anatomija organi.pdf

ORGANI

I.P. Glandula thyreoidea

Glandula tireoidea je endokrina lijezda smjetena u prednjem dijelu vrata, ispred dunika. Izgraena je od dva renja desnog i lijevog, lobus dekster et sinister. Ove renjeve povezuje istmus glandule tireoidee koji se nalazi u visini od 2-4. trahealne hrskavice. Nekada od istmusa polazi uski krak ljezdanog tkiva koji dopire do hioidne kosti. To je lobus piramidalis koji predstavlja ostatak duktus tireoglosusa iz embrionalnog

doba. O njemu treba voditi rauna kod izvoenja gornje traheotomije. Stranji dijelovi medijalne povrine renjeva tireoidne lijezde dolaze u odnos sa jednjakom i n. laringeus rekurensom koji tee u brazdi izmeu jednjaka i dunika. Lateralno renjevi su u odnosu sa ilno-nervnim snopom vrata kojeg ine a. karotis komunis-medijalno, v. jugularis interna-lateralno i n. vagus-u sredini i straga. Glandula tireoidea je povezana sa trahejom

pomou nekoliko fibroznih snopova koji su oznaeni kao ligamenta suspenzoria glandule tireoidee. Osim toga dijelovi m. sternotireideusa koji se sputaju sa jezine kosti i fiksiraju na kapsulu ove lijezde ine tzv. m. levator glandule tireoidee. Osim prethodno opisanog kompaktnog dijela lijezde, esto nalazimo tzv. akcesorne tireoidne lijezde. Razlikujemo: 1. glandule tireoidee akcesorije suprahioidee koje lee iznad jezine kosti, 2. glandule tireoidee akcesorije infrahioidee koje lee ispod jezine kosti, 3. glandule tireoidee akcesorije prehioidee koje lee ispred jezine kosti, 4. glandule tireoidee akcesorije posteriores koje lee izmeu traheje i ezofagusa i 5. glandule tireoidee akcesorije inferiores koje se nalaze u toraksu, a smjetene su ispred traheje.

Tireoidna lijezda je dobro vaskularizirana. Arterijsku krv joj dovode dvije aa. tireoidee superiores, grane a. karotis eksterne, te dvije aa. tireoidee inferiores koje se

odvajaju od trunkus tireocervikalisa, koji pripada a. subklaviji. Nekada imamo i petu

tireoidnu arteriju. To je arterija tireoidea ima koja se odvaja od a. karotis komunis ili od

trunkus brahiocefalikusa. Sa gornjih dijelova lijezde vensku krv odvode vv. tireoidee superiores koje se uljevaju u v. jugularis internu. Sa lateralnih strana idu vv. tireoidee

medije koje se takoe uljevaju u v. jugularis internu. U donjim dijelovima lijezde formira se pleksus tireoideus impar iz kojeg odlazi v. tireoidea ima koja se uljeva u v.

brahiocefaliku sinistru.

Tireoidna lijezda lui tiroksin i trijod tironin. To su hormoni koji imaju veoma vanu ulogu u normalnom odvijanju metabolizma i regulaciji brojnih funkcija u organizmu (sazrijevanje nervnog sistema, rad srca itd).

www.perpetuum-lab.com.hr

I.P. Glandulae parathyreoideae

Paratireoidne lijezde, zajedno sa timusom pripadaju tzv. branhigenim organima budui da se razvijaju iz endoderma krnih vrea. To su mala tjelaca ovalnog ili okruglog oblika smjetena na stranjem rubu tireoidne lijezde, ili u uglu izmeu nje i dunika. Razlikujemo dvije gornje i dvije donje paratireoidne lijezde, glandule paratireoidee superiores et inferiores. Paratireoidne lijezde imaju boju bijele kafe, to je bitan podatak jer ih ne smijemo zamijeniti sa akcesornim tireoidnim lijezdama koje su tamnocrvene boje ili sa grudvicama masti koje su ute. Od odnosa paratireodnih lijezda treba pomenute da se gornje nalaze obino iza a. tireoidee superior i n. laringeus rekurensa, dok su donje ispred ovog ivca, a sprijeda su pokrivene renjevima tireoidne lijezde. Paratireoidne lijezde lue paratireoidni hormon koji uestvuje u odravanju normalne koncentracije kalcijuma u plazmi to je neophodno za adekvatnu neuromiinu aktivnost.

I.P. Hypophisis cerebri

Hipofiza (hypophysis s. glandula pituitaria) je mala endokrina lijezda koja se nalazi na ventralnom dijelu hipotalamusa sa kojim je povezana svojom peteljkom ili

infundibulumom. Smjetena je u hipofiznoj udubini (fossa hypophysialis) na gornjoj strani trupa klinaste kosti, a izmeu desnog i lijevog sinus cavernosusa. Gornja strana trupa klinaste kosti izmeu tuberculuma i dorsuma sellae je u cjelini oblikovana kao tursko sedlo, pa se i zove sella turcica. Udubina u kojoj je smjetena hipofiza pokrivena je duplikaturom tvrde modane opna zvanom diaphragma sellae, koja u sredini posjeduje otvor za prolaz infundibuluma. Iznad hipofize nalaze se hipotalamus i optika hijazma. Teina joj varira od 0,3 do 0,8 grama.

Hipofiza se sastoji iz dva osnovna dijela, adeno i neurohipofize, koji se razlikuju

kako po razvoju, tako i po grai i funkciji. Adenohipofiza je ektodermalnog porijekla, a neurohipofiza po svom razvoju pripada diencefalonu.

Adenohipofiza se najveim dijelom nalazi u sella turcica, a manjim dijelom iznad diaphragmae sellae. Zauzima etiri petine hipofize. Sastoji se od tri dijela: prednji (pars anterior), srednji (pars intermedia) i stranji dio (pars infundibularis). Pars anterior zauzima rostralni dio hipofizne udubine i predstavlja najvei i najvaniji dio adenohipofize. Pars intermedia se nalazi na granici izmeu adeno i neurohipofize, dok pars infundibularis predstavlja supraselarni nastavak adenohipofize koji u vidu nepotpune

ogrlice obuhvata gornji dio infundibuluma. U ovom dijelu adenohipofize nalazi se jedan

dio primarne kapilarne mree, te zavreci aksona iz pojedinih jedara hipotalamusa. Adenohipofizni hormoni su u zavisnosti od njihove hemijske grae, grupisani u tri klase: glukoproteinski, mamosomatotropni i opiomelanokortni hormoni.

Glukoproteinski hormoni (tiro-stimulirajui - TSH, luteinizirajui LH i folikulostimulirajui FSH). Tiro stimulirajui hormon (TSH) djeluje na folikularne elije titne lijezde koje pod njegovim uticajem izluuju hormon tiroksin. Folikulo stimulirajui hormon (FSH) potie rast folikula u ovarijumu, a kod mukaraca aktivira spermatogeni epitel testisa. Luteinizirajui hormon (LH) uzrokuje ovulaciju, dok kod mukaraca stimulira intersticijske (Leydig-ove) elije na sekreciju testosterona


Mamosomatotropni hormoni (somatotropni hormon STH; i prolaktin) Somatotropni hormon (STH) stimulira rast tijela nakon roenja. Prolaktin potie razvoj mljene lijezde i laktaciju.

U skupinu opiomelanokortnih hormona spadaju adrenokortikotropni (ACTH) i

melanostimulirajui hoormon (MSH). Adrenokortikotropni hormon (ACTH) stimulira sekreciju glukokortikoida iz kore nadbubrene lijezde, a u neto manjoj mjeri i sekreciju mineralokortikoida. Funkcija melanostimulirajueg hormona kod ovjeka nije poznata.

Neurohipofiza je dio pituitarne lijezde koji se razvija iz diencefalona. Sastoji se iz tri dijela: eminentia mediana, infundibulum i pars posterior. Eminentia mediana se

nalazi na granici sa hipotalamusom. Ona obuhvata gornji dio infundibuluma na

ventralnom zidu tree modane komore. U njoj se nalazi proksimalni dio tzv. portalnog krvotoka hipofize, potom zavreci aksona peptidergikih neurona iz jedara hipotalamusa na ijim se krajevima lue releasing i inhibiting hormoni, te zavreci dopaminergikih aksona tuberoinfundibularnog trakta iz nc. arcuatusa. Infundibulum, zajedno sa pars

infundibularisom adenohipofize ini peteljku itave hipofize. Pars posterior se nalazi u kaudalnom dijelu sellae turcicae. ine ga pituciti, brojni kapilari, te aksonski zavreci koji uglavnom potiu iz magnocelularnih jedara hipotalamusa. Na fenestriranim kapilarama partis posterioris zavravaju aksoni iz magnocelularnih jedara hipotalamusa ( nc. supraopticus i nc. paraventricularis) koji prethodno formiraju tr.

hypothalamohypophysialis. Na aksonskim terminalima oslobaaju se oksitocin i antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin.

Oksitocin je hormon kojeg stvaraju magnocelularni neuroni paraventrikularnog

jedra hipotalamusa. Ovaj hormon ima dva glavna fizioloka uinka: podstie otputanje mlijeka iz dojke i uzrokuje kontrakciju glatke muskulature materice za vrijeme poroaja. Antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin stavaraju magnocelularni neuroni

supraoptikog jedra hipotalamusa. On djeluje na permeabilnost distalnih tubula bubrega u smislu poveanja reapsorpcije vode i elektrolita iz primarnog urina u cirkulaciju.

Hipofizu vaskulariziraju aa. hypophysiales superiores et inferiores koje se

odvajaju od supraklinoidnog i kavernoznog segmenta a. carotis internae. Eminentiu

medianu i gornji dio infundibuluma opskrbljuju gornje hipofizarne arterije koje u

pomenutim strukturama prave tzv. primarni kapilarni splet. Kapilari u ovom spletu su

fenestrirani i u kontaktu su sa peptiderginim i dopaminerginim aksonima iz hipotalamusa. Kapilari iz primarnog kapilarnog spleta se spajaju i formiraju duge

portalne sudove koji se sputaju kroz infundibulum do adenohipofize. Od ovih sudova u adenohipofizi se formira sekundarni kapilarni splet. Portalne krvne ile hipofize, su slino v. portae u jetri, umetnute izmeu dva kapilarna spleta, jednog u eminentia mediana i drugog u adenohipofizi. Portalni krvotok hipofize je dio tzv. neurovaskularne

mree preko koje hipotalamus djeluje na izluivanje hormona adenohipofize (preko releasing i inhibiting hormona). Donje hipofizarne arterije snabdjevaju

neurohipofizu.Vensku krv iz hipofize skupljaju tzv. hipofizarne vene koje se uljevaju u

sinus cavernosus.


I.P. Thymus

Timus je limfo-epitelni organ smjeten u gornjem medijastinumu, a svojim gornjim dijelom dolazi i u podruje vrata. Na vratu se nalazi ispred dunika, dok njegov vei dio lei u gornjem medijastinumu izmeu medijastinalnih pleura i perikarda. Neposredno ispred njega lei sternum, dok se straga nalaze: prvo sloj vena (v. brahiocefalika dekstra et sinistra), pa potom sloj arterija (trunkus brahiocefalikus, a.

karotis komunis sinistra i a. subklavija sinistra) i na kraju traheja. Timus posjeduje dva

renja, lobus dekster et sinister koji su obino prislonjeni jedan uz drugog svojim medijalnim povrinama. esto ta dva renja povezuje dio ljezdanog tkiva oznaen kao istmus timikum. Timus raste do puberteta kada poinje njegova redukcija, a elementi koji ga izgrauju bivaju zamijenjeni masnim tkivom. Taj ostatak timusa zovemo korpus timikum. Renjeve timusa grade primarni i sekudarni renjii. Vie primarnih lobula gradi jedna sekundarni. Na presjeku kroz lobuluse vidljivo je da periferni dio zauzima

kora, a sredini sr ili medula. Kora je graena od retikularnog tkiva koje sadri gusto zbijene male limfocite. Medula je takoe graena iz retikularnog tkiva u koju su uklopljeni limfociti, ali u manjem broju nego u kori. Funkcija timusa jo nije do kraja istraena. Eksperimentalna istraivanja upuuju na povezanost timusa i naeg imunolokog aparata, a zna se timus ima znaajnu ulogu u stvaranju tzv. T limfocita.

I.P. Nasus externus

Vanjski nos ima oblik trostrane piramide. Na njemu opisujemo basis nasi koja lei na licu, te prelazi na obraze, potom vrh, apeks nasi koji je slobodan i okrenut prema dolje

i naprijed, te tri plotine, od kojih je jedna donja, a dvije lateralne. Na donjoj plotini nalaze se otvori, nares ili aperture nasales eksterne, koji su odjeljeni sa pars mobilis septi

nasi. Lateralne plotine u donjoj polovini pokazuju jednu brazdu, sulkus alaris, iji je konkavitet okrenut prema gore i natrag. Dio lateralne plotine koji se nalazi ispred i ispod ove brazde naziva se krilo nosa ili ala nasi. Mjesto gdje nos prelazi u elo oznaava se kao radiks nasi. Od radiksa do apeksa protee se dorzum nasi. Osnovu vanjskog nosa ine kotani i hrskavini skelet. Na njega se prislanjaju miini sloj, potkono tkivo i koa. Kotanu osnovu vanjskog nosa ine procesus frontalis maksile i osa nasalia. Hrskavinu osnovu predstavljaju kartilago nasi lateralis, kartilago alaris major, kartilagines alares minores i kartilagines alares akcesorije.

I.P. Sinus paranasales

Paranazalni sinusi su pneumatizirani prostori koji se nalaze uz nosnu duplju i sa

njom komuniciraju. Ima ih 4: sinus spfenoidalis, maksilaris, frontalis i etmoidalis.

Sinus sfenoidalis je smjeten u trupu klinaste kosti, i jednom pregradom, septum sinuum sfenoidalium podijeljen je na dva dijela koji ne moraju biti jednaki. Nekada

postoji i vie pregrada koje sfenoidalni sinus dijele na vie odjeljaka. Sfenoidalni sinusi, kada su jako razvijeni alju svoje produetke prema malim i velikim krilima, te


pterigoidnim narastcima, to moe uzrokovati komplikacije pri upalama i operativnim zahvatima u ovom podruju. Aperturae sinus sfenodalis se nalaze u malim kotanim koljkama zvanim conhae sfenoidales (osicula Bertini), koje su najprije samostalne, a potom srastu sa klinastom kosti. Sinus sfenoidalis e otvara preko recesus sfenoetmoidalis

u gornji nosni hodnik. Kroz sfenoidalni sinus se moe pristupit na hipofizu, to se oznaava kao transfenoidalni pristup. Sinus maxillaris je kotana upljina ispunjena zrakom i obloena sluznicom nosne duplje. Ima kao i trup gornje vilice oblik trostrane piramide sa bazom prema medijalno i

vrhom prema lateralno. Kotani zidovi maksilarnoga sinusa predstavljeni stranama na trupu gornje vilice. Na medijalnom zidu sinusa koji ujedno predstavlja njegovu bazu,

nalazi se trokutasti procjep hiatus maksilaris koji je pomou nastavaka triju susjednih kostiju podijeljen na tri manja, sekundarna otvora, prednji, srednji i stranji. Jedino je srednji prolazan, dok su prednji i stranji zatvoreni sluznicom nosne duplje oznaenom kao fontikuli nasales. Pomenuti narastci susjednih kostiju koji uestvuju u suavanju hiatusa maksilarisa su: odozgo, procesus uncinatus osis etmoidalis, straga, procesus

maksilaris osis palatini i odozdo, procesus etmoidalis conhae nasalis inferioris. Otvor koji

ostaje prohodan ima polumjeseast oblik te je nazvan hiatus semilunaris. On se otvara u meatus nasi medius. Osim centralne upljine sinus maxillaris posjeduje i etiri produetka ili recesusa i to: recesus zigomatikus prema istoimenom narastku, recesus frontalis prema

procesusu frontalisu, recesus palatinus prema procesusu palatinusu i recesus alveolaris

prema alveolarnom narastku. Od njih je sa praktinog aspekta najznaajniji recessus alveolaris koji se prua iznad korijenova predkutnjaka i kutnjaka, a izuzetno iznad korijena onjaka. Korijenovi zuba preko ovog recesusa imaju blizak odnos sa sinusnom upljinom, a esto svojim vrhovima stre u nju. Najblie odnose sa sinusom imaju korijenovi prvog i drugog kutnjaka, te umnjak, ime se objanjava mogunost prenosa patolokih procesa sa korijenova ovih zuba na sinus maxillaris, kao i mogunost prodiranja njihovih zalomljenih dijelova u upljinu sinusa prillikom ekstrakcija (vaenja zuba). Kroz upljinu maksilarnog sinusa esto se pruaju parcijalne ili Underwood-ove i totalne pregrade, koje maksilarni sinus dijele na tzv. akcesorne sinuse. Ove pregrade

imaju veliki znaaj pri operacijama maksilarnog sinusa. U unutranjosti frontalne kosti, na mjestu koje odgovara glabeli i supercilijarnim

arkusima, eona kost je pneumatizirana, odnosno posjeduje upljinu, sinus frontalis. On se otvara na donjoj strani kosti, na apertura sinus frontalis. Obino je podijeljen na dva dijela (koji ne moraju biti simetrini) pregradom, septum sinuum frontalium. Moe postojati vie pregrada koje eoni sinus dijele na vie odjeljaka. Volumen mu varira od 5 do 25 cm, a u sluajevima maksimalne razvijenosti eoni sinus se prua prema gore sve do tjemene kosti, a dolje i nazad do malih krila klinaste kosti. Komunicira sa srednjim

nosnim hodnikom preko infundibuluma.

Etmoidalni sinus se sastoji od tankih kotanih lamela koje meusobno ograniavaju vei broj upljina zvanih etmoidalne odajice, celulae etmoidales. Odajice su obloene sluznicom nosne duplje i sve skupa ine sinus etmodalis. Neke od ovih odajica pripadaju iskljuivo etmoidalnoj kosti i nalaze se u unutranjosti labirinta. Druge su u vidu poluodajica, te budu nadopunjene i zatvorene susjednim kostima sa kojima grade

potpune kotane odajice. S obzirom na svoj poloaj celulae etmoidales se dijele na prednje, srednje i stranje. Prednje, celulae etmoidales anteriores i srednje, celulae


etmoidales mediae otvaraju se u meatus nasi medius, a stranje, cellulae ethmoidales posteriores u meatus nasi superior.

Ispitna pitanja koja se trebaju znati na usmenom, a ue se u okviru praktinog dijela ispita su:

1. I.P. muskuli suprahijoidei u koje spadaju: m. digastrikus, m. stilohijoideus, m. genijohijoideus i m. milohijoideus

2. I.P. muskuli infrahijoidei u koje spadaju: m. sternohijoideus, m. omohijoideus, m. sternotireoideus i m. tireohijoideus

3. I.P. muskuli prevertebrales u koje spadaju: m. longus koli, m. longus kapitis i m. rektus kapitis anterior

4. I.P. muskuli mastikatori: m. maseter, m. temporalis, m. pterigoideus medijalis i m. pterigoideus lateralis

5. I.P. Arterija karotis interna

6. I.P. Vena kava superior

7. I.P. Vene brahijocefalike

I.P. Trachea

Traheja ili dunik je dio respiratorne cijevi koji se protee od donjeg ruba prstenaste hrskavice do mjesta gdje poinju bronhi. Protee se od 6. cervikalnog do 4. torakalnog prljena. Mjesto gdje se dijeli na bronhe zove se bifurkacijo traheje I nalazi se u projekciji 4. torakalnog, odnosno procesus spinosusa 3. torakalnog prljena. Na traheji opisujemo cervikalni I torakalni dio. Cervikalni dio lei u medijalnoj liniji, dok je torakalni pomaknut malo u desnu stranu. Na njenoj vanjskoj povrini imamo jedno udubljenje koga ini glandula tireoidea. To je impresio tireoidea. Osim njega, malo povie bifurkacije imamo otisak od arkusa aorte koji se zove impresio aortika.

to se tie odnosa, sprijeda na cervikalni dio priljee istmus glandule tireoidee, potom jeprednji zid u odnosu sa pleksus tireoideus impar I venom tireoideom imom, te sa

timusom. Straga je u odnosu sa ezofagusom. Lateralne strane pokrivaju renjevi titne lijezde, a prema dolje lateralne strane su odnosu sa ilno-nervnim snopom vrata koga ine arterija karotis komunis-medijalno, vena jugularis interna-lateralno i nervus vagus-u sredini i straga. U uglu izmeu traheje i ezofagusa teku nervi laringei rekurentes. Torakalni dio je smjeten u gornjem medijatinumu. Sprijeda ga kria vena brahijocefalika sinistra, a ispod toga trunkus brahijocefalikus, arterija karotis komunis sinistra i arkus


aorte. Straga lei nja jednjaku. Lijeva strana torakalnog dijela je u odnosu sa pleurom medijastinalis, nervus laringeus rekurensom i arkusom aorte. Desna strana torakalnog

dijela je takoe u odnosu sa pleurom medijastinalis, sa venom kavom superior i venom azigos.

U grai traheje imamo:

1. tunika fibroelastika koja se protee korz cijelu traheju. U nju su uloene hrskavice traheje, a dio ove tunike fibroelastike koji spaja dvije hrskavice zove se lig.

anulare.

2. kartilagines traheales, odnosno hrskavice traheje imaju oblik nepotpunih

prstenova koji su otvoreni prema natrag. Imai ih 16-20. Zadnja hrskavica posjeduje

izdanak koji ide prema dolje i podupire tzv. trahealni greben. Ovaj greben dijeli struju

zraka i rasporeuje je u odgovarajui bronh.

3. tunika muskularis nalazi se na stranjem zidu koji se oznaava kao parijes membranaceus.

4. tunika mukoza-sluznica je blijedocrvena i u lamini propriji posjeduje

mnogobrojne lijezde nazvane glandule traheales.

I.P. Bronchi principales

Traheja ili dunik se u visini etvrtog grudnog prljena dijeli na dva glavna bronha:bronhus principalis dekster i sinister. To mjesto se oznaava kao bifurkacija traheje. Bronhi divergiraju zatvarajui ugao od 70 stepeni. Desni bronh je iri i krai i uglavnom nastavlja smjer traheje. Sprijeda je u odnosu sa venom kavom superior, a sa

njegove gornje strane prolazi vena azigos koja se uljeva u venu kavu superior. Lijevi

bronh je ui i dui i postavljen je vodoravnije od desnog. Na lijevom bronhu jai luk aorte. Straga je u odnosu sa jednjakom, duktus toracikusom i aortom toracikom.

I.P. Pulmo sinister

Lijevo plue ima dva renja: lobus superior et lobus inferior. Ova dva renja su odvojena pomou fisure oblikve. Fisura oblikva zapoinje straga u visini procesus spinosusa 3. torakalnog prljena, potom ide koso od natrag i gore prema naprijed i dolje, te zavri na spoju kotanog i hrskavinog dijela 6. rebra. Zbog kosog toka fisure oblikve, sprijeda emo vidjeti samo lobus superior, a straga mali dio lobus superiora i lobus inferior. Lobus superior se sprijeda protee 3-4 cm iznad klavikule do granice izmeu 6. i 7. rebra. Straga ide od 7. cervikalnog do procesus spinosus 3. torakalnog prljena. Lobus inferior vidimo samo straga. Protee se od procesus spinosus 3. do procesus spinosus 9. ili 10. torakalnog prljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu lijevog plua bronh se nalazi u sredini i straga, ispod njega su vene pulmonales, a iznad i ispred bronha su arterije pulmonales.


I.P. Pulmo dexter

Desno pluie ima tri renja. To su lobus superior, medius et inferior. Lobus superior i medius odjeljuje fisura horizontalis koja ide tokom 4. rebra. Lobus medius i

inferior odjeljuje fisura oblikva koja ima gotova identian tok kao i ona sa desne strane. Lobus superior se sprijeda protee 3-4 cm iznad klavikule do 4. rebra. Straga ide od 7. cervikalnog do procesus spinosusa 3. torakalnog prljena. Lobus medius ide od 4. do granice izmeu 6. i 7. rebra. Ovaj reanj ne vidimo sa stranje strane. Lobus inferior nalazimo samo sa stranje strane. Protee se od 3. do procesus spinosusa 9. ili 10. torakalnog prljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu desnog plua, bronh se nalazi najvie gore, ispod njega su arterije pulmonales, dok se ispod arterija nalaze vene pulmonales.

I.P. Pluni acinus

Dio plua koji u sebi sadri elemente nastale diobom terminalnog bronhiola naziva se pluni acinus. Naime terminalni bronhiolus se dijeli prvo na dvije grane, nazvane bronhioli respiratori, koji po zidovima imaju male mjehurie, odnosno alveole. Svaki bronhiolus respiratorius dijeli se dalje na dvije ili tri grane, to se ponavlja tri do etiri puta. Konani produkti tog djeljenja su cjevice nazvane duktuli alveolares, iji je zid ispunjen alveolama. Svaki duktus alveolaris zvrava dijelei se na 2 slijepa kraja. Dakle svi ovi pobrojani elementi ine pluni acinus. On ima oblik piramide kojoj je baza okrenuta prema povrini plua, a u podruju vrha ulazi terminalni bronhiolus. Acinusi su meusobno odjeljeni sa vezivom koje ini interacinozna septa. 10-20 acinusa ini pluni renji, lobulus pulmonis. Ovi pluni renjii su odjeljeni debljim vezivnim pregradama koje ine interlobularna septa.

I.P. Pleura pulmonalis

Pleura pulmonalis ili pluna maramica je serozna opna koja obavija itavo plue osim hilusa i mjesta gdje se vee lig. pulmonale. Ulazi u fisure oblikve i horizontalis. Ulazei u ove fisure, dva susjedna lobusa budu odvojena duplikaturom pulmonalne pleure, te mogu jedan po drugom kliziti. Povrine lobusa kojima se oni meusobno dodiruju, a u koji su obloeni duplikaturom pleure, zovu se facijes interlobares. Kod plunog korijena pleura pulmonalis prelazi u pleuru parijetalis. Pleura pulmonalis daje pluima karakteristian sjaj, koji se promjeni kod upala plua ili same pleure.

I.P. Pleura parietalis

Pleura parijetalis oblae unutranju povrinu upljine u kojoj se nalaze plua. Dijelimo je na pleuru kostalis, pleuru medijastinalis i pleuru dijafragmatiku.


Pleura kostalis oblae unutranju povrinu rebara, meurebarnih prostora i jednog dijela sternuma. Sa njima je povezuje fascija endotoracika.

Pleura medijastinalis je razapeta izmeu prednjeg zida toraksa i kime. Ona ini lateralne zidove medijatinuma. U podruju plunog korijena duplikatura pleure medijastinalis formira tzv. mezopneumonijum. On u svom gornjem dijelu meu svojim listovima sadri pluni korijen, dok ispod plunog korijena listovi pleure medijastinalis priljeu jedan uz drugog i formiraju lig. pulmonale, koji se protee do dijafragme. Pleura dijafragmatika pokriva kupulu dijafragme, odnosno lateralne dijelove

dijafragme koji nisu pokriveni perikardom.

Onaj dio pleure parijetalis koji se izdie iznad prvog rebra zove se kupula pleure. Ona se straga projektuje u nivou 7. cervikalnog prljena. Kupulu pleure ispunjava pluni vrh, a ona ima veoma vaan odnos sa arterijom subklavijom.

I.P. Morfologija srca

Srce ima oblik konusa, odnosno jedne trostrane piramide na kojoj opisujemo, vrh, bazu i tri strane. Od ove tri strane, jedna je prislonjena uz prednji zid toraksa, te se zove

facijes sternokostalis. Druga je okrenuta prema natrag i dole i lei na dijafragmi, pa je nazivamo facijes dijafragmatika. Trea strana je u kontaktu sa lijevim pluem, te je oznaena kao facijes pulmonalis. Rub izmeu facijes dijafragmatike i sternokostalis je dobro iraen. Oznaavamo ga margo dekster ili akutus. Na lijevoj strani nema izrazitog ruba, nego se kao rub uzima itava facijes pulmonalis, koja ini tupi rub, nazvan margo obtuzus. Margo akutus i obtuzus su uslovljeni graom komora. Naime, desna komora je tanja nego lijeva, te se kod kontrakcije srca moe jae pregnuti, ime pravi otri rub ili margo akutus.

Srca je izvana jednom poprenom brazdom zvanom sulkus koronarius podjeljeno na dva dijela: ventrikularni (komorni) i atrijalni (pretkomorni) dio.

Na ventrikularnom dijelu sprijeda se nalazi sulkus interventrikularis anterior, koji

ide prema vrhu srca, dolazei neto desno od samog vrha. Na stranjoj strani nalazi se druga brazda, sulkus interventrikularis posterior, koji takoe dolazi neto desno od vrha ili apeksa srca. Ove dvije brazde se sastaju i ine usjek, incisura apicis kordis. Lijevo od ove incisure je dio srca koji pripada lijevom ventrikulu i koji se palpira u 5.

interkostalnom prostoru, 1 cm medijalno od mamilarne linije kao srani udarac ili iktus kordis. Na prednjoj strani ventrikularnog dijela srca, desno od sulkus interventrikularis

anteriora nalazi se konus arteriozus ili infundibulum od kojeg odlazi trunkus pulmonalis.

Na atrijalnom dijelu srca razlikujemo desni i lijevi atrij. Sa desne strane nalazi se

aurikula dekstra koja je u embrionalno doba predstavlja pravi atrij. Isto tako sa lijeve

strane vidimo aurikulu sinistru. Obje aurikule obuhvataju velike arterijske krvne ile. Atriji su meusobno odjeljeni sa vanjske strane jednom brazdom nazvanom sulkus interatrijalis. U desni atrij ulaze vena kava superior i inferior, te sinus koronarius. Na

granici izmeu ovih krvnih ila i aurikule dekstre nalazi se sulkus terminalis atrii dekstri. U lijevi atrij ulazi 4-5 pulmonalnih vena. Baza srca sa svom krvnim ilama na njoj ini sranu krunu ili koronu kordis.


I.P. Atrium dextrum

Desni atrij je izduen u smjeru od gore prema dole, to odgovara ulasku velikih vena u njega. Prednji dio desnog atrija ini aurikula dekstra u koj se nalaze mnogobrojni miini snopovi nazvani trabekule karnee. Desna aurikual je u embrionalno doba bila pravi atrij, dok je sadanji atrij tada bio samo proirenje upljih vena oznaeno kao sinus venarum kavarum. Granicu izmeu aurikule dekstre i atrija ini greben, krista terminalis, koja ide od naprijed i lijevo prema natrag i desno i odgovara sulkusu terminalisu na

vanjskoj strani. Sa gornje strane u desni atrij ulazi vena kava superior, a sa donje vena

kava inferior. Izmeu ulaza ovih vena nalazi se izboenje, tuberkulum intervenozum, koji sprijeava sudar krvnih struja iz ove dvije vene. Ue vene kave inferiorm ima svoju valvulu, valvula vene kave inferior. Ispod nje nalazi se ue sinus koronariusa sa svojom valvulom. Jo vie prema dolje nalazimo desno atrijoventrikularno ue, koje vodi u desni ventrikul. Izmeu ua vene kave inferior i desnog atrijiventrikularnog ua nalaze se otvori malih sranih vena, foramina venarum minimarum. Od valvule vene kave inferior prema prednjeg kraju lijevog zida protee se nabor endokarda koga ini jedan fibrozni snop nazvan tendo Todari. On je vaan za odreivanje poloaja Aof-Tavarinog vora. Lijevi zid desnog atrija ini septum interatrijale koji ga odvaja od lijevog atrija. Na njemu sa nalazimo jedno udubljenje nazvano fosa ovalis, koja je ostatak ovalnog

otovra iz embrionalnog doba. Fosa ovalis je omeena sa limbus fose ovalis. Inae foramen ovale koji postoji u embrionalno doba povezuje desni i lijevi atrij. Naime krv u

tom periodu ne ide u desni ventrikul, jer embrio ne die.

I.P. Atrium sinistrum

Lijevi atrij je izduen u smjeru od desna na lijevo, to odgovara ulasku pulmonalnih vena, za razliku od desnog atrija koji je izduen u smjeru od gore prema dolje, to odgovara ulasku vene kave superior i inferior. Na lijevoj atriju prema naprijed nalazi se aurikula sinistra koja obuhvata trunkus pulmonalis sa lijeve strane. Lijeva

aurikula je manja od desne, a iznutra je kao i desna obloena sa trbekule karnee. Na gornjoj strani lijevog atrija ulazi 4-5 pulmonalnih vena, dok na donjoj strani nalazimo

veliki otvor, ostium venozum sinistrum ili ostium atriventrikulare sinistrum koji je

zatvoren sa valva bikuspidalis. Izmeu lijevog i desnog atrija nalazi septum interatrijale, na kome se sa strane lijevog atrija nalazi polumjeseasti rub, falks septi. On je ostatak valvule foraminis ovalis koja postoji u embrionalno i fetalno doba.

I.P. Ventriculus sinister

Lijeva komora ima dosta deblje zidove od desne jer pokree veliki ili somatski krvotok. Ima oblik konusa, zbog debljine svojih zidova, za razliku od desnog koji je

spljoten jer se akomodira prema lijevom ventrikulu. Izlazni dio lijevog ventrikula je postavljen straga i upravljen prema desno, tako da se aorta i trunkus pulmonalis kriaju. Kao i kod desnog ventrikula, tako je i kod lijevog ulazni dio hrapav, a izlazni gladak. Na


bazi lijevog ventrikula nalazimo dva otvora. To su ostium venozum sinistrum koji je

zatvoren sa valva bikuspidalis ili mitralis i ostium arteriozum sinistrum ili ostium aorte

koji je zatvoren sa valva aorte.

I.P. Ventriculus dexter

Desni ventrikul ima tanje zidove od lijevog jer pokree mali ili pulmonalni krvotok. Njegov ulazni dio je kao i kod lijevog ventrikula hrapav, dok mu je izlazni dio

gladak. Na granici izmeu ulaznog i izlaznog dijela nalazi se greben, krista supraventrikularis koja predstavlja ostatak prvobitnog septuma izmeu ventrikula. Odmah ispod ove kriste nalazi se jedan jaki mesnati greben koji polazi od septuma i ide

prema uglu kojeg ine prednji i stranji zid desnog ventrikula. To je trabekula septomarginalis kroz koju prolazi krus dekstrum Hisovog snopia sprovodne muskulature srca. Ova trabekula je u vezi sa cristom supraventrikularis sa kojom omeuje okrugli otvor korz koji prolazi krv na putu od ulaznog do izlaznog dijela desnog ventrikula. Na

bazi ventrikularnog konusa nalazimo dva otvora. To su ostium venszum dekstrum koji je

zatvoren sa valva trikuspidalis. Ova valva posjeduje tri kuspisa i to prednji, medijalni i

stranji, te analogno njima i tri papilarna miia, takoe prednji, medijalni i stranji. Drugi otvor je ostium arteriozum sinistrum ili ostium trunci pulmonalis kojeg zatvara

valva trunci pulmonalis.

I.P. Endocardium

Endokard je glatka membrana, debljine 20-50 mikrona koja pokriva unutranju stranu sranog zida. Na venoznim i arterijskim uima endokard se previje na kuspise i semilunarne valvule, te ih obavija sa obje strane. Endokard ima tri sloja:

1. Endotel, kojeg ini jedan sloj ploastih stanica, 2. Lamina proprije je sloj vezivnog tkiva. Dijeli se na subendotelijalni sloj

vezivnog tkiva, potom stratum intermedium sa tankim elastinim nitima i vanjski sloj sa debelim elastinim nitima, te manje ili vie glatkih miinih niti,

3. Stratum subendokardijale je takoe vezivni sloj koji povezuje endokard sa miokardom. U jjemu nalazimo krvne ile i nerve, ime se razlikuje od lamine proprije.

I.P. Pericardium

Perikard je vrea koja obavija srce i poetne dijelove velikih krvnih ila. Kod perikarda razlikujemo dva lista: fibrozni-perikardium fibrozum i serozni-perikardium

serozum.

Fibrozni perikard je vrea izgraena od gustog vezivnog tkiva. Ima oblik konusa sa bazom prema dolje i vrhom prema gore. Baza mu lei na dijafragmi u podruju prednjeg lista centrum tendineuma. Fibrozni perikard je fiksiran za zidove grudnog koa


slojem vezivnog tkiva koji potie od fascije endotoracike. Taj sloj je oznaen kao epiperikardijalno vezivno tkivo. Osim njega, u fiksaciji fibroznog perikarda uestvuju i odreeni ligamenti. Razlikujemo lig. sternoperikardijakum superius (izmeu stranje strane manubrijuma sterni i perikarda) i lig. sternoperikardijakum inferius, koji se nalazi

u blizini apeksa srca. Pored sternoperikardijanih ligamenata, perikard fiksiraju i perikardijakofrenini i vertebroperikardijani ligamenti. Ligamenta perikardijakofrenika su razapeta izmeu dijafragme i perikarda. Postoje prednji, medijalni i lateralni ligament. Ligamenta vertebroperikardijaka povezuju perikard sa kimenim stubom.

Serozni perikard ima dva parijetalni i visceralni list. Parijetalni list oblae unutranju stranu fibroznog perikarda. Visceralni list oblae srce i poetne dijelove velikih krvnih sudova, te ini tuniku externu kordis ili epikard. Visceralni list oblae arterijske krvn ile potpuno, a venozne djelimino. Izmeu visceralnog i parijetalnog lista seroznog perikarda nalazi se upljina oznaena kao kavitas perikardiaka. Ova upljina u normalnim okolnostima sadri malo serozne tekuine, dok se u patolokim sluajevima u njoj moe nai i do do 2 litra tenosti. Vea koliina tenosti u kavitas perikardijaka ometa normalan rad srca, to se oznaava kao tamponada srca.

I.P. Truncus pulmonalis

Trunskus pulmonalis pripada malom ili plunom krvotoku. Vodi krv iz desnog ventrikula u oba plua. Polazi od konus arteriozusa desnog ventrikula, ide prema gore lijevo i natrag, te se dijeli na dvije grane: a. pulmonalis dekstru i sinistru. A. pulmonalis

dekstra ide desno, iza aorte ascendens i vene kave superior, a ispred desnog bronha i ulazi

u hilus desnog plua. A. pulmonalis sinistra ide na lijevu stranu, ispred lijevog bronha i ulazi u hilus lijevog plua. U hilusu plua razliito stoje pulmonalne arterije na desnoj i lijevoj strani. Na desnoj strani arterija pulmonalis je ispod bronha, a na lijevoj strani

iznad bronha. Vene pulmonales su i na desnoj i na lijevoj strani smjetene ispod odgovarajuih bronhusa.

I.P. Vena ophtalmica superior

Vena oftalmika superior poinje u medijalnom onom uglu, ide povie n. optikusa, i dolazi na njegovu lateralnu stranu. Potom prolazi kroz fisuru orbitalis superior

i uljeva se u sinus kavernozus. Na vom putu prima mnogobrojne grane, i to: venu

frontalis, vene etmoidales anteriores et posteriores, venu lacrimalis, venu supraorbitalis,

vene muskulares, vene vortikoze, vene ciliares iz one jabuice, venu centralis retine, vene palpebrales, vene episklerales i vene konjuktivales. Vana je njena veza sa venom angularis u medijalnom onom uglu. Preko nje se uspostavlja komunikacija vanjskih vena lica sa sinusom kavernozusom.


I.P. Ductus thoracicus

Duktus toracikus je najvee limfno stablo ljudskog tijela. Dug je od 38-45 cm. Skuplja limfu iz oba donja ekstremiteta, iz itavog abdomena osim sa gornje strane jetre, potom skuplja sa lijeve strane toraksa, lijeve polovine glave i vrata i lijevog gornjeg

ekstremiteta. Poinje u visini 3. lumbalnog prljena sa jednim krukolikim proirenjem zvanim cisterna hili. U ovo proirenje uljevaju se trunkus lumbalis dekster et sinister i trunkus intestinalis. Iz cisterne hili odlazi duktus toracikus i proavi kroz hijatus aortikus ulazi u grudnu duplju. Doavi do visine 6. grudnog prljena ide iza jednjaka na lijevo i gore prema procesus transverzusu 7. cervikalnog prljena. Zatim zavija prema naprijed, prolazi izmeu arterije subklavije i arterije karotis komunis sinistre prema dole i uljeva se u angulus venosus sinister, koji prestavlja ugao gdje se spajaju vena subklavija i vena

jugularis interna sinistra. Osim tri maloprije pomenuta trunkusa, duktus toracikus prima

limfu iz interkostalnih i stranjih medijastinalnih limfnih vorova. U zavrnom dijelu prima jo tri trunkusa, i to: trunkus mamariujus sinister, trunkus jugularis sinister i trunkus subklavijus sinister.

I.P. Ductus lymphaticus dexter

Duktus limfatikus dexter je limfno stablo dugako od 1 do 1,5 cm. Skuplja limfu sa desne strane toraksa, desnog gornjeg ekstremiteta i desne polovine glave i vrata.

Nalazi se u uglu izmeu v. jugularis interne dekstre i v. subklavije dekstre. Uljeva se u angulus venosus dekster. Prima trunkus mamarius dekster, jugularis dekster, subklavius

dekster i bronhomedijastinalis dekster.

I.P. Limfa gornjeg ekstremiteta

Limfu gornjeg ekstremiteta skupljaju povrne i duboke limfne ile, koje ide prema limfnim vorovima u aksili. Meutim prije tih limfnih vorova u aksili imamo limfne vorove u laktu, i to: nodi limfatici kubitales superficijales za povrne limfne ile, i nodi limfatici kubitale sprofundi za duboke limfne ile. Prije njih limfne ile se prekidaju i na podlaktici u nodi limfatici antebrahi. U medijalnom bicipatalnom sulkusu imamo i nodi

limfatici brahijales koji takoe skupljaju jedan dio limfe iz gornjih ekstremiteta. Limfne ile iz pobrojanih vorova dolaze u nodi limfatici aksilares kojih ima 30-40.Oni se dijele na 5 grupa: nodi centrales, pektorales, humerales, subskapulares i apikales. Iz aksilarnih

limfnih vorova limfa odlazi u nodi infraklavikulares. Limfne ile iz infraklavikularnih I aksilarnih limfnih vorova formiraju trunkus usbklavijus kojie se ljevo uljeva u duktus toracikus, a desno u duktus limfatikus dekster.


I.P. Buccae

Bukce ili obrazi su dijelovi lica koji lateralno zatvaraju vestibulum oris. Proteu se gore do zigomatine kosti, straga do prednjeg ruba m. masetera, dolje do donjeg ruba korpusa mandibule, a naprijed do sulkus nazolabijalisa. Na obrazima opisujemo nekoliko

slojeva:

1. koa je tanka i posjeduje puno lijezda lojnica. Kod mukaraca je obrasla bradom.

2. potkono masno tkivo je izrazito razvijeno. Kroz njega idu niti mimine musculature. Ispod potkonog masnog tkiva nalazi se fascija bukcinatorija.

3. miini sloj ini m. bukcinator, koji predstavlja glavnu podlogu obraza. Preko m. bukcinatora ide duktus parotideus koji ga probija i otvra se u visini drugog

gornjeg molara na papilla parotidea.

4. sluznica je usko priljubljena uz m bukcinator. Izmeu sluznice i miinog sloja nalazimo male lijezde, nazvane glandule bukales. Jo jednu grupu lijezda nalazimo na vanjskoj strani bukcinatora oko duktus parotideusa. To su glandule molares.

Izmeu m. masetera i m. bukcinatora, te izmeu m. bucinatora i koe nalazimo masno jastue nazvano korpus adiposum bukce. Ovo jastue je naroito razvijeno kod novoroenadi i omoguava stvaranje negativnog pritiska u usnoj duplji, to je neophodno za akt sisanja.

I.P. Palatum durum

Palatum durum ili tvrdo nepce, zajedno sa mekim nepcem izgrauje krov usne duplje. Sastoji se od kotanog dijela i sluznice. Kotani dio ine procesus palatine maksile i lamine horizontalis osis palatine. Ovi dijelovi su povezani sa dva ava: sutura palatine mediana i sutura palatina transverza. Sluznica je blijedocrvena i u medijalnoj

liniji posjeduje prugu nazvanu rafe palate. Ova pruga zavrava sprijeda sa malim izboenjem nazvanim papilla incisive, koji zatvara donji otvor kanalis incisivusa. U prednjoj treini tvrdog nepca nalazimo sa obje strane medijalne linije 3-4 nabora sluznice koje zovemo plike palatine transverse. U stranjem dijelu tvrdog nepca nalazimo glandule palatine koje su smjetene izmeu sluznice i periosta. Ukoliko izostane sratenje dviju simetrinih polovina iz kojih se nepce razvija, dolazi do rascjepa nepca koje je oznaeno kao palatoiza. Ovaj rascjep moe se proiriti naprijed na desni i gornju usnu, kada govorimo o hejliognatopalatoizi ili vujem drijelu.

I.P. Palatum molle

Palatum mole ili meko nepce je duplikatura sluznice ispunjena vezvom,

lijezdama I miiima. Jednim dijelom meko nepce ini krov usne duplje, a drugim dijelom njen stranji zid, odjeljujui je od faringsa. Izmeu mekog nepca i jezika nalazi


se otvor oznaen kao istmus faucijum, preko kojeg komuniciraju usna duplja i drijelo. U medijalnoj liniji mekog nepca prema naprijed nalazimo prugu, rafe palate molis koja se

nastavlja istoienom prugom na tvrdom nepcu. Sa sredine slobodnog ruba mekog nepca

polazti jedan produetak nazvan uvula palatine. Lateralno do uvule nalazimo po dva para lukova koji svoj konkavitet okreu prema medijalno. Dva prednja su arkus palatoglosi, a dva stranja su arkus palatofaringei. Izmeu ovih arkusa nalazi se sinus tonzilaris u kome je smjetena tonzila palatine. Gornji dio prostora izmeu ovih lukova oznaava se kao fosa supratonzilaris u koj se nakupljau gnojne mase kod upala tonzile. Meko nepce je

graeno od miia, sluznice i lijezda. Miii mekog nepca su: 1. m. levator veli palatini koji polazi sa donje strane piramide temporalne kosti i

sa hrskavinog dijela tube auditive. Ide prema dolje i zavrava u mekom nepcu. Dok pristupa na nepce pravi u zidu faringsa jedno izboenje oznaeno kao torus levatorius. Ovaj mii die nepce i suava ostium faringeum tube auditive. 2.m. tenzor veli palatine polazi sa spine osis sfenoidalis, sa procesus pterigoideusa

blizu fose skafoidee i da membranoznog dijela tube auditive. Ide prema dolje i naprijed,

zavija oko hamulusa pterigoideusa mjeanjujui smjer za skoro 90 stepeni, te ide horizontalno u meku nepce, gdje mu se niti mjeaju sa niti suprotnog miia inei nepanu aponeurozu. Kad se kontrahira, ovaj mii natee meko nepce. Budui da polazi I sa membranoznog dijela tube auditive, on svojom kontrakcijom otvara tubu. Taj dio

miia oznaava se kao m. dilatator tube. 3. m. uvule polazi sa nepane aponeuroze i zavrava na vrhu uvule. Die i skrauje uvulu. 4. m. palatoglosus polazi sa nepane aponeuroze i doavi na lateralni rub jezika dijeli se na 2 snopa: jedan ide prema vrhu jezika, a drugi prelazi u m. transverzus lingve.

Die jezik prema gore, a nepce sputa prema dolje. Ovaj mii izgrauje arkus palatoglosus.

5. m. palatofaringeus polazi sa nepane aponeuroze, hamulus pterigoideusa i sa medijalne lamele tube auditive. Hvata se jednim dijelomna titnu hrkavicu, a drugim dijelom zavrava na stranjoj strani faringsa u medijalnoj liniji. M. tensor veli palatine inervira istoimeni nerv, koji je grana od n.pterigoideus

medijalisa. Ostale miie inervira pleksus faringeus kojega formiraju ogranci glosofaringeusa i vagusa.

I.P. Tonsilla palatina

Tonzila palatina ili nepani krajnik je limfoepitelni organ oblika badema, koji je smjeten izmeu arkus palatoglosusa i arkus palatofaringeusa. Ta udubina izmeu ova dva arkusa zove se sinus tonsilaris. Iznad ovod sinusa nalazi se fosa supratonsilaris, u

kojoj se kod upala krajnika nakupljaju gnojne mase. Medijalna plotina tonzile je okrenuta prema usnoj duplji I posjeduje 10-15 udubina koje se oznaavaju kao fosuke tonzilares. Lateralna plotina joj lei na m. konstriktor faringis superior. Od odnosa tonzile veoma su vani oni sa a. karotis internom i eksternom. A. karotis interna lei lateralno i iza tonzile od koje je udaljena 15 milimetara. A. karotis eksterna takoe lei lateralno i iza tonzile i udaljena je od nje 10 milimetara. Tonzila je graena od adenoidnog tkiva u koje su uloeni brojni limfatiki noduli. Noduli imaju perifernu zonu


sa velikim brojem limfocita, dok centralni dio ima manje limfocita i oznaen je kao centrum germinativum. Tonzilu vaskularizira ramus tonsilaris od a. palatine ascendens, a

inervira je istoimena grana od n. glosofaringeusa.

I.P. Glandula parotis

Glandula parotis je serozna, a po grai sloena alveolarna lijezda. Smjetena je u fosi retromandibularis. Prema naprijed je omeena sa stranjim rubom ramusa mandibule, prema nazad sa procesus mastoideusom i m. sternoklediomastoideusom, dolje

stranjim trbuhom m. digastrikusa, a gore dopire od arkus zigomatikusa i vanjskog slunog hodnika. Glandula parotis ima veoma vane odnose sa nekim krvnim ilama i ivcima. A. karotis eksterna ide neko vrijeme uz stranji dio glandule parotis, a potom prodire u lijezdu i ide prema gore. Usput daje a. aurikularis posterior, dok se u samoj lijezdi, u visini koluma mandibule dijeli na 2 terminalne grane: a. temporalis superficijalis i a. maksilaris. A. temporalis superficijalis u lijezdi daje a. transverzu facijei i rami parotidei. Duboka povrina lijezde je u odnosu sa venom retromandibularis. U samoj lijezdi dolazi do grananja n. facijalisa na snop zavrnih ogranaka,nazvan pes anserinus major koji je namjenjem za inervaciju mimine muskulature glave i vrata.

Iz glandule parotis izlazi njen izvodni kanal nazvan duktus parotideus. On ide

preko vanjske strane m. masetera, dolazi na m. bukcinator, probija ga i otvara se u visini

drugog gornjeg molara na papila parotidea.

Glandula parotis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa. Simpatike niti dolaze od pleksusa koji prate odgovarajue arterije. Parasimpatike niti potiu iz nukleus salivatoris inferior. Iz ove jedre idu niti glosofaringeusa koje se odvoje kao n. timpanikus.

N. timpanikus ulazi u kavum timpani, gdje sa karotiko timpaninim nervima formira pleksus timpanikus. Iz pleksusa polazi n. petrosus minor koji zavri u ganglion otikum. Ta veza je poznata kao Dakobsonova anastomoza. Iz ganglion otikuma postganglionarne niti idu preko n. aurikulotemporalisa, a on ih daje lijezdi kao rami parotidei.

I.P. Fossa retromandibualris (sadraj)

Fosa retromandibularis je jama omeena sprijeda stranjim rubom ramusa mandibule, straga procesus mastoideusom i m. sternokleidomastoideusom, gore dopire do

arkus zigomatikusa i vanjskog slunog hodnika, a dole do stranjeg trbuha m. digastrikusa. U ovoj jami nalazimo glandulu parotis koja je gotovo u cjelini ispunjava.

Glandula parotis ima veoma vane odnose sa nekim krvnim ilama i ivcima. A. karotis eksterna ide neko vrijeme uz stranji dio glandule parotis, a potom prodire u lijezdu i ide prema gore. Usput daje a. aurikularis posterior, dok se u samoj lijezdi, u visini koluma mandibule dijeli na 2 terminalne grane: a. temporalis superficijalis i a. maksilaris. A.

temporalis superficijalis u lijezdi daje a. transverzu facijei i rami parotidei. Duboka povrina lijezde je u odnosu sa venom retromandibularis. U samoj lijezdi dolazi do grananja n. facijalisa na snop zavrnih ogranaka,nazvan pes anserinus major koji je


namjenjem za inervaciju mimine muskulature glave i vrata. Inae n. facijalis prolazi kroz retromandibualrnu jamu kada izae kroz foramen stilomastoideum. Prije nego to ue u glandulu parotis, n. facijalis daje n. aurikularis posterior. Osim facijalnog nerva, u fosi retromandibularis nalazimo i n. aurikulotemporalisa koji nose postganglionarne

parasompatike niti iz ganglion otikum za inervaciju glandule parotis.

I.P. Glandula submandibularis

Glandula submandibularis ili podvilina lijezda je uglavnom serozna, parna lijezda smjetena u istomenoj udubinu odnosno trokutu. Po grai je sloena alveolarna lijezda. Gore je omeuje donji rub korpusa mandibule, prema naprijed venter anterior, a prema nazad venter posterior muskuli digastrici. Zatvorena je izmeu dva lista fascije cervikalis. Ispod liejzde prolazi a. facijalis, dok po njenoj vanjskoj povrini tee v. facijalis. Uz lijezdu moe postojati jedan ili vie limfnih vorova koji se oznaavaju kao nodi limfatici submandibulares. Njezin izvodni kanal oznaen je kao duktus submandibularis. Ide prema usnoj duplji, pokriven sluznicom plike sublingvalis i otvara

se na karunkula sublingvalis.

Glandula submandibularis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa.

Simpatike niti joj dolaze od pleksusa oko a. facijalis. Parasimpatike niti dolaze iz nukleus salivatorius superior, idu preko n. intermediusa, te preko horde timpani preu na n. lingvalis koji ih donosi u ganglion submandibulare. Iz gangliona idu postganglionarne

niti koje inerviraju ovu lijezdu.

I.P. Glandula sublingualis

Glandula sublingvalis ili podjezina lijezda je uglavnom mukozna lijezda, alveotubulozne grae. Smjetena je izmeu m. genioglosusa i mandibule. Na mandibuli je smjetena u istoimenoj udubini, fovea sublingvalis. Njezin gornji rub ini nabor sluznice ispod jezika, koji je oznaen kao plika sublingvalis. Medijalno od lijezde nalazimo n. lingvalis, a. sublingvalis i duktus submandibularis. Ova lijezda ima vie manjih izvodnih kanala, duktus sublingvales minores koji se otvaraju du plike sublingvalis, te jedan glavni izvodni kanal, duktus sublingvalis major, koji se otvara na

karunkula sublingvalis.

Glandula sublingvalis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa. Simpatike niti joj dolaze od pleksusa oko a. facijalis. Parasimpatike niti dolaze iz nukleus salivatorius superior, idu preko n. intermediusa, te preko horde timpani preu na n. lingvalis koji ih donosi u ganglion submandibulare. Iz gangliona idu postganglionarne

niti koje inerviraju ovu lijezdu.


I.P. Glandule salivariae minores

U grupu malih pljuvanih lijezda spadaju: 1. glandule labiales, koje nalazimo izmeu miinog sloja i submukoze usana. To su alveotubulozne, mjeovite lijezde 2. glandule bukales, izmeu sluznice i miinog sloja obraza. Jo jednu grupu lijezda nalazimo na vanjskoj strani bukcinatora oko duktus parotideusa. To su glandule molares.

3. glandule palatine u tvrdom i mekom nepcu.

4. glandule lingvales, koje dijelimo u 3 grupe: glandula lingvalis anterior

(smjetena blizu vrha jezika), glandule lingvales laterales ( smjetene du lateralnih rubova jezika) i glandule lingvales posteriors (nalaze se na radiksu jezika). Osim ovih

nalzimo i Ebnerove isto serzone lijezde u podruju papilla valata.

I.P. Oesophagus

Ezofagus ili jednjak je dio digestivnog trakta koji se protee izmeu drijela I eluca. Dug je od 25-30 cm. Poinje u nivou 6. cervikalnog, a zavrava u nivou 12. torakalnog prljena. Zavisno od regija kroz koje prolazi dijelimo ga na: pars cervikalis, pars toracika, pars dijafragmatika i pars abdominalis. U svom toku jednjak pokazuje tri

zavoja, jedan u sagitalnoj I dva u frontalnoj ravni. to se tie zavoja u sagitalnoj ravni treba rei da jednjak preskae konkavitet torakalnog dijela kime, odnosno da ne stoji blizu kime kod uspravnog poloaja ovjeka. Kada su u pitanju zavoji u frontalnom smjeru, vidimo da u poetku jednjak lei u medijalnoj liniji. Meutim vrlo brzo zavije nalijevo, te ide do visine 3. torakalnog prljena. U visini 4. torakalnog, opet dolazi u medijalnu liniju i tako tee do 7. torakalnog prljena. Odatle opet zavija nalijevo sve do ulaska u eludac. U poetku jednjak lei iza traheje. Meutim kako zavija na lijevu stranu, biva smjeten iza i nalijevo od traheje. U visini 4. torakalnog prljena, traheja se dijeli na dva glavna bronha, pa jednjak idui prema dolje ukrta stranju plotinu lijevog bronha. U uglu izmeu jednjaka i traheje teku nn. laringei rekurentes. Pored odnosa sa trahejom i lijevim bronhom, vano je spomenuti odnose ovog organa sa aortom. Prvo, jednjak ukrta stranju stranu arkusa aorte. Iza toga, jednjak je u odnosu sa aortom descendens. U poetku se nalazi desno od aorte descendens. Kako jednjak ide nalijevo, a aorta nadesno i podvlai se pod njega. Na mjestu gdje prolaze kroz dijafragmu, aorta se nalazi u medijalnoj liniji, a jednjak ispred i lijevo od nje.

U jendjak postoje tri suena mjesta koja treba poznavati kod sondiranja eluca. Ta suenja zovu se konstrikcije. 1. Konstrikcijo krikoidea nalazi se u visini prstenaste hrskavice. Udaljen je 15 cm

od zuba.

2. Konstrikcijo aortika nalazi se iza lijevog bronha, gdje se jednjak kria sa arkusom aorte. Na ovom mjestu dolazi do prelaza poprenoprugaste u glatku muskulaturu.

3. Konstrikcijo dijafragmatika nalazi se u podruju hiatus ezofageusa, tj otvora na dijafragmi kroz koji prolazi jednjak. Hiatus ezofageus je okruen miinim nitima i


uvijek kada se dijafragma kontrahira (kod udisaja), te miine niti stisnu jednjak i zatvore njegov lumen. Kod sondiranja treba ekati da pacijent izdahne, kada se dijafragma olabavi, ime biva otvoren lumen jednjaka.

I.P. Jejunum

Jejunum i ileum zajedno ine intestinum tenue mezenteriale koji se protee od fleksure duodenojejunalis do valve ileocekalis. Oba ova dijela tankog crijeva su vezana

za stranji trbuni zid duplikaturom peritoneuma koja se zove mezenterium. Mezenterium se vee u liniji koja se oznaava kao radiks mezenterii, a ide od fleksure duodenojejujanalis do desne bone udubine, odnosno do desnog sakroilijanog zgloba. Mezenterijum dovodi tankom crijevu krvne ile (aa. i vv. intestinales), limfne ile i ivane pleksuse. Osim toga u mezenterijumu se nalazi i 100 do 200 limfnih vorova koji se zovu nodi limfatici mesenterici. Jejunum je dug oko 2,5 m. Crvenkaste je boje, a ima i

iri lumen i deblji zid od ileuma. Posjeduje plike cirkulares kojih u ileumu nema. Osim toga u jejunumu nalazimo pojedinane limfne folikule, folikuli limfatici solitari, dok su u ileumu oni spojeni u folikuli limfatici agregati.

I.P. Ileum

Jejunum i ileum zajedno ine intestinum tenue mezenteriale koji se protee od fleksure duodenojejunalis do valve ileocekalis. Oba ova dijela tankog crijeva su vezana

za stranji trbuni zid duplikaturom peritoneuma koja se zove mezenterium. Mezenterium se vee u liniji koja se oznaava kao radiks mezenterii, a ide od fleksure duodenojejujanalis do desne bone udubine, odnosno do desnog sakroilijanog zgloba. Mezenterijum dovodi tankom crijevu krvne ile (aa. i vv. intestinales), limfne ile i ivane pleksuse. Osim toga u mezenterijumu se nalazi i 100 do 200 limfnih vorova koji se zovu nodi limfatici mesenterici. Ileum je dug oko 3,5 metra. Boja mu svjetlija od

jejunuma. Zid mu je tanji i gotovo transparentan, a i lumen mu je manji od lumena

jejunuma. Ne posjeduje plike cirkulares. Nasuprot hvatita mezenterijuma nalazimo u ileumu nakupine zdruenih limfnih voria u obliku ploa. To su folikuli limfatici agregati ili Pajerove ploe. Osim ovih karakteristika, na slobodnom rubu ileuma nalazimo Mekelov divertikul, koji predstavlja ostatak duktus omfaloenterikusa koji je u

embrionalno doba povezivao crijevo sa umanjanom vreom.

I.P. Colon

Debelo crijevo je dio digestivnog trakta koji zapoinje slijepo ispod mjesta gdje ileum ulazi u kolon, a zavrava na analnom otvoru. Dijelimo ga na tri dijela: intestinum cekum, intestinum kolon i intestinum rectum.Kolon je dio debelog crijeva koji se protee od cekuma do rektuma. Dijelimo ga u 4 dijela: kolon ascendens, kolon transverzum,

kolon descendens i kolon sigmoideum. U grai debelog crijeva i kolona kao njegovog sastavnog dijela uoavamo neke makroskopske detalje:


1. ono je jae fiksirano za stranji trbuni zid, pa mu je poloaj stalan 2. promjer mu je vei od tankog crijeva 3. duina mu je oko 1,5 m. 4. Uzduna muskulatura nije rasporeena jednolino, ve je smjetena u 3 uzdune vrpce koje zovemo tenije. Na cekumu kolonu imamo teniju omentalis, teniju liberu i teniju mezokoliku. U gornjem dijelu rektuma imamo dvije tenije prednju i

stranju. 5. Na debelom crijevu, izmeu tenija nalazimo poprena izboenja nazvana haustre koli. Izmeu ovih izboenja se brazed, sulci transverzi, kojima u unutranjosti odgovaraju nabori, plike semilunares.

6. Na debelom crijevu nalazimo masne izdanke periteoneuma nazvane appendices

epiploice.

I.P. Caecum

Cekum ili slijepo crijevo je poetni dio debelog crijeva koji lei u desnoj bonoj udubini. Prema kolon ascendensu je zavijen pod uglom od 90 stepeni i u taj ugao se

izljeva ileum. Sa dna cekuma polazi mali izdanak u obliku crvuljka nazvan apendiks

vermiformis, koji se otvara u cekumu na ostium apendicis vermiformis. Mjesto gdje se

ileum izljeva u cekum oznaava se kao ostium ileocekale. On je zatvoren sa valva ileocekalis, koju grade dvije usne: labium superius i labium inferius. Labium superius

svojim gornjim dijelom priapada kolon ascendensu, a donjim dijelom ileumu. Labium

inferius gornjim dijelom pripada ileumu, a donjim cekumu. Obje ove usne sprijeda i

straga se sastaju formirajui jedan nabor koji se oznaava kao frenulum valve ileocekalis. Kad se cekum napuni i proiri, frenulum se nategne, obje usne se sklope i na taj nain sprijeavaju vraanje sadraja iz cekuma u ileum. Stranja povrina cekuma lei na parijetalnom peritoneumu koji pokriva desnu bonu udubinu. Lateralna strana mu lei uz lateralni dio desne bone udubine, odnosno fose iliake dekstre, dok je medijalno u odnosu sa m. psoas majorom, te arterijom i venom

iliakom eksternom. Kada je pun, sprijeda je u odnosu sa prednjim trbunim zidom. Kada je prazan, izmeu njega i prednjeg trbunog zida umeu se vijuge tankog crijeva. Peritoneum potpuno pokriva cekum i nekada na stranjoj strani formira se duplikatura peritoneuma oznaena kao mezocekum, koji ga vee za desnu bonu udubinu.

I.P. Appendix vermiformis

Apendiks vermiformis ili crvuljak je tanka cilindrina cijev koja poinje na medijalnom zidu cekuma, 2-3 cm ispod valve ileocekalis I zavrava slobodno u trbunoj duplji. Varijabile je duine, od 2-20 cm. Peritoneum ga potpuno obavija, formirajui duplikaturu koja se hvata dijelom za cekum, a dijelom za ileum. Ta duplikatura

peritoneuma koja ga fiksira u njegov stalnom poloaju zove se mezenteriolum apendicis vermiformis. Apendiks vermiformis ima nekoliko varijacija u svom poloaju. Prva je tzv. silazni poloaj, kada apendiks ide preko terminalne linije u malu zdjelicu. Potom imamo uzlazni poloaj kada penje prema gore stranjom plotinom cekuma. Kada je apendiks


sm,jeten izmeu cekuma i spine iliake anterior superior, onda govorimo o lateralnom poloaju. Kada je apendiks okrenut prema vijugama tankog crijeva, onda je to medijalni poloaj, koji je najopasniji jer moe doi do perforacije apendiksa i upale peritoneuma sa nastankom peritonitisa. Apendiks moe biti zavijen oko ileuma ili oko cekuma.

I.P. Colon ascendens

Kolon ascendens je dio debelog crijeva koji se protee od cekuma do fleksure koli dekstre. Ide gotovo vertikalno od dolje i naprijed prema gore i natrag. U poetku lei u gornjem dijelu fose iliake dekstre, potpom prelazi preko kriste iliake, te dolazi u desnu

lateralnu abdominalnu regiju po kojoj ide prema gore. U tom dijelu lei na m. kvadratus lumborum, a vie gore na donjem dijelu prednje strane desnog bubrega. Pokriven je sa peritoneumom, ali nema svog mezokolona jer je prirastao za stranji trbuni zid. U podruju fleksure koli dekstre prelazi u kolon transverzum. Ova fleksura je u odnosu sa desnim renjem jetre, gdje proizvodi otisak nazvan impresio kolika. Straga je u odnosu sa donjim dijelom prednje strane desnog bubrega.

I.P. Colon transversum

Kolon transverzum je dio debelog crijeva koje se protee od fleksure koli dekstre do fleksure koli sinister. Tee u smjeru od desno i dolje prema lijevo i gore, tako da mu se lijevi kraj i fleksura koli sinistra nalazi na viem nivou od desnog kraja i fleksure koli dekstre. Poetni dio mu se nalazi u desnom hipohodriju, srednji dio u umbilikalnoj regiji, a zavrni dio u lijevom hipohondriju. Pokriven je peritoneumom, koji prelazi u duplikaturu nazvanu mezokolon transverzum. Njegova hvatina linija ide od pars descendens duodeni preko donjeg ruba pankreasa, na prednju plotinu lijevog bubrega. Fleksura koli sinistra je mjesto gdje kolon transverzum prelazi u kolon descendens.

Straga je u odnosu sa prednjom stranom lijevog bubrega, dok lateralno i straga dodiruje

slezenu.

I.P. Colon descendens

Kolon descendens je dio debelog crijeva koji se protee od fleksure koli sinistre do visine kriste iliake, gdje prelazi u kolon sigmoideum. Ide gotovo vertikalno prema

dolje, prolazei kroz lijevu abdominalnu regiju. Peritoneum ga pokriva sa svih strana, ali nema svog mezokolona jer je prirastao za stranji trbuni zid. Straga lei na m. kvadratus lumborum, a sprijeda dolazi u odnos sa prednjim trbunim zidom jedino kada je pun. U sluaju kada je prazan izmeu njega i prednjeg trbunog zida umetnute su vijeuge tankog crijeva.


I.P. Colon sigmoideum

Kolon sigmoideum je dio debelog crijeva koji se protee izmeu kolon descendensa i rektuma. Poinje u visini kriste iliake, a zavrava u nivou 3. sakralnog prljena. U poetku silazi niz lateralni rub m. psoas majora, potom ga kria i prelazi mu na medijalni rub. Siavi u zdjelicu ide od lieva na desno, potom zavija prema dole, medijalno i natrag i doavi do 3. sakralnog prljena prelazi u rektum. Kolon sigmoideum je obavijen peritoneumom koji prelazi u mezokolon sigmoideum koji mu omoguava veliku pokretljivost. Inserciona linija mezokolon sigmoideuma prati ve opisani tok samog kolon sigmoideuma.

Kolon sigmoideum u poetku lei u lijevoj bonoj udubini, odnosno u fosi ilijaci sinistri. U tom dijelu okruen je vijugama tankog crijeva, a straga lei na m. iliopsoasu. Drugi dio kolon sigmoideuma lei u maloj zdjelici. Taj dio je kod mukarca sprijeda u odnosu sa mokranim mjehurom, a kod ena sa matericom.Straga lei na sakralnoj kosti.

I.P. Rectum

Rektum je dio debelog crijeva koji se protee od kolon sigmoideuma do anusa. Zapoinje u nivou 3. sakralnog prljena i silazi po stranjem zidu male zdjelice. Prati zavoj sakralne kosti, pravei krivinu sa konkavitetom prema naprijed i gore, koja se oznaava kao fleksura sakralis. Doavi do vrha prostate kod mukarca, odnosno do gornjeg dijela vagine kod ena, pravi drugu krivinu sa konkavitetom prema natrag. To je fleksura perinealis. Rektum se dijeli na pars pelvina i pars ili kanalis analis. Granicu

izmeu ova dva dijela ini m. levator ani kroz koji rectum prolazi. Oko 6 cm iznad analnog otvora nalazimo na desnoj strain rektuma jedan nabor koji je oznaen kao plika transverzalis. Dvije plike imamo i na lijevoj strain rektuma, ali one nisu konstantne kao

plika transverzalis. Neposredno iznad analnog otvora nalazi se proirenje rektuma oznaeno kao ampula rekti. Pars pelvina rekti iam razliite odnose kod mukaraca i kod ena. Kod mukaraca, prednja strana je pokrivena peritoneumom koji se prebacuje na mokrani mjehur, te se formira udubljenje nazvano ekskavacijo rektovesikalis. U donjem dijelu, pars pelvina je u

odnosu sa fundusom vesike urinarije, a bono sa duktus deferens i vesikule seminales. Ispod vesike, prednja strana rektuma je u odnosu sa prostatom. Kod ena peritoneum sa prednje strane rektuma prelazi na stranju stranu vagine i uterusa, pri emu se formira udubljenje nazvano ekskavacijo rektouterina. Ispod toga rectum je sa prednje strane u

odnosu sa stranjim zidom vagine. Izmeu rektuma i vagine nalazi se vezivna pregrada oznaena kao septum rektovaginale. Stranja strana rektuma je i kod mukaraca i kod ena prislonjena na os sacrum I os kokcigis.

I.P. Canalis analis

Rektum se dijeli na pars pelvina i pars ili kanalis analis. Granicu izmeu ova dva dijela ini m. levator ani kroz koji rectum prolazi. Kanalis analis ima razliite odnose kod mukaraca i ena. Kod mukarca je sprijeda u odnosu sa vrhom prostate, potom prema


dolje sa pars membranacea uretre, i na kraju sa bulbusom penisa. Kod ena je sprijeda u odnosu sa stranjim zidom vagine. Kod mukaraca se izmeu uretre i analnog kanala formira jedan proctor, nazvan trigonum rektouretrale u kome nalazimo vezivo,

bulbouretralne lijezde, te dijelove m. levator ani, m. sfinkter ani eksternus, m. transverses perinei i m. bulbokavernosus. Kod ena se izmeu analnog kanala i vagine nalazo trigonume rektovaginale u kome su smjeteni vezivo, m. sfinkter ani eksternus, m. transverses perinea i m. konstriktor vagine. Straga i lateralno je kanalis analis u

odnosu sa m. levator ani i m. sfinkter ani eksternus, i kod mukaraca i kod ena.

I.P. Krvotok jetre

Jetra ima funkcionalni i nutritivni krvotok. Funkcionalni krvotok ini vena porte, koja donosi materije na obradu u jetri, dok nutritivni krvotok ini arterija hepatica proprija, koja donosi hranljive tvari i kisik za same elije.Aretija hepatica proprija se u porti hepatic dijeli na dvije grane, koje ulaze u jetru i vaskulariziraju zidove ogranaka

vene porte, hepatinih vena, unih vodova i dijelove Glisonove capsule. Od ovih grana odlaze arterije interlobulares, od kojih odlaze grane za jetrene lobuluse. Vena porte se

takoe u porti hepatis dijeli na dvije grane koje ulaze u jetru. Ove grane se dalje dijele i na kraju u Kiernanovim prostorima daju vv. interlobulares, od kojih odlaze radijalne

kapilare u jetrene lobuluse. Krv kapilarne meree iz jetrenih lobulusa kupe vene centrals, koje ulaze u sabirne vene. Sabirne vene se skupljaju u vea venska stable i konano formiraju vene hepatice, koje se uljevaju u venu kavu inferior.

I.P. Vesica biliaris (felea)

Vesica felea ili uni mjehur je krukoliki organ koji je smjeten u fosi vesice felee na donjoj strain jetre. U unom mjehuru se nakuplja i koncentrira u izvan perioda varenja hrane. Kapacitet mu je izmeu 30 i 50 mililitara.Na unom mjehuru opisujemo trup ili korpus vesice felee koji prema naprijed prelazi u slijepo zatvoreno dno,

fundus vesice velee. Ovaj fundus je okrenut prema dolje i naprijed i obino prelazi preko donjeg ruba jetre. U pravcu porte hepatis, trup unog mjehura se suava u vrat, kolum vesice felee. Od vrata se nastavlja izvodni kanal unog mjehura, duktus cistikus koji se spaja sa duktusom hepatikusom formirajui glavni uni vod, duktus holedohus. Mjehur je u slobodnom dijelu koji nije u kontaktu sa jetrom pokriven peritoneumom. Miini sloj mu ine unutranja longitudinalna i vanjska cirkularna miina vlakna. Sluznica je nabrana, da bi njena povrina bila vea i samim tim omoguena resorbcija i koncentracija ui.


I.P. Ekstrahepatini uni vodovi uni sistem zapoinje u Kiernanovim prostorima u jetri, odakle polaze interlobularni uni vodovi. Oni se spajaju, postaju deblji, te se konani spajanjem formiraju dva velika una voda u porti hepatis. To su duktus hepatikus dekster i sinister, ijim spajanjem nastaje duktus hepatikus komunis. On ide prema dolje i desno. Dug je oko 2 cm, a nalazi se izmeu dva lista hepatoduodenalnog ligamenta. Duktus hepatikus komunis se spaja sa duktus cistikusom, koji predstavlja izvodni kanal unog mjehura. Njihovim spajanjem nastaje duktus holedohus. Duktus holedohus prolazi kroz lig.

Hepatoduodenale, u kojem je smjeten desno i ispred vene porte. Ide zatim iza gornjeg dijela duodenuma, a u daljnjem toku smjeten je iza pankreasa u kojem esto izdubi jedan kanal. Zadnjim dijelom tee u zidu pars descendens duodeni i otvara se, zajedno sa duktus pankreatikusom majorom na papila duodeni major u podruju ampule hepatopankreatice.

I.P. Sekundarni peritoneum

Sekundarni peritoneum nastaje priratanjem pojedinih dijelova mezenterijuma za stranji trbuni zid. U trbunoj upljini imamo tri polja gdje priraste mezenterijum sa posljedinim nastankom sekundarnog peritoneuma. 1. Iza eluca imamo ovalno polje sekundarnog peritoneuma. Ovo polje nastaje srastanjem jednog lista dorzalnog mezogastrija koji ide od medijalne linije do slezene.

2. Sljedee polje je trouglasto polje. Ono se nalazi nalijevoj strain I nastaje priratanjem mezokolon ascendensa. 3. Tree polje ima oblik etvorougla. Nalazi se na desnoj strain, a nastaje kao posljediva prirastanja mezokolon descendensa uz stranji trbuni zid.

I.P. Mesogastrium ventrale

Mesogastrium ventrale je duplikatura peritoneuma koja u embrionalno doba

povezuje malu krivinu eluca za prednji trbuni zid. Iz ventralnog mezogastrijuma se razvija jetra koja razmie njegove listove. Listovi ventralnog mezogastrijuma ostaju spojeni izmeu prednjeg trbunog zida i jetre, te izmeu jetre i male krivine eluca. Duplikatura izmeu jetre i prednjeg trbunog zida nazvana je lig. falciforme hepatis koji u sebi sadri ostatak umbilikalne vene, lig. teres hepatis. Drugi dio ventralnog mezogastriujuma razapet izmeu visceralne strane jetre i male krivine eluca je omentum minus koji se dijeli na lig. hepatogastrikum i lig. hepatodudenale.

I.P. Omentum minus

Omentum minus je duplikatura peritoneuma koja je razapeta izmeu male krivine eluca i gornjeg dijela duodenuma sa jedne strane, te facies visceralis jetre sa druge


strane. Dijeli se na lig. hepatogastricum i lig. hepatoduodenale. Lig hepatogastricum je

razapet izmeu male krivine eluca i donje strane jetre. Dijeli se na dva dijela: jedan koji je tvri i solidnije graen nazvan porcio tensa i drugi labaviji, nazvan porcio flakcida. Lig.hepatoduodenale je razapet izmeu pars superior duodenuma i donje strane jetre. Kroz njega prolaze duktus holedohus (desno), v. porte (u sredini i straga) i a. hepatika

propria (lijevo).

I.P. Omentum majus

Omentum majus je velika duplikatura peritoneuma koja se protee od velike krivine eluca, pa ide preko crijeva, i dolazi do zdjelice. Prebaena je poput kecelje preko crijeva. Kod embriona listovi omentum majusa su razdvojeni, ime se poveava bursa omentalis. Taj produetak burse omenatlis izmeu listova omentum majusa zove se recesus inferior omentalis. Kod odraslih listovi omentuma srastu, te je bursa kod odraslih

manja nego kod embriona. Ometum majus ima nekoliko uloga: slui kao rezervoar za mast, ima veliku sposobnost resorpcije, kod upala ograniava prostore gdje se nalazi upalni proces, ime sprijeava irenje upala, te kod ozljeda trbunog zida sprijeava prolaps trbunih organa u vanjsku sredinu.

I.P. Supraomentalni prostor

U supraomentalni prostor spadaju bursa omentalis, desni i lijevi subfreniki, subhepatiki i perispleniki prostror.

I.P. Bursa omentalis je prostor koji se nalazi izmeu eluca i stranjeg trbunog zida. U sklopu burse omentalis opisujemo prvo foramen epiploikum koji je sprijeda omeen sa omentum minus, straga sa vena kava inferior, dolje sa duodenumom, a gore sa lobus

caudatus jetre. Kroz foramen epiploikum ulazi se u vestibulum burse omentalis koji je

sprijeda omeen sa omentum minusom,a straga primarnim peritoneumom koji pokriva aortu i venu kavu inferior. Potom slijedi istmus burse omentalis koji odgovara pliki

gastropankreatiki koju formiraju a. i v. gastrika dextra i sinistra. U podruju ovog istmusa u embrionalno doba se vee dorzalni mezogastrijum. Nakon toga ulazimo u glavnu upljinu burse koju straga omeuje sekundarni peritoneum ovalnog polja, a sprijeda stranja strana eluca te ligamenti gastrokolikum i gastrolienale. U podruju vestibibuluma bursa prema gore ima recesus superior, a u podruju glavne upljine recesus inferior koji se nalazi izmeu dva lista omentuma majusa i kod odraslih ljudi iezava, te recesus lienalis usmjeren prema slezeni.

I.P. Vena portae

Ova vena prima vene probavnog trakta, lijena i pankreasa, a njen sistem ine v. mesenterika superior et inferior, v. lienalis i v. gastrika sinsistra.V. portae nastaje iza


glave pankreasa spajanjem v. mesenterike superior i v. lienalis. Ide prema gore kroz lig.

hepatoduodenale u kojem se nalazi izmeu duktus holedohusa i a. hepatike proprije. Doavi na donju stranu jetre, v. porte se dijeli na ramus dekster i ramus sinister. Oni ulaze u jetru i daju vv. interlobares, od kojih izmeu jetrenih renjia odlaze vv. interlobulares. Izmeu hepatocita od interlobularnih vena odlaze radijalne kapilare koje utiu u v. centralis. Vene centrales ulaze u sabirne vene, ove se skupljaju u vene hepatice koje se uljevaju u v. kavu inferior. Korijenovi v. porte su:

1. v. gastrika sinistra koja ide uz malu krivinu eluca i uljeva se u v. porte ili u v. lienalis. Na pilorusu prima v. piloriku.

2. v. mesenterika superior je najvei korijen v. porte. Prima vv. intestinales, v. ileokoliku, vv. pankreatikoduodenales, v. koliku dektru i mediu, te v. gastroepiploiku

dekstru.

3. v. mesenterika inferior poinje kao v. rektalis superior iz gornjeg dijela pleksus rektalisa. Na svom putu prima vv. sigmoidee i vv. kolike sinistre. Uljeva se u v. lienalis.

4. v. lienalis poinje u hilusu slezene, ide gornjim rubom pankreasa, te se spaja sa v. mezenterikom superior, sa kojom ini v. porte. Prima vv. pankreatice i duodenales, te vv. gastrice breves i v. gastroepiploiku sinistru.

I.P. Anastomoze sistema v. portae i velikih venskih sistema

Sistem v. portae anastomozira sa sistemom v. kave superior et inferior na 4

naina: 1. preko ezofagealnih vena koje se dijelom uljevaju u v. gastriku sinustru (koja

pripada sistemu v. porte), a dijelom u v. azigos et hemiazigos koje su u vezi sa sistemom

v. kave superior i inferior.

2. preko malih vena u retroperitonealnom prostoru koje su jednim dijelom u vezi

sa korijenovima mezenterijalnih vena (koje pripadaju sistemu v. porte), a drugim dijelom

u vezi sa v. azigosom i hemiazigos.

3. preko pleksus rektalisa od kojeg odlaze vv. rektales superiores (koje preko v.

mezenterike superior pripadaju sistemu v. porte) i vv. rektales inferiores i vv. anales (koje

preko v. iliake interne i v. pudende interne pripadaju sistemu v. kave inferior).

4. preko paraumbilikalnih vena koje jednim krajem komuniciraju sa v. porte, a

drugim sa v. epigastrika superior (pripada sistemu v. kave superior), inferior i

superficialis (pripadaju v. kavi inferior). Kada se sprijei protok krvi kroz v. porte usljed patolokih razloga, onda krv ide kroz paraumilikalne vene koje se proire i formiraju karakteristinu sliku meduzine glave, kaput meduze.

I.P. Ren dexter

Desni bubreg sa prednje strane u medijalnom dijelu dolazi u odnos sa silaznim

dijelom duodenuma. To je facies duodenalis koja je pokrivena sekundarnim

peritoneumom. Gornje dvije treine prednje strane u odnosu su sa donjim stranom desnog renja jetre. To je facies hepatika koja je pokrivena primarnim peritoneumom. Izmeu jetre i desnog bubrega nalazi se subhepatiki prostor. Donja treina prednje strane u


odnosu je sa fleksura koli dekstra. To je facies kolomesokolika. Ova plotina je pokrivena sekundarnim peritoneumom kojeg na tom mjestu ini prirasli mesokolon ascendens. Uz medijalni rub desnog bubrega nalazi se vena kava inferior.

I.P. Ren sinister

Preko sredine prednje strane lijevog bubrega prebacuje se rep pankreasa. To je

facies pankreatika koja je pokrivena sekundarnim peritoneumom kojeg ini prirasli dorzalni mesogastrijum. Gornji lateralni dio lijevog bubrega u odnosu je slezenom. To je

facies lienalis koja je pokrivena primarnim peritoneumom. Gornji medijalni dio prednje

plotine je preko burze omentalis u odnosu sa elucem. To je facies gastrika koja je pokrivena sekundarnim peritoneumom kojeg tu ini prirasli dorzalni mezogastrijum. Donji dio prednje plotine lijevog bubrega u odnosu je sa debelim crijevom, i to onim dijelom gdje kolon transverzum prelazi u kolon descendens. To je facies kolomezokolika

koja je pokrivena sekundarnim peritoneumom, kojeg na tom dijelu ini srasli mezokolon descendens. Uz medijalni rub lijevog bubrega tee aorta.

I.P. Tok krvnih ila u bubregu

Bubrege vaskulariziraju renalne arterije koje predstavljaju visceralne grane aorte

abdominalis. A. renalis se neposredno prije pelvis renalisa dijeli na 4 prednje i jednu

stranju granu, koje su oznaene kao aa. prepijelike i a. retropijelika. Od ovih arterija nastaju aa. interlobares koje prolaze kroz kolumne renales. U visine baze piramida od

interlobarnih arterija odlaze aa. arkuate koje okreu svoj konveksitet prema povrini bubrega. Sa konveksiteta arterija arkuata odlaze aa. interlobulares koje teku prema

kortikalnoj supstanci. Od interlobularnih arterija odlaze u pravilnim razmacima vasa

aferencija koja ulaze u bubrene glomerule. Vasa eferencija izaavi iz glomerula granaju se u kapilare u kortikalnoj substance bubrega, ili idu prema prema piramidama i kroz nji

hovu bazu ulaze u medularnu supstancu. U medularnoj supstanci od nih nastaju arteriole

rekte koje teku paralelno i izmeu izvodnih kanalia bubrega. Arteriole rekte osim toga mogu da odlaze od konkaviteta arterija arkuata ili od interlobularnih arterija.

Vensku krv iz medularne supstance kupe venule rekte koje se uljevaju u vv.

arkuate. Vensku krv iz kortikalne supstance kupe vv. interlobulares koje prate istoimene

arterije i uljevaju se u vv. arkuate. Iz dijelova kortikalne supstance koje su blie povrini vensku krv donose male venule, koje su oznaene kao venule stelate zbog svog zvjezdolikog oblika. One se uljevaju u vv. interlobulares. Vv. arkuate koje skupljaje krv

iz kortikalne i medularne supstance bubrega formiraju vv. interlobares koje prate

istoimene arterije. Interlobarne vene se u bubrenom sinusu sljevaju u vee grane koje onda formiraju v. renalis. V. renalis se uljeva u v. kavu unferior.


I.P. Segmenta renalia

Bubrege vaskulariziraju renalne arterije koje predstavljaju visceralne grane aorte

abdominalis. A. renalis se neposredno prije pelvis renalis dijeli na 4 prednje i jednu

stranju granu, koje su oznaene kao aa. prepijelike i a. retropijelika. To su zapravo segmentalne arterije bubrega na osnovu kojih je izvrena podjela bubrega na pet segmenata, i to: segmentum superius, segmentum anterius superius, segmentum anterius

inferius, segmentum inferius i segmentum posterius.

I.P. Ureteres

Ureteri ili mokraovodi su tanke cijevi koje se proteu izmeu pelvis renalisa i vesike urinarije. Teku koso od gore i lateralno prema dolje i medijalno. Prolaze kroz

abdomen i malu zdjelicu, tako da na ureterima opisujemo pars abdominalis i pars pelvina.

Duina uretera iznosi oko 30 cm, s tim da je desni neto krai zbog toga to je desni bubreg nie postavljen. Ureter lei retroperitonealno. Tee preko m. psaoas majora. Desni tee uz venu kavu inferior. Na desnoj i lijevoj strani kriaju ga kod mukarca arterija i vena testikularis, a kod ena arterija i vena ovarika. Desni ureter prealzi preko arterije iliake eksterne, a lijevi preko arterije iliake komunis, te nakon toga ulaze u malu zdjelicu.

Kod mukarca tee uz lateralni zid zdjelice i dolazi do njenog dna, gdje zavija prema medijalno i naprijed. Kria duktus defeens, potom prolazi izmeu vesikule seminalis i vesike urinarije i ulazi u zid vesike urinarije, odnosno mokranog mjehura. Kod ena takoe tee uz lateralni zid zdjelice, gdje ga prati arterija uterina. Potom ulazi u lig. latum uteri, te ide prema vratu materice. Uvlai se izmeu prednjeg zida vagine i stranjeg zida vesike urinarije, ten a kraju ulazi u sam zid vesike urinarije. Tee u zidu mjehura oko 2 cm i otvara se na ostium ureteris. Idui kroz zid mokranog mjehura, ureteri izdignu njegovu sluznicu u nabore koje oznaavamo kao plike ureterike.

I.P. Urethra feminina

Uretra feminine je cilindrna cijev preko koje mokrani mjehur ena komunicira sa vanjskom sredinom. Zapoinje na ostium uretre internumu, ide prema dolje i naprijed, prolazi kroz dijafragmu urogenitale i otvara se na ostium uretre externumu, koji se nalazi

u gornjem dijelu vestibuluma vagine, oko 2 cm iza klitorisa. Sa strane ostium uretre

externuma nalaze se dva mala otvora na koja se otvaraju duktus parauretrales. Duga je

oko 3 cm. Gornji dio uretre feminine je u odnosu sprijeda sa venoznim pleksusom

vesikopudendalisom, lateralno sa m. levator ani, a straga sa vaginom, od koje je odjeljuje

septum uretrovaginale. U svom donjem dijelu, enska uretra je u odnosu sprijeda sa preuretralnim ligamentom, lateralno sa m. transverus perinei profundus, a straga sa

vaginom.

Uretra je graena od tri sloja: 1. Tunika mukoza u kojoj nalazimo lijezde oznaene kao glandule uretrales. Pored njih, na stranjem zidu imamo i glandule parauretrales, koje dopiru u miini sloj. Njihovi otvori nalaze se u blizini ostium uretre externuma.


2. Tunika submukoza posjeduje proirene vene koje prave bogat pleksus. Nazivamo ga korpus cavernozum uretre.

3. Tunika muskularis, sadri dva sloja glatkih i jedan sloj prugastih miinih niti koje potiu od okolnih miia.

I.P. Ovarium

Ovarijum ili jajnik je enska polna lijezda u kojoj se razvijaju enske polne stanice, a osim toga ovaj organ funkcionira i kao lijezda sa unutranjim luenjem. Ovarijum je smjeten na lateralnom zidu male zdjelice, na mjestu koje odgovara djeljenju a. iliake komunis na a. iliaku internu i eksternu. Njegova povrina je kod ena puna oiljaka to pokazuje mjesta kroz koja izlaze zrele jajne stanice. Kod djevojaka koje nisu imale menstruacije, dakle prije puberteta, povrina ovog organa je glatka. Na jajniku opisujemo 2 strane: facies lateralis et medialis, dva ruba, margo liber i mesovarikus i dva

kraja, ekstermitas uterina i tubaria.

Facies lateralis je konveksna. Smjetena je u udubljenju koje se zove fosa ovarika. Ovo udubljenje je omeeno sprijeda hvatitem lig latum uteri, straga sa a. ilika interna, gore i lateralno sa a. i v. iliaka eksterna, a dolje sa a. obturatoria.facies medialis pokriva

nabor peritoneuma nazvan mezosalpings koji povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri.

Mezosalpings i peritoneum koji pokriva fosu ovariku omeuju jednu peritonealnu vreu nazvanu bursa ovarika koja komunicira sa peritonealnom upljinom. Margo mezovarikus je ravan i okrenut je prema naprijed. Kroz njega ulaze i izlaze

krvni sudovi i ivci ovarija. Inae za ovaj rub se vee duplikatura peritoneuma nazvana mezoovarijum po emu je ovaj rub i dobio ime. Margo liber je konveksan i okrenut je prema natrag dolazei u odnos sa rektumom. Ekstremitas tubaria je okrenuta prema gore i lateralno, a u odnosu je sa fimbrijama tube

uterine. Ekstremitas uterina je okrenuta prema dolje i medijalno i u odnosu je sa

uterusom.

Za ovarijum se veu tri ligamenta koja ga fiksiraju u njegovom stalnom poloaju. To su:

1. lig. suspenzorium ovarii koji ide od lumbalne regije na gornji kraj margo

mezovarikusa. Kroz njega prolaze a. i vv. ovarice, limfni sudovi i ivani pleksus ovarikus.

2. lig. ovarii proprijum ovari je razapet izmeu gornjeg kraja lateralnog ruba uterusa i ekstremitas uterina ovarijuma.

3. mezovarijum je nabor peritoneuma smjeten u sagitalnoj ravni. Razapet je je izmeu margo mezovarikusa i stranje plotine lig. latum uteri.

I.P. Tuba uterina

Tuba uterina ili jajovod je kanal u ijoj vanjskoj treini, ukoliko za to postoje uslovi, dolazi do oplodnje, odnosno spajanja muke i enske spolne stanice. Na jajovodu opisujemo, idui od lateralno prema medijalno, nekoliko dijelova:


1. infundibulum tube uterine predstavlja lateralni kraj jajovoda. Na njemu

nalazimo otvor, ostium abdominalis tube uterine, preko kojeg jajovod komunicira sa

peritonealnom upljinom. Kroz ovaj otvor ulazi jajna stanica. Meutim, nekada do oplodnje dolazi i u trbunoj upljini, kada nastaje tzv. abdominalna trudnoa, koja je vrlo opasna. Sa infundibuluma odlazi 12-15 resica koje su oznaene kao fimbrije tube uterine. Jedna od ovih fimbrija je najdua i dopire do ovarijuma, a oznaena je kao fimbrija ovarika. Fimbrije pomau jajnoj stanici da ue iz trbune duplje u jajovod. 2.Ampula tube uterine je dio koji se nastavlja na infundibulum. To je proireni dio jajovoda koji lagano prelazi u suenje nazvano istmus tube uterine. 3. Istmus je uzak i ima cilindrian oblik. On se u superolateralnom uglu uterusa nastavlja na pars uterina.

4. Pars uterina je dio jajovoda koji prolazi kroz zid uterusa. Ovaj dio tube se

otvara u matericu preko otvora nazvanog ostium uterinum tube uterine.

Tuba uterina je obavijena peritoneumom koji se nastavlja kao duplikatura nazvana

mezosalpings. Ova duplikatura povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri.

Unutranja povrina jajovoda posjeduje uzdune nabore sluznice, plike tubarije. Ovi nabori su najbolje razvijeni u ampularnom dijelu, i oznaeni su kao plike ampulares. U sluaju upala ovi nabori mogu sinehijama potpuno suziti lumen jajovoda i onemoguiti prolaz oploene jajne stanice u matericu to rezultira razvojem ploda u jajovodu sa nastankom vrlo opasne tubarne trudnoe.


OKO

I.P. Tunica fibrosa bulbi

Tunika fibroza bulbi titi oko, daje otpor intraokularnom pritisku, kao i inserciju za miie pokretae oka. Podijeljena je u dva dijela: stranji, neprozirni, sklera i prednji, prozirni, kornea.

I.P. Sclera

Sklera je stranji i neprozorni dio vanjske one ovojnice. Obavijena je sa kapsula bulbi, koja je odjeljuje od retroorbitalnog masnog tkiva. Izmeu ove kapsule i sklere nalaze se dugake vezivne niti koje ne smetaju kretanju one jabuice. Na skleri nalazimo vei broj otvora. Najvaniji je otvor kroz koji izlaze niti n. optikusa izmeu kojih se provlae a. i v. centralis retine. Ovaj otvor je konine forme i iri je prema vani nego unutra. Rub ovog otvora nije ravan, budui da sklera alje niti koje se provlae izmeu vlakana optikog nerva i ine tzv. areu ili laminu kribrozu sklere. Oko prethodno opisanog otvora nalazimo i manje otvore oznaene kao emisaria sklere posteriora kroz koje prolaze aa. ciliares posteriores longe et breves, te nn. ciliares. Sprijeda nalazimo

emisaria sklere anteriora kroz koje prolaze aa. ciliares anteriores. U blizini ekvatora i

neto iza njega imamo jo 4 otvora, emisaria sklere ekvatorialia kroz koje prolaze vv. vortikoze s. vv. horoidee majores.

Iznutra je sklera u kontaktu sa horoideom ije elastine lamele ostavljaju na skleri tamno pigmentirano podruje nazvano lamina fuska sklere. Otvor na skleri za smjetaj kornee naziva se rima kornealis. Ova rima ima prednju i stranju usnu. Prednja, labium anterius je dua od stranje usne, labium posterius. U masi sklere blizu rime kornealis nalazi se venozni sinus nazvan sinus

venosus sklere ili lemov kanal. Sa unutrane strane ovaj sinus je obloen tkivom sklere koje formira tzv. lig. pektinatum anguli iridokornealis. Kroz male prostore na ovom

ligamentu koji se zovu spacia anguli iridokornealis drenira se ona vodica iz prednje one komore u sinus venosus sklere, a iz njega u vv. ciliares anteriores.

Sklera je graena od vezivnih fibrila, te neto elastinih niti. Vaskulariziraju je aa. ciliares posteriores breves et longe, dok joj inervaciju daju nn. ciliares.

I.P. Cornea

Kornea predstavlja prednji i prozirni dio vanjske one ovojnice. Na njoj opisujemo prednju i stranju stranu, te obodni rub. Prednja strana je konveksna i pokrivena je konjuktivom. Centralni najizboeniji dio prednje strane zove se verteks kornee. Stranja strana je konkavna i gradi prednji zid kamere bulbi anterior. Rub ili limbus kornee uvlai se izmeu prednje i strane usne rime kornealis. Kornea je graena iz pet slojeva i to:


1. epitelium anterius kornee pripada konjuktivi, a graen je iz 5 slojeva stanica. Najdonje su cilindrine, srednje su mnogougaone, dok su najpovrnije ploaste. Sloj cilindrinih stanica slui za regeneraciju ovog epitela 2. lamina limitans anterior je homogena membrana koja daje podlogu za epitel.

Ova lamina prestaje na rubu kornee.

3. substancija proprija kornee je najdeblji sloj kornee. Graena je od vezivnih fibrila koje formiraju lamele. Ove fibrile i lamele omeuju prostore u kojima se nalaze kornelane stanice sa mnogobrojnim nepravilnim produecima, te limfa. 4. lamina limitans posterior je vrsta i elastina membrana smjetena sa unutranje strane kornee. Na periferiji je deblja i to zadeblanje oznaava se kao anulus tendineus koji dijelom formira spongium anguli iridokornealis koji funkcionie kao tetiva m. ciliarisa.

5. endotelium kamere anterioris je tipini endotel koji sprijeava ulaz one vo

anatomija organi.pdf

Documents