am Not a Conservative; Constitution of Liberty; Chicago: The Uni-versity of Chicago Press, 1960, tač. 2. str. 2.

8 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 98.9 Vujčić, ibid.10 Geert Hofstede, profesor emeritus na Mastricht univerzitetu, istražuje globalne kulturne

razlike. Rezultati njegovih istraživanja dostupni su na stranici: Geert Hofstede™ Cultural Dimensions, Hofstede, G. Itm International, (http://www.geert-hofstede.com/hofstede_iran.shtml).

11 WVS - Pregled svjetskih vrijednosti (The World Values Survey- WVS) je svjetska mreža istraživača iz oblasti društvenih nauka. Prati promjene kulturnih vrijednosti i njihove uti-caje na duštveni i politički život. WVS u saradnji sa Evropskim vrijednosnim studijama (European Values Study - EVS) sproveo je u periodu 1981 -2007. reprezentativne nacio-nalne ankete u 97. zemalja koje pokrivaju skoro 90 % svijetskog stanovništva. The World Values Survey- WV, (http://www.worldvaluessurvey.org/).

12 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 116.

155PREGLED

čenju za moć, kultura hijerarhije na kontroli ljudskih odnosa i moći, a kultura egalitarizma na distribuciji jednakosti – svaka od ove tri političke orijentacije, a ne isključivo kultura individualizma, omogućava politički pluralizam i de-mokratiju.13

2. Socijalna epistemologijaPosmatrano iz ugla socijalne epistemologije, svaka od ovih političkih kultura, ili velikih teorija društva, podupire i uobličava specifične obrasce saznanja.14 Kulture omogućavaju opažanja, sjećanja i razmišljanja; u njihovim okvirima odvijaju se neprestani i neprekinuti društveno usmjereni načine proizvodnje istine, ili, bolje rečeno, ostvaruju se uslovi za djelovanje zajedničkih sistema epistemičkog vrednovanja koji odgovaraju na centralno pitanje epistemologije šta je to istina. Ovi zajednički sistemi vrednovanja društveno su usmjereni zato što o pojmu istine i standardima epistemičkog vrednovanja učimo uočavajući spoznajna stanja drugih članova društva.15 Zajedničko vrednovanje unapređu-je spoznaju tako što djeluje kroz društveni sistem provjere i sankcionisanja, a njegov sadržaj stoji u uskoj vezi sa spoznajnim funkcijama specifičnih kultura i političkih orijentacija. Ako sistem epistemičkog vrednovanja služi glavnim društvenim svrhama, onda on opredjeljuje i epistemologiju krivičnog prava. Ili, kako je to kaže prof. Damaška, „kao što su Don Quijote i njegov štitonoša bili osjetljivi na različite oblike realnosti, tako i pravnici obrazovani u različi-tim sustavima vlasti mogu promatrati isti predmet, a vidjeti druge stvari.“16

Međutim, učestale su tvrdnje kako su neki standardi pravne epistemologije, poput načela materijalne istine, razvijeni u totalitarnim režimima, dok su neki drugi, poput, „imanentne procesne istine“, svojstveni demokratskim politič-kim sistemima. 17 Nakon krute ideološke podjele političkih kultura na crne i bijele, gdje su one crne automatski otpisane, predlaže nam da se napustimo zastarjelu korespondencijsku teoriju istine.18; 19

13 Ibid., str. 118.14 Shmitt, F.: Socijalna epistemologija; Greco, op. cit. u bilj. 2, str. 439–440.15 Individualistički pristup saznanju polazi od toga da sva vjerovanja moraju biti opravdana

iz prve ruke, a ne po svjedočanstvu društvenog znanja. Greco, op. cit. u bilj. 2, str. 442.16 Damaška, M.: Lica pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008, str. 71.17 Uzelac, A., Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu , 42/ 4, 1992, str. 419–432.18 Ne kaže se, naravno, koja bi teorija istine trebala stupiti na mjesto teorije korespondenci-

je, osim možda semantičke teorije, kao jedne od „znanstveno najozbiljnijih teorija istine“. Uzelac, ibid., str. 429.

19 „Nažalost“, ističe se u krugovima međunarodnih eksperata,“ princip utvrđivanja materi-jalne istine, za koji lično vjerujem da više nigdje nema ustavni stuas, još uvijek snažno uti-

Sada se pokazuje metodološka vrijednost prethodnog izlaganja o tipolo-gijama političkih kultura. Demokratija, naime, nije rezervisana za političku kulturu individualizma.20 Ali, čak i da je jeste, čak i da su alternativne kulture inferiorne, što se implicira, to još uvijek ne znači da transplantacija drugačijih obrazaca saznanja ne predstavlja čin epistemičkog nasilja, ili brisanja kultura, što su neki od centralnih pojmova savremenih postkolonijalnih studija. 21 U okviru tih istraživanja razvijene su i metode za raskrinkavanje suptilnih meha-nizama kulturnog imperijalizma, posebno njegovih logocentričnih pretpostav-ki među kojima je i ona o univerzalnoj vrijednosti kulture ljudskih prava.22

3. Primjena teorijskih modelaPrimijenivši svoj model Wildavsky je utvrdio kako su čak i političke kulture Evrope obilježene vrlo jakom hijerarhijom, umjerenim individualizmom, te slabim egalitarizmom, a samo politička kultura Sjedinjenih Američkih Drža-va (SAD) predstavlja kombinaciju jakog individualizma, slabe hijerarhije, te fluktuirajućeg egalitarizma. 23 Slične vrijednosti pokazuju i mjerenja Kultur-nih dimenzijama G. Hofstede.24 (tabele 1–6).

če na krivične sudove.“ Thaman, S.C.: Truth or Due Process: The Use of Illegaly Gathered Ecidence In The Criminal Trial; General Report on Criminal Procedure: XVIII Congress of the International Academy of Comparative Law: Washington, D.C. July 25-Aug. 1, 2010; str. 62.

20 Amerikanci su bili iznenađeni kada su saznali da Japan praktikuje demokratiju i kapitali-zam prema kulturnim normama koje su različite od onih u SAD. Japanski poslovni ljudi, naprimjer, radije kupuju jedni od drugih, umjesto od stranih kompanija koje za istu cijenu nude bolji kvalitet. Fukujama, op. cit. u bilj. 1. str. 14.

21 O postkolonijalnim studijama vidjeti: Spivak, G. C.: “Can the Subaltern Speak?” Cary Nelson and Lawrence Grossberg’s in Marxism and the Interpretation of Culture, 1988. str. 271. – 312.

22 Insistiranje na tome da se ljudska prava pretvore u globalno javno dobro “u najboljem slučaju postaje strategija za političko ponašanje koje oblikuje nemilosrdnu transformaciju normativnosti ljudskih prava, ali, ne kao cilj, nego kao sredstvo za cilj, pri čemu se cilj ogleda u praksama, procesima, i institucijama vlasti. Moto ‘nema vlade bez ljudskih pra-va’ uspio je transformisati ljudska prava u cilj novog imperijalizma.“ Mackleid-Garcia S., Cali B., urednici: The legalzation of human rights: mutidisciplinary perspective on human rights and human rights law; Routledge, 2005. str. 191.

23 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 98. 24 Geert Hofstede™ Cultural Dimensions, Hofstede, G. Itm International. Dostupno na:

(http://www.geert-hofstede.com/hofstede_iran.shtml).

157PREGLED

Tabela 1

Tabela 4Tabela 3

Tabela 2

Tabela 6Tabela 5

158 PREGLED

Ako pogledamo ponuđene tabele Hofstedovih kulturnih vrijednosti, 25 zapa-zićemo kako je PDI – indeks hijerarhijskih vrijednosti, viši na nivou prosjeka starih članica Evropske Unije (EU) 26 nego u SAD, ali je zato u najrazvijenijim članicama EU niži nego u SAD. Posebnu pažnju potrebno je obratiti na UAI – indeks istine, kao pokazatelju stepena okrenutosti prema zajedničkim vrijed-nostima, koji mjeri vrlo značajne razlike između prosjeka EU i SAD. Ova je razlika velika čak i između SAD i zemalja Skandinavije, koje su po individu-alizmu skoro dostigle SAD. Ovo je važno zbog toga što nije teško zaključiti kako je široka okrenutost društva „traženju istine“ podrazumijeva i potrebu da se ta istina utvrđuje i u krivičnom postupku. Nasuprot tome, kulturi koja je tolerantna prema različitim shvatanjima istine, i koja načelno ne priznaje ideju opšteg dobra (osim ako je to dobro kapitalizam), nužna su proceduralna poma-gala da bi sudska „istina“ ostala vrijednosno neutralna pri rješavanju sukoba među konkurentnim stranačkim istinama.

U Hrvatskoj, prema procjeni prof. Vujčića,27 na djelu je kombinacija snaž-ne hijerarhijske kulture, jakog egalitarizma, te slabog ili fluktuirajućeg indi-vidualizma. Ne bi trebalo isključiti i odgovarajuće taloge kulture fatalizma. Smatramo kako nema posebnih razloga zbog kojih ova procjena ne bi važila i za BIH, sa napomenom kako je prema ponuđenoj mapi kulturnih vrijednosti iz WVS - Pregleda svjetskih vrijednosti (mapa br. 1),28 naša zemlja pozicioni-rana jednako kao i Hrvatska kada su u pitanju racionalističke vrijednosti, ali je manje okrenuta individualizmu (vrijednostima samorealizacije).

25 Evo kako G. Hofstede objašnjava vrijednosti obuhvaćene anketama: (PDI) Indeks udaljenosti od vlasti označava stepen u kome manje moćni pripadnici

organizacija i institucija očekuju i prihvataju nejednaku raspodjelu vlasti. (IDV) Individualizam nasuprot kolektivizmu, pokazuje stepen do kojeg su pojedinci in-

tegrisani u grupe. Mi ćemo ga za potrebe ovoga rada nazvati indeks inividualizma. (MAS) Muškost nasuprot feminizmu, pokazuje prihvaćenost tradicionalnih rodnih uloga

polova. (UAI) Indeks društvene tolerancije prema nesigurnosti odnosi se u krajnjoj liniji na „tra-

ženje istine“, zbog čega ćemo ga nazvati indeks istine. On pokazuje do koje mjere kultura programira svoje članove da se osjećaju neugodno ili ugodno u nepoznatim i iznenađu-jućim situacijama. To su kulture koje na filozofskom i religijskom planu vjeruju u „jednu apsolutnu istinu“. Suprotna kultura tolerantnija je prema različitim mišljenjima, pokušava da ima što manje pravila, a na filozofskom i religijskom nivou dozvoljava različitim misa-onim strujanjima da postoje jedna pored drugih.

(LTO) Dugoročna, nasuprot kratkoročnoj životnoj orijentaciji26 Anketiranjem nije obuhvaćena ni jedna nova članica EU osim Poljske27 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 118.28 The World Values Survey- WVS; http://www.worldvaluessurvey.org/.

159PREGLED

Mapa br. 1. Prema WVS mapi kul-

turnih vrijednosti pozici-onirani smo kao Bosnia u velikoj ex-komunističkoj zoni (obilježena crvenom linijom), tačno na sredini između racionalnih i tra-dicionalnih vrijednosti; na razmeđu između pra-voslavne i katoličke Evro-pe, ali bliže vrijednostima „preživljavanja“ nego individualizma. SAD su manje racionalne od BiH, ali sa daleko višim indek-som individualizma-sa-morealizacije.

4. Krivične procedure zasnovane na proceduralnoj pravdiSamo se po sebi razumije kako će svaka od ovih političkih kultura, ili barem tako govori teorija, organizovati pravosuđe u skladu sa svojim temeljnim ori-jentacijama.29 Uobičajeno je tvrditi kako je, zahvaljujući tradicionalnom ne-povjerenju u državnu vlast, Amerika ustrojila epistemičke standarde svojstve-ne političkoj kulturi individualizma, koje možda najbolje objašnjava Ferdinad fon Hayek u svojoj filozofiji neoliberalizma.30 Američka krivična procedura polazi od duboko ukorijenjene pretpostavke kako država ne samo da nema

29 O uticaju oblika organizacije državne vlasti na ciljeve pravosuđa: Damaška, M.: Lica pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008.

30 Nobelovac Freederick von Hayek spada u red najuticajnijih ličnosti 20 stoljeća. Ovaj pa-trijarh neoliberalizma, mislilac dao je najznačajniji dobrinos liberalnoj teoriji nakon J. S. Milla. U njegovom nominalstičkom svijetu ljudi mogu znati samo sopstvene partikularne istine iz oblasti njihovog polja djelovanja. Ni jedan pojedinac, ili grupa, ne može imati kvalitetno znanje o opštim interesima društva, pa čak ni interesima drugih pojedinaca. Ustvari, ne postoji neka istina koja formuliše opšte dobro. Pojedinci djeluju, svako za sebe, rukovođeni znanjem o sopstveniom položaju u svijetu, mada o konačnim posljedi-cama svojih radnji ne mogu imati prethodno znanje. Hayek, F. A.: Law, Legislation and Liberty: The mirage of social justice; Routledge, 1976. str. 145 i sl.

160 PREGLED

nesputanu vlast nad pojedincima, 31 što je stvar shvatanja društvene hijerarhi-je, nego da stranke u bilateralno organizovanom postupku prezentiraju porot-nom sudu ravnopravne verzije istine.32 Sud se između njih opredjeljuje, ali mu nije dopušteno aktivno istraživanje činjenica, pošto sud u takvim političkim kulturama ne reprezentuje ideju opšteg dobra. 33 Dosljedno tome, činjenična ili mala premisa pravnog silogizma može ostati nepotpuna. To može dovesti do aporetične situacije u kojoj postoje pouzdani dokazi, ali ti dokazi ne mogu iz vanjskog svijeta prodrijeti u krivični postupak. Ovo je i sama suština epi-stemičkog načela proceduralne pravde koje od 2003. godine postaje dio našeg procesnog prava.

Koncept proceduralne pravde nije jednostavan. Zasniva se na tvrdnji da je pravo stvar interpretacije ideje dobra. Pri tome se ne misli na pravnu inter-pretaciju u užem smislu, tj. klasičnu pravnu dogmatiku; nego na propitivanje političkog smisla i značenja prava. U dobro integrisanim društvima koja dijele zajedničke vrijednosti, tj. imaju visok UAI indeks, pitanje interpretacije prava

31 Dok je na Kontinentu država doživljavana kao zaštitnik opšteg dobra, dotle je V. Britaniji i njenim kolonijama, posebno Americi, dužnost države ograničena na stvaranje uslova u kojima će pojedinci slobodo tragati za svojim sopstvenim (ispravnim) interesima. U tom smislu američka Deklaracija o nezavisnosti predstavlja američku formu neokalviniz-ma. Troeltsch, E.: The Social Teaching of Christian Churches, II; Presbytrian Publishing Corp., 1992. str 939. endnota 418). U tom smislu Odluka Vrhovnog suda SAD Calder v. Bull, 3. US 386, 1798. prema kojoj država nema ovlaštenje da nametne zakon koji povre-đuje prirodna prava, čak ako ta prava nisu pomenuta u ustavu.

32 „U temeljima stranački oblikovanog postupka stoji neizrečena pretpostavka da istina pro-izlazi iz sukoba dvaju stranačkih vektora.” Damaška, M.: O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 14, broj 1/2007, str. 7.

33 Zagovornici stranački oblikovanog postupka, kaže Damaška ”rado se pozivaju i na episte-mološke prednosti dijalektičke metode, u skladu s kojom je suprotstavljanje oprečnih teza najbolji način da se utvrdi istina.” Ne treba međutim zaboraviti “da primjena te metode za-htijeva nepristranu težnju za istinom nositelja suprotstavljenih teza.” Ta težnja upitna već i zato što branilac teži utvrđivanju istine samo kad se ona ne kosi s interesima njegova kli-jenta. “Značajno je s tim u vezi da i angloameričke zemlje, koje u svom pravosuđu veličaju konfliktni stil utvrđivanja činjenica, na mnogim drugim područjima posežu za službenim istragama. Njima utvrđuju činjenice o ekološkim tragedijama, padovima aviona, epide-mijama, ubojstvima političara i mnogim drugim važnim događajima. Nikome ne pada na pamet da u svrhu utvrđivanja istine o tim važnim događajima osnuje dvije komisije sa zadaćom da svaka od njih istražuju oprečnu činjeničnu hipotezu. Pa i sami angloamerički pravnici, voditelji stranačkih izvida ne vjeruju u to da je suprotstavljanje oprečnih verzija nekog događaja najbolji način da ustanove pravo stanje stvari. Kad bi u to vjerovali, bila bi im dužnost da – kad god je to financijski moguće – zaposle dva detektiva sa zadaćom da istražuju suprotne hipoteze. Damaška, ibid., 10–11.

161PREGLED

nije od presudnog značaja, budući da se ne postavlja pitanje njegovog šireg tumačenja. Ali, ako ne postoji dominanto poimanje zajedničkih društvenih vrijednosti, tj. ako postoji niska razina UAI indeksa, otvara se pitanje legitimi-teta prava kao obavezujućeg moralnog univerzuma. U političkim kulturama sa visokim indeksom individualizma, sa široko izraženom pluralnošću konku-rentnih koncepcija dobra, pluralnost se štiti kroz raspodjelu ljudskih prava. 34 Pravda ne može počivati na većinskim shvatanjima ili na etici sudije koja je smještena u određeni istorijski, normativni i kulturni kontekst.35 Kako se ne bi desilo da većina zavlada manjinom, ili da se ispravnost žrtvuje principu prav-ne sigurnosti, kao što to čini pravni pozitivizam, pravda koristi procedure kao mostove između pravde i demokratije.36 Čista proceduralna pravda postiže se, prema Rawlsu, tek kada „ne postoji nezavisan kriterijum za ispravan rezultat, umjesto toga postoji ispravna i nepristrasna procedura, tako da je ishod na sli-čan način ispravan i nepristrasan, kakav god bio,“ pod uslovom da je postupak proveden u skladu sa pravilima 37

Proceduralnoj pravdi mogu se staviti prigovori koji se standardno upućuju koherencijskoj teoriji istine. Kao prvo, tu je „prigovor izolacije“, ili problem unosa podataka, koji kaže da će insistiranje na tzv. integritetu krivičnog po-stupka, koji u cijelosti zavisi od pravila, na kraju dovesti do apsurdnog ishoda prema kome je presudu moguće opravdati i u odsustvu unosa podataka iz vanprocesnog svijeta. Drugi prigovor govori o zamislivoj situaciji u kojoj će dvije oprečne presude biti proceduralno ispravne. Ipak, glavni prigovor ek-stremnom procesualisti je taj da objasni zašto vjeruje kako će presude, koje se temelje prvenstveno na procesnoj legitimaciji, dovesti do osude krivca i oslo-bađanja nevinog, što je ipak glavni razlog za vođenje krivičnog postupka.38

34 Rosenfeld, M.: Just Interpretations; Univeristy of California Press, 1998, str. 1–5.35 Na ovaj način načela proceduralne pravde povezuju se sa tzv. manjinskim pravima. „Ma-

nje formalizovan pristup kontinentalnih sistema“, kaže se, „može dobro odgovarati druš-tvu u kome svi imaju isto ili slično porijeklo. Ali, on ne odgovara tamo gdje se ne vjeruje manjinskim grupama, i gdje te grupe ne vjeruju većini i njihovim policijskim snagama. U odsustvu zajedničkih normi formalni opis prava od strane sudova ili zakonodavaca, i njihovo provođenje od strane branioca, od suštinskog je značaja.“ Bradley C.M. urednik: Criminal Procedure, A Worldwide Study, Second Edition, Carolina Academic Press, Dur-ham, North Carolina, 2007. str. XXIV.

36 Rosenfeld, op. cit. u bilj. 34, st. 115. i sl.37 Rols, Dž.: Teorija pravde, JP Službeni list SRJ Beograd, 1988, str. 92–93.38 BonJour, L.: Dijalektika fundacionalizma i koherentizma; Greco, Greco, op. cit. u bilj. 2,

str. 158–159.

162 PREGLED

Ovaj zadnji prigovor traži dodatno objašnjenje. Naime, iako se često koristi gore pomenuta Rawlsova definicija čiste proceduralne pravde, treba primije-titi da Rawls pribjegava tom pojmu tek ukoliko ne postoji „nezavisan krite-rijum za ispravan rezultat“. Kao primjer čiste proceduralne pravde on navodi kockanje. Osobe se klade, ulažu novac, a raspodjela novca se potom vrši ne-pristrasno u skladu sa prethodno poznatim pravilima. U tom slučaju ne postoji nezavisan kriterijum na koji bi se igrači mogli pozvati. Svaki ishod je jednako dobar ukoliko se postupilo u skladu sa pravilima. Kada je riječ o pravosuđu, međutim, Rawls smatra da je prisutan nezavisan kriterijum, a taj je da krivci budu osuđeni a nevini oslobođeni. Stoga se u krivičnom postupku ne može reći da je svaki ishod jednako dobar.39

5. Krivične procedure zasnovane na načelu materijalne istine Zemlje koje pravdu povezuju sa načelom materijalne istine, među njima Nje-mačka, Francuska, Holandija, ili neke zemlje izvan Evrope poput Japana,40

imaju visok UAI indeks (tabele 4 - 5) i pripadaju, u većoj ili manjoj mjeri, hijerarhijskom tipu političke kulture. Njihov krivični postupak slijedi ciljeve koji odražavaju moralni stav većine. Krivični sud stoga samostalno istražuje istinu o krivičnom djelu, a tumačenje prava je tehničko, ne etičko ili političko pitanje.41

Princip materijalne istine (Prinzip der materiellen Wahrheit), koji prven-stveno predviđaju čl. 155. st. 2. i čl. 244. st. 2. njemačkog procesnog zakona (Strafprozeßordnung, StPO),42 nije pretrpio ograničenja na polju kontrole suda nad procesom utvrđivanja činjenica, nego na polju prihvatljivosti dokaza.43

39 Rols, op. cit. u bilj. 37. str. 92-93.40 Čak i japanski procesni zakon pretrpio određene uticaje američkog, njemačkog i francu-

skog procesnog prava. Bradley, op. cit. u bilj. 35. str. XXVI41 Rosenfeld, op. cit. u bilj. 34. str. 1-5.42 Čl. 155. st. 2. propisuje da je sud „ovlašten i dužan“ da, krećući se u okvirima optužnice

„djeluje nezavisno, a posebno, neće biti ograničen zahtjevima stranaka.“ U čl. 244 st. 1. predviđa se da će sud, u cilju utvrđivanja istine, proširiti dokazivanje na sve činjenice po-trebne da bi se utvrdila istina. Prema st. 5. istog člana sud će odbiti izvođenje onih dokaza koji nisu bitni za utvrđivanje istine. Utvrđivanje istine ugrađeno je i u odredbe čl. 112. st. 2. tač. 1.c), koje reguliše osnov za pritvor, „ukoliko postoji opasnost da će okrivljeni uništiti okaze koji služe utvrđivanju istine,“ jednako kao i u čl. 247. u vezi sa ispitivanjem zaštićenog svjedoka. Buffalo Criminal Law Center, Criminal Law Resources on the Inter-net (http://www.iuscomp.org/gla/statutes/StPO.htm)

43 Eser, A.:Funkcionalne promjene procesnih maksima krivičnog prava: na putu k “reprivati-

163PREGLED

Njemački krivični sud rukovodi se istražnim načelom koje nalaže sudiji da utvrdi istinu o krivičnom događaju i ne ograničavajući se pri tome na dokazne prijedloge stranaka. On će utvrditi sve dokaze koji mogu uticati na odluku, pa glavnim pretresom dominira prije potraga za istinom nego spor među stran-kama.44 U Japanu ne samo sudovi, nego i 92% javnih tužilaca, smatra kako je „rasvjetljavanje istine“ osnovni cilj krivičnog postupka. Po njihovim mišlje-nju to je najbolji način da se već u ranoj fazi postupka odvoje krivi od nevi-no osumnjičenih.45 Japanci se čude spremnosti Amerikanaca da insistiraju na individualnim pravima i onda kada to ide na štetu opšteg dobra. Zbog toga su skloni da ukazuju na superiornost određenih aspekata svog kulturnog naslije-đa, kao što je pokornost autoritetu, stavljanje težišta na porodične vrijednosti, što po njihovom mišljenju predstavlja izvor društvene vitalnosti.46 Nema ipak nikakve sumnje da se i u Evropi sve otvorenije govori o načelu pravičnosti kao temeljnom načelu procesnog prava. Druga je stvar međutim koliko teorijski stavovi utiču na zakonodavstvo i judikaturu kontinentalnih država.47

Zaključne napomeneMoguće su različite klasifikacije teorijskih i empirijskih oblika političkih

kultura. One omogućavaju komparativnu analizu razlika i sličnosti u temelj-nim vrijednosnim opredjeljenjima, pravnim tradicijama, sistemima obrazo-vanja i organizaciji vlasti različitih naroda ili država. Svaka kultura podupire specifične obrasce saznanja, tj. sisteme epistemičkog vrednovanja, koji potom opredjeljuju ciljeve i procesne maksime krivičnog procesnog prava.

Prema tipologiji Wildavskog i WVS mapi Pregleda svjetskih vrijednosti, vidljivo je da naša zemlja pripada drugačijem tipu političke kulture od SAD. Podatak koji ukazuje na izvor razlika je onaj (mapa br. 1.) prema kome su u

ziranju” krivičnog postupka; Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (2) 167-191(1992), str. 173.

44 Delmas-Marty, M., i dr.: European criminal procedures, Cambridge Studies in Internatio-nal and Comparative Law; Cambridge University Press, 2002. str. 309. i 315.

45 Johnson, D.T. : The Japanese way of justice: prosecutin crime in Japan; Oxford Universitu Press, 2001. str. 124.

46 Fukujama, op. cit. u bilj. 1. str. 15. 47 Kada se u Njemačkoj povela debata o prihvatljivosti dokaza dobijenih neovlaštenim pri-

sluškivanjem, Claus Roxin, najveći njemački autoritet u oblasti krivično-procesnog pra-va, smatrao je kako bi to bilo suprotno samoj suštini pravičnog postupka. Veliki senat Saveznog vrhovnog suda zauzeo je suprotno stanovište. Damaška, M.: Dokazno pravo u kaznenom postupku: oris novih tendencija; Pravni fakultet u Zagrebu, 2001. str. 2. – 12.

164 PREGLED

BiH više na cijeni racionalističke vrijednosti.48 Politička kultura u BiH pred-stavlja, po svemu sudeći, kombinaciju snažne hijerarhije, jakog egalitarizma, te slabog ili fluktuirajućeg individualizma. Tom tipu političke kulture odgo-varao bi civilnopravni sistem krivične procedure. Istina, Hofstedove Kulturne dimenzije nemaju procjenu za našu zemlju i zemlje bivše Jugoslavije, ali, ako se zadržimo na konzervativnoj pretpostavci da smo bliže Portugalu (tabela 6), nego prosjeku starih članica EU (tabela 2), razlike u odnosu na SAD su ogro-mne, naročito kada je riječ o UAI indeksu istine, koji je za SAD vjerovatno najniži na svijetu.

U okviru uspostavljene teorijske šeme trebao bi se nalaziti odgovor na pi-tanje o optimalnom proceduralnom modelu za Bosnu i Hercegovinu. U ovom radu nemoguće je riješiti ovu dilemu, 49 ali moguće je kazati slijedeće: čak i ako smo nezadovoljni procesnim pravilima koja reflektuju glavnu kontinen-talnu struju moralne tradicije, još ćemo manje biti zadovoljni alternativom koja čitav sadržaj moralnosti i pravde prepušta savjesti svakog pojedinačnog subjekta. 50

48 Sve do „Prvog svjetskog rata, pa čak i do Velike depresije, Amerikanci kao narod vjerova-li da su ustav i pravni sistem utemeljeni kroz zavjet bogu po kojem je ova zemlja vođena misijom da bude ‘svjetionik ostalim nacijama’. Tek u dvije zadnje generacije prosvjeti-teljski koncept zakona koji je samo instrumentalan i od ljudi stvoren, što je u suprotnosti sa konceptom zakona kao naredbe, koja je djelom ljudski izum, a dijelom zaviještan, uvuklo se ne samo u ideologiju intelektualaca u socijalnu svijest svih slojeva društva.“ Berman, H. J.: Faith and Order: The Reconciliacion of Law ond Religion; Emory university studies of Law and Religion, 1993. str. 205.

49 Jedno od najspornijih tumačenja novih procesnih zakona, kaže Simović, odnosi se na na-čelo materijalne istine i obavezu suda da izvodi dokaze. Ovo je prema nekim mišljenjima u suprotnosti sa adversarnom strukturom istrage i glavnog pretresa. To se opet svodi na pitanje da li su procesni zakoni u dovoljnoj mjeri zagarantovali jednakost strana u postup-ku. Simović. M. N.: Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske; Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2006. str. 53.

50 Meki, Dž.: Etika, opšta teorija o ispravnom i neispravnom; Plato, Beograd, 2004. str. 121.

165PREGLED

LiteraturaBerman, H. J.: Faith and Order: The Reconciliacion of Law ond Religion; Emory uni-1. versity studies of Law and Religion, 1993.

Bradley C.M. urednik: Criminal Procedure, A Worldwide Study, Second Edition, Ca-2. rolina Academic Press, Durham, North Carolina, 2007.

Buffalo Criminal Law Center, Criminal Law Resources on the Internet, (http://www.3. iuscomp.org/gla/statutes/StPO.htm).

Damaška M.: O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postup-4. ka; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 14. broj 1/2007.

Damaška, M.: Dokazno pravo u kaznenom postupku: oris novih tendencija; Pravni 5. fakultet u Zagrebu, 2001.

Damaška, M.: Lica pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008. 6.

Delmas-Marty, M., i dr.: European criminal procedures, Cambridge Studies in Interna-7. tional and Comparative Law; Cambridge University Press, 2002.

Eser, A.: Funkcionalne promjene procesnih maksima krivičnog prava: na putu k “repri-8. vatiziranju” krivičnog postupka; Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42/2. 1992.

Fukujama, F.: Sudar kultura; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1997. 9.

Geert Hofstede™ Cultural Dimensions, Hofstede, G. Itm International, (10. http://www.geert-hofstede.com/hofstede_iran.shtml).

Greco J., Sosa E., urednici; Epistemologija, vodič u teorije znanja; Jesenski i Turk, 11. Zagreb, 2004.

Hayek, F. A., Why I Am Not a Conservative; Constitution of Liberty; Chicago: The 12. University of Chicago Press, 1960.

Hayek, F. A.: Law, Legislation and Liberty: The mirage of social justice; Routledge, 13. 1976.

Johnson, D.T. : The Japanese way of justice: prosecution crime in Japan; Oxford Uni-14. versitu Press, 2001.

Mackleid-Garcia S., Cali B., urednici: The legalzation of human rights: mutidiscipli-15. nary perspective on human rights and human rights law; Routledge, 2005.

Meki, Dž.: Etika, opšta teorija o ispravnom i neispravnom; Plato, Beograd, 2004. 16.

Rols, Dž.: Teorija pravde, JP Službeni list SRJ Beograd, 1988.17.

Rosenfeld, M.: Just Interpretations; Univeristy of California Press, 1998. 18.

Sijerčić-Čolić, H.: Regionalna ekspertna konferencija „zaštita ljudskih prava u Evro-19. pi: prava osumnjičenih i optuženih u krivičnim postupcima u Jugoistočnoj Evropi“; Bukurešt, Rumunija, 13-15, maj 2007.; Pravna misao, Sarajevo; br. 38, 5/6. 2007.

Simović. M. N.: Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske; 20.

166 PREGLED

Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2006.

Spivak, G. C.: “Can the Subaltern Speak?”; Cary Nelson and Lawrence Grossberg’s in 21. Marxism and the Interpretation of Culture, 1988.

Thaman, S.C.: Truth or Due Process: The Use of Illegaly Gathered Ecidence In The 22. Criminal Trial; General Report on Criminal Procedure: XVIII Congress of the Inter-national Academy of Comparative Law: Washington, D.C. July 25-Aug. 1, 2010; str. 62.

The World Values Survey- WVS, (23. http://www.worldvaluessurvey.org/)

Troeltsch, E.: The Social Teaching of Christian Churches, II; Presbytrian Publishing 24. Corp., 1992.

Uzelac, A., Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu , 42/ 4, 1992. 25.

Veltmeyer H. urednik: Globalization and antiglobalization: dynamics of change in the 26. new world order; Ashgate Pub. Co. 2005.

Vujčić, V.: Tipologija političke kulture, Politička misao; Fakultet političkih znanosti 27. Zagreb; Vol XXXV, (1998), br. 4.

167PREGLED

Jasna BošnjovićUDK 65.012.327

MENADŽMENT RADNE USPJEŠNOSTIPERFORMANCE APPRAISAL MANAGEMENT

SažetakTemeljna svrha ovog rada je da, u svjetlu novog pristupa ljudskim potencijali-ma, ukaže na značaj upravljanja radnom uspješnošću, te da prikaže najčešće korištene metode i tehnike upravljanja i mjerenja radne uspješnosti. Također, u radu se želi ukazati značaj upravljanja radnom uspješnošću sa stanovišta pojedinca i institucije. Menadžment radnog učinka povezuje individualne na-pore sa organizacijskim strateškim planom i postaje tako segment praćenja i poboljšanja ukupne organizacijske uspješnosti, a također i doprinosi razvoju potencijala uposlenika i razvoju njegove karijere, te kao takav ima funkciju kontrole i samokontrole. Istovremeno, menadžment radne uspješnosti pred-stavlja kamen temeljac efikasnog i efektivnog rada poslovnih organizacija. Analizom metoda i tehnika savremenog koncepta upravljanja radnom uspješ-nošću, koncept menadžmenta ljudskih resursa dobija jednu potpuno novu i prirodnu dimenziju koja nameće potrebu da bude općeprihvaćena.

Ključne riječi: menadžment ljudskih resursa, menadžment radne uspješ-nosti

SummaryIn the light of a new approach to human resources that defines people as assets, as sources and more than that- they are also much more – they possess a deep essential, innate value in and of themselves, and not just as econo-mically valuable resources, the objective of this paper is to strenghten the importance of performance appraisal management. The second objective of the paper is to give detailed overview of methods and technique that are co-mmon in use in this field. Managing performance links individual efforts to the organisational strategic plan thus becoming a segment of monitoring and improving overall organisation performance, and also contributes to the pro-fessional development and career development of employees and as such fun-ctions as both control and self-control. By analysis methods and techniques of

168 PREGLED

a contemporary concept of performance management, the concept of human resources management acquires a new and natural dimension that must be generally recognised.

Keywords: human resources management, performance appraisal mana-gement

Uvod Savremeni poslovni zahtjevi, tehnološki napredak, izazovi globalizacije i društvena očekivanja proizveli su novi pristup upravljanja organizacijama. Od osamdesetih godina XX vijeka, u okviru organizacijskog menadžmenta, poči-nje se razvijati zasebna funkcija nazvana menadžment ljudskih resursa, koja u fokus razmatranja stavlja način upravljanja ljudskim resursima kao značajan uslov za ostvarivanje dugoročne konkurentske prednosti i opstanak poslov-nih organizacija. Koncepcija menadžmenta ljudskih potencijala u potpunosti zamjenjuje dotadašnju koncepciju i funkciju personalnog menadžmenta ili, kako se još nazivala, personalne administracije. Razlika između njih je u su-štinskoj promjeni, u pristupu ljudskoj dimenziji organizacijske uspješnosti. Novi pristup označava novi sadržaj i način djelovanja, u usporedbi sa dotadaš-njom personalnom funkcijom. Umjesto funkcije rješavanja problema radnih i međuljudskih odnosa, radnog morala, otklanjanja nezadovoljstva i slično, razvija se poslovna funkcija usmjerena ka podizanju opće organizacijske spo-sobnosti i uspješnosti, stvaranju profita i konkurentskoj prednosti u izuzetno promjenjivoj i konkurentskoj poslovnoj okolini. Danas poslove karakteriše mnogo oštrija konkurencija nego što je bila ranije, pa je poslodavcima, sve više, potrebno upravljanje ljudskim resursima da se pozabavi strateškim pi-tanjima, uključujući konkurentnost i performanse njihovih firmi. Pretvaranje personalne administracije u menadžment ljudskih resursa odražava činjenicu da u današnjem poslovnom okruženju radnici s visokim stepenom obučenosti i posvećenosti, a ne mašine, često predstavljaju glavnu i pravu održivu konku-rentsku prednost firme.

Menadžment ljudskih resursa ima za cilj da pronađe način kako da pomo-gne top menadžmentu u ostvarivanju strateških ciljeva poslovne organizaci-je.

Evaluacija (ocjena) uspješnosti (performansi) vrši se radi praćenja i po-dizanja opće organizacijske sposobnosti i ostvarivanja strategijskih ciljeva. Ocjena uspješnosti, osim ocjene rezultata rada – da li je radni zadatak na nivou radnog mjesta obavljen na željeni način – podrazumijeva i aspekt ponaša-

169PREGLED

nja uposlenika na nivou radnog mjesta, u smislu da li se uposlenik ponaša u skladu sa vrijednostima i normama promovisanim u organizacijskom sistemu vrijednosti. Procjena uspješnosti temelj je za donošenje kvalitetnih odluka u vezi s nagrađivanjem. Procjena individualnih potencijala omogućava stvara-nje slike o potencijalima organizacije i na bazi nje se pravi portfolio ljudskih resursa. Informacije dobivene procjenom potencijala uposlenih služe i za pro-fesionalno usmjeravanje i raspoređivanje ljudi na ona radna mjesta koja bolje odgovaraju njihovim mogućnostima. Bez procjene uspješnosti nemoguće je planirati razvoj individualne karijere. Problemi uspješnosti vrlo često upućuju na nedostatak potrebnih znanja i vještina, pa praćenje i procjena uspješnosti služe za utvrđivanje obrazovnih procjena organizacije. Evaluacija performan-si zahtijeva postavljanje standarda i kriterija radne uspješnosti, te primjenu ra-zličitih tehnika i metoda evaluacije koje je razvila teorija i dosadašnja praksa menadžmenta ljudskih resursa.

Ocjenjivanje se može vršiti u različitim vremenskim intervalima i mogu ga provoditi: nadređeni menadžeri, saradnici i kolege, sam radnik na nivou radnog mjesta (samoocjenjivanje), podređeni i klijenti, odnosno vanjski sa-radnici.

Razlika između menadžmenta ljudskih resursa i personalne administracijeRazlika između njih je u suštinskoj promjeni u pristupu ljudskoj dimenziji organizacijske uspješnosti. Novi pristup označava novi sadržaj i način djelo-vanja u usporedbi sa dotadašnjom personalnom funkcijom. Umjesto funkcije rješavanja problema radnih i međuljudskih odnosa, radnog morala, otklanjanja nezadovoljstva i slično, razvija se poslovna funkcija usmjerena na podizanje opće organizacijske sposobnosti i uspješnosti, stvaranje profita i konkurentske prednosti u izuzetno promjenjivoj i konkurentskoj poslovnoj okolini.

To postaje ključna razvojna i strategijska funkcija savremenih poslov-nih organizacija, te najjače oružje menadžmenta u povećanju organizacijske uspješnosti. Često se ističu velike promjene koje unosi menadžment ljudskih potencijala u usporedbi s personalnom funkcijom i administracijom. Menad-žment ljudskih potencijala mnogo je kompleksniji od personalne funkcije tra-dicionalne poslovne organizacije. On je u samoj suštini danas vrlo popularne i sveobuhvatne koncepcije reinžinjeringa poslovnih procesa. Suštinu te razlike najsažetije izražava sljedeća konstatacija Jamesa Champyja, poznatog inicija-tora i kreatora koncepcije reinžinjeringa: «Bilo je mnogo jednostavnije u doba

170 PREGLED

staroga korporacijskog «stroja»: zapošljavali ste ljude da rade za vas. Tako ste ih birali, ocjenjivali i nagrađivali na temelju njihove sposobnosti obavljanja specifične zadaće. To više ne funkcionira: reinženjering zahtijeva da zapošlja-vamo ljude da rade s nama, kao dio zajedničkih aspiracija, ideala i povjerenja. Sposobnost provedbe specifične zadaće nije dovoljna; danas trebamo ljude koji dodaju vrijednost u svaki proces koji dotaknu, i koji donosi vrijednosti našoj kompaniji.»1

Teorijski model menadžmenta radne uspješnostiZnačaj upravljanja radnom uspješnošćuPraćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti pretpostavka je obavljanja niza za-dataka menadžmenta ljudskih potencijala. To je kontinuirani proces vredno-vanja i usmjeravanja ponašanja i rezultata rada u radnoj situaciji. Sastavni je dio upravljanja uspješnošću (performance management) kao novoga i sve važnijeg zadatka menadžmenta. Upravljanje uspješnošću odnosi se na sve menadžerske aktivnosti i instrumente, uključujući i procjenu uspješnosti, koji osiguravaju postizanje ciljeva uspješnosti i strategijskih ciljeva organizacije.

U upravljanju uspješnošću bitno je povezati sve organizacijske ciljeve i rezultate s individualnim ciljevima i rezultatima rada. Stoga je praćenje i ocje-njivanje individualne radne uspješnosti važan segment praćenja i poboljšava-nja ukupne organizacijske uspješnosti. Procjena radnog učinka, ako se koristi na najbolji način, jeste sredstvo pomoću kojeg svi u organizaciji shva-taju istinski važne ciljeve i smatraju se odgovornim za njihovo ispunjavanje. Procjena radnog učinka je alat koji organizacija posjeduje kako bi omogućila ostvarenje strateških ciljeva, usmjerila energiju članova organizacije na ostva-renje svoje misije i potkrijepila značaj da svi žive u skladu sa vizijom i vrijed-nostima kompanije.

Procjena radnog učinka, kao dio upravljanja ljudskim potencijalima, ne služi kao metoda kažnjavanja već kao metoda razvoja i maksimiranja dopri-nosa svake osobe u određenom timu. Djelotvorna procjena je, prema mišlje-nju mnogih autora, ključni instrument menadžmenta ljudskih potencijala za upravljanje radnom uspješnošću i razvojem. Općenito se smatra da je praćenje i procjenjivanje uspješnosti „kamen temeljac djelotvornog sistema ljudskih potencijala”, od vitalne važnosti u svakom sistemu koji želi povezati uspješ-

1 Bahtijarević- Šiber, Fikreta (1999): Management ljudskih potencijala, Goldem marke-ting, Zagreb, str. 15.

171PREGLED

nost organizacije i uspješnost ljudi.2 Menadžment radne uspješnosti objedi-njuje postavljanje ciljeva, obučavanje uposlenih, ocjenjivanje i nagrađivanje. Danas se evaluacija i upravljanje radnom uspješnosti shvata mnogo ozbiljnije nego ranije. Na taj način poslovne organizacije se staraju o tome da uposleni doprinose ostvarivanju organizacionih ciljeva.

Pretpostavke upravljanja radnom uspješnošćuDa bi sistem praćenja i procjene, odnosno menadžmenta uspješnosti, postigao svoju svrhu mora udovoljavati određenim zahtjevima. Pretpostavlja razvoj sistema, pokazatelja i metoda praćenja radne uspješnosti i kontinuirano i si-stemsko ocjenjivanje i vrednovanje uspješnosti svakog pojedinca, a temelji se na pretpostavci da su ustanovljeni standardi u pogledu učinka, kao i da ćete uposlenom dati povratne informacije i podsticaje, kako biste mu pomogli da otkloni nedostatke u svom radu ili da nastavi ostvarivati natprosječne rezul-tate. Podrazumijeva se ili pretpostavlja da je sa uposlenim postignut dogo-vor o njegovim ključnim radnim zadacima i da postoji razumijevanje općih i konkretnih ciljeva koje treba ostvariti. Zatim, da su identifikovane najvažnije kompetencije koje uposleni mora pokazati u obavljanju svog posla, i da je na temelju svega toga sačinjen odgovarajući individualni plan razvoja. Upravlja-nje radnom uspješnošću, također, pretpostavlja postojanje prakse pomoću koje menadžeri utvrđuju ciljeve i posao određene osobe, razvijaju njene vještine i sposobnosti, procjenjuju da li je njeno ponašanje usmjereno ka ostvarivanju ciljeva i zatim je nagrađuju na način koji bi trebalo da odgovara potrebama kompanije i njenim ličnim ciljevima u pogledu karijere. Zamisao je da ti ci-ljevi budu međusobno saglasni i da svi budu u skladu sa onim što kompanija želi da ostvari.

Metode upravljanja radnom uspješnošćuRadna uspješnost najčešće se procjenjuje nekom od metoda procjene. Metode procjene se vrlo često upotrebljavaju i tamo gdje postoje objektivni pokazate-lji kao njihova dopuna jer mogu obuhvatiti širi raspon ponašanja i pokazatelja radne uspješnosti. Prema Dessleru (2007), kod mnogih poslova oni su često jedini način diferenciranja i ocjenjivanja uspješnosti. Razvijene su, i koriste se, brojne metode i tehnike.

2 Bahtijarević-Šiber, F. (1999) Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marke-ting, str. 506–507.

172 PREGLED

Metoda grafičke skale za procjenu Grafička skala sadrži niz osobina i opis mogućeg rezultata za svaku od njih. Navedene su osobine (kao što su kvalitet i pouzdanost) i obim mogućih vri-jednosti (npr. od „nezadovoljavajućeg” do „izuzetan”) za svaku od osobina. Supervizor je osoba određena da procjenjuje i upisuje odgovarajuće oznaku u polje koje najviše odgovara učinku određene osobe i zatim sabira rezultate za sve osobine.

Metoda naizmjeničnog rangiranjaRangiranje uposlenih od najgoreg do najboljeg, prema osobini ili osobinama, još je jedna metoda ocjenjivanja koji se često koristi. Ova metoda je najstarija metoda. S obzirom na to da je lakše napraviti razliku između najgorih i najbo-ljih uposlenih nego ih rangirati, metoda naizmjeničnog rangiranja predstavlja korisno rješenje. Za to se koristi posebno pripremljeni formular, pri čemu se određuje uposleni koji je najbolji prema osobini koja se mjeri, kao i onaj koji je najgori; zatim se među preostalim uposlenim naizmjenično određuju najbolji i najgori sve dok se svi uposleni ne procijene. Preporučuje se da se prvo izdvoje različite, posebne dimenzije radne uspješnosti, tj. da se uposlenici rangiraju posebno na svakoj dimenziji. Ti posebni rangovi za različite dimenzije radne uspješnosti mogu utvrđivanjem prosječnog ranga pretvoriti u jedinstveni rang radne uspješnosti. Metoda rangiranja može se koristiti samo kod relativno ma-njeg broja ljudi (od 10 do 20) i relativno je laka kod izdvajanja najboljih i najslabijih, dok je teže diferencirati saradnika u srednjem dijelu ranga.

Metoda poređenja parovaMetodom poređenja parova svaki podređeni koga treba procijeniti upoređuje se sa svakim drugim podređenim na osnovu svake osobine.

Pretpostavimo da treba procijeniti pet uposlenih. Koriste se tabele, koje prikazuju sve moguće parove uposlenih za svaku osobinu. Zatim za svaku osobinu, supervizor određuje (oznakama plus ili minus) ko je bolji uposleni u određenom paru. Nakon toga, izračunava se koliko puta je određeni uposlenik bio bolji. Da bi usporedio svakoga saradnika sa svakim, menadžer ili procje-nitelj mora napraviti N(N-1)/2 uspoređivanja pri čemu N znači broj saradnika. To znači da menadžer za 20 saradnika treba napraviti 190, a za 40 saradnika 780 usporedbi da bi došao do njihovoga ranga radne uspješnosti. Ovo ukazuje da je riječ o metodi koja veoma usložnjava posao procjene i traži mnogo više vremena. Stoga je i ona pogodna samo ako je riječ o malom broju uposleni-ka.

173PREGLED

Metoda prisilne distribucijeMetoda prisilne distribucije funkcioniše tako što menadžer raspoređuje una-prijed određene procente podređenih osoba u kategorije rangirane prema učin-ku, kao kad profesor ocjenjuje učenike “na osnovu normi”. Otprilike četvrtina kompanija sa liste Fortune 500 (lista najvećih kompanija u SAD koja se svake godine objavljuje u časopisu „Fortune”), uključujući Sun, Microsoft; Intel ko-riste metodu prisilne distribucije. Ova metoda može biti korisna u sljedećim primjerima:

Jedan procjenitelja treba procijeniti veliki broj saradnika;Dovoljno je grubo razlikovanje;Može se pretpostaviti da distribucija radne uspješnosti saradnika odgovara

procjenitelja normalnoj distribuciji.Zadatak procjenitelja je da procjenjivanje rasporede u nekoliko, najčešće

pet, kategorija radne uspješnosti, s tim da svaka kategorija ima unaprijed odre-đen postotak onih koji su u nju mogu svrstati. U uslovima dobre selekcije, raspoređivanja, obučavanja i motivisanja uposlenika pretpostavka normalne distribucije uspješnosti ne mora odgovarati stvarnosti pa to može menadžeri-ma činiti problem pri procjeni. Problem može biti i mnogo grupa klasifikacija uposlenih u nekoliko (3-5) kategorija u kojima nesumnjivo postoje unutrašnje razlike među uposlenima.

Iako se metoda prisilne distribucije često koristi u evaluaciji, neki je izbje-gavaju. Jedno ispitivanje je pokazalo da je 77% ispitanih poslodavaca “done-kle zadovoljno” primjenom ove metode, dok preostalih 23% nije zadovoljno. Najveće primjedbe su sljedeće: 44% kaže da loše utječe na samopuzdanje uposlenih, a 47% da dovodi do nepravednih postupaka unutar odjeljenja, bu-dući da “timovi visokih performansi moraju odstraniti 10% svojih uposlenika, dok se timovima niskih performansi ipak dozvoljava da zadrže 90% svojih”3. Neki autori tu metodu pogrdno nazivaju procjena “rangiraj i odbaci”.

Poslodavci kod ove metode moraju biti pažljivi da njihove planove ocje-njivanja ne mogu zloupotrijebiti menadžeri. Ljudski faktor i predrasude me-nadžera mogu ugroziti ocjenjivanje. Kako bi se uvjerili da predrasude ne utje-ču na ocjenjivanje, poslodavci treba da preduzmu nekoliko koraka. Treba da odrede komisiju za reviziju koja će provjeriti da li je uposleni zaslužno nisko rangiran. Ocjenjivače treba obučiti da budu objektivni i razmotrite upotrebu evaluacije od „360 stepeni” (ili barem većeg broja ispitivača) zajedno sa me-todom prisilne distribucije.

3 Dessler, G. (2007) Osnovi menadžmenta ljudskih resursa. Beograd: Data Status, str. 191.

174 PREGLED

Metoda „360 stepeni”Metoda „360 stepeni” je metoda u kojoj učestvuje veći broj onih koji ocjenju-ju, nadređeni, podređeni, klijenti.

Metoda praćenja neuobičajenih rezultataMetoda praćenja neuobičajenih rezultata podrazumijeva vođenje evidencije o neuobičajeno dobrim ili nepoželjnim postupcima određene osobe na radnom mjestu, kao i analiziranja te evidencije s uposlenim u unaprijed utvrđenim terminima.

Poslodavci često koriste metodu praćenja neuobičajenih rezultata kao do-punu metode ocjenjivanja ili rangiranja. Na taj način se doprinositi tome da supervizor razmišlja o ocjeni određene osobe tokom godine, budući da se ne-uobičajeni rezultati s vremenom gomilaju. Vođenje stalne evidencije o neuo-bičajenim rezultatima također treba da pruži konkretne primjere za ono što bi podređeni mogli da urade kako bi otklonili moguće nedostatke u radu, kao i da omogući da se rad popravi i sredinom godine, ako se za tim ukaže potreba.

Bihevioralno zavisne skale procjene Bihevioralno zavisne skale procjene (behaviorally anchored rating scale – BARS) predstavljaju metodu evaluacije koja kombinuje koristi od praćenja neuobičajenih rezultata i mjerljivih ocjena, tako što kvantitativnu skalu vezuje za konkretne narativne primjere dobrog i lošeg radnog učinka.

Metoda upravljanja postavljanjem ciljevaUpravljanje postavljanjem ciljeva (management by objective – MBO) je me-toda koja zahtijeva od menadžera da postavi konkretne mjerljive ciljeve sva-kom uposlenom i da potom s vremena na vrijeme razmatra s tim uposlenikom napredak koji je ostvario u ostvarivanju ciljeva. Termin upravljanje postavlja-njem ciljeva odnosi se na organizacioni program postavljanja ciljeva i procje-ne učinka koji se sastoji iz šest koraka:

Postaviti organizacione ciljeve. Utvrditi organizacioni plan za sljedeću go-dinu i postaviti ciljeve.

Postaviti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja i njihovi nadređeni za-jednički postavljaju ciljeve za svoja odjeljenja.

175PREGLED

Razmotriti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja i njihovi nadređeni zajednički postavljaju ciljeve za svoja odjeljenja.

Razmotriti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja razmatraju ciljeve odjeljenja sa svim podređenim i traže od njih da opišu individualne ciljeve. Drugim riječima, kako svaki uposleni u datom odjeljenju može da doprinese ostvarivanju ciljeva tog odjeljenja?

Analizirati učinak i razmotriti rezultate. Rukovodioci odjeljenja porede stvarni učinak svakog uposlenog sa očekivanim rezultatima.

Pružiti povratne informacije. Rukovodioci odjeljenja s vremena na vrije-me održavaju sastanke s podređenima kako bi analizirali učinak, pri čemu se razmatra i procjenjuje napredak koji su podređeni ostvarili u postizanju očekivanih rezultata.

Prema Bahtijarević-Šiber4, postoje neka opća pravila kojih se treba pridrža-vati kod postavljanja ciljeva u svrhu postizanja veće radne uspješnosti: Temeljna pravila pri određenju ciljeva u vezi sa poboljšanjem uspješnosti:

ne treba postaviti previše ciljeva;• ciljeve treba postaviti zajedno sa saradnikom;• trebaju biti povezani sa dogovorenim ličnim ciljevima;• ne smiju biti rigidni i moraju se moći revidirati;• moraju biti mjerljivi i količinski izrazljivi; u najmanju ruku treba razraditi • način određivanja postizanja;trebaju biti jasni, nedvosmisleni, konkretni i izazovni;• trebaju biti realistični i ostvarljivi u kontekstu ograničenja vezanih uz spo-• sobnosti, potencijal i resurse;treba utvrditi i pribilježiti ograničenja koja mogu utjecati na postignuće;• ciljevi se trebaju odnositi na poboljšanje u kvalitetu, kvantitetu, vremenu • i troškovima;treba utvrditi vremenske okvire, termine analize i „miljokaze” na putu po-• boljšanja i razvoja;postavljanje ciljeva treba ugraditi u plan procjene i akcije;• treba se dogovoriti i složiti o tome na koji način će oba učesnika dogovora • znati ostvaruju li se ciljevi i koliko dobro.

4 Bahtijarević-Šiber, F. (1999) Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marke-ting, str. 512.

176 PREGLED

Kompjuterizovani i internetski sistemi za procjenu učinkaDostupno je nekoliko relativno jeftinih softverskih programa za ocjenu učinka. Ti programi uglavnom omogućavaju menadžerima da vode bilješke o svojim podređenim tokom godine i da potom ocjenjuju niz njihovih radnih osobina koje su kompjuterski određene. Program zatim pravi pismeni izvještaj koji objašnjava svaki aspekt evaluacije.

Primjer takvih sistema je program Employee Appraiser (koji je razvila kor-poracija Austin-Haine iz kalifornijskog grada San Matea) koji nudi više od deset dimenzija procjene, uključujući pouzdanost, inicijativu, komunikaciju, donošenje odluka, liderstvo, rasuđivanje i planiranje i produktivnost. U okviru svake dimenzije postoje različiti faktori učinka, koji su također predstavljeni u vidu menija. Naprimjer, pod „komunikacijom” postoje posebni faktori koji se odnose na pisanje, verbalnu komunikaciju, spremnost za prihvatanje povratnih informacija i kritika, vještine slušanja, sposobnost usredsređivanja na željene rezultate, otvorenost i dostavljene informacija drugima. Kad korisnik pritisne tasterom miša na neki faktor učinka, dobija naprednu verziju grafičke skale za procjenu. Međutim, umjesto brojeva, Employee Appraiser koristi „bihevioral-no zavisne primjere”. Naprimjer, u verbalnoj komunikaciji postoji šest opcija koje sežu od „jasno prezentuje ideje” do “nije dovoljno organizovan”. Nakon što menadžer odabere frazu koja najpreciznije opisuje uposlenog, Employee Apraiser daje opisnu ocjenu.

PerformancePro.net je internet-sistem za procjenu učinka koji je proi-zvela kompanija Exxceed iz Chicaga. Taj sistem pomaže menadžeru i njego-vim podređenima u utvrđivanju radnih ciljeva svakog uposlenog i u provođe-nju godišnje procjene njihovog učinka.

Elektronski sistemi za praćenje radne efektivnostiElektronski sistemi za praćenje radne efektivnosti (electronic performance mo-nitoring – EPM) koriste tehnologiju kompjuterskih mreža kako bi menadže-rima omogućili da pristupe kompjuterima i telefonima svojih uposlenih. Na taj način, ti sistemi omogućavaju menadžerima da u svakom trenutku tokom dana utvrde kojim tempom uposleni rade, koliki je stepen tačnosti njihovog rada, kada su pokrenuli i isključili računar, pa čak i koliko vremena provode na pauzi.

Istraživanja ukazuju na to da elektronski sistemi za praćenje radne efika-snosti mogu da povećaju produktivnost u određenim okolnostima. Naprimjer, pri obavljanju jednostavnijih rutinskih poslova, potpuno obučeni uposlenici

177PREGLED

čiji je rad nadgledan unosili su više podataka od jednako obučenih uposlenika čiji rad nije nadgledan. Međutim, EPM sistemi mogu imati i negativne poslje-dice. Isto istraživanje je pokazalo da slabo obučeni uposlenici čiji je rad stro-go nadgledan imaju slabije rezultate nego jednako obučeni uposleni koji nisu nadgledani dok rade. Empirijska istraživanja također pružaju čvrste dokaze o povezanosti EPM sistema s većim nivoom stresa.

Razgovori o procjeni radnog učinkaRazgovor o procjeni radnog učinka je formalni sistem koji omogućava evalu-aciju kvaliteta radnog učinka uposlenika u organizaciji5. Ovu procjenu obič-no priprema neposredni rukovodilac uposlenika. Procedura obično zahtijeva od nadređenog da popuni standardizovani obrazac za procjenu koji ocjenjuje uposlenika u nekoliko dimenzija i potom diskutuje o rezultatima evaluacije sa uposlenikom. Ona treba biti kontinuiran proces koji se realizuje u četiri faze.

Prva faza: Planiranje radnog učinka. Na početku godine menadžer i uposle-ni se sastaju na sastanku koji ima za cilj planiranje radnog učinka. Obično je riječ o jednosatnoj sesiji tokom koje razgovaraju o tome šta će uposleni postići tokom narednih 12 mjeseci (ključne nadležnosti radnog mjesta uposlenog i ciljevi i projekti na kojima će ta osoba raditi), zatim kako će ta osoba raditi taj posao (oblici ponašanja i kompetencije koje organizacija očekuje od svojih uposlenih). Zatim se razgovara o planovima za razvoj karijere uposlenog ili generalno o planovima za razvoj.

Druga faza: Realizacija radnog učinka. Tokom godine uposlenik radi na ostvarenju dugoročnih ciljeva, kratkoročnih ciljeva i ključnih nadležnosti rad-nog mjesta. Menadžer uposlenom pruža ciljano usavršavanje, to jest coac-hing, i povratne informacije o njegovom radu, to jest feedback, da bi povećao vjerovatnoću za uspjeh. On stvara uslove koji motivišu i rješava sve eventual-ne probleme u postizanju rezultata. Polovinom godine, a možda i češće, oni se sastaju kako bi preispitali dotadašnji učinak zaposlenog u odnosu na planove i ciljeve o kojima su razgovarali na sastanku povodom planiranja radnog učin-ka.

Treća faza: ocjena radnog učinka. Kako se približava vrijeme za formalnu procjenu radnog učinka, menadžer razmišlja o tome koliko je podređeni bio uspješan tokom godine, pribavlja različite formulare i papirologiju koje orga-nizacija koristi za procjenu i popunjava ih. Tada menadžer može dati procjenu

5 Grout, D. (2008) Procena i unapređenje radnog učinka. Novi Sad: Asee, str. 21.

178 PREGLED

za promjenu plate uposlenika na osnovu kvaliteta njegovog rada. Popunjeni obrazac za procjenu obično preispituje i odobrava pretpostavljeni procjenite-lja. Ostali, možda rukovodilac sektora ili menadžer za sistem nagrađivanja, mogu isto tako da preispitaju i odobre procjenu.

Četvrta faza: Preispitivanje radnog učinka. Menadžer i podređeni se sasta-ju, obično na jedan sat. Oni preispituju formular za procjenu koji je menadžer popunio i razgovaraju o tome koliko je uposlenik bio uspješan tokom prote-klih dvanaest mjeseci. Na kraju ovog sastanka oni utvrđuju datum ponovnog sastanka, kada će razgovarati o planiranju radnog učinka za narednih 12 mje-seci, i od tog trenutka proces upravljanja radnim učinkom počinje iznova.

Od čega procjena radnog učinka vode porijeklo?Postoje veoma davni primjeri procjene radnog učinka u Americi stari preko stotinu godina. Sistem nagrađivanja u saveznim državnim organima postojao je još 1887. godine. Lord i Tejlor uveli su procjenu radnog učinka 1914. godi-ne. Na mnoge kompanije je uticao „naučni menadžment“ Frederika Tejlora s početka dvadesetoga vijeka i procjena radnog učinka koju je on iskonstruisao. Prije Drugog svjetskog rata, međutim, veoma malo organizacija je provodilo formalne procjene radnog učinka. Nekoliko kompanija i vojska su bili jedini koji su ovu proceduru redovno primjenjivali. Većina procjena koje su pro-vođenje više su se koncentrisale na ličnost uposlenika i crte ličnosti nego na stvarna postignuća u odnosu na ciljeve i formalnu analizu oblika ponašanja koji su doveli do tih rezultata. Potom, inventivna ideja 1950-ih Pitera Drakera o upravljanju pomoću ciljeva (MBO – Management by Objectives) i knjiga Daglasa Makgregora The Human Side of Enterprise (Ljudska strana predu-zeća), koja je predstavila njegovu zamisao Teorije X i teorije Y, privukla je veliku pažnju. Jedan broj kompanija je prešao sa ocjenjivanja crta ličnosti na razvijanje procedure koja s koncentrisala na postavljanje ciljeva i koja je učinila da proces procjene postane zajednička odgovornost uposlenog i me-nadžera. Od vremena Drakerovog i Makgregorovog rada, procedura procjene radnog učinka se u tolikoj mjeri razvila da danas ogromna većina kompanija posjeduje formalne sisteme procjene.

Da bi se obavila procjena radnog učinka putem razgovora, potrebno je odr-žati minimalno dva sastanka. Jedan na početku godine – sastanak na kom se planira radni učinak i na kojem se razgovara o značajnim rezultatima koje treba postići tokom narednih dvanaest mjeseci. Na tom sastanku, analizira se opis posla, misija, vizija i vrijednosti organizacije, ciljeve svog sektora i

179PREGLED

najvažnije elemente obrasca za procjenu radnog učinka. Drugi sastanak biće na kraju godine, posto se napiše procjena i pošto ju je šef odobrio. Na ovom sastanku preispituje se radni učinak, razgovor se vodi o onome šta je uposle-nik postigao u proteklih dvanaest mjeseci, preispituju se potrebe za razvojem a potom se napravi plan za narednih 12 mjeseci. Pored ova dva obavezna sastanka, svakako ce se menadžeri viđati i sastajati sa svojim ljudima kako bi redovno razgovarali o radnom učinku. Sprovodi se i srednjoročna analiza polovinom godine.

Koliko vremena odnosi procjena radnog učinka? Sastanak za planiranje traje 45 minuta do sat vremena, jednom godišnje. Pi-sanje jedne procjene radnog učinka iziskuje još jedan sat, možda sat i po. A razgovor o procjeni radnog učinka oduzima oko četrdeset i pet minuta kod većine uposlenih.

To je oko tri sata. I još dodatnih tri sata za pripremu, razmišljanje i planira-nje. To je već šest sati po osobi.

Imamo tačno 2000 radnih sati u godini (8 sati na dan x 5 dana u nedjelji x 50 nedjelja godišnje = 2000 sati). Šest sati prema tome predstavlja 0,3 procen-ta menadžerovog vremena koje je posvetio upravljanju radnim učinkom sva-kog zaposlenog. Koje su to „važnije stvari” koje menadžer mora da uradi?

Zašto je menadžment učinka važan?Efikasan menadžment individualnog učinka je krucijalan u dosezanju organi-zacijske vizije i procesa stvaranja kulture temeljene na učinku. To je osnovna i visoko važna obaveza menadžmenta za koju bi se trebali osjećati odgovornim svi menadžeri.

Menadžment učinka pomaže da se izbjegne haos učinka, situacija koja postoji u mnogim organizacijama gdje uposlenici rade naporno, ali njihovi napori ne vode organizaciju u željenom pravcu. Praznine se javljaju kada se radni napori ne povezuju dovoljno. Redundancija se dešava kada nekoliko uposlenika započinje iste zadatke bez valjane koordinacije. U najgorem slu-čaju, uposlenici mogu biti kontradiktorni jedni drugima.

Menadžment učinka koji povezuje individualne radne napore sa organi-zacijskim strateškim planom i koji osigurava da su uposlenici vezani za plan je najbolji način da se izbjegne nenamjensko korištenje resursa, uključujući neefikasno i neefektivno korištenje ljudskih napora, vremena i talenta.

180 PREGLED

Pored toga, sistem menadžmenta učinka pruža fundamentalno ispravan put koji vodi učinak uposlenika. Potrebe ljudi i želja da znaju šta se od njih očekuje, kako rade, šta je učinjeno dobro, i koje promjene su potrebne.

Najzad, sposobnost da se razlikuje i svrsihodno raspoznaju dostignuća i že-ljeno ponašanje govori o tome šta je važno i vrednovano u organizaciji. Ljudi trebaju znati na koji način oni doprinose uspjehu organizacije, i potrebno im je odgovarajuće priznanje i nagrada za njihove uspjehe. Sistem menadžmenta učinka je suštinski za povezivanje priznavanja i nagrada sa ispunjavanjem organizacijskih ciljeva. Oni pomjeraju organizaciju naprijed od kulture bazi-rane na šefovima ili kulture bazirane na najboljim naporima ka kulturi istinski baziranoj na radnom učinku.

Elementi menadžment prakse povezane sa kulturom na temelju mjerenja radnog učinka:

jasno artikulisana misija i operativna vizija koja je prihvaćena i shva-• ćena; svaki uposlenik razumije kako njegov-njen rad doprinosi orga-nizacijskoj misiji;klima koja ohrabruje ljude da dotaknu nove probleme i zadatke i da • traže nove i bolje načine za ostvarivanje ciljeva; organizacijski ciljevi koji su kredibilni, kao i mjerljivi ili verificirani;• odjel, radna jedinica, ciljevi tima koji su jasno povezani sa uspjehom • organizacije;individualni ciljevi i mjere koji su direktno povezani sa uspješnim • učinkom, uposlenici učestvuju u razvoju mjera;edukacija i razvoj kao investicija u profesionalni rast ljudskih resursa i • uspješnog radnog učinka;redovita komunikacija koja drži uposlenike informiranim o rezultatima • radnog učinka; komunikacija prepoznaje važnost uposlenikovih napora i pomažu uposlenicima da razumiju kako njihovi napori doprinose uspjehu organizacije;redovna povratna ocjena koja uposlenike vodi i ohrabruje razvoj kari-• jere;sistem priznavanja i nagrađivanja koji jača važnost dobrih rezultata na • svim nivoima, uključujući i finansijske i nefinansijske nagrade; sistem ohrabruje ljude da sarađuju i rade zajedno. Postoje prilike za uposleni-ke da proslave svoje uspjehe;

181PREGLED

adekvatan finansijski sistem da omogući oruđa i potrebne tehnologije • za uspjeh.6

Pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinkaJoš je jedno pitanje od važnosti za sistem procjene radnog učinka a to je koji su to pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinka?

Prvo, ne postoji pravni zahtjev da kompanija mora imati sistem za procjenu radnog učinka. Nijedan zakon ne primorava organizaciju da preispituje radni učinak svojih članova. Ako kompanija zaista odluči da uvede sistem za pro-cjenu radnog učinka, ona mora biti sigurna da je sistem u skladu sa zakonima7. U očima zakona procjena radnog učinka je ispit zapošljavanja. Zbog toga se ona razmatra na sličan način kao i drugi aspekti procesa zapošljavanja: prvo-bitno regrutovanje, selekcija i zapošljavanje, unapređenje, naknada i prekid radnog odnosa. Kao rezultat, pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinka su slični onima za druge testove selekcije.

Rizik od pravnih poteškoća i neprilika može se svesti na minimum, ukoliko se ispoštuje šest osnovnih principa dobre prakse menadžmenta:

Zasnovati procjenu radnog učinka na analizi radnog mjestaDakle, ne na crtama ličnosti uposlenika. Kada uposlenik i menadžer raz-

matraju važne opće i konkretizovane ciljeve koje će taj zaposleni da realizuje tokom godine i u odnosu na koje će njegov radni učinak biti ocjenjivan, to je analiza radnog mjesta. Ako menadžer procjenjuje određene oblike ponaša-nja, očekivano ponašanje i ophođenje koje je potrebno ispoljavati u skladu sa očekivanjima kompanije, i potom diskutuje o tim očekivanjima i njihovom značaju sa svakim podređenim, to je analiza radnog mjesta.

Pojednostaviti. Komplikovani formulari koji nastoje omogućiti cjelokupnu i kompletnu evaluaciju svakog aspekta radnog učinka pojedinca samo frustri-raju menadžere i dozvoljavaju da njihove predrasude nadvladaju objektivnost. Idealan formular za procjenu radnog učinka od procjenjivača traži da ocjeni uposlenika u pet oblasti:

Ključne kompetencije u organizaciji. To su vještine, osobine, crte ličnosti i ponašanje koje se očekuje od svakoga u organizaciji, bez obzira na radno mje-

6 Risher, Howard 2002: „ Pay for Performance: The Keys to Making it Work“, Public Perosnal Management.

7 Grout, D. (2008) Procena i unapređenje radnog učinka. Novi Sad: Asee, str. 37.

182 PREGLED

sto ili položaj u organizaciji. „Moral i poštenje” i „usredsređenost na klijenta” mogle bi biti ključne kompetencije za koje se očekuje da ih svaki uposlenik u kompaniji demonstrira.

Kompetencije unutar grupe srodnih poslova. Ovo su kompetencije koje važe za najveće porodice radnih mjesta. Neke od tipičnih porodica radnih mjesta su menadžerska/upravljačka, prodajna, stručna i proizvodna.

Ključne nadležnosti radnog mjesta – najvažnije nadležnosti ili zadaci radnog mjesta. Idealan opis radnog mjesta trebalo bi da navede konkretno koje su to ključne nadležnosti tog radnog mjesta.

Projekti i ciljevi – aktivnosti tog uposlenog koje prevazilaze konkretne zadat-ke i odgovornosti navedene u opisu radnog mjesta.

Najvažnija dostignuća – broj najvažnijih dostignuća uposlenika u toku go-dine.

Provjeriti postoji li diskriminacija – potrebno je pratiti dvije oblasti kako bi se uvjerili da se organizacija nosi s najmanjim rizikom od sudskog spora: kao prvo, same procedure procjene radnog učinka kompanije; kao drugo, kadrovske odluke koje se zasnivaju na podacima iz procjene radnog učinka.

Obučavati procjenjivače da precizno vrše procjenu radnog učinka i da efek-tivno provode razgovore o procjeni. U idealnoj situaciji, svaka organizacija tre-ba da provede formalan i sveobuhvatan program obuke koji moraju da pohađaju svi menadžeri, kao preduslov za provođenje procjene radnog učinka. Organiza-cije, također, treba da provode godišnja ponavljanja obuke za sve procjenitelje, neposredno pred godišnju procjenu radnog učinka i diskusiju o rezultatima.

Omogućiti preispitivanje od višeg rukovodstva prije nego što procjenu pre-ispitate zajedno sa zaposlenim. Najveći broj organizacija zahtijeva da menadžer koji popunjava formular za procjenu dostavi taj formular svom pretpostavlje-nom na preispitivanje i odobravanje prije nego što ga da uposleniku. Menadžeri koji su ponekad hiroviti ili samovoljni (a kamoli direktno diskriminatorni), često su u svojim procjenama barem malo oprezniji, znajući da će njihov nadređeni morati preispitati i odobriti ono što su oni prethodno odobrili.

Menadžere na visokim pozicijama treba podsticati da urade više od pukog udaranja pečata na procjene koje su im dostavljene na preispitivanje.

Omogućiti neki instrument žalbe, npr. omogućiti pojedincu koji za sebe vje-ruje da je žrtva netačne procjene da iznese svoju stranu priče i da to bude for-malno zabilježeno.

183PREGLED

Zaključak Od osamdesetih godina dvadesetog vijeka veoma su se promijenili poslovni zahtjevi, zabilježen je nagli tehnološki napredak, stalno se javljaju novi izazo-vi globalizacije i rastu društvena očekivanja. Tradicionalni pristup upravljanja organizacijom zamijenjen je potpuno novim pristupom, u okviru koga ključna dimenzija pripada ljudskom faktoru. U okviru organizacijskog menadžmenta počinje se razvijati posebna funkcija nazvana menadžment ljudskih resursa (engl. Human Resource Management, skraćeno HRM), koja u fokus razma-tranja stavlja način upravljanja ljudskim resursima i njihovim potencijalima. Ova poslovna funkcija u ranijem periodu je egzistirala kao kadrovska ili per-sonalna funkcija koja je bila zaokupljena problemima radnih i međuljudskih odnosa, radnog morala, otklanjanja nezadovoljstva i slično.

Funkcija menadžmenta radne uspješnosti je u većini slučajeva u početnim stadijima razvoja i provedbe. Postojeći kapaciteti, kao i metodološki okvir za provedbu planiranja ljudskih potencijala, kako na strateškom tako i na institu-cionalnom nivou, nedovoljni su. Neophodno je postići da poslovna organiza-cija ima definisanu strategiju, misiju i viziju. U skladu s tim, ljudske potenci-jale potrebno je zasnivati na prethodno provedenim analizama. Sistem plata i nagrađivanja treba detaljno razraditi, i ugraditi kriterije efikasnosti i odgovor-nosti. Ono što ide u prilog razvoju menadžmenta radne uspješnosti jeste sve veći značaj koji se pridaje efikasnosti menadžmenta individualnog učinka, kao sredstva za dosezanje organizacijske vizije i procesa stvaranja kulture teme-ljene na učinku. To je osnovna i visoko važna obaveza menadžmenta za koju bi se trebali osjećati odgovornim svi menadžeri. Na temelju svega navedenog, može se ustvrditi da je neophodno ispuniti sljedeće pretpostavke:

U okviru organizacijske strategije, projektovati smjer i način upravljanja ljudskim potencijalima;

Umjesto upošljavanja ljudi da rade „za vas”, što je karakteristično za per-sonalnu funkciju, prihvatiti koncept upošljavanje ljudi da rade „s vama”, kao dio zajedničkih aspiracija, ideala i povjerenja, pri čemu je neophodno razvija-ti sistemski pristup pribavljanju, selekciji, procjeni uspješnosti, obrazovanju, nagrađivanju i komuniciranju sa uposlenima;

Za razliku od personalne funkcije, gdje je briga o uposlenicima pripadala uposlenicima za tzv. kadrovske poslove, brigu o ljudskim resursima treba pre-nijeti na izvršne menadžere;

184 PREGLED

Individualni zahtjevi uposlenih moraju biti usaglašeni sa organizacijskim zahtjevima i ciljevima institucije, što je jedna od ključnih pretpostavki za jaku poslovnu i organizacijsku integraciju

Neophodno je utvrditi ciljeve, na organizacijskom nivou i na nivou poje-dinca, kao i odrediti standarde mjere;

U unutrašnjim aktima poslovne organizacije predvidjeti mogućnost razvoja karijere uposlenika na temelju provjere učinka rada, ili razviti sistem nagrađi-vanja. Literatura

Bahtijarević-Šiber, Fikreta (1999) 1. Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing.

Dessler, Gary (2007) 2. Osnovi menadžmenta ljudskih resursa, IV izdanje. Beograd: Data Status.

Graham, Julia (2004) Performance-Based Culture, 3. The Journal for Quality and Par-ticipation, Vol. 27, No. 1, March 2004, Washington.

Grout, Dik (2008) 4. Procena i unapređenje radnog učinka. Beograd: Asee.

Hartley, Lisa (2006) Best Practices in Performance Management, 5. Special Advertising Supplement to Work Force Management, New York.

Risher, Howard 2002: „ Pay for Performance: The Keys to Making it Work“, 6. Public Personal Management, Volume 31 No. 3 Fall 2002. Pp. 317-333

Šunje, Aziz (2003) 7. Top-menadžer i strateg, Sarajevo: Tirada.

Šunje, Aziz (2009) 8. Menadžment ljudskih resursa, materijal sa predavanja, Sarajevo.

Weihrich, H.; Koontz, H. (1993)9. Menadžment. Zagreb: Mate.

On-line izvori

www.aqp.or1. g

www.bitc.org.u2. k

www.HBSPress.or3. g

www.datastatus.co.y4. u

www.shrm.or5. g

www.undp.h6. r

www.siescoms.e7. n

www.uniqa.b8. a

www.efsa.unsa.b9. a

www.unsa.b10. a

www.fpn.unsa.b11. a

185PREGLED

Nedžad SmailagićUDK 340.114

RESTORATIVNA PRAVDA: NOVI OBLIK GLEDANJA I REAKCIJE NA KRIMINALITET1

RESTORATIVE JUSTICE:NEW WAY OF PERCEIVING AND RESPONDING TO CRIME 2

SažetakU ovom radu autor je svoju pažnju usmjerio na koncept restorativne pravde kao mogući odgovor društva (odnosno države) u borbi protiv kriminaliteta. Zasnivajući se na kritici klasičnog krivičnopravnog sistema zasnovanog na retribuciji, ovaj koncept – prvenstveno utemeljen na načelu ispravljanja ne-gativnih implikacija koje nastaju izvršenjem krivičnog djela – doživio je svoju potpunu afirmaciju posljednjih četrdesetak godina. Autor polazi od osnovne postavke da restorativni koncept borbe protiv kriminaliteta ne isključuje retri-butivni koncept i obratno. Analiziran je pojam restorativne pravde i definira-ni su osnovni pojmovi. Restorativnu pravdu promatra u dvije dimenzije, i to kao (i) alternativa tradicionalnom krivičnopravnom sistemu zasnovanom na retribuciji i (ii) kao proces, ishod ili skup načela. Dat je presjek historijskog razvoja ovog koncepta kroz ideje začetnika ovog koncepta u modernom smi-

1 Ovaj prilog predstavlja prerađeni dio rada pod naslovom Koncept restorativne pravde kao odgovor društva na kriminalitet napisanog u okviru predmeta Restorativna pravda za ma-loljetnike pod mentorstvom prof. dr Hajrije Sijerčić-Čolić. Odlukom Rektora Univerziteta u Sarajevu od 21. decembra 2010. godine ovaj rad nagrađen je iz Fonda Akademik Edhem Čamo za naučnoistraživački rad studenata Univerziteta u Sarajevu. Prilog prati izmjene i dopune u zakonodavstvu zaključno sa 15. decembrom 2011. godine.

2 2 This contribution represents a reworked portion of the paper entitled: The Concept of Re-storative Justice as Social Response to the Criminal produced within the subject Juvenile Restorative Justice under the mentorship of Prof. Hajrija Sijerčić – Čolić, PhD. Pursuant to the Decision by University of Sarajevo’s Rector dated December, 21 2010, this paper was awarded with a prize from the “Academician Edhem Čamo” Fund for scientific and research activities of University of Sarajevo’s students. This contribution follows amen-dments and changes to the law finished with December 15, 2010.

186 PREGLED

slu riječi - Alberta Eglasha i Nilsa Christia. Prezentirana su načela, ciljevi i mjesto restorativne pravde u savremenom konceptu borbe protiv kriminalite-ta. Zasebno su analizirana načela personalizma, popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog djela, učešća i reintegracije, kao osnovna načela resto-rativne pravde. Autor razmatra modele koegzistencije restorativne pravde sa tradicionalnim retributivniom modelom. Zatim se uspoređuju retributivni i restorativni pristup i izvode glavne značajke koncepta restorativne pravde. U petom dijelu autor skicira kritike naspram restorativne pravde u pogledu procesnih prava optuženog te međunarodnopravne standarde.

Ključne riječi: restorativna pravda, retributivna pravda, načela restora-tivne pravde, žrtva krvičnog djela, medijacija.

SummaryIn this paper author is focused on the concept of restorative justice as possible response of the society (i.e. the state) against the crime. Based on the criticism of the classical response by means of retributive criminal law, this concept – primarily founded on the principle of repairing negative implications caused by the criminal offence – has been fully affirmed for the last forty years. Aut-hor starts from the basic assumption that restorative concept does not exclude the retributive one and vice versa. Firstly the notion of restorative justice and other terms are defined. Author observes restorative justice in two dimensions: (i) as an alternative to traditional criminal law approach based on retributi-on and (ii) as process, outcome and set of principles. The second part gives a historical overview of development of this concept by presenting ideas of founders of restorative justice in modern terms: Albert Eglash and Nils Chri-stie. In focus of the third part are the principles, goals and place of restorative justice in overall criminal justice policy. Principles of personalism, repairing the harm caused by criminal offence, participation of all parties related to the criminal offence and reintegration, are separately analysed. Author also exa-mines modes of coexistence of restorative justice with traditional criminal law approach. In the fourth part the author compares restorative justice approach with criminal law and derives basic characteristics of restorative justice. In the fifth part the author outlines basic objections to restorative justice in re-gard to due process rights and confronts such objections to international legal standards on restorative justice.

Key words: restorative justice, retributive justice, principles of restorative justice, victim of criminal offence, mediation.

187PREGLED

UvodAnalizirajući sredstva kojima se koristi država u borbi protiv kriminaliteta nameće se potreba za pronalaženjem odgovora na nekoliko važnih pitanja. Da li je koncept borbe protiv kriminaliteta posredstvom države zasnovan na retributivnoj pravdi odgovarajući model borbe? Zašto je upravo taj model pre-ovlađujući u svijetu? Da li je retributivni model borbe jedini mogući put? Da li su sve zainteresirane strane (ponajprije počinilac, žrtva, društvena zajednica pa i država) zadovoljne trenutnim načinom borbe? Kakav je položaj žrtve i kakva su njena prava i obaveze u krivičnom i restorativnom procesu? Zašto je koncept restorativne pravde doživio afirmaciju u komparativnopravnim rje-šenjima posljednjih četrdesetak godina? Ova ali i mnoga druga pitanja se već odavno postavljaju u raspravama o različitim mogućnostima i modelima reak-cije na kriminalitet. Takve rasprave rezultat su shvatanja da krivično pravo tre-ba da bude jedno od sredstava reakcije na kriminalitet.3 Ove rasprave također podstiču i razmišljanja o alternativnim mehanizmima unutar ili izvan krivič-nog prava, dok radikalniji stavovi propituju, na temelju kriminalnopolitičkih rezultata te drugačijih shvatanja krivičnog djela, i svrsishodnost postojanja krivičnog prava, što je za posljedicu imalo razvoj pokreta koji se u krivičnim naukama označava kao abolicionizam koji je u svojim temeljima zasnovan na idejama radikalne i mirotvorne kriminologije.

Predmet ovog rada je koncept restorativne pravde kao mogući odgovor društva u borbi protiv kriminaliteta. Rad treba ispitati zašto se ovaj koncept javio, utvrdi osnovna načela restorativne pravde te treba da usporedi klasični retributivni model sa konceptom restorativne pravde.

Ovaj drevni, ali u praksi relativno nov pristup u borbi protiv kriminaliteta, odnosno po društvo štetnih ponašanja, danas više nije izoliran slučaj u poje-dinim državama. Prema posljednjim istraživanjima, u preko stotinu država širom svijeta aktivno se primjenjuju neki od modela restorativne pravde (Van Ness, 2005: 1), dok se na univerzalnom i regionalnom međunarodnopravnom planu javljaju dokumenti i direktive koji propagiraju korištenje restorativne

3 Iako načelo legitimnosti, kao temeljno načelo savremenog krivičnog prava, izražava stav da krivično pravo treba biti posljednje sredstvo u zaštiti određenih vrijednosti (odnosno treba biti posljednji racionalni vid reakcije, lat. ultima ratio societas), što u osnovi podra-zumijeva ograničenje krivičnopravne represije na način da se njegova upotreba svodi na nužni minimum, a istovremeno se afirmira korištenje drugih manje represivnih i adekvat-nijih mjera za „svođenje kriminaliteta u granice podnošljivosti“, praktična iskustva ne potvrđuju taj doktrinarni i kriminalnopolitički stav o supsidijarnosti krivičnog prava nego upravo pokazuju izražen naglasak krivičnopravne (dakle, represivne) reakcije u odnosu na ostale vidove.

188 PREGLED

pravde kao kriminalnopolitičkog instrumenta.4 Dakle, predmet rada je restora-tivna pravda u službi borbe protiv kriminaliteta, kao uži pojam od restorativne pravde kao načina rješavanja raznovrsnih sporova.5

Rad je strukturiran u pet dijelova. U prvom dijelu se analizira pojam resto-rativne pravde i definiraju se osnovni pojmovi. Restorativna pravda se pro-matra u dvije dimenzije, i to kao (i) alternativa tradicionalnom krivičnoprav-nom sistemu zasnovanom na retribuciji i (ii) kao proces, ishod ili skup načela. Predmet drugog dijela rada je historijski razvoj koncepta restorativne pravde, prikazan kroz ideje začetnika ovog koncepta u modernom smislu riječi: Alber-ta Eglasha koji je zastupao ideju o kreativnoj restituciji, te Nilsa Christia koji počinjeno krivično djelo shvata kao svojinu - vlasništvo onih koji su u njega umiješani. Predmet trećeg dijela rada su načela, ciljevi i mjesto restorativne pravde u savremenom konceptu borbe protiv kriminaliteta. Zasebno se ana-liziraju načela personalizma, popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog djela, učešća i reintegracije, kao osnovna načela restorativne pravde. U okvi-ru ovog dijela rada razmatraju se modeli koegzistencije restorativne pravde sa tradicionalnim retributivniom modelom borbe protiv kriminaliteta. Četvrti dio rada uspoređuje klasični retributivni i restorativni pristup i izvodi glav-ne značajke koncepta restorativne pravde. Kako je neformalnost bitna odlika restorativne pravde, u petom dijelu rada skiciramo osnovne kritike koje se u teoriji upućuju ovom konceptu, posebno u smislu procesnih garancija prema

4 Tome, u najkraćem svjedoče slijedeći dokumenti: na univerzalnom planu treba istaći De-klaraciju UN-a o osnovnim načelima primjene programa restorativne pravde u krivičnim stvarima (eng. United Nations Basic principles on the use of restorative justice progra-mmes in criminal matters, UN Economic and Social Council Res. 2002/12 w/ Annex). Na evropskom kontinentu, pod okriljem Vijeća Evrope, tu je Preporuka Vijeća ministara državama članicama o korištenju medijacije u krivičnim stvarima (Reccomendation No. R (99) 19 of the Committee of Ministers to member states concerning mediation in cri-minal matters) sa pripadajućim uputstvima iz 2007. godine, a u okviru Evropske unije tu je Okvirna odluka Evropskog vijeća o položaju žrtava u krivičnom postupku od 15 marta 2001. godine (Council Framework Decision of 15 March 2001 on the standing of victims in criminal proceedings, Official Journal of the European Communities, L 82/1).

5 Restorativna pravda može se primijeniti i izvan područja krivičnog prava. Restorativni principi primjenjuju se i u primjeni disciplinskim mjera u školama, rješavanju raznovrsnih konflikata u zajednici i aktivnostima usmjerenih ka izgradnji mira na konfliktnim područ-jima (Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008: 466). Konkretnije, radi se npr., o vršnjačkoj medijaciji u školi, porodičnim medijacijama za djecu čiji se roditelji razvode, susjedskim medijacijama, različitim medijacijama u zajednici, političkim i međunarodnim medija-cijama, komercijalnim medijacijama (Ranđelović, 2006: 192). Mjesta primjeni modela restorativne pravde ima i u sredinama nakon situacija masovnih kršenja ljudskih prava ili sukoba, u smislu tranzicione pravde.

189PREGLED

počiniocu krivičnog djela prema kojem se restorativni proces vodi. Na kraju se iznose zaključci.

Pojam restorativne pravde 1. Već dugo vremena je prisutna teza da krivičnopravni odgovor društva zasno-van na retribuciji6, odnosno kažnjavanju počinioca krivičnog djela, nije do-voljan (Eglash, 1958), nije prikladan (Christie, 1977; Christie, 2006: 7) ili je potpuno pogrešan (Hulsman, 2010: 37-58)7 jer stavlja akcenat na krivično djelo i počinioca krivičnog djela, dok se istovremeno ignoriraju i zanemaruju potrebe i interesi žrtava.8 Krivičnopravni sistem se ne obazire da li (provedeni krivični) postupak „vraća društvu izvršioca krivičnog dela kao rehabilitivanog ili popravljenog pojedinca ...“, a društvo općenito se više interesiralo za ka-žnjavanje krivca nego za njegov popravak (Eliot, 1962: 14). Osnovna je teza da «politika i praksa krivičnopravnog sistema nisu pokazale efikasnim u sma-njenju stope kriminaliteta i pružanju građanima sigurnosti i dobijanju podrške od strane sudskih vlasti» (Ćopić, 2007: 26, slično Eliot, 1962: 14).9 Prisutna

6 Retribucija (lat. re-tribuo – natrag dati, vratiti) u filozofiji kažnjavanja i krivičnog prava je filozofski i etički smjer (retribtivizam) odnosno sadržaj tzv. retributivnih ili represivnih krivičnopravnih sankcija (lat. repressio – potiskivanje, suzbijanje, reprimere – potiskivati, suzbijati) kojima je primarna svrha uzvratiti i prisilom suzbiti zlo počinjeno ili naneseno krivičnim djelom. U modernoj krivičnopravnoj teoriji i praksi, retribucija se ne poistovje-ćuje sa odmazdom, jer je za razliku od odmazde vezana krivnjom počinioca i jer se pri-mjenjuje razmjerno pričinjenom zlu, samo u prijeko potrebnoj mjeri (Usp. Hovatić, 2001: 512).

7 Holandski kriminolog Louk Hulsman (1923-2009) u svojoj knjizi Izgubljene kazne te-meljno propituje svrhovitost krivičnopravne reakcije ističući ideju abolicionizma, odno-sno potpunog ukidanja krivičnog prava sa argumentacijom da ono nije u stanju da krimi-nalitet kao negativno društvenu pojavu svede u „granice podnošljivosti“, ne omogućuje resocijalizaciju osuđenika, ignoriše stvarne potrebe žrtava i društvene zajednice. Zato on smatra da je dekriminalitacija jedina alternativa, dok bi se krivičnopravna reakcija zadrža-la samo za ona djela koja ugrožavaju društvo kao totalitet.

8 Za potrebe ovog rada žrtva je «osoba koja je individualno ili kolektivno doživjela povre-du, uključujući fizičku ili mentalnu povredu, emocionalnu patnju, ekonomski gubitak ili suštinsko ograničenje osnovnih prava kroz radnje ili propuštanja koje su rezultat krivičnog djela» (član 1. UN Declaration of Basic Principles of Justice for Victims of Crime and Abuse of Power, UN General Assembly A/RES/40/34, 29. novembra 1985.).

9 S tim u vezi, kao tri bitna elementa retribucije ističu se: osuda nezakonitog ponašanja, utvrđivanje odgovornosti počinioca, i ponovno uspostavljanje moralnog balansa kažnja-vanjem počinioca, tj. «vraćanjem patnje počiniocu za zlo prouzrokovano krivičnim dje-lom» (Walgrave, 2010: 36).

190 PREGLED

mišljenja ističu da su se krivična zakonodavstva niza zemalja pokazala uspješ-nim u domenu osuđivanja i kažnjavanja počinioca krivičnog djela kao i krutog provođenja pravde, ali su se istovremeno pokazala poprilično neuspješnim u pogledu trajnijeg rješavanja sukoba, poboljšanja međuljudskih odnosa kao i u preveniranju počinjenja krivičnih djela u budućnosti (Ranđelović, 2006: 189). U tom kontekstu restorativna pravda se može posmatrati kao kritika tradicionalnog retributivnog koncepta borbe protiv kriminala i istovremeno kao njegova nadopuna, jer nastoji uspostaviti odgovarajući balans između in-teresa i potreba počinioca krivičnog djela, žrtve i društvene zajednice. Kao koncept, restorativna pravda predstavlja model afirmiranja restitutivnih10 i re-parativnih11 pristupa u borbi protiv kriminaliteta koji se ostvaruje kroz različi-te modele prema sebi svojstvenim načelima. Historijski posmatrano, korijeni restorativne pravde nalaze se u pokretima za prava žrtava, komunitarizmu i kritičkoj kriminologiji (Walgrave, 2010: 30).

Restorativna pravda posmatra se kao (i) alternativa krivičnopravnom si-stemu, i(li), (ii) kao proces, ishod ili skup načela u cjelokupnim nastojanjima društva u suzbijanju kriminaliteta (Ćopić, 2007: 27-28). Kada se posmatra kao alternativa krivičnopravnom sistemu, onda se misli na to da taj sistem ne postiže svoje ciljeve (Christie, 2006: 7),12 a da žrtva krivičnog djela, osim u dokaznom postupku u formi aktivnog i(li) pasivnog dokaznog sredstva, treba imati odgovarajuću ulogu u sankcioniranju počinioca (Kovčo, 2001: 125), jer, kako ističe Fletcher, krivično pravo ističe dvije dimenzije konflikta koji nasta-je izvršenjem krivičnog djela. Prva dimenzija konflikta je između počinioca

10 Restitucija, općenito, podrazumijeva obnavljanje nečega ili vraćanje u prijašnje stanje. U krivičnom pravu podrazumijeva nadoknadu štete koju počinilac krivičnog djela vraća žrtvi, odnosno oštećenom u novcu, robi ili drugačije. Restitucija, također, je mjera na-doknade štete koju sud naloži počiniocu krivičnog djela bilo uz krivičnu sankciju ili bez krivične sankcije (Usp. Sket, et al. 2001: 128).

11 Reparacija, odšteta, naknada ili povrat štete tj. radnje kojima počinilac krivičnog djela popravlja štetu koju je prouzrokovao bilo žrtvi ili zajednici (Usp. Sket et al. 2001: 127).

12 U istom radu, Christie govoreći o smrti i umiranju, i o kriminalitetu i kažnjavanju, pravi paralelu između smrti i kriminala kao procesa i učešća, na način da se u oba slučaja radi o ritualima u kojem emocije (bi trebale) imaju dominantnu ulogu. U slučaju smrti radi se o ritualu bdijenja, dok se u slučaju kriminaliteta radi o potrebi zaliječenja. Međutim, savremeni koncept borbe protiv kriminaliteta retributivnim mjerama odiše formalnom kontrolom i kažnjavanje zauzima najdominantniju poziciju, u tom kontekstu, na strani žrtve, sve je manje prostora ia izražavanje tuge, ljutnje i drugih emocionalnih stanja koje nastupanje neke štete nosi. Proces, u ime žrtve, vodi i kažnjava država, a žrtva ostaje izvan tog sistema. Christie se pita gdje su tu prava i gdje su osjećanja žrtve? Njegov odgovor je restorativna pravda i njeni modeli kao rituali (Christie, 2006: 5-7).

191PREGLED

krivičnog djela i žrtve, a druga dimenzija postoji između počinioca djela i dr-žave (Fletcher, 2007: 4).13 Retributivni pristup naglašava ovu drugu dimenziju konflikta, dok je prva dimenzija naglašavanjem druge prešla u drugi plan, ili je u potpunosti izostavljena.

U kontekstu shvatanja restorativne pravde kao alternative krivičnoprav-nom pristupu, prisutna je teza da krivičnopravni pristup ne donosi korist ni počiniocu ni žrtvi (Ćopić, 2007: 26): žrtve u krivičnom postupku su sekundar-no viktimizirane (jer svjedočeći ili na drugi način, opet moraju prolaziti kroz teška iskustva posljedica krivičnog djela prema njima) jer im sistem poriče moć koja im je već jednom oduzeta od strane počinioca, a njihova uloga je minimalizovana.14 Tako posmatrano, razvoj restorativne pravde vođen je ide-jom potrebe aktivnijeg uključivanja žrtve u krivičnopravni sistem i humanijim postupanjem sa učiniocem, ali i davanjem prilike žrtvi i zajednici da učestvuju u rehabilitaciji učinioca (Ćopić, 2006: 26 prema Weitkamp, 2000). Kritika retributivnog pristupa putem restorativne pravde također znači da retributivna pravda ima značajan udio u profiliranju pojma, sadržaja i opsega restorativne pravde. Postoje gledišta da restorativna pravda predstavlja vid modernizacije krivičnog pravosuđa (Senior et al., 2007: 114). Kritika krivičnog pravosuđa putem restorativne pravde, i to u procesnoj komponenti izaziva mišljenja da je današnjem formalnom krivičnom postupku potrebna značajnija reforma, i da bi krivično pravosuđe sa reformiranim procesnim elementima u potpunosti ispunilo očekivanja onih koji danas krivično pravosuđe kritikuju (Duff et al., 2007: 9). Skeptičniji stavovi idu u pravcu da, bez obzira na pojavu i široku rasprostranjenost restorativnih modela, žrtvama se na odgovarajući način štite interesi jedino u okviru klasičnog krivičnog postupka i da se učešće žrtava u krivičnom postupku treba više propagirati (Wolhuter et al., 2009: 215). Me-đutim, u komparativnom pravu jasna su rješenja a u teoriji glasna mišljenja da se žrtvama ne može pomoći djelimičnim reformama, nego jedino novom paradigmom zvanom restorativna pravda (Strang i Sherman, 2003: 25).

Kada se određuje restorativna pravda kao proces, ishod ili skup načela, dolazi se do još složenijeg zadatka definisanja, zavisno od toga kojim elemen-tima se daje primat. Deklaracija UN-a o osnovnim načelima primjene progra-

13 Fletcher pravilno ističe da prava optuženog i prava žrtve stoje u međusobnoj konfronta-ciji, a razlika je u konceptima shvatanja počinioca i žrtve, odnosno na nivou razlikovanja koncepta pravde (eng. justice) i pravičnosti (eng. fairness). Žrtve traže pravdu, na način da se počinioca treba kazniti, a počinilac traži pravičnost – pravičan postupak, sa procesnim garancijama u vezi nevinosti i krivnje (Fletcher, 2007: 4).

14 Tako npr. u krivičnom postupku BiH o pravima i obavezama žrtava krivičnog djela v. Sijerčić-Čolić (2008a: 243-252).

192 PREGLED

ma restorativne pravde u krivičnim stvarima (u daljem tekstu: Deklaracija) ne daje jedinstvenu definiciju, već prihvata oba načina definisanja restorativne pravde: kao restorativnog procesa i kao restorativnog ishoda.15 U smislu čla-na 2. Deklaracije, restorativni proces podrazumijeva svaki proces u kojem žrtva i počinilac, i, gdje je to moguće, drugi učesnici i predstavnici društvene zajednice pogođeni krivičnim djelom, učestvuju zajedno u razrješenju pitanja vezanih za krivično djelo uz pomoć treće strane. Slijedi da Deklaracija pod restorativnim procesima podrazumijeva medijaciju, pomirenje, konferencije i suđenja u krugu. Ovakvo, restriktivno ili minimalističko shvatanje restorativne pravde za temelj uzima proces naglašavajući važnost susreta učesnika poslije učinjena krivičnog djela (Van Ness, 2005: 3). Kritičari ovakvog restriktivnog shvatanja ističu da je restorativna pravda nešto što nadilazi skup tehnika, da je pitanju filozofija koja prožima različite akcije u različitoj mjeri, da je kom-pas, a ne mapa, odnosno šablon ponuđenih tehnika prevazilaženja problem a koji nastaju krivičnim djelom (slično, Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008: 466, prema Zehr, 2002). Shvaćena kao restorativni ishod, ona podrazumijeva sporazum sklopljen kao rezultat restorativnog procesa koji uključuju odgo-vore i programe kao što su reparacija, restitucija i društveno koristan rad, s ciljem ispunjavanja individualnih i kolektivnih potreba i odgovornosti strana i postizanja reintegracije žrtve i počinioca krivičnog djela u društvo (član 3. Deklaracije). Pod strankama u smislu člana 4. Deklaracije podrazumijevaju se žrtva, počinilac, ili bilo koji drugi pojedinci ili članovi zajednice koji mogu biti uključeni u restorativni proces. Određenja restorativne pravde bazirana na ishodu u teoriji se nazivaju maksimalističkim shvatanjima, jer pored re-storativnog procesa (medijacija, pomirenje, konferencije i suđenja u krugu) restorativni program je potpun onda kad rezultira odgovarajućim ishodima i vrijednostima kao što su npr. podrška žrtvama, pomoć počiniocima da se reintegrišu u društvenu zajednicu, učešće žrtava u postupcima itd. Istraživanja pokazuju da se stopa recidivizma značajno smanjuje kada se radi o slučajevi-ma koji su prošli neki od mehanizama restorativne pravde (Van Ness, 2005: 6). Vrijednosti koja leže u osnovi restorativne pravde moguće je klasificirati na slijedeći način (Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008: 466):

restorativna pravda usmjerena je na kvalitet života u društvu kao cen-tralna vrijednost društvenog ponašanja. Kvalitet života treba se samo-stalno tumačiti, a ne mora biti nužno u suprotnosti sa pravnim i društve-nim poretkom.

15 Tako i Van Ness (2005: 2).

193PREGLED

kvalitet života najviše zavisi od motivacije i posvećenosti svih onih koji učestvuju u životu društva.većina ljudi spremna je i sposobna da iznađe konstruktivna rješenja kroz međusobnu komunikaciju za sve vrste sporova među njima.16

različita krivična djela, sukobi ili nepravde se vide kao prijetnja ili na-rušavanje kvaliteta života u društvu, a ne samo kao kršenje pravne nor-me.odgovor na sukob kao prijetnju ili narušavanje kvaliteta života usmje-ren je direktno na očuvanje ili popravljanje života u društvu na nivou individualne žrtve, ili međuljudskih odnosa, ili zajednice i društvenog poretka.odgovor na krivična djela, sukobe ili nepravdu je dijalog koji uključuje sve one koji su povezani sa posljedicama pomenutog krivičnog djela, sukoba ili nepravde.17

Kada se restorativna pravda promatra kao kritika retributivnog pristupa borbi protiv kriminaliteta i kao proces, ishod ili skup načela, onda se treba imati na umu da je restorativna pravda nastala radi razlikovanja dvije vrste reakcija (Kovčo, 2001: 123): (i) odgovora države na kriminalitet zasnovan na sankcijama koje impliciraju nanošenje boli, (ii) odgovora usmjerenog na ukla-njanje (putem kompenzacije ili restitucije) prouzrokovane štete te smanjenju bili proizašle iz počinjenja krivičnog djela, a čiji se nastanak općenito vezuje za pokret ojačavanja uloge žrtve u krivičnom pravosuđu. Kada se pokušava dati sveobuhvatna definicija onda se može reći da je restorativna pravda teo-rija pravde koja daje naglasak popravljanju štete nastale počinjenjem krivič-nog djela, a koja se postiže procesima inkluzije (uključivanja) i saradnje među ljudima (Van Ness, 2005: 3), uz napomenu da na strani počinioca krivičnog djela njegov psihički odnos prema počinjenom krivičnom djelu mora biti afir-mativan, tj. ili da se osjeća krivim za počinjeno djelo ili da je proglašen krivim od strane nezavisnog i nepristrasnog krivičnog suda zasnovanog na zakonu. U slučaju da je krivnja počinioca krivičnog djela, kao njegov psihički odnos pre-ma tom djelu, i dalje sporno pravno pitanje, nema mjesta primjeni niti jednog modela restorativne pravde jer se restorativni procesi i ishodi ne mogu bazirati na negaciji krivnje.

16 Zbog toga se modeli restorativne pravde nekad označavaju i kao «restorativni dijalozi» (v. Umbreit et al., 2005: 268).

17 Ibid.

194 PREGLED

Historijski razvoj: ideje Alberta Eglasha i Nilsa Christia2. Iako je koncept restorativne pravde veoma star i u kulturama zastupljen, ši-renjem retributivnog pristupa izgubila je na značaju i primjeni.18 U historij-skom smislu, koncept restorativne pravde je stariji od retributivnog koncepta. Međutim, sa normanskim osvajanjima Britanije 1066. godine, Henry I uvodi propise o zločinima protiv «kraljevskog mira». Prema raspoloživim podaci-ma, do kraja XI stoljeća krivična djela se više nisu posmatrala na interperso-nalnoj ravni kao djelo jednog čovjeka protiv drugog čovjeka, već kao djela protiv države. Međutim, o praktičnom razvoju restorativne pravde govori tek u drugoj polovini XX stoljeća,19 sa snažnim uporištem u idejama «pokreta za neformalnu pravdu» koje se uklapaju u jedan širi, tzv. diverziono pravno-sociološki koncept čija je bit u ograničavanju uloge države na «nepristrasnog Trećeg» i davanje prednosti neformalnim oblicima rješavanja sukoba nastalih izvršenjem krivičnog djela (Ćopić, 2007: 26).

Kada se razmatra historija restorativne pravde, nužno se nameću ideje o kreativnoj restituciji koje je 1958. godine uveo američki psiholog Albert Eglash. Kritizirajući klasični krivičnopravni sistem kao neefikasan i nehu-man, Eglash uvodi pojam kreativna restitucija kao istoznačnicu za (i) bilo koji konstruktivni akt, (ii) koji je kreativan i neograničen, (iii) vođenog, ali samoodređenog ponašanja, koji se (iv) može realizirati i u grupi. Radeći sa zatvorenicima, zagovarao je ideju da štićenici kroz proces kreativne restitucije mogu sebi pomoći i u tom pravcu usmjerio rehabilitativni program. Retribu-tivni pristup krivično djelo shvata isključivo kao djelo protiv države. Drža-vu, odnosno društvo interesuje samo povreda njene autonomije, a prekršiocu se nalaže da plati ono što je prouzrokovao, navodeći kao ilustraciju situaciju krađe i oštećenja automobila u kojem slučaju počinilac se osuđuje na kaznu zatvora, a niko se ne pita šta je sa vlasnikom otuđenog i oštećenog automobila. S druge strane, Eglash ističe da je kod restitucije i reparacije naglasak na šteti koju je pretrpjela žrtva, tj. oštećena strana. Dakle, konstruktivno djelovanje treba biti učinjeno prema žrtvi od strane počinioca. Dalje ističe da iako je restitucija voljna radnja, ona ipak zahtijeva vodstvo, tj. odgovarajuće upute,

18 Historijski gledano, ideje restorativne pravde starije su od danas mnogo rasprostranje-nijeg modela retributivne pravde. Temeljna načela ovog koncepta sadržana su u Ur-Na-movom zakoniku (c. 2060. godine p.n.e.) prema kojem restitucija bila propisana za krvne delikte. Hamurabijevim zakonikom (c. 1700. godine p.n.e.) restitucija kao sankcija bila je predviđena za imovinske delikte. U rimskom pravu, prema Zakonu dvanaest pločica (449. godine n.e.) osuđeni kradljivac je za sankciju plaćao dvostruku vrijednost ukradene stvari.

19 O čemu svjedoče počeci praktične primjene modela restorativne pravde.

195PREGLED

a počinilac koji je uspješno prošao proces kreativne restitucije prema žrtvi u sebi doživljava osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja. S druge strane, u slu-čaju da je počinilac odslužio kaznu i na taj način izravnao dug prema društvu, isti se osjeća slobodnim da počini novo krivično djelo. Zaključujući svoju kritiku krivičnog pravosuđa, Eglash ističe da je restitucija psihološka vježba kojom se gradi zdrav ljudski ego. U slučaju poremećaja ponašanja (kao npr. usljed alkoholizma, ovisnosti, delinkvencije isl.), cilj svakog rehabilitativnog programa je jačanje ega, samokontrole i prosudbe (Eglash, 1958: 619-622).

Dvadesetak godina kasnije, 1977. godine, norveški krimonolog Nils Chri-stie u svom članku Konflikti kao svojina (eng. Conflicts as Property) iznio je tezu krivično djelo predstavlja konflikt, a konflikt je svojina onih koji su u nje-ga, neposredno ili posredno, umiješani (počinilac, žrtva i zajednica) i oni su ti koji taj konflikt trebaju razriješiti umjesto mnoštva profesionalnih lica (prav-nika u ulogama sudija, tužilaca i advokata) koji u klasičnom krivičnopravnom sistemu uzimaju, «kradu» taj konflikt od onih kojima pripada i provode ga po pravilima javnog prava (Christie, 1977: 2). Od ostalih prigovora koje iznosi na račun krivičnog postupka sankcioniranog od strane države, Christie po-sebno naglašava nezavidan položaj žrtve krivičnog djela, za koju kaže da je „dvostruki gubitnik“: prvo je gubitnik u odnosu na počinioca krivičnog djela, a u drugom slučaju žrtva je gubitnik u odnosu na državu koja joj negira pravo na potpuno učešće u postupku protiv počinioca (Christie, 1977: 3). Nasuprot tome, ističe se, restorativnoj pravdi pripisuje se sposobnost vraćanja pravde u društvenu zajednicu u kojoj je tradicionalni krivičnopravni sistem povezan sa mjerama opsesije unutar društvene zajednice (Kostić, 2007: 6).

Pod uticajem ideja Eglasha i Christia počinje se širiti ideja restorativne pravde, a praktična iskustva pokazuju nekoliko različitih modela u upotre-bi, buđenjem drevnih načina rješavanja sukoba. Danas primjenu restorativ-ne pravde proklamiraju i univerzalne i regionalne međunarodne organizacije kroz svoje, već spomenute, dokumente i direktive.

Načela, ciljevi i položaj restorativne pravde3. 3.1. Jednaki su ciljevi klasičnog retributivnog i restorativnog pristupa, a ogle-daju se u ispravljanju svih negativnih implikacija kriminalnog ponašanja (Waldmann, 2004: 356). Pristupi kojima koje koriste ova dva koncepta su ra-zličiti. U slučaju retributivnog koncepta radi se o klasičnom krivičnom postup-ku pred zakonom ustanovljenim sudom, a u slučaju restorativne pravde radi se o direktnoj ili indirektnoj komunikaciji i iznalaženju rješenja. Posebni ciljevi

196 PREGLED

restorativne pravde ističu se kroz: (i) naglašavanje prava i zaštite žrtvama u formi popravljanja sveukupne štete i povreda nanesenih žrtvi te uključivanjem zajednice u proces reparacije, (ii) dobrovoljno prihvatanje odgovornosti od strane počinioca krivičnog djela, (iii) osnaženje kolektivnih moralnih stan-darda, i (iv) rad na individualnom i kolektivnom osjećaju sigurnosti (Kovčo, 2001: 124). Bez obzira na to o kojem se restorativnom modelu ili procesu radi, kao i širini samog pojma, izdvajaju se četiri osnovna načela restorativne prav-de: (i) načelo personalizma, (ii) načelo popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog djela, (iii) načelo učešća i (iv) načelo reintegracije (Ćopić, 2007: 31).

Načelo personalizma ogleda se primarno u shvatanju krivičnog djela kao povrede ljudi, odnosno kao napad na međuljudske odnose. U drugom planu je shvatanje krivičnog djela kao povrede pravnih normi države. Počinjenjem kri-vičnog djela povrede i šteta se nanose neposrednim (osobe direktno pogođene krivičnim djelom) i posrednim (članovi porodice neposredne žrtve, prijatelji i poznanici) žrtvama te široj ili užoj društvenoj zajednici. Modeli restorativne pravde nastoje ove narušene međuljudske odnose popraviti s ciljem uspostav-ljanja harmonije (Ćopić, 2007: 32). Posebno je naglašen aktivan položaj žrta-va u restorativnim procesima te pružanje pomoći s ciljem mogućih zaliječenja svih posljedica nastalih izvršenjem krivičnog djela. Krivičnopravni sistem je fokusiran na počinioca i njegova procesna prava, dok su žrtve ostale u drugom planu. S druge strane, počiniocima se kroz restorativne procese pomaže da izbjegnu ponavljanje krivičnih djela ubuduće (Liebmann, 2007: 26).

Načelo popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog djela se sastoji od dvije komponente: odgovornosti i obaveze. Odgovornost se ne utvrđuje, već je počinilac prihvata. Krivnja počinioca krivičnog djela, odnosno njegov psi-hički odnos prema učinjenom djelu, ne smije biti sporna, što znači da je poči-nilac svjestan onoga šta je učinio i prihvata odgovornost za počinjeno krivič-no djelo i prouzrokovane posljedice. Prihvatanje odgovornosti podrazumijeva prihvatanje odgovornosti za popravljanje štete nastale izvršenjem krivičnog djela. Prihvatanje odgovornosti je polazna tačka koncepta restorativne pravde (Liebmann, 2007: 26). Odgovornost počinioca podrazumijeva njegovu obave-zu da popravi štetu u što je moguće većoj mjeri (npr., izvinjenjem, naknadom štete, radom u korist žrtve ili društvene zajednice). Situacija u kojoj je poči-njeno krivično djelo, stvara obavezu društvenoj zajednici ima odgovornost pružanja podrške žrtvi, vođenje računa o dobrobiti svojih članova i za napore usmjerene ka (re)integraciji počinioca krivičnog djela u društvenu zajednicu. To je važan aspekt popravljanja posljedica (popravljanje štete i obnavljanja narušenih odnosa) nastalih izvršenjem krivičnog djela (Ćopić, 2007: 32). U

197PREGLED

procesima rehabilitacije, pogotovo nakon odsluženja zatvorske kazne, osuđe-nicima je potrebna pomoć u smislu pronalaženja smještaja, posla ili kontakata s ciljem postajanja «pozitivnih» društvene zajednice (Liebmann, 2007: 27).

Načelo učešća zainteresiranih strana. S ciljem postizanja očekivanih isho-da, u restorativnim procesima potrebno je učešće svih zainteresiranih strana koje su neposredno ili posredno pogođeni krivičnim djelom. Poželjno je uče-šće i ostalih zainteresiranih, kao što su rodbina stranaka kao i predstavnici društvene zajednice. U okviru restorativnih procesa svi zainteresirani imaju jedinstvenu šansu da sudjeluju u razrješenju sukoba nastalog izvršenjem kri-vičnog djela. Posebno je ovo važno za žrtve i počinioca. Žrtvama je uvijek važno znati zašto su baš oni kao pojedinci žrtve tog djela, ili, u slučaju proval-ne krađe, zašto baš njihova kuća ili stan, odnosno imovina itd. S druge strane, počinioci imaju priliku da upoznaju žrtvu i da čuju kako je njihova radnja utje-cala na žrtve. Kako je neformalnost bitna karakteristika restorativnih procesa, za razliku od strogo formalnih sudskih procesa, svi učesnici imaju priliku da direktno komuniciraju. Učešćem svih zainteresiranih strana podstiče se opora-vak i (re)integracija počinioca u društvenu zajednicu, pruža se podrška i opho-di se s njim s poštovanjem, što umanjuje mogućnost njegovog isključivanja iz društva, odnosno društvene zajednice. Uključivanjem članova zajednice utiče se na njeno jačanje i moguće sprečavanje ponavljanja krivičnih djela (Ćopić, 2007: 32).

Kroz načelo reintegracije nastoje se reintegrirati i žrtva i počinilac kri-vičnog djela. Restorativna pravda se smatra konstruktivnom odgovorom na kriminalitet koji teži maksimalnom reintegrisanju posebno počinioca u druš-tvenu zajednicu a ne njegovom isključivanju ili stigmatizaciji. Uloga žrtve u klasičnom krivičnom postupku je marginalizovana, a skoro uvijek su i diskri-minisane i stigmatizivane ne samo na sudu već i u svojoj bližoj okolini, što ne-gativno utječe na proces njenog oporavka od traume izazvane viktimizacijom (Ćopić, 2007: 32).

198 PREGLED

Prednosti koncepta restorativne pravde u odnosu na počinioca i na žrtvu krivičnog djela vide se u slijedećoj tabeli:

Prednosti u odnosu na počinioca Prednosti u odnosu na žrtvu

prihvatanje odgovornosti za uči-njeno djelo i razumijevanje po-sljedica koje je takvo djelo imalo na žrtvu,

mogućnost izražavanja subjektiv-nog odnosa (i žaljenja) za učinje-no djelo,

mogućnost popravljanja štete sa-mostalno ili uz pomoć porodice,

doprinos restituciji/reparacijama,

izvinuti se žrtvi,

kada je to pogodno, obnoviti od-nos sa žrtvom,

završetak postupka.

direktno uključena u razrješenje sukoba i uklanjanje posljedica krivičnog djela,

dobiti odgovore na pitanja od strane poči-nioca krivičnog djela,

izraziti osjećaje u odnosu na počinjeno kri-vično djelo,

dobiti restituciju/reparaciju,

dobiti izvinjenje,

ako je moguće, (re)uspostaviti odnos poči-niocem krivičnog djela,

završetak postupka.

3.2. U bliskoj vezi sa načelima su i ciljevi restorativne pravde, koji se ogledaju u slijedećem (UNODC, 2006: 9-11):

podrška žrtvama, dajući im nedostajući glas, omogućavajući im da izra-ze svoje potrebe i da učestvuju u rješavanju sporova u vezi za počinje-nim krivičnim djelom i pružajući im pomoć,popravljanje odnosa narušenih počinjenjem krivičnog djela, barem u djelu koji se odnosi na dogovor kako se suočiti s takvim djelom, gdje se mirotvorstvo, rješavanje sporova i ponovna izgradnja narušenih odnosa se smatraju osnovnim načinima postizanja pravde i podrške žrtvi, poči-niocu i interesima društvene zajednice,označavanje kriminogenog ponašanja kao društveno neprihvatljivog i potvrđivanje društvenih vrijednosti,20

20 Iako je označavanje kriminogenog ponašanja kao neprihvatljivog i potvrđivanje društve-nih vrijednosti općenito i cilj krivičnopravne represije, metode između ova dva pristupa se značajno razlikuju.

199PREGLED

podsticanje preuzimanja odgovornosti svih strana u postupku, a pogoto-vo počinioca krivičnog djela,identifikacija restorativnih, ka budućnosti orijentiranih ishoda u formi popravljanja štete ili izvinjenja, te pružanja odgovarajućih ishoda koji će odgovarati društvenoj zajednici,smanjenje stope recidivizma podsticanjem promjena kod počinilaca i organizacija njihove reintegracije u društvo, iidentifikacija faktora koji vode do pojave počinjenja krivičnih djela i obavještavanje odgovornih agencija koje rade projektima smanjenja stope kriminaliteta.

3.3. Mjesto restorativne pravde u sistemu krivičnog pravosuđa varira od države do države. Modeli restorativne pravde prije nadopunjuju nego zamje-njuju klasični krivičnopravni sistem. U Deklaraciji se, u članu 6. propisuje da se programi restorativne pravde mogu koristiti u bilo kojoj fazi tradicionalnog krivičnog postupka. U praksi se izdvajaju četiri moguće opcije upotrebe ne-kom od modela i načela restorativne pravde u slučaju da se određeni predmet nalazi u sistemu krivičnog pravosuđa. Prvo, moguća je primjena na okviru policije (ili druge agencije za sprovođenje zakona) u fazi prije optuženja. Ta-kve slučajeve susrećemo u Novom Zelandu i Velikoj Britaniji kada se radi o slučajevima maloljetniče delinkvencije (Van Ness, 2005: 6).21 Drugo, moguće je da tužilac primjeni neki od modela restorativne pravde, najčešće u fazi na-kon podizanja optužnice, ali prije početka glavnog pretresa. Takva je situacija u Austriji kod upućivanja predmeta na medijaciju, i u Njemačkoj u slučajevi-ma kada se prema maloljetnoj osobi vodi krivični postupak (Van Ness, 2005: 6). Slično je i u našem pravu, gdje se tužilac u odnosu na maloljetne osobe u sukobu sa zakonom može primjenom načela oportuniteta koristiti nekim od alternativnih oblika reakcije na maloljetničku delinkvenciju, odnosno izrica-njem odgojnih preporuka (Sijerčić-Čolić, 2010: 5-6, Sijerčić-Čolić, 2008b: 195). Treće, nekim od modela restorativne pravde može se koristiti i sud u fazi prije početka glavnog pretresa ili u postupku pred izricanje krivičnopravne sankcije. Takva je situacija, npr., u Italiji, gdje sud može odrediti proces medi-

21 Usvajanjem Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima krivičnom postup-ku u entitetu Republika Srpska (Službeni glasnik RS br. 13/10) te u Brčko Distriktu BiH (usvojen na 54. sjednici Skupštine Brčko Distrikta BiH 10. novembra 2011. godine) uve-den je institut policijskog upozorenja kao alternativna mjera za maloljetnike koji se prvi put nalaze u sukobu sa zakonom. Također se očekuje donošenje sličnog zakona i za Fede-raciju BiH. V. opširnije Sijerčić-Čolić i Vranj, 2011: 231-232.

200 PREGLED

jacije između maloljetnog počinioca i žrtve, a u slučaju uspjeha može uslovno odgoditi glavni pretres i odrediti period kušnje za počinioca (Van Ness, 2005: 7). Takva slična situacija postoji i u pojedinim državama Sjedinjenih Američ-kih Država (Joskić, 2010: 174). Četvrto, modeli restorativne pravde primje-njuju i u fazi nakon izricanja krivičnopravne sankcije, odnosno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija ili izvan njih. Takvi restorativni programi u zavodima podrazumijevaju npr., upozna-vanje počinioca sa žrtvom, njihovim porodicama i sl., čak i u slučajevima osuđenih na smrtnu kaznu u saveznoj državi Teksas u Sjedinjenim Američkim Državama (Van Ness, 2005: 7).

UNODC, 2006: 14Grafički prikaz pokazuje moguće opcije primjene modela restorativne

pravde od strane različitih organa u određenoj fazi krivičnog postupka. Praksa pokazuje da se, u slučaju da se radi o težem krivičnom djelu, primjena nekog od modela restorativne pravde primjenjuje u kasnijoj fazi krivičnog postup-ka, odnosno u fazi izvršenja krivičnopravne sankcije izrečene u pravosnažno okončanom krivičnom postupku.

Usporedba retributivnog i restorativnog koncepta4. U literaturi se mnogo raspravlja o usporedbama retributivnog i restorativnog koncepta (npr. Mirosavljević, 2010: 53, Liebmann, 2007: 32, Waldmann, 2004: 356-363, Umbreit et al. 2005: 257). Zajedničko i za retributivni i resto-

Faza nakon

izdržavanja kazne Faza odsluženja

kazne Prvostepeni

postupak prije izricanja kazne

Faza

glavnog pretresa

Faza

istrage

Slučaj koji nije predmet krivičnog

pravosuđa

RESTORATIVNA PRAVDA

Upućivanjeodstrane

službenikazauslovneosude

OrganizapomilovanjeiliNVOsektor

Upućivanjeodstranezavodazaizvršenje krivičnihsankcija

Upućivanjeodstranesuda

Upućivanjeodstranetužilaštva

Upućivanjeodstranepolicijeili

tužilaštva

Neformalnoupućivanje

201PREGLED

rativni pristup je u tome da oba nastoje ispraviti loše posljedice prouzrokova-ne počinjenjem krivičnog djela i vratiti stvari o normalan odnos stvari, te da se počinilac proglasi odgovornim za djelo (Waldmann, 2004: 356). Smatra se da restorativna pravda nastoji ove ciljeve postići putem komunikativnog procesa (dakle, putem dijaloga) u kojem će žrtva iznijeti kako je doživjela predmetno krivično djelo i kakve je to posljedice u odnosu na nju imalo, dok će počini-lac prihvatiti odgovornost za svoje radnje i posljedice koje su prouzrokovane (Waldmann, 2004: 356). S druge strane, retributivni pristup kao oblik reakcije na kriminalitet naglasak stavlja na državu kao aparat koji se brine za vođenje krivičnih postupaka protiv onih koji krše pravne norme. Donošenje odluke o krivnji ili nevinosti osobe prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev dr-žave i izricanje krivičnopravne sankcije, u slučaju ispunjenja zakonskih uvje-ta, predstavlja društveno prihvatljiv cilj krivičnog postupka, o kojem se država brine. On se posebno ogleda u iznalaženju odgovora na slijedeća pitanja: (i) da li je u konkretnom slučaju izvršeno krivično djelo, (ii) da li je osoba prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev počinila krivično djelo, (iii) da li je ta osoba kriva ili nije kriva za djelo koje joj se stavlja na teret i da li se u smi-slu materijalnog krivičnog prava mogu primijeniti krivičnopravne sankcije? (Sijerčić-Čolić, 2008a: 28).

202 PREGLED

RETRIBUTIVNI I RESTORATIVNI PRISTUP

Retributivni pristup Restorativni pristupPr

oble

m

Krivično djelo je usko određeno kao kršenje zakona države (država u izražaju), povreda apstraktne norme, kršenje zakona.

Krivično djelo kao povreda odnosa, kao povreda jedne osobe od strane druge osobe

Samo pravna pitanja su bitna. Cjelokupni kontekst krivičnog djela je bitan.

Država u izražaju kao žrtva. Povreda pojedinaca.

Uče

snic

i/St

rank

e Država (aktivni učesnik) i počinilac (pasivni učesnik).

Žrtva i počinilac kao primarni učesnici, te društvena zajednica i država.

Post

upak

Adversaran, autoritativan, tehnički, impersonalan.

Dijalog, međustranački sporazum, aktivno učešće stranaka, razmjena informacija.

Fokus na utvrđivanju krivnje, na okrivljavanju. Fokus je na potrebama i obavezama.

Primjena «strategije neutralizacije». Empatija i odgovornost.

Isho

d

Nametanje boli i patnje. Popravljanje štete utvrđivanjem potreba i obaveza: zaliječenje, rješenje problema.

Kazna kao negacija negacije. Šteta počinioca balansirana mogućnošću ispravljanja štete.

Orijentiran na prošlost. Orijentiran na budućnost.

Kako se iz gornjeg prikaza vidi, retributivni pristup počinjeno krivično dje-lo shvata kao zločin protiv države, kao kršenje pravne norme koju je odredila i koju obezbjeđuje država. Restorativni model, suprotno tome, krivično djelo shvata kao prouzrokovanje štete od strane počinioca žrtvi i društvenoj zajed-nici, odnosno kao rušenje međuljudskih odnosa između počinioca i žrtve, i za-jednice. Retributivni pristup shvata krivično djelo kao rezultat slobodne volje. Naime, čovjek je slobodno biće i kao takvo, odgovara za svoje postupke. Re-

203PREGLED

storativni model, shvata krivično djelo kao rezultat interakcije različitih fak-tora i procesa između glavnih aktera djela. U krivičnom postupku utvrđuju se isključivo pravno relevantne činjenice, tj. one činjenice na osnovu kojih će se primijeniti materijalno i procesno krivično pravo bitno za konkretni krivični događaj. Za razliku od toga, za restorativni model bitan je cjelokupni kontekst spornog događaja. Dakle, temelj krivičnog postupka je utvrđivanje djela i radnje, odnosno ustanovljavanja krivnje, osjećaja krivnje, a temelj restorativ-nog postupka je utvrđivanje oštećenja i mogućih načina ostranjivanja štete, odnosno na rješavanju problema, na odgovornostima i obavezama. Krivični postupak je adversaran i podstiče takmičenje između stranaka u postupku. Za razliku od toga, postupak u restorativnom konceptu je u formi dijaloga i dogo-varanja, te postizanja uzajamnosti. U krivičnom postupku stranke zastupaju profesionalci (pravnici), a žrtva i počinilac imaju marginaliziranu ulogu, dok u restorativnom postpku stranke neposredno nastupaju, a fokus je na central-noj ulozi žrtve. U okviru retributivnog pristupa, odgovornost za djelovanje usmjerena je sa države na počinioca, žrtva se ignorira a počinilac je također pasivan. U restorativnom procesu uloga žrtve i počinioca je aktivna i u pro-blemu i u rješavanju. Naime, postupak je baziran na podsticanju odgovornosti i naglašenim potrebama žrtve. Retributivni koncept podrazumijeva unaprijed date norme kao mjerilo razrješenja spora, dok se u restorativnom procesu nor-me razjašnjavaju kroz restorativni proces. Konačno, spor se po retributivnom konceptu smatra razriješenim sa raščišćavanjem pitanja krivnje i izricanjem (pravične) kazne. U restorativnom procesu, spor se razrješava popravljanjem štete i(li) pomirenjem stranaka ako je to moguće. Za razliku od retributivnog koncepta gdje je nametanje boli služi da bi se kaznilo te odvratilo, u resto-rativnom procesu bol nije cilj, cilj je odšteta kao sredstvo rehabilitacije obje strane, tj. cilj je pomirenje te ispravljanje nastale štete. U pogledu subjekta koji razrješuje spor, u retributivnom krivičnom postupku je to sud ili porota. Rješenje takvog subjekta je monocentrično oblikovano (kriv/nije kriv, pobje-da/poraz), dok u restorativnom procesu spor razrješavaju same stranke uz eventualnu pomoć treće nepristrasne strane. Za razliku od retributivnog kon-cepta, počinilac u restorativnom procesu se suočava sa posljedicama svoga djela i preuzima odgovornost, te aktivno učestvuje pri otklanjanju posljedica djela. Konačno, radi se i o različitom tumačenju koncepta pravičnosti u re-tributivnom i restorativnom konceptu. U retributivnom smislu, pravičnost se shvata kao srazmjernost između težine djela i krivnje na jednoj strani, i kazne, odnosno krivičnopravne sankcije, na drugoj strani. U restorativnom smislu, pravičnost je osjećaj poštenog rješenja među strankama, odnosno shvata se kao stanje pravilnih odnosa između ljudi i u zajednici.

Kritike nasuprot koncepta restorativne pravde5. Izuzev konceptualnih prigovora koje zastupaju zagovornici krivičnog prava (Ashworth, 1993; Albrecht, 2001), kao novom vidu društvene reakcije na kri-vično djelo, njegove posljedice i subjekte, restorativnoj pravdi - u teoriji - se mogu pripisati određeni prigovori. Srž tih prigovora počiva na činjenici da je ovaj koncept zasnovan na neformalnosti i fleksibilnosti u otklanjanju poslje-dica krivičnog djela. Različito od toga, klasični krivični postupak odlikuju domaćim i međunarodnim pravom utvrđen okvir prava, garancija i obaveza procesnih subjekata i strogo određen red krivičnoprocesnih radnji. U tom smi-slu moguće je prigovoriti da se u restorativnim modelima krši međunarodnim pravom zagarantovano pravo na pravičan postupak u krivičnim stvarima. U odgovoru, prije svega, treba istaći da vrijednosti koje zagovara restorativna pravda ni u kom slučaju ne krše pravo na pravičan postupak (Morris, 2002: 601). U tu svrhu je donesena Deklaracija UN-a o primjeni načela restorativne pravde u krivičnim stvarima iz 2002. godine u kojoj su sadržane odgovarajuće upute državama koje nastoje inkorporirati restorativne procese u svoje pravne sisteme na način da se i žrtve i počinioci tretiraju jednako i bez diskriminacije, a da su istovremeno njihova prava i slobode u odgovarajućoj mjeri zaštićeni.

Van Ness u svojoj studiji (2005: 10) analizira pet najznačajnijih procesnih garancija iz prava na pravičan postupak po međunarodnom pravu koji mogu biti predmetom rasprave o njihovim mogućim kršenjima u restorativnom pro-cesu i uspoređuje ih za standardima propisanim u Deklaraciji. U pogledu pra-va na priznavanje statusa i jednaku zakonsku zaštitu javlja se, zbog neformal-nosti restorativnog procesa, problem mogućeg diskriminatornog ponašanja. U tom smislu, članom 9. Deklaracije propisuje se da razlike koje vode debalansu jednakosti strana, kao što su kulturne razlike između stranaka, trebaju uzeti u obzir prilikom upućivanja predmeta ili njegovog provođenja kroz restorativni proces. Članom 18. se predviđa da voditelji restorativnog procesa trebaju biti nepristrasni i da trebaju poštovati dignitet stranaka i takvo međusobno opho-đenje među strankama. Problem koji se može javiti, a u vezi sa općeprihvaće-nom zabranom zabranom mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja, je problem da stranke u restorativnom procesu možda ne mogu odgovarajuće odrediti kakve vrste obaveza počinilac treba preuzeti. Jedan od načina prevazilaženja ovog problema je stavljanje u obavezu zadataka koji su proporcionalni u odnosu na druge počinioce u drugim sporazumima. Drugi način bi bio putem sudske kontrole obaveza preuzetih restorativnim proce-som. U tom smislu idu i odredbe Deklaracije kojima se, u članu 7. nalaže da da se sporazumi donose usaglašavanjem volja stranaka i da se treba raditi o razu-mnim i proporcionalnim obavezama, a članom 15. propisuje se da se određuje

205PREGLED

njihova sudska kontrola. Treći problem vezuje se za pretpostavku nevinosti jer je pretpostavka restorativnih procesa prihvatanje krivnje/odgovornosti po-činioca krivičnog djela. Ovo priznanje bi se moglo kasnije koristiti kao dokaz protiv optuženog u slučaju da restorativni proces ne uspije i predmet se upu-ti na krivični postupak. Deklaracija se ovim pitanjima bavi na više mjesta. Članom 7. Deklaracije određuje se da restorativnim procesima ima mjesta samo onda kada postoji dovoljno dokaza o krivnji počinioca, dok se članom 8. utvrđuje da učešće počinioca u restorativnom procesu se ne može koristiti kao dokaz priznanja krivnje u kasnijem krivičnom postupku. Nadalje, odred-bom člana 14. propisuje se da u slučaju da je pristup javnosti restorativnom procesu bio ograničen, da se rasprave u procesu povjerljive, dok se odredbe članova 16. i 17. bave situacijama kada nije postignut sporazum ili kada spo-razum nije u potpunosti implementiran, u kom slučaju se predmet vraća u krivično pravosuđe. U takvim situacija, nemogućnost postizanja sporazuma ili neispunjavanje uvjeta iz sporazuma, isti se ne smije koristiti kao dokaz u krivičnom postupku koji slijedi. Slijedeći problem koji se javlja vezuje se direktno za pravo na pravično suđenje, jer se počinioci (ako se radi o diverzi-onom modelu) odriču prava na suđenje pred sudom u strogom smislu riječi kada se odluče na restorativni proces. Kada su u pitanju procesne garancije, Deklaracija u članu 7. određuje da restorativnom procesu ima mjesta samo u slučaju da su i počinilac i žrtva saglasni da se provede restorativni proces. Oni imaju mogućnost da se povuku iz procesa u bilo kojem trenutku. Sporazumi se usaglašavaju na dobrovoljnoj bazi. Odredbom člana 17. Deklaracije propisuje se da se procesne garancije pravičnog postupka moraju poštovati prilikom upućivanja predmeta u restorativni proces. Između ostalog, to podrazumije-va da su strane u potpunosti upoznate o njihovim pravima, prirodi procesa i mogućim posljedicama njihove odluke. Isključena je mogućnost prisile ili navođenja na učešće u restorativnom procesu ili na prihvatanje restorativnog ishoda. Javlja se i problem u vezi sa pravom na odbranu putem branioca. Naime, stranke mogu biti u situaciji da nisu upoznate sa odredbama Dekla-racije i domaćeg prava kada se radi o restorativnim procesima. Činjenica je da se restorativnim procesima isključuje ili ograničava uloga profesionalnih branilaca (Ikpa, 2007: 303). Članom 13. Deklaracije propisuje se da u skladu sa nacionalnim pravom, žrtva i počinilac bi trebale imati pravo na pravnog zastupnika u vezi sa restorativnim procesom, a u slučaju nepoznavanja jezika na kojem se restorativni postupak vodi i obezbjeđenje prijevoda. Maloljetnici bi, uz to, trebali pomoć roditelja ili staratelja.

206 PREGLED

ZaključciKoncept restorativne pravde predstavlja fleksibilan odgovor na kriminalitet u kojem počinilac i žrtva, zajedno sa društvenom zajednicom teže ka ponovnom uspostavljaju stanja narušenog počinjenjem krivičnog djela. Razvijajući se na kritici retributivnog koncepta borbe protiv kriminaliteta, restorativna pravda kroz svoje modele poštuje dignitet i jednakost svih osoba u procesu, te radi na izgradnji i promoviranju društvenih vrijednosti kroz zaliječenje žrtve, počini-oca i zajednice, primjenom različitih procesa: medijacije između žrtve i poči-nioca, vijeća za reparacije, porodičnih konferencija i suđenja u krugu, s ciljem postizanja odgovarajućih ishoda: izvinjenje, pomirenje, simbolična ili stvarna naknada pričinjene štete. Bez obzira da li se shvata kao alternativa krivično-pravnom sistemu ili kao proces, ishod ili skup načela, restorativna pravda se koristi pomirljivim metodama u borbi protiv kriminaliteta koje su orjentirane ka budućnosti, sa posebnim naglaskom šta se može učiniti da se narušeni druš-tveni odnosi izglade, i ako je to moguće, vrate na nivo pred počinjenje krivič-nog djela. Glavni subjekti restorativnih procesa, počinilac i žrtva, kroz ove modele imaju priliku da saznaju iskustva jedni od drugih nastala izvršenjem krivičnog djela. Svi subjekti pa i društvena zajednica pomažu jedni drugima u prevazilaženju problema koji su doveli do krivične situacije. To se posebno odnosi na pomoć počiniocu u procesu rehabilitacije i postupku naknade štete žrtvi. Komparativnopravna rješenja pokazuju da restorativna pravda kao kon-cept se nije razvila da bude oponent klasičnom retributivnom pristupu borbe protiv kriminaliteta, nego upravo kao njegova nadopuna. To podrazumijeva koegzistenciju retributivnih i restorativnih procesa. Na koji način i u koli-koj mjeri se nacionalne kriminalne politike oslanjati na koncept restorativne pravde zavisi od kategorije počinioca i težine krivičnog djela. Brojna iskustva pokazuju, kako smo vidjeli, naglašenu upotrebu instituta restorativne pravde kada su u pitanju maloljetne osobe u sukobu sa zakonom ili punoljetna lica koja su počinila lakša krivična djela, posebno kada se radi o situaciji kada je pojedinac prvi put „s one strane zakona.“

207PREGLED

LiteraturaAlbrecht, H. J. (2001). „Restorative Justice - Answers to Questions that Nobody Has 1. Put Forward” u: Victim policies and criminal justice on the road to restorative justi-ce - A collection of essays in honour of Tony Peters (Fattah, E. i Parmentier, S., ur.). Leuven: Leuven University Press, str. 295-314.

Ashworth, A. (1993). „Some Doubts about Restorative Justice“, 2. Criminal Law Fo-rum, Vol. 4 - br. 2/1993: 277-299.

Braithwaite, J. (2002). 3. Restorative justice and responsive regulation. New York: Oxford University Press.

Christie, N. (1977). „Conflicts as Property“, 4. British Journal of Criminology, Vol. 17 – br. 1/1977, str. 1-15.

Christie, N. (2006). „Odgovori na gubitke“, 5. Temida, Vol. 2006, str. 5-10.

Cragg, W. (1992). 6. The practice of punishment: Towards a theory of restorative justice. New York: Routledge.

Ćopić, M. (2007). „Pojam i osnovni principi restorativne pravde“, 7. Temida, br. 2007, str. 25-35.

Džamonja Ignjatović, T.; Žegarac, N. (2008). „Restorativna pravda između filozofije 8. i empirije“, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Beograd, God. II, br. 2/2008.

Duff, A.; Farmer, L.; Marshal, S.; Tadros, V. (2007). 9. The Trial on Trial: Volume 3. Towards a Normative Theory of Criminal Trial. Oxford: Hard Publishing (citira se kao: Duff et al., 2007).

Eliot, M. A. (1962). 10. Zločin u savremenom društvu. Sarajevo: Veselin Masleša.

Eglash, A. (1958). «Creative Restitution: A Broader Meaning For an Old Term»,11. Jo-urnal of Criminal Law, Criminology, and Police Science, Vol. 48, No. 6/1958, str. 619-622.

Fletcher, G. (2007). 12. The Grammar of Criminal Law. American, Comparative and In-ternational. Volume One: Foundations. Oxford/New York: Oxford University Press.

Horvatić, Ž. (gl. ur.). (2001). 13. Rječnik kaznenog prava. Zagreb: Masmedia.

Hulsman, L. i Bernat de Celis, J. (2010). 14. Izgubljene kazne. Krivični sistem pod znakom pitanja (prevod). Ed. Crimen. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu.

Joksić, I. (2010). „Specifičnosti diverzionih programa u Sjedinjenim Američkim Dr-15. žavama“, Strani pravni život, br. 1/2010, str. 169-181.

Kostić, S. (2007). „Uspostavljanje standarda za restorativnu pravdu“, 16. Temida, Vol. 2007, str. 5-14.

Kovčo, I. (2001). „Kazna zatvora – zašto i kuda?“, 17. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 8, br. 2/2001, str. 117-136.

208 PREGLED

Lanni, A. (2005). «The Future of Community Justice», 18. Harvard Civil Rights-Civil Liberties Law Review, br. 40, str. 359-405.

Liebmann, M. (2007). 19. Restorative Justice: How It Works. London/Philadelphia, PA: Jessica Kingsley Publishers.

Menkel-20. Meadow, C. (2007). “Restorative Justice: What Is It and Does It Work?”, Annual Review of Law and Social Sciences, vol. 3/2007, str. 10:1-10:27.

Mirosavljević, A. (2010). „Modeli restorativne pravde u svijetu za mlade u sukobu 21. sa zakonom i pregled istraživanja njihove učinkovitosti“, Kriminologija i socijalna integracija, Vol. 18 – br. 1/2010, str. 53-64.

Ranđelović, D. (2006). „Efikasnost i neki domeni primjene medijacije između žrtve i 22. počinioca“, Godišnjak za psihologiju, Vol. 4 – br. 4-5/2006, str. 189-205.

Senior, P.; Crowther-Dowey, C.; Long, M. (2007). 23. Understanding modernisation in criminal justice. Berkshire: Open University Press. (citira se kao: Senior et al., 2007).

Sijerčić-Čolić, H. i Vranj, V. (2011). 24. Uvod u penologiju i izvršno krivično pravo Bosne I Hercegovine. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Sijerčić-Čolić, H. (2010). 25. Juvenile justice as a key element of national human rights policy and restorative juvenile justice – recent trends in juvenile delinquency and ju-venile justice in Bosnia and Herzegovina, Referat na Prvom svjetskom kongresu o restorativnoj pravdi, Peru, 2009.

Sijerčić-Čolić, H. (2008a). 26. Krivično procesno pravo. Knjiga I: Krivičnoprocesni su-bjekti i krivičnoprocesne radnje. Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Sijerčić-Čolić, H. (2008b). 27. Krivično procesno pravo. Knjiga II: Tok redovnog krivič-nog postupka i posebni postupci. Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Sket, I,; Sijerčić-Čolić, H.; Langusch, E. (2001). 28. Dictionary of Criminology and Cri-minal Justice. Sarajevo: OSCE Democratisation Department and Embassy of the Fe-deral Republic of Germany.

Strang, H.; Sherman, L. (2003). «Repairing the Harm: Victims and Restorative Justi-29. ce», Utah Law Review, Vol. 15, No. 1, str. 15-42.

Tőrzs, E. (2010). «Mediation and the Mediation Procedure in Hungary for Adult Of-30. fenders», u: European Best Practices of Restorative Justice in Criminal Procedure 2010. Budapest: Ministry of Justice and Law Enforcement ,str. 130-135.

Umbreit, M.; Vos, B.; Coates, R.; Loghtfoot, E. (2005). «Restorative Justive in the 31. Twenty-First Century: A Social Movement Full of Opportunities and Pitfalls», Marqu-ette Law Review, Vol. 89, str. 251-304. (citira se kao: Umbreit et al., 2005).

United Nations Office on Drugs and Crime. (2006). 32. Handbook on Restorative Justice Programmes. New York: United Nations (citira se kao: UNODC, 2006).

209PREGLED

Van Ness, D. (2005). „An Overview of Restorative Justice Around the World“, 33. Ele-venth United Nations Congress on Crime Prevention and Criminal Justice. Vancou-ver: International Centre for Criminal Law Reform and Criminal Justice Policy.

Waldman, E. (2004). «Healing Harts of Righting Wrongs?: A Mediation on the Goals 34. of «Restorative Justice», Hamline Journal of Public Law & Policy, Vol. 25, No. 2, str. 355-374.

Walgrave, L. (2010). «Restorative Justice Potentials and Key Solutions» u: 35. European Best Practices of Restorative Justice in Criminal Procedure 2010. Budapest: Ministry of Justice and Law Enforcement, str. 29-44.

Wolhuter, L.; Olley, N.; Denhan. (2009). 36. Victimology. Victimisation and Victims’ Ri-ghts. London/New York: Routledge-Cavendish (citira se kao: Wolhuter et. al., 2009).

Woolford, A.; Ratner, R.S. (2008). 37. Informal Reckonings: Conflict resolution in media-tion, restorative justice and reparations. Oxon: Routledge Cavendish.

Zernova, M. (2007). 38. Restorative Justice: Ideals and Realities. Aldershot: Ashgate Pu-blishing Ltd.

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

213PREGLED

Safet BandžovićUDK 32 + 316.4 (049.3)

POLITIKA I DRUŠTVO1

POLITICS AND SOCIETY2

SažetakTekst je prikaz knjige Olge Popović-Obradović „Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka“

SummaryThe text is a review of the book entitled: What size and what kind of the state: essays about political and social history of Serbia from XIX to XXI century by Olga Popović-Obradović

Najvažnija uloga knjige, napisao je Borhes, jeste da podstakne čovjeka da misli. Problemi „zatamnjene prošlosti”, „skrivenih strana historije“, „kultu-re zaborava“ i selektivnog društvenog sjećanja izazivaju znatnu pozornost u „historiografijama tranzicije” na postjugoslavenskom prostoru. Nužno je mul-tiperspektivno raščlanjivanje i redefiniranje odnosa prema vlastitoj prošlosti, baziranoj na racionalnim prosudbama historijskih etapa i dionica. Ona se pri-tom, shvaćena kao složenost, ne može ocjenjivati samo iz lokalne perspektive, niti se mogu ignorirati naučna tumačenja i dostignuća u okruženju. Temeljnije analize mogu otvoriti šire vidike za drugačija promišljanja prethodnih zbiva-nja, pri čemu se ne radi toliko o novim saznanjima nego više o pomjeranjima akcenta, istraživanjima zanemarenih segmenata višeslojne prošlosti, neideo-logiziranim i drugačijim uglovima promatranja koji iziskuju potrebe novog vremena. Historija kao polifoničan i višeznačan proces umnogome je ovisna od historičara – ključnih činilaca koji započinju od sadašnjeg da bi rastumačili jučerašnje, težeći da stručni sintetički, ali u znatnoj mjeri i analitički rezultat dovedu što bliže svom vremenu.

1 Prikaz knjige Olge Popović-Obradović, Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i druš-tvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, priredila i pogovor napisala Latinka Perović, izd. Hel-sinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2009., str. 643.

2 Review of the book: What size and what kind of the state: essays about political and social history of Serbia from XIX to XXI century by Olga Popović-Obradović

214 PREGLED

Historijsku nauku, koja je po definiciji aksiološka, skeptična i kritična, simboliziraju svakako i značajni naučnici. Među njima je i dr. Olga Popović-Obradović (1954–2007), rano preminula pravna historičarka, čija je značajna studija Parlamentarizam u Srbiji od 1903. do 1914. godine (Beograd, 1998), identificirajući njegov kontroverzni karakter, razvejala mitove, apriorna stano-višta i ustaljena nekritička mišljenja o tom navodnom “zlatnom dobu” ranog srpskog parlamentarizma, koje je na kraju XX stoljeća postalo važna poluga srpskog nacionalizma. U njenu, posthumno objavljenu knjigu Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, uz uvodni članak dr. Latinke Perović pod naslovom Olga Popović-Obradović i njeno čitanje istorije Srbije u moderno doba, uvršteno je više njenih radova svrsta-nih u šest tematskih cjelina: Ustavnost i vladavina prava; Politički koncepti srpskih elita; Modernizacija bez modernosti; Novi državni okvir: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija: početak kraja; Istoričar kao savremenik: znanjem protiv upotrebe istorije. Te-matske cjeline su podijeljene u 16 poglavlja (I–XVI), koja sadrže rasprave, članke i intervjue. Knjiga ima i priloge: I Naučni razvoj Olge Popović-Obra-dović; II Prijatelji i kolege o ličnosti Olge Popović-Obradović. U prilogu III nalaze se tekstovi o prvom i drugom izdanju njene studije Parlamentarizam u Srbiji od 1903. do 1914. godine, a u poglavlju IV prijedlozi za englesko izda-nje spomenute studije. Na kraju je data i bibliografija autorice.

U Srbiji, koja u regionu u tome nije izuzetak, neosporno postoji više hi-storiografija, od kvazinaučne, preko one ušančene u zastarjele istraživačke metode i “užeglo znanje” do savremene, pri čemu svaka živi svojim životom, u međusobnim sporovima ili ignoriranjima, kao i sa različitim sferama utica-ja. Neki historičari (Č. Antić) smatraju da su srpski intelektualci koji vjeru-ju da je srpski narod historijski i civilizacijski suprotstavljen modernizaciji, malobrojni ali uticajni: „Stvorena je već bogata literatura koja potkrepljuje tezu da upravo Srbi nisu bili spremni ni sposobni da izgrade demokratsku državu, da nisu poznavali ni dozvoljavali građanske slobode, niti bili spre-mni da plate skupu cenu neophodne modernizacije“. Knjiga Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, produkt savremene, manjinske kritičke historiografije, bitna je kako za razumijevanje ukupnog djela autorice, kontroverznih dionica novije historije Srbije, njenih hroničnih problema da se emancipira i modernizira, ali i različitih pogleda među srpskim historičarima. Sva fundamentalna pitanja, za Srbiju XIX i XX stoljeća, promatrano u cjelini, svodiva su na dva osnovna: prvo je odnos pre-ma vrijednostima savremenog doba ili prema modernizaciji u najširem smislu riječi, ono što se često određuje kao odnos Srbije prema Zapadu; drugo je na-

215PREGLED

cionalni program Srbije kao izraz njenog odnosa prema susjednim narodima i Srbima van svog državnog teritorija. Suština moderne srpske državne ideje, po njenom sudu, bila je i ostala državno ujedinjenje svih zemalja koje se, po navodnom etničkom ili historijskom pravu, smatraju srpskim. Ta državna ideja je odavno nazvana “osveta Kosova”, te je, po pravilu, podrazumijevala rat za teritorije, ne nužno Kosovo, odnosno svakako ne i samo njega. Državno pitanje tretirano je kao pitanje teritorije i granica. Sagledavajući u historijskoj perspektivi uzroke i posljedice savremenih političkih zbivanja u Srbiji Olga Popović-Obradović je identificirala dominantne i recesivne obrasce političke kulture u Srbiji koji se, u različitim političkim režimima i državno-pravnim formacijama, mahom preslikavaju. Osnovna vododijelnica, po njoj je “odnos prema Zapadu kao kulturno-civilizacijskom modelu“ (str. 328).

Posebnu pažnju posvetila je mitovima vezanim za navodno “zlatno doba” srpske demokratije (1903–1914), njegovoj instrumentalizaciji krajem XX sto-ljeća i aktuelizaciji kako bi se u njemu našao oslonac tezi o navodno autentič-no demokratskom karakteru srpske državotvorne ideje i njenoj evropskoj libe-ralnoj orijentaciji. Politička sadržina parlamentarnih institucija u Srbiji bitno je, međutim, odstupala od osnovnih načela parlamentarne države. Uvođenje parlamentarnih institucija 1903. i njihovo jedanaestogodišnje funkcioniranje predstavlja “tipičan primer recesije modernih političkih institucija u predmo-dernom društvu”. Mit o “zlatnom dobu” stvorili su već njegovi savremenici – radikali. Tada je on postao važan politički instrument, korišten za legitimira-nje brutalnog ubistva kraljevskog para Obrenović, političkog progona novog režima, bojkota međunarodne zajednice koji je, u različitom intenzitetu, trajao sve do 1914. godine, ali i za prikrivanje snažnog političkog uticaja vojske. Ona je, naime, pobjedom velikodržavnog nacionalizma, stekla uloga kreatora i vrhovnog arbitra vanjske, a posredno i unutarnje politike. Srpski oficiri su bili pioniri “modernog srpskog nacionalizma”, govorio je Nikola Stojanović. Dok je vojska u političkom životu pod Obrenovićima stajala pod kraljem, dolaskom Petra Karađorđevića na prijesto, postalo je obrnuto. Ona će svoje političke ciljeve ostvarivati preko institucija režima, koristeći se autoritetom sile koja je stvorila novi režim i koja ga je mogla i osporiti. Srbija je, rukovo-đena politikom ujedinjenja srpskog naroda i širenja državne teritorije, razdo-blje 1903–1914, “provela ili u stanju rata ili pripremajući se za rat” (str. 243). Takva politika je vojsku učinila jednom od najznačajnijih državnih institucija. Osnovna sadržina snažnog nacionalizma podrazumijevala je rat. Jovan Cvijić je 1907. zalažući se za “novi srpski patriotizam”, pisao: “Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše sa mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije

216 PREGLED

Balkanskog poluostrva… mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna”. Za politiku etničkog nacionalizma zločini su bili legitimno sredstvo. Formirana je paravojna organizacija “Narodna odbrana”, sa zadatkom da pripremi gerilu u Bosni i Hercegovini, pokrenuti su novi listovi koji su propagirali militarizaciju društva, a 1911. stvorena je tajna oficirska organizacija “Ujedinjenje ili smrt” koja je preko svog lista “Pijemont” obznanjivala srpskom narodu “vrednosti i ciljeve na kojima će raditi”. Zato bi se, po autorici, “zlatno doba demokra-tije” prije moglo nazvati “zlatnim dobom” srpskog nacionalizma, ratništva i militarizma. Opasni i megalomanski stereotipi, koji nastaju mitologiziranjem, posebno u vremenima krize mogu postati problematični “primjeri za ugled”.

Ova knjiga detaljnije razotkriva mitotvorne obrasce u korijenu srpske po-litike. Razmatrajući preovlađujuću retoriku mistike političke svijesti, krajem XIX i početkom XX stoljeća, iza koje su stajali precizno definirani politički ciljevi, određeni nacionalni program, čija je personifikacija bio Nikola Pašić, koji je objašnjavao kako je za njega nacionalna sloboda cijelog srpskog naro-da bila veći i jači ideal, nego što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini Srbiji, autorica ukazuje na popa Milana Đurića, čuvenog radikala, njegove gromke nastupe u srpskom parlamentu u godinama pred izbijanje Prvog svjet-skog rata. Zadatak učitelja u Srbiji, bio je, po njemu, uvijek da “vaspitava decu, da znaju zavetnu misao, kosovske junake… da vaspitavaju podmladak kako će kao budući građani pokajati Kosovo i stvoriti Veliku Srbiju”, odnosno da majka čuva ovce ili žanje ječam i pšenicu, “ali svom sinčiću peva i sprema ga, da sveti Kosovo, da stvori veliku Srbiju”. Govoreći 1908. povodom anek-sije Bosne i Hercegovine, Đurić je poručivao: “Srpski narod robovao je i borio se… samo da osveti Kosovo, i da raskomadano Srpstvo oslobodi… taj amanet kosovski u početku prošlog veka podigao je naše pretke… Mi ne smemo sta-jati skrštenih ruku, kad nam se čupa iz nedara srce srpskoga naroda… Bosne, stare srpske kraljevine i Hercegovine – vojvodine Sv. Save”. Partijska drža-va, kao stalna težnja Radikalne stranke, predstavlja najpostojaniju tekovinu srpskog radikalizma. Ona je pustila „duboke korene, nadživela sve ideološke mene Radikalne stranke i postala sastavni deo političke kulture i mentaliteta u Srbiji“.

Organicističko shvatanje nacije proteže granice koje treba dostignuti do posljednjeg saplemenika. Jovanu M. Žujeviću, izaslaniku srpske vlade u Fran-cuskoj na kraju Prvog svjetskog rata, zastupniku upravo ovakve srpske impe-rijalne politike, tadašnji francuski ministar inostranih poslova je kazao: “Gos-podine, gdje ste vi vidjeli glavu u kojoj je pod kapom svaki pramen kose?”. Ideologije se lahko ne mijenjaju. Većina srbijanskih političara nakon 1918. nije mogla prevazići svoja nacionalna ograničenja, niti je mogla da prihvati

217PREGLED

da u novoj, složenoj i osjetljivoj višenacionalnoj zajednici – Kraljevini SHS, nisu mogla važiti ista pravila političke igre kao u maloj ali homogenoj, pretku-manovskoj Kraljevini Srbiji. Analitičari kazuju da nije moguće jednoznačno definirati nacionalne ciljeve, ma kako historija podučavala: nikakav njen tok „a posebno onaj povoljan, ne može da se naruči“ (S. Jauković). Dilema – „srpska“ ili „srbijanska“ politika, ili, kako autorica navodi „moderna ili Velika Srbija“, samo je prividno izgubila značaj nakon 1918. godine. U trenucima krize jugoslavenske države uvijek je iznova revitalizirana. Svaka ustavna pro-mjena izazivala je, u socijalističkom periodu, otpor u Srbiji, ali nijedan takav kao Ustav iz 1974. koji je bio posljednji pokušaj održanja Jugoslavije kao složene države. Ustavna revizija krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX stoljeća aktuelizirala je srpsko nacionalno pitanje i rezultirala for-muliranjem svesrpske nacionalpolitičke platforme kao jedine prihvatljive al-ternative centralističkoj Jugoslaviji. Koncepcija Jugoslavije kao sporazumne zajednice, kao i politika „moderne Srbije“ i „srbijanske politike“ koju su u Srbiji simbolizirali liberali Marka Nikezića, eksplicite odbacujući stav da se prava Srba u drugim jugoslavenskim republikama brane u Beogradu, izgubila je, prethodno, svoju historijsku bitku: nije „prevazišla pojedinca“, niti je po-stala orijentacija. Srbija je odbacila nacionalni program liberala, a sa njim i njihov modernizatorski projekat koji je od nacionalnog bio nerazlučiv. Ironija novije srpske historije, iznosi Olga Popović-Obradović, je u tome da je upravo pod okriljem srpskih liberala, u atmosferi dotada nepoznatih sloboda u porat-noj Jugoslaviji, rekonsolidiran srpski nacionalistički projekat koji će srušiti i same liberale, a zatim i Jugoslaviju. I što je najznačajnije – poraziti „modernu Srbiju“. Srbija je osamdesetih godina prošloga stoljeća posrnula u antimoder-nizam: ključno pitanje je tada bilo: kolika, a ne kakva država. Autorica ustvr-đuje da znamenita Osma sjednica CK Srbije nije bila nimalo bezazlen događaj u historiji Jugoslavije, daleko od prostog unutarpartijskog obračuna u borbi za vlast, da je, zapravo označila radikalan otklon od dotadašnje nacionalne poli-tike srpskih komunista i početak realiziranja drugog, suprotnog – etnonacio-nalističkog i velikodržavnog programa, koga je tada poraženi Ivan Stambolić nazvao „memorandumskom“ politikom i već na samom početku zla ocijenio kao „In memoriam“ Jugoslaviji. To je bio stari srpski nacionalni program, onaj koji je prethodio pobjedi komunista 1945. i koji je oživljen nakon 1974. godi-ne. Bilo je to odbacivanje politike unutarjugoslavenskog dogovora i usvajanje politike srpske dominacije Jugoslavijom, makar i po cijenu rata i zločina. Tada je parola „osvete Kosova“ ponovo postala ratni poklič.

Srpski nacionalizam je, po mišljenju dr. L. Perović, uvijek bio privržen jed-nakosti, sabornosti, narodnoj državi koja je isto što i društvo. Zaostalost se

218 PREGLED

poistovjećivala sa identitetom, dok je nedostatak osjećaja za modernizaciju nadoknađivan mitom o stranim zavjerama. Evropa nije trauma srpskih masa već srpske elite. Modernizacija nije potreba da se liči na druge, već da bi se među drugima živjelo ravnopravno. Srbija je, po mišljenju autorice, politiku modernizacije izjednačavala sa nerazumijevanjem nacionalnog interesa Srba, a nosioce takve politike prepuštala zaboravu. Neke od njih je, „ne uspevajući da ih drukčije zaustavi, i fizički eliminisala“ (str. 449). Narodi, države i poli-tičari, u principu, malo toga uče od historije. Olga Popović-Obradović piše da je preovlađujuća društvena svijest srpskog naroda „duboko arhaična, da njom dominira agrarno-kolektivistički mentalitet sa izrazito autoritarnom političkom kulturom, indiferentnost prema individualnim pravima i slobodama, netoleran-cija prema drugom i drukčijem i iznad svega strah od modernizacije“ (str. 53). Ubistvo premijera Zorana Đinđića 2003. ima identičnu ideološku, antievrop-sku pozadinu, kao i ubistvo 1903. posljednjeg kralja iz dinastije Obrenovića. U Srbiji, iznosi autorica, postoji tradicionalna opsesija ustavima, teško objašnjiva vjera da se upravo preko njih mogu zaustaviti i preusmjeravati autentični histo-rijski procesi. Uz istodobno neobično povjerenje u životne moći ustava postoji i krajnji nemar, čak indiferentnost prema elementarnoj ustavnosti i zakonito-sti; jedna paradoksalna kombinacija fasciniranosti ali i nipodaštavanja ustavne norme.

Olga Popović-Obradović je „srpski slučaj“ promatrala u historijskom, so-cijalnom i kulturnom kontekstu balkanskih naroda, pa je i sam komunistički poredak situirala u taj kontekst. Bila je svjesna da je federativna formula bila jedina racionalna ideja, pretpostavka složenih, multietničkih društava, kao što je bila Jugoslavija – „zbira različitosti“, u kojoj „biti zajedno“ nije značilo i „biti isto“. Srpska identifikacija sa Jugoslavijom kao vlastitom državom u ko-joj žive i drugi narodi bila je osnova sukoba i njenog razaranja. Latentni otpor složenoj državi koja nije mogla počivati na argumentima sile, već na nače-lima ravnopravnosti, u Srbiji je postao otvoren kada je komunistički režim izgubio legitimacijski osnov. Autorica ustvrđuje da je u Miloševićevom režimu izvršena institucionalna reforma kojoj se ne može poreći da je, „bez obzira na brojne manjkavosti, stvorila osnovne ustavne pretpostavke za uspostavljanje modernog demokratskog poretka. Uvedeno je načelo podele vlasti, višepartij-ski sistem, neposredni izbori, uspostavljen parlament i liberalizovani mediji; čak je i ministar vojske prvi put u istoriji Srbije imenovan iz redova građan-skih lica“. Međutim, umjesto da utru put uspostavi pluralističke demokratije, tržišne ekonomije i vladavine prava, „moderne političke institucije poslužile su kao mimikrija za pokrivanje, odnosno svojevrsno legitimisanje jednog totalnog arhaičnog, antimodernog političkog projekta koji je uz to još bio i zločinački.

219PREGLED

Pitanje državnih granica i etnička homogenizacija definisani su kao primarni interes srpskog naroda, pred kojim sloboda pojedinca kao vrednost ili nestaje ili, u najboljem slučaju, ima tek drugorazredni značaj“ (str. 325). Ona 1993. zaključuje da nakon posljednjih ratova na Balkanu nije više moguća jugosla-venska država, da jugoslavenski narodi moraju rješavati nacionalno pitanje van zajedničkih državnih okvira, te da je životni interes srpskog naroda da, „sa svoje strane, za rešenje tog pitanja u budućnosti uobliči program koji će isklju-čivati rat kao način njegovog ostvarenja“ (str. 437).

U Srbiji je, tokom dramatičnih Miloševićevih “godina raspleta”, javna i kritička djelatnost nosila svojevrsni rizik i često se doimala kao usamljeni glas “vapajućeg u pustinji”. Huk populizma nadjačavao je glasove razuma. U svije-tu palanke, navode pisci, važnije je dobro se držati ustaljenih običaja nego biti ličnost. Na Balkanu je inače izražena sklonost ka ostrakizmu intelektualaca, ka lahkoći zaborava umnih i istaknutih, nerijetko progonjenih i omalovažavanih. Pred složenim izazovima kraja XX stoljeća, Olga Popović-Obradović se inte-lektualno angažirala i izvan svoje struke, dajući doprinos da se na te izazove, u atmosferi militirizirane i nacionalizmom ostrašćene društveno-političke kultu-re, daju racionalniji odgovori. Postavlja jasna pitanja o krivici i odgovornosti za zločine počinjene u ime srpskog naroda tokom „postjugoslavenskih ratova“: „Pitanje svih pitanja jeste u tome da li ćemo priznanje i osudu zločina interiori-zovati kao svoj sopstveni moralni zakon, te da li ćemo opstati kao ljudi. Ukoli-ko to izostane, zločin će postati sastavni deo našeg identiteta i Srbija nikad neće postati normalna zemlja. Ali, za unormaljivanje Srbije neophodno je i političko prosvećivanje, na prvom mestu razumevanje suštine politike i ideologije koja je završila u zločinu. To je politika koja je nužno odvela u genocid, koja je zapravo sama genocidna... Legitimisanje takve politike je put u budući rat i ge-nocid. Dok se to ne shvati i ne prizna, i dok se takva politika i ideologija ne de-legitimišu u Beogradu, ne možemo reći da je politika genocida postala deo naše prošlosti“ (str. 497). To suočavanje je svakako i moralno pitanje. Indiferentnost prema zločinima iz bliske prošlosti može se smatrati posljedicama nepostoja-nja političke volje, organiziranog poricanja od strane državnog vrha, potrebe za neuznemiravanjem i zaboravom koja je emotivno lakša od iskrenog pogleda u počinjena nedjela. Ne pristajući na sveopće posrnuće Srbije, o čemu svjedoče i intervjui objavljeni u ovoj knjizi, vjerujući u misiju liberalnog srpskog intelek-tualca, reagirala je iz perspektive historičara. Tako, između ostaloga, ukazuje da se, pod pokroviteljstvom profesionalne historiografije, odvijao neviđeni re-vizionizam u nauci, “čiji je glavni cilj obezvređivanje antifašističkog nasleđa, a glavna okosnica primitivni antikomunizam i rehabilitovanje četništva kao najprečišćenijeg istorijskog oblika etnonacionalne velikodržavne ideologije”.

220 PREGLED

I Dobrica Ćosić upozorava 2011. da je kama bila „glavno oružje te bradate vojske pod šubarama“. Zakoni o njihovoj rehabilitaciji predstavljaju kršenje obavezujućih međunarodnih normi o kažnjavanju zločina protiv čovječnosti po kojima nema zastarjelosti krivičnog gonjenja za takva djela. Problematično je svako naknadno legaliziranje političkog i kriminalnog nasilja, pretvaranje nečasnih djela u pozitivnu historiju.

Predmet sjećanja jedne nacije u manjoj mjeri ovisi „od njene prošlosti nego od njene sadašnjosti“, koja određuje javno sjećanje. Kolektivna prošlost se, sa specifičnim nacionalnim kodovima percepcije, uveliko razlikuje od objektiv-nog historiografskog znanja. Svaka nacija istovremeno je sazdana kao zajedni-ca kolektivnog pamćenja i zaborava. Organizirani zaborav je svjestan, namje-ran čin, vođen interesima. Dogmatska historiografija, kao i tvorci mitova još uvijek znaju da čuvaju čitave legende u “interesu naroda”, odnosno politike i epohe, oblikujući popularna shvatanja i ignorirajući „nepodobna“ stručna tu-mačenja. Tvorci zamišljenih historija i sami se zavaravaju da je prošlost bila upravo onakva kako im se čini da je trebala biti. Granica, između onoga što se u davnini doista mislilo i onoga što se danas vjeruje da se nekada mislilo, ne-staje. Mukotrpan je put od ukorijenjenih zabluda do svijesti koja nije bazirana na mitovima i predrasudama, uvriježenim stavovima, tvrdokornim uvjerenji-ma, interesnim manipulacijama, već na racionalnom i objektivnom sagledava-nju historijskih shvatanja. Politika, pak, nerijetko mijenja historijski kontekst i prilagođava ga potrebama sadašnjosti, nastojeći da historiografija ostane njen instrument. Mnogi događaji, stvarni ili fiktivni, zato ne prolaze, ne postaju hi-storija, već se „gomilaju i sakupljaju u akumulaciono jezero inercije koje guši svaku autentičnost sadašnjosti“ (S. Basara). Nacionalistička indoktrinacija štet-no utiče na naučnu interpretaciju. Problematično je shvatanje historiografije ne kao nauke, već kao servisa tekuće nacionalne politike koji proizvodi izolirane, samodovoljne „istine“. Nauka, upozoravaju sociolozi, ne trpi pluralizam istina, „već ih hijerarhizuje“. Kritičko promišljanje značajan je uslov za racionalno djelovanje i uspostavu vrijednosnih sistema. Kao što pokazuje i ova knjiga nema alternative bez sadržajne samoanalize, bez izgradnje historijske svijesti i sposobnosti samostalnog kritičkog shvatanja i tumačenja prošlosti. Tabui pri-padaju ideologijama.

221PREGLED

Nevad KahteranUDK 297 : 294 (049.3)

MOSTOVI IZMEĐU ISLAMSKIH I BUDISTIČKIH VJEROVANJA1

BRIDGES BETWEEN ISLAMIC AND BUDDHIST BELIEVES2

SažetakTekst je prikaz knjige „Dodirne tačke između islama i budizma“ Reza Shah Kazemija, Fons Vitae, 2010., 143 str.

SummaryThe text is review of book „Common ground between Islam & Buddhism“ by Reza Shah Kazemi, Fons Vitae, 2010, pp 143.

Ovo nadasve zanimljivo i jedno od pionirskih djela, koje nastoji pronaći do-dirne tačke između islama i budizma, napisano je uz neprocjenljivu pripomoć i upućivanje Richarda Weingartena i Paula Towseya iz muslimanskog rakursa gledanja na ovu problematiku i to iz pera jednog od istaknutih komparativista religije i perenijalističkog mislitelja Shah Reza Kazemija (vidjeti šire: http://www.worldwisdom.com/public/authors/Reza-Shah-Kazemi.aspx).

Nastanak djela su potaknuli, s jedne strane, Dalaj Lama, i s druge, princ Ghazi bin Muhammad bin Talal, autor Otvorenog pisma, kojeg je u oktobru 2007. godine potpisalo 138 muslimanskih učenjaka, a koje je potaknulo hi-storijski globalni mirovni pokret između muslimana i kršćana (vidjeti: www.acommonword.com ). Dakle, knjiga je napisana kao nastavak iste inicijative i vrsta je protezanja globalnog napora na uspostavi boljeg dijaloga i razumije-vanja između islama i budizma. Usprkos brojnim nepomirljivim i nepremosti-vim doktrinarnim, teološkim, juridičkim i drugim razlikovnostima koje jamač-no postoje između ove dvije religijske tradicije, Shah Reza Kazemi istinski vjeruje da tekstovi smireni između dvaju korica ove knjige mogu omogućiti objema zajednicama da respektiraju jedna drugu ne samo kao ljudska bića op-ćenito, već napose kao muslimani i budisti, temeljeći ujedno svoja stajališta na normativnim učenjima islama i budizma i ističući važne sličnosti i usporedbe između ove dvije, a napose sljedeće:

1 Tekst je prikaz knjige Dodirne tačke između islama i budizma Reza Shah Kazemija, Fons Vitae, 2010., 143 str.

2 The text is review of book Common ground between Islam & Buddhism by Reza Shah Kazemi, Fons Vitae, 2010, pp 143.

222 PREGLED

vjerovanje u Vrhovnu Istinu (1) al-Haqq), koja je jednako tako Apsolutna Istina i Apsolutna Zbilja, te Izvor Milosti i Vodstva ljudskim bićima.vjerovanje da je svaka duša odgovorna prema principu pravde na onom 2) svijetu i da je ovaj princip duboko ukorijenjen u samoj naravi Apsolutne Zbilje.vjerovanje u kategorički moralni imperativ pokazivanja samilosti i sa-3) žaljenja prema svakom, ukoliko nije u središnjim kozmogonijskim i es-hatološkim funkcijama milosti.vjerovanje da su ljudska bića u stanju posjedovati nadracionalnu spo-4) znaju, izvorište spasenja na onom i prosvjetljenja u ovom svijetu.vjerovanje u mogućnost nepovredivog stanja za ljudska bića, te da bi 5) sve trebalo težiti ovom stanju nepovredivosti. vjerovanje u efikasnost i nužnost duhovne prakse: bilo da je ovo po-6) primilo oblik usrdne molitve, kontemplativne meditacije, ili metodske invokacije (zazivanja).vjerovanje u nužnost odvajanja od ovog svijeta, od ego-a i njegovih 7) strastvenih želja.

Uostalom, djelo predstavlja jedan od prvih pokušaja znanstvene usporedbe između budizma kao takvog i islama kao takvog u našem modernom razdo-blju i ova vrsta učenosti, napose perzijsko-sanskrtske učenosti, jeste prijeko potrebni skriti link u lancu intelektualne historije čovječanstva danas. Zahva-ljujući tomu je Kraljevska Aal Bayt fondacija za islamsku misao u Jordanu pokrenula inicijativu u septembru 2007. godine da se formulira musliman-ski odgovor na unekoliko kontroverzno predavanje aktualnog pape Benedik-ta XVI u Regensburgu, a spomenuti princ je upravo autor Otvorenog pisma. Ova knjiga je drugo poglavlje te iste inicijative, dakle, nastavak A Common Word (zajedničke riječi) kao Common Ground (dodirne tačke), tj. propitivanje islamskih sličnosti sa budističkim učenjima. Otuda, autor nema krzmanja kod priznanja da postoje brojne temeljne razlikovnosti, čak nepremostivi jazovi, koji odjeljuju islam i budizam – započinjući sa ključnim pitanjem o tome da li se budizam može nazvati teističkom religijom, ili uopće religijom. Knjiga je ujedno pokušaj uspostave boljeg razumijevanja središnjih budističkih princi-pa u svjetlu islamske duhovnosti koji raskrivaju značajne dodirne tačke među njima.

Naravno, vidno je istaknuta distinkcija između doktrinarnog učenja (‘aqīda) i njegove spiritualne mudrosti (ma’rifa), koja je u tješnjoj vezi sa kontemplacijom, pročišćenjem ljudskih srca i mističkim dimenzijama kojima obje religijske tradicije streme. Otuda u knjizi dubleti poput: Dhmarma – al-Haqq, Karunā – Rahmah, Shūnya – Shahāda, Anicca – Zuhd, Tanhā – hawā,

anattā – fanā’, koji su više analogni prije nego identični pojmovi. Također, vrlo važno naglašavanje, knjiga razvija inkluzivnije razumijevanje pojma Ahl al-Kitāb (sljedbenika Knjige, koji su pored muslimana tradicionalno uključivali Jevreje i kršćane, kao i sabejce i zoroastrijce). Stoga se zago-varatelji ove otvorenije interpretacije Ahl al-Kitāb-a oslanjaju na kur’anski ajet (87:19), koji ukazuje na izvore vodstva u ranijim knjigama (suhuf al-ūlā), kao i ranije narode (26: 196) (zubur al-awwalīn, tj. svete tekstove). Ovaj izraz se pomalja na nekoliko mjesta u Kur’anu: 35:25; 3:184; 16:44; i 54:52, gdje je uvijek riječ o svetim tekstovima manjeg značaja u uspo-redbi sa Tevratom, Biblijom i Kur’anom i iz čega izvodimo zaključak da je riječ o odobravanju ukoliko već ne iskazivanju štovanja, prije negoli kur’anskog ukazivanju na pogrešne svete tekstove iz čega postaje jasno da se pojam Ahl al-Kitāb-a, tj. sljedbenika Knjige (buchreligionen) nije ograničen samo na Jevreje i kršćane. Dodatni razlog prosvjećivanja ovoga inkluzivnijeg razumijevanja jeste sljedeći nalaz: 2010. godine je barem 80 procenata svjetske populacije od 6,7 milijardi pripadalo četiri najbrojnije svjetske religije. Dakle, četiri od pet ljudi na planeti Zemlji su kršćani (32 procenta), ili muslimani (23 procenta), ili hindui (14 procenata), ili pak budisti (12 procenata).

Konačno, kroz tri središnja poglavlja: 1. Postavljanje scene; 2. Jedin-stvo: najveći zajednički nazivnik; 3. Etika suzdržanosti i samilosti; Epilog: Dodirne tačke svetosti; Buddha u Kur’anu? šejha Hamze Yusufa; Biografi-je autora i Bibliografiju, ova knjiga nastoji pomoći muslimanima da shvate budizam kao istinsku religiju ili Dīn, a budistima da shvate islam kao au-tentičnu Dharmu, te da postanu jedni drugima bliži u uzajamnom razumi-jevanju, uvažavanju i suosjećanju, jer ona uistinu ilustrira suštinski cilj i A Common Word inicijative i sadašnjeg projekta Common Ground (vidjeti napose: Miroslav Volf, Ghazi bin Muhammad, Melissa Yarrington (eds.), A Common Word – Muslims and Christians on Loving God and Neighbor, Grand Rapids, Michigan/Cambridge UK: William B. Eerdmans, 2010.):

slaviti istinsku raznolikost ljudskog roda, uz duboku vjeru i ubjeđenje da muslimani koji žive sa budistima od Amerike do Malezije mogu se okoristiti kroz ovu vrstu učenosti i inkluzivnije razumijevanje milosti, suosjećanja, mudrosti i uzajamnog uvažavanja koje islam i budizam dijele, te da istinski mogu poslužiti na korist i dobrobit ljudskog roda u cijelosti.

225PREGLED

Enes Pašalić UDK 323 (497.6)(049.3)

NORMATIVNA SNAGA FAKTIČNOG1

THE NORMATIVE POWER OF THE ACTUAL2

Kritički osvrt na knjigu Matthewa Parisha „A Free City in the Balkans: Re-constructing a divided society in Bosnia“

A critical review of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing a Divided Society in Bosnia by Matthew Parish

Sažetak Kritičkom analizom knjige bivšeg savjetnika, supervizora za Brčko Matthewa Parisha „A Free city in the Balkans: Reconstruction a divided society in Bo-snia“ pokušavaju se sagledati teorijske ali i praktično-političke pretpostavke na kojima Parish temelji svoje stavove o «permanentnoj etničkoj mržnji» u BiH i neminovnosti njene podjele. Parishev konstruktivistički pristup novoj međunarodnoj mirovnoj agendi «state-buildinga», implementiranoj u BiH na-kon rata 1992–1995, studijem slučaja Brčko Distrikta BiH, apsolutizirao je ulogu međunarodne birokracije, bez čije permanentne podrške projekt očuva-nja BiH je nemoguća misija. Ta podrška je, u određenom periodu, bila uspješ-na jedino u Brčkom, i to «slučajno», zahvaljujući «pravim ljudima, na pravom mjestu, u pravo vrijeme».

Parish je bosansku socijalnu realnost sveo na etničku mržnju i sukob, ne pridajući bilo kakav značaj modelu mirovnog sporazuma. No, bez obzira na podršku međunarodne zajednice, svako zajedništvo bez elementarnih socio-kulturnih i političkih pretpostavki je neodrživo. Hiljadugodišnja «de fac-to» opstojnost BiH je afirmirala «bosansku običajnost, «bosanski habitus», koji nije isključivo «etnička mržnja», nego i bosanska identiteta zajedništva. Uspjeh mirovne misije u Brčkom je potvrdio važnost modela mirovnog spora-zuma. Mirovna misija u BiH je mogla biti uspješnija da se slijedio Horowitzev

1 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (17-33 str.).2 In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs 17-33) is published.

226 PREGLED

integrirajući model (Konačna arbitražna odluka), nego Lijpartov segregira-jući model (Djetonski mirovni sporazum). Ono što nedostaje BiH je bosanski AUCTORITAS (Suveren), koji se već odavno internacionalizirao. Stoga je BiH prostor permanentnih pregovora o mogućnosti zajedničkog života a da dogo-vor, kao ni podjela, nisu na vidiku.

Ključne riječi: etnička mržnja, podjela BiH, konstruktivizam, state-buil-ding, međunarodna birokracija, bosanska običajnost, bosanski habitus, inte-grirajući, segregirajući, permanentni pregovori

SummaryA critical analysis of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing and Divided Society in Bosnia by Matthew Parish, Brčko Supervisor’s former advisor, will try to look at the theoretical, but practical and political assump-tions, on which the Parish based his views about the “permanent ethnic ha-tred” in B&H and its inevitable division. Parish’s constructivist approach to the new international “state-building” peace agenda, implemented in Bosnia after the 1992-1995 war by the case study of Brčko District of B&H, raised to the level of absolute the role of international bureaucracies, without whose permanent support the ongoing project of preserving Bosnia seems to be im-possible. During a certain period, this support was successful only in Brčko, however “accidentally”, owing “to the right people, at the right place, at the right time.”

Parish reduced Bosnian social reality to the ethnic hatred and conflict, not giving any importance to the model of a peace agreement. Regardless of the international community’s support, any kind of fellowship (community) witho-ut elementary socio-cultural and political assumptions is unsustainable. Tho-usand years long ‘de facto’ existence of B&H has also affirmed “the Bosnian customs,” “the Bosnian habitus” that is not “ethnic hatred” exclusively, but also the Bosnian fellowship’s identity. The success of peacekeeping missions in Brčko confirmed the importance of the model of the peace agreement. The UN peacekeeping mission in Bosnia would have been successful if it followed the Horowitz integrating model (Final Award), not Lijparts segregating model (DPA). The missing element in Bosnia is the Bosnian “AUCTORITAS” (Sove-reign), which has been already internationalized. Therefore, B&H is a place of permanent negotiations on the possibility of living together where there is no any sort of agreement, or division in sight.

Key words: ethnic hatred, division of Bosnia, constructivism, state-buil-ding, international bureaucracy, Bosnian customary, Bosnian habitus, inte-grating, segregated, negotiations

227PREGLED

Propast supervizijeGubitak interesa američke administracije za Brčko, nakana visokog predstav-nika da okonča superviziju, odstupanje od konačne arbitražne odluke, gubitak autoriteta arbitra Owena, razlozi su, smatra Parish, koji su doveli do povlače-nja međunarodne administracije iz Brčkog. Distrikt je time izgubio svoj „elan vital“ na kojem se temeljio njegov prosperitet.

Prvobitna Ashdownova nakana da zatvori kancelariju OHR-a u Brčkom nije dobila suglasnost Supervizora Susane Johnson, koja je ovlaštena konač-nom arbitražnom odlukom da procijeni da li su ispunjeni uslovi za tako nešto. Njena procjena je bila da stvari idu u suprotnom pravcu. Isključenje Brčkog iz rasprave o ustavnim reformama, kao i iz procesa prenosa ovlasti na državni nivo, bili su opasni presedani koji su dovodili u pitanje sam opstanak Distrik-ta.3

U nakani da zaštiti Distrikt supervizor Johnson se obratila arbitru Owenu. Owen je pozvao predstavnike entiteta, OHR Sarajevo i Brčko na «procedu-ralnu konferenciju»na kojoj se trebalo odlučiti o statusu Distrikta.4 U sklopu konferencije Owen donosi adendum na konačnu odluku u kojem stoji: «Tako dugo dok entiteti postoje pod Ustavom BiH, svaki transfer na državu podržan od entiteta učinjen bez ekvivalentnog prenosa od, ili suglasnosti, Distrikta bit će suprotan ili nelegalan u odnosu na Konačnu odluku, ako transfer ima zna-čajan efekt na sposobnost Distrikta da funkcioniše kao jedinstvena unitarna multietnička demokratska vlada.»5

Ovaj „adendum“ bio je kompromis, smatra Parish, podložan mnoštvu in-terpretacija. On je značajno umanjivao sposobnost Distrikta da funkcionira u skladu sa konačnom arbitražnom odlukom. No, i kao takav je ignoriran. Nika-da nije ni preveden, niti distribuiran. Američka vlada i ambasador u BiH nisu imali bilo kakav principijelan stav o ovoj stvari, što je potvrđivalo da je Dis-trikt izgubio njihovu podršku. Nakon toga Tribunal se više nije spominjao.6

3 Matthew Parish, „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 178.

4 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 179.

5 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 193.

6 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 194.

228 PREGLED

U međuvremenu je State Departmant septembra 2006. godine na mjesto Johnsonove postavio Raffi Gregoriana, uglednog političkog savjetnika NA-TO-a, koji će istovremeno obavljati funkcije supervizora i visokog predstav-nika za BiH. On je trebao da razriješi odnos države BiH i Distrikta, okonča procedure pred Tribunalom, te zatvori ured OHR-a u Brčkom.

U cilju stvaranja pretpostavki za gašenje OHR-a u Brčkom, Gregorian do-nosi amandmane na Statut Distrikta 2008. godine. Tim amandmanima uveden je konsocijacijski mehanizam u funkcioniranje Vlade i Skupštine Distrikta. Uvedene su nacionalne kvote oko izglasavanja određenih odluka vezanih za budžet, jezik, kulturu i još neka pitanja. Mada ovi amandmani nisu bili tako radikalni kao oni doneseni na ustave entiteta, ipak su izmijenili arhitektoniku konačne odluke, što je sugeriralo neodrživost tog modela.7

Amandmanom na Ustav BiH, marta 2009. godine, Gregorian je želio okon-čati priču o statusu Distrikta. Ovaj amandman bio je «daleko ispod potreba da se obezbijedi budućnost Distriktu». Njime je legalni status Distrikta ostao otvorenim, ali je praktično Distrikt ostao bez direktne prezentacije na držav-nom nivou.8

Nakon toga Distrikt je izgubio svoj raniji smisao. Postao je „potemkinovo selo“ za međunarodne posjetitelje, sa veoma mračnim scenarijem za buduć-nost.9

Budućnost DistriktaKada izgubi svoje specifičnosti, Brčko će dijeliti sudbinu BiH, smatra Parish. Gašenjem supervizije i smanjenjem budžeta veoma brzo će doći do obnove nacionalnih podjela. Skupština i Vlada će se teško usuglašavati, a neovisnost sudstva bit će dovedena u pitanje. Pod pritiscima izvana otvorit će se pitanje kome Brčko pripada?10

Da bi se Brčko očuvalo kao multietnička zajednica u BiH potrebno je da lokalni političari supstituiraju međunarodnu birokraciju. No, takvih političara u provincijalnom gradu, sa provincijalnim mentalitetom i ruralnom kulturom nema.11

7 Isto, str. 194.8 Isto, str. 194.9 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 195. i 196.10 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 196.11 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

229PREGLED

Druga mogućnost da se Brčko očuva je da se postigne postdejtonski do-govor o očuvanju BiH kao cjelovite države. No, država BiH može se očuva-ti samo uz pomoć međunarodne birokracije (visokog predstavnika). Kada se međunarodna birokracija povuče „narodna volja i politička logika bosanske konstitucije će prevladati“.12 Tada će se i Brčko podijeliti.13

Šta smo naučili?U završnom poglavlju «Šta smo naučili» Parish ističe da je njegova konstruk-tivistička analiza pokazala da međunarodni mirovni projekt „state buildinga“ u BiH ima potencijal za uspjeh. Međunarodna birokracija može da bude model, «koji postiže izuzetne rezultate».14 Brčko je dragulj postkonfliktne integracije sa uspješnom reintegracijom stanovništva, uspješnom ekonomijom, funkcio-nalnim multietničkim javnim institucijama.15

Glavni faktor uspjeha mirovne misije je „međunarodna diktatura“, za-ključuje Parish. Ta diktatura je u Brčkom bila prisutna od samog početka, od prvih arbitražnih odluka koje su donošene bez suglasnosti strana u sukobu. Uspješnost supervizora, pa dakle i mirovne misije, ovisila je od „financijskih i ljudskih resursa», od «pravne moći njegovih odluka», od „podrške vojnih snaga“, „kontinuiteta dobrih supervizora i njegovih suradnika“, „mandata bez vremenskog ograničenja“.16

Da bi donekle ublažio svoj konstruktivistički solipsizam po kojem među-narodna birokracija kreira novu međunarodnu stvarnost voluntaristički „ex nihilo“, Parish ga pokušava uskladiti sa drugim elementima mirovne misije: političkom kulturom spornih područja i različitim normativnim osnovama mi-rovne misije.

U BiH kulturne pretpostavke za uspješno funkcioniranje međunarodnog diktatora on nalazi u «preegzistentnoj diktatorskoj kulturi» komunističkog perioda. Supervizor kao «najviša moć» („higher power“) lako se uklopio u naslijeđenu kulturu komunističkih diktatura.17

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 197. i 198.12 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 198. 13 „Brcko will be torn apart in the process“. Isto, str. 199.14 Isto, str. 200.15 Isto, str. 201.16 Isto, str. 207.17 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

230 PREGLED

Specifična normativna rješenja za BiH, Brčko i Mostar Parish nije mogao prenebregnuti. U Mostaru se radilo o konsocijacijskom modelu „power sha-ringa“, koji nije bio zastupljen u Brčkom.18 Ta razlika je vidljiva i kada se porede Dejtonski sporazum i konačna odluka. «Dejtonskim ustavom, kao i mostarskim rješenjem, institucionalizirala se etnička podjela», koja «motivira nacionalističku retoriku i demotiviše kooperaciju». Tamo gdje se primjenjivao konsocijacijski model etničke zajednice ostale su odvojene, dok je u brčan-skom slučaju došlo do integracije.19

No, bez obzira na ove uvide Parishev konačni stav je uvijek isti. Mirovni projekt „state-buildinga“ ovisi isključivo o međunarodnoj birokraciji. Pošto je logično pretpostaviti da će međunarodna zajednica, prije ili kasnije, napustiti sporno područje, onda je isto tako neminovno zaključiti da se to sporno po-dručje mora vratiti u „prirodno stanje“ rata svih protiv svih.

Na kraju, ovakva Parisheva logika čini pervertiranima same pretpostavke sopstvene analize. Na početno pitanje šta je to bilo specifično što je dovelo do uspjeha Distrikta, Parish odgovara da je uspjeh međunarodne birokracije „u stvari bio slučajan“. „Pravi ljudi su se našli na pravome mjestu, u pravo vrijeme“ i to je sve.20 Tako je Parish uspjeh mirovne misije u Brčkom sveo na slučajnost.

EpilogPočetnu dilemu o mogućnosti „izgradnje države“ i „rekonstrukciji podijelje-nog društva“ u BiH Parish dovodi do epiloga. „Izgradnja države“ i „rekon-strukcija društva“ u BiH je moguća isključivo putem diktature međunarodne birokracije, što uspjeh Distrikta potvrđuje, ali i tada samo slučajno („pravi lju-di na pravom mjestu…“), bez garancije da se to može ponoviti u budućnosti.21 U BiH taj se uspjeh nije mogao ponoviti jer:

- međunarodna birokracija nije pokazala dovoljno sposobnosti na nivou

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 214. 18 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 200. i 201.19 Isto, str. 214. i 223.20 „The success of such organisations in competently pursuing their mission is very contin-

gent upon having the right people in the right place at the right time“… „success is very much left up to chance“. Isto, str. 227.

21 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 226. i 227.

231PREGLED

BiH da uspješno realizira Dejtonski mirovni sporazum, što je dovelo do neu-spjeha i proizvelo dodatni kaos,

- BiH nema unutarnjeg civilizacijskog i političkog potencijala za demo-kratsku konstituciju države i društva

Uslov za očuvanje BiH je novi postdejtonski dogovor. Taj unutarbosan-ski postdejtonski dogovor je, po Parishu, više hipotetičan, jer nema ni jednog primjera u povijesti BiH koji bi davao takve mogućnosti. Bez permanentne međunarodne podrške projekt održanja cjelovite BiH je nemoguća misija.22

Ako se međunarodna birokracija, prije ili kasnije mora povući iz BiH, a rekonstrukcija društva i izgradnja države nije moguća bez diktature međuna-rodne birokracije, onda je „suštinska mogućnost za BiH već sada jasna“.23 Tu „bitnu mogućnost“ razrješenja krize u BiH Parish ipak nije eksplicite iznio u knjizi „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“.24 Ona je sadržana van korica knjige, ali je njen sastavni dio.

U tekstu «Republika Srpska-After Independence» Parish piše: «U jugo-istočnoj Europi će uskoro nastati nova država, Republika Srpska, kao osma po redu država koja nastaje iz krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih... Svrha ovoga teksta je da se taj rizik preduprijedi stimuliranjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.»25

Ovdje Parish naravno ne misli da se preduprijedi izdvajanje Republike Srp-ske iz BiH, nego da se preduprijede eventualne posljedice koje bi se mogle desiti tim odvajanjem (događanjem neizbježnog). Vraćanje ratu je po njemu «indikator političkog primitivizma. Političke granice nisu vrijedne umiranja»26 Cijela knjiga „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“

22 „The Dayton state has been held together only by coercive and unaccountable powers of the High Representative and the Supervisor“. Matthew Parish: „A Free City in the Bal-kans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 199.

23 „But the essential choice for the country is already clear:“. Isto, str. 225. i 227.24 Parish govori „o mogućnosti odgode neizbježnog“, „o mračnom scenariju“ za BiH, o „na-

rednim godinama Balkanske historije koje će donijeti konačan odgovor na to pitanje“, ali izbjegava povući eksplicitan zaključak o onome što je po njemu „neminovnost“, o podjeli BiH i stvaranju nove političke realnosti na ovim prostorima. Isto, str. 199, 225. i 227.

O toj neminovnosti govori na drugim mjestima. 25 Matthew Parish: “Republika Srpska – After Independence“, www.contemporaryrelations.

eu/.../Republika_Srpska_After_Independence.pd.26 Intervju sa Parishom: The future of Bosnien now lies with Bosnians, not with outsider,

http://www.transconflict.com/2010/09/the-future-of-bosnia-now-lies-with-bosnians-not-with-outsiders-079/.

232 PREGLED

je u stvari elaborat o „neizbježnom“, o kreiranju nove političke realnosti na Balkanu. Njen je zadatak da to „neizbježno“ obrazloži.

Parish ne govori o formalno-pravnim pretpostavkama otcjepljenja R Srp-ske jer zna da se njeno otcjepljenje ne može formalno-pravno utemeljiti. Le-galitet R Srpske izveden je iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kršenjem tog sporazuma ( a jednostrano izdvajanje R Srpske iz BiH jeste kršenje Dej-tonskog sporazuma) ništi se legalna osnova postojanja R Srpske. Stoga Pa-rish nigdje ne spominje normativno-pravni osnov otcjepljenja R Srpske, niti normativni osnov smatra bitnim. Na pitanje šta ga čini tako sigurnim da će R Srpska neizbježno biti neovisna, on odgovara: «U velikoj mjeri ona je već neovisna»27. Iste tvrdnje ponavlja na drugom mjestu kada kaže da «de facto R Srpska jeste neovisna»28. «Kakva god njena historija bila, RS ne može nestati jer je isuviše moćna».29

Republika Srpska je „faith accompli“, svršen čin koji uspostavlja faktično stanje bez standardne procedure. „De facto state“ temelji se na efektivnosti (effectiveness), efektivnoj kontroli određene teritorije.30 Po Parishu, i ne samo po Parishu, R Srpska „de facto“ jeste država.

Mogućnost otcjepljenja R Srpske i njeno osamostaljenje kao neovisne drža-ve Parish ne izvodi iz norme (prava). Neovisnost R Srpske proizlazi iz «NOR-MATIVE KRAFT DES FAKTISCHEN».31 Iz faktičnog stanja državnosti („de facto state“) R Srpske, Parish izvodi važenje principa „ex factis juris oritum“. Faktično stanje određuje pravno stanje. Pošto R Srpska faktički jeste država, ona je nova politička realnost na ovim prostorima. To je epilog Parisheve knji-ge „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“.

27 Isto.28 M. Parish: Controversy and criticism: an author’s reflections, www.matthewparish.com/

blog2/.29 The future of Bosnien now lies with Bosnians, not with outsider, http://www.transconflict.

com/2010/09/the-future-of-bosnia-now-lies-with-bosnians-not-with-outsiders-079/.30 Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg,

2010, str. 9.31 Suština principa «NORMATIVE CRAFT DES FAKTISCHEN» („normativna snaga

faktičnog) je da faktično stanje određuje pravno stanje (laws-creating influence of fact). Njime se najozbiljnije bavio G. Jellinek: Uber die normative Kraft des Faktischen, vidi u Sergo Turminidze: „Status of the De Facto in public International Law“, Hamburg, 2010.

233PREGLED

Konstruktivizam Matthewa ParishaPošto se epilog knjige temelji na radikalno konstruktivističkom pristupu me-đunarodnim odnosima (novoj mirovnoj agendi međunarodne zajednice), a da se pri tome autor nije potrudio da svoju teorijsko-metodološku poziciju po-drobnije pojasni, izvršit ćemo „proširenje“ njegovog teorijskog polazišta kako bi svestranije sagledali teorijske premise na kojima gradi svoje stavove.

John Searl u svojoj knjizi „The construction of social reality“ tvrdi da po-stoje dva ontološka nivoa stvarnosti:

„Fakta na nižem nivou koje naziva prirodna („brute“) fakta koja postoje neovisno od ljudi i njihovih institucija. Ta fakta na višem nivou, koja naziva institucionalna fakta. Ona su ovisna o ljudskim institucijama i prije svega po-vezana sa „kolektivnom intencionalnošću“.32

„Institucionalna fakta nastaju putem suglasnosti ljudi. Ona egzistiraju samo zato što mi vjerujemo da ona egzistiraju. Te su stvari kao novac, vlasništvo, vlada, brak.“33

Jackson and Sorensen definiraju opće stavove konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa:

„Međunarodni sistem nije nešto „out there“, kao solarni sistem. On ne eg-zistira po sebi, nego kao intersubjektivni svijet ljudi. Međunarodni sistem je set ideja, misli i normi aranžiranih od ljudi na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ako se misli i ideje koje određuju život međunarodnih odnosa mije-njaju, mijenja se i sam sistem jer se sastoji od tih misli i ideja“.34

Vincent Pouliot ističe: „Socijalni fakti su suština konstruktivizma. Socijalnu realnost, uključu-

jući i međunarodne odnose, konstituiraju socijalni agenti putem socijalnih normi“35.

32 Barry Smith and John Searl: „The construction of social reality: An Exchana-ge“, American Journal of Economic and Sociology, citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.23.580&rep.

33 Searle: „The construction of social reality“, New York: The Free Press: 1995, str. 1.34 Jackson-Sorensen: „Intruduction to Internationla relations. Theories and approaches“,

Oxford University Press, 2010, str. 162.35 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of international relations and

development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 319.

234 PREGLED

Iz ovih općih odredbi konstruktivizma mogu se izvesti osnovni elementi konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa:

međunarodni odnosi (sistem) ne postoje tamo negdje neovisno od lju-- di. Oni su društveno konstituirana socijalna realnost,

tu socijalnu realnost konstituiraju socijalni agenti. Osnovni agenti su-- vremenih međunarodnih odnosa su međunarodne organizacije, odnosno biro-kracija međunarodnih organizacija,

socijalni agenti konstituiraju socijalnu realnost (međunarodnu stvar-- nost) putem ideja, vrijednosti i normi, a ne materijalnih interesa. Danas se može govoriti o globalizaciji liberalno-demokratskih vrijednosti i normi.

mehanizmi putem kojih međunarodni agenti konstituiraju međunarod-- nu stvarnost su govor, socijalizacija, jezičke igre, ubjeđivanje, retorička i ko-munikativna praksa…

socijalna realnost (međunarodni odnosi) se konstituira u vremenu i - prostoru

Ove opće odredbe konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa mogu se svesti na: a) socijalnu realnost, b) ideje, vrijednosti i norme i c) socijalne agente. Funkciju i značaj ova tri elementa konstruktivističkog pristupa me-đunarodnim odnosima pokušat ćemo sagledati u Parishevoj analizi mirovne misije međunarodne zajednice u BiH.

Parish apsolutizira ulogu socijalnog agenta (međunarodne birokracije) koja konstruira „ex nihilo“ međunarodnu realnost u postkonfliktnim društvima, ne pridajući pri tome gotovo nikakav značaj prostorno-vremenskim specifično-stima socijalne realnosti koja se rekonstruira, kao ni specifičnostima ideja, vrijednosti i normi (mirovnim sporazumima) putem kojih se rekonstruira. Time Parish svoju teorijsku poziciju svodi na neku vrstu „konstruktivističkog solipsizma“, koji negira svako postojanje socijalne realnosti neovisno od so-cijalnog agenta. Stoga on na kraju čitav mirovni projekt svodi na subjektivni voluntarizam i slučajnost. Pri tome se zaboravlja pitanje o samoj „ontološkoj osnovi konstrukcije“.36 Konstrukcija socijalne realnosti, pa i međunarodnog poretka, ne nastaje „ex nihilo“. Pretpostavka konstrukcije su i „reificirana so-cijalna fakta“ (reify social facts)37 koja „esencijaliziraju svijet“ za koji „kon-struktivisti ostaju agnostici“.38

36 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 321.

37 Isto.38 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and

development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 321.

235PREGLED

Jednom reificirana (institucionalizirana) socijalna fakta postaju „objektivna fakta“ koja socijalni agenti ne mogu ignorirati. Oni postaju „institucionalizi-rana fakta“, dio poretka stvari koji jeste kreacija ljudi. Searle za instituciona-lizirana (reificirana) fakta kaže da su „ontološki subjektivna ali epistemološki objektivna“.39.

Bilo bi krajnje nekorektno i neistinito reći da je Parish potpuni agnostik bosanske socijalne realnosti. No, on bosansku realnost svodi na one karakteri-stike koje odgovaraju njegovom krajnjem zaključku o podjeli BiH. Za njega, ona je trajno „invalidna“ i kao takva nesposobna za autonomnu demokratsku rekonstrukciju. Temeljne odrednice te “invalidnosti“ su etnička mržnja i gra-đanski sukob.

Bosanska socijalna realnostGrađanski rat:a)

Parish, i ne samo Parish, sukob u BiH pogrešno definira kao građanski rat. Građanski rat je po definiciji „rat između organizovanih grupa unutar iste na-cionalne države ili republike»40. Nećemo sporiti da u BiH nije bilo elemenata građanskog rata, ali je taj sukob po svojoj suštini bio „međunarodni sukob“. Sud u Hagu, u slučaju Tužilac protiv Tadića, utvrdio je da oružani sukob u BiH bio međunarodni sukob, jer vojska bosanskih Srba (VRS) i vojska Jugo-slavenske armije (JA), nisu bile dvije odvojene vojske.41 To je činjenica koju Parish sasvim zanemaruje.

Koncepti stvaranja Herceg Bosne, odnosno R Srpske, nikada nisu bili kon-cepti isključivo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. To su bili koncepti Srba i Hrvata kojima je sjedište u Beogradu, odnosno Zagrebu. Da li bi podjela BiH za Srbe i Hrvate uopće imali smisla da se BiH graniči sa Slovenijom, Albanijom ili nekom drugom neutralnom zemljom? Isključujući Srbiju i Hr-

39 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 329.

40 Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Civil_war.41 Međunarodni sud u Hagu je u slučaju tužilac protiv Tadića utvrdio da se sukob u BiH

može tretirati kao međunarodni sukob. Vidi Lindsay Moir: „The Law of international ar-med conflict“, Cambridge studies in international and comparative Law, 2004. „It found that, after May 1992. the Bosnian Serb Army (VRS) and the Federal Yugoslav Army (VJ) did not mount to the two separate armies in any genuine sense…Hence, even after 19. May 92. the armed conflict in Bosnia and Hercegovina between Bosnian Serbs and the Central autorities of BiH must be classified as an international armed conflict“, str. 50.

236 PREGLED

vatsku, kao bitne faktore sukoba u BiH, Parish je kreirao neistinitu premisu o „unutrašnjem sukobu“, koja je uticala na njegov teorijsko-metodološki pristup bosanskoj stvarnosti, kao i na njegove praktično-političke stavove.42

b) Etnički sukob Parish građanski rat u BiH tretira kao etnički rat, a da kategoriju „etnosa“43 uopće ne definira, kako bi provjerio da li se njen sadržaj može primijeniti na bosanske narode (Srbe, Hrvate i Bošnjake). Zatim, u skladu s anglosakson-skom tradicijom, etničnosti podvodi pod rasna određenja.44 Etničke razlike tako postaju nefleksibilne i nepromjenljive razlike.45 Definirati sukob u BiH kao građanski rat, a onda ga podvesti pod etnički (rasni) sukob, znači taj sukob učiniti prirodnim, stalnim i permanentnim, koji u finalu dovodi ili do istreblje-nja neke od strana u sukobu ili do njihovog fizičkog razdvajanja.46

U BiH je postala praksa da se identiteti (razlike, sukobi) Srba, Hrvata i Bošnjaka podvode pod kategoriju etničkog, što dodatno zamagljuje prirodu njihovog odnosa. Svako preciznije teorijsko definiranje ovih kategorija, kao i analiza njihove historijsko-praktične primjene bi pokazalo da to nema smisla. I teorijski i praktično identiteti (razlike, sukobi) Srba, Hrvata i Bošnjaka se ne mogu podvesti pod kategoriju etničkog. Vera Križišnik Bukić kaže «da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci na etničkom i narodnosnom nivou identični, a na na-cionalnom različiti.47

42 „Susjedski uticaji su u prošlosti i sadašnjosti Bosne uvijek imali odlučujuću ulogu. Ak-tualni trenutak bosanske stvarnosti uopće nije moguće objasniti bez poznavanja historije susjedskih odnosa. Ta pozadina je danas i sutra bitna komponenta bosanske identitete.“ Vera Križišnik Bukić: „Bosanski identitet“, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, str. 78.

43 Slijedeći Webera etnos možemo definirati kao „skupina ljudi koja vjeruje u zajednič-ko porijeklo“. Vidi Zbornik Študije o etnonacionalizmu, Ljubljana, 1991. Naglasak je na odrednici „vjeruju“. Narodi u BiH tako mogu vjerovati u zajedničko slavensko porijeklo, ali mogu vjerovati i u različito porijeklo Srba, Hrvata i Bošnjaka.

44 Vidi u HANDBOOK OF RACIAL-CULTURAL PSYCHOLOGY AND COUNSELING Edited by ROBERT T. CARTER, John Wiley & Sons, Inc. 2005. o zamjeni kategorije multikulturalnosti kategorijom rasno-kulturnih razlika.

45 Rasa i karakteristike povezane s njom su nefleksibilne i stalne. Rijetko se mijenjaju, čak i stoljećima. Vidi isto, Introduction XVII.

46 «The only solution available for either ethic group are to retreat to an area where one’s owen group is dominant, or to expel the members of the opposing group from one’s terri-tory.» Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 15.

47 Vera Križišnik Bukić: „Bosanski identitet“, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997. Ona govori

237PREGLED

I mnogi drugi autori rat u BiH određuju kao etnički. No, za razliku od Parisha oni definiraju značenje kategorije etnos. Ben Fowkes pravi razliku između etnosa i nacije, tako što naciju definira kao grupu ljudi koja ima drža-vu, a etnos kao potencijalnu naciju. Etnos je grupa ljudi koja teži da postane nacija, odnosno da ima svoju državu.48 Isto tako Stave Fenton kaže za etnos da je „socijalna grupa koja traži svoju političku autonomiju ili državu“.49 Go-voriti o sukobu u BiH kao sukobu oko definiranja države, odnosno oko statusa pojedinih nacija unutar/van države, mnogo je primjerenije, nego svoditi sukob Srba, Hrvata i Bošnjaka na primordijalni etnički ili rasni sukob. Brubaker su-kob oko definiranja države naziva «nacionaliziranje države» («nationalizing state»).50 Svesti sukoba u BiH na primordijalni etno-rasni sukoba Srba, Hrvata i Bošnjaka znači utemeljiti razloge za permanentno posredovanje međunarod-ne birokracije ili primjenu teoriju podjele.

Uspjeh mirovne misije u Brčkom je pokazao da se rat u BiH ne može svesti na permanentni etno-rasni sukob. Kada se definicija države prihvati ili namet-ne, kao što je bio slučaj u Brčkom, razlike među bosanskohercegovačkim na-rodima gube svoj destruktivni potencijal. Integracija društva i funkcioniranje multietničkih institucija u Brčkom to potvrđuje. Ono što je dovelo do uspjeha mirovne misije u Brčkom nešto je više od Parisheve „slučajnosti“.

Ideje, vrijednosti i normeKonstruktivizam pridaje izuzetan značaj uticaju idejnog faktora u oblikova-nju međunarodnih odnosa. Globalna racionalizacija svijeta učinila je da ideje, vrijednosti i norme dobiju univerzalni karakter. Stoga su ideje, vrijednosti i norme od suštinskog značaja za razumijevanje međunarodnog poretka.51

o višestoljetnom postojanju bosanskog identiteta zbog kojeg bi „bosansku etničku zajed-nicu, po školskim mjerilima, već u srednjem vijeku smjeli tretirati kao bosanski narod…Od XV stoljeća dalje počinje se, još ne sasvim izoblikovan bosanski narodni (nacionalni) identitet, cijepati“, str. 66.

48 Ben Fowkes: „Ethnicity and Ethnic Conflict in the Post-Communist World“, Palgrave, 2002.

49 Steve Feuton: „Ethnicity“, Cambridge, Polity, 2003. st. 52 i 53 u Mark Vanderwerf: „Na-tional identity in BiH“, www.GlobalMissiology.org april 2009.

50 Marc Helbling: «Re-conceptualizing the construction of nations with Bourdieu’s help», CRONEM conference 07, 2007.

51 Jackson-Sorensen: „Intruduction to Internationla relations. Theories and approaches“, Oxford University Press, 2010, str. 163.

238 PREGLED

Ideje, vrijednosti i norme reguliraju ponašanje ljudi, utiču na identitet ljudi i njihove odnose. Usvajaju se putem ubjeđivanja, ali i putem prisile. Suština normi je ipak u njihovoj ubjedljivosti (prihvatljivosti).52

Međunarodne mirovne misije u postkonfliktnim društvima temelje se na setu ideja, vrijednosti i normi, sadržanih u mirovnim sporazumima. Postoje dva modela mirovnih sporazuma, segregacijski i kooperativni, smatra Bieber. Segregacijski model je Lijhpartov konsocijacijski ili „power-sharing“ model. Drugi model je Horowitzev integracijski model („iniciative based system“).53

U BiH su implementirana oba normativna modela, segregacijski, objekti-viziran u Daytonskom mirovnom sporazumu, i integrirajući, sadržan u Ko-načnoj arbitražnoj odluci za Brčko. Parish u više navrata ukazuje na razli-ke između ova dva mirovna sporazuma. „Namjera međunarodne zajednice da sačuva BiH kao jedinstvenu državu na osnovu Dejtonskog sporazuma ne izgleda odbranjiva na bilo koji racionalan način“, jer „Dejtonska konstituci-ja ima strukturu koja vodi podjeli zemlje“.54 „Konačna arbitražna odluka je kreirala nešto sasvim novo i specifično“, naglašava Parish.55 Institucionalni model Distrikta nije poznavao mehanizme „power-sharing-a“ sa nacionalnim kvotama i pravom veta. Bio je to liberalno-demokratski model koji je u prvi plan stavljao jednakost građana, a čak eksplicite „zabranjivao svaku podjelu Distrikta na nacionalnoj osnovi“.56 Na takvoj, gotovo rigidnoj demokratskoj osnovi došlo je do reintegracije u ratu podijeljenog društva i funkcioniranja multinacionalnih institucija.

Mada svjestan činjenice o različitim normativnim vrijednostima Dejton-skog mirovnog sporazuma i Konačne arbitražne odluke za Brčko, Parish joj ne pridaje nikakav praktičan značaj. Zato Parish nema odgovora na pitanje zašto je Konačna arbitražna odluka bila integrirajuće aplikabilna na bosansku stvarnost u Brčkom a Dejtonski sporazum ne, osim na način birokratskog vo-luntarizma ili puke slučajnosti. Stoga i ne uzima u obzir mogućnost koju izno-si Davida Chandlera da bi „mirovni proces u BiH bio mnogo uspješniji da se slijedio Horowitzev «integrirajući», nego Lijpartov «segregirajući», model.57

52 Annika Biorkdahl: „Normative influence in world politics“, Workshop No.7, 2004.53 F. Bieber: „Institutionalizing Ethnicity in Former Yugoslavia“, The Global Review of

Ethnopolitics Vol. 2 no. 2, januar, 2003, 54 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 55.55 Isto.56 Vidi konačnu arbitražnu odluku za Brčko.

57 David Chandler: „Bosnia-Faking democracy after Dayton“, Pluto Press, 2000.

239PREGLED

Socijalni agentiKonceptualizirane na Weberovom pojmu „racionalnosti“ međunarodne or-ganizacije, odnosno birokracija međunarodnih organizacija predstavlja naj-moćnijeg socijalnog agenta kreiranja međunarodnog poretka. Svoju moć ona temelji na sposobnosti produciranja ideja, znanja, vrijednosti i normi, kojima rekonfiguriraju socijalnu realnost, posredujući između socijalnih aktera i so-cijalnog konteksta.58 Suština birokracije se otjelovljuje u njenoj racionalnosti, odnosno u njenom racionaliziranju iracionalnog socijalnog okruženja.59

Bitnu ulogu međunarodne birokracije u kreiranju međunarodnih odnosa Parish je apsolutizirao. Mirovni projekt „state-buildinga“ u BiH učinio je ovi-snim isključivo o „racionalnom“ autoritetu međunarodne birokracije (Visokog predstavnika i Supervizora za Brčko).

Apsolutiziranjem birokracije Parish je sopstvenu metodičku poziciju za-pleo u Weberov „paradoks dominacije“.60 Birokratski „paradoks dominacije“ proizlazi iz temeljnog zadatka birokracije da racionalnim učini iracionalno socijalno-političko okruženje. Racionaliziranjem okruženja birokracija ukida razloge svoga sopstvenog postojanja (iracionalno okruženje). Stoga je u nje-nom djelovanju prisutan „intrinsički pritisak“ da racionaliziranje socijalno-političke stvarnosti provede na način koji uvijek iznova producira potrebu za birokratskom intervencijom. Tako se birokratska racionalnost pretvara u svoju suprotnost, produkciju iracionalnosti.61

Implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma je svojevrstan primjer bi-rokratskog „paradoksa dominacije“. S ciljem da racionalizira bosansku iraci-onalnost međunarodna birokracija implementira normu (Dejtonski sporazum) koja uvijek iznova producira iracionalnost, a time i potrebu za birokratskom racionalnom intervencijom. Pri tome se uzrok iracionalnosti uvijek traži u so-cijalnoj realnosti, a ne u idejama, vrijednostima i normama koje birokracija implementira, ili u samoj birokratskoj intervenciji. Ukoliko dođe do raciona-lizacije socio-političkog okruženja, kao što je bio slučaj u Brčkom, onda je to zasluga isključivo birokracije. Tako se apsolutizira permanentna potreba za birokracijom.

58 Annika Bjorkdhal: „Normative influence in world politics“, Workshop No.7, 2004.59 Martha Finnemore: „Norms, culture and world politics:insights from sociology’s institu-

cionalism, International organization 50,2, Spring 1996, 325–347.60 Sebastian Gehart: „ A rational agenda: A Weberian cocnept International organizations’

powere in IR, www2.warwick.ac.uk/fac/soc/.../a_rational_agenda_crips_27oct2010.pdf.61 Sebastian Gehart: „ A rational agenda: A Weberian cocnept International organizations’

powere in IR, www2.warwick.ac.uk/fac/soc/.../a_rational_agenda_crips_27oct2010.pdf.

240 PREGLED

Druga slabost Parishevog apsolutiziranja birokracije je dekontekstualizira-nje njene racionalnosti, odnosno transcendiranje kulturnog konteksta njenog važenja. Stoga Parish ne može odgovoriti na pitanje zašto su neke ideje, norme i vrijednosti adekvatne i aplikabilne (Konačna arbitražna odluka za Brčko), a druge ne (Dejtonski sporazum), osim na način da se aplikabilnost normi učini ovisnim isključivo o birokratskoj racionalnosti.

Tako Parish normativnu osnovu mirovnog projekta supstituira apsolutizira-njem moći međunarodnih organizacija. Visoki predstavnik za BiH i Supervi-zor za Brčko ne djeluju kao „supervizori implementacije mirovnog sporazuma i moć koja reagira u vanrednim prilikama („emergence power“). Oni postaju „integralni i najvažniji“ dio ustavno-pravnog sistema. 62 U stvari, oni preuzi-maju ulogu ustavno-pravnog sistema (norme).

Važnost međunarodne birokracije u BiH je nesporno ogromna. Bez među-narodnog prisustva teško je i zamisliti efikasno funkcioniranje, pa i samu odr-živost, dejtonskog ustavno-pravnog poretka. No, da bi se objektivno sagledala uloga i važnost međunarodne birokracije (Visokog predstavnika i Supervizora za Brčko) u BiH, ona se mora analitički adekvatno pozicionirati u ustavno-pravnu strukturu dejtonske BiH, odnosno Brčko Distrikta. Za tako nešto je po-trebno na nivou ustavne strukture vlasti BiH, kao i statutarnog ustrojstva vlasti Distrikta, razlikovati, „pouvoir constituant“ („konstituirajuću moć“) od „po-uvoir constitue“ („konstituirane moći“). „Pouvoir constitue“ („konstituirana moć“) je legalno definirana moć i ona proizlazi iz ustavne konstitucije. Njene funkcije definirane su ustavom. To nije krajnja moć, jer ne može konstituirati samu sebe. Stoga postoji moć koja je iznad nje, moć koja je suverena i koja stvara Ustav. Ta fundamentalna moć se naziva „pouvoir constituant“ („kon-stituirajuća moć“). Ona je suverena i neograničena, jer nema ništa iznad nje što je može ograničavati. Ona egzistira kao krajnji izvor moći izvan ustavnog poretka. Dok pravni poredak funkcionira „pouvoir constituant“ („konstituira-juću moć“) miruje. Javlja se u vanrednim prilikama, kada je pravni poredak suspendiran ili ne funkcionira63

62 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010. st. 88,90,112,113. Za Supervizora Parish navodi da „under the Final Aword, he became a fourth branch of government, whose influence and decisions pervaded every District public institution“. St.113. To isto vrijedi i za Visokog predstavni-ka. „After the Bonn conference of the PIC, OHR progressively came to see itself as having the last word on every Dayton issue and indeed every legal issue in the entire country“, str. 90.

63 Carl Schmitt: „Political Theology“, The MIT Press. 1985. Vidi Enes Pašalić: „Brčanski simulakrum“, Godišnjak BZK, 2008, str. 81.

241PREGLED

Parish pogrešno tvrdi da su Visoki predstavnik za BiH i Supervizor za Brč-ko „integralni i najvažniji“ dio ustavne strukture vlasti („Pouvoir constitue“- „konstituirane moći“) BiH. Ustvari, oni su predstavnici bosanskog „suverena“ („pouvoir constituant“-„konstituirajuće moći“). „Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju“64, a to znači „ko odlučuje u situaciji konflikta o tome šta predstavlja javni interes ili interes države, javnu sigurnost i poredak, la salut public…“65 U BiH je suveren međunarodna zajednica. Ona je zaustavila rat (odlučila o vanrednom stanju) i uspostavila poredak (Dejtonski mirovni spo-razum). Njeni reprezentanti su Visoki predstavnik i Supervizor. Bonska dekla-racija PIC-a od decembra 1997. godine, kojom se proširuju ovlasti Visokog predstavnika, ostaje kod njegovog određenja kao „power emergency“, kao predstavnika „suverena“ („konstituirajuće moći“). Njome se ovlašćuje Visoki predstavnik da djeluje „kada strane nisu u stanju da postignu dogovor“66, da-kle, kada država ne funkcionira.

Parisheva tvrdnja da su Visoki predstavnik i Supervizor „integralni i naj-važniji“ dio ustavno-pravnog sistema BiH može se samo uslovno i djelomično prihvatiti. Sastavni dio ustavno-pravnog sistema BiH nije Visoki predstavnik, ali jesu predstavnici međunarodne zajednice. Dejtonsko institucionaliziranje nacionalnog putem nacionalnih kvota i prava veta u oba doma parlamenta BiH onemogućilo je autonomno poopćavanje interesa na nivo BiH.67 Krajnji auto-ritet u BiH za prevladavanje nacionalnog veta i donošenja konačnih odluka je Ustavni sud BiH. U Ustavnom sudu BiH su zastupljeni i predstavnici među-narodne zajednice koji praktično odlučuju o svim spornim pitanjima.68 Tako „sastavni i najvažniji“ dio dejtonske ustavno-pravne strukture BiH (Ustav-ni sud) čine i predstavnici međunarodne zajednice, jer Dejtonska BiH ni na nivou „konstituirane moći“ ne može efikasno odlučivati. To nije bio slučaj sa Distriktom. U tome je bitna razlika između Konačne arbitražne odluke i Dejtonskog sporazuma, koju Parish ne respektira. U Brčkom je „konstituirana moć“ (Skupština, Vlada…) funkcionirala gotovo bez uplitanja Supervizora („suverena“).69

64 Carl Schmitt: „Political Theology“, The MIT Press, str. 5.65 Isto, str. 6.66 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-

snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 88.67 Ustav BiH, član IV, 3, e. „Predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti progla-

šena destruktivnom po vitalne interese bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda…“.68 Ustav BiH, član VI, 1a („Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana

Skupština RS. Preostala tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom“).

69 Brčanska Skupština i Vlada („Pouvoir constitue“) su autonomno funkcionirale gotovo

242 PREGLED

Ukazivanjem na manjkavosti Parisheve konstruktivističke argumentacije o neodrživosti BiH bez međunarodne diktature i njegove tvrdnje o neminovno-sti njene podjele ne znači da nekritički pristajemo na ideologizirane obmane i samoobmane o hiljadugodišnjoj bosanskoj državnosti, o zavnobihovskoj gra-đanskoj BiH, koja je evoluirala u demokratsku građansku BiH, o suverenom bosanskom narodu… Već samo prisustvo Visokog predstavnika i Supervizora indiciraju „invalidnost“ BiH, odnosno njen društveni i politički deficit. No, to ne znači da je bez međunarodnog posredovanja, njena podjela neminovna, kao što to tvrdi Parish. Opstanak jedne zajednice nije moguć isključivo na integrirajućoj prisili međunarodne zajednice. Bez minimuma socio-kulturnih i političkih pretpostavki, svako zajedništvo na duži rok je neodrživo.70 Stoga, ukoliko bi, kako to tvrdi Parish, historija BiH bila isključivo historija etničke mržnje i sukoba onda BiH, i sa međunarodnom zajednicom i bez međunarod-ne zajednice, ne bi opstala. No, to očigledno nije tako.

Stav o održivosti BiH temeljimo upravo na principu iz kojeg Parish izvodi mogućnost secesije R Srpske i neminovnost podjele BiH, na principu „nor-mativne snage faktičnog“ («NORMATIVE KRAFT DES FAKTISCHEN»). Ni srednjovjekovni križari, ni raspadi otomanske imperije, Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine i Socijalističke Jugoslavije, ni najnovija agresija Srbi-je i Hrvatske nisu doveli u pitanje hiljadugodišnje „de facto state“ („corpus separatum“) BiH. Snaga bosanske faktičnosti čini BiH feniksom koji se iz sopstvenog pepela obnavlja.

Naravno, njeno „de facto state“ ne izvodi se iz „ništa“. Svako „de facto sta-te“ pretpostavlja normu sopstvene egzistencije.71 „Ono što jeste“ je nastalo kao rezultat nekog „treba da bude“, nekog poželjnog poretka stvari, a ne pukog

bez uplitanja supervizora od nalogom donesenog Zakona o obrazovanju (2001. godine). Naravno, to ne znači da bi ove institucije funkcionirale bez prisustva supervizora.

70 Analizirajući odnos organizacionih formi i kulture međunarodnih odnosa Martha Finne-more naglašava da implementacija novih organizacionih formi ovisi o kulturi, odnosno da je socijalna struktura ontološki primarna u odnosu na produktivnu moć socijalnih agenata. Konstruktivisti su to izgubili iz vida dajući pretjeranu važnost socijalnim agentima, tvr-di Finnemore. Vidi Martha Finnemore: „Norm, culture and world politics:insights from sociology’s institucionalism“, International organization 50, 1996, str. 325–347.

71 «Facts alone are powerless to create law. For facts to have significance an anterior legal system must be assumed to exist which investe facts with normative sense.», M. Ko-skenniemi: «,From Apology to Utopia, The structure of International legal Argument», u Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg, 2010, str. 379.

243PREGLED

fakticiteta, bar kada je ljudski poredak u pitanju.72 Ljudski poredak ili među-narodni poredak, pošto se ovdje radi o političkim zajednicama, pretpostavlja svoju vrhovnu normu. Ta vrhovna norma humaniteta ili međunarodnog poret-ka je „jus cogens“ norma, obvezujuća norma koja važi za sve.73 „Jus cogens“ norma implicira da je ljudski poredak (čovječnost, humanost), nije nemoguć na zločinu protiv čovječnosti, da međunarodni poredak nije moguć na zloči-nu.74 „De facto state“ BiH utemeljeno je na „jus cogens“ normi.75 Time omo-gućeno hiljadugodišnje povijesno iskustvo bosanskih banova i kraljeva, crkve bosanske i bosančice, bosanskog europejstva Franje Jukića, zavnobihovskog bratstva i jedinstva i bosanskih ljiljana nataloženo u bosanskom „habitusu“76, u bosanskoj „običajnosti“77, u bosanskoj „kolektivnoj intencionalnosti“78 pro-izvelo je organski i transendentnu supstancu koja nije isključivo mržnja i su-kob, nego i bosanska identiteta zajedništva.

No, „bosanska običajnost“, „bosanski habitus“, bosanska „kolektivna intencionalnost“ nema jednoznačnu objektivnu egzistenciju, nego predstavlja „sistem dispozicija“ „konceptualne rastezljivosti“ („conceptual stretching“),

72 „Contemporary empirical research on norms is aimed precisely at showing how the „ou-ght“ become the „is“.“ Finnemore-Sikkink: „International norm dynamics and Politicaj change“, International organization, Vol. 52, No 4, str. 916.

73 Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg, 2010. st. 318. Nije nam namjera da ovdje otvaramo Pandorinu kutiju upotrebe «Jus co-gens» norme, nego samo da naglasimo, oslanjajući se na Heideggera, da svaki ljudski poredak implicira neko razumjevanje Bitka kao pretpostavku sopstvene opstojnosti. Vidi: William Large: «Heidegger’s Being and Time», Edinburgh, 2008.

74 „Jus cogen je „compelling law“ bez kojeg nema, ne samo međunarodnog poretka, nego ljudski poretka uopće. Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Peremptory_norm.

75 Krajnja je moralna perverzija, protivna «jus cogens» normi, u ovome trenutku zamisliti R Srpsku kao samostalnu državu sa srebreničkim i ostalim mezarima, kao što radi Parish.

76 Bourdieu govori o povijesnom iskustvu inkarniranom u tijelu čovjeka i objektiviziranom u stvarima. Habitus je dispozicija akumulirana kolektivnom historijom u tijelo čovjeka i kao takva objektivna pretpostavka njegovog djelovanja. Vidi Vincent Pouliot: „Puting practice theory in practice“, Cophenhagen, 2010, str. 2–3.

77 Za Hegela je „običajnost“ ili „etička supstanca“ (Sittlickeit) rezultat odnosa ljudi koja egzistira iznad ljudi u formi prava. dužnosti, morala neovisno o pojedincu, bez koje bi slobodna volja bila samovolja. To je „općenitost unesena u subjektivnu volju, kao navika, način mišljenja i karakter, on je običaj“. Hegel: „Enciklopedija filozofski znanost, Veselin Masleša-Svjetlost Sarajevo, str. 413.

78 Searle govori da postoji realni svijet kao objektivna činjenica koja ovisi o ljudskoj sagla-snosti. Stvari egzistiraju ako ljudi vjeruju da one egzistiraju, ako postoji kolektivna inten-cionalnost da one egzistiraju. Vidi Searle: „The Construction of social reality“, Penguin.

244 PREGLED

koje teže priznanju („search for recognition“) u simboličkom poretku.79 Pro-stor simboličkog je prostor označioca, prostor interpretacija, interesa, moći, tumačenja i zakona. Interpretacija se legitimizira «esencijaliziranjem» «si-stema dispozicija». Ono što postaje bitno kod interpretacija nisu objektivne karakteristike socijalne realnosti (društvenih grupa), nego neki sadržaji koji postaju «granični marker» između grupa. Samointerpretacija ovisi o interpre-taciji Drugoga. Neka interpretacija stiče svoju dominaciju putem borbe. Poli-tička moć određuje dominantnu interpretaciju.80 „Auctoritas, non veritas facit legem“. Simboličko (Zakon) postaje ono što je saznato, potvrđeno i priznato od političke moći.81 Da li će „bosanska običajnost“, „bosanski habitus“ biti prepoznati i priznati u bosanskom simbolnom prostoru kao jedinstvena sla-venska etničnost, srednjovjekovnih dobrih Bošnjana, bosanskih Srba, Hrvata i Bošnjaka ili kao primordijalna srpska i hrvatska etničnost, srednjovjekovnih poturica, koji se vraćaju svesrpstvu, odnosno svehrvatstvu zavisi od bosan-skog AUCTORITASA (Suverena).

No, bosanski «AUCTORITAS» („simbolički prostor“) se već odavno «internacionalizirao»82. Pitanje bosanskog suvereniteta nije bosansko naci-onalno pitanje, nego internacionalno geostrateško, civilizacijsko-religijsko pitanje. Stoga BiH jeste prostor permanentnih pregovora o tome kako da se živi zajedno, a da dogovor, kao ni podjela, nisu na vidiku. Nesposobni na do-govor, prisiljeni na razgovor, čekamo odluku Suverena. Subjekt demokratske konstitucije (Suveren) već odavno nije Demos ili Narod, nego „međunarodno regulativno tijelo“ koje nadgleda političke procese u novim demokracijama83, u cilju očuvanja „mirne Bosne“.

79 Roger Brubaker: „Social theory as habitus“, in Bourdieu: Critical perspektives, 1993, str. 212–234.

80 Marc Helbling: «Re-conceptualizing the construction of nations with Bourdieu’s help», CRONEM conference 07, 2007.

81 Gorge Steinmetz: „Bourdieu’s Disavowal of Lacan: Psychoanalitic Theory and the con-cept of „Habitus“ and „Symbolic Capital“, Constellations Volume 13, No,4, 2006, str. 454.

82 Richmond i Frank govore o bosanskom suverenu kao o odnosu između međunarodne vlade, nacionalnih/lokalnih političkih lidera i bosanskog naroda, uključujućii naknadno i Hrvatsku i Srbiju (FRY) kao potpisnike Daytonskog sporazuma. Tako interpretacija BiH, odnosno subjekt interpretacije modaliteta rekonstrukcije BiH uključuje regionalni aspekt (Srbiju Hrvatsku), internacionalni aspekt (Rusija, SAD, EU , te elemente islamskog svije-ta). Vidjeti Oliver P. Richmond and Jason Franks: «Between Partition and Pluralism: The Bosnian Jigsaw and an «ambivalent peace», Centar for Peace and conflict studies, www.st-andrews.ac.uk/.../Bosnia%20and%20the%20Liberal%20Peace%202008.pdf.

83 David Chandler: „Bosnia-Faking democracy after Dayton“, Pluto Press, 2000.

245PREGLED

Ta nesposobnost bosanskog političkog simbolnog označioca da očuva nor-mu zajedništva potvrđuje slučaj Distrikta. U Brčkom je „bosanski habitus“ prihvatio normu multinacionalnog zajedništva (Konačnu arbitražnu odluku), te je uz asistenciju međunarodne birokracije (Supervizora) postignut značajan rezultat u integraciji društva i uspostavi multietničkih institucija. S najavom odlaska Suverena (Supervizora) u prvi plan je izbila bahatost lokalnih politi-čara, bez dovoljno intelektualnog kapitala. Za Brčko danas zasigurno ne važi izjava Carla Biltda da „ono što se dešava u Brčkom, će odrediti sudbinu Bosne, a možda i sudbinu Balkana“84. Brčko je propustilo svoju povijesnu priliku da iskoristi pogodnosti Konačne arbitražne odluke i spremnost američke admini-stracije da asistira u izgradnji prosperitetne multinacionalne zajednice, koja bi bila model za BiH. Za neuspjeh Distrikta ne može se kriviti ni međunarodna birokracija, ni resantimani prošlosti, ni nacionalne stranke, nego isključivo civilizacijska insuficijentnost i nesposobnost lokalnih političara. Brčko je da-nas „Potemkinovo selo“ iza kojeg međunarodna birokracija i lokalni političari kriju jedan neuspješan projekt. Kada se skinu „Potemkinove“ maske, otkrit će se samoživost, oholost i bahatost lokalnih političara, vođena neutaživom provincijalnom požudom i pohlepom, legitimiranom dodvoričkom političkom kulturom Brčaka, u produciranju kriminal, korupciju, moralne, intelektualne i političke prostituciju, koji su doveli Distrikt na ivicu kolapsa i otvorene poli-tičke krize.85 Ako je znanje početak svijesti o slobodi. a početak znanja „gnot-hi seauton“ (spoznaja samoga sebe), onda knjiga Mathew Parisha „Free City in the Balkans: Reconstructing a divided society in Bosnia“ može biti početak znanja za Brčake.

84 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 48.

85 Spor oko smjene gradonačelnika Pajića zbog sukoba interesa mogao bi smaknuti „potem-kinove“ maske iza kojih bi se mogla vidjeti socijalna bijeda grada sa najvećim budžetom u BiH, tužbe protiv Distrikta zbog loših ugovora u iznosu od oko 400 mil. KM, koji prijete njegovoj financijskoj samoodrživosti, provincijalna zapuštenost obrazovanje i zdravstvo, nizak nivo javnih usluga, gotovo otvoreni kriminal i korupcija lokalnih političara, što će u finalu skončati u najaplikabilnijoj bosanskoj formi krize – u nacionalizmu.

247PREGLED

Mirko PejanovićUDK 23/28 : 297 (049.3)

O NAŠEM RELIGIJSKOM ISKUSTVU1

ON OUR RELIGIOUS EXPERIENCE2

SažetakTekst je prikaz knjige „Moj susjed musliman“ Ivana Cvitkovića, Školska knji-ga, Zagreb, 2011.

SummaryThe text is review of book „My neighbour Muslim” by Ivan Cvitković, Školska knjiga, Zagreb, 2011.

Knjiga „Moj susjed musliman“ profesora Ivana Cvitkovića, štampana u izdanju „Školske knjige“ (Zagreb, 2011. godine), predstavlja sveobuhvatnu sociološku istraživačku studiju o odnosu hrišćanstva i islama.

U svom pristupu istraživanju autor fenomene nastanka i razvoja monote-ističkih religija kao i odnosa među religijama elaborira u društveno-istorij-skom kontekstu.

Pri tome, autor postiže dubinski sociološki uvid u doktrinarna učenja isla-ma i hrišćanstva i položaj ovih religija u socijalnoj zbilji savremenog života ljudi u Evropi.

Knjiga je sadržajno oblikovana u 17 zasebnih istraživačkih cjelina, odno-sno poglavlja. U prvoj od ovih cjelina autor profesor Cvitković obrađuje naj-važnije aspekte nastanka i širenja islama u svijetu.

1 Tekst je prikaz knjige Moj susjed musliman Ivana Cvitkovića, Školska knjiga, Zagreb, 2011.

2 The text is review of book My neighbour Muslim by Ivan Cvitković, Školska knjiga, Za-greb, 2011

Širenju islama doprinijelo je dosta pojednostavljena vjerska i ritualna osnova u odnosu na druge svjetske religije. Islam kao religija postao je dominantan u regijama: srednji istok, Mala Azija, Jugoistočna Azija, Indo-nezija, Pakistan, Bangladeš, Malezija, sjeverna i istočna Afrika, područje Kavkaza itd.

Od devetog do jedanaestog stoljeća islam se proširio preko sjeverne Afrike do Španije. Od tog vremena islam je i religija na evropskom pro-storu (progon muslimana iz Španije usljedio je 1609. godine). Islam dolazi u Evropu i sa širenjem Otomanskog carstva u jugoistočnoj Evropi tokom XIV i XV stoljeća. Sljedbenici islama, autohtono stanovništvo tih prostora, danas žive u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj i drugim zemljama Zapadnog Balkana.

Tokom XX stoljeća u zapadno evropske zemlje dolaze pripadnici islama iz političkih, ali ponajviše po osnovu ekonomske imigracije, najviše iz sje-vernoafričkih država, zatim Turske, Indije i Pakistana.

Prema ostvarenim uvidima krajem XX i početkom XXI stoljeća islam je treća religija u Evropskoj uniji sa 20 miliona sljedbenika.

Egzistencija i razvoj islama kao religije u zemljama Evropske unije i ostvarivanje vjerskih sloboda muslimana u evropskim demokratskim dr-žavama predmet je elaboracije u više poglavlja kao istraživačkih temat-skih cjelina unutar sadržaja knjige. Za čitaoce će biti veoma dragocjeno spoznati analize i zaključna stajališta profesora Cvitkovića o: stanju među muslimanima i političkim kretanjima među muslimanima; moralnim vri-jednostima hrišćana i muslimana; sličnostima i razlikama u vjerovanjima kršćana i muslimana; odnosu kršćana na Zapadu prema islamu i muslima-nima i odnosu muslimana prema zapadu, kršćanstvu i kršćanima.

Za stručnu javnost biće posebno poučne istraživačke cjeline i sociološ-ke spoznaje koje obuhvataju društveno-istorijska i savremena kretanja u pogledu:

islama i kršćanstva u kontekstu demokracije i vjerskih sloboda;- muslimana u Evropi i Evropskoj uniji;- konflikta i nesporazuma;- kontroverzi o pojmu „džihad“.-

Cvitković, takođe, analizira društveni status muslimanke kao i kontro-verze oko vehabizma.

249PREGLED

Svoju istraživačku studiju Moj susjed musliman autor zaokružuje zaključ-nim dijelom kojem daje naslov Šta raditi?

U traženju odgovora šta raditi profesor Cvitković izlaže sintetizovano sta-jalište o odnosu kršćanstva i islama u Evropi kao i o mogućnostima dijaloga i tolerancije između pripadnika ove dvije svjetske religije. Autor u završnoj rečenici postavlja pitanje: hoće li biti dovoljno XXI stoljeće da se nadvladaju predrasude koje imaju kršćani o muslimanima i muslimani o kršćanima?

Predrasude između muslimana i kršćana su nastajale kroz vijekove unu-tar velikih društveno-istorijskih promjena. Kršćanski ratovi, osvajački pohodi Otomanske imperije u XV, XVI i XVII stoljeću, imperijalna vladavina zema-lja evropskog zapada nad narodima i zemljama islamskog svijeta do druge polovine XX stoljeća, siromaštvo ljudi u zemljama Afrike, Srednjeg istoka i Azije, kulturološka zatvorenost zapadno evropskih zemalja, totalitarni režimi vladavine u znatnom broju islamskih zemalja jesu društveno-istorijske silnice koje su oblikovale i oblikuju nepovoljno socijalno okruženje za povezivanje ljudi na ideji općeg dobra, univerzalne zaštite ljudskih prava, pravde i napret-ka u socijalnom razvoju neovisno od vjerske, rasne i političke pripadnosti. U pitanju su zapravo istorijske silnice koje otežavaju i usporavaju dinamiku DIJALOGA između sljedbenika islama i kršćanstva u Evropi.

U društveno-istorijskom kretanju izgradnje mira u Evropi i svijetu dijalog i međusobno razumijevanje islama i kršćanstva čine važnu osnovu zajedničkog života ljudi u Evropi kao višereligijskoj i multikulturalnoj zajednici naroda i država.

U ovom kontekstu profesor Cvitković, u svom zaključnom razmatranju za-sniva više načelnih stajališta bitnih za odnose sljedbenika islama i kršćanstva u Evropi i zemalja Evropske unije.

Autor svoje stajalište najprije situira u ravan jedne misli Đure Šušnjića, koju citira na 267. stranici knjige: „Izgleda da su dijalog i tolerancija jedini lijek za sve boljke društvenog života“. Potom svoje stajalište autor veže i za stav vodstva Katoličke crkve iskazanog u osnovama socijalnog učenja na slje-deći način: „Znak koji danas budi nadu jeste činjenica da različite religije i kulture pokazuju otvorenost za dijalog i da uviđaju nužnost što hitnijeg ujedi-njenja svih snaga u prilog pravde, bratstva, mira i rasta ljudske ličnosti“. (citat na 267 stranici knjige)

Za toleranciju je bitno da kod vjernika, bilo da su kršćani ili muslimani, prevladava svijest o ravnopravnosti religija. Ako jedna religija hoće apsolut-nu istinu za sebe, onda nije moguć dijalog. Profesor Cvitković podcrtava da

250 PREGLED

do načela ravnopravnosti religija, religijskih zajednica i njihovih pripadnika trebaju držati državne institucije. U argumentaciji ovog načela interpretira se i Eydijeva (Eydi Akbar) misao: „sa stajališta Kur’ana časnog, temelj svih Boži-jih vjera je isti i nema prednosti jedne vjere u odnosu na drugu“. (citat na 267 stranici knjige) Na upit koja je religija najbolja sociolog Cvitković odgovara: ona koja ne nameće svoje norme i vrjednote drugima. Neka u Evropi i svijetu, građani i građanke budu ono što žele: muslimani, kršćani, hindusi, pa i atei-sti.

Na temelju sličnosti i razlika u vjerovanjima između kršćana i muslimana u petom poglavlju, profesor Cvitković zasniva stajalište da je dijalog put koji vodi poštivanju i toleriranju različitosti. Ovo stajalište se pojašnjava i stavo-vima sadržanim u dokumentima Drugog vatikanskog koncila: „poštivanje i ljubav treba da se gaje i prema onima koji od nas drukčije misle i drukčije postupaju u vjerskim pitanjima...“. (citat na 269 stranici knjige)

Poseban poticaj islamsko-kršćanskom dijalogu dao je održani katoličko-muslimanski forum u Rimu u novembru 2008. godine.

Kršćani i muslimani teološku osnovu za dijalog mogu naći u svojim svetim knjigama – Novom zavjetu i Kur’anu. Svoje stanovište o dijalogu profesor Cvitković zaokružuje tako što zapisuje „u DIJALOGU treba sugovornika pri-hvatiti onakvim kakav jeste, u njegovoj drugosti, s punim respektom prema njemu. Preduvjet za dijalog muslimana i kršćana jesu uzajamno poštovanje i priznanje, bez obzira na različitosti“ (str. 270).

U odvijanju dijaloga valjalo bi, prema autoru, uključiti obrazovne institu-cije religijskih zajednica i vjernike. Nasuprot ovoj težnji ekstremisti, oni koji stvaraju teškoće u međusobnim odnosima „niti se susreću niti vode dijalog“ (Cvitković, str. 271). Dijalog dominatno vode eksperti iz religijskih zajedni-ca.

U evropskim integracijskim procesima dijalog između islama i kršćanstva, odnosno kršćana i muslimana, može dati novu dinamiku u priključivanju ze-malja zapadnog Balkana i Turske u članstvo Evropske unije. Autor uviđa, na temelju izvedenih istraživanja, da je dugotrajan proces integrisanja Turske u Evropsku uniju opterećen izostankom dijaloga i povjerenja između kršćana na jednoj strani i muslimana, na drugoj.

Ako muslimani i kršćani žele iskren dijalog i saradnju onda se trebaju što prije osloboditi predrasuda jednih o drugima. Evropa se susrela sa islamom na četiri načina: osvajanjem najprije Pirinejskog poluotoka, o poslije osmanskim osvajanjem balkanskog prostora; zatim doseljavanjem iz bivših evropskih ko-

251PREGLED

lonija; migracijom radne snage od druge polovine XX stoljeća, te konver-zijama. Iz vremena otomanskog osvajanja Evropa ima muslimane koji čine autohtono evropsko stanovništvo. Radi se o Albancima u Albaniji, Kosovu i Makedoniji, Pomacima u Bugarskoj i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. (Manje skupine muslimana postoje i u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Make-doniji).

Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini profesor Cvitković promatra u širem društveno-istorijskom kontekstu. Na više mjesta u knjizi razmatra se uspješnost modela zajedničkog života židova, kršćana i muslimana koji je pre-živio više od pet stoljeća za razliku od dva povijesna modela u Evropi koja su propala u Siciliji i Španiji. Profesor Cvitković je sociološkim uvidom označio procese koji početkom XXI stoljeća, u znatnoj mjeri zbog posljedica agresiv-nog rata protiv Bošnjaka, zagovaraju oblike vjerovanja muslimana u Bosni i Hercegovini koji stvaraju duhovne zidove prema hrišćanima.

Nužno je slijediti i sačuvati povijesno iskustvo tolerancije između musli-mana i kršćana u Bosni i Hercegovini. A to iskustvo je mirna egzistencija u toleranciji sljedbenika islama, kršćanstva i židovstva na istom geografskom, socijalnom i kulturološkom prostoru.

U Bosni i Hercegovini su u užim lokalnim zajednicama, u manjim i većim gradovima, na malim udaljenostima građeni i čuvani vjerski objekti: crkve, džamije, sinagoge. Za razliku od šireg evropskog prostora musliman je kršća-ninu u Bosni i Hercegovini susjed sa kojim se dijeli isti prostor, isti socijalni i ekonomski uslovi življenja, ista multikulturna osnova življenja u javnom prostoru i javnim i državnim institucijama. Posljedice rata jesu umanjile soci-jalnu i demografsku osnovu zajedničkog življenja u najvećem broju gradskih naselja Bosne i Hercegovine, ali nisu uništile svijest, iskustvo i volju vjernika u svim socijalnim slojevima da žive zajednički multikulturni život u odnosima međuvjerske tolerancije. Sa ovog stajališta Bosna i Hercegovina je povijesni model egzistencije islama i kršćanstva na bosanskohercegovačkom, a time i evropskom prostoru. Poznato je da 80% građana BiH podržava integraciju BiH u Evropsku uniju, a u građanskoj strukturi su pretežno muslimani i kršća-ni. O nemogućnosti zajedničkog življenja nakon Dejtonskog mirovnog spo-razuma ne govore građani. Naprotiv govore radikalni pripadnici stranačkih elita. Nerijetko ih slijede i pojedini članovi vodstva vjerskih zajednica.

Povodom promocije knjige profesora Cvitkovića „Moj susjed musliman“, želim i ovo reći: profesoru Cvitkoviću pripada zahvalnost njegove uže aka-demske zajednice – nastavnika i studenata Fakulteta političkih nauka za do-prinos razvoju i afirmaciji sociologije religije. Zahvalnost pripada i izdavaču.

252 PREGLED

„Školska knjiga“ kao i njen urednik Dražen Budiša zaslužuje sve pohvale za izdavački i poduhvat.

Mi iz akademske zajednice bi se obradovali ako bi knjiga profesora Cvitko-vića „Moj susjed musliman“ doživjela izdanje na nekom od evropskih jezika: njemačkom, engleskom, poljskom kao i na arapskom jeziku.

Studentima, naučnoj i stručnoj javnosti iskreno preporučujem knjigu profe-sora Cvitkovića „Moj susjed musliman“.

253PREGLED

Snježana Šušnjara

UDK 37 (73) (049.3)

DVA DISKURSA AMERIČKOG OBRAZOVNOG SUSTAVA1

TWO DISCOURSES ON THE AMERICAN EDUCATIONAL SYSTEM2

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Thomasa Armstronga „Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeriti pedagošku praksu“.

Summary

The text contains a review of the book entitled “The Best Schools: How Hu-man Development Research Should Inform Educational Practice” by Thomas Armstrong.

Knjiga Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeriti pedagošku praksu priređena je, kako u predgovoru David Elkind ističe, da bi pokušala odgonetnuti što je cilj odgoja. Je li to pripremanje mladih da bi uspjeli na testovima i dobili dobre ocjene ili je cilj odgoja u «osposobljavanju mladih ljudi da samostalno misle i da ne prihvaćaju prvu ideju koja do njih stigne», kako je to mudro Piaget primijetio.

Upravo o tome se govori u ovoj knjizi u kojoj autor izdvaja dva pedagoška diskursa koji danas dominiraju američkim obrazovnim sustavom. To su dis-kurs akademskog postignuća, itekako prisutan na ovoj pedagoškoj sceni, koji snagu obrazovanja vidi u učenju za testove i njihovu što efikasnijem rješava-nju, i diskurs razvoja čovjeka koji se može naći u nekim javnim i privatnim

1 Prikaz knjige Thomasa Armstronga, Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeriti pedagošku praksu, Educa, Zagreb, 2008, str. 195.

2 The review of a book by Thomas Armstrong “The Best Schools: How Human Develo-pment Research Should Inform Educational Practice”, Croatian edition, Educa, Zagreb, 2008, 195 pgs.

254 PREGLED

školama koje nastoje svoje kurikulume prilagoditi potrebama razvoja, interesa i sposobnostima svojih učenika. Upravo ovaj diskurs prevladava, prema Arm-strongu, u školama koje on naziva najboljim. Diskurs akademskog postignuća je, pak, prisutan u školama koje učenike, poradi zadovoljavanja zakonskih i drugih birokratskih odredbi, dovode čak do psihičke iscrpljenosti i nasilnog ponašanja.

Knjiga je koncepcijski podijeljena u 6 poglavlja.

U uvodu autor ističe kako je cilj knjige opisati najbolje primjere prakse u odgoju koje su povezane s razvojem čovjeka. Knjiga sadrži više od 50 primjera škola koje provode diskurs humanog razvoja i time postižu najbolja praktična ostvarenja. Autor ističe svoju zabrinutost sve prisutnijim trendom u Americi i svijetu «da se rezultati testova i ‘strogi akademski kurikulum’ upotrebljavaju kao osnovni kriterij za određivanje superiornosti školske sredine.» (str. 10) Umjesto toga, autoru je važnije odgovoriti na pitanje koliko škole uistinu odgo-varaju stvarnim potrebama učenika. Armstrong želi potaknuti pedagoge da se posebno usmjere na odgojne potrebe djece sukladno njihovoj dobi, te izražava bojazan zbog činjenice postojanja sve većeg pritiska na svim razinama dječjeg uzrasta radi postizanja akademskog učinka, što onda «navodi pedagoge na zanemarivanje pravih razvojnih potreba djece i adolescenata». (str. 14) Priti-sak radi postizanja viših rezultata pri testiranju i zahtjev da svi učenici pokažu visoku razinu sposobnosti čitanja, računanja i poznavanja prirodnih znanosti ima negativan učinak na kasnije faze odgoja djeteta, tvrdi autor. U učeniku adolescentu ovaj pritisak dovodi do stresa ili nasilnog ponašanja desetogodiš-njaka, do pomanjkanja pažnje učenika trećeg razreda, a djetetu predškolskog uzrasta takvim se zahtjevima oduzima djetinjstvo. Autor upozorava da se mo-ramo vratiti važnim pitanjima ljudskog odrastanja i učenja ukoliko ne želimo da, stalnim forsiranjem djece za postizanjem visokih rezultata na testovima, ne izgubimo bitku s vremenom i stvarnošću, te kulturu kakvu danas imamo.

Kako bi upoznao čitatelje s pojmom diskursa akademskog postignuća, autor u prvom poglavlju knjige pod nazivom Diskurs akademskog postignuća iznosi kratku povijest ove pojave, te navodi dvanaest negativnih posljedica ovakve pedagoške prakse. Neke od njih su učenje za testove, te neposvećivanje pažnje individualnim, kulturnim i etičkim razlikama koje su, zapravo, posljedica ame-ričkog zakona o školstvu pod nazivom «Nijedno se dijete ne zapostavlja».

Diskurs akademskog postignuća zanemaruje strukovnu izobrazbu, jer je naglasak na središnjim akademskim predmetima (čitanju, pisanju, matematici i prirodnim znanostima). Zapostavljeni su umjetnost, glazba, tjelesna kultura i

255PREGLED

dr., tako da djeca ostaju osiromašena za ova područja i ne mogu razvijati svoje prirodne sklonosti. Primjenom ovog diskursa učitelji i učenici su prisiljeni na puko memoriranje činjenica kako bi se što bolje pripremili za testiranje. Tako već postoje savjetnici koji obučavaju učitelje kako što bolje podučiti učenike za postizanje uspješnih rezultata na testu. Negativna posljedica toga je da uče-nici vješto uče kako varati i plagirati na testovima jer je školski uspjeh čvrsto vezan za samo nekoliko najrizičnijih testova koji se primjenjuju tijekom go-dine. Također su i učitelji i ravnatelji škola ohrabreni manipulirati rezultatima testovima, jer su oni jedino što je bitno i što će školu dovesti na dobar glas. Da bi postigli što bolje rezultate na testovima, učenici se još okreću i stimuliraju-ćim sredstvima kako bi ostali budni dok uče. Tako su neki uzimali od svojih vršnjaka njima legitimno propisan lijek za liječenje ADD/ADHD sindroma, te sebe dovodili u zdravstvenu opasnost (tikovi, ovisnost, psihoza). «Pritom je tragedija epskih proporcija činjenica da se to događa u društvu u kojemu se već sada pojavljuje nevjerojatan stupanj stresa i unutarnje razlomljenosti.» (str. 99)

Autor, također, upozorava da se eksperti za nastavu učitelji i pedagozi a ne političari i državni činovnici i kompanije za izradu testova, koji se slabo razumiju u proces nastave i učenja trebaju angažirati oko izrade kurikuluma. Zbog sve većeg i stalnog povećanja zahtjeva iz pojedinih predmeta, te ank-sioznosti uzrokovanih testiranjem koje omogućava daljnji uspjeh i napredak, učenici postaju razdražljivi, ne mogu spavati, imaju glavobolje i teškoće kon-centracije, bol u želucu, agresivnost i teškoće u učenju. Autor potom navodi primjere iz škola, kojima potkrepljuje svoje tvrdnje. (str. 39) I učitelji su tako-đer izloženi stresu, jer su prisiljeni izvoditi nastavu u uvjetima koje nisu sami odabrali i sankcijama, koje ih čekaju ako ne pripreme učenike za testiranje na zadovoljavajući način. «Dio razloga što učitelji doživljavaju simptome izga-ranja (burn out) jest njihova iznimno velika briga da budu uspješni, a pritom ne mogu kontrolirati bitne okolnosti u svezi s tim.» (str. 39)

U drugom poglavlju, pod nazivom Diskurs razvoja čovjeka, autor iznosi i pojašnjenje i povijest diskursa razvoja čovjeka, navodeći deset pozitivnih karakteristika ovog pedagoškog pristupa odgojno-obrazovnom procesu. Ovaj pristup podrazumijeva osposobljavanje svih učenika da ostvare svoje indivi-dualne potencijale i sposobnosti, kako su to davno propagirali i provodili u praksu Montessori, Piaget, Dewey i dr. U diskursu razvoja čovjeka, Armstrong naglašava da pedagozi i istraživači odgoja veliku pozornost trebaju pridavati velikim kvalitativnim razlikama u fizičkome, emocionalnome, kognitivnome i duhovnome svijetu djece različite dobi ili uzrasta. On, također, ističe da je

256 PREGLED

današnje vrijeme teško vrijeme za pedagoge koji vjeruju da je učenje samo po sebi nešto vrijedno i da je osnovni cilj škole pristupiti odgoju učenika kao cjelovitim ljudskim ličnostima. S druge strane, oni koji se posebno zalažu za diskurs akademskog postignuća jesu oni koji imaju moć, tipa državnih službe-nika na području odgoja i obrazovanja, inspektori, ravnatelji i dr.

Suprotstavljajući ova dva diskursa, Armstrong ističe da je u diskursu ra-zvoja čovjeka naglasak na ljudskom biću a ne na akademskom aspektu, te da stoga ovaj diskurs ima širu perspektivu, jer akademski aspekt «nešto je što ne živi i što je objektivno i konačno». Suprotno tomu ‘humano’ je entitet koji živi, subjektivan je i uvjerljivo beskrajan… ‘Akademičnost’ je ovdje vani, u obliku knjiga, testova, predavanja, zahtjeva, nastavnih programa, i tako dalje. ‘Humano’ je naprotiv, tu unutra – tu mi govorimo o samima sebi.» (str. 46)

Iz svega ovoga proizlazi, prema Armstrongu, da je «najvažniji aspekt uče-nja postati cjelovito ljudsko biće». Stoga je i «vrednovanje razvoja potpunog ljudskog bića proces koji je smislen, u stalnom je kretanju, kvalitativan je i sam po sebi obuhvaća razvoj čovjeka.» (str. 50–51) Ovaj diskurs daje pred-nost kurikulumu koji stavlja učenika pred smislene izbore, koji je fleksibilan i prilagođen individualnim potrebama učenika. Diskurs razvoja čovjeka se bavi prošlošću, sadašnjošću i budućnošću svakog učenika i on je ipsativan – od samog sebe, uspoređuje sadašnje i ranije učinke osobe. Ovaj diskurs svoju valjanost temelji na bogatstvu ljudskog iskustva, na tradiciji humanizma i di-jelom je ‘terenskog’ nastojanja praktičara (učitelja, npr.) koji su inspirirani kreativnim misliocima s područja pedagogije i psihologije. Sreća je polazište ovog diskursa. «Sretnost i nesretnost racionalnoga, društvenog živog bića ne ovisi o tome što on osjeća, nego o tome što on radi; jednako kao što se njegova vrlina i poročnost ne sastoje od osjećaja nego od činjenja.» (Bartlet, 1919: 941; str. 58)

U ostalim poglavljima knjige autor jezgrovito prikazuje kako se diskurs razvoja čovjeka može učinkovito primijeniti na predškolskoj i osnovnoškol-skoj razini, te razini niže i više srednje škole. Autor ističe kako je došlo do promjena u definiranju pojma «primjereno razvoju», da rezultati testiranja u sklopu diskursa akademskog postignuća omogućavaju pedagogu brz i lak put do dokumentiranja rezultata nastave, ali diskurs razvoja čovjeka ima dugoroč-ne koristi za pojedinca ali i društvo u cjelini. «Danas se gotovo čini da je izraz ‘razvojni’ poprimio značenje ‘usporedbe učenikova postignuća pri početnom testiranju s njegovim postignućem pri završnom testiranju. Posljedica toga je da izraz ‘razvojno primjerena praksa’ više ne označava s kojim se oblicima

257PREGLED

odgojne prakse djeca određene dobi trebaju baviti, nego kojim se praksama ona mogu baviti.» (str. 12)

Tako u 3. poglavlju pod naslovom Program odgoja u ranom djetinjstvu: igra, Armstrong ističe važnost igre kao značajnog odgojnog čimbenika, isti-čući kako je učenje u tom razdoblju zapravo usmjereno prema „unutarnjem“ životu djeteta. Stoga, smatra on, kreatori kurikuluma za odgoj u ranom dje-tinjstvu trebaju voditi računa o spontanim interesima djeteta, te «da stvarne potrebe djeteta te dobi zahtijevaju međudjelovanje s realnim svijetom, tj. svi-jetom osjeta, a nikako s ‘virtualnim svijetom’.» (str.12) Prema Armstrongu, igra treba biti glavna i presudna potreba predškolske djece i polaznika dječjih vrtića, tražeći napuštanje prakse prijenosa akademskih sadržaja koja su teret djeci i škode njihovu rastu i razvoju.

Poglavlje 4. pod nazivom Osnovna škola: učenje o načinu funkcioniranja škola ističe ulogu odgoja u ovoj dobi kojime treba usmjeriti dijete na pojave oko njega i objašnjenja kako svijet djeluje na način da dijete postane akterom u aktivnostima stvarnog života. Pogrešni su oni oblici nastave koji dijete uda-ljavaju od svijeta, prisilno ih stavljajući u umjetno okruženje učenja. «Osim toga, kad su učenici aktivni u razrednim aktivnostima koje angažiraju nji-hove društvene, emocionalne, kreativne, fizičke i duhovne sposobnosti, tada je mnogo manje vjerojatno da će se u njih pojaviti potreba za aktivnostima kojima će ometati proces učenja.» (str. 74) Međutim, u osnovnim školama se primjenjuju programi poučavanja u obliku ‘nacrta’ (scripted programs), koji djecu tjeraju na ponavljanje jednog te istog sadržaja dok ne zapamte. Takav kurikulum je „ponižavajući i lišava smisla“, istaknula je jedna iskusna učite-ljica, buneći se protiv takvog pristupa. Takva nastava je odijeljena od stvarnog svijeta. (str. 114)

U 5. poglavlju Niža srednja škola: društveno, emocionalno i metakognitiv-no odrastanje, autor naglašava da djeca te dobi stječu sposobnosti zaključiva-nja višeg reda, te stoga u ovom dijelu odrastanja, odgoj treba bazirati na so-cijalnome, emocionalnome i metakognitivnom razvoju, kako i naslov kazuje. Međutim, zahvaljujući zakonu Nijedno se dijete ne zapostavlja, koji zahtijeva ujednačeno visoke rezultate na testovima cjelokupnog raspona kurikuluma, od dječjeg vrtića do 12. godine školovanja, ne uzimajući u obzir različite etape razvoja djeteta u djetinjstvu i adolescenciji, o ovome se ne vodi računa. Ovaj zakon se ne obazire niti na potrebe srednjih škola, niti na razvojne potrebe djeteta. (str. 127) Dalje u ovom poglavlju autor podrobno objašnjava razvojne potrebe adolescenta i neprimjerene postupke u školama. «Jedna od tragedija

258 PREGLED

suvremenog života jest to da nema više potpuno razvijenih rituala prijelaza adolescenata iz djetinjstva u dob odraslih. Rezultat toga je činjenica da mnogi adolscenti nastoje stvoriti vlastite rituale prijelaza uz pomoć eksperimenti-ranja opojnim drogama, jurnjavom autocestama, ulaženjem u rizične spolne aktivnosti, sudjelovanjem u skupinama nasilnika, pijančevanjem. To im služi za odjeljivanje od djetinjstva…» (str. 131) Da ne bi sve izgledalo crno, autor daje i pozitivne primjere škola u kojima vlada kreativnost, zdrava klima, male zajednice učenja, angažirano učenje itd. Npr. u harvardskom projektu Nulta praktična inteligencija za škole izrađen je materijal za motiviranje učenika da sami kreiraju vlastite pristupe učenju, da planiraju i promišljaju. (str. 142) «Kada mlađi tinejdžeri pišu pjesme, oblikuju u glini, rišu, slikaju, plešu i pje-vaju, oni su stvaralački uključeni u oblikovanje samih sebe kao autonomnih pojedinaca. A to je i najveća korist za društvo.» (str. 143)

Poglavlje 6. Viša srednja škola: priprema učenika za neovisan život u stvar-nom svijetu kazuje o važnosti pripreme djeteta za samostalnost i neovisnost u životu. Ovdje autor daje primjer Billa Gatesa koji je, obraćajući se jednom prigodom prosvjetarima, višu srednju školu nazvao zastarjelom i optužio da ona ne poučava za rad u 21. stoljeću. Naglasio je «Mi imamo jednu od najviših stopa ‘otpadanja’ u višim srednjim školama od svih zemalja industrijalizira-nog svijeta. Osim toga, mnogi koji završe višu srednju školu ne idu na sveu-čilište. A mnogi koji idu na sveučilište nisu za nj pripremljeni – i završe tako da ‘otpadnu’.» Gates je znao što govori jer je i on bio učenik koji je „otpao“. Napustio je Harvard. (str. 150) I nije bio jedini. Autor navodi popis uspješnih ljudi u Americi koji su „otpali“ tijekom studija, pa su tu i Erik Erikson, te William Faukner. (str. 151) Autor opet ističe neprimjerenost škole razvojnom uzrastu učenika, navodeći razvojno primjerene i razvojno neprimjerene po-stupke u ovoj vrsti škole, ističući velike bezlične škole, te nazivajući školu – šopingom svega i svačega. Također, kritizira diferenciranje učenika u skupine ili smjerove prema sposobnostima (tracking), što znatno smanjuje kvalitetu iskustva učenja za učenike koji su svrstani u najniže smjerove. Najniži smje-rovi predstavljaju nastavu u kojima učenici uče napamet, „bubaju“, koriste dosadne udžbenike, uče postupke preživljavanja dok se učenici u višim smje-rovima bave rješavanjem problema višeg reda, kritičkim mišljenjem, kreativ-nim pisanjem i dr. «Donošenje administrativnih odluka o budućnosti učenika prije negoli im je mozak potpuno razvijen, prije nego što je samim učenicima dopušteno da se izraze o svojim profesionalnim aspiracijama i kad je češće riječ o djelovanju socijalnih i rasnih nejednakosti nego o stvarnim razlikama među ljudima, sve to dovodi do osude mnogih učenika da žive život koji ne

259PREGLED

odgovara njihovu razvojnom potencijalu.» (str. 156) Dalje, autor navodi pri-mjere dobrih škola koje pomažu učenicima da se koriste svojim mozgom, uče ih da manje znači više, usmjeravaju ih na dubinu sadržaja a ne na pokrivanje cijelog sadržaja, postavljaju ciljeve koji se odnose na sve učenike. Naglasak je stavljen na činjenicu da je učenik – radnik a učitelj – predradnik (coach-trener) itd. (str. 159)

Autor, također, preporuča kakav bi odnos trebao biti između učitelja i uče-nika obzirom na njihov uzrast. «Na razini ranog djetinjstva ja bih na taj odnos gledao u smislu djeteta kao osobe koja se igra, a odgajatelja kao onoga tko mu to olakšava. U osnovnoj školi na učenika bih gledao kao radnika, a učite-lja kao predradnika; u nižoj srednjoj školi učenika bih smatrao istraživačem, a učitelja voditeljem, te u višoj srednjoj školi učenika naučnikom, a nastavnika mentorom.» (str. 159)

U svim ovim poglavljima Armstrong daje praktične prijedloge i primjere koji bi trebali poboljšati praksu i ukazati na postojeće nedostatke u američkom obrazovanju. Pokazujući primjere škola koje primjenjuju diskurs akademskog postignuća, autor nas navodi na razmišljanje i poticaj što treba prihvatiti u praksi a što izbjegnuti zbog dobrobiti djece i njihove budućnosti. Stoga je ova knjiga, zbog obilja primjera, doista vrijedna za pročitati i toliko različita od pukih teorijskih razmatranja. Ona nas tjera da se zamislimo i nad našom školskom praksom i stremljenjima kojima nas zakon sve više upućuje, a koji nisu daleko od diskursa akademskog postignuća, koji nam nameću birokratski aparati i ljudi koji s praksom nemaju puno doticaja. «Na kraju treba spome-nuti da se zahtjevi za valjanošću diskursa razvoja čovjeka često temelje na zdravorazumskom iskustvu onih koji osobno sudjeluju, u učenju, a zahtjevi diskursa akademskog postignuća obično se temelje na apstraktnim podacima koje iznose eksperti sa strane.» (str. 56)

Okrugli sto / Round Table Discussions

263PREGLED

Avdo Sućeska

(1927-2001)

Povodom deset godina od smrti akademika prof. dr Avde Sućeske, na Prav-nom fakultetu u Sarajevu, u četvrtak, 22. decembra 2011. godine, održan je okrugli sto na kome su, njegovi prijatelji, kolege i saradnici govorili o njego-vom liku i djelu.

Avdo Sućeska

(1927-2001)

The round table discussion on the occasion of marking the 10th anniversary of Academician Avdo Sućeska’s death had been held at the Faculty of Law in Sarajevo on Thursday 22nd of December 2011, where his friends, colleagues and associates spoke about his personality and opus.

265PREGLED

Dr. Mustafa Imamović, professor emeritusPravni fakultet Sarajevo

KLASNOST I NACIONALNOST U HISTORIOGRAFSKOM DJELU AVDE SUĆESKE

Jučer se 21. decembra navršilo deset godina od smrti Avde Sućeske, redov-nog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u penziji.

Pošto ovdje ima mladih ljudi kojima je Avdo Sućeska manje-više nepozna-to ime, bit ću slobodan da prije svog tematskog izlaganja predstavim Avdu Sućesku sa nekoliko osnovnih podataka.

Rođen je 5. maja 1927. u Jasenici kod Rogatice. Školovao se u Sarajevu, a doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Avdo Sućeska se od mladih dana posvetio historijskoj nauci i univerzi-tetskoj karijeri i u njoj brzo ali sigurno prošao put od asistenta do redovnog profesora, direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu i člana Akademije na-uka i umjetnosti BiH. Bio je i ostao uzor mnogim generacijama naše nauke. Posebnu je odgovornost iskazivao prema jednom broju mlađih ljudi koje je prihvatio kao svoje još neiskusne ali talentirane kolege, drugove i saborce. U njima je vidio buduće vodeće ličnosti naše historijske nauke, kojima je nese-bično prenosio potrebna znanja, kontakte i neophodne informacije.

Najveći dio svog života i stvaralačke energije Avdo Sućeska posvetio je usponu i razvitku Pravnog fakulteta u Sarajevu kao nastavne i naučne usta-nove, na kojoj je kao student, asistent i nastavnik proveo više od četrdeset godina. Formiranje nacionalne historije države i prava kao nastavne i naučne discipline na Pravnom fakultetu u Sarajevu i općenito u Bosni i Hercegovini, u velikoj mjeri djelo dr. Avde Sućeske. Profesor Sućeska pripada prvoj gene-raciji studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1950, nakon čega je izabran za asistenta na predmetu Istorija države i prava naroda Jugoslavije.

Još kao asistent Sućeska se opredijelio i odlučio za studij i proučavanje dr-žavno-pravnog razvitka Bosne osmanskog doba, sa težištem na dva posljednja vijeka turske uprave, tj. XVIII i prvu polovinu XIX stoljeća. Iz te je oblasti, prije svega na osnovu obimnih arhivskih istraživanja, napisao i objavio niz

266 PREGLED

značajnih radova koji su ga svrstali u red vodećih osmanista i pravnih histo-ričara na prostorima bivše Jugoslavije, ali i šire u Evropi i svijetu. Tu svo-ju poziciju Avdo Sućeska je gradio strpljivim istraživačkim radom i velikom naučnom akribijom, kojom se odlikuju već njegovi prvi radovi i studije iz pedesetih godina, kao što su Vakufski krediti u Sarajevu u XVI vijeku, Mjesto muteselima u lokalnoj upravi do tanzimata, Malikana - doživotni zakup držav-nih dobara u osmanskoj državi i dr.

Kao sasvim svjesnu reakciju na dotadašnja tumačenja ekonomsko-političke i državno-pravne historije Bosne XVIII i XIX stoljeća, Avdo Sućeskaje 1965. objavio svoje najveće djelo, monografiju Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka. Ovom monografijom i sa nešto kasnijom studijom Seljačke bune u Bosni u XVII i XVIII stoljeću (1969), Suće-ska je izvršio svojevrsnu revoluciju u bosanskoj i općenito jugoslavenskoj hi-storijskoj nauci uvođenjem klasne komponente u razmatranje povijesti Bosne i bosanskih muslimana, tj. Bošnjaka. Time je cjelokupna pozicija Bošnjaka u Osmanskom carstvu redefinirana, što je Sućeska eksplicirao u studiji Položaj Muslimana u osmanskoj državi, objavljenoj 1974. godine.

Na tom tragu, Sućeska je tokom godina svog plodnog naučnog rada napi-sao i objavio brojne studije, članke i rasprave o različitim pravnim i političkim pitanjima historije Bosne i okolnih zemalja osmanskog vremena. Posebno se bavio pitanjima ustroja, evolucije i pravnog reguliranja agrarnih, u prvom redu čiflučkih odnosa i poreskim sistemom, te njihovim ekonomskim, demograf-skim i političkim posljedicama. Ovim problemima prof. Sućeska je posvetio više velikih studija među kojima su Popis čifluka u rogatičkom kadiluku iz 1835. godine, Prvi pokušaj regulisanja agrarnih odnosa u BiH u XIX stoljeću, Evolucija u nasljeđivanju odžakluk timara u Bosanskom pašaluku, Ekonom-ske i društveno-političke posljedice pojačanog oporezivanja u Osmanskom carstvu u XVII i XVIII stoljeću, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa u BiH u periodu osmanske vladavine itd.

Avdo Sućeska je u ovim i drugim svojim radovima jasno pokazao da proces čiflučenja nije samo vodio i doveo do uspostavljanja novih staleških i klasnih odnosa u bosanskom agraru nego je istovremeno izazvao značajne demograf-ske promjene i pomjeranja u strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine, što se posebno odrazilo na njegov nacionalno-politički razvitak. Još prije pojave Avde Sućeske u nauci je bilo napora i pokušaja da se historija osmanskog doba razmatra kroz njegovu socijalno-ekonomsku strukturu. To se, međutim, radilo uglavnom deduktivnom metodom, tako što su se opće zakonitosti u razvitku društveno-ekonomskih formacija i klasnih odnosa, kao već navodno

267PREGLED

dokazanih činjenica, apstraktno primjenjivale na historiju osmanske i posto-smanske Bosne. Sve se to miješalo sa brojnim nacionalističkim natruhama građanske historiografije i njenim paternalističkim pogledima na Bosnu i nje-nu prošlost. Nasuprot tome, profesor Sućeska je išao induktivnom metodom, od pojedinačnih ka općim činjenicama i zaključcima. On je s dubokim uvjere-njem prihvatao Marxovo učenje o proizvodnim odnosima, društvenim klasa-ma, ekonomskim formacijama i pravno političkoj nadgradnji, ali je potvrdu za njegovu aplikaciju na konkretne bosanske prilike tražio u izvornoj arhivskoj građi. U tom su smislu svi njegovi radovi zasnovani na obimnim istraživanji-ma izvorne građe po arhivima i bibliotekama Sarajeva, Istanbula, Beča, An-kare, Minhena itd. On je tako, s pravom, u naučnim raspravama često isticao, pozivajući se na Marxa, da su ga njegova istraživanja dovela do rezultata koje izlaže. Tu je obično dodavao Marxovu konstataciju iz Komunističkog mani-festa, da je historija svakog dosadašnjeg društva, osim prvobitne zajednice, historija klasnih borbi.

Do pojave originalnih naučno-istraživačkih radova prof. Sućeske, klasna struktura osmanske Bosne svodila se na njenu vjersku komponentu i podjelu. Smatralo se i pisalo tako kao da su svi muslimani pripadnici jedne klase ili jednog vladajućeg staleža, dok su svi kršćani ili hrišćani pripadnici potčinjene klase. Profesor Sućeska je svojim brojnim studijama i raspravama nedvosmi-sleno pokazao da je među muslimanima u Bosni osmanskog razdoblja, bez obzira na vjersku solidarnost, postojala jasna, a često i oštra staleška, odnosno klasna podjela. On je svojim istraživanjima otkrio muslimansko seljaštvo kao temeljnu i najbrojniju društvenu skupinu među Bošnjacima i izveo ga na po-zornicu historijskih zbivanja. Nacionalistička srpsko-hrvatska historiografija uporno se držala političke predrasude po kojoj «muslimanski element» u Bo-sni čine «bezi i gradska fukara». Odatle se u službenoj historiografiji historija Bosne svodila na historiju srpskih seljaka XIX i prve polovine XX stoljeća. Avdo Sućeska je svojim spisima argumentirano razbio taj mit kao osnov srp-ske nacionalističke hegemonije u zvaničnoj historiografiji. Iz njegovih istra-živačkih studija snažno je izronila ogromna bosansko muslimanska seljačka masa, kao osnov i stalno vrelo bošnjačkog naroda, odnosno nacije.

Pored toga, profesor Sućeska je dao odlučujući doprinos legitimiziranju proučavanja nacionalno-političkog razvitka bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka. Taj se doprinos ogleda prije svega u njegovom hrabrom nastojanju da bošnjački intelektualci steknu pravo da slobodno razmišljaju o povijesnoj sudbini svog naroda. Početkom septembra 1969. u Ohridu je održan Peti kon-gres historičara Jugoslavije, na kojem se raspravljalo o etničkim i nacionalnim procesima na jugoslavenskom tlu od doseljavanja Slavena do kraja Drugog

268 PREGLED

svjetskog rata. Ovaj je kongres ušao u historiju kao prvi veliki znanstveni forum na kojem je nacionalno pitanje Bošnjaka postavljeno kao legitimna na-učna tema. U tom je pogledu ključno mjesto imao referat profesora Sućeske o «historijskim osnovama posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana». Naučno veoma utemeljen, ovaj je referat postao osnovom za sva dalja istra-živanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su potom uslijedila. Taj se proces, bez obzira na sve otpore i pritiske, ali i političke rizike koji su se u vezi s njim javljali, nije više mogao zaustaviti. Onima koji su u tom pogledu kalkulirali i kolebali se Avdo je znao često reći, opet parafrazirajući Marxa iz Manifesta, da proleteri nemaju šta da izgube osim vlastitih okova, a dobit će cijeli svi-jet. Avdo je dosljedno smatrao da svako napuštanje vlastite individualnosti predstavlja neku vrstu smrti. Življenje je razmišljanje za sebe i o sebi, kako za pojedinca tako i za narod. I pojedinac i narod prestaju postojati onda kada više nisu svjesni sebe.

Pri tome je prof. Sućeska uvijek vodio računa o unutrašnjim konstelacija-ma i odnosu snaga u tadašnjem bosanskom i jugoslavenskom društvu. Drugim riječima, profesor Sućeska je bio historičar sa razvijenim osjećanjem filozofije povijesti i datih političkih realnosti.

Danas se s pravom može reći da se Avdo Sućeska, kao rijetko ko prije nje-ga, stručno i kvalificirano, bavio državnopravnom historijom Osmanskog car-stva i posljednjim stoljećima njegove vladavine na Balkanu i državno-prav-nim elementima u prošlosti južnoslavenskih naroda pod turskom vlašću. Avdo Sućeska je spojio u sebi temeljna pravnička znanja s dobrim poznavanjem i savjesnom primjenom Marxovog historijskog metoda. On je obradi državno-pravnih problema Bosne i okolnih zemalja pristupao kao pravi studijski rad-nik u oblasti historije. Pri tome je sa lijepom i svestranom širinom realistički zahvatao probleme bez ikakvog idealiziranja ustanova i odnosa prošlosti, kao izraza datih klasnih protivrječnosti.

269PREGLED

Prof. dr. Fikret KarčićPravni fakultetSarajevo

ŠERIJATSKO PRAVO U DJELU PROF. DR. AVDE SUĆESKE

Kao pravni historičar osmanskog perioda prof. dr. Avdo Sućeska se nemi-novno bavio šerijatskim pravom. Naime, šerijat je uz kanun (svjetovno zako-nodavstvo) činio osnovu pravnog sistema osmanske države. Sama osmanska država bila je ideološki utemeljena na jednom historijskom tumačenju islama i turskih plemenskih tradicija.

Samo šerijatsko pravo tretira se u djelu prof. dr. Avde Sućeske u nekoliko aspekata:

bavljenje pojedinim institutima šerijatskog prava.1. Prof. dr. Avdo Sućeska bavio se u svom djelu određenim institutima šerijat-skog prava. U skladu sa svojim općim interesom za društveno-ekonomska i politička pitanja, on je obrađivao one institute šerijatskog prava koji su najuže vezani za spomenutu sferu. Takvi su bili instituti: raja (zavisno stanovništvo osmanske države), kefilema (uzajamno jamčenje stanovnika jednog lokalite-ta u pogledu zakonitog ponašanja), muafijet (oslobađanje od poreza), porezi, vakufi i vakufski krediti, krivično pravo u osmanskom periodu uključujući šerijatsku i kanunsku komponentu.

Bavljenje šerijatskim sudstvom. 2. Ovom temom posebno funkcijom kadije, prof. dr. Sućeska se bavio u svom magnum opusu- knjizi Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim ze-mljama za vrijeme Turaka (Sarajevo, Naučno društvo SR BiH, 1965). Glavna teza prof. dr. Sućeske izražena u ovom djelu je da je kadija u osmanskoj drža-vi nadomještao nedostatak lokalnog organa opće nadležnosti. Tako je kadija, pored uobičajenih poslova presuđivanja po šerijatu i kanunu, vršio i druge poslove od kontrole tržišta do nadgledanja opće mobilizacije.3. Korištenje protokola šerijatskih sudova kao prvorazrednog historijskog izvora.

270 PREGLED

Šerijatski sudovi u osmanskoj državi su vodili protokole (sidžille) u koje su upisivali sve detalje sporova koje su presuđivali uključujući imena stranaka, predmet spora, presudu i svjedoke. Osim toga u ovim protokolima su u punom tekstu navođeni i svi akti centralne i provincijske vlasti koji su bili upućeni kadijama. Na taj način sidžilli šerijatskih sudova predstavljaju prvorazredni historijski izvor ne samo za važeće pravo („pravo u akciji“) nego i za politič-ku, ekonomsku i kulturnu historiju određene zemlje ili grada. Ova orijentacija je vidljiva u knjizi Ajani, gdje se među izvorima na prvom mjestu spominje neizdata arhivska građa a posebno sidžilli sarajevskog kadiluka (86), koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, sidžilli iz raznim kadi-luka Bosanskog pašaluka (61), koji su se čuvali u Orijentalnom institutu u Sarajevu, te sidžill bitoljskog kadije, čuvan u Državnom arhivu Makedonije.

Može se reći da je u bavljenju šerijatskim pravom prof. dr. Avdo Sućeska bio na tragu savremenih tendencija pravne historije, koja se od „prava u knji-gama“ okrenula prema „pravu u akciji“.

271PREGLED

Prof. dr. Enes DurmiševićPravni fakultetSarajevo

AJANI I LOKALNA UPRAVA U OSMANSKOM CARSTVU U DJELU PROF. AVDE SUĆESKE

Proučavanjem osmanske lokalne vlasti utvrđuje se položaj zavisnog sta-novništva (raje) u osmanskoj državi, jer preko organa lokalne vlasti država ima neposredni kontakt sa najširim slojevima stanovništva. Mogućnost većeg ili manjeg uticaja centralne vlasti na odnose između zavisnog stanovništva i feudalaca, kao nosioca vlasti s jedne, i mogućnosti većih ili manjih zloupotre-ba s druge strane, zavisilo je od načina kako je ta vlast uspostavljena. Stoga, izučavanje lokalne vlasti omogućuje bolje sagledavanje osobenosti feudaliz-ma, jer se upravo u domenu lokalne vlasti najbolje ispoljava priroda jednog feudalizma.

O lokalnoj upravi u osmanskoj državi, prije Sućeske, pisali su Hazim Ša-banović, Hamdija Kreševljaković, Branislav Đurđev i Konstantin Bastajić. Profesor Sućeska, u izučavanju ove teme ide dalje, i dotadašnja općeprihvaće-na shvatanja južnoslavenske historiografije o višestoljetnoj osmanskoj vlasti na Balkanu uveliko dovodi u pitanje. U svojim istraživanjima, on se najviše koristi rezultatima koje pronalazi u arhivima širom tadašnje Jugoslavije i Ista-nbula, ali i rezultatima turskih osmanista, a posebno Ismaila Hakkija Uzun-čarširlija.

U osmanskom feudalizmu lokalna vlast spadala je u domen određenih feu-dalnih slojeva, a ne centralne vlasti, zbog toga što su kroz lokalnu vlast osigu-ravani materijalni interesi određenih feudalnih slojeva, pa su organi te vlasti ubirali određene prihode, ili su vršili policijsku vlast, koja također nosi u sebi određeni materijalni interes. U tome se uglavnom i iscrpljuje obim te vlasti.

Karakteristike osmanskog feudalnog (timarskog) sistema ispoljavale su se u tome što lokalnu vlast na svojim feudalnim posjedima nisu uživali svi feu-dalci (spahije ili timarlije), kao i u tome što je ona bila manjeg obima u pore-đenju sa vlašću feudalaca u evropskom feudalizmu. U osmanskoj državi svi feudalci bili su lišeni tzv. sudskog imuniteta.

272 PREGLED

Osmanska feudalna organizacija bitno je određivala lokalnu vlast, pri čemu je u principu bila postavljena na sličnu osnovu na kojoj je počivala lokalna vlast u zapadnoevropskim, ili u južnoslavenskim feudalnim državama. Ali to ne znači da se ta vlast iscrpljivala u feudalnoj organizaciji. Pored te organiza-cije, koja je bila osnovna vojna organizacija, u osmanskoj državi postojale su još pomoćne i stalne vojne formacije, koje su uživale svoju unutrašnju auto-nomiju, utičući zbog toga na strukturu lokalne vlasti. Najzad, centralna vlast, je svoje posebne interese u provincijama ostvarivala posredstvom svojih po-sebnih organa, a uvid u poslovanje ostalih organa lokalne vlasti, posredstvom sudskog organa, kadije.

Organizaciju lokalne vlasti u osmanskoj državi činili su:feudalna (timarska organizacija);1. janjičarska organizacija: 2. janjičarski aga (u većim gradovima), serdar (u manjim naseljima), kethuda yeri (mjesni čehaja – komandant mjesne car-ske konjice - carskih spahija), jajabaša (sakupljač devširme); pomoćni vojni redovi: 3. mussellimi, juruci, vojnuci, martolozi i njihove star-ješine subaše, vojničke čeribaše, martoloz-baše itd;knezovi4. (seoski i nahijski) i primićuri kao lokana vlast kod vlaškog stanov-ništva; upravna vlast u gradovima, esnafske organizacije, skupština esnafa (5. lon-dža) na čijem čelu stoji čehaja ili ustabaša, jigit (izvršni organ londže, inače znači hrabar i odvažan čovjek, dobar jahač konja), čauš (pomoć-nik čehaje, izvršilac njegovih naloga), muhtesib (tržišni inspektor), pasvan ili pasban (noćni čuvar), šehir emin (gradski povjerenik), šehir kethodasi (gradski ćehaja) itd.; isvi službenici koji su bili u direktnoj službi centralne vlasti: 6. džumruk emin (carinski povjerenik), harač emin ili harač aga (ukupljač harača), bazar emin (tržišni povjerenik) itd. U osmanskom državnom sistemu posebno mjesto u lokalnoj upravi, zauzi-

mao je organ pravosuđa – kadija. Spahijska (feudalna) organizacija u osmanskoj državi bila je bitno određe-

na oblikom svojine, koja je bila drukčija od feudalne svojine na Zapadu.Osnovni oblik svojine na zemlju bila je državna svojina (erazi miri). To je

specifičan oblik tzv. podijeljene feudalne svojine na zemlju, sa vrlo naglaše-

273PREGLED

nim vrhovnim svojinskim pravom vladara (sultana), koji je jedini bio ovlašten da pojedine dijelove te zemlje dodjeljuje spahijama ili timarlijama (feudalci-ma), ali i oduzima dodijeljenu im zemlju.

Podjelu državne zemlje, koju je vršio sultan među različite slojeve spa-hijske klase, poznat je pod nazivom timarski sistem, a feudalna organizacija, koja je bila izgrađena na tom sistemu timarska organizacija. Kroz timarski si-stem, sultan je vršio raspored zemlje zaslužnim ratnicima, zadržavajući znatan dio zemlje lično za sebe.

Feudalni (timarski) sistem predstavljao je osnovu društvenog sistema dr-žave i jezgro njenog vojno-političkog mehanizma. Kao takav on je uticao i na izgradnju određenog tipa lokalne uprave, koja je kao i u ostalim feudalnim državama bila šarolika i nejedinstvena.

U feudalnoj državi lokalna uprava je bila uslovljena obimom prava feuda-laca na posjedu, odnosno obimom i sadržajem tzv. feudalnih imuniteta. Kako je osmanska država bila feudalna, to je organizacija lokalne uprave i u njoj bila uslovljena obimom feudalnih imuniteta osmanskih feudalaca. Ali dok su svi feudalci na Zapadu i u južnoslavenskim feudalnim državama uživali feu-dalne imunitete, u osmanskoj državi, feudalni imuniteti ogromnog broja sit-nih feudalaca, spahija – bili su jako ograničeni. S obzirom na obim imuniteta feudalaca, u osmanskoj državi postojale su dvije kategorije feuda – slobodni (serbest) i neslobodni (serbestsiz)feudi (posjedi).

Nemogućnost daljnjih osvajanja i kriza klasičnih osmanskih institucija, izazvala je potrebu za novim snagama koje bi preuzele na sebe mnogobrojne poslove u osmanskim provincijama u kojima je sve više slabila centralna vlast. Novi poslovi, koji su značili povećanje tereta za sve slojeve društva (u prvom redu raje) i raspodjelu tih tereta na novoj, drugačijoj osnovi, bitno su uticali na pojavu novog tipa lokalnog upravnog funkcionera, čija će se funkcija u nekim stvarima protezati na sve slojeve stanovništva na području jednog kadiluka ili nahije. Bila je to funkcija ajana.

Riječ ajan je arapskog porijekla (ar. ‘ayn – ’a‘yān = oko, izvor), i ovdje znači uglednik (vojni komandant). U osmanskoj administraciji, sve vrijeme se koristila arapska množina kao jednina. U historijskoj literaturi nalazimo nekoliko termina riječi ajan, koja u kombinaciji sa drugim političko-pravnim terminima nosi novo značenje za razliku od izvornog, pa imamo izvedenice:

devlet-i ayān – najviši funkcioner, iricāl-i ayān – državni prvaci (ljudi), najistaknutiji ljudi, bogati (nekad i

duhovna elita (muftije i ulema), oni su češće časni ljudi (ešrāf).

274 PREGLED

Profesor Sućeska navodi najstariji primjer, upotrebe termina ajan, koji poti-če iz 1469. godine. Spominje se u jednoj presudi (hudždžet) sarajevskog kadije Mahmuta. Presuda je donesena povodom spora oko svojine na zemlju između seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji i nekog Davud-bega. Spor je riješen u korist seljaka. Ispred imena Davud-begovog stoji: „Fahr-ul ayān Davud-beg – ponos uglednih Davud-beg“. Pretpostavka je da je Davud-beg pripadao slo-ju visokih feudalaca (zaima). U istoj presudi spominje se i bosanski sandžak-beg Mehmed-beg, ali je on spomenut sa drugim epitetima, predviđenim za rang sandžak-bega: „fahr-ul umerā il-kirām Bosna sancaği begi Mehmed-beg hazretlerine – ponosu plemenitih emira, bosanskom sandžak-begu, njegovoj ekselenciji, Mehmed-begu“.1

Za instituciju ajanluka, prof. Sućeska tvrdi da predstavlja veoma interesan-tan historijsko-pravni fenomen, i da je bio potpuno nepoznat ranijoj držav-no-pravnoj praksi muslimanskih država, pa i ranijoj državno-pravnoj prak-si Osmanskog carstva. On tvrdi da ajanluk predstavlja potpuno „samoniklu osmansku državno-pravnu ustanovu, koja je organski izrasla iz osnova kvan-titativnog i kvalitativnog narastanja određenih vrsta državnih poslova, koji su u posebnim unutrašnjim društveno-političkim uslovima i spoljnopolitičkim teškoćama počev od druge polovine XVII stoljeća počeli da se obavljaju uz pomoć i putem vilajetskih ajana“.2

U vrijeme nastanka, ajanluk se može definirati kao „skup dužnosti i ovla-štenja vezanih za obavljanje, aktima centralne i provincijske uprave, određe-nih državnih poslova sa područja lokalne uprave (kadiluka) putem ajana. U tom smislu ajanluk predstavlja određen skup dužnosti i prava, koji se mogu označiti jednim terminom: ajanska funkcija (ayānlik)“.3

Uz ajana, u ovom periodu javlja se i funkcija vilajetskog ajana, koju su mogli vršiti najuglednija lica u provincijama Osmanskog carstva. To su bili: starješine spahijske organizacije u provincijama, zaimi, starješine pomoćnih vojnih odreda i janjičarske organizacije u provincijama (serdar, janjičarski aga), zatim organi lokalne uprave i članovi divana provincijskih paša (vojvo-de, subaše, mutesellimi, vezirov čehaja, defterdari) koji su također spadali u rang zaima, viši predstavnici uleme (muftije, kadije, muderrisi) i bogati trgov-ci. Ukratko, u krug vilajetskih ajana spadali su svi istaknutiji funkcioneri voj-

1 Avdo Sućeska, Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka“, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XXII, Odjeljenje istorij-sko-filoloških nauka, Sarajevo, 1965, str. 21.

2 Isto, str. 92.3 Isto, str. 93.

275PREGLED

nih organizacija i upravne vlasti u provincijama. U širi krug vilajetskih ajana spadali su svi istaknutiji predstavnici povlaštenih slojeva osmanskog društva u provincijama.

Posmatrajući instituciju ajanluka iz aspekta državno-pravne historije, mo-žemo kazati da ona predstavlja pojavu u državno-pravnoj historiji osmanske države iz koje je u procesu neminovnog raspadanja starih osmanskih ustanova izrastao novi oblik lokalne uprave, oblik koji karakterizira opća nadležnost za sve poslove, čime se karakteriziraju organi lokalne uprave razvijenog oblika feudalne države – apsolutne monarhije.

Što se tiče nastanka ajanluka u Bosni (Bosanskom pašaluku), njegovo po-rijeklo i društveno-politička suština, slična je kao i u ostalim provincijama Osmanskoga carstva, s tim što se ajanluk u Bosni sporije razvijao i formirao, jer je proces raspadanja klasičnih osmanskih ustanova u Bosni tekao sporije.

Ajanluk u Bosni se odlikuje i nekim drugim specifičnostima kao što su: specifičan razvoj muslimanskog feudalnog sloja, prihvatanje islama procen-tualno više nego u drugim provincijama, ustanova kapetanija i kapetana, te granični karakter Bosanskog pašaluka.

Svi pobrojani momenti su na svoj način djelovali na osobenosti u razvoju ajanluka u Bosni, gdje se on u znatnom broju kadiluka i nahija našao već na početku u posjedu nasljednih kapetana. U kadilucima u kojima nije bilo kape-tana, ajanluk je najčešće bio u rukama najistaknutijih begovskih porodica.

Nakon što su janjičari postali balast u Osmanskoj državi, ajani, kao novi nosioci lokalne uprave, učestvovali su u obračunu sultana Mahmut II sa ja-njičarima. Bila je to poznata Povelja o savezu i slozi (Senedi ittifāq) iz 1808. godine, koju su potpisali sultan Mahmut II i čuveni ajan iz Ruščuka, Mustafa Bajraktar. Nakon sporazuma i obračuna sa janjičarima, Mustafa Bajraktar je imenovan velikim vezirom sultana Mahmuta II.

U fazi reformi (tanzimat) i ajani dolaze pod udar centralne vlasti, pa i Mustafa Bajraktar, jer su kao i janjičari, u određenom historijskom trenutku preobrazili se u svoju suprotnost: od nosilaca napretka i razvitka Osmanskog carstva, postali su njegovi rušitelji zadržavajući svoje privilegije (isključivo pravo) za koje su smatrali, kao i svi privilegirani slojevi kroz povijest ljudsko-ga roda, da su zauvijek i vječne.

Svi ovi organi lokalne uprave u osmanskoj državi bili su lišeni sudskog imuniteta, jer je centralna vlast, preko kadije zadržala pravo suđenja i sveuku-pne kontrole djelovanja svih lokalnih organa vlasti.

277PREGLED

Doc. dr. Dževad DrinoPravni fakultetZenica

PRAVNA PRIRODA FIDEIKOMISA RIMSKOG PRAVA I VAKUFSKE IMOVINE ŠERIJATSKOG PRAVA

- Humanitas et litterae ad honorem – akademik Avdo Sućeska -

Razmatranje uticaja rimskog prava na šerijatsko pravo je predmet nerijetko suprotstavljenih mišljenja naučnika i teoretičara. U Bejrutu je 1973. godine štampana zbirka tekstova koju je priredio Muhammed Hamidullah pod na-zivom, „Da li je rimsko pravo uticalo na islamsku pravnu nauku?“,1 čija je najveća vrijednost upravo ta što je objavila različite stavove o vezama fikha i rimskog prava.

Pored odbljesaka predislamskih pravnih običaja, smatra se da su posredst-vom Bizanta u šerijatsko pravo stigli mnogi rimskopravni instituti kao što je pignus, locatio conductio - pretočen u istovrsni arapski ugovor idžara, brojne su pozajmice iz bizantskog prava. Također se smatra da su iz perzijskog prava mnogi propisi koji se tiču javnog prava, financija, organizacije vlasti i državne uprave.

Klasična rimska jurisprudencija poznavala je dva posebna tipa zapisa, odnosno namjene pojedinih imovinskih koristi na teret nasljednopravnog ovlaštenika (oneratus), ali u prilog nekom licu (honoratus), i to su ustanove legata i fideikomisa. Dok je legat (legatum) predstavljao zapis civilnog prava i on je dar ostavitelja (decuius) nekoj osobi (legatarius) na teret nasljednikove imovine, fideikomis (fideicommissum) predstavlja neformalni zapis kojim se opterećuje nasljednika, ali i legatara ili obdarenog darovanjem za slučaj smrti (fiduciarius), u korist jasno određene treće osobe (fideicommissarius). U nau-ci nije pobliže istraživan odnos ovog rimskopravnog instituta sa institutima šerijatskog nasljednog prava, stoga je kratka rasprava uglednog bosanskog al-ima Mehmeda Alija Ćerimovića („Vakuf - Nekolike kratke napomene“, Glas-nik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, IX/1941., br.3., str.69-80) u kojoj je poredio Evladijjet vakuf i fideikomise rimskog pra-

1 Hamudullah,M., Hel lil-kanun er-rumi tesir ala el-fikh el-islami, Bejrut, 1973.

278 PREGLED

va, poslužila kao osnova za razmatranje pravne prirode ovih ustanova, dvaju velikih, ali i različitih pravnih sistema.2

Nasljedno pravo najstarijeg perioda razvitka Rima je jedno od najkomplek-snijih pitanja njegove pravne historije o kome su postavljene mnogo teorije: Bonfanteova teorija tvrdi da je testament u rimskoj historiji raniji od zakon-skog nasljeđivanja3, što dalje razvija i Levy-Bruhl4, dok Arangio-Ruiz nalazi, slično kao u staroj Grčkoj, roditelja nasljeđivao najprije njegov descedent i da je testament uveden ako otac porodice njih nije imao.5 Ustanova fideikomisa je bila raširena već krajem republike i služila je u svrhu ostavine licima koja nisu sposobna za sticanje naslijeđa ili legata (peregrinima), ispočetka bez ikakva pravnog učinka i ispunjenje usmene ili pismene molbe je zavisilo od nasljednikovog poštenja (fides). Fideikomis (fideicommissum) predstavlja ne-formalni zapis, molba kojom se opterećuje nasljednika, legatara ili fiduciari-usa u korist neke treće osobe (fideicommissarius) i dobili su pravnu zaštitu tek u doba cara Augusta.6 Iako je zakon lex Falcidia, po svjedočenju Gaja, donesen 40. godine stare ere, njime je utvrđeno da nasljedniku mora ostati barem četvrtina ostavštvine (quarta Falcidia)7, pa je ova odredba protegnuta putem senatusconsultum Pegasianum i na fideikomise, posebno na nasljed-nika.8 Da bi se izbjeglo vezivanje imovine kroz dulje vrijeme, prihvaćena je praksa da je fideikomisar u doba smrti decuiusa, morao biti u životu. Stoga je tzv. porodični fideikomis, kojim se imovina vezivala u porodici po strogo utvrđenom nasljednom redu, izdanak postklasičnog rimskog prava.

Kako se sastavljao fideikomis?

2 Ćerimović, M. A., 69–80.3 Bonfante P., Corso di diritto romano, Milano, 1958, VI, 37.4 Levy-Bruhl H., Intestatus, Pariz, 1953, 33.5 Arangio-Ruiz V., Instituzioni di diritto romano, Napoli, 1966, 508.6 Za rješavanje odnosa u početku su bili nadležni konzuli, a od doba Klaudija poseban

državni organ - praetor fideicommissariusa u provincijama je to dužnost provincijskih namjesnika (Romac, A., 394). Augustus je počasni naziv koji je rimski Senat dodijelio 27. g. nove ere Oktavijanu, u znak zasluga „u odbrani Republike“, mada je on zapravo uveo prvo prikriveni, a kasnije otvoreni monarhijski poredak.

7 Lata est itaque lex Falcidia, qua cautum est, ne plus ei legare liceat quam dodrantem, itaque necesse est, ut heres quartam partem hereditatis habeat - Gai, Institutiones, prev. O. Stanojević, Beograd, 1974, 227.

8 SC Pegasianum je donijet u doba cara Vespazijana (69-79.), tačnije 75. godine nove ere, vjerovatni autor i predlagač zakona je slavni pravnik Pegasus, tada na čelu prokulovske pravne škole.

279PREGLED

Rekosmo da su neformalni, često sastavljani i usmenom izjavom, ali najčešće upotrebom kodicila - malog pisma (codicillus) koje je prilagano uz oporuku. Predmet fideikomisa - davanje određene stvari, oprost dugov-anja, nerijetko i oslobađanje roba, čak i prepuštanje čitave zaostavštine trećoj osobi (tzv. univerzalni fideikomis). Justinijan je formalno zadržao pojmove legata i fideikomisa, ali je ukinuo razliku, ukinuo SC Pegasianum i njegov sadržaj prenio u SC Trebellianum9. Zadržat ćemo se na kategoriji porodičnog fideikomisa (fideicommissum familiae relictum), koji se razvio iz instituta sup-stitucija nasljednog prava, i ovdje je primjenjivana u većoj mjeri. Nije riječ samo o vulgarnoj supstituciji, nego je decuius mogao naložiti fideikomisaru da protokom određenog vremena ili pod jasno određenim uslovima ostavinu izruči drugome, drugi trećemu itd. supstitutu (substitutio fideicommissaria). Niti prvi nasljednik niti svi kasniji korisnici porodičnog fideikomisa nisu smjeli ni raspolaganjima za života niti mortis causa otuđiti takvu imovinu i time onemogućiti pravo porodičnih fideikomisara.10 Takvim supstitucijama se nalagalo fideikomisaru, za slučaj smrti, da mora ostavinu ili jedan njen dio prepustiti određenom članu porodice, najčešće prvorođenom sinu. Ovakav rimskopravni institut porodičnog fideikomisa, zanimljivo, preuzet je u feudal-izmu iz jednostavnog razloga - osiguravao je trajno imovinu istoj plemićkoj porodici.11

Vakuf je ustanova šerijatskog prava zasnovana na hadisu i znači stavljan-je neke stvari naređenjem vlasnika izvan prometa – res extra commercium i zavještanje u vjerskoprosvjetne, socijalne i druge humanitarne svrhe, pa se može porediti sa res res sacre et religiose divini iuris rimskog prava.12 Vasij-jet je odredba kojom ostavitelj prije smrti čini naređenje kojim raspoređuje cijelu imovinu /ako nema nasljednika ili ima, ali uz njihovu privolu, ili je-dan određeni dio do 1/3 imovine/ ako ima nasljednika, odnosno, određuje u pogledu pojedinih imovinskih predmeta, da se to izvrši iza njegove smrti kao dobročinstvo. Pretpostavke za valjanost vasijjeta su:

9 Donijet 56. g. nove ere u doba cara Nerona (54-68. g.). Justinijan interpolira Ulpijanov tekst o fideikomisima - D. 30, fr. 1. U Institucijama Justinijan opširno obrazlaže fidekomi-se u drugoj knjizi, XXIII-XXV.

10 Horvat M., Rimsko pravo, Zagreb, 1984, 343.11 Austrijski građanski zakonik (ABGB) je dopuštao porodični fideikomis, što je tumačeno

kompromisom sa feudalnim poretkom pri donošenju ove kodifikacije.12 Karčić F., O uticaju šerijata na predratno jugoslovensko pravo, u monografiji: Studije o

šerijatskom pravu i institucijama, Sarajevo 2011, 153. Autor ukazuje na stavove i mišlje-nja akademika Mehmeda Begovića i šerijatskog suca Mehmeda Alija Ćerimovića.

280 PREGLED

1. da oporučitelj bude sposoban raspoređivati svoju imovinu;2. da je onaj kome je vasijet učinjen - MUSA-LEH, u času smrti ostavitelja

na životu ili bar da je začet, da je sposoban sticati imovinu i da iza smrti ostavitelja izjavi da taj vasijjet prima;

3. da ne bude raspoređeno više od 1/3 imovine;4. da ostavitelj nije prezadužen;5. da ne bude vasijet učinjen zakonskom nasljedniku.13

Vakuf je, prema Fikretu Karčiću, otjelotvorenje islamskog koncepta „tra-jnog dobročinstva“ (sadeka džarije), gdje volja vakifa ima snagu zakona!14 U XX stoljeću dolazi do naglašavanja razlika koje postoje između općekorisnih (hajri, srf) i porodičnih (ehli ,evladijjet), koja nije postojala u klasičnim pravnim tekstovima. Postojala je jasna tendencija da se evladijet vakufi prikažu kao da nisu zakladna ili zadužbinska dobra, nego da su ona vlasništvo vakifovih potomaka koji ga nasljeđuju po zakonskom redu nasljeđivanja uz klauzulu plaćanja svote koju je vakif odredio. Upravo su porodični vakufi takve vrste zadužbina kod kojih pravo vlasništva pripada zakladnoj ustanovi, a pravo plodouživanja (ususfructus) , bilo djelomično bilo u cijelosti, vakif zadržava za sebe za svoga života i za svoje direktne potomke. Stoga su mnogi teoretičari tražili sličnosti i razlike sa rimskopravnim fideikomisima, među njima i Ćerimović, koji ističe slijedeće:1. evladijjet vakuf je zakladna, zadužbinska ustanova dok fideikomisi to

nisu;2. fideikomis smrću jednog fideikomisora prelazi u vlasništvo drugoga, samo

bez prava otuđenja dok je evladijjet vakuf vlasništvo vakufa, lazim, neo-pozivo za sva vremena;

3. nad radom fideikomisora pravo nadzora imaju drugi zakonski nasljednici, dok su kod vakufa isključivo vakufski organi;

4. vakuf ostaje kao srf vakuf ako izumru lica koja su vakfijom pozvana da uživaju prihod, a kod prestanka fideikomisa supstitucija slobodno raspolaže dobrom za slučaj smrti;

5. fideikomisi gube značaj u prelazu s feudalnog prava, a vakufi ostaju kao trajna kategorija šerijatskog prava.

13 Ćerimović, M. A., Šerijatsko nasljedno pravo (Feraiz), Sarajevo, 1937, 43.14 Karčić, F., Glavne tendencije u pravnom uređenju vakufa u nekim muslimanskim zemlja-

ma, ibid, 356.

281PREGLED

Zaključujući raspravu,potrebno je za podvući da najvažniju razliku čini pravna priroda oba instituta: osnovna obilježja vakufa pripadaju sadržajima pobožnosti (Birra i ihsana) i hajrata, rekaba je gola svojina vakufa a prihod mogu uživati i vakifova djeca i njihovi potomci po odredbama vakfije. Po nji-hovu nestanku i izumiranju, za razliku od fideikomisa, prihod pripada sirotin-ji, ako vakfijom nije drugačije određeno. Položaj ususfructoara kod vakufa je značajan jer su kod fideikomisa pravi i jedini vlasnici imovine isključivo potomci ostavitelja, dok je neopozivost uvakufljenja i izjave date pred svjedo-cima, pogotovo ako je izvršena i registracija (tesdžil) u potpunoj suprotnosti sa fideikomisima gdje je ostavitelj apsolutno slobodan vršiti promjene sve do svoje smrti!

Na kraju, potrebno je istaći mišljenje profesora Hamidullaha koji izričito navodi da ni kod jednog naroda prije islama, uključivši Grke, Rimljane, Ki-neze, Indijce, Egipćane, Babilonce, Feničane, Perzijance i druge, ne možemo pronaći pravnu disciplinu koja bi se bavila filozofijom prava, izvorima, me-todama, tumačenjima i slično, što su muslimani nazvali usuli fikh, a moderna jurisprudencija metodologijom prava!15

15 Karčić, F., ibid., 25.

283PREGLED

Prof. dr. Enes Pelidija Filozofski fakultetSarajevo

SJEĆANJE NA PRIJATELJA I UČITELJA – AKADEMIKA AVDU SUĆESKU

Među ljudima koji su me svojim djelima zadužili za cio život, akademik prof. dr. Avdo Sućeska zauzima jedno od prvih mjesta. Još kao student na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu čitao sam više do tada objavljenih radova akademika Sućeske u stručnim časopisima kao što su: Go-dišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filolo-giju, kao i njegovo najvrednije djelo „Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka“.1 Već tada svojim naučnim pristupom, kao i lahkoćom napisanog, privukli su mi pažnju radovi poznatog osmaniste. Kao i o mnogim drugim istaknutim historičarima, čije radove sam čitao, a lično ih nisam poznavao, vrlo često sam razmišljao o njima kao ličnostima. Profesora Sućesku sam zamišljao kao dobro stariju ćutljivu osobu, povučenu u sebe i vrlo tešku za komunikaciju. U to vrijeme nisam imao sreću da ga neposredno upoznam. Do toga dolazi tek poslije diplomiranja, kada sam kao asistent za osmanski period počeo raditi u Institutu za istoriju u Sarajevu od septembra 1974. godine.

Već prvih radnih dana na Institutu, sprijateljio sam se sa dr. Rasimom Hure-mom. On je bio veliki prijatelj sa profesorom Sućeskom. Često su kontaktirali. Jednog dana kod dr Hurema zatekao sam do tada nepoznatu osobu. Tada me je Rasim upoznao sa prof. dr. Sućeskom. U tom prvom kontaktu sa profesorom, bio sam iznenađen. Umjesto starijeg, namrštenog i povučenog čovjeka, kako sam ga zamišljao, nalazio sam se pred relativno mladom, vedrom, nasmija-nom i razgovorljivom ličnosti koja jasno i zvonkim glasom govori. Prva pitanja koja mi je uputio bila su – odakle sam i šta trenutno radim? Pošto sam kazao da sam iz Pljevalja, pitao me za više prijatelja koje je poznavao iz ovog grada. Istovremeno mi je održao „kratki čas historije“ rodnog mjesta. Sve je to proticalo u jednom prijatnom i interesantnom razgovoru. Kada sam mu kazao da se upravo tih dana pripremam za prijemni ispit na postdiplomskom

1 Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XXII, Odjeljenje istorijsko-filo-loških nauka, Sarajevo, 1965. godine, str. 278.

284 PREGLED

studiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, te da trenutno čitam „Historiju na-roda Jugoslavije I “2 i „Historiju naroda Jugoslavije II “3, odmah mi je savje-tovao da što prije pročitam još nekoliko knjiga i članaka. Tom prilikom mi je rekao da kada pročitam preporučeno, da dođem kod njega na Pravni fakultet i porazgovaramo. U tom trenutku bio sam zbunjen sa svim što mi se dešavalo. Ipak, tu moju sramežljivost nisam pokazao u onoj mjeri, kako je objektivno bilo. Profesoru sam se zahvalio i kazao da ću nastojati što prije doći. Poslije nekoliko dana dr. Hurem mi je rekao da ga je „Avdo“, kako su se po imenu međusobno oslovljavali, zvao i pitao kada ću mu doći na razgovor. To me je još više natjeralo da preporučeno pročitam u što kraćem vremenu. Tada sam mu se javio. Mislio sam da će mi reći da dođem za dan-dva ili možda sljedeće nedjelje. I ovoga puta sam se iznenadio. Profesor Sućeska, iako je uvijek imao više obaveza, kazao mi je da dođem za dva sata u njegov kabinet. O tome sam obavijestio dr. Hurema. Kako su njih dvojica iz istog mjesta (Rogatica) i poznavali se duže vrijeme, to mi je Rasim kazao da sa profesorom, kako sam akademika Sućesku do kraja života tako zvao, kazao da uvijek budem tačan i držim se dogovora.

Sa velikim uzbuđenjem došao sam do profesorovog kabineta. Tiho sam po-kucao na vrata i ušao. Bio je to prvi neposredni kontakt, kakvih je u narednim godinama i decenijama bilo bezbroj. I ovoga puta profesor me dočekao veselo. Prvo pitanje bilo mu je: „Jesi li pročitao one knjige koje sam ti preporučio?“ Na moj potvrdan odgovor upitao me šta mislim o pročitanom. Kada sam stid-ljivo za neke napisane historijske događaje pokazao izvjesnu dozu kritičnosti, govoreći više „uvijeno“, sa zebnjom da ću naići na profesorovu negativnu reakciju, čekalo me je novo iznenađenje. Ovoga puta profesor Sućeska kazao mi je da mu je drago da sam u relativno kratkom vremenu pročitao sve što je u prethodnom razgovoru preporučio, te da ne trebam prepričavati pročitano, nego da to, kao i sve drugo pažljivo, studiozno čitam, ako želim da se, kako je govorio, „bavim ozbiljnom naukom“. Tako je počelo moje višedecenijsko poznanstvo, učenje, prijateljstvo i druženje sa profesorom.

Neposredno iza ovog razgovora, profesor Sućeska mi je preporučio da u narednih nekoliko dana pročitam više članaka koji se odnose na osmanski period tadašnje SFRJ. Ovoga puta bio je još precizniji. Rekao mi je da dođem kod njega za pet dana. U tom trenutku sam se zabrinuo. Nije mi bilo teško pronaći časopise u kojima su članci objavljeni, koliko vrijeme kako ću stići sve navedeno pročitati. Odmah sam iz profesorovog kabineta otišao na Filo-

2 Beograd, 1954. godine, str. 818.3 Zagreb, MCMLIX, str. 1421.

285PREGLED

zofski fakultet. U biblioteci Odsjeka za historiju, gdje sam donedavno kao demostrator bio angažiran, obratio sam se za pomoć bibliotekaru Fejzullah-ef. Hadžibajriću. Bez problema našao sam sve časopise sa radovima koje sam trebao pročitati. Moja sumnja da neću na vrijeme pročitati radove koje mi je profesor Sućeska preporučio, pokazala se suvišnom. Dan prije nego što smo se dogovorili već sam ih pročitao. Preostalo vrijeme koristio sam da se vratim na neka mjesta u tim radovima za koje sam mislio da ih treba ponovo pročitati. Poslije telefonskog poziva, ponovo sam došao profesoru. Ovoga puta razgo-vor je bio duži i detaljniji. Pri kraju razgovora kazao mi je da ne treba da se plašim prijemnog ispita i da mirno mogu ići u Beograd. Posljednja rečenica u ovom susretu bila mu je: „Ovo je tvoja nova životna etapa. Ideš u novu veliku sredinu. Ako želiš da te kolege vremenom ozbiljno slušaju, moraš pet puta više raditi od prosječnog. A da bi te cijenile, duplo više...“ Potpuno zbunjen ovakvim savjetom, profesora sam upitao: „A kako ću to postići?“. Bez imalo razmišljanja dobio sam kratak i jasan odgovor kojeg nikada neću zaboraviti, a glasi: „Radi!“. Bila je ovo prva profesorova lekcija koju sam zapamtio i prihvatio za cio život.

Sljedeća lekcija koju sam od profesora naučio bilo je da ne pišem opširno. Neposredno iza položenog prijemnog ispita, kojeg su bez obzira na prosjek ocjena u to vrijeme polagali svi kandidati za postdiplomski studij Filozofskog fakulteta u Beogradu, pročitao sam knjigu Ešrefa Kovačevića, Granice Bo-sanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlo-vačkog mira.4 Kada sam profesoru kazao da sam pročitao navedenu knjigu, rekao mi je da napišem prikaz. Sav sretan i zadovoljan, za nekoliko dana napisao sam prikaz spomenute knjige na punih 10 strana. Kako sam se kao student bavio i novinarstvom, pišući i objavljujući članke u lokalnom listu „Pljevaljske novine“, „Preporod – islamske informativne novine“ iz Sarajeva, te drugim listovima, među kojima i u „Oslobođenju“ , kao dopisnik iz Crne Gore, to sam mislio da imam određeno iskustvo u pisanju. Zato sam se nadao da će me profesor pohvaliti za napisano. Bio sam više nego iznenađen, kada sam napisani prikaz dao profesoru Sućeski. Prva njegova reakcija bila je: „Na koliko si strana ovo napisao?.“ Kada sam mu sav ponosan kazao da je prikaz napisan na deset strana, i ne pogledavši ga, vratio mi je uz napomenu: „Skra-ti, previše je!“ Iznenadio me je profesorov odgovor. Bio sam zbunjen, kao i prilikom prvog susreta. Pitao sam ga zašto ne pročita i ukaže mi na propuste. Ponovo je odgovorio: „Prikazi se ne pišu na toliko strana.“ Sada sam bio pomalo i uvrijeđen. No, nemajući kuda, poslije kraćeg razgovora o drugim temama, otišao sam iz profesorovog kabineta nezadovoljan.

4 „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973. godine, str. 325.

286 PREGLED

Ponovo sam pokušao da popravim i skratim prikaz. Poslije dva-tri dana čitanja i skraćivanja teksta, napisano sam sveo na nešto više od sedam strana. Upravo kada sam htio da se javim profesoru i kažem da sam skratio tekst, telefonom me pozvao dr. Hurem i rekao da je kod njega „Avdo“ i da dođem. Ovoga puta sa zebnjom otišao sam u radnu sobu dr. Rasima Hurema. Čim sam ušao, profesor ne pozdravljajući me obratio mi se sa riječima „Jesi li napisao kako treba?.“ Pokazao sam mu i ovu drugu verziju. Odmahnuo je glavom i re-kao da prikaz ne treba biti napisan na više od tri-četiri stranice. Šutio sam. Kao iskusni pedagog osjetio je moje nezadovoljstvo i nelagodu. Da me ohrabri, kazao je: „Možeš ti to. Samo se više potrudi.?“ Zahvalio sam se i otišao, ostav-ljajući dvojicu prijatelja da nastave razgovor koji sam im prekinuo. Ponovo sam poslije tri-četiri dana nazvao profesora Sućesku i kazao da sam napisani tekst skratio na četiri i po stranice. Rekao mi je da je toga dana zauzet i da kod njega dođem narednog dana. Tako sam i postupio. Po prvi put uzeo je da pro-čita napisano. Na više mjesta križao je pojedine riječi, pa i čitave rečenice. Po-slije završenog čitanja i popravke kazao mi je da sve to prekucam i ponovo mu donesem. Već sutradan u zakazano vrijeme ponovo sam bio u profesorovom kabinetu. Kao i dan prije, uzeo je popravljeni prikaz. Pažljivo ga je pročitao i sa manjim ispravkama i korekcijom rekao da napisano mogu predati redakciji Priloga za istoriju. Prikaz je prihvaćen i štampan u spomenutom časopisu.5 Bila je ovo druga lekcija koju sam naučio od akademika Avde Sućeske.

U narednom periodu, sve druge napisane i objavljene radove i knjige, pro-fesor mi je redovno čitao iako često nije bio recenzent. Svaki put mi je davao najbolje stručne savjete, primjedbe i sugestije. Skoro uvijek bih sve, ili najveći dio primjedbi prihvatio i bio zahvalan. No, bilo je slučajeva kada bih rekao da neku primjedbu ili sugestiju nisam prihvatio. U tom trenutku smatrao sam da sam u pravu. Tada bi obično kazao: „Radi ako misliš da je po tvome tako.“ Nikad se iza ovakvih razgovora nije ljuto, niti je naše prijateljstvo bilo uma-njeno. Znao bi ponekad poslije toga kazati: „Pa nije ti ono bilo loše“. U dru-goj situaciji bi kazao: „Vidiš da sam bio u pravu.“ Bili su to iskreni razgovori puni razumijevanja i prijateljstva, a sa moje strane i neprekidno učenje od cijenjenog profesora.

Kada je prof. dr. Avdo Sućeska od IP „Veselin Masleša“ dobio ponudu da za štampu priredi „Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića“ u četiri knjige, ponudio mi je da to radimo zajedno. U međuvremenu sam na Filozofskom fakultetu u Beogradu odbranio doktorsku disertaciju (1986). U naredne dvije

5 Prilozi instituta za istoriju, Sarajevo, godina XII, broj 10/2, Sarajevo 1974. godine, str. 391–393.

287PREGLED

godine, uz vrlo korisne primjedbe i sugestije akademika Radovana Samar-džića koji mi je bio mentor, kao i primjedbi članova Komisije pred kojima sam branio doktorat (prof. dr. Dragoljub R. Živojinović i akademik Milan Vasić), pripremao sam odbranjeni doktorat da objavim kao knjigu. Za sve to vrijeme profesor Sućeska je pratio kako radim i dokle sam došao. Zajedno sa mentorom akademikom Samardžićem bio mi je recenzent knjige „Bosanski ejalet od Karlovačkog do Beogradskog mira (1699-1718)“. Upravo u vrijeme profesorove ponude da radim na „Izabranim djelima“, navedena disertacija je u izdanju biblioteke „Kulturno nasljeđe“ IP „Veselin Masleša“objavljena kao knjiga.6

Po onome kako sam do tada radio, vjerovatno je profesor Sućeka i proci-jenio da bi me mogao angažirati na ovom izuzetno značajnom, stručnom i odgovornom poslu. Dobivena ponuda, iako sam znao da je to veliki posao, obradovala me. Bila je to za mene velika čast. Shvatio sam da je to indirektno profesorovo priznanje na onome što sam do tada radio i uradio. U to vrijeme iza nas je bilo zajedničko druženje i sa moje strane učenje od profesora skoro punih 15 godina. Kako sam završio pripremanje svoje knjige za štampu, to sam se u potpunosti predao preuzetom poslu. U naredne dvije godine skoro sam svakodnevno u vezi ovog posla bio u kontaktu sa profesorom. Upravo tada sam na najbolji način učio i ovaj dio historijskog „zanata“. Posebno mi je to bilo korisno, jer sam radio na djelu jednog od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih historičara, kakav je bio akademik Hamdija Kreševljaković. Sa ove vremenske distance mogu kazati da sam tek tada najvećim dijelom zaokružio svoje učenje. To iskustvo je dragocjeno i prati me do današnjeg vremena. Bila je to treća po redu lekcija koju sam nau-čio, zahvaljujući akademiku Avdi Sućeski.

Ne malu korist imao sam idući sa prof. dr. Avdom Sućeskom na više do-maćih i međunarodnih skupova. Posebno će mi u sjećanju ostati odlazak na IX Kongres Saveza istoričara Jugoslavije koji je održan u Prištini od 27. do 30. septembra 1987. godine, na Međunarodni skup osmanista koji je održan u septembru 1985. godine u Istanbulu i na Međunarodni znanstveni skup „Voj-ne krajine na tlu Jugoslavije 1699-1881. godine“ koji je održan u Zagrebu 15. i 16. 11. 1989. godine. Zahvaljujući profesoru, na svim ovim skupovima upoznao sam veliki broj historičara, kako sa prostora tadašnje SFRJ, tako i drugih brojnih evropskih i vanevropskih zemalja. Ta poznanstva sa kolegama, posebno iz Republike Turske, bila su mi višestruko korisna. Najveću zaslugu za to dugujem profesoru. Nove lekcije učenja nastavljene su sve do smrti po-štovanog i cijenjenog profesora 21. 12. 2001. godine.

6 Sarajevo, 1989. godine, str. 300.

288 PREGLED

Imajući u vidu sve navedeno, posebno veliki naučni opus, pedagoški rad i lični doprinos u mnogim prilikama kada je u pitanju Bosna i Hercegovina kojoj je posvetio cio život, veliki je propust da akademiku Avdu Sućeski i po-slije deset godina od napuštanja ovog svijeta nije u Sarajevu ili nekoj drugoj sredini po njegovom imenu nazvana neka ulica ili obrazovno-kulturna insti-tucija. Također je došlo vrijeme da kao i mnogim drugim velikim naučnicima koji su iza sebe ostavili vrijedna djela ANU BiH, Pravni fakultet u Sarajevu ili Orijentalni institut u Sarajevu prirede za štampu izabrana djela. To bi bio dug prema velikom čovjeku, rodoljubu, pedagogu i cijenjenom naučniku koji je i bez toga sa svojim studijama i radovima prisutan u historijskoj nauci i čiji naučni radovi se svakodnevno citiraju.

289PREGLED

Dr. Behija ZlatarOrijentalni institutSarajevo

AKADEMIK AVDO SUĆESKA KAO DIREKTOR ORIJENTALNOG INSTITUTA U SARAJEVU

Danas, kada se navršava deset godina od smrti akademika Avde Sućeske, sa pijetetom se sjećam tog vrsnog naučnika, njegovog vedrog duha, mojih prvih dana kada sam počela da radim u Orijentalnom institutu. On je tada bio na čelu ove naučne institucije. Iako je bio profesor na Pravnom fakultetu, bio je i direktor Orijentalnog instituta od 1969. do 1974. godine.

Znajući značaj Orijentalnog instituta, kao jedinstvene naučne institucije na ovim prostorima, koja se bavi prikupljanjem, obrađivanjem i publikovanjem historijskih izvora i rukopisne građe na arapskom, turskom i perzijskom je-ziku, gdje se izučava opća i kulturna historija Bosne i Hercegovine u doba osmanske uprave, akademik Sućeska se posebno angažirao oko prijema mla-dih kadrova. U to vrijeme umro je i veliki osmanista Hazim Šabanović, a Institut su napustile i dvije saradnice. Zbog toga se Avdo Sućeska kao direk-tor Orijentalnog instituta angažirao oko prijema pripravnika preko tadašnjeg Fonda za nauku. Dobro je znao kako je potrebno dugo vremena da se mlađi saradnici osposobe za naučno-istraživački rad.

Bio je član Redakcije i odgovorni urednik časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju, br. XIV-XV/1964-65.; br. XVI-XVII/1966-67, Sarajevo 1970.; br. XVIII-XIX/1968-69., Sarajevo 1973.; br. XX-XXI/1970-71., Sarajevo 1974., gdje je objavljivao i svoje radove. To je časopis gdje se objavljuju originalni istraživački radovi u kojima dominira naučni pristup. U ovom časopisu objav-ljena je i bibliografija radova akademika Sućeske1.

Rezultate svoga rada saradnici Orijentalnog instituta objavljuju i u seriji Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalum Illustrantia, gdje se objavljuju historijski izvori izuzetno značajni za historiju Balkana. U vrijeme kada je Avdo Sućeska bio direktor Orijentalnog instituta objavljen je jedan ve-oma značajan historijski izvor Oblast Brankovića. Opširni katastarski popis

1 Emina Stanek, „Bibliografija radova akademika Avde Sućeske,“Prilozi za orijentalnu filologiju (POF), 46/1996., Sarajevo 1997, str. 175–185.

290 PREGLED

iz 1455. godine, koji su priredili Hamid Hadžibegić, Adem Handžić i Ešref Kovačević, a glavni urednik Hazim Šabanović, dok je odgovorni urednik bio Avdo Sućeska. Tomus tertius, Serija II, Defteri, knj. 2, sv. 1 i 2, Sarajevo, 1972. Ovaj defter napisan je neposredno nakon zauzimanja i uspostavljanja osmanske vlasti u oblasti Brankovića, i pruža veoma značajne podatke o na-seljima, stanovništvu i o seoskoj privredi. Posebnu vrijednost predstavljaju podaci o strukturi stanovništva na tom području.

Pored toga što je radio na kadrovskoj obnovi Orijentalnog instituta, krei-ranju programa rada, poboljšanju izdavačke djelatnosti, Avdo Sućeska je uče-stvovao i u organizaciji naučnih skupova. Tako je 1973. godine održan sim-pozij o arapsko-islamskoj kulturi gdje je akademik Sućeska u uvodnoj riječi govorio o specifičnostima naše orijentalistike.2 Tom prilikom, između ostalog, ukazao je i na značaj izučavanja u oblasti orijentalistike.

U vrijeme kada je akademik Avdo Sućeska bio direktor, Orijentalni institut sa svojom bogatom rukopisnom zbirkom i arhivom, te izuzetno vrijednom specijalnom bibliotekom, bio je smješten u nekoliko prostorija Zemaljskog muzeja, što nije odgovaralo potrebama jedne ovakve naučne institucije. Zbog toga se je direktor angažirao na poboljšanju rada tražeći adekvatan prostor. Institut je dobio prostorije u tadašnjoj ulici Veljka Čubrilovića u zgradi koja je pripadala Izvršnom vijeću. U ove prostorije Institut je uselio nakon odlaska Avde Sućeske sa dužnosti direktora Orijentalnog instituta.

Odlaskom sa mjesta direktora Orijentalnog instituta 1974. godine Avdo Sućeska nije prekinuo veze sa ovom naučnom institucijom. Bio je član Nauč-nog vijeća, recenzirao naučne radove i projekte koji su se radili u Orijental-nom institutu a koji su po svojoj tematici bili bliski istraživanjima akademika Sućeske, učestvovao u komisijama za odbranu magistarskih radova kao i u komisijama za izbore u naučna i stručna zvanja i prijem mladih saradnika, a u vrijeme obilježavanja pedesetogodišnjice postojanja i rada Orijentalnog in-stituta bio je na čelu Organizacionog odbora. Na svečanoj sjednici koja je tom prilikom održana, između ostalog je rekao da je uvijek bio emotivno vezan za ovu instituciju sa kojom je rastao kao naučni istraživač. Tom prilikom rekao je da je Orijentalni institut ugrađen u temelje modernog društvenog i kultur-nog razvoja ove zemlje „Programski zadaci koji su tada postavljeni (1950) pred Institut mudro su i vizionarski osmišljeni, tako da ih ni nakon 50 godina nema potrebe mijenjati ili dopunjavati“3. Ja bih rekla da su i nakon 60 godina

2 A. Sućeska, „Specifičnosti naše orijentalistike“ (POF), XXIV/1974., Sarajevo 1976, str. 9–11.

3 A. Sućeska, „Orijentalni institut je nadnacionalna institucija i takva treba da ostane“, Lji-

291PREGLED

programski zadaci ostali isti, samo su se proširivali i dopunjavali u skladu sa potrebama nauke.

Akademik Sućeska je govorio da je Orijentalni institut u vrijeme svoga osnivanja zamišljen kao nadnacionalna i izvanpolitička institucija i kao takva treba i da ostane.

Koliko je cijenio rad Orijentalnog instituta pokazuje i podatak da je sma-trao da rezultati koje je ostvario Orijentalni institut su toliko značajni da se bez njih ne može ni zamisliti dalji rad na izučavanju kulturne baštine i historije naroda Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću.

Isticao je da je zahvaljujući kadrovima koji su radili a i rade u ovoj naučnoj ustanovi, Orijentalni institut stekao ugled visoke naučne ustanove, ne samo u Bosni i Hercegovini i na prostorima bivše Jugoslavije, nego i šire. Međuna-rodni ugled ova institucija je stekla u prvom redu zahvaljujući svojim edicija-ma koje, prema riječima akademika Sućeske imaju internacionalni karakter.

Ukazivao je na značaj arhivske građe, posebno iz arhiva Republike Turske, koja je kako je on govorio „...prisilila historičare širom svijeta da pristupe redefiniranju mnogih, do tog vremena, u historiji ustaljenih pogrešnih i ne-naučnih shvatanja o osmanskom sistemu i historiji naroda koji su živjeli u tom sistemu.“ Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka Orijentalnog instituta, obrada i izučavanje historijskih izvora. „Ne može se više historija praviti na mitovima i predanjima“ govorio je akademik Sućeska.

Teško mu je palo stradanje Orijentalnog instituta 17. maja 1992. godine. Htio je da vjeruje da je to bila posljedica suludih shvatanja pojedinaca.

Kada smo 2000. godine obilježavali pedestogodišnjicu rada Orijentalnog instituta, akademik Sućeska bio je zabrinut za kadrovsku obnovu i usavršava-nje kadrova, znajući da je dug put u edukaciji jednog orijentaliste, historičara-osmaniste. Ali danas, 10 godina nakon njegove smrti, mogu reći, da je briga akademika Sućeske bila nepotrebna i sa ponosom konstatirati da u Institutu ima mladih saradnika koji nastavljaju rad u izučavanju naše kulturne baštine i historije Bosne u doba osmanske vladavine, čemu je i on posvetio brojne svoje radove.

„Ova zemlja može biti ponosna što se na njenom tlu pojavila i u velikoj mjeri razvila jedna ovakva naučna institucija, koja, bez sumnje, ima svoje ugledno mjesto, ne samo u našoj zemlji već i u naučnim krugovima u svijetu“, govorio je akademik Sućeska.

ljan, 23–30. Oktobar, 2000, str. 42–43.

292 PREGLED

Iako je kratko bio direktor Orijentalnog instituta, sve ovo pokazuje da je do kraja života bio vezan za ovu instituciju, ne samo kao član Naučnog vijeća, recenzent, urednik, član komisija za izbore u naučna i stručna zvanja, nego i kao naučnik i prijatelj kuće za čiji razvoj je i sam dao značajan doprinos.

293PREGLED

Isma KamberovićBZK „Preporod“Sarajevo

BIBLIOTEKA AKADEMIKA AVDE SUĆESKE

Akademik Avdo Sućeska je ratne 1993/1994. godine poklonio svoju pri-vatnu biblioteku Bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“. Najzaslužniji za ovaj profesorov gest svakako je prof. dr. Enes Pelidija. Evo već 18 godina mi ponosno čuvamo i dajemo na uvid, ali samo u čitaonici, ovo naše najvrednije blago. Nije bilo lahko sačuvati ovu biblioteku u ovom teškom vremenu kada se susretnete sa čitaocima različitih profila: sa “zaboravnim“ doktorom nauka bez vlastite biblioteke, kada vam doktor nauka išara knjigu, kada vam “no-vinarka“ istrgne desetak stranica iz Ljetopisa Mula-Mustafe Bašeskije, kada čitalac zatraži, bez imalo ustezanja, da ponese kući knjigu staru sto godina itd. Ipak smo, poštujući pravila i principe rada, uspjeli sačuvati sve ono što nam je profesor Sućeska ostavio u amanet.

Sućeskina biblioteka smještena je u posebne ormare i vodi se kao poseban fond. Svaka knjiga na naslovnoj stranici ima pečat sa nazivom „Biblioteka akademika prof. dr. Avde Sućeske“. Sav knjižni fond je uredno zaveden u dvije inventarske knjige, a sastoji se od 2.142 bibliografske jedinice, koje čine knjige, zbornici, separati, enciklopedije, časopisi i arhivski materijal, koji je zatim ispečatan, katalogiziran, klasificiran i smješten po UDK sistemu u zatvorene ormare.

Godine 2006. „Preporod“ je sa Pravnim fakultetom, obilježio petu go-dišnjicu smrti akademika Avde Sućeske, objavljivanjem Stručnog kataloga poklonjenih knjiga akademika prof. dr. Avde Sućeske Biblioteci Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“. Objavljivanjem ovoga kataloga, namjera-vali smo široj javnosti pokazati koji se naslovi u ovoj biblioteci mogu prona-ći, htjeli smo pokazati i odnos zaposlenika u „Preporodu“ prema poklonjenoj knjizi, ali i da ostane zabilježen spisak poklonjenih knjiga kako ih niko nakon nas ne bi mogao otuđiti.

Svaka privatna biblioteka otkriva puno o profilu vlasnika. Sućeskina bi-blioteka nam govori o njemu kao vrsnom intelektualcu, koji je imao široke poglede, obrazovanje, znanje turskog, njemačkog i ruskog jezika i želju za putovanjem.

294 PREGLED

Knjige u ovoj biblioteci nisu puno stare po godinama izdanja, ali su zani-mljive po tome što su brižljivo sakupljane i donesene sa brojnih istraživačkih i turističkih putovanja. Navest ćemo samo neka imena poznatijih stranih au-tora čija se djela nalaze u ovoj biblioteci: Fikret Adanir, Adnan Adivar Abdül-hak, Sâmiha Ayverdi, Münir Aktepe, Franz Babinger, Gustav Bayerle, Bekir Sitki Baykal, Őmer Lutfi Barkan, Wilhelm Barthold, Matihas Bernath, Karl Binswanger, Titus Burckhardt, Bistra Cvetkova, Suraiya Faroqhi, Klaus-De-tlev Grothusen, Gisela Haberer, Jozef Hammer, Ferdinand Hauptmann, Halil Inalcik, Hasan Kaleši, Hans Joachim Kissling, Hans-Jürgen Kornrumpf, Hans Georg Majer, Aleksandar Matkovski, Jozef Matuz, Vera Mutafčieva, Nagata Yuzo, Virginia Paskaleva, Ismail Hakki Uzunçarşili, Zdenka Veselá-Přeno-silová, Ernest Werner i još mnogi drugi zanimljivi autori i još interesantnije knjige.

Veliki broj knjiga je na njemačkom, turskom, ruskom, bugarskom, fran-cuskom i engleskom jeziku, a uglavnom se odnose na historiju osmanskog perioda, pravo i islamistiku, a najzanimljivije je da se ove knjige danas uopće ne mogu nabaviti u našoj zemlji i zato predstavljaju jednu veoma vrijednu privatnu biblioteku.

Knjige su u ovom katalogu smještene po Univerzalnoj decimalnoj klasifika-ciji, znači da su raspoređene u stručne grupe od 0 do 9 (općenita grupa, filozo-fija, religija, društvene nauke, prirodne nauke, primijenjene nauke, umjetnost, književnost i historija), sa abecednim redoslijedom po prezimenima autora unutar određene grupe. Bibliografski podaci su smješteni po Međunarodnom standardu za monografske publikacije ISBD (M) i ISBD (S) Međunarodnom standardu za serijske publikacije. Ovaj stručni katalog sadrži indeks ličnih imena i indeks naslova.

BibliografijaNa kraju ovoga kataloga objavljena je personalna bibliografija radova prof. dr. Avde Sućeske. Profesorov naučni opus je već ranije bio predmetom bibli-ografske obrade na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kada je povodom njegovog sedamdesetog rođendana (1997), bibliotekarka Emina Stanek priredila bibliografiju njegovih radova, koja je objavljena u Prilozima za orijentalnu filologiju, Orijentalnog instituta u Sarajevu, br. 46 (1997), i ta bibliografija sadrži 120 bibliografskih jedinica. Bibliografija koja je priređena u ovom katalogu sadrži 173 bibliografske jedinice, koje su raspoređene hro-nološkim redoslijedom, sa abecednim smještajem po naslovu članka unutar

295PREGLED

godine. Bibliografski opis je urađen prema međunarodnim standardima za bi-bliografski opis. Prilikom izrade bibliografije imali smo direktni uvid u skoro sve bibliografske jedinice. Ova bibliografija sadrži 4 samostalne knjige, (Aja-ni, Bošnjaci u osmanskoj državi, Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine (2 izdanja), 10 ponovljenih izdanja udžbenika Istorija države i prava SFRJ, 122 stručna i naučna članka, 16 prikaza knjiga, 3 nekrologa, 3 enciklopedij-ske odrednice (ajan, defter, gradovi), ostalo pripada osvrtima i diskusijama o različitim temama. Naučni radovi objavljeni su, osim na bosanskom, i na nje-mačkom (13 radova), turskom (6), engleskom (4), makedonskom (1), češkom (1) i francuskom (1).

Predmeti Sućeskine bibliografije su uglavnom teme i pitanja iz osmanskog perioda: muteselimi, ajani, ajanluci, turski dokumenti, malikane, taksiti, mu-afijeti, porezi, izgradnja šajki, organizacija vlasti, čifluci, čiflučenje, položaj Jevreja i bosanskih muslimana u osmanskom periodu, agrarni odnosi, odža-kluk timari, tekalifi šaka, seljačke bune, kefileme, gradsko stanovništvo u Sr-biji, krivično pravo u osmansko doba, položaj i autonomija Poljica, posebnost Bosne u osmansko doba, položaju Crne Gore, Bosanskog pašaluka, položaj rudara, položaj stočara iz Dalmacije, položaj raje, srednjovjekovno pravo, bo-sanski graničari, migraciona kretanja, genocid nad Bošnjacima, turski kom-pleks kod Srba i dr.

Međutim, pošto je ova bibliografija urađena kao prilog katalogu koji ima urađene indekse autora i naslova, te je ova bibliografija ostala bez predmetnog indeksa, kako ne bi komplicirali stvari u katalogu.

Do sada je kataloški obrađena profesorova biblioteka, urađena je njegova bibliografija radova, još nam ostaje da ubuduće uradimo bibliografiju radova o profesoru Avdi Sućeski, a podaci govore da bi mogla biti duplo veća ova bibliografija o profesoru, nego njegova autorska bibliografija, a to je samo pokazatelj kvaliteta i aktuelnosti njegovih radova. Iako brojimo desetu godinu od smrti profesora Sućeske, on je uveliko prisutan u historiografiji, njegova djela se komentiraju, citiraju, pojedini radovi se ponovo objavljuju, čak su mu njegovi fanovi iz rodne Rogatice izradili profil na Facebooku. Profesorova dobrota i plemenitost se ne mogu nikako zaboraviti.

297PREGLED

UPUTE ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgo-varaju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavlju-jemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu tom postup-

ku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:

izvorni naučni članci;-

izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;-

stručni članci;-

osvrti;-

prikazi;-

prilozi;-

prijevodi.-

Objavljujemo:

izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate a) istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;

izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objav-b) ljeno u zborniku radova skupa;

stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome c) ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;

osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom d) misijom časopisa;

prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih e) publikacija;

korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna f) istraživanja;

prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji g) časopisa.

298 PREGLED

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored 1. single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom);

naslovi trebaju biti jasni i informativni;2.

tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine 3. segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove;

u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i 4. prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;

u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno 5. biti priložena objašnjenja;

svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen;6.

svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom 7. jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kur-ziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen;

obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/8. arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;

u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao 9. i pismo teksta (latinica ili ćirilica).

Radove slati na:

Redakcija Pregleda, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo

n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije

tel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba