Alija Nametak

Neki narodni obiaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu)

Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje

Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. sluio sam u Podgorici kao profesor Dr. trgovake akademije. Ve prvih dana sam se poeo zanimati za narodne obiaje podgorikih muslimana i biljeiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman eevi, Ahmet Pokrkli, Murat Tuzovi i njegova ena Bula. O hipokoristicima muslimanskih linih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak lanak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom naem ivotu, pogotovu u ivotu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do poetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a jo vei u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna treina prijanjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najveim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su ve za vrijeme prvog svjetskog rata dole nekolike porodice Vrania i Lukaevia. I oni koji su prvi doli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadrali su svoj dijalekat. ak i ona djeca koja su u Sarajevu roena i odrasla, poenila se pa i sama djecu stekla, sauvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). ene se izmeu se, a sauvali su i neke stare narodne obiaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mjeoviti brakovi izmeu Titograana i Sarajki ili da se Titograanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titograanina onu Titograanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stie se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i moda pojedinci u kojem drugom mjestu) ine endogeno naselje.

I

Podgorica (dananji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovnitvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj veini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu "bosanskim", ikavskim govorom (refleks dajeiu dugim slogovima,jeu kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski", govorio mi je Ahmet-aga Pokrkli koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao.

Iako je ovuda prolazio vaan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne opaa u narodnom ivotu uticaj ni iptarskog ni turskog koliko crnogorskog. Podgoriki muslimani uvaju vjerno stare narodne obiaje, pa ak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim uenjem, a koje su primili od Crnogoraca ili su ih zadrali iz vremena kada su i sami bili pravoslavni.

U Podgorici je vladao patrijarhalan ivot. Tu se samo mukoj djeci kae da su eca, dok se enskoj veli evojke. Tako, kad nekoga upitate koliko ima djece, rei e vam na primjer, "dvoje", a poslije ete saznati da jo ima i tri keri. Ako neko nema muke djece, pa ga upitate, ima li djece, rei e vam da nema i dodae: "Dae bog", a poslije e dodati ispod glasa: "Imam dvi evojke", ako mu keri nisu udate, a ako su udate rei e: "Imam dvi keri." O mukim lanovima porodice se govori kao o pukama, pa se veli: "Naa je kua bila vlj; bilo nas je deset puaka". Ako se nekome rodi prvo ensko dijete, pa iza nje posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza rodila. "Rodila mu se zmija prisojkinja", ili "Rodila mu se zmija krabosnica", vele. Kad se muko dijete rodi, tada zapucaju puke u kui gdje se dijete rodilo.

Obiaji

Kumstvo. Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju izmeu sebe (vrlo rijetko) ili s pravoslavnima. Kumstvo je iano, a sastoji se u tome, da kum ostrie kumetu malo kose iznad ela i sa sljepoonica. Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obino pola napoleondora. Potom roditelji djeiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo meu dvjema porodicama.

Ako se kome ne da u mukoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muko dijete, odmah nakon to mu pupak odreu, okupaju ga i obuku, stave ga u planinu (kolijevku) i iznesu pred dvorina vrata. Jedna ena stoji za vratima i eka ko e prvi naii. Bez obzira koje vjere bio, makar i gabel (Ciganin), ena svrati prolaznika: "Radi boga, da kumuje tome djetetu!" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorite i tu odmah ostrie djetetu uperak kose.

Pokrivanje ena. Djevojice se ve od navrenih 12 godina "sakrivaju" ili "pokrivaju", tj. povuku se u kuu, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi nita osim oiju Prije prvog svjetskog rata nosile su podgorike muslimanke na ulici ferede, dugake ogrtae s rukavima koji su padali niz lea, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela "jamaka", rupca, izmeu kojih su se samo oi mogle vidjeti. Iza prvog svjetskog rata nosile su podgorike muslimanke tzv. "ereu", kratki ogrta od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). erea ima dva rukava, od kojih se lijevi navue na lakat savijene ruke, a desni visi niz lea. erea dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgorike muslimanke ne pokrivaju vie lice i izlaze slobodno na ulicu.

Kod kue su nosile dimije, koje su drukijeg kroja nego u Bosni, koulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji se zvao elenpo.

Vjeridba. Djevojke se udaju najvie izmeu 15. i 18. godine ivota. Rijetko koja da prijee neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i mlae udavale, ak i od 12 godina. Ako u Podgorici nema mukaraca za enidbu koliko djevojaka na udaju, onda se trai momak u kojem drugom mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pola za inovjerca. Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali djevojku. Rijetko je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom, udesio da vidi djevojku prije nego bude dovedena u njegovu kuu. To se prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojin otac saznao da mu je neki momak vidio ker, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom momku.

Ri za ri ("mali prsten").Roak ili prijatelj momkov ode djevojinoj kui, kad su roditelji tu ili braa joj i nakon malo razgovora rekne: "Ja sam doa' da vi prosim ovu evojku za tim i tim momkom." Ima sluajeva da mu je odmah obeaju, ali obino reknu: "Priekajte pet-est dana, pa emo vi poruiti."

Kad mu porue da doe, on poe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu. Kad popiju kafu, on dadne majci evojinoj prsten, a kad poe kui, oni njemu dadnu evru. To se zove mali prsten. Tu odrede dan kad e doi s ,,veljim prstenom". A ako mu nee evojku dati, porue mu po kome prijatelju iz evojake kue: "Nemo" da dolazi!"

Vjeridba se sastoji u tome, to momak poalje djevojinoj kui, poto se njegova majka dogovori o tome s djevojinom, i na to dadu pristanak njihovi oevi, razne darove: "nebe"-eera i novca (redovno u zlatu, u napoleondorima), prsten i ruicu cvijeta, zamotanog u crvenu kartu i svezano svilom ("velji prsten"). Novca poalje vie, ako hoe da mu djevojka daruje vei broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.

Vjerena djevojka sjedi u oevoj kui od dva mjeseca, pa i do nekoliko godina, ali najee jednu godinu, za koje vrijeme ne smije izii na ulicu. Kad god vjerenik proe ispred njene kue, vjerenica mu mora poslati darove kui, i to najdalje sutradan. Obino mu alje koje slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da prou ispred djevojine kue, da je time ne nagone na troak.

Prekidanje. Dvije do sedam sedmica prije nego e prevesti djevojku u svoju kuu porui mladoenja kada e se obaviti vjenanje i kada e spremiti po djevojku. To se zove prekidanje.

Vjenanje. Vjenanje se obavljalo po eriatskim propisima, pred kadijom. Vjenanju nijesu prisustvovali mladenci lino. Momak i djevojka opunomoili bi po jednog ovjeka iz svoje porodice i po dva ahita (svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i oituju da mladenci dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoenici su se zvali veili. I djevojka i momak dadnu to usmeno oitovanje pred svjedocima, koji onda potvrde pred kadijom, da su uli iz mladinih (odnosno mladoenjinih) usta da pristaju na brak. Tada se jo ugovori da, za sluaj kad ne bi bilo meu supruzima slaganja i kad bi moralo doi do rastave braka, mu ima isplatiti eni izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu radnju, najee 3001 ili 5001 dinar, a bilo je sluajeva gdje je iznos bio i manji). Ta se ugovorena svota struno zove mehri muedel.

Vjenanje se obino obavljalo u ponedjeljak. Izmeu Bajrama, ramazanskog i hadijskog ili kurbanskog, rijetko se ko vjenava.

Svadba. Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz roditeljske kue u mladoenjinu u etvrtak. Meutim, ako se udaje u koje drugo mjesto, onda ide u srijedu od kue. Dan prije nego e se mlada prevesti mladoenja joj poalje oko 9 sati prije podne siniju. To je dar u kome se nalazi urak, kratak kaput postavljen lisiinom i izvezen zlatom, dva-tri para grevalja, papua, tri do est pari haljina i kana (orijentalna boja za kosu, noge i ruke).

U srijedu naveer mladini ljudi donesu eiz (obino jedan ili dva velika sanduka, puna ruha i darova, jedan ili dva ilima, ibrik i leen) u mladoenjinu kuu, a tada opet od mladoenje idu uveer djevojinoj kui po sarajliju, baklavu. U mladinoj kui i novcem daruju one koji dou po sarajliju.

Od posljednjeg petka do srijede, prije nego e se prevesti, djevojka lei u roditeljskoj kui pod gubicom. (pokrivaem). Pokrivena bude i po glavi, a ne smije je vidjeti nijedan mukarac ni iz roditeljske kue. Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo vrijeme plae, naravno bez suza, za djevojatvom. U srijedu popodne je miju i navee je obuku u haljine koje joj je enik poslao. To je samo proba. U etvrtak ujutro, prije nego dou po nju, mlada se potpuno opremi.

U svatovima je enikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred djevojinom ih kuom doeka i isprati njezina rodbina. U kuu ulaze samo ene jenije i djeak koji e prstenovati mladu. Tamo ih doekaju opet samo ene koje ih nude erbetom (slatkim piem), ali one odbiju i ne sjednuvi. Najstarija rekne: "Dajte nam to to je nae!" Tada ukuani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je prstenuju, a onda je izvedu njezine sestre ili najblie rodice ispod ruku do kunih vrata. Odatle je prime braa ili najblii roaci (ako nema brae) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka izlazi vrlo sporo iz kue; od obornih vrata do kola u kojima e se voziti ide dugo vremena, tako da se micanje nogu gotovo i ne primjeuje. Vode je dva djevera ispod ruku.

Kad se mlada dovede u mladoenjinu kuu, doekaju je ukuani s pogaom, bocom vode, musafom (Kuranom) i eerom, a mladoenja iz hodnika je doeka na samim kunim vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i jema. Hala (oeva sestra), tetka, ujna i strina dre pogau.

Mlada najprije dohvati kockom eera gornji prag, a onda uzme pod pazuho musaf, u jednu ruku pogau, u drugu ruku bocu vode i tako ue u kuu. Tada mladoenja baci preko nje i preko glava ena oko nje bonbone i ostalo meu djecu onim putem kud je nevjesta. dola. eerom dohvati prag da joj bude slatko ivjeti u toj kui, a stane napuetiju(uinjenu oviju koicu), da bude prema starijima meka kao vuna.

Nakon to mladoenja baci bonbone, jeam i novac preko nevjeste meu djecu, povue se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude prolazila kroz portik ili u kamaru, proe ispod mua, u znak da e mu uvijek biti podvlatena.

U erdek (lonica) mladenci ulaze u etvrtak uvee, iza jacije (pete dnevne molitve, oko dva sata po zalasku sunca). Dok mladoenja ue u erdek, njegovi mu drugovi u oboru pjevaju:

Ljubio se bili golub sa golubicom,gledalo ga mlado mome sa evojicom."Crven ti je kljun, golube, u golubice.""Crvenija medna usta u evojice." To ne bio bili golub i golubica,ve to bilo mlado mome i evojica.

Kad mladoenja ue u erdek, mlada ga eka stojei u jednom uglu prekrivena crvenim "kavrakom" (burundukom) preko lica. On joj pristupi i kvrcne je triput prstom u elo. Ona dri desnu nogu malo pridignutu, nastojei da pritisne njegovu nogu, to bi imalo znaiti da e on biti "pod papuom". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.

Za mladoenju i mladu se napravi slatko jelo, zvano reedija, od koga se polovica odvadi za mladoenjine drugove koji pjevaju. Oni pred kamarom ekaju da im mladoenja iznese reedije na pjatu, a oni se pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.

Iza toga mladoenja u erdeku klanja "dva reata nafilata". ene uope ne klanjaju, niti znaju klanjati. Tek pod starost pokoja ena naui poneto od vjerskog rituala.

Sutra izjutra dolaze mladoenjini roaci i daruju mladu.

Popodne toga dana mlada se "srami" ili "stidi". Dolaze ene i djevojke da je gledaju, a ona stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.

U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noi jednu no, a vrati se u novi dom u utorak iza jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obino svekar.

Kad ide u roditeljsku kuu, prati je vodarica s darovima, a kad se poe po nju, isto ide vodarica i mladoenjin brat, stric ili otac. Tada roditelji iznesu sarajliju i kolaa i to se dijeli svojti uvegijinoj.

Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad se vrati kui, roditelji alju za njom sarajliju ili "tespi" (vrsta slatkog jela).

Naricanje. Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, ak ni kad ga ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga ponijeli. Uz nju sjedi neka ena od njezina roda, koja takoe ne ustaje. Majka umrlog djeteta dri u krilu kakve zelene trave, obino mora (drugdje to zovu komora) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako nema nita zeleno, ubere se granica ipka (nar) u tu svrhu.

Kad umre odrasli mukarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gae i koulju, i zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli (pravac prema Kabi ili abi, kamo se muslimani okreu pri molitvi; za nae krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu a nogama prema istoku, legnu ga na duek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i pokriju ga po licu evrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega ene. Ako je umrli imao enu, ona mu sjedne nie nogu, a ostale ene oko njega. Vie glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema koja takva muslimanka, onda se za taj posao najmi jedna pravoslavna ena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u stihovima narie kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlakih glava posjekao (pa makar u stvari nijedne biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda prije njega umro, kota ostavlja i ko ga oplakuje, poruuje po njemu pozdrave ranije umrlima i slino. Sve ene na kraju svakog stiha po taktu viu: "Kuku!" i udaraju dlanom o dlan, dok ne doe hoda koji e kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, dou svi i poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneiru (stolu za" kupanje).

Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorita, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se ukuanima, da su jedva ekali da taj bolesnik umre, i kau: "Nema ko da ga oali." Sinovi za ocem obino viu:

"Lele mene, bbo!"

I nakon toga dana kad ovjek umre i bude opremljen i ukopan narie se petkom i ponedjeljkom u kui gdje je umro. Za to se stavi mrtvaev fes na jastak (ako je bio mlad, fes se zakiti cvijeem), sahat i prsten, pa se oko toga ene okupe i nariu. To se ponavlja dugo vremena, obino jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrkliem sedam godina se naricalo.

I oko mrtve ene se plae; oko mlaih vie, a oko starijih manje.

Levirat. Kad umre mu a ostavi enu bez djece, ona se odmah vraa u rod im njega ponesu na groblje, ako je nee uzeti djever za enu. Po islamskom branom pravu je dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici praktikovao. Desio se jedan sluaj u vremenu kad sam pisao ovu radnju. .ena (udovica) Medae Efovia udala se odmah za djevera. U brak se faktiki ne moe stupiti dok ne proe etiri mjeseca i 10 dana iza smrti prvoga mua, dok se ne vidi da nije ostala od prvog mua gravidna. Ako bude gravidna, eka se dok rodi. i 40 dana poslije poroda da bi se mogla za drugoga vjenati.

Hajtar. Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na arapskom jeziku. Taj poziv se zove "salla". im se uje salla, odmah se svijet raspituje ko je umro i hita na "hajtar", tj. da izrazi sauee rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u kuu. Rodbina umrloga stoji pred kunim vratima, a onaj koji izrazuje sauee, stavivi desnu ruku na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: "Ostatku napredak!" ili: "Da ti je zdravo glava i ostatku napredak!" Oni mu odgovaraju: "Zdravo bio!" Kad je svima izrazio sauee, onda sjede na stolicu ili klupu koje se za to iznesu iz kue. Potom ga jedan od rodbine poasti cigaretom. Ovaj odlazi kad popui cigaretu. Po tome neki stoje kraj vrata, a neki sjede; zna se kome se izraava sauee i ko ga izraava.

Kad je vrijeme runo, onda se ide na hajtar u susjednu kuu, ako je nekog roaka.

Prije je bio obiaj da se dolazi i s groblja kui umrloga, gdje je rodbina primala hajtar jo tri dana, a potom bi se ilo na redovni posao. Sada obino, kad se vrate s groblja, pogosti koji od najblieg pokojnikova roda uesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na posao.

Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili estita. Kad te neko poasti kakvim jelom ili kavom rei e mu: "Odak ti mamur bio!" (Dom ti bio nov, opravljen, jak), na to e ti on odgovoriti: "Zdravo bio!" ili "Zdravo bio i veseo!" Ako ti neko od roda iz drugoga mjesta doe, Podgorianin e ti, kad te sretne, rei: "Veselo ti oko!" Odgovor: "Zdravo bio i veseo!" Kad se rodi nekome sin, estita mu se: "Bio bolan sin od oca!" Ako je otac mladi, onda se u ali doda: ,,Ka' masak od magarca!" Obian je upit pri Prvom susretu ujutro: "Jesi li se naspa (naspala)?" "Lipo; kako ti?" ili: "Ja dobro, kako ti?" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: "Jesi li moga?" ili: "Jesi (li) mogla?"

Mara. Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloise u oboru vatra, preko koje preskae sva kunja eljad. To rade da im ne bi naudila vjetica.

Na mara se zapali kravlja balega, osuena na nekoliko dana prije, i njome se okadi sva kua, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice (zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta gorua balega izbaci na raskrsnicu.

Toga dana djeca viu ulicama: "Sureti, kukureti!" idu od kue do kue i u svakoj itu da im se to daruje. Domaica dariva od svaega ega eli da ima cijelu godinu.

urev. Dan uoi ureva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve ivo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevaem (lijebom). Kue se kite zelenilom i svakovrsnim cvijeem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda drala u kacama). U tu kacu se baci i cvijea i svakojaka zelenila. Sve se to opet navee izvadi. Ko dri ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ruak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ruak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).

Narodna nonja

Turski putopisac Evlija elebija, koji je u naim krajevima bio ezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujui Podgoricu i Podgoriane, u VI svesci "Sejahatname", na strani 112113, pie:

Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mleia. To je nov grad u kru, zvanom Crna Gora, tvrda graevina na etiri ugla, s bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I dan i no su u boju. Ali im je odjea vrlo smijena. Kako je to planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike platane. Glave su im koliko adanske tikve. Miice su im debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog upa (lonca). Pod potpunim orujem skau sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. ene su im, naprotiv, njene i malene. Svi nose na nogama pritegnute opanke. Listovi su im goli. ak nemaju ni gaa. Veinom i ne znaju ta je koulja. Na leima nose neko smijeno usko i kratko ebe. Prsa i vrh ramena su im gola. udnovato je, koliko god su im glave goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildan (oljica za kahvu). Priveu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblae kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj glavi se ini kao pozajmljena, ne moe se obui. Ove gazije idu svaki as u etu i potjeru, pa su zadali strah ustaama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore. Podgorica je subailuk u sandaku skadarskom. Sudi im subaa, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kueraka, Fatihova damija, anbarovi za penicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje, arije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).

Evlija elebija u svojim putovanjima gleda sve ono to je izvanredno i to u svojim prianjima preuveliava. Tako je i u Podgorici, prikazujui muku nonju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata bilo je Podgoriana koji su nosili nonju slinu onoj to je opisuje Evlija elebija. Podgoriani su imali koulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smijeno ebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na kojemu je bila duga svilena kianka, zvana pukul, koja je teila i po pola oke. Kako je kianka bila teka. To se taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inae su stari Podgoriani imali 3 kape:elenpo,takiju i tunos-fes. elenpo je bio od bijeloga platna i proiven. Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sauva da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgoriani su, kao to to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turina, pa hoe da mu glavu posijee, da ga ima za to ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)". Ljeti su nosili svilenu bijelu koulju i bijele bragee od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (alps, trabolus) ili vuneni (crveni) Zimi su nosili koulju, anteriju od amalade, jelek, alvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. alvare su ile jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene koe sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblaili su preko svega toga i fistan (vrsta suknje odkamreka,tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosilitalagane(kabanice s kapuljaom) i crneurdine(krznom postavljene kapute).

Fistana je nestalo jo ispred prvog svjetskog rata, a bijele akire (arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (ohe). No i takvih je akira kao i onih bijelih ve nestalo. Posljednji koji je nosio akire od plave svite bio je Murat Azganovi (umro u Sarajevu 1961).

II

Predanje o podizanju Glavatovia damije

Jusuf-aga Glavat poao u Carigrad sa slugom Savom iz plemena Kua. Ili su preko Arbanije i u Kroji legnu u jednom hanu da prenoe. Tu su vidjeli trojicu ehova (dervia). Kako su se Glavatu uinili sumnjivi, upozori Savu da se pripazi i da ih prea kroza san. I sam tako lee ne skidajui sa sebe oruja, a namakne na glavu jaku od dolame kao da toboe spava. Kad su ona tri eha mislila da su Savo i Glavat zaspali, pou put njih da ih ubiju, a Glavat potegne veliki no i ubije ih svu trojicu. Potom ustanu, iskopaju kraj hana jamu c bace u nju ...ehove. Nakon to su "otili u Carigrad, gdje se Glavat bavio -svojim poslom, na povratku kaeSavi: "Da vidimo one ehove!" Raskopaju jamu i, kako su se leine bile raspale, opaze da svaki eh ima po tri emera dukata. -Glavat uzme novac i dadne polovicu Savi. Od toga novca Glavat napravi jednu damiju u Podgorici, a drugu u Golubovcima u Zeti, dok Savo Ku skova zlatan krst i darova ga crkvi vukovakoj u Zeti.

Glavatovia damija u Podgorici je dovrena mjeseca ramazana godine 1001. po hidri (izmeu 1. i 30. VI 1593), kako se to moglo videjti iz natpisa nad vratima, na kojemu je pisalo da ju je nainio Husejin-aga (bez prezimena), a ne Jusuf-aga, kako kazuje narodno predanje.

Glavatovia ima u selu Fundini kod Titograda, muslimana i pravoslavnih. Jedna grana muslimana Glavatovia ivjela je do drugog svjetskog rata u Podgorici, odakle se preselila u Sarajevo, adi je promijenila prezime u Pauka.

Otkuda ime Mien ili Mijeen?

Stara Varo u Podgorici se dijelila na dvoje: grad, dio koji je bio u gradskim zidinama, i Mien ili Mijeen, koji se razvio kad se grad poeo iriti". Etimoloki je teko rastumaiti znaenje toga imena, iako se naoko ini da je Mien ikavski oblik prema jekavskom Mijeenu. U iptarskom jeziku Mien znai "psei mi", a Mijeen "hiljadu pasa". O nastanku ovoga imena uo sam od Ahmeda Lekia, potomka jedne od najstarijih titogradskih porodica, ovo: Kad se prenapuio grad, neki Abdovi zatrai od upravitelja grada da mu dozvoli da se naseli izvan gradskih bedema, a ovaj ga otjera s rijeima: "Hajde, mien!" Po tome to ga je nazvao mien "psei mi", a on se ipak naselio izvan bedema, i ovaj dio Stare Varoi dobije svoj naziv.

Starodoganjska damija i grob Gazi Huserevbegov

Najstarija damija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji u Titogradu je ona koju Evlija elebija pripisuje sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu starodoganjska (doganja ili dogana je isto to i duan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je malo groblje s nekoliko grobova, od kojih za jedan Podgoriani tvrde da je Gazi Husrevbegov. koji je u Sarajevu podigao damiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarsko-dobrotvorne ustanove. 0 tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je objelodanio Osman Sokolovi u "Novom Beharu", god. 1932, VI, br. 78, str. 9193. Po tom narodnom predanju, Gazi Husrev-beg je poginuo kraj Podgorice u borbi s Kuima i bio je zakopan kraj starodoganjske damije. Majka njegova a kerka sultanova zamoli se bogu da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; doe o Petrovu u Podgoricu i iskopa sina, makar da su je Podgoriani molili i zaklinjali da ga ostavi meu njima, i odnese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio ouvan kao iv, samo mu je zemlja bila otetila mali prst s ruke, koji je opao u grobu i tu je ostao zakopan. U lanku Sokolovievu je zabiljeeno samo ime Husrev-beg, carev sestri, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari Podgorianin mi je rekao: "Pa to je isto, Rustem-beg ili Husrev-beg; zna se da je bio carev sestri."

Stari Podgoriani su mnogo drali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao omalen kamen bez ikakva natpisa. Inae, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u Sarajevu 18. VI 1541.1Gradnja Vezirova mosta

Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Morai, jedno je od najvelianstvenijih djela turske arhitekture u naim krajevima. Kad je bila prva pohara Kua, krajem HVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paa Buatlija sagradio je od kukoga. plijena dva mosta: jedan na Morai kod Podgorice, a drugi na putu izmeu akovice i Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (uo sam od Murata Tuzovia, ovaj od svoga oca, a otac njegov od Muratova, djeda), graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak, izgubio se. Vezir ga je traio i nigdje ga nije mogao pronai, a kad se graditelj sam nakon tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva eremita (crijepa), zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva eremita, pa ih bacio. Kad se, baeni, nijesu rastavili, rekao je da se moe poeti zidanjem.

Slino, samo kienije, predanje biljei Ilija Brakovi u lanku "Vezirov most i prva pohara Kua" u 16. broju III godita podgorikog nedjeljnog lista "Zeta", gdje veli da je neimar, koji je bio iz Primorja, zagasio kre varenikom i jajima onda se izgubio za sedam godina. I po ovom predanju, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: ,,Da sam zagasio kre vodom, kao to se to obino radi, i odmah poeo rad, graevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako trajae vjekovima, a dok ona traje, trajae i vezirovo ime." Po sasluanju vezir mu je oprostio ivot, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most je bio gotov.

Slino predanje postoji i za zagaivanje klaka za Gazi Husrevbegovu damiju u Sarajevu, a zabiljeeno je u spomenutoj Spomenici. I tu je kre zagaen mlijekom, koje je teklo ljebovima s Trebevia.

***

1 Hamdija Kreevljakovi,Spomenica Gazi Husrebegove etiristogodinjice, Sarajevo, 1932.