ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

KOLEGIJ «UMJETNOST ANTIKE»

Napomena uz on-line izdanje

Kolegij «Umjetnost antike» obuhvaća umjetnost Grčke i Rima, odnosno gotovo

tisuću godina umjetničkog stvaralaštva, od otprilike 500. pr.Kr. do 500 n.Kr.

Tijekom jednog tisućljeća nižu se pojedina stilsko-kulturno-povijesna razdoblja

poznata pod različitim nazivima kao što su, primjerice, «arhajsko doba», «klasična

Grčka», «helenizam», «rani Rim i republika», «carski Rim», «kasna antika», ali sva

su ta razdoblja dio iste civilizacijske matrice koju nam je namjera predstaviti u

okviru ovog kolegija. Povijest umjetnosti pritom preuzima dio iskustva drugih

znanstvenih područja, poglavito povijesti ili arheologije, ali povjesno umjetnički

pristup nije, niti može biti izjednačen sa srodnim disciplinama, budući da pojedine

spomenike / umjetnička djela sagledava u kontekstu specifičnog znanstvenog

aparata koji je začet još u stoljeću Prosvjetiteljstva s Joachimom Winckelmannom,

a koji su u međuvremenu proširile i upotpunile brojne generacije povjesničara

umjetnosti, u svijetu i u Hrvatskoj.

Skripta koju imate ispred sebe predstavlja on-line verziju kolegija «Umjetnost

antike», koja će s vremenom obuhvatiti sve teme uključene u silabus kolegija. Za

početak predstavljamo pregled rimske arhitekture i urbanizma. Nije nam bila

namjera jednako iscrpno obraditi sva razdoblja odnosno spomenike arhitekture

koji to po svojoj važnosti zaslužuju, već pratiti dosadašnji program rada na

kolegiju, uzimajući u obzir ograničenja koja pred nas postavlja jednosemestralni

1

studij. Odabrani tekstovi odnose se prije svega na najvažnije fenomene kao što su

novi materijali i tehnike, koji su omogućili tzv. «rimsku arhitektonsku revoluciju» te

na pojedina razdoblja unutar kojih je graditeljska djelatnost u Rimu bila posebno

živa (npr. Augustovo doba). Veći dio tekstova su prijevodi s engleskog, francuskog i

njemačkog jezika, koji su nastali u okviru studentskih seminarskih radova na

kolegiju «Umjetnost antike», u razdoblju između 2002.-2008. godine, a koje sam

uredio i upotpunio drugim odabranim prijevodima. Sastavni dio skripte (u vidu

linka) jesu odabrani seminarski radovi studenata posvećeni pojedinim

spomenicima, poglavito oni nastali u okviru izbornog kolegija «Antičke civilizacije

Apeninskog poluotoka» (ljetni semestar 2007.). Svi se zasnivaju na naslovima koji su

tijekom prethodnih godina bili dio ispitne literature na kolegiju i utoliko je ova

skripta plod nastojanja da se studentima odgovarajuća ispitna literatura dodatno

približi u obliku hrvatskog prijevoda. U bilješkama, koje su malobrojne jer nismo

htjeli odveć opteretiti tekst skripte, student se upućuje na one najvažnije naslove

izvan zadane literature, koji mu stoje na raspolaganju pri izradi seminarskih

radova ili uspostavljaju odnos s odgovarajućim materijalom na tlu Hrvatske.

Naposljetku, premda je tekst popraćen odabranim ilustracijama, studenti nisu

oslobođeni obaveze konzultiranja korištenih naslova, ponajprije radi izvornih

ilustracija koje nisu prenesene u skripti. Brojevi u zagradama, koji se mogu naći u

pojedinim prijevodima, odnose se upravo na ilustracije u izvorniku, a ne na one u

skripti.

Zahvaljujem se svim studentima koji su svojim sudjelovanjem (u okviru ili povrh

zadanih obaveza) dali svoj doprinos nastanku skripte. Među njima moram izdvojiti

moju dugogodišnju demonstratoricu Josipu Lulić, koja je uvelike pridonjela

konačnom izgledu skripte.

Zagreb, studeni 2009.

Dr.sc. Dino Milinović, docent

2

Kolegij

UMJETNOST ANTIKE

SKRIPTA

I

RIMSKI URBANIZAM I ARHITEKTURA

3

I.

Rimski urbanizam i arhitektura

a) Arhitektura kao moralni red

Rimsko carstvo je prije svega moralni red, izgrađen na vrijednostima koje su nastale u

Rimu a kasnije bile prihvaćene u zemljama koje su u Rimu vidjele svoj glavni grad. Taj

se red ostvarivao putem institucija koje su oblikovale misli i djela ljudi od središta pa sve

do krajnjih rubova carstva. Bio je to red zasnovan na čovjeku, opravdan ljudskom

prirodom i njegovim svemirom, red unutar kojega je grčka (spekulativna) misao prerasla

u rimski osjećaj za (empirijsku) stvarnost. U doba Augusta, pred kraj stare ere,

uspostavljen je obrazac carstva kao neophodnog uvjeta za mir i blagostanje civiliziranog

svijeta. Arhitektura – rimska arhitektura – izrasla je u prostorni red čiji su oblici trebali

pripomoći uspostaviti moralni red i izraziti sigurnost i dostojanstvo carstva kroz njegovu

prostornu veličinu. Arhitektura je tako istovremeno utjelovila i nametnula poslušnost i

poštivanje rituala carstva. Carstvo je bilo skup urbaniziranih sredina, s (najvećim)

gradom na čelu (Rim = Urbs), a njegovo uređenje bilo je nalik uređenju grada. Prvo

stoljeće carstva je razdoblje tijekom kojega se grade novi i obnavljaju stari gradovi kako

bi što bolje utjelovili novo uspostavljeni red. U podizanju novih i obnovi starih gradova

princip organizacije bio je posvuda isti. Bio je to rimski koncept grada kao sustava

diskretnih, funkcionalnih jedinica prostora, međusobno povezanih arterijama i kanalima.

Kanali su bili ulice i avenije; u carskom razdoblju one su praktički postale samostalne

prostorne jedinice. Omeđena kolonadama ili arkadama trjemova, ritmički obilježena

okomicama njihovih stupova, ulica je postala nalik na tunel i prerasla u konstruktivni

element za sebe, javna građevina sa središnjim prometnim dijelom izloženim svjetlu dana

i pokrajnjim alejama u sjeni trjemova ispod kojih se, u dućanima i uredima, koncentrirao

ekonomski život grada, podređujući njenim prostornim zakonitostima dnevnu rutinu

gradskog života.

(prema: F.E. Brown, Roman Architecture; za puni naslov vidi popis literature na kraju)

4

Nije moguće u dovoljnoj mjeri istaknuti ulogu koju ima grad u povijesti rimske države.

Dok su u drugim razdobljima gradske aglomeracije većinom nastajale i razvijale se

spontano, često kao posljedica slučaja, profitirajući od strateškog položaja ili pogodnih

ekonomskih prilika, u rimskom svijetu gradovi su posljedica ciljane i sustavne politike.

Za rimsku državu postoji samo jedan administrativni sustav koji je valjan, i to onaj koji se

zasniva na slobodnoj zajednici građana (civitas). Svaka civitas posjeduje svoje urbano

središte (prema administrativnom statusu razlikujemo kolonije i municipije); život u

urbanoj zajednici razlikuje civiliziranog čovjeka od barbara, koji živi u plemenima. Na

helenističkom Istoku, u zemljama stare urbane tradicije, novi gradovi koji nastaju ex

nihilo su rjeđa pojava; nasuprot tome, provincije na Zapadu, gdje prije rimskog osvajanja

urbanizacija gotovo da i nije bila poznata, Rim je «pokrio» novoosnovanim gradovima.

Katkad su ovi nastali na mjestima prethodnih, skromnih lokalnih naselja, katkad je riječ o

sasvim novim gradovima. Ali, bilo da su postojala prije ili su bila sasvim nova, svako je

gradsko središte nudilo lokalnom stanovništvu određenu materijalnu udobnost i

reproduciralo je uzore jedinstvenog vjerskog, društvenog i političkog sustava rimske

države. Stoga možemo reći da su gradovi «izlozi romanstva».

Arhitektura se razvija poglavito unutar urbanog okvira, iako je postojala i ruralna

arhitektura, čiji je tipični proizvod rimska vila. Arheologija, koja na ovom području često

predstavlja naš najpouzdaniji izvor znanja, davno je razotkrila principe koje su slijedili

tvorci rimskog urbanizma. Njihovo podrijetlo nalazi se u grčkom svijetu. Etrušćani su ih

preuzeli u dodiru s Grcima, te ih proslijedili Rimljanima. Pri osnivanju gradova, kad god

je to bilo moguće, bile su zacrtane dvije osi, jedna okomita na drugu: cardo, orijentiran u

smjeru sjever – jug i decumanus, u smjeru istok – zapad. Sekundarne osi, na jednakoj

udaljenosti, oblikovale su pravilni raspored u obliku šahovske ploče. Tako dobivena

mreža upisuje se u kvadrat koji može biti okružen zidinama s četvoro gradskih vrata. Ova

šema je u temelju najjednostavnijeg mogućeg urbanizma, ali nije uvijek strogo

primjenjivana, pa su primjeri pravilnog urbanizma relativno rijetki (usp. tlocrte rimskih

gradova na tlu Hrvatske). Općenito gledajući, gradovi u zapadnim provincijama se više

5

približavaju idealnoj koncepciji, dok je na istoku, pa čak i u Italiji, njena realizacija

nepotpuna.

(prema: Sources d'histoire romaine)

b) Arhitektura kao ritual

Rimska arhitektura je umijeće oblikovanja prostora u skladu sa zahtjevima rituala i vuče

podrijetlo iz sklonosti rimskog duha da iskustvo i svakodnevnicu pretvara u rituale; od

samih početaka, Rimljani osjećaju, misle i djeluju ritualno. Skupno ili pojedinačno, oni

traže identitet i ispunjenje u osmišljavanju i izvršavanju precizno određenih oblika

ponašanja, koje pretvaraju u naviku. To je ishodište rimskog običaja, tradicije, discipline

prava i zakona. Specifične rimske vrijednosti poprimaju oblik rituala: ritual je umijeće

djelovanja (akcije), ali za Rimljane on podrazumijeva i umijeće sasvim druge vrste –

arhitekturu. Ritual je trenutan, prolazan, utjelovljen u samom činu; ali za Rimljane on ima

moć prerasti u arhitektonski oblik zahvaljujući jednostavnoj činjenici što se odvija u

prostoru. Prostor je osmišljen ritualom. Veliki rituali prvih Rimljana su oni koji se odnose

na poštivanje bogova, život obitelji i uređenje zajednice. Svaki od tih rituala uvjetovao je

određeno poimanje prostora koji odgovara njegovim zahtjevima.

(prema: F.E. Brown, Roman Architecture)

c) Osnivanje gradova

Obredne knjige «etrurske discipline» (disciplina etrusca: drevna zbirka magičnih obreda

koje su Rimljani pripisivali Etruščanima; op.pr.) uključivale su obrede predviđene

prigodom osnivanja grada, obilježavanja teritorijalnih granica i posvećivanja hramova i

oltara. Granica budućeg grada bila je obilježena pomoću pluga od bronce u koji su bili

upregnuti bik ili krava. Rimljani su ovaj obred preuzeli od Etrušćana tako rano da je

njihova tradicija zabilježila kako je i sam Rim osnovan u etrurskom stilu. Osnivač grada

zaorao bi duboku brazdu duž zacrtanih granica dok su oni koji su ga slijedili morali paziti

da grumeni zemlje koje je plug izbacio budu s unutrašnje strane brazde. Gdje god su bila

predviđena vrata, plug je podignut i prenesen preko cijele širine vrata kako bi se prekinuo

6

sveti krug (zida) i omogućio nesmetan iznos i unos «potrebnih, ali nečistih stvari».

Unutar te magične brazde nalazio se prostor koji «nije smio biti korišten za oranje»,

nazvan pomerij (pomoerium). U Rimu samo su djevice Vestalke mogle biti pokopane

unutar pomerija dok su se groblja nalazila izvan gradskih vrata, uz ceste koje su vodile iz

grada ...

Granice gradskog teritorija u Rimu su određivali agrimensori; njihova znanost, kako kaže

rimski pisac Varon, potječe iz Etrurije. Sreća je što posjedujemo dio rimskog prijevoda

jedne drevne etrurske knjige koja govori o «nauku» o granicama. Evo što je, prema toj

knjizi, nimfa Vegonija otkrila nekom Arrunsu Veltumnusu: «Znaj da je more odvojeno

od kopna. Tako je Jupiter, kada je prisvojio za sebe zemlju Etrušćana, odlučio izmjeriti

njenu veličinu i omeđiti njezina polja…» Vitruvije, pak, kaže da su prema pravilima

«etrurske discipline» hramovi Venere, Vulkana i Marsa morali biti podignuti izvan zidina

grada kako mladi ljudi i majke obitelji ne bi bili zavedeni šarmom Venere i kako grad ne

bi bio u opasnosti od požara (Vulkan) ili nesloge građana (Mars). Tako su i u rimskim

gradovima, prema Vitruviju, hramovi Marsa i Venere trebali stajati izvan pomerija,

Marsov na Marsovu polju, a Venerin u luci (isti je slučaj sa svetištima orijentalnih

božanstava koja dugo neće biti pripuštena unutar grada; op.pr.) …

Osnivački ceremonijal za hramove opisan je samo jednom kod Tacita (Historiae, 4.53.),

koji opisuje ponovno posvećenje Kapitolija u Rimu u Vespazijanovo vrijeme (nakon što

je veliki požar u 64. n.Kr. progutao staro svetište; op.pr.). Obred je bio etrurski, budući da

su vračevi iz Etrurije (haruspici; lat. haruspex) bili ti koji su propisali pravilnu tehniku

obrednog posvećenja, što je utjecalo i na izgled obnovljenog hrama: «Bogovi ne žele da

se stari oblik hrama mijenja, ali dozvoljavaju da bude viši.» Tako je hram na Kapitoliju

ostao, prema izvornom planu, toskanski hram s tri cele, prema Vitruvijevoj definiciji.

Prema njemu, hram je podignut krajem 6. stoljeća pr.Kr.: svetišta su u Etruriji građena i

prije toga, ali nije nam poznat niti jedan primjer koji bi bio raniji od posljednje četvrtine

6. stoljeća. Prethodno su Etrušćani, kao i njihovi susjedi Italci, svoje bogove sigurno

slavili u otvorenim svetištima …

(Prema: A. Richardson, The Etruscans)

7

Odluka o osnivanju novoga grada ovisila je isključivo o carskoj inicijativi. Tako gotovo

istovremeni osnutak šezdesetak gradova u Galiji u vrijeme Augusta treba pripisati odluci

samoga cara. Nakon osnutka, zadatak je guvernera provincije nadzirati razvitak gradskih

središta. On je taj koji procjenjuje neophodnost obnavljanja postojećih javnih građevina

ili gradnje novih, ali tek nakon što je o tome obavijestio cara. Revni guverner će izbliza

pratiti načine financiranja i izdatke koji mogu ugroziti blagajnu provincije. Investicije

privatnog kapitala su sustavno poticane, čak i uzdignute na razinu pravila. Guverner mora

biti upoznat s pravnim osnovama kao i s tehničkim poteškoćama koje se pritom mogu

pojaviti. Ali, vijećnici u gradovima u kojima se obavljaju takvi radovi moraju se

pobrinuti za radnu snagu. U krajevima gdje su stacionirane rimske trupe, obično se koristi

vojska umjesto civilne radne snage.

«Gaj Plinije1 caru Trajanu.

Gospodaru, za jedan akvadukt građani Nikomedije utrošili su 3,318.000 sestercija.

Akvadukt nije dovršen, a sada je zapušten i djelomice uništen. Za drugi akvadukt su

ponovo utrošili 200.000 sestercija. Ovaj je također zapušten. Potreban je novi kredit kako

bi voda stigla do ljudi koji su već uzalud potrošili tolike novce. Obišao sam jedan vrlo

čisti izvor odakle, čini mi se, treba uzeti vodu i dovesti ju, kako je isprva pokušano,

pomoću konstrukcije na lukovima. Na taj način voda neće stizati samo do ravnih i niskih

dijelova grada. Neki od postojećih lukova su još uvijek upotrebljivi, a neki se dadu

izraditi od obrađenog kamena uzetog s prethodnih gradilišta. Jedan dio bi prema meni

trebao biti napravljen od opeke, što je lakše i jeftinije. Ali, prije svega, neophodno je da

nam pošalješ ili jednog inženjera za vodu ili jednog arhitekta, kako bismo izbjegli da se

ponove isti problemi. Mogu ti potvrditi da je korist od takvog djela i njegova ljepota u

potpunosti dostojna tvoje vladavine.»

Dobri i uspješni carevi nisu samo brinuli za ukrašavanje gradova novim građevinama, ili

dovršavanje već započetih, već i prozivali one odgovorne za propuste, na što upućuje

Trajanov odgovor Pliniju.

1 Plinije Mlađi, nećak Plinija Starijeg, guverner u Maloj Aziji početkom 2. stoljeća n.Kr. u vrijeme Trajanove vladavine.

8

«Car Trajan Pliniju.

Moraš se pobrinuti da voda stigne do Nikomedije. Siguran sam da ćeš se posvetiti ovom

zadatku s potrebnim marom. Ali, tako mi boga, s istim marom moraš se posvetiti traženju

onih koji su krivi što su Nikomeđani do danas potrošili tolike novce; ne smije se dogoditi

da su započeli i napustili izgradnju akvadukta, podijelivši novce između sebe.»

(Plinije Mlađi, Pisma, X, 37-38.; prema: Sources de l'histoire romaine)

Upravo akvadukti mogu poslužiti kao ilustracija za neka od najvažnijih obilježja rimske

arhitekture, iz kojih će nam biti jasnije razlike s arhitekturom prethodnih civilizacija. Oni

su pokazatelj tehničke evolucije koju je omogućila primjena novih konstrukcijskih

tehnika i novih građevnih materijala; pritom je vjerojatno najvažnija novina kombinacija

luka i svoda u konstrukciji od betona s oplatom od cigle ili kamena. Akvadukti su isto

tako arhitektonski odgovor na društveni i ekonomski razvitak Rima. Zahtjevi koje je

takav razvitak postavljao doveli su do novih arhitektonskih tipova, među koje osim

akvadukta treba ubrojiti bazilikalnu dvoranu, terme, amfiteatar, slavoluke, žitnice,

stambene blokove (insula) i velike ladanjske vile. Rimljani su u akvaduktima vidjeli

trijumf nad svojim prethodnicima, iskazujući pomalo pretjerani ponos i praktičnost,

tipične za rimski mentalitet. Tako Julije Frontin: «S tolikim brojem važnih građevina koje

nose velike količine vode, usporedi piramide ili razna slavna, ali beskorisna djela Grka!»

(Julius Frontinus, De Aquis Urbis Romae, I, 16.). Sve te novine, u konačnici, treba dovesti u

vezu s administrativnom organizacijom carstva koja je omogućila protok ideja,

financiranje velikih građevnih programa, organizaciju radne snage i opskrbu građevnim

materijalma na širem području i s boljim rezultatima nego ikada prije u povijesti.

(Prema: M. Henig, Handbook of Roman Art)

9

d) Rimski forum

Prema tradiciji, Rim je nastao iz saveza različitih plemena, pod vodstvom Rimljana, koja

su nastavala brdo Palatin. Simbol tog saveza, kao što nas podsjeća Lavedan, jest

osnivanje zajedničke tržnice (forum), s mjestom za okupljanje (comitium), koje je u

ranijem razdoblju korišteno i za atletska i gladijatorska natjecanja. Hram je nedvojbeno

bio važan izvorni dio Foruma jer je «trgovački mir», tako nužan za slobodnu razmjenu

dobara, bio poštivan zbog svetosti mjesta. Forum nije jednostavno otvoreni trg; na način

na koji se razvio u Rimu bio je to ograđeni prostor složenog tlocrta, unutar kojeg su

važno mjesto imali hramovi i svetišta, sudnica (basilica) i vijećnica (curia), te otvoreni

prostori okruženi raskošnim kolonadama (porticus). Unutar tih otvorenih (ali natkrivenih)

prostora, govornici su se mogli obraćati okupljenim građanima, dok su za nepovoljnog

vremena velike dvorane i bazilike služile istoj svrsi. Kako je primijetio August Mau u

slučaju Pompeja, što god se odvijalo na trgu, moglo se događati i u bazilici, iako je ona

bila poglavito namijenjena poslovnim transakcijama i izricanju pravde. Zbog svoje

jednostavnosti forum je mogao poslužiti različitim svrhama, a ne samo vjerskom

okupljanju.

Preobrazba iz jednostavnog otvorenog prostora u potpuno ograđeni Forum počela je rano.

Prema Friedländeru, Rim je polako prestajao izgledati kao pretjerano izrasli seoski gradić

još oko 300. godine pr.Kr., kad su drveni štandovi mesara u Forumu počeli ustupati

mjesto mjenjačnicama novca, dok je sama tržnica hrane postala obilnija i

specijaliziranija. Katon (zvan Cenzor) je 179. godine pr.Kr. potaknuo izgradnju velike

središnje tržnice hrane, s klaonicom nadsvođenom kupolom u središtu i prodavaonicama

koje se zrakasto šire prema van. U trenutku kada je Vitruvije počeo zapisivati onodobnu

graditeljsku praksu (De architectura, op.pr.) preporučio je da riznica, zatvor i vijećnica

budu podignuti tik do Foruma. Kako su carevi, jedan za drugim, nadograđivali

republikanski forum (Forum Romanum) ili, poput Julija Cezara, osnivali novi u blizini

postojećeg (usporedi kasnije «carske forume», op.pr.), sve veće mnoštvo naroda se zbog

trgovine, vjerskih rituala, tračeva slijevalo u središte grada, gdje su kao promatrači ili

10

sudionici mogli sudjelovati u javnim poslovima ili privatnim tužbama. Argiletum, nova

cesta koja je prolazila Forumom i povezivala ga s gradskim četvrtima obrtnika i trgovaca,

pretvorena je u monumentalni prolaz, (kasniji) forum Nerve. Dimenzije foruma, prema

Vitruviju, trebale su biti prilagođene publici: prostor nije smio biti odveć skučen, ili

suprotno, izgledati odveć velik u slučaju manje posjećenosti. Neka njegova veličina bude

tako određena, kaže Vitruvije, da kada dužinu podijelimo na tri dijela, njegova širina

iznosi dva dijela dužine. Tako će tlocrt biti u obliku pravokutnika, a raspored prilagođen

svrsi događaja.

Ovdje, na starom republikanskom forumu (Forum Romanum) bilo je središte javnog

života ne samo Rima, već i čitavog carstva – iako su postojali slični, ali manje važni

centri u drugim dijelovima grada. Na ovom mjestu, između Kapitola i Neronove «Zlatne

palače» (Domus aurea) odnosno kasnijeg Koloseuma, nastalo je veliko mjesto za

okupljanje gdje su građani mogli svjedočiti mimohodima ratnih vođa u bojnim kolima

koji su paradirali s trofejima i zarobljenicima privezanima za kotače svojih kola,

prolazeći ispod trijumfalnih lukova kao kroz službene ulaze u nešto što je u suštini bio

neograđeni prostor. Ovdje su prevladavali monumentalni razmjeri i prostorni red, s

neznatnim odstupanjima koja su bila posljedica povijesnih okolnosti ili specifičnosti

terena. Ovdje je novi Rim agresivne svakodnevnice, Rim vojnika-pljačkaša, poniženih

robova i pohlepnih zemljišnih špekulanata bio skriven pod togom jednog drugačijeg

Rima, Rima domoljubnih osjećaja i filozofskih ideala. Tko je ovdje mogao dovesti u

sumnju stvarnost Rima pod čijom je vlašću red bio red, pravda bila pravda, učinkovitost

učinkovitost, a ne samo krinka za grabežljivost, lakomost, pohlepu, požudu i kolektivnu

okrutnost. Na forumu se čovjek mogao prisjetiti, bez ironičnog podsmjeha i s iskrenim

divljenjem, moralnih dvojbi jednog Cicerona ili Marka Aurelija i njihove brige za opću

dobrobit. Ovdje je čovjek također mogao lako zaboraviti smrdljive jame gradskog otpada

(carnarium) ili orgije mučenja koje su se svakodnevno odvijale u okolnim arenama.

Budući da je rimski forum u svojoj biti spoj grčke agore i akropole,2 on ne predstavlja

radikalno novo obilježje koje ne bismo mogli prepoznati u helenističkim uzorima. Ono

2 Vidi značenje ovih pojmova u Atlasu arhitekture, 1, Zagreb, 1999.

11

što je novo, međutim, je raznolikost sadržaja, viši stupanj formalnog reda, proširenje i

veličanje tema koje su prisutne u helenističkom gradu. Jednom kad je uspostavljen u

središtu grada, novi red se širio posvuda, poglavito zahvaljujući veličanstvenim

trijemovima (porticus) i kolonadama kojima je August sustavno uljepšavao grad; u manje

od dvadeset godina, Marsovo polje (Campus Martius) je prekriveno kolonadama i

trijemovima, koji su se protezali sve do obale Tibera. Kolonade su mjestimice imale

proširenja, gdje su se šetači mogli odmoriti i uživati u izloženim skulpturama i galerijama

zidnih slika, a u tzv. Portiku Septe čak i u velikom muzeju neobičnosti, antikviteta i

proizvoda Dalekog Istoka. Procijenjeno je da su ulice s kolonadama u Rimu za vrijeme

Augusta prelazile 21 kilometar! Ti su trjemovi postojali sve do devetog stoljeća.

(Prema: L. Mumford, City in History)

Pažnja rimskih graditelja usmjerena je poglavito na uređenje foruma i njegovih popratnih

građevina: hramova, bazilika i kurija. Tu su koncentrirane trgovačke aktivnosti i javni

život, i to u toj mjeri da se katkad u rimskoj onomastici gradovi poistovjećuju s njihovim

forumima, tako npr. Forum Iulii (Fréjus) ili Forum Claudii (Martigny) u Francuskoj.

Neće iznenaditi tvrdnja da upravo ovdje, u izvedbi monumentalnih trgova okruženih

kolonadama susrećemo najveća ostvarenja rimske arhitekture. U mjeri u kojoj je to bilo

moguće, forum je bio «ugrađen» u srce aglomeracije, u točki susreta karda (cardo) i

dekumana (decumanus). Ali, posebne okolnosti (reljef tla, tradicija, nedostatak unaprijed

osmišljenog plana) često nameću položaj izvan središta (slučaj u Pompejima; op.pr.).3

Građevine koje su namijenjene razonodi i udobnosti stanovnika grada, ali i šire okolice,

zauzimaju važno mjesto. Svaki grad posjeduje barem jedne terme, često jedno kazalište, a

u zapadnim provincijama uz to i amfiteatar.4 U najvažnijim gradovima tome treba

pridodati i hipodrome. Druge građevine, kao što su biblioteke, dvorane za sastanke raznih

udruga (scholae) ili dvorane za igru (npr. sphaeristerium za igru loptom), nisu

jednostavne za identificirati i poznate su nam prije svega zahvaljujući literarnim izvorima

i natpisima. Implantacija ovih građevina u gradsko tkivo ne slijedi uvijek iste zakone.

3 Usp. situaciju na tlu Hrvatske; vidi u Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb, 2003., posebno str. 244-251 (Forumi s adjacencijama).4 Usp. situaciju na tlu Hrvatske; vidi u M. Suić, Antički grad, n.dj., posebno str. 253-257 (Terme) i str. 258-265 (Teatri i amfiteatri).

12

Ako su jedne terme u pravilu blizu foruma, druge su raštrkane po stambenim četvrtima i

zauzimaju površinu jedne insule (usp. slučaj u Pompejima, op.pr.). Amfiteatar se zbog

svojeg elipsastog oblika slabo uklapa u četvrtastu mrežu ulica; budući da predstavlja

mjesto okupljanja velikog broja ljudi i čestih provala nekontroliranog nasilja, u pravilu je

podignut na periferiji grada (velika iznimka, naravno, je flavijevski amfiteatar –

Koloseum – u srcu Rima; op.pr.).

(Prema: Sources d'histoire romaine)

Još u drugoj polovici 4. st. n.Kr., povjesničar Amijan Marcelin, opisujući trijumfalni ulazak cara Konstancija u Rim (356.), ne skriva svoje ushićenje rimskim spomenicima, poglavito onima na forumu. Premda je do toga vremena Rim izgubio političku važnost koju je imao u prethodnim stoljećima – Konstanciju je ovo prvi posjet Rimu – iz njegovih riječi spoznajemo simboličku važnost koju su rimski spomenici imali za prosvjećenog čovjeka kasne antike.

«Čim je ušao u Rim, ognjište carstva i svih vrlina, došao je na rostru i ostao nijem pred forumom, slavnim dokazom drevne rimske moći. Kamo god bi svrnuo pogled, bio je zadivljen mnoštvom znamenitosti … Potom, obilazeći pojedine dijelove grada i njegova predgrađa na padinama brežuljaka i u udolinama, pomislio bi da je svaka iduća znamenitost veća i značajnija od one koju je vidio čas prije: tako svetište Jupitera Tarpejskog, koje nadvisuje sve kao što nebo nadvisuje zemlju; terme velike poput čitavih pokrajina; golemu građevinu amfiteatra čiji vrh ljudski pogled jedva doseže; Panteon, velik kao čitava gradska četvrt savijena u krug; visoke stupove s likovima drevnih careva na vrhu; hram Rome i Forum Mira, Pompejevo kazalište, Odeon, stadion … Ali, kada je stigao na Trajanov forum, jedinstveni spomenik pod suncem i, po mojem mišljenju, drag i samim bogovima, ostao je potpuno zapanjen. Ogledavao se oko sebe, promatrajući zadivljeno divovske konstrukcije koje je teško opisati i koje ljudi više niti ne pokušavaju oponašati …»

(Amijan Marcelin, Res gestae, XVI, 10)

13

e) Konstrukcija i oblikovanje

Već je bilo riječi o snažnom grčkom utjecaju na rimsku umjetnost. Arhitektura je, više

nego druge grane rimske umjetnosti, bila u mogućnosti odgovoriti na helenistički kulturni

udar ne na eklektički i epigonski, već na stvaralački način. To je bio rezultat kako duge

tradicije zanatstva, tako i temeljitog poznavanja lokalnih građevnih materijala i njihove

upotrebljivosti. Utjecaji s grčkog područja su, naravno, ostavili traga na rimskoj

arhitekturi, ali na manje dramatičan i neposredan način nego što je to bio slučaj s

gomilom opljačkane skulpture i srebrnine, pristiglih u Rim nakon osvajanja helenističkih

područja na Istoku. Postaje sve jasnije da je Kampanija, bliža davno uspostavljenim

grčkim kolonijama u južnoj Italiji i na Siciliji nego Rim, pritom odigrala važnu ulogu,

poglavito u razdoblju kasne republike. Tako je bazilika na forumu u Pompejima

izgrađena otprilike istodobno kad i najranije građevine tog tipa u Rimu: bazilike Porcia,

Emilia i Sempronia, koje su podignute između 184. i 169. godine pr.Kr. Pompejanski

amfiteatar pripada vremenu osnivanja kolonije (Sula), a pompejansko kazalište bilo je

preoblikovano u rimski tip kazališta samo dvadesetak godina nakon što je Pompej

izgradio prvo kameno kazalište u Rimu 55. godine pr.Kr. Čini se također vrlo vjerojatnim

da se arhitektura termi (kupališta) prvotno razvila u gradovima Kampanije, a po mjestu

Puteoli su nazvane vulkanske naslage pijeska s tog područja - pulvis puteolanus (ili

pozzolana, pucolanska zemlja), nužan sastavni element u razvoju rimskog betona.

Rimljani nisu izmislili žbuku, kao ni luk niti bačvasti svod. Posljednja dva elementa

davno prije Rima koristila je mezopotamska arhitektura, ali u gradnji glinenom opekom.

Tek u 4. stoljeću pr.Kr. ih povremeno nalazimo u upotrebi na kamenim građevinama u

Joniji i kontinentalnoj Grčkoj. Po svoj prilici je i poznavanje žbuke po prvi put dospjelo u

Italiju zahvaljujući Grcima. Izvanredan doprinos Rimljana u povijesti arhitekture je

otkriće potencijala sadržanog u kombinaciji tih triju elemenata. Pritom je najvažniji

čimbenik postupno otkriće kako načiniti smjesu od žbukom povezane kamene mase koja

je dovoljno čvrsta, i to ne samo u funkciji statičnog materijala za popunu prostora između

vanjskih (kamenih) slojeva fasade, već i kao samostalan građevinski element, sposoban

14

nositi velike terete, premda je u praksi rimski zid od betona redovito bivao obložen

kamenom oplatom ili opekom. Rimljani su konstrukciju od ovog materijala nazvali opus

caementicium, označavajući time komade sitnijeg amorfnog kamenja (caementa)

pomiješane s vapnenačkom žbukom. Mi ćemo ga nazvati jednostavno «beton», iako je

nužno primijetiti da je rimski beton bio slagan u slojevima, a ne lijevan i u tom smislu

nije istovjetan s modernim građevnim materijalom istog naziva.

Najraniju upotrebu betona susrećemo u nadogradnji zidova rimske kolonije Cose, čiji su

donji slojevi izgrađeni od poligonalnih kamenih blokova. Zidine su izgrađene ubrzo

nakon što su Rimljani osnovali koloniju 273. godine pr.Kr. Prvi primjer upotrebe betona

u samom Rimu, ujedno i prva zabilježena upotreba pri konstrukciji svoda je, čini se,

veliko trgovačko skladište uz rijeku Tiber. Ako je identifikacija s trijemom Emilijevaca

(Porticus Aemilia) točna, tada je ono preuređeno u 174. godini pr.Kr. Građevina se

sastojala od tri para bačvastih svodova što su se u stepenicama spuštali prema rijeci, a

nosili su ih betonski zidovi obloženi kamenjem nepravilne strukture (opus incertum), na

bočnim stranama rastvoreni lukovima. Tijekom 2. stoljeća pr.Kr., ako ne i ranije,

graditelji su primijetili da beton od pozzolane ima specifično svojstvo stvrdnjavanja pod

vodom i da je čvršći od onoga na bazi morskog ili riječnog pijeska. Do ovog otkrića se

moglo doći jedino putem mnogobrojnih pokušaja i pogrešaka, jer nije svaki pijesak

(harena fosicia, kako ga naziva Vitruvije) u sebi sadržavao dovoljno visok stupanj

silicijeve kiseline, koji dovodi do željene kemijske reakcije. Pojedinosti iz ove rane faze

razvoja betonske konstrukcije, su još uvijek prilično nejasne, ali zato početkom 1.

stoljeća pr.Kr. u Laciju susrećemo niz građevina na kojima je beton upotrijebljen s

izvanrednom vještinom. To su prije svega svetišta, podignuta na velikim nadsvođenim

platformama i ukopana u stjenovita brda, koja nude karakteristične primjere rimskog

poštivanja komplementarnosti krajolika i graditeljske kreacije (npr. svetište Fortune

Primigenije u Prenesti ili Heraklovo svetište u Tivoliju).

(Prema: M. Henig (ur.), A Handbook of Roman Art)

15

f) Građevinske tehnike

Nove građevinske tehnike koje su Rimljani počeli koristiti omogućile su izvanredne

pothvate pri podizanju spomenika i hramova. Upotreba polukružnog luka samo je jedna

od njih. Luk nije bio nepoznat u Grčkoj, no tamo je igrao neznatnu ulogu, javljajući se u

ograničenoj ili sekundarnoj ulozi, kao npr. pri natkrivanju stepenica ili cisterni.

Polukružni luk, kojeg možemo zamijetiti na gotovo svakoj rimskoj građevini –

amfiteatru, slavoluku, akvaduktu – istovremeno ima konstruktivnu i dekorativnu ulogu.

Sustavnu upotrebu polukružnog luka omogućio je jedan drugi pronalazak, koji Rim

djelomice duguje Etruščanima, a to je zidanje pomoću žbuke. Točnije, to je konglomerat

usitnjene kamene mase i žbuke (opus caementicium) koji smo nazvali beton, a koji je

tvrd, otporan, dobro podnosi opterećenje, te se lako oblikuje pomoću drvenih oplata. Ta

tehnika građenja dopušta nova, smionija rješenja i smanjuje potrebu za klesanim

kamenom. Najraniji veliki spomenik na kojemu su primijenjene nove mogućnosti jest

svetište Fortune Primigenije u Prenesti, u podnožju Apenina, nedaleko od Rima. To

golemo svetište s kraja 2. stoljeća pr.Kr. koje se prostire na nekoliko terasa i kulminira s

tolosom (kružnim hramom) na vrhu, otkriva sklonost rimske republike prema kolosalnim

helenističkim izvedbama (usp. npr. Zeusov žrtvenik u Pergamu), ali su način i tehnike

konstrukcije prepoznatljivo rimski. Ovdje je nepoznati rimski arhitekt, koristeći

polukružne lukove velike nosivosti kako bi podigao velebne terase, natkrio dugačke

prilazne rampe koje vode do glavnih stepenica i ugradio prostorije za dućane na dva

odmorišta, pretvarajući čitavu padinu brijega u simbolički spomenik rimskoj vlasti.

Još jedan materijal posjeduje slične prednosti – opeka. Jeftina je, lako se proizvodi i

koristi (masovno će ju proizvoditi legijske, odnosno carske radionice). Opeka, primjerice,

pomaže smanjiti opterećenja na zid upotrebom rasteretnih lukova i omogućuje izgradnju

kompliciranih građevina i spomenika. Carska arhitektura ju sve više koristi počevši od 2.

stoljeća n.Kr.: Panteon u Rimu sa svojom kupolom je rađen iz opeke. Opeka je katkada

bila pokrivana mramornom oplatom (npr. u Panteonu), no najčešće ostaje vidljiva. Iz

njene upotrebe rađa se poseban način ukrašavanja, na koji nailazimo primjerice u Ostiji,

16

gdje raspored i boja svakog elementa tvori neku vrstu zidnog mozaika. Naposljetku,

važno je napomenuti da je veliki dio arhitekture ovisio o upotrebi lokalnih materijala:

tako je npr. u Siriji bio korišten crni bazaltni kamen.5 Najcjenjeniji materijal za

ukrašavanje (stupovlje, kapiteli, elementi friza) bio je mramor. On se u Rimu javlja već

od prve polovice 2. stoljeća pr.Kr. Njegovo iskorištavanje je ubrzo stavljeno pod nadzor

države, što znači da je proizvodnja bila organizirana na visokoj razini. No budući da je

bio dosta skup, često ga zamjenjuje manje plemeniti kamen. Ponekad se pri dovršenju

arhitektonskih elemenata koristi štukatura, te oni mogu biti obrađeni manje pažljivo.

Rimska arhitektura preuzima tri grčka reda – dorski, jonski i korintski. Čak i u carskom

razdoblju upotreba dorskog kapitela, koji je najstariji, posve je uobičajena. Najcjenjeniji

red bio je, međutim, korintski. Često je obrađivan mehanički, no njegov temeljni element

– akantov list – nudio je lijepe ukrasne mogućnosti. Korintski red nalazimo ponekad u

kombinaciji s jonskim redom, s kojim čini kompozitni red.

(Prema: F. Baratte, L’art romain)

5 Za istočnu obalu Jadrana usp. četvrto poglavlje u knjizi M. Suića, Antički grad na istočnom Jadranu, str. 173-183 (nova iskustva) i str. 287-296 (Teorija i praksa).

17

g) Primjer analize

Svetište Fortune Primigenije u Palestrini (Praeneste)

U proučavanju arhitektonskog kompleksa specifične namjene mogu nam pomoći različiti dokumenti, arheološki nalazi, tlocrti, aksonometrijski plan, kao i komentari suvremenika ili kasnijih povjesničara. Takav analitički pristup možemo primijeniti u slučaju poznatog proročišta Fortune Primigenije u Prenesti, gradiću na istočnom rubu Lacija. Rekonstrukcija tlocrta otkriva prisustvo različitih elemenata, od kojih su mnogi još uvijek vidljivi na licu mjesta i koji omogućavaju proučavanje pojedinih dijelova svetišta. Nameću se različita pitanja vezana uz prepoznavanje sadržaja i kronologiju. Ona nas potiču na razmišljanje o specifičnoj namjeni pojedinih građevina, organizaciji kulta božice Fortune koja se ovdje štovala, ukrasu (ako se sačuvao), kao i o važnosti kulta i svetišta u životu i razvitku grada. Neobično je pritom važno svjedočanstvo Marka Tulija Cicerona (1. st. pr.Kr.), koji u jednom tekstu govori o korijenima i razvoju kulta Fortune na ovom mjestu.

«Kronike iz Preneste navode da je Numerije Sufustije, častan čovjek iz dobre obitelji, u snovima koji su bili česti, a najposlije i prijeteći, dobio naredbu da na određenom mjestu iskopa rupu u stijeni. Zastrašen snovima, dao se na posao usprkos ruganju svojih sugrađana. Kada je otvorio stijenu, iz nje su ispale kocke od hrastova drveta na kojima su bila zapisana drevna slova. To mjesto, koje posebno štuju pobožne majke, danas je ograđeno svetište kraj kapele Jupitera Djeteta, koji je prikazan kako sjedi zajedno s Junonom na koljenima Fortune i pruža ruke prema njenim grudima. Stare kronike kažu da je u istom trenutku, na mjestu gdje se danas nalazi svetište Fortune, iz jedne masline potekao med. Haruspici su izjavili da hrastove kocke imaju vrlo veliku važnost, pa je prema njihovu nalogu od drveta masline napravljena kutija i u nju pohranjene kocke koje se danas izvlače u ime Fortune … Premda danas odbacujemo takav način proricanja, ljepota i starost svetišta su razlog zbog kojih kocke iz Preneste još uvijek u običnom narodu imaju veliko značenje…»

Ciceron, O proricanju, II., 85-86.

18

Hram

Fortunin hram u Prenesti, najčuveniji u Italiji, čini grandiozan kompleks koji je sustavno

istraživan još od 19. stoljeća. Grad Palestrina nalazi se na 37 kilometara udaljenosti od

Rima, na planini Ginestro, a hram, s najvišim vrhom na 766 metara nadmorske visine,

dominira dolinom Lacija. Prepoznatljiva su dva dijela, koja se u stručnoj literaturi često

navode kao «donji» i «gornji» hram. Odozgo prema dolje, superponirane terase formiraju

piramidu visine 90 metara s kružnim hramom (tolosom) na vrhu. Prostrani «gornji» hram,

slabo poznat sve do 1944. godine, kada je nakon jednog bombardiranja ugledao svjetlo

dana, uključen je u renesansnu palaču Barberini. Donji dio, u središtu modernoga grada,

smješten je na 415 metara nadmorske visine.

Ovaj jedinstveni kompleks čine, dakle, dvije zasebne cjeline (vidi tlocrt):

1. Građevine donjeg dijela (A) oko katedrale San Agapito dio su foruma grada Preneste i

obuhvaćaju:

- tzv. «špilju proricanja», tj. komoru promjera 5,50 metara s nišama veličine 2,30 metra, s

bačvastim svodom ispred ulaza; pod je popločen aleksandrijskim mozaicima s

prekrasnim morskim motivima (1);

- četverobrodnu baziliku koju nazivamo i svetište, s dvokatnim trijemom koji gleda na

jug (2) te uključuje gradsku riznicu (4);

- dvoranu s apsidom izdubljenu u stijeni, s tri niše i još jednim polikromnim mozaikom s

nilskim motivima; duž zidova je podij, koji je mogao biti namijenjenim odlaganju

zavjetnih predmeta. Od antičkog pročelja preostali su korintski kapiteli (3);

- Jupiterov hram od sedre (tufa) ispod današnje katedrale (5).

2. «Gornji» hram predstavlja zasebnu, homogenu cjelinu (I-VII), usmjerenu prema

jugozapadu te se pomoću superponiranih terasa postupno izdiže nad masivnim

potpornjem od poligonalnog ziđa (Via del Borgo). Dvije karakteristične rampe koje su

koristili vjernici vode prema središnjem stubištu na uskoj «terasi polukrugova» (V), koja

je sa strane brda zatvorena kolonadom s proširenjem u obliku dvije egzedre. Kroz

19

kolonadu se pristupa u dvorane nadsvođene bačvastim svodom. Povrh ove terase nalazi

se još jedna, koja također završava kolonadom, ovaj puta ritmički rastvorenom lukovima.

Stubištem se dalje pristupa na četverokutnu terasu duljine 115 metara koja formira veliki

podij na najvišem dijelu. Okružena je dvobrodnim trijemom s tri strane. Napokon,

najgornje stepenište vodi u manje prostran dio usječen u stijenu. Jedanaest stuba što

završavaju trijemom u obliku polukružnog gledališta (cavea) formiraju kazalište grčkog

tipa. Nad njime, na najvišoj točci prema kojoj teže sve linije ove kompozicije, podignut je

mali kružni hram naslonjen na stijenu. U njemu je nekoć bio kip božice koja je odonud

gledala prema moru i prema Rimu.

Poslije opisa nameće se analiza pojedinih dijelova svetišta, te pitanje namjene cijelog

kompleksa. Građevine u gornjem dijelu bile su namijenjene drevnom i bogatom kultu

Fortune Primigenije, gradske zaštitnice i božice od velikog značaja za ovaj etruščansko-

latinski grad.6 Prenesta je tako postala vjersko središte, čiji je drevni i impresivni hram,

kao što navodi Ciceron, privlačio vjernike ne samo iz Italije već i iz čitavog helenističkog

svijeta. To je podrazumijevalo i mogućnosti prihvata većeg broja hodočasnika, što

objašnjava prostranost građevine. U donjem dijelu (A) vidimo konstrukcije foruma, koje

je financirala lokalna aristokracija, čija je uloga u uljepšavanju grada dobro poznata i iz

drugih izvora (arheoloških i pisanih). Lokalni kult o kojem svjedoče kipovi te brojni

zavjetni darovi koji su pronađeni ili se spominju u tekstovima, posvećen je božici

plodnosti – praiskonskoj Majci ljudi i bogova, koja se spominje i kao Jupiterova kći.

Tumačenje samog imena Fortune Primigenije nije jednostavno: ona je božanstvo,

uzvišeni model materinstva, zaštitnica majki s jednim ili dvoje djece u naručju, ili pak

plodom šipka kao simbolom plodnosti. Nameće se pitanje jesu li građevine u donjem

dijelu kompleksa (A) također izvorno bile posvećene Fortuninom kultu, budući da

suvremenici, koji su morali dobro poznavati hram, nisu ostavili dovoljno precizan opis

koji bi nam pomogao sa sigurnošću prepoznati pojedine dijelove cjeline. Danas se većina

arheologa slaže da je namjena «posvećenog tla» bila civilna. Neki stručnjaci u dvorani s

apsidom i u tzv. «špilji proricanja» prepoznaju mjesto posvećeno egipatskim kultovima

6 Za pojedina božanstva usp. odgovarajuće leksikone, npr. Vojtech Zamarowsky, Bogovi i junaci antičkih mitova, Zagreb, 2004. ili The Oxford Companion to Classical Literature, Oxford Univ. Press, 1989.

20

(Izidin hram prema F. Coarelliju). Gdje su se, dakle, odvijali rituali proricanja pomoću

kocki o kojima govori Ciceron? Čini se da ih je tijekom travanjskih svečanosti, datuma

poznatog iz kalendara (Fastes) starih Rimljana, neko dijete bacalo ispred egzedri na

terasi do koje vode dvije velike rampe (IV).

Teatralnost kompleksa je više nego očita: položaj, reljef tla i arhitektura su međusobno

usklađeni. Vidljiva je orkestracija dekora, koji odgovara zamišljenom projektu i uvjetuje

koherenciju cjeline, materijala i tehnike u uskoj sprezi konstrukcije, arhitektonskih oblika

i krajolika. Prema riječima Pierrea Grosa, nalazimo se pred pravim «arhitektonskim

brežuljkom», odakle i dojam monumentalnosti.7 Kompleks svjedoči i o nastojanju da se

iznađu kvalitetna funkcionalna rješenja za potrebe specifičnog sadržaja. Tako terase I, II,

III, popločene tehnikom opus incertum imaju ulogu potpornja brežuljku. Trijem sa svoje

strane također ima tektoničku namjenu, sa stupovima, arkadama, eksedrama i kazetiranim

stropom koji su izrađeni od rimskog betona (opus caementicium). Isto tako, pritisak

terena je neutraliziran zakrivljenim strukturama.

Što zaključiti iz prethodnih razmatranja? Upoznali smo se s elementima koji nam pomažu

u dataciji, a ona nam dopušta odrediti mjesto ovog hrama u italskoj povijesti i povijesti

rimske arhitekture. Neophodno je uspostaviti odnos između ovog kompleksa i drugih

kulturnih i umjetničkih ostvarenja iz istoga vremena. Da li je hram nadahnut orijentalnim

uzorima? Da li je poslužio kao uzor za druge italske građevine? Urbanizam ovog tipa se

svojom strukturom i monumentalnim karakterom približava pergamskim arhitektonskim

rješenjima, što je posebice vidljivo pri korištenju aksijalnog rasporeda koji helenistički

arhitekti primjenjuju u Maloj Aziji. Prisutne su sličnosti i s arhitekturom faraonskog

Egipta, posebice s hramom kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahariju. Upotreba italskog

korintskog reda, kao i kompletna scenografija, smještaju ovaj hram na jasno mjesto u

evoluciji helenističkih formi, koje ovdje dosežu gotovo «baroknu» izvedbu. Ali,

arhitektura svetišta pokazuje i značajke italske tradicije, koje se mogu povezati s ranijim

eksperimentima iz Teana i Pietrabbondantea ili, pak, drugim istovremenim iskustvima.

Usporedba je moguća s Heraklovim hramom u Tivoliju (nastao između 89. i 83. godine

7 Pierre Gros, L’architettura romana, Milano, 2001. (prijevod francuskog izvornika L’architecture romaine iz 1996.)

21

pr.Kr.)8, ili sa Zeusovim hramom u Terracini. Svetište u Prenesti svjedoči i o vezama s

Rimom – Pompejevo kazalište u Rimu (oko 55. pr.Kr.) bez sumnje je bilo nadahnuto

ovom arhitekturom.9 Helenističko-italski kontekst pomaže nam da datiramo svetište u

Prenesti; prema nomenklaturi i titulaturi može ga se smjestiti u rano kolonijalno

razdoblje, između 110. i 100. godine pr.Kr. Njegovi naručitelji vjerojatno su bile bogate

obitelji grada Preneste – Calbiji, Nurmitoriji i Samiariji, čije je djelovanje zabilježeno i

na otoku Delosu u Grčkoj (tzv. «talijanska agora»), a koji su raspolagali golemim

kapitalom. Izgradnja svetišta se odvijala u razdoblju neposredno prije tzv. «rata

saveznika», tijekom kojega se Rim sukobio s drugim italskim gradovima. Svetište je

opstalo, a nakon toga, prema Ciceronovom svjedočanstvu, interes za njega bio je još i

veći. Građevinski kompleks u Prenesti, tzv. «lacijskim Delfima», pokazuje u kojoj mjeri

su u Italiji toga vremena bili prihvaćeni helenistički uzori, posebice od strane gradskih

elita. Svetište također svjedoči o inventivnom duhu koji je zaslužan za prihvaćanje i

prilagodbu uvezenih oblika te pruža neusporediv primjer uprizorenja jedinstva

božanskog, prirodnog i ljudskog.

(Prema: Le commentaire de documents en histoire)

8 Vidi Atlas arhitekture, 1, str. 246-247.9 Vidi Atlas arhitekture, 1, str. 239.

22

II.

Rim u doba Augusta

(John B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 25-44;

brojevi u zagradama odnose se na ilustracije u knjizi)

Od građevina koje je dao podići August, a koje se spominju u Res gestae sretni smo što

posjedujemo ostatke onih najvažnijih.10 Niti jedna nije u potpunosti sačuvana; od nekih,

kao što su hram božanskog Julija, Apolonov hram na Palatinu ili Augustov mauzolej,

sačuvani su samo manji dijelovi, no i oni su svjedoci koji nam barem djelomice mogu

dočarati kvalitetu, ali i kvantitetu arhitekture Rima u Augustovo doba.

Marcelov teatar (3,4) sačuvan je zahvaljujući preobrazbi u tvrđavu tijekom srednjeg

vijeka i palaču obitelji Savelli u 16. stoljeću. Zamišljen, ali vjerojatno ne i započet u

vrijeme Cezara na mjestu starog kompleksa hramova i kazališta (ad Apollinis), kojeg je

podigao M. Emilije 179. godine pr.Kr., završen je i posvećen tek između 13.-11. godine

pr.Kr. Pozornica je još uvijek pod zemljom no, prema prikazu na mramornom tlocrtu

Rima iz vremena Severa (tzv. Forma Urbis; op.pr.) ostala je, usprkos kasnijim

pregradnjama, prilično jednostavna u tlocrtu, bez složene izmjene izbačenih i uvučenih

dijelova koja karakterizira pozornice iz kasnijeg vremena. Nosači za konstrukciju

gledališta dobro su sačuvani ispod kasnije palače, a zakrivljeni vanjski zidni plašt,

rasterećen kasnijih dogradnji, spada među najbolje sačuvane spomenike Rima. Shema

fasade – sustav višekatnih arkada uokvirenih u četvrtasta polja klasičnih redova koji

pritom imaju isključivo ukrasnu namjenu – vuče podrijetlo neposredno iz tradicija kasne

Republike, kao što smo mogli vidjeti na velikim svetištima u Prenesti (Fortuna

Primigenia) i Tivoliju (Heraklovo svetište), a u samom Rimu na zgradi Tabulariuma

10 Res gestae: vrst službene Augustove biografije, pisane u prvom licu; opis djela i postignuća koji se izvorno nalazio urezan u brončane ploče na ulazu u njegov mauzolej u Rimu; sačuvan je u dvojezičnoj verziji iz Ankare u Turskoj.

23

(arhiv). Najvidljiviji napredak na zgradama iz ranijeg razdoblja je upotreba travertina

(vrst kamena) na čitavom pročelju i odvažan naizmjenični ritam punog zida i otvora.

Obično se pretpostavlja da je na vanjskoj fasadi primijenjena superpozicija tri reda, kao i

u slučaju kasnijeg Koloseuma, no treba primijetiti da su sačuvana samo dva donja, dorski

i jonski. Neki stručnjaci predlažu da je izgubljena nadgradnja mogla biti u obliku obične

atike (kao što je slučaj na amfiteatru u Puli), a ne korintski red, kako predviđa kanonska

praksa.11

Italski tradicionalizam Marcelovog kazališta i helenistički utjecaji prisutni na Ari Pacis

predstavljaju dva pola arhitektonskog ukusa u doba Augusta. Upravo je miješanje ove

dvije struje stvorilo podlogu za neka od najboljih i najutjecajnijih rješenja u arhitekturi

nadolazećeg razdoblja. Nigdje taj proces nije toliko primjetan kao na Augustovom

forumu koji iz više razloga predstavlja vrhunac Augustova graditeljskog programa (6,7).

August se još u trenutku bitke kod Farsale (42. pr.Kr.), zavjetovao izgraditi u Rimu hram

Marsa Osvetnika (Mars Ultor), ali je hram u trenutku posvećenja foruma (2. n.Kr.) još

uvijek bio nedovršen, tako da velik dio građevine pripada kasnom razdoblju Augustove

vladavine. Forum i hram mogu se s pravom smatrati oglednim primjerom Augustove

arhitekture u trenutku njezine pune zrelosti. Forum je, kao i u slučaju Cezarova

prethodnika, trebao osigurati dodatni prostor za javne potrebe rastućeg stanovništva

Rima. U osnovi je August slijedio tlocrt svoga prethodnika, ali u znatno razvijenijem

obliku. Hram je bio podignut na daljem kraju izduženog prostora s dvije bočne dvorane

na stupovima (trijem), iz kojih su se otvarala dva polukružna proširenja, postavljena na

kraju križne osi koja se podudara s linijom pročelja hrama. Danas, kada su bočne dvorane

nestale, a polovica foruma je skrivena ispod moderne prometnice, proporcije kompleksa

mogu se učiniti znatno drugačije (7); no, dok je hram – gotovo kvadratnog tlocrta, s

dubokim trijemom – stajao, mogao je biti sagledan uistinu samo sprijeda. Izdignut na

visokom podiju, na vrhu stepeništa od sedamnaest stepenica, nadvijao se nad izduženim,

iznenađujuće uskim prostorom između bočnih trijemova (8). Svetonije je zapisao da

August nije uspio otkupiti svo zemljište koje je namjeravao, što se vjerojatno odnosi na

istočni ugao, gdje je asimetrija tlocrta uspješno prikrivena bočnim trjemovima.

11 Za prikaz amfiteatra u Puli i drugih građevina namijenjenih igrama na tlu Hrvatske, usp. odgovarajuće poglavlje u M. Suić, Antički grad, n. dj.

24

Uza sve helenističke detalje, a bilo ih je mnogo, koncept Augustova foruma je izrazito

rimski. Marsov hram je u odnosu na forum bio postavljen na isti način kao i hram Venere

Praroditeljice (Venus Genetrix) na Cezarovom forumu. Sam tlocrt foruma, s hramom koji

dominira pravokutnim otvorenim prostorom ispred sebe i koji je smješten na izrazito

povišenom podiju i prislonjen uz stražnji zid, u izravnoj je italskoj tradiciji. Istoga je

podrijetla i stroga osna simetrija cijelog tlocrta, nametnuta terenu; grčki arhitekt

vjerovatno bi umjesto toga iskoristio nepravilnost lokaliteta. Rimski arhitekti uvijek su

bili skloni graditi pojedine građevine izdvojeno, a u ovom slučaju takav dojam je dodatno

pojačan golemim ogradnim zidom visokim gotovo 35 metara, koji ima dvostruku

namjenu zaštite od požara i vizualnog paravana između foruma i gusto naseljene

stambene četvrti. Dojam zatvorenog prostora dodatno je naglašen visinom bočnih

trjemova, pročelja kojih su završavala atikom povrh kolonade, na kojoj su karijatide

nosile kazetiranu trabeaciju i uokviravale medaljone s glavama božanstava. Jedini

kontrast dominantnoj osi bila su dva polukružna dvorišta koja su se otvarala s unutrašnje

strane trjemova. Ona su nesumnjivo služila praktičnoj svrsi, možda kao sudnice, a njihov

oblik je vjerojatno bio uvjetovan manjkom raspoloživog prostora u istočnom dijelu

kompleksa. Ipak, diskretna križna orijentacija (dvostruka aksijalnost) nije ništa manje

tipična za rimski pristup, što će se otprilike stotinu godina kasnije, u dodatno razrađenom

obliku, pokazati na Trajanovom forumu.

Koncept prostranog foruma, zatim njegova namjena i tlocrt su, dakle, karakteristično

rimski. S druge strane, forum je u detaljima nudio puno novog i uzbudljivog. Dok je

impresivna struktura ogradnog zida s efektnim izmjenama kamena iz Gabija i travertina

primjer najbolje kasnorepubličke tradicije, dotle su fino obrađeni mramorni zidovi hrama

na visokom podiju od mramornih ortostata, sa završnom profilacijom ukrašenom

reljefnim meandrom izrazito grčki, gotovo sigurno iz Male Azije, nastali prema istom

uzoru kao i, recimo, oni na Augustovom hramu u Ankari (179). Iz detalja kao što su

karijatide (9) i izvanredni kapiteli pilastara s motivom Pegaza iz hrama (10), vidljivo je

da je arhitekt bio upoznat i s grčkim spomenicima u Atici, uključujući vremenski bliske

građevine kao što su unutrašnji propileji u Eleuzini. Majstori su također velikim dijelom

25

morali biti Grci, korišteni za obradu mnoštva mramornih stupova, greda, pločnika, zidnih

oplata, kojima je forum bio ukrašen – ne samo od bijelog Carrararskog mramora, nego i

od raznobojnog mramora iz Numidije, Frigije, Teosa, Hiosa i Eubeje, da spomenemo

samo one koje je još moguće vidjeti na licu mjesta. Ovo nije prvi put da se mramor u boji

koristi u Rimu, ali je prvi put upotrebljen u tako velikim količinama. Suprotnost između

blještave bjeline hrama i raskošnih boja koje su ga okruživale mora da je bio upečatljiv

kao što je bio i neobičan, navodeći Plinija da ga zajedno s bazilikom Emilijom (još jedna

raskošna mramorna građevina) i Vespazijanovim hramom Mira (Templum Pacis) svrsta

među tri najljepše građevine na svijetu.

O unutrašnjosti hrama, koju su opustošili pljačkaši mramora u srednjem vijeku, znamo

žalosno malo osim da je bila bogato ukrašena. Hram je imao apsidu u kojoj su stajali

kipovi Marsa, Venere i božanskog Julija, a strop su nosila dva reda stupova odmaknutih

od zida s odgovarajućim pilastrima na zidovima. Baza jednog stupa, zabilježena u

renesansi, vrlo je slična onoj iz Apolonovog hrama u Cirku, ukazujući na još jedan

mogući uzor glede podrijetla ukrasa u hramu i na forumu. Ti se utjecaji nikada nisu

stopili u zaseban «augustov stil», ali su bili ubrzano usvajani i pridodavani brojnim

stilovima i motivima koji su sada stajali na raspolaganju graditeljima u Rimu. Nikada

više u povijesti rimske arhitektonske ornamentike neće biti tako obilnog pritjecanja novih

idioma i novih ideja ili tako široke lepeze dekorativnih tradicija istovremeno u upotrebi.

Premda gotovo da i nije bilo građevine na Forumu Romanumu koja na ovaj ili onaj način

nije bila povezana s Augustom, u brojnim slučajevima riječ je o dovršetku ili obnovi

građevina koje je započeo Julije Cezar. Četiri glavna građevinska projekta koji se

povezuju s Augustom – bazilike Emilia i Julia, zgrada kurije (senata) i rostra – sve su bile

dio projekta kojim je Cezar htio unijeti red u dotadašnji kaotični razvoj od davnine

štovanog središta grada. Peti projekt, hram Božanskog Julija (Divus Iulius), posvećen 26.

godine pr.Kr. (vjerovatno dovršen nekoliko godina ranije), također se nadovezuje na

Cezarov projekt, smišljen kako bi uspostavio jak arhitektonski naglasak na uski

jugoistočni dio otvorenog prostora čije su uzdužne strane tvorile dvije spomenute bazilike

i osigurao ravnotežu naspram Rostre na suprotnoj strani. Osim kao element ovog

26

ambicioznog plana, Rostra (govornički podij) je od povijesnog više nego arhitektonskog

značaja, a Augustova kurija je bila u toj mjeri oštećena u požaru 284. godine da ju je

Dioklecijan morao u cijelosti obnoviti. Kovanice pokazuju da je Augustova kurija bila

vrlo slična svojoj nasljednici – visoka građevina sa zabatima i tri pravokutna prozora

iznad plitkog trijema uzduž inače jednostavnog pročelja (11).

S druge strane, o dvije bazilike znamo dovoljno da si možemo stvoriti prilično dobru

predodžbu o njihovom cjelovitom izgledu. Iako po općim naznakama slične u tlocrtu,

položaju, svrsi, one nude zanimljivu sliku o raznolikosti arhitektonske prakse u

Augustovo doba u Rimu. Od dvije bazilike, konzervativnija je bila bazilika Emilija

(Emilia), iznova podignuta nakon požara 14. godine pr.Kr. Nedavna istraživanja pokazala

su da je nova građevina (12A) vjerno slijedila gabarite svoje prethodnice. Sastojala se od

uske dugačke središnje dvorane, koja je bila osvjetljena kroz prozorski kat i okružena na

sve četiri strane unutrašnjim trijemovima s galerijama na katu. Ta dvorana, dugačka

nekih 90 i široka 27 metara, bila je otvorena prema jugoistoku i imala sa sjeveroistočne

strane dodatni red stupova koji su s obzirom na blizinu vanjskog zida imali više

dekorativnu nego funkcionalnu namjenu. Konstrukcijski je to bila prilično konzervativna

zgrada, upečatljiva više zbog bogatstva materijala i ukrasa nego zbog novih

arhitektonskih rješenja. Uz jugoistočnu stranu, prema forumu, bila je zatvorena nizom

dućana – Tabernae Novae – najvjerovatnije na dva kata i otvorenih na dvokatni trijem.

Pročelje trijema imalo je stupce s lukovima koji su bili uokvireni snažno istaknutim

elementima dorskoga reda (13). Ovaj trijem obično se identificira kao trijem Gaja i

Lucija, koji je posvećen 2. godine pr.Kr. i praktički predstavlja zasebnu zgradu, preinaku

helenističke stoe u suvremenu rimsku verziju. Pročelje je očigledno bilo zamišljeno kao

pandan pročelju bazilike Julije na suprotnoj strani.

Bazilika Julija (Iulia), uništena u požaru nedugo nakon završetka gradnje, vjerojatno 12.

godine pr.Kr., i obnovljena do 12. godine n.Kr. predstavlja zanimljiv kontrast. Podignuta

je kao sjedište centumvirskih sudova (koji su se održavali u središnjoj dvorani, odvojeni,

ako je bilo potrebno, zastorima ili drvenim paravanima) i više odgovara obrascu

arhitekture iz doba republike po tome što je otvorena s tri strane, a zatvorena samo na

27

jugozapadu («stražnja strana» u odnosu na forum), gdje se dvokatni red dućana ili ureda

otvarao prema unutrašnjem trijemu i galeriji povrh njega (12B). Ali, iako je u drugim

detaljima tlocrt (105 sa 46 metara, izuzevši dućane) samo razrađenija verzija sestrinske

bazilike nasuprot, s dvostrukim ophodnim trijemom i galerijom oko središnje dvorane

umjesto jednostrukog, princip konstrukcije ovdje je potpuno drugačiji. Umjesto da ju

nose stupovi, konstrukcija leži na arkadama i četverokutnim stubovima, ophodni

trijemovi su nadsvođeni, a jedino središnja dvorana ima drveni krov. Stupci u

unutrašnjosti su križnog presjeka i napravljeni od vapnenca, oni u drugom nizu od

mramora, dok su arkade na dva glavna pročelja bile uokvirene polustupovima i

trabeacijom dvostrukog toskanskog reda. Osim po većem bogatstvu materijala,

građevinska struktura je u velikoj mjeri nalikovala strukturi Marcelovog teatra i nudi

zanimljiv, u ovom obliku i kontekstu jedinstven primjer reinterpretacije tradicionalne

arhitektonske teme pomoću suvremenih graditeljskih metoda.

Arhitektura hramova u Augustovo doba po svojoj je prirodi naginjala konzervatizmu. U

relativno ograničenom prostoru unutar grada nije bilo mjesta za smjele inovacije koje su

obilježile arhitekturu velikih italskih svetišta u doba kasne republike (usp. svetište

Fortune Primigenije u Prenesti; op.pr.), i premda su u vrijeme Augusta i njegovih

nasljednika u arhitekturi i dalje prisutna izrazito italska obilježja kao što je težnja da se

hram nasloni na stražnji zid i usmjeri prema naprijed, kao i gotovo univerzalna upotreba

visokog podija s ili bez prednjeg stubišta, prevladavajući je ukus nesumnjivo bio više

sklon grčko-helenističkoj tradiciji. Vjerovatno su i dalje postojala mnoga starija svetišta,

s niskim stupovima i plitkim krovovima, no u trenutku obnove su zamijenjena

građevinama koje su, po svojim proporcijama i brojnim detaljima, puno bliže normama

kasno helenističkog graditeljstva. Jedan od najranijih i najljepših hramova iz Augustova

doba bio je Apolonov hram na Palatinu, podignut između 36.-28. godine pr.Kr. Sagrađen

iz čvrstog kararskog mramora i ukrašen brojnim poznatim skulpturama, bio je na glasu

kao jedno od čuda svoga vremena. Odmah uz njega bio je podignut trijem sa stupovima

od numidskog mramora (jedna od prvih zabilježenih upotreba obojenog mramora takvih

razmjera) te grčka i latinska knjižnica. Nakon velikog požara 64. godine n.Kr., knjižnice

su u vrijeme Domicijana bile iznova podignute na višoj razini, a njihovi ostaci mogu se

28

vidjeti iza velikog triklinija flavijevske carske palače (Domus Augustana). Od hrama nije

ostalo iznad površine ništa osim jezgre podija i nekoliko mramornih fragmenata, no

posljednja istraživanja potvrđuju da je u tlocrtu hram bio pseudoperipter, sa široko

postavljenim heksastilnim trijemom otvorenim prema Circusu Maximusu. Bio je

smješten na vrhu veličanstvenih stepenica, bočno od kojih je s jedne strane bila

Augustova kuća, a s druge dvorište s dvije knjižnice. Sve što znamo o ovim ranim

građevinama iz Augustovog doba upućuje na to da oni predstavljaju fazu intenzivnog

graditeljskog eksperimenta. Da su neke od njih bolje sačuvane, razvitak arhitekture u

vrijeme Augusta bio bi nam puno jasniji.

Obližnji hram Velike Majke (Magna Mater ili Kibela) nudi upadljiv kontrast. Nakon što

je hram izgorio 3. godine n.Kr., obnova u doba Augusta u potpunosti slijedi

konzervativne tradicije, vjerovatno koristeći dobar dio materijala s prethodne građevine

iz republikanskog doba s obilnom upotrebom štuka, kako za zidne površine, tako i za

arhitektonske detalje. Reljef iz 1. stoljeća u Villi Medici, na kojemu je prikazano pročelje

Augustove građevine (14), podsjeća na stupanj rafiniranosti koja se dala postići i u tome

materijalu, često korištenom, ali rijetko sačuvanom. Što se tiče prikaza tehnike ziđa, ona

dobrim dijelom odgovara onome što znamo o hramu Marsa Ultora na Augustovom

forumu. U vrijeme kada se toliko toga gradilo istovremeno, morali su se javiti i drugi

brojni primjeri sličnog konzervatizma. August se hvalio da je do 28. godine pr.Kr.

obnovio 82 hrama u gradu i nema sumnje da su se u brojnim slučajevima pri obnovi

koristili tradicionalni materijali i slijedile tradicionalne metode. Čak i u onim slučajevima

kada je obnova zapravo bila potpuno nova izgradnja, mora da je bio prisutan stilski

otklon. Ekstremni primjer možda predstavljaju tri mala hrama na forumu Holitorium, koji

su djelomice sačuvani zahvaljujući kasnijoj ugradnji u srednjovjekovnu crkvu S. Nicolo

in Carcere. S obzirom na korištene materijale i arhaizirajuće detalje, sva tri hrama su

smatrana građevinama republikanskog doba, s datacijom koja je sezala i do drugog

stoljeća pr.Kr. Sada se čini izglednim da je barem jedan od njih (dorski hram izgrađen od

travertina) – a vrlo vjerojatno i sva tri – nastao u vrijeme Augusta, kada je zamijenio

građevinu uništenu u vatri koja je poharala ovaj dio grada 31. godine pr.Kr. Dva gotovo

istovjetna jonska hrama imaju detalje koje treba usporediti s Kastorovim hramom iz

29

kasnijeg razdoblja Augustove vladavine, a jednog od njih gotovo sigurno treba prepoznati

kao Janusov hram, koji nije bio spreman za ponovo posvećenje sve do 17. godine n.Kr. U

trenutku kada su zalihe građevnog materijala i dotok radne snage uslijed brojnih

gradilišta morali predstavljati problem, nije čudno što su ova mala i ne odveć važna

svetišta dugo čekala na dovršenje ili što su, jednom dovršena, pokazivala brojna obilježja

arhitekture iz prethodnog vremena.

Postoje još dva hrama iz Augustova vremena koji zaslužuju kratak osvrt: Kastorov hram

(15) i hram Sloge (Concordia) pokraj Foruma Romanuma, oba drevne građevine koje su

u potpunosti obnovljene tijekom zadnjih dvadeset godina vladavine. Kastorov hram,

kojega je obnovio Augustov posinak i nasljednik Tiberije između 7. godine pr.Kr. i 6.

godine n.Kr., bio je veličanstveni peripter podignut na dvostrukom podiju, čiji se prednji

dio, kao u slučaju obližnjeg hrama Božanskog Julija (Divus Iulius) izdizao iznad foruma i

bio korišten kao pozornica za nastupe govornika. Središnji dio podija bio je od blokova

tufa oko betonske jezgre, osim podnožja stupova, koji su bili od kamena travertina; sve je

bilo obloženo kararskim mramorom, a između podnožja stupova ostavljeni su otvori koji

su možda služili kao hramske riznice. Tri sačuvana stupa, visoka 14.20 m, s dijelovima

originalne trabeacije, svi od kararskog mramora, već u 15. stoljeću bili su smatrani

spomenikom. Cela je gotovo u potpunosti nestala, no zna se da je unutrašnjost bila

ukrašena redom stupova duž oba bočna zida, slično kao u hramu Marsa Ultora na

Augustovu forumu. Pokušaji da se nadgradnja datira prema inače nezabilježenoj

restauraciji iz kasnog prvog ili drugog stoljeća n.Kr. su pogrešni. Istina, postoje jasne

razlike između ovog hrama i gotovo istovremenog hrama Marsa Ultora, ali jednako tako

nalazimo niz detalja koji su tipični za arhitekturu Augustova vremena; osim toga, vidjeli

smo da je upravo postojanje takvih razlika njezino obilježje. Sačuvani ostaci Kastorovog

hrama ostavljaju dojam da je ova građevina rad majstora koji nisu bili neposredno pod

utjecajem grčkih uzora. Hram Sloge (Concordia), kojega je također obnovio Tiberije i

koji je bio posvećen 10. godine n.Kr., ponavljao je neobičan tlocrt svoga prethodnika,

kod kojeg je duža os cele išla širinom građevine, tako da je trijem zauzimao samo dio

prednjeg dijela cele. Isticao se bogatstvom mramora i mnoštvom skulptura i slika kojima

je bio ukrašen; uprkos slaboj očuvanosti, jasno je da je i arhitektonski ukras hrama bio

30

iznimno bogat, nagoviještajući raskošne sheme nadolazećeg julijsko-klaudijevskog

razdoblja. Sačuvani fragmenti uključuju dio reljefima bogatog glavnog vijenca (16), bazu

stupa unutrašnjeg reda cele, koja je vrlo slična onima u hramu Marsa Ultora, te kićeni

korintski kapitel s parovima ovnova umjesto uobičajenih voluta. Masivni prag je bio od

mramora s Hiosa, a ostale vrste mramora uključuju eubejski, frigijski i numidski.

Svakom tko je upoznat s profinjenošću grčke arhitekture hramova prirodno se nameće

pitanje da li u slučaju augustovskih hramova možemo uspostaviti ikakvu korisnu

generalizaciju glede tipova korištenih tlocrta, razmaka između stupova, proporcija i

slično. Takvo bi pitanje bilo potpuno razumljivo dijelu onodobnih teoretičara arhitekture

čiji je predstavnik Vitruvije. No, graditelji nisu uvijek slijedili upute Vitruvija i njegovih

istomišljenika i to nas ne treba iznenaditi. U ovo eklektično doba nova su se tehnička

dostignuća brzo nametala i potiskivala tradicionalna razmišljanja o oblicima

arhitektonskog izraza. Tlocrti, kako se moglo i očekivati, otkrivaju vrlo malo

zajedničkog. Odveć toga je bilo dostupno, od mogućih uzora do arhitekata različitih

ukusa i iskustava. Od pet najvećih rimskih hramova, hram Sloge je poseban slučaj; druga

dva hrama, Dijanin na Aventinu i Kvirinov hram na Kvirinalu su oktastilni dipteri, a

preostala dva oktastilni peripteri (hram Marsa Ultora samo s tri strane), u skladu s

poznatim tipom kojeg je Vitruvije svrstao u kategoriju sine postico. Ostali su heksastili i

prostili, pseudoperipteri ili peripteri. Naglašena je tendencija prema visini na uštrb

dužine, što posebno dolazi do izražaja u slučaju hrama Marsa Ultora, koji je imao osam

stupova na pročelju i samo devet (uključujući i pilastar na stražnjem zidu) na bočnim

stranama. Visina je u većini slučajeva postignuta upotrebom neobično visokih podija,

dvostrukog u slučaju hramova Božanskog Julija i Kastora. Ovaj posljednji je prelazio 30

metara visine, od pločnika do vrha zabata. U još četiri hrama (onaj Božanskog Julija,

Apolonov u Cirku, Kastorov i Saturnov), podij se također naglo uzdiže uvis, pojačavajući

dojam visine. U pojedinom slučaju to može biti posljedica posebnih okolnosti, ali ovaj

detalj je važno naglasiti, budući da nije bio bez utjecaja na kasniju arhitekturu u

provincijama (npr. hram Rome i Augusta u Leptis Magni, Kapitolij u Sabrati, itd.). S

iznimkom tri hrama na forumu Holitorium (koje jedva da možemo smatrati tipičnim

augustovskim građevinama), i možda Saturnovog hrama, hrama Božanskog Julija i

31

Apolonovog hrama na Palatinu, sva tri iz ranijega razdoblja Augustove vladavine,

uobičajeni red jest – i ostat će u budućnosti – korintski, dok su razmaci među stupovima

u pravilu prilično mali. Ovo posljednje obilježje, premda je moglo biti uvjetovano i

praktičnim razlozima, opet utječe na dojam naglašene visine. Konačno, možemo

primijetiti da su tri najveća hrama imala bogato ukrašene redove (stupova) duž

unutrašnjih bočnih zidova cele. To obilježje, koje je barem na početku imalo kako

praktičnu, tako i estetsku svrhu, pomažući smanjiti raspon krova, ima ishodište u grčkoj

arhitekturi, ali postoje i italski uzori iz vremena republike. Primjer toga su dvorana s

apsidom u Prenesti i nimfej u tzv. Ciceronovoj vili u Formiju. Isto obilježje nalazimo i u

Pompejevom hramu Venere Pobjednice (Victrix), a ono će biti prisutno i nakon Augusta.

Što se tehnika građenja tiče, Augustovo razdoblje je obilježio stalni napredak u primjeni

postojećih tehnologija i načina gradnje, više nego značajni novi izumi. Pri korištenju

lokalnoga kamena za gradnju različitih građevina, sve se više koriste samo kvalitetnije

vrste, osobito travertin i gabijski kamen koji su upotrebljavani za dijelove građevina

izložene pogledu. Druge, manje vrijedne vrste kamena korištene su za podije i unutrašnje

zidove. Imajući na umu slučaj hramova na forumu Holitorum moramo biti oprezni s

kriterijima kao što su dokazi o vremenu izgradnje: ono što je primjenjeno na javnim

zgradama nije neminovno korišteno u slučaju privatnih, a još manje u slučaju gradnje

izvan najužeg gradskog centra. Ali kako je beton postajao sve dostupniji, uskoro je

postao vrlo jeftina i djelotvorna zamjena za kamen koji se počeo koristiti u manjoj mjeri

– ukoliko se uopće koristio – i to u svrhu postizanja optičkog efekta. Posebno dobri

primjeri lijepo obrađenog (tesanog) kamena kao građevnog materijala u Rimu u doba

Augusta su Marcelovo kazalište i zid oko Augustovog foruma, ili podnožje (podij)

Kastorovog hrama, gdje ima isključivo strukturalnu ulogu.

Premda nije bilo nekih senzacionalnih inovacija u korištenju betona, možemo govoriti o

stalnom poboljšanju njegove kvalitete. Dok su u slučaju spomenika podignutih u doba

kasne republike još uvijek u pravilu vidljive vodoravne razdjelne crte (reške), kao trag

sukcesivnih faza radova, na početku nove ere ova je pojava postala izuzetno rijetka.

Graditelji su očito unaprijedili tehniku stvorivši mješavinu koja se polaganije suši,

32

omogućivši jezgri zida da se stopi u stvarno homogenu masu. Jednako tako, lukovi i

svodovi pokazuju jasnu razvojnu liniju koja se udaljava od republikanskih oblika s

nepravilnim komadima kamena radijalno poslaganima oko unutrašnjeg luka – poput

svodnih kamenova (voussoir). Sada je cijela masa (unutrašnji dio luka i ostalo)

kompaktnija i ostaje čvrsta i kada se potpornji uklone, što je omogućila veća kvaliteta

betona. Najvažnije od svega je to što su građevinari u međuvremenu shvatili da za

svakodnevne potrebe lokalni crveni vulkanski pijesak (pozzolana) ima ista izvanredna

svojstva kao i pulvis puteolanus iz mjesta Pozzuoli na obali Kampanije, odakle se

materijal dugo vremena uvozio i koristio pri izgradnji pristaništa, mostova i sličnih

hidrauličnih radova. Upravo je hidraulično svojstvo pozzolane, pomiješane s vapnom,

učinilo rimsku «žbuku» iz vremena carstva tako snažnim adutom u građevinarstvu; pa

iako stari Rimljani nisu bili svjesni teorijskih razloga za takvu pojavu, Vitruvijev traktat o

arhitekturi pokazuje da su do kraja 1. stoljeća pr.Kr. posjedovali bogato praktično

iskustvo u radu s ovom i drugim vrstama žbuke. Proučavanje spomenika pokazuje da se

žbuka od pozzolane po prvi puta pojavila u Rimu u doba Cezara, ali je tek u doba

Augusta ušla u svakodnevnu upotrebu.

Razvitak pojedinih vrsta betona je detaljno proučen i može pružiti korisne podatke o

datiranju spomenika, ali i taj kriterij moramo koristiti s oprezom. Detaljni uvid u radove

koje je poduzeo Agripa prigodom popravaka na rimskim akvaduktima pokazuje svu

širinu mogućnosti koje su bile na raspolaganju graditeljima na istoj građevini – ne

postoji, naime, potpuna ujednačenost u gradnji i materijalu. U Rimu, već u rano

Augustovo doba, izvedbe u tehnici opus reticulatum s lukovima od tufa uvelike su

zamijenile ranije, nepravilnije tehnike i to je ostao uobičajeni način obrade vanjskog

dijela zida sve do narednog stoljeća. Najznačajnija inovacija bila je bez sumnje

povremena upotreba opeke kao građevnog materijala, koja se u manjim količinama

počinje koristiti na spomenicima od sredine prvog stoljeća pr.Kr. Tijekom cijele

Augustove vladavine takve su «opeke» nezaobilazno lomljeni crijep ili krovni crijep,

lomljen ili rezan prema potrebi; iako Vitruvije (koji piše između 25.-22. godine pr.Kr.)

spominje njihovu uporabu pri gradnji stambenih kuća, tek 25 godina kasnije imamo

primjer građevine (kolumbarijum Augustovih oslobođenika) na kojoj je cijeli vanjski dio

33

u potpunosti iz opeke. Augustova Rostra (Rostra Augusti), iz 20. godine pr.Kr.,

predstavlja rani primjer njihove upotrebe na javnim spomenicima. Velika vrijednost

novog materijala je u tome što omogućava graditelju da u potpunosti ili djelomično

odbaci upotrebu potpornih skela pri izgradnji zidova, ali puni potencijal opeke neće biti

iskorišten još dugo nakon Augustove smrti. Usporedo s poboljšanjem kvalitete samog

betona, ovime je bio otvoren put revolucionarnim promjenama koje su se dogodile za

njegovih nasljednika.

Suočeni s količinom i raznolikošću graditeljstva u Rimu u razdoblju koje je trajalo oko 60

godina – od smrti Cezara (44. pr.Kr.) do smrti Augusta (14. n.Kr.) – na prvi pogled teško

možemo uspostaviti jedinstveni obrazac. Raznolikost mogućih rješenja je pravi

pokazatelj situacije: razvitak arhitekture u Augustovom Rimu (isto će vrijediti za svaki

grad u carstvu u idućih tri stoljeća), je satkan od brojnih, na trenutke zapanjujuće

raznolikih obrazaca. Tek iz povijesne perspektive možemo vidjeti što im je zajedničko i u

kojem smjeru vode. Bitne za Augustov graditeljski program bile su povijesne okolnosti

unutar kojih se ovaj dogodio. Povratak mira i blagostanja u svijetu umornom od ratovanja

doveo je do ostvarenja programa dotad neviđenih razmjera; činjenica da je Rim sada bio

neprikosnoveni gospodar i središte civiliziranog svijeta značila je da su mu sve vještine,

materijali i umjetnički talent svijeta nad kojim je vladao stajali na raspolaganju. Ne

iznenađuje stoga da u arhitekturi Rima toga vremena ima puno elemenata koje možemo

pripisati «posudbi» iz drugih kulturnih tradicija, ali može nas iznenaditi brzina i

efikasnost kojom su se ti elementi prilagodili svom novom domu. Na dugu stazu, još su

značajniji recipročni utjecaji koji sada počinju teči iz Rima prema van; kao što je

arhitektura republikanskog Rima nezamisliva izvan šireg okvira helenističkog svijeta,

tako se sada, po prvi puta, helenistički Istok našao pod utjecajem jednog većeg organizma

(u čijem je stvaranju sudjelovao).

Značajan čimbenik u razvitku rimske arhitekture je snaga domaćih italskih tradicija.

Helenistički, odnosno grčki element bio je bez sumnje izrazito prisutan u italskim

tradicijama, posebno u Kampaniji, gdje su povijesne okolnosti pogodovale približavanju

dviju kultura; no, helenistički element je bio «usisan» i djelomice transformiran kako bi

34

udovoljio zahtjevima vitalne arhitektonske tradicije rimske republike, koja je imala

vlastite snažne korijene. Prepoznatljivo obilježje ove arhitekture je iskorištavanje nosivih

i estetskih mogućnosti luka, koji potiskuje u drugi plan stup i arhitrav, osnovne elemente

helenističke arhitekture, prepuštajući im često isključivo dekorativnu ulogu. Drugo važno

obilježje je zamjena tradicionalnog krova od drvenih greda svodom. Snaga ove tradicije

koji put ne dolazi toliko do izražaja zato što su hramovi brojčano najzastupljenija skupina

arhitektonskih spomenika, za razliku od svjetovne arhitekture, koja nije u jednakoj mjeri

sačuvana, a u kojoj je domaći italski element bio puno prisutniji. Građevine kao što su

Marcelovo kazalište i bazilika Julia pripadaju razvojnoj liniji koja vodi neposredno od

velikih svetišta u Laciju kao što su Fortuna Primigenia ili Heraklovo svetište, do

Koloseuma i Domicijanova cirkusa. Te su građevine karakteristične za široki krug

administrativnih i poslovnih zgrada, od kojih su nam tek rijetke ostale sačuvane. Italska

tradicija prepoznatljiva je i u razvitku specifičnih arhitektonskih tipova kao što je bazilika

i njihovom prilagođavanju lokalnim zahtjevima. I ovdje je Kampanija, zahvaljujući

miješanom grčko-italskom društvu, odigrala važnu ulogu u početnim fazama nove

arhitekture. Međutim, bazilika Emilija iz Augustovog doba, bez obzira na svu raskoš

egzotičnih materijala, nije ništa manje rimska građevina od bazilike Julije, premda u

detaljima ponešto staromodnija. Nakon podrobnije analize, čak i rimski hramovi

pokazuju manju ovisnost o helenističkim uzorima nego što se čini na prvi pogled.

Osnovne arhitektonske forme već imaju iza sebe prilično dugo razdoblje prilagođavanja;

ono što je novo jesu materijali i pažljivija obrada. Koliko znamo, nema niti jedne

građevine u Rimu iz vremena Augusta (zasigurno ne nakon ranog razdoblja njegove

vladavine), koja bi bila toliko ovisna o grčkim uzorima kao što je to slučaj s malim

kružnim hramom na Forumu Boariumu iz republikanskog razdoblja.

U svojim najvitalnijim i karakterističnim oblicima, republikanska graditeljska tradicija je

vezana uz upotrebu građevinskih materijala dostupnih u središnjoj Italiji. Helenistička

struja u arhitekturi Augustovog Rima jednako je tako usko povezana s uvođenjem novog

materijala – mramora. Dok je u prethodnom razdoblju mramor bio dostupan samo kao

egzotična luksuzna roba, otvaranje kamenoloma u Carrari u razmaku od nekoliko godina

dovelo je do tolikog priljeva novog materijala na rimsko tržište da je ubrzo bilo nužno

35

osigurati veći broj vještih majstora, a jedino mjesto gdje ih se moglo naći bila je Grčka.

Zajedno s duboko usađenim divljenjem prema svemu što je bilo grčko, posljedica takvog

razvitka bila je brza i potpuna helenizacija postojećih republikanskih tradicija

arhitektonskog ukrasa. Grčki kamenoresci, od kojih su mnogi zanat naučili u

neoklasičnim atičkim radionicama, koristili su motive s kojima su bili dobro upoznati u

svojoj domovini. Nagla pojava novog ukrasnog repertoara nije toliko neočekivana koliko

brzina kojom je uvozni repertoar bio prilagođen tipično rimskom ukusu. Prema

standardima klasične Grčke, proporcije i detalji velikog dijela rimskog građevinskog

pothvata prilično su skromni – ali pogriješili bismo kada bismo primjenjivali takve

standarde. U razmaku od nekoliko desetljeća pojavio se novi stil koji je specifično rimski,

stil koji će dominirati arhitektonskim repertoarom cijelo iduće stoljeće. U usporedbi s

gore navedenim, uvoz velikih količina obojanog mramora za stupove, pločnike i

oblaganje zidova velikih spomenika iz Augustova vremena nije tako revolucionarna

pojava kao što bismo mogli pomisliti u prvi čas. Polikromna arhitektura nije bila nešto

novo; bila je to samo bogatija, suptilnija varijanta već otprije poznate i primjenjene ideje.

Značajnije je to što je upotreba novog materijala otvorila neslućene mogućnosti za sve

izraženije razlikovanje ukrasne i konstrukcijske namjene (dekorativnih i nosivih

elemenata). Ta se tendencija pojavila već u doba republike, ali svoju punu primjenu i

zrelost doživjet će tek s arhitekturom od betona i oplatom od opeke u vrijeme kasnijeg

carstva.

36

III.

Rimska arhitektonska revolucija

(John B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 97-107;

brojevi u zagradama odnose se na ilustracije u knjizi)

Trajanova smrt 117. godine je dobar trenutak da se zaustavimo i razmotrimo što se

događa u rimskoj arhitekturi otprilike jedno stoljeće nakon Augustove smrti (14. n.Kr.).

Premda nema nikakvog značajnog prekida u arhitektonskom razvitku (niti će ga biti prije

trećeg stoljeća), novo razdoblje donijelo je nove probleme i nove perspektive. Zamah

velikog programa gradnje iz Augustovog vremena nije niti izdaleka bio iscrpljen.

Tijekom više od stotinu godina on je bio nositelj arhitektonskog razvitka u glavnom

gradu carstva. Osim što je stvorio uvjete koji su omogućili revoluciju u pristupu

arhitekturi – a to je tema ovog poglavlja – tijekom čitavog prvog stoljeća Augustov

program predstavljao je općeprihvaćene obrasce u promišljanju arhitekture, kako u

naprednom, tako i u konzervativnom smislu. Sada se horizonti ponovno šire. Ravnoteža

bogatstva i napretka počela se seliti iz Italije prema provincijama, a arhitekti drugog

stoljeća sve češće traže drugdje one aspekte svog zanata koje ne mogu zadovoljiti

lokalno. Postojali su, naravno, određeni elementi klasične tradicije koji su bili tako

duboko ukorijenjeni i rasprostranjeni da su nadilazili sve granice. Klasični sustav stupa,

kapitela i gređa, na primjer, ostat će temeljni dio arhitektonskog repertoara i u narednim

stoljećima, bez obzira na mjesto i okolnosti; sve do vremena Justinijana arhitektura se u

tome pogledu neće bitno promijeniti. Ali postojali su drugi, ne manje značajni elementi u

odnosu na koje je dolazilo do bitnih odstupanja diljem mediteranskog svijeta. U Italiji, na

primjer, naglašena sklonost da se tradicionalne klasične forme svedu na razinu ukrasa

poprimila je monumentalne razmjere tijekom zadnjeg stoljeća republike i upravo je na

takvoj, široko prihvaćenoj italskoj verziji helenističke tradicije August zasnovao velik dio

svog graditeljskog programa. Domicijanov stadion, zadnja velika javna građevina u Rimu

37

koja na vanjskom zidu s ritmički raspoređenim lučnim otvorima sustavno primjenjuje

okvir klasične arhitekture, označava kraj razdoblja koje je obuhvatilo cijelo zadnje

stoljeće republike i prvo stoljeće carstva.

Mnoge od promjena koje su se u to vrijeme dogodile mogu se, naravno, objasniti čisto

lokalnim okolnostima. U gore spomenutom slučaju, na primjer, možemo uočiti da beton

obložen opekom – od tog vremena najprisutniji građevinski materijal u Rimu – ima za

posljedicu jednostavniji vanjski izgled građevine, koji jasno razotkriva materijal i tehniku

konstrukcije te je najvećim dijelom ili u potpunosti lišen ukrasnog klasicističkog detalja.

Ti su detalji sada sve češće preusmjereni u unutrašnjost građevine, s interijerima od

mramora ili štuko dekoracije. Ali čak i u slučaju konzervativnih tipova građevina kao što

su hramovi ili pri obradi klasičnih redova, možemo vidjeti važan pomak u odabiru.

Spomenici Augustova doba ostali su u ovom pogledu neiscrpan repertoar ideja i motiva i

s vremenom će postati predmetom zanimanja rimskih arhitekata u potrazi za uzorima.

Ali, baš kao što Domicijanov stadion označava kraj jedne epohe, tako možemo izdvojiti

pojedine građevine – na primjer Trajanov forum – kao neke od posljednjih primjera

tradicionalnog urbanizma i ukrasa koji vuku podrijetlo, gotovo bez izuzetka, od

građevina iz Augustova vremena. Samo jednu generaciju kasnije, Trajanov nasljednik

Hadrijan umjesto toga ugledat će se ponovo na Grčku i Malu Aziju, o čemu jasno govori

arhitektura slavnog hrama Venere i Rome. To je, uostalom, simptomatično za promjene

na mnogim područjima u rimskom svijetu. Premda je razvitak betonske arhitekture bio i

još će neko vrijeme biti gotovo isključivo lokalni (rimski) fenomen, pozornica je bila

postavljena za nove velike stvari i ideje.

U građevinama kao što su Neronova «Zlatna kuća» (Domus aurea) ili palača Flavijevaca

na Palatinu (Domus Augustana), već smo imali priliku razmotriti nešto od novih

prostornih ideja koje su došle do izražaja u Rimu tjekom druge polovice prvog stoljeća.

Kao što se često događa u povijesti arhitekture, pojava novih materijala i novih metoda je

utjecala i na nov teorijski pristup. U ovom slučaju, novi materijal je bio beton. Da bismo

mogli pratiti novi pristup arhitekturi tijekom razdoblja o kojem je riječ, prvo će biti

potrebno detaljno opisati njegova svojstva, prednosti i ograničenja. Pogledajmo prvo

38

moguću definiciju. Rimski beton (opus caementicium) nije ni beton ni cement u

modernom smislu te riječi, miješan i lijevan materijal, niti je korišten samostalno,

neovisno o drugim materijalima. Bio je kombinacija žbuke i šljunka (caementa), gotovo

uvijek slagan u vodoravnim slojevima, a ne lijevan, s time da bitna razlika u odnosu na

sastav današnjeg materijala leži u boljoj kvaliteti rimske žbuke. Zapravo je čvrstoća

žbuke bila ta koja je rimskom betonu davala njegova jedinstvena svojstva. Premda je

jezgra betona bila redovito oblagana drugim materijalima, vanjski je sloj konstrukcijski

bio od daleko manjeg značaja.

Svojstva potpuno razvijenog rimskog betona su rezultat miješanja vapna s lokalnim

vulkanskim pijeskom (pozzolana). Nije to bilo neko iznenadno, dramatično otkriće, a još

manje rezultat teorijskog znanja o kemijskim procesima koji se pritom javljaju. Ono je

došlo kao plod stoljetne prakse sazdane na pokušajima i pogreškama, a svaka generacija

svojim je praktičnim iskustvom pritom dala svoj doprinos. Ono što se ispočetka koristilo

kao obična ispuna, upotrebljiva samo za jezgru gradskih zidina, postolja za govornice ili

hramove itd., razvilo se u zaseban građevinski materijal koji se mogao koristiti ne samo

za gradnju zidova nego i za lukove i svodove. Povijest pozzolane (lat. pulvis puteolanus)

je dobar pokazatelj u kojoj mjeri je čitav razvitak bio plod slučajnih otkrića i iskustvene

mudrosti niza generacija graditelja. Jedno od najvažnijih svojstava pozzolane je to da se

njome može dobiti žbuka koja se stvrdnjava u dodiru s vodom, svojstvo koje je vjerojatno

otkriveno pri gradnji u luci Puteoli (danas Pozzuoli) u Kampaniji. Pozzolana se od tada

redovito izvozi u glavni grad, gdje se koristi za gradnju mostova, obalnih pristaništa i

molova. Postoje obilne zalihe identičnog vulkanskog pijeska u Rimu i okolici, tako da se

pod Augustom pozzolana već koristila i u običnoj gradnji. Pa ipak, i nakon pedeset

godina Klaudije ju je za radove na luci u Ostiji još uvijek uvozio iz Puteolija.

Raniju povijest rimskog betona moramo zamisliti upravo u kontekstu opreznog i

praktičnog konzervatizma, tipičnog za Rimljane. Takvi spori pomaci, zasnovani na

iskustvu neizbježno su teški za pratiti i dokumentirati. Samo su uspjesi ti koji se pamte.

Na primjer, Agripin ambiciozni program izgradnje i popravka vodovoda bio je tako loše

izveden u praksi da je dvadeset godina kasnije August morao započeti sve iznova. Aqua

39

Claudia, posvećena 52. godine n.Kr., u doba cara Klaudija, zahtijevala je znatne

popravke već dvadeset godina poslije i ponovo u vrijeme Domicijana. Ovo su samo dva

primjera o kojima smo dobro informirani, zahvaljujući sačuvanom traktatu povjerenika

za vodu Julija Frontina. Zapravo i nije čudno da je za vrijeme Augusta, te još zadugo u

konzervativnim graditeljskim krugovima, kvadratni kameni blok i dalje bio omiljeni

materijal uvijek kada je bila riječ o građevnim elementima koji su morali nositi veći teret.

Takav su stav još uvijek dijelili i graditelji Koloseuma u doba Flavijevaca. Iako se već na

početku kršćanske ere beton proširio kao djelotvorna i ekonomična zamjena za zidnu

konstrukciju od rezanih kamenih blokova i za drvena krovišta, tipične za tradicionalnu

klasičnu gradnju, malo je pokazatelja da je već u to vrijeme bio prihvaćen kao samostalni

građevinski materijal za monumentalne građevine. U ovom pogledu, velika kultna

svetišta u Laciju iz vremena republike (na primjer svetište Fortune Primigenije u Prenesti,

op.pr.), su usamljena rješenja u odnosu na ono što će uskoro uslijediti.

Aspekt rimske betonske konstrukcije koji je često dovodio do zabune je redoviti postupak

pridodavanja vanjskog (oplatnog) sloja od drugih materijala na betonsku jezgru. Vanjski

dijelovi zida mogu biti podignuti od kvadratnih kamenih blokova ili nepravilnih kamenih

uzoraka (opus incertum), ili od skladne površine nalik šahovskoj ploči s kockastim

uzorkom (opus reticulatum), koji je ušao u upotrebu zadnjih godina Republike (51), sve

do opeke (opus testaceum), karakteristične za razdoblje razvijenog rimskog betona. Ali,

proučavanje različitih oplatnih tehnika, premda pomaže pri utvrđivanju kronologije

pojedinih spomenika, od sporedne je važnosti za razumijevanje arhitektonskih odlika i

mogućnosti rimskog betona kao takvog, budući da njegova snaga leži u smjesi žbuke i

vapna koji su sačinjavali jezgru takvog zida. Osim što predstavlja dobru podlogu za

nanošenje završnog ukrasnog sloja (od mramora ili štuka), osnovna namjena vanjskog,

oplatnog zida je u jednostavnijem procesu konstrukcije. On čini pažljivo oblikovanu,

gotovo samostalnu strukturu unutar koje je betonska jezgra zida mogla biti slagana uz

minimalnu upotrebu potpornja i stručnog nadzora. Relativno manja važnost oplatnog

dijela u rimskoj arhitekturi je činjenica koju valja naglasiti, budući da su graditelji u

vrijeme carstva, posebno kada bi uz beton koristili opeku, uvelike upotrebljavali poznate

pomoćne tehnike kao što su ugrađeni rasteretni lukovi nad vratima, prozorima i ostalim

40

dijelovima konstrukcije gdje se javljao poseban pritisak (usp. 76, 79, 85). Lukovi, blago

zakrivljeni nadvratnici, rasteretni lukovi – toliko karakteristični za spomenike s vanjskim

zidovima od opeke – ostavljaju gotovo neodoljiv dojam «živog» materijala unutar kojega

svaki od ovih elemenata igra aktivnu ulogu u nošenju i raspodjeli tereta građevine kao

cjeline. U stvarnosti, ovo je samo djelomice točno. Ti su elementi bez sumnje imali

aktivnu i korisnu ulogu tijekom izgradnje građevine, a u manjem dijelu i za vrijeme

sušenja. No, jednom kada se je beton stvrdnuo, oni više nisu imali nikakvu

konstrukcijsku svrhu; zapravo, bili su mjesta mogućih napuklina u budućnosti, pa su tako

predstavljali osjetljive točke. Isto vrijedi, u različitoj mjeri, i za obilježja kao što su rebra

od opeke, koja nisu rijetka na kasnim rimskim svodovima, ili za ravne jednostruke redove

velikih crjepova («vezani tokovi») koji su bili ubacivani u jednakim razmacima u mnoge

rimske zidove, protežući se vanjskim, oplatnim dijelom, ali i kroz jezgru zida (79).

Upotreba rebara od cigle bit će obrađena u sljedećem poglavlju. Glavna svrha «vezanih

tokova» je bila osigurati ravan, ujednačen završetak na kraju svake dionice gradnje, ali i

spriječiti okomito širenje manjih uleknuća u još svježoj masi betona.

Čvrstoća jezgre je, dakle, ono što je doista bilo važno, i upravo je stalno usavršavanje

kvalitete jezgre najznačajniji korak naprijed u doba Augusta i u rano julijsko-

klaudijevskom razdoblju. Nakon Augusta kvaliteta žbuke je dodatno usavršena redovitim

dodavanjem lokalne pozzolane, a drugo značajno poboljšanje je postupna eliminacija

vodoravnih linija koje su obilježavale spojeve sukcesivno polaganih slojeva betona u

ranijim građevinama. Pretpostavlja se da je ovo postignuto upotrebom smjese koja se

sporije suši i koja je omogućila stapanje jezgre u gotovo homogenu masu. Kako se

usavršavala kvaliteta betona, tako je i tehnika gradnje svodova postajala jednostavnijom,

a svodovi dodatno ojačani uklanjanjem unutrašnjeg luka (intrados) od radijalno slaganih,

grubo obrađenih kamenih blokova, koji su obilježje mnogih svodova iz vremena

republike. Od sada se betonska masa svoda slaže u potpornje u jednakim vodoravnim

slojevima kao i sami zidovi; takvi su svodovi stajali zahvaljujući gotovo monolitnoj

kvaliteti osušene betonske mase.

41

Rimski arhitekti su iznenađujuće sporo počeli koristiti revolucionarne mogućnosti novih

materijala koji su se razvijali pred njihovim očima, ali jednom kada su ih postali svjesni,

realizacija je bila brza i potpuna. Zahvaljujući sretnim okolnostima što su se očuvali neki

od ključnih spomenika, u mogućnosti smo detaljno pratiti taj proces. U trenutku

Hadrijanove smrti (137. n.Kr.), vjerojatno je još bilo ljudi koji su se sjećali Nerona i

velikog požara iz 64. godine. Između ta dva datuma dogodile su se sve bitne promjene u

razmišljanju o arhitekturi i upravo to je veliki doprinos Rima europskoj povijesti

umjetnosti. Prvi veliki javni spomenik na kojem možemo pratiti ove promjene je

Neronova «Zlatna kuća» (Domus aurea). Bila je to luksuzna ladanjska vila u srcu Rima

koja je odudarala od svog okruženja, za Neronove suvremenike notorna po brojnim

inženjerskim čudima. Gledajući iz te perspektive, uvučeno dvorište u središnjem dijelu

kompleksa (koji je bilo moguće rekonstruirati), s bočnim krilima koja oblikuju tri strane

nepravilnog šesterokuta – premda novina u arhitekturi glavnog grada – iza sebe ima

brojne uzore i prethodnike kao što su vile uz more u Kampaniji i Laciju. Premda

simptomatično u kontekstu sve češćeg izbjegavanja arhitekture pravog kuta, značenje

ovog detalja ipak je malo u usporedbi s osmerokutnom dvoranom u središtu onog dijela

Neronove građevine koji najčešće nazivamo istočnim krilom. Teško je dovoljno istaknuti

njezinu važnost (44, 45): po prvi puta u zabilježenoj povijesti rimske arhitekture javlja se

prostorija koja ne samo da napušta uobičajeni pravokutni obrazac građevinskog

kompleksa kojemu pripada, već je namjerno projektirana s namjerom postizanja novih i

neobičnih dojmova. To što su mnogi problemi planiranja pritom i dalje ostali prisutni kao

i to što su mnogi detalji – poput malih trokutastih prostora u kutovima između radijalnih

soba – nezgrapno riješeni, ne umanjuje iznenađujuću novost takve arhitektonske vizije.

To je poglavito arhitektura interijera u kojoj su svjetlost i prostor jednako važni kao i

sama ploha zida. Na neupadljiv, ali znakovit način naglasak je prebačen s volumena

(punih zidova) na prostor (šupljine). U isto vrijeme namjerno su u drugi plan potisnuti

konstrukcijski problemi. Zidovi i svodovi nisu više jasno suprotstavljeni elementi

uravnotežene strukture, već komplementarni i isprepleteni elementi ovojnice koja

obuhvaća oblik. Sam taj oblik nije jednostavno odrediti; premda je tlocrt centraliziran

oko zajedničkog središta, pogled bježi prema van kroz otvor na vrhu svoda (occulus) ili

prema uzbudljivim vizurama koje se otvaraju pogledu kroz radijalno raspoređene

42

prostorije. Svjetlost koja ulazi kroz elipsaste otvore u vanjskom plaštu kupole stvara isti

dojam. Ovdje doista susrećemo sve elemente koji će obilježiti kasnu rimsku arhitekturu.

Da bismo shvatili koliko je sve to novo, trebamo se sjetiti u kojoj mjeri je u arhitekturi

staroga svijeta dominirao koncept volumena (mase) i jednostavna rješenja strukturalnih

problema vezanih uz odnos nosača i krova. Bilo u Grčkoj ili na drevnom Istoku, ti su

problemi bili rješavani suprotstavljanjem osnovnih graditeljskih elemenata kao što su zid

i krov, povišeno postolje i nadgradnja, stup i arhitrav. Grčka arhitektura je bila logična,

racionalna, jednostavna, a njezina ljepota leži u profinjenom tretmanu uobičajenih

konstrukcijskih problema. Bila je to u prvom redu arhitektura pročelja koju je bilo lakše

sagledati i shvatiti izvana nego doživjeti iznutra. Čak i kad se nametnula potreba za

natkrivanjem velikog prostora kao što je to bio slučaj u dvorani za okupljanje

(Telesterion) u Eleuzini, konačni rezultat je u najboljem slučaju krhka ravnoteža između

fizičkih zahtjeva i estetske tradicije kojoj su tehnički problemi te vrste bili strani. Tek je

Rim razvio arhitekturu koja za temelj ima koncept unutrašnjeg prostora, a osmerokutna

dvorana Neronove «Zlatne kuće» predstavlja ključni korak u toj evoluciji.

Ako je Neronova palača prva građevina na primjeru koje možemo jasno prepoznati

odlučujući utjecaj nove vizije, to nikako ne znači da je riječ o iznenadnom otkriću niti se

ona po prvi puta manifestira u rimskoj arhitekturi. Naprotiv, čini se da osmerokutni plan

ima zaseban razvitak i da je naknadno prilagođen novom konceptu arhitekture.

Neizbježno se moramo prisjetiti vrtnih paviljona, fontana i ostalih arhitektonskih

fantazija u bogatim rimskim parkovima iz razdoblja julijsko-klaudijevske dinastije, koji

su ostavili brojne tragove u ondašnjoj literaturi i slikarstvu, ali je nažalost malo dobrih

sačuvanih primjera. No, to je bilo prirodno mjesto za arhitektonske eksperimente i možda

je nadahnuće za osmerokut, kao i za brojne druge elemente Neronove palače jedna od

Kaligulinih urbanih vila ili, pak, Neronova prva palača (Domus Transitoria). No, važnija

od identifikacije mogućeg uzora za osmerokutnu dvoranu je spoznaja da je većina ideja

koje su doživjele ostvarenje u «Zlatnoj kući» već otprije prisutna na arhitektonskoj sceni.

Novost je njihova primjena na istoj građevini. Već u arhitekturi kasne republike može se

primijetiti sve veće zanimanje za oblikovanje unutrašnjeg prostora. To je ujedno i

43

temeljna razlika između grčke stoe i rimske bazilike, ali novo shvaćanje još uvijek je

vezano uz strogu pravokutnu shemu konvencionalnih klasičnih oblika. Gledano iz tog

kuta, bazilika Ulpia na Trajanovu forumu i središnja dvorana Trajanove tržnice proizlaze

iz iste rimske tradicije. Ništa manje nije važan sve izraženiji ukus za zakrivljene ili

višekutne oblike, prisutan već u Augustovo doba, koji posebno dolazi do izražaja u

bogatim obalnim vilama, u njihovim prostranim trjemovima, fontanama i malim

hramovima. Na funkcionalnoj razini taj se ukus ispoljava u gradnji amfiteatara i kazališta

za što se beton, zahvaljujući fleksibilnosti, vrlo rano pokazao najprikladnijim

materijalom. Bio je potreban samo malen korak do spoznaje da zahvaljujući betonu

arhitekti više nisu vezani za ograničen repertoar arhitektonskih oblika uvjetovanih

tradicionalnim građevinskim materijalima. Jednom kada se počeo koristiti beton – koji u

usporedbi s drugim poznatim materijalima može stajati kao gotovo monolitna cjelina –

snaga tradicije ostala je jedina zapreka masovnoj upotrebi novih konstrukcija zida ili

svoda. Ključ za novi svijet arhitektonskih ideja već je bio u bravi, a do trenutka Neronove

smrti (68. n.Kr.) već je bio odlučno okrenut. U «Zlatnoj kući» vidimo na djelu arhitekta

koji ne samo da aktivno istražuje mogućnosti kreiranja novih i uzbudljivih prostornih

oblika i odnosa, već vjerojatno po prvi puta tim oblicima daje monumentalnu izražajnost

u kontekstu najvažnije građevine svoga vremena.

Jednom kada se dogodio odlučujući korak, napredak je bio brz i nezaustavljiv, kao što

možemo vidjeti na primjeru Domicijanove carske palače koja je dovršena manje od 25

godina nakon Neronove.12 Najočitiji je napredak u kvaliteti materijala i virtuoznosti

gradnje. Čak i ako izostavimo svod nad vestibulom (koji je moguć, ali ne i uvjerljivo

dokazan), već i bačvasti svod bazilike je značajno novo postignuće (nije neobično što je

vrlo brzo bilo potrebno podići potpornje, ako uzmemo u obzir da se arhitekt vodio samo

za iskustvom, pomičući sa svakim novim pokušajem granice mogućeg). Ništa manje

važan fenomen je učestala i namjerna upotreba zakrivljenih oblika i sve veća sklonost

efektima koji proizlaze iz oblikovanja unutrašnjeg prostora. Među brojnim primjerima

možemo izdvojiti niz soba duž zapadne strane službenog krila palače ili malu sobu s

kupolom na gornjem katu u krilu za stanovanje, koja u tlocrtu ima krug upisan u kvadrat,

12 Vidi prilog br. 1 na kraju ove skripte.

44

s osam zakrivljenih i pravokutnih udubljenja naizmjence u dva superponirana reda. Njoj

su donekle slične, ali i razrađenije, dvije sobe s kupolom u prizemlju sjevernog dijela

privatnog krila (46). Upravo ove dvije posljednje su iznenađujuće moderne za svoje

vrijeme i primjer su kako arhitekt svjesno izbjegava ustaljena rješenja (čak i vrata

namjerno zanemaruju princip simetrije). Ako smo na trenutak i bili skloni pomisliti da su

neki manje pretenciozni dijelovi arhitektova plana, kao na primjer dvorišta s fontanama,

smještena uz veliku objednu dvoranu (triclinium), u cijelosti uspješnije riješeni,

spomenute sobe s kupolama jasno odaju odlučnost arhitekta da pod svaku cijenu stvori

nove i zanimljive unutrašnje prostore. Jedino ograničenje koje je pritom još uvijek moglo

utjecati na njega je tradicionalni pravokutni gabarit građevine kao cjeline. Osim pročelja

okrenutog prema Circusu maximusu s lagano zakrivljenim trijemom po sredini, cijeli je

kompleks, bilo da je promatran izvana ili iz unutrašnjeg dvorišta, još uvijek djelovao kao

pravokutna građevina i nije davao naslutiti kakvo se novo arhitektonsko vrenje događa

iznutra.

Istovremeno sa sve češćom upotrebom zakrivljenih oblika, prisutna je sve veća svijest o

vrijednosti sugestije i iznenađenja, kao i za izraženo velike dimenzije u osmišljavanju

impresivnih interijera. Slikovite vizure koje su se nudile sudionicima gozbi u velikom

trikliniju, s pogledom u središnje dvorište i dalje u male vrtove s lijeve i desne strane, bili

su bitni dijelovi sveukupnog arhitektonskog dojma. Generaciju kasnije, dvorane za objed

u Tivoliju pokazuju u kojoj mjeri je Hadrijan shvatio i preuzeo takav arhitektonski

koncept. Što se tiče čimbenika iznenađenja, dovoljno je zamisliti šok koji bi doživjeli

posjetioci u velikom, gotovo praznom prostoru vestibula, osvijetljenom iz visine, nakon

što su prošli kroz skromna vrata koja su bila glavni ulaz u palaču.

Drugi tip građevine, dobro prilagodljive za demonstraciju novih prostornih ideja, su

velika «carska» kupališta (terme). Rimska sklonost javnom kupanju kao trenutku

opuštanja u društvu bio je važan čimbenik u razvitku nove arhitekture. Beton je kao

medij savršeno odgovarao praktičnim zahtjevima konstrukcije rimskih kupališta. Baš kao

što će kupališta biti jedan od najranijih i najutjecajnijih načina širenja novih

arhitektonskih ideja iz prijestolnice diljem provincija carstva, tako će u samome Rimu

45

ove ideje poprimiti oblik pod snažnim utjecajem novih društvenih i osobnih navika

vezanih uz kupanje i kupališta, koje dolaze do izražaja u Augustovo doba i neposredno

nakon njega. Vodeće građevine «novog stila» biti će carska kupališta, opisana u

prethodnom poglavlju. Titove terme zasigurno, a vrlo vjerojatno i nešto ranije Neronove,

već su bile građene gotovo u cijelosti od betona. U svojoj osnovi kompaktne,

funkcionalne zgrade, nudile su relativno malo mogućnosti za upotrebu maštovitijih

zakrivljenih oblika, ali su bile pogodne za osmišljavanje velikih, veličanstvenih interijera

i isprepletenih vizura koje su obuhvaćale pojedinačne prostore i uključivale ih u

jedinstveni koncept cjeline. U slučaju Titovih termi, arhitektonska rješenja koja će

dominirati u gradnji velikih javnih kupališta u glavnom gradu tijekom idućih dva i pol

stoljeća, još nisu zadobila konačni oblik. Glavna hladna dvorana (frigidarium) i dalje je

na jednom kraju središnje osi umjesto u središtu kompleksa, što će biti slučaj u samo

tridesetak godina kasnijim Trajanovim termama, s vizurama koje se otvaraju iz središta u

svim smjerovima. Štoviše, ukoliko Paladijev crtež (33) vjerno prikazuje ovu dvoranu kao

križnu u tlocrtu, sa središnjim dijelom (travejom) koji je nadsvođen križno-rebrastim

svodom, te poduprt bačvastim svodovima s tri strane i velikom apsidom s četvrte, tada

ovaj izvanredno značajni detalj još uvijek ukazuje na traganje za konačnim rješenjem.

Tek je Trajanov arhitekt Apolodor iz Damaska napravio odlučujući korak zamijenivši

bočne bačvaste svodove križno-rebrastima koji su visinom i veličinom izjednačeni sa

svodom nad središnjim travejom. Tako je stvorio os pod pravim kutom u odnosu na os

građevine i postigao onaj namjerni dojam prostorne dvosmislenosti koju i danas možemo

osjetiti u frigidariju Dioklecijanovih termi (danas crkve S. Maria degli Angeli). Osim u

obliku frigidarija (primjetimo usput da je on zapravo varijanta riješenja koje Apolodor

koristi za središnju dvoranu Trajanove tržnice i koje će imati još važniju ulogu u razvoju

kasnije rimske arhitekture), Trajanova se građevina od svoje prethodnice razlikuje

poglavito veličinom i razrađenim tlocrtom, ali i uvođenjem velikog broja kružnih,

polukružnih, a u dva slučaja i ovalnih prostora. Trajanove terme tako su postale

predložak koji će velike javne terme u glavnom gradu slijediti s neznatnim izmjenama

tijekom iduća dva stoljeća.

46

Promjene u razmišljanju o arhitekturi koje smo nazvali «rimska arhitektonska revolucija»

nisu se, dakle, dogodile preko noći i morat će proći puno generacija, pa čak i stoljeća,

prije no što njezini dosezi i posljedice budu u potpunosti shvaćeni i istraženi. No, isto

tako treba primijetiti da je plodno razdoblje revolucionarnog eksperimenta trajalo

iznenađujuće kratko, kao što to obično biva s trenucima plodonosnih intelektualnih i

umjetničkih aktivnosti. Doista, možemo reći da su u trenutku Hadrijanove smrti (138.

n.Kr.) ostvareni svi njegovi glavni ciljevi.

Prilog br. 1

Carska palača na Palatinu

(Domus Augustana)

Domicijanov vječni spomenik je velika carska palača na Palatinu, službeno znana kao

Domus Augustana, popularno još i Palatium. Rezidencijalni dio «Zlatne kuće» (Domus

Aurea) možda bi bio ostao u uporabi i nakon Neronove smrti, da joj izgradnja Koloseuma

i Titovih termi nije umanjila važnost koju je mogla imati kao službeno carsko boravište.

Stoga nije iznenađujuće što se Domicijan odlučio za novu izgradnju na brdu Palatinu.

Tamo je već otprije postojala Tiberijeva palača (Domus Tiberiana) koja je, zajedno s

grupom znamenitih spomenika na vrhu brijega s kojega puca pogled na Tiber, zauzimala

cijeli Germalus, zapadni od dva hrbata koji čine Palatin. Izuzevši sjevernu stranu brda,

njegov je istočni pandan – Palatium – za gradnju iskoristio već Neron. Upravo tu je

Domicijan, zaposjevši usjeklinu između dvije uzvisine, te središnji i jugoistočni dio

Palatiuma, podigao glavni dio svoje veličanstvene palače.

Čini se da Domus Tiberiana pritom nije pretrpjela brojne izmjene, ali je zato ispod

Palatina, na razini Forum Romanuma, područje između Kastorova hrama i Horeje

Agripijane pretvoreno u monumentalno predvorje (vestibul) za carski kompleks na

brijegu. Prema oznakama na opekama zna se da je predvorje naknadno dodano i to

tijekom zadnjih godina Domicijanova života. Sve je ostalo poduzeto još za početka

47

njegove vladavine i, osim stadiona, završeno na vrijeme za svečano otvaranje palače 92.

godine. Arhitekt je bio Rabirije. Njegovu planu možda nedostaje stroga pravilnost

mnogih rimskih građevina, ali on je vrlo domišljat i u cjelini vrlo uspješan odgovor na

problem koji postavljaju dva proturječna zahtjeva, a to je objedinjavanje u jednom

kompleksu, na zahtjevnom terenu, javne palače i privatne rezidencije. S neuobičajeno

malo kasnijih izmjena (uglavnom iz vremena Hadrijana i Septimija Severa),

Domicijanova je palača ostala službenom rimskom carskom rezidencijom sve do kasne

antike, eponim i preteča svih kasnijih vladarskih palača.

Od čimbenika koji su odlučivali o odabiru plana, najvažnija je bila potreba da se svečane

dvorane urede tako da budu lako dostupne s prilazne ceste (Clivus Palatinus), koja se

uspinjala iz doline između Germalusa i Palatiuma, i koja je u to vrijeme bila jedini izravni

prilaz palači iz gradskog središta (odnosno s Forum Romanuma, op.pr.). Dvorane za

prijeme su stoga bile grupirane na zapadnom kraju, na nasutoj terasi, gdje su oblikovale

gotovo zaseban blok, s glavnim pročeljem koje je gledalo na dolinu i sekundarnim

pročeljem, okrenutim prema starijoj Tiberijevoj palači. U temeljima nasutih terasa bile su

sačuvane građevine iz vremena kasne republike, tako «Kuća grifona», oslikana dvorana

Izidinog kulta iz vremena Augusta te nimfej Neronove prve palače (Domus Transitoria).

Istočno od službenog krila palače, gotovo neovisno od njega, nalazile su se careve

privatne odaje, a još istočnije uleknuti vrt u obliku stadiona. Na strani koja je gledala na

Circus Maximus, privatno krilo palače diktiralo je izgled pročelja, s monumentalnom,

plitkom eksedrom u središtu. S jedne strane eksedre bila je carska loža koja se otvarala

prema cirkusu, a s druge terasa koja je prikrivala nepravilnosti tlocrta, nastale iz potrebe

da se poštuje smještaj Apolonovog hrama iz Augustova doba i drugi važni spomenici.

Prema Forumu, pak, arhitektonski naglasak je bio na pročelju javnog krila, čija se

impresivna veličina uzdizala nad prilaznom cestom (Clivus Palatinus). Kada bi se popeli

uz brdo, privatno krilo nalazilo bi se iza ugla na lijevo, s glavnim blokom skrivenim iza

dvostrukog dvorišta s kolonadama. Iako se na tlocrtu čini kao da zgrade sjeverno od

stadiona (tek djelomice istražene) uspostavljaju ravnotežu s javnim krilom palače, one su

ipak znatno manje masivne i ukazuju na to da sjeverno pročelje nije zamišljeno kao

monumentalna cjelina. Štoviše, vjerojatno je namjera graditelja bila istaknuti različite

48

karaktere dvaju dijelova palače. Tek u unutrašnjosti su ova dva zasebna krila bila

povezana jasno istaknutom križnom osi, na razini dva peristilna dvorišta. Prema istoku,

Domicijanova palača ostala je nedovršena za njegova života, pa je Septimiju Severu

ostalo da završi gradnju.

Službeno krilo ima oblik izduženog pravokutnika, s tri velike službene dvorane koje se

naslanjaju na sjeverozapadno pročelje. Iza njih je veliko dvorište s kolonadama koje vodi

u salu za bankete (triclinium). Službene dvorane (idući od zapada prema istoku) su:

bazilika, u kojoj je car držao sud, te dvije dvorane obično znane kao «prijestolna

dvorana» (Aula Regia) i «dvorska kapela» (lararium). Bazilika je bila velika pravokutna

dvorana s apsidom na jednom kraju, te dva reda stupova od numidijskog mramora

postavljenih na oko 2 m od bočnih zidova, za koje se obično smatra da su pomagali nositi

kazetirani svod – raspored koji u svojoj osnovi za uzor ima nadsvođene nimfeje iz

vremena kasne republike. Neizvjesno je da li je središnja, prijestolna dvorana bila

nadsvođena. Raspon je bio dosta veći od onog u bazilici, pa iako su zidovi bili masivni i

imali bočne potpornje, upitno je da li bi izdržali takav pritisak. Istaknuti pravokutni

pilastri na zidovima tvore niz edikula, unutar kojih su ukrasne niše sa skulpturama.

Edikule su bile uokvirene visokim kaneliranim stupovima od frigijskog mramora s jako

dekoriranim kapitelima i trabeacijom. U plitkoj apsidi na južnom kraju nalazio se carski

tron. Lararium je manja dvorana, i kao takva ne bi trebao predstavljati problem za

nadsvođenje, ali umetanje unutarnjih potpornja u vrijeme Hadrijana daje naslutiti da je

čak i ovdje arhitekt Rabirije podcijenio tehničke probleme gradnje. Nije postojalo

aksijalno stubište koje bi vodilo ravno prema pročelju, već vanjski trijem koji se protezao

duž pročelja i dijelom zapadne strane, povezujući svečane dvorane s prilaznom cestom i

starijom Tiberijevom palačom.

Dvorište ispred imalo je sa svih strana trijem koji je okruživao fontanu i službeni vrt, a

bočno se nalazio niz manjih soba zanimljivog zakrivljenog tlocrta. Cijelom južnom

stranom dominirao je monumentalni triklinij, odnosno dvorana za bankete (37). Bila je

velika gotovo koliko i prijestolna dvorana i morala je imati drveni krov. Prema dvorištu,

dvorana se otvarala sa šest velikih stupova od sivog egipatskog granita, iza kojih je bio

49

oktastilni trijem (južna strana dvorišnog trijema) istih proporcija i materijala. Na

suprotnom se kraju dvorane nalazila plitka apsida s uzdignutim postoljem za cara i važne

goste, a duž bočnih zidova stupovi od istog granita, pomažući nositi krov. Između njih

nalazila su se dvoja vrata i tri velika prozora koji su se otvarali na par istovjetnih dvorišta

s fontanom. Izuzev trijema duž tri strane, ta su dvorišta bila otvorena, s velikom, lijepo

izrađenom ovalnom fontanom u središtu. Njene zakrivljene linije ponavljale su se na

vanjskom zidu i portiku dvorišta. Gdje god bi sjedili, gosti bi imali pogled na zelenilo i

ukrasne vodene površine, uokvirene šarolikim mramorom u boji. Da bi im osigurao

udobnost i za hladnog vremena, Hadrijan je ispod podova dao ugraditi hipokaust (antikni

uređaj za grijanje stanova i kupaonica toplim zrakom) – jedan od prvih primjera takvog

grijanja u privatnim kućama.

Privatno krilo palače bilo je izgrađeno na terenu koji se strmo spuštao prema velikom

stadionu (Circus Maximus), s time da je njegov gornji kat bio u razini s javnim krilom.

Glavni je ulaz bio u prizemlju, 10.6 m niže, a nalazio se po sredini zakrivljenog trijema

koji je činio središte južnog pročelja palače. Od njega je pravokutni vestibul vodio u

središnje dvorište (38) čija su dva kata vjerojatno nosili piloni s lukovima (kao što će biti

slučaj u kasnijim stambenim kućama Ostije), a ne kolonade. Čitav središnji dio dvorišta

zauzimala je fontana čije zakrivljene linije su u tlocrtu tvorile oblik četvoro usporednih

«pelta» (malen, mjesecu sličan štit starih Grka), ukrašenih kipovima. Duž istočne i

zapadne strane, grupirane oko pravokutnih svjetlarnika, nalazile su se stube koje su

vodile na gornji kat, te manji broj soba od kojih su neke bile na razini međukata. Duž

sjeverne strane, poput terasa usječenih u stijene obronka, podignute su tri poligonalne

nadsvođene odaje, koje su najpoznatije obilježje ovog nedovoljno poznatog spomenika

(46). Gornji kat je bio kompleksniji. Većina je soba gledala prema unutra, ali je duž

sjeverne strane bio dvostruki niz isprepletenih odaja, od kojih su jedne gledale prema

unutra, a druge prema peristilu na sjevernoj strani. Zahvaljujući povišenom terenu,

potonji je već bio na višoj razini i tako predstavljao glavnu arhitektonsku sponu između

privatnog i službenog krila. Važnost privatnog dijela palače leži poglavito u jasnoj

demonstraciji arhitektova interesa za stvaranjem novih, neobičnih prostornih oblika i u

50

velikom napretku koji je postignut u tom smjeru u dvadesetak godina otkako je Neron

dovršio svoju Zlatnu kuću.

Vrt što je zatvarao privatno krilo s istoka, bio je projektiran da nalikuje stadionu, dug 160

m i 50 m širok, s pet velikih nadsvođenih odaja na mjestu startnih boksova na sjevernom

kraju, fontanama na mjestima za okretanja (metae) i polukružnim zavojem na južnom

kraju. Uz tri strane pružao se dvostruki portik, donji s arkadama na pilonima od opeke,

gornji vjerojatno rastvoren stupovima. U sredini istočne strane nalazila se velika

nadsvođena eksedra, koja navodi na pomisao da je i vrt bio mjesto za predstave. Na

južnoj strani, okrenuta prema van, bila je carska loža koja je gledala na Circus Maximus.

Nezavršen za Domicijanovog života, cijeli je kompleks, uz manje izmjene, dovršio

Hadrijan. Istočno od palače nalaze se tragovi zidne konstrukcije (od tesanog kamena) iz

doba Flavijevaca koji pokazuju da je Domicijan imao namjeru izgraditi i druge

građevine, možda terme koje su konačno napravljene za Septimija Severa. Akvadukt koji

je dovodio vodu za terme bio je ogranak Neronovog dijela Aqua Claudia, i izvorno je

sigurno podignut u Domicijanovo doba. Čini se da je i velika platforma prema sjeveru,

koja je zauzela cijeli sjeverni obronak Palatina i na kojoj je bilo podignuto svetište

Augusta i svih diviniziranih careva (Aedes Caesarum) – kasnije uključeno u Elagabalov

hram Sunca – zadobila svoj konačni oblik za vrijeme Domicijana. Time ne samo da je

uvjetovan pravac prilazne ceste (Clivus Palatinus), već je sjeverno pročelje palače

ograničeno na zapadni dio – okolnost koju je arhitekt, kao što smo vidjeli, u potpunosti

iskoristio. Naposljetku, treba spomenuti i Domicijanovu obnovu Augustovih knjižnica,

oštećenih u požaru 64. godine, na dijelu terena iza službenog triklinija te iza njih, tzv.

Paedagogiuma i smještaja za carske glasnike, koji su upotpunili izgled južnog pročelja

palače. Tek kada obuhvatimo sve te pojedinačne dijelove, možemo u potpunosti ocijeniti

domišljatost i temeljitost s kojom su Domicijan i njegov arhitekt Rabirije riješili problem

pretvaranja Palatina u koherentnu arhitektonsku cjelinu, stvarajući prikladni ambijent za

veliku carsku palaču.

(Prema: J.B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 78-83)

KRAJ

51

Napomena : odabrani prijevodi u ovoj skripti načinjeni su prema slijedećim naslovima :

Emeline RICHARDSON, The Etruscans, their Art and Civilisation, 1976.

John B. WARD PERKINS, Roman Imperial Architecture, 1981.

Martin HENIG, Handbook of Roman Art, 1983.

Frank. E. BROWN, Roman Architecture, 1986.

Lewis MUMFORD, City in History, 1989.

X. LORIOT i C. BADEL (ur.), Sources d'histoire romaine, Larousse, 1993.

François BARATTE, L'art romain, 1996.

Pierre SALY (ur.), Le commentaire de documents en histoire, 1997.

Obavezna literatura za rimsku arhitekturu i urbanizam na tlu Hrvatske:

Mate SUIĆ, Antički grad na Istočnom Jadranu, 2003. (poglavlja naznačena u

bilješkama)

Nenad CAMBI, Antika, 2002. (poglavlje: Urbanizam, str. 52-61; Arhitektura, str. 62-84).

52