anđeli koji mi šapću -francesca brown

7/22/2019 Aneli koji mi apu -Francesca Brown

1/191


2/191


3/191

FRANCESCA BROWN

ANELIKOJI MI APU


4/191

Svim biima svjetlosti koja kreu na ovaj put.

Neka vai aneli uvijek budu uz vas


5/191

Predgovor

UJESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio

dvomjesenom putovanju u Australiju koje sam planirao ve neko vrije-

me. Tjedan dana prije polaska primio sam u novinskoj redakciji telefonski

poziv ovjeka koji me upitao jesam li zainteresiran napisati priu o vidovi-

toj eni iz zapadnog Dublina koja komunicira s anelima.

Da budem iskren, posljednje to sam elio initi bilo je da klipem

do kue neke domaice i pitam je o njezinu iskustvu s anelima, jer naumu su mi bile jedino pojedinosti koje je trebalo dovriti prije puta. Tele-

fonski poziv primio sam u etvrtak poslijepodne, a u Australiju sam tre-

bao poi sljedeeg utorka. Ali moj urednik je saznao za telefonski poziv

i rekao mi da poem i razgovaram sa enom, nadajui se da emo o njoj

moi napisati neki aljiv i zanimljiv lanak.

I tako sam se sljedei dan naao pred jednom od dviju spojenih

obiteljskih kua u predgrau Blanchardstown, u zapadnom Dublinu. Po-

kucao sam na vrata i otvorio ih je prilino velik mukarac obrijane glave.

Izrazio mi je dobrodolicu i uveo u kuu.

Ovo je moja ena, Francesca, rekao je, pokazujui mi enu u ra-

nim etrdesetim godinama.Ispruila je ruku i rukovali smo se, ali bio sam svjestan da me ena

izbjegava izravno pogledati u oi. Umjesto toga zagledala mi se u tjeme, a

lice joj je imalo zagonetan izraz.

vii


6/191

Zato vidim klokane kako vam skau oko glave? upitala me. A

u pozadini se vidi Opera u Sydneyju. Jeste li se upravo vratili iz Australije

ili se spremate poi?

Ostao sam bez rijei; vrlo je malo ljudi znalo za moje putovanje i

nisam vidio kako bi uope ta ena, koju nikad prije nisam vidio, mogla

znati ita o tome. Iznenaenje mi se zacijelo ocrtavalo na licu jer je njezin

suprug slegnuo ramenima, nasmijao se i rekao: Vidite, rekao sam vam

da je vidovita.

Zaista nisam znao to bih mislio o tome to se upravo dogodilo,

ali ostao sam s Francescom gotovo dva sata, tijekom kojih mi je ispriala

neke stvari o jednom mojem bliskom roaku, koji je nedavno preminuou traginim okolnostima, i neke dogaaje iz mojeg vlastitog ivota, infor-

macije koje nikako nije mogla saznati iz nijednog izvora kojeg bih se mo-

gao dosjetiti.

Nakon tog dramatinog sastanka dobro sam upoznao Francescu i

njezina supruga Francisa, i napisao sam nekoliko lanaka za nedjeljno iz-

danje novina o njezinim vidovitim sposobnostima i odnosu s anelima.

Tijekom godina ostao sam u kontaktu s Francescom i u nekoliko navrata

proveo neko vrijeme s njom i Francisom u njihovoj kui u panjolskoj.

Tada sam bio svjedokom toga kako njezin odnos s anelima postaje jasni-

ji i snaniji dok ona prenosi njihove poruke svima koji ele sluati.

Francescin ivot me toliko zaintrigirao i fascinirao da sam joj pred-loio da napie ovu knjigu, projekt na kojem smo zajedno radili.

Nakon to sam radio s Francescom, htio bih rei da je ona jedna

od najobinijih, najrealistinijih i najsimpatinijih ljudi koje sam imao za-

dovoljstvo upoznati.

NIALL BOURKE

Dublin, lipanj 2009.

viii


7/191

Uvod

Zovem se Francesca Brown. Pedeset mi je godina, kuanicasam, udana i majka dvoje djece. Pretpostavljam da bi me

mnogi ljudi opisali kao aneosku terapeutkinju ili strunjaka.

Uistinu, ti mi nazivi ne znae mnogo, ali zaista svakodnevno

komuniciram s anelima i smatram ih svojim najboljim prijate-

ljima. Doista, najvaniji dan mojega ivota bio je onaj kad mi se

u spavaoj sobi u sijenju 2000. pojavila anelica Anne i najavila

mi da e me izlijeiti od bolesti koja me iscrpljivala i od koje sam

patila gotovo dvije godine. Kako je ona to uinila opisano je na

stranicama ove knjige.

Prije toga nisam znala nita o anelima. itala sam i ula

o ljudima koji su od djetinjstva povezani s anelima i ini se dasu aneli bili s njima od njihove rane dobi. Ako pogledamo po-

vijest ovjeanstva, vidimo da su se aneli obratili Ivani Orkan-

skoj, Danijelu u lavljoj jami, Samsonu i Mariji majci Bojoj. Ne

usporeujem se ni s jednim od njih, ali kad sad pogledam na to,

moram rei da su se i meni obratili.ula sam za anele, naravno, ali nikad im nisam pridavala

puno pozornosti. Pretpostavljam da sam mislila kako su oni samo

ljupka ideja neto to nalazite u vjerskoj literaturi ili u Bibliji.

1


8/191

Prije nego to sam upoznala anela Anne, smatrala sam svakoga

tko bi pomislio da moe komunicirati s anelima, da iskreno ka-

em, ludim. Bila sam obina kuanica iz Dublina, koja se trudila

uiniti sve najbolje za svoju obitelj. Nikad me nije zanimao spiri

tualni svijet niti sam bila posebno religiozna. Zapravo, znala sam

da je nekoliko mojih prijateljica zainteresirano za stvari kao to

su tarot karte, gatalice i mediji, ali mene nijedno od toga nikad

nije jako oduevljavalo.

Meutim, od 2002. godine kad mi se prvi put predstavila

anelica Anne, ivot mi se potpuno promijenio. Gotovo svakod-

nevno komuniciram s anelima. Prenijeli su mi raznovrsne poru-ke u mnogo razliitih oblika iji je cilj da pomognu ljudima oko

temeljnih problema s kojima se suoavaju u svojem ljudskom po-

stojanju. To su problemi koji se odnose na to kako mi kao obini

ljudi moemo stei i zadobiti ire znanje o onim podrujima koja

svi elimo razumjeti ljubav, ljepota, istina i postojanje Boga.Jedna od sredinjih poruka anela je da nas Bog sve podjed-

nako voli. Jo vanije, da je Boja ljubav svima podjednako do-

stupna, zapravo ona se ve nalazi u svima nama doslovno smo

jedno s Bogom; ne postoji odvajanje izmeu nas i Stvoritelja, ni-

kad ne bi moglo postojati i nikad nije. Aneli nam pomau da se

oslobodimo vjerovanja kako smo na neki nain odvojeni od Boga.

Nadam se da eova knjiga pomoi ljudima da se priblie jedno-

stavnoj istini koju sam i sama upoznala i shvatila: Bog ve postoji

u nama. Ljudi to mogu postii tako da sluaju ono to aneli

imaju za rei izravno ovjeanstvu. Aneli shvaaju da postojiiluzija prema kojoj se ljudska bia osjeaju usamljeno i odvojeno

od izvora onoga to stvarno jesu Boga. Oni takoer shvaaju

da je ta iluzija izuzetno stvarna i vrlo vrsto ukorijenjena u na-

im ljudskim umovima. Dobra je vijest ta da aneli takoer znaju

kako sruiti tu iluziju i to je ono o emu, jednim dijelom, ovaknjiga govori.

Do dana dananjega ne znam zapravo zato su aneli iza-

brali mene za komunikaciju, ali znam ovo ako ja mogu komu

2


9/191

nicirati s anelima, onda to moe i svatko drugi tko to zaista

eli. Vrlo je teko rijeima opisati kako je to imati jednog ili vie

anela u ivotu. Moete doivjeti mnoge fantastine pa ak i u-

desne dogaaje. Ili moda ne. Moje iskustvo s anelima govori

mi da su oni udesna bia svjetlosti, a istodobno su uvijek vrlo

suptilni i njeni na prvi pogled.

Aneli su kanal izmeu neba i zemlje; oni su glasnici

Boji glasnici. Mogu vam pomoi svojim smjernicama, mudro-

u, vaem zdravlju i u vaim odnosima s drugim ljudima. Kakav

god da imate potencijal, kamo god vas vae putovanje odvelo,

morate samo iskreno otvoriti srce anelima i novu nainu ivlje-nja, a rezultat e biti uenje.

Nauila sam da aneli ne mogu ivjeti va ivot umjesto vas,

ali uvijek su prisutni i vode vas i usmjeravaju; nije vano jeste li

vi toga svjesni ili ne. Vjerujem da su aneli dio vjenog znanja

pohranjenog vrlo duboko u svima nama; oni su tu i samo ekajuda ih probudite kako bi vam pomogli da se sjetite onoga to ste

zaboravili a to je jo uvijek prisutno u vaoj podsvijesti.

Spojiti se sa svojim anelom znai vratiti se u ono prekrasno

stanje u kojemu smo svi uivali dok smo bili mladi. To je stanje

nevinosti i istoe, no koje smo uspjeli prekriti svim brigama kojenosi zrela dob i moderno ivljenje. Vjerujem da smo negdje du-

boko u naoj podsvijesti jo zadrali onaj isti osjeaj radosti koji

smo upoznali kao vrlo mala djeca, dok smo iz krevetia gledali

roditelje i gugutali od sree bez nekog posebnog razloga.

Zapravo, vjerujem da ak i sad, dok ljudi itaju ove retke,

postoji neto u pozadini njihova uma to jo prepoznaje to stanjeo kojem govorim, stanje jedinstva s izvorom svega. Kako je ude-

sno kad ponovo otkrijemo to stanje ljubavi u sebi. Znam da se to

radosno stanje moe ponovo postii. Jedan od glavnih zadataka

anela je da pomognu ljudima da se vrate u svoje prirodno sta-

nje; to je stanje istog postojanja, stanje potpune radosti, stanjejedinstva s Bogom.

Ova knjiga nije neka vrsta prirunika za anele nije ni

lagani vodi kako da u tri koraka uspostavite kontakt sa svojim

3


10/191

anelima, iako se nadam da e zaista pomoi ljudima da ostvare

poetni kontakt sa svojim anelom, ako je to ono to ele. Prije

bi se moglo rei da je ova knjiga moja pria, pria o eni iz Du

blina koja je, za vrijeme teke bolesti, iznenada i bez nekog oitog

razloga ostvarila udesnu vezu s anelima. Ta je veza rezultiralanevjerojatnim putovanjem, ne samo za mene nego i za mojeg su-

pruga Frana i naa dva sina, Jasona i Dwaynea. Vrijeme nije i ne

moe umanjiti tu povezanost; zapravo, ona postaje sve jaa kako

vrijeme odmie.

Ova knjiga je zapis o posljednjih devet godina otkad sam krenula

na put s anelima. To je zaista nevjerojatno putovanje i nadam se

da ete uivati u prii.

4


11/191

I.

Traak neba

Roena sam 19. listopada 1958. u bolnici Rotunda u Dubli

nu. Moji roditelji, John i Alice Gibbs, isprva su ivjeli u

sjevernom predgrau Dublina, u Cabri, prije nego to se obitelj

preselila u oblinji Finglas.

Pretpostavljam da smo bili normalna radnika obitelj. Otac

je radio kao voza autobusa za Dublin Bus, a majka je takoer

radila na raznim poslovima na pola radnog vremena. Imala sametvero brae i sestara: Michaela, Marka, Elaine i Jackie. Rekla

bih da sam imala relativno sretno djetinjstvo. Nikad nismo imali

puno novca, ali to nije bilo znaajno samo po sebi jer se u onim

danima inilo da ga nitko nema mnogo.

Jo uvijek se rado prisjeam dugih ljeta provedenih u prio-balnom gradiu Rush sjeverno od Dublina, dvadesetak kilometa-

ra od naega doma. Otac je imao stari automobil Morris Minor

i natrpao bi nas sve unutra i odvezao u Rush. Zatim bi okrenuo

automobil, vratio se u Finglas po nae susjede, obitelj Fitzpatrick

i njihovu djecu i ponovo vozio u Rush. To je bilo tipino za ono

doba susjedi su bili vie poput prijatelja i mnogo blii jednidrugima nego to su moda danas.

U Dublinu smo ivjeli pokraj rijeke Tolka i ona je bila sta

5


12/191

lan izvor zabave i pustolovina za svu djecu u susjedstvu. Sjeam

se da smo ljeti plivali u rijeci, to znai da je morala biti mnogo

ia nego to je danas. Oko Finglasa je bilo i mnogo polja dok

sam odrastala; sad su sva nestala zamijenile su ih stambene

etvrti. Cesto bismo se igrali do deset sati naveer prije nego to

bi nas majka pozvala kui.

U ono su doba djeje bande bile vane; svatko je bio u ne-

koj bandi, bilo da se radilo o meni i nekoliko prijateljica ili o

brai koja su imala svoje bande, a naravno, nama djevojicama

nikad nije bilo doputeno ui u ijednu od djeakih bandi.

Jo se sjeam imena nae lokalne trgovine slatkia u ulici

Cardiffsbridge u Finglasu. Zvala se Morris's, a vlasnik je bio o-

vjek koji se zvao Marty Morris. Svakog petka naveer, kad bi se

otac vratio s posla, dao bi nam iling i mi bismo se obruili na

trgovinu gospodina Morrisa kako bismo kupili slatkie i ips. Jo

je vea poslastica bila kad bi ponekad, petkom naveer, najsta-riji brat Michael dobio novac i otiao u oblinju fish and chips

trgovinu i kupio nam pohanu ribu i krumpirie. Ako zastanem

i dopustim mislima da odlutaju u prolost jo uvijek se mogu

prisjetiti kako su nam dimljeni bakalar i krumpirii bili ukusni

iako nikad nismo dobili cijelu porciju za sebe.

Druga stvar koja je meni, brai i sestrama pruala neizmjer-

no veselje bio je odlazak u lokalno kino. Dok sam bila mlada u

Finglasu je postojalo kino i nedjeljom poslijepodne od tri do est

prikazivala su se dva filma i moda pokoji crti. Pjeice bismo

otili do kina; brat Michael je bio glavni i pazio na nas, a ja se jo

sjeam radosti i uzbuenja kad smo gledali kakav vestern ili ratni

film na velikom platnu. Bilo je to kao da ste zaista tamo u rovovi-

ma, kad je metak pogodio njemakog vojnika, ili kad bi pripadnik

amerike konjice dobio indijansku strijelu u prsa. Mislim da se je-

dan od prvih filmova koje sam vidjela u kinu zvao Rusi dolaze.

Zauujue je kako ti dojmovi iz djetinjstva ostaju s vama,naroito sretna sjeanja. Jo se uvijek jasno sjeam kako su me

roditelji jednog Boia odveli na pantomimu u dvoranu sv. Fra-

nje Ksaverskog u ulici Dublin Quays. Udovica Twanky i rune

6


13/191

sestre ine mi se i danas stvarne ba kao i onda, prije mnogo

godina, kad smo iz svega grla vikali: Iza tebe je!

Kad sad gledam na to, uvijek pamtim izvjesnu prisutnost u

svojemu ivotu. Ne znam kako to najbolje opisati: bio je to sup-

tilan osjeaj, ali ipak vrlo odreen. Znala sam da netko pazi namene. Cesto bih to osjetila kad bih bila sama; inilo mi se kao

da je jo netko uz mene, iako nisam vidjela nikoga. U razliitim

trenutcima mojega ivota moda kad mi je bilo teko u koli

ili kad nismo imali mnogo novca, a roditelji su se brinuli kako

e prehraniti obitelj imala bih taj neki osjeaj da e sve biti u

redu. Zapravo, to je bilo neto vie nego samo osjeaj znalasam da e sve biti u redu. Okupila bih brau i sestre oko sebe i

rekla im da ne brinu: netko bdije nad nama.

Uvijek sam voljela biti na otvorenom i sjeam se da sam jo

kao dijete imala sklonost prema nebu i zvjezdanim nebesima.

Jednostavno sam oboavala gledati uvis, u golemi svemir i uditise veliini i velianstvenosti svega. Voljela sam gledati uvis i pu-

stiti da me to preplavi do te mjere da bih osjetila koliko sam be-

znaajna i da sam na neki nain postala dio zvijezda dok su one

treperile i sjale zauujue blagim svjetlom na mene. Ne znam

jesu li ljudi mislili da sam udna; moda jesu.

Jo se sjeam kako sam jedne lijepe ljetne veeri gledala u

nebo. Nalazila sam se na jednom od polja u blizini kue, upravo

se bilo smrailo i poele su se pojavljivati prve zvijezde. Dok sam

gledala u nebo imala sam udan osjeaj da sam potekla odozgo,

da tamo pripadam. Osjetila sam kao da me netko spustio ovamo

na zemlju i da sam gore, na nebu, za sobom ostavila nekoga ilineto to sam zaista voljela. Sjeam se osjeaja da moram neto

uiniti ovdje na Zemlji i kad to bude gotovo, vratit u se zvijez-

dama, vratiti se svojem pravom domu. Dok sam bila zagledana

u nebo, rekla sam naglas: Ako si jo gore, doi po mene kad

zavrim i budem spremna na povratak kui; molim te, ne zabo-ravi me. Jo pamtim tu ljetnu veer kao da se dogodila juer.

Sjeam se tog snanog osjeaja da netko pazi na mene tije-

kom cijelog djetinjstva. esto, kad bih leala u krevetu prije nego

7


14/191

to bih utonula u san, imala bih osjeaj da se oko mene nala-

zi mnogo prijatelja, zaista snanih, dobrih prijatelja, iako su sa

mnom u sobi bile samo moje sestre.

Jedne veeri doivjela sam susret koji nikad neu zaboraviti.

Sad znam da ovjek mora biti vrlo oprezan kad se radi o sje-anju i doivljajima iz djetinjstva, ali ovaj je dogaaj na mene

ostavio takav dojam da mi se urezao u misli i ostao sa mnom

do dana dananjeg. Upravo sam bila utonula u san, ali neto me

probudilo. Pogledala sam ravno pred sobom i ugledala tri figure

koje su stajale pred mojim krevetom. Stajale su tamo i gledale

me. Bilo je to dvoje starijih ljudi, ena i mukarac, i jedan mlaimukarac. inilo mi se da su odjeveni u prilino staru odjeu.

Ali ono to me potpuno oaralo, bila je njihova prisutnost. Od

prvog trenutka kad sam ih ugledala, nisam se nimalo bojala; oko

njih se irio osjeaj velike smirenosti, vrlo njean, topao osjeaj

mira i sigurnosti. Poeljela sam iskoiti iz kreveta, pozdraviti ih izagrliti, ba kao to biste uinili kad bi vam najdraa tetka ula u

sobu, a vi biste joj se obradovali.

Tri su osobe samo stajale i gledale me. Mogla sam osjetiti da

im je stvarno stalo do mene zaista su me voljeli. Naposljetku

sam ih upitala tko su. ena je odgovorila: Ja sam Marija. Ovoje moj mu Josip, a ovo je na sin Isus. Ne boj se, ovdje smo

da pazimo na tebe. Ono to je bilo udno, bio je osjeaj koji

sam imala dok je priala. Znala sam da su oni zaista ti koje je

ena spomenula, ak i prije nego to je prestala govoriti. Nita

vie nije rekla, a ja se ne sjeam jesu li se oprostili sa mnom i

otili ili sam zaspala. Ono ega se sjeam jest da sam se probudilasljedeeg jutra, iskoila iz kreveta i unezvijereno poela pregleda-

vati sobu kako bih ih moda negdje nala. Pogledala sam ak i

ispod kreveta. Moje su sestre sigurno pomislile da sam potpuno

poludjela. Nikad nisam zaboravila tu no ni osjeaj mira, ljubavi

i sigurnosti koji sam iskusila u prisutnosti troje posjetitelja.Osjeam da je to to mi se dogodilo te noi bilo moje prvo

svjesno iskustvo Boje ljubavi. Poslije nisam osjeala nikakvu ve-

liku odanost pa ak ni veliko zanimanje za Isusa, Mariju i Josipa.

s


15/191

esto sam viala njihove slike u vjerskim knjigama ili kad bih

s roditeljima odlazila u crkvu na misu, ali nita mi nisu znaile.

Takoer bih esto ula kako njihova imena spominju uitelji u

koli, a mjesni upnik je svaki mjesec dolazio i govorio nam o

vjerskim pitanjima te ih esto spominjao, no nita od toga nije

ostavilo pravi uinak na mene. Ni sa im se nisam poistovjei-

vala. Na mene je djelovao samo nain na koji sam se osjeala

u njihovoj prisutnosti; to je ono to sam upamtila. Osjeam tu

istu ljubav i sigurnost sad dok piem ove rijei; taj me osjeaj ne

naputa.

Kad sad gledam unatrag, rekla bih da me to iskustvo odr-avalo tijekom mnogih godina koje e doi. Bez obzira na to

koliko su stvari bivale tekima, uvijek sam se mogla osloniti na

to iskustvo, iako nikad vie nisam vidjela one tri udesne osobe.

Nikad nisam mogla nikome ispriati to sam vidjela ili doivjela

one noi u svojoj sobi, jednostavno sam instinktivno znala da tone trebam nikome spominjati. Znala sam da ne bi razumjeli. Na

neki sam nain osjeala da mi je to iskustvo podareno kako bi

me ojaalo i pomoglo mojoj brai i sestrama.

Napustila sam kolu sa esnaest godina i otila raditi u velikutvornicu cigareta u junom Dublinu. Posao mi se sviao i u tvor-

nici sam upoznala mnoge prijateljice iz velikih dablinskih rad-

nikih etvrti kao to su Ballyfermot, Crumlin i Inchicore. Vi-

kendima bismo radile ono to ve djevojke tinejderske dobi rade

ile bismo na ples i nadale se da emo upoznati zgodne mladi-

e. Neto poslije, ve sam povremeno znala popiti kakvo pie, ivelika skupina nas sastala bi se u nekompubu prije nego to bi-

smo produili dalje u diskoklub u sreditu grada. To su bila

sretna vremena i s nekim djevojkama s kojima sam onda radila

ostala sam i danas prijateljica.

Svojega mua Frana upoznala sam kad mi je bila dvade-set jedna godina. Dogodilo se to na No vjetica, 31. listopada

1979., kad je skupina nas odluila poi na maskenbal koji se odr-

avao u jednom hotelu u Howthu, u sjevernom dijelu Dublina.

9


16/191

Fran je bio preruen u golemu gorilu, a ja sam bila nogometa.

Izmeu nas nije sve krenulo glatko odmah na poetku, jer je ne-

koliko mojih prijateljica puilo za stolom, pokraj stola za kojim

su sjedili Fran i njegovi prijatelji. Jedan od Franovih prijatelja se

okrenuo i zamolio djevojke da ugase cigarete jer mu smetaju. To

je bilo davno prije nego to se na puenje u javnim prostorima

poelo gledati s negodovanjem pa su mu brzo odgovorile da ako

mu smeta, neka se premjesti za drugi stol. Kako bi pokazali soli-

darnost sa svojim prijateljem, Fran i svi ostali mladii ustali su se

i premjestili. Na nas djevojke nisu vie obraali pozornost; tovi-

e, mi smo to smatrale malom pobjedom enskih prava sve jeto bilo pomalo nezrelo, ali svi smo bili vrlo mladi.

Nije prolo mnogo vremena, a Fran se vratio do naega stola

i zamolio me za ples. Bila sam ushiena, iako mu to nisam dala

do znanja. Fran mi se zaista svidio od prvog trenutka kad sam

mu se obratila; nasmijavao me, bio je njean i ljubazan i sjeamse da sam sama sebi te veeri rekla: Ovaj momak ima dobro

srce i mogu mu vjerovati.

Tjelesno je bio impresivan: irokih ramena i vrlo dobro gra-

en, visok oko metar i osamdeset centimetara, plave kose. Sjeam

se da sam pomislila kako sigurno redovito igra nogomet, jer bio

je u dobroj formi. Otprve smo se dobro slagali i odluili da e-

mo se ponovo vidjeti sljedei vikend. U centru Dublina postoji

tradicionalno mjesto na kojem se sastaju mladi parovi, poznato

kao Cleryjev sat. Clery's je poznata robna kua u sreditu grada.

I tako sam u osam sati naveer stajala ispod sata robne ku-

e. ekala sam i ekala, ali Frana nije bilo na vidiku. Kad mi seve uinilo da je prola cijela vjenost, iako se radilo o moda

samo petnaest minuta, odluila sam da je dosta ekanja i da u

sve to smatrati dobrom kolom loim iskustvom. Putem kui

mrmljala sam si u bradu ne ba lijepe rijei o Franu i openito o

mukarcima. Bila sam kod kue neto vie od sat vremena, kad jepokucao na prvi susjed i rekao da me netko zove na telefon. U

ono vrijeme nismo imali telefon i esto bismo se sluili susjedo-

vim. Zaboravila sam da sam Franu dala njihov broj. Iskreno mi

10


17/191

se ispriao i objasnio da slui u irskoj vojsci i da su ga pozvali na

vojnu vjebu s koje nije mogao izostati.

Kad sam zakljuila da se dovoljno namuio, pristala sam na

sljedei izlazak idueg vikenda. Gotovo sam se odmah do uiju

zaljubila u Frana i slijedila je romansa od est tjedana tijekom ko-je smo se prekrasno zabavljali, odlazili u kino i kazalite ili bismo

samo etali. Bila sam izvan sebe od sree kad sam bila s Franom,

i iako smo se poznavali tek nekoliko tjedana, oboje smo znali da

smo sueni jedno drugome te smo se ubrzo zaruili.

Sjeam se da je prvo pitanje moje majke bilo: Jesi li trud-

na? kad sam joj rekla da u se udati za Frana. Uvjerila sam je

da nisam, ali Fran i ja znali smo da je pred nama teak put i da

emo morati puno tedjeti kako bismo si mogli platiti vjenanje.

Kad sam bolje upoznala Frana, shvatila sam da sam bila u

krivu kad sam mislila da redovito igra nogomet; nije od nogo-

meta bio u tako dobroj formi, nego zato to je amaterski boksao.Takoer sam odmah na poetku neto nauila bit e mi naj-

bolje ako nauim gledati boks, jer Fran je bio vrlo dobar boksa

i imao je me gotovo svaki tjedan.

Trenirao je u klubu Transport Boxing u sreditu Dublina, a

takoer i za irsku vojsku, i svoje je treninge ozbiljno shvaao. Pet-kom bi uglavnom imao me u sportskoj areni zvanoj Nacionalni

stadion u junom Dublinu. Sjeam se straha koji sam iskusila

prvi put kad sam ga gledala u jednoj zaista tekoj borbi; bio je

obliven krvlju, a oko mu je bilo nateeno. Ono to zauuje je

koliko se brzo oporavljao od borbi: ve sljedei dan izgledao bi

gotovo normalno. Cesto mi je znao rei da ako je ovjek zaista uformi, moe se oporaviti gotovo od svega.

Morali smo naporno tedjeti kako bismo se mogli vjenati i

poloiti depozit za kuu. Jedan od naina da to osiguramo bio je

taj to se Fran javio da s irskom vojskom ode u Libanon na est

mjeseci. Otiao je, a ja se sjeam kako sam bila usamljena i kakomi je strano nedostajao. to se tie novca, to je bio dobar potez

i kad se vratio, vjenali smo se u rujnu 1981. Imala sam dvadeset

tri godine i ubrzo nakon vjenanja uselili smo se u na prvi dom


18/191

u ulici Deanstown u Finglasu nasuprot onoj u kojoj su ivjeli

moj otac i majka.

Oduvijek sam eljela imati sinia kojeg bih voljela i za ko-

jeg bih se brinula pa moete zamisliti moje ushienje i radost kad

smo Fran i ja bili blagoslovljeni naim dvama sinovima, Jasonomi Dwayneom. Jasona sam rodila s dvadeset pet, nakon dvije go-

dine braka, a Dwayne je doao dvije godine poslije. Kad kaem

da su naa dva djeaia bila puna energije, ne alim se; inilo se

da dan nema dovoljno sati kako bi mogli trati oko kue ili igra-

ti nogomet. Redovito su me iscrpljivali, ali uivala sam u svakoj

minuti.

To je bilo naroito sretno razdoblje mojeg ivota. Sve se

odvijalo ba kako sam zamiljala i nadala se: nala sam ovjeka

kojeg sam istinski voljela, udala se za njega i dobila dvojicu pre-

krasnih sinova.

Imali smo i veliki krug prijatelja, od kojih smo mnoge znaliiz tinejderskih dana. Redovito smo se sastajali, uglavnom srije-

dom i nedjeljom naveer, u malompubu koji smo svi voljeli, u

Cabri u sjevernom Dublinu. Djeca koja su se raala kao da ni-

malo nisu smetala naem drutvenom ivotu; veina je naih

prijatelja takoer imala malu djecu i u ono smo vrijeme uvijeknekako uspijevali pronai dadilje. Tada je bilo lake nai nekoga

kome ste mogli vjerovati i povjeriti djecu na uvanje i niste ih

zato morali masno platiti.

Moete zamisliti na uas kad je s dvije godine Jason obolio

od ozbiljne bolesti po imenu Perthesova bolest (LeggCalvPer

thesov sindrom). Ta bolest napada glavu bedrene kosti u blizini

zgloba kuka koji postupno slabi i odumire zbog nedostatka pro

krvljenosti. Moja je majka prva primijetila da Jason vue nogu i

ima manje bolove. Isprva smo mislili da je to zbog novih cipela

koje smo mu nedavno kupili, ali ubrzo smo shvatili da se ne radi

o tome. Jasona smo odveli u djeju bolnicu u ulici Temple u sre-ditu Dublina, gdje su napravili rendgenske snimke i stavili mu

nogu na dva tjedna u trakciju da vide hoe li to rijeiti problem.

Kad nije, odluili su se za operaciju kojom su mu u kuk ugradili

1 2


19/191

vijke. To je za mene bilo posebno teko vrijeme jer sam upravo

rodila Dwaynea kojeg sam morala ostaviti na uvanje majci i Fra

nu dok sam se brinula za Jasona.

Nakon operacije morali su Jasonu davati sedative kako bi

bio miran, a noga i kuk bili su mu u trakciji due od est tjeda-na. Kad je naposljetku doao kui, bio je u invalidskim kolicima,

a poslije je morao nositi protezu kako bi bolesnu nogu drao

iznad tla. alili smo se da pomalo slii jednonogom gusaru Long

John Silveru. Bili smo i prilino zabrinuti jer su nam lijenici

rekli da postoji mogunost da se bolest proiri na drugu nogu.

Takoer je postojala mogunost da Jason ostane epav pa smovrlo pomno motrili na njega i bili jako zabrinuti.

Cijeli niz dogaaja oko Dwayneova roenja i Jasonove bo-

lesti poeo je uzimati svoj danak i kod mene. Sjeam se kako je

jednog dana k nama svratila terenska sestra i rekla mi da izgle-

dam iscrpljeno te da bih trebala prihvatiti pomo u kui dvadana tjedno, sve dok ponovno ne stanem na svoje noge. Sa za-

hvalnou sam prihvatila tu ponudu i gospoa se zaista pokazala

ljubaznom i bila mi velika pomo u teku vremenu.

Nai dragi susjedi i prijatelji iz Finglasa spremno su skupili

dobrotvorne priloge kako bismo Jasona poslali u Lourdes. Franje otiao s njime na put, kako bi trokove sveli na minimum, a ja

sam ostala kod kue s Dwayneom. Jason i Fran su se prekrasno

proveli u Lourdesu. Sjeam se da sam tada mislila kako su opera-

cija i razdoblje oporavka na neki nain slomili Jasonov duh i i-

nilo se da nije isto dijete kakvo je bio prije operacije. Ali odlazak

na put mnogo mu je pomogao. Nikad nisam zaboravila doivljajiz svoje sobe prije mnogo godina i molila sam se Majci Bojoj da

ne zaboravi obeanje koje mi je dala, da e se brinuti za mene.

Molila sam je, ako je mogue, da se zauzme za Jasona kako bi

se potpuno oporavio. Gorljivo sam se molila dok su njih dvojica

bili u Lourdesu i molitve su mi usliane. Jason se s vremenompotpuno oporavio, iako je to bio vrlo dug proces te smo stalno

odlazili na kontrolne preglede u djeju bolnicu u ulici Temple,

sve do njegove etrnaeste godine.

1 3


20/191

Ona veer kad su mi se u sobi pojavili Isus, Marija i Josip

ostavila je na mene neizbrisiv peat i mnogo sam puta poeljela

podijeliti to iskustvo s drugim ljudima, ali osjeala sam da ne

mogu. Osjeala sam da me ljudi ne bi razumjeli. Gledajui sad

unatrag, poslije tog susreta imala sam vie suosjeanja za druge

ljude i takva sam ostala cijelog ivota. Kad kaem suosjeanje,

nisam sigurna da je to prava rije na primjer, ako bih gledala

televiziju i na vijestima bi se pojavilo neto o nekom uasnom

zloinu ili zvjerstvu koje je netko poinio, uvijek sam osjeala da

mogu sagledati obje strane situacije. Dok bi drugi na to gledali

kao na iskljuivo crno ili bijelo, ja bih doivjela onaj isti osjeajljubavi i sigurnosti kakav sam osjetila one noi kad sam primila

njihov posjet, i znala bih da je to ispravan nain gledanja na si-

tuaciju da je taj osjeaj ljubavi ono to stoji iza svih ljudi, bez

obzira na to smatraju li ih ostali dobrima ili loima. Ali takav

stav nisam mogla podijeliti s drugima, a kad sam pokuala obja-

sniti taj osjeaj suosjeanja koji me proimao, ljudi su me udno

gledali ili bi izrekli neku primjedbu pa sam jednostavno utjela.

Meutim, to nije bilo jedino spiritualno iskustvo koje mi

se dogodilo, a koje nisam mogla objasniti i zato sam smatrala

da je najbolje da sve zadrim za sebe. Dogodilo se to u rujnu

1993. Mojem ocu je godinu dana ranije dijagnosticiran rak i bio

je teko bolestan ve cijelu godinu. Stajala sam u kuhinji svoje

kue u ulici Deanstown kad sam osjetila da netko stoji iza me-

ne, okrenula sam se, ali nikoga nije bilo. No kuhinjska su vrata

bila otvorena i mogla sam vidjeti drugu prostoriju, dnevnu sobu.

Znala sam da je netko ili neto tamo; nisam to mogla objasniti,jednostavno sam imala jak osjeaj da je neto prisutno u dnevnoj

sobi. Iako oprezna, poela sam se primicati sobi; inilo se kao

da me neto privlai k sebi. Kad sam stigla do vrata, vidjela sam

da negdje sa strane zrai svjetlost pa sam ula u sobu i pogledala

ulijevo. Ugledala sam zauujui prizor.

U kutu sobe nalazio se stup svjeda, moda visok i dva me-

tra. Bilo je to blistavo bijelo svjetlo, sjalo je i treperilo, ali nije se

micalo iz kuta. Neobino, ali nisam bila uplaena. Odjedanput

14


21/191

su mi se u mislima pojavile dvije rijei Aneo smrti. Tada sam

osjetila strah. Zbog nekog razloga nisam pomislila na svojega

oca nego na svoju obitelj, i rekla sam: Nadam se da nisi ovdje

zbog mojeg mua i djece. Zatim sam u glavi zaula glas koji mi

govori: Ovdje sam zbog tvojeg oca; brzo se pribliava njegovo

vrijeme da prijee u svjetlost, ali nemoj se bojati. Onda je svje-tlo izblijedilo i nestalo. Znala sam da je moj otac teko bolestan

i nije oekivao da e dugo poivjeti, ali to je ipak bila okantna

vijest. Osjetila sam kako mi naviru suze i opet me preplavio sna-

an osjeaj da se ne mogu nikome povjeriti i ispriati ono to

sam upravo vidjela i doivjela.Otac mi je umro 21. listopada 1993. Dok su se obitelj, ro-

aci i prijatelji okupljali u kui mojih roditelja, osjeala sam sna-

nu potrebu da prijeem ulicu, uem u svoju kuu i budem sama.

Kad sam ula u dnevnu sobu znala sam da je tamo prisutna ona

ista pojava koju sam susrela prije pet tjedana. I doista, kad sam

zakoraila kroz ulazna vrata i pogledala u isti kut sobe, tamo je

bilo isto ono svjetlo koje sam ve prije vidjela. Bilo je blistavo i

zapanjujue na prvi pogled, ali dok sam ga gledala kao da sam

izgubila sav strah, a onda sam u glavi zaula isti glas: Ne boj se,

tvoj je otac sad sa svojim ljubljenima, sretan je i oni dobro paze

na njega. Dok je glas govorio, imala sam prekrasan osjeaj olak-anja i dubokog mira. Bila sam tako zahvalna to znam da je otac

sa svojim ljubljenima i da oni dobro paze na njega. No onda sam

osjetila da se svjetlo sprema otii. Molim te nemoj ii, rekoh

bez razmiljanja. Molim te, ostani sa mnom jo malo. Trebam

te. Nastupila je tiina, a onda je glas opet progovorio. Moram

ii, moj posao ovdje je zavren. Hou li te ikad ponovo vidje-

ti? upitala sam. Molim te, nemoj me ostaviti samu. Nee

me vidjeti jo dugo vremena, ali ubrzo e vidjeti mnoge sline

meni, odgovorio je, a onda je svjetlo nestalo. Ostala sam sama

u svojoj kui. U meni su se ispreplitale mnoge emocije. Osjeala

sam se sama i zbunjena, ali takoer sam imala osjeaj olakanjaznajui da je moj otac na sigurnom, u rukama Gospodina, i na

tome sam mu bila zahvalna.

1 5


22/191

Iscjeljujue kamenje

Sredinom 1990ih, dok su djeaci ve pomalo stasali, u Finglasu je bilo mnogo droge i ludih vonji autima te je etvrt po-

stajala poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajue to to

obini poteni ljudi s tog podruja nisu nita mogli uiniti da to

sprijee. Osjeali su se bespomoni dok su gledali kako se u nji-

hovu susjedstvu raa sve vie problema koje nisu nuno izazvali

ljudi koji su tamo ivjeli.

Promatrajui to se dogaa i s osjeajem bespomonosti kao

i svi drugi, Fran i ja smo odluili da emo se odseliti iz Finglasa

im budemo mogli. Bilo je to vie zbog naih sinova nego zbog

nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuu u ulici Deanstown i

31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometaradalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financij-

ske ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i nae drage

susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduevljeni

novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove

prijatelje i drage susjede.

Ne sjeam se jasno dana kad sam se poela osjeati bolesnom.

Bilo je to negdje poetkom sijenja 2000. Nisam imala snage i


23/191

svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da e

se moj svijet i ivot moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u

sljedeih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se

ne osjeam dobro i da jednostavne stvari poput etnje, brisanja

praine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odlui-

la sam se posavjetovati s lijenikom ope prakse. Otila sam knjemu i objasnila kako se osjeam. Bio je pun razumijevanja i

rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u mi-

iima i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se

ne napreem.

Prola su dva tjedna, a ja se nisam osjeala nimalo bolje tesam ponovo otila lijeniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam

vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da e me poslati u bolnicu

Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta

gdje smo ivjeli, a ja sam se osjeala tako slabo da sam odmah

pristala otii nadajui se da e pregledi otkriti neto jednostavno

i da u moi nastaviti sa svojim ivotom. Ali to se nije dogodilo.

Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu nita pokazivali,

zatim je slijedila druga, takoer podjednako negativna. Poput jo

jo loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg lijenika,

a sve je vrijeme moja energija sve vie kopnila. Od etrdeseto-

godinje zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastvenovoljela etnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet,

angrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti

obrok suprugu i djeci.

Promjena koja mi se dogodila u nekih est mjeseci bila je

prilino velika. Prije sam voljela odlaziti u ustre etnje od tri dopet kilometara. Takoer sam voljela igrati skvo, a s dobrom sam

prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralitu igrala jednostav-

niju verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredo-

vanjem moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i

pretjerano samopouzdanom osobom. Oboavala sam svoju obi-

telj i imala sretan obiteljski ivot. Uvijek sam s velikom radou

odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za kolu ili lokalni

klub. im bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se ve radova

18


24/191

la sljedeima. I stoga mi nije bilo jasno to mi se to poelo do-

gaati. Kako su dani prolazili sve vie sam se osjeala kao starica.

U jednom trenutku lijenik mi je rekao neto zastraujue,

a to je da sam po njegovu miljenju u ranom stadiju multiple

skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to

vrijeme tek postali tinejderi, znali su da se brinemo zbog te si-

tuacije, iako nisu mnogo o tome govorili.

Nakon mnogih pregleda, lijenik mi je rekao da ipak ne-

mam multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog

encefalomijelitisa (ME). Meutim, moram rei kako mi se inilo

da zapravo nitko u tom trenutku nije znao to sa mnom nije uredu. Znala sam samo da sam veinu dana provodila u krevetu,

a nekad mi je bila potrebna pomo ak i da odem do kupaonice.

Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na

pamet: letargija onaj osjeaj kad vas sve pritie kao olovo i

kad vam sve predstavlja napor; i takoer bol u miiima, naroi-to u nogama. Teko je objasniti taj osjeaj frustriranosti kad ne

moete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo

za gotovo.

Ne mogu rei da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati

stvari u pozitivnu svjetlu za mene je znailo neprestanu bitku. No

bila sam odluna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni

zbog ega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme

bio vrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada

je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je

obavljati kuanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane,

jer veinu toga ja uope nisam mogla obavljati.Sjeam se poslijepodneva kad sam prvi put poela viati

lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, leei u kre-

vetu i dosaujui se. Fran i deki su otili iz kue te sam ostala

sama. Imali smo televizor u spavaoj sobi i moja svakodnevna ru-

tina bila je da gledam jutarnji talk show, i to vie njih za redom.Poela sam biti vrlo cinina prema nekim voditeljima tih emisija

i esto bih ih kritizirala. To je bilo netipino za mene, jer prije

bih se veselila takvim emisijama, ak bih urila kui da ne pro

19


25/191

pustim one meni najdrae. Sad su mi se sve inile podjednako

sivima i dosadnima; inile su se glupima i bez ikakva smisla. No

ipak sam ih gledala nije bilo nita drugo to bih mogla raditi.

Bilo je rano poslijepodne, leala sam u krevetu i buljila rav-

no pred sebe, osjeajui se jadno. Razmiljala sam hou li uklju-

iti televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila

da mi se pred oima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam

pridavala mnogo panje; osjeala sam se umorno i pospano. Ali

ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna

ljudska obiljeje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad

sam shvatila koliko su postali stvarni, poela sam ih se bojati.Isprva, inilo se kao da mnogi stiu iz sad nagaam

moda devetnaestog stoljea; neki su izgledali kao viktorijanska

gospoda s polucilindrima, a ene su imale duge suknje, a neke i

eirie na glavi.

To je bilo tako neobino iskustvo; figure koje sam vidjelapred sobom bile su zastraujue i sad sam se zaista bojala, no

ipak su bile fascinantne, bilo je neega izuzetno zanimljivoga u

njima. Izgledalo je kao da mi je doputeno proviriti u taj drugi

svijet, koji se istovremeno inio stvarnim i nestvarnim. Bile su ta-

ko jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um

govorio da mi se to ne moe dogaati sigurno to zamiljam,

a moda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to

nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo to

vidim sva ta udna bia pred sobom, ali ta je znatielja uvelike

bila proeta strahom i jo uvijek nisam imala pojma odakle do-

laze. Nisam znala umiljam li sve to ili ne. Ali, udno je, osjetilasam lagano olakanje samo zato to mi se ponovo neto dogaa

u ivotu, nakon to sam toliko dugo samo leala u krevetu i gle-

dala televiziju. Sve se to promijenilo treeg dana promatranja tih

likova.

Dok sam leala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovidolaze i odlaze, dogodilo se neto to me je posve okiralo. Jedan

od likova mukarac u dugaku crnu kaputu, s polucilindrom

zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!

20


26/191

Ne misli leati tu ostatak ivota, zar ne? upitao me.

Uasnula sam se. Dok su svi ti mukarci i ene prolazili pokraj

mene i ili za nekim svojim poslom, osjeala sam se relativno si-

gurno, iako preplaeno. Ali sad mi se ovaj ovjek obratio. Gubim

li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i

umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi

se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjeala malo bolje.

ini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta dru-

ga dimenzija, ova vrlo stvarna bia koja su razgovarala sa mnom.

Uzvratila sam mukarcu izravno ga pogledavi. Ukoila sam se

od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga netoiritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otiao.

Sljedei se dan to ponovilo. Drugi mukarac, ovaj put sa

sijedom bradom i odjeven u neto to je sliilo na odjeu seljaka,

zastao je i rekao: Zar je stvarno tako loe? Onda se nasmijeio

i poao dalje. Bila sam uplaena i morala sam nekome to ispriati.Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje

sam viala u svojoj spavaoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u

spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga ovjeka. Kako

su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a

takoer sam nauila kako suraivati s njom na pozitivan nain.Ta sfera sadri mnoge razliite pojave i mnogi su obini ljudi

provirili unutra, ali ne razumiju to im se dogaa. Primjerice, vr-

lo se esto dogaa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo

jo neko vrijeme osjeaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj

intenzivan osjeaj ili prisutnost potjeu iz te sfere o kojoj govo-

rim. Doista, mnogo je ee nego to se openito priznaje da lju-di vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naroito ako

su zaista voljeli tog roaka ili prijatelja. Naravno, veina ljudi e

takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste

spiritualne sfere kao i likovi koje sam viala u svojoj spavaoj so-

bi, iako to u ono vrijeme nisam znala. Kad ljudi ugledaju pojavunjima bliske osobe koja je umrla, to moe biti vrlo zastraujue, a

tako je bilo i meni u onim mranim danima moje bolesti, kad su

mi se ti nepoznati likovi poeli prikazivati u sobi.

21


27/191

Znala sam da Fran ne zna to bi mislio o mojoj prii kad

sam mu pokuala objasniti to se dogaa. Mislim da je bio prili-

no siguran da haluciniram i to mu je samo jo povealo zabrinu-

tost. esto bi se vratio kui s posla i uzviknuo: Za ime Boje,

to se dogaa? Kua je osvijetljena kao boino drvce? Imala

sam upaljena sva svjetla u kui jer sam se jako bojala onoga to

se dogaalo oko mene i nisam znala odakle ni kad e se pojaviti

drugo bie.

Sigurno sam viala cijeli niz razliitih likova gotovo cijeli

tjedan, kad je moj lijenik predloio da bih se trebala prikljuiti

grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu

nita rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo

dobro da se prikljuim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima

o svojoj bolesti. Isprva nisam eljela ii jer sam znala da e to biti

jo jedna dodatna obveza za Frana, koji e me morati voziti na

sastanke i natrag, pomoi mi da uem i izaem iz bolnice. AliFran je rekao da mu to nee biti teko i da bih trebala ii.

Prvi sastanak je bio u etvrtak naveer pa sam se nala u

dnevnoj sobi bolnice s jo desetak drugih ljudi, od kojih su samo

dvoje patili od MEa, dok su ostali imali neke druge probleme.

Dok sam tamo sjedila, doao je psiholog, predstavio se kao vo-ditelj grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kau to

ih mui. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada dje-

vojka koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmijeila

joj se, a kad sam to uinila, u mislima su mi se pojavile rijei

otac joj je alkoholiar. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma

odakle su se pojavile te rijei; inilo se kao da mi se obratio neki

glas. U tom trenutku djevojka se poela predstavljati. Nakon to

je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: Jedna

stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje u ivjeti kad

izaem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholiar.

Ostala sam zaprepatena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovo-rila. Onda je na mene doao red da se predstavim i objasnim to

nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko

sam bila okirana onim to se dogodilo.

22


28/191

Zatim se dogodilo neto drugo to nisam mogla objasniti.

Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe

poinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze.

Neke su bile tamnosive i smee i inilo se da su prilijepljene lju-

dima za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave

i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam

u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. Zaboga,

to mi se dogaa? pitala sam se. eljela sam plakati.

Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u pla.

Fran me pitao to se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati

glavom i rei da se vie ne elim vraati u tu grupu. Dao je sveod sebe da me umiri i nije vie nita pitao o onome to se do-

godilo. Mislim da je osjeao da je to to sam govorila o svojoj

bolesti i sluala druge kako ine isto, bilo previe za mene.

Nakon dogaaja s grupom potpore, kod kue sam zaista

bila potpuno prestraena. Poela sam u kui viati iste boje kojesam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo po-

javile ispred mene. Takoer nisam znala kad e se opet pojaviti

koji od tajanstvenih likova. to god znailo to iskustvo kroz koje

sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno uasavaju

e. Osjeala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Ondami se dogodilo neto potpuno drugaije i predivno.

Cijeli ivot pamtit u taj dan. Bio je 11. oujka 2001. Lea-

la sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala

svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se poela obliko-

vati pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda

je postala gua i zaula sam glas kako kae: Ne boj se, ovdje

sam da ti pomognem.

I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjeala opu-

teno, kao da sam znala da sam u drutvu nekoga tko zaista mari

za mene.

Tko si ti? upitala sam.

Aneo, bio je odgovor. Anelka iscjeljenja i pomoi

u ti da ozdravi.

23


29/191

Jedino to mi je palo na pamet da kaem, bilo je: Ne izgle-

da kao aneo, nema krila. Istog trenutka kad sam izgovorila

te rijei, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: Moda

nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Nee biti lako, ali ako

moe sluati i vjerovati u mene, ozdravit e.

Nakon tih rijei prekrasna svijetloplava energija izblijedjela

je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmiljala sam o onome to se

upravo dogodilo i jedino to sam eljela je da se aneo vrati. U

onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno

oputanje i da se netko brine za mene, i eljela sam opet iskusiti

taj osjeaj.Anelica je rekla da u se oporaviti od ove bolesti. Zar to

ne bi bilo prekrasno? Pokuala sam uspravnije sjesti u krevetu,

ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino lijeenje u

koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska pro-

fesija. Sjeam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekomprirodnom iscjelitelju, koji je lijeio polaganjem ruku na tijelo

bolesnika prenosei mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud

i neiskren.

Odluila sam da nikome neu rei za posjet anela. Znala

sam da se Fran samo jo vie brinuo kad sam mu rekla da vidim

likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odluila utjeti. A i

nekako sam osjeala da ne bih nikome trebala govoriti o tome.

Osjeala sam da mi u tom trenutku treba samo pomo tog ane-

la i eljela sam da se ona opet pojavi.

Ali prolo je dosta vremena prije nego to mi se opet javila.

Moda je prolo i tjedan dana kad sam podigla pogled s krevetai ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda

mnom.

Gdje si bila? odmah sam upitala. Mislim da si rekla da

e mi pomoi. Nikad neu, dokle god ivim, zaboraviti sljede-

e to se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, poela jemijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda

mnom pojavila i gledala me savrena anelica, visoka oko metar i

osamdeset, s najljepim krilima koje sam ikad vidjela.

24


30/191

Bila sam oarana skamenjena i nisam mogla uiniti

nita drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: Mislila sam da

nema krila. Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino

ega sam se sjetila. Anelka je imala najljepe lice koje sam ikad

vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu.

Stajala je u podnoju mojeg kreveta i zraila najprofinjeniju ener-

giju po cijeloj sobi. Onda je rekla: Moda e ti vie pomoi ako

me vidi ovakvu. Lice se nasmijeilo, a smijeak je proao kroz

mene, u moju duu. Osjeala sam ekstazu. Tada je progovorila.

Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te

navesti da opet pone raditi neke stvari. Samo sam kimnulaglavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je poela govoriti kako

moram prestati jesti odreenu vrstu hrane, ukljuujui i bijeli

kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Takoer mi je rekla

da eli da svakodnevno jedem odreenu vrstu meda, za koju

nikad dotad nisam ula. Zatim je spomenula juno voe kojemoram jesti, ukljuujui kivi, koji nikad prije nisam jela samo

zato to mi se nije sviao izgled tog voa. Rekla mi je da moram

svakodnevno jesti suhe groice jer su jako dobre za krv, a me-

ni je nedostajalo poprilino eljeza. Takoer je rekla da moram

utrostruiti dnevni unos svjee vode, iako sam je u to doba pila

poprilino. Gledala me i smijeila se.

Ima mnogo toga ime se mora baviti, rekla je. Ovo je

poetak tvojeg oporavka i mora biti snana za ono to je pred

tobom. Vratit u se. S tim je rijeima nestala. Ali nije nestala

i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjeala

toplinu i sigurnost, osjeaj koji dugo nisam osjetila u umu ni utijelu.

Kad sam ostala sama, poela sam razmiljati o onome to

mi je anelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako

ne bih? Ona je bila bie stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno

znala. Htjela sam odmah poeti primjenjivati njezine savjete, alibila mi je potrebna Franova pomo da ih provedem.

Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu priala o svo-

jim novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji

25


31/191

mi je donio sljedeeg jutra, jer je bio od bijelog brana. Zamolila

sam ga da mi u tosteru ispee kruh od cjelovitih itarica.

Nemamo crni kruh od cjelovitih itarica, jer ga ne voli,

odgovorio je.

Objasnila sam mu da me iznenada obuzela elja da ga ku-am, a poeljela sam i da ode kupiti neko voe, ukljuujui kivi.

Zbunjeno me gledao.

To je puno voa; nikad nisi bila veliki ljubitelj voa, re-

kao je. I nikad te nisam vidio da jede groice, nikad.

Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokal-nom trgovakom centru i da nabavi poseban med, koji mi je

aneo rekao da ponem koristiti.

Med? upita on. Nikad nisi spomenula da voli bistar

med. Zar ga voli?

Nisam sigurna, ali zaista ga elim probati, rekoh slaba-nim glasom.

Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam

traila i poela sam sa svojim novim reimom prehrane. Aneo

mi je dao mnogo uputa, a meu njima i da iz jelovnika izbacim

krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teko drati tihuputa, jer sam ve mjesecima ivjela samo na juhi i Fran je bio

sretan kad je vidio da sam poela vie jesti, iako se radilo samo

o vou i medu.

Proao je jo jedan tjedan prije nego to mi se anelica opet

javila. Ovog puta bilo je kasno naveer i soba je bila u mrakukad se pojavila. inilo se kao da moe prilagoditi svoju energi-

ju; ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala

jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaa, iako i dalje vrlo

lijepa i topla.

Nasmijeila mi se kad me je pogledala.Dobro napreduje, znamo da ti to jo ne osjea, ali poela

si ozdravljivati, rekla je tiho. Sad elim da postane svjesna

nekih dijelova vlastitoga tijela.

26


32/191


33/191

Jednostavno mi se svia to kamenje, elim ga ovdje go-

re u sobi i hou da bude isto, rekoh. Vidjela sam da je Fran

sumnjiav, ali takoer je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a

to je bilo neto to je naalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo

vremena, pa je pristao na sve to sam traila. Meutim, dok je

izlazio iz sobe, odjedanput mi se uinilo da moda nee uiniti

tono onako kako sam mu rekla. Moda e mi samo donijeti

kamenje, a da ne proe kroz cijeli postupak koji je anelica opi-

sala.

Fran, upamti, stavi kamenje da prokljua u vodi s morskom

solju i ostavi da stoji preko noi, rekla sam sa smijekom. Samoje kimnuo glavom, nasmijeio se i izaao.

Kamenje je lealo na mojem toaletnom stoliu. Jedan je

bio duguljast i gladak, drugi vie poput kriljevca, a trei je imao

oblik velike sive loptice za tenis. Leali su tu cijeli dan nakon

to ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon to je postupioprema uputama anelice. Ona se opet pojavila kasno naveer,

energija joj je bila slina kao i proli put, prilino priguena, ali

topla i zraila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmijeila se.

Prekrasno je, zar ne? upitala je. Kimnula sam glavom.

Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana. Ono to sesljedee dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anelica se primak

nula toaletnom stoliu gdje je bilo kamenje, rairila je krila oko

cijelog toaletnog stolia tako da su i stol i kamenje na njemu bili

potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenziv-

no sjajna te je toaletni stoli poeo treperiti sjajem kao da ga je

preplavio val vruine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kaoda mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu

predivnu, ozdravljujuu svjetlost. inilo mi se da anelica dugo

stoji nad kamenjem, iako je prola moda tek minuta. Onda je

progovorila.

elim da poloi to kamenje na tri energetske toke kojesam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da lei na tvoje-

mu tijelu na tim mjestima i ini to najmanje etiri puta svakog

dana. Rekavi to, podignula je krila s toaletnog stolia, a dok

28


34/191


35/191

za to, rekla sam. Onda sam mu objasnila to elim da uini s

kamenjem i na moje iznenaenje, pristao je.

Ne znam to ima u tom kamenju, ree on, ali ono ti

je udahnulo malo ivota, neto to ve dugo nisam vidio, pa u

uiniti to trai.I tako smo poeli. Fran bi mi postavio kamenje na energet-

ske toke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslije-

podne i naveer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko

pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a

drugog dana sam se ak osjeala loe. Ali etvrti dan, nakon po-

dnevnog stavljanja, poela sam osjeati marce. Prvo su se poja-

vili u podruju trbuha gdje je leao jedan kamen, a odmah zatim

postala sam svjesna protoka energije kroz sve toke gdje je bilo

postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i

drugih dana ne bih apsolutno nita osjeala.

Onda mi se anelica opet prikazala. Prolo je oko dva tjed-na od posljednjeg susreta i bila sam ushiena kad sam podignula

pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju.

Prilino si dobro radila, rekla je. Svi smo vrlo zadovolj-

ni s tobom, ali sad je potrebno da krene korak dalje. elim da

ustane iz kreveta i pone hodati.Dok je izgovarala te rijei, imala sam snanu elju da bri

znem u pla. Prolo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala

bez Franove pomoi, i osjetila sam da je sve to previe za mene.

Bojala sam se i mislila da neu uspjeti. Male korake, to je sve

to traimo, sve do ulaznih vrataaca na ogradi pred kuom, zna-mo da to moe uiniti, smijeila se anelica.

Vrataca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko

devet metara od ulaznih vrata kue, ali mogla su biti i pedeset

kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sila u prizemlje u po-

sljednja etiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomo. Poela sam

plakati; ovaj put sam ridala i bila uasnuta.

Znamo da ti to moe, rekla je anelica i nestala.

Sljedei sam dan rekla Franu: elim da mi pomogne sii

30


36/191

u prizemlje, nosi me ako mora, ali pokuat u hodati do vra

taaca na ogradi. Iznenadilo me kad je samo rekao: Dobro.

Uinimo to.

Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se

pridravati za njega i pustiti da me takorei vue. Kad smo stiglido ulaznih kunih vrata, rekao je: Jesi li sigurna da eli izii

van sve do ograde? Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer

mi se to inilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doi do ograde

i natrag. Preplavili su me osjeaji; nisam mogla vjerovati da sam

uspjela to uiniti. Ali to me je i kotalo, jer kad sam se vratila

u kuu, rekla sam: Nema anse da se uspnem tim stubama nakat. Osjeam se kao da me netko izmlatio, noas u spavati na

trosjedu.

I tako sam uinila, ne samo te noi ve i sljedei tjedan, jer

smo Fran i ja etali od ulaznih vrata do ograde sve ee. Dan

kad sam sama prela udaljenost do ograde i natrag, bio je sretandan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam

je taj moj uspjeh bio jako vaan. Ve je bio kraj svibnja 2001.,

prolo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran

ME.

Nije prolo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do

ruba naeg imanja, moda kakvih 100tinjak metara, tamo i na-

trag do kue. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno

postajale veima, sve dok nisam sama mogla proetati naim ima-

njem, do mjesta gdje se zemljite dodirivalo s glavnom cestom,

a to je udaljenost od kakvih etiristo metara. Kad su prola dva

mjeseca takvog postupnog oporavka, odluila sam da je doaotrenutak da Franu ispriam o anelu. Vidio je da napredujem i

ak i prije nego to sam mu sve ispriala, osjeala sam da zna

kako mi neto pomae da ostvarim tako veliki preokret.

Moram ti neto rei, rekoh mu jedne veeri dok smo

sjedili u dnevnoj sobi. Sjea se kad sam ti prije nekog vremenaspomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi? upitala

sam.

Da, ree on.

3 1


37/191

To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga

doao mi je jedan aneo i rekao mi da u ozdraviti. Zato sam

traila od tebe da mi kupuje voe i med, i zato sam htjela ono

kamenje i da mi ga stavlja na energetske toke. Izgledao je za-

ueno.

Pa... prekrasno je to ti se vraa energija i da se ponovo

osjea dobro, zaista je prekrasno!, rekao je. Vidjela sam i osje-

tila da eli sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteko. Idui

dan Fran je otiao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se

anelica pojavila.

Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s to-

bom, rekla je.

Da, ali moj mu misli da sam potpuno skrenula s uma,

odgovorila sam.

Frana prepusti nama; dat emo mu znak, nasmijeila mi

se anelica. Pogledala sam je; velianstveno je zraila, cijela je so-

ba bila ispunjena osjeajem lakoe i dubokim mirom.

Zato uvijek kae mi ili nama, u mnoini? upitala sam

je.

Zato to ima posla s aneoskim kraljevstvom i ima nas

mnogo, bio je njezin odgovor.

32


38/191


39/191

nog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila

se preda mnom i rekla: Doao je trenutak da naui jedan vrlo

vaan dio svojeg rada s nama. elimo te nauiti da kanalizira.

Upitala sam je to joj to znai. Odgovorila je: Sad me u-

je i vidi zato to se mi dovedemo k tebi, ali mora nauiti kako

prizvati aneosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poeli. To

je poznato kao sposobnost kanaliziranja.

Bila sam vrlo iznenaena, ali takoer i uzbuena tim vijesti-

ma. Pomisao da u zaista moi pozvati anela k sebi, kad god

mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i

ponizna misao. Poele su me muiti sumnje.

Ne znam zasluujem li zaista takvu vrstu sposobnosti, re-

kla sam oklijevajui. Anelka Anne se nasmijeila i njeno rekla:

Prepusti nama da odluimo zasluuje li to ili ne. A onda mi

je rekla da uinim neto neobino.

U kuhinji ima telefonski imenik ute stranice; elim da

ga otvori na bilo kojoj stranici. Otila sam u kuhinju, uzela

samute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce

otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u

kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u junom

Dublinu. Odmah sam znala da je ono to mi je anelica Annerekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolut-

no nisam imala pojma to se tamo dogaa.

Primijetila sam da oglas spominje neke teajeve. Pretpostav-

ljam da biste ih mogli nazvati newage teajevima, koji su se

redovito odravali u tom Centru. Onda je anelica Anne opetprogovorila.

elimo da ode tamo na jedan teaj. Vrlo je vano da to

uini. Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obina

kuanica, koja se jo uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad

se od mene trai da pohaam teaj koji me uope nije zanimao i

o kojem nisam znala apsolutno nita.

Ali ne mogu se samo tamo pojaviti, rekla sam. Nikoga

tamo ne poznajem. Ne znam nita ni o jednom od tih teajeva,

34


40/191

a mjesto je k tome kilometrima daleko, na junoj strani grada.

Zacijelo sam zvuala prilino oajno jer se anelica Anne nasmi-

jeila i rekla: Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog

koje hoda, pa imaj sad jo malo vjere u ono to se od tebe trai

i sve e biti dobro.

I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se en-

ski glas. Nije zvuala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla

da su ostala jo samo dva mjesta za teaj koji se bavi ljudskom

aurom. Predbiljeila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o

tome to je zapravo ljudska aura.

Teajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda,

a onaj za koji sam se predbiljeila poinjao je sljedee subote.

Fran me u subotu odvezao u juni dio grada. Pogledala sam

zgradu prije nego to sam ula bila je prilino stara, od crvene

cigle, i imala sam dojam da je u njoj smjeteno nekoliko poslov-

nih tvrtki. Kad sam ula, primijetila sam oglasnu plou koja jeoglaavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploa me

uputila na drugi kat gdje je bio smjeten Centar. Za pisaim sto-

lom sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo

okreenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove,

a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Srameljivosam ula. Tamo se ve nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam

nikoga poznavala i osjeala sam se prilino nesigurno. Zaboga,

to ja radim ovdje? pitala sam se. Ovi su ljudi oito znali zato

su ovdje i vjerojatno su ve prije bili na nekom slinom teaju.

Bojala sam se da sam ula u skupinu koja donekle ivi alternativ-

nim nainom ivota, meu ljude koji su zainteresirani za stvarikao to je joga, prirodno lijeenje i druge stvari o kojima nita

nisam znala.

Moj ivot prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglav-

nom bila obuzeta odgojem djece, to je znailo da sam ih ujutro

vozila u kolu i poslijepodne ila po njih, naveer im pomagalaoko domae zadae, odlazila na njihove nogometne utakmice ili

ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to

pomislim, moda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila

35


41/191

sam se u prilino dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna.

Meutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjeala

dok sam stajala u onoj prostoriji okruena s toliko mnogo nepo-

znatih, ljudi.

Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je

mnogo mlaa od mene.

Zdravo, ja sam Jean, predstavila se. Ispruila sam ruku i

nasmijeila se.

Ja sam Penny, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje;

barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila priatikako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da e jednoga

dana postati instruktorica. Takoer ju je vrlo zanimala ljudska

aura i ovo nije bio prvi put da pohaa teaj na tu temu. To me

je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su tono znali

zato su tamo i to time ele postii. Osjeala sam se jo vie iz-

gubljenom i kao osoba koja tu ne pripada.

Naposljetku, u sobu je ula lijepa ena, po mojoj procjeni

imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mo-

gla rei odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i inilo mi se da

je moda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla

nam da se zove EmmyLou te da e voditi teaj o ljudskoj auri.

Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i inilo se da je na

nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obri-

sa bile su jarke boje razliitog intenziteta. EmmyLou je poela

objanjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz

tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tue aure. Nastavila je spredavanjem jo dvadesetak minuta i inilo mi se zanimljivo, ali

malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da emo

napraviti jednu vjebu kako bismo vidjeli moemo li odrediti gdje

su zapravo nae aure. Podijelila nas je u parove, ali kako je broj

polaznika bio neparan ona je u toj vjebi bila moja partnerica.

Prvo to smo morali uiniti bilo je da sjednemo jedno na-

suprot drugome i pokuamo se usredotoiti na partnerovu auru.

Poela sam se koncentrirati na podruje oko EmmyLouine gla

36


42/191

ve, ali dogodilo se neto zbog ega sam zamalo skoila sa stolca.

Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi ameriki

Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viate u vestern

filmovima na televiziji; imao je tamnosmeu put, vranu crnu ko-

su i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeu, saivenu

od koe. Ali takoer je na sebi imao neto to je izgledalo poput

moderne odjee. Sigurno je bio vii od metar i osamdeset centi-

metara i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u EmmyLou bio

je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran

za nju i vrlo zadovoljan njome.

EmmyLou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca izanje je izblijedio. Nisam znala to da uinim. Iznenadila sam se jer

to se dogodilo tako nenadano i naglo. EmmyLou je zatim dala

upute za drugu vjebu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se

suelice, udaljeni oko est metara, te smo polako trebali koraa-

ti jedno prema drugome i fiziki pokuati osjetiti gdje poinjunaa energetska polja. Dotad ve nita nisam razumjela, mogla

sam samo misliti o zapanjujuem prizoru koji sam netom vidjela.

Kad sam se pribliila EmmyLou, ponovno se dogodilo. Ovaj put

se niotkuda pojavilo vie Indijanaca, i inilo se da su na nekom

mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac ot-

prije, ali ovaj put sa enom, a do njih je stajalo neto nalik vuku.

Opet su se samo smijeili i inilo se da razgovaraju meusobno,

prije nego to su pogled pun ljubavi usmjerili prema EmmyLou.

Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokuavam shvatiti

to se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam

svjedokom tih zauujuih prizora, oito iz indijanskog rezerva-ta. Zato mi se to dogaa? Tko su ti ljudi? to ele? Nisam znala

odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam vrsto uvjerena

da EmmyLou ima odgovore.

Poslije jo dvije vjebe, EmmyLou je privela sastanak kraju,

zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi supolako poeli izlaziti iz prostorije, ali prolazei pokraj EmmyLou

zastala sam i rekla joj: Smijem li vas neto pitati? Svakako,

nasmijeila se. Jeste li na bilo koji nain povezani s amerikim

37


43/191

Indijancima? upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla:

Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali? Onda

sam joj ispriala to mi se dogodilo tog poslijepodneva i to sam

vidjela. iroko se nasmijeila kad sam spomenula dvoje Indijanaca

i vuka.

To nije bio vuk, rekla je. To je Sabre. Bio je pas mojega

djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u in-

dijanskom rezervatu u Aljasci. Ostala sam zaprepatena. Mogla

sam jedino izgovoriti: Zato su mi se pokazali? ele li neto?

EmmyLou se nasmijeila i dotaknula mi ruku.

Mislim da nita ne ele osim da mi daju do znanja da me

vole i da su tu za mene, odgovorila je. Ali onda je rekla jo

neto to me zaista iznenadilo.

Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova

i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do

mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.

EmmyLou me zamolila da odem s njom u prizemlje na ka-

vu. Sile smo u malu kuhinju, kojom su se oito sluili svi koji

su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele.

Odjedanput sam se osjetila oputeno i ugodno s EmmyLou i

odluila sam joj rei razlog zbog kojeg sam se upisala na teaj.

Sjedila je i pomno me sluala dok sam joj priala o svojoj

bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj

rekla kako sam nasumce otvorila ute stranice tono na onom

mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla

da odem na teaj i nauim kanalizirati.Oho, to je zauujua pria, rekla je kad sam zavrila.

Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohaati te-

aj o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zato

i odgovorila je: Otkrit ete da ako znate meditirati i potpuno

se umiriti, bit e vam mnogo jednostavnije doprijeti do anela iduhovnog svijeta.

Odjedanput mi je sve imalo vie smisla. Svaki put kad bi mi

se anelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno

38


44/191

iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim

obvezama i to mi se nije nimalo svialo. Osjeala sam se nemir-

no i eznula sam za trenucima kad e se anelica Anne ponovo

pojaviti. Ali sad, tu je EmmyLou koja mi govori da je potrebno

samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i

zato da bih, kad god to poelim, stupila u kontakt s aneoskimkraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput rei

odluila sam nauiti ispravno meditirati.

Dan poslije teaja anelica Anne mi se pojavila u mojem

domu.

Bila si vrlo uspjena na teaju; svi smo zadovoljni s to-bom, rekla je. Tvoja sposobnost za kanaliziranje e jaati i

postati jasnija to je vie bude koristila, objasnila je. Ono to

je EmmyLou rekla o meditaciji je tono, ali takoer elim da

zna da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost

stiavanja uma, a kad ti je um tih, bit e ti mnogo lake komuni-cirati s nama. A sad u te, ako nema nita protiv, provesti kroz

jednostavnu meditaciju. Ova posljednja reenica zapravo je bila

vrlo ublaena u odnosu na ono to je slijedilo.

Anelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako

sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago te-

e pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka

odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako

sam sve vie ulazila u to mjesto savrenog mira, uinilo mi se da

anelica Anne sve vie blijedi, toliko da sam se uplaila kako e

nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo

poela lagano pulsirati i snanije sjati.Postajala je sve blistavija, a onda je poela pulsirati takvim

intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previe, da ne mogu

vie podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana.

A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom

energijom; inilo se kao da se spojila s onom anelice Anne i

mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmijeila mi se, a ja sam

se osjeala uzvieno.

Dobrodola kui, rekla je.

39


45/191

Kui? upitah. Zar sam kod kue?

Da, dobrodola u kraljevstvo anela. Sve si dobro uinila i

vrlo smo ponosni na tebe, odvratila je.

Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino udesno

svijetloplavo prozrano tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena ni-jansa; svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog

ramena. Zatim joj je oko glave poela pulsirati nijansa apsolutno

velianstvene grimiznoljubiaste boje. Stajala je preda mnom i

zraila pobonost.

Tvoje boje, rekoh. Razliite su, sad ih je mnogo vie.

Jo dok sam govorila, vidjela sam kako se u razliitim dijelovima

njezina prozranog tijela poinju oblikovati neobino intenzivne

boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u

stranu. Osjeala sam kako mi suze naviru na oi. Bilo je kao da

nisam dostojna vidjeti da se takvo to dogaa preda mnom.

U redu je, budi mirna, budi mirna, smirivala me anelicaAnne. Kad gleda moje boje, gleda aneosko kraljevstvo. Rekla

sam ve prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.

Neto se istinski nevjerojatno poelo dogaati. Dok sam u

udu promatrala lijepe boje, one su poele poprimati obrise po-

jedinanih anela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu anelice Anne i tamo se poeo materijalizirati visoki aneo mukog

roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle

ruiaste. Kaem da se poeo materijalizirati aneo mukog ro-

da, ali sad znam da aneli zapravo nemaju rod, nego se nekome

prikau kao muko ili ensko, ovisno o tome kako osoba koja

komunicira s njima percipira anela. Ovaj koji se stvarao predmojim oima bio je visok mukarac, koji je imao najbrinije lice

koje sam ikad vidjela. Oi su mu bile blage i sjale su ljubavlju.

Onda je progovorila anelica Anne: Ovo je arhaneo Rafael,

Boji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova,

naroito ako se ne moe rijeiti prolih boli ili trauma ili ako jepod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhaneo Rafael je tu da

ti pomogne. Mora ga samo pozvati. Arhaneo je zatim izblije

dio i stopio se sa svijetlim tijelom anelice Anne.

40


46/191

Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimiznoljubiaste

boje koju sam vidjela oko glave anelice Anne, i preda mnom se

stvorio drugi prelijepi aneo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru,

a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi eli

ispriati vic, ali trenutak nije ba povoljan; oi su mu treperile i

smijale se.

Ovo je arhaneo Gabriel, rekla je anelica Anne. On

je predivan aneo usmjeravanja, ili ako ti u ivotu treba vie hu-

mora i smijeha on je tu. Isto tako ako planira obitelj i treba ti

savjet, on ti je na usluzi.

Zatim se preda mnom stvorio drugi aneo. Bio je vrlo im-presivan, vrlo vrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove

su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni pro-

plamsaji. ak se i glas anelice Anne promijenio iz potovanja

dok ga je predstavljala.

Ovo je arhaneo Mihael, nositelj Bojeg maa pravde iplamena svjetlosti, rekla je, kao da i sama osjea strahopoto-

vanje prema njemu. Mihael je uvijek tu za vas koji se osjeate

izgubljeni ili bez nade. Moda imate problem s alkoholom ili

drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanelu

Mihaelu i zamolite ga da svoj ma zatite usmjeri prema vama i

vai e se svjetovni problemi otopiti.

Stopala anelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom

ute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan aneo manji od

ostalih.

Ovo je arhaneo Uriel, rekla je anelica Anne. Ako

vam ivot postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uriela. Ako osjeate da samo besciljno plutate ili ste stalno na ra-

skriju ivotnih puteva, on e vam u ivot unijeti Boju ljubav i

smirenost.

Dok sam gledala anelicu Anne, primijetila sam da joj se

boje opet vraaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala meje i rekla: Postoji jo mnogo drugih anela i s vremenom e

ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost po-

magati i voditi ljude u svim podrujima svakodnevnog ivota.

41


47/191

Oni samo ele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u

ljudske ivote, ali upamti, cijelo aneosko kraljevstvo sastoji se

od ljubavi Boje koja ve ivi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i

poni djelovati.

Rekavi to, njezina se energija poela rasipati i polako je ne-

stala, no znala sam duboko negdje u sebi da ono to mi je bilo

pokazano, predstavlja samo poetak dugog putovanja na koje

sam se spremala poi aneli i ja.

42


48/191

Planina promjene

Prije tri godine odluila sam podnijeti zahtjev za promjenuosobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs

u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzroila je

prilino mnogo metea i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko

mojoj uoj i iroj obitelji.

Objasnit u razloge zbog kojih sam to uinila, a oni e se

itateljima ove knjige uiniti prilino ekscentrinima. Meutim,

na kraju krajeva, za mene je to znailo samo uiniti ono to

su aneli od mene traili, a kao i obino, bili su apsolutno u

pravu.

Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se spri-

jateljili s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su

ivjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali

dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao to moete i zami-

sliti, bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenati,

a jo sretniji kad su nas pozvali na vjenanje u kolovozu 2001.

Vjenanje se trebalo odrati u Letterkennyju, u okrugu Donegal,jer Kieran potjee iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa

smo Fran i ja odluili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u

Dublin odmah u ponedjeljak.

43

4


49/191

Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug

ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve vie

jaala, osjeala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama.

Putovali smo moda nekoliko sati kad mi je odjednom u

mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i moglasam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam ve znala da kad mi

aneli poalju sliku bilo ega, onda to ima neku svrhu pa sam

obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela

sam stazu koja je vodila uzbrdo i inilo se da ide preko planine.

Imala sam osjeaj da je mnogo ljudi prolo tim putem. Prizor

planine je bio prekrasan, ali takoer sam osjetila da to mjestoobavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi

je jak osjeaj da je planina vana i da u je ponovo vidjeti. Rekla

sam Franu to sam vidjela, a on mi je odgovorio da se moda

radi o jednoj od planina u Donegalu i da moda samo vidim po-

druje u koje putujemo i gdje emo provesti vikend. Ali ja sam

znala da planina ima mnogo vee znaenje od toga.

Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u ho-

telu, a Fran je odluio otii u etnju da protegne noge. Ja sam

odluila ostati u sobi i moda malo pridrijemati. Samo to sam

legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine.

Ovaj put je bila jo ivlja; vidjela sam ljude kako se kreu po sta-

zi, a onda zaula i glas koji je izgovorio sljedee rijei: Ovo je

mjesto gubitka i velike promjene. To je sve to je rekao i onda

je slika izblijedjela. No sad sam vrsto odluila saznati vie o toj

planini i zato se ini da je toliko vana anelima.

Te smo veeri Fran i ja veerali u hotelu, a onda smo od-luili otii u nekipub na pie. Ponovo sam Franu rekla da sam

vidjela planinu i da je oito vano da saznam neto vie o njoj. I

tako, dok je za ankom naruivao pie, upitao je barmena ima li

u blizini kakvih planina.

Planine? uzvratio je. Jedina planina koju je ovdje vri-jedno vidjeti je Muckish. im mi je Fran izgovorio ime Muc

kish, znala sam da je to planina koju sam viala i da moram otii

tamo.

44


50/191

Sljedei smo dan uivali u prelijepom vjenanju Kierana i

Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da e potrajati

dugo u no kad sam se okrenula Franu i rekla: Mislim da je

vrijeme da krenemo na spavanje. elim rano ustati i biti spremna

ujutro poi saznati neto vie o Muckishu.

Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano

je kiilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam posta-

la svjesna da imam osjeaj velikog iekivanja. Nisam znala ega,

ali znala sam da se u tom trenutku nalazim tono gdje treba.

Kad smo izali iz jednog zavoja, pred nama se pokazala pla-

nina. Stajala je pred nama kao da neto uva i kao da pazi kome

e otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnoju, vidjela sam

istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko pla-

nine. Polako smo poeli pjeaki sve dok nismo doli do pravog

puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok jo nismo

stigli ni do pola puta, naili smo na kip Djevice Marije. Na obli-njem zidiu sjedio je neki starac.

Budite paljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo,

upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo na-

predovali, put se nakratko sputao nizbrdo i odveo nas u malu

udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promije-nilo. Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je

oivjelo, potpuno oivjelo. Sve je u jednom trenutku postalo ne-

okaljano cjelovito to je jedini nain na koji to mogu opisati.

Dogodilo se poput munje ak i bre. Mogla sam uti travu

kako raste; osjetila sam oko sebe sve male ivotinje na planini;

ptice su letjele i inilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala

sam vrlo udan osjeaj da razumijem kako sam napravljena od

iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput

sam shvatila pravo znaenje Bojeg svijeta. On je jedno. Stvorio

ga je Bog i iako su u njemu mnoge ivotinje i ljudi i stvari, svijet

je ve savreno cjelovit postoji samo Bog koji se pojavljuje uobliku ivotinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkrie zapre-

pastilo. Osjetila sam se kao osoba potpuno neznaajnom; zapra-

vo, u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.

45


51/191


52/191

ula sam odgovor. Dok si bila bolesna, tvoja je dua zazivala.elju da ode kui. Bog je uo te povike i uzeo je tvoju duu. Ali

tvoje putovanje ovdje na Zemlji jo nije gotovo; jo ima posla

pa si se vratila, ali odsad e biti poznata kao Francesca Brown.

Ona je tvoj pravi identitet

anđeli koji mi šapću -francesca brown

Documents