UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

Studije holokausta i genocida

Akad. šk. god. 2011/2012

Student: Čelik Anemin

Broj indeksa: 495 III- PIR

Odsjek: Politologija

Armenski genocidSeminarski rad

Mentor:

Prof. dr. Smail Čekić

Sarajevo, maj, 2012. godine

Sadržaj:

Uvod…………………………………………………….3

Armenski genocid……………………………………....4

Motiv genocida…………………………………………7

Vojska za čistu Tursku………………………………….8

Organizacija i glavni akteri genocida……..……………9

Obilježavanje genocida……………..…………………11

Zaključak…………………..…………………………..12

Literatura………………………………………………13

Uvod

2

Armenija (armenski Հայաստան, Hayastan), službeno Republika Armenija je država na južnom Kavkazu. Na zapadu graniči s Turskom, na sjeveru s Gruzijom, na istoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom i azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan.

Armenija se na armenskom zove Hajastan, što znači Haikova zemlja. U Svetom pismu je Haik bio Noin prapraunuk. Haik je u 130. godini otišao u Šinar (Babilon) graditi Kulu babilonsku. Zbog njegove "božanske" vanjštine, asirski mu je vladar Bel (poznat i kao Nimrod) rekao da ostane i da će ga slaviti kao boga, ali on je odbio i vratio se u svoju zemlju pod Araratom. Zato je Nimrod krenuo s vojskom za njim, pa je u bitci kod jezera Van (danas u Turskoj) Haik strijelom s tri pera probio Nimrodov oklop i ubio ga. Asirska se vojska povukla, a Haik je živio 400 godina. Od te bitke računa se tradicionalni armenski kalendar.

Ime Armenija, koje se koristi za ovu zemlju u većini jezika, počeli su prije oko tri tisućljeća koristiti grčki povjesničari po armenskom vođi Aramu, koji je prema legendi bio šesti član Haikove loze (praunuk Haikova praunuka).

Armenija je do 1454. bila moćno carstvo s bogatom kulturom i u jednom je razdoblju vladala čitavim područjem između Crnoga mora i Kaspijskog jezera. 301. je postala prva država koja je formalno preuzela kršćanstvo kao službenu državnu vjeru - 12 godina prije Rima. Izmjenjivale su se razne dinastije. Ipak, nakon što su je osvajali Parti, Rimljani, Mongoli, Arapi, Egipćani i Perzijanci, Armenija je oslabjela, pa su je 1454. podijelili Otomansko Carstvo i Safavidska Perzija. Perzijski je dio Armenije 1828. pripojen Ruskom Carstvu, a 1920. Armenija unutar Sovjetskog Saveza dobiva status socijalističke republike. Spor sa susjednimAzerbajdžanom zbog armenske enklave Gorski Karabah potječe još od sovjetskog doba (1988.), a pojačao se nakon što je Armenija postala neovisna država 1991. U svibnju 1994. potpisano je primirje, no status Gorskog Karabaha nije razrješen.

Kako se nije moglo ostvariti mirno rješenje i zbog turske blokade Armenije, oslabilo je gospodarstvo obiju država. Armenija je i nakon raspada SSSR-a ostala članica Saveza neovisnih država.

Prije raspada Sovjetskog Saveza je Armeniji po Staljinovoj odluci (iz 1923., kad je bio ministar za narodnosti) pripadala i eksklavica Baškend unutar teritorija Azerbajdžana, dok su Azerbajdžanu pripadale četiri eksklave unutar pokrajine Tavuš i jedna u pokrajini Ararat. Kad se Sovjetski Savez raspao i kad su se pojavile napetosti oko Gorskoga Karabaha, obje su države pripojile te eksklavice svojem teritoriju. Trenutačno su otvorene granice s Gruzijom i Iranom, dok su granice sTurskom i Azerbajdžanom zatvorene. 1991. Armenija je nastala na području bivše Armenske SSR.1

Armenski genocid

1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Armenija

3

Armenci su vrlo star narod. Već tijekom prvog tisućljeća prije Krista doživjeli su svoj kulturni procvat, a koncem III. stoljeća primili su kršćanstvo. Tijekom svoje duge povijesti uživali su samostalnost ili su bili u sklopu neke od moćnih država u svome okruženju.

Prvi pokolj armenaca

U XVI. st. dospjeli su pod vlast Osmanskog (Turskog) Carstva i od tada su izvrgnuti povremenim progonima sve do konačnog istrjebljenja. Konačni progon započeo je sultan Abdul Hamid II. od 1894. do 1896. godine, koji je odlučio ukinuti armensko pitanje tako da ukine Armence . 2

Tada je život izgubilo oko 100.000 Armenaca (prema nekim procjenama i znatno više). Bio je to početak genocida.

Nastavak je uslijedio 1909. s 20.000 do 30.000 armenskih žrtava. Taj je masakr Englez Duckett Z. Ferriman 1913. imenovao terminom holokaust i time ga prvi put uveo u političku literaturu.

1890. je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske Crkve. 

Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II.je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.

Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak.

Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku(tur. Osmanlı Bankası, odnosno Bank-ı Osmanî-i Şahane) u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. 3

Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.

Drugi pokolj armenaca

2 http://hr.wikipedia.org/wiki/Armenski_genocid3 Ronald Grigor Suny, Fatma Müge Göçek, Norman M. Naimark, A Question of Genocide: Armenians and Turks at

the End of the Ottoman Empire, januar 2011, Oxford University Press, USA, 28.

4

Genocid je kulminirao 1915. godine. Obrađujući dokumente i protokole s procesa organizatorima i izvršiteljima genocida nad Armencima, turski je povjesničar Taner Akçam, koji živi na Zapadu, u svojoj doktorskoj disertaciji ( Armenien und der Völkermord, Hamburg, 2004), utemeljeno pokazao da se radilo o planskom genocidu što su ga pripremili najviši organi državne vlasti i partije mladoturskog pokreta Jedinstvo i napredak (Ittihat ve Terakki).Realizacija plana započela je 24. i 25. travnja 1915. Tada je pod izgovorom ustanka u provinciji Van uhićeno 235 vodećih ljudi iz armenske zajednice u Istanbulu. Njihov se broj već mjesec dana kasnije popeo na 2.345. Uhićenici su deportirani u razna mjesta Anadolije i ondje likvidirani.

S ciljem zastrašivanja, vješani su na javnim mjestima. Val uhićenja proširio se i na druga područja. Od svibnja 1915. započela je deportacija stotina tisuća Armenaca iz pokrajina istočne Anadolije, a potom iz zapadne Anadolije i Trakije, što je za većinu značilo smrt.4

Rusija i Osmanlijsko Carstvo su ušle u I svjetski rat kao neprijatelji. Osmanlije su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U februaru 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno.

Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od linije fronte) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. aprila su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhapšeni i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo oko milion i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Evropu, Sjevernu Ameriku i Australiju.

Te rane nisu posve zacijelile i još utiču na odnose između između Armenije i Turske. Zvanična Turska se ne slaže sa terminom genocid i tvrdi da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko" dok veliki broj evropskih država a posebno Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom.

Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Evropski parlament. Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovini 20. vijeka terorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog ambasadora) nego mlakim protestima ambasadora.

Postoji i priča o tome da je Hitler u pripremama za "konačno rješenje židovskoga pitanja" izjavio: "Ko danas više spominje istrijebljenje Armenaca?"5

4 Ronald Grigor Suny, Fatma Müge Göçek, Norman M. Naimark, A Question of Genocide: Armenians and Turks at

the End of the Ottoman Empire, januar 2011, Oxford University Press, USA, 322.5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Armenski_genocid

5

Mapa armenskog genocida:

6

Motiv genocida

Motiv genocida bio je u težnji za stvaranjem čiste vjerski, nacionalno i rasno homogene države (islamska vjera, turska rasa) pod idejom panislamizma i panturkizma. Zemlju je trebalo očistiti od kršćanskog stanovništva.

Već u kolovozu 1914. donesena je odluka o formiranju Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) čiji je cilj bio ostvarivanje islamske unije i ujedinjenja svih izvan Turske živućih Turaka pod idejom turkizma . Ta je organizacija imala nalog formirati oružane postrojbe. Jedno povjerenstvo u okviru Ministarstva rata trebalo je koordinirati provedbu plana. Kao središte svih operacija na području istočne Anadolije izabran je Erzurum.

Utemeljeno je i Revolucionarno društvo Kavkaz da bi se stvorio dojam da s planom progona armenskih kršćana vlada i partija nemaju ništa. Radilo se tajno. Pisane naredbe dijeljene su povjerljivim ljudima koji su trebali raditi na provedbi planova. I spomenuto je društvo bilo zaduženo da formira oružane postrojbe.

Regrutirane su iz triju skupina: 1) kurdska plemena; 2) kažnjenici; 3) izbjeglice s Balkana. Na taj je način mobilizirano oko 30.000 ljudi. Te su postrojbe već u kolovozu 1914. počele djelovati u kavkaskom i iranskom graničnom području ubijajući armenske intelektualce, političke i vjerske vođe. Ministar unutarnjih poslova Talaat-paša bio je vrlo zadovoljan nakon jedne inspekcije, izjavivši: Pun sam nade!

Vojni neuspjeh Turske protiv ruske vojske na području Kavkaza početkom 1915. (poginulo 100.000 vojnika u nekoliko tjedana) poslužio je za stvaranje legende o izdaji Armenaca. To je ubrzalo konačnu odluku da se krene u njihovo istrjebljenje.

Radi uklanjanja unutarnje opasnosti, Centralni komitet partije Jedinstvo i napredak (Ittihat ve Terakki) odlučio je na skupštini u ožujku 1915. da se konačno riješi armensko pitanje. To je za posljedicu imalo zakon o deportaciji Armenaca donesen 27. svibnja iste godine. Prema riječima ministra Talaat-paše, bio je to rezultat dugog i zrelog promišljanja.

Deportacije su u istočnim provincijama započele i prije službene odluke na osnovi usmenog dogovora.6

6 http://www.armeniapedia.org/index.php?title=Armenian_Genocide

7

Vojska za čistu Tursku

Također su prije razrađenog plana o istrjebljenju poduzimane mjere koje su vodile u tom smjeru. Koncem veljače 1915. izdan je nalog Armiji da razoruža sve armenske vojnike. Od njih su formirani radni bataljuni kojih je već do travnja 1915. bilo oko 120.

Zatim su uslijedila njihova uništavanja. Kamionima su transportirane skupine od po 50 do 100 Armenaca koji su potom ubijani. Likvidacija radnih bataljuna pojačana je nakon službene odluke o deportaciji. Radi diskrecije u razradi plana o istrebljenju, obustavljen je rad parlamenta u ožujku 1915, a zakone je, umjesto parlamenta, donosila vlada.

Armijski je vrh želio raspustiti paravojne postrojbe nakon vojnog poraza početkom 1915. zbog slabe discipline a njihove članove inkorporirati u regularne jedinice.

Nasuprot tomu vođe Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) tražili su još veću slobodu za njihovo djelovanje. S tim se složio i Centralni komitet partije. Tako su te postrojbe, ranije podređene Armiji, od tada direktno u nadležnosti Specijalne organizacije .

Restrukturirane su za efikasnu likvidaciju Armenaca i ubrzo su počele vršiti masakre na kavkaskom području. Vojska je imala značajan udio u genocidu, prije svega u istočnoj Anadoliji. Obavještajna služba Glavnog stožera vojske u Istanbulu bila je angažirana u organizaciji genocida. Treća Armija je izravno sudjelovala u masakrima stanovništva.

Njezin zapovjednik Mahmut Kamil-paša izdao je zapovijed da se svaki musliman, koji bi pomagao Armencima, pred vlastitom kućom ubije a kuća mu se zapali. Vojska se napose isticala u masakrima armenskih vojnika. To je bio pravi pokolj. Vojni zapovjednik Halil-paša je pisao da se trudi armensku naciju iskorijeniti do zadnjega čovjeka .

General Ali Ihsan Sabis, zapovjednik Šeste Armije, izjavljivao je da unutar svoga zapovjednog područja neće trpjeti da ijedan Armenac ostane na životu, a sam se hvalio da je svojim rukama ubijao Armence.

Deportacije i masakri razlikovali su od regije do regije, ali su u osnovi slijedili isti obrazac. Negdje bi deportacija bila najavljena dva tjedna prije, a negdje dva sata. Negdje su se mogli pripremiti i ponijeti najnužnije stvari, negdje nisu.

Postupanje s deportircima na putu bilo je različito: u nekoliko slučajeva davana im je hrana, a najčešće su bili prepuštani umiranju od gladi. U pravilu su muški dio stanovništva udaljavali već

8

prije početka deportacije, ili su na početku marša na putu odvajani od žena i djece te strijeljani ili na drugi način ubijani.

Pored Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) i žandarmerije Ministarstva unutarnjih poslova, u masakrima su sudjelovala i kurdska plemena i civilno pučanstvo. Ponegdje je pučanstvo štitilo Armence i nastojalo ih spašavati skrivanjem, drugdje je žandarmerija štitila kolone deportiraca od napada pučanstva.

Deportacije u istočnim provincijama tekle su od svibnja do srpnja 1915, a potom su uslijedila protjerivanja iz zapadne Anadolije i Trakije. Ciljno mjesto deportacija bio je Aleppo. Koji su dotle preživjeli, išli su u sabirni logor, a odatle razašiljani u dva smjera: na jug Sirije ili na istok u iračku pustinju.

Ti su marševi za Armence uglavnom značili put u smrt: ako nisu bili masakrirani, umirali su od gladi, žeđi i bolesti.7

Organizacija i glavni akteri genocida

Enver-pašaNajveću ulogu u genocidu imali su Enver-paša, ministar rata i glavni zapovjednik turske vojske, Kemal-paša, šef sigurnosne službe i kasnije guverner Sirije, i Talaat-paša, ministar unutarnjih poslova. Središnju ulogu u organizacijskoj strukturi imao je Talaat-paša koji je u određivao mjere i način postupanja kod deportacija.

To svjedoče i sačuvani brzojavi u kojima on zahtijeva čišćenje putova od leševa i prijeti činovnicima koji ne bi provodili njegove naredbe. Koristio je dvije zapovjedne linije: najprije bi slao službene naredbe da se Armence ne napada ili da se kazne napadači, a tajno je, preko kurira ili brzojavno, odašiljao upute koje su to obesnaživale.

Papir bi se nakon čitanja uništavao. U brzojavu od 15. rujna 1915. prefekturi Aleppo izričito zapovijeda istrebljenje: … Već Vam je rečeno da je Vlada odlučilasve u Turskoj nastanjene Armence sasvim iskorijeniti . (…) Bez obzira na žene, djecu bolesne (…) njihovu postojanju mora se učiniti kraj .

Oni koji to nisu provodili otpuštani su iz službe i prijetilo im se smrću. Nekoliko je guvernera smijenjeno. Većina odluka nije pismeno fiksirana. Centralni komitet nije protokolirao čak ni regularne sjednice partije. Odlučivalo se usmenim dogovorom.

Turske vlasti su armenske žrtve nastojale objasniti kao posljedicu ratnih uvjeta, iscrpljenosti na

7 Taner Akçam , A Shameful Act: The Armenian Genocide and the Question of Turkish Responsibility, novembar 2006, Henry Holt and Co., 147

9

putu, epidemija i gladi. Strane su predstavnike uvjeravali da deportacijama ne žele uništavati narod. Ali je znakovito da su odbijali svaku humanitarnu pomoć drugih zemalja za Armence. Da se deportacijama svjesno išlo na uništenje naroda, potvrđuju i izjave stranih diplomata ili zaposlenika u turskim službama.

Glavni liječnik u Glavnom stožeru turske vojske, Nijemac Georg Mayer, govori o osobama u Ministarstvu rata koje su ciničnim smijehom smrt tisuća ljudi u službenim medicinskim izvješćima registrirali kao prirodnu smrt ili nesretne slučajeve.

Koliki je ukupni broj ubijenih, teško je precizno utvrditi. Armenski patrijarhat polazi od broja 2.100.000 Armenaca u Turskoj prije genocida, a turska strana od 1.300.000. Što se broja žrtava tiče, tursko Ministarstvo unutarnjih poslova koncem I. svjetskog rata priznalo je broj od 800.000 mrtvih, dok armenska strana polazi od broja 1.500.000.

Deseci tisuća prisilno su islamizirani. Danas turske vlasti govore o 300.000 mrtvih. Krajnji rezultat je vidljiv iz riječi ministra Talaat-paše zamjeniku njemačkog veleposlanika, knezu Hohenlohe-Langenburgu, od 31. kolovoza 1916: Armensko pitanje više ne postoji.

Zanimljivo je da je Talaat-paša po završetku genocida od američkog konzula tražio popis svih Armenaca kod Društva za životno osiguranje u New Yorku da bi se novac od njihova osiguranja isplatio turskoj državi!

O tom genocidu pisano je dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Tu su temu u javnost svojim knjigama iznosili svjedoci genocida Heinrich Vierbücher i župnik Johannes Lepsius kao i književnik Franz Werfel koji je 1933. objavio roman Četrdeset dana Musa Dagha, a Hitler ga 1934. na zahtjev Turske zabranio.

Od tada je, ističe gore spomenuti turski autor Taner Akçam, ta tema sve više i više tonula u zaborav . Hitler je stoga mogao 22. kolovoza 1939. godine reći SS-oficirima: Tko danas još govori o uništenju Armenaca – računajući da će i genocid, što ga je sam spremao, nestati u zaboravu.8

8 http://www.armenian-genocide.org/chronology.html

10

Obilježavanje genocida

Armenci svake godine obilježavaju dan genocida brojnim manifestacijama. Godinama pokušavaju navesti Tursku na priznavanje ovog događaja. Primjerice, za 90. obljetnicu 2005. godine, na Armenskim TV kanalima mogli se vidjeti kako su u glavnom gradu, Erevanu, stotine hiljada ljudi obišle memorijal te su oko vječne vatre postavili zid napravljen od cvijeća, slažući cvjetove, visok preko metar i dugačak možda stotinjak metara... Istovremeno, u Los Angelesu, gdje živi velik broj Armenaca, u kolonama su protestirali uz transparente.

Britanski izvori govore o mogucih milion žrtava, dok s druge strane, turski historičari govore o "nekoliko stotina hiljada" koji su stradali "u građanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obje strane".

Artsah, kako ga zovu armenci, odnosno Karabah, kako je poznat ostatku svijeta, priča je za sebe. Ovaj dan 2005. obilježen je kolonama koje su na memorijalu postavljale cvijeće.

Izvaci iz razgovora s rektoricom univerzietea Maštrop Maštoc, Donara Sergejevnom:

Kažite mi, zašto vam je važno priznavanje genocida?

- Zašto je hebrejima bilo bitno priznanje njihovog genocida? Mi samo želimo da se prizna historijska istina. Ovo priznanje više znači turskom narodu nego nama, jer njemački je narod krenuo naprijed nakon što su priznali što je fašistički režim učinio. Mi, armenci, želimo dobrosusjedske odnose s Turskom, želimo normalno živjeti i trgovati. Ali to će biti moguće tek onda, kada patnje našeg naroda budu priznate...9

Kad se 1965. obilježavala 50. godišnjica genocida, javila se zamisao o postavljanju spomenika, koji je po nacrtima arhitekata Kalašjana i Mkrtčjana dvije godine kasnije postavljen na brdu Cicernakaberd nad klancem rijeke Hrazdan. Obelisk visok 44 metra simbolizira preporod Armenaca, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra. Od spomenika vodi park sa zidom dugim 100 metara na kojem pišu imena krajeva za koje se zna da su se u njima vršili pokolji. Na kraju tog parka je 1995. otvoren mali muzej s osnovnim podacima o događajima, kao i fotografijama njemačkih fotografa (turskih saveznika u 1. svjetskom ratu) i publikacija o genocidu na raznim jezicima. Pokraj muzeja je prostor gdje strani državnici sade spomen-drveće.10

9 http://www.armenian-genocide.org/memorials.html10 http://hr.wikipedia.org/wiki/Armenski_genocid

11

Zaključak

Turska ni danas službeno ne priznaje genocid. Štoviše kažnjiv je i sam javni spomen genocida nad Armencima kao povreda 'nacionalnog interesa' Poznat je slučaj svjetski uglednog književnika Orhana Pamuka, ovogodišnjeg dobitnika Mirovne nagrade njemačkih knjižara, kojemu u Istanbulu spremaju suđenje 16. prosinca 2005, jer je u jednom razgovoru za švicarske novine rekao da je u Turskoj ubijeno 30.000 Kurda i milijun Armenaca te da se o tome mora govoriti . I u BiH se čuju glasovi nijekanja ovog genocida.

U konvenciji o genocidu, usvojenoj 1948. u Ujedinjenim Narodima, dana je definicija tog pojma a formulirao ju je Rafael Lemkin: Genocid je radnja koja se čini s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina: a) ubijanjem članova skupine; b) uzrokovanjem teških duševnih ili tjelesnih povreda na članovima skupine; c) namjerno nametanje životnih uvjeta nekoj skupini koje vode djelomičnom ili potpunom tjelesnom uništenju; d) određivanje mjera usmjerenih na sprečavanje rađanja; c) nasilno prevođenje djece iz jedne skupine u drugu.Svi elementi definicije genocida prisutni su u armenskom slučaju: pokolji, deportacije, prisilni marševi u pustinju, umiranje od gladi, žeđi… sve s ciljem potpunog istrjebljenja naroda.

Nijekanje ovog genocida jest najbrutalniji prezir osamsto tisuća do milijun ili više armenskih žrtava!

12

Literatura:

Ronald Grigor Suny, Fatma Müge Göçek, Norman M. Naimark, A Question of Genocide: Armenians and Turks at the End of the Ottoman Empire, januar 2011, Oxford University Press, USA

Taner Akçam , A Shameful Act: The Armenian Genocide and the Question of Turkish Responsibility, novembar 2006, Henry Holt and Co.

http://www.armenian-genocide.org/

http://hr.wikipedia.org/wiki/Armenski_genocid

http://www.armeniapedia.org/index.php?title=Armenian_Genocide

13