1. sto je psihologija

OPĆA PSIHOLOGIJAFTS– 10645 sati – 4 ECTS mr. sc. don Boris Vidović

Obavezna literatura

RATHUS Spencer A., Temelji psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2000.

SELIGMAN Martin, Naučeni optimizam, IEP, Zagreb, 2006.

FRANKL Viktor E., Život uvijek ima smisla, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 2007.

1. Što je psihologija?

Područje istraživanja

Povijest psihologije

Područja primjene psihologije

Odnos s drugim humanističkim znanostima

Područje istraživanja

Izraz «psihologija» dolazi iz grčkih pojmova psihe i logos, znanost o duši.

Nije riječ o grčkom terminu već o složenici koja je stvorena u periodu renesanse.

Godine1520. hrvatski pisac Marko Marulić napisao je kratku pjesmu pod naslovom Psihologija, od koje je ostao samo naslov, zbog čega nije jasno na što je konkretno mislio.

Psihologija znanstveno proučava čovjekovo ponašanje i psihičke procese.

Područje istraživanja

Predmet interesa psihologije uključuje živčani sustav, osjete i percepciju, učenje i pamćenje, inteligenciju, jezik i govor, mišljenje, rast i razvoj, ličnost, stres i zdravlje, psihološke poremećaje, načine ublažavanja i uklanjanja psiholoških poremećaja, seksualno ponašanje, te ponašanje ljudi u socijalnim prilikama, tj. u različitim grupama i društvenim organizacijama.

Područje istraživanja

Psihologija kao znanost nastoji: Opisati Objasniti Predvidjeti Kontrolirati

Ponašanje i psihičke procese.

Psihologija je kroz svoju povijest imala stalno čovjeka kao objekt svoga promatranja ali ga je analizirala prema različitim točkama gledišta ovisno o utjecaju kulturalne perspektive koja bi dominirala u tome vremenu.

Područje istraživanja

Kad god je to moguće, opisni nazivi i pojmovi povezani su u teoriju.

Teorije predstavljaju cjelovito oblikovanje očitih odnosa između opažanih pojava.

Teorija je promišljeno i uopćeno znanje o nekoj pojavi ili o više pojava zasnovano na njihovim bitnim zakonitostima.

Psihologijske teorije temeljene su na pretpostavkama o ponašanju i psihičkim procesima, sadrže tvrdnje o načelima i zakonitostima koje vladaju među njima i omogućuju nam izvođenje objašnjenja i predviđanja.

Područje istraživanja

Psiholozi su predani vjerovanju u dostojanstvo ljudskih bića, a ljudsko dostojanstvo zahtjeva da ljudi budu slobodni donositi vlastite odluke i odabrati svoje vlastito ponašanje.

Psiholozi sve više uče o utjecajima na ljudsko ponašanje ali to znanje primjenjuju samo na zahtjev i kako bi pomogli ljudima u ostvarivanju njihovih potreba.

Povijest psihologije

Jedno od Aristotelovih djela zvalo se Peri Psyches, što bi se moglo prevesti kao «O duši (psihi)».

Aristotel je ocijenio da je ljudsko ponašanje, poput gibanja zvijezda i mora, podvrgnuto pravilima i zakonima.

On obrađuje ličnost, osjete i percepciju, mišljenje, inteligenciju, potrebe i motive, emocije i pamćenje.

Povijest psihologije

Demokrit: naše ponašanje je pod utjecajem vanjskih podražaja.

On je bio jedan od prvih koji je postavio pitanje postoji li takvo što kao što je slobodna volja ili izbor.

Platon donosi Sokratov moto: upoznaj samoga sebe!

Sokrat je zaključio da osjeti nisu točan odraz stvarnosti.

Predlagao je da sami sebe proučavamo pomoću racionalnog mišljenja i introspekcije.

Povijest psihologije

Hipokrat također promatra vezu između mentalnog i tjelesnog područja na osnovi čega su njegovi učenici razvili određene tipove ličnosti, poznate kao sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik.

U vrijeme humanizma i renesanse (XIV-XVI) čovjek je bio u središtu pozornosti ali nije se proučavao empirijskim metodama.

Prvi koji je odškrinuo vrata toj mogućnosti bio je Descartes, koji je razlikovao res cogitans (razum, spoznaja) i res extensa (tijelo).

Povijest psihologije

Razum je za njega bila duhovna i subjektivna stvarnost, dok je tijelo bila stroj organske naravi, kao što su to tijela drugih životinja, i kao takvo moglo je biti podvrgnuto promatranju na način svojstven prirodnim znanostima.

Povijest psihologije

1. U prvom redu poziva se na engleski empirizam XVII-XIX st. (J. Locke, D.Hume, James Mill, John St. Mill) i na njemački racionalizam iz istog razdoblja (Leibniz).

2. U posljednjih 150 godina dogodio se veoma veliki razvoj fiziologije.

Povijest psihologije

3. U XIX stoljeću se otkrila tipično psihološka narav nekih bolesti, tzv. «neurozne bolesti».

4. U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. dolazi do razvoja psihometrije, tj. do mjerenja psihičkih karakteristika.

5. Krajem XIX.st. dolazi do brzog razvoja i primjene statistike u psihologiji.

6. Razvoj kliničke psihologije na odlučujući način doprinio je razvoju hipoteza i teorija kao i konstruiranju dijagnostičkih tehnika koje se odnose na motivaciju, strukturu i funkcioniranje ličnosti.

Povijest psihologije

7. Na kraju su se formirale teorijske sinteze koje pretpostavljaju određene faktore i procese usklađenog djelovanja osobe.

Povijest psihologije

1. Engleski empirizam i njemački racionalizam

2. Razvoj fiziologije3. Psihološka narav nekih bolesti

(neuroze)4. Razvoj psihometrije5. Razvoj statistike6. Razvoj kliničke psihologije7. Formiranje teorija

Povijest psihologije

Strukturalizam Funkcionalizam Biheviorizam Ruska škola Geštalt psihologija Psihoanaliza Kognitivizam Humanističko-egzistencijalistička psihologija Socijalno-kognitivistička psihologija Sistemsko-relacijska psihologija Socijalno-kulturalni pristup

Strukturalizam

Svi povjesničari se slažu da je njemački fiziolog Wilhelm Wundt (1832-1920) začetnik psihologije kao znanosti.

Godine 1879. u Leipzigu je formirao prvi laboratorij eksperimentalne psihologije i napisao Temelji fiziološke psihologije (1873-1874).

Prvi je za sebe upotrijebio naziv psiholog.

Strukturalizam

Prema Wundtu svrha psihologije je istražiti strukturu razuma rastavljajući ga i analizirajući u njegovim jednostavnim elementima.

Tako je pokušao odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja, dijeleći ih na objektivne (vid, okus) i subjektivne (emocionalne reakcije, volja i mentalne predodžbe.

Metoda koju upotrebljava je introspekcija, primijenjena prema znanstvenim kriterijima eksperimentalne metode.

Sistematska introspekcija sastojala se od čina samopromatranja u kojem je osoba nastojala prepoznati vlastito svjesno iskustvo u njegovim jednostavnim elementima: na osjetnom, mentalnom i afektivnom području.

Strukturalizam

Tako je objekt studiranja nove znanosti koja je nastajala bilo neposredno ljudsko iskustvo.

Sadržaj svijesti su promatrani direktno na temelju onoga što bi osoba izvješćivala o onome što zapaža.

Strukturalizam

Na taj način je prvi pravac u psihologiji bio proučavanje onoga što danas definiramo kao subjektivnost posredstvom instrumenata koji su nastojali biti objektivni.

Strukturalizam

Europska psihologija naslijedila je prvu dimenziju (subjektivnost), ono što je Njemački autor označavao kao filozofsku psihologiju, koja je bliska tradicionalnim humanističkim znanostima (filozofija, pedagogija, antropologija, lingvistika, itd.)

Psihologija u SAD se orijentirala prema znanstvenoj strogosti prirodnih znanosti (biologija, kemija, fizika).

Strukturalizam

Wundt je nastojao spojiti «poštivanje prema čovjekovoj kompleksnosti» i «znanstvenu strogoću laboratorijskog istraživanja».

Wundtov učenik Tichener u SAD utemeljio je pravac nazvan strukturalizam.

Funkcionalizam

Funkcionalizam se suprotstavlja strukturalizmu i tvrdi se psihologija ne treba zanimati za strukturu psihičkih sadržaja već za procese i funkcije koje favoriziraju prilagodbu organizma okolini.

Funkcionalizam

Utemeljitelj ovog smjera je William James (1842-1910).

Funkcionalizam razmatra načine kojima nam doživljaj i iskustvo omogućuju prilagodbu ponašanja okolini u kojoj se nalazimo.

Funkcionalizam

Strukturalisti su običavali pitati: «Koji su dijelovi psihičkog procesa?», dok funkcionalisti postavljaju pitanje: «Koja je svrha (funkcija) psihičkih procesa»?

Prema psiholozima ove orijentacije, adaptivni sklopovi ponašanja su naučeni i nepromjenljivi.

Funkcionalizam

Neprilagođeno ponašanje teži nestajanju ili prekidu.

Prilagođeno djelovanje teži ponavljanju i postaje navika.

Prema Jamesu, navika održava društvo iz dana u dan.

Biheviorizam

Na početku XX st. psihologija je bila podvrgnuta znanstvenim provjerama koje su se bazirale na eksperimentalnoj metodi.

U ovom kontekstu neopozitivizma isključeno je iz znanstvenog područja sve što nema intersubjektivnu potvrdu.

Biheviorizam

John B. Watson (1878 – 1958) je utemeljitelj smjera koji se zove biheviorizam koji odstranjuje iz psiholoških istraživanja introspekciju, tj. sve fenomene koje nije moguće direktno promatrati.

Biheviorizam

Prema biheviorizmu psihička stvarnost je sadržana u ponašanju koje je moguće promatrati, i psihologija se, ukoliko želi postati prirodnom znanošću (fizika, kemija) mora ograničiti na opažljive, mjerljive pojave: mora se ograničiti na ponašanje.

Biheviorizam

Bihevioristi se usredotočuju na učenje, proučavaju na koji način okolina utječe na ponašanje.

Jedinica mjere biheviorizma je model podražaj-reakcija

(P→R)

prema kojem na podražaj (P) koji dolazi iz okoline proizlazi reakcija (R) subjekta.

Biheviorizam

B.F. Skinner uveo je u biheviorizam pojam potkrepljenja.

Biheviorizam

Prema ovom autoru organizmi se uče ponašati na određeni način jer su potkrijepljeni činiti tako.

Npr. dijete će puno brže svladati neki zadatak ako ga se s vremena na vrijeme potkrijepi s pohvalama.

Biheviorizam

John B. Watson primijenio je biheviorizam na sve prilike svog svakodnevnog života.

Prema njegovu mišljenju ljudi čine to što čine zbog svog prethodnog učenja, situacijskih utjecaja i nagrade, ne na temelju svjesnog izbora.

Ruska škola

Krajem XIX st. snažan doprinos u povijesti psihologije daju ruski znanstvenici. Najvažnije ruske škole su:

refleksiološka škola Sečenov, Behterev i Ivan I.

Pavlov (1849 - 1936), i povijesno-kulturalna škola

Lev S. Vygotskij (1896 -1934).

Ruska školaRefleksiologija

S ovim izričajem ima se razumjeti koncepcija prema kojoj su svi psihički procesi svedeni na reflekse, odnosno na procese koji su potpuno fiziološke naravi:

podražaj – nervni centar – reakcija

Ruska školaRefleksiologija

Prema Pavlovu, ponašanje je cjelokupnost refleksnih procesa koji reguliraju odnos između pojedinca i okoline i uvjetovani refleks predstavlja njezin integrirani i temeljni dio.

Ruska školaRefleksiologija

Primjer sa psom: «Ulijmo psu u usta malu otopinu bilo kakve kiseline.

Ona će redovito izazvati obrambenu reakciju.

Ruska školaRefleksiologija

Otopina će biti izbačena s energičnim pokretima glave, dok će u usnoj šupljini (a zatim i izvan nje), poteći ogromna količina sline koja će rastopiti ulivenu kiselinu i osloboditi sluznicu od ostataka kiseline».

Ruska školaRefleksiologija

U ovoj prvoj fazi uspostavio se bezuvjetni refleks. U drugoj fazi dolazi do formiranja uvjetovanog refleksa:

Ruska školaRefleksiologija

«Malo prije nego što ćemo uliti otopinu kiseline psu u usta, podvrgnuti ćemo životinju djelovanju bilo kakvog vanjskog podražaja, npr. zvuka. Što možemo primijetiti? Bit će dovoljno ponoviti ovaj zvuk zasebno kako bi se kod psa proizvela ista reakcija s istim pokretima usta i istim lučenjem sline»

Ruska školaPovijesno – kulturalna škola

Čovjek se, za razliku od životinja, koristi instrumentima.

Pod instrumentima se podrazumijevaju sprave i simboli, od kojih je na prvom mjestu jezik.

Ruska školaPovijesno – kulturalna škola

Upotreba instrumenata je naučena u socijalnom kontekstu, u vrijeme ontogenetskog razvoja.

U prvim godinama života dijete koristi simbole (u smislu riječi ili pravila ponašanja) na temelju odnosa koje ima s vlastitim roditeljima i s odraslima u svakodnevnom životu i u školi.

Ruska školaPovijesno – kulturalna škola

Vygotskij postavlja teoriju koja i danas predstavlja polazišnu točku za proučavanje jezika i misli.

Misao i jezik imaju dva različita genetska korijena.

Ruska školaPovijesno – kulturalna škola

Jezik postaje instrument komuniciranja vlastite aktivnosti drugim osobama i regulacija vlastitog ponašanja na temelju strategija i pravila koje je dijete usvojilo.

Geštalt psihologija

U Frankfurtu se (1912) začinje novi pravac koji će svoj puni razvoj doseći u SAD, kamo su 30-ih godina prošlog stoljeća, pred nacističkim režimom, pobjegli:

Max Wertheimer (1880-1943)

Kurt Koffka (1886-1941) Wolfang Köhler (1887-

1967).

Geštalt psihologija

Prema ovim psiholozima, cjelina je više nego zbroj dijelova koji tu cjelinu čine.

Cjelina je ta koja daje značenje dijelovima.

Geštalt psihologija

Kritizirali su biheviorizam tvrdeći da se ne može razumjeti ljudska narav usmjeravajući se samo na ponašanje.

Također, kritizirali su i strukturalizam i tvrdili da nitko ne može objasniti ljudsku percepciju, emocije ili misaone procese analizirajući psihičke procese.

Percepcija je više nego zbroj njezinih dijelova (npr. glazba).

Psihoanaliza Psihoanaliza je škola

psihologije koju je utemeljio liječnik koji se 1930-ih sklonio u Englesku kako bi izbjegao nacističku progon - Sigmund Freud (1856-1939).

Psihoanaliza

S pojavom njegove teorije svaka nova teorija mora uzeti u razmatranje i njegov koncept nesvjesnog.

Psihoanalizu definira kao «novu znanstvenu disciplinu» jer je objekt proučavanja sasvim nov u odnosu na već poznata znanja iz psihologije toga vremena, što zahtjeva i primjenu nove metode u psihologiji.

Psihoanaliza

Nije dovoljna eksperimentalna metoda ili promatranje ponašanja kako bi se došlo do nesvjesnoga: nova metoda je klinička i bazira se na tumačenju i pažljivom dešifriranju informacije koje pacijent donosi.

Freud je došao do uvjerenja da nesvjesni procesi, osobito primitivni seksualni i agresivni impulsi, imaju puno veći utjecaj na ljudsko ponašanje nego svjesno mišljenje.

Psihoanaliza

Ono se sastoji od uzavrelog kotla konfliktnih impulsa, poriva i želja.

Ljudi su motivirani udovoljiti tim impulsima, pa ma kako neki do njih bili ružni.

Psihoanaliza

Često obmanjuju sami sebe u pogledu svojih stvarnih motiva.

Zbog pretpostavljenih temeljnih pokretačkih snaga u ličnosti, Freudova teorija nazvana je psihodinamskom.

Psihoanaliza

Tijekom 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, Freudova teorija dominirala je psihoterapijskom praksom. Imala je također širok utjecaj u znanstvenoj psihologiji i umjetnosti.

Psihoanaliza

Psiholozi koji slijede Freuda sada su skloniji nazivati se neoanalitičarima.

Neoanalitičari, poput Karen Horney, Ericha Fromma i Erika Eriksona, više se bave promišljenim izborom i samousmjerenjem.

Kognitivizam

Najveća kritika biheviorizmu dolazila je zbog toga što je kategorički odbacivao sve mentalne procese, izbjegavajući time bavljenje važnim temama kao što su

Mišljenje

Složeno ponašanje

Kognitivizam

S ovim pitanjima suočila se kognitivistička škola koja se rađala upravo u okviru biheviorističke škole.

Za razliku od biheviorizma, kognitivistička škola je tvrdila da između podražaja (P) i reakcije (R) postoji nešto što se događa u osobi.

Kognitivizam

Riječ je kognitivnim aktivnostima subjekta (K) koje nisu direktno vidljive znanstveniku.

(P) → (K) → (R)

Kognitivizam

Na taj način kognitivizam stavlja u središte svoga promatranja svijest kao sposobnost osobe da obradi informacije koje dolaze posredstvom iskustva.

To omogućava da se osoba u datom trenutku ispravi kada se vlastiti plan i program pokaže neprikladnim u određenim situacijama.

Kognitivizam

Kognitivne procese nije moguće direktno i empirijski provjeravati, kao što to traži pozitivistički kriterij znanosti, te se kognitivizam oslanja na hipoteze. Na taj način privilegirana metoda kognitivizma je eksperiment.

Kognitivizam

Svrha mu je da se posredstvom interpretacije direktno mjerljivih posljedica zaključi na mentalne procese, elaborirajući hipotetičke konstrukcije koje ne žele biti predstavljanje mentalnih procesa onakvih kakvi jesu, već prije svega simulacija njegovog rada.

Kognitivizam

Tipična usporedba koju kognitivistički psiholozi upotrebljavaju je između kognitivnih procesa i kompjutera.

Kognitivizam

Razvoj računala je pospješio razvoj kognitivizma i dao poticaj za novu disciplinu koja se zove kognitivna znanost .

Ona, osim kognitivne psihologije, obuhvaća i druge discipline kao što su: Informatika Logika Lingvistika

Humanističko-egzistencijalistička psihologija Utemeljitelji ovog

smjera u psihologiji su Carl Rogers i Abraham Maslow.

Za ovu dvojicu autora osoba u sebi ima duboki poziv za razvojem vlastitih mogućnosti: čovjek po svojoj prirodi teži za samoostvarenjem.

Humanističko-egzistencijalistička psihologija

Humanizam naglašava ljudsku sposobnost samoispunjenja i središnju ulogu ljudske svijesti, samosvijesti te sposobnost izbora.

Svijest se smatra snagom koja ujedinjuje naše ličnosti.

Egzistencijalizam smatra da ljudi imaju mogućnost slobodnog izbora kao i odgovornost za izbor etičkog ponašanja.

Humanističko-egzistencijalistička psihologija

U humanističku psihologiju spada i Viktor E. Frankl, kojega je osobiti doprinos u otkrivanju duhovne dimenzije u čovjeku, s kojom je povezana potreba za smislom koju svaka osoba nosi u sebi.

Socijalno - kognitivistička psihologija

Od ranih 60-ih g. XX.st., socijalno-kognitivistički psiholozi preuzeli su utjecaj u području ličnosti, psiholoških poremećaja i metoda terapije.

Socijalno - kognitivistička psihologija

Teoretičari kao što su Albert Bandura, Julian Rotter i Walter Mischel vidjeli su sebe unutar biheviorističke tradicije, zbog svoje usmjerenosti na učenje.

Vratili su se svojim funkcionalističkim korijenima teoretizirajući o ključnoj ulozi kognicije.

Socijalno - kognitivistička psihologija Bihevioristi ističu važnost okolinskih

utjecaja i usmjerenje na stjecanje navika ponavljanjem i potkrepljenjem.

Socijalno-kognitivistički teoretičari, nasuprot tome, ističu da ljudi mogu preoblikovati ili stvarati svoju okolinu.

Socijalno - kognitivistička psihologija

Ljudi, također, uče promatrajući druge.

Učenjem posredstvom promatranja stječemo zalihu odgovora na životne prilike.

Socijalno-kognitivistički teoretičari također su humanisti: oni drže da o našim očekivanjima i vrijednostima ovisi hoćemo li izabrati činiti ono što smo naučili kako se radi.

Sistemsko - relacijska psihologija

Ovaj smjer razvio se 50-ih godina prošlog stoljeća oko škole iz Palo Alta u Kaliforniji, polazeći od teorije sistema Bertalanffya i teorije dvostruke veze Batesona.

Prema ovoj školi svaki organizam je sistem: cjelokupnost međusobno integriranih dijelova koji teže ravnoteži.

Sistemsko - relacijska psihologija Među dijelovima sistema postoji

cirkularni odnos na način da promjena jednog izaziva modificiranje drugoga, a time i cijelog sistema.

U ovom modelu subjekt nije promatran zasebno već kao dio sistema (obitelj, bračni par, vršnjaci, razred…) kojem pripada.

Socijalno-kulturalni pristup

Socijalnokulturalno stajalište osnažuje psihologijska razmatranja etničkih pitanja, pitanja spola, kulture i socioekonomskog statusa.

Socijalno-kulturalni pristup

Pitanja zastupljenosti etničkih manjinskih skupina u psihologijskim istraživanjima, zloporabu alkohola i drugih sredstava ovisnosti kod adolescenata u različitim etničkim manjinskim skupinama, dvojezičnost, predrasude, multikulturalne razlike u korištenju psihoterapije…

Socijalno-kulturalni pristup

Spolne razlike: spol je stanje muškarca ili žene.

Spol nije jednostavno stvar anatomskih osobina.

Spol uključuje složeni splet kulturalnih očekivanja i socijalnih uloga koje utječu i na samopoimanje, na nade i na snove ljudi kao i na njihovo ponašanje.

Socijalno-kulturalni pristup

Kako se mogu znanosti poput psihologije i medicine nadati da će razumjeti posebnost stajališta, svojstava i probleme žena kad većinu istraživanja provede muškarci na muškarcima?

Povijest psihologije

Strukturalizam Funkcionalizam Biheviorizam Ruska škola Psihoanaliza Geštalt psihologija Kognitivizam Humanističko-egzistencijalistička psihologija Socijalno kognitivistička psihologija Sistemsko-relacijska psihologija Socijalno-kulturalni pristup

Područja primjene psihologije Teorijska psihologija – zadatak joj je

utvrđivanje znanja koja se odnose na obradu i provjeru znanstvenih teorija.

Primijenjena psihologija – grana psihologije koja koristi rezultate teorijske psihologije, kao i različite modele drugih disciplina, razvija tehnike i metode pomoću kojih intervenira na konkretnim problemima.

Područja primjene psihologije

Teorijska psihologija

Opća psihologija – predstavlja sintezu teorija i rezultata koje se odnose na: percepciju, emocije, pamćenje, jezik, motivaciju, učenje i mišljenje.

Psihofiziologija – proučava odnos koji postoji između neurološkog sustava i psihičkih događaja.

Područja primjene psihologije

Životinjska psihologija – tzv. komparativna, jer su mnoge spoznaje o čovjeku nastale proučavanjem ponašanja životinja.

Psihologija razvoja – proučava procese mentalnog, emocionalnog i socijalnog razvoja čovjeka od prvih godina života do starosti.

Socijalna psihologija – proučava ljudske odnose na različitim nivoima.

Područja primjene psihologije

Psihopatologija – proučava poremećaje u ponašanju i poremećaje ličnosti, kako bi opisala karakteristike i pronašla uzroke.

Dinamička psihologija – proučava motivacije i osobito je usmjerena na procese između svjesnoga, nesvjesnog, i između racionalnog i emotivnog.

Područja primjene psihologije

Primijenjena psihologija Klinička psihologija – bavi se pojedincima

ili grupama koji imaju mentalne probleme. Psihologija zdravlja Medicinska psihologija Psihologija zajednice Psihosomatika Psihologija seksualnosti Diferencijalna psihologija Psihoterapija

Područja primjene psihologije

Psihologija odgoja – proučava odnos između psihologije i odgojnog djelovanja. Psihopedagogija Školska psihologija

Psihologija rada – područje interesa ove grane je organizacija rada i izobrazba, orijentacija, izbor osoblja. Trgovačka psihologija Reklamna psihologija Industrijska psihologija

Područja primjene psihologije

Forenzička psihologija – bavi se psihološkim problemima na području sudstva, osobito dijagnostika, proučavanje slučaja i vrednovanja psihičkog integriteta okrivljenog.

Ostala područja primijenjene psihologije: Psihologija umjetnosti Etnička psihologija Psihologija mase Politička psihologija Vojna psihologija Psihologija sporta

Odnos s drugim humanističkim znanostima

Psihologija i filozofija filozofija si postavlja pitanje o čovjekovoj

naravi, o njegovoj duši, smislu njegove egzistencije i o čovjekovom određenju

psihologija nastoji opisati i objasniti čovjekove aktivnosti

Psihologija i pedagogija Pedagogija se bavi metodama odgoja koje

doprinose razvoju zrelosti odgajanika

Odnos s drugim humanističkim znanostima

Osobiti doprinos psihologije odgojnim znanostima je sljedeći: Poznavanje psihičkih procesa i psihičke

raspoloživosti neophodnih u procesu odgoja Poznavanje ritma i procesa razvoja Objektivno poznavanje psihičkih

karakteristika pojedinog učenika Opis međudjelovanja odgojnog procesa i

različitih faktora koji na njega utječu Poznavanje psihičkih poremećaja u

odgojnom procesu

Kritičko mišljenje i psihologija: principi kritičkog mišljenja

Kritičko mišljenje i psihologija: prepoznavanje pogrešaka u dokazivanju

Osobno usmjereno zaključivanje (argumentum ad hominem)

Utjecanje sili (argumentum ad baculum)

Pozivanje na autoritet (argumentum ad verecundiam)

Pozivanje na opću prihvaćenost (argumentum ad populum)

Obrazovati se znači više nego pamtiti podatke i učiti kako riješiti probleme u pojedinim predmetima.

Obrazovati se znači također stjecati oruđe za kritičko mišljenje.

Kad jednom to postignete možete se nastaviti obrazovati.