balzac cicagoriot

of 153/153
Honoré de Balzac Čiča Goriot s francuskog prevela Sanja Lovrenčić

Post on 12-Mar-2015

443 views

Category:

Documents

1 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

Honor de Balzac ia Goriot

s francuskog prevela Sanja Lovreni

Honor de Balzac: ia Goriot

Velikom i uvenom Geoffroyu Saint-Hilaireu 1 Kao svjedoanstvo divljenja to ga osjeam prema njegovom radu i geniju. de Balzac

1

tienne Geoffroy Saint-Hilaire (1772-1844) bio je prirodoslovac, profesor zoologije, te osniva zoolokog vrta pri Botanikom vrtu u Parizu. Balzac, koji je u mladosti sluao njegova predavanja u Prirodoslovnom muzeju, ovom posvetom otkriva svoju tenju za objektivnom, racionalnom metodom kojom bi knjievnost analizirala ljudsko drutvo.

2

Honor de Balzac: ia Goriot

SadrajPrvo poglavlje: Pansion ____________________________ 4 Drugo poglavlje: Ulazak u otmjeni svijet ____________ 51 Tree poglavlje: Laismrt __________________________ 88 etvrto poglavlje: iina smrt_____________________ 120

Rjenik ________________________________________ 151

3

Honor de Balzac: ia Goriot

Prvo poglavlje PansionGospoa Vauquer, roena de Conflans, stara je ena koja ve etrdeset godina dri privatni pansion koji se nalazi u Novoj ulici Svete Genevive, izmeu Latinske etvrti i predgraa Saint-Marceau. Taj pansion, poznat pod imenom Kua Vauquer, prima i mukarce i ene, mlade ljude i starce, a zli jezici nikad nisu ocrnili obiaje tog uglednog etablismana. No, kroz trideset godina nikada se ondje nije moglo vidjeti nijedne mlade ene, a mladiu koji bi ondje boravio obitelj je zacijelo davala prilino oskudnu potporu. Ipak, 1819, u vrijeme u kojemu poinje ova drama, ondje se nalazila jedna siromana djevojka. Koliko god rije drama dola na zao glas zbog pretjeranog i neprikladnog naina na koji se ljudi njome razmeu u ovim vremenima tugaljive knjievnosti, ovdje ju je ipak nuno primijeniti: ne zato to bi ova pripovijest bila dramatina u pravom smislu rijei; no, kad djelo doe kraju, moda e biti proliveno neto suza intra muros et extra 2 . Hoe li je razumjeti izvan Pariza? Tu ima mjesta sumnji. Posebnosti ove pozornice pune lokalnih zapaanja i boja mogu biti cijenjene samo izmeu breuljaka Montmartrea i uzvisina Montrougea, u toj glasovitoj dolini buke vjeito spremne da otpadne i crnih potoka blata; dolini ispunjenoj stvarnim patnjama i esto lanim radostima, toliko silno nemirnoj da samo neto krajnje pretjerano moe proizvesti imalo trajniji dojam. Ipak, tu i tamo moe se naii na boli to ih nagomilani grijesi i vrline ine velikima i ozbiljnima, te e se pred njima sebinost i koristoljublje zaustaviti i saaliti; no dojam to e ga takve boli na njih ostaviti bit e poput sonog voa koje se brzo guta. Bojna kola civilizacije, nalik kolima idola iz Jaggernata 3 , pomalo gube brzinu zbog nekog srca koje je tee zdrobiti no druga2 3

Intra muros et extra latinski, izmeu zidova i izvan njih. Idol iz Jaggernata kip hinduskog boga Vinua koji voze na kolima pred koja se bacaju vjernici.

4

Honor de Balzac: ia Goriot pa im zaustavlja kota; ipak, ona e ga brzo razbiti i nastaviti svoj pobjedniki korak. Tako inite vi, vi koji drite ovu knjigu bijelom rukom, vi koji se zavaljujete u mek naslonja govorei sebi: moda e me ovo zabaviti. Nakon to proitate o tajnim patnjama ie Goriota, s tekom ete veerati, stavljajui vlastitu neosjetljivost na piev raun, prigovarajui mu da pretjeruje, optuujui ga za pjesnitvo. Ah! znajte: ova drama nije ni izmiljotina ni roman. All is true 4 , toliko je istinita da svatko moe njezine elemente prepoznati u svojoj blizini, moda i u svojemu srcu. Kua u kojoj djeluje privatni pansion pripada gospoi Vauquer. Nalazi se u dnu Nove ulice Svete Genevive, na mjestu gdje se zemljite sputa prema ulici Arbalte tako naglo i neugodno da se konji rijetko uspinju i silaze tuda. Ta okolnost pojaava tiinu koja vlada u tim ulicama, stisnutim izmeu crkve Val-de-Grce i Panthona, dviju znamenitih graevina koje mijenjaju boju zraka nad gradom ubacujui ute tonove, i sve pomrauju strogim sjenama svojih kupola. Ovdje su plonici suhi, u kanalima nema ni blata ni vode, trava raste uz zidove. I najbezbrinijega ovjeka ovdje hvata tuga kao i sve prolaznike, tropot kola tu postaje dogaaj, kue su sumorne, zidovi miriu na zatvor. Parianin koji tu zabasa vidjet e samo pansione ili zavode, bijedu ili dosadu, starost koja umire, veselu mladost koja je prisiljena raditi. Nijedna parika etvrt nije stranija ni, recimo i to, manje poznata. Nova je ulica Svete Genevive nadasve nalik kakvom bronanom okviru, jedinom koji odgovara ovoj pripovijesti za koju je teko dovoljno pripremiti um zagasitim bojama i ozbiljnim mislima; jednako tako putnik silazei u katakombe osjea, od jedne stube do druge, kako je danjeg svjetla sve manje i kako vodiev glas postaje upalj. Istinite li usporedbe! Jer tko e odluiti to je stranije vidjeti, opustoena srca ili prazne lubanje? Proelje pansiona gleda prema malom vrtu, tako da kua stoji u pravom kutu prema Novoj ulici Svete Genevive, odakle je moete vidjeti u cijeloj dubini. Du tog proelja, izmeu kue i maloga vrta, protee se poljunen jarak, irok oko dva metra, ispred kojega je pijeskom posut put, a uz njega geraniji, oleandri i mogranji posaeni u velike posude od plave i bijele fajanse. Na taj se put ulazi kroz jednostruka vrata natkriljena oglasom na kojemu pie: KUA VAUQUER, a ispod toga: Graanski pansion za oba spola i drugo. Danju se kroz reetkasta vrata, oboruana vritavim zvoncem, moe vidjeti, na kraju maloga plonika, na zidu nasuprot ulici, plitku niu koju je neki umjetnik iz te etvrti obojao kao zeleni mramor. Pod zatitom to je oponaa ta oslikana povrina uzdie se kip koji predstavlja Ljubav. Gledajui njegovu raspucalu povrinu, ljubitelji simbola otkrili bi tu moda mit o parikoj ljubavi kakva se lijei nekoliko koraka dalje 5 . Pod podnojem kipa ovaj napola izbrisan natpis podsjea na vrijeme iz kojega potjee taj ukras i svjedoi o zanosu Voltaireom koji se 1777 vratio u Pariz: Tko god jesi, evo tvojega gospodara: on to jest, il bjee, ili biti mora. Kad se sputa no, umjesto reetkastih vrata zatvaraju se puna. Mali vrt, irok koliko je proelje dugako, zatvoren je zidom ulice i graninim zidom susjedne kue, prekrivenim ogrtaem od brljana koji ga potpuno skriva, te privlai poglede prolaznika izgledom4 5

All is true Sve je istina, drugi naslov Shakespeareove tragedije Henry VIII

Misli se na kapucinsku bolnicu u etvrti Saint-Jacques, gdje su se lijeili oboljeli od spolnih bolesti.

5

Honor de Balzac: ia Goriot koji je u Parizu vrlo ivopisan. Svi su ti zidovi prekriveni brajdama i vinovom lozom iji su sitni i prani plodovi svake godine predmet strahovanja gospoe Vauquer, kao i njezinih razgovora sa stanarima. Du svakog zida uska staza vodi do nekoliko lipovih stabala ije ime gospoa Vauquer, premda roena de Conflans, uporno izgovara na pogrean nain, unato gramatikim primjedbama svojih gostiju. Izmeu ta dva uzduna puteljka nalazi se gredica s artiokama zakriljena okresanim vokama, obrubljena kiselicom, salatom i perinom. Pod kronjama lipovih stabala u zemlju je usaen okrugao stol, obojan zeleno, okruen sjedalima. Tu, za vruih dana, stanari koji su dovoljno bogati da si mogu priutiti kavu, dolaze uivati u njoj na vruini od koje bi se i pilii izlegli iz jaja. Proelje, tri kata visoko i okrunjeno mansardama, sagraeno je od kamena i olieno onom utom bojom koja daje prostaki izgled gotovo svim kuama u Parizu. Pet je prozora na svakom katu, imaju mala okna i opremljeni su rebrenicama od kojih se svaka podie na drugaiji nain, pa su sve njihove linije u neskladu. S bone strane ta kua ima po dva prozora koji u prizemlju kao ukras imaju eljezne reetke. Iza zgrade nalazi se dvorite iroko nekih dvadeset stopa, na kojemu u skladu i slozi ive prasad, kokoi, kunii, a u dnu se uzdie spremite za drva. Izmeu te drvarnice i kuhinjskog prozora visi mala smonica iz koje cure masne vode slivnika. To dvorite ima jedna uska vrata prema Novoj ulici Svete Genevive, kroz koja kuharica izbacuje kune otpatke, te pod prijetnjom zaraze isti tu kaljuu silnim koliinama vode. Po prirodi namijenjeno potrebama graanskog pansiona, prizemlje se sastoji od salona u koji se ulazi kroz staklena vrata, a osvijetljen je i dvama prozorima koji gledaju na ulicu. Taj je salon povezan s blagovaonicom koja je pak od kuhinje odvojena stubitem ije su stube nainjene od obojenog i ulatenog drveta i taraca. Nita ne prua toliko alostan prizor kao taj salon sa svojim naslonjaima i stolcima, presvuenim grubom tkaninom na kojoj se smjenjuju zagasite i svjetlije pruge. U sredini se nalazi okrugao stol s ploom od mramora Svete Ane 6 , okien servisom od bijelog porculana ukraenog napola izbrisanim zlatnim linijama, kakav se danas posvuda moe nai. Ta prostorija, prilino loeg drvenog poda, obloena je drvetom do visine prsa. Ostatak zidova obloen je lakiranim papirom koji prikazuje glavne prizore iz Telemaha 7 iji su klasini likovi obojeni. Uokvirena ploha izmeu prozora s reetkama nudi gostima pansiona sliku gozbe to ju je za Odisejevog sina priredila Kalipso 8 . Ve etrdeset godina ta slika izaziva ale mlaih gostiju pansiona koji smatraju da se uzdiu iznad vlastita poloaja rugajui se objedu na koji ih osuuje bijeda. Kamin od kamena, ije uvijek isto ognjite svjedoi da se tu vatra pali samo u izuzetnim zgodama, ukraen je dvjema vazama punim umjetnoga cvijea, ostarjelog i zarobljenog, a uz njih stoji jo i sat s njihalom, nainjen od plavkastog mramora koji odaje najgori neukus. Ta prva prostorija odie nekim mirisom koji nema imena u jeziku, a trebalo bi ga nazvati mirisom pansiona. Podsjea na zatvorenost, vlagu, ueglu masnou; izaziva osjeaj hladnoe, vlagu u nosu, zavlai se u odjeu; ima okus prostorije u kojoj se objedovalo; zaudara na poslugu, smonicu, sirotite. Moda bi ga se moglo opisati kad bismo izmislili nain kojim bismo ocijenili elementarne i odvratne estice, katarne i sui generis, to ih isputa dah svakog stanara, mladog i starog. No dobro! ali unato tim bljutavim uasima, u usporedbi sa susjednom blagovaonicom taj e vam se

6 7 8

Mramor svete Ane sivi mramor proaran bijelim. Telemah roman pisca Fenelona (1651-1715), nadahnut Odisejom.

U grkoj predaji Kalipso je boica koja ivi na otoku Ogigiji gdje je doekala Telemaha, Odisejevog sina.

6

Honor de Balzac: ia Goriot salon uiniti elegantnim i mirisnim poput kakvog budoara 9 . Ta je pak prostorija, potpuno obloena drvetom, neko bila obojena nekom danas nerazaznatljivom bojom, koja slui tek kao podloga slojevima prljavtine i njezinim crteima neobinih oblika. Ti su zidovi obloeni ljepljivim kredencima u kojima stoje okrhnute mutne boce, prstenovi od metala koji se prelijeva, gomile tanjura od debelog porculana s plavim obrubima, proizvedenih u Tournaiu. U jednom je uglu smjetena kutija s oznaenim pretincima u kojoj se uvaju ubrusi svakoga gosta, umrljani hranom ili vinom. Tu moete nai neunitive komade namjetaja koji su izbaeni odasvud, no ovdje su nali svoje mjesto, kao to su oni otpaci civilizacije smjeteni u Bolnici neizljeivih. Tu ete vidjeti barometar s kapucinom koji izlazi kad pada kia, grozne gravire koje ubijaju tek, sve uokvirene lakiranim drvetom sa zlatnim nitima; zidni sat od kornjaevine s umecima od bakra; zelenu pe, Argandove svjetiljke 10 na kojima se praina mijea s uljem, jedan dugaak stol pokriven votanim platnom dovoljno masnim da bi neki gost aljivina mogao upisati svoje ime sluei se prstom kao perom; kljaste stolce; jadne male prostirke od rogoza koji se vjeito trga ali ga uvijek jo ima, bijedne grijalice s probijenim rupama i rastavljenim zglobovima, pougljenjenih drvenih dijelova. Kad bismo htjeli objasniti koliko je sav taj namjetaj star, napukao, truo, drhtav, izjeden, kljast, kukavan, nemoan, na izdisaju, trebalo bi mu posvetiti opis koji bi previe usporio nau pripovijest, to nam uurbani ljudi ne bi oprostili. Crven poploan pod pun je udubina to ih je stvorilo latenje ili bojanje. Ukratko, tu vlada bijeda bez poezije; tedljiva, prikrivena, otrcana bijeda. Tu dodue jo nema blata, no ima mrlja; tu nema dronjaka ni rupa, no sve e se ubrzo pretvoriti u trule. Ta prostorija blista u svom punom sjaju u trenutku kad, oko sedam sati ujutro, maka Gospoe Vauquer prethodi svojoj gospodarici, skae na kredence, njuka mlijeko u zdjelicama koje su prekrivene tanjurima, te se oglaava svojim jutarnjim predenjem. Ubrzo se pojavljuje i udovica, ukraena kapom od tila ispod koje visi uvojak loe namjetene lane kose; ona hoda povlaei izgaene papue. Njezino vremeno debeljukasto lice usred kojega se uzdie nos slian papiginu kljunu, njezine punane male ruke, cijela njezina osoba tusta poput crkvenog takora, njezino prepuno uzbibano poprsje, sve je to u skladu s tom prostorijom koja se znoji nesreom, u kojoj skriva proraunatost i iji toplo smradan zrak gospoa Vauquer udie bez gaenja. Njezino lice, svjee poput prvog jesenskog mraza, njezine borama okruene oi iji izraz se kree od osmijeha propisanog plesaicama do oporog mrtenja lihvara, ukratko, cijela njezina osoba objanjava taj pansion kao to pansion podrazumijeva i njezinu osobu. Zatvor ne ide bez tamniara, ne moete zamisliti jedno bez drugog. Blijedo salo te male ene proizvod je toga ivota kao to je tifus posljedica bolnikih isparavanja. Njezina vunena pletena suknja, koja prelazi preko podsuknje nainjene od neke stare haljine ija vatirana podstava izviruje kroz razderotine u istroenoj tkanini, slika je u malom toga salona, blagovaonice, tijesnoga vrta, najavljuje kuhinju i nagovijeta stanare. Kad je ona tu, slika je potpuna. Sa svojih pedesetak godina, gospoa Vauquer slii svim onim enama koje su imale nesreu. Njezin je pogled staklast, ona zrai nedunou svodilje koja e planuti bijesom ne bi li iznudila vie novaca, no inae spremna na sve ne bi li ublaila svoju sudbinu, spremna predati Georgesa ili Pichegrua, kad bi jo postojali kakav Georges ili Pichegru koje bi se moglo izrui-

9

Franc. boudoir elegantan enski salon. Svjetiljke na ulje to ih je izumio fiziar Argand.

10

7

Honor de Balzac: ia Goriot ti. 11 Ipak, ona je u dubini due dobra ena, govore stanari koji, sluajui je kako stenje i kalje poput njih, vjeruju da je i siromana kao oni. Tko je bio gospodine Vauquer? Nikada nije pripovijedala o pokojniku. Kako je izgubio svoj imetak? Nizom nesrea, odgovarala je. Bio se loe ponio prema njoj, nije joj ostavio nita osim oiju za plakanje, te kue za ivot i prava da ne suosjea ni sa ijom nevoljom jer je ona sama, govorila je, pretrpjela sve to je mogue pretrpjeti. Debela Sylvie, kuharica, pourila bi servirati doruak stanarima pansiona, im bi ula korake svoje gospodarice. Vanjski su se gosti uglavnom pretplaivali samo na veeru, koja je kotala trideset franaka mjeseno. U vrijeme kad poinje ova pripovijest stalnih stanara bilo je sedam. Na prvome su katu bila dva najbolja stana u kui. Gospoa Vauquer stanovala je u skromnijemu, a drugi je pripadao gospoi Couture, udovici izvjesnoga povjerenika za plae u vojsci Republike Francuske. S njom je ivjela vrlo mlada djevojka, po imenu Victorine Taillefer, kojoj je gospoa bila poput majke. Dvije su dame za taj smjetaj plaale tisuu osamsto franaka. I dva stana na drugom katu bila su zauzeta; u jednome je ivio starac po imenu Poiret, u drugome ovjek etrdesetih godina koji je nosio crnu vlasulju, bojao zaliske, govorio da je bivi trgovac i zvao se gospodin Vautrin. Trei se kat sastojao od etiri sobe, od kojih su dvije bile iznajmljene; u jednoj je ivjela usidjelica zvana gospoica Michonneau, a u drugoj negdanji proizvoa rezanaca, talijanske tjestenine i kroba koji je doputao da ga zovu ia Goriot. Preostale dvije sobe bijahu namijenjene pticama selicama, onim nesretnim studentima koji, poput ie Goriota i gospoice Michonneau, nisu mogli izdvojiti vie od etrdeset pet franaka mjeseno za smjetaj i hranu; no gospoa Vauquer nije ba eznula za takvima, te ih je primala samo kad ne bi nala nita bolje: jeli su previe kruha. U ovom trenutku jedna od tih soba pripadala je mladome ovjeku koji je iz okolice Angoulmea stigao u Pariz kako bi studirao pravo, i ija je brojna obitelj podnosila teka odricanja kako bi njemu mogla slati tisuu dvjesto franaka godinje. Eugne de Rastignac, kako mu je bilo ime, bio je jedan od onih mladia koje je neimatina navikla na rad, koji ve u djetinjstvu shvaaju nade to ih njihovi roditelji polau u njih, te pripremaju sebi lijepu budunost ivot razmiljajui o domaaju svojega studija i prilagoavajui ga unaprijed kretanjima drutva kako bi bili prvi koji e ga iskoristiti. Bez njegovih znatieljnih zapaanja i vjetine kojom se znao uvui u parike salone, ovoj bi pripovijesti nedostajale boje stvarnosti koje e joj nedvojbeno dati njegova otroumnost i elja da pronikne zagonetku jedne strane situacije koju su jednako briljivo skrivali oni koji su je stvorili kao i oni koji su je podnosili. Iznad tog treeg kata nalazio se tavan na kojemu se moglo suiti rublje, te dvije potkrovne sobe u kojima su spavali sluga Christophe i debela Sylvie, kuharica. Osim sedam stalnih stanara, gospoa Vauquer imala je svake godine osam studenata prava ili medicine, te dvoje ili troje stalnih gostiju koji su ivjeli u toj etvrti, pretplaenih samo na veeru. U blagovaonici je veeralo osamnaest osoba, a mogla je primiti dvadesetak; no ujutro tu bi se nalo samo sedam stanara koji su za vrijeme doruka izgledali poput obitelji koja se nala za stolom. Svi su silazili u papuama, doputali sebi povjerljive primjedbe o odijevanju i izgledu vanjskih gostiju ili o dogaajima prethodne veeri, izraavajui se s povjerenjem ljudi koji su meusobno prisni. Tih sedam stanara bijahu razmaena djeca gospoe Vauquer koja im je s astronomskom preciznou odmjeravala usluge i panje prema iznosu koji su joj plaali. Na isti je nain procjenjivala ta bia to ih je okupio sluCharles Pichegru (1761-1804) bio je general revolucionarne vojske, a Georges Cadoudal (17711804) vendejski zapovjednik; obojica su kovali zavjeru protiv Napoleona dok je bio Prvi konzul. Prije nego to su uhieni, nuene su za njih visoke nagrade.11

8

Honor de Balzac: ia Goriot aj. Dvojica stanara s drugog kata plaali su samo po sedamdeset dva franka mjeseno. Takva niska cijena, kakva se inae moe nai samo u predgrau Saint-Marcel, izmeu Bourbe i Salpetrire, a iz koje bijae izuzet jedino stan gospoe Couture, znaila je da ti stanari podjednako trpe teret manje ili vie oite nesree. Oajan dojam to ga je izazivala unutranjost te kue ponavljao se pri pogledu na odjeu njezinih stanara, jednako oronulu. Mukarci su nosili redingote ija je boja postala problematina, cipele poput onih to ih u elegantnim etvrtima ostavljaju pokraj ulaza, iznoeno rublje, odijela kojima je preostala jo samo dua odijela. ene su imale haljine koje su izile iz mode, izblijedjele, nanovo obojane, pa opet izblijedjele, pokrpane stare ipke, rukavice sjajne od koritenja, crvenkasto ute ovratnike i otrcane rupce. Premda je odjea bila takva, gotovo svi su pokazivali solidno graena tijela, konstitucije koje su odoljele olujama ivota, lica hladna, tvrda, izlizana poput kovanica povuenih iz opticaja. Usta bez svjeine bila su naoruana pohlepnim zubima. Pogled na te stanare izazivao je pomisao na drame koje su se zbivale ili se upravo zbivaju; ne one drame koje se igraju uz svjetlosti pozornice, ispred obojanog platna, nego ive i nijeme drame, hladne drame koje vrelo pokreu srca, drame bez kraja. Stara gospoica Michonneau nosila je nad svojim umornim oima prljav titnik od zelene svile obrubljene icom od ute mjedi koji bi poplaio i anela Milosra. inilo se da njezin al s oskudnim, tunim resama prekriva kostur, toliko su oblici ispod njega bili uglati. Koja je kiselina otela tom biu njegove enske oblike? Zacijelo je neko bila zgodna i lijepo graena. Je li to bio porok, tuga, pohlepa? Je li previe voljela, je li bila lihvarka ili samo kurtizana? Je li tom starou pred kojom bjee prolaznici ispatala pobjede bezobzirne mladosti u kojoj su se gomilali uici? Njezin prazan pogled izazivao je studen, a njezin zgren lik jezu. Imala je svijetao glas cvrka koji vie iz svojega grma kad se pribliava zima. Govorila je kako je njegovala jednoga starog gospodina koji je patio od upale mjehura i kojega su napustila njegova djeca vjerujui da nema novaca. Taj joj je starac ostavio tisuu franaka doivotne rente, koju su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici ijim je klevetama bila stalno izvrgnuta. Premda je igra strasti poharala njezino lice, u njegovom je tkanju jo bilo izvjesnih ostataka bjeline i finoe po emu se dalo zakljuiti da i tijelo jo uva neke tragove ljepote. Gospodin Poiret bio je neka vrsta mehanizma. Gledajui ga kako se poput sive sjene vue nekom od staza Botanikog vrta, glave pokrivene starom mlohavom kapom, jedva drei u ruci tap s glavicom od poutjele slonovae, putajui da mu lepraju otrcani skuti redingota koji je loe skrivao gotovo prazne hlae i noge u plavim arapama koje su posrtale poput nogu pijanoga ovjeka, pokazujui prljav bijel prsluk i nabore na prsima koulje od grubog zguvanog muslina koji je loe pristajao uz kravatu svezanu oko njegovog pureeg vrata, mnogi su se ljudi pitali pripada li doista ta kineska sjena smionoj rasi Jafetovih 12 sinova koji lepraju Talijanskim bulevarom. Kakav ga je rad mogao tako naborati? Kakva li je strast zatamnila njegovo gomoljasto lice koje bi se, nacrtano kao karikatura, inilo nemoguim? to je prije bio? Ta moda je bio inovnik u Ministarstvu pravde, u uredu u koji krvnici alju svoje trokovnike, raun od nabave crnih poveza za ocoubojice, piljevine za koare, uzica za noeve giljotine. Moda je bio preuzima na vratima neke klaonice, ili podnadzornik u javnoj istoi. Ukratko, inilo se da je taj ovjek jedan od magaraca u naem velikom drutvenom mlinu, jedan od onih parikih Ratona

12

Jafet biblijski lik, trei Noin sin, praotac ljudi bijele koe.

9

Honor de Balzac: ia Goriot koji ak ne prepoznaju svoje Bertrande 13 , neki stoer oko kojega se vrte javne nedae ili prljavtine, napokon, jedan od onih ljudi za koje kaemo kad ih ugledamo: Mora ipak biti i takvih. Otmjeni Pariz ne poznaje te likove blijede od duevnih ili tjelesnih stradanja. No Pariz je pravi ocean. Bacite li u njega bacite sondu, neete doznati koliko je dubok. Istraujte ga, opisujte ga! koliki god trud uloili u to istraivanje, u to opisivanje, i koliko god brojni i revni bili istraivai toga mora, uvijek e se nai neko netaknuto mjesto, nepoznato skrovite, cvijee, biserje, udovita, neto neuveno to su knjievni ronioci zaboravili. Kua Vauquer jedna je od takvih zanimljivih nakaznosti. Dva su lika tu otro odudarala od ostalih stanara i redovnih gostiju. Premda je nezdravo bljedilo gospoice Victorine Taillefer podsjealo na bljedilo djevojaka koje pate od slabokrvnosti, i premda se tugom koja joj je bila uobiajena, dranjem koje odaje nelagodu, te siromanim i krhkim izgledom uklapala u opi duh patnje u pozadini te slike, ipak je njezino lice bilo mlado, njezini pokreti i glas ivahni. Ta mlada nesretnica bila je nalik grmu poutjelog lia koji je nedavno zasaen u nepovoljno tlo. Njezino crvenkasto lice, svijetla pomalo ria kosa, neobino tanak struk zraili su draeu kakvu suvremeni pjesnici nalaze u statuetama iz srednjega vijeka. Njezine sive oi proarane crnim izraavale su kransku blagost i pomirenost sa sudbinom. Njezine jednostavne, jeftine haljine odavala su mladenake oblike. Bila je lijepa u usporedbi s onim to ju je okruivalo. Da je bila sretna, bila bi prekrasna; srea je poezija ene, kao to su haljine njihov ukras. Da je radost plesa obasjala to blijedo lice ruiastim tonovima, da su uici otmjenoga ivota ispunili, zarumenili te ve pomalo upale obraze, da je ljubav oivjela te tune oi, Victorine bi se moga mjeriti s najljepim djevojkama. Nedostajalo joj je ono to enu drugi put ini enom, haljine i ljubavna pisma. Njezina prolost ispunila bi cijelu knjigu. Otac joj je vjerovao da ima razloga ne priznati je za svoje dijete, nije htio da ona ivi pokraj njega, dodijelio joj je samo est stotina franaka godinje, te je oporukom odredio da njegovu imovinu u cijelosti nasljeuje njegov sin. Za siroticu se, kao da je njezino dijete, brinula gospoa Couture, daljnja roakinja Victorinine majke koja je neko k njoj dola umrijeti od oaja. Na nesreu udovica povjerenika za plae u vojsci Republike nije na svijetu imala nita osim svoje udovtine 14 i mirovine; moglo se dogoditi da jednoga dana ostavi tu jadnu djevojku, bez iskustva i bez sredstava, na milost i nemilost svijetu. Dobra je ena vodila Victorinu na misu svake nedjelje, na ispovijed svakih petnaest dana, ne bi li je, za svaki sluaj, bar uinila pobonom. Imala je pravo. Vjerski su osjeaji nudili budunost tom nepriznatom djetetu koje je voljelo svojega oca, te je svake godine odlazilo k njemu kako bi mu donijelo oprotaj svoj majke, ali je takoer svake godine ostajalo pred neumoljivo zatvorenim vratima oinske kue. Njezin brat, njezin jedini posrednik, nije ju doao vidjeti nijednom u etiri godine i nije joj slao nikakve pomoi. Zaklinjala je Boga da otvori oi njezinom ocu, smeka srce njezinoga brata i molila je za njih ne optuujui ih ni za to. Gospoa Couture i gospoa Vauquer nisu mogle u rjeniku uvreda nai dovoljno rijei kojima bi opisale to barbarsko ponaanje. Kad bi njih dvije stale kleti besramnog milijunaa, Victorine bi govorila blage rijei nalik pjesmi ranjenog goluba grivnjaa iji bolni krik jo uvijek izraava ljubav. Eugne de Rastignac imao je sasvim junjako lice, svijetlu put, crnu kosu, plave oi. Njegov izgled, njegovo ponaanje, njegov uobiajeni stav odavali su sina plemike obitelji u kojoj se prvotni odgoj sastoji samo u usvajanju nasljea dobrog ukusa. Ako je bioRatons i Bertrand aluzija na imena dviju ivotinja u La Fontaineovoj basni Majmun i maak. Dok maak izvlai kestenje iz vatre, majmun nema drugog posla nego da ga jede.13 14

Udovtina dobra to ih je mu odreivao svojoj eni u sluaju da poivi due od njega.

10

Honor de Balzac: ia Goriot tedljiv s odijelima, te je obinim danima troio odjeu od prole godine, ipak je ponekad mogao izii opremljen poput otmjenog mladia. Obino je nosio stari redingot, iznoen prsluk, nelijepu crnu kravatu, otrcanu i studentski nemarno svezanu, hlae koje su bile u skladu s ostalim i izme s pokrpanim potplatima. Vautrin, etrdesetogodinji mukarac s obojenim zaliscima, bio je svojevrstan prijelaz izmeu ta dva lika i ostalih. On bijae jedan od onih ljudi za koje se kae: taj je ovjek prava ljudina! Imao je iroka ramena, dobro razvijeno poprsje, izrazite miie, a zaglavci njegovih irokih i uglatih ruku bijahu obiljeeni upercima guste vatreno crvene dlake. Njegovo lice, izbrazdano preranim borama, pokazivalo je znakove grubosti koji su dovodili u pitanje njegovo ljubazno i drueljubivo ponaanje. Njegov glas izmeu basa i baritona, u skladu s njegovom grubom veselou, nije bio neugodan. Bio je susretljiv i sklon ali. Ako neka brava ne bi radila kako treba, on bi je ubrzo rastavio, popravio, nauljio, dotjerao i ponovno postavio, govorei: Ta stvar me poznaje. Uostalom, on se razumio u sve, u brodove, u more, u Francusku, u strane zemlje, poslove, ljude, dogaaje, zakone, palae i zatvore. Kad bi se netko previe jadao, on bi mu odmah nudio svoju pomo. Nekoliko je puta posuivao novac gospoi Vauquer i nekim stanarima; no njegovi bi dunici radije umrli nego mu ostali duni, toliko je, unato svojemu dobroudnom izgledu, ulijevao straha izvjesnim prodornim i odlunim pogledom. Nainom na koji bi trcao pljuvaku odavao je nepokolebljivu hladnokrvnost ovjeka koji ne uzmie ni pred zloinom ako se njime moe izvui iz neugodne situacije. inilo se da njegovo oko, poput oka kakvog strogog suca, prodire do dna svih pitanja, svih savjesti, svih osjeaja. Obiavao je izlaziti nakon doruka, vratiti se na veeru, provesti opet cijelu veer vani, te se vratiti se u pansion oko ponoi, pomou kljua za sve brave koji mu je povjerila gospoa Vauquer. Jedini je on uivao u toj povlastici. No, on je bio i u najveem prijateljstvu s udovicom koju je nazivao mamom i znao je obujmiti oko pasa: laskava gesta koju je ona slabo razumjela! Dobra je ena mislila da je to jo uvijek prilino lako, no samo je Vautrin imao dovoljno dugake ruke za taj iroki obujam. Njegova osobitost bila je i to to je velikoduno plaao petnaest franaka mjeseno za gloriju koju je pio uz desert 15 . Ljudi manje povrni nego to su bili mladii poneseni kovitlacem parikoga ivota i starci ravnoduni prema svemu to ih se izravno ne tie, ne bi se zaustavili na nejasnom dojmu to ga je izazivao Vautrin. On je znao ili slutio sve o poslovima onih koji su ga okruivali, no nitko nije mogao proniknuti ni u njegove misli ni u ono ime se bavio. I premda je postavio svoju prividnu dobroudnost, stalnu ljubaznost i veselost kao zapreku izmeu sebe i drugih, ipak je znao dopustiti da na povrinu izvire zastraujue dubine njegove linosti. esto bi kakva dosjetka, dostojna Juvenala, kojom bi, kako se inilo, s uitkom izvrgnuo ruglu zakone, ili oinuo visoko drutvo prokazujui njegovu nedosljednost, dala naslutiti da je kivan na drutveni poredak, te da u dubinama njegova ivota postoji neka briljivo skrivena zagonetka. Privuena, moda i nesvjesno, snagom jednoga ili ljepotom drugoga, gospoica Taillefer dijelila je svoje potajne poglede i skrivene misli izmeu toga etrdesetogodinjaka i mladoga studenta; no inilo se da nijedan od njih dvojice ne sanjari o njoj, premda je srea mogla naglo promijeniti njezin poloaj i uiniti je bogatom udavaom. Uostalom, nitko se od tih ljudi nije se trudio provjeriti jesu li nesree to ih drugi meu njima spominju stvarne ili izmiljene. Svi su jedni prema drugima osjeali tek ravnodunost pomijeanu s oprezom, posljedicom njihovih osobnih ivotnih pria. Svi su znali da ne mogu jedni drugima ublaiti tegobe, a pripovijedajui o njima ve su iscrpli sve izvore vlastite suu15

Glorija kava s rakijom ili rumom.

11

Honor de Balzac: ia Goriot ti. Slini starim suprunicima, nisu vie imali to rei jedni drugima. Meu njima su, dakle, postojali samo jo odnosi mehanike naravi, igra nepodmazanih kotaia. Svi bi na ulici bez oklijevanja proli mimo kakvog slijepca, bez ikakvih osjeaja sluali izvjetaj o neijoj nesrei i u smrti vidjeli rjeenje problema nekog jadnika koji bi ih i u svojoj najgoroj agoniji ostavljao hladnima. Najsretnija meu tim opustoenim duama bila je gospoa Vauquer koja je vladala tom svima otvorenom ubonicom. Samo je njoj taj mali vrt to su ga tiina i hladnoa, vlaga i sua inili prostranim poput stepe, bio radostan lug. Samo je za nju ta uta, sumorna kua koja je odisala patinom tezge, skrivala uitke. Njoj su pripadale elije u toj kui. Ona je hranila te steene zatvorenike osuene na doivotnu kaznu obnaajui nad njima vlast koja se potivala. Gdje bi u Parizu ta jadna bia, po cijeni po kojoj im je ona to davala, nala zdravu hranu u zadovoljavajuoj koliini i prostor koji su po svojoj volji mogli uiniti ako ve ne elegantnim ni osobito udobnim, a onda bar istim i zdravim? Da si je dopustila i kakvu oitu nepravdu, rtva bi je podnijela bez prigovaranja. Takav skup morao je pruati, i pruao je u malom sve elemente drutva u cjelini. Kao u kolama, kao i u otmjenom drutvu, meu osamnaest gostiju pansiona nalo se i jedno jadno zaplaeno bie, patnik po kojemu su pljutale dosjetke. Na poetku druge godine taj je lik za Eugnea de Rastignaca postao najvaniji od svih tih ljudi meu kojima je bio osuen ivjeti jo dvije godine. Taj patnik bio je negdanji proizvoa tjestenine, ia Goriot, na iju bi glavu kakav slikar, kao i povjesniar, usmjerio svu svjetlost slike. Kakvim je sluajem ba najstarijega stanara pogodio taj prezir napola ispunjen mrnjom, to muenje pomijeano sa saaljenjem, to nepotovanje nesree? Je li im dao povoda nekom od onih smijenih osobina ili udakih postupaka koji se oprataju tee nego poroci? Ta se pitanja mogu postaviti u mnogim situacijama drutvene nepravde. Moda je u ljudskoj prirodi da nametne najvie patnje onome tko sve podnosi iz stvarne poniznosti, iz slabosti ili ravnodunosti? Nije li nam svima ugodno dokazivati vlastitu snagu na raun nekoga ili neega? I najslabije bie, obian djeak, zvoni na svim vratima kad je poledica ili pokuava kradom napisati svoje ime na nekom netaknutom spomeniku. ia Goriot, starac od kojih ezdeset devet godina, smjestio se kod gospoe Vauquer 1813, povukavi se iz posla. U poetku je iznajmio stan u koji je kasnije dola gospoa Couture, te je davao tisuu dvjesto franaka mjeseno, kao ovjek kojemu je pet zlatnika manje ili vie sitnica. Gospoa Vauquer tada je uredila tri sobe toga stana; starac joj je dao predujam iz kojega je, kako se prialo, plaen ruan namjetaj koji se sastojao utih pamunih od zavjesa, naslonjaa od lakiranog drveta presvuenog utrehtskim barunom, nekoliko slika u temperi i tapeta koje nisu htjeli ni u krmama u okolici. I moda je upravo bezbrina velikodunost u kojoj se dao uhvatiti taj ia Goriot, kojega su tada s potovanjem nazivali gospodinom Goriotom, navela gospou Vauquer da ga smatra glupanom koji se nimalo ne razumije u poslove. Goriot je stigao dobro snabdjeven garderobom, s velianstvenom opremom trgovca koji povlaei se iz posla sebi nita ne uskrauje. Gospoa Vauquer osjeala je divljenje pred njegovih osamnaest koulja od poluholandskog platna16 ija se finoa jo vie zamjeivala jer je proizvoa tjestenine na ipki na prsima nosio dvije laniem spojene igle, a u svaku je iglu bio umetnut velik dijamant. Obino u svijetlo plavom odijelu, svakoga je dana oblaio prsluk od bijeloga pikea pod kojim se talasao njegov krukolik ispupen trbuh od kojega je odskakivao teak zlatan lanac ukraen privjescima. U njegovoj burmutici, takoer zlatnoj, bio je medaljon pun kose koji je mogao znaiti da imao izvjesnog uspjeha u ljubavi. Kad ga je gazdarica16

Demi-hollande tanko i gusto platno srednje kvalitete.

12

Honor de Balzac: ia Goriot optuila da je gizdelin, pustio je da mu licem zatitra veseli osmijeh gazde koji je uo kako netko hvali neku njegovu malu strast. Njegovi ormani (izgovarao je tu rije kao obian puk) bijahu ispunjeni brojnom srebrninom iz njegova prijanjeg kuanstva. Udoviine su oi zasjale dok mu je ljubazno pomagala da raspakira i sloi zaimae, lice za ragu, pribor za jelo, posudice za ulje i ocat, zdjelice za umak, nekoliko pladnjeva, posluavnike od pozlaena srebra, ukratko, manje ili vie lijepe predmete koji su teili izvjestan broj maraka 17 i kojih se on nije elio odrei. Ti darovi podsjeali su ga na sveanosti njegova kunog ivota. Ovo je, rekao je gospoi Vauquer, stiui pladanj i zdjelicu iji je poklopac predstavljao dvije grlice koje se ljube, prvi dar koji mi je dala moja ena, na nau godinjicu. Dobra sirotica! na to je potroila sve to je bila utedjela kao djevojka. Vidite, gospoo, ja bih radije noktima strugao zemlju nego da se odreknem te stvari. No, hvala Bogu, moi u piti kavu iz te alice svakoga jutra sve do kraja svojih dana. Nisam ja nikakav jadnik, imam dobre zalihe, za mnogo vremena. Uostalom, gospoa je Vauquer, svojim svrajim okom u Velikoj Knjizi 18 dobro vidjela neke uloge koji bi, priblino zbrojeni, mogli tom sjajnome Goriotu donositi rentu od kojih osam do deset tisua franaka. Od toga dana gospoa Vauquer, roena de Conflans, koja je tada imala stvarnih etrdeset osam godina, a prihvaala samo trideset devet, poela je sanjariti. I premda su Goriotove suzne vreice bile izvrnute, nateene i ovjeene, zbog ega je morao prilino esto brisati oi, gospoa je ipak smatrala da je on ovjek pristojnog i ugodnog izgleda. Uostalom, njegovi mesnati istaknuti listovi obeavali su, kao i njegov dug etvrtast nos, moralne kvalitete do kojih je udovica, ini se, drala, a ta je pretpostavka nalazila potvrdu i u okruglom i naivno budalastom licu toga dobriine. On zacijelo bijae solidno graena ivotinja, sposobna potroiti sav svoj duh na osjeaje. Njegova kosa s razdjeljkom koju je frizer iz Politehnike kole dolazio napudrati svakoga jutra, ocrtavala je pet vraka nad njegovim niskim elom, te je bila lijep okvir licu. Premda pomalo priprost, bio je toliko uredno odjeven, uzimao je duhan toliko obilno i udisao ga kao ovjek siguran da e njegova burmutica uvijek biti puna duhana s Martinika, da je gospoa Vauquer, onoga dana kad se Goriot doselio k njoj, naveer legla u postelju pekui se, poput slaninom obloene prepelice, na vatri udnje koja ju je spopala da odbaci Vauquerov udoviki veo ne bi li se ponovno rodila kao gospoa Goriot. Udati se, prodati pansion, pridruiti se onome divnom cvijetu buroazije, postati ugledna gospoa u svojoj etvrti, skupljati priloge za siromane, odlaziti na male izlete nedjeljom, u Choisy, Soissy, Gentilly; odlaziti u kazalite po svojoj volji, sjediti u loi, ne ekajui autorske ulaznice kakve su joj davali neki od njezinih stanara u mjesecu srpnju; sanjala je cijeli Eldorado malih parikih brakova. Nije jo nikome otkrila da ima etrdeset tisua franaka to ih je skupila novi po novi. I vjerovala je da se, to se tie imovine, moe smatrati pristojnom partijom. A to se tie ostaloga, ja sam vrijedna toga staria! govorila je okreui se u postelji, kao da eli samoj sebi potvrditi draesti to ih je debela Silvija svakoga jutra nalazila utegnute. Od toga dana, kroz otprilike tri mjeseca, udovica je Vauquer koristila usluge frizera gospodina Goriota, a poneto je uloila i u odjeu, sasvim opravdano, jer je bilo nuno dati kui izvjestan ugled, u skladu s dostojanstvom ljudi koji u nju dolaze. Jako se trudila promijeniti sastav svojih stanara, irei glas da vie ne namjerava primati ljude koji nisu otmjeni u svakom smislu. Kad bi se pojavio netko nov, hvalila se povjerenjem to joj ga je ukazao gospodin Goriot, jedan od najznaajnijih i najcjenjenijih trgovaca u Parizu. Dijelila je oglase na kojima se u zaglavlju moglo proitati: KUA VAUQUER. Ovo je, napi17 18

Marka stara mjera za teinu (244,5 g) za mjerenje plemenitih metala. Velika Knjiga popis dravnih vjerovnika.

13

Honor de Balzac: ia Goriot sala je gospoa, jedan od najstarijih i najuglednijih graanskih pansiona u latinskim zemljama. Odavde se prua jedan od najljepih pogleda na dolinu Gobelinsa (vidjelo je se s treega kata), a postoji i krasan vrt na kraju kojega se PROTEE ALEJA lipa. Spominjala je i dobar zrak i osamu. Taj joj je oglas doveo gospou groficu od Ambermesnila, enu od trideset est godina koja je ekala kraj obrauna i poetak isplate penzije na koju je imala pravo kao udovica nekog generala koji je umro na bojnim poljima. Gospoa je Vauquer njegovala ponudu na svojemu stolu i loila u salonima kroz gotovo est mjeseci i toliko je dobro izvravala obeanja svojega oglasa da je poneto i uloila. A grofica je govorila gospoi Vauquer, nazivajui je dragom prijateljicom, da e joj dovesti i barunicu od Vaumerlanda i udovicu pukovnika grofa Picquoiseaua, svoje dvije prijateljice kojima e uskoro istei plaeno tromjeseje u Maraisu 19 , u nekom pansionu koji je skuplji od Kue Vauquer. Te bi dame uostalom bile vrlo dobro zbrinute kad bi Ratni uredi dovrili svoj posao. No, govorila je grofica, ti uredi nikad nita ne dovode kraju. Poslije veere dvije su se udovice zajedno penjale u sobu gospoe Vauquer i tu avrljale pijui liker od crnog ribiza i grickajui poslastice namijenjene samo gospodariinim ustima. Gospoa od Ambermesnila zduno je odobravala planove svoje gazdarice u vezi s Goriotom, njezine odline namjere koje je, uostalom, naslutila ve prvoga dana; njega je smatrala savrenim ovjekom. Ah! draga gospoo, ovjek zdrav kao moje oko, govorila joj je udovica, mukarac savreno uuvan, koji moe priutiti eni jo mnogo veselja. Grofica je plemenito iznijela gospoi Vauquer neke primjedbe u vezi s njezinim odijevanjem koje nije bilo u skladu s njezinim nadama. Morate uvesti ratno stanje, rekla joj je. Nakon mnogo raunanja, dvije su se udovice zajedno uputile do Palais-Royala gdje su u Drvenoj galeriji 20 kupile eir s perjem i kapu. Grofica je zatim odvukla svoju prijateljicu u trgovinu Mala Jeannette gdje su izabrale haljinu i al. Kad je ta oprema nabavljena, i kad je udovica bila pod punom spremom, savreno je sliila cimeru iznad restorana Boeuf la mode 21 . Njoj se ipak inilo da se toliko promijenila na bolje da se osjeala dunom prema grofici te ju je, premda inae nije nita rado darivala, zamolila da primi na dar eir od dvadeset franaka. Istinu govorei, namjeravala je zamoliti groficu da joj uini uslugu, ispita Goriotove osjeaje i pohvali je pred njim. Gospoa od Ambermesnila vrlo je prijateljski pristala na tu lukavtinu, te je stala opsjedati starog proizvoaa tjestenine dok nije uspjela ugovoriti sastanak s njim; no kad se on pokazao stidljivim, da ne kaemo nepokolebljivo otpornim na pokuaje nadahnute njezinom osobnom eljom da ga zavede za svoj raun, izila je ogorena njegovom neotesanou. Anele moj, rekla je svojoj dragoj prijateljici, nita neete izvui iz toga ovjeka! On je smijeno nepovjerljiv, on je krtac, ivotinja, glupan, koji e vam priutiti samo neugodnosti. Izmeu gospodina Goriota i gospoe od Ambermesnila dogodile su se takve stvari da se grofica vie nije eljela nalaziti u njegovoj blizini. Sljedeega je dana otila, zaboravivi platiti stanarinu za est mjeseci i ostavivi iznoene odjee u vrijednosti od pet franaka. Koliko god se revno gospoa Vauquer bacila u potragu za njom, nije u cijelome Parizu19 20 21

Marais parika etvrt na desnoj obali Seine, na mjestu gdje su neko bili vrtovi s povrem. Drvena galerija mali drveni duani u vrtovima Palais Royala

Boeuf la mode znai pirjana govedina, no moe se razumjeti i kao 'govedo koje je u modi'; ime restorana pokraj Palais Royala; na ulazu je imao natpis koji je predstavljao vola umotanog u alove, sa eirom na glavi.

14

Honor de Balzac: ia Goriot uspjela dobiti nikakve obavijesti o grofici od Ambermesnila. esto je govorila o tom nemilom dogaaju, alei se na svoje pretjerano povjerenje premda je bila nepovjerljivija od make; no bila je slina brojnim ljudima koji su nepovjerljivi prema svojim blinjima, a nasjedaju prvome pridolici. Duevna injenica, udna no istinita, kojoj je lako nai korijen u ljudskom srcu. Neki ljudi moda vie nita ne mogu dobiti od osoba s kojima ive; pokazali su im prazninu svojih dua, te osjeaju kako ih te osobe prosuuju sa zasluenom strogou; oni se ipak, osjeajui nesavladivu potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili pak razderani eljom da izgledaju kao da imaju kvalitete koje nemaju, nadaju da e izmamiti potovanje ili osjeaje onih koji su im strani, makar im to jednoga dana donijelo nesreu. Napokon, ima i pojedinaca koji su roeni plaenici, te ne ine nikakva dobra svojim prijateljima ni svojim blinjima, jer bi to ionako trebali initi; no kad ine usluge neznancima, tada raste njihovo samoljublje; takvi ljudi vole tim manje to je krug njihovih naklonosti ui; to se krug vie iri, tim su oni usluniji. Gospoa Vauquer nedvojbeno je imala neke crte tih dviju naravi, u biti bijednih, neiskrenih i opakih. Da sam ja tada bio ovdje, govorio joj je Vautrin, ne bi vam se dogodila ta nesrea! Bio bih vam lijepo raskrinkao tu lakrdijaicu. Poznajem ja njihove njuke. Poput svih ogranienih dua, gospoa Vauquer nije imala obiaj izlaziti iz kruga dogaaja i razmiljati o njihovim uzrocima. Vie je voljela na druge svaljivati krivnju zbog vlastitih pogreaka. Kad je doivjela taj gubitak, nala je u potenom tjesteninaru glavni uzrok svoje nesree i od tada se poela, kako je govorila, trijezniti s njim u vezi. Shvatila je da su njezina oijukanja i njezini pokuaji uljepavanja beskorisni, a ubrzo je prozrela i razloge. Primijetila je tada da njezin stanar ve ima, kako bi ona rekla, svoje obiaje. Konano se uvjerila da je njezina toliko slatko podgrijavana nada poivala na nestvarnim temeljima, te da nikada nita nee izvui iz toga ovjeka, kao to je energino izjavila grofica koja je oito bila strunjak na tom podruju. I neizbjeno je u svojoj odbojnosti otila dalje nego to je bila otila u svojemu prijateljstvu. Njezina mrnja nije bila razmjerna njezinoj ljubavi, nego njezinim iznevjerenim oekivanjima. Ako se ljudsko srce ponekad i odmara uspinjui se strminama ljubavi, rijetko e se zaustaviti na skliskoj strmini pakosnih osjeaja. No, gospodin Goriot bio je njezin stanar, te je udovica stoga bila prinuena potisnuti eksplozije povrijeenoga samoljublja, suspregnuti uzdahe to ih je izazvalo razoaranje i progutati svoju elju za osvetom, kao redovnik kojega je uvrijedio poglavar samostana. Sitne due zadovoljavaju svoje osjeaje, dobre ili loe, neprestanim niskostima. Udovica je uposlila svoju ensku zlobu ne bi li smislila podmukla muenja za svoju rtvu. Poela je ukidanjem suvinih ugodnosti to ih je bila uvela u pansionu. Nema vie krastavaca, nema vie srdelica; sve je to podvala! rekla je Sylviji onoga jutra kada se vratila starome rasporedu. Gospodin Goriot bio je skroman ovjek kod kojega se tedljivost, nuna ljudima koji sami stvaraju svoj imetak, pretvorila u naviku. Juha, kuhano meso, tanjur variva, to je uvijek bilo i uvijek e ostati njegovo omiljeno jelo. Stoga je gospoi Vauquer bilo prilino teko napakostiti stanaru iji ukus nikako nije mogla povrijediti. U oaju to je naila na ovjeka kojega je tako teko napasti, poela ga je omalovaavati, te je svoju odvratnost prema Goriotu podijelila s ostalim stanarima, koji su, zabavljajui se, posluili njezinoj osveti. Krajem prve godine udovica je stigla do tog stupnja nepovjerenja da se pitala zato taj bogati trgovac, sa sedam do osam tisua livri rente, koji posjeduje sjajnu srebrninu i dragulje lijepe poput dragulja kakve kurtizane, ostaje kod nje, plaajui iznos toliko skroman u usporedbi s njegovom imovinom. Veim dijelom te prve godine Goriot je esto veerao vani, jednom ili dvaput tjedno; zatim je malo pomalo stigao do toga da u gradu ne jede ee no dvaput mjeseno. Elegantni mali izlasci gospodina Goriota suvie su odgovarali interesima gospoe Vauquer da ne bi bila

15

Honor de Balzac: ia Goriot nezadovoljna njegovim sve eim ostajanjem na njezinim veerama. Tu je promjena pripisala koliko polaganom smanjivanju njegova bogatstva, toliko i elji da naljuti svoju gazdaricu. Jedna od najgorih navika tih bijednih dua sastoji se u tome da kod drugih zamiljaju vlastite niskosti. Na nesreu, krajem druge godine, gospodin je Goriot opravdao ogovaranja iji je predmet bio, zatraivi od gospoe Vauquer da ga preseli na drugi kat i smanji njegovu najamninu na devet stotina franaka. Morao je toliko strogo tedjeti da zimi vie nije loio vatru u svojim prostorijama. Udovica Vauquer htjela je da joj plaa unaprijed; gospodin Goriot pristao je na to, a ona ga je otad zvala iom Goriotom. Sad su svi stali nagaati razloge toga propadanja. Tekog li istraivanja! Kao to je govorila lana grofica, ia Goriot bijae zatvoren ovjek, utljivac. Prema logici praznoglavih ljudi koji su brbljavi jer nemaju to rei osim ispraznosti, oni koji ne govore o svojim poslovima sigurno skrivaju neto loe. Taj toliko pristojan trgovac tako je postao objeenjak, taj gizdelin postao je stari nitkov. Tako je, prema Vautrinu koji se otprilike u to doba doselio u Kuu Vauquer, ia Goriot bio ovjek koji odlazi na Burzu, te ondje, kao to se prilino energino kae novarskim jezikom, igra sitnu igru s dravnim obveznicama nakon to se istim poslom upropastio. Ili je pak bio jedan od onih malih kockara koji svake veeri odlaze okuati sreu i dobivaju deset franaka. Ili su ga pak zamiljali kao pijuna koji surauje s tajnom policijom; no Vautrin je tvrdio da ia Goriot nije dovoljno lukav da bi bio jedan od takvih. Takoer su ga smatrali krcem koji posuuje novac uz tjedne kamate, ovjekom koji igra na uvijek isti broj lutrije. Stvarali su od njega sve najzagonetnije to porok, sram i nemo mogu smisliti. Pa ipak, koliko god sramno bilo njegovo ponaanje ili njegovi poroci, odbojnost koju je izazivao ipak nije ila dotle da bi ga se izbacilo iz kue; plaao je za svoj smjetaj. Osim toga bio je koristan, jer je svatko na njemu iskaljivao svoju dobru ili lou volju alama ili prijekorima. Najvjerojatnijim se ipak inilo miljenje gospoe Vauquer, koje je postalo i ope prihvaeno. Njezinim rijeima, taj je toliko dobro ouvan ovjek, zdrav kao njezino oko, koji moe eni dati jo mnogo veselja, zapravo razvratnik s neobinim sklonostima. Evo nekih injenica na kojima je gospoa Vauquer temeljila svoje klevete. Nekoliko mjeseci nakon odlaska one kobne grofice koja je uspjela est mjeseci ivjeti na njezin raun, gospoa je Vauquer jednoga jutra prije nego to je ustala, ula na stubitu ukanje svilene haljine i sitne korake neke mlade, lagane ene koja je hitro ula Goriotu ija su se vrata u pravi tren bila otvorila. Odmah zatim debela je Sylvie dola rei svojoj gospodarici da je jedna djevojka, previe lijepa da bi bila potena, odjevena poput boice i obuvena u cipelice od prunele 22 koje su bile posve iste, skliznula poput jegulje od ulice do kuhinje i upitala gdje stanuje gospodin Goriot. Gospoa Vauquer i njezina kuharica stale su prislukivati, te su uhvatile nekoliko njeno izgovorenih rijei za vrijeme te posjete koja je malo due potrajala. Kad je gospodin Goriot krenuo otpratiti svoju damu, debela je Sylvie odmah uzela koaru i ponaala se kao da ide na trnicu, a zapravo je slijedila ljubavni par. Gospoo, rekla je gospodarici kad se vratila, gospodin Goriot ipak mora da je vraki bogat kad ih moe uzdravati na ovako visokoj nozi. Zamislite samo, na uglu ulice Estrapade bila je velianstvena koija u koju se ona popela. Za vrijeme jela gospoa je Vauquer navukla zavjesu da Goriotu ne bi smetala zraka sunca koja mu je padala na oi. Ljepotice vas vole, gospodine Goriot, sunce vas trai, rekla je ciljajui na gou koju je bio primio. Lopove jedan! imate ukusa, bila je ba lijepa.

22

Prunelle tkanina od crne vune koja je sluila za izradu obue

16

Honor de Balzac: ia Goriot Bila je to moja ki, rekao je Goriot, s izvjesnim ponosom u kojemu su stanari odluili razabrati tatinu starca koji uva privid pristojnosti. Mjesec dana nakon te posjete, gospodin je Goriot primio drugu. Njegova ki koja je prvi put bila odjevena u jutarnju haljinu, sada je dola nakon veere, odjevena za izlazak! Stanari, zaokupljeni brbljanjem u salonu, mogli su u njoj vidjeti lijepu plavuu, vitkog stasa, draesnu i daleko previe otmjenu da bi bila ki jednoga ie Goriota. Evo i druge, rekla je debela Sylvie koja ju nije prepoznala. Nekoliko dana kasnije druga se djevojka, visoka i lijepo graena, tamnoputa, crne kose i iva oka, raspitivala za gospodina Goriota. Evo i tree! rekla je Sylvie. Ta druga ki koja je takoer prvi put posjetila oca prijepodne, opet se pojavila nekoliko dana kasnije, naveer; bila je dotjerana za ples i dola je koijom. Evo i etvrte! rekoe gospoa Vauquer i debela Sylvie koje u toj velikoj dami nisu nale ni traga one djevojke u jednostavnoj haljini, kakva je bila onoga jutra kad je dola u prvi posjet. Goriot je tada jo plaao tisuu dvjesto franaka mjeseno. Gospoi Vauquer bilo je sasvim prirodno da bogat ovjek ima etiri ili pet ljubavnica, i ak ga je smatrala lukavim to ih proglaava svojim kerima. Nije mu prigovarala to ih dovodi u Kuu Vauquer. Jedino je, kako su joj te posjete objasnile ravnodunost njezinoga stanara prema njoj samoj, sebi dopustila, poetkom druge godine, da ga zove starim makom. Napokon, kad je njezin stanar spao na smjetaj od devetsto franaka, prilino ga je drsko upitala, vidjevi jednu od tih dama kako silazi stubitem, u to namjerava pretvoriti njezinu kuu. ia Goriot joj je odgovorio da je ta dama njegova starija ki. Koliko vi imate keri, trideset est? rekla je kiselo gospoa Vauquer. Imam samo dvije, rekao je stanar, uz osmijeh upropatenog ovjeka kojega je bijeda nauila svakoj pokornosti. Krajem tree godine, ia Goriot je jo vie smanjio svoje trokove, uspevi se na trei kat i plaajui samo etrdeset pet franaka mjeseno. Odrekao se duhana, otpustio svojega frizera i vie nije stavljao puder. Kad se ia Goriot prvi put pojavio bez pudera, gazdarica je kriknula od iznenaenja vidjevi boju njegove kose koja je bila prljavo siva i zelenkasta. Njegovo lice, koje su skrivene boli iz dana u dan inile sve tunijim, izgledalo je jadnije od svih koja su krasila gospoin stol. Tu vie nije moglo biti nikakve dvojbe. ia Goriot bio je stari razvratnik ije su oi samo vjetinom nekog lijenika ostale poteene razornog djelovanja lijekova nunih za njegove bolesti. Odvratna boja njegove kose svjedoila je o njegovoj razuzdanosti i sredstvima to ih uzimao da bi u njoj mogao ustrajati. Starevo tjelesno i duhovno stanje davali su izvjesnog temelja tim brbljarijama. Kad se potroila njegova zaliha rublja, kupio je pamuno platno od etrnaest sua po laktu kojim je zamijenio svoje lijepe koulje. Dijamanti, zlatna burmutica, lanac, nakit, nestajali su jedno za drugim. Odrekao se svijetlo plavog kaputa, sve one odjee dobrostojeega ovjeka, te je nosio, ljeti kao i zimi, redingot od grubog smeeg sukna, prsluk od kozje dlake i sive vunene hlae. Postupno je smravio; listovi mu se opustili; njegovo lice, neko bucmasto od graanske sree, sada se prekomjerno sasuilo; elo mu se naboralo, eljust se poela ocrtavati. U etvrtoj godini svojega boravka u Novoj ulici Svete Genevive vie nije sliio samome sebi. Dobri ezdesetdvogodinji proizvoa tjestenine koji je izgledao kao da mu jo nije etrdeset, krupan debeo graanin, netaknut glupou, ovjek iji je ivahan izgled veselio prolaznike, koji je imao neto mladenako u osmijehu, sada je iz-

17

Honor de Balzac: ia Goriot gledao kao sedamdesetogodinjak, otupio, drhtav i blijed. Njegove plave, toliko ivahne oi, poprimile su mutnije i eljezno sive tonove, izblijedjele su, nisu vie suzile, a zbog crvenog obruba inilo se kao da plau krv. Kod nekih je izazivao grozu; kod drugih suut. Mladi studenti medicine koji su primijetili kako mu se opustila donja usnica, te izmjerili njegov facijalni kut 23 , proglasie ga slaboumnim, kad beskrajnim zadirkivanjem nisu uspjeli izvui iz njega ni rijei. Jedne veeri, nakon jela, kad ga je gospoa Vauquer upitala kao za alu: No dakle! vie vas ne posjeuju one vae keri? dovodei u pitanje njegovo oinstvo, ia Goriot je zadrhtao kao da ga ubola noem. Dolaze ponekad, odgovorio je ganutim glasom. Ah! ah! jo ih ponekad viate! povikae studenti. Bravo, ia Goriot! No, starac nije uo ale to ih je izazvao njegov odgovor; ponovno je zapao u zamiljenost to su je povrni promatrai oko njega smatrali senilnom tupou i posljedicom nedostatka inteligencije. Da su ga bolje upoznali, moda bi problem njegove tjelesne i duhovne situacije izazvao kod njih ivo zanimanje; no njega je bilo vrlo teko upoznati. Premda se lako moglo utvrditi je li Goriot doista bio proizvoa tjestenine i kolika je zapravo bila njegova imovina, stariji ljudi ija se znatielja probudila u vezi s njim, nisu naputali svoju etvrt, te su ivjeli u pansionu kao kamenice na hridi. to se pak tie ostalih, oni bi u neodoljivom zamahu parikog ivota, naputajui Novu ulicu Svete Genevive zaboravljali jadnoga starca kojemu su se rugali. Za te skuene due, kao i za mlade bezbrine ljude, opora bijeda ie Goriota i njegovo glupo dranje bijahu nespojivi s ikakvim imetkom i sposobnou. A to se tie ena koje je nazivao svojim kerima svi su dijelili miljenje gospoe Vauquer koja je govorila, strogom logikom kakvu starim enama, sviklim na brbljanje za dugih veeri, daje navika da kojeta nagaaju: Kad bi ia Goriot imao keri toliko bogate kao to se ini da su sve one dame koje su ga posjeivale, ne bi ivio u mojoj kui, na treemu katu, za etrdeset pet franaka mjeseno, i ne bi hodao odjeven kao siromah. I nita nije moglo opovrgnuti te zakljuke. Tako je, krajem mjeseca studenog 1819, u vrijeme kad se rasplamsala ova drama, svatko u pansionu imao vrsto miljenje o jadnome starcu. On nikada nije imao ni ene ni keri; pretjerano odavanje uicima pretvorilo ga je u pua, antropomorfnog mekuca kojega se moe svrstati meu kasketifere 24 , kako je govorio jedan od originalnijih stalnih gostiju, namjetenik u Muzeju. Poiret je u usporedbi s Goriotom pravi orao, dentlmen. Poiret govori, rasuuje, odgovara; zapravo ne kae nita govorei, rasuujui ili odgovarajui, jer ima naviku ponavljati drugim rijeima ono to je netko ve rekao; no pridonosi razgovoru, iv je, ini se razumnim; dok je ia Goriot, govorio je takoer namjetenik Muzeja, neprestano na nula stupnjeva Raumura. Eugne de Rastignac bio se vratio s praznika u stanju duha kakvo je zacijelo poznato svim nadmonim mladim ljudima ili onima kojima teak poloaj trenutno daje odlike ljudi iz elite. U prvoj godini boravka u Parizu ono malo rada to ga zahtijeva poetak studija ostavljalo mu je dovoljno slobode za kuanje vidljivih uitaka stvarnoga Pariza. Student nema ba mnogo vremena ako eli upoznati repertoar svakoga kazalita, prouiti svaki izlaz parikoga labirinta, nauiti obiaje, usvojiti jezik i navii se na osobite uitke glavnoga grada; istraiti dobra i loa mjesta, sluati predavanja koja ga zabavljaju, pregledati bogatstva u muzejima. Stoga se student oduevljava ludorijama koje mu seFacijalni kut antropometrijski pojam; kut izmeu zamiljenih crta od sjekutia do uha i od sjekutia do ela.23 24

Kasketifere Casquettiferes oni koji nose kape, Balzacova kovanica.

18

Honor de Balzac: ia Goriot ine izvanrednima. Ima svojega velikog ovjeka, nekog profesora s Collge de France, plaenog da se odrava na razini svojega sluateljstva. On popravlja kravatu i namjeta se tako da ga primijeti neka ena iz prvih redova galerije Opere Comique. U svim tim uzastopnim inicijacijama student se rjeava svoje zelene kore, iri obzorje svojega ivota i naposljetku shvaa da se drutvo sastoji od razliitih slojeva ljudi. Ako se isprva divio koijama koje promiu Elizejskim poljima za lijepog sunanog dana, ubrzo e poeti zavidjeti njihovim vlasnicima. Eugne je nesvjesno zavrio to naukovanje kad je krenuo na ljetovanje, nakon to je poloio prve ispite iz humanistikih znanosti i prava. Njegove djeje iluzije, njegove provincijske ideje bile su nestale. Inteligencija, probuena na nov nain, i rasplamsala ambicija omoguile su mu da bistrijim pogledom sagleda oinsku kuu i okrilje svoje obitelji. Njegov otac, majka, dva brata, dvije sestre i jedna teta ije se bogatstvo sastojalo samo od mirovine, ivjeli su na malom zemljoposjedu Rastignacovih. Taj posjed, koji je davao otprilike tri tisue franaka, bio je podloan istoj neizvjesnosti kao i ostali posjedi na kojima se uzgaja vinova loza, a ipak je svake godine trebalo izvui tisuu dvjesto franaka za Eugnea. Prizor te stalne oskudice koju su pred njim velikoduno skrivali, razlika koju je nije mogao ne primijetiti usporeujui svoje sestre koje su mu se u djetinjstvu inile toliko lijepima s Pariankama, koje su u njegovim oima ostvarile ljepotu iz snova, nesigurna budunost te brojne obitelji koja ja ovisila o njemu, tedljiva panja s kojom je vidio da se pazi na svako zrno groa, napitak koji se proizvodio za njegovu obitelj od tropa iz prea, napokon, gomila okolnosti to ih je ovdje nepotrebno biljeiti, udeseterostruili su njegovu elju za uspjehom, te izazvali u njemu e za ugledom u svijetu. Kao to se dogaa velikim duama, nije elio nita dugovati niemu osim svojim zaslugama. No, njegov je duh bio tipino junjaki; kad je trebalo neto provesti u djelo, u njegove su se odluke nuno uplitale dvojbe kakve hvataju mlade ljude kad se nau irokom moru i ne znaju na koju stranu treba usmjeriti vlastite snage, ni pod kojim kutom razapeti jedra. Ako se na poetku i htio baciti svim silama na rad, ubrzo je, zaveden osjeajem da mora stvoriti i osobne veze, primijetio koliki ene imaju utjecaj na drutveni ivot, te je naglo odluio vinuti se u otmjeni svijet ne bi li u njemu stekao koju zatitnicu: zar e uskratiti svoju naklonost mladiu punom strasti i duha, iji su duh i strast dobivali na vrijednosti zahvaljujui elegantnom dranju i izvjesnoj nervoznoj ljepoti kojoj ene rado podlijeu? Takve bi ga misli spopale usred polja, za etnji, u kakve je neko veselo odlazio sa sestrama kojima se sad inio prilino izmijenjenim. Njegova teta, gospoa de Marcillac, koja je u svoje vrijeme bila predstavljena na Dvoru, neko je poznavala cvijet aristokracije. Odjednom, mladi je astohlepnik u sjeanjima kojima ga je njegova teta toliko esto uljuljkivala u san razaznao mogunosti za drutveni uspon, vane bar toliko kao ispiti to ih je polagao na studiju prava; stao ju je ispitivati o obiteljskim vezama koje bi se mogle obnoviti. Nakon to su pretresli grane obiteljskoga stabla, stara je gospoa ocijenila da bi, meu svim osobama koje bi mogle biti od koristi njezinom neaku, u sebinome svijetu bogatih roaka gospoa vikontesa de Beausant mogla biti najmanje goropadna. Napisala je toj mladoj eni pismo u starinskom stilu i dala ga Eugneu, govorei da e mu vikontesa, ako uspije kod nje, pomoi da pronae i ostale svoje roake. Nekoliko dana nakon povratka u Pariz, Rastignac je poslao pismo svoje tete gospoi de Beausant. Vikontesa je odgovorila pozivam na ples sljedeega dana. Takvo je bilo ope stanje u pansionu krajem mjeseca studenog 1819. Nekoliko dana kasnije, Eugne se, otiavi na bal gospoe de Beausant, vratio kui dva sata nakon ponoi. Ne bi li nadoknadio izgubljeno vrijeme, odvani je student jo pleui obeavao samome sebi kako e raditi sve do jutra. Namjeravao je prvi put budan provesti no u toj tihoj etvrti, jer je vidjevi sjaj otmjenoga svijeta bio u vlasti arolije koja mu je davala varljivu

19

Honor de Balzac: ia Goriot energiju. Nije bio veerao kod gospoe Vauquer. Stanari su stoga mogli vjerovati da e se vratiti s bala tek sutradan u rano jutro, kao to se ponekad znao vratiti sa sveanosti u Pradu ili plesova u Odonu, zablaenih svilenih arapa i iskrivljenih cipela za ples. Christophe je, prije no to e spustiti zasun, otvorio vrata i bacio pogled na ulicu. Rastignac se pojavio ba u tom trenutku, pa se mogao tiho popeti u svoju sobu; za njim se, nimalo tiho, popeo Christophe. Eugne se razodjenuo, obuo papue, navukao neki stari redingot, zapalio vatru od treseta, te se pripremio za rad toliko ustro da je njegove ionako tihe pripreme jo prekrio i Christophe trupkanjem svojih tekih cipela. Eugne je ostao zamiljen nekoliko minuta prije nego to se zadubio u svoje pravnike knjige. Upravo je u gospoi vikontesi de Beausant upoznao jednu od kraljica parike mode, ija se kua smatrala najugodnijom u predgrau Saint-Germain. Uostalom, ona je bila, imenom i bogatstvom, u samome vrhu aristokratskoga svijeta. Zahvaljujui svojoj teti de Marcillac, siromani je student bio lijepo primljen u toj kui, no nije jo razabrao domaaj te milosti. Imati pristup u te pozlaene salone bilo je jednako kao imati povelju o visokom plemstvu. Pokazavi se u tome drutvu, najiskljuivijem od svih, stekao je pravo da odlazi posvuda. Zaslijepljen tim sjajnim skupom, razmijenivi jedva nekoliko rijei s vikontesom, Eugne se, u mnotvu parikih boica koje su vrvjele na toj sveanosti, zadovoljio time to je iz mnotva izdvojio jednu od onih ena kakve se mladome ovjeku moraju odmah svidjeti. O grofici Anastasie de Restaud, visokoj i lijepo graenoj, prialo se da je jedna od ena s najljepim strukom u Parizu. Zamislite velike crne oi, prekrasne ruke, lijepo oblikovano stopalo, vatrene pokrete, enu koju je markiz od Ronquerollesa nazivao istokrvnim konjem. Ta osobita krepkost nije joj oduzela nijednu prednost; njezini su oblici bili puni i obli, no nitko ne bi mogao rei da je debela. istokrvan konj, rasna ena, takvi su izrazi poeli zamjenjivati nebeske anele. Izrazi iz Ossiana 25 , stara mitologija zaljubljenosti, sve je to potisnuo dendizam. No za Rastignaca je gospoa Anastasie de Restaud bila poeljna ena. Uspio se dvaput upisati u popis kavalira na njezinoj lepezi, te je za vrijeme prve kadrile mogao s njom i razgovarati. Gdje vas jo mogu sresti, gospoo? rekao joj je naglo, s onom strastvenom silovitou koja se toliko svia enama. Ali posvuda, rekla je, u Bulonjskoj umi, u kazalitu kod Bouffonsa, kod kue. I pustolovni se junjak potrudio povezati s tom divnom groficom koliko god se mladi moe povezati s nekom enom za vrijeme jedne kadrile i jednoga valcera. Kad joj je rekao da je roak gospoe de Beausant, ta ga je ena, koju je smatrao velikom damom, pozvala da je posjeti; imao je dakle otvoren pristup k njoj. Nakon posljednjeg osmijeha koji mu je dobacila, Rastignac je povjerovao da e posjeta biti nuna. Imao je sree i upoznao ovjeka koji se nije narugao njegovom neznanju, inae smrtnom grijehu u krugovima tadanjih glasovitih drznika, raznih Maulincourta, Ronquerollesa, Maximea de Traillesa, de Marsaya, Ajuda-Pinda, Vandenessea, koji su se tu nali u sjaju svojih uobraenosti i pomijeali se s najelegantnijim enama, poput lady Brandon, vojvotkinje od Langeaisa, grofice od Kergaroueta, gospoe de Srizy, vojvotkinje od Carigliana, grofice Ferraud, gospoe de Lanty, markize d'Aiglemont, gospoe Firmiani, markize od Listomrea i markize d'Espard, vojvotkinje od Maufrigneusea i Grandlieuovima. Sreom dakle, neiskusni je student naletio na markiza od Montriveaua, ljubavnika vojvotkinje od Langeaisa, generala jednostavnog poput djeteta, od kojega je doznao da grofica de Restaud stanuje u ulici Helder.

Ossian legendarni kotski bard, pod ijim je imenom James Macpherson (1736-1796) objavio pjesme koje su utjecale na knjievnost romantizma.25

20

Honor de Balzac: ia Goriot Biti mlad, biti edan visokoga drutva i gladan jedne ene, i vidjeti kako vam se otvaraju vrata dviju plemenitakih kua! Staviti nogu u predgrae Saint-Germain, kod vikontese de Beausant, a koljeno u Chausse-d'Antin kod grofice de Restaud! Zaroniti jednim pogledom kroz niz parikih salona, i smatrati se zgodnim momkom, koji moe nai pomo i zatitu u enskome srcu! Osjeati se dovoljno astohlepnim za velianstven korak po tom napetom konopcu kojim treba hodati sa sigurnou skakaa koji nee pasti, naavi u jednoj eni najbolje sredstvo za dranje ravnotee! S takvim mislima, pred tom enom koja se ocrtavala, nedodirljiva, pokraj vatre od treseta, izmeu zakonika i bijede, tko ne bi, poput Eugnea zaronio u budunost matarijom koja ga obasipa uspjesima? Njegova je nestalna misao predano uivala u buduim radostima, te se ve vidio pokraj gospoe de Restaud, kad je neki teak uzdah uznemirio nonu tiinu, odjeknuvi u srcu mladoga ovjeka tako da mu se uinilo da uje samrtni hropac. On tiho otvori vrata i kad se naao u hodniku, primijeti crtu svjetla ispod vrata ie Goriota. Pomislivi da je njegovom susjedu moda pozlilo, Eugne priblii oko kljuanici, pogleda u sobu i spazi starca zaokupljenog poslovima koji mu se uinie suvie kanjivima da ne bi drutvu uinio uslugu dobro istraivi to taj navodni proizvoa tjestenine nou potajno radi. ia Goriot, koji je, kako se inilo, uz preku prevrnutog stola zavezao pozlaen srebrni pladanj i zdjelu, omotao je oko tih bogato ukraenih predmeta debelo ue i stezao ga s tolikom snagom da ih je svijao, vjerojatno s namjerom da ih pretvori u ipke. Kuga ga odnijela! Kakav ovjek! rekao je sebi Rastignac gledajui nervoznu ruku starca koji je pomou tog konopa beumno gnjeio pozlaeno srebro kao tijesto. Zar je on dakle lopov ili preprodava koji, ne bi li se to sigurnije bavio svojim poslom, glumi budalu i nemonika, te ivi kao prosjak? pitao se Eugne uspravivi se na trenutak. Student ponovno priblii oko kljuanici. ia Goriot, koji je u meuvremenu odmotao konop, uze srebrnu masu, stavi je na stol po kojemu je najprije rairio prostirku, te je stade valjati da bi je zaoblio, postupak koji je obavio s udesnom lakoom. Zar je taj ovjek snaan kao August, poljski kralj? pomisli Eugne kad je okrugla ipka bila gotovo dovrena. ia Goriot tuno pogleda svoje djelo, a suze mu navrijee na oi; on ugasi svijeu uz koju je svijao te pozlaene predmete, a zatim ga je Eugne uo kako s uzdahom lijee u postelju. On je lud, pomisli student. Jadno dijete! ree ia Goriot glasno. Nakon tih rijei Rastignac ocijeni da mu je bolje utjeti o ovome dogaaju i ne ne osuivati nepromiljeno svojega susjeda. Namjeravao se vratiti u sobu, kad je odjednom razabrao zvuk koji je teko opisati, a mogli su ga stvoriti samo ljudi u mekim papuama od sukna penjui se uza stube. Eugne osluhnu i uspije doista razabrati naizmjenino disanje dvojice mukaraca. I premda nije uo ni kripanje vrata ni korake ljudi, odjednom primijeti slabano svjetlo na drugome katu, kod gospodina Vautrina. Lijepih li zagonetki u naemu pansionu! rekao je sebi. Siao je niz nekoliko stuba i stao oslukivati; zveket zlata dopro mu je do uiju. Ubrzo se svjetlost ugasila, i opet se zaulo disanje one dvojice, a da vrata nisu zakripala. Zatim, kako su njih dvojica silazili stubitem, um je postajao tii. Tko ide tamo? viknula je gospoa Vauquer otvarajui prozor svoje sobe. Ja sam, mamice Vauquer, vraam se kui, odgovori Vautrin svojim krupnim glasom. Ovo je udno! Christophe je ipak spustio zasun, mislio je Eugne vraajui se u svoju sobu. U Parizu treba bdjeti da bi ovjek znao to se oko njega dogaa. No, kako su ovi mali dogaaji skrenuli njegovu misao sa smionih ljubavnih sanjarija, Eugne se prihvati posla. Ali bio je rastresen, stalno se vraao nagaanjima o ii Goriotu, a jo vie liku go-

21

Honor de Balzac: ia Goriot spoe de Restaud koji bi svako malo bljesnuo pred njim kao vjesnik sjajne budunosti, te je naposljetku legao i zaspao stisnutih aka. Od deset noi to ih mladi ljudi obeaju radu, sedam ih daruju snu. Treba imati vie od dvadeset godina da bi se bdjelo. Sljedeega jutra Parizom je vladala jedna od onih gustih magli koje ga tako dobro umotaju i zamrae da se i najtoniji ljudi znaju prevariti u vremenu. Poslovni sastanci se proputaju. Svi vjeruju da je tek osam, a ve odzvanja podne. Bilo je devet i po, a gospoa Vauquer jo se nije pomaknula iz postelje. Christophe i debela Sylvie, takoer okasnivi, mirno su pili kavu, pripremljenu sa skorupom koji je bio namijenjen stanarima, skorupom s mlijeka to ga je Sylvie dugo kuhala da gospoa Vauquer ne primijeti to bespravno ubiranje nameta. Sylvie, ree Christophe, umaui prvu kriku prenog kruha, gospodin Vautrin, koji je ipak dobar ovjek, opet se noas sastajao s neka dva tipa. Ako gospoa bude zbog toga uznemirena, ne treba joj nita govoriti. Je li vam togod dao? Dao mi je sto sua kao svaki mjesec, to je isto kao da mi je rekao: 'uti.' Osim njega i gospoe Couture, koji nisu krti, svi ostali bi nam najradije lijevom rukom uzeli ono to nam daju desnom na Novu godinu, rekla je Sylvie. A koliko daju! frknu Christophe, jadan novi od sto sua. ia Goriot ve dvije godine sam isti svoje cipele. Onaj tvrdica Poiret odrie se latila i radije bi ga popio nego da ga stavi na svoje cipeletine. A onaj krljavac od studenta, taj mi daje etrdeset sua. etrdeset sua nije dovoljno ni za moje etke, a on jo k tome prodaje svoju staru odjeu. I to mi je kua! Ba! otpuhnu Sylvie, ispijajui kavu u malim gutljajima, a naa su mjesta jo najbolja u etvrti, ovdje se dobro ivi. Ali, to se tie debelog tatice Vautrina, Christophe, je li vas itko ita pitao o njemu? Da, nekidan sam sreo na ulici nekog gospodina koji mi je rekao: Ne ivi li kod vas jedan krupni gospodin koji boji zaliske? A ja sam rekao: Ne, gospodine, on ih ne boji. Veseo ovjek poput njega nema vremena za to. To sam ispriao gospodinu Vautrinu, a on mi je odgovorio: Dobro si uinio, mome! Uvijek tako odgovaraj. Nita nije toliko neugodno kao kad se doznaju nae slabosti. Zbog toga i vjenanja znaju propasti. Pa lijepo! A mene su na trnici htjeli namamiti da im kaem jesam li ga kad vidjela da oblai koulju. Kakva lakrdija! Gle, ree ona prekinuvi se, na crkvi Val-de-Grce ve zvoni etvrt do deset, a nitko se jo ne mie. Ah, svi su izili. Gospoa Couture i njezina mlada tienica otile su blagovati dragoga Boga u Saint-Etienneu jo u osam sati. ia Goriot je iziao s nekim zamotuljkom. Student se nee vratiti prije nego to mu zavri predavanje u deset. Vidio sam ih kako odlaze dok sam istio stube; a ia Goriot me udario onim to je nosio, bilo je tvrdo kao eljezo. to li samo radi taj ovjeuljak? Drugi se ponaaju prema njemu kao da im je igraka, no ipak je to ovjek koji vrijedi vie od svih njih zajedno. On ne daje mnogo; no gospoe kojima me ponekad alje daju sjajne napojnice i krasno su dotjerane. One koje naziva kerima, ha? Ima ih tucet. Ja sam uvijek iao samo dvjema, onima koje su dolazile ovamo. Gospoa se pokrenula; sad e dii graju, bit e bolje da odem k njoj. Vi pazite na mlijeko, Christophe, i na maku.

22

Honor de Balzac: ia Goriot Kako, Sylvie, ve je etvrt do deset a vi ste me pustili da spavam kao puh. Nikada se jo nikada nije dogodilo nita slino. To je zbog magle, moglo bi je se rezati noem. Ali doruak? Nije vano! u vae stanare kao da je uao sam vrag; svi su otperjali u osvitak dana. Govori kako treba, Sylvie, prihvati gospoa Vauquer, kae se u osvitak zore. Ah! gospoo, govorit u kako god elite. Bilo kako mu drago, moe se dorukovati u deset sati. Michonnette i Poireau jo se ne miu. Samo su njih dvoje u kui i spavaju kao klade, to i jesu. Ali, Sylvie, govori o njih dvoje zajedno, kao da... Kao da to? prihvati Sylvie dopustivi sebi malo blesavog smijeha. Dvoje su par. Dogodilo se neto udno, Sylvie; kako se gospodin Vautrin mogao noas vratiti nakon to je Christophe stavio zasun? Naprotiv, gospoo. Christophe je uo gospodina Vautrina i siao je otvoriti mu vrata. A vi ste povjerovali... Dodaj mi moj haljetak i brzo se pobrini za doruak. Ostatak ovetine poslui s krumpirom i dodaj kuhane kruke, one koje kotaju dva novia komad. Nekoliko trenutaka kasnije gospoa je Vauquer sila upravo u trenutku kada je maka apom sruila tanjur koji je prekrivao zdjelicu s mlijekom i poela brzo laptati. ic, Mistigris viknula je. Maka pobjee, pa se vrati i stane umiljavati oko njezinih nogu. Da, da, samo se ti umiljavaj, stara lopuo, ree joj gospodarica. Sylvie! Sylvie! Dobro, dobro! to je bilo, gospoo? Gledajte koliko je maka popila mlijeka. Ona ivotinja od Christophea, on je kriv, rekla sam mu neka stavi poklopac. Kamo je nestao? Ne uznemirujte se, gospoo; to e biti za kavu ie Goriota. Dolit u vode, nee ni primijetiti. On se ni na to ne obazire, ak ni na ono to jede. Kamo li je sad pak otiao taj udak? rekla je gospoa Vauquer stavljajui tanjure. Tko to zna? Taj trguje s pet stotina vragova. Previe sam spavala, ree gospoa Vauquer. No gospoa je zato svjea kao rua... U tom trenutku zaulo se zvonce i u salon je uao Vautrin pjevajui svojim krupnim glasom: Dugo sam lutao svijetom i vidjee me gotovo svuda... 26 Oh! oh! dobar dan, gospoo Vauquer, rekao je primijetivi gazdaricu koju je zatim galantno obujmio oko pasa. Hajde, prestanite.

Dugo sam iao svijetom... arija iz tada slavne komine opere Nicolasa Isouarda, Joconde ili lovci na pustolovine (1814)26

23

Honor de Balzac: ia Goriot Recite: drznie, nastavi on. Hajde, recite. Hoete li rei? Evo, postavit u s vama stol. Ha! kako sam dobar, nisam li? Udvaraju' plavui i crnki, ljubei, uzdiui... Ba sam vidio neto neobino. ...kako je htjela srea luda. to? upita udovica. ia Goriot je bio u osam i po u ulici Dauphine, kod zlatara koji kupuje stari pribor za jelo i rojte. Prodao mu je za lijepe novce neki kuanski predmet, od pozlaena srebra i prilino vjeto smotan za ovjeka koji se ne bavi tim zanatom. Ma zar zbilja? Da. Vraao sam se ovamo nakon to sam otpratio prijatelja koji odlazi iz ove zemlje kraljevskim transportom; ekao sam iu Goriota da vidim to e biti dalje, jer je to zbilja smijeno. Vratio se u ovu etvrt, u ulicu Grs, gdje je uao u kuu poznatoga lihvara koji se zove Gobseck i pravi je nitkov sposoban igrati domino kostima vlastitog oca; idov, Arapin, Grk, Ciganin, ovjek kojega bi teko bilo opljakati, jer dri svoj novac u banci. Pa to onda radi taj ia Goriot? Nita on ne radi, ree Vautrin, on unitava. Taj slaboumnik je dovoljno blesav da se unitava za ljubav curama koje... Evo ga! ree Sylvie. Christophe, doviknu ia Goriot, doi sa mnom gore. Christophe poe za iom Goriotom, te ubrzo opet sie. Kamo ide? upita gospoa Vauquer slugu. Obaviti neto za gospodina Goriota. to je to? ree Vautrin istrgnuvi Christopheu iz ruke pismo na kojemu je proitao: Za gospou groficu Anastasie de Restaud. I, kamo ide? upita vraajui pismo Christopheu. U ulicu Helder. Imam nalog da to predam u ruke same gospoe grofice. A to je unutra? nastavi Vautrin, podiui pismo prema svjetlu. Novanica? Nije. Vautrin zaviri u omotnicu. Isplaena mjenica, uzviknu. Trista mu jada! Zbilja je galantan, taj smijeni starac koji se igra mladia. Hajde, stari moj, ree stavivi svoju veliku ruku na glavu Christopheu kojega je time nagnao da se okrene kao kockica za igru, dobit e dobru napojnicu. Stol je bio postavljen. Sylvie je kuhala mlijeko. Gospoa Vauquer loila je pe, a Vautrin joj je pomagao jo uvijek pjevuei: Dugo sam lutao svijetom i vidjee me gotovo svuda... Kad je sve bilo spremno, vratie se i gospoa Couture i gospoica Taillefer.

24

Honor de Balzac: ia Goriot Gdje ste bile tako rano, ljepotice? upita gospoa Vauquer gospou Couture. Upravo smo se ispovjedile i priestile u Saint-Etienne-du-Mont; nije li danas dan kad idemo gospodinu Tailleferu? Jadna mala, drhti kao list na vjetru, odvratila je gospoa Couture i sjela ispred pei ijim je vratacima pribliila cipele koje su se poele puiti. Zgrijte se i vi malo, Victorine, ree gospoa Vauquer. Dobro je, gospoice, moliti dragoga Boga da umeka srce vaemu ocu, ree Vautrin, primiui stolac sirotici. No, to nije dovoljno. Trebao bi vam prijatelj koji bi preuzeo na sebe da toj grdobi kae to ga ide, tom divljaku koji, kako se pria, ima tri milijuna, a vama ne da miraza. Svakoj lijepoj djevojci treba miraz u ovim vremenima. Jadno dijete, ree gospoa Vauquer. Hajde, zlato moje, neka samo va udovini otac navlai na sebe nesreu do mile volje. Na te se rijei Victorinine oi ovlaie suzama, a udovica uuti primijetivi znak gospoe Couture. Kad bismo ga bar mogle vidjeti, kad bih mogla razgovarati s njim, dati mu posljednje pismo njegove ene, rekla je udovica povjerenika za vojne plae. Nikad se nisam usudila poslati mu ga potom; on poznaje moj rukopis... O ene nedune, nesretne, progonjene 27 , uzviknu Vautrin prekinuvi je, tako je to dakle s vama? Za nekoliko dana ja u se pobrinuti za vas i sve e biti dobro. Oh, gospodine, rekla je Victorine dobacivi Vautrinu pogled, u isti mah vlaan i vreo, koji ga se nije nimalo dojmio, ako znate neki nain da dospijete do mojega oca, recite mu da su mi njegova ljubav i ast moje majke vredniji od sveg bogatstva na svijetu. Kad biste uspjeli makar malo ublaiti njegovu neumoljivost, molila bih se Bogu za vas. Budite sigurni u zahvalnost... Dugo sam lutao svijetom, zapjeva Vautrin podrugljivim glasom. U tom trenutku sioe Goriot, gospoica Michonneau i Poiret, moda privueni mirisom zaprke na kojoj je Sylvie pripremala za ostatke ovetine. Kad je njih sedmero sjelo za stol, govorei jedni drugima dobar dan, odzvonilo je deset sati, a s ulice se zauo studentov korak. Ah! lijepo, gospodine Eugne, rekla je Sylvie, danas ete dorukovati zajedno sa svima ostalima. Student pozdravi stanare i sjedne pokraj ie Goriota. Upravo sam doivio neobinu pustolovinu, rekao je, sluei se obilato ovetinom i reui komad kruha s kojega gospoa Vauquer nije skidala pogled. Pustolovinu! ree Poiret. Pa da! zato se tome toliko udite, stara kuo? ree Vautrin Poiretu. Gospodin je lijep i kao stvoren za pustolovine. Pogled gospoice Taillefer stidljivo skliznu prema mladome studentu. Ispriajte nam tu svoju pustolovinu, zatrai gospoa Vauquer. Juer sam bio na plesu kod gospoe vikontese de Beausant, moje roakinje koja ima velianstvenu kuu, odaje presvuene svilom, i koja nam je, ukratko, priredila sjajnu sveanost, na kojoj sam se zabavljao kao kralj...27

O ene, nedune, nesretne, progonjene naslov je pantomime Balissona de Rougemonta (1781-1840), parodije melodrame koja se zvala Neduna, nesretna i progonjena ena.

25

Honor de Balzac: ia Goriot Lji ree Vautrin naglo ga prekinuvi. Gospodine, prihvati ivahno Eugne, to elite time rei? Kaem lji, jer se kraljii zabavljaju mnogo bolje nego kraljevi. Istina je. Ja bih radije bio ta mala bezbrina ptica nego kralj jer... ree idemist 28 Poiret. Dakle, nastavi student ne obazirui se na njega, pleem ja tamo s jednom od najljepih ena na balu, zanosnom groficom, najdivnijim biem koje sam ikada vidio. U kosi je imala breskvin cvijet, o boku najljepi struak cvijea, pravoga cvijea koje mirie; ali, uzalud govorim! trebali ste je vidjeti, nemogue je opisati enu u zanosu plesa. I eto, jutros u devet sati sreo sam tu boanstvenu groficu, ila je, pjeice, ulicom Grs. Oh! srce mi je poskoilo, pomislio sam... Da dolazi ovamo, ree Vautrin dobacivi studentu prodoran pogled. A ona je zacijelo ita tatici Gobsecku, lihvaru. Kad biste pretraili srca parikih ena, najprije biste u njima nali lihvara, a tek zatim ljubavnika. Vaa grofica se zove Anastasie de Restaud i ivi u ulici Helder. uvi to ime, student se zapanjeno zagleda u Vautrina. ia Goriot naglo podie glavu i pogleda dvojicu sugovornika bistrim pogledom punim nemira, koji je iznenadio ostale stanare. Christophe e znai doi prekasno, on je ve bila tamo, uzviknu bolno Goriot. Pogodio sam, ree Vautrin, nagnuvi se prema uhu gospoe Vauquer. Goriot je mehaniki jeo, ne znajui to jede. Nikada se nije inio glupljim i odsutnijim nego u tom trenutku. Koji vam je vrag, gospodine Vautrin, mogao rei njezino ime? upita Eugne. Ah! ah! eto, odvrati Vautrin. ia Goriot ga je takoer znao, zato ga ne bih znao i ja? Gospodin Goriot, uzviknu student. to! ree jadni starac. Dakle, bila je ba lijepa juer? Tko? Gospoa de Restaud. Gledajte samo staroga krca, ree gospoa Vauquer Vautrinu, kako mu se oi krijese. On je valjda izdrava? ree tiho gospoica Michonneau studentu. Da! bila je silno lijepa, nastavi Eugne dok ga je ia Goriot gladno promatrao. Da gospoa de Beausant nije bila tamo, moja bi boanska grofica bila kraljica plesa; mladii nisu gledali nijednu osim nje, ja sam bio dvanaesti na popisu njezinih plesaa, plesala je sve kadrile. Druge su ene pucale od jada. Ako je ijedno bie juer bilo sretno, bila je to ona. S razlogom se kae da nita nije ljepe od broda razapetih jedara, konja u trku i ene koja plee. Juer na vrhu kola sree kod neke vojvotkinje, ree Vautrin, jutros na dnu ljestvice kod nekog lihvara: takve su Parianke. Ako njihovi muevi ne mogu plaati njihovu neobuzdanu rasko, one se prodaju. Ako se ne znaju prodati, izvadile bi utrobu i vlastitoj majci ne bi li nale neto ime e zablistati. Ukratko, ine na tisue ludosti. Poznato, poznato!28

Idemist onaj koji ponavlja ono to kau drugi, rije koju je skovao Balzac (idemiste).

26

Honor de Balzac: ia Goriot Lice ie Goriota bilo je zasjalo poput sunca za vedroga dana dok je sluao studenta, no smrailo se nakon okrutne Vautrinove primjedbe. Pa dobro! ree gospoa Vauquer, gdje vam je ta vaa pustolovina? Jeste li razgovarali s njom? Upitali je bi li htjela uiti pravo? Nije me vidjela, ree Eugne. Ali sresti u devet ujutro u ulici Grs jednu od najljepih Parianki, enu koja se zacijelo vratila s plesa u dva sata poslije ponoi, nije li to udno? Takvo to je mogue samo u Parizu. Ma nalo bi se tu i mnogo udnijih stvari! uzviknu Vautrin. Gospoica Taillefer jedva je sluala, toliko je bila zaokupljena onim to je namjeravala pokuati. Gospoa Couture dala joj je znak da se poe spremiti. Kad su dvije dame izile, ia Goriot je takoer krenuo. Dakle! Jeste li vidjeli? ree gospoa Vauquer Vautrinu i ostalim svojim stanarima. Jasno je da se upropatava zbog tih ena. Nitko me nikada nee uvjeriti, uzviknu student, da lijepa grofica de Restaud pripada ii Goriotu. Ali, uzvrati Vautrin prekidajui ga, nama nije stalo do toga da vas u to uvjerimo. Vi ste jo suvie mladi da biste dobro poznavali Pariz, ali ve ete saznati da je ovdje mogue sresti i takve koje nazivamo ljudima od strasti... (Na te rijei gospoica Michonneau znaajno pogleda Vautrina. Pogled pukovnijskog konja koji je uo zvuk trube, reklo bi se.) Ah! ah! ree Vautrin prekinuvi se i zagledavi se u nju, nismo li i mi imali svojih malih strasti? (Stara cura spusti pogled kao redovnica pred poganskim idolom.) Tako je to! nastavi on, ti ljudi slijede jednu misao i ne odustaju. edni su samo jedne vode s jednoga izvora, koja esto nije ni dobra; i prodaju svoje ene i djecu samo da bi je se napili; prodali bi i duu vragu. Za neke je taj izvor kocka, burza, zbirka slika ili kukaca, glazba; za druge, to je ena koja im zna pripremati poslastice. Uzalud ete takvima nuditi sve ene ovoga svijeta, oni ne mare, ele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. esto ih ta ena uope ne voli, otresa se na njih i skupo im prodaje mrvice zadovoljstva, svejedno! moji veseljaci ne odustaju, zaloili bi i posljednji pokriva i odnijeli joj posljednji novi. ia Goriot jedan je od takvih. Grofica ga iskoritava jer je diskretan, takav je otmjeni svijet! jadni dobriina misli samo na nju. Izvan te svoje strasti, vidite i sami, on je glupa ivotinja. Ali ponite mu priati o njoj, i lice e mu zasjati kao dijamant. Nije teko odgonetnuti to se dogodilo. Jutros je nosio nekakvu pozlaenu srebrninu u topionicu, a zatim sam ga vidio kako ulazi tati Gobsecku u ulici Grs. Pazite dobro! Vrativi se, poslao je grofici de Restaud onoga budalastog Christophea koji nam je pokazao adresu na pismu u kojemu je bila isplaena mjenica. Ako je grofica takoer ila starome lihvaru, oito je bilo neto hitno. ia Goriot je galantno platio umjesto nje. Ne treba ni dvije misli spojiti da bi se to prozrelo. A to vam dokazuje, moj mladi studente, da je vaa grofica, dok se smijala, plesala, izvodila svoje majmunarije, ljuljala svoje breskvino cvijee i pridravala haljinu, zapravo bila, kao to se kae, u gadnoj stisci, mislei na svoju ili ljubavnikovu neplaenu mjenicu. Izazivate u meni pomamnu elju da saznam istinu. Sutra u otii gospoi de Restaud, uskliknu Eugne. Da, ree Poiret, treba sutra otii gospoi de Restaud. Moda ete ondje zatei staroga Goriota koji e doi po protuvrijednost za svoju uslunost. Ali, ree Eugne s gaenjem, onda je taj va Pariz kaljua.

27

Honor de Balzac: ia Goriot I to zanimljiva kaljua, prihvati Vautrin. Oni koji se po njoj blate u koijama, poteni su ljudi, oni koji se blate pjeice, obini su lopovi. Ako na nesreu negdje neto dignete, pokazivat e vas na trgu pred palaom pravde kao udovite. Ukradete li milijun franaka, u salonima ete vrijediti kao ovjek pun vrlina. Plaate policiji i sudu trideset milijuna da bi odravali taj moral. Lijepo! Kako! uzviknu gospoa Vautrin, zar je ia Goriot rastalio onaj svoj pozlaeni pribor za doruak? Na poklopcu su bile dvije grlice? upita Eugne. To je to. ini se da mu je bilo jako stalo do toga, plakao je gnjeei zdjelicu i tanjur. Sluajno sam ga vidio, ree Eugne. Drao je do toga kao do svojega ivota, odgovori udovica. Gledajte samo tog staria, koliko je strastven, uzviknu Vautrin. Ta ga ena zna dirnuti u duu. Student se popeo u svoju sobu. Vautrin je iziao. Nekoliko trenutaka kasnije, gospoa Couture i Victorine ule su u fijaker koji im je Sylvie otila potraiti. Poiret je ponudio ruku gospoici Michonneau, te njih dvoje pooe provesti dva sata lijepoga vremena u etnji Botanikim vrtom. Krasno! sad su ve kao vjenani, ree debela Sylvie. Danas prvi put izlaze zajedno. Oboje su toliko suhi da e iskriti kao kresivo, ako se budu trljali. To je opasno za al gospoice Michonneau, ree gospoa Vauquer smijui se, planut e kao guba. U etiri sata popodne Goriot se vratio, i u svjetlosti dviju zadimljenih svjetiljki vidio Victorinu ije su oi bile crvene od plaa. Gospoa Vauquer sluala je izvjetaj o bezuspjenoj posjeti gospodinu Tailleferu koja se odigrala toga jutra. Zlovoljan zbog posjete svoje keri i te stare ene, Taillefer ih je ipak pustio k sebi da bi se objasnio s njima. Draga moja gospoo, priala je gospoa Couture gospoi Vauquer, zamislite samo, nije Victorini ak ni ponudio da sjedne, cijelo je vrijeme stajala. A meni je rekao, bez ljutnje, sasvim hladno, da moemo sebi zatedjeti trud i ne dolaziti k njemu; da gospoica, koju nije nazvao svojom keri, samo sebi nanosi tetu kad mu tako dosauje (jednom godinje, udovite!), da se Victorinina majka udala bez imetka, te da djevojka nema to oekivati; ukratko, gomila grubih rijei od kojih je jadna mala briznula u pla. Bacila se ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko ustraje samo zbog svoje majke, da e se bez prosvjeda pokoriti njegovoj volji, ali ga preklinje da proita oporuku nesretne pokojnice; izvadila je pismo i pruila mu ga, govorei najljepe stvari na svijetu, toliko dirljive, ne znam gdje ih je nala, sam Bog ih joj je doapnuo, jer nesretno je dijete bilo toliko nadahnuto da sam, sluajui je, i sama plakala kao ivotinja. A znate to je za to vrijeme inio taj uasni ovjek, rezao je nokte! Uzeo je to pismo to ga je jadna gospoa Taillefer natopila suzama, bacio ga na plou kamina i rekao : Dobro! Htio je podii kerku, ona je uzela njegovu ruku da je poljubi, no on ju je povukao. Nije li to prava opaina? A njegov veliki zvekan od sina nije ni pozdravio svoju sestru kad je uao. Pa zar su to udovita? ree ia Goriot. A onda, nastavi gospoa Couture, ne obazirui se na starev uzvik, otac i sin se povukoe pozdravivi me i zamolivi da ih ispriam jer imaju neodlonog posla. I to je bila naa posjeta. No, bar je vidio svoju ker. Ne znam kako je se mogao odrei, slini su kao dvije kapi vode.

28

Honor de Balzac: ia Goriot Gosti, domai i vanjski, stizali su jedan za drugim i pozdravljali se, govorei jedni drugima one beznaajnosti koje u nekim slojevima parikoga drutva stvaraju onaj aljivi duh u kojemu je besmislica glavni sastojak, a vrijednost se u prvom redu sastoji u gestama i nainu govora. Ta se vrsta argona neprestano mijenja. ala, koja mu je temelj, nikad ne ivi ni mjesec dana. Neki politiki dogaaj, neki sudski postupak, neka ulina pjesma, lakrdije nekog glumca, sve moe posluiti toj igri duha koja se ponajvie sastoji u tome da se misli i rijei hvataju i odbacuju kao pernate loptice reketima. Nakon nedavnog izuma diorame, koji je optiku varku uinio savrenijom od one u panoramama 29 , pojavie se u nekim slikarskim radionicama ale s rijeima koje zavravaju na rama, a neki ih je pak mladi slikar prenio u pansion Vauquer iji je stalni gost bio. Onda, gospodinne Poiret, ree namjetenik Muzeja, kako vae zdravljerama? A zatim je, ne ekajui odgovora, dobacio Gospoi Couture i Victorini: Vas neto mui, moje dame? Hoemo li veeravati? uzviknu Horace Bianchon, student medicine i Rastignacov prijatelj, moj eludac se spustio usque ad talones 30 . Danas je strano hladnorama! ree Vautrin. Pomaknite se malo, ia Goriot! K vragu! Vaa je noga zauzela cijela vrata pei. Presvijetli gospodine Vautrin, ree Bianchon, zato kaete hladnorama? To je pogreno, treba rei mrzlorama. Ne, ree namjetenik Muzeja, hladnorama je ispravno, prema pravilu: hladno mi je nogama. Ha! ha! Evo i njegove ekselencije markiza de Ra