analiza poslovanja kompletna skripta 2013

66
ANALIZA POSLOVANJA (za ceo ispit) 1. CILJ I ZADACI ANALIZE PREDUZEĆA Reč analiza potiče od grčeke reči „analysis“ što znači rastavljanje ili raščlanjavanje neke celine na njene sastavne delove, dok ne dođemo do njenih elemenata koji su dalje nedeljivi. Najvažnije analitičke metode su raščlanjivanje i upoređivanje. Analiza se kao naučna metoda primenjuje u raznim naukama, a svrha analize u ekonomiji je da pripremi materijal iz dokumentacije na osnovu koga će se moći stvoriti sud o stanju i poslovanju preduzeća. Analiza poslovanja je proistekla iz analize bilansa, koji je dugo vremena bio jedina nauka pomoću koje se vršilo kvantitativno ispitivanje i ocena uspešnosti preduzeća. Analiza poslovanja se još više razvija i unapređuje sa pojavom novih naučnih disciplina: kibernetike, teorije sistema, teorije informacija, tehnike računara. Mogućnost da se ostvare ciljevi znalize uslovljena je ličnošću koja vrši analizu, vremenom koje je za to raspoloživo, dokumentacijom koja je stavljena na raspolaganje i okolnostima pod kojima se vrši analiza. Razlikuju se dve vrste analize: interna je ona koja se vrši unutar predzeća i vrši je vlasnik ili rukovodilac preduzeća, a svaka druga analiza se smatra eksternom i vrše je uglavnom poverioci, banka, revizori. Prema Schmaltz-u, ciljevi i zadaci analize poslovanja zavise od zainteresovanih koji je sprovode, a to su: vlasnik preduzeća (analiza sredstava, analiza uspeha), deoničari (anzliza dobiti), poverioci (analiza kreditne sposobnosti preduzeća), poreski organi (utvrđivanje prave osnovice za oporezivanje), privredna štampa (bilansi i poslovni izveštaji), zvanična statistika (opšte razvojne tendencije privrede i preduzeća). Ovakvi ciljevi zahtevaju sveobuhvatnu analizu, ali se u praksi često sreću i parcijalne analize. 2. PREDMET ANALIZE

Upload: golub

Post on 16-Nov-2015

121 views

Category:

Documents


6 download

DESCRIPTION

analiza poslovanja skriptica

TRANSCRIPT

ANALIZA POSLOVANJA(za ceo ispit)

1. CILJ I ZADACI ANALIZE PREDUZEA

Re analiza potie od greke rei analysis to znai rastavljanje ili ralanjavanje neke celine na njene sastavne delove, dok ne doemo do njenih elemenata koji su dalje nedeljivi.

Najvanije analitike metode su ralanjivanje i uporeivanje.

Analiza se kao nauna metoda primenjuje u raznim naukama, a svrha analize u ekonomiji je da pripremi materijal iz dokumentacije na osnovu koga e se moi stvoriti sud o stanju i poslovanju preduzea.

Analiza poslovanja je proistekla iz analize bilansa, koji je dugo vremena bio jedina nauka pomou koje se vrilo kvantitativno ispitivanje i ocena uspenosti preduzea. Analiza poslovanja se jo vie razvija i unapreuje sa pojavom novih naunih disciplina: kibernetike, teorije sistema, teorije informacija, tehnike raunara. Mogunost da se ostvare ciljevi znalize uslovljena je linou koja vri analizu, vremenom koje je za to raspoloivo, dokumentacijom koja je stavljena na raspolaganje i okolnostima pod kojima se vri analiza.

Razlikuju se dve vrste analize: interna je ona koja se vri unutar predzea i vri je vlasnik ili rukovodilac preduzea, a svaka druga analiza se smatra eksternom i vre je uglavnom poverioci, banka, revizori.

Prema Schmaltz-u, ciljevi i zadaci analize poslovanja zavise od zainteresovanih koji je sprovode, a to su:

vlasnik preduzea (analiza sredstava, analiza uspeha),

deoniari (anzliza dobiti),

poverioci (analiza kreditne sposobnosti preduzea),

poreski organi (utvrivanje prave osnovice za oporezivanje),

privredna tampa (bilansi i poslovni izvetaji),

zvanina statistika (opte razvojne tendencije privrede i preduzea).

Ovakvi ciljevi zahtevaju sveobuhvatnu analizu, ali se u praksi esto sreu i parcijalne analize.

2. PREDMET ANALIZE

Analiza poslovanja predstavlja nunu osnovu upravljanja koja se sa razvojem tehnike raunara jo vie unapreuje. Predmet analize poslovanja je privredna delatnost sa stanovita osnovnih poslovnih procesa. Korienjem knjigovodstvenih tj. raunovodstvenih podataka i informacija omoguava se uvid u predmet analize poslovanja.

Predmet analize je svaki privredno pravni subjekt i to sa stanovita poslovnih i radnih procesa.

Predmet ekonomske analize u uem smislu je bilans preduzea i to bilans stanja, bilans uspeha i bilans tokova novca. Analiza koja za predmet ima bilans naziva se analiza bilansa ili finansijska analiza.

Predmet ekonomske analize u irem smislu obuhvata bilans stanja, bilans uspeha i bilans tokova novca, analizu funkcija i poslovno izvetavanje. Poslovno izvetavanje sadri seriju sistematizovanih informacija o kvalitetu ekonomije poslovanja preduzea. Predmet analize poslovanja moe da se sagleda sa nekoliko aspekata:

Elementni predmet analize ine elementi tj. delovi preduzea kao to su osnovna sredstva, obrtna sredstva i radna snaga,

Organizaciono-funkcionalni neophodna je analiza ne samo osnovnih poslovnih procesa, tj. funkcija nabavke, proizvodnje i prodaje, ve i ostalih izvrnih funkcija kadrovske, finansijske

Aspekt efekata privredna delatnost preduzea se razmatra i ocenjuje posredstvom rezultata koji se ostvaruju, po obimu, strukturi, dinamici.3. METODE ISPITIVANJA

Analiza poslovanja ima svoje specifine metode ispitivanja koje su zasnovane na poznatim teorijskim naunim postavkama. Osnovne metode kojima se koristi su uporeivanje i raslanjivanje. Metoda uporeivanja se sastoji u sagledavanju kvantitativnih odnosa, a metoda raslanjivanja u oceni kvalitativnog sadrinskog sastava predmeta posmatranja.

Od ostalih metoda najee se koriste metode uzronosti i eliminisanja. Metoda ralanjivanja

Ralanjivanje se vri kako bi se upoznao kvalitetni sastav analiziranog predmeta. Na taj nain se dolazi do sazananja od ega se sastoji predmet analize, tj. do saznanja o njegovim karakteristikama, njegovoj sutini, biti i strukturi. Primenom ove metode, analiza bilansa usleva da utvrdi pozitivne i negagivne pojave, da sagleda njihovo dejstvo i da ih onda vee, u cilju ispitivanja uzroka koji su doveli do odreenih pojava.

Ralanjivanje se moe vriti:

Po predmetu zahteva da se sloeni predmet ralani na predmete koji su manje sloeni (HOV prema vrsti); omoguava da izvesne pojave veemo za pojedine predmete, otkriva unutranje suprotnosti u kretanjima i omoguuje da analizom doemo do odgovora na emu je zabeleeno i kakvo kretanje

Po vremenu polazi od obeleja koje je dato vemenom (HOV unovive za mesec, dva..); omoguava da se posmatrani predmet vee za odreene vremenske periode

Po prostoru polazi od obeleja koje je dato u prostoru (HOV unovive u zemlji i HOV unovive u inostranstvu)

Metoda uporeivanja

Sastoji se u uporeivanju jednog predmeta u dva perioda ili mesta ili dva predmeta jednog odreenog mesta.

Teoriju poslovne uporedivosti postavio je Schmalenbach, na osnovu ijih postavki se i razvilo uporeivanje prema:

Vremenu Poreenje jednog istog predmeta sa stanovita dva razliita perioda, pa se kao razlika dobija promena koja je nastala u meuvremenu; za pravilnost suda u pogledau vremenskog uporeivanja je znaajno izvriti izbor:

Vremenskog razmaka u kome e se vriti uporeivanje

Najznaajnijih podataka koje treba uporediti.

Najee dolazi do izraaja u analizi bilansa i analizi trokova .

Predmetu Poreenje dva predmeta istog perioda jednog odreenog preduzea, gde oba kvantitativna izraza moraju biti izraena u istim jedinica mere.

Mestu Uporeuje se jedan predmet istog perioda za dva preduzea (mesta) i to posmatranjem jedne iste veliine:

sa stanovita dve poslovne jedinice u okviru preduzea

sa stanovita dva preduzea

sa stanovita jednog preduzea u odnosu na najbolje, najgore ili proseno.

Oblici primene metode uporeivanja:

Oblici u kojima se izraava primena metode uporeivanja su:

Metoda uporeivanja sukcesivnih bilansa stanja sutina se sastoji u sagledavanju promena finansijske situacije kroz promene iznosa osnovnih grupa aktive i pasive, kao i kroz iznalaenje uzroka ovih promena.

Metoda presecanja bilansa stanja sastoji se u horizontalnoj podeli bilansa na odreene delove, tj. podbilanse, koji odgovaraju osnovnim grupama aktive i pasive, pa postoje podbilansi osnovnih sredstava, obrtnih sredstava, posebnih sredstava i poslovnih sredstava i dolazi se do saznanja o ravnotei tj. neravnotei odreenog podbilansa.

Metoda odstupanja podrazumeva uporeivanje i po vremenu i po predmetu i po mestu, potrebno je sagledati ne samo gde su nastale razlike, njihov kvantitet i obim, ve i osnovne karakteristike odstupanja, tj. da li su pozitivne ili negagivne, kao i uzroke nastalih odstupanja.

Metoda poslovno analitihih pokazatelja sastoji se u poreenju odreenih poslovno ekonomskih veliina. Osnovni izvor su knjigovodstveni podaci kao to su bilans stanja, bilans uspeha i njihovi prilozi, statistike, operativne, planske i dr. evidencije. Za ocenu boniteta poslovanja pravnih lica najee se koriste pokazatelji likvidnosti, solventnosti, rentabilnosti, ekonominosti, obrta, produktivnocti, rasta i sl.

Specijalne metode analize

Meu ovim metodama napoznatije su one koje se primenjuju pri analizi bilansa.

Prema Schmaltz-u, metode analitikog ispitivanja bilansa treba podeliti u tri grupe:

1. Metoda odnosnih vrednosti sastoji se u stavljanju u odnos vrednosti pojedinih grupa u bilansu ili pojedinih poslovnih veliina; re je o najjednostavnijoj, ali vrlo pogodnoj metodi za obradu analitikih podataka;

2. Metoda indeksnih brojeva primenjuje se sama ili u kombinaciji sa metodom odnosnih vrednosti. Pomou indeksnih brojeva se prikazuje dinamika posmatrane pojave u odnosu na bazu koja slui kao osnov za uporeivanje, a izraava se brojem 100 ((h*u)/100). Postoje ista indeksna metoda, kombinovana metoda i metoda ocene odnosnih vrednosti. Indeks je odnos dve veliine koji pokazuje njihovu relativnu promenu u odreenom periodu;

3. Metoda standardizacije prua pokazatelje nekog preduzea u jednom broju iji se znaaj poredi sa pokazateljima itave privredne grane. Obzirom na osnovu koja slui za utvrivanje standardnih veliina, oni mogu biti bazni (slue kao baza za uitvrivanje indeksa), tekui (utvruju se na osnovu postojeih uslova poslovanja, najrealniji su) i idealni (utvruju se na osnovu idealnih uslova rada).

4. OBLICI I VRSTE ANALIZE

Jedna od klasifikacija koja se odnosi na vrste analiza je anzliza koja ima u vidu objekat i podlogu za analize, dokumentaciju za analizu, stanje i kretanje sredstava preduzea, kvalitet i kvantitet sredstava i njihova promena, razne ciljeve analize. Najpoznatije su sledee vrste analize:

kvalitativna i kvantitavna analiza,

statika i dinamika analiza,

kompleksna i parcijalna,

interna i eksterna,

stalna i povremena,

analiza vrednosti.

Kvantitativna i kvalitativna analiza Kvantitativna analiza se bavi merenjem i praenjem kvantitativnog kretanja pojave ili stanja. Ona daje kvantitativno, koliinsko obeleje kvalitativno definisanih predmeta analize.

Kvantitet predmeta analize vremenski posmatrano moe da pokae porast, smanjenje ili stagnaciju, a moe da ima pozitivne ili negativne karakteristike. Porast, tj. pad kvantiteta moe biti otar ili blag, tj. moe trajati krae ili due vreme.

Kvalitativna analiza ima za pretpostavku sloenost predmeta analize i vri ralanjavanje predmeta analize na sastavne delove i izvodi konstatacije o njegovoj strukturi. Posmatra predmet analize sa predmetnog, vremenskog i prostornog aspekta.

Kvalitativna i kvantitativna anzliza su komplementarne, i svaka kvantitativna promena bilansne sume izaziva i kvalitativnu promenu bilansa.

Statika i dinamika analiza

Statika analiza se bavi ispitivanjem pojave ili stanja u trenutku njihovog uoavanja, to obino biva i kvantitativno izraeno; predmet analize se posmatra na odreeni dan, pa je negativna strana upravo to to ne ispituje kretanje pojave ili stanja, pa ne moe uoiti tendencije razvoja ili stagnacije, pa zakljuci nisu pouzdani.

Dinamika analiza ispituje pojavu ili stanje u kretanju i izvodi konstatacije o nastalim promenama na predmetu analize i uzrocina koji su ih uslovili.

Mora se voditi rauna da li je u pitanju neto (rezultat komparacije dva stanja) ili bruto kretanje (rezultat dinamike jedne kategorije).

Sa statikom i dinamikom analizom su komplementarne:

vizuelna analiza (stie se opti uvid u sliku bilansa stanja, bilansa uspeha i bilansa tokova novca i donose opte ocene o finansijskom poloaju i uspenosti poslovanja preduzea),

analiza pomou rauna pokria (zasniva se na bilansu stanja, tj. na horizontalnim i vertikalnim pravilima finansiranja, pomou nje se utvruje struktura imovine i kapitala preduzea i pokrie sredstava kapitalom) i

racio analiza (zasniva se na analizi odnosa elemenata bilansa stanja, bilansa uspeha i bilansa tokova novca, na osnovu nje se odreuje finansijski poloaj i bonitet preduzea).

Kompleksna i parcijalna analiza

Komlleksna analiza posmatra predmet analize u celini, vri ralanjavanje i merenje svakog dela predmeta analize, pa time iziskuje due vreme i vee trokove. Parcijalna analiza ispituje samo deo, tj. elemente predmeta analize, pa je potrebno manje vremena i trokovi su manji.

Objektivnost parcijalne analize se umnogome ostvaruje ako se zadatak jasno i detaljno postavi, uz uslov da se parcijalna analiza oslanja na kompleksnu koja je izvrena u nekom prethodnom periodu. Pri sprovoenju kompleksne, odnosno parcijalne, analize uvek mora biti prisutna meuzavisnost odnosa delova i celine.

Interna i eksterna analiza

Internu znalizu vri lice, organ iz organizacije, kome se stavlja na raspolaganje celokupna dokumentacija o ulaganjima, poslovnim aktivnostima i rezultatima poslovanja analiziranog preduzea.

Eksternu analizu vre analitiari kojima stoje na raslolaganju izvetaji i dokumenta preduzea dostupna svim zainteresovanima za njegovo poslovanje kao i zakonski propisi.

Znai, samo kada se analitiaru stave na raslolaganje svi raspoloivi materijali i kada izmeu analitiara i analiziranog preduzea postoje saglasnost interesa, u pitanju je interna analiza, a obrnuto eksterna.

Stalna i povremena analiza

Pojam stalnih analiza je vezan za dnevne analize, koje se obavljaju kontinuirano, svakodnevno, to zavisi od veliine preduzea. Dnevne analize daju informacije o obimu, srukturi i vrednosti ostvarene proizvodnje.

Povremene analize sastavljaju se povremeno u unapred fiksiranim rokovima ili kada se za njima ukae potreba obino je re o analizama koje prate polugodinje i zavrne raune, i vreme koje stoji na raslolaganju analitiarima za vrenje ove anzlize je po pravilu kratko.

U preduzeima se sastavljaju i specijalne analize, iji rokovi nisu unapred fiksirani i takve analize su parcijalne po predmetu anzlize, a komlleksne po sadrini. Analiza vrednosti

Analiza vrednosti obuhvata organizovani sistem tehnike i postupaka pomou kojih se identifikuju i eliminiu nepotrebni vikovi; insistira na potrebi seriozne analize strukture trokova pre donoenja odluke o proizvodnji proizvoda.

Polazi od teze da nema trokova koji se ne mogu sniavati; ima preventivni karakter, jer nastoji da snizi trokove promenom proizvoda ili njegovih delova.

Ova analiza predstavlja dopunu drugih metoda analize. Ostvarene veliine se uporeuju sa planiranim i tako se donosi sud o tome da li je dolo do poveanja ili snienja trokova, a krajnji cilj je postizanje ekonomine proizvodnje.

Osnovne kategorije analize vrednosti su funkcija, troak i vrednost i one se posmatraju meusobnoj povezanosti i zavisnosti.

5. BILANS KAO PREDMET ANALIZERe bilans potie od latinose rei bilanx libra (vaga sa dva tasa) to upuuje na nekoliko zakljuaka:

da se bilansom neto meri i iskazuje rezultat,

da se rezultat sastoji iz dva suprotna kretanja ijim se poreenjem dolazi do pozitivnog ili negativnog rezultata.

Bilans se gotovo uvek koristi kada treba izraziti stanje i rezultat, a najiru upotrebu ima u raunovodstvu.

Raunovodstveno tehniki gledano, bilans je pregled u vidu dvostranog rzuna koji iskazuje stanje ili uspeh preduzea na odreeni dan, a kako se obino sastavlja na kraju godine, on se esto izjednauje sa zavrnim raunom.

Gledite da je bilans trenutna slika, izraena u vidu pregleda u obliku dvostranog rauna se naziva statika bilansa. Dinamika bilansa ukazuje na stvarna privredna zbivanja u preduzeima, kao i na njihovu meusobnu povezanost i uslovljenost.

Bilans stanja je trenutna slika veliine i strukture sredstava i veliine i strukture izvora sredstava, a na osnovu bilansa stanja mogue je izvriti ne samo statiku ve i dinamiku analizu.

Bilans usleha vue koren iz bilansa stanja. Bilans uspeha je analitiki raun sopstvenog kapitala preduzea u kome se iskazuje poveanje (prihodi) i smanjenje (rashodi) sopstvenog kapitala. Na osnovu bilansa uspeha mogue je izvriti dinamiku analizu.

6. VRSTE BILANSA I BILANSIRANJEOpta svrha bilansiranja je upoznavanje uspeha i strukture imovine i kapitala.

U teoriji i praksi postoji vie vrsta bilansa: prema jednom gleditu, oni se dele u zavisnosti od toga kada se sastavljaju na redovne i specijalne, zatim u zavisnosti od zakonose osnove, cilja i vremena kada se sastavljaju, prema treem gleditu razlikuju se vrste bilansa prema cilju, bilansnoj osnovi, vremenu sastavljanja, obimu... U zavisnosti od cilja koji se eli postii, vri se sastabljanje bilansa, pa tako postoje sledei kriterijumi podele:

Prema vezi bilansa sa knjigovodstvenim raunima

Bilans stanja

Bilans uspeha

Prema svrsi iskazivanja bilansa

Imovinski bilans

Bilans utvrivanja rezultata

Bilans kretanja

Prema merodavnosti primene pravnih normi pri bilansiranju

Poslovni bilans

Poreski bilans

Prema podruju informisanja uz pomo bilansa

Interni bilans

Eksterni bilans

Prema podacima na osnovu kojih se vri bilansiranje

Knjigovodstveni bilans

Inventarni bilans

Planski bilans

Prema duini bilansnog perioda

Poetni, ili bilans otvaranja

Krajnji bilans

Meubilans

Prema tehnici sastavljanja bilansa

Bruto bilans

Neto bilans

Prema broju ukljuenih bilansa

Individualni bilans

Zajedniki bilans

Zbirni

Konsolidovani

Prema odnosu sredstava i obaveza

Aktivni bilans

Pasivni bilans

Prema odnosu prihoda i rashoda

Uspean bilans

Neuspean bilans

Prema redovnosti sastavljanja bilansa

Redovni (tekui)

Godinji bilans

Meubilansi

Specijalni (posebni, povremeni)

Bilans osnivanja

Bilans razdvajanja

Bilans celine preduzea

Bilansi izdvojenih preduzea

Bilans fuzije

Sanacioni bilans

Likvidacioni bilans

Steajni bilans

Likviditetni bilans

Poreski bilans

Razlikovanje bilansa prema vezi sa knjigovodstvenim raunima

Na bazi knjigovodstenih rzuna sastavljaju se bilans stanja i bilans uspeha. Oni su dvostrani, sintetiki prikazi, izvetaji o poslovanju sa stanovita korienja, angaovanja i troenja sredstava groizvodnje.

Bilans stanja je sloen i sastoji se od rauna, tj. salda rauna aktive i pasive. Aktiva pokazuje sredstva, tj. imovinu (materijalnu konstituciju), a pasiva izvore sredstava, odnosno kapital (finansijska konstitucija). Bilans stanja integrie u sebe finansijski rezultat na taj nain se ujedno uspostavlja i bilansna ravnotea rauna dobitka i gubitka, odnosno bilansa uspeha.

Bilans uspeha je finansijski izvetaj u kome su prikazani prihodi i rashodi za dati obraunski period iz ijeg se sueljavanja utvruju rezultati koji mogu biti pozitivni ili negativni. Bilans stanja i bilans uspeha su meusobnoj uzronosti i zavisnosti.

Bilans stanja pokazuje ekonomsku situaciju privrednog subjekta u datom momentu, a bilans uspeha izraava i obuhvata finansijske rezultate ostvarene u odreenom vremenskom periodu.Razlikovanje bilansa prema svrsi iskazivanja

U zavisnosti od toga ta se smatra dominantnim ciljem poslovanja razlikuje se

Imovinski bilans to je ujedno i bilans stanja, budui da prikazuje stanje imovine i kapitala. Cilj je da prikae imovinu i kapital preduzea na dan bilansiranja. Sastavlja se na osnovu podataka knjigovodstvene evidencije, korigovanih rezultata popisivanja ili inventarisanja.

Bilans utvrivanja rezultata to je, ustvari, bilans uspeha i cilj mu je utvrivanje poslovnog uspeha, a ne imovine preduzea; primenjuje se naelo uzronosti prihoda i rashoda.

Bilans kretanja slui u analitike svrhe, za sagledavanje promene strukture aktive i pasive u toku obraunskog perioda;najvie se koristi pri analizi likvidnosti preduzea.

Razlikovanje bilansa prema pravnim normama kao osnova bilansiranja

U zavisnosti od toga da li se bilans sastavlja na osnovu propisa privrednog prava ili na osnovu poreskog prava, razlikuje oe poslovni bilans i poreski bilans.

Poslovni bilans osnov za sastavljanje godinjeg bilansa su pravne norme privrednog prava. Poslovanje preduzea u naoj zemlji reguliu Zakon o preduzeima, Zakon o zajednikom ulaganju, Zakon o raunovodstvu, Zakon o finansijskom poslovanju i niz podzakonskih akata.

Poreski bilans ima zadatak da iskae poresku osnovicu kako bi se oporezivanjem obezbedili prihodi za pokrie javnih rashoda; izvodi se iz poslovnog bilansa.

Razlikovanje bilansa prema podruju informisanja

Zavisno od toga da li je bilans namenjen potrebama informisanja preduzea ili eksternih korisnika, razlikuje se interni bilans i eksterni bilans.

Interni bilans sadri mnogo vie podataka i informacija nego eksterni bilans, iskazuje ostvarene trokove po mestima trokova i po nosiocima grokova, poredi ih sa planskim ili standardnim trokovima i objanjava uzroke odstupanja.

Eksterni bilansi su namenjeni eksternim korisnicima i dravnim institucijama, ne sadre interne bilanse delova preduzea ve sadre bilans stanja, bilans uspeha, aneks i izvetaj poslovanja.

Razlikovanje bilansa prema podacima na osnovu kojih je sainjen

Podela na knjigovodstveni, inventarni i planski bilans zasniva se na stepenu tanosti bilansa.

Najtaniji je stvarni bilans, manje taan je inventarni, najmanje taan je probni ili knjigovodstveni.

Knjigovodstveni bilans se zasniva samo na podacima iz knjigovodstvene evidencije, slui za proveru tanosti evidentiranih kretanja i stanja poslovnih promena i sainjava se vie puta tokom poslovne godine.

Inventarni bilans se dobija na osnovu popisivanja ili inventarisanja ( inventarisanje obuhvata popisivanje sredstava materijalne vrednosti, novanih sredstava, potraivanja i obaveza), taniji je, ali je to samo bilans koji odgovara zakonskim propisimaj dok je stvarni bilans bilans idealne tanosti.

Planski bilans se sainjava na osnovu planskih podataka, obuhvata projekciju stanja i strukture sredstava i izvora finansiranja na dan poreskog perioda, a planski bilans uspeha projektuje prihode, rashode i finansijski rezultat koji e se ostvariti u toku planskog perioda.

Razlikovanje bilansa prema duini bilansnog perioda

Podela na poetni (bilans otvaranja), krajnji i meubilans vri se prema vremenu kada se sastavljaju.

Poetni bilans se sastavlja na poetku poslovanja jednog preduzea, tj. na poetku godine, moe da iskae samo stanje aktive, pasive a nikako uspeh preduzea (za novonastalo preduzee poetni bilans je bilans otvaranja, za spajanje 2 i vie preduzea poetni bilans je bilans fuzije).

Meubilans se sastavlja za periode krae od jedne godine (meseni, tromeseni, estomeseni), a prema domaim propisima meubilans se sainjava polugodinje, na osnovu knjigovodavenih podataka i obavezno obuhvata bilans uspeha, a moe i da obuhvati i bilans stanja.

Krajnji bilans se sastavlja na kraju poslovne godine i moe se tretirati kao poetni za narednu godinu, to je u stvari godinji obraun, sastavlja se na osnovu inventarnih podataka, iskazuje se na obrascima bilansa stanja, bilansa uspeha i aneksa.

Razlikovanje bilansa prema tehnici sastavljanja

Prema tehnici sastavljanja razlikuju se bruto i neto bilans.

Bruto bilans je takav bilans kod koga se pojedine pozicije iskazuju bez saldiranja. Po bruto principu se sainjava bilans stanja i bilans uspeha, i ostvareni dobitak u tekuoj godini trebalo bi da se unese na posebnu poziciju pasive, a gubitak na strani aktive. Bilans stanja sainjen po bruto principu poveava iskaznu mo o finansijskom poloaju preduzea. U bilansu uspeha sainjenom po bruto principu ne vri se kompenzacija pojedinih prihoda i rashoda. Svaka vrsta prihoda i rashoda se iskazuje u posebnoj bilansnoj poziciji.

Neto bilans je takav bilans u kome se pojedine bilansne pozicije kompenzuju i iskazuju u neto iznosu. U bilansu stanja sainjenom po nego principu pozitivan finansijski rezultat nije vidljiv, a gubitak se iskazuje samo u nepokrivenom iznosu. U bilansu uspeha sainjenom po neto principu pojedine srodne pozicije rashoda i prihoda se meusobno kompenzuju i iskazuju u neto iznosu.

Razlikovanje bilansa prema broju ukljuenih bilansa

Prema broju bilansa ukljuenih u bilans razlikujemo:

Individualni bilans stanja i bilans uspeha svakog pojedinanog preduzea.

Zajedniki moe biti:

Zbirni zajedniki bilans dva ili vie preduzea koja su ekonomski i finansijski povezana; sastoji se iz zbirnog bilansa stanja i bilansa uspeha, koji se dobijaju njihovim sabiranjem. Javlja se kao bruto bilansni iskaz u odnosu na konsolidovani (za onu vrednost koja se konsolidacijom ponitava i eliminie).

Konsolidovani zbirni bilans dva ili vie preduzea koja su ekonomski i finansijski povezana; sastoji se iz konsolidovanog bilansa stanja i bilansa uspeha. Konsolidovani bilans stanja se sastavlja na taj nain to se meusobne obaveze i potraivanja ne iskazuju ovom bilansu. U konsolidovanom bilansu uspeha se ne iskazuju prihodi i rashodi koji su nastali po osnovu meusbnih isporuka roba i usluga i meusobnog finansiranja preduzea.

Razlikovanje bilansa prema odnosu sredstava i obaveza

Podela na aktivni i pasivni bilans vri se prema kvantitativnom odnosu sredstava u aktivi i obazeza u pasivi.

Aktivan je onaj bilans koji ima istu imovinu, odnosno, koji svojim sredstvima moe namiriti sve poverioce tako da ostane jedan deo sredstava u obliku sopstvenog kapirala (sredstva iskazana na strani aktive su vea od obaveza iskazanih na strani pasive).

Pasivni bilans postoji u obrnutom sluaju, znai da svojim sredstvima ne moe izmiriti svoje obaveze, i obavezno iskazuje na strani aktive gubitak.

Razlikovanje bilansa prema odnosu prihoda i rashoda

Prema tome kakav rezultat bilans iskazuje u poslovanju preduzea, delimo ga na uspean i neuspean.

Uspean je onaj koji iskazuje pozitivan finansijski rezultat dobitak. Ovo je opte pravilo, od kojeg postoji u izvenism sluajevima izuzetak. Pozitivan finansijski rezultat je najee posledica veih vanrednih ili neposlovnih prihoda, a budui da su neposlovni prihodi i rashodi povremeni i privremeni, i da nema garancija da e se u narednim periodima iz njih ostvariti pozitivan finansijski rezultat, iz tog razloga se takav bilans smatra neuspenim.

Neuspean bilans je onaa koai iskazuje negativan finansijski rezultat gubitak. I ovde, takoe, ima izuzetaka: ako je poslovni rezultat pozitivan, a vanredni rezultat negativan, pri emu je ovaj negativan vanredni rezultat vei od pozitivnog poslovnog rezultata, takav bilans se moe smatrati uspenim, jer preduzee uspeno ostvaruje zadatke zbog kojih je osnovano.

Razlikovanje bilansa prema redovnosti sastavljanja

Prema redovnosti sastavljanja bilansi se dele na redovne ili tekue i specijalne, posebne ili povremene bilanse.

Redovni bilansi sastavljaju se u unapred odreenim ili na dui rok ponavljanim vremenskim intervalima. Rok ili vreme sastavlljanja odreeni su zakonskim propisima konkretne zemlje ili internim pravilima konkretnog preduzea.

Najee grupe redovnih bilansa su

bilans stanja i uspeha,

kontinentalni i engleski,

aktivni i pasivni,

poetni, krajnji i meubilans

uspeni i neuspeni,

bruto i neto,

probni, inventarni i stvarni

Godinji bilans se sastavlja po isteku poslovne godine, i ine ga: bilans stanja i bilans uspeha, izvetaj koji pokazuje ili sve promene na kapitalu, ili promene na kapitalu, osim onih koje proistiu iz novih uplata vlasnika ili isplata vlasnicima i po osnovu raspodele vlasnicima, izvetaj o tokovima gotovine i raunovodstvene politike i napomene sa objanjenjima. Godinji bilans predstavlja i bilans otvaranja, tj. poetni bilans.

Meubilans ima karakter periodinog obrauna, a sastavlja se po isteku svakog kvartala, odnosno polugodita. Sastoji se iz bilansa stanja i bilansa uspeha. Uloga mu je kontrolna i informativna.

Specijalni bilansi nastaju u tano odreenim prilikama kao posledica slecijalnih ciljeva.

U razvijenim trinim privredama javljaju se:

Bilans osnivanja sastavlja se na poetku poslovanja svakog preduzea i po pravilu je sastavni deo akta o njegovom osnivanju, predstavlja dokaz da je osniva obezbedio imovinu za osnivanje i poetak delatnosti; sadri bilans stanja bez bilansa uspeha,

Bilans razdvajanja deobni bilans sainjava se u sluaju kada se preduzee izdvoji iz sastava dotadanjeg preduzea te postaje zasebno pravno lice, ili se pripaja drugom, to namee potrebu sastavljanja bilansa celine preduzea podaci o tanoj ukupnoj imovini i izvorima finansiranja preduzea, i bilansa izdvojenih preduzea bilansi sastavljeni posle izvrene deobe preduzea, odnosno njihove aktive i pasive, imaju karakter primopredajnih bilansa, ili bilansa otvaranja izdvojenih preduzea.

Bilans fuzije sastavlja se u sluaju statusnih promena tj. promena u oraggnizovanju preduzea usled spajanja ili pripajanja. Prema ekonimskim ciljevima, razlikuju se sledee fuzije:

horizontalne spajaju se, tj. pripajaju preduzea iste grane delatnosti,

vertikalne integrie preduzea ije se poslovne aktivnosti meusobno dopunjuju ili su fazno povezana i

fuzije nastale koncentracijom kapitala, fuzije diversifikacije spajaju se preduzea razliitih proizvodnih asortimana.

Fuzije pripajanja podrazumevaju likvidaciju jednog preduzea sa preuzimanjem njegovih sredstava i obaveza od strane drugog, a fuzije spajanja predstavljaju proces likvidacije dva ili vie preduzea i stvaranje potpuno novog preduzea koje se upisuje u sudski registar). Bilans fuzije se sastoji iz dva bilansa:

1. bilansa fuzije (bilansa stanja i bilansa ushepa) preduzea koja se pripajaju ili spajaju

2. bilansa fuzije preduzea u koje je izvreno pripajanje ili bilansa fuzije preduzea nastalog spajanjem.

Sanacioni bilans bilans ozdravljenja sastavlja se u sluajevima kada se preduzee nae u finansijskim tekoama, bilo kao posledica nerentabilnog poslovanja, ili zbog nemogunosti odravanja likvidnosti. Postupak saniranja preduzea je proces preduzimanja konkretnih mera i aktivnosti sa ciljem da se pribavi dopunski kapital ili finansijska sredstva. Kako sanacija preduzea predstavlja postupak ozdravljenja preduzea koji traje u odreenom vremenskom intervalu, uobiajeno je da se sastavljaju dva bilansa:

1. bilans pre postupka saniranja preduzea i

2. bilans posle postupka saniranja preduzea.

Likvidacioni bilans sastavlja se u momentu likvidacije, tj. prestanka rada preduzea, usled nepostojanja zakonskih i ekonomskih uslova za nastavak poslovanja. Osnovni cilj preduzea je da unovi svoju imovinu, kako bi stvorilo sredstva za isplatu svojih obaveza. Isto kao i kod sanacionog, sainjavaju se dva bilansa: 1. poetni ili bilans otvaranja likvidacije i

2. krajnji ili bilans zatvaranja likvidacije.

Za vreme likvidacije sve obaveze miruju, ne isplauju se, a poverioci ne vre ni obraun kamata na svoja potraivanja od preduzea u likvidaciji. Postupak likvidacije moe biti putem redovne i putem prinudne likvidacije. Steajni bilans u sutini se ne razlikuje od likvidacionog, razlika je samo u upravljanju preduzeem u steaju: ako preduzee ide u prinudnu likvidaciju njime upravlja steajna uprava u tom periodu, a ako preduzee ide u redovnu likvidaciju njime upravlja postojea uprava. Steaj je in prinudnog gaenja poslovanja preduzea u ime zatite interesa poverilaca, zaposlenih, poslovnih partnera i drave. Opasnost od seaja preti kada gubitak dostigne polovinu osnovnog (sopstvenog) kalitala. Takoe postoje dva bilansa:

1. poetni steajni bilans ili bilans otvaranja steaja i

2. krajnji steajni bilans ili bilans zatvaranja steaja

Likviditetni bilans slui za ocenu likvidnosti preduzea. Prema tradicionalnom shvatanju likviditetni ili kreditni bilans za odreeno preduzee sastavlja inslektor ili drugo oblaeno lice banke koja se javlja kao kreditor ili poverilac, dok prema novijem shvatanju ovaj bilans se sastavlja sa ciljem da se utvrdi stanje likvidnosti konkretnog preduzea na dan bilansiranja.

Poreski bilans vrsta posebnog ili specijalnog bilansa, sastavlja se sa ciljem da se obezbedi pouzdana i tana osnovica za oporezivanje preduzea, predstavlja izvedeni poslovni bilans uz neophodno potovanje zvaninih poreskih propisa. Poreski bilans nije samostalni finansijski izvetaj, ve predstavlja izvedeni poslovni bilans, uz neophodno potovanje zvaninih poreskih propisa.

7. TEORIJE BILANSATeorije bilansa se odnose na uenje o cilju bilansa, kroz koji se izraavaju ciljevi poslovanja preduzea.

Pod uticajem privredne prakse formirala se zakonska regulativa koja je propisivala vreme, postupak i sadpaj sastavljanja bilansa.

Teorije bilansa se grupiu u zavisnosti od ciljeva i zadataka bilansa, pa se prema broju relevantnih ciljeva bilansa razlikuju:

Monistike bilans ima jedan primarni cilj: da prikae tano stanje sredstava i njihovih izvora.

Dualistike bilans ima 2 ravnopravna cilja; zasnovane su na tezi da nema tanog stanja bez tanog finansijskog rezultata, niti tanog finansijskog rezultata bez tanog stanja.

Pluralistike teorije bilansa bilans ima vie ravnopravnih pravnih ciljeva.

Najpoznatije teorije bilansa su statiko, dinamiko i organsko shvatanje bilansa.

Statika teorija bilansa

Prema statikoj teoriji, cilj i zadatak bilansa je da prikae realno, odnosno tano stanje u preduzeu koje je izraeno u njegovoj aktivi i pasivi, a radi zatite interesa poverilaca.

Bilans treba da prui informaciju poveriocu o stepenu sigurnosti naplate uloenog kapitala u dotino preduzee, a sve te imformacije se prema ovom shvatanju nalaze u bilansu stanja, tako da je bilans uspeha irelevantan.

Ova teorija spada u monistike teorije, jer priznaje samo jedan cilj bilansa utvrivanje stanja, dok se ostali ciljevi javljaju samo kao posledica primarnog cilja.

Vrste:

Staro nli nerazvijeno statiko shvatanje bilansa tvorci su pravnici, tako da se ova teorija kratko zove imovinska teorija bilansa, nastala je u ranom razvojnom periodu raunovodava.

Bilans uspeha je, prema ovom shvatanju, vlasnik izraunavao na posredan nain, na osnovu komparacije nivoa iste imovine u dva razliita vremenska intervala.

Prema ovoj teoriji, procenjivanje slobodne imovine u bilansu vri se ili po likvidacionim cenama ili po principu stvarnog troka po nabavnoj ceni i ceni kotanja imovine preduzea.

Ovo shvatanje bavi se sadrinom bilansa koja se zasniva na principu ili zahtevu istinitosti bilansa, pa je ova teorija istovremeno i teorija procenjivanja i georija odravanja novane vrednosti kalitala.

Novije ili razvijeno statiko shvatanje bilansa vezuje se za period razvoja korporativnog ili akcionarskog oblika preduzea. Zadatak je da se da prikaz finansijske konstitucije, tj. finansijske situacije preduzea.

Bilans je instrument za raspolaganje kapitalom preduzea. Ova teorija ukazuje na znaaj bilansa uspeha i prema ovoj teoriji bilans ima f-ju polaganja rauna o poslovanju preduzea, f-ju odravanja uloenog kapitala u preduzee i f-ju utvrivanja uspeha preduzea.

Za ovu teoriju merodavne su trokovne vrednosti (nabavne vrednosti i cena kotanja) i uvaava se princip najnie vrednosti, tj. naelo opreznosti.

Ocena statikog shvatanja bilansa teze statike teorije bilansa kritikovali su mnogi autori, a posebno pristalice dinamike terije bilansa, jer bilans kao trenutna slika ne prua tanu informaciju kada e se i u kom obimu pojedini delovi imovine transformisati u novac. Sigurnost stanja moe da prui samo dinamiki momenat.

Dinamika teorija bilansaNastanak se vezuje za Schmalenbach-a. Naziv se vezuje za kretanje, dinamiku koja karakterie poslovanje preduzea.

Prema ovoj teoriji, osnovni cilj bilansa je da prikae poslovni rezultat, a ne stanje sredstava njihovih izvora. U prvi plan se istie bilans uspeha preduzea, na osnovu koga se utvruje poslovni rezultat kao razlika izmeu prihoda i rashoda na poetku i kraju obraunskog perioda.

Bilans stanja je samo sredstvo za ostvarivanje i prikazivanje poslovnog rezultata.

Osnovne kategorije na kojima poiva dinamika teorija bilansa su prihodi i rashodi (kategorije obrauna finansijskog rezultata) i izdaci i primici (kategorije novanog rzuna).

Na kraju poslovnog ivota svi prihodi su izjednaeni sa primicima, a rashodi sa izdacima, ime je omoguen obraun totalnog rezultata. Poto cilj preduzea nije likvidacija ve dugoroni opstanak, da bi se moglo upravljati nuno je utvrivanje periodinog rezultata koji je kontrolne i finansijske prirode.

Totalni rezultat se dekomponuje na periodini pomou bilansa stanja. Bilans stanja nastaje tako to se od ukupnog totalnog rezultata oduzmu odloeni trokovi i nelikvidirane obaveze koje e doi do izraaja ili biti isplaene u narednom periodu. Ova teorija insistira na uporeivanju poslovnog rezultata u nizu sukcesivnih obraunshih perioda, sa ciljem sagledavanja tendencije njegovog kretanja.

Da bi se obezbedila uporedivost rezultata u razliitim vremenskim periodima, potrebno je obezbediti potovanje sledeih principa: Princip uzronosti ili korelacije tano razgraniiti obraunske periode i dodeliti im one rashode i prihode koji se na njih odnose. On se shvata dvojako: vremenski i predmetno;

Princip kontinuiteta podrazumeva pridravanje istog metoda obrauna poslovnog rezultata u nizu sukcesivnih perioda;

Priniip sigurnosti ima za cilj da se iskljui samovolja u obraunu poslovnog rezultata pa se u toj situaciji prihvata princip opreznosti, koji podrazumeva da se prihodi i rashodi ne iskazuju u precenjenim veliinama.

Organska teorija bilansa

Tvorac organskog shvatanja bilansa je nemaki profesor Schmidt; nastala je 30-ih godika HH veka u vreme Velike ekonomske krize, sa ciljem da doprinese reavanju tog problema.

Organsko shvatanje predstavlja dualistiku teoriju bilansa koja istie da bilans ima dva ravnopravna cilja: da prikae imovinu i poslovni rezultat.

Osnovna postavka oraganske teorije je da postoji neraskidiva organska veza izmeu bilansa stanja i bilansa uspeha i da je preduzee deo privrede.

Prema ovoj teoriji razlikuju se pravi i prividni poslovni rezultat. Pravi je rezultat ekonominosti i proizilazi iz prometne delatnosti preduzea kao razlike izmeu prodajne cena i ponovane nabavne cene utvrene na dan prodaje. Prividni rezultat je posledica promene cene imovine i monetarnih poremeaja, to je razlika izmeu reprodukcione i nabavne cene.

Reprodukciona cena se primenjivala da bi se prikazali to taniji i uporediviji rezultat preduzea u vreme Velike ekomske krize.

8. NAELA BILANSIRANJADa bi bilans bio pouzdan izvor informacija on mora biti formalno i materijalno ispravan. Pri njegovom sastavljanju se primenjuju izvesna naela ili princili bilansiranja, koji se temelje na ekonomskim principima poslovanja, optem i posebnom zakonodavstvu.

Prema Heinen-u, postoje sledee grupe naela bilansiranja:

Opta,

Modifikujua i

Dopunska naela.

Pored navedenih, postoji jo dosta naela koja nisu na jedinstven nain sistematizovana.

Opte prihvaen stav je da se primenjuju ona naela koja odgovaraju cilju i svrsi bilansa.

Opta naela knjigovodstva bilansiranja

Podrazumevaju ukupnost principijelnih pravila prikazivanja bilansa i procenjivanja, podlona su stalnom razvijanju, a valjano voenje zahteva sledea pravila:

obaveza sastavljanja poetnog bilansa u momentu kreiranja novog posla;

da se na kraju svake poslovne godine sastavlja bilans i inventar;

da se za evidentiranje ekonomskih transakcija koristi novac date zemlje ija se kupovna snaga tokom vremena znatnije ne menja (princip monetarne stabilnosti);

da sva knjienja treba da budu izvedena jednim ivim jezikom i da teku neprekidno;

da bilans i inventar budu potpisani;

da se sva knjienja uvaju odreeni vremenski period;

pridravanje propisa o ralanjavanju bilansa stanja i bilansa uspeha i jedinstvenog kontnog okvira..

Naelo zatite poverilaca polazi od statikog, tj. imovinskog shvatanja bilansa. Imovinski bilans otkriva garantnu supstancu preduzea, koja se u bilansu manifestuje u formi sopstvenog kapitala, rezerve i nerasporeenog dobitka. Zatita poverilaca vea je to je garantna supstanca vea, jer preduzee prvo gubi sopstveni kapital, a tek nakog toga gubi i tui.

Da bi se omoguila zatita garantne supstance neophodno je oprezno bilansiranje finansijskog rezultata, jer je cilj spreiti prelivanje supstance u finansijski rezultat.

Naelo uzronosti (korelacije) prihodi i rashodi mogu se smatrati primanjima i izdavanjima konkretnog obraunskog perioda samo ako su oni i nastali u periodima na koje se odnose.

Primenjuje se pri alociranju trokova na nosioce, odnosno uinke, to znai da se trokovi dodeljuju onom nosiocu koji je te trokove i prouzrokovao. Primenjuje se i kod utvrivanja nabavne cene. Trokovi transporta, carina i drugih dabina dodeljuju se onom nabavljenom osnovnom sredstvu, materijalu ili trgovakoj robi koja je prouzrokovala te trokove.

Modifikujua naela knjigovodstva i bilansiranja

Kao posledica objektivne nemogunosti da se u imovinskom bilansu ustanovi tana vrsta imovine, odnosno da se u bilansu uspeha izvri razgraniavanje rashoda i prihoda izmeu tekueg i buduih obraunskih perioda, pravilnost odreivanja vrednosti u bilansu bila je redovno modifikovana.

Strukturu pravila sa modifikujuim karakterom ine sledei principi:

Princip zatite poverioca,

Princip opreznosti,

Princip finansijske obazrivosti.

Naelo opreznosti pod uticajem dinamikog shvatanja cilja bilansa, oprezno utvrivanje periodinog rezultata postaje sastavni deo naela zatite poverioca.

Izmeu principa opreznosti i principa zatite poverioca postoje slinosti i razlike u pogledu osnovnih ciljeva. Oba principa su inspirisana eljom da se izbegne previsoko izraunavanje rezultata. Osnovna razlika izmeu ovih naela je u tome to je primena zatite poverioca usmerena preteno na odravanje supstance, a primena principa opreznosti motivisana eljom da se preduzee zatiti od rizika kome je izloeno usled nesigurnosti privrednog razvoja. Sutina je da se vri odmeravanje prihoda na nie i rashoda na vie, to vie odgovara statikoj teoriji bilansa, ali nije u sukobu sa dinamikom teorijom bilansa.

Ovo naelo podrazumeva primenu opreznog odmeravanja neto imovine (garantne supstance) i periodinog rezultata. Visoko obraunati dobitak je opasniji nego nisko obraunati.

Primena ovog naela u sukobu je sa naelom istinitosti, koje podrazumeva da bilans ne sadri ni latentne rezerve ni skrivene gubitke, a u odreenim okolnostima moe doi i u sukob sa naelom kontinuiteta.

Prilikom utvrivanja uspeha neophodno je pridravati se sledeih princila:

Naelo realizacije zahtev da se zabrani i onemogui raspodela nerealizovanih dobitaka, tj. prihodi moraju da budu potvreni kroz akt realizacije proizvoda na tritu to se ostvaruje putem respektovanja nabavne cene, tj. cene kotanja kao najvie granice za vrednovanje imovinskih delova. Nije u stanju da samostalno egzistira, ve se dopunjuje principom impariteta koji se zasniva na obaveznom iskazivanju nerealizovanog gubitka.

Naelo impariteta zahteva iskazivanje gubitaka iako oni nisu trino verifikovani; poiva na shvatanju da svi gubici moraju biti iskazani u punoj visini, bez obzira da li su realizovani ili ne (svoenje na trinu vrednost).

Naelo najnie vrednosti bira se najnia mogua vrednost imovinskih delova za unoenje u bilans. U osnovi ovog naela stoji zahtev da se imovinski delovi bilansa mogu procenjivati uz pomo nabavne cene ili cene kotanja, pod uslovom da ove cene nisu vie od vladajuih trinih cena. Primenjuje se samo na stvari obrtne imovine i H0V. Osnovna srestva se bilansiraju po nabavnoj vrednosti, odnosno ceni kotanja, ali se njihovo otpisivanje putem amortizacije mora izvriti i dodeliti rashodima u bilansu uspeha u toku procenjenog veka trajanja.

Naelo najvie vrednosti koristi se za bilansiranje obaveza, odnosno elemenata pasive. Zadatak je utvrivanje najnie granice procenjivanja obaveza koja se ni u kom sluaju ne moe prekoraiti. Elementi obaveza treba da budu bilansirani najmanje u visini nominalnih iznosa. Realizuje se poveanjem iznosa postojeih obaveza ili formiranjem specijalnih rezervisanja kao elemenata prave pasive, uz istovremeno odmeravanje rashoda prema gore ili prihoda prema dole za iznos verovatih izdataka.

Naelo dnevne vrednosti odgovara imovinskom shvatanju bilansa po kome bilansirana imovina odgovara vrednosti koja se moe unoviti. Poto periodini bilansi, kao ni godinji bilans, nisu imovinski bilansi dnevna cena se ulotrebljava samo u okviru naela najnie vrednosti i na kraju ivotnog veka preduzea.

Naelo finansijske panje ukoliko je bilansiranje usmereno ne samo na zatitu preduzea od rizika iskazivanja i raspodele hipertrofiranih rezultata, ve i na smiljeno stvaranje latentnih rezervi, radi se o primeni naela finansijske panje. Stvaranjem latentnih rezervi ne samo da se smanjuje rizik od buduih netativnih finansijskih rezultata, ve se uz primenu najnie vrednosti za procenjivanje aktive i najvie za procenjivanje obaveza i rezervisanja olakava finansiranje, to znai da e biti manje pozajmljenih izvora za pokrie potcenjene aktive. Komplementarno je sa naelom opreznosti.

Dopunska naela knjigovodstva i bilansiranja

Naela koja dopunjuju principe urednog knjigovodstva i bilansiranja mogu se svrstati u 3 osnovne grupe:

1. Naelo jasnosti proizilazi iz injenice da je za valjanost bilansa bitno da su tano i razumljivo nazvane bilansne pozicije, tj. da je jasno ta one izraavaju i predstavljaju. Princip jasnosti zahteva da godinji zakljuak bude pregledan i jasan, da omogui da poverioci, finansijeri, upravljai i menaderi dobiju istinit uvid u stanje imovine i kapitala i konsolidovani rezultat poslovanja preduzea. Primena ovog principa se obezbeuje doslednom primenom adekvatnih principa ralanjavanja bilansa stanja i bilansa uspeha sa jedne i bruto principa pri bilansiranju sa druge strane. Jasnoa bilansa moe biti ugroena ako se:

upotrebljavaju razliiti nazivi za iste predmete u bilansima uzastopnih perioda;

obuhvataju pod zajednikim predmeti koji nemaju nita zajedniko;

promeni nain ralanjavanja u bilansu stanja i bilansu uspeha,

neadekvatno razvoje poslovni i neposlovni dogaaji,

spajaju redovne i vanredne transakcije.

2. Naelo istinitosti vezuje se za cilj sastavljanja bilansa. Prema statikom shvatanju istinit je onaj bilans koji daje realan prikaz stanja sredstava i njihovih izvora, a prema dinamikom, istinit je onaj koji daje realan prikaz poslovnog rezultata. Bilans e biti istinit ako je knjigovodstvena evidencija usaglaena sa inventarom, a bilans ne sadri latentne rezerve i skrivene gubitke i ako bilans uspeha sadri rashode i prihode koji se odnose na tekui obraunski period. Modifikacijom se, zbog zahteva da bilans bude taan i da bilansne vrednosti ne smeju biti samovoljno nego objektivno utvrene, dolo do bilansa tanosti, koji treba da bude sastavljen tako da preduzeu prui to sigurniji uvod u finansijski poloaj i poslovni rezultat preduzepa.

3. Naelo povezanosti za uspeh u jednoj dinamikoj privredi zainteresovani su ne samo vlasnici preduzea, ve i poverioci, pa se razvilo miljenje da je za upravljanje preduzeem mnogo bitniji uporedivi periodini rezultat u odnosu na njegovu apsolutnu tanost. Realizacija uporedivog rezultata ostvaruje se preko sledeih naela:

Naelo identiteta bilansa podrazumeva jednakost ili podudarnost dva bilansa u jednom odreenom trenutku, tj. bilans otvaranja za tekuu godinu mora biti apsolutno jednak zakljunom bilansu za prethodnu godinu. Potovanje ovog naela sa aspekta urednog knjigovodstva obezbeuje zahtev potpunosti, a sa aspekta poreskog prava usmeren je na spreavanje manipulacija prilikom obraunavanja oporezivog dobitka. Od ovog pravila se moe odstupiti samo u sluajevima koji su zakonom doputeni (novana reforma, zahtev poreskih vlasti za sastavljanje novog ili izmenu zakljunog bilansa).

Naelo kontinuiteta bilansa polazna pretpostavka nalazi se u zahtevu da zakljuni bilansi dva ili vie uzastopnih obraunskih perioda budu jednaki. Kontinuiteg bilansa oznaava vremensku povezanost vie uzastopnih zakljunih bilansa. Smisao ovog naela je u zatiti zahteva praenja rozvoja preduzea u vremenu kako bi se osigurala uporedivost. Moe biti:

formalni (zahteva da se bilansne eme, vreme sastavljanja, nazivi, ralanjivanja, grupisanje i sadrina niza uzastopnih obraunskih perioda ne smeju razlikovati) i

materijalni (podrazumeva da je u nizu uzastopnih poslovnih godina primenjen isti nain procenjivanja bilansnih pozicija kako bi se dobila informacija o tendenciji rentabiliteta).

Naelo podudarnih bilansa (princip kongruencije) podrazumeva da zbir periodinih rezultata treba da odgovara totalnom rezultatu. Podudarnost bilansa je u osnovi podudarnost finansijskih rezultata, a postoji ukoliko je zbir periodinih finansijskih rezultata ravan totalnom finansijskom rezultatu koji se utvruje na kraju ivotnog veka preduzea. Pretpostavka je bilansiranje bez latentnih rezervi i skrivenih gubitaka. Ovo naelo je u saglasnosti sa naelom istinitosti i korelacije, ali protivrei naelu opsenosti.

9. Karakteristike i analiza bilansa stanja

Bilans stanja predstavlja ekonomsku sliku privrednog subjekta koja govori o stanju sredstava i izvora sredstava sa stanovita obima, dinamike i strukture. On je baza za sve druge oblike ekonomske analize. Bilans stanja izraava sredstva posmatrana iz dve prespektive, prema njihovom sastavu i izvoru iz kojeg potiu. Te dve bilansne perspektive nazivaju se aktiva i pasiva. Bilans stanja mora biti u ravnotei, jer se radi samo o dvostranoj slici sredstava na odreeni dan. Ravnotea izmeu aktive i pasive ima veliki kontrolni znaaj.

Aktiva je odraz aktivne mase, tj. celokupne imovine preduzea. Naziv potie od latinske rei "agere", to znai raditi, biti aktivan. Aktivu ine realne i fiktivne stavke. Realne stavke ine sredstva a fiktivne smanjenje sredstava. Realne stavke obuhvataju poslovna i posebna sredstva, gde se poslovna dele jo i na osnovna i obrtna sredstva.

Pasiva je odraz neaktivne mase tj. kapitala i obaveza, i on snosi sav teret aktivne mase u poslovanju. Naziv potie od latinske rei "pati", to znai trpeti, podnositi. Pasiva pokazuje odakle sredstva potiu i izraava finansijsku konstituciju preduzea. Prema vlasnikom principu, izvori sredstava mogu biti sopstveni i pozajmljeni.

Bilans stanja moe se prikazati u formi konta i u formi liste. U formi konta vri se meusobno sueljavanje aktive i pasive. Ova forma je dosta zastupljena u svetu, jer stvara jasniju i pregledniju sliku finansijskog stanja preduzea. Ovom formom lake se prati ispunjenost osnovnih pravila finansiranja, kao to je odnos pokria stalne imovine kapitalom i dr. U formi liste sve veliine bilansa stanja su poreane jedna ispod druge, gde je aktiva iznad pasive. Domaim propisima o raunovodstvu, propisana ema bilansa stanja je u formi liste.

Pozicije aktive rasporeuju se po principu rastue likvidnosti, odnosno one veliine koje e se bre pretvoriti u gotovinu. Pozicije pasive rasporeuju se po principu rastue dospelosti, odnosno one veliine koje e biti bre isplaene. Ovo pravilo je zastupljeno u kontinentalnom delu Evrope, dok je pravilo opadajue likvidnosti i opadajue dospelosti zastupljeno u SAD i zemljama sa anglosaksonskim raunovodstvenim obiajima.

10. Analiza bilansne aktiveBilansnu aktivu ine sva sredstva kojima privredni subjekt punopravno raspolae u odreenom trenutku. Nju ine i sredstva koja su nabavljena a jo uvek nisu plaena. Zadatak analize bilansne aktive svodi se na izvoenje konstatacija o njenom obimu, strukturi i dinamici. Aktivu ine realne i fiktivne stavke. Realne stavke ine sredstva a fiktivne smanjenje sredstava. Realne stavke obuhvataju poslovna i posebna sredstva, gde se poslovna dele jo i na osnovna i obrtna sredstva. Idealno stanje je kada u aktivi nema smanjenja sredstava, tj. kada je aktiva jednaka realnoj aktivi.

U literaturi i praksi bilansna aktiva se esto poistoveuje sa pojmom imovine, to je pogreno, jer se u aktivi moe iskazivati i gubitak. Aktiva je bilansno-tehniki pojam a imovina ekonomski. Da bi se uoila razlika izmeu bilansne imovine i imovine preduzea treba definisati pojmove:

Bruto imovina je zbir imovinskih delova na strani aktive umanjen za promene vrednosti.

Neto imovina je razlika bruto imovine i dugova, tj. jednaka je sopstvenom kapitalu.

Bilansna imovina je vrednost imovine i kapitala u bilansu.

Osnovna sredstva se mogu podeliti na osnovna sredstva u pripremi i aktivna osnovna sredstva. Pojam osnovnih sredstava se ne pojavljuje u kontnom okviru, ve se koristi neto iri pojam stalne imovine. Stalna imovina se sastoji iz:

Nematerijalnih ulaganja

Nekretnina, postrojenja i opreme

Dugoronih finansijskih plasmana

Obrtna sredstva svoju vrednost u celini prenose na nove proizvode i usluge. U toku svog kretanja nalaze se u robnom i novanom obliku. Obrtnim sredstvima smatraju se ona sredstva iji je koeficjent obrta vei od 1, tj. koja se u godinu dana obrnu bar jednom. Obrtna sredstva sastoje se iz:

Zaliha

Kratkoronih potraivanja, plasmana i gotovine

Aktivna vremenska razgranienja se javljaju kao sredstvo pomou kojeg se preduzee pravino optereuje trokovima. AVR najee predstavljaju unapred plaeni trokovi.

Gubitak se pojavljuje prilikom zatvaranja rauna uspeha kao viak ukupnih rashoda u odnosu na prihode. Gubitak se prikazuje u aktivi nakon zbira poslovne imovine.11. Analiza bilansne pasivePasiva je pokazatelj izvora finansiranja i izraava finansijsku strukturu preduzea. Moe se posmatrati sa aspekta vlasnitva, vremena i namene. Prema vlasnitvu, izvori finansiranja mogu biti sopstveni i tui, sa aspekta vremena, dugoroni i kratkoroni i sa aspekta namene tako da se svaki izvor odnosi na odreenu vrstu sredstava.Izvori sredstava obuhvataju sledee grupe:

Kapital

Dugorona rezervisanja i obaveze

Dugorona rezervisanja

Dugorone obaveze

Kratkorone obaveze

Za odreivanje optimalne strukture kapitala koristilo se tzv. zlatno pravlo za izravnanje rizika koje zahteva da odnos sopstvenog i tueg kapitala bude 1:1. Danas se smatra da je uee sopstvenog kapitala manje od 30% visokorizino za poslovanje preduzea, i to je limit za odobravanje bankarskih kredita. Vee uee sopstvenog kapitala poboljava finansijski poloaj preduzea i ima zatitnu ulogu za poverioce.

Finansijska struktura kod drutva lica:

Kod inokosnih preduzea, tj preduzea gde je jedno lice vlasnik i preduzetnik, odvaja se imovina vlasnika firme od imovine firme, u cilju zatite spoljanjih investitora i poslovnih partnera.

Kod komanditnog drutva, komplementari odgovaraju za obaveze firme celokupnom svojom imovinom, i onom koju nisu uneli u preduzee, dok komanditori odgovaraju samo onim delom koji su uneli.

Kod ortakog drutva, partneri e imati upravljaka prava srazmerno procentualnom ueu u strukturi kapitala.

Finansijska struktura kod drutva kapitala:

U drutvima kapitala dolazi do stapanja kapitala i podeljene su funkcije vlasnitva i preduzetnitva. Kod D.O.O. bilansna pasiva je jednaka stanju koje se vodi u sudsko-registarskim dokumentima. Isti sluaj je i sa javnim drutvenim preduzeima.

Pasivna vremenska razgranienja ne spadaju ni u sopstveni ni u tui kapital. Koriste se kao sredstvo kojim se preduzee pravino optereuje trokovima. PVR se iskazuju neplaene rashode i unapred plaene prihode.

12. ANALIZA OSNOVNIH SREDSTAVA

Analiza osnovnih sredstava ne slui samo za izvoenje zakljuaka o stepenu korienja kapaciteta, nego i da utvrdi uzroke koji su ih uslovili u ukaze na posledice. Osnovna sredstva su sredstva koja se postepeno troe i prenose svoju vrednost na nove proizvode. Sa stanovita uloge u procesu reprodukcije preduzea, osnovna sredstva se dele na osnovna sredstva u pripremi, aktivna osnovna sredstva i osnovna sredstva van funkcije.

Osnovna sredstva u pripremi nisu aktivno ukljuena u proces stvaranja proizvoda i dobijaju karakter aktivnih osnovnih sredstava nakon izgradnje, montae i putanja u pogon. Ona se javljaju u vidu novca, zalihe opreme, investicionog materijala i investicija u toku. Njihova karakteristika je da ona nisu predmet amortizacije. U analizu osnovnih sredstava u pripremi spada analiza investicija. Poreenjem ostvarenog obima investicija sa planiranim dobija se procenat njihovog izvrenja. Investiciona ulaganja su usmerena na proirenje, zamenu ili odravanje postojeih kapaciteta.

Aktivna osnovna sredstva su aktivno ukljuena u proces proizvodnje, uestvuju u njihovom stvaranju i na njih prenose deo svoje vrednosti. Ona obuhvataju:

zemljite

ume i dugogodinje zasade

graevinske objekte i rudarske radove

opremu

osnovno stado

nematerijalna osnovna sredstva

U osnovna sredstva ne spada oprema male vrednosti i kraeg roka upotrebe kao i patenti i licence ako se plaaju godinje.

Po proizvodnoj moi, razlikuju se teorijski, realni, optimalni i iskorieni kapaciteti. Teorijski kapacitet uslovljen je konstrukcionim osobinama maine. Mogui kapacitet predstavlja izvodljivo korienje teorijskog kapaciteta. Dobija se kad se od teorijskog kapaciteta oduzmu neophodni zastojji u radu maina. Optimalni kapacitet odraz proizvodnih mogunosti u uslovima optimalnog korienja. Iskorieni kapacitet se utvruje posle izvrenja poslovnog zadatka, izraava ga nivo ostvarene proizvodnje.

Efikasnost osnovnih sredstava naziva se "randmanom osnovnoh sredstava". Predstavlja odnos vrednosti proizvodnje izraene u prodajnoj ceni i vrednosti osnovnih sredstava.

Osnovna sredstva van funkcije ine funkcionalno sposobna sredstva koja se u momentu analize ne koriste vie od godinu dana. To su ona osnovna sredstva koja su ispala iz upotrebe zato to su tehniki prevaziena, ili ekonomski ili ekoloki zastarela. Posledice postojanja osnovnih sredstava van funkcije su negativne po ekonomiju preduzea. NJihova amortizacija poveava cenu kotanja proizvoda i smanjuje rentabilnost poslovanja. Smanjenje osnovnoh sredstava van funkcije nastaje njihovim vraanjem u funkciju, prodajom ili rashodovanjem. Najgora solucija bi bila njihovo rashodovanje.

13. AMORTIZACIJA

Osnovna sredstva se neprekidno trose u toku poslovanja preduzeca. Trosenjem se smanjuje njihov vek upotrebe i njihova vrednost.

Amortizacija je novcano izrazeno trosenje osnovnih sredstava u toku poslovanja preduzeca.

Uzroci smanjenja vrednosti osnovnih sredstava:

Funkcionalni fizicko rabacenje nastaje kao rezultat aktivnog ucesca osnovnih sredstava u procesu stvaranja novih upotrebnih vrednosti;

Ekonomski moralana zastarelost uslovljena je razvojem nauke i tehnike;

Prirodni habanje - nastaju pod dejstvom proticanja vremena.

Osnovicu za amortizaciju predstavlja nabavna cena osnovnih sredstava uvecana za procenat porasta cena, sto onda predstavlja revalorizovanu cenu. U praksi se revalorizacija vrsi tako sto se svake godine nabavna cena os.sredstva povecava za procenat porasta cena u toj godini. To je tzv. permanentna revalorizacija.

Posto je preracun nabavnih cena os.sr. na revvalorizovane vrednosti slozen i iziskuje dosta vremena i troskova u praksi se cesto pribegava povremenoj revalorizaciji, koja se vrsi povremeno kada cene os.sr. porastu iznad utvrdjenog procenta.

Za utvrdjivanje amortizacije je neophodno utvrditi i vek trajanja osnovnog sredstva, odnosno vreme u kom osnovno sredstvo moze biti korisno i podobno za proizvodnju.

Vrste amortizacije:

- Funkcionalna amortizacij ima dva metoda:

1. Metod ucinaka Godisnja kvota amortizacije utvrdjuje se srazmerno kolicini proizvoda u cijoj je proizvodnji ucestvovalo osnovno sredstvo. Iznos amortizacije po jedinici proizvoda obracunava se tako sto se iznos amortizacije po ucinku mnozi sa kolicinom ostvarene proizvodnje.

2. Metod efektivnog rada Godisnja kvota amortizacije utvrdjuje se srazmerno casovima rada osnovnog sredstva.

- Vremenska amortizacija ima tri metode:

1. Metod konstantne amortizacije - kod koga vrednost osnovnih sredstava i pretpostavljeni vek trajanja predstavlja osnov za obracun amortizacije.

2. Metod progresivne amortizacije polazi od stava po kome se amortizacija osnovnih sredstava iz godine u godinu povecava (zbog potpunijeg koriscenja kapaciteta i veceg obima proizvodnje). Analogno tome, i amortizacione stope i amortizacione kvote iz godine u godinu rastu.

3. Metod degresivne amortizacije polazi od stava po kome se amortizacija osnovnih sredstava iy godine u godinu smanjuje (usled povecanja troskova njegovog odrzavanja). Analogno tome, i amortizacione stope i amortizacione kvote iz godine u godinu su manje.

14. ANALIZA OBRTNIH SREDSTAVA

Obrtna sredstva svoju vrednost prenose na nove proizvode. Transformisu se iz jednog oblika u drugi. Kada je rec o obrtu imovine onda se obicno misli na kruzni tok sredstava. Obrtnim sredstvima smatraju se ona sredstva ciji je koeficijent obrta veci od 1, tj. koja se u godinu dana obrnu nekoliko puta.

Obrtna sredstva u procesu reprodukciije kruze po formuli N-R-P-R1-N1. Za poslovnu aktivnost preduzeca se najpre obezbedjuje novac, a za novac se nabavljaju predmeti rada i sredstva za rad, uz pomoc kojih se stvaraju proizvodi, koji se ponovo pretvaraju u novac.

U toku svog kretanja ob.sredstva se javljaju u robnom i novcanom obliku. Novac i roba sposobni su da pruze analiticke podatke, kao i analizu ukupnih ob.sredstava. Analiza ob.sr. vrsi se kroz analizu obima (zavisi od vrste delatnosti, cena, vremena..) i strukture (stepen ucesca pojedinih ob.sr. u ukupnim ob.sr.), brzinu cirkulacije i odnosa izmedju ob.sr. i njihovih izvora.

Obrtna sredstva sastoje se iz:

1. Zaliha:

Sirovine,

Nedovr. Proizvodi,

Polu proizvodi,

Gotovi proizvodi,

Roba.

2. Kratkorocnih plasmana i potrazivanja

3. Gotovine i gotov. ekvivalenata

Analiza strukture robnih ob.sr. treba da prikazu ucesce pojedinih delova ob.sr. u pripremi, proizvodnji i gotovim proizvodima u ukupnim robnim ob.sr. Vrsta delatnosti kojom se preduzece bavi opredeljuje vrstu obrtnih sredstava. Nivo robnih sr. u proizvodnji zavisi od delatnosti, velicine kapaciteta i obima proizvodnje, vremena trajanja proizvodnje i visine troskova. Gotovi proizvodi su rezultat procesa proizvodnje i namenjeni su realizaciji.

Analiza novcanih sredstava ima zadatak da izvede konstatacije o njihovom obimu (stagnacija, rast ili smanjenje novcanih sr.), strukturi (ucesce osnovnog i prelaznog oblika novca u ukupnom sumi novcanih ob.sr.), brzini transformacije (iz prelaznog u osnovni oblik) i dinamici tj. tokovima novca. Novac se dobija po osnovu realizacije proizvoda i vrsenju usluga i on predstavlja pocetni i zavrsni oblik obrtnih sredstava.

Gotovina obuhvata gotovinu u blagajni i depozite po vidjenju. Gotovinski ekvivalenti su kratkorocna, visokolikvidna ulaganja koja mogu brzo da se konvertuju u poznate iznose gotovine (cekovi, cekovi gradjana, devizni cekovi stranih lica, i druge gotovinske HoV).

Savremena preduzeca sastavljaju i izvestaje o tokovima novca. Tokovi nastaju po osnovu osnovne poslovne aktivnosti sa ciljem stvaranja profita. Prilivi novca nastaju po osnovu realizacije proizvoda i usluga, zakupnina, premija, subvencija, dotacija i plasmana. Odliv novca nastaje po osnovu kupovine sirovina i materijala, isplata plata, placanje kamata, poreza i doprinosa

Osnovna namena izvestaja o tokovima gotovine je da brojnim eksternim korisnicima omoguci da ocene solventnost i profitabilnost preduzeca. Najveci deo tokova novca odvija se u procesu reprodukcije. Ovaj tok gotovine je poznat pod nazivom Cash Flow. On se koristi kao supstitut poslovnog rezultata i ne iskazuje apsolutnu prinosnu i finansijsku snagu preduzeca. Moze sluziti i kao prikladan instrument za analizu investicionih alternativa.

15. UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

Izvori finansiranja obrtnih sredstava

Dominantna su dva izvora finansiranja: sopstvena i pozajmljena sredstva. Finansiranje je potrebno za fiksna sredstva, stalna obrtna sredstva i fluktuirajuca obrtna sredstva.

Sopstvena sr. preduzece obezbedjuje prilikom osnivanja kao i raspodelom ostvarene dobiti. Kapital preduzeca sacinjavaju: osnovni kapital, rezerve i nerasporedjena dobit.

Pozajmljena sr. mogu se obezbediti kod domacih i stranih banaka ili drugih lica i institucija. Osnovni nacin pozajmljivanja sr. su krediti.

Ukoliko se preduzece opredeli za zaduzivanje potrebno je da odluci da l ice ta sredstva obezbediti putem dugorocnog, srednjorocnog ili kratkorocnog zaduzivanja.

Struktura dospeca je vazna za odrzavanje likvidnosti i solventnosti preduzeca. Za manje sume su pogodniji jednokratni, kratkorocni zajmovi, a za vece sume je pogodnije finansiranje putem obveznica.

Fleksibilnost je veoma vazna kod kompanija cije je poslovanje sezonskog karaktera. Za njih je jeftinije uzimanje kratkorocnih zajmova.

Neizvesnost u pogledu obezbedjivanja buducih fin.sredstava je povezana sa rokom trajanja i vrstom buduceg projekta. Ukoliko je rec o dugorocnim projektima bilo bi riskantno finansiranje iz jednogodisnjih kredita.

Vremenska struktura kamata je povezana sa tim da se cesce dobijaju zajmovi sa nizim kamatnim stopama kod kratkorocnih kredita.

Najbolja kombinacija zaduzivanja je primenom tzv. nacela uskladjivanja. Ono zavisi od stave korporaciije. Kod onih koji imaju umereni stav stalna sr. se finansiraju iz dug.izvora, a ob.sr. iz kratkorocnih. Agresivniji pristup zahteva veci stepen rizika zbog ceste potrebe za refinansiranjem, usled cega moze doziveti ozbiljne poremecaje. Mnogi menadzeri zbog toga biraju konzervativni pristup.

Upravljanje gotovinom

Sve kompanije moraju koristiti gotovinu i to zbog raznih motiva, kao sto su:

- Transakcioni (isplate plata, kupovina materijala, placanje poreza),

- Predostroznosti (prognoze buducih gotovinskih tokova su podlozne greskama),

- Spekulativni (profitabilna prilika se moze odmah iskoristiti).

Razvijeni su gotovinski modeli sa ciljem da se odredi nivo gotovine koji uspostavlja ravnotezu izmedju troskova njenog posedovanja i neposedovanja.

BAUMOLOV MODEL

Baumolov model podrazumeva da firma posluje u stabilnom okruzenju id a upotrebljava gotovinu po konstantnoj stopi koja je u potpunosti predvidiva.

U Baumolovom modelu prosecna raspoloziva gotovina koja ne zaradjuje kamatu (oportunitetni trosak) jednaka je polovini maksimalnog gotovinskog bilansa1.

Kad se povecava iznos gotovine koji se drzi tada se smanjuje ucestalost prodavanja HoV ili zaduzivanja, dok trosak odricanja od kamata raste2.

(GRAFICI IZ KNJIGE)Vece kompanije cesto nalaze prednost u kupovini i prodaji hartija od vrednosti u cilju svakodnevnog podesavanja gotovinskog bilansa.

Fazno upravljanje gotovinom treba da je:

realno zasnovano na poznavanju internih snaga i slabosti preduzeca,

konzistentno koristi operativne ciljeve koji se mogu dostici,

oportuno uzima u obzir promene u okruzenju.

Faze upravljanja gotovinom obuhvataju:

- stvaranje akcionog okvira (omogucava donosenje jednostavnih i brzih odluka na

nizim nivoima organizacije);

- planiranje gotovinskih tokova (kad se ocekuje znacajan gotov. priliv potrebno je

izvrsiti ulaganje, ukoliko se ocekuje manjak potrebno je izvrsiti pripreme za taj

period. Gotovinski budzet je procena got. priliva i odliva u fiksnim intervalima

tokom nekog buduceg perioda. Moze biti mesecni budzet za narednu godinu i

detaljni dnevni budzet za predstojeci mesec.);

- kontrola gotovinskih tokova (poredjenje ostvarenih priliva i odliva sa osnovnim

planom za taj period koje sprovode menadzeri).

Upravljanje zalihama

Nivo zaliha potreban za normalno poslovanje uslovljen je delatnoscu preduzeca.

Osnovno pitanje se odnosi na balansiranje troskova drzanja zaliha naspram troskova koji se javljaju usled niskog nivoa zaliha.

Troskovi drzanja zaliha ukljucuju izgubljene kamate na novac koji je ulozen u zalihe kao i dodatne troskove skladistenja, osiguranje i rizik zastarelosti.

Troskovi drzanja niskog nivoa zaliha mogu se grupisate u dve kategorije: prvo, nizak nivo zaliha zahteva ceste narudzbine i drugo, postoji rizik praznih zaliha kada dolazi do zastoja zbog nedostatka zaliha.

Prilikom svake nove narudzbine javljaju se troskovi narucivanja, koje preduzece nastoji da svede na minimum. A ako firma retko pravi nove narudzbine, prosecan nivo zaliha bice visok, a troskovi drzanja zaliha previsoki1.

Troskovi narucivanja smanjuju se sa smanjivanjem ucestalosti narucivanja i pravljenjem velikih narudzbina2.

(GRAFICI IZ KNJIGE)Kompanije ce drzati sigurnosne zalihe kako bi minimizirale elemente rizika. Nivo sigurnosnih zaliha moze se izracunati poredjenjem troskova utrosenih zaliha i troskova drzanja dodatnih zaliha.

Kontrola zaliha poznata pod nazivom bas na vreme zalihe sprovodi se tako sto se material i nedov.proizvodnja isporucuju nepotrebno pre upotrebe, a finalni proizvodi se proizvode pre isporuke kupcima.

Upravljanje potrazivanjima

Upravljanje potrazivanjima od kupaca se svodi na utvrdjivanje iznosa i uslova kreditiranja kupaca.

Postupak upravljanja pot. od kupaca zasniva se na:

- kreditnoj politici izrada detaljnog pregleda boniteta potencijalnih kupaca,

- politici fakturisanja slanje izvoda kupcu u roku od jednog dana, fakturisanje

velikih prodaja odmah, fakturisanje robe nakon obrade porudzbine i

zaracunavanje usluga odmah pre stvarnog izvrsenja usluge,

- politici naplate utvrdjivanje starosti potrazivanja i izvrsenje naplate odmah po

uocavanju prvih znakova finansijske slabosti kupaca.

16. STRUKTURA KAPITALA

Trajni kapital je sopstveni capital preduzeca. Razlika izmedju ukupniih sredstava i obaveza preduzeca predstavlja vlasnicki ili sopstveni capital. Kapital daje kreditoru blizu sliku finansijske sigurnosti.

Akcijski kapital je i kapital rizika, zato sto ulagaci preuzimaju odgovornost za eventualni gubitak svojih sredstava ako preduzece ne bude uspesno. Ako poduhvat uspe onda oni ucestvuju u podeli ostvarene dobiti.

Nerasporedjena dobit predstavlja neto profit posle oporezivanja koji je zadrzan u preduzecu kao izvor finansiranja.Mnoga preduzeca vrse isplatu dividend. Isplata veceg dela profita u obliku dividend smanjuje podrsku buducem rastu preduzeca.

Sopstveni kapital raste kad se profit posle oporezivanja doda nerasporedjenoj dobiti, kao i usled novih ulaganja kada se dodatne akcije prodaju akcionarima. Smanjenje kapitala nastaje usled iskazivanja gubitka ili ukoliko je preveliki iznos dividend isplacen akcionarima.

Povecanje obima sopstvenog kapitala moguce je ostvariti:

- dokapitalizacijom emisijom i prodajom nove serije akcija;

- akumuliranjem neto dobitka u rezerve posledica je smanjenje dividendi obicnih

akcija, odnosno ucesce u neto dobiti vlasnika udela kapitala;

- konverzijom dividend u obicne akcije smatra se svojinskom dokapitalizacijom;

- odlaganjem isplate dividend na preferencijalne akcije sop.kapital se povecava

samo do momenta isplate dividend nap ref.akcije;

- odlaganjem raspodele neto dobitka utice samo na povremeno povecanje

sop.kapitala jer se nerasporedjeni neto dobitak u doglednom vremenu mora

raspodeliti;

- konverzijom duga u osnovni kapital vrsi se u uslovima kada je potrebno izvrsiti

sanaciju preduzeca koje posluje sa gubitkom.

Smanjenje sopstvenog kapitala se desava kao posledica:

- otkupa sopstvenih akcija;

- isplate zadrzane dividend na pref.akcije;

- raspodela zadrzanog nerasporedjenog neto dobitka;

- otpisa gubitka na teret kapitala (kao posledica teske finansijske situacije u

kompaniji).

Troskovi i struktura kapitala

Najcesci oblik duga ili zaduzivanja je povezan sa kratkorocnim i dugorocnim zajmovima ciji je trosak izrazen u vidu kamate.

Trosak povlascenih akcija je funkcija njijove povlascene dividend.

Trosak akcijskog kapitala moze se posmatrati kao diskontna stopa koja izjednacava sadasnju vrednost svih ocekivanih buducih dividendi po akciji sa tekucom trzisnom cenom akcije. Najveci problem u proceni vrednosti kapitala povezan je sa procenom buducih dividendi. Ukoliko je u proslosti postojao stabilan rast, taj trend se moze projektovati i u buducnost.

Preduzece je pravni i ekonomski entitet odvojen od vlasnika kapitala. Otuda je u interesu preduzeca da zadrzani kapital, nerasporedjena dobit i emisiona premija budu sto veci u odnosu na osnovni kapital.

Struktura pasive utice na sigurnost, rentabilnost i autonomiju duznika i posmatra se sa tri aspekta (vertikalnim pravilima finansiranja) po pitanju odnosa izmedju:

1. sopstvenog i tudjeg kapitala;

2. visine rezervi za pokrice rizika i nominalnog kapitala;

3. dugorocnih i kratkorocnih izvora.

1. najzdravije je poslovanje sopstvenim kapitalom, a maksimalno ucesce pozajmljenog kapitala u ukupnom je do granice izjednacavanja sa sopstvenim kapitalom, odnosno 50%:50% (zlatno pravilo za izravnanje rizika).

Ucesce tudjeg u ukupnom kapitalu ce se smatrati optimalnim u zavisnosti od:

organskog sastava sredstava;

visine vladajuce stope inflacije;

rentabilnosti i

likvidnosti

2. u osnovi normiranja ovih rezervi stoji princip sigurnosti za nominalni kapital koji potice iz shvatanja da nominalni kapital predstavlja obavezu preduzeca prema vlasnicima. Preduzece je utoliko sigurnije ukoliko su rezerve vece.

3. vece ucesce kratkorocnih obaveza znaci suzenu nezavisnost preduzeca i teze uslove za odrzavanje likvidnosti, dok vece ucesce dugorocnog kapitala moze znaciti nedovoljno racionalno koriscenje ovog kapitala.

17. NETO OBRTNI FOND I NETO OBRTNA SREDSTVA

Neto obrtni fond (NOF), ili neto obrtni kapital (NOK), je najpouzdaniji pokazatelj o tendenciji i razvoju finansijske strukture. On predstavlja deo dugoronog kapitala koji po pokriu imobilizacija ostaje preduzeu na raspolaganju. NOF se moe podeliti na sopstveni i tui NOF. Sopstveni NOF je deo sopstvenog kapitala kojim se finansiraju osnovna sredstva, dok je tui NOF deo pozajmljenog kapitala koji m se finansiraju osnovna sredstva. NOF je fenomen pasive, dok mu u aktivi odgovara koncept neto obrtnih sredstava. Neto obrtna sredstva (NOS) ili neto obrtna imovina (NOI), predstavlja deo obrtne imovine koji nije finansiran iz kratkoronih obaveza. Iz bilansne ravnotee proizilazi i obavezna raunska jednakost NOF-a i NOS-a. Otpisivanje osnovnih sredstava ne utie na NOF, ono samo smanjuje neto rezultat.

NOK = stalni kapital + dugorone obaveze - osnovna sredstva

NOS = obrtna imovina - kratkorone obavezeNe postoji opte pravilo o visini NOF-a koje e vaiti za sva preduzea, mada neke banke ocenjuju pozitivnim situaciju kada obrtna sredstva predstavljaju bar 200% kratkoronih obaveza. Imajui u vidu da zlatno bilansno pravilo zahteva da dugorono vezana imovina bude finansirana iz dugorono raspoloivog kapitala, proizilazi da NOF treba da bude jednak gvozdenim zalihama. Visina NOF-a zavisi od niza faktora kao to su vrsta, veliina i delatnost preduzea, stopa rentabiliteta, politika nabavke i prodaje itd. Normalnom visinom NOF-a u jednom preduzeu se moe smatrati svaki iznos koji obezbeuje rentabilnost i likvidnost, ne samo u prolosti nego i u budunosti.

Sastavljanje i objavljivanje Izvetaja o NOF-u kod nas nije zakonska obaveza i ne ini sastavni deo godinjeg rauna preduzea. Takoe, analiza NOF-a je nepodobna za ocenu kratkorone likvidnosti.

18. LATENTNE REZERVE I SKRIVENI GUBICILatentne rezerve i skriveni gubici predstavljaju deo sopstvenog kapitala koji u bilansu nije prikazan, ali ije postojanje se nazire. Oni se objektiviraju u bilansu uspeha u narednim obraunskim periodima. Oni se javljaju kao razlika izmeu stvarnog i inventarnog bilansa. Latentne rezerve nastaju potcenjivanjem aktive ili precenjivanjem pasive. Skriveni gubici nastaju precenjivanjem aktive ili podcenjivanjem pasive. Da bi se ustanovile latentne rezerve i skriveni gubici potrebno je da se pored zvaninog godinjeg obrauna raspolae i bilansom koji nije dostupan javnosti, tzv. stvarnim bilansom. Bez tog uporeivanja nije mogue iskazati skriveni dobitak ili gubitak.

Prema kriterijumu nastajanja imamo prinudne latentne rezerve, procenjene latentne rezerve prema pravu izbora i latentne rezerve po slobodnoj volji. Prinudne latentne rezerve nastaju automatski, primenom obaveznih zakonskih propisa o procenjivanju i na njih nema uticaja lice koje bilansira. Procenjene latentne rezerve pojavljuju se usled postojanja prava izbora izmeu razliitih zakonski doputenih vrednosti ili usled stvarne procene (acovanja). Latentne rezerve po slobodnoj volji pojavljuju se u svim onim sluajevima kada se vrednost koja odgovara propisima o procenjivanju ili naelima urednog knjigovodstva samovoljno potcenjuje. Sve latentne rezerve koje imaju privremeni karakter mogu se rasturiti ili osloboditi pre likvidacije preduzea, bez obzira na nain na koji su obrazovane. Pojava skrivenog gubitka moe da ima za posledicu ne samo smanjenje postojeeg gubitka ve i pretvaranje u pojavni dobitak.

Latentne rezerve i skriveni gubici nastaju kao rezultat nerealnog procenjivanja imovine i kapitala, primene principa opreznosti, odreenih poslovnih tenji, berzanskim pekulacijama i raznim poslovnim malverzacijama. Oni ne menjaju finansijsku situaciju preduzea, ali to ne znai da ne mogu izazvati izmene u daljem poslovanju preduzea.

19. ANALIZA BILANSA USPEHA

Znaaj bilansa uspeha poinje da raste u drugoj deceniji XX veka sa razvojem novih preduzea i kompanija. Budui da bilans uspeha predstavlja osamostaljeni deo bilansa stanja, treba ih posmatrati u stalnoj uslovljenosti i povezanosti.

Bilans uspeha predstavlja finansijski izvetaj u kome su prikazani prihodi i rashodi za dati obraunski period i fin.rezultat koji proizilazi iz njihove razlike, koji moe biti pozitivan i negativan. Rauni prihoda i rashoda zakljuuju se pomou rauna dobitka i gubitka. Bilans uspeha moe biti prikazan u formi liste (prvo prikazuje prihode, potom rashode i na kraju rezultat poslovanja) i u formi konta (na levoj strani se prikazuju rashodi i dobitak, a na desnoj prihodi i gubitak).

Obraunati periodini rezultat se integrie u bilans stanja, i to kao nerasporeeni ili akumulirani dobitak u okviru zbirne pozicije kapitala ili kao gubitak u aktivi bilansa stanja, ukoliko se ne prikazuje kao odbitna stavka u okviru pozicije kapitala.

Rashodi i prihodi se mogu prikazati po bruto i neto principu.

Po bruto principu ne kompenzuju se pojedine vrste prihoda i rashoda i takav bilans prikazuje ostvareni rezultat po izvorima: poslovni, finansijski i ostali. Bruto princip odgovara principu jasnosti.

Po neto principu saldiranje prihoda i rashoda moe biti: potpuno i delimino. Ono je u suprotnosti sa principom jasnosti, ali se opravdava zatitom od konkurencije.

Bilas uspeha sadri:

1. Poslovne prihode, rashode i rezultat;

2. Finansijske prihode, rashode i rezultat;

3. Ostale prihode, rashode i rezultat,

4. Ukupni rezultat pravnog lica.

Poslovni i finansijski prihodi i rashodi imaju karakter redovnih.

1) Poslovni su rezultat osnovne delatnosti preduzea i stalnog su karaktera, ine ih:

poslovni prihodi (prihodi od prodaje robe; prodaje proizvoda i usluga; od aktiviranja uinaka; promena vr. zaliha; prihod od premija, subvencija, dotacija, donacija...) i

poslovni rashodi (nabavna vr. prodate robe; trokovi materijala; t.zarada; t.proizvodnih usluga; t.amortizacije i rezervisanja....).

2) Finansijski nastaju kao rezultat finansijskih transakcija preduzea sa okruenjem, i ine ih:

finansijski prihodi (prihodi od kamata, pozitivne kursne razlike, prihod od uea u dobitku zavisnih pravnih lica i zajednika ulaganja....) i

finansijski rashodi (rashodi iz odnosa sa povezanim preduzeima, kamate, negativne kursne razlike, rashodi od uea u gubitku zavisnih prav.lica...).

3) Ostali (vanredni) nastaju kao rezultat vanredne aktivnosti preduzea i ine ih:

ostali prihodi (dobici od prodaje nemat.ulaganja, nekretnine, postrojenja, opreme; dobici od prodaje uea i dugoronih HoV, dobici od prodaje materijala; vikovi...) i

ostali rashodi (gubici po osnovu rashodovanja i prodaje nemat.ulaganja, nekretnine, postrojenja, opreme; gubici od prodaje uea u kapitalu i HoV; gubici od prodaje materijala; manjkovi...).

Pojam rashoda obuhvata sve izdatke koji prate poslovanje preduzea. Pojam rashoda je iri od pojma trokova za kategoriju finansijskih i ostalih rashoda. U rashode BU se upisuju elementi iz BS kod kojih se smanjuje vrednost neke realne imovine ili formira neka obaveza. Trokovi se iskazuju u BU bez obzira da li su uslovljeni bilo kakvim procesom u preduzeu, dovoljno je da su nastali. Analiza strukture rashoda treba da prikae uee pojedinih vrsta rashoda u ukupnim rashodima.

Analiza prihoda treba da se sagleda obim prihoda u tekuoj godini i njegov trend u odnosu na prolu godinu. Poslovni prihodi predstavljaju najsigurnije prihode i potrebno ih je detaljno analizirati. Najvei deo poslovnog prihoda formira se po osnovu naplaene realizacije uinaka. Prodajna cena i koliina usluga su faktori koji utiu na visinu i trend promene poslovnog prihoda. U sluajevima avansnog ili odloenog plaanja mora se posebno voditi rauna, jer mogu dati nepotpunu sliku i dovesti do pogrenih zakljuaka.

Analiza rezultata poslovanja

Pojmovno odredjenje rezultata zavisi od cilja poslovanja preduzeca i faktora koji determinisu njegov nivo.Prema klasicnom shvatanju, primarni cilj poslovanja preduzeca je maksimiziranje profita u korist vlasnika kapitala. Prema teoriji (entiteta) poslovne firme primarni cilj finansijskog upravljanj je maksimiziranj rentabilnosti poslovnih ulaganja. Sa aspekta vremena razlikuju se totalni (ukupni poslovni vek preduzeca, sastavlja se na kraju poslovnog zivota preduzeca) i periodicni rezultat preduzeca (odnosi se na pojedine poslovne periode).

Sa prostornog aspekta rezultat se moze odnositi na preduzece u celini ili na njegove organizacione delove. Prema poreklu rezultat moze biti poslovni (potice iz osnovne delatnosti), finansijski (potice iz finansijskih transakcija) i vanredni (vanredne okolnosti).Po svom karakteru, rezultat moze biti:

uporediv (nastaje pod uticajem internih faktora) i neuporediv (nastaje pod uticajem eksternih faktora),

realizovan (obracunava se po osnovu fekturisane realizacije ucinaka) i nerealizovan (sadrzan je u proizvedenim, a nerealizovanim ucincima),

naplacen i nenaplacen,

pozitivan (prihodi veci od rashoda) i negativan.

Analizom dobitka se izvode konstatacije o realnosti njegovog obracuna i karakteru, o njegovom obimu u tekucoj godini, kao i trendu njegove dinamike u odnosu na prethodnu godinu. Dobitak se moze raspodeliti na poreze i doprinose, dividend, akumulaciju, rezerve i zajednicku potrosnju.

Kada su ostvareni rashodi veci od ostvarennih prihoda nastaje gubitak koji moze biti interne (nedovoljno koriscenje kapaciteta, pogresan izbor tehnologije i sredstava za rad..) i eksterne prirode (negativan uticaj okruzenja inflacija, porast kursa stranih valuta, carinske stope).

Raspodela finansijskog rezultata

Vrsi se dvostepeno: u prvoj fazi se utvrdjuje deo rezultata koji uzima drzava u obliku raznih dazbina kao i deo koji ostaje preduzecu gde su rezultati ostvareni (neto dobit). Neto dobit se rasporedjuje na deo na ime dividende, participacije zaposlenih, jacanja fondova preduzeca, ostalih namena, deo koji ostaje privremeno nerasporedjen.

Ukoliko se u poslovanju ostvari gubitak, takodje se vrsi njegovo bilansiranje u smislu pokrica gubitka, a oni se po pravilu pokrivaju na teret kapital, s tim da se u formalnom smislu pokrice prioritetno vrsi na teret rezervnih fondova.

Posledice neregularnosti fin.rezultata

Svaka greska u utvrdjivanju fin.rezultata neminovno se odrazava na neku od pozicija u bilansu stanja. Ako se u bilansu uspeha umanje rashodi koji terete prihod ostvaren u izvestajnom periodu to znaci da ce fin.rezultat biti veci nego sto bi realnno trebalo da bude. Ukoliko se rashodi nerealno povecaju znaci da ce ukupan zbir rashoda biti veci, a samim tim i fin.rezultat manji. To znaci da ce rezultat koji je nerealno umanjen u jednom biti uvecan u narednom obracunskom periodu.

Kada nastane slucaj da se prihodi iskazuju nerealno vecim, potrazivanje od kupaca po osnovu prodaje ce biti fiktivno uvecana i obrnuto.

20. PROCENJIVANJE BILANSNIH POZICIJA

Procenjivanje bilansnih pozicija sastoji se u primeni odredjenih cena na odgovarajue materijalne i ostale poslovno-ekonomske veliine preduzea. Procenjivanje prati izrada kalkulacija, obraun trokova, postupak evidencije i izrade bilansa.

Metode procenjivanja:

1) Nabavna cena:

FIFO,

LIFO,

HIFO,

Prosena nabavna cena,

Koef.revalorizacije

2) Dnevna cena;

3) Varijante (nia cena).

1) PROCENJIVANJE PO NABAVNOJ CENI

Pod nabavnom cenom se podrazumeva fakturna cena dobavljaa uveana za trokove nabavke (dopreme, utovara, pretovara, carine) i lagerovanja (skladitenje, nabavne slube). Princip nabavne cene sadri elemente opreznosti. Ona polazi od pretpostavke da je nabavna cena uvek nia od prodajne.

Pozitivne strane:

- predstavlja tanu cenu jer izraava stvarnu sumu izdataka;

- predstavlja sigurnu osnovicu za procenjivanje;

- najlake se moe kontrolisati.

Negativne strane: navodi se da nije tana s obzirom na verodostojnost fakture i nestabilnost cena, naroito usled promene kupovne snage novca.

Metodi procenjivanja koji se zasnivaju na principu nabavne cene: FIFO, LIFO, HIFO, metod prosene nabavne cene i koeficijent za revalorizaciju.

Metod prva ulazna jednaka prvoj izlaznoj nab.ceni FIFO

Materijal nabavljen po jednoj ceni predstavlja prvu cenu za obraun trokova materijala. Prva cena po kojoj ulazi materijal je prva cena po kojoj izlazi. Povoljnija je za procenjivanje zaliha materijala, nego trokova materijala.

FIFO princip pretpostavlja da se proizvodi realizuju prema redosledu proizvodnje, tj. da se stari proizvodi realizuju pre novo proizvedenih. Analogno tome on poveava vrednost zaliha. Materijal nabavljen po jednoj ceni odlazi u proizvodnju po ceni po kojoj je nabavljen sve dok se ne iscrpe sve zalihe. Prva cena sa kojom material ulazi u magacin treba da bude i prva cena sa kojom on izlazi iz magacina.

Ako cene u daljem kretanju pokazuju tendenciju porasta, zalihe materijala procenjuju se po docnijim nabavnim cenama koje su blie dnevnoj, s obzirom da cene i dalje rastu dolazi do precenjivanja vrednosti zaliha, tj. pojave skrivenog dobitka i obrnuto, kada cene padaju dolazi do potcenjivacnja zaliha, tj. pojave skrivenih gubitaka.

Kada cene rastu trokovi materijala obraunavaju se po ranijim nabavnim cenama, te su oni potcenjeni, to znai pojavu skrivenih gubitaka, a kada cene opadaju trokovi su vii, tj. precenjeni, to znai pojavu skrivenog dobitka.

Prilikom drugog troenja materijala najpre je preuzet ostatak materijala po prvoj nab.ceni, pa je tek onda dolo do prodaje materijala po ceni druge nabavke. Tu je naputena jedna od slabih strana, a to je njen istorijski karakter.

Procenjivanje po ovom metodu vie odgovara bilasu stanja nego bilansu uspeha. FIFO metoda ima veu upotrebu kod preduzea koja imaju brz obrt materijala i proizvoda, kao i irok asortiman, i kod kojih zalihe ine neznatan deo aktive.

Metod poslednja ulazna jednaka prvoj izlaznoj nab.ceni LIFO

Poslednja cena po kojoj material ulazi u magacin je prva cena po kojoj izlazi iz magacina. To znai da e zalihe materijala biti procenjene po ranijim nabavnim cenama koje se udaljavaju od dnevne, a trokovi materijala po poslednjim nabavnim cenama, koje se najvie pribliavaju dnevnoj ceni.

U prvom planu je raun uspeha. Po ovoj metodi je povoljnije procenjivanje trokova materijala nego procenjivanje zaliha.

Pri porastu cena zalihe materijala su potcenjene i dolazi do pojave skrivenog dobitka, a pri padu cena zalihe materijala su precenjene i dolazi do pojave skrivenih gubitaka. Pri porastu cena trokovi su potcenjeni to izaziva pojavu skrivenih gubitaka, a pri padu cena trokovi su precenjeni to izaziva pojavu skrivenog dobitka.

FIFO metoda je povoljnija sa stanovita procenjivanja vrednosti zaliiha, a LIFO metoda je povoljnija sa stanovita procenjivanja trokova.

Metod najvia ulazna jednaka prvoj izlaznoj nab.ceni HIFO

Obraun trokova materijala vri se po najvioj ulaznoj nabavnoj ceni. Znai da je najvia cena materijala istovremeno i prva cena po kojoj se vri procena utroaka materijala. Tek nakon iscrpljene koliine po toj ceni sledi obraun po prvoj nioj.

Ukoliko cene rastu, zalihe se procenjuju po najniim nabavnim cenama, (zalihe su potcenjene i to izaziva pojavu skrivenog dobitka), a obraun trokova materijala po najviim nab.cenama (trokovi su potcenjeni i dolazi do pojave skrivenih gubitaka). Ako cene padaju povoljnije je procenjivanje sa stanovita zaliha od obrauna trokova materijala.

Sa stanovita prednosti procenjivanja, ukoliko cene rastu prednosti pripada procenjivanju obrauna trokova materijala, a ukoliko cene padaju prednost pripada procenjivanju zaliha materijala.

Metod prosene nabavne cene

Utvrdjivanje proseka nab.cena vri se izraunavanjem prosenih vrednosti na vie naina od kojih je najjednostavniji aritmetika sredina. Utvrdjivanje prosenih nab.cena moe se vriti posle svake nabavke, na kraju meseca, tromeseja i na kraju godine.

Utvrdjivanje prosene nab.cene posle svake nabavke znai da se sa svakom nabavkom, ukoliko se nab.cene menjaju, menja i prosena nab.cena po kojoj se vri procenjivanje zaliha i tro