BIBLIOTEKA EPISTEME

Urednici GORAN GRETI

BRANKO DESPOT ZVONKO POSAVEC VERA IIN-AIN

Recenzenti MISLAV JEI

FRANJO ENKO

Aristotel

Politika Prijevod s izvornika i sedmojezini

tuma temeljnih pojmova (grki, latinski, engleski, francuski,

njemaki, ruski, novogrki) TOMISLAV LADAN

G L O B U S / Z A G R E B

SVEUILINA NAKLADA LIBER / ZAGREB

Naslov izvornika

Predloak grkog teksta prema izdanju ARISTOTELIS

POLITICA

Recognovit brevique adnotatione critica instruxit W. D. ROSS

MCMLXXIII,

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb

UDK 172.1:321.15

ARISTOTELES Politika / Aristotel ; prijevod s izvornika i sedmojezini tuma

temeljnih pojmova (grki, latinski, engleski, francuski, njemaki, ruski, novogrki) Tomislav Ladan ; - Zagreb : Globus, 1988. - XXVIII, 295 str. ; 22 cm. - (Biblioteka Episteme)

Prijevod djela: Aristotelous politikon biblia okto / Aristoteles, prema izd. Aristotelis Politica, Oxford, 1973. - Str. V-XXVIII: Znaenje Aristotelove Politike / Zvonko Posavec. - Pogovor prevoditelja: str. 287-288. - Kazala. - Biljeke uz tekst. ISBN 86-343-0412-4

Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Republika samoupravna interesna zajednica kulture-SR Hrvatske

ZNAENJE ARISTOTELOVE POLITIKE

PRIRODI POLITIKOG ZNANJA U suprotnosti prema Platonu, koji je principe teoretske

spoznaje primijenio u spoznaji kako podruja vjenih biti tako i u podruju ljudskih stvari, Aristotel je prvi izradio specifine principe etiko-politikog podruja i time je prvi ocrtao prirodu politikog znanja uope. Diferenciranje znanja na teoretsko i politiko poiva kod Aristotela na diferenciranju podruja u kojima se odvija ljudski opstanak. Jedno je sup-stancijalno podruje koje ne moe biti drugaije nego to jest. To podruje moemo samo spoznati i interpretirati, ali ga ne moemo promijeniti. U njega spadaju zvijezde, boanski poredak kozmosa, boansko uope, matematiko; to je podruje teoretske znanosti i filozofije uope. U podruje praktine filozofije, koja obuhvaa etiku i politiku, spadaju ljudska djelovanja udoredno, lijepo i pravedno, praksa voenja ivota, razlikovanje i vrednovanja formi ivota, dobro i najbolje, tj. najvie dobro koje ovjek moe realizirati svojim djelovanjem, ljudska srea, udoredno djelovanje i njegovo izvrenje, ljudska krepost u njezinim razliitim formama realizacije, dua - ukoliko je njezina spoznaja relevantna za teoriju prakse - ljudski afekti i dispozicije djelovanja, slobodna volja i namjera, razmjena roba i funkcija novca, odnos prava i potenja, umjerenost i nesuzdranost, razlikovanje i procjena formi i dosega razliitih vrsti radosti, prijateljstva i samoljublja; razmatra se, nadalje, u izvjesnom smislu nadljudski-boanski rang i uvjeti izvrenja svrhovito slobodne teorije kao i, napokon, predmeti politike filozofije kao znanosti dravi u uem smislu (politike).1 Jednom rijeju predmet praktine i politike filozofije je cjelina ljudskog djelovanja i odluivanja kao i institucije koje su prilikom djelovanja uspostavljene. Zanim-

1 G. Bien, Einleitung Bemerkungen zum Aristotelischen Staatsphilosophie

undzu den Grundsatzen der Aristotelischen Staatsphilosophie, u: Politik, Felix Meier, Hamburg 1981, str. XVIII.

V

ljivo je da Aristotel nema struni izraz za etiku kao posebnu znanost. Predmete etike naziva on TA ETIKA, ali znanost u cjelini POLITIKE, i to u svim trim Etikama. Metodu, koju on primjenjuje u etici, naziva politikom (METHODOS . . . POLITIKE: NE 1094 b l l ) . 2

Kakav je karakter politike znanosti (POLITIKE) koja nije izvedena ni iz znanja bitka, a nije ni samo neko praktino snalaenje u situaciji? Kakav je vlastiti karakter politikog znanja - kad se Aristotel sam dvoumi, s jedne strane, izmeu programa znanstvene politike u kojem je teorija neodvojiva od prakse (zakonodavac-filozof konstituira idealnu dravu uzimajui za normu djelovanja nepromijenjeni fysis, kao to kormilar ima oi uperene u vjenu realnost) i jednostavnog empirijskog sabiranja materijala ustava s druge strane, naputajui svaku transcendentnu formu i zaboravljajui savjet iz Protreptika, gdje kae: Na isti nain kao to nije dobar arhitekt onaj koji ne upotrebljava pravilo (KANON), ni bilo koji instrument ove vrste, nego uzima samo model na drugim postojeim graevinama, isto kao i onaj koji, kad daje zakone dravi ili se bavi politikom, smatra da bi imitirao druge akcije i druge ljudske ustave, bilo da su lakedemonski ili kretski, ili bilo kog drugog naroda, te ne bi bio dobar zakonodavac; jer nemogue je da bi imitacija neke stvari koja nije dobra bila lijepa i da bi imitacija neke stvari koja nije u svojoj prirodi ni boanska ni trajna bila sama besmrtna i trajna.

Izmeu ta dva pola smjeteni su i sami dijelovi Politike. Tako jedan pol predstavlja teorija idealne drave koja izvodi praksu iz teorije (knjige II, III, VII i VIII), a drugi se oslanja na empirijske opservacije i klasifikacije praktinih savjeta, da bi se sauvala postojea drava (IV-VI).

U ovom dvoumljenju oko konzistentnosti Aristotelovog miljenja formirala su se dva pravca pristupa i tumaenja njegova djela, koji se ponekad potpuno iskljuuju, ali se najee upotpunjuju. U jednom pravcu predominira genetska egzegeza, a u drugom sistematska.

Genetska egzegeza roena je 1923. s pojavom knjige W. Ja-egera, Aristoteles (Grundlegung einer Geschichte seiner Ent-wicklung). Svoja otkria najavljuje W. Jaeger ve u radu Stu-dien zur Entstehungsgeschichte der Metaphysik des Aristoteles, 1912. Do toga vremena smatralo se da Corpus Aristotelicum tvori u sebi zatvoreni jedinstveni sistem, koji se dijeli na

2 Usp. H. Flashar, Ethik und Politik in der Philosophie des Aristoteles,

Gymnasium, Bd., 78, Heft 1/2, 1971, str. 279. 3 Aristoteles, Protreptikos, X, 55, 14.

VI

logiku, fiziku, metafiziku, politiku i poetiku. Ovu idilinu sliku razorio je u potpunosti W. Jaeger (1888-1961) tezom da je Corpus Aristotelicum skrivao dug, raznolik i zamren razvoj Aristotelovog miljenja, a da je taj razvoj bio neprestano u toku, pa stoga svako tumaenje Aristotela mora to uvaiti.

Osnovne postavke od kojih polazi W. Jaeger su slijedee: 1. - najraniji Aristotelovi spisi odluno zastupaju Platonovu

filozofiju 2. - najranija djela nesumnjivo su autentina 3. - oiti platonizam ranih spisa stoji u suprotnosti prema

'aristotelizmu' kasnih spisa 4. - kasne Aristotelove rasprave neosporno su autentine 5. -jedini mogui nain da se dovedu u vezu rani 'platonov-

ski' s kasnim 'aristotelovskim' spisima, a da se autentinost obiju zadri, sastoji se u tome da se prihvati teza kako je Aristotel svoj filozofski razvitak poeo kao platoniar a zavrio kao aristotelovac.4

Ova jednostavna pravila imala su dalekosean utjecaj na tumaenje Aristotelovih djela. itav Corpus Aristotelicum doveden je u pitanje. Djela koja su do sada smatrana jedinstvenim sistemom razlazu se u dijelove koji pokazuju razliito doba nastanka i nude razliita miljenja. U konkretnoj analizi pojedinih djela vidi se da su neki dijelovi nastali ranije, a drugi kasnije. Tako su, npr., neki dijelovi Metafizike nastali ranije nego drugi. U ovisnosti prema vremenu njihova nastanka, razliita je i njihova misaona teina, u ranijim spisima, tako je smatrao Jaeger, osjea se jae utjecaj Platona, a u kasnijim slabije. Knjige Metafizike koje su nastale ranije naziva Jaeger Urmetaphysik; tu spadaju knjige A, , poglavlje 1-8, L 6, (s izuzetkom pogl. 8), (poglavlje 9 od 1086 a 21 i 10) te Metafizike. Vremenski slojevi oituju se i u Etici. Postoji takoer i Uretika, koja sadri Eudemovu etiku i Urpolitiku, koja se sastoji od II, III, VII i VIII knjige sadanje Politike. U to rano doba Aristotelove djelatnosti mogu se ubrojiti takoer spisi De Caelo kao i De Generatione et Corruptione, a i dio Fizike.

Aristotel prema tome nije bio uvijek Aristotel, nego je postepeno gradio svoju vlastitu filozofiju. On je najprije bio platoniar, zatim se postepeno distancirao od platonizma i konano postavlja temelje svoje realistike filozofije, koja ga sve vie vodi prema empiriji. Tako su u zadnje vrijeme njegove

4 Usp. A.H. Chroust, Die ersten 30Jahre moderner Aristoteles - Forschung

1912-1942, u knjizi: Aristoteles in der neueren Forschung, Darrastadt 1968, str. 100.

VII

djelatnosti, dakle izmeu 335. i 322. pr. n. e., nastali spisi koji nose u sebi jedan drukiji ton nego oni rani. Tako su napisane ostale knjige Metafizike u to doba, naime Z, H, O, I, L (pogl. 8), (pogl. 1-9) (do 1086 a 21), Fizika knjiga VIII, Politika knjige IV, V, i VI, Nikomahova etika i niz radova iz podruja prirodnih znanosti, biologije, psihologije, povijesti filozofije, povijesti ustava, povijesti mimetikih umjetnosti itd.

Ova kasna 'majstorska djela' bila su namijenjena lektiri i diskusiji uskog kruga posveenih uenika. Ona su imala iskljuivo ezoteriki karakter. U tim kasnim godinama Aristotel se sve vie orijentira prema istraivanju injenica, empirije, on postaje sve vie 'pozitivist', znanstvenik. Iz toga razdoblja nastaje njemu slika utemeljivaa i zaetnika organiziranog i sistematskog znanstvenog istraivanja.

Dakle, ako stvar malo pojednostavimo, tada moramo - po Jaegerovu miljenju - Aristotela i njegove spise tumaiti u toku njegova intelektualnog razvitka, a on se odvijao u tri osnovna smjera: prvo razdoblje (367-347) karakterizira jak utjecaj Platona; u drugom razdoblju (367-347), razdoblju 'lutanja' po Maloj Aziji i Makedoniji, gdje je bio uitelj Aleksandra Velikog, postavio je temelj svoga vlastitog sistema; tree razdoblje (335-322) pripada njegovom drugom boravku u Ateni i u tom razdoblju izvrio je znatnu reviziju ranih djela i na kraju se potpuno odao empiriji.

Unato netonostima u pojedinostima i bez obzira na kasnije korekcije mjesta nastanka pojedinih knjiga i na dovre-nost geneze svih njegovih spisa, Jaegerovo djelo otvorilo je epohu plodotvornog istraivanja Aristotela. Od tada Aristotelovo miljenje ne razmatramo kao jednom za svagda fiksirani sistem, nego ga shvaamo u toku njegovog duhovno povijesnog razvitka.

Pod utjecajem W. Jaegera nastala su brojna istraivanja, medu koja treba posebno ubrojiti djelo Fr. Nuyensa, L'evolu-tion de la psychologie d'Aristote, koje se pojavilo prvi puta na flamanskom jeziku 1938, a prevedeno je na francuski 1948. u Louvainu. Neki autori smatraju da je ovo djelo istoga ranga s Jaegerovim.5 U njemu je autor pokazao evoluciju Aristotelove psihologije i openito evoluciju njegove antrolopologije. U toj evoluciji otkrio je tri perioda: platonski idealizam, mehaniki instrumentalizam i napokon hvlemorfizam.

Meu vodee istraivae koji slijede ovaj metodski stav, s vie ili manje dosljednosti, treba ubrojiti takva imena kao to su A. Mansion, D.Ross, H. J. Drossart-Lulofs, R. A. Gaut-

5 Usp. R.-A. Gauthier, La morale d'Aristote, Pari 1973, str. 9.

VIII

hier, J. Y. Jolif. Oni su nastavili genetsko tumaenje Aristotela i pokazali plodnost ovog pristupa njegovom djelu, precizi-rajui i ispravljajui neke tvrdnje njegovih osnivaa.

Sistematsko tumaenje je u stvari tradicionalno tumaenje Aristotela, koje nije imalo nikakvog interesa za genetsko istraivanje. Takvo tumaenje nalazimo prisutno ve u II stoljeu n. e. kod Aspazija; ono nalazi svoj najbolji izraz u djelu Alberta Velikog i Tome Akvinskog, te nalazi svoje zastupnike i branioce meu brojnim modernim znanstvenicima, meu kojima su svakako najpoznatiji Franz Dierlmeier i Ingemar During.

Osnovna teza ovog naina tumaenja poiva na pretpostavci da je Aristotelova filozofija koherentni sistem koji sadri sve spoznaje svoga vremena, a Corpus Aristotelicum sadri izlaganje tog sistema. Stoga je potpuno ispravno - smatraju oni - da se jedan dio sistema tumai drugim, jer je svaki dio ove cjeline. Tako, da bi se izloio, npr., moral pozivalo se na psihologiju, fiziku i metafiziku. S velikom uenou to su radili srednjovjekovni interpreti, ali oni ipak nisu uspjeli izbjei ili nadii pojedine neskladnosti izmeu raznih Aristotelovih spisa, meutim, taj nesklad nije ih ometao u nastojanju da sve dijelove povezuju u jedan sistem. Naprotiv, oni su od toga napravili metodu, i od Abelardova tako je i nije tako (sic et non) nastala je teoloka metoda kojom se htjelo izbjei kontradikcije u Aristotelovom djelu, uvodei neprekidno nove i nove distinkcije. Smatralo se da je Aristotelova filozofija koherentna ne samo u spajanju dijelova u veliki sistem, nego da je koherentan i svaki dio za sebe. Kako bi se uope moglo pretpostaviti da bi pisac Organona mogao postaviti principe logikog miljenja a da ne bi iz njih izvukao odreene zakljuke?

S velikom misaonom energijom i uenou preveo je i komentirao Aristotelove 'Etike', naime - Eudemovu, Niko-mahovu i Veliku etiku F. Dierlmeier. On smatra da su sve rasprave moralu, ukljuivi i Protreptika, autentini Aristotelovi spisi. Prema njegovu miljenju Aristotel je bio uvijek Aristotel, a to znai da je on ve u samom poetku imao svoju vlastitu filozofsku poziciju. Zato je on vrlo skeptian, a djelomino i potpuno otklanja vrijednost i mjerodavnost Jaegerove povijesno razvojne metode. On smatra da se tom metodom antiki ovjek podvrgava modernom povijesnom razvojnom miljenju, a to znai jednoj formi miljenja koja se pojavila tek u 19. i 20. stoljeu. Ova tradicija dolazi do izraaja naroito kod Herdera i romantiara, koji nastoje nadvladati statiku

IX

racionalistikog doba dinamikim pozivom natrag k izvorima.6

Doba romantizma je na posve novi nain oblikovalo gledanje, jer se od tada sve promatra u nainu njegova povijesnog nastanka. Tako Schleiermacher Platonove dijaloge vidi u razvoju njihova nastanka, u kojem prvobitni plan (Urplan) postepeno dolazi do svojeg lika; to je put od elementarnog obzora do sve potpunijeg prikaza same stvari. Takav nain miljenja prevladava u literarno-povijesnom nainu razmatranja (Her-der), u literaturi (Goethe), filozofiji (Hegel), da spomenemo samo najvee.

F. Dierlmeier smatra da je i Jaegerova interpretacija Aristotela izrasla na tom tlu, i ona ima prvenstveni zadatak da priblii, kritikim usvajanjem i interpretacijom, Aristotela modernoj svijesti, a to znai da je sagleda u nacrtu njezina povijesnog razvitka. Dierlmeier strastveno opovrgava Jaege-rovu shemu tri stadija Aristotelove filozofije - platonska, poetna izgradnja vlastitog sistema i kasno, zrelo razdoblje. On smatra daje potpuno opravdano da kod Aristotela pretpostavimo 'izvorno jedinstvo', 'jedinstvo genijalno' vlastitog uvida koje se odrava od samog poetka pa sve do kraja. Ovu openitu tvrdnju potkrepljuje on analizom tri primjera iz svakog razdoblja. Iz te analize je vidljivo da u poetku, npr. u dijalogu Eudem ili razgovor dui (354 godina), dakle pred Platonovim oima, postavlja Aristotel odreena pitanja koja su potpuno izvan horizonta Platonovog miljenja, kao to i u posljednjem razdoblju, premda okrenut empiriji, ostaje vie nego ikad 'platoniar'. Tome je dokaz III djela knjiga De anima, u kojoj govori nus-u. Ovaj nus, naime, opstoji prije svega tjelesnoga, ulazi izvana u tijelo i sam je neto boansko i besmrtno. Dakle, jedno izrazito spekulativno razdoblje u kasno doba.

Prema tome, zakljuuje F. Dierlmeier, nije potpuno prihvatljiva Jaegerova razvojno povijesna teza, jer: prvo, Aristotel je empiriar na poetku i na kraju. On je isti u dijalogu Eudem i u fenomenologiji Nikomahove etike. Drugo, Aristotel je platoniar na poetku i na kraju: nauka besmrtnosti Endema i tenja prema boanskom, autonomnom ivotu u zavrnom dijelu Nikomahove etike stoje na podjednakom stupnju.7 U ocrtu ovih dilema osvrnut emo se podrobnije samo na Politiku koja je ovdje predmet naeg bavljenja i poku-

6 F-Dierlmeier, Aristoteles, str. 144. Vidi bilj. 4.

7 Ibid., str. 157.

X

sati ove aporije ne preskoiti nego prikazati kao inherentne tekoe konstitucije politikog znanja.

Corpus Aristotelicum (Bekker, Berlin 1831) sadri samo jednu verziju Politike, koja sadri osam knjiga iz razliitih razdoblja. Ovo miljenje do sada nije bilo revidirano. Razdoblje nastanka pojedinih knjiga smjeta se u razliita razdoblja. Tako se nastanak III knjige Politike, s obzirom na sadrajnu bliskost s Platonovim Dravnikom, postavlja u razdoblje Aristotelove djelatnosti u Platonovoj Akademiji ili na poetak njegove djelatnosti u Assosu. Knjige VII i VIII stoje u tijesnoj povezanosti s predodbama Platonove 'idealne drave', osjea se bliska povezanost s Protreptikom i Eudemovom etikom. Dakle, one pripadaju prvom nacrtu politike, pa ih moemo smjestiti na poetak njegove djelatnosti u Assosu. Knjige IV, V i VI razlikuju se temeljito od III, VII i VIII. One sadre podrobne opise i propise posebnih ustava, analizu naravi, funkcije i koristi specifinih politikih problema, potanke ekskurze nainu kako pojedine politike institucije ili politiki dogaaji pridonose odranju ili propasti postojeih drava. Ovakve analize, po Jaegerovu miljenju, pretpostavljaju razvijene empirijske studije historijski postojeim dravama i politikim institucijama. Stoga su knjige IV, V i VI nastale, po njegovu miljenju, u kasno doba. Preostale knjige su od manjeg interesa.

Hans Arnim priznaje jedinstvo VII i VIII knjige, ali je smatrao da ove knjige predstavljaju kasnije napisane dijelove Politike. Tako su po njegovu miljenju najranije III i I knjiga, nakon njih slijede IV, V i VI, koje pripadaju u srednje razdoblje, a u kasnom razdoblju nastale su VII i VIII knjiga.8

Dakle, barem u pogledu grupiranja knjiga istraivai su prilino jedinstveni, ali u pitanju datiranja knjiga postoje znatne razlike u njihovim ocjenama. U pokuaju vremenskog situiranja knjiga znanstvenici se slue raznim metodama. Jedni promatraju utjecaj odreenih historijskih dogaaja ili osobnog iskustva Aristotelovog u kompoziciji Politike, drugi uzimaju kao princip vremenskog situiranja pojedinih knjiga njegov odnos prema Platonu, ali neosporno je da veina njih promatra Aristotela u sklopu, kako je to formulirao Jaeger, povi-jesno-idejnog razvitka. Mogue je takoer da je Aristotel sam sabrao i objavio svoje politike spise koji su nastali u razliito doba. I napokon, pristae sistematske egzegeze

8 Usp. H. Arnim, Zur Entstehung Geschichte der aristotelischen Politik,

Wien 1924. 9 Usp. R. Stark, Der Gesamtaufbau der aristotelischen Politik, u knjizi: La

'Politique' d'Aristote, Geneve 1965, str. 1-36.

XI

smatraju da je teko pronai neosporne dokaze promjenama koje bi govorile tome da je neka knjiga nastala prije a druga kasnije.

Kao to to vidimo, Aristotelova Politika sadri u sebi dva ekstremna pola. S jedne strane, ona bi htjela biti znanost normama i Aristotel je brani protiv svakog empirizma, a s druge strane, brani on empirizam protiv prazne erudicije. Nadalje, oito je prisutno odvajanje politikog umijea koje se ne moe nauiti i politikog poduavanja koje ne moe nauiti nekog da postane dobar politiar. Stoga se u razmatranjima Politike nastoji postii dvostruka sinteza: sinteza znanosti i iskustva, kao i teoretske politike i politike akcije, ili jednostavno - sinteza izmeu univerzalnosti znanosti ili zakona i singularnosti individua i konkretnih sluajeva koji su materija politike.

P. Aubenque je postavio tezu da ta aporija univerzalnog i posebnog, koja se ee pojavljuje u Politici, nije ostvarena. On ovu aporiju rjeava na sljedei nain: Politika ima pred sobom iroko polje, teoretsko i politiko. Meutim, ona moe samo definirati najbolji okvir, najbolju politeju, tj. postaviti sve anse na stranu pravednosti i najvee mogue sree. U tom smislu postoji politika znanost, ali ne postoji znanost politikoj akciji; postoji samo znanost uvjetima koji ine to da politika akcija ima vie ansi da bude istovremeno legitimna i efikasna, ostalo je stvar ljudi i bogova. Bogova: Aristotel meutim ne rauna mnogo s molitvama. Ljudi: ne moemo odluiti na njihovu mjestu i vie se mora nastojati da se oni pripreme, odgojem, da budu to je mogue vie korisni.11

M. Riedel je tono uvidio ovu bitnu crtu Aristotelovog miljenja, kad kae da politika nije u prvom redu, kod Platona i Aristotela, nauka vladanju nego: znanost uvjetima mogunosti umne prakse.. . 1 2 Umnost prakse definira se sjedne strane svojim odnosom prema konstelaciji uvjeta 'dobara' i 'svrha', koja se otvara jedino u umnom promiljanju i iskljuuje svako isto nasilno djelovanje, a s druge strane onim zajednitvom koje ovjek kao govorei i djelujui u odnosu na konstelaciju uvjeta dobara i svrha dijeli s drugima. Zajednitvo koje je konstitutivno za umnu praksu nalazi svoj govorni izraz u temeljnoj rijei koinonia, 'drutvo' ili 'zajednica'.

Status politike znanosti u Corpusu Aristotelicumu nije 10

Ibid., str. 109. 111

Ibid., str. 113-114. 12

M. Riedel, Metaphysik und Metapolitik, Frankfurt a. Main 1975, str. 30-31.

XII

prijeporan zato to su neki dijelovi nastali prije - pod utjecajem Platona, a neki kasnije vie orijentirani empiriji, nego zato to to znanje nema svoj cilj u spoznaji, nego u djelovanju. Ono bi trebalo voditi praktino djelovanje, a ipak ne moe voditi direktno politiku akciju. Politika filozofija, odnosno znanost, ve je u svojem zaetku kod Aristotela bila izjednaena s praktinom filozofijom. Ova veza ukazuje na jedan principijelni nedostatak. Da se nije sagledao politiki13 modalitet fenomena prakse, ona se uope ne bi mogla uspostaviti, a ipak ovaj uvjet njezine konstitucije nije bio reflektiran.14 Ovo izjednaenje politike i praktine filozofije izvrio je Aristotel, i na taj je nain isto toliko zakrio uvid u politiko arhaikog i klasinog doba koliko ga je i otvorio. Christian Meier smatra da je apercepcija politikog kod Grka omoguila ne samo podjelu na teoriju i praksu nego je cjelokupna podruja otvorilo jednom potpuno novom iskustvu i gledanju.15

Osnovno iskustvo politikog sastoji se u mogunosti ljudskog djelovanja da prekine automatski proces koji se sam od sebe namee i koji eli u obliku rituala ovladati cjelokupnim ljudskim opstankom. Primjer politikog djelovanja navodi Meier iz Aristotelova Atenskog ustava, u kojem on opisuje kako Solon kudi graane da bi neki od njih voljeli da se stvari same od sebe zbivaju {agapein to automaton), a on je, nasuprot tome, traio sudjelovanje svih graana u zbivanju cjeline. Upravo tim otkriem umne mogunosti i moi injenja ovjeka nastaje politiko. Ono znai prekid lanca nunog dogaanja i ono je rezultat vijeanja i odluke ljudi. Sve ljudske kulture tumaile su ljudski svijet kao dio od boga postavljenog kozmikog poretka u kojem se isti redoslijed dogaanja uvijek ponavlja. Grka je kultura apercepcijom politikog otvorila mogunost poetka koji ovisi od odluke i promiljanja ljudi. Upravo to je karakteristika grkog ivota, i to je onda imalo neizreciv utjecaj na cjelokupnu percepciju ivota. C. Meier je postavio i izloio nastanak politikog kod Grka upravo u prijelazu od nomistikog prema kratistikom modelu ustava.

Koncept podjele filozofije na praktinu i teoretsku proizlazi iz politikog modaliteta fenomena prakse. Uvjet konstitucije ove podjele pao je u zaborav, pa se kolski naprosto poinje s podjelom filozofije na praktinu i teoretsku, a da se ne

13 C. Meier, Politiko u Grka, Politika misao, 1/2, 1984, str. 58-71.

14 Usp. E. Vollrath, Grundlegung einer philosophischen Theorie des Poli-

tischen, Wurzburg 1987, str. 75. 15

C. Meier, Die Entstehung des Politischen bei den Griechen, Frankfurt a. Main 1980, str. 10.

XIII

reflektira porijeklo ovog razlikovanja. Sredinja tema postaje praksa, a politika praksa uzima se kao derivat prakse. Najee se pod politikom praksom razumijeva djelatnost koja se odnosi na strukturiranje cjeline.

Pri konstituciji podjele filozofije na teoretsku i praktinu naao se Aristotel pred tekoom kako izraditi nasuprot Platonu vlastiti status znanja polisu. Platon je naime bio milje-nja da se zbiljski polis mora odmjeravati na mjeri koju ispo-stavlja filozofsko miljenje od principa konstitucije samoga miljenja. Platonova paradigma polazi od izmiljanja POLIS EN LOGOIS (Politeia, 592 a f), polazi dakle od polisa koji je postavljen filozofskim logosom. Aristotel, nasuprot ovoj tendenciji, eli spasiti politiko i, naravno, uspostaviti principe kojima to politiko moemo spoznati, kako ono ne bi propalo. S druge strane, meutim, to on radi uvijek tako da potvruje primat filozofskih principa, tako da i znanje polisu, mora nastupiti kao filozofsko znanje, te i ono ima, premda manji, ali ipak isto tako status teorije. Aristotelovo razvijanje koncepcije samostalnosti znanja politikog nije ilo u smjeru istraivanja vlastitog tipa racionalnosti koje nosi iskustvo politikog, nego je ta razlika uspostavljena kao razlika dvaju podruja bitka. Teorija se odnosi na neto stalno, nepromijenjeno i vjeno, a praksa na promjenljivo, sluajno i od djelatnika ovisno. Ono to je bitno sastoji se u tome da su oba ova podruja postavljena u odnos tako da podruje teorije moe neosporno imati primat. Posljedice toga odnosa su po miljenju E. Vollratha sljedee: Podruje sluajnosti - a to je nain na koji Aristotel razumije opcionalnost - dospijeva ipak pod teoriju i karakter podruja sluajnosti, razumije se kao derivat takvih pojmova koji se u svojem punom liku pokazuju u podruju teorije.16

U samom poetku otkrivanja i nastanka politikog, koje dolazi do izraaja u podjeli znanja na teoretsko i praktino, skriva se ujedno i zaborav politikog i ne pronalaze se pravi principi konstitucije ovog podruja. To je imalo nesagledive posljedice u daljnjem razvitku ne samo ove znanosti nego i cjelokupne povijesti.

DVA TEMELJNA PODRUJA POLITIKE Na poetku Aristotelove Politike stoji striktno razlikovanje

podruja na domainstvo i dravu (oikos i polis) (Pol. I, 1-2). 16

E. Vollrath, str. 77. Vidi bilj. 14.

XIV

To su dva osnovna podruja ispitivanja u Aristotelovoj Politici oko kojih bi se mogli smjestiti gotovo svi problemi razmatrani u ovom djelu. Osnovna Aristotelova teza glasi: politika zajednica i njoj odgovarajui oblici vladanja bitno se razlikuju od domainske zajednice i naina vladanja koji se u njoj vri. Ernst Barker je zbog toga u engleskom prijevodu dao prvoj knjizi Aristotelove Politike naslov The theory of the house-hold. Dolf Sternberger ispravno navodi dva razloga zbog kojih Aristotel poinje svoju raspravu politici s izlaganjem teorije domainstva. Prvo, zato jer je ono konstituirajui element, i drugo jer je ono - s obzirom na svoja svojstva - suprotnost prema polisu.17 U suprotnosti prema novovjekovnim politikim teorijama koje poinju s pojedincem, Atristotel uzima domainstvo kao konstituirajui i najjednostavniji oblik drutvenog jedinstva. Grka politika teorija ne poznaje izoliranog pojedinca, osobu koja bi bila nosilac prava, nego pojedinac nastupa neposredno kao gospodar (despotes) svojega domainstva. Ovo svojstvo ga ne naputa ni onda kad vri neku slubu u skuptini. Ipak Hannah Arendt govori jazu koji je ovjek klasine starine morao dnevno prekoraiti da bi preao usko podruje domainstva i da bi dospio u podruje politikog.

ini se da strogo i principijelno, odvajanje domainstva i drave (oikos-a i polis-a) nije refleks neposredne navodne podjele izmeu kuanske i politike sfere, nego je ona vie rezultat Aristotelove teorije. Naime, ova podjela ne moe se nikako otitati u socijalnoj zbilji klasinog polisa.19 M. Riedel je ukazao na metapolitiki karakter oba prva poglavlja Politike. On je naime pokazao da su osnovni stavovi ovih poglavlja usidreni u Aristotelovoj Metafizici, a nisu rezultat socijalne analize. Pogotovo je to jasno ako se ima u vidu veza sredinjih politikih kategorija s pojmom prirode (fysis). Meu osnovne stavove spada i odreenje ovjeka kao od prirode politikog bia, i u toj svezi valja razumjeti specifino Aristotelovo razlikovanje izmeu domainstva i drave. Dakle, to razlikovanje nije neposredno zadobiveno iz empirije, nego je rezultat refleksivnog postupka koji proizlazi iz Aristotelovih osnovnih filozofskih stavova. Zanimljivo je

17 D. Sternberger, Drei Wurzeln der Politik - 1, Frankfurt a. Main 1978,

str. 89. 18

H. Arendt, Vita activa, Stuttgart 1960, str. 35. 19

Usp. P. pan, Oikos und Polis, Beobachtungen zum ProzeB der Polisbil-dung bei Hesiod, Solon und Aischylos, Historische Zeitschrift, Bd. 231, Heft 3, str. 529-565.

XV

takoer da se historijski prikaz odnosa domainstva i drave (Pol. 1253 a 19) odvija iz metafizike ravni i moe se ispravno razumjeti samo pomou Metafizike.20 Iz ovog teoretskog nacrta proizlazi teza da drava (polis) prema prirodi i pojmu opstoji prije nego domainstvo ali prema historijskom nastanku i empiriji ona je nastala kasnije. Ovaj stav mogue je razumjeti samo iz tijesne povezanosti Politike i Metafizike. Misao prioritetu polisa i striktnu podjelu na domainstvo i dravu, zadobivenu na kategorijalnom sklopu Metafizike, Aristotel otro suprostavlja Platonu i Ksenofonu, koji ne prave razlike izmeu velikog domainstva i male drave (Pol. 1252 a 12 i dalje). Platon je naime izvrio izjednaavanje domainstva i drave (Politeia 259 b) i smatra da postoji jedna jedinstvena tehnika vladanja u oba podruja, tako da se vlast kralja ili politiara i gospodara domainstva ili upravitelja u principu ne razlikuju. Istu tu analogiju izmeu domainstva i drave nalazimo kod Ksenofona. Njegov Sokrat daje esto primjere, usporeujui privatno-ekonomsko i javno-politiko podruje. Aristotel se u ovoj toki jasno odvaja od Platona i Ksenofona i u toj suprotnosti razvija svoju vlastitu politiku teoriju. Osnovna razlika izmeu tih podruja sastoji se u tome to u podruju domainstva ne vlada jednakost. Stoga odnosi u domainstvu nisu politiki, nego despotski. Nasuprot tome, podruje polisa poiva na jednakosti slobodnih graana. Aristotel kratko kae: Polis je zajednica jednakih (He de polis koinonia tis esti ton homoion 1328 a 35). S obzirom na to da su ovi graani ujedno i predstavnici svojih domainstava i rodova, moe Aristotel odrediti polis kao zajednicu domainstava i rodova (1280 b 33), kao zajednicu graana (1276 b 1). Dakle, despoti u privatnom podruju preobraavaju se u javnom u jednake i jednako slobodne lanove politike zajednice. Politika koinonia u strogom smislu je uvijek zajednica jednakih. Polis se stoga razlikuje od domainstva - u njemu postoje samo jednaki - domainstvo opstoji na nejednakosti.

Iz te stroge podjele na domainstvo i dravu, koju Aristotel vri u suprotnosti prema Platonu, proizlaze najdublji motivi Aristotelovog politikog miljenja. Ova podjela omoguuje razumijevanje i konstituiranje specifino politikog znanja uope.

Aristotel ne samo to se u pogledu razlikovanja podruja 20

Usp. Metaf. I. 8 (989 a 15), V. 11 (1018), IX. 8 (1049 b 4); Fizika VIII 7 (261 a 14)

21 Usp. Ksenofon, Mem. III, 4, 6 i dalje.

XVI

konstitucije domainstva i drave razlikuje od Platona, nego on ujedno polemizira s Platonom protiv njegovog ideala to je mogue veeg jedinstva cjelokupnog polisa (Pol. 1261 a). Njegova teza - naizgled protuslovi tezi polisu kao principijelnoj svezi jednakih graana - glasi da polis nije sastavljen jedino iz mnotva pojedinaca, nego takoer iz mnoine razliitih vrsta pojedinaca. On kae: Jer iz potpuno jednakih ljudi ne nastaje drava (1261 a 24). Barker prevodi istu reenicu ovako: similars can not bring it into existence.22 Na zahtjev Platona o to veem moguem jedinstvu polisa Aristotel odgovara: Jasno je da e polis, napredujui ka tom jedinstvu i postajui jedinstven, prestati da bude polis. Jer polis je po svojoj prirodi mnotvo i postajui sve vie jedinstven postat e od polisa porodica, a od porodice ovjek (1261 a). Tezu polisu kao zajednici razliitih vrsta ljudi nalazimo u raznim varijacijama u povijesti politikih ideja. Kod Tome Akvinskog ova teza glasi: Polis, quod est pluralitas. Dakle, kad bi polis postao potpuno jedinstven, on bi prestao biti polis. Stoga Aristotel upozorava: Stoga ako bi tko i bio u stanju (da uini polis potpuno jedinstvenim) to da uini, ne bi trebalo jer e razoriti polis (1261 a 21).

Stoga valja uvijek voditi rauna da se polis ne poistovjeti s 'modernom' dravom koja je umjetni proizvod novoga vijeka.23 Polis nije nikakva' 'pravna osoba' (Jellinek)24 koja izdignuta iz drutva suvereno vlada i garantira, ostajui sebi jednaka bez obzira na okolnosti, ljudska prava. Polis je identian s graanstvom; polis, naime, to su graani. kvaliteti graana ovisi ustav (politeia), pa je polis onakav kakvi su graani. S karakterom graanstva mijenja se i karakter polisa. Neposredno u samim graanima a ne u nekoj izdignutoj dravnosti korijeni se politika zajednica. tome D. Stern-berger pie: Mnotvo graana, graanstvo u cjelini, tvori i sainjava tu Aristotelovu dravu, taj polis sam. Per definiti-onem ne postoji ovdje nikakva drava s onu stranu i izvan graanstva, upravo stoga u njezinu mnotvu i razliitosti je temelj svake dravnosti. Aristotelovi graani su sami djelatni, oni koji vladaju i onima kojima se vlada, inovnici i suci, savjetnici i podanici.25

U cjelokupnoj povijesti politike teorije Aristotelova para-

22 D.Sternberger, Drei Wurzeln der Politik, str. 105. Vidi bilj. 17.

23 Usp. H. Quaritsch, Staat und Souveranitat, Berlin 1970; Souveranitat,

Berlin 1986. 24

Usp. G. Jellinek, Die allgemeine Staatslehre, Berlin, 3. izd. 1959. 25

D.Sternberger, Drei Wuneln... str. 108. Usp. bilj. 17.

XVII

digma o polisu kao mnotvu razliitih i jedinstvu razliitih zauzima jedinstveno mjesto. Ona tvori paradigmu politikog, samu jezgru politologije, koju svaka politika mora uzeti kao svoju polaznu toku.

Osnovna podjela u Aristotelovoj Politici odvija se izmeu polisa, politike zajednice u kojoj postoje jednaki i kuanstva koje sainjava podruje nejednakosti. Sagledajmo poblie strukture tih dvaju podruja.

PODRUJE DOMAINSTVA

Aristotelova nauka dravi polazi od domainstva koje je ne samo najjednostavnije drutveno jedinstvo nego i izvorno konstituirajui element polisa. Domainstvom dominiraju tri vrste odnosa: mukarac-ena (Pol., 1,12,1259 b 1), otac-dijete (1259 b 1.10; I, 7, 1255 b 19) i gospodar-rob (1278 b 33). Odnos mua i ene - obraen pod naslovom gamike - odgovara politikim odnosima meu slobodnima i jednakim graanima. Odnos oca i djeteta (patrike, teknopoietike) je kraljevske prirode. U oba odnosa vladanje se vri kao nad slobodnima (I, 1259 b 1). Obje forme vladanja opstoje, prema prirodi, radi dobrobiti onih kojima se vlada i, naravno, povratno - radi onih koji vladaju. Od tih oblika odnosa i vladanja radikalno se razlikuje odnos vladavine gospodara domainstva (oikodespotes) nad domaom druinom (doiioi - robovi i sluge). Tu se vri despotska i tiranska vlast (despo-teia, despotike, he tvrannike arhe) nad po prirodi neslobodnima i ovisnima u jednostranom interesu onih koji vladaju, a samo sluajno (kata svmbebekos) u korist onih kojima se vlada (1278 b 33 i dalje).

Ti razvijeni i diferencirani odnosi vae samo u okviru grkog polisa, tj. pod uvjetima graanskog drutva kao zajednice slobodnih i jednakih. To treba posebno istaknuti nasuprot barbarskim i tiranskim carstvima: naime, kod njih je takoer vlast oca nad sinom (EN 1160 b 27), kao i vlast mua nad enom, (Pol. 1252 b 5) despotska. U barbarskim odnosima izjednaena je ena i rob, a sin je takoer rob oca (EN VIII, 12, 1160 b 26), jer je i sam mu, odnosno otac, neslobodan, odnosno on je rob u odnosu na kralja. Dakle, razgranati odnos u okviru domainstva (oikos, oikia) mogu je samo u okviru slobodnih grkih republika.

U okviru tih odnosa treba spomenuti i etvrtu prirodnu zajednicu, a to je selo (kome), koje je prvo zajednitvo od XVIII

vie domova, a koje nije poradi dnevne potrebe (Pol. I, 2, 1252 b 15 i dalje).

Meu tim odnosima najveu panju zasluuje odnos izmeu gospodara i roba. Vlat gospodara nad robom - rekli smo - je despotska. Openito u primjeni grkog pojma despotes treba imati u vidu ove odnose: Despotes je gospodar u odnosu prema robu (npr. Eshil: Penijanci 169, Platon: Parmenid 133 e/d; Zakoni 357 a), dua u odnosu prema svome tijelu (Platon: Fedon 80 a; Timej 34 c; Aristotel: Politika 1254 b 4), i obrnuto: vladavina osjetila nad duhom (Philo: De op. mundi 165); vlasnika u odnosu na vlasnitvo (Ksenofan: Mem. 2, 7, 13; Sofoklo: Fil. 2 9 2 ) . . . bogovi su despotai l judi... jer oni nemaju nikakav zakon iznad sebe.26

Navedimo neke karakteristine razlike izmeu gospodara i roba. Gospodar i rob povezani su radi odranja (soteria), i u tom smislu gospodar je onaj koji planira, a rob je onaj koji s obzirom na svoju prirodu planirano samo izvrava (1252 a 26-34). Rije je dva tipa ljudi, od kojih je jedan potpuno odreen razumom (dianoia), a drugi tjelesnou (soma). Nijedan partner zasebno ne bi se mogao odrati, gospodar treba roba da bi se njegovoplan ozbiljio, a rob treba gospodara koji mu kae to treba initi. Svaki od njih u zajednikom radu nalazi neke koristi (1, 1252 a 26-34).

U okviru domainstva ropstvo je nuno, jer bez neophodnih stvari se ne moe ivjeti, a pogotovo ne dobro ivjeti (eu zen). Za stvaranje ovih 'neophodnih stvari' potrebna je vjetina voenja kuanstva, a za to su potrebna orua, a od tih orua jedna su iva a druga neiva. Dakle rob, kao i svaki hypertes, moe se nazvati /i/im oruem (1253 b 33 - 1254 a 1). Robovi ne bi bili potrebni kad bi tako /Maki unci tkali sami i trzalice citarale (1254 a 1). Ova se teza teko moe sp/j/

/ti s tvrdnjom da postoji od prirode antropoloki tip roba (1252 a 26-34).

U daljnjem razmatranju odnosa gospodara i roba Aristotel polazi od teze da nijedna zajednica nije mogua, ako nije obiljeena podjelom vladanja i pokoravanja (arhein kai arhest-hai). Nijedan poredak ne bi mogao opstati, ako ne bi imao ovu strukturu, stoga je ona ne samo nuna nego i korisna (1254 a 20). Nakon toga slijedi sistematska izgradnja odnosa gospodara i roba. Ponajprije, svako ivo bie sastoji se od due i tijela (1254 a 34). 'Po prirodi' normalno je da dua vlada tijelom, pa prema tome i gospodar robom. Svi oni koji za rad

26 G. Bien, Despotie, Despotismus, u: Historisches Worterbuch der Philo-

sophie, Bd.6, str. 134.

XIX

koriste samo tijelo, po prirodi su robovi. Isto tako, u drugoj relaciji, izmeu razuma (nous-a, logos-a) i nagona (orexis, pathetikon) 'po prirodi' je da razum vlada nagonom, dakle gospodar robom; obrnut odnos ovih elemenata tetan je za sve (1254 b i dalje).

Trea relacija ovjek i ivotinja (1254 b 10-13) pokazuje da pitome ivotinje vie vrijede od divljih, jer za sve njih je bolje da se pokoravaju, jer tako stjeu zatitu. Isto vrijedi i za roba.

Nakon izlaganja ovih relacija Aristotel dolazi do zakljuka da postoje ljudi koji za rad koriste samo tijelo (somatos hresis). Kako je to kod njih najbolje to mogu dati, oni su 'po prirodi' robovi. Ova reduciranost roba na tjelesnost izjednaava ga sa ivotinjom. Iz toga se namee problem: kako je mogue da u okviru eidosa ovjeka postoje ljudi koji se od drugih razlikuju kao psyche somatos kai anthropos theriou, a da se na taj nain ne dovede u pitanje sam eidos ovjeka.27 Kakav je poloaj ovih ljudi s obzirom na temeljnu definiciju ovjeka kao zoon logikon-al

Rob se s jedne strane ubraja u ljude, ali s druge strane oduzimaju mu se sva bitna obiljeja koja ine ovjeka, tj. umnost i politinost {zoon logon i zoon politikon). U svakom sluaju, rob u staroj Grkoj nije bio graanin; da li je pored toga bio ovjek, ne razmatra se dalje.28

Ipak, Aristotel smatra da u izjednaavanju ivotinja i ljudi treba praviti razliku. Naime, dok se ivotinji potpuno odrie logos, pretpostavlja se da rob, premda sam nema logosa, ipak raspolae odreenim odnosom prema logosu (1254 b 22-24). Rob shvaa, dok ivotinja samo osjea. To meutim ni u kojem sluaju ne govori principijelnoj razlici roba i ivotinje.

U skladu sa specifinim zadatkom roba i gospodara formiraju se razliito i njihova tijela: Tijela robova su snana za obavljanje svakodnevnih poslova, a tijela slobodnih ljudi su uspravna i nesposobna za takve poslove (1254 b 27-34).

Aristotelova cjelokupna 'antropologija' poiva dakle na dva razliita 'tipa' ljudi: jedni pripadaju podruju rada neophodnog za dobar ivot; oni pripadaju tjelesnosti, ne posjeduju dokolicu {shole) i imaju samo pasivni um. Drugi, da bi ispunili dobar ivot {eu zen) i da bi mogli participirati i potvrivati boansko, moraju imati dokolicu {shole), i tek oni mogu u punoj mjeri ostvariti odreenje ovjeka. Misao ljudskoj

27 Usp. O. Gigon, Die Sklaverei bei Aristoteles, str. 257. Vidi bilj. 9. 28

Usp. D.Sternberger, Drei Wunzeln... str. 96. Vidi bilj. 17

XX

jednakosti i opim ljudskim pravima, koju Grci nisu poznavali, rezultat je novovjekovnog demokratskog razvitka i revolucija koje su ovu jednakost izvojevale. Ono to su Grci otkrili bio je humanitet bez jednakosti, a to je prilino prijeporno u modernom razumijevanju ivota.

PODRUJE POLISA Nasuprot domainstvu, koje se sastoji od nejednakih, stoji

polis koji se sastoji od principijelno jednakih. Aristotel je bio prvi koji je formulirao to je uope polis {politike koinonia). Od tada je polis temeljni termin politike uope i ima takvo znaenje, kao to u Metafizici ima znaenje rije ousia.

Izraz koinonia politike (polis) odnosi se, ne samo kod predsokratovaca nego i kod Platona, prvenstveno na odreena djelovanja i situaciju djelovanja. Instituciju polisa kao shemu djelovanja neovisno od odreene situacije Platon ne poznaje. Platonovo pitanje koncentrira se na osobnost vladara. Ono glasi: tko je vladar? {ti estin ho politikos). Aristotelovo pitanje: to je polis {ti estin he polis) ne odnosi se na odreenu situaciju djelovanja, nego na pojam koji je zadobiven na mnogim zakonodavnim inima i ustavima. Empirijsku mnogostrukost ustava - polisa, u situaciji njihovog povijesnog proizlaenja, ispituje Aristotel ne vie prema mogunosti jednog zakonodavca za ovaj ili onaj polis ili prema znanosti ili umijeu politiara, nego prema tome, to polis uope jest: ti pote estin he polis... Put prema politikom vodi preko politike znanosti.29

Odgovor na ovo pitanje izgrauje Aristotel u paralelizmu s Nikomahovom etikom i Metafizikom. Prva knjiga Metafizike poinje stavom da svi ljudi od prirode tee ka znanju (980 a 21). Prva knjiga Nikomahove etike poinje tvrdnjom da svako djelovanje - tehniko -poietiko, znanstveno i praktino tei dobru (cilju kao svrsi). Politika poinje stavom: kako je svaka drava neko zajednitvo i da je svako zajednitvo sloeno poradi nekog dobra (1252 a). S izrazom svaki snano je naglaen upravo univerzalni nain ispitivanja. Kao to se u Metafizici izlaganje razliitih vrsta znanja zavrava u temeljnoj znanosti, tako se u Etici ispunjavaju razliite vrste djelovanja u najviem djelovanju koje je samom sebi dovoljno. U Politici razliite vrsti udruivanja dobivaju svoju svrhu od onog udruivanja koje sadri u sebi najvie dobro. Najvie

29 M.Riedel, Metaphysic und Politik, str. 35-36. Vidi bilj. 12.

XXI

koriste samo tijelo, po prirodi su robovi. Isto tako, u drugoj relaciji, izmeu razuma (nous-a, logos-a) i nagona (orexis, pathetikon) 'po prirodi' je da razum vlada nagonom, dakle gospodar robom; obrnut odnos ovih elemenata tetan je za sve (1254 b i dalje).

Trea relacija ovjek i ivotinja (1254 b 10-13) pokazuje da pitome ivotinje vie vrijede od divljih, jer za sve njih je bolje da se pokoravaju, jer tako stjeu zatitu. Isto vrijedi i za roba.

Nakon izlaganja ovih relacija Aristotel dolazi do zakljuka da postoje ljudi koji za rad koriste samo tijelo (somatos hresis). Kako je to kod njih najbolje to mogu dati, oni su 'po prirodi' robovi. Ova reduciranost roba na tjelesnost izjednaava ga sa ivotinjom. Iz toga se namee problem: kako je mogue da u okviru eidosa ovjeka postoje ljudi koji se od drugih razlikuju kao psyche somatos kai anthropos theriou, a da se na taj nain ne dovede u pitanje sam eidos ovjeka.27 Kakav je poloaj ovih ljudi s obzirom na temeljnu definiciju ovjeka kao zoon logikon-a?

Rob se s jedne strane ubraja u ljude, ali s druge strane oduzimaju mu se sva bitna obiljeja koja ine ovjeka, tj. umnost i politinost (zoon logon i zoon politikon). U svakom sluaju, rob u staroj Grkoj nije bio graanin; da li je pored toga bio ovjek, ne razmatra se dalje.28

Ipak, Aristotel smatra da u izjednaavanju ivotinja i ljudi treba praviti razliku. Naime, dok se ivotinji potpuno odrie logos, pretpostavlja se da rob, premda sam nema logosa, ipak raspolae odreenim odnosom prema logosu (1254 b 22-24). Rob shvaa, dok ivotinja samo osjea. To meutim ni u kojem sluaju ne govori principijelnoj razlici roba i ivotinje.

U skladu sa specifinim zadatkom roba i gospodara formiraju se razliito i njihova tijela: Tijela robova su snana za obavljanje svakodnevnih poslova, a tijela slobodnih ljudi su uspravna i nesposobna za takve poslove (1254 b 27-34).

Aristotelova cjelokupna 'antropologija' poiva dakle na dva razliita 'tipa' ljudi: jedni pripadaju podruju rada neophodnog za dobar ivot; oni pripadaju tjelesnosti, ne posjeduju dokolicu (shole) i imaju samo pasivni um. Drugi, da bi ispunili dobar ivot (eu zen) i da bi mogli participirati i potvrivati boansko, moraju imati dokolicu (shole), i tek oni mogu u punoj mjeri ostvariti odreenje ovjeka. Misao ljudskoj

" Usp. O. Gigon, Die Sklaverei bei Aristoteles, str. 257. Vidi bilj. 9. 28

Usp. D.Sternberger, Drei Wunzeln... str. 96. Vidi bilj. 17

XX

jednakosti i opim ljudskim pravima, koju Grci nisu poznavali, rezultat je novovjekovnog demokratskog razvitka i revolucija koje su ovu jednakost izvojevale. Ono to su Grci otkrili bio je humanitet bez jednakosti, a to je prilino prijeporno u modernom razumijevanju ivota.

PODRUJE POLISA Nasuprot domainstvu, koje se sastoji od nejednakih, stoji

polis koji se sastoji od principijelno jednakih. Aristotel je bio prvi koji je formulirao to je uope polis (politike koinonia). Od tada je polis temeljni termin politike uope i ima takvo znaenje, kao to u Metafizici ima znaenje rije ousia.

Izraz koinonia politike (polis) odnosi se, ne samo kod predsokratovaca nego i kod Platona, prvenstveno na odreena djelovanja i situaciju djelovanja. Instituciju polisa kao shemu djelovanja neovisno od odreene situacije Platon ne poznaje. Platonovo pitanje koncentrira se na osobnost vladara. Ono glasi: tko je vladar? (ti estin ho politikos). Aristotelovo pitanje: to je polis (ti estin he polis) ne odnosi se na odreenu situaciju djelovanja, nego na pojam koji je zadobiven na mnogim zakonodavnim inima i ustavima. Empirijsku mnogostrukost ustava - polisa, u situaciji njihovog povijesnog proizlaenja, ispituje Aristotel ne vie prema mogunosti jednog zakonodavca za ovaj ili onaj polis ili prema znanosti ili umijeu politiara, nego prema tome, to polis uope jest: ti pote estin he polis... Put prema politikom vodi preko politike znanosti.29

Odgovor na ovo pitanje izgrauje Aristotel u paralelizmu s Nikomahovom etikom i Metafizikom. Prva knjiga Metafizike poinje stavom da svi ljudi od prirode tee ka znanju (980 a 21). Prva knjiga Nikomahove etike poinje tvrdnjom da svako djelovanje tehniko-oietiko, znanstveno i praktino - tei dobru (cilju kao svrsi). Politika poinje stavom: kako je svaka drava neko zajednitvo i da je svako zajednitvo sloeno poradi nekog dobra (1252 a). S izrazom svaki snano je naglaen upravo univerzalni nain ispitivanja. Kao to se u Metafizici izlaganje razliitih vrsta znanja zavrava u temeljnoj znanosti, tako se u Etici ispunjavaju razliite vrste djelovanja u najviem djelovanju koje je samom sebi dovoljno. U Politici razliite vrsti udruivanja dobivaju svoju svrhu od onog udruivanja koje sadri u sebi najvie dobro. Najvie

29 . Riedel, Metaphysic und Politik, str. 35-36. Vidi bilj. 12.

XXI

dobro je ono u kojemu lanac svrha dolazi svojem kraju, jer je ono samo svrha i ne moe biti vie sredstvo za neto drugo.

U okviru Politike nain ispitivanja prema principu sredstvo--svrha pretpostavlja jednu ljudsku zajednicu djelovanja, koinonia, societas, 'drutvo', koja omoguuje ostvarenje najvieg dobra i savrenog ivota, ivota u skladu sa samoodreenjem, ostvarenje egzistencije u dokolici i samodostatnosti. Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a ljudi se nisu udruili samo poradi ivljenja nego prije poradi dobra ivljenja (Pol. 1280 a 32). Odatle se namee specifini zadatak politikoj zajednici. Drava je zajednitvo dobra ivljenja (1280 b 34). Ili, kako malo dalje zakljuuje: Svrha je dakle drave dobro ivljenje a sve su stvari poradi te svrhe. . . Drava je zajednitvo gradova i sela u savrenom i samodostatnom ivotu. To je pak, kako kazasmo, blaeno i lijepo ivljenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajednikog ivota (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti odreene zadae, i iz te njegove zadae odreuje se njegova bit. Aristotelovo normativno odreenje biti i svrhe drave noeno je metapolitikim karakterom Aristotelovih osnovnih politikih kategorija, ili, drugaije reeno, osnovne politike kategorije utemeljene su u metafizici. S krizom metafizike nastupa i kriza osnovnih politikih kategorija, a normativne politike teorije ustupaju pred dijalektiko-kritikim i anali-tiko-empirijskim politikim teorijama.

to je onda polis? Drava je koinonia teleios, societas perfecta et finalis, tj.

rangom najvia (kyriotate, principalissima) i sve druge zajednice/drutva obuhvaajua forma ljudske zajednice, jer ona smjera na realizaciju najvieg i sveobuhvatnog dobra, na ispunjenje ljudske biti; tj. autarhinog dobra kojem nita ne nedostaje od poeljnosti i ispunjenja.30

Polis kao zajednica jednakih u doslovnom smislu sainjavaju graani: od vrste i karaktera graana ovisi karakter drave. Aristotelova drava nije neka birokratska institucija, neko jedinstvo i mo izvan i iznad graana, nego je ona potpuno identina sa samim graanstvom. Ova definicija drave radikalno je razliita od novovjekovne drave kao juristike persone (G. Jellinek) koja sadri uvijek jedan apsolutistiki elemenat vladavine involviran u pojmu suverenosti. Dakle, za Grke ne postoji neka izdvojena dravnost koja kao neko posebno podruje uva ope preduvjete politi-

30 G. Bien, Einleitung, u: Aristoteles: Politik, Felix Meiner Verlag, Ham

burg 1981, str. 26.

XXII

kog ivota i pravo pojedinca. Stoga nije ni postojalo neko jamstvo prava, nego je sloboda jednakih bila na djelu samo u njihovom stvarnom angamanu. Aristotel ne pripisuje dravi nikakvu vlastitu egzistenciju izvan njega (mnotva), bilo da je ona dobra ili loa, spasonosna ili pokvarena, sveta ili demonska, tehnika ili estetska ili metafizika. Jer sve ove varijante pojma drave - i to je pojmovni model politikog uope - slau se u jednom, da one dravu konstituiraju ili poimaju, logiki govoreno, kao jedinstvo.31 Za Aristotela graanstvo je sredinja figura politike i iz njegovog karaktera mnotva i razliitosti proizlazi drava. U smislu graanstva kao sredinje figure, politiko stoji kod Aristotela prilino usamljeno u povijesti politikih ideja.

Da bi istraio to je drava, Aristotel predlae sljedei put: Jer kao to u ostalim stvarima sloevinu treba razdjeliti sve do nesloevina (budui da su one najmanji djelii cjeline), tako i dravi, razmatrajui iz kojih je djelova sloena, uvidjet emo i time bolje u emu se razlikuju jedni od drugih, i ako se togod znanstveno moe postaviti svakom pojedinome od reenoga. Ako tako tkogod razmotri kako se stvari od samog poetka razvijaju, onako kao i u drugim sluajevima, i u ovima e najljepe tako znanstveno razvidjeti (1252 al8-26).

Aristotel smatra da ne postoji nijedna zajednica koja ne bi bila oznaena odnosom vladanja i pokoravanja (arhein kai arhesthai). Ipak, politika vladavina potpuno se razlikuje od vladavine koja se odvija u kuanstvu. Aristotel izvodi ovu tezu genetski i sistematski. Genetski pokazuje razvitak razliitih vrsta udruivanja koje polazi od kuanstva sela sve do polisa. Odnosi koji postoje u kuanstvu su asimetrini: neki uvijek vladaju, a drugi se uvijek pokoravaju. U politikoj zajednici dijelom se vlada, a dijelom pokorava. Politika zajednica moe imati razliite ustave, a sistematsko izlaganje razliitih ustavnih oblika zapoinje on u treoj knjizi.

Ako slijedimo osnovni Aristotelov metodski stav, da se prije cjeline moraju istraiti dijelovi, tada moramo izlaganje drave zapoeti s graaninom (polites), jer polis je mnotvo graana. Aristotel trai opu definiciju graana koja bi odgovarala svim ustavima. On dolazi do zakljuka, s obzirom na demokraciju, da je graanin jedne drave onaj tko ima mo sudjelovati u savjetodavnoj i sudskoj vlasti..., a dravu nazivamo mnotvo takvih sposobno za samodostatan ivot, jednostavno reeno (1275 b 18-21).

to se tie drave, s obzirom na to da je ona cjelina 31

D. Sternberger, Drei VVurzeln... str. 109. Vidi bilj. 17.

XXIII

sastavljena od dijelova, ona ostaje tako dugo ista dok se ne primijeni nain njezine povezanosti. Jer ako je neko zajednitvo drava, zajednitvo drava je neka zajednica, i to zajednica je graana vezanih ustavom, i ako ustav postane drukiji i razliit od prethodnog i drava nuno postaje drugo (1276 b i ) (eidos heteron e tes syntheseos). Bjelodano je kako najee treba rei da je drava ista obzirom na ustav (1276 b 11). Drava i graanin tvore nerazdvojno jedinstvo, a krepost graana mora odgovarati u prvoj liniji ustavu drave. Zajednika zadaa (ergon) za sve lanove drave mora se pokazati u nastojanju da se zajednica odri. Iako su oni razliiti, posao im je spas zajednitva (he soteria tes koinonias), a zajednitvo je dravni poredak (1276 b 30). Dobro zajednice posao je i dunost svih graana (Ten areten anankaion einai... pro ten politeian); Krepost graana mora da bude krepost u odnosu na oblik dravnog ureenja (1276 b 25).

Kako glasi onda definicija graanina? Kao graane odreujemo one koji sudjeluju u vlasti (1275 a 32). Ta politika definicija ne ulazi u stvarni drutveni kontekst podjele drutva na siromane i bogate, nego proklamira politiku jednakost bogatih i siromanih. Potencijalno svi slobodni graani mogu sudjelovati u vlasti, ali ipak ne na jednak nain i ne u istoj mjeri. Pored normativnog modela nalazimo opirne empirijske opise ograniavanja istoga modela. Tako u 5. poglavlju 3. knjige Aristotel smatra da u oligarhijskim dravama najamni radnik ne moe da bude graanin zato to se uee u vlasti odreuje vrlo visokim cenzom, ali zanatlija moe jer su mnogi bogati. Meutim, u najboljoj dravi ne mogu radnici (bano-usoi) biti graani, jer nitko se nee moi trsiti oko kreposti ivei ivotom rukotvorca ili najamnika (ou gar oion f epite-deusai ta tes aretes zonta bion banauson e thetikon - 1278 a 20). Isti princip zastupa Platon u Dravi i Dravniku, naime najnii stale mora ispuniti neophodne poslove za odranje ivota, jer vrline mogu ostvariti samo oni koji stoje iznad prostog odranja ivota.

Dakle, zanatlije i nadniari su s jedne strane slobodni i graani, barem u demokratskim ustavima, ali s druge strane moraju izvravati tjelesne poslove, i time lie robovima. Aristotel dijeli one koji se bave niim poslovima u dvije klase: Oni koji obavljaju nune poslove sluei jednom su robovi; koji rade za zajednicu ti su rukotvorci i najamnici (1278 a 11). Prema tome, postoje politike razlike meu graanima, a one oito proizlaze iz drutvenih razlika i podjele rada. Ovu razliku tumai Aristotel ne kao drutvenu nego kao

XXIV

razliku izmeu onih koji imaju dokolicu (sholi) i oni koji je nemaju (asholia).

Aristotelovo miljenje, s malim razlikama, zadralo se sve do kraja 18. st., dakle 22 stoljea. Kant je smatrao da kuna sluinad, posluga, nadniari, ak frizeri, nisu kvalificirani da budu lanovi drave, a time isto tako da budu graani.32 Kantovo obrazloenje je jednostavno: da bi netko bio graanin, mora biti sam svoj gospodar (sui iuris), a da bi to mogao biti, mora imati neko vlasnitvo. Graanin ne moe sluiti nikome osim zajednici. Ovaj bitni uvjet graanstva, nazvao je Kant graanska samodostatnost (sibisufficientia). Ona je ostvarena tada kad netko svoju egzistenciju i odranje ne duguje samovolji drugoga, nego svojem vlastitom pravu i snazi kao lan jedne zajednice. Tek tada dobiva on status graanske osobe.3 3 Kao to vidimo, Kant slijedi Aristotelovo odreenje graanina.

Nakon to je ocrtao bit, vrste i vrline graana, Aristotel razvija teoriju ustava koja tvori sredinji dio cjelokupne politike filozofije i ona se odrala sve do konca 18. stoljea.

NAUKA USTAVU

Istraivanje ustava zauzima sredinje mjesto u Aristotelovoj Politici. Ovu temu kao i njezin sadraj najavljuje on na kraju Nikomahove etike slijedeim rijeima: Budui su dakle prva-nji mislioci ostavili neistraenim ono to se tie zakonodavstva, moda je bolje da te stvari sami promotrimo, i openito dravnom poretku, kako bismo koliko je mogue upotpunili znanstveno istraivanje ljudskim stvarima (NE 1181 b 12-15). Aristotel analitikom metodom eli najprije istraiti to su (1) 'rekli prethodnici' naznaenoj temi, zatim (2) iz prikupljenih ustava pojedinih drava nastoji (3) prouiti koje stvari odravaju a koje razaraju drave. Nakon toga (4) mogli bi tek uvidjeti koji je dravni poredak najbolji (NE 1181 b 15-22). Ove teme preuzima Aristotel i opirno obrauje u Politici. Temu (1) u Pol. II, temu (2) u Pol. V i VI,

32 I. Kant, Ober den Gemeinspruch: Das mag in der Theorie richtig sein,

taugt aber nicht fiir die Praxis, Ak.-Ausg. VIII, str. 295; usp. takoer: Met. d. Sitten, I: Met. Anfangsgriinde der Rechtslehre 46, Ak. Ausg. VI, str. 314 i dalje.

33 Usp. G. Bien, Revolution, Biirgerbegriff und Freiheit. Uber die Transfor-

mation der alteurpaischen Verfassungstheorie in politische Geschichtsphilo-sophie, u: Phil.Jb. 79 (1972), 1-18.

XXV

razlikovanje ustavnih formi (3) razmatra u Pol. III i IV, a u Pol. VII i VIII (4) daje prikaz idealne drave.

Najpoznatiju shemu razdiobe ustava dao je Aristotel u III knjizi Politike. Odmah na poetku upozorava na slijedee: Onomu tko dravnom poretku hoe istraivati, i koji je svaki pojedini i kakav, prvo je nuno razvidjeti dravi: to je napokon drava? . . . a ustav je nekakav poredak stanovnitva drave. Kako je drava jedna sloevina... bjelodano je da prvo treba istraiti graaninu. Jer drava je neko mnotvo graana. Valja dakle razmotriti koga treba nazvati graaninom i tko je graanin.

Na pitanje: to je drava uope? Aristotel najprije navodi pretpostavke poradi ega je drava nastala i koliko je oblika vlasti (1278 b 15). On navodi tri razloga nastanka drave: (1) uzajamna pomo, (2) ovjek je od prirode politiko bie (zoon politikon) i (3) zajedniki probitak. Ovaj 'zajedniki probitak' znai i to koliko svakog pojedinog zapada udio u dobrom ivljenju, a dobro ivljenje je upravo najvia svrha kojoj svi tee. Iz toga Aristotel zakljuuje da se ljudi zdruuju i poradi samoga ivljenja, i odravaju dravno zajednitvo. Jer postoji nekakav djeli lijepoga u samome ivljenju, ukoliko odvie ne pritegnu ivotne tegobe (1278 b 24-27).

S obzirom na to da je svaka zajednica obiljeena parom vladanja i pokoravanja, to Aristotel iz odreenja svrhe zajednice dobiva kriterij podjele vlasti i ustava. Ako je drava zajednica slobodnih ljudi, ako je njezin cilj suivljenje kao ostvarenje sretnoga ivota, tada su dobri ustavi oni koji koriste zajednici, a loi oni koji koriste samo vladajuima. Bjelodano je dakle kako oni dravni poreci koji uzimaju u obzir zajedniki probitak ti su i ispravni, budui prema onome to je naprosto pravedno; oni pak koji s obzirom samo na (probitak) voditelja pogreni su i zastrane su ispravnih dravnih poredaka, i ti su naime tiranski, a drava je zajednica slobodnih ljudi (1279 a 20).

Nakon ovih opih naela Aristotel definira ustav kao raspored u dravi svih ostalih vlasti, a najvie one glavne (esti de politeia poleos taxis ton te allon arhon kai malista tes kurias pantdn 1278 b 8). S obzirom da je vrsta ustava ovisna vladajuem staleu, upravi (politeuma) i s obzirom da je dravna uprava ono glavno u dravi (1279 a 26), mora vlast voditi ili jedan ili manjina ili veina. Ovom podjelom stvara Aristotel shemu est ustava. Ustavi su razvrstani prema dva principa, jednom prema broju (kvantitetu) vladajuih, a drugi put prema svrsi (kvaliteti) vladanja. Primjenom ova dva kriterija moemo dobiti sljedeu shemu: XXVI

Kriterij politikog kvaliteta

Kriterij broj vladajuih zajednika svrha posebna svrha politikog jedan monarhija tiranija kvantiteta manjina aristokracija oligarhija

veina politie/timokratija demokracija

Prema tome ustav (politeia) oznaava nain na koji se meusobno odnose vladanje i pokoravanje (arhein kai arhest-hai). Osim toga, politeia... oznaava dravu i samu zajednicu graana ili cjelinu graana, pravo graana u sudjelovanju na javno politikom ivotu, djelatnost ovih politeuesthai i za to potrebnu specifinu kvalitetu graana, mo u dravi i najvie slube (politeuma), podjelu politikih funkcija i ujedno jezgro znaenja samog dravnog poretka, u kojem graani ive i obnaaju svoja politika prava i funkcije, ustav drave i formu vlasti, dakle (politeia = polis; civitas; universitas civium; civitatis ordo et forma; partes institutorum publicorum; ius civitatis; administratio reipublicae; potestas et regimen civitatis).3^

U podjeli ustava prema istom kvantitativnom principu iskrsavaju odreene tekoe koje zahtijevaju odreene dopune i korekcije isto kvantitativnog principa podjele ustava.

Prva tekoa odnosi se na oligarhiju i demokraciju. Oligarhija je vladavina manjine, a demokracija vladavina veine. Kako je veina obino siromana, a manjina bogata, to je demokracija vladavina siromanih a oligarhija vladavina bogatih. Meutim, mogue je da u dravi bogatai predstavljaju veinu, siromani manjinu. Kako bi se onda nazvali ovi ustavni oblici i kako bi se izvrilo onda razgranienje pojedinih dravnih oblika?

Zato Aristotel vri korekciju kvantitativnog principa podjele ustava i dodaje stvar je sluaja to to malobrojni ili mnogobrojni vladaju... Otuda proizlazi da mjerila za razlikovanje oligarhije i demokracije nisu ona koja smo spomenuli. Ono ime se oligarhija i demokracija meusobno razlikuju, to su siromatvo i bogatstvo (1279 b 34-1280 a 4).

Kao to vidimo, u principe razdiobe ustava Aristotel uvodi i socijalni aspekt i u njemu vidi pravi razlog razliitih dravnih formi. Uzrok postojanja vie dravnih poredaka lei u tome to od mnotva jedni su nuno imuni, drugi siromani, trei opet srednji (1289b31-32). Za Aristotela trajan ustav je onaj

34 G. Bien, Die Grundlegung der politischen Philosophie bei Aristoteles,

Freiburg/Munchen 1973, str. 287-288.

XXVII

koji uvaava sve elemente jedne politike cjeline. Takav ustav naziva on mijeanim.35

Drugo, Aristotel uvaava u formiranju ustava drutvene i politike funkcije koje su neophodne za dravni ivot. S obzirom na to da se svaka drava sastoji iz vie dijelova (1289 b 27 i dalje), to on razlikuje proizvodei stale: 1. seljaci, 2. ruko-tvorci, 3. trgovci, 4. najamnici, 5. ratnici, zatim one koji predstavljaju politiki um, 6. suci i savjetnici, 7. imunici koji sa svojim bogatstvom nose teret drave, 8. upravljai dravnim poslovima i koji slue kao inovnici vlastima, jer bez vladatelja ne moe bivati drava (1291 a 34-36). - Svi ti dijelovi moraju politiki nai svoje zadovoljenje.

Tree, Aristotel izuzetnu vanost u formiranju ustava pridaje podjeli i razlikovanju centralnih politikih funkcija. Postoji u svih dravnih poredaka tri dijela kojima valjan zakonodavac treba razvidjeti: to je kojemu korisno. Kad su ti usklaeni, nuno je i poredak usklaen, i dravni se poreci uzajamno razlikuju kako se razlikuju pojedini od tih sastojaka. Od ta tri sastojka jedan je onaj koji savjetuje zajednikim stvarima (savjetodavna vlast), drugi je upravnim poloajima (izvrna vlast), tree je sudstvu (sudska vlast) (1297b 37 - 1298 a 3). Dakle, dravni se poreci meusobno razlikuju s obzirom na meusobnu uvjetovanost i raspored vlasti. Ovo dravno-pravno gledite u odredbi ustava imalo je dalekosene posljedice u konstituiranju ustava.

Aristotelova nauka ustavu odrala se sve do kraja 18. stoljea. Ona predstavlja sredinji i nezaobilazni uvod u nauku politici. Njezino znaenje kao i postepenu transformaciju opisao je s velikom preciznou J. A. Eberhard. Razdioba formi vlasti u demokratsku, aristokratsku i monarhijsku je tako stara kao i sama politika. Ona se odmah pojavila u zgradi nauke, u koju je Aristotel prvi uveo politiku kao znanost, i ona se je u njoj zadrala skoro sve do naih dana bez velikog proirenja i razbistravanja. Ipak, ve i isto promatranje novijih drava . . . (pokazuje) nastanak potpuno novih formi vlasti.36 Prava kriza Aristotelove paradigme zbila se izmeu 1790. i 1830. U tom razdoblju stvorenje rascjep izmeu stare i nove epohe koji Tocqueville ovako opisuje: Premda nam je stari ustav jo sasvim blizu, budui da dnevno susreemo ljude koji su roeni pod njegovim zakonima, on je ipak zastrt

35 Usp. G. J. D. Aalders, Die Mischverfassung und ihre historische Doku-

mentation in den Politika des Aristoteles; vidi bilj. 9. 36

Uber die Freiheit des Biirgers und die Prinzipien der Regierungsformen, u: Verm. Schriften, 1, Theil (Halle) 1874, str. 3.

XXVIII

tamnom noi vremena. Neuvena promjena koja nas dijeli od njega - francuska revolucija - imala je djelovanje dugih stoljea. Ona je zastrla sve to nije ugasila. Razvijena subjektivnost koja je nastala u toku novije evropske povijesti traila je drugaije oblikovanje drutvenih poredaka i ono je doista i izvreno. Premda je Aristotelova paradigma izgubila na vanosti, njezino iskustvo predstavlja temelj svake politike teorije.

ZAKLJUAK U cjelokupnoj povijesti politikih ideja poznajemo samo

dvije jasno razgraniene koncepcije koje se odnose na prirodu drutva: jedna smatra da je ovjek od prirode drutveno bie, a druga smatra da je drutvo umjetno djelo ovjeka. Trea koncepcija ne postoji, i sve teorije koje do sada poznajemo mogu se svesti na jednu od ovih koncepcija.37

Prvu teoriju sistematski je izradio Aristotel. On smatra da je ovjek od prirode drutveno bie, a onaj tko zbog svoje prirode, a ne sluajno, stoji izvan drutvene zajednice ili je rav ili je bolji od ljudi (Pol. 1253 a 3-5). Ili kako dalje kae: Tko ne moe da ivi u zajednici ili kome nita nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio drave, te je zvijer ili bog (ibid., 1253 a 26-27). To ne znai da Aristotel izjednauje prirodu i drutvo, nego on samo naznauje bitnu dimenziju ovjekova ivota, a ta se sastoji u tome da on ne moe izbjei uvjete ivota u grupi. ovjek ne samo da se ne moe bioloki reproducirati bez drugog ovjeka, nego on nije sam sebi kao ovjek dovoljan. On ne moe u svojoj individualnoj autarhiji ispuniti svoju ljudskost. Ta reciprona potreba koju iskuavaju ljudi u odnosu jedni spram drugih je uvjet mogunosti konstitucije politike zajednice.

Druga teorija potjee od Hobbesa. On smatra daje drutvo nastalo ugovorom meu biima koja su prije ivjela u konfliktu. Ustanovljujui drutvo kao umjetno bie, ovjek je stvorio udovite, Leviathana, koji ne postoji u prirodi. Jer vetakim putem stvoren je onaj veliki Levijatan, nazvan zajednicom ili dravom, latinski civitas, to nije nita drugo do vetaki ovek, iako veeg stasa i vee snage no prirodni ovek, ijoj je zatiti i obrani namenjen.38Taj artificijelni, umjetni, vjetaki prijelaz je neophodan i na njemu se tek

37 Usp. J. Freund, Sociologie du conflit, Pari 1987, str. 25. 38

T. Hobbes, Levijatan, Beograd 1961, str. 3.

XXIX

temelji civilizirano drutvo. Politika je prema tom postulatu stvar volje i konvencije. Ova teorija naglo se proirila u toku 18. stoljea. Postoje razliite recepcije ove teorije, ali nijedna ne postavlja u pitanje artificijelni karakter drutva. Na temelju te teorije razvile su se mnoge utopije. Naime, ako je drutvo nastalo umjetnom konstrukcijom, tada se moe smatrati da mu moemo dati uvijek novu i vjerojatno bolju formu. To isto vrijedi i za samoga ovjeka. Iz toga proizlazi stalna potreba stvaranja idealnog drutva, idealnog ovjeka koji postepeno ali sigurno postie svoju perfekciju. U dananjoj krizi suvremenog drutva i ovjeka Aristotelova koncepcija, koja naglaava prirodne granice ovjeka, i koja naglaava odreene uvjete koje ovjek ne smije prestupiti ako hoe ostati ovjek, djeluje izvanredno aktualno i upozoravajue.

Zvonko Posavec

POLITIKA

. .

1 Budui vidimo kako je svaki grad1 neko zajedni- 1252 tvo i da je svako zajednitvo sloeno poradi nekog dobra (jer radi onoga to im se ini dobro2 svi ine sve), bjelodano je da sva [zajednitva] tee nekomu dobru, a najvie pak, i onomu koje je najpoglavitije od svih [dobara], ono zajednitvo3 koje je od svih 5 najpoglavitije i u sebi sadrava sva ostala. A to je ono nazvano drava i dravno zajednitvo.

Svi dakle oni koji mniju kako je dravnik, kralj, kueupravitelj i gospodar jedno te isto, ne kazuju ispravno (jer mnogoom i maloom misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih, kao: onaj 10 tko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad vie, onda je kueupravitelj; ako [vlada] nad jo vie njih, onda je dravnik ili kralj, kao da se nita ne razlikuju velika kua i malen grad. A to se pak tie dravnika i kralja: kad on sam osobno vlada, onda je kralj; kad je prema razlozima4 dotine znanosti naizmjence 15 i 'vladajui' i 'vladan', onda je dravnik. Nu te stvari nisu istinite). I ovo reeno jasno e biti onima koji razmotre prema ovdje navedenom nainu istraiva-

1 Gr. ; lat. civitas; engl. state; franc. la cite; njem. der

Staat; rus. zocydapcmeo; novogr. . Posrijedi je antiki grad ili grad-drava, te su otuda i mogui hrvatski prijevodi grad, gradodriava, drava.

2 Gr. ; lat. bonum; engl. good; franc. un bien; njem.

das Gut; rus. : novogr. . Rije je dobru, bilo ono zbiljsko ili prividno.

3 Oni nazivci koji se esto javljaju (a imaju u oba sluaja isto

znaenje ) obraeni su u prijevodu Nikomahove etike. 4 Ili 'prema pravilima'; gr. ; lat. ex rationi-

bus; engl. according to the rules; franc. conformement aux regles; njem. nach den Regeln; rus. na ocuoeax novogr. .

1

amervHighlight

nj a5. Jer kao to u ostalim stvarima sloe vinu treba razdijeliti sve do nesloevina (budui da su one najmanji djelii cjeline), tako i gradu6, razmatrajui iz 20 kojih je dijelova sloen, uvidjet emo i tima bolje u emu se razlikuju jedni od drugih, i ako se togod znanstveno7 moe postaviti svakom pojedinome od reenoga.

Ako tako tkogod razmotri stvari kako se od samoga poetka razvijaju, onako kao i u drugim 25 sluajevima, i u ovima e najljepe tako znanstveno razvidjeti. Nudno je stoga prvo da bivaju udvoje8 oni koji jedno bez drugoga ne mogu biti, kao ensko i muko poradi raanja (i to ne po izboru, nego zbog toga to im je, kao i u ostalih ivotinja i biljaka, naravna tenja ostaviti iza sebe togod drugo poput 30 sebe samoga) te po naravi i 'vladajue' i 'vladano' poradi opstanka9. Jer ono [bie] koje je uzmono umom predviati, po naravi je vladajue i po naravi je gospodaree; ono pak koje je uzmono [to predvieno] svojim tijelom izvriti, vladano je i po naravi robujue. Zbog toga gospodaru i robu ista je korist. Po naravi dakle razlikuju se ensko i rob (jer narav ne 1252b ini nita onako kao noari delfijski no , tedljivo, nego jedno za jedno; jer tako e najljepe izvriti svoju namjenu svako pojedino od orua, sluei ne mnogim poslovima, nego jednome). Meu barbarima pak ensko i rob u istome su poretku. Uzrok je 5 u tomu to u njih ne postoji po naravi vladajue, nego se njihovo zajednitvo sastoji od robinje i roba. Zbog

5 Usp. Eth. Nic. I, 2, 1095 a 30.

6 Ili dravi.

7 Gr. ; lat. arte tractari atque explicari eng. any

scientific residt; franc. quelque resultat positif; njem. etwas wis-senschaftlich Brauchbares; rus. uajHHoe o&bHCHenue; novogr. ' . Smisao je 'ono to potpada pod umijee ili znanost.'

8 Usp. Eth. Nic. 1162a 15-20.

9 Gr. ; lat. propter salutem; engl. that both

may be preserved; franc. en vue de leur conservation commune; njem. um der Lebenserhaltung vvillen; rus. 83auMHOzo caMocoxpaHeHim; novogr. . Znaenje je dakle: poradi odravanja uzajamna ivota ili opstanka.

To jest: onakav no koji slui mnogim namjenama.

2

toga kau pjesnici to barbarima Heleni vladaju pravo je11, kao da je po naravi jedno te isto biti barbar i rob. Dakle, iz ta dva zajednitva prvo nastaje dom, te ispravno Heziod ree postaviv dom pak 10 najprije, enu i vola plunjaka,12 jer vol je mjesto kunog roba siromasima. Stoga poradi [ivotne] sva-kodnevice nastalo zajednitvo ve prema naravi je dom; njegove [lanove] Haronda naziva istostolni-cima, a Epimenid Kreanin istonavarima13. Prvo 15 zajednitvo od vie domova, koje nije poradi dnevne potrebe, je selo. Najvie se prema naravi ini da je ono selo koje je naselina14 [potekla od jednog] doma, sastavljena od djece i unuka, koje neki nazivaju istomlijenicima. Zbog toga se prvotno kralj evalo gradovima, a jo je i sada tako u [barbarskih] naroda. Jer su se sakupili od onih nad kojima se kraljevalo.15 20 Naime, nad svakim domom kraljuje najstariji, kao i u naselinama, na temelju srodnitva. I to je ono to kae Homer: Postavlja zakon pak svaki djeci i enama.1 6 Jer bijahu raspreni i tako se u drevnini stanovalo. I bogovima zbog toga svi govore kako njima vlada kralj, jer i oni sami, to jo i sada to pak u drevno doba, bijahu pod kraljem; kao to im, 25 naime, oblija pridaju prema sebi samima, tako [predouju] i ivote bogova. 27

A iz vie sela sastavljeno savreno zajednitvo je 27

11 Euripid, Ifigenija u Aulidi, 1400. Dosl. prijevod.

12 Heziod, Djela i dani, 405. Dosl. prijevod.

13 Izrazi i znae 'oni koji dijele zajedniki

stol ili nave, jasle'. Otuda lat. ex eodem panario victum sumentes; uno et communi praesepi vel mensa utenles; engl. companions of the cupboard; companions of the manger; franc. companions de huche; companions de table; njem. Tischgenossen; Troggenossen; rus. ednm U3 oduozo Aapn; numaiomuMucn U3 OOHUX sicneu; novogr. ; .

14 Posrijedi je 'naseobina' ili 'kolonija' potekla od jedne kue ili

obitelji; gr. ; lat. domus colonia; engl. a colony from the family; franc. une colonie; une extension de la famille; njem. eine Verzweigung des Hauses; rus. KOAOHUH ceMbu; novogr. .

15 Smisao je ovaj: Heleni (Grci) bijahu pod kraljevskom vlau

prije nego li su se okupili (u gradove-drave). 16

Homer, Odiseja, IX, 114. Dosl. prijevod. Rije je ciklo-pima. A isto se mjesto navodi i u Nikomahovoj etici, 1180 a 28.

3

grad, koji je takorei dosegao granicu potpune samo-dostatnosti17, nastavi pak poradi pukog ivljenja, i opstojei poradi dobra ivljenja. Zbog toga svaki grad biva po naravi, ako tako bivaju i prvotne zajed- 30 nie. Jer on 1 8 je njihova svrha, a narav je svrha. Naime, ono to je svako pojedinano kad mu se postanak zavri19, to nazivamo naravlju20 svake pojedine stvari, kao ovjeka, konja, kue. Uz to, 'poradi ega je to' i svrha ono su najbolje. A samodostatnost je i svrha i ono najbolje. Iz tih je stvari dakle bjelo- 1253a dano kako je grad jedna od naravnina i da je ovjek po naravi drutvena ivotinja21, i onaj koji je bez grada - zbog naravi a ne zbog sluaja - ili je nevaljao ili je bolji od ovjeka; poput onoga kojega Homer 5 pogrdi kao bez plemena, bez zakona, bez ognjita.22 jer dotinik je istodobno po naravi takav i poudan je rata, te je nalik 'nevezanu potezu' u igri kockom2 3. Zbog toga, daje ovjek drutvovna ivotinja, vie od svake pele i bilo koje krdne ivotinje, posve je jasno. Jer nita, kao to kaemo, uzalud narav ne ini. A govor24 jedino ovjek ima medu 10

17 Podrazumijeva se 'gospodarska samodostatnost' ili 'samostal

nost' kako sadrava i lat. prijevod: omnis copiae culmen pervasit, ibi plane sufficiens.

18 To jest: grad, grad-driava.

19 Ili 'usavri', to jest: 'kad pojedina stvar dostigne stupanj

potpunog razvitka'. 20

Gr. ; lat. natura; engl. nature; franc. nature; njem. Natur; rus. npupoda; novogr. . U hrvatskom je narav ili priroda. A u Aristotela znai i oblik neke pojedinanosti, te bit i oblikovni uzrok, pa svrhu, koja je dobro dotine stvari i njezino savrenstvo, budui da je svrha 'oblik koji jo nije ozbiljen'. (J. Tricot).

21 To jest: ovjek je drutvovna ili gradska ili graanska ili

dravna ili politika ivotinja. Gr. ; lat. civile animal; engl. a political animal; franc. un animal politique; njem. ein staatenbildendes Lebewesen; rus. cyw,ecmeo o6uu>cmeeHHoel cymecmeo nonumunecKoe; novogr. (da ivi u drutvovno ustrojenom zajednitvu).

22 Homer, Ilijada, IX, 63. Dosl. prijevod.

23 Samo ovo mjesto nije posve jasno, pa je u lat. prijevodu: 'kao

usamljen orao na vrhuncima.' 24

Gr. , lat. sermo; engl. gift of speech; franc. la parole; njem. Sprache; rus. cnoeolpenb; novogr. rov & (razgovijetan /artikuliran/govor).

4

[svim] ivotinjama. Jer dok je glas znak bola ili uitaka, te je stoga prisutan i u ostalih ivotinja (do toga je, naime, njihova narav stigla, da imaju osjet bola i uitaka i da te mogu oznaiti jedni drugima), govor pak priopuje korisno i tetno, pa tako i pravedno i nepravedno. Jer to je, nasuprot ostalim ivo- 15 tinjama, ljudima svojstveno, da jedino oni imaju sje-tilnu zamjedbu dobra i zla, pravednog i nepravednog i slino. A zajednitvo takvih25 tvori dom i grad. Po naravi je pak prvotniji grad negoli dom i svaki poje- 20 dini od nas. Jer cjelina je nudno prvotnija od dijela. Naime, uniti li se cjelina [tijela], nee biti noge ni ruke, osim moda istoimeno26, kao kad bi tkogod rekao kamena ruka (jer unitena, ona e biti takva)2 7. Nu sve se stvari odreuju uinkom i monou, tako te kad vie nisu takve, ne moe se vie ni rei kako su 25 iste, nego samo istoimene. Bjelodano je dakle i da grad biva po naravi i da je prvotniji negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije samodostatan, slino ostalim dijelovima on e se odnositi prema cjelini. Onaj pak tko se ne moe zdruivati28 ili mu nita ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog. 29

Po naravi dakle postoji poriv u svima za takvim 29 zajednitvom. Onaj pak tko ga je prvi zasnovao 30 uzronik je najveih dobara. Jer kao to je - kad je

25 To jest: 'Zajednica ivih stvorova koji poimaju, razlikuju

dobro i zlo i si.' ili - kako je u Tricota - 'zajednitvo takvih uvstava' (la communaute de ces sentiments).

26 To jest: 'samo po imenu' ili 'prema pukom zajednitvu imena'

(gr. ; lat. ex communione nominis, a u skolastici univo-cum (jednoznano, istoznano).

27 Izriaj nije jasan, i prevodi se razliito. Gr.

; lat. corrupta enim manus, tali erit; engl. for when destroyed the hand will be no better than that; franc. une main de ce genre sera une main morte; njem. nur in diesem Sinn wird eine tote Hand noch eine Hand sein; rus. , omdeneunaH om mena, 6ydem UMeuno maKou KOMeHHoii pyKou; novogr. .

28 Ili 'udruiti se' ili 'ivjeti u drutvu.' Gr. ; lat. res

suas communicare seu societatem contrahere cum aliis; engl. to live in society; franc. etre membre d'une communaute; njem. in Geme-inschaft leben; rus. ecmynumb e o6w,enue; novogr. ' .

5

amervHighlight

amervHighlight

savren - ovjek najbolja od ivotinja, tako je i - odvojen od zakona i pravde - najgori od svih. Jer najtea je oboruana nepravda. A ovjek od naravi pak ima oruje poradi razboritosti i kreposti, kojim se jo ponajvie moe posluiti i u oprene svrhe. 35 Stoga je najbezboniji i najdivljaniji kad je bez kreposti, te najgori u poudi spola i jela. Pravednost je doim drutvena29. Jer pravda je poredak dravnog zajednitva, a pravednost je prosudba pravednoga.

3 Budui je pak jasno od kojih je dijelova grad 1253b nastao, mora se prvo govoriti gospodarstvu31. Jer se svaki grad sastoji od domainstava . Dijelovi gospodarstva su oni opet od kojih je sastavljeno domainstvo. A savreno domainstvo se sastoji od robova i slobodnjaka33. Budui svaku pojedinost treba prvo istraiti u najmanjim sastojcima - a prvi su i najmanji 5 dijelovi domainstva gospodar i rob, te suprug i supruga, pa otac i djeca - tome trojem moralo bi se razvidjeti to je svako pojedino i kakvo treba biti. Posrijedi su dakle znanost odnosu gospodara i roba, branome odnoaju (jer inae je bezimeno spajanje ene i mua) i treemu, raanju djece34 10 (jer se ni to ne naziva vlastitim imenom). Neka su to

29 Ili 'graanska' ili 'zajednika' ili 'dravna'. Gr. ;

lat. civilis res; engl. the bond ofmen in states; franc. est de l'essence de lasociete civile; njem. ist derstaatlichen Gemeinschaft eigen; rus. ceH3auo c npedcmaenenueM zocydapcmee; novogr. . Siri bi smisao dakle bio: pravednost pripada biti dravnog zajednitva.

30 Usp. Nikomahova etika, 1134a 31.

31 Gr. ; lat. domus administrandae ratio; engl.

management of the household; franc. economie domestique; njem. die Hausvertvaltung; rus. ceMbH; novogr. .

32 Gr. (dom, kua; domainstvo, kuanstvo); lat. domus

et familia; engl. household; franc. famille; njem. das Haus; rus. ceMbn; novogr. .

" Gr. (slobodnjak, slobodnik, slobodan ovjek); lat. liber; engl. freeman; franc. homme libre; njem. der Freie; rus. ceo6odubiu; novogr. &.

34 Gr. ; lat. quae ad imperium patris in liberos

a se procreatos pertinet; engl. the procreative relation; franc. la relation de pere a enfant; njem. vom vaterlichen Verhaltnis; rus. demopoMdenue (a ovdje: omupecKoelomHouieuue); novogr.re-.

6

ta tri odnosa kako rekosmo. Postoji jo i dio koji se jednima ini da je gospodarstvo, a jednima pak kao najvei njegov dio. Kako pak s time stoji, valja razmotriti. Govorim naime takozvanome umijeu zaradbe.3 5

A prvo govorimo gospodaru i robu, kako bismo 15 uvidjeli stvari od nune koristi, te ako bismo spoznaji tih stvari uzmogli dosei togod bolje od sadanjih pretpostavki. Jer nekima se ini kako je odnos gospodara i roba nekakva znanost, te kako su isto i umijee gospodarstva, pa ono vladara, dravnika i kralja, kao to rekosmo u poetku. Nekima je pak 20 usuprot naravi gospodarenje nad drugim ovjekom (jer samo je po zakonu jedan rob a drugi slobodnjak, dok se po naravi36 nita ne razlikuju). Stoga ono nije 23 ni pravedno, jer je nasilno.

4 Budui je imovina37 dio doma i nauk imovini38 23 dio gospodarstva (jer se bez potreptina ne moe ni ivjeti ni dobro ivjeti), i kao to bi u odreenim 25 umijeima morala biti prisutna pripadna orua - ako se hoe obaviti posao - tako je i u gospodara domainstva. A od orua jedna su neiva dok su druga iva39 (kao to je kormilaru kormilo neivo orue, a potkormilar ivo; jer u umijeima poslunik je vrsta orua); tako je i imovina orue koje slui ivotu. 30

35 Ili 'umijee stjecanja bogatstva ili novca'. Gr.

(); lat. rei numerariae (nummariae) parandae ratio; engl. art of getting v/ealth; franc. l'art d'acauerir des richesses; njem. die Erwerbskunst; rus. ucnyccmeo HaKonneHun; novogr. ;

36 Aristotel ovdje misli na sofiste (kao to su Antifon, Trazi-

mah, Likofron) koji su se esto pozivali na razliku i oporbu izmeu zakona (ili obiaja) te same naravi (prirode).

37 Gr. ; lat. rerum partarum possessio; engl. propertv;

franc. propriete; njem. Besitz; rus. co6cmeeHHOcmi>; novogr. . Sam pojam znai i imovina, vlasnitvo, posjed, imutak i stjecanje, pribava.

38 Gr. ; lat. ratio rei auaerendae; engl. the art of

acquiring property; franc. l'art de l'acqurir; njem. die Lehre vom Besitz; rus. npuo6pemenue; novogr. . Posrijedi je, dakle, umijee stjecanja ili nauk imovini ili posjedu.

39 Doslovno: jedna su orua 'neproduevljena' ili bez due,

a druga su 'produevljena' ili s duom (gr. ; ).

7

Imovina se sastoji od mnotva orua; i rob je neka iva imovina, a svaki je poslunik orue koje je mjesto orua4 0. Jer kada bi uzmoglo svako pojedino orue, onako kako mu se naredi ili predosjeajui nalog, obaviti svoj posao, kakvi kau da su Dedalovi kipovi ili Hefestovi tronoci, kojima ree pjesnik41, 35 da 'sami od sebe dooe na boansko zborite', te kad bi tako tkalaki unci tkali sami i trzalice citarale, onda ne bi trebalo ni graditeljima pomonika ni gospodarima robova.

Dakle, ono to se obino zove oruima zapravo su 1254" tvorbena42 orua, dok je imovina inidbeno orue. Jer od tkalakoga unka nastaje neto mimo same njegove upotrebe, dok od haljine ili leaja postoji samo upotreba. Uz to, budui se razlikuje vrstom 5 tvorba i inidba, te objema treba orua, moraju i ona imati takvu razliku. A ivot je inidba, a ne tvorba44. Zbog toga je rob poslunik u onome to slui inidbi. imovini pak se govori kao dijelu. Jer dio nije samo dio neega drugoga, nego i u cijelosti pripada drugome. Isto tako i imovina. Zbog toga je gospodar 10 samo gospodar roba, i ne pripada mu; rob doim nije samo rob gospodarev, nego mu i u cijelosti pripada. 13

40 Ili: 'orue koje ima prvenstvo nad ostalim oruima', jer su

orua bez njega neupotrebljiva. 41

Homer, Ilijada, XVIII, 376. 42

Gr. ; lat. ad efficiendum valens; engl. instrument of production; franc. un instrument de production; njem. produzierende Werkzeuge; rus. opyoua.. . umejom npodyK-mueHyio denmeAbHOcmb; novogr. , . Rije je o oruima koja sama neto tvore ili proizvode.

43 Gr. ; lat. adagendum valet; engl. an instrument

of action; franc. un instrument de action; njem. was dient dem Handeln; rus. opydue deameubuocmu aKrnuenou; novogr. . Rije je o oruu koje nema nita drugo osim vlastite uporabe, slube ili djelovanja, ili inidbe.

44 Aristotelu su tvorba () i inidba () u oporbi.

inidba () je djelatnost, koja ne proizvodi nikakvo drugo djelo koje se razlikuje od samog initelja, i nema nikakve druge svrhe osim dobre inidbe (). Tvorba ()) djelovanje koje se razlikuje od djelovatelja, i ostvaruje se u djelu koje je izvan tvoritelja (prema J. Tricotu).

8

Iz tih je stvari dakle jasno to je narav roba i koja 13 mu je mogunost. Jer onaj koji po naravi ne pripada sebi nego drugomu ovjeku, taj je po naravi rob; 15 a drugomu pripada ovjek koji, budui ovjekom, takoer je i imovina. Imovina je pak orue inidbeno i izdvojivo45. 17

5 A je li pak tkogod naravlju takav ili nije, i je li bolje 17 i pravednije robovati komu ili ne, nego je cjelokupno ropstvo usuprot naravi, nakon toga valja razvidjeti. 20 A to nije teko ni po razlogu znanstveno promotriti, niti iz injenica razaznati. Jer 'vladati' i 'biti vladan', ne pripada samo nunostima, nego i probitanostima, i ve odmah od roenja neki se tako odvajaju: jedni da se njima vlada, drugi pak da vladaju. I postoje mnoge vrste vladatelja i vladanih (i uvijek je bolja vladavina nad boljim vladanicima, kao to je 25 ona nad ovjekom bolja nego nad zvijeri; jer rad obavljen od boljih je bolji, a gdje jedno vlada, dok je drugo vladano, nastaje neki njihov rad;4 6) jer sve one stvari koje su od vie sastojaka sloene i postaju togod jedno zajedniko, bilo od neprekidnih bilo od razdvojenih [dijelova], u svima se takvima pokazuje 30 'vladajue' i 'vladano', i to je po cjelokupnoj njihovoj naravi prisutno u ivim biima, ali i u onih to ne sudjeluju u ivotu postoji nekakva vladavina, kao ona glazbenog sklada. Ali to je moda izvan ovoga istraivanja.

ivo bie47 se prvotno sastoji od due i tijela, od kojih je jedno po naravi vladajue a drugo vladano. 35 A treba razvidjeti u bia to se ponaaju prema naravi radije po onome to biva po naravi negoli po onima to su iskvarena. Zbog toga se mora znanstveno promatrati onaj ovjek koji je najboljeg stanja i tije-

45 Podrazumijeva se 'izdvojivo od posjedovatelja' (prema B. Jo-

wettu). 46

Gr. ; lat. opus; engl. a work; franc. ceuvre (le travail); njem. Leistung; rus. paaoma; novogr. . Sama grka rije znai i rad i djelo i in, i uinak i posao.

47 Doslovno 'ivotinja' ili 'ivi stvor'. Gr. ; lat. animal;

engl. the living creature; franc. l'etre vivant; njem. das Lebewesen; rus. Mueoe cyui,ecmeo; novogr. ,.

9

lom i duom, u kojemu je to bjelodano. Jer u izopae-nika, ili onih koji se opako ponaaju, inilo bi se esto kako vlada tijelo duom, zbog toga to im je stanje 1254b nevaljalo i usuprot naravi. 2

Moe se dakle, kao to rekosmo, u ivoga bia 2 prvo znanstveno promatrati i gospodareva i dravnika vladavina. Jer dua vlada tijelom vlau gospo- 5 dara, dok um nad udnjom ima dravniku ili kraljevsku vlast. Po tima je stvarima bjelodano kako je i prema naravi i probitana vladavina due nad tijelom, te uma i razumnog dijela nad uvstvenim dijelom, doim njihova jednaka ili obrnuta vladavina 10 tetna je svima. A isto je tako i s ovjekom i ostalim ivotinjama. Jer one pitome od divljih su bolje po naravi, i tima je svima bolje da ovjek njima vlada. Tako se naime, odravaju na ivotu. Uz to, i muko naprama ensku, po naravi je jedno bolje a drugo gore, i jedno vladajue a drugo vladano. A nudno je 15 da istim nainom biva i u svih ostalih ljudi. Oni dakle koji se toliko razlikuju koliko dua od tijela i ovjek od zvijeri (a takvim nainom bivaju oni kojima se rad sastoji od upotrebe tijela, i to je ono od njih najbolje), ti su po naravi robovi, i tima je bolje da bivaju vladani takvom vlau, kao i onima ve spomenutim. Jer po naravi je rob onaj koji je uzmoan pripadati 20 drugomu (i stoga i pripada drugomu), i koji je dionik razuma onoliko koliko ga osjea, ali ga i ne posjeduje. Ostale, naime, ivotinje slue ne time to osjeaju r