ANTE TOMI udo u Poskokovoj Dragi Ante Tomi i Naklada Ljevak 2009. Zrinki Tuki

Prvo poglavlje Visoko u brdima je Poskokova Draga. Teko biste je sami nali, skrivena je, zatiena kao tvrava, samo s jednim pristupnim putem kroz vijugavi klanac to se iza jednog zavoja neoekivano iri u maleno krako polje, a onda, samo dvjestotinjak metara dalje, zatvara visokom, gotovo okomitom liticom. Tu na kamenitoj, suncem rijetko obasjanoj zemlji nekoliko je njiva posijanih djetelinom, nekoliko redova krumpira i slanutka, dvije gredice luka s mukom otete divljini drae, jasena i graba. Naranasti cvjetovi tikava are se na komadiu krevine ograene suhozidom. Uz rub polja, pod liticom, skutrilo se selo, desetak nenastanjenih, ruevnih i zaraslih kamenih kua i niskih tala razbijenih crepova i, usred te pustoi, kooperna bijela dvokatnica Joze Poskoka, jedinoga koji je sa sinovima ostao ivjeti tu, na postojbini svoga rasutog plemena. Odavno su se Poskoci raselili, skuili u dalekim gradovima, zaposlili, kolovali djecu, zaboravili i zaviaj i svoju vijekovima dugu odmetniku povijest. Bili su to ponosni, nepokorni ljudi, hajduci i verceri to su maskirani ovjim koama iskakali iz stada i kratkim, zakrivljenim noevima klali redom, turske poreznike, austrijske geometre, jugoslavenske andare, milicajce i potare. U crkvenim ljetopisima priljeno su zabiljeene mnoge zgode da je neki dravni slubenik precijenio vlastiti autoritet pa se drznuo doi u Poskokovu Dragu, a onda ga dugo, dugo nitko ne bi ni uo ni vidio. obani bi ga danima poslije nali u kakvom jarku, oglodana od zvijeri. Prepoznali bi ga tek po zlatom vezenoj uniformi koju je siromah za ivota oholo nosio. Ali, to je sada davna povijest. Narod je otiao, prihvatio gradska pravila i obiaje i u njemu je sasvim isprana ona divlja i buntovnika narav zbog koje se u davnini ime Poskoka spominjalo samo opreznim apatom, uz neizbjenu kletvu. Ostao je samo Jozo, na uas njegove supruge, od lani pokojne Zore. Dok je jo mislila da bi od toga moglo biti koristi, Zora je Jozu preklinjala da s djecom pobjegnu iz kamenjara, od brdske amotinje, dubokog, neproninog mraka zimskih noi, kad samo zbog udaljenog vujeg zavijanja zna da jo nisi umro i lei u ledenom grobu. Molila ga je da se presele negdje gdje je svjetlo i uje se ljudski amor, smijeh, muzika, moda ak negdje uz more, da ive s drugima,

kraj duana, gostionice, pote, ambulante i kole, da imaju telefon i tekuu vodu. "Lanje e nan bit, Jozo", aptala je moleivo ena u gluhu uru, gurkajui ga nogom u postelji. "Ajde avlu!" otpovrnuo bi on i okrenuo joj stranjicu. "Da oden doli, doli bi da registriran auto." "Pa svi registriraju auto. Taki je red, ovie boji." "E, ja neu! ta se koga tie ta ja iman i ta neman." Zora je jecavo uzdahnula, a suze bi joj se zakotrljale niz obraze. Plakala je i cvilila tako moda i cijelo prvo desetljee njihova braka, a onda su joj suze presuile. Odjednom je uutjela i nikada vie nije razgovarala s muem. Muei mu je lijevala juhu u tanjur i popravljala ovratnik koulje, lijegali bi bez rijei u branu postelju i ustajali a da ni dobro jutro jedno drugome ne bi kazali. ak i one stvari radili su u savrenoj tiini. I tako vieod trideset godina. Kao da se Gospi zavjetovala, Zora je utjela sve dok joj nije doao smrtni as, kada je zadnji put njeno pogledala svoga ivotnog suputnika i slabano apnula: "Govno jedno." I onda je umrla, ostavivi Jozu s etvero, istina odraslih, ali neprijateljski raspoloenih sinova, Kreimirom, Branimirom, Zvonimirom i Domagojem. Stari Poskok, naprasit, vazda namrgoen mukarac, nikada u ivotu nije nikome rekao milu rije, pomazio ga ili poljubio. Da je njega tkogod pokuao poljubiti, Jozo bi ga vjerojatno na mjestu ubio. Ako mu je netko i bio drag, on to nije pokazivao, a sa sinovima je k tomu osobit problem bio da su svi bili vii od njega. Zbijen, omalen otac jo bi ih nekako trpio dok su bili sitniji, no im bi mu koji sin uhvatio trinaest, etrnaest godina i prerastao ga, omrznuo bi mu naisto i vie ga oima nije mogao vidjeti. Njih etvorica su se, na materinu racu, dizala u visinu, u krupne, pleate mukarce, a aa je iz ablje perspektive zlovoljno kiljio u njih i nauio je s vremenom dobro promisliti ako bi kojega poelio klepnuti. Zapravo ih se malo i plaio. Jo i sada, kad se mijenja vrijeme, u kostima uti posljedice jedne tunjave s Kreimirom prije dvadeset godina. Kreimir, nije tada mogao imati vie od sedamnaest, slomio drak sjekire i Jozo ga neoprezno oamario, a ovaj ga, bog ti jadan, uhvatio za prsi i pljus, pljus, pljus, pljus, backhand, forehand, backhand, forehand, backhand, forehand... Dan danas se Kreo vjerojatno ne bi zaustavio da ga aa nije nesportski maznuo koljenom u prepone. Skvrio se on i pao, Jozo krenuo da ga dokusuri. utnuo ga dvaput u rebra, a trei put kad je zamahnuo, mali mu uhvatio nogu. Sruio ga sin na tlo, pa se popeo na nj, zgrabio ga za kosu i uhvatio mu zatiljkom udarati o tlo. Ve napola u nesvijesti,

Jozo sreom nekako iskobeljao jednu ruku, zabio Krei prste u oi, oslobodio se i pobjegao. Cijelo se popodne njih dvojica vijali po brdu, motkama saekivali u zasjedama i bacali kamenje jedan na drugoga, sve dok otac nije ostao polumrtav leati pod jednim klenom. Slomio mu Kreimir nos, potkoljenicu i dva rebra. Pred mrak se Jozo etveronoke jedva dovukao do kue, a tamo, na pragu, stoji Zora i utke se zlobno osmjehuje. Drago joj, nekrstu, ivotinji, nevjesti sotoninoj. "Smij se, smij", kae Jozo pljujui krv. "A da vidi onoga drugoga." Nije, uistinu, ni najstariji sin tada dobro proao, napukla mu je nadlaktica, rasjeena arkada i izbijena dva zuba, ali opi je sud da je Jozo izgubio tu borbu. Njegova je karijera otad krenula silaznom putanjom. Unato brojnim kasnijim sueljavanjima, i s Kreimirom i s ostatkom podmlatka, nikada vie nije vratio ampionski pojas. Otkako mu je ena umrla, prisiljen je sa sinovima razgovarati vie nego to bi elio. Ne izlazi mnogo iz kue, uzeo je zadau da sprema hranu za obitelj jer je otkrio da mu se svia kuhanje, eksperimentiranje s namirnicama, izmiljanje recepata. Pura, na primjer. udesno je na koliko se naina pura moe napraviti. Jozo stavi vodu da uzavre, pa uspe kukuruznu krupicu, a onda, minutu prije nego to se smjesa stisne, pomalo mijeajui dodaje, jednom ribani sir, drugi put prenu pancetu s lukom, ili jetrenu patetu, ili pelate, pasiranu mrkvu, mljevene orahe, cimet, med, dem od marelice, voni jogurt... Stari se svaki put razvedri kad nae neki novi okus pure, ak i kada se to ba ne svia njegovim sinovima, koji su jednom svi dobili sraku od pure s kakaom. Unato takvim sluajevima, aa ne odustaje. On bi puru mogao jesti svaki dan.A zapravo je i jedu svaki dan. "Svega ti, s in si je ovo sad zagovnio", kae koji put tkogod od sinova za stolom, licom gadljivo premeui gnjecavu masu nevjerojatne smekaste boje. "Sa senfon." "Ti si, aa, bolesnik." "Molin lipo, komu se ne svia, tamo mu je kuina", kae Jozo, odrjeito pokazujui put tednjaka. Tom je reenicom okonana svaka pobuna u blagovaonici, jer se nitko drugi nije htio prihvatiti kuhanja. Ba kao to nitko ne prigovara Domagoju, najmlaemu meu njima, koji se, nakon smrti voljene supruge i majke, uzeo brinuti o pranju odjee. Svi bez prigovora nose poneto nemuevno ruiasto donje rublje, zato to Domagoj isprva nije znao da valja odvojeno prati bijele i obojene komade. "Huuu! Huuu! Hu!"

Tiho je hukanje odjeknulo preko kamenjara, kroz drvee na kojemu su tek prolistali sitni njenozeleni izdanci, sunanim proljetnim jutrom dok je priroda poivala. Sve se dotad inilo spokojno i skladno, nitko nikome na ovome svijetu nije bio neprijatelj. Sivi kanjac mirno je uao na vrh hrasta, a zmije se lijeno sunale na kamenju. ak je i vjetar stao, rosa je blistala na srebrnim nitima pauine. Onda se odnekud javila ta gugutka i u Poskokovoj Dragi iznenada je zavladala nejasna napetost. "Huuu! Huuu! Hu!" ulo se jo jednom, a Jozo je u kuhinji podigao pogled s novina i stao paljivo oslukivati, upravo kao i Kreimir koji je u garai mijenjao truli auspuh. Branimir i Domagoj u dvoritu su cijepali drva i zaustavili se sa sjekirama u zraku. "Huuu! Huuu! Hu!" oglasila se nevidljiva ptica i trei put i mladii su sve ostavili i potrali u prizemlje kue, u malenu ostavu pod stubitem. Manje od kilometra nie Poskokove Drage bijela Lada Niva Elektrodistribucije poskakivala je za to vrijeme neravnom cestom kroz klanac. "Od iljadu devetsto osandeset i etvrte", rekao je na suvozakom mjestu suhonjav mladi od dvadesetak godina prevrui neke papire. "Nemoj me zajebavat!" zapanjeno je uzviknuo punaan, jedva neto stariji voza. "Od osandeset etvrte ne plaaju struju?!" "To je ta se zna", naglasio je suvoza. "Moda ni prije nisu plaali, ali su podaci od ranijih godina arhivirani u podrumu." "Ne mogu virovat. Pa jesi li upita koga, jesu li in slali opomene, je li se neko prije sitija da ih iskljui?" "Niko ne zna za njih." "Ma nemogue." "Niko u firmi nikad nije uja za Poskokovu Dragu. Jedino moda stari Nediljko. Zna Nediljka, onaj epavi, iza Nove godine e u penziju. On mi se ini ka da bi neto moga znat. Pogleda me nekako uplaeno kad san ga pita, ali nita nije tija re." "udno." "Reka mi samo: 'Ako si pametan, ne petljaj se u tu stvar.' 'Pa zato, gospodine Nediljko?' pitan ga ja. 'U emu je stvar? Uvik u ovakvin prilikama iskljuujemo korisnike?' 'Mali, sve san ti reka', kae on. 'Ostavi Poskokovu Dragu na miru. Zaboravi da si ikada uja za nju'". "Meni to sve zvui ka neka zajebancija", zakljuio je voza. "Jesi li ti provjerija ima li tamo uope ljudi, ivi li iko vie gori?" Suvoza je upravo htio rei kako nesumnjivo netko ivi, jer se oitava znatna

potronja kilovata, no to je bilo potpuno suvino, jer je jedan dokaz ivota u Poskokovoj Dragi upravo iskrsnuo s desne strane ceste, desetak metara ispred njih, poluautomatskom pukom neprijateljski ciljajui u oferajbu Lade Nive. Zatim je i slijeva, iza jednog grma, izvirio drugi s pitoljem. "Koji je ovo...!" zaustio je apatom mravi suvoza zateeno, a voza se hitro pribrao, runo opsovao Stvoritelja neba i zemlje, ubacio u rikverc i krenuo natrag nekoliko metara. No, tada je na cestu iza njih iskoraio trei mukarac, s raketnim bacaem nonalantno prebaenim preko ramena. Terenskoj ekipi javnog poduzea nije bilo uzmaka. "Ugasi motor i stavi ruke na volan! Ruke prida se, da ji vidin!" zapovjedio je Kreimir oprezno prilazei s poluautomatskom pukom jo uvijek naslonjenom na rame, kiljei preko niana.Voza je iskljuio motor i zakoio. Obojica stranacazatim su sasvim polako i bojaljivo podigli dlanove, pokazujui da su doli nenaoruani, s miroljubivim namjerama. Trojica Poskoka hitro su okruili njihova kola. "E lek tro..." uzeo je s mukom sricati Branimir natpis iznad ute munje na vratima. "Elektrodistribucija", pomogao mu je Domagoj. "Izlazi!" rekao je Kreimir, vrhom cijevi kucnuvi prozor Lade. "Obojica. Izlazi vanka!" "Mi smo za struju", osmjelio se kazati voza, izlazei iroko podignutih ruku. "Imamo neki nedoumica s vain raunima", dodaoje suvoza "Nemamo nikakvi nedoumica s vain raunima", ispravio ga je voza. "Nego smo doli onako, da vidimo ima li kakvi..." "Ko vas je posla?" prekinuo ga je Kreimir. "Pa ovi..." zbunio se voza. "Mi smo za struju." "Govedo jedno, uje ti ta te ovik pita?!" povikao je Branimir gnjevno, pa se progurao izmeu brae i utisnuo radniku Elektrodistribucije cijev pitolja u obraz. "Ko vas je posla, ubre?!" "M m mi smo za struju", ponovio je jo jednom nesretnik drhtavim glasom. "Nije nas niko p p posla. Na svoju ruku smo doli." "Kreo, pusti mi da ga ubijem", zamolio je Branimir starijeg brata. "Kad jednoga ubijemo, drugi e progovorit." Kreimir je zastao da razmisli o prijedlogu, a onda nijeno odmahnuo. "Vodi ji kui. aa e znat ta emo njima." Njih dvojica u modrim kombinezonima kleali su u dvoritu pod murvom, ruku

vezanih na leima, dok je stari Jozo polako, prijetei kruio oko njih, s kratkom strojnicom u ruci, a Kreimir, Branimir i Domagoj sa strane znatieljno promatrali. "Ratko, kae", obratio se Jozo vozau. "Ne, gospodine, ja san Nenad. On je Ratko", rekao je voza glavom pokazujui druga. "Nenad", ispravio se Jozo. "Ne valja ti to to radi, Nenade. Zna ti sigurno i sam da ne valja." Nenad je pognuo glavu i posramljeno zakimao da ne uvrijedi starijeg ovjeka. Koji je osim toga i naoruan. "Ti si, more bit, dobro eljade", nastavio je Jozo zamiljeno. "Vidin ti ja to na licu. Nisi ti lo, nego su te zaveli. Upa si u loe drutvo. Naplauje struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si oviku naplaiva struju, da bi on moga bit tvoj aa? Ili tvoja mater? Znadu li ti aa i mater ta ti radi, Nenade? Jesu te oni tako odgajali, da naplaiva struju? Znadu li oni di si ti sad razbojnie?" Nenad je s glavom na prsima gorko zaridao, a Jozo je shvatio da su ga njegove rijei rasplakale, da je dirnut to mu je spomenuo roditelje i njihov stid zbog moralnog posrnua sina. Ganulo je to starog Jozu Poskoka. Taknulo ga je u srce. Kako i ne bi, ta i sam je roditelj. "Ajde, reci", apnuo je Nenadu, sada neto blae. "Reci, sine, Jozi ko vas je posla i moda... Nita ne obeavan, ali moda vas ostavin na ivotu?" "Niko nas nije posla, gospodine. Sami smo doli", javio se Ratko. "aa, pusti da ga ubijen", viknuo je Branimir. "Pusti mi da jednoga ubijen i drugi e odma..." Jozo ga je zaustavio pokretom ruke i sagnuo se licem sasvim blizu lica radnika Elektrodistribucije. "Nemoj lagat, momak. Nije lipo lagat", pouio ga je strpljivo. "Ja znan da vas je neko posla, a znan i ko vas je posla... Nediljko!" Zastao je da pogleda Ratkove oi kada mu je izgovorio to ime i nasmijeio se otkrivi da je pogodio. "Kreo, sia se ti Nediljka?" upitao je, uspravljajui se, Jozo najstarijeg sina. "Nee ga se ti sitit, mali si jo bio kad je leinar doa s raunima za struju. Lipu san mu poparu zakuva, nije mu kanje padalo na pamet dolazit. Pa kako je drug Nediljko?" obratio se Jozo ponovno onoj dvojici. "Boli li ga kolino?" "epa" rekao je Ratko. "epa" ponovio je Jozo sentimentalno. "Dobro je i proa. Nian mu nego nogu

pribio. A tijo san mu uvo otkinit", okrene se Jozo ponovno najstarijemu sinu. "Ve san mu dra uvo pod noon, nego tvoja mater nije dala. 'Nemoj, Jozo, prid diteton', kae. U to doba jo je razgovarala s menon. I gledaj ti sad ovo", nastavio je nezadovoljno stari sada opet gledajui zarobljenike. "Pusti ovika, potedi mu ivot, reka bi, bit e ti bitanga zahvalna. A ovo!" odmjeri Jozo od lakta. "Jednoga pusti, a dou druga dva. Aaaa, neemo vie tako", odmahne on glavom, trzajem zatvaraa ubaci metak u cijev i okrene strojnicu put radnika. "Nee se vie Jozo dat zajebavat." "Gospodine, nemojte! Molim vas, gospodine Poskok! Nismo tili! a nan je, neemo nikad vie! Smilujte se! Tako van Boga, ne pucajte!" zacvilili su oajno uglas dvojica u modrim kombinezonima, ali Jozo je ve podigao cijev i malo izmakao glavu, jer mu strojnica, stariji model, dimi. "Huuu! Huuu! Hu!" zaulo se tada, meutim, ponovno ono hukanje i stari je zastao, a i Kreimir, Branimir i Domagoj naulili su ui. "Huuu! Huuu! Hu!" "Ima ji jo!" dreknuo je Jozo. "Kreimire, Branimire, Domagoje, brzo. Na poloaj!" Trojica brae spremno su potrala prema cesti, no tada je Poskokovom Dragom odjeknuo rezak zviduk, a Zvonimir, koji je itav dan bdio na osmatranici, uspravio se na kamenu nad klancem i rukom iroko zamahao ocu i brai. "Lana uzbuna!" viknuo je straar. "Dolazi don tipan!" Modri Volkswagen Passat smiljevakog upnika, kojemu je nezahvalna dunost brinuti se o duama i u ovom zabaenom zaseoku, zaustavio se minutu ili dvije poslijeu dvoritu. "Faljen Isus i Marija", pozdravio je pastir izlazei iz kola. "Na vijeke", promrmljali su Poskoci smjerno. "ta ima, ljudi?" "A, evo, ivi se nekako, moj don tipane", rekao je Jozo. Kreimir je pokazao sveenikov auto i primijetio. "Neto mi se motor sumnjivo uje." "Jel'de", sloio se sveenik. "I ja sam prije neki dan to primijetio. Ko da ga neto gui." "Ovako odoka, reka bi da ti je ajnpric pumpa otila." "Ajde, zdravlja ti, pogledaj ga malo", rekao je pop pruajui Kreimiru kljueve auta, pa se okrenuo i upitao za dvojicu svezanih na koljenima. "A koji su van ovo?"

"Banditi, veleasni", odgovorila mu je najstarija muka glava u kui. "Doli struju naplaivat. Pljakaju narod. Da ste pet minuta kasnije doli, ne bi ji vie ivenali." "Nemoj, Jozo, ubijat ljude, grij je." "Eh, tebi je sve grij." "Grij je, Jozo. Smrtni je grij. Pusti ljude ako su te uvridili, nee in se sigurno vie ponovit." "Ma, ponavlja se, moj tipane, svako malo mi dolaze. Ovo je drugi put u trideset godina da mi oe naplatit struju. Ne mogu ja to vie trpit." "Gospodine Poskok, ovo je bila neka greka. Imate moju rije, nikad van vie neemo doi", pokua se umijeati Nenad iz Elektrodistribucije, ali nitko ne svrne pozornost na njega. "Jozo, posluaj me", kae sveenik oprezno prilazei. "Kranski je pratati", doda on, stavljajui mu lagano ruku na strojnicu i sputajui cijev prema tlu. "Pusti ljude." Jozo zavrti glavom i teko uzdahne gledajui zarobljenike. "A je imate srie", ree im napokon nezadovoljno, a onda se okrene sinovima. "Vodi ji u konobu." "Jozo, nemoj. Pusti ljude", ree ponovno sveenik moleivo. E, sad i ti, sve bi tijo imat", kae Jozo. "Potedio san in ivot, kako smo se dogovorili. Vie me ne pitaj. Oni su moji zarobljenici." Don tipan stane i nekoliko sekundi prijekorno mu se zagleda u oi, ali Jozo ne uzmakne. "I ne pua?" "Ne puan." "Ajde dobro", kae veleasni. "Oe tagod izist, ostalo nan je pure s vinjama." "Neka, fala, ruak me eka", kae don tipan oprezno, sputajui se na stolac u kuhinji. "Ne zna ta si propustio, ali dobro. ime u te unda ponudit? Oe pivu, rakiju, kavu da ti skuvan?" "Daj kavu i neki sok, ako ima." "Ma, nema ta nema, prijatelju. Nego, otkud ti u nas?" "Misa ti je pokojnoj eni, u drugi etvrtak e bit godinu dana da je umrla." "Ajde!?" zaudi se Jozo. "Ve toliko prolo? A ko je platio misu?" "Ona sama prije nego je umrla. Platila sama sebi zadunice za deset godina unaprid. 'Znan ja da se oni moji nee sitit', rekla ona i, evo, pogodila. Puno ti je pobona pokojna ena bila." "Bit e kad kae, ti si je bolje poznava", ree Jozo. "Uvik kad joj je bilo teko, u velikoga se Boga uzdavala."

"A ta e, lako se zajebat." Veleasni zastane na trenutak razmiljajui kako bi trebao shvatiti ovu Jozinu primjedbu i ogledajui se po kuhinji u kojoj je Domagoj za njega kuhao kavu. Na zidu iznad friidera stajao je kalendar okrenut na veljau, premda je bio travanj, a kraj njega u okviru nakrivljena i pranjava slika nekolicine mukaraca u maskirnim uniformama. U sreditu prizora Kreo Poskok, vidno mladi nego danas, grlio je nekog visokog, nasmijeenog, s kalanjikovom u ruci i bearski nakrivljenom kapom. Sveenik je od gaenja iskrivio lice gledajui veliku hrpu neistog, pljesnivog posua u sudoperu. Neto se uto skorilo cijedei se niz tednjak, a zid iznad njega bio je sav u arenim mrljama od razliite hrane. "Nee, moj pope, da peru suda" rekao je Jozo opaajui to sveenik gleda. Pokae glavom Branimira koji im se pridruio za stolom. "Ovi majmun ovde, prije niki dan, nije mu se dalo oprat pjat, pa rua iz pepeljare." "Pepeljare?!" zaudi se don tipan. "Velike kristalne pepeljare. Nije bilo istog pjata i pametnjakovi ulio juhu u pepeljaru." Branimir se razdragano naceri vlastitoj domiljatosti. "Evo, njemu to smino", kae aa nezadovoljno. "Boe sauvaj! Cili ivot ui dicu redu i nikakva korist od toga. Svi do jednoga, kako se skinu, ostave gae na podu. Ruka bi in otpala da poravnaju za sobon lancun na krevetu. A o pranju robe da ti ne govorin. Jedan opere koulju i stavi je suit, a drugi mu je ukrade sa ice, pa se pobiju." "Teko je bez enske ruke u kui", zakljui don tipan, otpijajui gutljaj kave koju je Domagoj upravo stavio preda nj. "Ma kakvi, ini ti se", kae Jozo, pa se s oba dlana potape po stomaku. "Ja dobio est kila." "Da zna da se to na tvoju visinu vidi." Jozo Poskok se lecne i pogleda ga s mrnjom, polustisnutim oima. Da tkogod drugi, a ne sveenik, kae slinu opasku na njegovu visinu, bez upozorenja bi mu doletio amar. Branimir, kojemu je poznata aina slabost, podigne glavu ozareno iekujui njegov gnjevni ispad, a Domagoj uplaeno ustukne korak natrag. Napokon i don tipan primijeti da je u prostoriji iznenada kao zahladilo. Napetost, sreom, raspri Kreimir ulazei u kuinu i bacajui klju Passata na stol. "Kako san i reka, ajnpric pumpa zajebaje." "Velik kvar?"

"Ma, nije velik. Lako je to prominit" kae najstariji sin sjedajui za stol. "Nego, triba kupit novu pumpu, a dvista eura kota. Koliko je auto star?" "Novi, nema mu godina i po." "Onda je jo pod garancijon?" "Ja mislin da je." "A onda nita, daj ga u servis i oni ti mukte moraju otklonit kvar. Ali, nemoj puno ekat. More jo vozit, ali nee dugo. ta drugo ima u tebe?" upita Kreo naslanja jui se rukama na stol i ukrtajui prste. "A nita, evo doa da van kaen za materinu zadunicu u drugi etvrtak." Kreimir malo pogne glavu i ozbiljno zakima, kako je red kad se spomene netko tko je umro. "Pitan ti au kako se snalazite bez nje, a on kae daste dobro" nastavi don tipan. "Drago mi je to ut." "Ma, kakvi! avla je dobro, moj tipane", usprotivi se Kreo. "Vidi njega", javi se Jozo. "ta tebi ne valja?" "Nita", ree Kreimir gorko. "Nita ne valja. Evo, samo za primjer, don tipane, mudante. Latik popustio, sve nan mudante dole ovolike", rairi on ruke da pokae i rairi ih bogme oho ho. "Krenen li se, da oprostite na izrazu, popiat, ne triba mi ji skidat. Samo ji pustin." "Eh, sad on, mudante mu smetaju..." podsmjehne se Jozo najstarijem sinu. "Nisu samo mudante!" naljuti se Kreimir. "Pogledaj u Domagoja koulje." "ta fali mojoj koulji?" "Otkinio mu se botun pa stavio ljubiasti s materine jakete. Bar da je veliinu pogodio." Domagoj dlanom posramljeno pokrije dugme na koulji, koje se doista, presvueno ljubiastom tkaninom i veliine kao kovanica kune, runo isticalo na modro i bijelo kariranoj koulji. "A vidi Branimira. Od materina sprovoda nosi crne tofane gae." "Pa lipe gae, ta ima veze", pomirljivo e Jozo. "Jedne gae, aa", naglasi Kreimir. "Ne mogu se godinu dana nosit jedne gae." "A i to to kae", sloi se ipak Jozo, pa se obrati Branimiru. "Lipo ti brat govori. Jeben mu mia, Branko, isto si se moga prisvu." "Nita u ovoj kui vie ne valja otkad je mater otila", nastavi Kreimir uzrujano. "Odamo zguvani, neisti, neobrijani, ko zviri po ovin brdima." "Dobro, ne mora sad vriat", kae aa tiho.

Neugodna se tiina tada spustila u kuini Joze Poskoka. Njegov je najstariji sin oito kazao neto to je sve njih odavno muilo, a bilo ih je stid priznati. "Khm!" nakalje se napokon don tipan tiho i uenim im glasom ree: "Bojim se da je iz situacije u kojoj ste se nali samo jedan izlaz. Neko bi se od vas triba oenit. Bar jedan da dovede enu, lanje bi van bilo." Poskoci se na to uplaeno pogledaju, zanijemili od oka i nevjerice. Branimir se nervozno, kratko zasmije, ali brzo zamukne kad shvati da nikome nije do smijeha. Nitko nije oekivao da bi sveenik mogao kazati neto tako stravino. Nitko, inilo se, osim Kreimira, koji je, odsutno gledajui preda se, jagodicama prstiju skupljao neke mrvice po stolu. "Da zna, don tipane", kae on napokon, "i ja san razmilja o tome." "Kreo, sine..." javi se Jozo preklinjuim tonom. "Nisan virova da u to ikad re", nastavi Kreimir neobazirui se na oca, "ali moda bi se stvarno tribalo enit. Ne more se, veleasni, vie ovako. Ne more se ivit bez ene." Veleasni mu utke potvrdno kimne. "Kreo, razmisli jo jednon", upozori ga otac. "Razmisli, nemoj ponovit moju greku." Kreimir zamiljeno kimne ai, ali djelovao je kao netko tko je donio teku odluku i ne misli odustati od nje. "Nian van dosad nita govorio jer ni sam nian bio siguran", kae, "ali ve due vrime mislin o tome kako bi triba oti doli u grad na sebi enu." Svi su ostali paf kad je Kreo to izjavio, ali nisu nita rekli. Jedino je Domagoj, najmlai i najosjetljiviji meu njima, ljubimac pokojne matere koja ga je odgajala gotovo kao djevojicu, kad joj dragi Bog ve nije dao da ima ker, posramljeno sakrio lice u prljavu zavjesu i neutjeno zaridao. 2 Zvonimir je oslukivao vodu u kupaonici, zatim korake niz hodnik, um trenja tkanine, kripu vrata i suhi kaalj najstarijeg brata. Mislio je da ga je jedini uo, ali i Branimir, njegov blizanac na susjednom krevetu, bio je budan. "Ode on", apnuo je Branko. "Ode", sloio se Zvone i odjednom mu je dolo teko, kao da mu je netko sjeo na prsi. "Ako nade enu, more bit da se i ne vrati." "Vratit e se on." "Misli?"

"Ma, sto posto", rekao je Zvone tiho, premda uope nije bio siguran u to. Sunce tek to nije izalo iza nazubljenih vrhova, rumen se razlila kamenjarom, a dva zarobljena inkasatora tuno su zurila kroz reetke na prozoru konobe, sasvim nesvjesni te ljepote. Jedan je grdelin zapjevao u umarku iznad kue dok je Kreimir stavljao torbu u automobil. Zalupio je poklopac prtljanika i zastao sluajui razigrani cvrkut. Pogledom je preao po selu u kojemu je proveo gotovo itav svoj ivot. Trideset osam godina. Izuzme li rat, jedva da je ikad prenoio izvan Poskokove Drage. U kuhinji se upalilo svjetlo i aa se pojavio na prozoru. Mrko je gledao Kreimira nekoliko trenutaka i Kreimir ga je htio pozdraviti. Ali, tek to je podigao ruku, Jozo se maknuo i uvrijeeno povukao zavjesu. Kreo se osjetio glupo, pa je krenuo rukom iza glave, toboe da popravi kosu na zatiljku. Zatim je sjeo u Golf, upalio motor i nemirna srca krenuo. "Kreo, brajo, sritan ti put!" viknuo je za njim Domagoj s osmatranice iznad klanca, a on mu je mahnuo ne osvrui se. Sredina je travnja bila, prva je kadulja ljubiasto obojila obronke. Razdanilo se dok je s brda siao na glavnu cestu, na krianju s ruevinom nekadanje gostionice iz koje je rasla divlja smokva. Polje u nizini inilo se kao areni pokriva od otpadaka tkanine, smeih trapeza oranica, zelenih livada, utog ita, prugastih krpica vinograda. Siuni traktor milio je zmijolikim bijelim putem izmeu njiva. Lokve od kia blistale su kao rastopljeno zlato, sav je kraj treperio u jutarnjoj izmaglici. Kreo je vozio preko mnogih brda, kroz doline i sela, kraj crkava okruenih empresima i duana mjeovite robe pred kojima su na prevrnutim gajbama sjedili mukaraci s pivom, kraj dvorita gdje su u visokoj travi trunuli pokvareni poljoprivredni strojevi, kraj prljavih ovaca koje su pasle u kru, kraj ena s kariolama djeteline i djece pogrbljene pod kolskim torbama, dok se iza jednog prijevoja pred njim nije rairila plava mor ska povrina sa sivim obrisima otoka u daljini. Promet je postao gui kada je stigao do jednostavnih bijelih kocaka periferijskih trgovakih centara, pogona i skladita. U guvi dostavnih kamiona gotovo je promaio ulaz u grad, a zatim je itav sat izgubljeno kruio ulicama, jednom ak u zabranjenom smjeru, prije nego to je naao blijedoutu peterokatnicu koje se nejasno sjeao iz nekih davno prolih vremena. Tetka ga je grevito zagrlila i zaplakala, a barba mu je uzeo jaknu i donio papue. Isprika da nije gladan, kao i obino, nije ni ozbiljnije razmotrena. Nije se Kreimir pravo ni okrenuo oko sebe a ve je za kuhinjskim stolom

u usta trpao masnu kajganu s peenicom, dok su ga njih dvoje zaljubljeno gledali. "Teko je to danas, moj sinko", rekao je barba Ive kada mu je Kreo ispriao zato je doao. "Nema ena. Gledan ja ove mlade danas, niko nema curu. Velika je nestaica i ovdi u gradu." "Dobro, ajde", kazala je teta Rosa ohrabrujue, mazei Kreu po kosi, "more bit da bi se isto naa koji stariji model na snienju." "Vraga!" viknuo je barba. "Sve se to danas uda dok si reka keks. Zna onoga Alfirevia ta je ima gluvonimu er, oni ta je radija s menon. Pamtin da mi je godinama pria: 'Ive, bogati, samo da mi je nekako udat', a ona, divice ti blaene, nije ni trideset uvatila, a ve se triput udavala i rastavljala. Kako koga nae, za po godine se posvadi s njin." "Pa kako se mutava svai?" upitala se tetka zamiljeno. "Gluve, orave, cotave, blesave, mutave, klempave, lajave, porkuje, kurbae, lezbae, sve ta je ensko", nastavio je tetak zaneseno, "sve se ovi dana uda. Ali, opet, ne znan... More bit da je najbolje da prova priko agencije." "Kakve agencije?" zaudio se Kreimir. "Ima sad agencija, ita san u novine prije neki dan, ti in da svoje podatke, kakvi si i odakle si, ta bi i kako bi, a kompjuter izbaci ensku ta bi ti najbolje pasala. Ne mora trait, trat okolo, u pet minuti se, kau, sve rijei." "O, ne bi ja te iz kompjutera ni tapon takla", primijetila je teta sumnjiavo. "ta ti zna je li cura zdrava, da nije zaraena...?" "Zaraena? S in e bit zaraena!?" zgranuo se barba Ive. "Bome, kompjuterskin viruson." "Ajde, Rose, svega ti, mui. Mui da te kogod ne uje. Pa di e se eljade zarazit viruson od kompjutera?" "A pusti, ne znan ja..." rekla je Rosa oprezno. "A vidin da ne zna. Petlja se u stvari o kojima nema pojma." "A ti onda u agenciji nai neku ta je uenija od mene", odbrusila je teta i okrenula se najstarijem sinu pokojne sestre. "Pusti ti ta bena govori. Niko se tvoj nije priko kompjutera vinava, pa nije ni tebi potriba. Izai lipo vanka. Lip je dan, prolie, pun grad esnih cura, milina ih je gledat. Di e, kraj svega toga blaga bojeg, i u agenciju." "Ja samo kaen ta bi mu bilo lake", pokuao je barba Ive jo jednom. "Ma, vraga!" odbrusila je Rosa. "One ta ekaju da in agencija nae priliku, sigurno su neke linguze ta samo side na kauu i deru napolitanke. Za na momka valja se potrudit, mrdnit se, obu, uredit, naminkat, splest, valja

znat priat, znat se smijat, bit i pametna, i lipa, i draga, i lukava... Triba se oznojit, sinko moj, a ne doma stat i ekat da ti samo doe. Priko kompjutera?! Ajde, moj momak!" "Ma, za pravo re", poeo je Kreimir nesigurno, "ja bi prova na jednu curu. Jednu ta san... A ne znan kako bi reka... Bili smo skupa..." "A ti ima curu?!" zaprepastio se barba. "Pa ta odma ne kae." "Dobro, nije ba da mi je..." promucao je Kreo bojaljivo. "A koja je, je li je znamo?" prekinula ga je teta razdragano. "Neete je vi znat, jedna konobarica..." "To je jedan lipi posa." "Radi u kafiu u koji smo ili u ono ratno doba, kad bi se vratili s terena." "Kako se zove?" "irafa." "Cura se zove irafa?!" zaprepasti se tetak Ive. "Uimeocaisina..." prekrii se tetka. "Ma, ne", objasni Kreo. "Mislio san za kafi da me pitate. Kafi se zove irafa, a cura je Lovorka. Svidila bi van se. Onako, malo je via, krupnija cura. Plave oi ima." "Plave oi su najlipe" rekla je tetka oarano. "Pa jesi se uja s njon? Zna li da dolazi?" upitao je barba. "Nismo se uli neko vrime. Viali smo se, reka san van, kad je bilo ono..." "U ratu?" prekinuo ga je barba. "E." "Prije petnaest godina?" "Ajde, nije ba petnaest prolo." "Moj sinko, nije ni puno manje", rekao je barba onespokojavajue. "A, dobro, jeste se posli toga jo koji put vidili?" Kreimir je nijeno odmahnuo glavom, a barba i tetka su se zabrinuto pogledali. "Kreo moj, ja ne znan ta bi ti reka", kazao je barba. "Ako se ti tolike godine nisi javija curi, teko da te ona jo eka." "Misli?" zaudio se Kreo. "ensko je to, nije joj za virovat." "A ko zna, more bit da ga isto eka", rekla je teta, premda joj se po glasu vidjelo da ne vjeruje u takvu mogunost, a Kreo ju je pogledao iznenada nekako moleivo, slomljenog, bespomonog izraza kakvog Rosa nikada nije vidjela na njegovu licu. inio se gotovo kao

djeak kad je upola glasa promucao: "ta bude, ja bi je volija na... Ba mi je nekako... ta ja znan... Nekako mi je ostala u srcu." "Ljubavi tetkina", raznjeila se Rosa. "Naemo mi nju. Naemo je, glupau, pa taman da je u Kostariku otila." Sve to je Kreimir imao od odjee, i na sebi i u torbi, Rosa je uzela oprati. Odluno ga je otjerala da se otuira i obrije, a kada je on iz kupaonice doao u sobu, na postelji ga je ekalo isto rublje, hlae i koulja, sve barbino, koji je priblino jednake visine i grade. Zakopavajui koulju, gledao je kroz prozor na ulicu i odjednom se osjetio izgubljeno i nesigurno daleko od kue. Odjednom mu je ovo bila loa zamisao i poelio se vratiti u svoja brda. Morao je valjda biti blesav kada je povjerovao da bi u gradu koji slabo poznaje mogao nai enu o kojoj ne zna gotovo nita. Njegovo znanje o enama i inae je bilo vrlo oskudno. ene je gledao oprezno i izdaleka, ne poimajui kako bi im uope priao. Prije mnogo godina, kada je imao trinaest ili etrnaest, u prsima je osjetio nejasnu privla nost prema jednoj djevojici u razredu, jednoj Sandri to je sjedila ispred njega. Bezbrojne sate proveo je zurei u njezin zatiljak, napregnuto razmiljajui kako da pone razgovor. Proao je tjedan, pa drugi, pa itav mjesec i jo jedan, zavrilo je polugodite, proljee je zamijenilo zimu, doli su topliji dani, bliio se kraj kolske godine, a on je svejednako udno piljio u njezin konjski rep, malo klempave ui, neposlune kovrice na vratu, i nita mu nije padalo na pamet. Naposljetku, moda i umorna od njegova mualjivog, manijakog buljenja, Sandra se jednoga dana okrenula i srameljivo mu se nasmijeila, a on se zbunio kao da je zateen u neemu sramotnom i zbog razloga koje sebi poslije nije umio objasniti, ne razmiljajui, nekako instinktivno, oamario je. "A more bit da ti je cura tila pokazat da si joj drag", rekla je mater, koju su zbog tog ispada pozvali na razgovor s razrednikom, a Kreo ju je zaueno pogledao. On se smijao ako je netko epao ili mucao, ugazio u balegu ili pao s traktora. Jedine prilike kad se on smijao bile su kad bi se nekome rugao, pa je pomislio da se djevojica, jednako tako, nasmijeila jer je nepoeljan, kragna mu stoji ukrivo ili bala viri iz nosa. To da bi osmijeh mogao znaiti svianje bila mu je nevjerojatna novost. Odluio je idui put pokuati prijateljskije nastupiti. Idueg puta, naalost, nije bilo. Sandra se vie nikada nije nasmijeila Kreimiru, a i druge djevojice, pouene njezinim iskustvom, uplaeno su obarale glave ako bi ih on pogledao. Velikim dijelom vjerojatno zahvaljujui ugleduobiteljskog imena, predaji o divljatvu Poskoka, a dijelomsvakako i zbog

svoje povuene naravi, u koli je bio usamljen i izopen. Nije pripadao nijednoj djejoj klapi niti je imao prijatelja koji bi mu se povjeravao i dijelio marendu s njim, nikada nije doao nijedan Mate da mu od Zorana, koji je uo od Mirande, prenese kako se svia Luciji. "Kako si upoznala au?" upitao je jednom mater, nadajui se da e mu njezin primjer rasvijetliti pravila zagonetne socijalne igre zbliavanja s djevojkama. Mama se nasmijeila, bila je to oito draga uspomena. "Moj aa ga je uvatio kako nan krade tele. Bilo mu je ili e mene oenit ili metak u glavu." Kreimir nije znao kako bi mu to moglo biti od koristi. Nitko mu i nita nije moglo pomoi. Zavrio je osnovnu, zatim i srednju kolu, a djevojke su mu ostale jednako nedokuive i daleke i elja koja je treperila u njegovim grudima s vremenom je postala nekako mukla, teka i alosna. Jedan jedini put ju je utaio, u ratu, u veljai 1993., jedne kine srijede kada je s nekolicinom iz voda otiao na pie. Doao im je kao obiaj da uvijek nakon smjene na poloaju, kada se iskrcaju iz kamiona u vojarni u Splitu, odu u kafi irafa u ehovljevoj ulici, odigraju nekoliko partija pikada i popiju po nekoliko piva prije nego to se raziu. Znali su konobaricu, krupnu, no Ijepukastu, vedru i grlatu Lovorku, a Lovorka je znala njih i, napola u ali, a napola zaozbilj, vojnici su joj se udvarali. Svi osim Kreimira, koji je uvijek bio malo po strani. On je te veeri upravo mislio krenuti da uhvati zadnji autobus za Smiljevo kada mu se konobarica preko anka javila apatom. "Oprosti, mogu te neto zamolit." To ga je zateklo jer je bilo prvi put da se ba njemu izravno obratila. No, sljedee to e uti bilo je jo neoekivanije. "Je li bi mi ti moga bit momak?" upitala je Lovorka. Kreo se smeo, a rumen mu je oblila obraze. "Mislin, samo onako, odglumi da si mi momak." Kreimir Poskok uspio je samo zapanjeno zinuti. Konobarica se nagnula preko anka, dola mu sasvim blizu i tiho objasnila. "Jedan policajac, sad je ua u kafi... Nemoj se okriat", upozorila ga je Lovorka. "Svaki dan dolazi pa me gnjavi. Misli da je faca, a glup je ka pono. Padne mi mrak kad ga vidin. Zato san mislila da ti odglumi da si mi momak. Da on vidi kako san ja s tebon pa da se ne usudi pri. Ne bi ti to bija problem?" "Nije... Ne bi... Moe, kako da ne...", promucao je Kreimir. "Dobro", rekla je Lovorka. "Onda u te sad poljubit."

"Zato?!" zaprepastio se Kreo. "Pa jesi li mi momak ili nisi?" rekla je konobarica jednostavno i cmoknula ga pravo u usta. "Ooo! ta je ovo bilo?!" zavikao je veselo jedan iz Kreina voda, jedan to je radio u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije pa su ga svi zvali Kultura. "ta se udite? Zar ne smin ni poljubit svoga momka?" rekla je konobarica, a ono momka namjerno je bilo malo glasnije da itav kafi uje. "A je li? Pa nian zna da ti je on momak", zaudio se Kultura. "Puno ti toga ne zna, moj dragoviu", kazala mu je Lovorka samouvjereno, a Kreimir je samo sjedio, slaboumno se smijeio i osjeao vruinu u tijelu, kao da ga je netko polio benzinom i bacio ibicu na njega. Krenuo se napiti da ugasi tu vatru, a onda otkrio da mu ruke lagano drhte i umalo se nije polio pivom. "Krvi ti irudove, mi se svi polomili da te zbarimo", kazao je veselo desetnik Mile, "a ti izabrala ovoga mutavog." "Ja to uvik govorin, oni to samo side i mue su najgori", rekao je jedan eljko Klari, autoprijevoznik. "Miran, tih, povuen, pomalo krvoloan", zakljuio je Kultura. Kreo se srameljivo smijeio i u sebi cvao od ponosa, kao da je on zbilja neki opaki zavodnik. Lijep je osjeaj bio imati curu, makar i ne bila istinska. Kao nehotice se osvrnuo da pogleda policajca gnjavatora kojemu je imao zahvaliti tu neoekivanu sreu. Mravi mladi od kojih dvadeset pet, tek malo stariji od njega, imao je visoke zaliske i ve si mogao vidjeti da e za koju godinu biti sasvim elav. Za stolom u kutu nervozno je grizao donju usnu i lupkao nogom, s mrnjom ga gledajui svijetloplavim, vodenastim oima. "ta si se zamislija, ljubavi?" upitala ga je iznenada Lovorka preko anka i svoju malu hladnu ruku stavila preko njegove. Godinama kasnije Kreimir Poskok sjeat e se kad je ona rekla ljubavi i dodira njezine ruke, jo mokre od pranja aa. "Ljudi, ajmo a! Ajmo a, ja ovo ne mogu sluat", zavikao je Mile toboe ogoreno. "Kad ona njega ovako zove, meni ka da neko zabija no u prsi." Lovorka se nasmijeila Milinoj upadici, ne skidajui pogled s Kree. "Kako je bilo gori?" upitala ga je. "Di? Na poloaju? Onako, nije loe", rekao je Kreo. "Mislin, bio je jedan minobacaki napad, pa nismo mogli tri dana iza iz bunkera, ali inae..." "Tri dana?!" zaprepastila se konobarica. Kreo je ozbiljno kimnuo.

"A sve zbog njega. Zbog ovoga ovde", umijeao se Mile pokazujui Kulturu. "Ajde, jebi ga, nije ba zbog mene", branio se Kultura. "Zbog tebe, zbog tebe", ponovio je desetnik neumoljivo. "Sve je bilo zbog tebe i glupog aha." Lovorki nita nije bilo jasno, kakve veze ima ah s minobacakim napadom, pa su joj vojnici ispriali. Njihov je poloaj na jednom brdu iznad Kljaka, u drnikom kraju, a dva brda dalje su Srbi. Na televiziji se ratovanje ini kao dinamina aktivnost, ali u stvarnosti oni uglavnom kartaju, itaju kaubojske romane, podgrijava ju gulae i prde. itavih devet mjeseci, koliko su tamo, njihov vod nije ispalio ni jedan jedini metak ili granatu na srpski poloaj, a i Srbi su jednako miroljubivi. Ne bi gotovo ni znali jedni za druge da nije radiostanice. Od dosade su se meusobno podjebavali preko motorole, vrijeali na nacionalnoj osnovi, vodili nesmiljene politike rasprave, priali prostake viceve i slino, sve dok jednu veer neki njihov komandir tamo, neki porunik Ljubia, nije upitao: "Alo, ustae, igra li neko tamo od vas ah? Ovi moji ovde sve neki tudumi, ne razlikuju kulu od kraljice." Javio mu se Kultura da bi igrao s njim. Oni u bunkeru ak nisu imali ahovsku plou i figure, nego je Kultura sve iz glave morao. Sjedio je u kutu bunkera s mo torolom u ruci, koncentrirano gledajui u jednu toku, i povremeno javljao poruniku Ljubii... "Konj na d4L. Pjeak sa c2 na c3!... Top na g7L." A porunik Ljubia je s druge strane odgovarao... "Laufer sa f2 na b5L. Kula na a4L. Pijun na e5!" Poeli su poslije veere i sve do jutra je vedrom zimskom noi preko drnikih brda na radiovalovi ma krao njihov ahovski obraun. Zraka sunca probila se kroz siuan otvor pukarnice u kamenom grudobranu, a vod se lijeno protezao u vreama za spavanje, kada je Kultura, raupan i blijed od neispavanosti, okonao povijesni dvoboj pobjednikim usklikom... "Kraljica na d7! ah mat!" "U, tetku ti jebem!" opsovao je s druge strane veze porunik Ljubia gorko. Pet minuta poslije poeo je nemilosrdan minobaca ki napad srpskih snaga, koji je bez prekida trajao idua sedamdeset dva sata. "To su ti Srbi!" uzdahnuo je nezadovoljno desetnik Mile. "Ne znaju gubit."

"Ma, ljudi, kad vam kaen, nije bilo do mene", pokuao je jo jednom Kultura. "Je, do tebe je. Nemoj meni priat, znan ja Srbe", okonao je tu raspravu desetnik i jo samo dodao: "A zna ta u ti re, ako te oni jo koji put bude zva..."

"Nemoj, Kultura, vie, ka brata te molin...", upao je Klari moleivo. "Ne, ne", odmahnuo je desetnik podignutim kai prstom odluno. "Ako se etnik jo koji put javi da bi igra ah, ti, Kultura, opet igraj s njim i opet ga naguzi. Zapamti ta san ti reka, najebi mu se majke! Hrvatski narod, sve one udovice i siroad, prognanici i izbjeglice to oekuju od tebe." "Ljudi, oemo li vie, ena me eka?" upitao je Klari. "Evo, samo da ovo popijen", rekao je Mile. "Triba li koga bacit doma", ponudio je Kultura. "Poskok, tebe ka obino?" "On e ostat jo malo ovde s menon" rekla je Lovorka prije nego to se Kreimir uspio oglasiti. Premda to nije bilo ono to je mislio rei, nije se pobunio. "E, moga san i mislit", kazao je desetnik. "Sluaj", okrenuo se Krei, "dobro mi pazi ovu curu, meni si osobno odgovoran za nju... A ti", obratio se Lovorki, "ako ti ovi ovde..." "Ajmo, ajmo...", prekinuo gaje Klari. "Dosta te je bilo za veeras." Vojnici su otili, a Kreo je ostao naslonjen na ank, zaljubljeno gledajui konobaricu koja mu je krenula priati novosti iz svog ivota i ivota svojih najbliih, o rodici koja se udala za narkomana i o teti koja je depresivna otkad joj je prije pola godine uginuo pas, o susjedima kojima je eksplodirala plinska boca upravo kad su zavrili pituravanje stana i o prijateljici to je na smrt prepadnuta jer joj kasni menstruacija, o krizmanoj kumi kojoj je gatara prije mnogo godina tono rekla da e imati problema sa titnjaom i o stanodavcu kojega je uhvatila da joj prebire po gaicama. Lovorka je mljela ne zaustavljajui se, a Kreimir je posluno i sa zanimanjem kimao, premda nikoga od ljudi o kojima je priala nije poznavao niti su mu ita znaili. Kao zaaran je gledao pramen kose koji joj je pao na lice. Veer je odmicala i u kafiu je bilo sve manje ljudi, pa je i Lovorka mogla sjesti do njega i zapaliti. Otpuhujui dim, rekla mu je da bi obojala pramenove u plavo, i da se boji zubara, i da voli nositi izme na tajice, i da umije kucati s deset prstiju jer je u koli uila daktilografiju, i da se lako napije, ve nakon dvije ae vina joj se zavrti u glavi. Kreo je skupio hrabrosti i maknuo joj neposluni pramen s ela, a ona se nagnula i njeno ga poljubila. Vrhom jezika

njeno je taknula njegove usne, a njemu se inilo da je on upravo popio one dvije ae vina. Poljubac ga je oamutio da je gotovo pao sa stolice. "Gorane, oe ti jo tagod, za dvadeset minuta zatvaran?" upitala je Lovorka policajca, jedinoga koji je osim njih dvoje ostao u lokalu. Kreimir je gotovo zaboravio toga udaka koji je nekoliko sati mrano utei i lupkajui sjedio za stolom u kutu. "Ne bi, fala", rekao je Goran promuklo. Malo poslije i on je otiao, a Kreimir je priekao da konobarica askom oriba pod u zahodu i opere nekoliko preostalih aa. Zajedno su izali, vani je pljutalo. "Je li on jo tu negdi?" upitala je Lovorka aptom, zakljuavajui metalnu roletu na vratima kafia. Kreimir se osvrnuo i na blijedom svjetlu uline lampe, kroz zastor kie, ugledao policajca Gorana u vei oblinje zgrade. "Stoji tamo, priko puta." "Bolesnik", kazala je Lovorka ogoreno. "Miljardu puta san mu rekla da me se kani i on opet doe." Pruila je kiobran Kreimiru, a njemu je trebala sekunda ili dvije da shvati to se od njega oekuje, prije nego to mu je dola slika parova kako zajedno hodaju na kii. Rastvorio je kiobran, ona se privila uza nj, a on joj je oprezno stavio ruku oko struka. "Nije ti tlaka da me otprati", rekla je Lovorka. "Ovde blizu stojin." "Ma, di e mi bit tlaka." Konobarica se stisnula uza nj, a onda je i on nju vre zagrlio. Silan se pljusak spustio na grad i prskao ih sa svih strana noen zapusima vjetra pa su, unato ki obranu, oboje uskoro bili sasvim promoeni. Gacali su kroz bujicu to je tekla ulicama i klokotom se izlijevala u odvode. Sreom, ona je zaista blizu stanovala, tri ulice dalje zaustavili su se pred njezinom zgradom. Kreimira je ipak ispunilo razoaranje kad se odvojila. Ma da je i meava bila, on je mogao do jutra hodati s njezinim toplim i drhtavim tijelom uza se, miriui cvjetni vonj njezina dezodoransa. "Eto ga", rekla je ona pod nadstrenicom. "Puno ti fala, spasija si me." "Nita... Nema na emu." "Oe da ti ostavin kiobran?" "Ma, ne triba, lako u."

"avla e lako, uzmi kiobran, kako e bez iega po ovon vrimenu. Nego, di ti uope stoji?" "U Poskokovoj Dragi." "Pa di je to, jebate?" "Od Smiljeva pa uzbrdo." "Od Smiljeva pa uzbrdo?" ponovila je Lovorka zapanjeno. "Jedno sedan kilometara", objasnio je Kreimir jednostavno. "Nije ba najbolja cesta." "Ti nisi iz Splita?" Kreimir je odmahnuo glavom da nije. "Pa ta e sad? Od Smiljeva pa uzbrdo, jedno sedankilometara?" "Proetat u do kolodvora, popit pie, u pet i po mi je prvi autobus." "O, jeben ti mia!" opsovala je djevojka, pa se zamislila na nekoliko trenutaka i naposljetku odluila: "Ajde ulazi, prispavat e u mene." "Ma, ne triba, stvarno..." "Daj, nemoj me zafrkavat, di e po ovon vrimenu svu no ulit na kolodvoru. Ui bar da se osui i popie ikaru aja." Otkljuala je ulazna vrata i pustila ga unutra. Lift je bio iaran, ulijepljen vakama i kiselo smrdio. "Morat emo bit tiho, da ne probudimo gazde", upozorila gaje djevojka smijeei se. Tko zna to je njoj iznenada dolo smijeno. Kreimir je prestraeno oslukivaomehanizam dizala i nije mu bilo do zajebancije. Uzela ga je za ruku i provela zamraenim hodnikom.Ukljuila je svjetiljku na nonom ormariu tek kad su zatvorili sobna vrata za sobom i jo ga jednom prstom preko usta upozorila da budu tiho. Soba je bila uska, tek s jednim tronim kauem presvuenim plahtom i kariranom dekom, nonim ormariem kraj uzglavlja, ormarom, otrcanim sagom na podu i slikom nekog mukarca zalijepljenom na zidu. Kreimir je osjetio divlji nalet ljubomore kad ga je ugledao. "Je li ti ovo momak?" "Ko?" "Ovi na zidu." "To je Mel Gibson, glupane." Kreimir je ozbiljno kimnuo, premda ga njezin odgovor zapravo nije ospokojio. Lovorka je ukljuila elektrinu grijalicu i na prozorsku kvaku iznad nje objesila vjealicu s mokrom jaknom, a zatim izula izmice, pa i njih stavila da se sue na podu.

"Skini i ti jaketu, da ne stoji u mokru", rekla mu je i on ju je posluao. Iz ormara je izvukla dva runika i pruila mu jedan da obrie kosu, a zatim se iskrala iz sobe. Negdje iz stana uo se malo poslije um vode iz slavine, a onda koraci, vodokotli, ponovno slavina, opet koraci, jedva ujan zvon stakla. Koju minutu poslije vratila se s dvije alice aja. "Sidi, ta stoji." Stranjicom se spustio na rub otomana kraj nje. Neko vrijeme su u tiini srkali vrelu tekuinu. Lovorka ga je sa zanimanjem promatrala, a on joj, zbog neega, nije mogao uzvratiti pogled. "Jesu ti mokre noge?" "Nisu", rekao je on gledajui svoje zelene, vrste vojnike izme. "Svejedno, izuj se. Ispruit emo se ovde jedno do drugoga. Ja moran spavat, a ne mo ni ti cilu no stat ka uk." "Nemoj se ti brinit za mene, meni nije..." "Ajde ne budali", prekinula ga je. Zatim su opet malo utjeli i pili aj. "Jeba te pas!" uzviknula je iznenada. "to nisi reka da nisi iz Splita?" Kreimir je slegnuo ramenima, ne umijui pravo objasniti zato je zatajio tako vaan podatak. "Ti samo uti. Ti si sigurno neka Riba u horoskopu", zakljuila je Lovorka. "Ajde popij do kraja pa idemo le." Ustala je i, zaklonjena ormarskim vratima, presvukla se u plavu pamunu pidamu. Kreimir je srameljivo okrenuo glavu. "Skini se i ti", rekla mu je. "Ne more mi u postelju obuen." Bojaljivo se skinuo u bijelu majicu i maslinastozele ne duge vojnike gae, a ona je legla i navila budilicu. "Nema pipanja", upozorila ga je strogo kad se i on ispruio, a onda je ugasila svjetlo, okrenula mu lea i rekla: "Laku no." "Laku no", rekao je Kreo. Leali su u mraku neko vrijeme i sluali kiu kako tue u prozor. On se sjetio da se nije pomokrio, a nije se usudio upitati da ode u zahod. "Zna", javila se odjednom djevojka, "oni policajac veeras. Nije on tako straan da ja sama ne bi znala iza na kraj s njin... Mogla san ja to i bez tebe, nego, eto... Nekako mi je bila fora da mi ti bude momak... Neman pojma kako mi je to dolo... ta ja znan, nisi ruan... Nego, uvik uti... Kad god doe u kafi, samo sidi i uti... Majke mi mile, ide mi na ivce koliko more utit... Kai neto, ovie!"

"A ta u ti re?" "Ne znan", rekla je Lovorka obeshrabreno. Zatim su opet malo leali i sluali kiu. "Kreo?" javila se ona ponovno. "Molin?" "Bi li se ti ljubio?" "Bi." "I ja bi isto." Okrenula se, rukama mu napipala glavu, pa je uzela meu dlanove i pomamno ga poljubila vruim usnama, pruajui mu mokri palucavi jezik. Kreimir ju je zgrabio za kosu, a ona njega ugrizla za usnu. Liznuo joj je vrat, a ona je tiho zastenjala i zavukla koljeno izmeu njegovih nogu. Kada ju je uhvatio za stranjicu, poela se pohotno uvijati. "Ooo, stoko!" uzdahnula je pa ga hitro zajaila. "Stoko jedna neodgojena, prvu veer bane u mene i misli da more dobit ta god oe. To si mislio, a? To si mislio, priznaj?" "Nian... Nian, majke mi." "Ajde, nemoj meni priat, znan ja vas muke." Kreimiru se teko sjetiti pojedinosti te mahnite veeri, to je bilo prije, a to poslije, osjeti su mu izmijeani u uspomeni, okus njezina znoja i sline, slatkast miris spola, njezine tople i teke sise na licu, bievi kose, drhtaji bedara, stenjanje, uzdisanje i jecaji. "O, jadna li san! O, jadna li san!" apnula je dvaput iz mraka glasom u kojemu se oaj mijeao s ushitom. Kreimir se jasno sjeao moda samo toga neobinog trenutka. Nikad prije nita slino nije doivio i nije pravo razumijevao to se dogaa. Nasluivao je samo kako je ona bespomona, u vlasti neke nepoznate, strane sile to je u isto vrijeme i uasna i slatka, koja je plai, a kojoj se udi predati, i kako ju je odjednom poelio zatititi. "Nisi jadna... Nisi jadna, s menon si", ponavljao joj je umirujue, zapravo nesvjestan to govori. Rijei su ne kako same od sebe dole, ne njegovom voljom mu se otkinule s usana. I bile su to, inilo se, dobre rijei. Drugo ega se bistro sjeao bilo je grevito grljenje u zoru kod dizala, kada ga je pola ispratiti. "Kai mi da me voli", zapovjedila je jednostavno. "Volin te." "Lae."

"Volin te." "Lae, gade", siknula je gnjevno ga grebui po licu. "Volin te, Lovorka", pokuao je jo jednom moleivo. "Duo moja", kazala je ona njeno. Jedva su se odvojili jedno od drugoga. Na kraju je jo zakasnio na prvi autobus. Obeao je doi u iduu srijedu, prije sljedee smjene na poloaju. Ali, samo nekoliko dana poslije izvanredno su pozvali njegovu brigadu i bacili ih u Bosnu, kod Livna, gdje su bez prekida ostali idua etiri mjeseca. U snijegom zametenoj planini oaj ga je izjedao dok je mislio na konobaricu iz kafia irafa. Kako su dani prolazili, inila se sve dalja i, napokon, kad su ih pustili kuama, malo zbog krivnje, malo zbog srama, a najvie zapravo zbog gluposti, nije joj se doao javiti. S vremenom je postajalo sve gore.

3 Djevojkama to su prolazile mimo njih u kratkim suknjama, na dugim nogama i tresui grudima u raskopanim bluzama. "Uvik se u prolie poeli razvest i uvik ti na jesen bude drago da to nisi uinija... Ali, dobro", dodao je, "tebe tek triba oenit, za onu tvoju, kako si ono reka da se zove...?" "Lovorka." "Lovorka, tako je. I ti ne bi nijednu drugu nego nju?" "Hm! To nan znatno suava mogunosti", rekao je tetak ueno. "Romantini ideal, kako je na cilon svitu vo, vidi, ovo ti je Split", kazao mu je barba Ive sljedee jutro, dok su se okretali za dje 'Je.' 55

56 Ante Tomi samo jedna ona prava i kako si itav ivot proklet ako je ne nade, nije ba puno ekonomian. Sinko moj, nije to uvik ka u Mie Kovaa. Na tvome mistu, ja bi odusta i uzeja prvo ta naleti, ali ako ti ba inzistira, evo ga, ovo ti je Cehovljeva." Zaustavili su se na poetku ulice s etverokatni cama oronulih proelja, zasjenjene drvoredom bujnih esmina.

"Kafi je, meni se ini, bio malo gori... Samo malo", rekao je Kreo orijentirajui se. "Je, tako je, sian se da je ovde bila banka. Gori, pedesetak metara povie je kafi." Potrao je od uzbuenja, a barba Ive, koji odavno nije u prvoj mladosti, smireno se zaputio za njim. "Sve ovo pamtin, znan di smo!" viknuo je Kreimir i onda odjednom zateeno zastao. "Ne razumin", rekao je zbunjeno, pokazujui lokal s ruevima, sjenilima i boicama parfema u izlogu, iznad kojega je ruiastim slovima pisalo: Narcis. "Ovde je bio." "Jesi siguran? Oe da pogledamo jo malo okolo?" "Ma, ne triba. Sto posto, znan kuu, ovde je bio kafi." "Antuna Pavlovia Cehova 23", proitao je barba Ive s ploe kraj vrata. "A nita", dodao je hvatajui kvaku, "to se ree: Kartu itaj, seljaka pitaj."

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 57 Unutra su se gotovo onesvijestili od mirisa koji su teki leali u zraku, mirisa ume i citrusa, cvijea, likera i okolade, duhana, mahovine, papra, cimeta i mousa, nevjerojatne mjeavine u ijim su parama stajale balza mirane dvije pretjerano naminkane mlade ene, jedna crvenokosa, jedna plava. "Skuajte, samo jedno pitanje", poeo je tetak. "Tra imo jednu curu ta je radila ovde u kafiu." "A nije van ovo kafi, jor" odgovorila je plava. "Bog s tebon, erce, pa nian orav. Pitan za kafi koji je ovde prije bija." "Evo, ovde, na ovu stranu je sta ank, a ovde di san ja je bio fliper", pokazao je Kreimir barba Ivi. "Ovde je, nema greke. Sad mi se sve vratilo." "Ja, bome, ne znan ni za kakav kafi", rekla je plava pa se okrenula crvenokosoj. "Lile, zna li ti da je ovde

bija neki kafi?" Lile je odmahnula glavom da ne zna da je tu bio neki kafi. "A otkad ste vi ovde?" upitao je barba Ive. "Nas dvi? Od jutros." "Ma, ne pitan to, nego otkad je parfimerija na ovo misto." "A to? Pa ima, tako, jedno po godine", rekla je Lile. "A ta je ono bilo prije nego smo mi otvorili?" zamis lila se bjondina.

58 Ante Tomi "Je li ono bila videoteka?" rekla je ona crvene kose. "Tako je" sloila se kolegica. "Videoteka... Videoteka Sirius." "A nita" okrenuo se Ive Kreimiru. "Idemo pitat u videoteku Sirius." "Oni su van sad na Mauranievo etalite", uputila ih je Lile. "Fala van lipa, cure", zahvalio im je barba Ive uljud no, a onda mu je, ve na vratima, upao u oi jedan plakat za parfem. "Boss? To je, ka, neki miris za efove, je li?" Okrenuo se jo jednom i pogledao prodavaice. "A nemate moda neki parfem za obine radnike? Neki za zidare ili tesare, na primjer?" Njih dvije nisu znale to bi mu rekle na to. "E, moga san i mislit", zakljuio je tetak. U Siriusu na Mauranievu etalitu bio je samo neka kav momak to se zaposlio tek prije dva tjedna i koji nita nije znao o povijesti videoteke, ni da je ona jednom bila u Cehovljevoj 23, a kamoli da je na istom mjestu pri je stajao jedan kafi. Morali su priekati vlasnika koji je svaki as imao doi. Kreo i barba naposljetku su itavih etrdeset pet minuta kruili prostorijom razgledavajui kutije filmova. "Imate li moda oni film s onin visokin glumcen?"

upitao je barba Ive u jednom trenutku.

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 59 "Kako se zove?" "Ne znan kako se zove, ali znat ete ga vi. Oni visoki, boe dragi! Na stranu se elja, uvik je u konoj jaketi. Malo daje na Frfu Muinia kad je bija mlai." "Ne bi van moga pomo", priznao je momak bespo mono.

"Nita, nema veze", rekao je barba Ive, a onda tiho dodao Krei: "Danas se ba svaka mona more zaposlit u videoteci." Onda je napokon doao gazda, a momak mu je poka zao njih dvojicu da ga ekaju. "Nikad tamo nije bija kafi", rekao je vlasnik Siriusa kad su mu objasnili zato su doli. "Kako nije bija, ja se sian da je bija", slagao je barba Ive. "Caffe bar irafa", prisnaio je Kreimir. "aj mi je, ne znan. Prije nego smo mi doli, tamo je stala fotokopirnica. Propali su kad je vlasnik, jedan Ma tas, svrija u zatvor." "U zatvor?! Ma, bogati!" zaudio se tetak. "A ta je bidan inija?" "Falsificira je eure." "Svaka ast!" "Poite u njega na Bilice, more bit da e van on vie znat."

60 Ante Tomi Sutradan oko podneva Kreimir i barba predali su svoje osobne isprave na portirnici Okrunog zatvora Bilice, proli kroz detektor metala i naposljetku sjeli na dvije jednostavne drvene stolice u sobi za posjete. Malo po slije straar je doveo Jerka Matasa, osuenog krivotvori

telja, koji je sjeo preko puta i prekriio ruke, neprijateljski ih gledajui. "Ovo je za vas. Mali znak panje", rekao je barba Ive, gurajui mu preko stola kutiju napolitanki i steku ciga reta. Matas je mrzovoljno mrcnuo i nije ni pogledao da rove. Ivi je bilo malo neugodno, ali se nije dao smesti. "Mi smo doli jer tribamo jednu informaciju od vas", poeo je. "Traimo jednu ensku, a vi bi je mogli znat, radila je..." "Dvista kuna!" prekinuo ga je ovaj neljubazno. "Molin?" "To e vas kotat dvista kuna." "Poteno", rekao je barba Ive i maio se za novanik. Jerko Matas je uzeo novanicu i sumnjiavo je pogle dao prema svjetlu. "Iskusno oko", objasnio je barba Ive Kreimiru. "Onda, ta vas zanima?" upitao je krivotvoritelj, spre majui dvjesto kuna u dep modre zatvorenike bluze. "Traimo jednu konobaricu ta je radila u kafiu i rafa. Moda ete se sitit, kafi je bija u Cehovljevoj 23,

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 61 tamo di ste vi drali fotokopirnicu. Cura se zove Lovor ka i, onako, malo je..." "Na mistu fotokopirnice nije bija kafi ili barem ja ne znan za to", prekinuo je Matas jo jednom barba Ivu. "Prije nego san ja doa, tamo je bila postolarska radnja, vlasnik Marinko evo. More bit da van on more vie re. On je sad u penziji i ivi u Omiu, Ulica bleiburkih r tava 17, trei kat, stan Kovai. Jo pitanja?" "Ako je on evo, zato na vratima pie Kovai?" za nimalo je barba Ivu. "Stan mu je na enu", objasnio je krivotvoritelj, pa uzeo cigarete i napolitanke i otiao. U Omiu, u Ulici bleiburkih rtava 17, trei kat, Marin

ko evo otvorio im je u pidami i pustio ih u sobu, po kazao im da sjednu na sofu, a on se spustio u naslonja i na PlayStationu nastavio igrati Call of Duty. "Tako mlad, a ve u penziji", rekao je barba Ive, tek da neto kae, a ovjek zaista nije mogao imati vie od trideset godina. "Kima", objasnio je umirovljeni postolar jednostav no, ne diui pogled s ekrana. "Vrag je kima", kimnuo je Ive suosjeajno. "Mi smo doli jer su rekli da bi nan vi mogli pomo", poeo je Kreimir. "Traimo jednu curu to je radila u kafiu tamo di ste vi..."

62 Ante Tomi "ubre!" rekla je prolazei kroz sobu do kuhinje ne ka ena, po godinama valjda Sevina supruga. "Kravo!" odgovorio joj je evo kratko, sa strojnicom u ruci pretravajui preko nekih ruevina. "Kafi irafa, bio je tamo di ste vi imali postolarsku radnju, Antuna Pavlovia Cehova 23..." nastavio je Kre imir. "Nije tamo bilo kafia", prekinuo ga je evo, rafalno pucajui po dvojici neprijatelja. "Ili bar ja nikad nian uja za kafi..." "Tovare!" prekinula ga je ena na povratku iz ku hinje. "Glupao!" dobacio joj je on kratko i nastavio: "Na ono misto je prije mene jedan Jeli..." "Tamo iza onoga izgorenog kamiona su dva Nijem ca", upozorio ga je barba Ive. "E, fala", rekao je bivi postolar i s dva precizna hica spretno likvidirao oba nacistika razbojnika. "Jedan Je li je tamo dra servis vemaina." "Jeli? Ne znate moda di je on sad?" "Neman van blage... Ahhh!" kriknuo je najednom i pao pogoen metkom njemakog snajperista koji se pre

predeno krio na crkvenom tornju. "Jesi poginija?!" viknula je iz sobe ena zlurado. "Je li te ubilo, gade?! Vrag te odnija i dan kad san se za te udala!"

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 63 "Ovo se sve izmialo", kazao je Kreimir nezadovoljno kad su izali. "Kapitalizam, dinamino drutvo", objasnio mu je barba. "Nita nije di je prije bilo." Jelia to popravlja vemaine ipak nije bilo teko na i u njegovoj novoj radionici na Pujankama, ali zato su se nekoliko dana muili traei Albanca koji je prije nje ga bio u najmu poslovnog prostora u Cehovljevoj 23, a koji se u meuvremenu vratio u domovinu. Nakon to se na telefonskoj liniji izmijenilo desetak njegovih unu ka, neaka, sestara i roaka, iz Strumice im se napokon javio slastiarski majstor Sinan Fehmiu i uputio ih na frizerku Tatjanu Kragi. Ni gospoa Tatjana, meutim, nije znala za kafi irafa, premda je on bio na istome mjestu gdje i njezin salon, nego ih je proslijedila pekaru imi Lozi. Od pekara ime Loze Kreimir i barba Ive su otili do urara Jure Kordia, koji im je rekao da potrae fotografskog obrtnika Matu Livadu. Poslije gotovo dva tjedna Kreimir je bio sasvim slu en mnotvom imena i adresa, davna mu se ljubav ini la izgubljenom i htio je odustati. Tetak ga je morao na govoriti da zajedno pou na Mertojak, samo jo jednom da pokuaju, s Matom Livadom, u Odeskoj ulici broj 17. Doli su na sedmi kat i upravo htjeli pozvoniti kada su se vrata otvorila i iz stana izaao sveenik. "Faljen Isus", pozdravio je barba Ive uljudno.

64 Ante Tomi "Na vijeke. Vi ste rodbina?" upitao je sveenik i ne

ekajui odgovor dodao: "Nesretnik. Bojin se da nee jo dugo." "A ta ete, sve nas to eka", odgovorio je tetak filo zofski. Provukli su se kraj njega u stan i hodnikom produili do spavae sobe, gdje je, okruen najmilijima, umirao Mate Livada, generacijama Spliana poznatiji kao Foto Mate. Njegova supruga, sinovi i snahe zaueno su pogledali ne oekivane pridolice, a njih dvojica upravo su htjeli objasni ti zato su doli kada se s postelje iznenada javio umirui. "Kreimir", apnuo je ispijenim glasom starac, kvr gavim kaiprstom pokazujui Kreu, i njegovo se uto lice iznenada ozarilo. "Odma san te pripozna." "Vi znate ko san ja?" upitao je Kreo, pa pritrao i potreseno pao na koljena kod postelje. "Naravno da znan ko si ti. Tano te je opisala", rekao je Mate Livada stavljajui Kreimiru ruku na tjeme i ma zei ga njeno po kosi. "Vie od deset godina ja ekan da doe. Mislija san ve da u umrit, a da te nikad neu vidit..." "Nemojte, molin vas, dugo, on se ne srni puno uma rat", javila se tada jedna Livadina snaha. "Gospoo, molin vas, nemojte ih prekidat", zamolio je barba Ive. "Ovo je sudbina. Sudbina!" zavikao je stras tveno.

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 65 "Kad se kafi zatvorija, Lovorka je dola i rekla: 'Bar ba Mate'... ona me je uvik zvala 'barba Mate'...", nastavio je stari fotograf slabanim aptom, '"Barba Mate', kae, 'ako me u vas doe trait jedan visoki, crnomanjasti, zgodan momak, vi mu recite di san ja. 'Ou, duo moja, to mu ne bi reka', govorin joj ja. Sto puta je ona dola u moju radnju da pita jesi li dolazija. Svaki dan. Koji put i nekoliko puta. Puno te je, bidna, volila..." Barba Ivi, premda nije ovjek koji e lako zaplakati,

jedna se krupna suza otkinula od oka. "A di je ona sad? Di je ona?!" upitao je Kreimir ne strpljivo. "Ona je sad... kh! kh!" poeo je umirui, a onda mu je doao napad kalja. "Di je ona?!" uzviknuo je Kreo jo jednom oajno. "Ljudi, ta van je. ovik umire", pobunio se Livadin sin. "Ona sad radi u... u... u... kh! kh!... u kafiu Zebra", poeo je, prikupivi snagu, stari jo jednom. "Kafi Zebra? Di je kafi Zebra?!" "U ehovljevoj... kh!... kh!... kh!... U ehovljevoj 28", apnuo je starac i sa zadnjim dahom koji je izaao iz nje govih umornih plua dodao: "Kafi Zebra je odma pri ko puta mista di je bija kafi irafa." A onda mu je glava utonula u jastuk, sklopio je oi i umro.

66 Ante Tomi "Primite moje iskreno sauee", rekao je dostojan stveno barba Ive pruajui ruku udovici. "Veliki ovik je bija", dodao je rukujui se sa starijim Livadinim si nom. "Svima e nan nedostajat", apnuo je grevito gr lei snahu. Od parfumerije Narcis do videoteke Sirius, preko Okru nog zatvora, Omia, Pujanki i Strumice, Tatjane Kragi, Sime Loze i Jure Kordia, sve do Mate Livade u Odeskoj 17, Kreimir i tetak ponovno su se vratili meu crnike u ulici Antuna Pavlovia Cehova. etrnaest dana su lutali da bi saznali da im je bilo dosta prijei na drugu stranu ulice. "A ta ako ona vie ne radi ovde?" upitao je Kreo ne sigurnim glasom trenutak prije nego to e ui u Zebru. "E, jebi ga, onda se ubij", rekao je Ive maloduno. Uli su u lokal i zaustavili konobara. "Dobar dan. Skuajte, prijatelju, Lovorku traimo?"

"Lovorka van ne radi", rekao je konobar. "A ta, dala je otkaz ili...?" poeo je Kreo plaljivo. "Udaje se pa je uzela nedilju dana slobodno." "Udaje se?!" zavikao je barba Ive zgranuto. "A za koga?" "Zna san", kazao je Kreimir, pa od oaja udario e lom u pikado. "Udaje se za Mela Gibsona." Konobar je naas ljubopitljivo pogledao Kreimira, a onda se okrenuo tetku.

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 67 "Udaje se za Gorana Kapulicu." "Gorana Kapulicu, Isusa ti?!" zaprepastio se Ive. "Ko je Goran Kapulica?" upitao je Kreo. "Ti ne zna ko je Goran Kapulica?" zaudio se ko nobar. "Neman pojma ko je Goran Kapulica." "Goran Kapulica je naelnik upanijske policijske uprave", objasnio je barba Ive. "Najmlai policijski na elnik u dravi. Velika buda." "Oprostite, jeste li vi moda Kreimir?" upitao je ko nobar iznenada, zamiljeno gledajui Kreu. "Jesan, zato?" "Nita, pripozna san vas po opisu." "Kreo, ajmo kui, nema smisla. Posluaj ta ti tvoj bar ba Ive govori, ta je bilo, bilo je. Putevi su van se razili. Ona sad ima svoj ivot, svoga mua..." "Nije joj on mu!" "Nije, ali bit e jo malo. Kako bi to sad bilo da joj ti pet dana prije vinanja bane na vrata. Daj eni mira. A i zbog tebe ti, sinko, govorin, ako je sad vidi, bit e ti samo tee. Ne diraj ranu, pusti je da zareste." "Nee to zarest." "Oe, zarest e." "Nee, barba. Petnaest godina to nije zareslo, pa nee ni sad", rekao je Kreo, gledajui preko malog parka vilu

68 Ante Tomi to se nazirala kroz kronje platana. "Ja je moran vidit, pa ta bude." "A dobro, ako mora. Oe da ja poen s tebon?" "Nemoj. Ajde ti kui." "ekat u te u autu." "Barba, poi kui", rekao je Kreo odluno, pa izaao i zaputio se ukoso preko parka. Tijelo mu je neugodno treperilo. Tek to je dotakao stazu od bijelih kamenia, odjednom ga je ispunila napetost i udan osjeaj neza tienosti, kao da je na brisanom prostoru i nepoznata opasnost vreba na nj. Takav ga je uas uhvatio od susre ta sa enom koju je iznevjerio da se nakon nekoliko me tara odjednom, gotovo nehotice, zaustavio, noge su mu otkazale poslunost, strah ga je paralizirao. Okrenuo se bespomono i vidio da je barba jo uvijek tamo u autu. "Bii a!" dobacio mu je bijesno. "Ajde kui, glupane!" Barba Ive je negodujui zavrtio glavom, ali je ipak ukljuio motor. Kreimir je krenuo dalje. Proao je park i stao na ploniku, na adresi koju su dobili od konobara u kafiu Zebra, u mirnoj uliici na Bavicama, gledaju i neto zaputenu, ali jo uvijek lijepu trokatnicu pred kojom je rastao veliki zakrivljeni bor. Crveni djeji bi cikl i jedna lopta leali su u travnjaku kraj drvene upe iza koje je bila gusta lovorova ivica. Sve je bilo tiho. Gurnuo je eljezna vrtna vrata i na trenutak se ukoio kada su ona zakripala. Koraknuo je u dvorite i zastao

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 69 jer vie nije znao to bi, a onda se prestravio kada ju je ugledao kako prolazi ispred jednog otvorenog prozora na prvom katu. U nerazumnoj panici pritrao je stablu i sakrio se, premda ena uope, ni naas, nije pogledala vani. Stajao je tamo moda i cijelu minutu prije nego to

se osmjelio ponovno izviriti i tada se, gledajui boro vo deblo koje je bura povila gotovo do samog proelja vile, dosjetio neega neobinog. Prije nego to je uspio shvatiti koliko je to idiotski, krenuo se verati, hvatajui se prstima i stopalima napipavajui oslonce u izbrazda noj kori. U jednom trenutku jedan mu se komad kore slomio pod tenisicom, pa je zagrlio deblo da ne klizne i pritom smolom umazao lice i odjeu. Zaustavio se na grani to je bila tek moda metar i pol ukoso od njezina prozora. Bila je to spavaa soba, dijelom je vidio postelju i podno nje komodu, a veliko ogledalo iznad nje. Onda se ona pojavila. Ogledala se pjevuei u bijeloj vjenanici, a on je prestao disati, kakav je to aroban prizor bio. Jo je bila ljepa nego to se sjeao, vjerojatno je u meuvremenu izgubila nekoliko kilograma. Gledajui je sa stabla, Kre imir je iznenada zaridao, suze su mu se poele slijeva ti niz obraze. Priljubljen za granu, tresao se od plaa. I onda, u jednom trenutku, glasan mu se jecaj oteo iz grla i Lovorka ga je opazila u ogledalu.

70 Ante Tomi "Kreo!" dreknula je zapanjeno, a on se uplaio, smeo, pustio granu i s kojih pet metara leima bubnuo na betonsku stazu. Sreom, nije bilo veeg zla. Drei se za kria, brzo je ustao i epajui otrao do upe dok mu je srce bezumno tuklo. "Kreimire!" viknula je ona istravi na prozor. Ali, on se ve bio uurio kraj lovorove ivice iza drvene kuice. "Kreo!" zovnula je jo jednom i odustala, mislei da joj se samo uinilo, jer to bi to drugo moglo biti nego privienje kad u spavaoj sobi na prvome katu ugleda Kreimira Poskoka kako ui na stablu ispred prozora. Neto takvo ne smije ni ispriati ljudima. Mislit e da si luda.

Istini za volju, u posljednjih je petnaest godina Lo vorka imala i aavijih vizija toga mukarca. Viala ga je svuda, u guvi u gradskom autobusu, medu gomilom na trnici, u redu u banci, sa utom zatitnom kacigom na skeli gradilita, smijao joj se s plakata. Njezina ga je elja bezbroj puta materijalizirala u autima to su pro lazili mimo nje. Proela ju je divlja ljubomora kad ga je zamijenila za jednoga to je etao s djetetom na Bavi cama, a vjerojatno je najudnije bilo jednom kada ga je sluajno ugledala na televiziji, u utom dresu, kako tri po lijevom krilu podiui ruku zadnjem veznom da mu doda. ak ni iskusni sportski kladioniari iz kafia Ze

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 71 bra nisu je mogli uvjeriti da u Interu iz Zapreia ne igra nitko s imenom Kreimir Poskok. Zatvorila je prozor i nestala negdje u stanu, dok je Kreo dolje u ivici proklinjao svoju glupost i kukavi luk. Poslije takvog djetinjastog ispada bilo mu je neu godno pozvoniti joj na vrata, a znao je da mora, inae e cijeli ivot aliti ako to ne uini. Krenuo je ustati kada je zauo nekakvo utanje lia iza sebe. asak poslije net ko mu je dlanom pokrio usta i snano ga udario neim po tjemenu. Omamljen se poeo otimati stisku, a onda se spustio mrak, kao da su nekakvu tkaninu bacili preko njega. Neto mu je tvrdo jo jednom tresnulo o lubanju i on je ostao bez svijesti. Probudio se sklupan negdje u mraku, vjerojatno u prtljaniku neijeg automobila. Smrdilo je po gorivu i gnjilim krumpirima. Bol mu je tukla u glavi, osjeao je kako mu se topli mlaz krvi slijeva niz nos. Izvana se prvo ula buka gradskog prometa, ali ona je usko ro postala tia i udaljenija. Pod kotaima su, napokon, zakripali kamenii, izali su negdje na makadamsku cestu. Malo kasnije su se zaustavili i netko je izaao i

zalupio vratima. Zatim jo jedan, valjda na drugoj stra ni. Trenutak poslije jo se jedan auto zaustavio negdje u blizini.

72 Ante Tomi Otvorili su prtljanik, netko je posegnuo za njim, a Kreimir je stao naslijepo udarati nogama, jer su mu ruke bile sputane zbog vree koja mu je bila prebaena preko glave i ramena. "Mr, jeben ti sestru!" opsovao je netko i dvaput ga zveknuo nekakvom motkom po nadlaktici. Zavikao je i poeo se previjati od bola, a zlikovci su ga zgrabili i izvukli vani, osovili na noge i smakli mu vreu. Bili su na nekoj naputenoj plai, on i jo trojica. Dvojica u policijskim uniformama drali su ga za ruke, a trei, u civilnoj odjei, stao je ispred njega i zloesto mu se nacerio. "Kreimir Poskok", rekao je pa ga iz sve snage plju snuo. "Zna san da e do", dodao je, a Kreo ga je bolje pogledao. Tip se promijenio, udebljao, doao sasvim elav i vid no ostario, ali one svijetloplave vodenaste oi su ostale iste. Po njima je nepogreivo prepoznao pozornika gnja vatora, manijaka koji je one kine veeri prije petnaest godina u kutu nervozno tresao nogom. To je znai Goran Kapulica, danas naelnik upanijske policijske uprave. Kada mu je konobar u kafiu Zebra rekao njegovo ime, Kreimir nije ni pomislio da bi posrijedi mogao biti isti govnar. "Zna san da e do i eka san te", nastavio je Kapu lica prezirno. "Dva ovika zato san uvik dra isprid nje

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 73 zina stana, da te doekaju kad doe. Neko bi na mome mistu moda odusta, ali ja san zna, utija san u kostima

da e se jednon pojavit." Kreimir se najednom otrgnuo dvojici to su ga dra la, lijevim laktom odalamio po licu onoga slijeva, a des nim direktom opizdio policijskog naelnika po nosu. Kapulica je zateturao nekoliko koraka unatrag, krv mu je iknula iz nozdrva. No, tada su se policajci sabrali. Onaj zdesna pendrekom je udario Kreu otraga po no gama i on se sruio na koljena. Kapulica je priao, uhva tio ga za kosu, zabacio mu glavu i unio mu se u lice. "Ne odustaje, a? To potujen. Drago mi je vidit da o vik ima takvu snagu volje. Ali, zna ta, dabe ti je!..." "Majmune!" rekao je Kreo nemono, tek da neto kae. Kapulica se osmjehnuo i nastavio: "Dabe ti je, momak! Ona je sad moja. U subotu e se vinat za mene, a onda je sve gotovo..." "Nije gotovo. Nikad nee bit gotovo." Kapulica ga, ne prestajui se smjekati, podmuklo udari nogom u trbuh, a Kreo jaukne i presavije se od bola. "Oe. U subotu, kad mi ree da, to je, ka u Milijuna u, njezin konaan odgovor. Nema nazad! Ne zna ti Lovorku. Kad se to jednon uini u crkvu, kad se prid Bogon obea, za nju je to gotova stvar. Svrila Mare

74 Ante Tomi zavit. Bit e samo moja, ka ta san i zasluija. Petna est godina ja nju ekan, ubre jedno. Petnaest godi na samo je o tebi priala, tebe je ekala, dok san je ja kumija i molija, umiljava joj se, laga, obeava, kupova poklone... I napokon san je, prije jedno po godine, slo mija. Sad e se udat za mene, a ti, moj Kreimire, ajde kui pjevajui." I tada naelnik policije zaista zapjeva, podsmjeljivo gledajui Kreimira, ispoetka tiho i promuklo, a onda sve jasnije, zanosno podiui glas:

Bila je njena ko san, ko cvijet kraj puta. Bila je najljepi dan i rua uta. Ali, brzo su nestali svi ti dani sree, Nikada vie ja znam vratit se nee. "Ajmo, momci!" okrene se Kapulica podinjenima i njih trojica uglas zapjevaju Krei: Drugi joj rasplie kosu, a ja je volim. Kako u ivjeti sam kad dua boli. Drugi je ubra ko cvijet, od mene uze. Ne zna za tugu i bol i moje suze. Tako su lijepo pjevali da je Kreimir stisnuo oi i od us hita podigao ruke, ali sa zavretkom refrena i osjeajni

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 75 su se trenuci okonali, jer su udarci sa svih strana poe li pljutati po njemu. Nogama i rukama su ga tukli po glavi, prsima, trbuhu i bedrima, sve dok se jo jednom nije onesvijestio.

etvrto poglavlje pria o alosnom odnosu hrvatske javnosti prema braniteljima, a onda se poklopi kazaljka na kazaljku i pojavi se apostolski nuncij s bradicom Galebovi su kriali, a more je zapljuskivalo stije ne. Sunce mu je prilo rasjekotine na licu. U da ljini je u neko doba zatulila neka brodska sirena i kao da je uo nekakve glasove. inilo mu se da danima lei razderane odjee, krvav i isprebijan na njanskoj plai, prije nego to je na licu osjetio neiji topli dah. Otvorio je oi i sasvim blizu ugledao vlanu njuku psa, a iznad njega ovjekovo lice. Kao da mu je bio poznat. "Poskok", rekao je ovaj strogo. "Kakvo je to ponaanje?" "Desetnie" apnuo je Kreimir iscrpljeno i opet sklopio oi. Budei se i gubei svijest, Kreimir je upamtio kako ga je desetnik Mile s mukom uspravio, a on se ponovno

77

78 Ante Tomi nemono sruio. Zatim je ponovno pogledao i vidio da ga ovaj na leima nosi uz strminu. "Samo jo malo, bli zu smo bolnice!" sjea se da je desetnik viknuo s pred njeg sica, a on da mu je rekao: "Nemoj, neu u bolnicu!" I tko zna to mu je jo kazao, kako se uope sjetio ulice i broja, ali malo poslije uo je tetkin krik kad ga je Mile unio u stan. Polegli su ga i dugo okretali razodijevajui, a on je samo htio spavati i da ga puste na miru. Onda je zaurlao kad mu je teta Rosa rakijom poela istiti rane. Uslijedila je nemirna no i uasan san u kojemu Goran Kapulica pjeva Miu Kovaa, a Lovorka mu, u bijeloj vjenanici, dok joj veo vijori na vjetru, uspravljena na nekakvoj litici kraj mora, smijeei se mae. Kada se probudio, sunce je ve bilo visoko, a barba Ive je sjedio na stolici podno postelje i zabrinuto vrtio glavom. "Mulac jedan, ja govorin da u ekat u autu, a on, pametnjakovi, da ne triba" rekao je barba, a zatim do viknuo nekome u stanu: "Evo je doa sebi!" Na sobnim vratima pojavili su se teta Rosa, desetnik Mile i Kultura. "Bog, Kreo", pozdravio je Kultura. "Ej, Kultura", javio se Kreo slabim glasom. "Klari se javio da e do oko podne i po. Kad san vidio koje je sranje, odma san diga nas nekoliko iz pos trojbe", objasnio je ozbiljno Mile.

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 79 Kreo je krenuo da e ustat, a tetka je prosvjedovala. "Di e ti? Vraaj se u krevet, budalo. Vidi da jedva

stoji na nogama." "Pusti, tetka. Neman sad vrimena leat", zastenjao je Kreo hvatajui se za veliku, gotovo crnu modri cu pod rebrima. "Ajde, saekajte me u kuini dok se obuen." Prije nego to e obui majicu i traperice, zaustavio se na nekoliko trenutaka pred ogledalom da ocijeni svoje stanje. Na desnom bedru imao je veliku masnicu, i onu na boku, i jo jednu na lijevoj podlaktici, i ispod oka, a boljelo ga je i kad bi udahnuo, kao da mu je neko rebro slomljeno. Osim toga, bila mu je rasjeena usna, obrva i uho, izbijen mu je jedan zub, a jo dva su se prilino klimala. Inae je bio dobro. Otiao je u kuhinju i sjeo za stol, a teta Rosa je nare zala savijae od jabuka i skuhala im kavu. "Gospoo, imate moda malo mlika?" upitao je Kul tura uljudno. U to je doao i Klari, pa im je Kreimir, preuujui samo penjanje na stablo, ispriao sve kako je bilo, a svi su ogoreno vrtjeli glavama, lupali akama o stol i teti Rosi se ispriavali to psuju. Kad je zavrio, svi su zgra nuto uutjeli, samo je teta Rosa kazala: "Jeba on mater svoju, sad bi mu oi izvadila da ga vidin!"

80 Ante Tomi "Gad!" rekao je desetnik Mile i okrenuo se barba Ivi. "Vidite vi, moj jor, ta se radi hrvatskin braniteljima. A ta radi hrvatska javnost? Nita. Hrvatska javnost uti." "Jebo ga, Mile, kakve sad imaju veze hrvatski brani telji i hrvatska javnost?" pobunio se Kultura. "Kako nema veze?!" planuo je Mile. "Sve je jasno. Cura je ekala da joj se hrvatski vitez vrati iz rata. Dok je on, na jednoj strani, gleda kako e izgubit glavu i po loit svoj mladi ivot na oltar domovine, pokvarenjak ga je zajeba i zauzeja njegovo misto."

"To ste dobro rekli!" viknula je teta Rosa vatreno. "Ovi ovde mladi ovik je ista srca ia branit svoju zemlju, a na kraju su ga privarili!" riknuo je Mile stra nim glasom. Kreimir se kimajui srameljivo sloio da je sve to desetnik govori alosna istina. "Dobro, sad..." primijetio je ipak barba Ive tiho. "Nije ba da ga je ona ekala da se vrati iz rata. ekala ga je i malo due." "Petnaest godina je prolo", dodao je Kultura razumno. "Nema to veze, da je prolo i pedeset godina. Radi se o pravima hrvatskih branitelja", neumoljiv je bio de setnik, naglaavajui svoje rijei kucanjem o stol. "Ne more se ko god oe popiat po nama. Zbog dostojanstva Domovinskog rata, zbog svih poginulih i nestalih, prog nanika i izbjeglica, ja mislin da se ta nepravda mora za

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 81 ustavit. Nismo se mi za ovakvu dravu borili. Ne, ne, gospodine dragi." "Pa, dobro, more bit da je sve to istina, ali ta sad", rekao je barba Ive maloduno. "Cura se u subotu udaje, a on joj ne more ni blizu do. Policija pazi na nju..." "Sjor Ive", prekinuo ga je Mile samouvjereno se smje kajui, "imali smo mi u ratu i teih situacija, a jesmo li ikad ustuknuli pred brojano nadmonijim srbokomuni stikim okupatorom i njegovim bradatim pomagaima?" "Nismo!" rekla je teta Rosa sveano. Izvianje koje je njihova mala taktika grupa poduzela u sljedea dva dana pokazalo je, meutim, da dostojan stvo Domovinskog rata, poginulih, nestalih, prognani ka i izbjeglica nee biti lako zatititi. Klari je parkirao leper na Bavicama i kroz rupu u ceradi dalekozorom motrio vilu, da bi doao s obeshrabrujuim izvjetajem kako se sada dva neoznaena policijska automobila sva kih osam sati izmjenjuju na ulici i da Lovorka, ak i kada

izae iz kue, nije bez nadzora. Kultura je, na drugoj strani, od svojih novinarskih veza doznao da e na vjenanju u subotu, u katedrali Svetog Duje, uz rodbinu i prijatelje mladenaca, grado naelnika, upana i ministra unutarnjih poslova, biti po prilici pedeset pripadnika temeljne i specijalne polici je. Pozivnice za vjenanje tiskane su negdje u tajnosti

82 Ante Tomi i svaka je numerirana i ovjerena potpisom policijskog naelnika. Crkva je detaljno pretraena i pred njom je sve vrijeme jedna patrola u uniformama, a razumno je pretpostaviti da su i meu turistima, koji tu kulturnu i vjersku znamenitost obilaze s kamerama u ruci, barem dvojica ili trojica maskiranih agenata. Zamiljeno sluajui izvjetaje, desetnik Mile teko je uzdahnuo. "Teko e ovo bit izvest samo sa etiri ovika." "Kako etiri? A ja?!" viknuo je barba Ive. "Sjor, nemojte se uvridit, vi ste ve u godinama, nije ovo..."

"Deko, da te nian vie uja da to govori", prekinuo ga je barba ponosno. "Dica su mi naresla, da san in kruv u ruke, ja se vie neman ega bojat. Ako neko i pogine, bolje da to buden ja, nego kogod mlai." Teta Rosa je, sluajui ga, kriom mrcnula u pregau s cvjetiima. "A, dobro, ako vi tako oete", rekao je desetnik ne voljko. Pripalio je cigaretu Zippo upaljaem na kojemu je bio ugraviran grb njihove postrojbe, ispustio dim i okrenuo se Kulturi: "Kultura, ovde e nan tribat tvoj a hovski mozak." Kultura je na kuhinjskom stolu rairio kartu grada i dugo je koncentrirano gledao, a onda u jednom tre nutku uzeo grozniavo crtati nekakve strelice po nje

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 83 mu. Nakon nekoliko sati krojenja i prekrajanja, prepirki i usuglaavanja imali su gotov plan, najbolje ega su se dosjetili da mogu napraviti s ogranienim ljudstvom i resursima. Bila je to smjela, rizina akcija. Jedan je po grean potez bio dovoljan da sve poe po zlu, ali ako je netko od njih u sebi moda sumnjao u uspjeh, to nije pokazao. Zakopavajui patentni zatvara na leima vjenanice, mater je pogledala Lovorku u zrcalu i nije joj promakla njezina potitenost. "E, jesi koza", rekla je mama ljutito. "Pa kad ga ne volin", apnula je Lovorka. "Evo je opet. Ona ga ne voli. Ka da je to vano. Kupi koji put postole, a malo su ti tisne. Nema veze, razgazit e se. ta ti misli da e neko do s postolon ta je samo za tvoju nogu? Ajde, moja draga! Nije ni Pepeljugi pasa la, nego je enska, pametna, vidila da je momak na mi stu Hrvat, katolik, mirne naravi, slobodan, materijalno situiran, tjelesno i duevno zdrav, ima di stat... I ta ti vie triba? Stisne zube i obuje se. Pa ako malo i tue u prste ili te ulja peta, nema veze. Glavno da nisi bosa." "Jedanaest manje pet, kazaljka na kazaljku, neko mi sli na mene", rekla je Lovorka odjednom zamiljeno, a stara je shvatila da je ki uope nije sluala. "Ajde u guzicu i ti i kazaljka na kazaljku."

84 Ante Tomi U deset i pedeset pet, tono po planu, pred dvojicom policajaca u sveanim uniformama na Peristilu, podno stuba za katedralu, pojavila su se dva sveenika u cr nim odijelima, s bijelim kolarima pod ovratnicima cr nih koulja. Jedan visok, zalizan, s naoalama debelog etvrtastog okvira i njegovanom bradicom, a drugi nii i debeljukast, s briima.

"Pozivnice, molin vas", rekao im je policajac, a onaj nii sveenik krenuo je rukom u lijevi unutarnji dep sakoa. Pa u desni i oba vanjska. Provjerio je ak i hla e, zbunjeno se osmjehujui slubenicima Ministarstva unutarnjih poslova. "ini se da su nam ostale u hotelu", rekao je napo kon, pogledom se ponizno ispriavajui. "Njegova Ek selencija jutros je urila obii Nadbiskupsko sjemenite i u brzini smo vjerojatno..." "Ne more bez pozivnice", prekinuo ga je policajac neumoljivo. "Ajmo, etnja!" "Ali, molim vas, Njegova Ekselencija apostolski nun cij, monsinjor Giuliano Salvatore zapravo je zbog ovoga doao, da gospodinu Kapulici i njegovoj izabranici, u povodu uplovljavanja u branu luku..." "Momak, razumi li ti ta san ti ja reka?" "... osobno prenese srdane estitke Svetog oca Bene dikta esnaestog", zavrio je debeljko u dahu, a dva po zornika su se najednom ukoila.

UDO U POSKOKOVOJ DRAGI 85 "Benedikta?" rekao je jedan sumnjiavo. "Pape Benedikta esnaestog" kimnuo je nii pop. "Njegova Ekselencija apostolski nuncij" dodao je poka zujui visokog s bradicom i naoalama, "bit e jako ra zoaran..."

"A koji si mu ti?" prekinuo ga je policajac. "Vi?" ispravio ga je kolega obzirno. "Prevoditelj", objasnio je pop, pa se okrenuo apostol skom nunciju i neto mu kratko rekao na talijanskom. "Si, si", odgovorio je on ozbiljno kimajui i cupkajui bradicu. Njegova Ekselencija, inilo s