Aleksandar Solţenjicin-U prvom krugu

1 A TKO STE VI? Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet. U umirućem svjetlu prosinaĉkog dana bronĉani brojcanik sata na polici izgledao je crn. Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikuće koji su ispod nogu pješaka lopatama ĉistili prljavi smeĊi snijeg, tek napadao, ali već raskvašen. Zureći odsutno u taj prizor, drţavni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zviţdao neku otegnutu melodiju. Vršcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog ĉasopisa. Ali nije vidio ništa. Drţavni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je poloţaj u diplomatskoj sluţbi odgovarao poloţaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u uniformu već u odijelo od ĉešljane vune, i doimao se više kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki ĉinovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije uĉinio, ili da se poĊe kući. Ali kao da ni za to nije imao prave volje. Ĉetiri sata nisu znaĉila završetak radnog dana, već njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad će svi poći kući da veĉeraju i malo odspavaju, a onda će se, od deset sati nadalje, tisuće prozora u šezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza utvrĊenih bedema koja noću nije mogla spavati, i on je nauĉio ĉitavu sluţbenu Moskvu da bdije s njim do tri ili ĉetiri sata ujutro. Poznavajući noćne navike Suverena, šest desetina ministara sjedilo je pozorno poput uĉenika išĉekujući poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosaĊivali svojim šefovima odjela: knjiţniĉari odjelnih knjiţnica na

ljestvicama su ĉeprkali po katalogu, ĉinovnici iz kartoteka jurili su hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka. Pa ĉak i danas uoĉi zapadnjaĉkog Boţića, kad već dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog ĉasa okupljaju oko svojih boţiĉnih borova, u ministarstvima će se ipak noću raditi. Jedni će igrati šah a drugi će pripovijedati šale, neki će opet drijemati na divanima - ali radit će se. Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po ĉasopisu. A ĉitavo je vrijeme osjećao kako u njemu grĉ straha ĉas raste, ujeda ga, a ĉas jenjava i nestaje. Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba on još nije bio tako istaknuta liĉnost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije ĉak ni bio poznat kao nauĉenjak, već naprosto kao obiĉan lijeĉnik koji odlazi u kućne posjete. Inokentijeva majka ĉesto se loše osjećala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog ĉasa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od tuljanova krzna, ĉitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesniĉki krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to ĉini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi prošao kraj djeĉaka a da ga nešto ne upita i zaustavio bi se da ĉuje odgovor, kao da ozbiljno oĉekuje da će ĉuti nešto inteligentno. Doktorova je kosa već onda poĉela sijedjeti. Kako li sad izgleda? Inokentij baci ĉasopis na pod i, nervozan i zamišljen stane koracati gore-dolje po sobi. Da telefonira ili ne? ; - i Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije liĉno poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova? Ima li uopće naĉina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne govornice - ako ĉovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slušalicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode.

Prišao je svom stolu. U sumraku je još uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove godine, u srijedu ili ĉetvrtak. Bilo je logiĉnije ĉekati. Bilo je razumnije ĉekati. 0 Boţe! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi bolje da nikad ništa nije ĉuo. Da ništa o tome nije znao, da ništa nije ĉuo ... Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef. Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono što je Dobroumov obećao? U tome se oĉitovala širokogrudnost talentiranog ĉovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju. Ali nelagodnost Inokentijeva sve je više rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i mirovao zatvorenih oĉiju. 1 onda odjednom, kao da propušta posljednju priliku, ne telefonirajući u garaţu po svoja kola, ne zatvarajući tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda kljuĉ deţurnom sluţbeniku na kraju hodnika, obuĉe svoj civilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazeći kraj stalnog osoblja zgrade u uniformama 8 L izvezenim zlatom sa zlatnim širitima. I istrĉi u hladan sumrak, nalazeći olakšanje u akciji. Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg. Prolazeći kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvorištu Ministarstva, Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Bolšoje Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo znaĉenje i stresao se. Ta deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stršalo je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija nešto je privlaĉilo preko tog malog trga pod provu teškog, brzog broda.

Okrenuo se kao da se ţeli spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz sam rub ploĉnika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij uĊe u kola i naredi šoferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netom upaljenih uliĉnih svjetala na Petrovki. Još uvijek je oklijevao - pitajući se gdje bi mogao telefonirati, a da mu netko izvana ne poĉne kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo još upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronaći neku usred najvećeg prometa, samo da je prislonjena uza zid? Zakljuĉio je takoĊer da je glupo lutati naokolo sa taksi-šoferom kao svjedokom. Poĉeo je prevrtati dţepove da pronaĊe petnaest kopjejki. Ali sve to više nije bilo vaţno. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti opasno, ali ako to ne uĉini... Ako je ĉovjek neprestano oprezan, moţe li uopće ostati ĉovjekom? Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest kopjejki - dobar znak! Prošli su kraj zgrade sveuĉilišta, i Inokentij dade znak šoferu da skrene desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij pruţi šoferu dvije novĉanice ne zahtijevajući ostatak i krene preko trga, nastojeći da mu korak ostane odmjeren i polagan. Arbat je već bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina ĉekali su da vide Ljubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne ţeljeznice bilo je gotovo skriveno sivom maglom. Neka ţena nalik na Ciganku prodavala je strukove ţute mimoze. Pokušaj to izvesti što je brţe moguće! Izgovori što je brţe moguće - i spusti slušalicu. Tada će opasnost biti minimalna. Inokentij je išao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je. I još jedna. Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne ţeljeznice bila je prazna, ali Inokentij je zaobiĊe i uĊe u stanicu.

Tu su bile još ĉetiri, uvuĉene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki ĉovjek, pomalo nakresan, već je spuštao slušalicu, ĉim je on otišao Inokentij brzo uĊe, paţljivo zatvorivši za sobom debela staklena vrata i drţeći ih zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajući rukavicu, ubacio novac i okrenuo broj. Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slušalicu s druge strane. "Da?" reĉe ţenski glas, previše revno a moţda i razdraţeno. "Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokušavajući da izmijeni glas. "Da." "Molim vas, zamolite ga da doĊe na telefon." "A tko ga treba?" Ţenin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je leškarila na kauĉu i nikamo joj se nije ţurilo. "Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Slušajte, to zapravo nije vaţno. Ali meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da doĊe na telefon!" Previše nepotrebnih rijeĉi - a sve zbog njegove proklete uljudnosti! "Ali profesor zaista ne moţe razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove", rekla je ţena uvrijeĊeno. Zvuĉalo je kao da će istog ĉasa spustiti slušalicu. Ispred debelog stakla ljudi su ţurili kraj reda govornica trĉeći, dostiţući jedan drugoga. Netko je već ĉekao pred Inokentije-vom kabinom. "Tko ste vi? Zašto ne moţete reći svoje ime?" "Ja sam prijatelj. Imam veoma vaţne vijesti za profesora!" "Pa onda? Zašto se bojite da mi kaţete svoje ime?" Bilo je vrijeme da spusti slušalicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe ţene. "A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?" "Zašto ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se ţena. "Kaţite vi meni." Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor... Inokentij je sad već bio bijesan i više se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho. Poĉeo je uzbuĊeno zaklinjati telefon: "Poslušajte me! Poslušajte! Moram ga upozoriti na opasnost!"

"Na opasnost?" Ţena je spustila glas, zatim ušutjela. Ali nije pozvala svog

muţa - ni govora. "To je još jedan razlog da ga ne pozovem. Moţda je sve to laţ. Kako moţete dokazati da govorite istinu?" Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slušalica na teškom ĉeliĉnom lancu topila mu se u ruci. "Poslušajte me, poslušajte!" povikao je sav oĉajan. "Kad je profesor nedavno bio na putovanju u Parizu obećao je svojim francuskim kolegama da će im nešto dati! Nekakav lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaćate li? To ne smije uĉiniti! Ne smije ništa dati strancima! To bi se moglo koristiti kao provoka ..." "Ali...", nešto je muklo škljocnulo, i onda je zavladala potpuna tišina, bez uobiĉajenog zujanja ili zvonjave na liniji. Netko je prekinuo vezu. 10 DANTEOVA IDEJA "Novi!" "Doveli su nove!" Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina, od kojih su neki išli na veĉeru, a drugi već veĉerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih. "Odakle, drugovi?" "A što to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?" "To su nam bili brojevi", reĉe jedan od pridošlica. "I na leĊima i na koljenima. Kad su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjeće." "Kako to, brojevi?" "Gospodo", rekao je Valentin Prjanĉikov, "mogu li upitati u koje mi to doba ţivimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. "Brojevi na ljudskim bićima? Leve Grigoriĉu, dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?" "Valentulja, ne glumi", reĉe Rubin. "Idi na veĉeru." "Ali kako mogu jesti ako se negdje kreću ljudska bića s brojevima na kapama? Pa to je Apokalipsa!" "Prijatelji!" reĉe drugi zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu prosinca. Imate sreću." "Misliš Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?" "Pola jednih, pola drugih."

"Svinje - guše nas Dukatima. Prituţit ću se ministru, na ĉasnu rijeĉ." "A kakve to uniforme imate?" upita pridošlica koji je prvi progovorio. "Zašto ste svi obuĉeni kao padobranci?" "Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, poĉeli su škrtariti. Nekad su nam dijelili vunena odijela i kapute." Iz blagovaonice je došlo još mavrinskih zekova. "Gledaj, novi!" "Doveli su nove." "Hajde, što se pravite vaţni! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste vidjeli ţive zatvorenike. Zakrĉili ste ĉitav hodnik!" 11 "Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof? Traţio sam te po ĉitavom Beĉu ĉetrdeset pete, s kraja na kraj grada!" "U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?" "Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga ..." "Pa kako to da sam zatvoren već više od osam godina a nikad nisam za njih ĉuo?" "To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prošle godine, ĉetrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojaĉa pozadina ..." "Ĉija pozadina?" "Taĉno na ulazu u beĉki Prater su me pokupili i - u policijska kola." "Priĉekaj ĉasak, Mitenka, da ĉujemo nove." "Ne, idemo van na šetnju, van na šetnju! Van na svjeţi zrak! Takav je dnevni red - ĉak i ako je potres! Lev će već ispitati nove, ne brini." "Druga smjena! Na veĉeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag, Pešanlag ..." "Ĉovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Puškin. Ne gubi on vrijeme na duge pjesme, pa ĉak ni na stihove; on samo daje pjesniĉka imena

koncentracionim logorima." "Ha, ha, ha! To je smiješno, gospodo, vrlo smiješno", reĉe Prjanĉikov. "U kakvo mi to doba ţivimo?" "Šuti, Valentulja!" "Oprostite", upita jedan od novonadošlih Rubina, "kako se vi zovete?" "Lev Grigoriĉ." "I vi ste takoĊer inţenjer?" "Ne, ja nisam inţenjer, ja sam filolog." "Filolog? Zar ovdje drţe ĉak i filologe?" "Bolje bi bilo da upitate koga ne drţe ovdje u šaraški", reĉe Rubin. "Imamo matematiĉare, fiziĉare, kemiĉare, radio-inţenjere, telefonske struĉnjake, umjetnike, prevodioce, knjigoveţe, arhitekte, tehniĉke crtaĉe, pa ĉak i jednog geologa koji je greškom dospio ovamo." "I što radi?" "Nije mu loše - našao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju." "Lev! Ti tvrdiš da si materijalist, a neprestano daviš ljude duhovnim pitanjima", reĉe Valentin Prjanĉikov. "Poslušajte, prijatelji! Kad vas odvedu u blagovaonicu, naći ćete trideset tanjura koje smo vam postavili na posljednji stol kraj prozora. Napunite ţeluce - samo nemojte puknuti!" "Najljepša hvala, ali zašto da sebe prikraćujete?" "Nije to ništa. Tko dan-danas jede usoljene haringe i prosenu kašu? To je prostaĉki!" "Što? Prosena kaša prostaĉka? Nisam vidio prosene kaše već pet godina!" "To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!" 12 "Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokušaju dati magaru! Bacili bi im je u nos!" "A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?" "U tranzitnom logoru Ĉeljabinsk ..." "Celjabinsk novi ili ĉeljabinsk stari?" "Vaše pitanje odaje poznavaoca. U novom ..." "Kako je sad tamo? Još uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate kible i nosite ih dolje s trećega kata?" "Još uvijek."

"Rekli ste "šaraška". što znaĉi "šaraška"?" "A koliko vam tamo daju kruha?" "Tko još nije bio na veĉeri? Druga smjena!" "Bijelog kruha - ĉetrdeset deka, a crni kruh je na stolu." "Oprostite, kako to mislite - na stolu?" "Baš tako: na stolu. Narezan. Ako hoćeš, uzmeš; ako nećeš, ne uzmeš." "Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i ĉetrnaest sati dnevno." "Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvariš se ako sjediš za stolom. Robija onaj koji zamahuje pijukom." "K vragu! Sjedimo u ovoj šaraški kao u moĉvari - odsjeĉeni od ţivota. Ĉujete li, gospodo? Kaţu da su pritegnuli lopove i dţe-pare, i da se ne muvaju više ĉak ni na Krasnoj Presnji." "Porcija maslaca za profesore iznosi ĉetrdeset deka, a za inţenjere dvadeset deka. Svatko daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema mogućnostima." "Znaĉi, radili ste u Dnjeprostroju?" "Da, radio sam s Winterom. A sluţim kaznu zbog Dnjepro-gesa." "Kako to mislite?" "Pa znate, to vam je bilo ovako - ja sam ga prodao Nijemcima." "Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!" "što onda? Ja sam im ga prodao razorenog." "Boga mi, ovo je kao svjeţi povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola! Logori! Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!" "I natrag Valentulja, i natrag!" "Da, imaš pravo! Dakako, natrag još brţe!" "Znate, Leve Grigoriĉu", govorio je jedan od pridošlica Rubinu, "u glavi mi se vrti od ove iznenadne promjene. Proţivio sam pedeset i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti, bio oţenjen lijepim ţenama, dobio sinove, primao akademske nagrade - ali nikad još nisam bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me neće tjerati van u ledenu vodu! Ĉetrdeset deka

maslaca! Crni kruh - na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smiješ se brijati! Ĉuvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Moţda sam umro? Moţda je ovo san? Moţda sam na nebu." "Ne, dragi gospodine", reĉe Rubin, "vi ste u paklu, baš kao što ste i prije bili. Ali popeli ste se do najboljeg i najvišeg kruga 13 - do prvog kruga. Pitate što je šaraška? Recimo da je pojam šaraške izmislio Dante. Sjećate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio uĉene ljude antike. Bila je kršćanska duţnost baciti te pogane u pakao. Ali renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude zajedno s raznim grešnicima i osudi ih na fiziĉke muke. I tako je Dante za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite... To je u Ĉetvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako: S njima se zamku otmjenom prikuĉih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove! ... što sedmere visoke ima mire a potok lijep oko njega straţeć huĉi. Došli ste ovamo u Marici, pa niste vidjeli ulazna vrata - ... Gle, ĉetiri će k nama silne sjene ni radosna ni rastuţena lika. ... "Tko su ti", rekoh, "što su mogli spasti toliku ĉast, da skup napose ĉine?"" "Ah, Leve Grigoriĉu, vi ste previše pjesnik", reĉe Valentin Prjanĉikov. "Ja ću drugu mnogo jasnije protumaĉiti što je šaraška. Morate se samo sjetiti onog ĉlanka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok prinos ovĉje vune ovisi o njezi i ishrani ţivotinje"." 14 PROTESTANTSKI BOŢIĆ Njihovo boţiĉno drvce bilo je granĉica bora zataknuta u pukotinu drvene stoliĉice. Niz malih obojenih ţaruljica niskog napona na mljeĉnim, plastikom omotanim ţicama ovijao se dva puta oko nje i spuštao do baterije na podu.

Stoliĉica je stajala u kutu sobe, izmeĊu leţajeva na kat, i jedan od gornjih madraca štitio je ĉitav kut i sićušno boţiĉno drvce od blještavog svjetla sa stropa. Šest muškaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj boţiĉnog drvca i slušalo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi, mršavi Max Richtman naglas moli protestantsku boţiĉnu molitvu. Nikoga više nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana leţajevima na kat, zavarenih okvira. Poslije veĉere i jedno-satne šetnje svi su otišli na noćni rad. Max je završio molitvu i svih šestero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu, ureĊenu Njemaĉku, pod ĉijim je krovovima od škriljevca ovaj najvaţniji praznik u godini bio tako svijetao i ugodan, šesti meĊu njima bio je velik, krupan ĉovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je Ţidov i komunist. Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemaĉkom i u miru i u ratu. U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte Srednje-visokog ili Staro-visokog njemaĉkog. Mogao se prisjetiti svakog njemaĉkog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim liĉno upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradićima na Rajni kao da je ĉesto šetao njihovim opranim, sjenovitim ulicama. Ali bio je samo u Pruskoj - a i onda samo na frontu. Bio je sovjetski major u "Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oruţanih snaga". Iz logora za ratne zarobljenike odabirao je 15 r. Nijemce koji bi pokazali volju da mu pomognu. Izvlaĉio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko fronta s TNT, laţnim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojniĉkim ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odšetati kući da

uţivaju dok ih ne uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru - i o propagandnim

lecima; i osiguravao im je kola sa zvuĉnicima s kojih su mogli nagovarati svoje drugove vojnike da okrenu oruţje protiv Hitlera. S trećima je opet prelazio front i, zahvaljujući iskljuĉivo svojoj moći nagovaranja, zauzimao tvrĊave, štedeći sovjetske bataljone. Ali on nije bio u stanju da preobrati Nijemce a da ne postane jedan od njih, da ih ne zavoli i da ih, od dana njihovog poraza, ne saţaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapšen. Neprijatelji su ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optuţili da agitira poslije ofenzive u sijeĉnju 1945. protiv parole "krv za krv i smrt za smrt". Optuţba je bila taĉna i on je nije opozvao, a ipak, situacija je bila neizmjerno kompliciranija nego što se to moglo zakljuĉiti po novinama ili njegovoj konaĉnoj osudi. Dva noćna stolića bila su primaknuta stoliĉici na kojoj je stajalo osvijetljeno boţiĉno drvce, da bi se dobio stol za jelo. Poĉeli su se ĉastiti konzerviranim delikatesama iz "Gastronoma" (zekovima iz šaraške bilo je dopušteno da naruĉuju hranu iz finih moskovskih delikatesnih trgovina, za novac s vlastitog bankovnog raĉuna) i hladnom kavom i domaćim kolaĉem. Zapoĉela je formalna diskusija. Max ju je ĉvrsto upravljao prema miroljubivim temama: stari narodni obiĉaji, dirljive priĉe o boţiĉnoj noći. Alfred koji je nosio naoĉale - beĉki student fizike koji nije uspio završiti studije - pripovijedao je vrlo zabavno svojim austrijskim naglaskom. Gustav, mladić iz Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan dana pošto je rat završio, sjedio je okruglih obraza, prozraĉnih ruţiĉastih ušiju i zurio široko rastvorenih oĉiju u boţiĉna svjetla, jedva se usuĊujući da sudjeluje u razgovoru starijih. A ipak je, usprkos svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Boţića 1944. prije pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i kad su, kao u stara, vremena, pobijeĊeni gonili pobjednike. Prisjećali su se kako je toga Badnjaka Njemaĉka slušala Goebbelsa. Rubin je to potvrdio, cupkajući dlaĉice svoje crne brade. Sjećao se toga govora. Bio je vrlo efektan. Goebbels je govorio s dubokim bolom, kao da je liĉno na sebe preuzeo terete koji su tištali Njemaĉku. Kao da je na neki naĉin predosjećao svoj kraj.

SS-Obersturmbannfuhrer Reinhold Zimmel, kojega se dugaĉko tijelo jedva moglo smjestiti izmeĊu stola i leţaja, nije imao pravog razumijevanja za Rubinovu profinjenu uljudnost. Bila je nepodnošljiva pomisao da se taj Ţidov usuĊuje iznositi svoje mišljenje o Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim za isti stol da je samo imao dovoljno snage odreći se Boţića provedenog u društvu svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su zahtijevali da i Rubin bude prisutan. Jer za sićušnu njemaĉku koloniju, 16 koju je sudbina doplavila u zlatni kavez šaraške u srcu ove divlje, hladne zemlje, jedina shvatljiva osoba pri ruci bio je taj major iz neprijateljske vojske koji je proveo ĉitav rat sijući neslogu i razdor meĊu njima. Samo on mogao im je protumaĉiti obiĉaje i navike ovdašnjih ljudi, posavjetovati ih kako da se vladaju, i prevesti najnovije meĊunarodne vijesti s ruskog. Trudeći se da što je moguće više naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po ĉitavom Reichu bilo na stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati, doda on, zašto su boljševici uvijek ĉitali baš samo one govore koji su bili pripremljeni i odobreni unaprijed. Ta je optuţba to više boljela zato što je bila istinita. A ĉovjek doista nije mogao objasniti historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je prema Zimmelu osjećao nepokolebljivu odvratnost. Sjećao ga se kad je stigao u šarašku poslije mnogih godina provedenih u Butirskom zatvoru, odjeven u kaput od pucketave koţe na kojem su se još uvijek vidjeli tragovi znakova civilne SS - a civilna SS bila je najgora grana organizacije. Cak ni zatvor nije uspio ublaţiti bezobzirne okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio utisnut ţig krvnika. Rubinu je bilo neugodno prisustvovati veĉeri zbog Zimmela, ali svi su ostali uporno zahtijevali da doĊe, pa se saţalio, tako su bili usamljeni i izgubljeni u ovoj zemlji, i osjećao je da im ne moţe pokvariti praznik odbijanjem. Potiskujući bijes, Rubin je stao na njemaĉkom citirati Puški-nov savjet

stanovitim ljudima da ne sude o stvarima višim nego što su im sare na ĉizmama. Max je uznemiren poţurio da razriješi konflikt koji je lebdio u zraku. Max je pod Levovim vodstvom već ĉitao Puškina na ruskom, slog po slog. Zašto je, upita on, Reinhold uzeo torte bez tuĉenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga Badnjaka? Reinhold je uzeo tuĉenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je bio u svom bunkeru kod mostobrana Narev kraj Rozana. I kao što se pet Nijemaca sjećalo svoje rastrgane i pogaţene Njemaĉke, kiteći je najţivljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog mostobrana i mokrih šuma oko Ilmenskog jezera. Male obojene svjetiljke odraţavale su se u oĉima šestorice muškaraca. Rubina su pitali kakve su današnje vijesti. Ali on se stidio da ispriĉa što se dogaĊalo u prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i napustiti nadu da će preodgoj iti ove ljude. A isto tako nije im mogao ni protumaĉiti da u našem kompleksnom vremenu socijalistiĉka istina katkada napreduje zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je morao za njih izabrati - za volju historije, jednako kao što je podsvjesno pravio takav izbor i sam za sebe - samo one tekuće dogaĊaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujući one koji su ga gubili iz vida. Ali baš tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih razgovora koji su se i dalje vukli, i sedamdesetog roĊendana VoĊe naroda, ništa se pozitivno nije dogodilo. A priĉati Nijemcima o procesu protiv Trajĉe Kostova, gdje je ĉitava sudska farsa bila tako providno 2 U prvom krugu 1 17 namještena, i gdje je novinarima uruĉeno poslije stanovitog odugovlaĉenja laţno priznanje, koje je Kostov navodno napisao u ćeliji smrti - bilo bi sramotno, i jedva bi moglo posluţiti u svrhu preodgajanja. I tako se toga dana Rubin zadrţao uglavnom na historijskom trijumfu kineskih komunista.

Max je slušao Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smeĊe oĉi maslinasta oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od berlinske blokade poĉeo je sumnjati u informacije koje su dobivali od Rubina. Rubin nije znao da Max stavlja na kocku svoj ţivot i da u laboratoriju za mikro-valove, u kojem radi, sastavlja, sluša i opet rastavlja sićušni radio-prijemnik koji uopće ne izgleda kao radio-prijemnik. Na njemu je mogao slušati Koln i BBC na njemaĉkom i znao je ne samo za Trajĉu Kostova i kako je u otvorenoj sudnici zanijekao ona laţna priznanja koja su od njega silom izvukli tokom saslušavanja, već takoĊer i za planove o Sjevemo-atlantskom paktu i ekonomske vijesti iz Zapadne Njemaĉke. Sve je to, naravno, prenosio drugim Nijemcima. I svi su oni s odobravanjem kimali Rubinu. Uostalom, već je bilo davno prošlo vrijeme kad je Rubin morao otići. Napokon, on nije bio osloboĊen noćnog rada. Rubin je pohvalio tortu i beĉki je student, polaskan, primio kompliment. Rubin se ispriĉao rekavši da mora otići. Nijemci su insistirali da ostane koliko je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga pustili da ode. Onda su se pripremili da pjevaju boţiĉne pjesme prigušenim glasovima. Rubin je izišao u hodnik noseći mongolsko-finski rjeĉnik i jedan svezak Hemingwaya na engleskom. Hodnik je bio širok s grubim, privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i bio je dan i noć osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je Rubin zajedno s ostalim radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme ţivahnog prekida prije veĉere, ispitivao nove zekove iz logora. Vrata unutrašnjeg stepeništa vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza ćelija-soba. Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i ćelije, jer su imale okanca na vratima, male staklene prozorĉiće. Straţari ovdje nikad nisu upotrebljavali ta okanca, ali ona su ipak postavljena, kao što se uvijek postavljaju u pravim zatvorima, u skladu sa zatvorskim pravilima, jer se u sluţbenim dokumentima šaraška nazivala "specijalnim zatvorom". Kroz jedno od tih okanaca mogla se vidjeti još jedna proslava Badnjaka: to je

bila grupa Latvijaca koja je takoĊer molila da ih se oslobodi posla na blagdan. Svi ostali zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti i odvesti majoru šikinu da objasni svoju odsutnost. Velika dvostruka vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata bila obloţena drvom i vodila su kroz luk u nekadašnje spremište iznad oltara kapelice u ladanjskoj kući. I to je sad bila ćelija-soba. Druga su vrata bila zakljuĉana i pokrivena 18 1 od vrha do dna ţeljeznim limom - a zarobljenici su ih nazivali "Sveta vrata". Rubin je prišao tim ţeljeznim vratima i pokucao na okance. S druge se strane budno, nepokretno lice straţara priljubilo uz staklo. Kljuĉ se tiho okrenuo u bravi. Taj je straţar sluĉajno bio popustljiv. Rubin je izišao na vrh glavnog stepeništa stare zgrade, odakle su se dva niza stepenica razdvajala i opet sastajala. Prešao je mramorno odmorište pokraj dvije antikne izrezbarene svjetiljke koje više nisu svijetlile. Na tom katu ušao je u laboratorijski hodnik i gurnuo vrata na kojima je pisalo: AKUSTIKA. 19 4 BUGI-VUGI Akustiĉki laboratorij bio je široka prostorija visoka stropa s nekoliko prozora. Bio je neuredan i pretrpan elektronskim instrumentima na drvenim policama, blistavim aluminijskim montaţnim stolovima, radnim plohama, novim furniranim ormarićima iz neke moskovske tvornice, udobnim pisaćim stolovima koji su bili ratni plijen. Velike ţarulje na stropu u mljeĉnim kuglama širile su ugodno, difuzno, bijelo svjetlo. U najudaljenijem kutu sobe nalazila se akustiĉka kabina, nepropusna za zvuk. Ĉinilo se da je samo djelomiĉno dovršena. Izvana je obiĉna juta bila prikucana na slamu. Pola

metra debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni zastor koji je visio preko njih bio je odgurnut da bi se kabina provjetrila. Kraj kabine, redovi mjedenih utikaĉa blistali su na crnoj bakelitnoj ploĉi glavne centrale. Za stolom kraj kabine, okrenuta leĊima, uskih ramena jedva pokrivenih šalom, sjedila je sićušna, krhka djevojka ozbiljna lica. Svi drugi ljudi u sobi, njih desetak, bili su muškarci, i svi su bili odjeveni u jednake tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom rasvjetom pokretnih stolnih lampi, oni su nešto petljali, hodali, lupali ĉekićem, lemili i sjedili za radnim plohama i pisaćim stolovima. S razliĉitih mjesta u sobi tri razliĉita radio-prijemnika, bez kutije i sastavljena na prvom aluminijskom leţaj u koji se našao pri ruci, prenosili su kontrastne ritmove dţeza, jednog klavirskog koncerta i narodnih pjesama s Istoka. Rubin je polako hodao laboratorijem do svog stola, još uvijek drţeći svoj mongolsko-finski rjeĉnik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovrĉavoj bradi zadrţalo mu se nekoliko bijelih mrvica od kolaĉa. Premda su kombinezoni koji su se dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako napravljeni, svatko ih je nosio na svoj naĉin. Na Rubinovom je jedno dugme bilo strgnuto, pojas je bio labav ¦i. m i nabori tkanine visili su preko trbuha. S druge strane, mladić lepršave kestenjaste kose koji se trenutno isprijeĉio Rubinu na putu, nosio je potpuno jednak tamnomodri kombinezon kao kicoš. Platneni pojas bio mu je ĉvrsto stegnut, a ispod kombinezona imao je plavu svilenu košulju koja je, premda izblijedjela od ĉestog pranja, bila zatvorena kravatom ţive boje. Taj je mladić potpuno zakrĉio prolaz kojim je Rubin pokušavao proći. Desnom rukom vitlao je vruće ţeljezo za zavarivanje, a lijevu je nogu podigao na stolac. Naslonivši se na koljeno usredotoĉio je svu svoju paţnju na radio-dijagram u

jednom primjerku ĉasopisa Radio-inZenjer i istovremeno pjevao: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba! Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" Rubin nije mogao proći kraj njega, i ostao je ĉasak stajati s namještenim izrazom pokornosti. Mladić kao da ga nije primjećivao. "Valentulja", reĉe Rubin, "biste li mogli malo pomaknuti svoju zadnju nogu?" Valentulja je ne podiţući pogled odgovorio zvuĉnim, odsjeĉenim glasom: "Leve Grigoriĉu! Smetate nam. Samo gubite vrijeme. Zašto ovamo dolazite noću? što vi ovdje imate traţiti?" Sad je pogledao Rubina blistavim mladim oĉima, prepunim iznenaĊenja. "Koga će nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!", reĉe on ironiĉno. "Napokon, vi uopće niste inţenjer! Sramota!" Napućivši mesnate usne poput naduvenog djeteta i otvorivši oĉi nevjerojatno široko, Rubin reĉe: "Dragi moj djeĉaĉe! Ima raznih vrsti inţenjera. Neki su od njih postigli uspješnu karijeru u prodaji soda-vode." "Ja ne! Ja sam prvoklasni inţenjer! Uzmite to u obzir, mališanu!", odgovorio je Valentin oštro, stavivši ţeljezo za zavarivanje na ţiĉani podloţak i uspravivši se. Bio je mladenaĉki ĉist. Ţivot mu još nije zaprljao lice. Pokreti su mu bili djeĉaĉki. Bilo je teško vjerovati da je diplomirao na jednom institutu prije rata, preţivio njemaĉke zarobljeniĉke logore, bio u Evropi, i da je sad izdrţavao već petu godinu zatvora u svojoj vlastitoj zemlji. Rubin je uzdahnuo. "Bez propisno potvrĊenih preporuka iz Belgije uprava ne moţe ..." "O kakvim to preporukama govorite?" Obrve Prjanĉikova poletjele su uvis. "Ha, ha, ha! Ostavite to! Ali eto, gledajte - ja ludo volim ţene!" Ozbiljna mlada ţena kraj njih nije mogla suspregnuti smiješak. Drugi jedan zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokušao proći, odloţio je posao i s odobravanjem slušao Valentina.

"Samo teoretski, reklo bi se", odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na licu. "I silno volim trošiti novac!" "Ali ga nemate." 21 "Pa onda kako mogu biti loš inţenjer? Razmislite: da bih neprestano volio ţene - i to razliĉite - treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca moram ga zaraditi! A da bih ga mogao zaraditi kao inţenjer, moram biti briljantan na svom podruĉju. A kako mogu biti briljantan ako me ono istinski ne privlaĉi? Ha, ha! Sad ste problijedili!" Iskreno uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom prema Rubinu. "A-ha!" povikao je zek do prozora, kojega je pisaći stol stajao nasuprot stolu mlade ţene. "Lev, doĊi i poslušaj kako sam odliĉno uhvatio Valentuljin glas! Zvuĉi kao zvono! To ću i napisati u svom izvještaju. Kao zvono. Takav glas moţeš prepoznati na svakom telefonu. Bez obzira kakve su smetnje." I on rastvori veliki papir podijeljen u ĉetvorine, na kojem su se nalazili stupci s imenima, a uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla. "Kakva je sad to glupost?" reĉe Valentin, odbacujući tu primjedbu. Opet je uzeo svoje ţeljezo za lemljenje, i zaĉas se osjetio dim kalofonija. Prolaz se otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da pogleda papir s klasifikacijama glasa. On i njegov prijatelj Gleb Nerţin zajedno su ga šutke promatrali. "Uistinu smo napredovali, Glebe", reĉe on. "Ako se koristi zajedno sa snimkama glasa, bit će to dobro oruĊe. Uskoro ćemo uspjeti shvatiti o ĉemu ovisi glas na telefonu." On se trgne, "što je to na radiju?" Dţez je prevladavao u sobi, ali lelujavi, lepršavi klavirski komad navirao je iz prijemnika kućne proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom jedinom melodijskom linijom koja bi svako toliko zablistala, a onda opet išĉezla. Nerţin odgovori: "To je ĉudo. To je Beethovenova Sedamnaesta sonata u d-molu. Iz nekog razloga nikad se... Slušaj, slušaj!"

Obojica su se nagnuli bliţe prijemniku, ali dţez je strahovito smetao. "Valentin", reĉe Gleb. "Molim te, dopusti nam da slušamo! Pokaţi malo obzira!" "Već sam pokazao malo obzira", reĉe Valentin. "Ja sam vam sastavio taj prijemnik. Sad ću vam odlemiti ţicu i nikad je više nećete naći."

Mlada ţena podigne svoje stroge obrve i reĉe: "Valentine Mar-tiniĉu! Zaista je nemoguće slušati tri radija odjednom. Iskljuĉite vaš kad su vas zamolili." Valentinov je radio u tom trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se ţeni to potajno veoma sviĊalo. "Serafima Vitaljevna! To je uţasno!" Uhvatio se za naslon od stolca i stao gestikulirati kao da govori s podija. "Kako moţe normalna, zdrava osoba ne uţivati u energiĉnom, snaţnom dţezu? Svi ste vi pokvareni svim mogućim starim smećem! Zar zaista nikad niste plesali "Plavi tango"? Zar nikad niste gledali skeĉeve Arkadija Rajkina? Vi naprosto ne poznajete ono najbolje što je 22 ĉovjek stvorio! Što je još gore - nikad niste bili u Evropi. Pa gdje ste uopće mogli nauĉiti kako se ţivi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan savjet: morate se u nekoga zaljubiti." Odrţao je taj govor stojeći iza stolice, ne primjećujući gorku crtu oko usana mlade ţene. "U bilo koga - ga depend de vous! Svjetla koja trepere u noći. šuštanje elegantnih haljina." "Opet ga je uhvatilo!" reĉe Rubin zabrinuto. "Znaĉi, moramo silom." I iza Valentinovih leĊa on sam iskljuĉi dţez. Valentin se okrene kao oparen. "Leve Grigoriĉu, tko vam je dao pravo da to uĉinite?" Namrštio se i pokušao dati svom licu prijeteći izraz. Slobodni zvukovi Sedamnaeste sonate poĉeli su sada izvirati u svoj svojoj ĉistoći, natjeĉući se samo sa sirovom pjesmom iz trećeg radija iza ugla. Rubinovo se lice opustilo, pokazujući blage crne oĉi i bradu posutu mrvicama kolaĉa. "Inţenjeru Prjanĉikov! Još uvijek ste zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste li napisali oporuku? Kome ćete uskratiti svoje kućne papuĉe?" Lice Prjanĉikova iznenada se uozbiljilo. Zagledao se sjajnim oĉima u Rubina i rekao tiho: "Ĉujte, neka sve ide k vragu! Natjerat ćete me da pobjesnim. ĉovjek bi morao imati malo slobode i u zatvoru." Jedan od radnika ga je pozvao i otišao je potišten.

Rubin se šutke smjestio u svoj naslonjaĉ leĊima okrenut Gle-bu i pripremio se da sluša glazbu. Ali umirujuća melodija iznenada se prekinula, kao govor koji se prekida usred rijeĉi. I to je bio neceremoniozan svršetak Sedamnaeste sonate. Rubin je sebi dopustio ĉitav niz kletvi koje je samo Gleb mogao ĉuti. "Izgovori slovo po slovo. Ne ĉujem te", reĉe Gleb još uvijek okrenut leĊima. "Takve sam ja sreće, kaţem ti", reĉe Rubin promuklo, takoĊer se ne okrećući. "Evo, propustio sam sonatu, a nikad je još nisam ĉuo." "Zato što si neorganiziran. Koliko sam ti to već puta pokušao utuviti?" izjavi njegov prijatelj. Samo ĉas ranije dok je snimao glas Prjanĉikova bio je pun entuzijazma", a sad je opet bio bezvoljan i tuţan. "A sonata je bila vrlo, vrlo dobra. Zašto nema ime poput drugih? "Blistava sonata", zar to ne bi odgovaralo? Sve u njoj blista, sja - dobro i loše, tuţno i veselo, baš kao u ţivotu. A nema kraja... baš kao ni ţivot. Tako bi je trebalo i nazvati - Sonata Ut in Vita. A gdje si ti bio?" "S Nijemcima. Doĉekivali smo Boţić", reĉe Rubin, cereći se ironiĉno. Govorili su ne videći jedan drugoga, dok su im se zatiljci gotovo dodirivali. "Dobar ĉovjek", pomisli Gleb, zatim reĉe glasno: "SviĊa mi se tvoj odnos prema njima. Provodiš ĉitave sate uĉeći Maxa ruski. A ipak imaš toliko razloga da ih mrziš." 23 "Da ih mrzim? To ne, ali je moja bivša ljubav prema njima, naravno, malo potamnjela. Pa ĉak i apolitiĉni Max - zar i on donekle ne dijeli odgovornost s krvnicima? Napokon, ništa nije uĉinio da ih sprijeĉi." "Jednako kao što ni mi sad ništa ne ĉinimo da sprijeĉimo Abakumova ili Šiškin-Miškina." "Slušaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam ništa više Ţidov nego što sam Rus. A nisam ništa više Rus nego graĊanin svijeta!" "Lijepo reĉeno! GraĊani svijeta! To zvuĉi ĉisto i beskrvno."

"Drugim rijeĉima, kozmopoliti. Imali su pravo što su nas strpali u zatvor." "Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek pokušavaš tvrditi suprotno od

Vrhovnog sovjeta." Radio na prozoru najavio je "dnevni izvještaj o takmiĉenju u proizvodnji" za trideset sekundi. U toku tih trideset sekundi, Gleb Nerţin posegao je za dugme-tom na radiju mirnim i odmjerenim pokretom i prekinuo promuklo kriještanje spikera. Njegovo umorno lice bilo je sivkasto. Valentin Prjanĉikov bio je tog trenutka potpuno obuzet nekim novim problemom. Izraĉunavajući koliko bi pojaĉanje morao upotrijebiti, pjevao je sam za sebe glasno i bezbriţno: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" 24 5 MIRNA EGZISTENCIJA Nerţin je bio istih godina kao Valentin Prjanĉikov, ali izgledao je stariji. Crvenkasta kosa nije mu bila ni prorijeĊena ni sijeda, ali na njegovom mršavom licu bilo je već mnogo dubokih bora - ĉitavi su se vijenci isprepleli oko oĉiju, oko uglova usana, dok je ĉelo bilo duboko izbrazdano. Koţa mu je bila bezbojna zbog nedostatka svjeţeg zraka. Ali najviše od svega ĉinila ga je starim ekonomiĉnost pokreta - ona mudra ekonomiĉnost kojom priroda ĉuva snagu zatvorenika u napornom reţimu koncentracionog logora. Istina, u relativnoj slobodi šaraške, gdje je prehrana ukljuĉivala i meso, a energija nije sagorijevala u fiziĉkom poslu, nije bilo prave potrebe za ekonomiĉnost pokreta; ali Nerţin je shvaćao nesigurnu prirodu svoje presude i neprestano je usavršavao tu promišljenost pokreta, da bi mu potpuno prešla u naviku. Ĉitave barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom stolu, pa ĉak je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet fasciklima, tekstovima ispisanim na stroju, ruskim i stranim knjigama i ĉasopisima - koje su sve stajale otvorene. Svaka osoba bez sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu posljedice pravog uragana nauĉne misli. Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Nerţin je tako postavljao predmete svake veĉeri u sluĉaju da naiĊu šefovi. MeĊutim, on nije gledao u ono što se pred njim nalazilo. Povukao je u stranu svijetli svileni zastor i gledao kroz prozor u mrak. Daleko u dubini noći vidjela su se raznolika svjetla

Moskve, i ĉitav grad skriven iza brda blistao je poput golemog stupa blijedog, difuznog svjetla koje je nebu davalo tamnosmeĊu boju. Nerţinova specijalna stolica, s elastiĉnim naslonom koji se ugodno prilagoĊavao svakom njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom oĉigledno napravljen izvan Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj juţnog prozora - sve je to nekome, koji poznaje povijest Mavrinske šaraške, moglo nagovijestiti da je Nerţin jedan od njenih ĉlanova-osnivaĉa. 25 Šaraška je dobila ime po obliţnjem selu Mavrino koje je već odavno obuhvaćeno moskovskim gradskim granicama, šaraška je osnovana jedne srpanjske veĉeri pred nešto više od tri godine. Oko petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih logora i smješteno u jednu staru gospodsku kuću u moskovskom predgraĊu, koju su za tu priliku okruţili bodljikavom ţicom. U šaraški ti su se rani dani kasnije spominjali kao "Krilovljev period" i pamtili su se kao pastoralna era. U to je doba ĉovjek slobodno mogao šetati uveĉe po podruĉju koje je kasnije postalo zabranjena "zona", leţati na rosnoj travi, koja suprotno svim zatvorskim pravilima nije bila pokošena (travu se moralo kositi do korijena tako da se zekovi ne bi tiho prišuljali do bodljikave ţice) i promatrati ili vjeĉne zvijezde ili znojenje prolazećeg ţvakuna, narednika MVD-a na noćnoj straţi dok je krao trupce s gradilišta i kotrljao ih ispod bodljikave ţice da ih kasnije odnese kući za loţenje. Nitko u šaraški u to doba nije znao kakvim će se znanstvenim istraţivanjem baviti. Zaposlili su ih otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva teretna vlaka... prikupljanjem udobnih stolica i stolova ... sortiranjem zastarjele i oštećene opreme - za telefonistiku, UKV radio-vezu i akustiku. Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju dokumentaciju znanstvenih istraţivanja Nijemci ili ukrali ili uništili dok je kapetan MVD-a, koga su poslali da pripremi njemaĉku aparaturu za pošiljku u Rusiju, pretraţivao okolinu Berlina da bi namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih

pretpostavljenih. (On se vrlo dobro razumio u pokućstvo, ali nije imao pojma ni o njemaĉkom jeziku ni.o radiju.) Od tada je trava pokošena. Vrata u dvorište, po kojem su zekovi šetali otvarala su se samo na zvonjavu, šaraška je prešla iz Berijine jurisdikcije u Abakumovljevu i dobila zadatak da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak je trebalo da potraje godinu dana, ali već se protegao na dvije, postajući sve veći, zamršeniji, i obuhvaćajući sve više i više srodnih projekata. A tu, na stolovima Rubina i Nerţina, došao je do stupnja na kome se moglo identificirati glas na telefonu i otkriti što ĉini ljudski glas jedinstvenim. Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom sluĉaju, nisu mogli naći nikakvih nauĉnih rasprava o tom predmetu. Bilo im je odreĊeno pola godine za rad, pa zatim još pola godine, ali slabo su napredovali i sad su se našli u vremenskom tjesnacu. Svjestan da ih posao goni, Rubin se poţali preko ramena: "Ne znam zapravo zašto, ali danas nemam ni najmanje volje za rad." "Nevjerojatno", zaštekće Nerţin. "Zar je moguće da si poslije svega ĉetiri godine borbe i svega pet godina u zatvoru već umoran? Uzmi plaćeni dopust na Krimu." Obojica su ušutjeli. "Baviš li se nekim svojim poslom?" upita Rubin tiho. "Aha." "A tko će raditi na glasovima?" "Da ti pravo kaţem, raĉunao sam na tebe." "Kakva sluĉajnost! A ja sam raĉunao na tebe." 26 "Ti uopće nemaš savjesti. Koliko si materijala uzeo iz Lenji-nove knjiţnice izgovarajući se na taj posao? Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac se priprema od Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid prouĉavanjem Princeze Tu-randot. Koji se drugi zek u zemlji GULAG-a moţe pohvaliti takvim izborom knjiga?" Rubin napući svoje debele usnice, što je njegovom licu uvijek davalo komiĉno budalasti izraz. "Ĉudno. Sve te knjige, pa ĉak i Princezu Turandot, ĉitao sam još s nekim, i to za vrijeme radnog vremena. Nisi li to bio ti?"

"Da, to sam bio ja. A morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali dvije stvari poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri pomisli na parkete." "Kakve parkete?" "Kod dveri Kaluga, u stambenoj kući MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Naš logor gradio ju je 1945; ja sam radio kao nauĉnik i polagao sam parkete. A baš danas sam saznao da Roitman stanuje upravo u toj kući. I sad neprestano razmišljam o svom poslu ili, ako hoćeš, o svom prestiţu, škripe li moji podovi ili ne škripe? Napokon, ako škripe, znaĉi da je pod nesolidno napravljen. A ja sam tu bespomoćan i ništa ne mogu popraviti!" "Da, takve stvari ĉovjeku ne daju mira." "Taĉno. A druga stvar- nije li nezgodno raditi subotom noću kad znaš da će nedjelja biti slobodan dan samo za slobodne sluţbenike?" Rubin uzdahnu. "Baš u ovom trenutku slobodni namještenici razletjeli su se na razna mjesta da se zabave. Naravno, to je oĉigledna podvala." "Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li više zadovoljstva u ţivotu od nas? To je pravo pitanje." S uobiĉajenim oprezom zatvorenika govorili su tako tiho da ĉak ni Serafima Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Nerţinu, nije ništa mogla ĉuti. Sad su se malo pomakli, okrenuvši leĊa ostalima u sobi. Gledali su u prozor i u svjetla u zabranjenoj zoni, straţarsku kulu koja se mogla samo nazrijeti u mraku, pojedinaĉna svjetla udaljenih staklenika i jedva vidljiv, bjeliĉasti stup iz Moskve. Nerţin, premda matematiĉar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi ruskog jezika postali predmet prouĉavanja u Mavrinskom institutu za znanstvena istraţivanja, udruţio se s jedinim prisutnim filologom, Rubinom. Dvije godine sjedili su leĊa uz leĊa po dvanaest sati dnevno. Na samom poĉetku svoga poznanstva otkrili su da su obojica vojnici iz prvih borbenih redova, da su

zajedno bili na sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu, da su obojica imali odgovarajuću zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapšeni na frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMERŠ-a i na osnovu iste generalno primjenljive desete taĉke - drugim rijeĉima, bez obzira na obrazovanje, po-sjedništvo ili imovno stanje. I obojica su osuĊeni na deset godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili istu presudu.) MeĊu njima je postojala samo razlika od šest godina i jednog vojnog ĉina - jer 27 ¦! Nerţin je nekad bio kapetan. Ustanovilo se, uza sve ostalo, da je Nerţin prije rata moţda ĉak slušao neko predavanje docenta Rubina. Gledali su van u mrak. Rubin reĉe tuţno: "U svakom sluĉaju, ti si intelektualno prikraćen. To me muĉi." "Ali ja ni ne pokušavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu, ali vrlo malo korisne." "Imam ovdje jednu dobru knjigu za tebe." "Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim bikovima?" "Ne." "O progonjenim lavovima?" "Ni govora!" "Slušaj, ja ne shvaćam ni ljude - zašto da se onda muĉim s bikovima?" "Ali moraš je proĉitati!" "Ja ništa ni za koga ne moram uĉiniti, upamti! Već sam isplatio svoje dugove, kako kaţe naš prijatelj Spiridon." "Proĉitaj je! To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljeća!" "I hoće li mi zaista otkriti ono što je potrebno razumjeti? Je li zaista pronašao što ljude zbunjuje i uznemiruje?" "Inteligentan, moralno ispravan, beskonaĉno iskren pisac, vojnik, lovac, ribar, pijanac i ljubitelj ţena, koji bez buke i od srca prezire svaku laţ i namještenost, jednostavan, vrlo ĉovjeĉan, nevin kao pravi genij..."

"Ma prestani!" nasmije se Nerţin. "Proţivio sam trideset godina bez Hemingwaya, pa ću valjda proţivjeti još nekoliko. Prvo si mi pokušao podvaliti Ĉapeka, pa onda Falladu. Već i ovako mi je ţivot potpuno rastrgan. Nemoj da se moram rasipati na sve strane! Dopusti mi barem da naĊem nekakav pravac." I on se okrene natrag svom stolu. Rubin uzdahnu. Još uvijek nije bio u pravom raspoloţenju za rad. Pogledao je zemljovid Kine koji je stajao prislonjen na policu pisaćeg stola. Izrezao je taj zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. Ĉitavu prošlu godinu oznaĉavao je crvenom olovkom napredovanje komunistiĉkih trupa; sad ga je, poslije njihove potpune pobjede, ostavio pred sobom da bi mu u ĉasovima potistenosti i umora podizao moral. Ali danas je tuga izjedala Rubina, i ĉak ni velika crvena masa pobjedniĉke Kine nije je mogla prevladati. Nerţin, povremeno zamišljeno sišući oštar kraj plastiĉne olovke, biljeţio je sićušnim tankim rukopisom na mali papirić sakriven i zakamufliran knjigama i fasciklima: Sjećam se jednog odlomka o Marxu (kad bih ga samo mogao naći) gdje on kaţe da bi moţda pobjedniĉki proletarijat mogao 28 proći i bez toga da eksproprira bogate seljake. To znaĉi da je on vidio neki ekonomski naĉin da ukljuĉi ive seljake u novi socijalni sistem. Oraĉ, naravno, nije 1929. traţio takve puteve. A kad je on uopće traţio išta vrijedno ili inteligentno? Zašto bi se mesar trudio da bude terapeut? Veliki akustiĉki laboratorij brujao je u svojoj mirnoj svako-dnevici. Motor je na tokarskoj klupi mumljao. Padale su naredbe: "Ukopĉaj! - Iskopĉaj!" Sladunjava muzika ĉula se iz radija. Netko je glasno traţio cijev 6K7. Iskoristivši trenutak kad je nitko nije gledao, Serafima Vita-ljevna paţljivo pogleda Nerţina, koji je još uvijek nešto pisao svojim mikroskopskim rukopisom. Major šikin iz sluţbe sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika drţi na

oku. 29 ŢENSKO SRCE Serafima Vitaljevna bila je tako sićušna da je bilo teško ne zvati je "Simoĉkom". Bila je odjevena u bluzu od batista, oko ramena je ogrnula topao šal i bila je poruĉnik u MGB-u, Ministarstvu drţavne sigurnosti. Svi slobodni namještenici u toj zgradi bili su sluţbenici MGB-a. Slobodni namještenici, u skladu sa staljinistiĉkim Ustavom SSSR-a, imali su ĉitav niz prava, meĊu ostalim i pravo da rade. MeĊutim, to pravo bilo je ograniĉeno na osam sati dnevno, kao i ĉinjenicom da im rad nije bio kreativan, već se sastojao u nadziranju zekova. Zekovi, da bi im se nadoknadilo uskraćivanje svih ostalih prava, uţivali su šire pravo rada - dvanaest sati dnevno. Slobodni namještenici izmjenjivali su deţurstva u svakom laboratoriju tako da su zekovi bili pod nadzorom ĉitavo vrijeme, ukljuĉivši odmor za veĉeru od 6 do 11 sati uveĉe. Sad je Simoĉka bila u noćnoj sluţbi. U akustiĉkom laboratoriju ta je ţenica ptiĉjega lika bila jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni viši ĉinovnik. Prema pravilima, njena je duţnost bila da se pobrine da zekovi rade i da ne gube vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oruţja, da ne miniraju zgradu ili kopaju tunel za bijeg, te da ne koriste obilje radio-dijelova koji su im bili na raspoloţenju za uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kućom. U deset do jedanaest trebalo je da pokupi sve strogo povjerljive dokumente i smjesti ih u veliki sef, te zapeĉati vrata laboratorija. Prošlo je tek pola godine otkako je Simoĉka završila studij na institutu za radio-veze i dobila, zahvaljujući svojim kristalno ĉistim karakteristikama, mjesto u ovom tajnom institutu za znanstvena istraţivanja koji je iz razloga sigurnosti bio okršten samo brojem, ali koji su zatvorenici, u svom drskom ţargonu, nazivali šaraškom. Slobodni namještenici koji su ovdje radili odmah su dobivali ĉin i višu plaću nego inţenjeri na drugim mjestima. Dobivali su dodatak na poloţaj, dodatak

za uniformu, a od njih se u biti traţila samo odanost i budnost. 30 Ĉinjenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi poznavanje ovog specijalnog podruĉja bila je sretna okolnost za Simoĉ-ku. Ne samo ona već i mnoge njene prijateljice diplomirale su na institutu a da uopće nisu stekle nikakvo znanje. Za to je bilo mnogo razloga. Mlade djevojke dolazile su iz gimnazija s vrlo lošim temeljima u matematici i fizici. Nauĉile su u višim razredima da je na sastancima nastavniĉkog vijeća ravnatelj škole korio nastavnike što daju nedovoljne ocjene, te da je uĉenik dobivao svjedodţbu i ako uopće nije uĉio. U institutu, kad bi pronašle vremena da sjednu i uĉe, probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju kao kroz gustu borovu šumu. Ĉešće, meĊutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti su odlazili na mjesec dana ili više u kolhoze na kopanje krumpira. Stoga su morali kasnije tokom godine slušati predavanja po osam i deset sati dnevno, tako da im uopće nije preostajalo vremena da nauĉe ono što slušaju. Ponedjeljkom uveĉe imali su satove politiĉkog odgoja. Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim se ĉovjek morao baviti i društveno-korisnim radom: izdavati zidne novine, organizirati koncerte, a trebalo je pomoći i kod kuće, kupovati, prati i odrţavati u redu odjeću. A što je s kinom? I kazalištem? I klubom? Ako se djevojka malo ne pozabavi i ne zapleše u toku studentskih dana, kad će kasnije naći za to vremena? Za ispite bi Simoĉka i njene kolegice pripremile brojne papire i papiriće s ispisanim rješenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima ţenske odjeće, te bi kod ispita izvlaĉile onaj koji im je potreban, izravnale ga i predale kao ispitni rad. Ispitivaĉi su naravno vrlo lako mogli otkriti neznanje studentica, ali oni su i sami bili preopterećeni sastancima odbora, skupštinama i nizom planova i izvještaja koje su morali izraĊivati za dekana i za rektora. Bilo bi im teško odrţati ispit po drugi put. Osim toga kad bi njihovi studenti pali na ispitu, ispitivaĉi bi bili strogo kritizirani kao da su loši Ċaci pokvarena roba u proizvodnom procesu - u skladu s dobro poznatom teorijom, da nema loših Ċaka, već samo loših nastavnika. Stoga ispitivaĉi nisu ni

pokušavali namještati studentima stupice provjeravajući njihovo znanje, već

su naprotiv nastojali da ih provuku kroz ispit s najboljim mogućim rezultatima. Pri kraju studija, Simoĉka i njene prijateljice shvatile su s oĉajanjem da uopće ne vole svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je već bilo prekasno. Simoĉka je drhtala pri pomisli da bi zaista morala taj posao raditi. Tada se našla u Mavrinu. Bilo joj je drago što joj nisu dodijelili nikakav samostalan nauĉni rad. Ali ĉak i netko manje sitan i njeţan od nje osjetio bi stravu pri prelaţenju zabranjenog podruĉja tog izoliranog moskovskog dvorca, gdje su posebna straţa i nadzorno osoblje ĉuvali vaţne drţavne zloĉince. Svih deset diplomiranih studentica Instituta za radio-vezu dobile su instrukcije zajedno. Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u ratu, da ulaze u zmijsko leglo gdje ih samo jedan neoprezan pokret moţe dovesti do propasti. Kazali su im da će ovdje sresti talog ljudske rase, ljude nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da su ti ljudi posebno 31 opasni zato što ne pokazuju otvoreno svoje vuĉje oĉnjake, već neprestano nose krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad bi ih ĉovjek upitao za njihove zloĉine - što je bilo strogo zabranjeno - pokušali bi se spretnim laţima predstaviti kao nevine ţrtve. Bilo je podvuĉeno da djevojke, kao ĉlanice Komsomola, ne smiju izlijevati svoju mrţnju na te zmije otrovnice, već se moraju prema njima odnositi uljudno - ne upuštajući se ni u kakve rasprave koje nisu u vezi s poslom, ne obavljajući za njih nikakve poslove vani - i da pri prvom kršenju, sumnji u kršenje ili mogućnosti sumnje u kršenje tih propisa moraju hitno podnijeti izvještaj oficiru sluţbe sigurnosti, majoru Šikinu. Major šikin bio je nizak, crnomanjast, naduven ĉovjek velike glave, kratko podšišane kose koja je poĉela sijedjeti i malih nogu na kojima je nosio cipele djeĉaĉkog broja. Tom prilikom je rekao da mu je palo na pamet kako bi se, premda je njemu kao i ostalim iskusnim ljudima potpuno jasna gmizava narav tih zloĉinaca, pokoje sućutno srce tako neiskusnih mladih ţena moglo i pokolebati; i da bi ona mogla poĉiniti kakav prekršaj, na primjer, dati zatvoreniku knjigu iz

knjiţnice slobodnih namještenika. Neće ĉak ni spomenuti odašiljanje pisama u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je Mariju Ivanovnu bilo upućeno, oĉigledno je bilo upućeno u neki strani špijunski centar.) Ako bi bilo koja od mladih ţena primijetila pad neke od svojih drugarica, mora odmah pruţiti drugarsku pomoć - to jest izvijestiti o svemu što se dogodilo majora šikina. Napokon, major nije prikrio ĉinjenicu da bi veza sa zatvorenicima bila kaţnjena po kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik kao što je svima poznato, vrlo elastiĉan. To bi moglo znaĉiti dvadeset i pet godina robije. Bilo je nemoguće ne zadrhtati pri pomisli na mraĉnu budućnost koja ih oĉekuje. Neke su djevojke ĉak osjetile kako im suze naviru na oĉi. Ali sjeme nepovjerenja već je bilo zasijano meĊu njih. Odlazeći sa sastanka na kojem su primile instrukcije, nisu razgovarale o onome što su maloĉas slušale. Više mrtva nego ţiva, Simoĉka je slijedila inţenjera majora Roitmana u akustiĉki laboratorij, i prvu minutu joj se ĉinilo da će istog ĉasa pasti u nesvijest. Odonda je prošlo pola godine, i nešto uţasno dogodilo se sa Simoĉkom. Istina, njena se uvjerenja u zavjeru mraĉnih sila imperijalizma nisu pokolebala. Još uvijek joj nije bilo teško vjerovati da su zatvorenici koji rade u svim ostalim prostorijama krvoloĉni zloĉinci. Ali svakog dana, dok je susretala dvanaest zekova u akustiĉkom laboratoriju - mraĉnih i ravnodušnih prema slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na deset i dvadeset pet godina, kad je susretala sve te nauĉne radnike, inţenjere i tehniĉare koji su se brinuli samo za svoj posao, premda zapravo uopće nije bio njihov, nije im ništa znaĉio, i nije im donosio ni dinara plaće i ni mrvu slave - uzalud bi pokušavala da u njima vidi one oĉajne internacionalne zloĉince koji se tako lako prepoznaju u filmovima i koje tako spretno hvata kontrašpijunaţa. 32 MeĊu njima Simoĉka nije osjećala straha. Nije mogla osjećati mrţnju prema njima. Ti su ljudi u njoj pobuĊivali samo ĉisto poštovanje, zbog svojih raznolikih vještina i znanja i hrabrosti kojom su podnosili nesreću. I premda

je njen osjećaj duţnosti vapio na sav glas, premda je njena ljubav prema domovini zahtijevala da prijavi oficiru sluţbe sigurnosti sve grijehove koje su zatvorenici poĉinili ili su namjeravali poĉiniti, Simoĉka je iz nekih njoj posve neshvatljivih razloga poĉela osjećati da joj je ta duţnost odvratna i nemoguća. To je bilo posebno nemoguće u sluĉaju njenog najbliţeg susjeda i suradnika, Gleba Nerţina, koji joj je sjedio nasuprot. Već neko vrijeme Simoĉka je s njim tijesno suraĊivali vršeći pod njegovim vodstvom pokuse u artikulaciji govora. U Mavrin-skoj šaraški ĉesto je trebalo ocijeniti taĉnost kojom se karakteristike govora prenose preko razliĉitih telefonskih vodova. Ćak i uza sve nove instrumente još uvijek nije bilo mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvoću prijenosa. Iskrivljenja su se mogla utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine slogove, rijeĉi i fraze u mikrofon na jednoj strani voda, a slušalac s druge strane pokušao ocijeniti i zabiljeţiti postotak grešaka u prijenosu. Takve eksperimente nazivali su eksperimenti u artikulaciji. Nerţin se bavio matematiĉkim programiranjem tih eksperimenata. Oni su se odvijali uspješno, te je Nerţin ĉak sastavio studiju u tri dijela o svojim metodama. Kad bi on i Simoĉka bili pretrpani s previše poslova odjednom, Nerţin bi taĉno formulirao slijed poslova koje se mora odmah obaviti i poslova koji se mogu odgoditi, odreĊujući sve to s velikom sigurnošću. U takvim bi ĉasovima njegovo lice postalo mlado. A Simoĉka je, zamišljajući rat kao što ga je vidjela na filmu, u mašti gledala Nerţina u kapetanskoj uniformi, zavijorene crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija nareĊuje: "Pali!" Ali Nerţin je osjećao kako ga nešto goni da radi brzo, da bi se mogao, ĉim obavi zadatak koji mu je dodijeljen, osloboditi svih poslova. Jednom je rekao Simoĉki: "Ja sam aktivan, jer mrzim aktivnost." - "A što volite?" upitala ga je stidljivo. "Razmišljanje", odgovorio je. I zaista, kad bi navala poslova jenjala, on bi satima sjedio gotovo uopće ne mijenjajući poloţaj. Koţa na licu bi mu posivjela i ostarjela i. pojavile bi se bore. Kamo je nestalo njegovo samopouzdanje? Postao je spor i neodluĉan. Dugo bi razmišljao prije nego bi pribiljeţio

nekoliko onih sićušnih biljeţaka na~ papiriće koje je Simoĉka i danas vidjela na njegovom stolu u gomili priruĉnika i studija. Primijetila je ĉak da ih je gurnuo nekuda nalijevo na stolu, ali ne u ladicu. Simoĉka je gorjela od znatiţelje da sazna što on to piše i za koga. Nerţin je, a da toga uopće nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja. Ţivot je Simoĉke kao ţene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa. Lice joj je kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i skupljena na zatiljku u mali mršavi ĉvor. Nije bila samo malena - što ţenu ĉini privlaĉnijom - već je bila pretjerano malena; bila je više nalik na sedmoškolku nego na odraslu ţenu. Osim toga, bila je ukoĉena i nesklona zabavama i površnim ša- 3 U prvom krugu 33 lama; i to ju je takoĊer ĉinilo neprivlaĉnom za mlade ljude. I tako joj do dvadeset pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je nije poljubio. Ali nedavno, prije svega mjesec dana, nešto se pokvarilo na mikrofonu u kabini i Nerţin je pozvao Simoĉku da ga popravi. Ušla je s odvijaĉem u ruci i u tihoj, zagušljivoj kabini, sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje, nagnula se prema mikrofonu koji je Nerţin pregledavao i prije nego je shvatila što se dogaĊa njen je obraz dodirivao njegov. Dodirnula ga je i gotovo se onesvijestila na licu mjesta. Što će se sad dogoditi? Trebalo je da se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u mikrofon. Protekla je najduţa i najuţasnija minuta njenog ţivota - njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni, a on se nije odmicao! Iznenada joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta. Simoĉkino ĉitavo tijelo kao da se otopilo u nekoj radosnoj slabosti. Toga ĉasa nije rekla ništa o Komsomolu i o domovini, već samo: "Vrata nisu zatvorena!" Tanki tamnomodri zastor koji se lelujao amo-tamo odvajao ih je od dnevne buke, od ljudi koji su oko njih hodali i govorili i koji su svakog ĉasa mogli odgurnuti taj zastor. Zatvorenik Nerţin nije riskirao ništa više od deset dana

u kaznenoj ćeliji. Mlada ţena riskirala je ĉitavu svoju ĉistu prošlost i dobre karakteristike, svoju karijeru, pa ĉak moţda i samu slobodu. A ona nije imala snage da se izvuĉe iz ruku koje su joj obujmile glavu. Po prvi put u njenom ţivotu poljubio ju je muškarac. I tako se moţe reći da je lukavo saĉinjen ĉeliĉni lanac pukao kod karike, iskovane iz ţenskog srca. 34 "REKAO BIH TOM TRENUTKU ..." "Ĉija je to ćelava glava iza mene?" "Djeĉaĉe, ja sam ti u pjesniĉkom raspoloţenju. Hajde da malo popriĉamo." "Ja sam u principu zaposlen." "Zaposlen - glupost! Silno sam neraspoloţen, Glebe. Sjedio sam kraj onog improviziranog njemaĉkog boţiĉnog drvca i nešto sam govorio o tome kako sam se ukopao kod mostobrana sjeverno od Pulutska, i iznenada sam se opet našao na frontu! ĉitav mi je front došao opet pred oĉi, tako ţivo, tako zorno. Slušaj - ĉak se i rat moţe pretvoriti u lijepu uspomenu, zar ne?" "To ne bi smio dopustiti. Taoistiĉka etika kaţe: "Oruţje je instrument nesreće, a ne plemenitosti. Mudar ĉovjek nevoljko pobjeĊuje"." "Što je sad to? Prešao si sa skepticizma na taoizam?" "Još ništa nije konaĉno." "Prvo sam se sjetio svojih najboljih Švaba - kako smo zajedno izmišljali naslove za letke: Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama - to nam je bilo remek-djelo. Imala je tekst u stihovima." "Znam. Našao sam taj letak." "Prisjetio sam se kako smo u tihe veĉeri odlazili na poloţaje u kamionima sa zvuĉnicima." "A izmeĊu dirljivih zvukova tanga oni su pokušavali nagovoriti svoju braću vojnike da okrenu puške protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i slušali. Ali tvoji apeli bili su pomalo naivni." "Kako to misliš? Napokon, osvojili smo Graudenz i Elbing a da ni hica nismo ispalili." "Ali to je bilo već 1945."

"Kapi vode izbušit će veliku stijenu! Jesam li ti kad priĉao o Milki? Bila je studentica na fakultetu za strane jezike, diplomirala je 1941. i smjesta je dodijeljena našoj sekciji kao prevodilac. Mala djevojka prćasta nosa; sve su joj kretnje bile hitre." 35 "Ĉekaj, je li to bila ona: koja je išla zajedno s tobom da prihvati predaju tvrĊave?" "Da. Bila je silno tašta i jako je voljela da je hvale za njen posao (Boţe oslobodi ako si se usudio da je prekoriš!), i drago joj je bilo kad bi je preporuĉili za odlikovanje. Sjećaš li se sjeverozapadnog fronta iza rijeke Lovat, izmeĊu Rahlica i Novo--Svinuhova, Juţno od Podcepoĉja? Tamo je jedna velika šuma." "Tamo ima više šuma. Misliš li s druge strane rijeke Redje ili s ove?" "S ove strane." "Da, znam je." "Dakle, ona i ja proveli smo ĉitav dan lutajući po toj šumi. Bilo je proljeće - zapravo, ne proljeće, tek oţujak. Gacali smo po barama u pustenim ĉizmama, dok su nam šubare bile natopljene znojem. Eh, onaj vjeĉni miris proljeća koje se budi! Lutali smo naokolo poput ljudi koji su po prvi put zaljubljeni, poput mladenaca. Zašto ĉovjek s novom ţenom uvijek sve doţivi potpuno iz poĉetka, baš kao momĉić? Ona beskrajna šuma! Dimilo se iz razasutih skloništa gdje je na ĉistini stajala baterija sedam-desetšestica. Zaobišli smo ih. Lutali smo tako sve do sumraka, mokri do koţe i zajapureni od sreće. Cijeli dan me tjerala u ludilo; a tada smo, kad je pao mrak, pronašli jednu praznu topovsku platformu." "Iznad zemlje?" "Sjećaš se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagraĊeno te godine i izgledale su kao skrovišta za divlje ţivotinje." "Tamo je podvodno tlo. Ne moţe se ukopavati." "Da. Unutra su na podu bile borove iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila - nije bilo

peći; ĉovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila rupa. Naravno, svjetla uopće nije bilo. Vatra je bacala sjene na grede. Što kaţeš na to, Glebe? To je bio ţivot!" "Već davno sam opazio da ako u nekoj zatvorskoj priĉi postoji nevina djevojka, svatko se - ukljuĉivši i mene - od sveg srca nada da do kraja priĉe više neće biti nevina. Za zekove je to glavna poanta priĉe. Tu se osjeća neka teţnja za višom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni koji vide s vremena na vrijeme uvjeravati da je nebo još uvijek plavo, i da je trava zelena. Zek mora vjerovati da još uvijek postoje istinske, ţive, divne ţene na svijetu i da se predaju momcima koji imaju sreće. To je noć koje se ti sjećaš - ljubavnik u zadimljenom skloništu, i nitko na tebe ne puca. Rat, koješta! Iste te noći tvoja ţena je predavala svoje kupone za šećer - za punjene bombone, sve slijepljene i zgnjeĉene i izmiješane s papirom, pitajući se kako da ih razdijeli meĊu tvoje kćeri da im potraju ĉitav mjesec. A u Butirki, u ćeliji 73 ..." "Na drugom katu, u uskom hodniku..." "Taĉno. Mladi moskovski profesor historije Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji naravno nikad nije bio na frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim entuzijazmom koristeći se sociološkim, povijesnim i etiĉkim dokazima da postoji i dobra strana rata. A u toj su ćeliji bili oĉajni mladići koji su se borili 36 posvuda i u svakoj vojsci, i samo što nisu pojeli profesora ţivog. Bili su bijesni, govorili su ne, nema ni jedne jedine mrvice dobra u ratu. Ja sam slušao i drţao sam jezik za zubima. Razodovski je imao nekoliko vrlo dobrih argumenata. Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i moje uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima. Ma koja bila osnova na kojoj sam se mogao sloţiti s tim civilnim profesorom, ona je bila isto ono što me odvajalo - kao artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj komandi s pojaĉanjem - od pješadije. Leve, napokon ti si na frontu, osim što si zauzeo one tvrĊave, bio prava naivĉina. Napokon, nikad nisi morao ostati u borbenom redu iz koga bi se mogao povući samo pod cijenu glave! I ja sam bio djelomiĉno naivĉina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i nisam slao ljude u napade. A onda

nas pamćenje poĉinje varati, i sakriva ono što je bilo uţasno ..." "Da, ja nisam rekao ..." "Sve što je bilo ugodno izroni na površinu. Ali kad su me štuke gotovo rastrgale kraj Orela - ne mogu se baš prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg zadovoljstva u tom ĉasu. Ne, Leve, jedini dobar rat je rat koji je gotov i završen." "Ma ja ne kaţem da je dobar, ja samo kaţem da je dobro ono ĉega se sjećaš." "Svakako, i mi ćemo se isto tako s njeţnošću sjećati logora jednog dana. Pa ĉak i tranzitnih logora." "Tranzitnih logora? Gorkoga? Kirova? Ne!" "To je zato što ti je uprava oduzela stvari pa ne moţeš biti objektivan. Ali nekim ljudima nije bilo loše ĉak ni tamo - onima koji su pregledavali pakete s hranom i sluţbenicima u kupatilu; bilo je i takvih koji su ĉak mogli spavati sa zatvorenicama, i ti će sad svima okolo priĉati kako na zemlji nema ljepšeg mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija sreće je uvjetna, fikcija." "Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije implicirane su već u samoj rijeĉi. Rijeĉ "sreća" potjeĉe u ruskom jeziku od rijeĉi koja znaĉi ovaj sat, ovaj trenutak." "Ne, dragi profesore, oprosti, ĉitaj Vladimira Dahla. "Sreća" potjeĉe iz rijeĉi koja znaĉi neĉiju sudbinu, neĉiji dio, ono što je ĉovjek uspio prigrabiti u ţivotu. Mudrost etimologije daje nam vrlo jadnu verziju sreće." "Samo ĉas! I moje je tumaĉenje takoĊer po Dahlu." "Nevjerojatno. Pa i moje." "Tu bi rijeĉ trebalo prouĉiti na svim jezicima. Pribiljeţit ću to!" "LuĊaĉe!" "Nije vaţno! Dopusti da ti kaţem nešto o komparativnoj filologiji ..." "Misliš ono kako sve potjeĉe iz rijeĉi "ruka" - kao što bi rekao Marr?"

"Idi k vragu. Slušaj - jesi li proĉitao drugi dio Fausta?" "Bilo bi bolje da pitaš jesam li ĉitao prvi dio. Svi kaţu da je to genijalno djelo, ali nitko ga ne ĉita. Ili ga opet samo poznaju preko Gounoda." 37 "Ne, prvi dio uopće nije teţak: O Suncu i Zemlji ništa ne znam reći Ja vidim samo kako ĉovjek pati." "A, to mi se sviĊa!" "Ili: što treba nam ostaje nepoznato A sve što znamo, nepotrebno jest." "Veliĉanstveno!" "Drugi dio je malo teţi, priznajem. Ali ĉak i tako, kakva je to ideja! Ti znaš kakav je dogovor izmeĊu Fausta i Mefistofela. Mefistofel će primiti Faustovu dušu samo kad Faust uzvikne: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep." Ali bez obzira što Mefistofel nudi Faustu - povratak mladosti, ljubav Marga-retinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom, neograniĉeno bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije - ništa ne moţe izazvati taj konaĉni usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel već se umorio progoneći to nezasitno biće. On vidi da je nemoguće uĉiniti ljudsko stvorenje sretnim i ţeli odustati od besplodnog pokušaja. Faust, koji je sada po drugi put ostario i oslijepio, nareĊuje Mefistofelu da okupi tisuće radnika da kopaju kanale i isuše moĉvare. U njegovom dva puta ostarjelom mozgu, koji se ciniĉnom Mefistofelu ĉini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja: da uĉini ĉovjeĉanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla - lemuri - i poĉinju kopati Faustov grob. Mefistofel ţeli samo da ga pokopa i da ga se oslobodi, ne nadajući se više njegovoj duši. Faust ĉuje zveket bezbrojnih lopata koje kopaju, "što je to?" pita on. Mefistofel, podrugljiv kao uvijek, kaţe Faustu da se isušuju moĉvare. Naši kritiĉari rado interpretiraju taj trenutak u socijalno-optimistiĉkom smislu: zato što vjeruje da je ĉovjeĉanstvu uĉinio veliku uslugu i zato što mu ta pomisao donosi najveću sreću, Faust moţe sada uskliknuti: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep!" Ali ako to ĉovjek

analizira, nije li se Goethe nasmijao svim iluzijama na kojima poĉiva ljudska sreća? Zapravo, nikakva usluga ĉovjeĉanstvu nije ni uĉinjena. Faust izgovara dugo oĉekivanu sakramental-nu frazu jedan korak od groba, potpuno zavaran i moţda uistinu lud. A lemuri ga smjesta lopatama bace u jamu. što je to, himna sreći ili izrugivanje?" "Eh Leve, prijatelju, takvog te volim; kad govoriš iz srca i raspravljaš inteligentno i niĉemu ne pokušavaš prikaĉiti pogrdnu etiketu." "Bijedni potomĉe Pirov! Nikad ni pojma nisam imao da ti priĉinjam uţitak. Ali slušaj: na jednom od mojih predratnih predavanja - a ona su bila i te kako hrabra za ono doba - na osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melanholiĉnu teoriju da ne postoji sreća, i da je ona ili nedostiţna ili iluzorna. A tada mi je jedan student dodao poruku napisanu na komadiću papira istrgnutom iz sićušnog notesa: "Ali ja sam zaljubljen - i ja sam sretan! Što kaţete na to?"" "I što si rekao?" "A što moţeš reći?" 38 8 PETA GODINA POD JARMOM Toliko ih je zaokupio, njihov razgovor da više nisu ĉuli buku u laboratoriju, ni nametljivi radio u najudaljenijem kutu. Nerţin se još jednom zavrtio u svom stolcu tako da je bio leĊima okrenut laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom naslonjaĉu i naslonio bradu na prekrštene ruke. Nerţin je govorio sa ţarom, poput ĉovjeka koji iznosi odavno sazrele misli: "Kad sam bio slobodan i kad sam ĉitao knjige u kojima su mudri ljudi razmišljali o znaĉenju ţivota ili o prirodi sreće, vrlo sam malo shvaćao iz tih redaka. Priznavao sam: mudri ljudi moraju razmišljati. To je njihov poziv i to se od njih oĉekuje. Ali što je smisao ţivota? Ţivimo - u tome je smisao. Sreća? Kad stvari idu dobro, to je sreća, to svatko zna. Hvala Bogu što sam dospio u zatvor! Tu mi se pruţila prilika da razmišljam. Da bismo razumjeli prirodu sreće moramo prvo analizirati sitost. Sjećaš li se Lubjanke i

kontrašpijunaţe? Sjećaš li se onog rijetkog, vodenastog riĉeta ili zobene kaše bez ijedne kapi masti? Moţeš li reći da to jedeš? Ne. Ti komuniciraš s tim, uzimaš ih kao sakrament! Kao pranu jogija. Jedeš polako; jedeš s vrha drvene ţlice; jedeš potpuno zaokupljen procesom jela, razmišljajući o jelu - i ono ti se širi po tijelu poput nektara. Drhćeš od slasti koja se oslobaĊa iz tih prekuhanih, sitnih zrnaca i guste tekućine u kojoj plivaju. A tada - gotovo bez ikakve hrane - ţiviš i dalje šest mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s tim moţeš usporediti grubo proţdiranje odreska?" Rubin nikad nije mogao dugo slušati. U svakom razgovoru on je sam morao izlagati duhovna blaga koja je otkrio. Sad je pokušao da prekine svog sugovornika, ali Nerţin ga je zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome sprijeĉi. "I tako u roĊenoj bijednoj koţi i od naših jadnih drugova spoznajemo prirodu sitosti. Sitost uopće ne ovisi o tome koliko jedemo, već kako jedemo. Isto je tako sa srećom, potpuno isto. Leve, prijatelju moj, sreća ne ovisi o tome koliko smo površnih, 39 vanjskih uţitaka prigrabili od ţivota. Ona ovisi samo o našem stavu prema njima. Postoji o tome izreka u taoistiĉkoj etici: "Tko god je sposoban za zadovoljstvo uvijek će biti zadovoljen"." Rubin se ironiĉno iskesi. "Ti si eklektik. Ti odasvuda bereš šareno perje." Nerţin strese glavom. Kosa mu je visila preko ĉela. Ta ga je diskusija zanimala i u tom trenutku izgledao je poput osam-naestogodišnjaka. "Nemoj pokušati da pobrkaš stvari, Leve. To uopće nije tako. Ja ne izvlaĉim zakljuĉke iz filozofije koju sam ĉitao, već iz priĉa 0 stvarnim ljudima koje sam ĉuo u zatvoru. A kasnije, kad moram formulirati svoje zakljuĉke, zašto da opet iznova otkrivam Ameriku? Na planeti filozofije sve su zemlje već odavno otkrivene. Ja prelistavam stare filozofe i pronalazim tamo svoja najnovija otkrića. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio dati jedan primjer. Kad bi se u logoru - a još više u šaraški - dogodilo takvo ĉudo kao što je slobodna,

besposlena nedjelja, tada bi se u toku toga dana duša otkravila. I premda se ništa u mojoj vanjskoj situaciji ne bi promijenilo nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio, 1 ja bih mogao voditi pravi razgovor ili proĉitati neku iskrenu stranicu, i osjećao bih se na vrhu vala. Nisam ţivio pravim ţivotom već mnogo godina, ali na to sam zaboravio. Ja sam bez teţine, bestjelesan, ja lebdim u zraku. Leţim na svom gornjem leţaju i zurim u strop. On mi je vrlo blizu, go je, ţbuka je loša - a ja drhćem od beskonaĉne radosti egzistencije! Padam u san sav blaţen. Ni jedan predsjednik, ni jedan premijer ne moţe zaspati tako zadovoljan svojom nedjeljom." Rubin se dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a nešto i popustljivosti prema njegovom zaluĊenom mlaĊem prijatelju. "A što na to kaţu velike knjige Vede?" upita on napućivši usnice pomalo podsmješljivo. "Ne znam što kaţu knjige Vede", odvrati Nerţin ĉvrsto, "ali knjige Sanhije kaţu: "Za one koji razumiju, ljudska je sreća patnja"." "Zacijelo si o svemu mislio", promrmlja Rubin u bradu. "Jesi li to našao u Sologdinu?" "Moţda. Idealizam? Metafizika? Je li? Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo! Slušaj! Sreća neprestane pobjede, sreća ispunjene ţelje, sreća uspjeha i potpune sitosti - to je patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonaĉnog moralnog bola. Ne filozofi Vedante i Sanhije, već ja liĉno, Gleb Nerţin, zatvorenik u jarmu već petu godinu, podigao sam se do onog stupnja razvoja na kojem loše poĉne izgledati dobro. I ja osobno drţim da ljudi ne znaju za ĉim teţe. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju šaĉice dobara i umiru ne uvidjevši svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj sanjao o tome da je zatvoren, rezonirao je kao istinski perceptivna osoba sa zdravim duhovnim ţivotom." Rubin se nasmije. Cesto se smijao kad bi kategoriĉki odbijao poglede svog protivnika u raspravi. "Pripazi, mladiću! Iz tebe govori nezrelost mladenaĉka duha. Tebi je milije

tvoje liĉno iskustvo od kolektivnog iskustva ĉovje- 40 ĉanstva. Ti si otrovan smradom priĉa iz zatvorskih zahoda - i ţeliš gledati svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato što su naši ţivoti uništeni, što se naše sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju svoja uvjerenja?" "A ti si ponosan što se drţiš svojih uvjerenja?" "Da! Hier stehe ich! Ich kann nicht anders." "Tvrdoglavo stvorenje! Pa u tom i jest bit metafizike! Umjesto da nauĉiš ovdje u zatvoru, umjesto da nešto nauĉiš iz našeg stvarnog ţivota ..." "Kojeg ţivota? Iz gorkog otrova neuspjeha?" "... ti si namjerno stavio povez preko oĉiju, zaĉepio uši, zauzeo pozu, i to sad nazivaš inteligencijom? Prema onome što ti govoriš i kako postupaš, inteligencija znaĉi odbijati svaki razvoj!" "Inteligencija je objektivnost." "Ti - objektivan?" "Apsolutno!" izjavi Rubin dostojanstveno. "Nikad u ţivotu nisam vidio ĉovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao tebi." "Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj perspektivi. Ne bih smio citirati sam sebe, znam, ali: Ţivot leptira traje tek trenutak, A hrast cvjeta stotinu godina. Zakon prirode ¦- razumiješ li ti znaĉenje tog termina? Neizbjeţan, uvjetan, prirodni zakon? Sve ide svojim neizbjeţnim tokom. I beskorisno je tragati za nekakvim trulim skepticizmom." "Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve, da skepticizam dolazi lako. Moţda je to za mene baraka kraj puta u kojoj mogu prosjediti period lošeg vremena. Ali skepticizam je naĉin da se oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova vrijednost." "Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?" Rubinove velike tople oĉi zurile su u njega pune predbacivanja. "Ja sam ista vrst zatvorenika kao i ti - uhapšen u guţvi 1945. Za mnom su ĉetiri godine na frontu, krhotina granate u boku i pet godina zatvora. Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i ti. Što mora biti, mora. Drţava ne moţe postojati bez dobro organi ziranog kaznenog sistema."

"Ne ţelim to slušati. Ja to ne prihvaćam." "Naravno. Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talam-basi! Kakav je to Sextus Empiricus došao meĊu nas? Zašto si tako uznemiren? Zar su takvi pravi skeptici? Skeptik se mora suzdrţati od suda. Skeptik mora biti ravnodušan i nepokolebiv." "Da, imaš pravo", reĉe Gleb oĉajno. "Sanjam o tome kako sam sputan. Pokušavam se baviti samo... uzvišenim mislima. Ali okolnosti me nadjaĉaju i hvata me omaglica; borim se oĉajno i bijesno." "Uzvišene misli! A napadaš me zato što u Dţezkazganu nema dovoljno vode za piće." "Trebalo bi da tebe tamo pošalju, huljo! Ti si jedini meĊu nama koji misli da je Oraĉ u pravu, da su njegove metode normalne i nuţne. Trebalo bi da te pošalju u Dţezkazgan - brzo bi ti zapjevao drugu pjesmu." 41 "Poslušaj me!" Sad je Rubin zgrabio Nerţina za kombinezon. "On je najveći! Jednog ćeš dana to shvatiti. On je Robespierre i Napoleon naše revolucije u jednoj osobi. On je mudar. On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego što mi uopće moţemo vidjeti!" "Valjalo bi da vjeruješ svojim oĉima", prekine ga Nerţin. "Slušaj, kad sam bio djeĉak poĉeo sam ĉitati njegove knjige pošto sam proĉitao Lenjinove, i nisam ih mogao probaviti. Poslije stila koji je bio izravan, vatren, precizan, iznenada sam naišao na tu gnjecavu kašu. Svaka je njegova misao sirova i glupa - on ĉak ne shvaća da uvijek ispušta iz vida ono što je vaţno." "To si sve otkrio kao djeĉak?" "Kad sam bio u višim razredima. Ti mi ne vjeruješ? Pa nije mi vjerovao ni isljednik koji je sastavio optuţbu protiv mene. Sva ta pretencioznost, didaktiĉka napuhanost njegovih izjava tjera me u bjesnilo. On uistinu vjeruje

da je inteligentniji od svih drugih Rusa ..." "Pa i jest!" "... i da nas usrećuje samim tim što dopušta da mu se divimo." Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez i njihov je razgovor sad mogla ĉuti Simoĉka, koja je neko vrijeme prijekorno pogledavala u Nerţina. Bila je povrijeĊena što on ne samo da nije pomislio da iskoristi ĉinjenicu što je ona u sluţbi, već nije ĉak ni pogledao u njenom pravcu. "Imaš posve krivo - posebno zato što se pleteš u stvari o kojima ništa ne znaš! Ti si matematiĉar i ne poznaješ dobro ni historiju ni filozofiju - pa kako se onda usuĊuješ iznositi takvu osudu?" "Slušaj, već mi je dosta tih priĉa kako su ljudi, koji su otkrili neutrino i izvagali Beta Sirius a da ih nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne mogu orijentirati u jednostavnim problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo izbora. Ako se vi historiĉari više ne bavite historijom, što preostaje nama matematiĉarima i tehniĉarima? Ja dobro vidim tko dobiva nagrade i tko prima plaće akademika. Oni ne pišu povijest; oni samo oblizuju stanovito dobro poznato mjesto. I zato mi, tehniĉka inteligencija, moramo sami prouĉavati historiju." "Ma, hajde! Kad ti to kaţeš, to zvuĉi strašno!" "A osim toga mi prilazimo stvarima na tehniĉki naĉin, a matematiĉke metode nisu tako loše. Povijesti bi one mogle ĉak vrlo dobro doći." Na nezauzetom stolu inţenjera majora Roitmana, ravnatelja akustiĉkog laboratorija, zazvonio je institutski interkom. Simoĉka ustane i javi se. "... Da! I tako onaj moj isljednik na saslušanju nije vjerovao da me upravo studij dijalektiĉkog materijalizma doveo do optuţbe po ĉlanu 58, paragraf 10. Nikad nisam upoznao pravi ţivot; priznajem, neprestano sam bio zadubljen u knjige; ali uporeĊivao sam uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode dokazivanja, i u tekstovima..." "Glebe Vikentiĉu!" 42 "... u tekstovima sam otkrio greške, iskrivljenja, grube sim-plifikacije - i eto me ovdje!"

"Glebe Vikentiĉu!" "Da?" reĉe Nerţin, shvativši da ga zovu. Okrenuo se od Rubina. "Zar niste ĉuli? Telefon je zvonio." Simoĉka mu se obratila strogo. Stajala je za svojim stolom, namrštena, prekrštenih ruku, ramena omotanih smeĊim šalom. "Anton Nikolajeviĉ vas zove k sebi u ured." "A, tako?" Na Nerţinovom licu išĉezao je zanos rasprave i bore su se opet povratile. "Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima Vitaljevna. Ćuješ li, Leve? Jakonov. Tko zna zašto?" Poziv u ured šefa instituta u subotu u deset sati uveĉe bio je izvanredan dogaĊaj. Premda je Simoĉka pokušala zadrţati izraz sluţbene ravnodušnosti, Nerţin je dobro vidio da se u njenom pogledu krije strah. U tom trenutku bile su zaboravljene sve provale gorĉine. Rubin zabrinuto pogleda svog prijatelja. Kad mu se oĉi ne bi preobrazile u ţaru rasprave, bile su gotovo ţenski mekane i blage. "Ne volim kad se veliki šefovi poĉinju za nas zanimati", izjavi on. ""Ne gradi kuću kraj kneţeva dvora."" "Pa to ni ne ĉinimo. Naš je posao nevaţan: glasovi." "A sad će nam Anton biti za petama. Dobit ćemo po glavi zbog memoara Stanislavskoga i one knjige advokatskih govora." Rubin se nasmije. "Ili moţda je posrijedi artikulacija u Sedmici?" "Pa, rezultati su već predani i više se ne moţemo povući. Ali u sluĉaju da se ne vratim ..." "Ne budi smiješan." "Kako to misliš, smiješan? Takav je ţivot. Spali ono, znaš već gdje." On zatvori rolo na svom stolu, preda kljuĉ Rubinu i ode dokonim korakom zatvorenika, koji je petu godinu u jarmu i koji nikad ne ţuri jer se moţe nadati samo goremu. 43 ROZIKRUCEJCI

Nerţin se penjao širokim stepeništem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje nije bilo nikoga. Prisilio se da hoda naizgled bezbriţno dok je prolazio kraj deţurnog kod vanjskih telefona i zakucao na vrata šefa instituta, pukovnika inţenjera Drţavne sluţbe sigurnosti, Antona Nikolajeviĉa Jakonova. Ured je bio prostran, namješten sagovima, naslonjaĉima, divanima. U središtu sobe stajao je dugaĉki stol za sjednice zastrt jarko modrom ĉohom. U najudaljenijem uglu vidjeli su se smeĊi Jakonovljev pisaći stol i naslonjaĉ od savijenog drva. Nerţin je samo nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom raskoši, i to ĉešće na sastancima nego sam. Pukovnik inţenjer Jakonov imao je preko pedeset godina ali je još uvijek bio u punoj snazi. Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja; imao je zlatni cviker; i ĉitavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom podsjećao je na nekog od kneţeva Obolenskih ili Dolgorukih. Veliĉanstvenim, samosvjesnim drţanjem isticao se meĊu svim ostalim dostojanstvenicima u ministarstvu. "Izvolite sjesti, Glebe Vikentiĉu", reĉe on širokogrudno, za-valivši se u svoj golemi naslonjaĉ, i poigravajući se debelom šarenom olovkom na smeĊoj površini stola. Oslovljavanje Nerţina imenom i oĉevim imenom bilo je dokaz uljudnosti i dobre volje, meĊutim, pukovnika inţenjera nije uopće stajalo truda, jer je pod staklom na njegovom stolu bio popis svih zatvorenika s krsnim i oĉevim imenom. (Svi, koji to nisu znali, bili su zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Nerţin ga šutke pozdravi, ne zauzimajući stav mirno; i oprezno sjedne za mali lakirani stol. Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. Ĉovjek se morao pitati zašto taj aristokrat ne izgovara dugaĉki glas "r" kao što je to ĉinilo staro plemstvo. 44 "Znate, Glebe Vikentiĉu, prije pola sata imao sam razloga da se podsjetim na vas, pa sam se upitao što vas je zapravo dovelo u akustiĉki laboratorij, ovome - Roitmanu?" Jakonov je izgovorio to ime s oĉiglednim prezirom, ne trudeći se da ga nazove majorom ĉak ni pred podreĊenim. Loši

odnosi izmeĊu šefa instituta i njegovog zamjenika toliko su se zaoštrili da se smatralo nepotrebnim to prikrivati. Nerţin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor već krenuo lošim smjerom. Ista je ta ironija zazvuĉala u Jakonovljevim rijeĉima kad je prije nekoliko dana rekao Nerţinu, da premda je on, Nerţin, moţda objektivan kad je rijeĉ o rezultatima rada na artikulaciji, njegov stav prema Sedmici pokazuje aktivnu ravnodušnost. Na Sedmicu je Jakonov najviše polagao, ali rad se tu loše odvijao. "... Naravno, ja visoko cijenim vaše liĉne uspjehe u tehnici artikulacije..." (On mu se ruga.) "... i silno mi je ţao da je vaša originalna monografija štampana u malom ograniĉenom izdanju, što vas lišava slave i mogućnosti da budete priznati kao ruski George Fletcher ..." (On mu se bezobrazno ruga.) "... MeĊutim, ţelio bih izvući više "profita", kako to kaţu Anglosasi, iz vašeg rada. Napokon, vi znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za apstraktnu nauku prije svega praktiĉan poslovni ĉovjek." Pukovnik inţenjer Jakonov imao je visok ĉin, ali nije bio tako blizak VoĊi naroda da bi morao prikriti svoju inteligenciju ili se odreći svojih liĉnih mišljenja. "Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: što ovog trenutka radite u akustiĉkom laboratoriju?" Nije mogao naletjeti na nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao vremena da sve prati - inaĉe bi vrlo dobro znao odgovor. "Zašto se do vraga muĉite tim papagajskim blebetanjem - "sir", "mir"? Vi, matematiĉar, ĉovjek s fakultetom. Okrenite se." Nerţin se okrene, zatim ustane. U uredu se nalazila i treća osoba. Skroman ĉovjek u crnom civilnom odijelu ustao je s divana i prišao Nerţinu. Sjajne okrugle naoĉale blistale su mu na licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Nerţin

prepozna Pjotra Trofimoviĉa Verenjova, koji je prije rata bio docent na njegovom univerzitetu. MeĊutim, u skladu s navikom koju je stekao u zatvoru, Nerţin ne reĉe ništa i ne uĉini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je ĉovjek koji se pred njim nalazi takoĊer zatvorenik, i bojao se da mu naudi nekim preuranjenim znakom prepoznavanja. Vere-njov se nasmiješi, ali i on kao da je bio u neprilici. Jakonov umirujuće zamumlja: "Zaista, vi matematiĉari pokazujete zavidnu suzdrţljivost. ĉjtav svoj ţivot smatrao sam matematiĉare nekom vrsti rozikrucejaca i uvijek sam ţalio što nikad nisam imao prilike da budem upućen u njihove tajne. Molim vas, oslobodite se. Rukujte se i osjećajte se kao kod kuće. Ja ću vas ostaviti na pola sata da obnovite ugodne uspomene, a i da profe- 45 šoru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji su nam postavljeni." Jakonov ustane iz svog golemog naslonjaĉa - srebrne i modre epolete isticale su impozantnu veliĉinu njegova krupna tijela - i poĊe brzo i lako prema vratima. Kad su Verenjov i Nerţin prišli jedan drugome da se rukuju, bili su sami. Taj blijedi ĉovjek kojega su naoĉale blistale odraţavajući svjetlo, uĉinio se zatvoreniku Nerţinu kao duh koji se protuzakonito vraća iz zaboravljenog svijeta. IzmeĊu toga svijeta i svijeta današnjice nalazile su se šume pod Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela, pijesak i moĉvare Bjelorusije, masne poljske farme, crijepom pokriveni krovovi njemaĉkih gradova. U devetogodišnjem periodu koji ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole ćelije, "kavezi" Bolšoje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori; zagušljivi odj"elci "Stolipinskog" transporta; britki vjetar stepe. Zbog svega toga bilo je nemoguće obnoviti u sebi one osjećaje koji su ga obuzimali kad je nekad ispisivao funkcije nezavisne varijabile na podatnoj površini linoleumske ploĉe. Nerţin osjeti nelagodu. Oba ĉovjeka zapališe cigaretu i sjedoše, odijeljeni malim lakiranim stolom. To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih prijašnjih studenata s moskovskog univerziteta ili s R-skog

univerziteta, kamo su ga poslali prije rata, za vrijeme borbe izmeĊu teoretskih smjerova, da provede ĉvršću liniju. Ali i za njega je u današnjem sastanku bilo neobiĉnih elemenata: izolacija ove ustanove u predgraĊu Moskve, okruţene velom tajnovitosti i opasane bodljikavom ţicom; ĉudnovati tamnomodri kombinezon umjesto obiĉne odjeće. Posve nepredviĊeno, Nerţin, mlaĊi od dvojice, neuspjeli diplo-mant bez akademske titule poĉeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko usana još dublje urezale. A stariji je ĉovjek odgovarao kao da se stidi svoje neupadljive liĉne povijesti nauĉnog radnika: evakuacija u doba rata, reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska dizertacija o matematiĉkoj topologiji. Nerţin, koji je postao nepaţljiv toliko da je to graniĉilo s neuljudnošću, nije uopće pitao Verenjova za temu njegove dizertacije u toj suhoj nauci koju je sam jednom slušao na fakultetu. Iznenada mu je postalo ţao Verenjova. Pravilne mnoţine, nepravilne mnoţine, nepoznate mnoţine - topologija! Stratosfera ljudske misli! U dvadeset ĉetvrtom stoljeću moţda bi nekome mogla i posluţiti, ali sada... 0 Suncu i Zemlji ništa ne znam reći, Ja vidim samo kako ĉovjek pati. Kako je Verenjov upao u ovu organizaciju? Zašto je napustio fakultet? Pa tako, dodijelili su ga na rad. Zar se nije mogao izvući? Da, mogao je odbiti, ali nudila se dvostruka plaća. Ima li djece? Ĉetvero. Iz nekog razloga poĉeli su u duhu prelaziti popis studenata na Nerţinovoj godini koji su diplomirali, kao i on, istog dana kad je poĉeo rat. Oni talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi, ili pogi- 46 nuli. To su bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokušavali ĉuvati. A oni od kojih se ništa nije moglo oĉekivati, sada su ili završavali postdiplomski rad ili su već imali mjesto kao asistenti u visokoškolskim ustanovama. A što je s našim ponosom i radošću, Dmitrijem Dmitriĉem

Gorjainovim-šahov-skim? Gorjainov-šahovski! Taj mali starac, već neuredan u svojoj poodmakloj dobi, katkad bi uprljao crni kaput od rebrastog pliša kredom, drugi put bi opet strpao u dţep krpu za brisanje ploĉe umjesto rupĉića. Bio je ţiva legenda sastavljen od ĉitavog niza šala o rastresenom profesoru. Nekad je bio duša Varšavskog carskog univerziteta, i kad se preselio u industrijski R. 1915. bilo mu je kao da dolazi na groblje. Pola stoljeća nauĉnog rada donijelo mu je ĉestitke i telegrame iz Milwaukeeja, Capetovvna, Yoko-hame. A sada je postao ţrtva ĉistke u interesu "podmlaĊivanja" osoblja. Otišao je u Moskvu i vratio se s porukom od Kalinjina: "Ne dirajte ovoga starca!" Govorkalo se da je Kalinjinov otac bio kmet profesorovog oca. I tako ga nisu dirali. Nisu ga dirali u tolikoj mjeri da je to već postalo straviĉno. Mogao je napisati nauĉni rad iz prirodnih nauka u kojem matematiĉki dokazuje postojanje Boga. Ili bi na javnom predavanju o svom ljubljenom Newtonu zahripao kroz poţutjele brkove: "Netko mi je upravo dodao ceduljicu: "Marx je pisao da je Newton bio materijalist, a vi kaţete da je bio idealist." Evo mog odgovora: Marx nije u pravu. Nevvton je vjerovao u Boga, kao i svi ostali veliki nauĉenjaci." Bilo je uţasno pokušavati biljeţiti njegova predavanja. Stenografe je hvatao oĉaj. Budući da su mu noge bile slabe, sjedio je taĉno pred ploĉom, okrenut licem njoj, a leĊima publici, i pisao je desnom rukom dok je brisao lijevom, neprestano mrmljajući nešto sam za sebe. Bilo je potpuno nemoguće shvatiti njegove ideje slušajući predavanje, ali kad je Nerţin, radeći zajedno s jednim kolegom, uspio zaista zapisati što je on rekao i odgonetnuti znaĉenje biljeţaka iste noći, osjetili su unutarnje uzbuĊenje kao da promatraju svjetlucanje zvjezdanog neba. Dakle, što se s njim dogodilo? Kad je R. bombardiran starac je bio ranjen i evakuirali su ga polumrtvog u Kirgiziju. Zatim se vratio, ali izgleda da više nije na univerzitetu već na Pedagoškoj akademiji. Dakle, ţiv je? Da, ţiv. Nevjerojatno. Vrijeme leti, a katkada opet i ne leti... Ali zašto je zapravo Nerţin uhapšen?

Nerţin se nasmije. "Zašto "zapravo"? Zbog mog naĉina mišljenja, Pjotre Trofimoviĉu. U Japanu postoji zakon po kojem se ĉovjeka moţe osuditi za njegove neizreĉene misli." "U Japanu! Ali mi nemamo takvog zakona." "Imamo, i te kako, i zove se ĉlan 58, paragraf 10." Nerţin je samo napola ĉuo tumaĉenje Verenjova o cilju koji je Jakonova potakao da ih dovede zajedno. Verenjova su poslali u Mavrino da pojaĉa i sistematizira rad na tajnim šiframa. Bili su im potrebni matematiĉari, mnogo matematiĉara, i Verenjov je 47 bio presretan kad je ĉuo da mu je tu, nadohvat ruke, njegov nekadašnji student koji je ulijevao tako mnogo nade. Nerţin je odsutno postavljao odgovarajuća pitanja. Pjotr Tro-fimoviĉ, koga je poĉeo obuzimati matematiĉki ţar, objasnio mu je bit problema i rekao mu koje testove valja izvršiti, koje formule ponoviti. Ali Nerţin je razmišljao o onim malim papirićima koje je ispisao svojim sićušnim rukopisom, o onim bilješkama koje je mogao tako sabrano pisati iza svojih kulisa, pod potajnim zaljubljenim pogledima Simoĉke, dok mu je u ušima brujalo dobroćudno Rubinovo mrmljanje. Ti mali listići papira bili su prvi pravi plodovi svih njegovih trideset godina. Naravno, bilo bi mnogo poţeljnije postići zrelost na svom vlastitom podruĉju. Zašto bi, ĉovjek se moţe upitati, on gurao glavu u one razjapljene ralje iz kojih su i sami povjesniĉari pobjegli u sigurna razdoblja daleke prošlosti? Kakav ga je to unutarnji nagon tjerao da se uhvati ukoštac sa zagonetkom nadu-venog, mraĉnog diva koji je trebalo samo da trepne oĉima pa da Nerţinu odleti glava? Lijepo se kaţe: zašto moraš zavlaĉiti nos tamo gdje ne treba? A, iznad svega: što ti zapravo traţiš? Da li da se, dakle, prepusti pipcima kriptografije - ĉetrnaest sati dnevno, bez slobodnih dana i bez odmora, glave krcate teorijama vjerojatnosti, teorijama brojeva, teorijama pogrešaka, mozga mrtva, duše isušene? što će mu preostati za razmišljanje? što će mu preostati da nešto nauĉi o ţivotu?

A ipak, to je šaraška. To nije logor. Meso za ruĉak. Maslac ujutro. Ruke nisu izranjene od rada. Prsti nisu promrzli. Nema leţanja na daskama, mrtav umoran u prljavim sandalama od konoplje. U šaraški ĉovjek lijeţe u krevet pod bijelu plahtu, s osjećajem zadovoljstva. Ali zašto ţivjeti ĉitav ţivot? Samo zato da se ţivi? Samo da se odrţava tijelo? Velika utjeha! Ĉemu nam tijelo ako nema niĉega drugoga? I razum je rekao "Da", ali srce je reklo: "Odlazi od mene, Sotono!" "Pjotre Trofimoviĉu, znate li vi praviti cipele?" "Što ste rekli?" "Upitao sam: hoćete li mi pokazati kako se prave cipele?" "Oprostite, ali ja vas ne razumijem." "Pjotre Trofimoviĉu, vi ţivite u kuli bjelokosnoj. Ja ću napokon odsluţiti kaznu i otići u daleku tajgu, u stalno progonstvo. Ne znam raditi rukama, pa kako ću ţivjeti? Tamo je sve puno medvjeda. Tamo nam neće trebati Eulerove funkcije još bar tri geološka razdoblja." "0 ĉemu to govorite, Nerţine! Kao kriptograf, ako vaš rad bude uspješan, bit ćete osloboĊeni prije nego vam istekne rok, presuda će biti izbrisana iz vašeg dosjea i dobit ćete stan u Moskvi." "Izbrisat će presudu iz mog dosjea!" poviĉe Nerţin bijesno, stisnutih oĉiju. "Kako ste došli na ideju da ja ţelim taj mali poklon? "Dobro ste radili, pa ćemo vas osloboditi, oprostiti vam." 48 11 Ne, Pjotre Trofimoviĉu!" I on utisne kaţiprst na lakiranu površinu malog stolića. "Vi gledate stvari s krive strane. Neka oni prvo priznaju da nije pravedno zatvarati ljude zbog njihova naĉina mišljenja, a onda ćemo mi odluĉiti hoćemo li oprostiti njima." Vrata su se otvorila da propuste krupnog dostojanstvenika sa zlatnim cvikerom na debelom nosu. "Onda, rozikrucejci moji, jeste li se sloţili?" Nerţin nije ustao već je mirno gledao u Jakonovljeve oĉi dok je odgovarao: "To ovisi o vama, Antone Nikolajeviĉu, ali ja

drţim da moj zadatak u akustiĉkom laboratoriju nije završen." Jakonov je sad stajao za svojim stolom. Samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su opaziti da je bijesan. On reĉe: "Artikulacija - nasuprot matematici! Zamijenili ste nektar bogova za juhu od leće. Idite." I debelom šarenom olovkom on napiše na svoj podsjetnik: "Nerţina otpremiti." 4 U prvom krugu 49 10 ZAĈARANI DVORAC Mnogo godina - za vrijeme rata i poslije - Jakonov je bio siguran na svom poloţaju glavnog inţenjera u Odjelu za specijalnu tehniku. Dostojanstveno je nosio srebrne epolete sa svijetlopla-vim porubom i tri velike zvijezde, koje je stekao svojim znanjem. Njegovo je mjesto bilo takva karaktera da je mogao stvarima upravljati sa znatne udaljenosti, proĉitavši povremeno kakav uĉeni izvještaj pred slušaocima visokog poloţaja, razgovarajući povremeno inteligentno i ţivahno s nekim inţenjerom o njegovom završenom modelu. Uglavnom je odrţavao reputaciju eksperta a da nizašto nije bio odgovoran, i svakoga mjeseca primao je po nekoliko tisuća rubalja. Jakonov je predsjedavao kod roĊenja svih tehniĉkih pothvata u svom odjelu, povlaĉio bi se u toku teškog perioda rasta i sazrijevanja, i opet bi se pojavio da odrţi govor nad njihovim lijesovima ili da ih okruni zlatnim vijencem heroja. Anton Nikolajeviĉ nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno samopouzdan da bi slijedio varavi sjaj Zlatne zvijezde ili Staljinske nagrade, ili grabio svaku priliku da preuzme projekt koji je predloţilo ministarstvo ili ĉak sam šef. Anton Nikolajeviĉ bio je dovoljno iskusan i dovoljno star da se uklanja ĉitavom tom spletu emocija, strahova i intenzivne ambicije. S takvim pogledima provodio je priliĉno udoban ţivot sve do sijeĉnja 1948. Toga sijeĉnja, netko je iznio Ocu Zapadnih i Istoĉnih Naroda ideju da bi se mogao stvoriti poseban tajni telefon iskljuĉivo za njegovu upotrebu -

instrument koji bi bio konstruiran tako da nitko ne bi mogao razumjeti njegove telefonske razgovore ĉak i ako ih prisluškuje. Svojim preuzvišenim prstom, na kojem je nokat poţutio od nikotina, Otac naroda pokazao je na zemljovidu jedinicu u Mavrinu koja je do tada sluţila za izradu prenosnih primopredajnika za policiju. Tom prilikom izrekao je historijske rijeĉi: "A što će meni ti primopredajnici? Da lovim provalnike? Kome oni smetaju?" 50 Odredio je vremenski rok: prvi sijeĉnja 1949. Tada je ĉasak razmislio i rekao: "Dobro, neka vam bude do prvog svibnja." Taj zadatak je dobio vrhunsku vaţnost i prioritet, s tako odreĊenim krajnjim rokom. U ministarstvu su razmotrili stvari i odabrali Jakonova da se liĉno pobrine za izvršenje tog zadatka. Jakonov se uzalud trudio da dokaţe kako je pretrpan poslom i kako ni u kom sluĉaju ne moţe obavljati dva zadatka odjednom, šef odjela, Foma Gurjanoviĉ Oskolupov, zurio je u Jakonova zelenim, maĉjim oĉima i Jakonov se sjetio mrlje u svojoj sluţbenoj karakteristici. On sam bio je u zatvoru šest godina. Stoga je zadrţao jezik za zubima. Otada je - već gotovo dvije godine - ured glavnog inţenjera u zgradi ministarstva bio prazan. Glavni inţenjer provodio je dan i noć u tom institutu u predgraĊu, okrunjenom šesterokutnom kulom što se uzdizala iznad kupole nad nekadašnjim oltarom u kapelici. Iz poĉetka je bilo ugodno liĉno rukovoditi poslovima: zalupiti vrata njemu liĉno dodijeljene pobeda umornom kretnjom, blago se ljuljati u njoj dok juri prema Mavrinu, prolazeći kraj straţe koja pozdravlja na vratima omotanim bodljikavom ţicom. Lijepo je bilo u proljeće, kad je sve bilo tako svjeţe i zeleno, šetati meĊu stoljetnim lipama Mavrinskog gaja, okruţen svitom kapetana i majora. Poglavari za sada još ništa nisu zahtijevali od Jakonova - samo beskonaĉne nacrte planova i obećanja o "socijalistiĉkim obavezama" koje valja ispuniti. A rog obilja ispraznio je svoje bogatstvo nad Mavrinskim institutom: uvozni i domaći radio-dijelovi, oprema, namještaj, tehniĉka knjiţnica s trideset tisuća primjeraka, zatvorenici specijalisti izvuĉeni iz logora, najbolji oficiri sluţbe sigurnosti i arhivari (uvijek najvaţnije osoblje

kod tajnih projekata), i napokon specijalno pouzdano i kruto straţarsko osoblje. Valjalo je popraviti staru zgradu i sagraditi nove za rukovodstvo specijalnog zatvora, za eksperimentalne radionice. A u doba kad su lipe procvale ţutim cvijetom i zamiri-sale, turoban razgovor njemaĉkih ratnih zarobljenika koji su bez smjene radili u posivjelim bluzama ĉuo se u sjeni prastarih divova. Ovi lijeni fašisti u ĉetvrtoj godini poslijeratnog zarobljeništva nisu uopće pokazivali nikakve volje za rad. Ruskom oku bilo je nepodnošljivo promatrati kako iskrcavaju cigle iz kamiona, polako, oprezno, kao da su cigle napravljene od stakla, dodavajući svaku iz ruke u ruku dok ne bi bila sloţena na gomilu. Dok su instalirali radijatore pod prozorima i mijenjali istrunule podove, Nijemci su lunjali po tajnim prostorijama i mrko gledali njemaĉke i engleske oznake na opremi. Svaki je njemaĉki uĉenik mogao pogoditi o kakvom se laboratoriju radi. Rubin je sve to iznio u izvještaju pukovniku inţenjeru, i njegov je izvještaj potpuno odgovarao ĉinjenicama. Ali u isto vrijeme bio je vrlo nezgodan za glavne oficire sluţbe sigurnosti, šikina i Mišina (koje su zatvorenici nazivali jednim imenom Šiškin-Miškin), jer što se sad moglo uĉiniti? Zar da izvijeste vrhovnu vlast o svojoj vlastitoj nebrizi? A osim toga bilo je i tako prekasno da se bilo što ispravlja, jer su ratni zarobljenici otpremljeni natrag u svoju domovinu, i oni koji su otišli u Zapadnu Njemaĉku mogli su, ako ĉovjek pravo 51 razmisli, izvijestiti o poloţaju instituta i rasporedu pojedinih laboratorija svakoga koga je to zanimalo. Stoga je, ne proslijedivši uopće Rubinov izvještaj, major Šikin strogo stajao na tome da svakoj radionici u institutu rad u ostalima bude tajna, jednako kao novosti s trţišta na otoku Madagaskaru. Ako su sluţbenici ostalih odjela istog ministarstva traţili pukovnika inţenjera u vezi s poslovima samog ministarstva, nije mu bilo dopušteno da otkrije adresu svog instituta; da bi saĉuvao tu nepovredivu tajnost sastajao se s njima u Lubjanki. Kad su Nijemce poslali kući na njihovo su mjesto doveli zekove, potpuno nalik

onima u šaraški, osim što im je odjeća bila prljava i poderana i što nisu dobivali bijeli kruh. Sada se ispod lipa moglo ĉuti dobre logorske kletve, i kad je trebalo i kad nije trebalo, koje su zekove iz šaraške podsjećale na majku domovinu i na vlastitu neumoljivu sudbinu. Pljusak cigala letio je s kamiona tako da bi jedva pokoja ostala ĉitava. Uz povik: "Jedan, dva, tri - sad!" zekovi su podizali krov od šperploĉe na zadnji dio kamiona. Zavlaĉili su se pod njega te su ih zakljuĉavali i odvozili kroz moskovske ulice, dok su oni u meĊuvremenu veselo štipali djevojke meĊu se, a one im uzvraćale psovkama. I tako su ih svake veĉeri odvodili natrag u logor. I u tom su zaĉaranom dvorcu, odijeljenom od glavnog grada i njegovih neobaviještenih stanovnika ĉarobnom niĉijom zemljom, ti lemuri u svojim crnim podstavljenim kaputima napravili nevjerojatne izmjene: dovod vode, kanalizacioni sistem, centralno grijanje i cvjetne gredice. MeĊutim je ta favorizirana ustanova rasla i širila se. Mavrin-ski je institut uzeo pod svoje okrilje još jedan institut za znanstvena istraţivanja, sa svim osobljem koje se bavilo sliĉnim poslom. Taj je institut prešao k njima kompletan, zajedno s pisaćim stolovima, stolcima, ormarima, fasciklima, i hrpama dokumenata, i opremom one vrsti koja postaje zastarjela ne za nekoliko godina, već za nekoliko mjeseci, a njegov ravnatelj major inţenjer Roitman, postao je zamjenik Jakonova. Na ţalost je stvaralac, inspirator i patron tog pripojenog instituta, pukovnik Jakov Iva-noviĉ Mamurin, šef Odjela za specijalne veze i jedan od najvaţnijih vladinih ĉinovnika, još ranije išĉezao pod tragiĉnim okolnostima. Dogodilo se da je VoĊa ĉitavog naprednog ĉovjeĉanstva razgovarao jednom s pokrajinom Jenan i da su ga pri tom uznemira-vali šumovi i smetnje na telefonu. Pozvao je k sebi Beriju i rekao na gruzijskom: "Lavrentij! Kakav ti je to idiot odgovoran za veze? Makni ga." I tako su maknuli Mamurina; to jest, zatvorili su ga u Lub-janku. Maknuli su ga, ali nisu znali što da s njim uĉine. U njegovom sluĉaju nije bilo uobiĉajenih naknadnih direktiva: nikakvih uputa treba li ga osuditi i, ako treba, za što, te koliku mu kaznu odrediti. Da nije bio jedan od njih bili bi mu dali "ĉetvrtinu s dodatkom" kako su govorili - dvadeset i pet

godina, i pet dodatnih godina gubitka graĊanskih prava - i otpremili ga u Norilsk. Ali drţeći na umu izreku "Danas ja, sutra ti", njegovi prijašnji kolege 52 I stajali su na strani Mamurina. Kad su se uvjerili da ga je Staljin zaboravio, otpremili su ga bez preslušavanja i bez presude u ladanjsku kuću u Mavrinu. I tako su jedne ljetne veĉeri 1948. doveli novog zeka u ša-rašku. Taj je dolazak bio neobiĉan u svakom pogledu: i zbog toga što je bio dopremljen obiĉnim kolima, a ne crnom maricom, i što ga je pratio sam poglavar zatvorskog odjela i napokon, što mu je prva veĉera posluţena, prekrivena ubrusom, u uredu ravnatelja specijalnog zatvora. Ĉuli su (zekovi zapravo nisu smjeli ĉuti ništa, ali ĉuli su sve) kako je novi zatvorenik rekao da "ne voli kobasicu", i kako ga je poglavar zatvorskog odjela uljudno nutkao da jede. Neki zek koji je upravo išao lijeĉniku po lijek ĉuo je to preko pregrade. Raspravljajući o tako uzbudljivim novostima, uroĊeniĉko stanovništvo šaraške došlo je do zakljuĉka da je pridošlica ipak zek, te su umireni pošli na spavanje. Povjesniĉari šaraške nikad nisu posve taĉno utvrdili gdje je pridošlica spavao te prve noći. Rano narednog jutra, na širokom mramornom odmorištu kamo zatvorenike poslije toga više nisu puštali, jedan neotesani i priprosti zek, obiĉni tokar, naletio je ravno na njega. "Zdravo, brate", rekao je munuvši ga u grudi, "odakle si? Kako su te šĉepali? Sjedni, daj da zapalimo." Ali pridošlica je ustuknuo od tokara sav uţasnut, pun prezira. Tokar je bijesno pogledao u njegove bjeliĉaste oĉi, svijetlu pro-sijedu kosu i ljutito rekao: "Dobro, zmijo! Ali progovorit ćeš ti i te kako kad budeš s nama zakljuĉan jednu noć!" Ali "zmiju" nisu zatvorili u zajedniĉki zatvor. Na laboratorijskom hodniku na trećem katu pronašli su mu sobicu koja je ranije sluţila kao fotografska tamna

komora, i u nju su ugurali ţeljezni krevet, stol, ormar, sobnu biljku i malo elektriĉno kuhalo. Strgnuli su ljepenku koja je pokrivala prozor s rešetkama, koji meĊutim nije gledao na boţje svjetlo već na odmorište sporednih stepenica. Stepenice su bile na sjevernoj strani tako da je ĉak i danju svjetlo jedva dopiralo do ćelije tog zatvorenika. Naravno, moglo se skinuti rešetke s prozora, ali zatvorska je uprava poslije stanovitog oklijevanja odluĉila da ih ipak ostavi, ĉak ni oni na vlasti nisu shvaćali tu zbrkanu situaciju i nisu mogli odrediti koji bi postupak valjalo primijeniti. I tada su novog zatvorenika prozvali "ĉovjek sa ţeljeznom maskom". Dugo vremena nitko mu nije znao imena. Nitko nije mogao s njim razgovarati. Zekovi su ga mogli vidjeti kroz prozor kako sjedi u svojoj samici, pognute glave, ili kako poput blijede sjene luta pod lipama u doba kad ostalim zekovima nije bilo dopušteno da izlaze. Ţeljezna maska bio je blijed i mršav, kako zek obiĉno postaje poslije dobre dvije godine preslušavanja. MeĊutim, njegovo neshvatljivo odbijanje kobasice proturjeĉilo je tom tumaĉenju. Mnogo kasnije, kad je ţeljezna maska poĉeo raditi u Sedmici, zekovi su saznali od slobodnih namještenika da je to isti onaj pukovnik Mamurin koji je kao šef Odjela za specijalne veze zabra- 53 njivao svima da dodirnu petom pod dok prolaze kraj njegova ureda - morali su hodati na prstima. Inaĉe bi sav bijesan izjurio kroz sobu svoje tajnice i zaurlao: "Šta misliš, kraj ĉijeg to ureda topćeš nogama, klipane? Kako se zoveš?" Još kasnije postalo je jasno da je Mamurin u šaraški najviše trpio na moralnom planu. Svijet slobodnih odbacio ga je, a on nije ţelio imati nikakve veze sa svijetom zekova. Isprva je u svojoj usamljenosti neprestano ĉitao - besmrtna djela kao što su Borba za mir od Panferova i Vitez zlatne zvijezde od Babajevskog. Ĉitao je Soboleva, Nikulina, a zatim je ĉitao stihove Prokofjeva i Gri-baĉeva. I u njemu je došlo do ĉudnovate preobrazbe: poĉeo je sam pisati poeziju. Poznato je da se u nesreći i duševnoj patnji raĊaju pjesnici, a Mamurinove su patnje bile mnogo nepodnošlji-vije od patnji bilo kojeg drugog zatvorenika. U zatvoru već dvije godine,

bez ispitivanja i bez presude, on je ţivio kao što je ţivio i prije, iskljuĉivo u skladu s posljednjim partijskim direktivama i, kao i ranije, oboţavao je Mudrog uĉitelja. Mamurin je priznao Rubinu da nije najstrašnija zatvorska hrana (njegovu su pripremali posebno); ni tuga što je odvojen od obitelji (jednom mjeseĉno odvodili su ga potajno u njegov stan, gdje je provodio noć); uopće, ne same primitivne ţivotinjske potrebe - nego je bilo gorko izgubiti povjerenje Josifa Visarionoviĉa; bilo je bolno ne biti više pukovnik, već otpušten i osramoćen. Zato je ljudima kao što su Rubin i on bilo neizmjerno teţe podnositi zatvor nego besprincipijelnim huljama oko njih. Rubin je bio komunist. Ali pošto je ĉuo prisege tog svog navodno ortodoksnog kolege srodnih misli i, pošto je proĉitao njegove pjesme, Rubin je poĉeo izbjegavati Mamurina, ĉak se i skrivati pred njim, te je provodio vrijeme s ljudima koji su ga nepravedno napadali ali su dijelili njegovu sudbinu. Što se Mamurina tiĉe, on je bio opsjednut ţeljom, upornom poput zubobolje, da se opravda radom. Na ţalost, ĉitavo njegovo poznavanje veza, premda je nekad bio visoki ĉinovnik na tom podruĉju, svodilo se iskljuĉivo na drţanje telefonske slušalice. Stoga on nije bio u stanju raditi: mogao je samo rukovoditi. Ako je projekt koji bi vodio bio oĉigledno osuĊen na propast, to mu nikad ne bi vratilo milost Najboljeg prijatelja radnika za veze. Morao je, dakle, voditi projekt koji je nešto obećavao. U to vrijeme su se dva takva projekta koja su nešto obećavala poĉela formirati u Mavrinskom institutu: vocoder i Sedmica. Iz nekih dubokih, nepojmljivih razloga ljudi već na prvi pogled osjete hoće li se s nekim moći .sloţiti ili neće. Jakonov i njegov zamjenik Roitman nisu se mogli sloţiti. Svaki mjesec jedan su drugome bili sve nepodnošljiviji; budući da ih je u ista kola upregla ruka jaĉa od njihove, nisu se mogli otrgnuti, ali zato su zdušno vukli svaki na svoju stranu. Kad su stvorena dva razliĉita eksperimentalna plana za pristup rješavanju problema tajne tele-fonije, Roitman je uzeo svakoga koga je mogao na rad u aku-stiĉki laboratorij na

vocoderu, koji se na ruskom zvao "ureĊaj za umjetni govor". Za odmazdu, Jakonov je probrao sve ostale skupine i sabrao sve najvještije inţenjere i najbolje uvozne aparate u Sedmicu - to jest u Laboratorij broj sedam. Neki pokušaji 54 da se tom problemu pokuša prići još s koje strane, bili su izbrisani u tom nejednakom boju. Mamurin je odabrao Sedmicu za sebe jer nije mogao postati podreĊeni svog bivšeg podreĊenog Roitmana, a i zato što je ministarstvo smatralo da je razborito imati jedno vatreno i budno oko koje će gledati preko ramena pomalo okaljanog vanpartijca Ja-konova. Od toga dana nadalje, Jakonov je mogao noću biti u institutu ili ne biti, kako je ţelio. Otpušteni pukovnik MVD-a, usamljeni zatvorenik grozniĉavih bijelih oĉiju, straviĉno upalih obraza, odbijajući hranu i piće, potiskujući svoju novootkrivenu strast za poeziju, robijao je do dva sata ujutro, uvodeći u Sedmicu pet-naestosatni radni dan. Tako prikladan dnevni rad mogao je postojati samo u Sedmici zato što slobodni namještenici nisu morali imati specijalna noćna deţurstva, jer nije bilo potrebe da Mamurin bude pod strogom paskom. Kad je Jakonov ostavio Verenjova i Nerţina u svom uredu, pošao je ravno u Sedmicu. 11 SEDMICA Obiĉnim vojnicima nitko nikad ne govori o planovima generala, ali oni uvijek vrlo dobro znaju da li su dodijeljeni glavnoj borbenoj liniji ili krilu. Isto tako, tri stotine zekova u Mavrinskoj šaraški taĉno je pretpostavljalo da je Sedmica kljuĉno podruĉje. Nitko u institutu zapravo nije smio znati pravo ime Sedmice, ali znali su ga svi. Bio je to "Laboratorij za analizu rijeĉi". Naziv za tu analizu, rijeĉ klipirovanje bila je preuzeta s engleskoga. Ne samo inţenjeri i prevodioci, već i monteri i tehniĉari, tokari pa ĉak moţda i nagluhi stolar znali su da se ureĊaj o kome je rijeĉ izraĊuje po uzoru na ameriĉki model. Ali općenito je vrijedilo pravilo da se svi pretvaraju kao da je domaćeg porijekla. Stoga su se ameriĉki ĉasopisi o radio-tehnici s dijagramima i ĉlancima

0 teoriji "klipirovanja" koji su se u New Yorku prodavali na stolovima pred antikvarijatima, ovdje numerirali, povezivali uzicom, klasificirali i spremali pod peĉatom u vatrostalne sefove, sigurne od ameriĉkih špijuna. Rastavljanje, prigušivanje, smanjivanje volumena zvuka, elektronska diferencijacija i integracija normalnog ljudskog govora bili su tehniĉka profanacija; nešto sliĉno postiglo bi se i kad bi nekome palo na um da rastavi jedno juţnjaĉko ladanjsko podruĉje kao što je, recimo, Novi Afon ili Gurzuf, u sitne ĉestice materije, spremi ih u milijarde kutija za šibice i sve ih izmiješa, otpremi avionom u Nerĉinsk, klasificira i nanovo sastavi na novoj lokaciji tako da se rezultat ne bi mogao razlikovati od originala; da se ponovo dobije suptropski pojas, šum valova na ţalu, juţni zrak 1 mjeseĉina. Isto to, koristeći male pakete elektriĉnih impulsa, valjalo je uĉiniti i s govorom, i to na takav naĉin da bi se ne samo sve moglo jasno razumjeti, već da bi Šef mogao prepoznati po glasu osobu s kojom razgovara. U šaraškama, tim udobnim ustanovama u kojima se nije ĉulo škrgutanje zuba logorske borbe za opstanak, već je odavno postojalo utvrĊeno pravilo da oni zekovi koji su najzasluţniji za uspje- 56 šno rješenje nekog problema dobivaju sveslobodu, novi pasoš i stan u Moskvi; dok ostali ne dobivaju ništa, pa ĉak ni najmanje skraćenje kazne, ili decilitar votke u ĉast pobjednika. Sredine nije bilo. Stoga su meĊu zatvorenicima, koji su uspjeli steći onu logorsku ţilavost koja kao da zeku daje sposobnost da se noktima drţi za površinu uspravnog ogledala, oni najuporniji nastojali da uĊu u Sedmicu, da bi oe odande mogli otisnuti u slobodu.

Tako je u Sedmicu došio grubi inţenjer Markušev kojega je bubuljiĉavo lice gorjelo od ţive ţelje da dade ţivot za ideje pukovnika inţenjera Jakonova. A i drugi njegova soja ušli su na isti naĉin. Ali pronicavi Jakonov odabrao je za Sedmicu neke ljude koji se uopće nisu nastojali sami uvući. To je bio sluĉaj inţenjera Amantaja Bulatova, Tatara iz Kazana koji je nosio velike naoĉale roţnatih okvira, otvorenog ĉovjeka zaglušnog smijeha, osuĊenog na deset godina zato što su ga zarobili Nijemci i što se druţio s narodnim neprijateljem Musom Dţalilom. To je vrijedilo i za Andreja Andrejeviĉa Potapova, specijalista za ultravisoki napon i konstrukciju elektriĉnih centrala. On je dospio u Mavrinsku ša-rašku greškom nekog nespremnog ĉinovnika koji je rukovao karticama u kartoteci GULAG-a. Ali budući da je bio pravi inţenjer i predani radnik, Potapov je brzo našao svoje mjesto u Mavrinu i postao nezamjenjiv u poslu u kojem se radilo s preciznim i kompliciranim aparatima za mjerenje radio-frekvencije. Još jedan ĉlan te skupine bio je inţenjer Horobrov, veliki struĉnjak za radio-tehniku. On je bio dodijeljen na rad u Sedmicu još na samom poĉetku, kad je to bila obiĉna radna jedinica. U posljednje vrijeme dojadila mu je Sedmica i nije više uĉestvovao u njenom luĊaĉkom tempu. A Mamurinu je dojadio Horobrov. Napokon "kad su se i ljudi i konji zapjenili od trke", iz kaznene brigade robijaškog logora na zloglasnom gradilištu 501 kraj naselja Salehar stigao je sumorni tehniĉki genij Bobinin. Njemu su smjesta dodijelili vodeće mjesto u Sedmici. Bio je otrgnut iz samih ralja smrti, a u sluĉaju da pothvat uspije bio bi prvi kandidat za slobodu. Zato je on ostajao budan i radio poslije ponoći, ali radio je s tako prezirnim dostojanstvom da ga se Mamurin bojao. Bobinin je bio jedini ĉovjek u ĉitavoj grupi kome se nije usuĊivao prigovarati. Sedmica je bila prostorija nalik akustiĉkom laboratoriju na katu ispod nje. Bila je jednako opremljena i namještena, osim što nije imala akustiĉke kabine. Jakonov je nekoliko puta dnevno posjećivao Sedmicu i stoga kad bi se pojavio nije dolazilo do one strke i uzbuĊenja koju

izaziva posjet velikog šefa. Samo Markušev i ostali ulizice gurali su se naprijed i pravili se vaţni još više nego obiĉno. Potapov je meĊutim postavio brojilo za frekvenciju na jedino otvoreno mjesto na visokoj polici ispunjenoj instrumentima koja ga je odvajala od ostalog dijela laboratorija. On je svoj posao obavljao brzo, bez bjesomuĉne povremene strke, i u tom je trenutku pravio kutijicu za cigarete od prozirne crvene plastike, koju je narednog jutra namjeravao nekome pokloniti. Mamurin je ustao da pozdravi Jakonova kao sebi ravnog. On nije bio odjeven u tamnomodri kombinezon kao obiĉni zekovi već u skupo vuneno odijelo, ali ni to nije uspjelo uljepšati njegovo izmršavjelo lice i košĉatu pojavu. Izraz koji se u ovom trenutku pojavio na njegovom gotovo kao limun ţutom ĉelu i beskrvnim, samrtniĉkim usnicama, Jako-nov je protumaĉio kao izraz zadovoljstva: "Antone Nikolaiĉu! Sad smo prebacili na svaki šesnaesti impuls i mnogo je bolje. Evo, poslušajte, ja ću vam ĉitati." "Ĉitanje" i "slušanje" bili su uobiĉajeni testovi za ispitivanje kvalitete telefonskog voda. Vod se mijenjao nekoliko puta dnevno dodavanjem ili uklanjanjem ili mijenjanjem pojedinih dijelova, i pripremiti test za formalni indeks artikulacije bio je svaki put vrlo nespretan proces, previše polagan da bi drţao korak sa svakom novom idejom koju su inţenjeri smislili. Osim toga nije imalo smisla dobivati porazne brojke po sistemu koji je nekoć bio objektivan, ali koji je u posljednje vrijeme preuzeo Roitmanov štićenik Nerţin. Kao i obiĉno sav obuzet jednom jedinom misli, ništa ne pitajući i ništa ne objašnjavajući Mamurin se povukao u najudaljeniji kut sobe i odatle, okrenut leĊima i pritisnuvši telefonsku slušalicu na obraz poĉeo ĉitati neki ĉlanak iz novina u zvuĉnik. Na drugom kraju voda Jakonov je stavio slušalice na uši i slušao. Nešto uţasno dogaĊalo se u slušalicama: zvuk Mamurinova glasa bio je svako toliko prekidan pucketanjem, tutnjavom i šištanjem. Ali kao što majka zaljubljeno promatra svog ruţnog potomka, Jakonov ne samo da nije strgnuo slušalice sa svojih izmuĉenih ušiju već je to paţljivije slušao i zakljuĉio da je ta strašna buka nekako manje strašna od one prijašnje strašne buke, koju je

ĉuo prije veĉere. Mamurinovo ĉitanje nije nalikovalo hitroj melodijskoj liniji

razgovora, već je bilo odmjereno i namjerno precizno. Osim toga, ĉitao je odlomak o drskosti jugoslavenskih graniĉara i samovolji jugoslavenskog krvnika Rankovića koji je jednu miroljubivu zemlju pretvorio u masovno muĉilište. Stoga je Jakonov vrlo lako pogodio ono što nije ĉuo, shvatio da je pogodio, zaboravio da je pogodio i bio to više uvjeren da je prijem bolji nego što je bio prije veĉere. Uz to, ţelio je izmijeniti nekoliko misli s Bobininom. Bobinin je sjedio nedaleko, krupan, širokih ramena, kose podšišane kao u robijaša premda su u šaraški bile dopuštene najrazliĉitije frizure. Nije se okrenuo kad je Jakonov ušao u laboratorij; nagnut nad dugaĉku vrpcu foto-oscilogramskog filma mjerio je nešto šestarom. Taj je Bobinin bio kao sićušan kukac, posve beznaĉajan zek, pripadnik najniţe klase. A Jakonov je bio ĉovjek na poloţaju. A ipak, Jakonov se nije mogao natjerati da prekine Bobinina u radu ma koliko da mu je bilo stalo do toga. Ĉovjek moţe sagraditi Empire State Building, disciplinirati prusku vojsku, podići drţavnu hijerarhiju iznad prijestolja Svemogućega, ali ne moţe savladati neshvatljivu duhovnu superiornost nekih ljudi. 58 Ima vojnika kojih se njihovi starješine boje. Ima radnika koji ulijevaju strah u kosti svojim predradnicima, zatvorenika pred kojima dršću isljednici. Bobinin je to znao i koristio je tu svoju moć u odnosima s vlašću. Svaki put kad bi Jakonov razgovarao s njim uhvatio bi samoga sebe u kukavnoj ţelji da se dodvori tom zeku, da ga sluĉajno ne razljuti. Bio je bijesan sam na sebe zbog takvog vladanja, ali primijetio je da se i svi ostali sliĉno odnose prema Bobininu. Skinuvši slušalice Jakonov prekide Mamurina: "Bolje je, Ja-kove Ivaniću, nesumnjivo bolje! Volio bih da Rubin posluša. On ima dobar sluh." Netko tko je nekad bio polaskan Rubinovim mišljenjem rekao je jednom da on ima "dobar sluh". Posve nesvjesno tu su pretpostavku svi prihvatili i povjerovali u nju. Rubin je sluĉajno dospio u šarašku i uspio se tamo zadrţati prevodeći.

Lijevo uho bilo mu je jednako kao u svih drugih ljudi, ali desno je oglušilo u eksploziji na sjeverozapadnom frontu - i tu je ĉinjenicu morao skrivati pošto su ga pohvalili zbog njegova "dobra sluha". Reputacija da ima "dobar sluh" uĉvrstila je njegov poloţaj, sve dok ga on nije još više uĉvrstio svojim velikim djelom u tri sveska: Audio-sintetiĉki i Elektro-akustiĉki aspekt ruskoga govora. Telefonirali su, dakle, u akustiĉki laboratorij i pozvali Rubina. Dok su ĉekali, slušali su ponovo sami po deseti put. Markušev je nabranih obrva i napregnutih oĉiju od koncentracije naĉas uzeo telefon i odluĉno izjavio da je bolje, da je sad mnogo bolje. (Ideja da se prebaci na šesnaesti impuls bila je njegova; stoga je ĉak i prije nego je došlo do prebacivanja znao da će nastupiti poboljšanje.) Dirsin se neodluĉno smiješio, kao da se izvinjava, i kimao glavom. Bulatov je vikao preko ĉitavog laboratorija da bi se valjalo udruţiti sa struĉnjacima za šifre i prebaciti se na osnovicu od trideset i dva impulsa. Dva usluţna elektriĉara, nateţući slušalice svaki na svoju stranu dok su slušali na jedno uho, smjesta su radosno i oduševljeno potvrdili da se zaista bolje ĉuje. Bobinin je i dalje mjerio oscilogram ne podiţući pogleda. Crna kazaljka velikog elektriĉnog sata na zidu skoĉila je na deset i trideset. Uskoro će završiti rad u svim laboratorijima, osim u Sedmici, specijalni ĉasopisi bit će zakljuĉani u sefove, zekovi će se vratiti u svoje stanove na spavanje, a slobodni namještenici trĉat će do autobusne stanice, jer su u kasnim satima autobusi rjeĊe prolazili. Uja Terenteviĉ Horobrov, u pozadini laboratorija gdje ga rukovodioci nisu mogli vidjeti, uputio se teškim korakom iza zida polica prema Potapovu. Horobrov je bio iz Vjatke, i to iz najudaljenijeg podruĉja blizu Kaja, iza kojega se kroz šume i moĉvare na stotine kilometara proteţe podruĉje daleko prostranije od Francuske, zemlja GULAG-a. On je vidio i shvaćao više nego mnogi drugi, ali zato što je uvijek morao skrivati svoje misli i potiskivati osjećaj za pravdu tijelo mu se pognulo i lice postalo neprijazno, a kraj usana se urezale duboke bore. Napokon, na prvim poslijeratnim izborima više nije

mogao izdrţati i na svom listiću ispisao grube seljaĉke psovke na raĉun Najvećeg genija meĊu genijima. 59 Bilo je to vrijeme kad se razrušene kuće nisu popravljale, a polja nisu zasijavala zbog oskudice radne snage. Ali ĉitav mjesec dana nekoliko mladih detektiva prouĉavalo je rukopis svakog glasaĉa na tom podruĉju, i Horobrova su uhapsili. Otišao je u logor osjećajući neko priprosto zadovoljstvo - napokon će tu moći govoriti onako kako hoće. Ali u obiĉnim logorima to nije bilo moguće. Doušnici su obasipali Horobrova denuncijacijama, i opet je morao drţati jezik za zubima. U šaraški mu je zdrav razum nareĊivao da se izgubi u aktivnosti Sedmice da bi sebi osigurao, ako već ne osloboĊenje, a ono barem pristojnu egzistenciju. Ali gaĊenje zbog tolikih nepravda, uz njegov vlastiti sluĉaj, poraslo je u njemu do te mjere, da mu se zgadio i ţivot. Zašavši za Potapovljev zid od polica sagnuo se nad njegov stol i tiho predloţio: "Andreiĉu. Vrijeme je da se ide. Subota je." Potapov je upravo namjestio ruţiĉastu kopĉu na prozirnu crvenu kutiju za cigarete. Zabacio je glavu u stranu, diveći se svom djelu i upitao: "šta kaţeš, Terentiĉu - boje se slaţu, je li?" Budući da ga drug nije ni pohvalio ni pokudio, Potapov sa zanimanjem pogleda Horobrova preko svojih naoĉala s prostim metalnim okvirima kao neka stara bakica. "Ĉemu izazivati sudbinu?" reĉe on. "Vrijeme radi za nas. Anton će otići i mi ćemo se onda smjesta iz-gubiti." Imao je obiĉaj da rastavlja vaţnije rijeĉi na slogove i da svaki malo istakne. U meĊuvremenu je Rubin već stigao u laboratorij. Sada, u jedanaest sati naveĉer, pošto je radni dan završio, Rubin, koji je i tako ĉitavu veĉer bio u lirskom raspoloţenju, ĉeznuo je samo da se vrati u spavaonicu i da nastavi ĉitati Hemingwaya. MeĊutim, pretvarajući se da pokazuje veliki interes za kakvoću novog voda Sedmice zamolio je Markuševa da ĉita, budući da se njegov visoki glas s osnovnim tonom od sto šezdeset herca na sekundu loše prenosi. (Takvim izjavama on je smjesta stekao glas struĉnjaka.) Metnuvši slušalice na uši, Rubin je slušao i

nekoliko puta naredio Markuševu da ĉita jaĉe, ili piše, da ponavlja fraze "Punaĉke pastrve plivaju potokom" i "pogledah, skoĉih i pobijedih" - fraze koje je Rubin izmislio za ispitivanje individualnih kombinacija zvukova i koje su bile vrlo dobro poznate svakome u šaraški. Napokon, on je iznio mišljenje da postoji opća tendencija prema poboljšanju: samoglasnici se prenose upravo izvanredno, bezvuĉni dentali nešto gore; još uvijek ima smetnji kod glasa "ţ"; a grupa suglasnika, tako ĉesta u slavenskim jezicima, "vsp" posve je nejasna i zahtijeva daljnji rad. Glasovi su u zboru izrazili veselje što je vod bolji. Bobinin je podigao pogled s oscilograma i rekao prezirnim, dubokim basom: "Idioterija! Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Uopće nema smisla pokušavati napraviti nešto na osnovu nagaĊanja. Treba pronaći metodu." Svi su ušutjeli pod njegovim ĉvrstim, nepokolebivim pogledom. Iza svoje police Potapov je prilijepio ruţiĉastu kopĉu na kutiju za cigarete pomoću kruškovog ekstrakta. Potapov je proveo 60 tri godine u njemaĉkim logorima i preţivio je prvenstveno zahvaljujući svojoj nadljudskoj sposobnosti da pravi zgodne upaljaĉe za cigarete, kutije za cigarete i ĉibuke od otpadaka i bez ikakva alata. Nikome se nije ţurilo da napusti posao, premda je bilo veĉe uoĉi "ukradene" nedjelje. Horobrov se ispravi. Odloţivši materijal koji je valjalo predati i zakljuĉati u sef na Potapovljev stol, on zakoraĉi iza polica i krene prema izlazu, prolazeći kraj gomile koja se okupila oko "klipera". Mamurin, blijed, bijesno ga pogleda u leĊa i zazove: "Uja Terentiĉu! Zašto i vi ne slušate? Uostalom, kamo ćete?" Horobrov se polako okrene i smiješeći se podrugljivo odgovori vrlo jasnim glasom: "Bilo bi mi milije da to nisam morao glasno reći. Ali ako baš insistirate; upravo u ovom trenutku idem na toalet - ili ako hoćete, u zahod. Ako tamo sve dobro proĊe, poći ću u zatvor i leći u krevet." U tišini koja je nastala Bobinin, koji se gotovo nikad nije ni smiješio, poĉeo se tresti od

smijeha. Bila je to pobuna. Mamurin zakoraĉi naprijed kao da će udariti Horobrova i piskavim ga glasom upita: "Kako to mislite, spavati? Svi drugi rade, a vi ćete ići spavati?" Horobrov odgovori s rukom na kvaki, oĉigledno se jedva suzdrţavajući: "Da, baš tako - spavati! Radio sam dvanaest sati koje Ustav nalaţe - i to je dovoljno." Bio je na granici da izvali još nešto što bi bilo nepopravljivo, ali vrata se u tom trenutku naglo otvore i deţurni najavi: "Antone Nikolaicu! Hitno vas zovu na vanjski telefon." Jakonov ţurno ustane i iziĊe ispred Horobrova. Uskoro je i Potapov ugasio svoju stolnu svjetiljku, poloţio svoje i Horobrovljeve tajne dokumente na stol Bulatova i neprimjetno odšepesao prema izlazu, štedio je desnu nogu poslije nesreće na motoru koju je doţivio još prije rata. Jakonova je na telefon zvao pomoćnik ministra Sevastjanov. Morao se javiti u ministarstvo o ponoći. Jakonov se vrati u svoj ured Verenjovu i Nerţinu, otpusti Nerţina i pozove Verenjova da poĊe s njim automobilom. Zatim obuĉe kaput i rukavice, ponovo priĊe pisaćem stolu i pod bilješku "Nerţina otpremiti" pridometne: "I Horobrova takoĊer". 61 u 12 TREBALO JE DA LAŢE Kad se Nerţin vratio u akustiĉki laboratorij obuzet nelagodnim osjećajem da je uĉinio nešto nepopravljivo premda toga još nije bio potpuno svjestan, Rubina više nije bilo. Ostali su još svi bili na okupu. Valentulja, baveći se u prolazu nekom ploĉom na kojoj je bilo poredano bezbroj radio-lampi, pogleda ga ţivahnim oĉima.. "Polako, mladiću!" reĉe on zaustavivši Nerţina podignutim dlanom, kao što policajac zaustavlja kola. "Zašto u trećoj etapi nema struje? Znate li vi?" Tada se prisjetio: "A, da, zašto su vas pozvali? Qu"est-ce que c"est que c"est passe?"

"Ne budite neotesan, Valentine", reĉe Nerţin mrzovoljasto izbjegavajući pitanje. Nije mogao priznati tom svećeniku svoje vlastite znanosti da se maloĉas odrekao matematike. "Ako imate neprilika", izjavi Valentin, "mogu vam dati dobar savjet: ukljuĉite plesnu muziku. Jeste li ĉitali ono... kako se ono zove? Znate, onog pjesnika s cigaretom u zubima. Ne barata lopatom već poziva druge. Milicija moja, zaštićuje me; u zabranjenoj zoni divno mi je. Zaista, što još moţemo traţiti osim plesne muzike?" I Valentin, ne ĉekajući odgovora nego već zauzet novom mišlju, zazove: "Vadka! Ukljuĉi oscilograf." Kad se pribliţio svom stolu Nerţin opazi da je Simoĉka silno preplašena. Gledala ga je ravno u oĉi i tanke su joj se obrve trzale. "Gdje je Bradonja, Serafima Vitaljevna?" "Anton Nikolajeviĉ pozvao ga je u Sedmicu", odgovori Simoĉka glasno. A još glasnije, tako da svatko moţe ĉuti reĉe: "Glebe Vikentiĉu, prokontrolirajmo nove tabele rijeĉi. Još imamo pola sata vremena." 62 Simoĉka je bila jedan od spikera u vjeţbama izgovora. Izgovor svih spikera morao je odgovarati odreĊenoj normi jasnoće. "A gdje vas mogu kontrolirati u ovoj buci?" "Pa - idemo u kabinu." Ona znaĉajno pogleda Nerţina, uzme listu rijeĉi ispisanih tintom na crtaćem papiru i uĊe u kabinu. Nerţin poĊe za njom. Zatvorio je pola metra debela vrata za sobom i povukao zasun, zatim se provukao kroz uska druga vrata, takoĊer ih zatvorio i navukao zastor. Simoĉka mu se objesi oko vrata stojeći na vrhovima prstiju i poljubi ga u usta. U tom skuĉenom prostoru on podigne krhku sitnu djevojku uvis i sjedne na jedinu stolicu ispred koncertnog mikrofona, smjestivši je na svoja koljena.

"Zašto vas je Anton pozvao? Što se dogodilo?" "Pojaĉalo valjda nije ukopĉano? Nećemo ovo objavljivati preko zvuĉnika?" "Što se dogodilo?" "Zašto misliš da se nešto dogodilo?" "Osjetila sam odmah ĉim su vas pozvali. A i na licu vam vidim." "Koliko sam ti puta rekao da mi ne govoriš "vi"?" "Ali ako je to meni teško?" "Ali ako ja to ţelim?" "što je bilo?" Osjećao je toplinu njenog laganog tijela na svojim koljenima; njegov obraz bio je priljubljen uz njen. Vrlo neobiĉan osjećaj za zatvorenika. Koliko je već godina prošlo otkako je bio tako blizu ţeni? Simoĉka je bila nevjerojatno lagana, kao da su joj kosti pune zraka, kao da je napravljena od voska. Gotovo da uopće nije imala teţine, kao neka pernata ptiĉica. "Pa, mala moja... ĉini se da ću skoro otići." Ona se okrene u njegovu naruĉju i pritisne sitne ruke na njegove sljepooĉnice, tako da joj je šal spao s ramena. "Kamo?" "Kako misliš, kamo? Mi dolazimo iz bezdana. I vraćamo se tamo odakle smo došli - u logor." "Dragi moj, zašto?" Nerţin je gledao izbliza, ne shvaćajući, u raširene oĉi te neugledne djevojke ĉiju je ljubav tako neoĉekivano stekao. Ona je bila više dirnuta njegovom sudbinom nego on sam. "Mogao sam ostati", reĉe on tuţno. "Ali u drugom laboratoriju. I tako ne bismo bili zajedno." Ĉitavim svojim sitnim tijelom privila se uz njega, poljubila ga, upitala ga da li je voli. Zašto je u ovih nekoliko tjedana poslije prvog poljupca štedio Simoĉku? Zašto se saţalio na nju, drţeći na umu njenu iluzornu buduću sreću? Bilo je vrlo malo vjerojatnosti da će ona ikada naći nekoga tko će je oţeniti; naprosto će dopasti nekome u šake. Djevojka je sama od svoje volje došla k tebi u zagrljaj, priljubila ti se s tako zastrašujućom spremnošću.

Zašto se odricati, uskraćivati i sebi i njoj? Prije nego potone u logor gdje zacijelo neće biti ovakve prilike dugi niz godina. 63 Gleb reĉe uzbuĊeno: "Ţao mi je da te ovako ostavljam. Volio bih da sa sobom ponesem sjećanje na tvoje - tvoje - hoću reći - da ti ostavim dijete." Ona smjesta sakrije svoje postiĊeno lice, odupirući se njegovim prstima koji su joj pokušavali opet podignuti glavu. "Malena, molim te ne skrivaj se. Podigni glavicu. Zašto nešto ne kaţeš? Zar ti to ne ţeliš?" Ona podigne glavu i iz dubine duše reĉe: "Ćekat ću vas! Preostalo vam je još pet godina? Ĉekat ću vas tih pet godina. A kad budete slobodan, vratit ćete mi se?" On joj to nije rekao. Postavila je stvari naglavce, kao da on nema supruge, ĉvrsto je odluĉila da se uda - draga mala nosata djevojĉica! Glebova je ţena ţivjela tamo negdje vani, u Moskvi. Negdje u Moskvi, ali isto tako je mogla ţivjeti na Marsu. A pored Simoĉke na krilu i pored supruge na Marsu, postojali su takoĊer zakopani u njegovom pisaćem stolu zapisi koji su ga stajali toliko truda, njegove prve blijeske o razdoblju poslije Lenjina, formulacije u kojima su bile sadrţane njegove najljepše misli. Ako ga otpreme zatvorskim transportom sve će te bilješke biti osuĊene na spaljivanje. Trebalo je da laţe i da joj kaţe da će se vratiti. Da laţe, da obećava, kao što svi uvijek obećavaju. I tada bi, kad zaista ode, mogao ostaviti ono što je napisao njoj na ĉuvanje. Ali nije mogao smoći snage da laţe tim oĉima koje su ga promatrale tako pune nade.

Izbjegavajući njihov pogled, on poljubi uglata mala ramena koja je otkrio ispod bluze. ćas kasnije on reĉe oklijevajući: "Jednom si me pitala što to cijelo vrijeme pišem." "Da, što pišeš?" upita ga Simoĉka s neskrivenom znatiţeljom, po prvi put ga oslovivši sa "ti". Da ga nije prekinula, da ga nije tako gorljivo potaknula, vjerojatno bi joj nešto bio rekao u tom trenutku. Ali u njenom glasu bilo je toliko nestrpljenja da ga je to uĉinilo opreznim. Tolike je godine proveo u svijetu gdje je sve bilo isprepleteno lukavim i nevidljivim tankim ţicama povezanim s detonatorom mina. Te povjerljive, zaljubljene oĉi - vrlo bi lako mogle raditi za sluţbu sigurnosti. Napokon, kako je to meĊu njima poĉelo? Prvi puta je ona dodirnula njegov obraz, a ne on njen. Moţda je to bila stupica. "Nešto povijesno", reĉe on. "Općenito povijesno, iz vremena Petra Velikog. Ali za mene to mnogo znaĉi. Da, pisat ću dalje sve dok me Jakonov ne izbaci. Ali gdje ću to sve ostaviti kad odem?" Njegov je pogled sumnjiĉavo ispitivao dubinu njenih oĉiju. Simoĉka se mirno nasmiješi. "Zašto pitaš? Daj sve meni. Ja ću to ĉuvati. Samo dalje piši, dragi." I tada, pokušavajući da od njega sazna ono što ţeli, reĉe: "Reci, je li tvoja ţena vrlo lijepa?" 64 Telefon koji je spajao kabinu s laboratorijem zazvoni. Si-moĉka podigne slušalicu ne pribliţujući je usnama i pritisne dugme da bi je ĉuli na drugom kraju voda. Sjedeći sva rumena, neuredne odjeće, ona poĉne ĉitati artikulacione vjeţbe ravnomjernim jednoliĉnim glasom: "Dop, fskop, štap. Da? što, Valentine Martiniĉu, dvojnu diodu-triodu? Nemamo 6G7, ali mislim da imamo jednu 6G2. Sad ću završiti tabelu rijeĉi pa ću doći. Drut, mut, šut." Ona otpusti dugme i lagano dodirne glavom Glebovu. "Moram ići. Ovo postaje upadljivo. Pustite me sada da idem. Molim vas ..." Ali u njenom glasu nije bilo prave odluĉnosti. On je zagrli, privijajući još ĉvršće njeno tijelo uza se.

"Nikamo ne ideš! Ja hoću - ja ..." "Nemojte! Ĉekaju me. Moram zatvoriti laboratorij." "Sad, odmah! Ovdje!" zahtijevao je on. I poljubi je. "Ne danas." "Kada?" Ona ga pokorno pogleda. "U ponedjeljak. Ja ću opet biti deţurna umjesto Lire. DoĊite ovamo u pauzi za veĉeru. Bit ćemo sami ĉitav sat. Ako samo onaj ludi Valentulja ne doĊe raditi." Dok je Gleb otkljuĉavao i otvarao vrata, Simoĉka se uspjela zakopĉati i poĉešljati, te je izišla prije njega, dostojanstvena i hladna. 3 U prvom krugu 65 13 MODRO SVJETLO "Jednog dana ću zavitlati cipelu u tu modru ţarulju. Ide mi na ţivce." "Promašit ćeš." "Na ĉetiri metra? Kako mogu promašiti? Kladim se u sutrašnji kompot da ću je pogoditi." "Skini cipele na donjem leţaju. To je skoro metar dalje." "Dakle, s pet metara. Zvijeri - što još neće smisliti da napakoste zeku? Ĉitavu mi noć pritišće oĉi." "Modro svjetlo?" "Da, modro svjetlo. Svjetlo vrši pritisak. Lebedev je to otkrio. Aristipe Ivaniću, spavate li? Budite ljubezni - dodajte mi moju cipelu." "Mogu vam dodati cipelu, Vjaĉeslave Petroviĉu, ali recite mi prvo što vas to smeta kod modrog svjetla?" "Prije svega, ono radi na kratkome valu i stoga ima više kvanta. A kvanta mi neprestano udaraju u oĉi."

"To je svjetlo blago i podsjeća me na modru svjetiljku pred ikonom koju je moja majka uveĉe palila kad sam bio dijete." "Mama! U plavim poramenicama! Eto ti - i sad te pitam: kako moţeš ljudima zagarantirati demokraciju? Zapazio sam da u svakoj ćeliji i najbeznaĉajnije pitanje - u vezi s lavorima ili brisanjem podova - uzvitla najrazliĉitija suprotna mišljenja. Sloboda bi znaĉila kraj ĉovjeĉanstva. Na ţalost, samo mu toljaga moţe pokazati istinu." "Da, ali ne bi bila loša ideja staviti ovamo jedno kandilo. Nekad je tu bio oltar." "Ne oltar, nego kupola pod oltarom. IzmeĊu su umetnuli još jedan kat." "Dmitrije Aleksandroviĉu, što to radite? Otvarate prozor u prosincu! Dosta je toga!" "Gospodo, baš kisik ĉini zeka besmrtnim. Ovdje ima dvadeset ĉetiri ĉovjeka u sobi, a vani nema ni mraza ni vjetra. Otvaram prozor samo toliko da stane jedan svezak Erenburga." "Neka bude još malo više! Ovdje gore je strašno zagušljivo!" "Erenburg po širini ili Erenburg po visini?" "Erenburg po visini, naravno. Odliĉno pristaje u okvir." "Pa ovdje je da poludiš! Gdje je moj logorski kaput?" "Poslao bih ja sve te ljubitelje kisika u Oimvakon. Na javne radove. Pri šezdeset stupnjeva ispod nule dvanaest sati dnevno; zavukli bi se oni i u kozju štalu da se zaštite od zime." "U principu nemam ništa protiv kisika, ali zašto je to uvijek ledeni kisik umjesto toplog kisika?" "Šta se ovdje do vraga zbiva? Zašto je u sobi mraĉno? Zašto su već ugasili bijelo svjetlo?" "Valentulja, ponašate se kao nevinašce. Vi bi šetali okolo i do jedan. Kakvo vam svjetlo treba o ponoći?" "A i kicoš ste." "U modrom sam kombinezonu kao iz ţurnala. U zatvoru - prekrasno!" "Opet ste zapušili cijelu sobu! Zašto svi morate pušiti? Fuj, što smrdi! A i ĉajnik je posve hladan."

"Gdje je Lev?" "Kako? Zar nije u krevetu?" "Ima jedno dvadesetak knjiga, ali Leva nema." "Vjerojatno je tamo kod klozeta." "Zašto?" "Tamo su namjestili bijelu ţarulju, a zid je topao od kuhinje. Vjerojatno ĉita. Ja se idem oprati, što da mu kaţem?" "... Da, eto, bilo je ovako: ona mi je namjestila leţaj na podu, a ona je legla gore na krevet, što je to bio soĉan zalogajĉić, soĉan! ;< "Drugovi, molim vas. Govorite o neĉemu drugome, ne o ţenama. Budući da se hranimo mesom, to moţe postati društveno opasna tema." "Hajde brbljavci, prestanite! Zvono za gašenje svjetla već je davno zazvonilo." "Da, ali ovdje još ima mnogo glazbe." "Ako hoćeš spavati, spavat ćeš." "... U Africi sam sluţio pod Rommelom. Nije bilo dobro što je bilo tako jako vruće i što nije bilo vode." "... U Arktiĉkom oceanu postoji otok koji se zove Mahotkin. Mahotkin je bio pilot na Arktiku. Sad je u zatvoru zbog antisovjet-ske propagande." "Mihailo Kuzmiĉu, zašto se prevrćete?" "Pa valjda se imam pravo okrenuti, ili moţda nemam?" "Imate, ali zapamtite da se svaki mali pokret dolje ovdje gore osjeća neizmjerno pojaĉan." "Ivane Ivanoviĉu, niste vi bili u logorima. Ako se netko tamo popne na leţaj za ĉetvero ostala trojica se ljuljaju. A onda se netko 67 na donjem leţaju sjeti, objesi zastor, dovede ţensku i dade se na posao. To vam je kao zemljotres. Ali ljudi svejedno spavaju." "Grigorije Borisoviĉu, kad

ste vi prvi put došli u šarašku?" "Mislio sam da stavim jednu pentodu i mali reostat." "Bio je nezavisan, oprezan ĉovjek. Kad bi uveĉe izuvao cipele ne bi ih ostavljao na podu već bi ih stavljao pod glavu." "U tim godinama nikad se ništa nije ostavljalo na podu." "Ja sam bio u Auschwitzu. U Auschvvitzu je bilo uţasno: ĉovjeka su vodili u krematorij ravno sa stanice, dok je glazba svirala." "Tamo je bilo odliĉno za ribolov, to je jedno, a drugo je bio lov. U jesen si mogao izići na jedan sat i objesiti preko ramena ĉitav niz fazana. Ako si zašao u trsku, tamo je bilo veprova a vani na poljima zeĉeva." "Sve su te šaraške osnovane 1930, kad su osudili inţenjere iz "Prompartije" zbog suradnje s Britancima i odluĉili da utvrde koliko će posla moći obaviti u zatvoru. Inţenjer na ĉelu prve šaraške bio je Leonid Konstantinoviĉ Ramzin. Eksperiment je uspio. Van zatvora bilo je nemoguće imati dva velika inţenjera ili dva istaknuta nauĉna radnika u jednoj konstitucionoj grupi. Oni bi se borili oko toga tko će steći reputaciju, ime, Staljinsku nagradu, i prije ili kasnije jedan bi izgurao drugoga. Stoga se izvan zatvora svi konstrukcioni biroi sastoje od jedne bezbojne skupine oko jednog briljantnog mozga. Ali u šaraški? Nikome ne prijeti ni novac ni slava. Nikolaj Nikolaiĉ dobiva pola ĉaše kisela vrhnja, a Pjotr Petroviĉ dobiva jednaku koliĉinu. Desetak akademskih lavova prebiva mirno zajedno u istoj jazbini zato što nemaju kamo otići. Dosadno je igrati šah ili pušiti. Pa zašto da nešto ne izumimo? Hajdemo. Mnogo toga stvoreno je na taj naĉin. I to je osnovna ideja šaraške." "Prijatelji, jedna novost! Bobinina su nekamo odveli." "Valentulja, prestani cviliti ili ću te zadaviti jastukom!" "Kamo, Valentulja?" "Kako su ga odveli?" "Došao je potporuĉnik; rekao mu je da obuĉe kaput i uzme kapu." "Sa stvarima?" "Bez stvari." "Vjerojatno su ga pozvali glavešinama." "Oskolupovu?" "Oskolupov bi došao ovamo sam. Pokušaj još malo više." "Ĉaj je hladan, svinjarija!"

"Valentulja, uvijek zveckate ţlicom o ĉašu dok miješate, a to mi već ide na ţivce." "Kako ću inaĉe rastopiti šećer?" "Tiho." "Samo se nebeske katastrofe odvijaju tiho, jer se zvuk ne prenosi u stratosferu. Kad bi nova zvijezda eksplodirala iza naših 68 leĊa mi to ĉak ne bismo ni ĉuli. Ruska, pokrivaĉ ti pada, zašto visiš preko ruba kreveta? Spavaš li? Znate li da je naše sunce nova zvijezda i da je zemlja osuĊena na propast u najbliţoj budućnosti?" "Ja to ne ţelim vjerovati. Ja sam mlad i hoću ţivjeti." "Ha, ha, kakav primitivizam! C"est le motl On hoće ţivjeti. Što je ĉaj hladan!" "Valentulja, kamo su odveli Bobinina?" "Odakle da ja znam. Moţda k Staljinu." "A što bi ti uĉinio, Valentulja, da tebe odvedu Staljinu?" "Mene? Ho, ho! Iznio bih mu ja sve svoje prituţbe, od A do Z." "Na primjer, koje?" "Pa, eto, sve, sve. Par exemple zašto moramo ţivjeti bez ţena? To ograniĉuje naše kreativne mogućnosti." "Prjanĉikov, zaveţi već jednom! Svi već davno spavaju. O ĉemu to klepećeš?" "Ali ako se meni ne spava?" "Prijatelji, tko puši? Sakrijte cigaretu. Dolazi potporuĉnik." "Šta taj gad radi ovdje? Nemojte se spotaknuti, graĊanine potporuĉniĉe, mogli biste razbiti svoj veliki nos." "Prjanĉikov!" "Što je?" "Gdje ste? Spavate li već?" "Da, spavam." "Obucite se, hajde, obucite se, stavite kaput i kapu!" "Sa stvarima?"

"Bez. Brzo. Kola ĉekaju." "Idem s Bobininom?" "On je već otišao. Za vas imamo druga kola." "Kakva kola, potporuĉniĉe, crna marica?" "Brţe, brţe. Ne, pobeda." "Tko je poslao po mene?" "Hajde, Prjanĉikov, zašto bih ja to sve vama morao tumaĉiti? Ne znam ni ja. Brţe." "Valentulja, reci im sve tamo gore." "Kaţi im da im#tao pravo na posjete. Zašto do vraga zatvorenici iz odjela 58 mogu primati posjete samo jedanput godišnje?" "Kaţi im i za šetnje." "Za pisma." "I za odjeću." "Rot front, momci! Ha, ha! Adieu!" "Druţe potporuĉniĉe! Gdje je Prjanĉikov?" "Već stiţe, druţe majore! Evo ga!" "Samo im sve istresi, Valentulja, ništa se ne stidi." "šta znaĉi ova vraţja strka usred noći?" 69 "Što se dogodilo?" *5 "Ovoga nikad prije nije bilo." "Moţda je poĉeo rat. Izvlaĉe ih na strijeljanje." "Ne budi lud! Tko bi se bavio s nama pojedinaĉno i po dvoje? Kad bi bio rat, sve bi nas odjednom pokosili ili bi nam zarazili kašu kugom." "Dobro, prijatelji, vrijeme je spavanju! Sve ćemo sutra saznati." "... To se dogaĊalo 1939, a 1940. Berija je pozvao Borisa Sergejeviĉa Steĉkina iz šaraške. On nije bio od onih koji se vraćaju praznih ruku. Ili bi se promijenio upravitelj zatvora ili bi se produţilo vrijeme za šetnju. Steĉkin nikad nije mogao podnijeti taj sistem podmićivanja, te razliĉite kategorije opskrbe, po kojima akademik dobiva jaja i kiselo vrhnje, profesor ĉetrdeset deka maslaca, a obiĉni tegleći konji samo polovicu. Bio je on dobar ĉovjek, Boris Sergejeviĉ - Bog mu daj duši lako..." "Umro je?" "Ne! Pustili su ga na slobodu. Dali su mu Staljinsku nagradu." 70 14 SVAKOM JE MUŠKARCU POTREBNA DJEVOJKA!

Tada je umoran, odmjeren glas starog zatvorenika Adamsona umuknuo. On je bio u šaraški već po drugi put. Tu i tamo još je netko šaputao neku nedovršenu priĉu. Netko je hrkao glasno i s vremena na vrijeme eksplozivno. Modra ţarulja smještena u okrugli svod iznad dvostrukih vrata bacala je nejasno svjetlo na dvanaest leţaja na kat rasporeĊenih lepezasto po velikoj, polukruţnoj sobi. Ta soba, nesumnjivo jedina te vrsti u Moskvi, imala je dobrih deset metara u promjeru. Bila je pokrivena prostranom kupolom nad kojom se uzdizala šesterokutna kula, a u kupoli bilo je pet elegantnih okruglih prozora. Prozori na vanjskom zidu imali su rešetke ali nisu bili zabijeni daskama, te se danju moglo vidjeti preko ceste neureĊeni šumoviti park. Odatle se u ljetne veĉeri ĉulo uzbudljive, dirljive pjesme usamljenih djevojaka iz moskovskih predgraĊa. Leţeći na svom gornjem leţaju kraj središnjeg prozora, Ner-ţin nije spavao, nije ĉak ni pokušavao spavati. Ispod njega inţenjer Potapov već je davno spavao mirnim snom radnog ĉovjeka. Na gornjim leţajima do njega bili su njemu slijeva, s druge strane prolaza, struĉnjak za vakuume Zemelja, okrugla lica, bezbriţno ispruţen i teško dišući; njemu nadesno, na leţaju tik do njegova, Ruska Doronin, jedan od najmlaĊih zekova u šaraški prevrćući se u besanici. Ispod Zemelje leţaj Prjanĉikova bio je prazan. Sad kad je mogao mirno razmisliti o razgovoru u uredu Jakonova, Nerţinu je sve postalo mnogo jasnije. Ĉinjenica da je odbio da radi u kriptografskoj grupi nije bila obiĉan incident već sudbonosna prekretnica u njegovu ţivotu. Ona će posve sigurno uroditi, i to moţda vrlo brzo, dugim i muĉnim putovanjem u Sibir ili na Arktik, u smrt ili u tešku pobjedu nad smrću. ţelio je razmišljati o tom iznenadnom prijelomu u njegovom ţivotu, što mu je uspjelo uĉiniti za vrijeme ovog trogodišnjeg odmora u šaraški? Je li dovoljno ukrotio svoj karakter prije tog novog skoka u ponor logora?

71 Sluĉajno je naredni dan bio Glebov trideset prvi roĊendan. (Naravno, nije imao srca da podsjeti prijatelje na taj datum.) Je li to bila sredina njegova ţivota, ili završetak, ili samo poĉetak? Misli su mu se poĉele komešati. Nije se mogao usredotoĉiti na najbitnije. S jedne strane obuzeo ga je osjećaj slabosti; napokon još uvijek nije bilo prekasno da sve ispravi, da pristane da radi na kriptografiji. Opet je osjetio bol onih dugih mjeseci za vrijeme kojih nije vidio svoje ţene. Prošla je gotovo godina dana otkako mu je odobren posjet. Hoće li mu odobriti još jedan prije nego ode? I napokon se u njemu probudio oštar, hitar, ĉvrst momak koji se odavno rodio u malom djeĉaku dok je ĉekao u redu pred pekarnicama za vrijeme Prve petoljetke. Taj ţilavi unutarnji ja već se pripremio za bezbrojne pretrage koje su ga išĉekivale - na odlasku iz Mavrina, u prihvatnom centru u Butirki; u Krasnoj Presni - i kombinirao kako će sakriti komadiće slomljenog grafita iz olovke u podstavljenom kaputu, kako će prokrijumĉariti svoje staro radno odijelo iz šaraške - budući da je za radnog zeka svaki sloj odjeće bio dragocjen - kako će dokazati da je aluminijska ţliĉica koju je ĉuvao ĉitavo to vrijeme liĉno njegova i da nije ukradena iz šaraške, koja je imala gotovo istu vrst. Osjećao je neodoljivu ţelju da ustane i da se u svjetlu modre ţarulje poĉne pripremati, pakovati, izmišljati mjesta gdje će sakriti stvari. U meĊuvremenu je Ruska Doronin svako malo naglo mijenjao poloţaj. Prvo je leţao na trbuhu s glavom pod jastukom i navukao pokrivaĉ preko sebe, otkrivajući noge. Zatim se prevrnuo na leĊa zbacivši pokrivaĉ tako da se vidjela gornja bijela plahta i tamna donja. (Poslije svakog kupanja mijenjali su jednu od dvije plahte, ali u prosincu šaraška je prekoraĉila svoju kvotu za sapun te su sve kupke ukinute.) Iznenada je sjeo i odgurnuo se zajedno s jastukom do uzglavlja ţeljeznog kreveta. Na rubu madraca otvorio je jedan svezak Mommsenove Povijesti Rima. Opazivši da Nerţin ne spava već da zuri ravno u svjetiljku, Ruska ga upita promuklim šapatom: "Glebe! Imaš li cigaretu? Daj mi."

Ruska obiĉno nije pušio. Nerţin posegne rukom u dţep svog kombinezona koji je visio sa strane leţaja, izvuĉe dvije cigarete i oni zapale. Ruska je pušio s koncentracijom, ne okrećući se prema Ner-ţinu. Pod lepršavim oblakom smeĊaste kose lice mu je bilo privlaĉno ĉak i u sablasnom svjetlu modre ţarulje. Uvijek se mijenjalo: katkada je djelovalo jednostavno i djeĉaĉki, a katkada je to bilo lice duhovitog varalice. "Tresi ovamo", reĉe Nerţin, pruţajući mu praznu kutiju Belo-mora kao pepeljaru. Poĉeli su u nju istresati pepeo. Ruska je u šaraški bio od ljeta i Nerţinu se dopao na prvi pogled. Ruska je pobuĊivao njegove zaštitniĉke osjećaje. Ali kasnije se utvrdilo da Ruski, premda su mu tek dvadeset tri godine (a osudili su ga na punu kaznu od dvadeset pet godina), uopće nije potrebna zaštita. I njegov karakter i njegov pogled na svijet oblikovali su se u kratkom, ali burnom ţivotu - ne 72 toliko za vrijeme ona dva tjedna koja je proveo na Moskovskom univerzitetu ili dva tjedna na Lenjingradskom univerzitetu, koliko tokom dvije godine dok je ţivio s krivotvorenim pasošima i nalazio se na svesaveznom popisu kriminalaca (Glebu je povjerio tu briţno ĉuvanu tajnu), poslije ĉega je proveo dvije godine u zatvoru. Brzo shvaćajući, odmah je savladao prašumske zakone GULAG-a, uvijek je bio na oprezu, iskreno razgovarao s vrlo malim brojem ljudi, a kod svih ostalih ostavljao dojam djetinje otvorenosti. Uz to bio je energiĉan i nastojao je mnogo toga uĉiniti u kratko vrijeme; a ĉitanje mu je bilo jedno od glavnih zanimanja. Gleb, nezadovoljan svojim uskomešanim, sitniĉavim mislima i ne osjećajući nikakve ţelje da spava prošaputa u tišini sobe: "Slušaj. Kako napreduje tvoja teorija o ciklusima?" O toj su teoriji nedavno raspravljali, i Ruska je potraţio potvrdu svom mišljenju u Mommsenu. Ruska se okrenu na šapat, ali ga je gledao bez razumijevanja. Ĉelo mu se

nabralo od napora da shvati pitanje. "Rekao sam, kako napreduje tvoja teorija o cikliĉkim promjenama?" Ruska duboko uzdahne i napor mu išĉezne s lica zajedno s nemirnim mislima koje su ga zaokupljale dok je pušio. On se spusti na lakat, odbaci ugašen ĉik u praznu kutiju koju mu je Nerţin dodao, i reĉe bezvoljno: "Sve mi je dosadno. I knjige i teorije." Opet su ušutjeli. Nerţin se htio okrenuti na svoju stranu kad se Ruska iznenada nasmijao i poĉeo šaputati, zanoseći se postepeno svojim rijeĉima i govoreći sve brţe. "Povijest je tako monotona da se ĉovjeku upravo gadi ĉitati. Što je ĉovjek plemenitiji i ĉasniji, to gore njegovi sugraĊani s njim postupaju. Rimski konzul Spurius Cassius Vecellinus ţelio je obiĉnom puku dati zemlju, i puk ga je osudio na smrt. Spurius Maelius htio je nahraniti gladne i pogubili su ga zato što je navodno ţelio prijestolje. Konzul Marcus Manlius, koji se probudio od gakanja legendarnih gusaka i spasio Kapitol pogubljen je kao izdajnik. Dakle?" On se nasmije. "I velikog Hanibala bez koga nikad ne bismo ni ĉuli za Kartagu, prognala je ta ista beznaĉajna Kartaga, zaplijenili su mu vlasništvo i kuću sravnili sa zemljom. Sve se već dogaĊalo i prije. Strpali su Gnaeusa Naeviusa u zatvor da ne bi više pisao slobodne i hrabre drame. A Etolijanci su proglasili laţnu amnestiju da bi domamili izbjeglice natrag u zemlju i ubili ih. ĉak i u rimsko doba otkrili su istinu, kasnije zaboravljenu, da nije ekonomiĉno izgladnjivati roba, da ga ĉovjek mora hraniti. Ĉitava je povijest jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nemaš se kamo okrenuti, nemaš kamo poći." U sablasnom modrom svjetlu drhtaj skepticizma na tako mladim usnama bio je naroĉito ganutljiv. Nerţin je sam usadio te misli u Rusku, ali sada, dok ih je Ruska izgovarao, osjećao je potrebu da se buni. MeĊu svojim starijim drugovima Gleb je bio navikao da bude ikonoklast, ali osjećao je odgovornost prema tom mladom zatvoreniku. 73 "Moram te opomenuti, Rii-ška", odgovori Nerţin vrlo tiho, nagnuvši se još više prema uhu svog susjeda. "Ma koliko bili

domišljati i apsolutni sistemi skepticizma ili agnosticizma ili pesimizma, moraš shvatiti da nas oni po samoj svojoj prirodi osuĊuju na gubitak volje. Oni ne mogu istinski utjecati na ljudsko vladanje, jer ljudi ne mogu mirovati. A to znaĉi da ne mogu odbaciti sisteme koji nešto potvrĊuju, koji ih pozivaju da napreduju u nekom pravcu." "Ćak i ako vodi u moĉvaru? Samo zato da se ţivotari?" upita Ruska bijesno. "Ĉak i onda. Tko do vraga moţe znati?" Gleb se pokoleba. "Vidiš, ja vjerujem da ljudi uistinu trebaju skepticizam. On je potreban da bi se razbile zatucane glave. Da bi se ugušili fanatiĉni glasovi. Ali skepticizam nikad ne moţe ĉovjeku dati ĉvrsto tlo pod nogama. A nama je moţda, napokon, i potrebno ĉvrsto tlo." "Daj mi još jednu cigaretu", reĉe Ruska. On je nervozno pušio. "Zapravo je dobro što mi MGB nije pruţio priliku da studiram", reĉe on jasnim, priliĉno glasnim šapatom. "Diplomirao bih na univerzitetu i moţda bih ĉak nastavio i postdiplomski studij, prošao ĉitav taj idiotski proces. Moţda bih postao nauĉni radnik. Moţda bih napisao neku veliku, debelu knjiţurinu. Moţda bih prouĉavao rana administrativna podruĉja Novgoroda s neke osamdeset tri taĉke gledišta, ili Cezarov rat s Helvećanima. Koliko kultura ima na svijetu! I koliko jezika i zemalja! Kako mnogo inteligentnih ljudi ima u svakoj zemlji, a još više inteligentnih knjiga - i koja će budala sve to proĉitati? Kako si ti ono rekao: "Ma što veliki duhovi izmislili uz cijenu velikog napora, još većim duhovima to kasnije izgleda iluzorno." Je li tako?" "Slušaj!" odgovori Nerţin s predbacivanjem. "Ti gubiš iz vida sve što je ĉvrsto, svaki cilj. Ĉovjek zacijelo moţe sumnjati, ĉovjek je duţan da sumnja. Ali nije li potrebno nešto i voljeti?"

Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com "Da, da, nešto voljeti!" prihvati Ruska trijumfalnim, promuklim šapatom. "Nešto voljeti - ne povijest i ne teoriju, nego ţenu!" On se nasloni na Nerţinov leţaj i uhvati ga za lakat, "ĉega su nas oni zapravo lišili, reci mi? Prava da idemo na sastanke ili da potpisujemo obveznice drţavnog zajma? Jedini naĉin na koji nam je Oraĉ zaista mogao nauditi jest da nas liši ţena. I to je i uĉinio. Na dvadeset pet godina! Svinja! Tko moţe zamisliti...", i on se lupi šakom o grudi, "što ţena znaĉi zatvoreniku?" "Pripazi da na kraju ne poludiš!" reĉe Nerţin, pokušavajući da se obrani, ali iznenada osjeti kako ga obuzima val uzbuĊenja pri pomisli na Simoĉku i njeno obećanje za ponedjeljak uveĉe. "Oslobodi se tih misli", reĉe on. "Pomutit će ti mozak. Freudovski simpleks ili kompleks - kako to do vraga zovu? Rješenje je sublimacija. Prebaci svoju energiju na druga podruĉja. Koncentriraj se na filozofiju - zato ti neće trebati kruh i voda i zagrljaj ţene." (Ali ponedjeljak! Ono što sretno oţenjeni parovi smatraju normalnim, izaziva u zatvoreniku provalu strasti.) "Moj je mozak već pomućen. Neću spavati do jutra. Djevojka! Svakome je potrebna djevojka! Da ti drhti u naruĉju. Da - oh, 74 do vraga!" Ruska nesvjesno odbaci svoju još uvijek upaljenu cigaretu na pokrivaĉ i naglo se okrene, baci se na trbuh i navuĉe pokrivaĉ preko glave.

Nerţin je uspio zgrabiti cigaretu ĉas prije nego se otkotrljala s leţaja na Potapova koji je dolje spavao, i ugasiti je. Da! Još samo da proţivi ova dva dana, a onda dolazi Simoĉka. U jednom trenutku zamislio je do u tanĉine kako će se prekosutra sve odvijati; a tada je drhteći otjerao od sebe te prodorno slatke misli koje su mu otupljivale razum. Sagnuo se do Ruskina uha. , "Ruska, a što je s tobom? Imaš li ti koga?" "Da! Imam!" prošapće Ruska oĉajniĉki, okrenuvši se na leĊa i zagrlivši jastuk. Disao je u njega, i toplina jastuka, i ĉitav ţar njegove mladosti, prisiljenje da besplodno vene u zatvoru - sve je to zagrijavalo mlado, sputano tijelo koje je vapilo za olakšanjem i nije ga nalazilo. Ĉas ranije rekao je "imam", i ţelio je vjerovati da postoji djevojka, ali ono što se dogodilo bilo je posve neodreĊeno. Nije bilo poljupca, nije bilo ĉak ni obećanja. Samo što ga je djevojka te veĉeri dok joj je priĉao o sebi slušala s izrazom razumijevanja i radosti, i u pogledu te djevojke Ruska je po prvi put vidio samoga sebe kao junaka ĉija je priĉa posebna i izvanredna. Ništa se meĊu njima još nije dogodilo, a ipak se dogodilo nešto što mu je dalo pravo da kaţe da ima djevojku. "Tko je ona?" upita Gleb. Jedva podigavši pokrivaĉ, Ruska odgovori iz mraka: "Pssst... Klara..." "Klara? Kći drţavnog tuţioca?" 75 15 TROJKA LAŢLJIVACA Direktor Odjela Nula-jedan dovršavao je svoj izvještaj ministru Abakumovu. Visok, crne kose zaĉešljane ravno prema natrag, s tri zvjezdice glavnog komesara drugog stupnja na epoletama, Abakumov se zapovjedniĉki odupirao laktovima o svoj veliki pisaći stol. Bio je krupan, ali ne i debeo - znao je vrijednost lijepe pojave, te je ĉak igrao tenis. Oĉi su mu bile oĉi ĉovjeka koga nitko ne moţe prevariti; u njima se odraţavala agilnost, sumnjiĉavost, lukavost. Kad je bilo potrebno ispravljao je direktora odjela, što bi on odmah ţurno pribiljeţio.

Ured Abakumova, premda nije bio golem, nije bio obiĉna soba. Iz ranijih vremena preostao je mramorni kamin koji se nije upotrebljavao i visoko zidno ogledalo. Strop je bio visok s gipsanim ukrasima, a oko lustera lovili su se na slici po stropu kupidoni i nimfe. (Ministar je ostavio sliku onakvu kakva je bila, osim zelene boje koju su premazali jer je on nije podnosio.) Vrata prema balkonu bila su zakucana i zimi i ljeti, a veliki prozori koji se nikad nisu otvarali gledali su na trg. U sobi je bilo nekoliko satova: starinski sat u prekrasnom ormariću, sat za kamin s malom figurinom koja je odbijala ure, elektriĉni kolodvorski sat na zidu. Ti su satovi pokazivali razliĉito vrijeme, ali Abakumov je uvijek znao koliko je sati, jer je uz to imao kod sebe još dva zlatna sata, ruĉni sat na kosmatom zglobu i dţepni sat u dţepu. Uredi u ovoj zgradi rasli su u skladu s poloţajem onoga kome su pripadali. Rasli su pisaći stolovi. Rasli su stolovi za konferencije, zastrti baršunastim stolnjacima. Ali portreti Velikog genera-lissima rasli su više i brţe od svega. Cak i u uredima obiĉnih isljednika njegovi su ga portreti predstavljali daleko većim nego što je bio u prirodnoj veliĉini. A u Abakumovljevom uredu, Naj-genijalniji strateg svih vremena i naroda bio je prikazan na platnu visokom gotovo pet metara, u punoj veliĉini od ĉizama do mar-šalske kape sa štitnikom, i u sjaju svih ordena i odlikovanja. 76 (U stvarnom ţivotu on nikad nije nosio ta odliĉja od kojih je mnoga sam sebi dodijelio ili primio od stranih predsjednika i vladara.) Samo jugoslavenska odlikovanja bila su paţljivo premazana. MeĊutim, kao da priznaje da je taj petmetarski portret nedovoljan, uviĊajući potrebu da u svakom trenutku bude ohrabren pogledom na Najboljeg prijatelja agenata kontrašpijunaţe, Aba-kumov je drţao portret Staljina i na svom pisaćem stolu. Na drugom zidu visio je povelik ĉetvrtasti portret sladunjavog lica s cvikerom, koji je predstavljao Abakumovljevog direktnog pretpostavljenog -

Beriju. Kad je poglavar Odjela Nula-jedan otišao, na vratima su se pojavili zamjenik ministra Sevastjanov, major general Oskolupov, šef Specijalnog tehniĉkog odjela, i glavni inţenjer tog odjela, pukovnik inţenjer Jakonov. Pokazujući poštovanje prema ĉovjeku za pisaćim stolom koracali su jedan za drugim prema ĉinu, paţljivo slijedeći uzorak na sagu, doslovce jedan drugome za petama - tako da su se ĉuli samo koraci Sevastjanova. Mršav starac u sivom odijelu kojega je kratko podšišana kosa bila progrušana sjedinama, Sevastjanov je jedini od deset mini-strovih zamjenika bio civil. On nije bio odgovoran ni za operativan dio poslova ni za preslušavanja; on se brinuo za komunikacije i ostalu preciznu tehniku. Stoga ga je ministrov gnjev na sastancima i u nareĊenjima koja je primao manje pogaĊao, i osjećao se manje ukoĉen u tom uredu. Smjesta je sjeo u dubok naslonjaĉ ispred stola. Oskolupov se sad našao na poĉetku reda. Jakonov je stajao odmah iza njega, kao da ţeli sakriti svoju krupnoću. Abakumov je pogledao Oskolupova - koga je do sada vidio moţda tri puta u ţivotu - i odmah pronašao u njemu nešto simpatiĉno. I Oskolupov je bio sklon debljanju. Vrat mu se širio iznad tijesnog ovratnika bluze, a brada, koju je sada pokorno uvukao, imala je dvostruki podbradak. Njegovo drveno lice bilo je jednostavno, iskreno lice ĉovjeka od djela a ne nejasno, varljivo lice samopouzdanog intelektualca. Virnuvši preko ramena Oskolupova na Jakonova, Abakumov upita: "Tko si ti?" "Ja?" Oskolupov se nagnuo naprijed, sav nesretan što ga ministar nije prepoznao. "Ja?" Jakonov je takoĊer zakoraĉio malo naprijed. Uvukao je svoj izazovni trbuh, koji je rastao usprkos svim njegovim naporima, što je bolje mogao i u velikim modrim oĉima nije mu se mogla proĉitati ni jedna jedina misao. "Ti i ti!" otpuhnuo je ministar potvrdno. "Vi ste iz projekta Mavrino, je li tako? Dobro, sjednite." Svi posjedaše. Ministar posegne za noţem za rezanje papira od jarko crvene plastike, poĉeše s njim iza uha i reĉe: "E pa, onda, koliko me

već dugo vuĉete za nos? Dvije godine? Po planu imali ste petnaest 77 mjeseci. Kad će ti telefoni biti gotovi?" I on doda prijeteći: "Ne laţite. Ja ne volim laţi." Upravo na to pitanje tri su se laţljivca na visokom poloţaju pripremala od trenutka kad su saznali da su pozvani svi zajedno. Oskolupov je prvi progovorio, kako su utanaĉili. Govorio je kao da svojim ĉetvrtastim ramenima gura rijeĉi naprijed, i trijumfi-rajući je gledao u oĉi svemoćnog ministra: "Druţe ministre! Druţe general-pukovniĉe! Dopustite mi da vas uvjerim da osoblje odjela neće štedjeti snaga ..." Na licu Abakumova pojavi se izraz ĉuĊenja, "što ti misliš, gdje smo? Na sastanku? Šta da radim s vašim naporima - da obrišem njima guzicu? Pitam te: koji datum?" I on uzme naliv-pero sa zlatnim perom i upravi ga prema rokovniku. U tom se ĉasu, kao što je bilo dogovoreno, javio Jakonov, pod-vlaĉeći samim tonom svojih rijeĉi i tihim glasom ĉinjenicu da govori kao tehniĉki specijalist a ne kao administrativni ĉinovnik. "Druţe ministre, na frekvenciji do 2400 herca i uz prosjeĉni nivo transmisije od nula koma devet..." "Herci, herci! Nula koma herc nula - da, baš to vi proizvodite! Nula koma klinac! Ja hoću telefon - dva kompletna aparata. Kad ću ga dobiti? Dakle?" Sad je bio red na Sevastjanova da progovori - sporo provla-ĉeći ruku kroz kratku sijedu kosu: "Molim vas, recite nam što biste taĉno ţeljeli, Viktore Semjonoviĉu. Telefonski razgovori, dok još uvijek nemamo apsolutnog šifriranja ..." "Zašto pokušavaš praviti budalu iz mene? Što ti to znaĉi apsolutno šifriranje?" ministar ga oštro pogleda. Prije petnaest godina, kad ni Abakumov ni bilo tko drugi nisu mogli ni sanjati da će on postati ministar, kad je još bio kurir u NKVD-u, visok, snaţan

mladić, dugih nogu i ruku, ĉetiri godine osnovne škole bile su mu dovoljne. On se "uzdizao" samo u dţiu-dţicu, i jedino formalno obrazovanje koje je sticao, sticao je u sportskom klubu "Dinamo". Tada se u onim godinama tokom kojih se isljedniĉko osoblje smjenjivalo i širilo, utvrdilo da je Abakumov vrlo efikasan kod preslušavanja; njegove duge ruke pokazale su se vrlo korisnima kad je nekome trebalo razbiti nos. Pred njim se otvorio put prema velikoj karijeri. Poslije sedam godina postao je šef agencije za kontrašpijunaţu, SMERŠ-a, a sad je već imao poloţaj ministra. I nikad nijednom tokom tog dugog uspona nije osjetio nedostatak obrazovanja. Polazilo mu je za rukom da se vlada tako da ĉak ni na ovom vrhunskom poloţaju njegovi podreĊeni nisu mogli praviti budalu od njega. U tom se trenutku Abakumov razbjesnio i podigao stisnutu šaku nad stolom kao kamenu kocku. U istom ĉasu otvorila su se visoka vrata i sitan ĉovjek kerubinskih obraza, ruţiĉastih i okruglastih ušao je u sobu bez kucanja - Mihail Dmitrijeviĉ Rjumin. Ĉitavo ministarstvo zvalo ga je "Minka" - ali vrlo rijetko u njegovoj nazoĉnosti. 78 Kretao se tiho poput maĉke. Kad se pribliţio obuhvatio je jednim pogledom ljude koji su sjedili kraj stola. Rukovao se sa Sevastjanovom, koji je ustao; prišao je drugom kraju Abakumov-ljeva stola i pribliţivši se ministru, milujući debelim ruĉicama rub stola, poĉeo tiho presti: "Slušaj, Viktore Semjonoviĉu. Ako već preuzimamo takve probleme, valja ih predati Sevastjanovu. Zašto ih badava hranimo? Zar zaista ne mogu identificirati glas s magnetofonske vrpce? Izbaci ih nogom, ako ne znaju raditi." I on se nasmiješi slatko kao da neku djevojĉicu nudi ĉokoladnim bombonima. Njeţno je pogledao sva tri predstavnika odjela. Mnogo godina Rjumin je ţivio potpuno nepoznat - kao knjigovoĊa u potrošaĉkoj zadruzi u Arhangelskoj provinciji. Ruţiĉastih obraza i punaĉak, tankih prezirnih usnica, muĉio je svoje raĉunovoĊe neugodnim primjedbama što je ĉešće mogao, sisao kandirani šećer koji je rado dijelio s

otpremnicima, diplomatski razgovarao sa šoferima, naduveno s prevoznicima i na vrijeme odlagao odgovarajuće dokumente na predsjednikov stol. Za vrijeme rata uzeli su ga u mornaricu i imenovali ga isljednikom Specijalnog odjela. Taj rad mu se svidio i uskoro je isfa-bricirao optuţbu protiv potpuno nevinog novinara koji je bio u Sjevernoj floti. Ali tu je optuţbu sastavio tako primitivno i tako drsko da je javno tuţilaštvo, koje se obiĉno nije miješalo u posao organa sluţbe sigurnosti, prijavilo taj sluĉaj Abakumovu. Mali isljednik SMERŠ-a iz Sjeverne flote bio je pozvan Abakumovu da bude ukoren. Bojaţljivo je zakoraĉio u ured oĉekujući najgore. Vrata su se zatvorila. Kad su se sat kasnije otvorila, Rjumin se pojavio na njima s vaţnim izrazom lica - upravo imenovan višim isljednikom za specijalne sluĉajeve u centralnom aparatu SMERŠ-a. Otada se njegova zvijezda neprestano uspinjala. "Pobrinut ću se ja za njih, Mihaile Dmitrijeviĉu, vjeruj mi. Pobrinut ću se ja za njih tako, da će im kosti sakupljati na sve strane!" odgovori Abakumov, prijeteći promatrajući svu trojicu. Trojica pokajniĉki spuste pogled. "Dat ću im vrpcu s razgovorom. Mogu je nekoliko puta preslušati i usporediti." "O! Zar si nekoga uhapsio?" "Naravno." Rjumin se slatko nasmiješi. "Šĉepali smo ĉetiri sumnjivca odmah kraj Arbatovske stanice podzemne ţeljeznice." Ali licem mu je preletjela sjena. Znao je da su sumnjivci uhvaćeni prekasno i da to nisu oni pravi. Ipak, kad su ih jednom uhapsili neće ih više otpustiti. Zapravo, moţda bi bilo potrebno natovariti optuţbu jednome od njih - tako da sluĉaj ne ostane neriješen. Nezadovoljstvo je zaškripalo u Rjuminovom uljevitom glasu: "Mogu ja dobiti polovicu Ministarstva vanjskih poslova na vrpcu ako ţeliš. Ali to nije potrebno. Treba odabrati samo šest ili sedam ljudi - jedinih u ministarstvu koji su o tome nešto mogli znati."

"Pa dobro, pohapsi ih sve, te kuĉke. Zašto da okolišamo?" upita Abakumov indignirano. "Sedam ljudi! Imamo veliku zemlju - to se neće primijetiti!" 79

"To ne ide, Viktore Semjonoviĉu", prigovori Rjumin. "Ovo je ministarstvo a ne prehrambena industrija; na taj naĉin izgubili bismo svaki trag. U ovom sluĉaju moramo taĉno ustanoviti tko je to bio. I to što je brţe moguće." "Hmm", mislio je Abakumov naglas. "UsporeĊivati jednu vrpcu s drugom. Da, jednog dana morat ćemo savladati i tu tehniku. Sevastjanov, jesi li ti to u stanju uĉiniti?" "Još uvijek ne razumijem o ĉemu je rijeĉ, Viktore Semjonoviĉu." "A šta se tu ima razumjeti? Baš ništa. Neki gad, neka svinja - vjerojatno diplomat, jer kako bi inaĉe za to znao? - telefonirao je danas nekakvom profesoru. Ne mogu se sjetiti kako se zove..." "Dobroumov", pomogne mu Rjumin. "Da, Dobroumov. Lijeĉnik. Ukratko, taj se tek vratio s puta u Francusku i dok je bio tamo obećao je da će im poslati neke svoje lijekove - tako se izmjenjuju iskustva, kaţe ta svinja. Baš je njemu do prvenstva ruskih otkrića! A mi smo htjeli da im on zaista dade te lijekove i da ga uhvatimo na djelu i onda iz toga napravimo veliki politiĉki proces - sluţenje stranim silama. I onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kaţe mu da im ne da lijek. Mi ćemo svejedno uhapsiti profesora i podići optuţbu protiv njega, ali stvar je djelomiĉno pokvarena. Dakle, šta kaţeš? Otkrij tko je to bio i postat ćeš slavan." Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva primjetno izdigavši obrve. Pokušavao je reći da je ovo nova vještina, da ispitivanje još ni izdaleka nije završeno, i da i bez novih zadataka imaju dovoljno problema. Sevastjanov je bio dovoljno bistar da shvati i pokret Jakonovljevih obrva i ĉitavu situaciju. Bio je spreman neprimjetno preći preko tog pitanja. Ali Foma Gurjanoviĉ Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije ţelio da bude šuplja figura na ĉelu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto bio je ispunjen osjećajem vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je dorastao svim problemima i da ih moţe riješiti bolje od bilo koga - jer inaĉe mu nikad ne bi dali takav poloţaj. I premda u svoje doba nije završio ĉak ni sedam godina školovanja, sad nije htio priznati

da se neki od njegovih podreĊenih moţda bolje razumiju u svoj posao od njega - osim, naravno, u pojedinostima, u dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke. Nedavno je boravio neko vrijeme u nekom prvorazrednom odmaralištu u civilu i predstavljao se kao profesor elektronike. Tu je upoznao jednog slavnog pisca i pisac nije mogao skinuti oĉiju s Fome Gurjanoviĉa, neprestano je nešto biljeţio u svoj notes i izjavio da će mu on posluţiti kao baza za portret suvremenog nauĉnog radnika. Poslije toga Foma je osjećao da je postao pravi nauĉni radnik. Iznenada je shvatio problem i trgnuo se: "Druţe ministre! Mi to moţemo uĉiniti!" Sevastjanov ga zaprepašteno pogleda. "Gdje? U kojem laboratoriju?" 80 "U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom, zar ne?" "Ali Mavrino je zaokupljen drugim, vaţnijim problemom." "Nije vaţno. Naći ćemo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zašto da ih ne naĊemo?" I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu. Abakumov se nije dokraja nasmiješio, ali na licu mu se opet mogla proĉitati neka vrst sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na poĉetku svog uspona - spreman od sveg srca da isjecka na komadiće bilo koga, ako mu se to naredi. MlaĊa osoba koja vam nalikuje uvijek je simpatiĉna. "Vrlo dobro", reĉe on. "Tako se govori: na prvom mjestu interes drţave, a sve ostalo kasnije. Taĉno?" "Posve taĉno, druţe ministre! Baš kako kaţete, druţe general--pukovniĉe!" Rjumin kao da uopće nije bio iznenaĊen i kao da nije bio posebno impresioniran nesebiĉnom odanošću Oskolupova. Pogledavši Sevastjanova on reĉe: "Stupit ćemo u vezu s vama sutra ujutro." Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho izišao.

Ministar je kopkao po zubu noktom, pokušavajući da izvuĉe komadić mesa koji mu je tamo zapeo još za veĉerom. "Onda - kad? Neprestano ste me vukli za nos - prvi kolovoz, pa onda oktobarski praznici, pa Nova godina. Dakle?" On zadrţi pogled na Jakonovu, prisiljavajući ga da odgovori. Jakonovu kao da je smetao poloţaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno, pa malo ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim oĉima i opet spustio pogled. Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi ĉak još darovitiji od njega koncentriraju na svoj posao ĉetrnaest sati na dan, bez ijednog slobodnog dana u ĉitavoj godini, da se muĉe s tim prokletim aparatom. A strani nauĉni radnici, koji su objavljivali pojedinosti o svojim izumima u ĉasopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili zaokupljeni radom na tom patentu. Jakonov je takoĊer znao tisuće poteškoća koje su savladane, a koje su ipak bile tek poĉetak, kroz koji su njegovi inţenjeri, poput plivaĉa u moru, muĉno krĉili svoj put. Za šest dana isteći će posljednji rok, posljednji od svih posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi. Ali bili su sputani tim nizom idiotskih rokova zato što je Korifej svih nauka već od poĉetka postavio jednogodišnju granicu deseto-godišnjem zadatku. U uredu Sevastjanova sloţili su se da zatraţe odgodu od deset dana. Zamjenik ministra uporno je zahtijevao da obećaju isporuku dva telefona do desetog sijeĉnja. Oskolupov je to ţelio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti nešto što bi, premda ne savršeno, u najmanju ruku bilo svjeţe obojeno. I dok se budu iskušavale mogućnosti apsolutnog šifriranja na tom ureĊaju, laboratorijski rad će se nastaviti, i tada će moći zahtijevati više vremena da ga dokrajĉe i usavrše. 6 U prvom krugu 81 Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da ĉak ni 10. sijeĉnja aparat neće emitirati ljudski govor već samo zbrku. I ono što se dogodilo Mamurinu neminovno će se dogoditi i Jakonovu. Šef će pozvati Beriju i upitati ga: "Koja je budala dostavila ovaj stroj? Makni ga!" I

Jakonov će u najboljem sluĉaju postati još jedna ţeljezna maska, a moţda opet naprosto obiĉni zek. Osjetivši pod ministrovim pogledom kako mu se omĉa steţe oko vrata, Jakonov savlada svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao što ĉovjek uvlaĉi zrak u pluća, reĉe promuklim glasom: "Dajte nam još mjesec dana! Još mjesec dana! Do 1. veljaĉe!" Gledao je u Abakumova pokornim oĉima psa. Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Aba-kumov je bio bistriji nego što je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budući da je nije dugo upotrebljavao, postala manje vrijedna. Tokom ĉitave svoje karijere uvijek je gubio kad je pokušavao misliti, a dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je Abakumov opterećivao svoj mozak što je manje moguće. Mogao je shvatiti da ni šest dana, ni mjesec, neće pomoći kad su već prošle dvije godine. Ali u njegovim oĉima krivnja je bila na ovoj trojici - Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su liĉno krivi. Ako je to bilo tako teško, zašto su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli taj zadatak, pristali na jednu godinu? Zašto nisu traţili tri? (On je sad već zaboravio da ih je i onda isto tako nemilosrdno poţurivao.) Da su se oduprli Abakumovu na poĉetku, on bi se odupro Staljinu i izvukao dvogodišnji rok, a zatim ga protegao na tri godine. Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podreĊenosti da ni jedan od njih, ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim pretpostavljenima. Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te je u svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao rezervu. Tako su stvari stajale i sada. Staljinu je obećan telefon za 1. oţujak. Tako, ako baš doĊe do najgorega, moţe im dati još jedan mjesec dana, ako je zaista u pitanju samo toliko. Uzevši opet u ruku naliv-pero, Abakumov reĉe: "Kakav ste mjesec dana imali na

umu? Baš pravih mjesec dana ili opet laţete?" "Taĉno mjesec dana! Taĉno!" zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom, oĉigledno pun ţelje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se liĉno prihvati lemljenja. Zavitlavši perom Abakumov zapiše na svoj rokovnik. "Evo. Neka bude dvadeset prvi sijeĉanj, godišnjica Lenjinove smrti, i svi ćete primiti Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoće li biti gotovo?" "Da! Hoće!" "Oskolupov! Skinut ću ti glavu! Hoće li biti gotovo?" "Da, druţe generalni komesaru. Treba napraviti samo-" "A ti? Znaš li ti što riskiraš? Hoće li biti gotovo?" 82 \ Prikupivši svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: "Mjesec dana! Do prvog veljaĉe!" "A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovniĉe, odvagni svoje rijeĉi - znaš da laţeš." Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da traţi dva mjeseca. Ali stvar je već krenula svojim neminovnim tokom. "Bit će gotovo, druţe generalni komesaru", obeća on tuţno. "U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kaţete. Mogu oprostiti sve osim prevare! Moţete ići." Izišli su s olakšanjem, još uvijek u redu jedan za drugim, spustivši pogled pred petmetarskim Staljinovim portretom. Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio stupicu. Netom su oni izišli, najavljena je druga osoba. "Inţenjer Prjanĉikov." 83 16 NEMA KIPUĈE VODE ZA ĈAJ Te je noći po nareĊenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije su preko telefona upućene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od petnaest minuta, s nareĊenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik Bobinin, a zatim zatvorenik Prjanĉikov. Bobinin i Prjanĉikov dovedeni su u odvojenim kolima i uvedeni u

razliĉite ĉekaonice da bi se sprijeĉio bilo kakav tajni sporazum meĊu njima. Bilo je posve nevjerojatno, meĊutim, da bi Prjanĉikov bio sposoban za bilo kakav tajni sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni sinovi ovoga doba smatrali pravom psihiĉkom abnormalnošću. U šaraški bi govorili: "Valentulja je pogriješio fazu." Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli, ĉitava je njegova duša bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su sjala i treperila iza prozora pobedc. Izišavši iz mraĉnog predgraĊa oko Mavrina bilo je to veće izne naĊenje naći se na velikim sjajnim avenijama, ući u vedru strku trga pred ţeljezniĉkom stanicom, proći pored neonom osvijetlje nih izloga. Prjanĉikov je posve zaboravio na šofera i na svoja dva pratioca u civilu, i ĉinilo mu se da mu u pluća ne ulazi zrak već vatra. Nije skidao pogleda s prozora. Nikad ga nisu proveli Moskvom ĉak ni danju, a ni jedan jedini zek u ĉitavoj povijest: šaraške nije vidio noćnu Moskvu. Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti j. je gomila izlazila iz kina, a zatim priĉekati da se promijeni svjer na semaforu. Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je ţivot u slobc bez njih prestao; da nije preostao ni jedan muškarac; da usa: ljene ţene nose vreće i posipaju se pepelom, prepune ljubav: vjernosti. A tu je pred Prjanĉikovom vrvjela uhranjena, ţivah: gradska gomila - šeširi, velovi, krzna srebrne lisice - i parfc ţena u prolazu nametao se njegovim ustreptalim osjetilima, kr mraz, kroz neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno 84 mogao ĉuti razgovor, ali rijeĉi se nisu razumjele; htio je glavom probiti tvrdo staklo i doviknuti ţenama da je mlad, da je obuzet ĉeţnjom, da je

zatvoren bez ikakvog razloga. Poslije samostanske usamljenosti šaraške ovo je bila neka vilinska priĉa, neka vrst Sna ljetne noći, isjeĉak onog elegantnog ţivota kojim nikad nije imao prilike ţivjeti, prvo zato što je bio siromašan student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se našao u zatvoru. Kasnije, u ĉekaonici, Prjanĉikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice oko sebe; ĉuvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako popuštali. UglaĊeni mladi kapetan zamolio ga je da poĊe za njim. Prjanĉikov, onako krhka vrata i tankih zglobova, uskih ramena, mršavih nogu, nikad nije izgledao tako neupadljivo kao kad je ušao u ured na ĉijem ga je pragu ostavio oficir. Ured je bio toliko prostran da Prjanĉikov nije smjesta ni shvatio da je to ured, ni da je osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured pripada. Isto tako nije zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih leĊa. Moskva i ţene noći još uvijek su mu lebdjeli pred oĉima. Osjećao se kao pijan. Bilo mu je teško zamisliti zašto je u ovoj dvorani i kakva je to dvorana. Ali još je bilo ĉudnovatije zamisliti da negdje u polukruţnoj prostoriji pretrpanoj leţajevima i osvijetljenoj modrom ţaruljom - premda je rat završio već prije pet godina - jedna nedovršena ĉaša hladnog ĉaja oĉekuje njegov povratak. Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjećao je ţelju da se po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a na lijevoj strani visilo je veliko ogledalo do poda. Ljudi na slobodi ne shvaćaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s malim jeftinim ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je pustolovina pogledati se u velikom ogledalu. Prjanĉikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privuĉen magnetom. Prišao mu je vrlo blizu i zadovoljno razgledao svoje ĉisto, svjeţe lice. Namjestio je kravatu i ovratnik modre košulje. Zatim je polako krenuo natraške, oĉiju ĉvrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz poluprofila i konaĉno iz profila. Pošto je taka proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola plesni pokret, opet prišao ogledalu i stao se izbliza

prouĉavati. Zakljuĉivši da je usprkos svom modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivši zatim da je odliĉno raspoloţen, on krene naprijed, ne zato što ga je oĉekivao poslovni razgovor - jer Prjanĉikov je na to posve zaboravio - već zato što je namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije. Ĉovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor, svemoćni ministar pred kojim su generali i maršali blijedjeti, gledao je sad vrlo znatiţeljno u ovog smiješnog modrog zeka. Već je prošlo mnogo vremena otkako je izbliza vidio ijednog od onih milijuna ljudi koje je uhapsio i osudio. Krećući se kao dendi na šetalištu Prjanĉikov se pribliţi ministru i ispitivaĉki ga pogleda, kao da nije oĉekivao da će ga ovdje zateći. "Vi ste inţenjer Prjancikov?" reĉe Abakumov, premećući svoje papire. "Da", odgovori Valentin rastreseno. "Da." "Vi ste glavni inţenjer grupe...", i on opet pogleda u svoje bilješke, "koja radi na aparatu za umjetni govor." "Kakav aparat za umjetni govor?" reĉe Prjancikov, odmah-nuvši rukom. "Glupost! Nitko to u našoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv sluţenja stranim kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. šifrirani glas." "Ali vi ste glavni inţenjer." "Uglavnom da. Zašto?" Prjancikov je iznenada bio na oprezu. "Sjednite." Prjancikov sjedne bez oklijevanja, podiţući uglaĉane hlaĉe svog kombinezona. "Ţelio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ćete imati neprilika sa svojim pretpostavljenima. Kad će vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoće li biti gotov za mjesec dana? Moţda za dva? Recite mi, ništa se ne bojte." "Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!" slatko se nasmije Prjancikov zvonkim, mladenaĉkim smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se u mekanu koţu i podigao ruke uvis. "Ma što to govorite? što vi zapravo

mislite? Oĉigledno uopće ne razumijete što je vocoder. Ja ću vam protumaĉiti!" Gipko je skoĉio s mekanog naslonjaĉa i poletio k stolu Abakumova.

"Imate li komad papira? Da, evo tu je!" Otrgnuo je list papira s ĉistog bloka na pisaćem stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i poĉeo ţurno i nespretno crtati sinusoidni val. Abakumov se nije preplašio - bilo je toliko iskrenosti i dje-tinjske spontanosti u glasu tog ĉudnog inţenjera i u svim njegovim pokretima, da je izdrţao taj napad i zurio u Prjanĉikova uopće ne slušajući što mu govori. "Moram vam reći da se ljudski glas sastoji od niza harmonija." Prjancikov se gotovo gušio od neodoljive ţelje da kaţe sve odjednom, i što je brţe moguće. "A svrha je vocodera da na umjetni naĉin reproducira ljudski glas - do vraga! kako moţete pisati s ovako šugavim perom? - da ga reproducira simulirajući, ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje se emitiraju preko individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijan-ske koordinate - za njih zna svako Ċaĉe - i Fourierov niz?" "Ĉekajte malo", reĉe Abakumov, kad se malo sabrao. "Recite mi samo jednu stvar: kad će biti gotov? Kad?" "Gotov? Hm - o tome baš nisam mnogo razmišljao." Sad Prjancikov više nije bio ponesen dojmovima prijestolnice u noći, već entuzijazmom za svoj ljubljeni posao, i opet mu je bilo teško da prestane govoriti. "Stvar stoji ovako: problem je mnogo lakši ako smo voljni da ponešto ohrapavimo timbar glasa. U tom sluĉaju broj jedinica ..." "Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog oţujka? Prvog travnja?" "Zaboga, o ĉemu vi to govorite! Travanj? Ne raĉunajući krir-tografski rad bit ćemo gotovi za recimo, ĉetiri, pet mjeseci, nikak 86 ranije. A kakve će posljedice imati šifriranje i dešifriranje impulsa? Napokon, to nuţno dovodi do većih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad nagaĊati", obrati se on Abakumovu, povlaĉeći ga za rukav. "Protumaĉit ću vam ĉitavu stvar. Onda ćete razumjeti i sloţiti se da u interesu samog posla ne valja poţurivati!" Ali Abakumov, ukoĉeno zureći u besmislene valovite linije crteţa, već je napipao dugme za zvonce na svom stolu.

Isti uglaĊeni kapetan pojavio se i pozvao Prjanĉikova da iziĊe. Prjanĉikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta. Bio je posebno razoĉaran zato što nije sve dokraja protumaĉio. A tada se, kad je već napola izišao, iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je razgovarao. Sjetio se da su ga momci molili da se ţali, da pokuša nešto postići... Na vratima on se naglo okrene i zakoraĉi natrag. "Da! Slušajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti..." Ali kapetan mu se isprijeĉio na putu i prisilio ga da se vrati; ĉovjek za stolom nije ga uopće slušao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja i sve zatvorske patnje na neki ĉudan naĉin išĉezle su iz Prjanĉikovljeve glave, zaokupljene u ovom ĉasu iskljuĉivo radio-dijagrarnima, i uspio se prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: "Slušajte! Radi se o kipućoj vodi za ĉaj. Dolazimo s posla kasno uveĉe i nema kipuće vode! Ne moţemo piti ĉaj." "Nema kipuće vode?" upitao je taj ĉovjek, valjda nekakav general. "U redu. Gledat ćemo da nešto uĉinimo." 17 "EJ, KONJICU MRKONJIĆU" Bobinin je došao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan ĉovjek, crvene kose, ošišane kratko kao u robijaša. Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namještaj u uredu kao da ovamo dolazi stotinu puta dnevno. Ušao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivši ministra. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjaĉa nedaleko ministrova stola, i obrisao nos polako, bez ustezanja, u ne baš bijelu maramicu koju je sam oprao za vrijeme posljednjeg kupanja. Abakumov, koga je lakomislenost Prjanĉikova priliĉno iznenadila bio je zadovoljan što Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: "Ustani!" Umjesto toga, pretpostavivši da ĉovjek ne shvaća razlike u ĉinu i da kraj tog niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi, upita ga gotovo miroljubivo: "Zašto ste sjeli bez dopuštenja?"

Bobinin, pogledavši ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i nemarno odgovorio: "Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kaţe: "Bolje je stajati nego hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od svega je leţati."" "Ali je li vama jasno tko sam ja?" Udobno se naslonivši laktovima na ruĉke svog odabranog naslonjaĉa, Bobinin pogleda izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagaĊanju: "Zbilja, tko ste? Netko poput maršala Goeringa?" "Poput koga?" "Maršala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kra; Hallea, gdje sam bio na prisilnom radu. Svi su mjesni general: hodali na prstima ali ja ga nisam ni pogledao. On je zurio i zuri u mene i onda je krenuo dalje." Nešto poput smiješka zatitralo je na licu Abakumova, :: onda je namršteno pogledao tog nevjerojatno drskog zatvoreni"-Zatreptao je oĉima od napetosti i upitao: "što je sad to? Zar vidite nikakve razlike izmeĊu nas?" 88 "IzmeĊu vas i njega? Ili izmeĊu nas?" Bobininov je glas zazveĉao kao ĉelik. "IzmeĊu nas vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas." I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se njime sluţiti da zastraši ljude. Ali osjećao je da u ovom trenutku ne bi bilo ni korisno ni dostojanstveno urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik teţak ĉovjek. Samo ga je upozorio: "Ĉujte, vi ste zatvorenik. Samo zato što sam blag prema vama ne bi se smjeli odmah zaboraviti..." "A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, graĊanine ministre. Viĉite vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u ţivotu što se boje izgubiti." "Natjerali bismo mi vas da govorite." "Varate se, graĊanine ministre!" Bobininove odluĉne oĉi sjale su mrţnjom. "Ja nemam niĉega, razumijete li - baš niĉega! Ne moţete se doĉepati moje ţene i djeteta - bomba ih je stigla prva. Roditelji su mi već davno mrtvi. Ĉitavo moje vlasništvo na zemlji moja je maramica: moj kombinezon i rublje koje nema dugmadi ...", on razdrlji grudi da bi potvrdio svoje

rijeĉi, "... drţavna su svojina. Već ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moći da mi je vratite, jer ni sami niste slobodni. Imam ĉetrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili kaznu od dvadeset i pet godina. Već sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u lisicama, s policijskim psima i u kaznenoj brigadi, ĉime mi još moţete zaprijetiti? Ĉega me još moţete lišiti? Mog posla kao inţenjera? Vi biste izgubili više nego ja. Pušio bih." Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu. "Evo, uzmite ove." "Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kašljem." I on izvuĉe Belomor iz vlastoruĉno izraĊene kutije za cigarete. "Shvatite barem tu jednu stvar i prenesite je svima onima na vrhu koji još uvijek ne znaju da ste jaki samo dotle dok ljude ne lišite svega. Jer ĉovjek komu ste oduzeli sve nije više u vašoj moći. On je opet potpuno slobodan." Bobinin ušuti, usredotoĉivši se na pušenje. Uţivao je što podbada ministra i što sjedi zavaljen u tako udobnom naslonjaĉu, ţalio je jedino što je zbog efekta odbio luksuzne cigarete. Ministar baci pogled na svoje papire. "Vi ste, inţenjeru Bobinin, glavni inţenjer kod izrade "klipera"?" "Da." "Zahtijevam da mi posve odreĊeno odgovorite: kad će biti gotov za upotrebu?" Bobinin podigne guste tamne obrve. "Ovo je nešto novo! Zar se to pitanje ne moţe postaviti nekome od mojih pretpostavljenih?" "Ţelim da saznam od vas liĉno. Hoće li biti gotov do veljaĉe?" "Do veljaĉe? šalite se? Ako je rijeĉ o tome da se nešto na brzinu sklepa i kasnije poţali, onda recimo - za pola godine. što se potpunog šifriranja tiĉe - zaista nemam pojma. Moţda za godinu dana." Abakumov je bio kao grorjjom ošinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja

Šefovog brka i obuzela ga je muĉnina pri pomisli na obećanja koja je dao na osnovu onoga što je rekao Sevastjanov. Osjećao je isti uţas kao ĉovjek koji je došao da se izlijeĉi od prehlade, a otkrije da ima rak nosa i grla. Ministar reĉe grĉevito, svladavajući se: "Bobinine, molim vas da paţljivo vaţete svoje rijeĉi. Ako se to moţe uĉiniti brţe, recite mi: što valja poduzeti?" "Brţe? To neće ići." "Ali zašto? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, ništa se ne bojte! Recite mi tko je kriv i, ma kakav bio njihov ĉin, sirgnut ću im epolete." Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestašno poigravale nimfe Osiguravajućeg društva Rusija, "Napokon će to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!" bjesnio je ministar. "A dobili ste rok od godinu dana!" Bobinin plane. "Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamišljate nauku? "Ej, konjiću mrkonjiću, sagradi mi palaĉu do jutra" i ujutro imate palaĉu? A što ako je problem krivo postavljen već u poĉetku? I što ako doĊe do nekih novih pojava? Rok! Zar vam se ne ĉini da uz to što dajete nareĊenja, morate imati i mirne, site, slobodne ljude koji će obavljati posao? I bez te strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na drugo i, dok smo ga prenosili podloţna se ploĉica razbila. Sam Bog zna zašto se razbila. Ali taj će popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je strug obiĉan drek, star sto i pedeset godina, bez motora, obiĉan koloturnik s remenom, i zbog te napukline major Šikin, oficir sluţbe sigurnosti, dovlaĉio je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga ĉitava dva tjedna, traţeći nekoga kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir sluţbe sigurnosti u institutu obiĉan parazit, a imamo još jednoga u zatvoru i taj ne zna ništa drugo nego ljudima ići na ţivce s izvještajima i problemima. Kog će vam vraga svi ti agenti? Napokon, svi kaţu da radimo na tajnom telefonu za Staljina i da to Staljin liĉno poţuruje. Pa ipak ni na zadatku kao što je taj niste nam u stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju kondenzatori kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa.

Bijeda! To je sramota! "Tko je kriv?" A jeste li mislili na ljude? Svi oni rade po dvanaest, ĉak i šesnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne inţenjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zašto ne dopuštate zatvorenicima u Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec, a vi ih dopuštate jedanput godišnje. Zar to podiţe moral? Moţda nemate dovoljno crnih marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite straţare što rade u slobodne dane? Reţim! Reţim vam zadaje glavobolju, reţim će vas natjerati u ludilo. Nekad nam se nedjeljom dopuštalo da idemo u šetnju po cio dan; sad je to zabranjeno. Zašto? Da bismo više radili? Ĉemu se uopće nadate - da ćete obrati vrhnje s dreka? Stvari neće ići ništa brţe ako ljude tjerate da se guše bez svjeţega zraka. Ah, ali kakva korist od rijeĉi? I 90 t uopće - zašto ste me pozvali noću? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon, ja sutra moram raditi. San mi je potreban." Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem. Abakumov se teško dišući naslonio na rub stola. Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao podnijeti izvještaj Staljinu u njegovoj kući u Kuncevu. Ako ovaj inţenjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kaše? Staljin nikad ne prašta. I taĉno u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke laţljivaca iz Specijalnog tehniĉkog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oĉi. Poslao je po njih. t 18 SVEĈAR II Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak je ipak bio svjeţ i ugodan. Posebni inţenjer bio je odgovoran za izmjenu i

ĉistoću zraka. Veći dio sobe zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim jastucima. Dvostruke ţarulje sa svijetloruţiĉastim staklenim zaslonima gorjele su na zidu iznad njega. Na otomanu je leţao ĉovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan uljenim bojama, u akvarelu, gvašu, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom; oblikovan iz šljunka, morskih školjki, keramiĉkih ploĉica, zrna ţita i zrna soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od trave, utkan u sagove, naslikan na nebu pomoću eskadrila aviona u formaciji i snimljen na filmu... kao ni jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora. Leţao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papuĉe nalik na pletene ĉarape. Na sebi je imao vojniĉku bluzu s ĉetiri velika dţepa, dva na grudima, dva sa strane - staru, iznošenu, jednu od nekoliko vojniĉkih bluza koje je navikao nositi još za graĊanskog rata i koje je zamijenio za maršalsku uniformu tek poslije Staljingrada. Ime tog ĉovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisuće spikera na stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na poĉetku i na kraju govora, pjevali su ga njeţni mladi glasići pionira i objavljivali biskupi. Ime tog ĉovjeka sušilo se na usnicama umirućih ratnih zarobljenika, na nateklim desnima logoraša. Njime je bilo prozvano mnoštvo gradova i trgova, ulica i aleja, palaĉa, sveuĉilišta, škola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala, tvornica, rudnika, drţavnih i zadruţnih farmi, ratnih brodova, ledo-lomaca, ribarskih brodova, postolarnica, djeĉjih vrtića - a skupina moskovskih novinara predloţila je da ga se dade i Volgi i Mjesecu. A on je bio samo mali starac, opuštenog dvostrukog podbrat ka koji se nikad nije vidio na portretima, usta proţetih vonjem turskog duhana u listovima i masnih prstiju koji su ostavljali 92 tragove na knjigama. Nije se najbolje osjećao ni juĉer ni danas. Ĉak i u toplom zraku osjećao je hladnoću po leĊima i ramenima, i pokrio se smeĊim šalom od devine dlake. Nije mu se nikamo ţurilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjiţicu u smeĊim koricama. Gledao je sa zanimanjem

fotografije i tu i tamo bi proĉitao nešto teksta, koji je znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice. Knjiţica je bila vrlo praktiĉna jer se mogla spremiti u dţep od kaputa. Mogla je pratiti ljude posvuda u njihovom ţivotu. Imala je dvije stotine pedeset stranica ali bila je štampana vrlo krupnim slovima tako da su je ĉak i stariji ljudi ili polupismeni mogli ĉitati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na koricama: Josif Visarionoviĉ Staljin: Kratka biografija. Elementarne iskrene rijeĉi te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce ozbiljan dojam. Njegov strateški genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova snaţna volja. Njegova ţeljezna volja. Od 1918. on je praktiĉki postao Lenjinov zamjenik. (Da, da, baš je tako bilo.) Komandant revolucije zatekao je na frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su osnovu za Frunzeov plan operacija. (Taĉno, taĉno.) Imali smo veliku sreću da nas je u teškim danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan voĊa - Veliki Staljin. (Zaista, narod je imao sreću.) Svima je poznata neodoljiva moć Staljinove logike, kristalna jasnoća njegova duha. (Bez laţne ĉednosti, sve je to istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje za druge. Njegova nevjerojatna skromnost. (Skromnost - da, to je vrlo taĉno.) Vrlo dobro. A kaţu da se odliĉno prodaje. Ovo drugo izdanje štampano je u pet milijuna primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Treće izdanje moralo bi imati deset milijuna, moţda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama, školama, kol-hozima. Osjetio je malu muĉninu. Odloţio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog stolića i zagrizao. Ako je posiše, muĉnina će nestati, i u ustima će ostati ugodan okus koji malo podsjeća na jod. Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca sve gore. DogaĊalo mu se da zaboravlja stvari. Osjećao je nepodnošljivu muĉninu. Nije ga muĉio nikakav odreĊeni bol, ali satovi neugodne slabosti ĉesto bi ga prikovali za leţaj. Cak ni san nije pomagao; budio se jednako umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i kad je legao; i

uopće nije osjećao ţelje da se kreće. Na Kavkazu je ĉovjek od sedamdeset godina još mladić! Penje se na planine, na konja, na ţenu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da će poţivjeti do devedesete! Ali što se dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin više nije mogao uţivati u svojoj najvećoj radosti u ţivotu - u dobroj hrani. Od naranĉinog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i potpuno ravnodušno jeo je ĉak i pikantnu gruzijsku janjeću ĉorbu, koju zapravo uopće nije smio jesti. Nije više nalazio ni stari, ĉisti uţitak u vinu - mamurluci su završavali tupim glavoboljama. Cak i pomisao na ţenu bila mu je odvratna. 93 Budući da je sebi postavio kao cilj da ţivi do devedeset godina, Staljin je s tugom pomišljao na ĉinjenicu da mu te godine neće donijeti nikakve liĉne radosti, da će naprosto morati pretrpjeti još dvadeset godina za dobrobit ĉovjeĉanstva. Jedan ga je lijeĉnik upozorio (ali ĉini se da su ga kasnije strijeljali). Stetoskopi su drhtali u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu nisu propisivali injekcije (on je sam naredio da se prekine sa svim injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i "više voća". Uĉiti ĉovjeka s Kavkaza nešto o voću! On opet zagrize, zaţmirivši. Prije tri dana veliĉanstveno je proslavio sedamdeseti roĊendan. Slavili su ga nekoliko dana: dvadesetoga uveĉe Trajĉu Ko-stova su pretukli na smrt. Tek pošto su se oĉi te hulje ukoĉile, mogla je zapoĉeti prava sveĉanost. Dvadeset prvoga bila je ceremonijalna proslava u Bolšom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores lbaruri i ostali drugovi drţali su govore. Poslije toga bio je veliki banket. A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz španjolskih podruma. On je morao piti oprezno i ĉitavo vrijeme pokušavao je otkriti podmuklost u rumenim licima oko sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali gruzijske pjesme. Dvadeset drugoga odrţano je veliko primanje za diplomate. Dvadeset trećeg gledao je sam sebe na filmskom platnu u drugom dijelu Bitke

za Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od Višnjevskoga. Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada za oba.) Dan-danas je njegova uloga u graĊanskom ratu kao i u velikom domovinskom ratu sve taĉnije opisana. Postaje jasno kako je veliki ĉovjek on tada bio. I vlastito sjećanje govorilo mu je kako je ĉesto opominjao i ispravljao naglog i previše lakovjernog Lenjina. A Višnjevski je dobro uĉinio kad mu je stavio u usta rijeĉi: "Svaki radnik ima pravo da kaţe svoje mišljenje. Jednog dana unijet ćemo takav paragraf u ustav." Što je to znaĉilo? To je znaĉilo da je braneći Petrograd od Jude-niĉa, Staljin već mislio na budući demokratski ustav. Naravno, to se onda zvalo "diktatura proletarijata" u to doba - ali nije vaţno, bilo je istinito, bilo je snaţno! A u Virtinom scenariju bila je odliĉno opisana noćna scena s Prijateljem. Premda ni jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao zadrţati zbog ljudske perfidije i vjeĉne neiskrenosti. (Zapravo, nikad u ĉitavom svom ţivotu nije imao takvog Prijatelja! Tako se naprosto dogodilo, nikad ga nije imao.) Ali promatrajući Virtinu scenu na platnu Staljin je osjetio kako ga u grlu nešto steţe i kako mu suze naviru na oĉi (eto što znaĉi umjetnik!) i ĉeznuo je za takvim snaţnim, nesebiĉnim prijate Ijem, kojemu bi mogao povjeriti stvari o kojima razmišlja ĉitavu noć. Nije vaţno. Obiĉan, jednostavan puk ljubi svog VoĊu, raţu mije ga i ljubi ga - to je istina. Toliko je mogao vidjeti iz novina iz filmova i iz gomile darova. Njegov je roĊendan postao narodn; praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je ĉestitaka primio! Od ustanova, organizacija, tvornica, pojedinih graĊana. Pravda je zatra 94 ţila dopuštenje da u svakom broju štampa dva stupca tih ĉesti-taka. Istina, to će morati izlaziti nekoliko godina, ali moţe, ideja nije uopće loša. A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao Moskovljane dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda noću. Rad tisuća i tisuća majstora zanata,

najljepši darovi zemlje, stajali su, leţali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu ravnodušnost, isti

onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su mu brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu neugodnu uspomenu, samo što se, a to mu se ĉesto dogaĊalo u posljednje vrijeme, nikako nije mogao taĉno sjetiti što je posrijedi, i bio je svjestan samo osjećaja nelagode. Prošao je kroz tri dvorane i nije izabrao ništa. Stao je pred veliki televizor s urezanim rijeĉima "Velikom Staljinu od ĉekista". (IzraĊen u Mavri-nu, taj je televizor bio jedinstven - najveći koji je ikad izgraĊen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otišao. I tako je prošao taj znaĉajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim zadovoljstvom. Nekakav ĉudan osjećaj u grudima muĉio je Staljina, oĉigledno u vezi s Muzejom, ali nije ga mogao dokraja shvatiti. Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle ispraviti? I koliko bi se brţe komunizam mogao izgraditi da nema bezdušnih birokrata. Da nema umišljenih glavešina. Da nema organizacionih slabosti u preodgajanju masa. Da nema "skretanja" u partijskom odgoju. Da nema usporavanja u izgradnji, zakašnjenja u proizvodnji, izrade robe loše kvalitete, slabog planiranja, ravnodušnosti prema uvoĊenju novih tehnoloških mjera i opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena podruĉja, gubitka ţita na poljima, rasipanja knjigovoĊa, kraĊa u skladištima, prevara direktora, sabotaţa zatvorenika, liberalizma u policiji, uništavanja javnih zgrada, drskih špekulanata, pohlepnih domaćica, razmaţene djece, brbljavica u tramvajima, sitniĉavog "kritiziranja" u literaturi, liberalnih sklonosti u kinematografiji. Ne, narod još uvijek ima previše mana. A što ih je 1941. natjeralo na povlaĉenje? Napokon, ljudima je bilo nareĊeno da ostanu na poloţajima do smrti. Zašto nisu ostali? Tko se tada povukao, ako nije narod? Ali spominjući se 1941. Staljin nije mogao izbjeći sjećanju na vlastitu slabost. Na svoj ţurni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to nije bio bijeg. Jer kad je odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne ljude i dao im strogo nareĊenje da brane glavni grad do posljednje kapi krvi. Ali,

na ţalost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se morao opet vratiti, doći u glavni grad i braniti ga. Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjećao te panike 16. listopada. Ali kaznio je i sebe - odrţao je vojniĉku smotru u studenom. Taj trenutak u njegovom ţivotu bio je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u izgnanstvu u Turuhansku: led i oĉaj, ali iz leda i oĉaja potekla je snaga. Nije to bila mala stvar - vojniĉka smotra dok je neprijatelj pred vratima. 95 Ali moţe li uopće biti lako, biti Najveći od najvećih? Iscrpljen neradom, Staljin se nehotice prepustio deprimant-nim mislima. U tom trenutku nije ninašto usredotoĉio svoju umornu paţnju. Ĉvrsto je zatvorio oĉi i leţao, dok su mu se nevezane uspomene iz njegovog dugog ţivota uvlaĉile u mozak. A ipak, iz nekog ĉudnog razloga, nije se prisjećao niĉega dobroga, već samo loših i neugodnih stvari. Ako se sjetio svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na pamet ljupki zeleni breţuljci, ni vijuganje rijeka Medţuda i Ljahva, već ono što mu je tamo bilo mrsko i što mu nije dalo da se ni na jedan sat vrati u dom svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraćale na 1917, prisjećao bi se samo kako se pojavio Lenjin sa svojim umišljenim doktrinama i poremetio sve što je već uĉinjeno, i kako su se svi smijali kad je Staljin predloţio da se osnuje zakonita stranka i da se ţivi u slozi s Privremenom vladom. Smijali su mu se više nego jednom - ali zašto je bila uobiĉajena praksa da se svaki teţak i nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja poslali su njega a ne nekog drugog iz Kšesinske palaĉe u Petropavlovsku tvrĊavu, da uvjeri mornare kako moraju predati tvrĊavu Kerenskome i povući se u Kronštat. Grišu Zinovjeva mornari bi kamenovali. Ĉovjek mora znati razgovarati s ruskim narodom. Sjetio se 1920, i onda opet kako je Tuhaĉevski iskrivljenih usana vikao da je Staljinova krivnja što nije zauzeo Varšavu. Dobro se izvikao taj luĊak! i

Ĉitav njegov ţivot stvari mu nikad nisu polazile za rukom J kako valja. Nikad mu nisu polazile za rukom, jer je uvijek bilo J ljudi koji su ga ometali. A kad bi jednoga uklonili, na njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi. Netko je ĉetiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho ćr je izgledalo kao da se pas nekoliko puta oĉešao o njih. Staljin okrene prekidaĉ kraj svog leţaja i zasun se automatski povuĉe, a nezastrta vrata se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije volio nikakve zastore oko kreveta, draperije ili niše gdje bi se netko mogao sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da propuste psa; ali umjesto toga pojavila se mlada proćelava glava Poskrebiševa sa stalnim izrazom iskrene odanost, i potpune pokornosti na licu. Zabrinut za šefovo zdravlje primijetio je da Staljin leţi nap< pokriven šalom od devine dlake, ali nije ga izravno upitao zdravlje. (Pretpostavljalo se da je zdravlje izvanredno.) On re tiho: "Jo Sarjoniĉ, Abakumov će doći u dva i trideset. Hoćete ga primiti? Ili moţda nećete?" Josif Visarionoviĉ otkopĉa dţep na prsima i izvuĉe sat r lancu. (Poput svih staromodnih ljudi nije trpio ruĉnih satova Još nije bilo dva sata ujutro. Nije imao nikakve volje da se presvuĉe i da poĊe u urL-Ali nikako nije smio dopustiti da disciplina popusti. Ako sa;:.. malo popusti uzde, svi će to smjesta osjetiti. "Vidjet ćemo", odgovori Staljin umorno i zatrepće oĉirr.i "Ne znam." 96 "Pa neka doĊe. Moţe ĉekati!" reĉe Poskrebišev i tri puta nepotrebno kimne glavom. (Istiĉući svoje djeĉaĉko vladanje, ĉinio je svoj poloţaj mnogo ĉvršćim.) A sad se opet ukoĉio, pozorno promatrajući Šefa. "Kakva su vaša nareĊenja, Jo Sarjoniĉu?" Staljin tuţno pogleda to stvorenje koje mu, na ţalost, takoĊer nije moglo biti prijatelj, jer je bio tako potpuno podloţan. "Hajdete sad, Šaša", reĉe on ispod brkova. Poskrebišev još jednom kimne, povuĉe glavu i ĉvrsto zatvori vrata.

Josif Visarionoviĉ namjesti automatski zasun i zaogrnut šalom, okrene se na drugu stranu. Tada opazi na niskom stoliću kraj otomana knjigu u jeftinom dţepnom izdanju s crvenim i crnim koricama. Istog trenutka sjetio se što ga je ono zaboljelo u grudima, što ga je peklo, što mu je pokvarilo roĊendan: osoba koja mu je još i danas smetala i koja nije bila uklonjena - Tito! Tito! Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj škorpionskoj duši? Godine 1936. i 1937. bile su tako veliĉanstvene! Toliko glava koje su do tada bile netaknute palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne iz ruku. Stenjući, Staljin spusti noge sa leţaja. Uspravi se i podigne ruke prema crvenkastoj prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ćela. Obuzela ga je neopisiva gorĉina i nezadovoljstvo. Poput legendarnog junaka, Staljin je ĉitavog ţivota odsijecao bezbrojne hidrine glave. Oslobodio se ĉitavog brda neprijatelja u svom ţivotu. A spotaknuo se o jedan korijen. Josip se spotaknuo o Josipa. Kerenski, koji je još uvijek negdje bio ţiv, nije ni najmanje smetao Staljinu. Uostalom, što se Staljina tiĉe, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili Kolĉak - prema njima nije osjećao nikakve liĉne mrţnje: oni su bili otvoreni neprijatelji i nisu se izmotavali nudeći neki novi, bolji, vlastiti socijalizam. Bolji socijalizam? Na neki drugi naĉin nego što radi Staljin? Gluposti! Tko moţe graditi socijalizam bez Staljina? Nije bila rijeĉ o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako ništa ne moţe nastati iz onoga što on radi! Staljin je gledao na Tita kao što neki stari seoski lijeĉnik, koji je razrezao bezbrojne ţeluce i odsjekao beskonaĉan niz udova u kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta, gleda na nekog malog staţista u bijelom ogrtaĉu. Sabrana djela Lenjinova već su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva

puta. Svi oni koji se nisu slagali već su davno spavali vjeĉnim snom, oni koji su se spominjali u starim fusnotama, koji su pomišljali da se socijalizam moţe graditi na neki drugi naĉin. A tada, kad se ĉak ni u prašumama na sjeveru nije više moglo ĉuti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud ispuzao sa svojim dogmatiĉarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugaĉije. U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jaĉe, da mu se vid zamaglio, da osjeća neugodne grĉeve po ĉitavom tijelu. U prvom krugu 97 Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio popustiti. Ako popusti, Tito će mu oteti posljednji mir, posljednji apetit, posljednji san. Kad su mu se oĉi razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjiţicu. Tu knjigu nije mogao nizašto kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom, podmetne jastuk pod leĊa i opet se napola opruzi na nekoliko minuta. Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih jezika; knjiga se zvala "Tito, izdajniĉki maršal" od Renaud de Jouvenela. (Dobro je djelovalo da autor oĉigledno stoji posve po strani, da, neki objektivni Francuz i to još s aristokratskim imenom.) Staljin je već prije nekoliko dana paţljivo proĉitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati, kao što se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike će se sad oĉi otvoriti i zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukaviĉkog, perfidnog, opakog tirana! Tog odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca! Ĉak su i komunisti na Zapadu bili potpuno zbunjeni. Ona stara budala Francuz Andre Marty - ĉak i njega se moralo izbaciti iz Komunistiĉke partije zato što je branio Tita. Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi više ne mogu i dalje veliĉati Tita kao heroja: on se dva puta kukaviĉki htio predati Nijemcima, ali njegov šef Generalštaba, Arso Jovanović, prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant. Plemeniti Arso je ubijen, a i Petriĉević: "Ubijen samo zato što

je volio Staljina." Netko i"j uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da Staljin s njima obraĉuna. Tu je bilo sve, sve - da je Tito vjerojatno britanski špij da se silno ponosi svojim donjim rubljem s izvezenom kralj skom krunom; kako je fiziĉki odvratan, kao Goring, kako je iskićen medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni ogromnin: dijamantnim prstenjem. (Kakva je to jadna taština u ĉovjekj koji nema nikakva dara za ratne vještine?) Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekh seksualnih nastranosti? I o tome valja pisati. "Jugoslavenska Komunistiĉka partija nalazi se u kandţa::.:-ubojica i špijuna." "Tito je mogao preuzeti vodstvo samo zato -su ga podupirali Bela Kun i Trajĉo Kostov." Kostov! Kako je to ime vrijeĊalo Staljina! Gnjev mu je na u glavu i snaţno je zamahnuo nogom - u krvavu Trajĉovu nj ku! I Staljinovi sivi oĉni kapci zatreperiše od zadovoljenog o? ćaja za pravdu. j Taj prokleti Kostov, svinja prljava! | Nevjerojatno kako su sada, gledajući unazad, postale j?.>J( spletke tih varalica! Kako su se lukavo prikrivali! U najma-j( ruku uspjelo mu je da dohvati Belu Kuna 1937; ali prije i<--^ deset dana Kostov je osramotio socijalistiĉki sud. Koliko je ;:--šnih procesa Staljin vodio, koliko je neprijatelja natjerao . ponize i da priznaju svaki sramotni zloĉin - a ipak nije . =-u sluĉaju Kostova! Sramota se proširila ĉitavim svijetom! K Ť:= je to bila mraĉna podmuklost, zavarati iskusne isljednike, im pred nogama - a onda na javnom suĊenju, pred s: dopisnicima, opet sve poreći! Kakva^ je to pristojnost? I partijska svijest? I proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam budeš od neke koristi! Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i leţati. Borba nije prestajala. Bezbriţna zemlja moţe spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne

ispravi potpuno. Otkljuĉa druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je ušao Poskrebišev) zatim ih zakljuĉa za sobom. Jedva ĉujno u mekim papuĉama pošao je niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez prozora, u koji je svjetlo dopiralo odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i kroz koja je mogao vidjeti predvorje. Pošao je dalje do svoje spavaonice, takoĊer niske, malene, bez prozora, s ureĊajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na zidovima spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen. Malim kljuĉićem koji mu je visio o pojasu Staljin otkljuĉa metalni poklopac boce, natoĉi ĉašu svog omiljenog, okrepljujućeg likera, ispije je i opet zakljuĉa ĉep. Prišao je ogledalu. Oĉi su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Cak ni premijeri nisu mogli odoljeti tim oĉima. Izgled mu je bio ozbiljan, jednostavan, vojniĉki. Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obuĉe. Ĉak i pred onima koji su mu bili bliski drţao se kao prava povijesna liĉnost. Njegova ţeljezna volja. Njegova nepokolebiva volja. 99 19 JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE Noć je bila Staljinovo najplodnije doba. Njegov se kritiĉki duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom uklanjao je ljude s poloţaja, smanjivat : troškove, nareĊivao da se dva-tri ministarstva spoje u jedno. Svojim oštrim i gipkim noćnim duhom odluĉivao je kako da povec_ broj ministarstava dijeleći ih, i kako da nazove nova; potpisivan je nove budţete i potvrĊivao nova imenovanja. Sve njegove najbolje ideje raĊale su se izmeĊu ponoći i ĉetir. sata ujutro: kako će zamijeniti stare obveznice novima, a da p- * tom izbjegne plaćanje vlasnicima obveznica; kakve kazne će uveb": f za izostanak s posla; kako će produţiti radni dan i radni tjedan f kako će trajno privezati radnike i ostale namještenike za posa^ I zatim ukaz o robiji i vješalima; raspadanje Treće internacionak § izgon izdajniĉkog stanovništva u Sibir. I

Izgon ĉitavih naroda bio je ujedno njegov najveći teoret-".;J prilog i najhrabriji eksperiment, ali drugo se tada nije ni mo::a| uĉiniti, ćitav svoj ţivot on je nesumnjivo bio najistaknutiji spJv-f jalist Partije u pitanju sovjetskih nacionalnosti. Donio je još ĉitav niz drugih, znaĉajnih ukaza. MeĊutim, je pronašao jedno slabo mjesto u ĉitavom arhitektonskom mu, i u njegovom je mozgu polako sazrijevao jedan vaţan ukaz. Sv*e je zauvijek fiksirao, zaustavio svako kretanje, za sve otvore, svih 200 milijuna znalo je gdje im je mjesto - su mladići iz kolhoza izmicali. Naravno, stvari su se odliĉno razvijale u kolhozima. S: se u to uvjerio pošto je gledao Kubanske kozake i proĉitao 1 zlatne zvijezde. Oba su autora posjetila kolhoze. Sve su \ i izvijestili o onome što su vidjeli, a to je oĉigledno bilo t: I sam je Staljin razgovarao s kolhoznicima u prezidijumim. Ali kao dubok i samokritiĉan drţavnik, Staljin je pokus: temeljitije ući u stvar od tih pisaca. Jedan od provincijskih : skih sekretara (oĉigledno je kasnije strijeljan) izbrbljao mu nije sve tako dobro kako izgleda: stariji ljudi i ţene registri: 100 kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mladi ljudi (ne svi, naravno, samo stanoviti nesavjesni pojedinci) pokušavaju, ĉim završe školu, na prevaru dobiti pasoš i odjuriti u grad. Staljin je to ĉuo, i već je u sebi stao razmišljati o mogućnostima da se to ispravi. Obrazovanje! Ĉitava ta priĉa o općem sedmogodišnjem obrazovanju, o općem desetogodišnjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveuĉilišta, dovela je do opće zbrke. Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali još je bilo prerano da se to ljudima kaţe. Svaka kuharica, svaka domaćica morala bi biti u stanju da vodi drţavu! Kako je on to zapravo sebi konkretno zamišljao? Da kuharice ne kuhaju petkom, već da odlaze na sastanke pokrajinskog izvršnog odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema veĉeru, što se

vladanja ljudima tiĉe, to je uzvišeni poziv; on se moţe povjeriti samo posebno odabranom osoblju, prokušanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza godina. A upravljanje tim osobljem moţe biti samo u jednim rukama, iskusnim rukama VoĊe. U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao što im zemlja pripada zauvijek, isto tako svaka osoba roĊena u odreĊenom selu automatski postaje danom roĊenja ĉlan kolhoza. To treba prikazati kao ĉasno pravo. I samo prezidij okruţnog izvršnog odbora moţe nekome odobriti odlazak iz kolhoza. Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih ĉlanaka: "Mladi nasljednici kolhozne ţitnice", "Znaĉajan korak u izgradnji novog sela". Zacijelo će pisci naći naĉina da to izraze. Istina, ĉinilo se da je netko od desniĉara upozoravao da će taj problem iskrsnuti. (Takvi "desniĉari" zapravo nikad nisu postojali - sam je Staljin grupirao stanovite ljude pod taj naslov da bi što lakše mogao s njima obraĉunati.) Iz nekih neobjašnjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uništeni protivnici u neĉemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima, Staljin je oprezno osluškivao njihove glasove preko groba. Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, takoĊer hitni, sazrijevali u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazeći u svoj ured, osjećao da ga privlaĉi nešto uzvišenije. Na pragu svog osmog desetljeća nije imao nikakva prava da to dalje odlaţe. Izgledalo je da je već uĉinjeno sve moguće da se osigura njegova besmrtnost. Ali Staljinu se ĉinilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju Najmudrijim od najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zasluţuje, da je njihov zanos površan, da još uvijek pravo ne poimaju dubinu njegova genija. Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne još jedan nauĉni uspjeh, da dade neizbrisivi prilog još nekoj nauci osim filozofiji i povijesti. Naravno, mogao je takav prilog dati biologiji, ali povjerio je taj posao Lisenku, tom

poštenom, energiĉnom ĉovjeku iz naroda. Osim toga, matematika, ili barem 101 fizika, više je privlaĉila Staljina. Nikad nije bez zavisti mogao ĉitati raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode. Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udţbenik Algebre i So-kolovljevu Fiziku za više razrede, nigdje nije mogao naći odgovarajuću inspiraciju. I onda ga je sretan sluĉaj naveo na potpuno razliĉito polje, na polje lingvistike, u vezi s nedavnim sluĉajem profesora ĉiko-bave iz Tiflisa. Cikobava je objavio neku antimarksistiĉku, heretiĉku tezu da jezik nije nadgradnja, već naprosto jezik, da nije ni burţujski ni proleterski, već naprosto narodni jezik - i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga Marra. Budući da su i Marr i Cikobava bili Gruzijci, ĉitava je stvar odmah naišla na reakciju u ĉasopisu gruzijskog sveuĉilišta, i jedan sivi, neuvezani primjerak tog lista, štampanog karakteristiĉnim gruzijskim pismom leţao je ovog trenutka pred Staljinom. Nekoliko Marrovih uĉenika napalo je drskog nauĉenjaka. Poslije tih optuţbi mogao je samo sjediti i ĉekati da mu o ponoći na vrata zakuca MGB. Već se nagoviještalo da je Cikobava agent ameriĉkog imperijalizma. Ništa ne bi spasilo Cikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu da ţivi. Pustit će ga da ţivi - i on će sam jednostavne provincijske misli tog ĉovjeka iznijeti i razviti na briljantan, besmrtan naĉin. Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju relativnosti, na primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu j ali zbog drţavnih poslova za to naprosto nije imao vremena. Filo i logija je, meĊutim, stajala uz bok gramatici, a što se tiĉe teškoće " Staljin je gramatiku oduvijek smatrao ravnom matematici. Mogao je ovako napisati ţivo, izraţajno (već je sjedao i pisao "Ma koji jezik sovjetskih naroda uzeli: ruski, ukrajinski, bel ruski, uzbeĉki, kazaĉki, gruzijski, armenski, estonski, letonsV litvanski, moldavski, tatarski, azerbejdţanski, bakširski, turknu: ski..." (Do vraga! S godinama postajalo mu je sve

teţe i te izbjeći nabrajanje. Ali zašto bi ga, uostalom, i izbjegavao? Na 1 naĉin napisano se dublje urezivalo u glavu ĉitaoca i slabilo nag -da

proturjeĉi.) "... svakome je jasno, da ..." Pa dobro, tu ćer staviti nešto što je svakome jasno. Ali što je jasno? Ništa nije jasno. Kaţu: "Sedam je milja ; -neba, i cijelim je putem šuma." Ekonomika - to je baza. Socijalne pojave - to je nadgr >=f uja. A trećeg elementa nema. Pa ipak je zahvaljujući svom ţi\ "f nom iskustvu Staljin spoznao da se ništa ne moţe postići ~<^ trećeg elementa. Na primjer, mogu postojati neutralne zerr.:>g§ zar ne? (Ali ne i neutralni narodi, naravno.) A recimo da je ne:*# dvadesetih godina rekao s govornice: "Tko god nije s nama, r.-.jg nuţno protiv nas"? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Pari "| Ali takva su vremena prošla. To je dijalektika. m Tako je i s ovim. Staljin je razmišljao o Cikobavinom es-t^ zaokupljen idejom koja mu prije nikad nije pala na um: ako j( jezik nadgradnja, zašto se ne mijenja sa svakom epohom? Aj" nije nadgradnja, što je onda? Baza? Naĉin proizvodnje? 102 Taĉno govoreći, stvari stoje ovako: Naĉin proizvodnje sastoji se od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemoguće je. Znaĉi li onda da je jezik proizvodna snaga? Ali proizvodne snage ukljuĉuju instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude. Ali premda ljudi govore jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao - bio je u ćorsokaku. Pravo govoreći, ĉovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao - pa, recimo, kao strugovi, ţeljezniĉke pruge, pošta. Istovremeno, on spada i u komunikacije. Ali ako na taj naĉin izloţiš tezu, i izjaviš da je jezik sredstvo proizvodnje, svi će se poĉeti smijuckati. Ne u našoj zemlji, naravno. A nema nikoga koga se moţe upitati za savjet: samo on na zemlji istinski je filozof. Da je bar ţiv netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio burţuj ... A da telefonira Beriji? Ali Berija uopće nema pojma o takvim stvarima. Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: "U tom pogledu jezik, koji se u principu razlikuje od nadgradnje, ne moţe se razlikovati od sredstava proizvodnje, od strojeva, na primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi kao i jezik."

"Indiferentni prema klasi" - i to se nikad ranije ne bi bilo moglo reći. On stavi taĉku iza reĉenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije stigao daleko, ali već je bio umoran. Staljin ustane i prošeta se malom sobom, svojim omiljenim noćnim uredom. Pribliţi se sićušnom prozoru u kojem su umjesto obiĉnog stakla bila dva okna od ţućkastog, neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom izmeĊu. Vani je bio mali ograĊeni vrt gdje je samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom straţe. Danima nitko osim njega nije tu stupio nogom. Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni svemir. MeĊutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je polovica bila harmoniĉna i jasna. Samo ona druga polovica - objektivna stvarnost - krila se u općoj magli. Ali ovdje, u svom dobro ĉuvanom i utvrĊenom noćnom uredu Staljin se ni najmanje nije bojao te druge polovice; osjećao je u sebi dovoljno moći da je pokori, da je oblikuje po svojoj volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakoraĉi u tu objektivnu stvarnost - kad je, na primjer, morao ići na veliki banket u Dvorani stupova, preći zastrašujući prostor izmeĊu automobila i vrata, sam se popeti stepenicama i preći preveliko predvorje izmeĊu dva reda zanesenih i punih poštovanja, ali ipak previše brojnih gostiju - u tim bi se ĉasovima Staljin osjećao bolestan, potpuno nezaštićen, ne bi ĉak znao ni kako da se koristi rukama, već odavno beskorisnim za pravu obranu. Poloţio bi ih na trbuh i smiješio se. Oni su mislili da se Svemoćni smiješi da im ugodi, ali on se smiješio zato što se boji. On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali pošto se uĉinio vladarem šestine zemlje, poĉeo 103 se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom noćnom uredu: nije bilo

prostora. Staljin zatvori ĉeliĉni kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je ĉak i za Velikog korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol. Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje muĉiti. Buduće generacije će to znati cijeniti. Kako je došlo do toga da u filologiji vlada teroristiĉki, Arak-ĉejevljev reţim? Svatko se boji da kaţe ijednu rijeĉ protiv Marra. Kako su ĉudnovati i plašljivi ljudi! Ĉovjek ih moţe uĉiti demokraciji, moţe za njih saţvakati stvari tako da im preostane samo da ih progutaju - ali oni će ipak okrenuti glavu. Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje takoĊer sve ovisi o njemu. Ponesen inspiracijom on zapiše nekoliko reĉenica: "Nadgradnju je stvorila baza u svrhu ..." "Jezik je stvoren u svrhu..." Njegovo smeĊe-sivo, koziĉavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se sagnulo nad listom papira, te nije vidio anĊela srednjovjekovne teleologije kako mu se smiješi preko ramena. Taj Lafargue - svi su ti teoretiĉari jednaki. On govori o "iznenadnoj revoluciji u jeziku izmeĊu 1789. i 1794". Kakva je to revolucija! To je bio francuski jezik prije toga, i francuski jezik je i ostao. "Općenito se mora reći za dobrobit onih drugova koji su oĉarani eksplozijom, da se zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne samo ne moţe primijeniti na povijest lingvistiĉkog razvoja, već se takoĊer rijetko moţe primijeniti na ostale društvene pojave." Staljin se zavali u naslonjaĉ i ponovo proĉita što je napisao. Dobro je zvuĉalo. Propagandisti će morati dobro osvijetliti postavku: da sve revolucije u jednom trenutku dosiţu jednu taĉku poslije koje više nema kretanja, te da kasniji razvoj nastupa evt-lucijom. A moguće je ĉak da se kvantitet ne pretvara u kvalite:. Ali to će spremiti za drugi put. "Rijetko?" Ne; to bi još uvijek moglo biti nezgodno. Staljin prekriţi "rijetko" i napiše "ne uvijek". Što bi bio zgodan primjer?

"Prešli smo s burzujske, individualno-seljaĉke strukture" ( javio se novi termin, i to dobar!) "na socijalistiĉku kolhozn I kad je napokon stavio taĉku iza reĉenice, još je malo izmislio i dodao rijeĉ "strukturu". To je bio njegov omiljeni &-... još jedan udarac na ĉavao koji je već zakucan. Ponavljanje s\ rijeĉi ĉinilo je svaku reĉenicu razumljivijom. Inspirirano, njego je pero pisalo dalje: "A to je bilo moguće uspješno izvesti zato što je to bila re luci ja odozgo, zato što je revolucija provedena na inicijativu stojeće vlasti." 104 Staljin se namršti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo zakljuĉiti da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika? Na vratima se zaĉulo tiho šuštanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo zasun. Na vratima se pojavi Šaša sa svojim klaun-skim licem - bezobliĉnim i sretnim što je bezobliĉno. "Jo Sarioniĉ!" upita on gotovo šapatom. "Ţelite li da poša-ljem Abakumova kući, ili ţelite da još priĉeka?" "A, da, Abakumov." Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno zaboravio. On zijevne. Sad je već bio umoran. Istraţivaĉka strast planula je u njemu ali se brzo ugasila; osim toga posljednje mu reĉenice nisu najbolje uspjele. "Dobro. Pozovi ga." I on izvuĉe iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otkljuĉa je kljuĉem s pojasa i ispije ĉašicu. On uvijek mora biti planinski orao. 105 20 VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVICU Nije tako reći bilo ĉovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove

Šaša umjesto Aleksandr Nikolajeviĉ, a još manje da to pred njim kaţe. "Poskrebišev zove" znaĉilo je "On zove". >"Poskrebišev je naredio" znaĉilo je "On je naredio". Aleksandr Nikolajeviĉ Poskrebišev bio je šef Staljinovog osobnog tajništva više od petnaest godina. To je bilo vrlo dugo vrijeme, i svatko tko ga nije potanje prouĉavao mogao bi se zaĉuditi što mu je glava još uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz Penze imao dušu posilnog, i ta obiĉna ĉinjenica garantirala mu je sigurnost. Cak i kad je imenovan za general -lujtnanta, ĉlana Centralnog komiteta, i za šefa Specijalnog odjela za tajnu prismotru ĉlanova Centralnog komiteta, još uvijek je sebe smatrao potpuno ništavnim pred šefom, i poĉašćen se bla ţeno smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajući njegovom rodnom selu Soplaki. Staljinova intuicija nikad nije otkrila n traĉak sumnje ili opozicije u Poskrebiševu. Njegovo prezime, kou je znaĉilo kruh peĉen iz ostataka tijesta, bilo je opravdano: cinik se da nisu mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i karaktera ka; su ga pekli. Ali u odnosu prema podreĊenima, taj proćelavi dvorjanin s izrazom priglupog ĉovjeka poprimao je golemu samouvjerenost S ljudima na niţem poloţaju govorio je na telefon jedva ĉujnins , glasom; ĉovjek je morao prilijepiti glavu za slušalicu da ga razi> I mije. Tu i tamo ĉovjek bi se s njim mogao našaliti, ali nikad ga j nije mogao kao sluĉajno upitati: "Pa kako je danas tamo kod vas?-" I (Cak ni šefova vlastita kći nije mogla otkriti kako je tamo koĊl vas. Kad bi telefonirala, rekli bi joj samo: "Kreće se", ili "Ne* kreće se", već prema tome jesu li se ili nisu ĉuli Šefovi koraci Veĉeras je Poskrebišev rekao Abakumovu: "Josif Visariono\it radi. Moţda će vas primiti. Rekao je neka ĉekate." Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za priman* i otišao. 106 I I tako Abakumov nije upitao ono što je iznad svega ţelio saznati: kako je šef danas raspoloţen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snaţno udaralo.

Taj snaţni, krupni, odluĉni ĉovjek ukoĉio bi se od straha kad bi išao na izvještaj Staljinu, jednako kao što su graĊani za vrijeme valova hapšenja drhtali kad bi ĉuli topot koraka na stepenicama. Uši bi mu se prvo sledile od straha, a zatim bi poĉele gorjeti - i svaki put bi se Abakumov još više prestrašio da će ta njegova uporno crvena uha izazvati šefovu sumnju. Staljin je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlaĉi ruku u unutarnji dţep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz unutarnjeg dţepa u vanjski sva tri naliv--pera koja je pripremio da pribiljeţi upute. Dnevne direktive drţavne sluţbe sigurnosti dolazile su preko Berije, i od njega je Abakumov primao većinu nareĊenja. Ali jednom mjeseĉno Apsolutni vladar htio je sam osjetiti liĉnost ĉovjeka kome je povjerio sigurnost svoga sistema. Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu moć, svu snagu kojom je Abakumov raspolagao. On je mogao ţivjeti i uţivati samo u razmacima od sastanka do sastanka. Kako se vrijeme pribliţavalo, sve bi u njemu poĉelo gasnuti, uši bi mu se sledile; predao bi aktovku prije nego bi ušao ne znajući hoće li je dobiti natrag; pognuo bi svoju bikovsku šiju na vratima ureda ne znajući hoće li je opet ispraviti poslije jednog sata. Staljin je zastrašivao zato što je jedna greška u njegovoj prisutnosti mogla biti ona jedna greška u ţivotu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja. Staljin je zastrašivao zato što nije ţelio ĉuti izgovore, i što nije optuţivao; njegove ţute tigarske oĉi naprosto bi opako zasjale, donji bi se kapci malo stisnuli - i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osuĊeni ĉovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noći bi bio uhapšen, a ujutro strijeljan. Šutnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin bacio na ĉovjeka nešto teško ili oštro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na njega ili mu otpuhnuo gorući ţar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konaĉan gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako jć Staljin bio grub i kleo, ĉak i ako je

upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je znaĉilo da se šef još uvijek nada da će ga popraviti i dalje s njim suraĊivati. Naravno, Abakumovu je sad već bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao niţe. Staljin je govorio prijazno, dobroćudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije bilo više povlaĉenja kad bi ĉovjek jednom postao blizak. Preostalo je jedino ĉekati smrt. Vlastitu. Ili... A stvari su tako neumitno išle svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu Abakumov uvijek strahovao da je nešto otkriveno. Već i ranije ĉesto je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla doprijeti do ušiju neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemaĉkoj. 107 Pri kraju rata Abakumov je bio na ĉelu svesaveznog SMERŠ-a, i rukovodio je kontrašpijunaţom na svim frontovima i u ĉitavoj vojsci. Bio je to period neograniĉene pljaĉke, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni konaĉni udarac protiv Njemaĉke, Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se plijen smije slati s fronta kući. Ta je odluka potekla iz njegova razumijevanja vojniĉke ćudi, onoga što bi on sam osjećao da je vojnik: krasno je boriti se za ĉast domovine - još je ljepše boriti se za Staljina - ali da bi se riskirao ţivot u najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban je najsnaţniji poticaj - ukratko, on je dopustio svakom vojniku da šalje kući oko deset kilograma plijena mjeseĉno, svakom oficiru dvadeset, a generalu trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojniĉki ranac ne smije biti preteţak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMERŠ je bio u još boljem poloţaju, jer je bio van domašaja neprijateljskih granata i nikad nije bio cilj neprijateljskim avionima. Uvijek se nalazio u podruĉju iza borbenih redova, daleko od inspektora ministarstva financija. Sluţbenici SMERŠ-a bili su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se nije usuĊivao provjeravati što oni spremaju pod peĉat u teretne vagone, što uzimaju iz konfiscirane imovine koju su ĉuvali njihovi straţari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su kući bogatstvo SMERovih

sluţbenika. Poruĉnici, ako nisu bili budale, mogli su tako nagomilati tisuće, pukovnici stotine tisuća, Abakumov milijune. Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, ĉak i zlato pohranjeno u švicarskoj banci ako padne s ministarskog poloţaja. Bilo je oĉigledno da ni bogatstvo ne moţe pomoći ministru kome je skinuta glava. A ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi podreĊeni bogate, a da on sam ništa ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim u potjeru za blagom. Nije mogao odbiti ĉak ni dva kovĉega puna naramenica. Pljaĉkao je u nekom mjeseĉarskom transu. Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je ispunjalo strahom da će biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio prijaviti svemoćnog ministr ali je istovremeno bilo kakav sluĉaj mogao iznijeti djelo na vi jelo i upropastiti ga. Bio je lud što se okoristio tom prilikom, sad je bilo prekasno. Došao je u 2.30, a u 3.10 još uvijek je hodao amo-tamo j sobi za primanje, drţeći svoju veliku novu biljeţnicu, osjećaju^ iznutra pravu slabost od straha; uši su mu već poĉele gorjet Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio raditi i kad ga uopće ne h primio. Abakumov je strepio pred izvještajem koji mora podnij o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi laţ mogao u ov trenutku izmisliti. Ali teška vrata su se napola otvorila. Poskrebišev je tiho izišao, gotovo na vršcima prstiju, i šutke mu dao znak da poĊe ii njim. Abakumov je krenuo, trudeći se pri tom da nikad ne star: svom teţinom na noge. Provukao se kroz slijedeća vrata, koja >. takoĊer bila napola otvorena, i pridrţao uglaĉane bronĉane kvak: da se ne bi jaĉe otvorila. Na pragu reĉe: "Dobro veĉe, Josife Viši rionoviĉu! Mogu li ući?" 108 Zabrljavio je, nije na vrijeme proĉistio grlo, i glas mu je zazvuĉao promuklo, nedovoljno lojalno. Staljin, odjeven u vojniĉku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova odlikovanja, ali bez epoleta, pisao je za stolom. Završio je reĉenicu i tek

tada podigao pogled, zlokobno poput sovuljage. I ništa nije rekao. Vrlo loš znak! Nije rekao ni jednu rijeĉ. Poĉeo je opet pisati. Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne pozovu kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut, spustivši duge ruke uz tijelo, sa smiješkom punini poštovanja na mesnatim usnama. Uši su mu plamtjele. Abakumov je već bio u oba ureda VoĊe - u njegovom sluţbenom dnevnom uredu i ovom malenom noćnom. U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunĉano i prostorija je imala obiĉne prozore. U ormarima za knjige redala se smotra cjelokupne ljudske misli i kulture, spremljena u šarene uveze. Na visokim prostranim zidovima visili su omiljeni portreti VoĊe, u zimskoj uniformi generalissima, 11 ljetnoj uniformi maršala. Bilo je tu divana, naslonjaĉa i mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin fotografirao. Ovdje, u noćnom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori su bili maleni. Ĉetiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obloţene hrastovim oplatama, a malo odmaknut od zida pisaći stol. U kutu je bio radio-gramofon; odmah do njega polica na kojoj su stajale ploĉe. Staljin je noću vrlo rado slušao svoje stare govore. Abakumov se pokorno pognuo i ĉekao. Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova rijeĉ istog ĉasa pripada povijesti. Lampa na pisaćem stolu osvjetljavala je samo papir; indirektno gornje svjetlo bilo je slabo. Nije pisao ĉitavo vrijeme. Okretao bi glavu, škiljeći na jednu stranu, prema podu, ili neprijazno gledajući Abakumova kao da nešto sluša, premda se u sobi nije ĉulo ni glasa. Kako se razvio taj zapovjedniĉki naĉin, ta znaĉajna teţina svakog malog pokreta? Nije li mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao prstima, rukama, podizao obrve i zurio na posve isti naĉin? Ali u to doba nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio strahovito znaĉenje. Tek pošto je koliĉina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti

broj, ljudi su u tim istim sitnim kretnjama poĉeli otkrivati nagovještaj, opomenu, nareĊenje. A primijetivši ono što su drugi primjećivali, Staljin je poĉeo promatrati sam sebe; i on je takoĊer vidio u svojim kretnjama i pogledima prijeteće skriveno znaĉenje, i poĉeo ih svjesno dotjerivati; i ubrzo su postali još bolji, i još pozitivnije djelovali na ljude oko njega. Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokaţe kamo da sjedne. 109 Abakumov zadrhti od olakšanja, preĊe sobu i sjedne - ali na sam rub sjedala, da bi što lakše mogao ustati. "Dakle?" upita Staljin, traţeći nešto meĊu papirima. Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov proĉisti grlo i poĉne ţurno govoriti vrlo sveĉanim glasom. (Kasnije je sam sebe proklinjao zbog svoje brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih neumjerenih obećanja, ali uvijek je bilo tako: što je neprijatelj skiji bio stav Svemoćnoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim uvjeravanjima, poslije ĉega je tonuo sve dublje i dublje.) Stalni ukras Abakumovljevih noćnih izvještaja, i ono što je Staljina zapravo najviše privlaĉilo, bilo je otkrivanje neke vrlo znaĉajne i raširene neprijateljske grupe. Bez takve grupe koju valja razotkriti i sprijeĉiti - svaki put nove - Abakumov uopće nije podnosio izvještaj. Za danas je pripremio optuţbu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao je dugo govoriti o pojedinostima. Ali zapoĉeo je izvještavati o uspješnom razvoju - a da sam nije znao je li stvaran ili iluzoran - priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da će tempirana bomba biti postavljena na Titovu jahtu prije nego krene na Brione. Staljin podigne glavu, stavi ugašenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva puta. Nije uĉinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali Abakumov, koji je već pomalo uspio upoznati svog Šefa, osjetio je usprkos tome

da je pogodio u ţicu. "A Ranković?" upita Staljin. "A, da! Trenutak ćemo izabrati tako da će svi zajedno, i Ranković i Kardelj i Moša Pijade - ĉitava klika - odletjeti u zrak! Raĉunamo da će do toga doći još ovog proljeća." (U eksploziji jahte morala bi poginuti i ĉitava posada, ali ministar nije spo-i menuo tu pojedinost, a Najbolji prijatelj mornara nije ga o tonu ispitivao.) Ali o ĉemu je mislio, otpuhujući iz ugašene lule, zureći be; izraţajno u ministra preko svog dugaĉkog nosa? Nije, naravno, razmišljao o ĉinjenici da se Partija, kojoj je stajao na ĉelu, u poĉetku gnušala individualnih teroristiĉkih djela A ni o tome da je sam utekao teroru. Dok je sisao lulu i gleda;" tog rumenog, dobro uhranjenog hrabrog mladog ĉovjeka uspla-tjelih ušiju, Staljin je mislio ono što je uvijek mislio kad bi vk. svoje revne, pokorne podreĊene. Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi me -vjerovati? A druga: nije li došao ĉas da se ova osoba likvidi:\ Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. nije ţurio da ga kazni: Staljinu se sviĊalo što je Abakumov t; ĉovjek. Pohlepni ljudi se lakše mogu razumjeti i lakše je nji upravljati. Staljin se iznad svega ĉuvao ljudi koji su odluĉili vjeĉno ostanu siromašni, poput Buharina. On nije shvaćao nji motive. Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumov Nepovjerenje je bilo naj karakteristiĉni ja osobina Josifa Dţug vilija. Nepovjerenje je bilo njegov pogled na svijet. 110 On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga, kome se do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije imao povjerenja u svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su dobro govorili. Nije imao povjerenja u svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao povjerenja u seljake siguran da neće posijati ţito i ţnjeti ako ih se ne tjera i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u radnike, siguran da neće raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici inteligencije neće poĉiniti sabotaţu. Nije vjerovao da će se vojnici i generali boriti ako im se ne

prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s leĊa. Nije vjerovao svojim ţenama i ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci. I uvijek se na kraju utvrdilo da je imao pravo. Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom ţivotu ispunjenom nepovjerenjem, osobi jednako odreĊenoj u prijateljstvu kao i u neprijateljstvu. On se sam meĊu Staljinovim neprijateljima, pred oĉima ĉitavog svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo. I Staljin mu je vjerovao. Taj ĉovjek je bio Adolf Hitler. Staljin je sa zlobnim uţitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku, Francusku i Belgiju, kako njegovi avioni pomraĉuju nebo nad Engleskom. Molotov se vratio iz Berlina prestrašen. Njegovi su špijuni izvijestili da Hitler prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je odletio u Englesku. Churchill je upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim topolama i galicijskim jablanovima graktale o ratu. Sve su ţene na svim trţnicama iz dana u dan prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbriţan. On je vjerovao Hitleru. To ga je zamalo stajalo glave. I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome. Abakumov je mogao ogorĉeno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao hrabrosti. Staljin je krivo uĉinio što je zastranio, što je, na primjer, pozvao onog idiota Petra Popivoda i razgovarao s njim o novinskim ĉlancima protiv Tita. Nije nikako smio, iskljuĉivo na osnovu upitnika sluţbe sigurnosti odbaciti one odliĉne momke koje je Abakumov liĉno izabrao za tu hajku. Morao je s njima razgovarati i steći povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna što će se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila Abakumova. Ali on je znao svog šefa. Ĉovjek nikad ne smije svom snagom raditi za

Staljina, nikad se ne smije dokraja angaţirati. On nije trpio potpuni neuspjeh u izvršavanju njegovih nareĊenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je imao osjećaj da se time ugroţava njegova jedinstvenost. Samo on bio je u stanju nešto besprijekorno obaviti. Tako da je ĉak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napreţe u jarmu, Abakumov vukao samo upola snage - kao i svi drugi. Kao što je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao u osrednjost. 111 III Ali danas se Abakumovu uĉinilo, dok je nastavljao s izvještajem, da se Staljinovo lice razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predviĊenoj eksploziji, ministar je ţurno prešao na Frun-zeovu akademiju, zatim se prebacio na Teološku akademiju i govorio bez stanke, izbjegavajući pitanje o telefonu i nastojeći da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio VoĊinu paţnju na njega. Ali Staljin se prisjećao! Upravo u ovom trenutku on se neĉega prisjećao, i moţda je to baš bio telefon. Ĉelo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica velikog nosa se napela. Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokušao svom licu dati otvoren, iskren izraz) ali nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao je umakla. Bore na njegovom sivom ĉelu bespomoćno su izblijedjele. Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali. "A, da", reĉe on kroz prvi dim, prisjetivši se neĉega drugoga, ne one glavne misli koja mu je izmicala. "Je li Gomulka uhapšen?" Gomulka je nedavno uklonjen sa svih sluţbenih poloţaja i smjesta je utonuo u mrak. "Da, jest!" reĉe Abakumov s olakšanjem, napola se podigavši sa stolca. (Uostalom, o tome je Staljin već bio obaviješten.) Hapšenja su bila najjednostavniji posao njegovog ministarstva. Pritisnuvši dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planuše. On ustane od stola i poĉne šetati, ostavljajući za sobom trag dima od lule. Abakumov shvati da je njegov

izvještai završen i da će mu sad diktirati upute. Otvori veliku biljeţnicu na koljenima, izvuĉe naliv-pero i pripremi se za pisanje. VoĊa Jl volio da se njegove rijeĉi pribiljeţe. Ali Staljin je koraĉao do radio-gramofona i natrag, pušeći : ne govoreći ni rijeĉi, kao da je potpuno zaboravio na Abakumova Njegovo sivo koziĉavo lice bilo je namršteno, izmuĉeno naporoir da se neĉega sjeti. Dok je prolazio kraj Abakumova, ministar opaz. da su VoĊina ramena pogrbljena, tako da se ĉinio još manjim, gotovo malenim. I - premda je obiĉno sam sebi zabranjivan takve misli na ovom mjestu, da ih ne bi sluĉajno proĉitao kaka instrument sakriven u zidu - Abakumov pomisli da Mali ot neće poţivjeti još deset godina, da će umrijeti. Abakumov je ţeli da se to što prije dogodi. Svima bliskima ĉinilo se da će kad umre zapoĉeti lagodan, slobodan ţivot. Staljin je bio potišten zbog te nove zaboravnosti. Mozak više nije htio sluţiti. Izlazeći iz spavaće sobe mislio je na ono ši je ţelio upitati Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj nemc nije znao kome bi dijelu svog mozga zapovjedio da se sjeti. Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Nešto drugo doš mu je na um, ne ono ĉega se sad htio sjetiti, već nešto što ga muĉilo dva dana ranije u Muzeju revolucije, nešto vrlo neugodi Bilo je to 1937, na dvadesetu godišnjicu revolucije, kad toliko toga u povijesti trebalo iznova interpretirati. Odluĉio da pogleda izloške u Muzeju i uvjeri se da nešto nije krivo pravljeno. U jednoj od dvorana - istoj onoj, u kojoj je sad stai golemi televizor - ĉim je ušao vidio je visoko na suprotnom dva velika portreta. Lica Ţeljabova i Perovske bila su otvor bez straha, i dovikivala su svima koji su ulazili: "Ubijte tiranii 112 Staljin, pogoĊen njihovim udruţenim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao, zakašljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete. Smjesta su ih uklonili. Istovremepo su prvi ostaci revolucije - dijelovi koĉije Aleksandra II -

uklonjeni iz Kšesinske palaĉe. Od toga dana, Staljin je dao na razliĉitim mjestima sagraditi skloništa i stanove za sebe. Nikako mu se više nije milila prometna gradska sredina, te se smjestio u ovoj kući u predgraĊu, u ovom noćnom uredu niska stropa, kraj deţurne prostorije svog liĉnog straţara. I što je većem broju ljudi oduzimao ţivot, to ga je više tištao neprestani strah za vlastiti ţivot. Usavršio je sistem straţe na razne naĉine, objavljujući, na primjer, tko će biti deţuran samo sat prije nego ljudi moraju nastupiti na svoja mjesta, i miješajući vojnike iz razliĉitih kasarni u svakom odredu. Na taj naĉin oni bi se po prvi put u ţivotu vidjeli kad bi došli na sluţbu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru. Sagradio je svoju kuću poput mišolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s vratima koja su u svakoj ogradi bila na drugom mjestu. I imao je nekoliko spavaćih soba, te je neposredno prije spavanja nareĊivao gdje će mu namjestiti krevet. Takav reţim po njegovom mišljenju nije bio znak kukaviĉluka, već naprosto razuman postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi, meĊutim, to nisu shvaćali. Zato je, da ne bi upadao u oĉi, propisivao sliĉne mjere za sve male voĊe u glavnom gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u nuţnik bez tjelesne straţe, nareĊivao im da putuju u jednom od tri identiĉna automobila u nizu. U noćnom uredu, sjetivši se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se Abakumovu i reĉe mašući lulom po zraku: "A što poduzimate za osiguranje partijskih rukovodilaca?" Nagnuvši glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra. S otvorenom biljeţnicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema VoĊi - nije ustao, znajući da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne miĉu - i potpuno spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao spomenuti. Neposredna reakcija bila je od bitne vaţnosti u sastancima sa Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje, on je tumaĉio kao potvrdu svojih najgorih misli. "Josife Visarionoviĉu", progovori Abakumov glasom koji je povrijeĊeno drhtao. "Pa zato mi i postojimo, ĉitavo naše

ministarstvo, da bi vi, Josife Visarionoviĉu, mogli mirno raditi, da bi mogli misliti i upravljati zemljom." Staljin je rekao "osiguranje partijskih rukovodilaca", ali Abakumov je znao da on pri tome misli samo na sebe. "Svakog dana vršim kontrolu, hapsim, preslušavam." Glave još uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je paţljivo promatrao. "Slušajte", upita on, "što je s tim? Zar još uvijek ima sluĉajeva terorizma? Još uvijek nisu prestali?" 8 U prvom krugu 113 Abakumov gorko uzdahne. "Rado bih rekao da nema sluĉajeva terorizma, ali ima ih. Nalazimo ih ĉak u smrdljivim kuhinjama, ĉak i na trţnicama." Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo. "To je dobro", kimne on glavom. "Znaĉi, radite." "Ali, Josife Visarionoviĉu", reĉe Abakumov, osjetivši da više ne moţe sjediti pred svojim VoĊom. On ustade, ne ispravivši potpuno noge. "Ali, Josife Visarionoviĉu, mi ne dopuštamo da ti sluĉajevi doĊu do stupnja pravih priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere, koristeći se ĉlanom 19." "Dobro, dobro", reĉe Staljin i umirujuoom kretnjom pokaţe Abakumovu da sjedne. (Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdiţe ovolika tjelesina.) "Vi, dakle, vjerujete da meĊu narodom još uvijek ima nezadovoljstva?" Abakumov opet uzdahne i sa ţaljenjem odgovori: "Da, Josi? Visarionoviĉu. Još uvijek postoji stanoviti postotak..." (Samo bi trebalo da kaţe da nema! Zašto bi onda njegov ministarstvo uopće postojalo?) "Imate pravo", sloţi se Staljin. "A to znaĉi da vi u Drţavn sigurnosti imate dosta posla. Neki mi kaţu da nitko više ni;. nezadovoljan, da su svi koji glasaju na izborima zadovoljni." S: ljin se ironiĉno nasmiješi. "To je

politiĉko sljepilo! NeprijaU moţda daje svoj glas, ali prikrio se i još uvijek je nezadovoljar Pet posto, šta mislite? Ili moţda osam?" v Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, :s| sposobnost za samokritiku, tu imunost prema pohvalama. f "Da, Josife Visarionoviĉu", potvrdi Abakumov, "upravo tolika.f Pet posto, moţda sedam." § Staljin nastavi šetati po uredu i zaobiĊe pisaći stol. f "To je moja mana, Josife Visarionoviĉu", doda Abakum-mjf ohrabrivši se ponešto sad kad su mu uši ohladnjele. "Napr "" ne mogu biti zadovoljan." Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. "A kakvo je rasp ţenje mladih ljudi?" Pitanje je slijedilo za pitanjem, oštro poput noţeva, i bi! dovoljna samo jedna greška. Kad bi ĉovjek odgovorio "Dob to bi bilo politiĉko sljepilo. Kad bi odgovorio "Loše", znaĉila da ne vjeruje u budućnost. Abakumov napravi neku izraţaj gestu i ne reĉe ništa. Staljin nije ĉekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresli lulu: "Moramo obratiti više paţnje na omladinu. Moramo posebno netrpeljivi prema greškama mladih." Abakumov se trgne i stane pisati. Staljin je bio oĉaran svojom vlastitom misli; oĉi su mu kao u tigra. On iznova napuni lulu, zapali je i poĉne opet još i: zivnije šetati po sobi. "Moramo pooštriti nadzor nad raspoloţenjem studenata" ramo iskorijeniti ne samo pojedince, već ĉitave grupe! I mol iskoristiti punu mjeru presude koju nam zakon dopušta - ¦ deset i pet godina, ne deset! Deset godina - to je kao šk 114 nije zatvor. Uĉenicima se moţe dati deset godina. Ali svakome kome su već izbile dlake na licu - dvadeset i pet! Mladi su, pre-ţivjet će." Abakumov je revfc© pisao. Prvi kotaĉić u dugaĉkom nizu stao se okretati. "A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u politiĉkim zatvorima! Berija mi kaţe da se još uvijek smije primati pakete s hranom u politiĉkim zatvorima. Je li to taĉno?"

"Prestat ćemo s tim! Zabranit ćemo ih!" reĉe Abakumov s bolom u glasu, i dalje pišući. "To je naša greška, Josife Visarionovi-ĉu. Oprostite nam." (To je zaista bio propust! Mogao je to i sam zakljuĉiti.) "Koliko vam puta moram objašnjavati stvari? Već bi bilo vrijeme da shvatite jednom zauvijek." Govorio je bez ljutine. Iz razblaţenih oĉiju zraĉilo je povjerenje u Abakumova - on će shvatiti, nauĉit će. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin s njim razgovarao tako jednostavno i tako dobronamjerno. Osjećaj straha posve ga je napustio, i mozak mu je radio kao u normalnog ĉovjeka pod normalnim uvjetima. I problem koji ga je već dugo muĉio, poput kosti koja je zapela u grlu, izbio je na površinu. Ţivnuvši, Abakumov reĉe: "Razumijemo, Josife Visarionoviĉu!" A tada, govoreći u ime ĉitavog ministarstva nastavi: "Razumijemo: klasna će se borba pojaĉati! I to je još razlog više zašto bi vi, Josife Visarionoviĉu, morali shvatiti naš poloţaj - kako su nam ruke vezane ukidanjem smrtne kazne! Već dvije i po godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo nikakvog zakonskog naĉina da pravdamo postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu moramo ispisivati u dvije razliĉite verzije. A onda, kad plaćamo izvr-šioce smrtne kazne - kako nemamo naĉina da njihove honorare isplatimo preko našeg raĉunovodstva, dolazi do zbrke u raĉunima. Zatim, nemamo ljude ĉime plašiti u logorima. Kako nam je potrebna smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviĉu!" Abakumov je molio iz sveg srca, poloţivši ruku na grudi i gledajući pun nade u tamnoputog VoĊu. I uĉinilo se da se Staljin nasmiješio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo je zadrhtao. "Znam", rekao je tiho, s razumijevanjem. "Mislio sam o tome." Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Cak i prije nego ga se upita! Poput nekog vrhovnog boţanstva, pogaĊao je misli naroda unaprijed. "Uskoro jednog dana vratit ću vam smrtnu kaznu", reĉe on zamišljeno, gledajući

u daljinu kao da gleda daleko u budućnost. "To će biti dobra odgojna mjera." Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio više od ikoga tokom posljednje dvije godine, pošto je popustio neodoljivoj ţelji da se pohvali pred Zapadom, zavaravajući sam sebe da narod nije potpuno pokvaren. To je uvijek bila njegova karakteristiĉna crta kao drţavnika i vojnika: ni otpuštanje, ni ostracizam, ni ludnica, ni doţivotna robija, ni progonstvo nisu mu se ĉinili dovoljnom kaznom za ĉovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo smrt bila je pouz- 115 dano sredstvo da se raĉuni srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci, presuda koja bi zablistala u njegovim oĉima uvijek je bila smrt. Na njegovom nivou nije bilo blaţe kazne. Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i oĉi mu se iznenada lukavo stisnu. "Zar se ne bojiš da bi ti mogao biti prvi koga ćemo strijeljati?" Gotovo da i nije rekao "strijeljati" glasno, već je spustio glas na kraju reĉenice, kao da je prepušta nagaĊanju. Ali ta rijeĉ se usjekla u Abakumova kao oštar mraz. Najbliţi i Najdraţi stajao je nad njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu da vidi kako će primiti tu šalu. Ne usuĊujući se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne na ukoĉenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti. "Josife Visarionoviĉu! Ako to zasluţujem... Ako je po trebno..." Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tor: trenutku šutke je u sebi razmatrao onu obaveznu primisao kc: svakog bliskog suradnika: nije li došlo vrijeme da ga se rije; Već se odavno poigravao s onim prastarim kljuĉem popularnos prvo ohrabriti krvnike, a onda, u pravi ĉas, obuzdati njihovu umjerenu revnost. Uĉinio je to već mnogo puta i uvijek s u bom. Neminovno će nastupiti trenutak kad će i Abakumova rati baciti u istu jamu.

"Pravilno!" reĉe Staljin, dobronamjerno se smiješeći kao povlaĊuje njegovoj oštroumnosti. "Kad budeš zasluţio, strije ćemo te." On pokaţe Abakumovu da sjedne, zamisli se naĉas, a t progovori toplije nego što ga je ministar Drţavne sigurnosti ik ĉuo govoriti: "Imat ćeš uskoro vrlo mnogo posla, Abakumov Provest ćemo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata potrebna velika ĉistka." "Ali, Josife Visarionoviĉu", usudi se Abakumov da protusic "zar vi mislite da mi sad ne hapsimo ljude?" "Ti to zoveš hapšenjem - vidjet ćeš! A kad doĊe rat, ha ćemo još više ljudi, hapsit ćemo na raznim mjestima. Poia organizaciju! Namjesti nove ljude, plaćaj - ništa ti neću oc I tada ga otpusti u miru: "Dobro, sad moţeš ići." Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za pri: kamo je došao da uzme aktovku od Poskrebiševa. Ne samo mogao ţivjeti još mjesec dana, već nije li to bio poĉetak ĉ: novog razdoblja u njegovim odnosima sa Šefom? Istina, zaprijetio mu je da će ga strijeljati - ali, napok je bila samo šala. 116 21 STAROST Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je šetao po svom noćnom uredu. Neka unutarnja muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je koraĉnicu. Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek će ih biti. Ali prelazeći u mislima nezamršenu povijest svijeta, Staljin je znao da će narod vremenom oprostiti sve što je loše, ĉak i zaboraviti, ĉak pamtiti kao dobro. Ĉitavi su narodi poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu III. Njihov gnjev je kratka vijeka, njihova volja nestalna, pamćenje slabo - i uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati pobjedniku. Zato je i morao poţivjeti do devedesete godine - zato što bitka još nije okonĉana, gradnja nije završena, i što nema nikoga da ga nadomjesti.

Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne socijalne demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji još nisu pokoreni.

Zatim, naravno, povećati produktivnost rada, riješiti razliĉite ekonomske probleme. Samo on, Staljin, znao je put kojim će ĉovjeĉanstvo dovesti k sreći, gurnuti mu lice u sreću kao njušku slijepog šteneta u zdjelicu mlijeka - "Na, pij!" A kasnije? Postojao je jedan pravi ĉovjek - Bonaparte. Taj nije obraćao paţnju na blebetanje Jakobinaca, proglasio se imperatorom - i gotovo. Ništa nema loše u rijeĉi "imperator". To naprosto znaĉi "komandant", "glavar". Kako bi to zvuĉalo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje! To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma. On je i dalje šetao, dok je orkestar svirao. A tada će moţda pronaći neki lijek, neki naĉin da barem njega uĉine besmrtnim? Ne, neće im to uspjeti na vrijeme. Ali kako da napusti ĉovjeĉanstvo? Ĉijoj da ga brizi ostavi? Nastat će pravi kaos. 117 Pa, ništa. Morat će dati podići još mnogo svojih spomenika, još većih. Do toga vremena moţda će i tehnologija priskoĉiti u pomoć - moţda će se uvesti politiĉko uzdizanje putem spomenika. Podići spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a drugi na brdu Elbrus - tako da mu glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka, neka i umre - Najveći od svih Velikih, bez premca u povijesti Zemlje. Iznenada se zaustavi. A tamo gore? Više? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo gore ... I opet je poĉeo šetati gore-dolje, ali polagano. Povremeno bi se to jedno neriješeno pitanje uvlaĉilo u Sta-ljinov mozak. Zapravo, tu ništa nije bilo nejasno. Sve što je bilo potrebno već je davno dokazano, a što je smetalo zanijekano je. Dokazano! je da se materija ne moţe uništiti i da se ne stvara. Dokazano je! da je svemir beskonaĉan. Dokazano je da je ţivot nastao spontano] u toplom oceanu. Dokazano je da je nemoguće dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi ĉudotvorni lijekovi, duhovi proroĉanstva i prijenos misli samo bablje priĉe.

Ali tkanje naše duše, ono što volimo i na što smo navikli. oblikuje se u mladosti, ne kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jaĉe oţivljavale u Josifu. Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novoe zavjetu, na ţivotima svetaca i povijesti crkve. Sudjelovao je crkvenim obredima, pjevao u zboru, a posebno je volio pje\ Strokinovu "Sad ti je oprošteno". Ĉak i sad ju je mogao otpje\ a da ne propusti ni jednu notu. A koliko je puta tokom jedanae godina provedenih u školi i u sjemeništu prilazio ikonama i zur u njihove tajanstvene oĉi! Zahtijevao je da ta fotografija bud ukljuĉena ĉak i u njegovu biografiju povodom godišnjice: ma rant sjemeništarac Dţugašvili u sivoj reverendi sa zatvoren ovratnikom; blijedo, mladenaĉko ovalno lice iscrpljeno od litve; kosa dugaĉka, strogo razdijeljena u pripremi za svećer staleţ, ponizno natopljena petrolejem i zaĉešljana do ušiju; i se po oĉima i napetim obrvama moglo naslutiti da bi taj posli uĉenik mogao postati mitropolita. Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Dţu vilija iz sjemeništa, ostao je pošteĊen na Staljinovo narede Neka starac proţivi svoj ţivot. A kad je trećega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, mu se isušeno grlo stezalo od straha i bolnog samosaţaljenja nema srca koje bar nekad ne osjeti saţaljenje) nije sluĉajno "braćo" provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu, ni bilo k" drugom voĊi ne bi palo na pamet da je izgovori. Njegove su usne izgovorile ono što su nauĉile gov r mladosti. Da, i u tim srpanjskim danima moţda je ĉak i molio u jednako kao što su se neki drugi ateisti nehotice kriţali " bombe padale. U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno što ga " u svojim molitvama spominjala kao voĊu od Boga izabran 118 je i potpomagao središte Ruske pravoslavne crkve u Zagorsku iz blagajne

Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke velike drţave onako kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga doĉeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi morao negdje pronaći neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao što su nekad poklanjali, za dobrobit svoje duše. Općenito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju, već i prema ostalim elementima i rijeĉima u vezi sa starim svijetom - onim svijetom iz koga je potekao, i koji je po duţnosti uništavao već ĉetrdeset godina. U tridesetim godinama, iskljuĉivo u politiĉke svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu rijeĉ "domovina", koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala gotovo sramotan izraz. A ipak, tokom godina postalo mu je ĉak ugodno da izgovara rijeĉi "Rusija" i "domovina". Zavolio je veoma taj ruski narod, taj narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike godine dok god je to bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve moguće teškoće i nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se ruski narod odlikuje jasnim duhom, ĉvrstim karakterom i strpljenjem. S godinama je Staljin sve više ţelio da i njega smatraju Rusom. Godile su mu ĉak i rijeĉi koje su podsjećale na stari svijet; smatrao je da "ravnatelj" bolje zvuĉi nego "direktor škole"; "ĉasniĉki zbor" bolje nego "komandni kadar"; umjesto Sveruskog centralnog izvršnog odbora, bolje Vrhovni sovjet ("Vrhovni" je sjajna rijeĉ). Oficiri treba da imaju "posilne". Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od djeĉaka, nositi kute i plaćati školarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih kršćana, a ne u neke bezliĉne, numerirane dane. Valja priznati samo legalan brak, kao za vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio. Nije vaţno što o tome misli Engels u morskim dubinama. Upravo u svom noćnom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske epolete - i osjetio pravo zadovoljstvo. Kad se stvari dokraja analizira, nema ništa sramotnog ni u kruni, u najvišem simbolu uzvišenosti. Pošto je sve reĉeno,

ipak je svijet koji se ĉvrsto drţao tri stotine godina bio solidan svijet. Pa zašto ne preuzeti najbolje iz njega? Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na bijegu iz Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije predaje Japana 1945. da je Port Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i ponosu ostalih starih Rusa. Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomišljao da zacijelo ipak nije samo sluĉaj što se on uĉvrstio kao glava ove drţave, što je osvojio njeno srce - on, a ne svi oni slavni, buntovni, bradati talmudisti, bez obitelji, bez korijenja, bez iĉeg pozitivnog u sebi. I eto ih ovdje na ovim policama - ugušeni, strijeljani, samljeveni u gnoj u logorima, otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesrećama ili vlastitom rukom. Iskorijenjeni, anatemizirani, 119 sad već apokrifne osobe - svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noći nudili su mu svoje stranice, tresli bradicama, kršili ruke, pljuvali na njega, šištali, dovikivali mu s polica: "Upozoravali smo te! Morao si to drugaĉije uĉiniti!" I zato ih je Staljin sve ovdje sakupio, da bi bio još prkosniji noću kad donosi odluke. Nevidljivi unutrašnji orkestar, koji mu je odreĊivao korak, nije više drţao ritam; umuknuo je. Noge su ga poĉele boljeti; osjećao je kao da će mu uskoro otkazati poslušnost. Noge od struka naniţe povremeno su ga izdavale. Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je prešao prstom po policama ogledavajući svoje neprijatelje na smotri. A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaćem stolu. Nešto ĉega se uzalud pokušavao prisjetiti ĉitavu noć, i opet mu se izmigoljilo iz sjećanja, kao zmijski rep. Htio je nešto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapšen? Sjetio se! Povlaĉeći noge u papuĉama došao je do pisaćeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar:

"Tajna telefoni ja". Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su svi oduševljeni radom, da postoje rokovi - pa zašto to onda nije gotovo? Abakumov, drznik, sjedio je tu ĉitav sat a da ni rijeĉi o tome nije rekao, pas jedan! Takvi su bili svi, u svim organizacijama - svaki od njih je pokušavao da zavara VoĊu! Pa kako im onda moţeš vjerovati? Kako da ne radiš noću? On zatetura i sjedne ne u svoj naslonjaĉ, već na malu stolicu kraj pisaćeg stola. Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepooĉnice i vukla ga u stranu. Slijed misli mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videći zidove. Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez vjere, starost bez ţelje. Nije mu više bila potrebna ĉak ni njegova ljubljena kći, i bilo joj je dopušteno da ga viĊa samo praznikom. Osjećaj da ga pamćenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost obuzima kao paraliza., ispunio ga je bespomoćnim strahom. Smrt se već ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati. 120 1 22 PONOR OPET ZOVE Kad je pukovnik inţenjer Jakonov izišao iz ministarstva na sporedan ulaz u Dţerţinskoj ulici i zaobišao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na Furkasovskoj, nije odmah prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ući u neku drugu. ĉitava protekla noć bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je poĉeo padati rano uveĉe, smjesta se otopio i nije više padao. U ovom trenutku, malo prije zore, magla se vukla po zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena krhkim slojem leda. Postajalo je hladno. Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je još uvijek bilo posve crno. Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u veţi ĉitavu noć, zavidno pogleda Jakonova dok je

ulazio u kola. Student uzdahne pitajući se hoće li ikad u ţivotu doći do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku autom, već se i sam samo jednom vozio, i to kamionom na ţetvu u kolhoz. Ali on nije poznavao ĉovjeka kojemu zavidi. Jakonovljev šofer upita: "Kući?" Jakonov ga izgubljeno pogleda. Drţao je u ruci dţepni sat, ali nije vidio koje je doba. "Što? Ne." "U Mavrino?" upita šofer zaĉuĊeno. Premda je bio obuĉen u janjeću kabanicu s kapuljaĉom, postalo mu je hladno dok je ĉekao, drhtao je i spavalo mu se. "Ne", odgovori pukovnik, poloţivši ruku na srce. Šofer se okrene i pogleda lice svog šefa u slabašnom svjetlu uliĉnih lampi koje je prodiralo kroz zamagljeni prozor. To nije bio isti ĉovjek. Jakonovljeve usnice - uvijek tako ohole i ĉvrsto stisnute - bespomoćno su drhtale. Još uvijek je drţao sat na dlanu, ništa ne shvaćajući. I premda je šofer ĉekao od ponoći i bjesnio na pukovnika, psujući u krzneni ovratnik i sjećajući se svih odvratnih postupaka 121 Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce ništa više ne pitajući. Njegov je bijes postepeno jenjao. Bilo je već tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su pokoji usamljeni automobil na napuštenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo policajaca, ni prolaznika, ni lopova koji će ti ukrasti kaput s leĊa. Uskoro će poĉeti voziti trolejbusi. Šofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odluĉiti kamo će. Već se odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Roţdestvenskim bulevarom do Trubnog trga, zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo

sve do jutra. Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne videći ništa. Stanovao je na Bolšoj Serpuhovki. Šofer, pretpostavljajući da će pogled na obliţnje ulice podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kući, odluĉi da prijeĊe rijeku kod Zamoskvarjeĉja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod Maneţa i pošao natrag preko sumornog, praznog Crvenog trga. Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom. Asfalt je bio siv i sklizak. Magla kao da je pokušavala išĉeznuti ispod njihovih kotaĉa. Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od straţe iza koje je - kako su mogli pretpostaviti - Najveći ĉovjek na Zemlji završavao svoju noć. Ali prošli su ĉak i ne po-mislivši na njega. Kad su prošli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke Moskve, šofer uspori i upita: "Ţelite li kući, druţe pukovniĉe?" Naravno, morao bi ići kući. Vjerojatno mu je preostalo manje noći kod kuće nego prstiju na ruci. Ali, kao što pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao otići bilo kamo, samo ne kući, svojoj obitelji. Pobeda se zaustavi. Prikupivši skute svog debelog koţnatog kaputa dok je izlazio, on reĉe šoferu: "Ti, brate, samo idi kući i spavaj. Ja ću se sam vratiti." On je katkada zvao šofera "brate", ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da se ĉinilo kao da se zauvijek oprašta. Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale. Ne zakopĉavši kaput i naherivši malo pukovniĉku krznenu šubaru, Jakonov se, skliţući se pomalo, uputi obalom. Šofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: "S ovakvim poloţajem, ĉovjek se sigurno ne ide utopiti." On se okrene i poĊe kući. Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne strane pruţala se nekakva beskonaĉna drvena ograda, dok mu je zdesna bila rijeka. Hodao je sredinom ploĉnika, zureći ravno preda se u udaljena uliĉna svjetla.

Kao je prešao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna šetnja priĉinja jednostavno zadovoljstvo, kakvo već davno nije iskusio. 122 t Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je već bila nepopravljiva. Ĉinilo se da se oko njih ruši ĉitav svijet. Aba-kumov je bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama, gonio ih po uredu, psovao ih, pljuvao po njima, promašivši za dlaku i s ozbiljnom namjerom da mu zada bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti. Izjavio je da će Sevastjanov biti degradiran na ĉin poruĉnika i otpremljen u arktiĉke šume. Oskolupova je srozao opet na obiĉnog straţara u Butirki, gdje je i zapoĉeo karijeru 1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i "dvostruke sabotaţe", trebalo da bude uhapšen i otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na kliperu vlastitim rukama. Tada je došao do daha i dao im još jednu priliku, posljednji rok: 22. sijeĉnja, godišnjicu Lenjinove smrti. Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim oĉima. Pokušao je obrisati nos maramicom. Stajao je bespomoćno pred Abakumovom i mislio na tri ljudska bića s kojima je provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se muĉio, i borio, i izigravao diktatora ĉitav preostali dio dana: na svoje dvoje djeĉice, od osam i devet godina i svoju ţenu Varjušu, koja mu je bila to draţa jer se njome oţenio tako kasno. Oţenio se u trideset šestoj godini, neposredno pošto je izišao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova ţeljezna ruka. Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da će obojicu strpati iza rešetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude degradiran i otpremljen na Arktik. Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio

da mu je napokon jasna veza izmeĊu Jakonov-ljeve prošlosti u zatvoru i sadašnje sabotaţe. Jakonov se pribliţio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke Moskve. Nije mu se uspinjalo, već je pošao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je patrolirao policajac. Policajac je sumnjiĉavo promatrao ĉudnovatog pijanca s cvikerom i visokom krznenom šubarom pukovnika. Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu, Jakonov preĊe kratki most, još uvijek ne pokušavajući pogoditi gdje se nalazi. Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bliţila kraju. Jakonov je dobro znao, već je osjećao onaj surovi, nepodnošljivi pritisak ţurbe, kad su ljudi vezani proizvoljnim, nemogućim, teškim rokovima. To je znaĉilo neprestani škripac, angaţiranje krajnjih snaga ... sve brţe . . . više, još više ... dobrovoljna dodatna smjena ... takmiĉarski duh ... izvršenje norme prije roka ... ĉak mnogo prije roka... Kad se radilo na takav naĉin, kuće nisu mogle stajati, mostovi su se rušili, gradnje propadale, ţetve trunule ili sjeme uopće nije nicalo. Ali dok nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog bića ne moţe zahtijevati nadljudske napore, oni uhvaćeni u taj vrtlog nisu imali drugog naĉina da pobjegnu osim da se razbole, da se povrijede kod stroja, da dozive nesreću - i da onda oĉekuju daljnji razvoj dogaĊaja u bolnici ili sanatoriju. Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvuĉe iz situacija koje je ţurba dokraja upropastila, i da se 123 !l ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sreĊenije, ili još uvijek u zaĉetku. Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se neće moći izvući. Nije mogao tako brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otići. A nije se mogao ni izvući tako da se razboli. Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je leţala na ledu ne pokrivajući ga i taĉno pod sobom, na mjestu gdje

se led otopio, Jakonov je u crnoj rupi gledao vodu koja protjeĉe. Crni ponor iz prošlosti - zatvor - opet se otvorio pred njim, opet ga je dozivao da se vrati. Jakonov je smatrao šest godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom, nesrećom, najvećom greškom svoga ţivota. Bio je uhapšen 1932, dok je bio mladi radio-inţenjer, koji je dva puta bio poslan u inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je meĊu prvim zekovima koji su, u skladu s Danteovom koncepcijom, saĉinjavali jednu od prvih šaraški. Kako je silno ţelio zaboraviti tu zatvorsku prošlost! I kako je silno ţelio da je i drugi zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga podsjećali na to nesretno doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika. On se naglo odmakne od ograde, preĊe široki bulevar i poĉne se penjati strmo uzbrdo. Ugaţeni puteljak zaobilazio je ogradu još jednog gradilišta; bio je pokriven ledom, ali ne previše sklizak. Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivši zekovi kriju pod uniformama MGB-a. U Mavrinu su, osim Jakonova, bila još dvojica. Jakonov ih je briţno izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u vezi s poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi što posumnjao. Jedan od njih - Knjaţecki, sedamdesetogodišnji profesor kemije, najdraţi student Mendeljejeva, odsluţio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu dugaĉkog popisa uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog namještenika, i tu je radio tri godine poslije rata, dok ga nije dohvatio Dekret o pojaĉanju pozadine. Jednog podneva pozvali su ga u ministarstvo telefonom i više se nije vratio. Jakonov se sjećao kako je silazio crvenim sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajući srebr-nastom glavom, još uvijek ne shvaćajući zašto ga pozivaju na "pola sata". A iza njega, na gornjem

odmorištu stepenica, oficir sluţbe sigurnosti šikin već je dţepnim noţićem skidao profesorovu fotografiju s poĉasnog mjesta na zidnim novinama. Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan nauĉenjak, već naprosto vrijedan radnik. Pošto je odsluţio prvi rok postao je povuĉen sumnjiĉav, nepovjerljiv, kao pravi ĉlan zatvorske rase. A ĉim <e Dekret o pojaĉanju pozadine poĉeo djelovati po bulevarima ok glavnog grada, Altinov se poĉeo pretvarati da pati od srca i pri: ljen je na srĉani odjel klinike. Simulirao je tako efektno i ta dugo, da su lijeĉnici već izgubili svaku nadu. Njegovi su prijat, prestali šaputati, shvativši da njegovo srce, iznureno tolikim gr nama pretvaranja i skrivanja, naprosto nije izdrţalo. 124 ¦ I tako je Jakonov, osuĊen prošle godine zato što je bivši zek, bio sad dvostruko osuĊen kao saboter. Ponor je opet dozivao svoju djecu. Jakonov se uspinjao praznim gradilištem, ne primjećujući kamo ide, ne primjećujući uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu bile umorne, ĉlanci su ga boljeli od hodanja po neravnom tlu. I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan svoje okoline, i pokušao pogoditi gdje se nalazi. U roku od jednog sata otkako je izišao iz kola postalo je još hladnije; noć je bila pri kraju. Magla se podigla i išĉezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je pokriveno krhotinama cigle, šljunkom, razbijenim staklom, a do njega je stajala nakrivljena drvena baraka. Dolje je ograda kraj koje je prošao opasivala veliki prostor, na kojem još nije zapoĉela gradnja. I premda nije bilo snijega, sve se bijelilo od inja. Na tom breţuljku tako blizu centra glavnog grada, tako ĉudnovato opustošenom, vodilo je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, ĉini se, opet poĉinjalo. Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele stepenice na breţuljku. Uspinjao se nesvjesno, prešao ĉvrsto nabijenu gomilu šljake iznad njih, a zatim opet pošao stepenicama. Vodile su do neke zgrade koja se

nejasno nazirala u tami, neke zgrade ĉudnovatog oblika koja kao da je bila razrušena, a ipak istovremeno ĉitava. Jesu li to bile ruševine od bombardiranja? Ali takvih ostataka više nije bilo u Moskvi. Druge su sile razorile ovo mjesto. Kameno odmorište razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se na putu isprijeĉili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade postepeno se uspinjući, kao ulaz u crkvu. Završavale su pred širokim ţeljeznim dverima, ĉvrsto zatvorenim, pred kojima je bio nagomilan skamenjeni šljunak u visini koljena. Da, da! Uspomena je oţivjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi niz svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobiĉno poznati zavoj išĉezavao je pod mostom i nastavljao dalje prema Kremlju. Ali zvonik?- Više ga nije bilo. I ta gomila kamenja - zar je to sve što je od njega preostalo? Jakonov osjeti kako su ga zapekle oĉi. Zaţmirio je. Sjeo je polako na krhotine kamenja koje su zakrĉile crkveni trijem. Prije dvadeset i dvije godine stajao je taĉno na ovom istom mjestu s djevojkom po imenu Agnija. 125 23 CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA Izgovorio je glasno njeno ime - Agnija - i poput povjetarca, potpuno svjeţi, davno zaboravljeni osjećaji obuzeli su njegovo sredovjeĉno, uhranjeno tijelo. Njemu je tada bilo dvadeset i šest godina a njoj dvadeset i jedna. Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreću bila je silno ponosna i praviĉna. Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila. Nitko nikad nije tako strogo razgovarao s Jakonovim, tako ga oštro korio zbog djela koja su se njemu ĉinila posve obiĉnim. Ona ih je zaĉudo smatrala podlima i odvratnima. I što je više mana nalazila u Jakonovu to joj je on postajao privrţeniji. Bilo je to vrlo neobiĉno.

S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se iscrpila od penjanja na breţuljak, od trĉanja, pa ĉak i od ţivahnog razgovora. Bilo ju je vrlo lako uvrijediti. A ipak je nalazila snage da dan za danom seta po šumama, premda, zaĉudo, ta gradska djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo smetale, odvraćale bi njenu paţnju od šume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila prouĉavajući tajne šum; Kad bi Jakonov išao s njom bio je zaprepašten njenim zapaţ.. njima: zašto je deblo breze savijeno prema zemlji; kako se nijanse boje šumske trave predveĉe mijenjaju. On takve stvari uopće nije primjećivao; Šuma je šuma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je ĉak preskakala opise prirode kod Turgenjeva; njihova površnost ju je vrijeĊala. "Šumski potoĉić" - tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli u susjednim kućama. Izlazili su zajedno i vraćali se zajedno i svi su ih smatrali zaruĉnicima. Ali stvari su stajale zapravo posve drugaĉije. Agnija nije bila ni lijepa ni ruţna. Lice joj je bilo vrlo prc* mjenljivo: katkad bi se smiješila prijazno i draţesno, a koji put bi joj se lice opet opustilo, umorno i neprivlaĉno. Bila je viša od prosjeka, ali vitka i njeţna. Hodala je tako lagano da se ĉinilo da; 126 uopće ne dodiruje zemlju. I premda je Jakonov već imao priliĉno mnogo iskustva i cijenio je ĉvrsto meso na ţenskom tijelu, nešto drugo, a ne tijelo, privlaĉilo ga je Agniji. I zato što ga je privlaĉila, govorio je sam sebi da mu se sviĊa i kao ţena, da će procvasti. Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajući kilometrima s njim u dubinu šume, leţeći kraj njega u travnatim gajevima, tek mu je protiv volje dopuštala da je uhvati za ruku. Kad bi to uĉinio, pitala bi: "Ĉemu to?" i pokušavala se osloboditi. I to zacijelo nije bilo zato što bi joj bilo neugodno pred ljudima, jer ĉim bi se pribliţili naselju ona bi ga, kao ustupak njegovoj taštini, popustljivo uhvatila pod ruku. Govoreći sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav klek-nuvši pred nju na šumsku travu. "Kako je to ţalosno",

odgovorila je. "Osjećam da te dovodim u zabludu. Ne mogu ti odgovoriti. Ja ništa ne osjećam. Zato ĉak ne ţelim više ni ţivjeti. Ti si inteligentan i krasan i morala bih biti sretna, ali ja ne ţelim ţivjeti." Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo išĉekivala da vidi ima li kakvih promjena na njegovom licu, u njegovom drţanju. Tako je govorila, ali znala je i reći: "Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen ćeš upoznati jednu ljepoticu i više nećeš biti zaljubljen u mene." Dopuštala mu je da je zagrli i ĉak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim usnama i rukama nije uopće bilo ţivota. "Kako je to teško!" ţalila se. "Ja sam mislila da ljubav dolazi kao vatreni anĊeo. A sad evo, ti me voliš, a ja nikad neću upoznati boljeg ĉovjeka od tebe, a ipak me to ne ĉini sretnom, i ja uopće više ne ţelim ţivjeti." Nešto je u njoj bilo zaostalo, nešto djetinjasto. Strepila je pred tajnama koje vezuju muškarca i ţenu u braku, i preplašenim glasom je pitala: "Zar ne moţemo bez toga?" A Jakonov je uzbuĊeno odgovarao: "Ali to uopće nije najvaţnije! To je samo nešto što dolazi s duhovnom vezom." Tada su se po prvi put njene usne malĉice pokrenule u poljupcu i rekla je: "Hvala ti. Inaĉe, bez ljubavi, zašto bi ljudi ţeljeli ţivjeti? Mislim da te poĉinjem ljubiti. Svakako ću nastojati." Iste te jeseni šetali su jednog ranog predveĉerja po pokraj-nim ulicama blizu Taganke, kad Agnija reĉe glasom koji je podsjećao na šumu i teško se mogao ĉuti u buci gradskog prometa: "Hoćeš li da ti pokaţem jedno od najljepših mjesta u Moskvi?" Odvela ga je do ograde koja je okruţavala malu crkvicu od opeke, obojenu bijelo i crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu, bezimenu sporednu uliĉicu. Unutar ograde oko sićušne crkvice vodio je samo uski puteljak za procesije, taĉno toliko širok da svećenik i Ċakon mogu hodati jedan kraj drugoga. Kroz rešetkaste prozore crkve moglo se duboko unutra vidjeti mirne plamenove svijeća na oltaru i šarene svjetiljke pred ikonama. A

u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, viši od crkve. Njegove grane, sad već po-ţutjele, zasjenjivale su ĉak i kupolu i sporednu ulicu, tako da se crkva priĉinjala posve sićušnom. "To je crkva svetog Ivana Krstitelja", reĉe Agnija. "Ali to nije najljepše mjesto u Moskvi." "Ĉekaj malo." Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorište. Kamene ploĉe bile su prekrivene ţutim i naranĉastim hrastovim lišćem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari zvonik u obliku šatora. Zvonik i mala kućica uz crkvu zakrivali su sunce na zapadu, ţeljezna dvostruka vrata sjevernog trijema bila su otvorena, i neka stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i prekriţila kad je iznutra odjeknuo radostan pjev veĉernje. "Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju", prošaputa Agnija gotovo ga dodirujući ramenom. "Koje je to stoljeće?" "Zašto moraš znati i stoljeće? Zar nije divna?" "Vrlo zgodna, naravno, ali ne ..." "Gledaj!" reĉe Agnija, oslobodivši se njegove ruke i privu-kavši ga bliţe glavnom trijemu. Izišli su iz sjene u blistavo svjetlo zalazećeg sunca, i ona je sjela na nisku kamenu ogradu. Jakonovu je stao dah. Ĉinilo se kao da su iznenada izišli iz buĉnoga grada na visinu sa širokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugaĉak bijeli niz kamenih stepenica isprekidan brojnim terasama, strmo se spuštao od trijema nizbrdo sve do rijeke Moskve. Rijeka je gorjela u zalazećem suncu. Nalijevo se pruţalo Zamoskvorjeĉje, sa zasljepljujućim ţutim odrazima brojnih prozora, a dolje, gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske elektriĉne centrale rigali su dim u veĉernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza; nadesno se pruţala bolnica za nahoĉad; a dalje su se uzdizali oštri obrisi Kremlja. Još dalje blistalo je u suncu pet pozlaćenih kupola katedrale Krista Spasitelja. I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa ţutim šalom oko ramena, takoĊer zlaćana, gledajući u sunce. "Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!" reĉe ona ganutim glasom. "Putovala sam

rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili na najveliĉanstvenijim mjestima." "Da, to je Moskva!" javi se Jakonov kao jeka. "Ali ona nestaje, Antone", reĉe Agnija. "Moskva nestaje!" "Kako to misliš, nestaje? Glupost." "Ovu će crkvu srušiti", Agnija je bila uporna. "Kako znaš da će je srušiti?" reĉe on osjetivši da ga hvata ljutina. "To je arhitektonski spomenik; ostavit će je." On pogleda sitni zvonik kome su grane hrasta gotovo dodirivale zvona. "Srušit će je!" prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjede:. nepomiĉna kao i prije, u ţutom šalu, u ţutom svjetlu. Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego naprotiv, u prošlosti kad su svi bili duţni ići u crkvu j njena majka i baka nisu išle, nisu se drţale posta, nisu se priĉe*-] ćivale, vrijeĊale su svećenike i uvijek se izrugivale s religijom zat"| što je tako lako prihvatila kmetstvo. Njena baka, majka i teti imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti na strani onih koji potlaĉeni, hapšeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu su maji oĉigledno poznavali svi revolucionari "Narodne volje", jer im 128 davala utoĉište u svom domu i pomagala im na sve moguće naĉine. Njene su se kćeri uvrgle u nju i skrivale socijalne revolucionare i socijalne demokrate u bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga love, konja koga biĉuju. Kad je odrasla, na zaprepaštenje svojih roditelja našla se na strani crkve, zato što je navodno bila progonjena. Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da vjeruje, poĉela je uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i na uţas svoje majke i bake poĉela je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je malo-pomalo i zavoljela.

"Kako po tvom mišljenju progone crkvu?" upita Jakonov zaprepašten. "Pa nitko im ne brani da zvone; mogu peći priĉesni kruh kako god ţele; imaju procesije s kriţem - ali ne smiju imati nikakve veze s drţavnim poslovima ni obrazovanjem." "Naravno da je progonjena", prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. "Ako govore protiv crkve, objavljuju što god ţele protiv nje, a ne dopuštaju joj da se brani, popisuju vjerske posjede i imovinu i šalju svećenike u izgnanstvo - zar to nije proganjanje?" "A gdje si vidjela da ih šalju u izgnanstvo?" "Ne na ulicama, naravno." "A ĉak i ako su proganjani", inzistirao je Jakonov, "znaĉi da su proganjani deset godina! A kako dugo je crkva proganjala narod - deset stoljeća?" "Tada još nisam bila ţiva", reĉe Agnija slegnuvši uskim rame nima. "Napokon, ja ţivim sada. Ja vidim ono što se dogaĊa za mog ţivota." "Ali moraš poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi pitala kako to da je crkva uspjela preţivjeti dvjesta pedeset godina pod tatarskim jarmom?" "To bi moglo znaĉiti da je vjera bila ĉvrsta", usudi se primijetiti ona. "Ili da je pravoslavlje duhovno jaĉe od islama?" upita, i ne pokušavajući da to ustvrdi. Jakonov se svisoka nasmiješi. "Ti imaš bujnu maštu! Zar je naša zemlja ikad bila kršćanska u duši? Zar zaista misliš da su tokom tisuća godina postojanja crkve ljudi zaista opraštali ugnjetavaĉima? Ili da su ljubili one koji su nas mrzili? Naša se crkva odrţala zato što je poslije invazije metropolit Kiril, prije svih ostalih Rusa, pošao u poklonstvo kanu i zatraţio zaštitu svećenstva. S tatarskom je sabljom rusko svećenstvo štitilo svoje posjede, svoje kmetove i svoje vjerske obrede! A zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist u politici. Upravo je to valjalo uĉiniti. To je jedini naĉin da se pobijedi." Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog zaruĉnika s nekom novom zbunjenošću. "I na tom su sagraĊene sve te prekrasne crkve s lijepim poloţajem!" grmio je Jakonov. "I na hereticima, koje su spalili

na lomaĉi. I na pripadnicima sekta koje su biĉevali na smrt. Baš si našla koga ćeš ţaliti - progonjenu crkvu!" Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde. ( U prvom krugu 129 "A u svakom si pogledu nepravedna prema boljševicima. Nisi se ĉak potrudila da proĉitaš njihova najznaĉajnija djela. Oni veoma poštuju svjetsku kulturu. Oni vjeruju da ni jedan ĉovjek ne moţe imati neograniĉenu moć nad drugim ĉovjekom, oni vjeruju u vladavinu razuma. A najvaţnije od svega jest da su za jednakost! Zamisli: sveopća, potpuna, apsolutna jednakost. Nitko neće imati privilegije koje drugi nemaju. Nitko neće imati nikakvih prednosti ni u dohotku ni u poloţaju. Moţe li uopće postojati išta bolje od takvog društva? Zar ono nije zaista vrijedno svih ovih ţrtava?" (Osim što je takvo društvo bilo veoma poţeljno, Anton mu se zbog svog društvenog porijekla morao prikljuĉiti što ranije i što efikasnije, prije nego bude prekasno.) "A ovakvim ponašanjem samo ćeš sebi oteţati put na fakultet. I u ĉemu se uopće oĉituje taj tvoj protest? što ti moţeš uĉiniti?" "Što ţena ikad moţe uĉiniti?" Ona zabaci svoje lijepe pletenice - nosila je pletenice u vrijeme kad ih više nitko nije nosio, kad su ih sve ţene odsjekle, i nosila ih je samo iz prkosa premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala niz leĊa, druga niz grudi. "Ţena ne moţe ništa drugo osim sprijeĉiti muškarca da vrši velika djela. Ĉak i ţena poput Nataše Rostove, zato je ne podnosim." "Zašto?" upita Jakonov iznenaĊeno. "Zato što nije dopustila Pierreu da se pridruţi dekabristima!" I njen se glas opet prekine. Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenaĊenja. Proziran ţuti šal spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih, zlaćanih krila.

Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da će ga slomiti. "A ti bi mu dopustila da ide?" "Da", reĉe Agnija jednostavno. On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno Agnijino dopuštenje. Ţivot mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio zanimljiv i vodio ga je sve više i više. Kraj njih su poĉeli prolaziti zakašnjeli vjernici koji su se s obale ovamo popeli. Kriţali su se na otvorenim vratima crkve. Ulazeći u dvorište muškarci su skidali kape. ĉinilo se da ima mnogo manje muškaraca nego ţena, a mladih ljudi uopće nije bilo. "Zar se ne bojiš da će te netko vidjeti kraj crkve?" upita Agnija bez namjere da ga uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjećao prezir. To su bile godine u kojima je po ĉovjeka uistinu bilo opasno da ga neki suradnik vidi kraj crkve. I Jakonov je zaista osjećao da je ovdje previše upadljiv. "Pazi, Agnija", upozori je on, jer to ga je poĉelo nervirati. "Ĉovjek mora shvatiti što je u njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to ne uĉini beznadno će zaostati. Tebe privlaĉi crkva zato što podupire tvoju indiferentnost prema ţivotu. Jednom zauvijek moraš se probuditi i prisiliti se da se za nešto zainteresiraš - pa makar to bio i sam ţivotni proces." Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jako-novljev zlatni prsten, bezvoljno se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je košĉato i strahovito mršavo. 130 "Da, da", reĉe ona spustivši glas. "Priznajem da mi je katkada veoma teško ţivjeti, da mi uopće nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene." Osjeća kako se u njemu sve lomi. Pa ona je ĉinila sve što je mogla da uništi svoju privlaĉnost! Odluka da izvrši svoje obećanje i oţeni Agniju osjetno je slabila. Ona ga pogleda znatiţeljno, ne smiješeći se. "Ona je zaista ruţna", pomisli Jakonov.

"Tebe zacijelo oĉekuje slava i uspjeh i vjeĉno blagostanje", reĉe ona tuţno. "Ali hoćeš li biti sretan, Antone? Ti moraš pripaziti. Ljudi koje zanima proces ţivota gube... oni gube... ali kako bih ti to mogla rastumaĉiti?" kao da je vršcima prstiju traţila rijeĉi i napor se odraţavao u bolnom, sitnom smiješku na njenom licu. "Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je utihnuo i neće se više vratiti; a ipak sva je glazba još u njemu. Razumiješ li?" Tada ga je nagovorila da uĊu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim prozorĉićima s rešetkama u starom ruskom stilu okruţavala je crkvu. Nizak otvoren luk pod galerijom vodio je u crkvenu laĊu. Kroz uske prozore kupole sunce na zalazu ispunjalo je crkvu svjetlom, pozlaćujući ikonostas i mozaik Gospodara nad vojskama. Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeću na veliki mjedeni podloţak i jedva se prekrstivši stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajući ravno pred sebe kao zanesena. A raspršeno svjetlo zapada i naranĉasti odsjaj svijeća povratili su ţivot i toplinu njenim obrazima. Bilo je to dva dana prije roĊendana Majke boţje, i duga litanija pjevala se u njenu slavu. Litanija je bila beskonaĉno rjeĉita, epiteti i hvale Djevici Mariji tekli su kao bujica, i po prvi put Jakonov shvati ekstazu i poeziju molitve. Nikakav bezdušni crkveni pedant nije napisao tu litaniju, već neki veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i oĉigledno ga nije inspirirala prolazna poţuda prema ţeninom tijelu, već onaj viši zanos koji ţena u nama moţe pobuditi. ... Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv. Ivana Krstitelja na gomili oštrih krhotina, uprljavši svoj koţnati kaput. Zaista, bez ikakvog pravog razloga razrušili su šatorasti zvonik i stepenice koje su se spuštale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinaĉka zora svitala nad istim kvadratnim metrima moskovske zemlje na kojima su bili one sunĉane veĉeri. Ali vidik s breţuljka još je bio jednako dalek, a vijuge rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste. Ubrzo poslije one veĉeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su

mu da napiše - odnosno, bolje reći, da potpiše - jedan novinski ĉlanak o raspadanju Zapada, njegova društva, njegova morala, njegove kulture, o bijednim ţivotnim uvjetima tamošnje inteligencije i o nemogućnosti da znanost napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni ĉista laţ. Neke su ĉinje- 131 niĉe bile istinite, premda je bilo i drugih ĉinjenica. Da je Jakonov oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome je mogao nauditi takav ĉlanak? Ĉlanak je bio objavljen. Agnija mu je vratila prsten poštom, privezavši na njega ko madić papir na kojem je napisala: "Za metropolita Kirila". A on je osjetio olakšanje. ... Ustao je i istegnuvši se što je više mogao virnuo je kroz jedan mali rešetkasti prozorĉić na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoći i plijesni. Unutra se ništa nije moglo jasno vidjeti: Ť samo gomile razbijenog kamena i krhotine. Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganijej udaralo, i on se nasloni na kameni okvir zarĊalih vrata koja mnogo godina nisu otvarala. I opet se na njega svali ledena teţina Abakumovljeve prijetnj" Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je vis poloţaj u moćnom ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit a uţivao je i glas inteligentnog i darovitog ĉovjeka. Odana ţen ĉekala ga je kod kuće. Njegova rumena djeĉica spavala su svojim krevetićima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj skovskoj kući. Imao je sobe s visokim stropom i balkon. Njege se mjeseĉna plaća brojila u tisućama. PobeĊa. koja mu je dodijeljena na liĉnu upotrebu, ĉekala je njegov telefonski pc A ipak, sad se naslonio na mrtvo kamenje i više nije ţelio ţiv} Bio je ispunjen takvim beznaĊem da uopće nije imao snage se pokrene. Poĉelo se daniti. U sveĉanom smrznutom zraku osjećala se blistava ĉisui Obilje inja kao krznom je prekrilo široki panj oborenog uglove gotovo porušene crkve, rešetke od kovanog ţeljeza na zorima, elektriĉne ţice koje su vodile do susjedne kuće, a ĉitav dugaĉki, kruţni plot oko gradilišta nebodera.

132 24 PILJENJE DRVA Poĉelo se daniti. Bogato, raskošno inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone, već i bodljikavu ţicu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuću sitnih zvjezdica, kosi krov straţarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza ţice. Dmitrij Sologdin zurio je širom otvorenih oĉiju u to ĉudo i uţivao u njemu. Stajao je kraj jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni kaput preko modrog kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila prošarana prvim sjedinama. Bio je beznaĉajni rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru već dvanaest godina, ali budući da je bio osuĊen po drugi put, nije bilo izgleda da će izići iz zatvora. Mladost njegove ţene uvela je u besplodnom ĉekanju. Da joj ne bi otkazali sadašnji posao, kao što su joj toliko puta otkazali na drugim mjestima, ona je lagala i izjavila da njen muţ uopće ne postoji, te se prestala s njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina jedinca. Ţena mu je bila u drugom stanju kad su ga uhapsili. Sologdin je preţivio prašume ĉerdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske rudnike iznad Arktiĉkog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a druga godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Već davno su njegovo ime i budućnost pogaţeni u blato. Njegova liĉna imovina sastojala se od para podstavljenih pamuĉnih hlaĉa, koje je sad drţao u zatvoreniĉkoj garderobi u oĉekivanju još gorih vremena. Od novca je primao trideset rubalja mjeseĉno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svjeţi zrak samo u stanovite odreĊene sate koje je odobrila zatvorska uprava. A ipak je u njegovoj duši vladao nepokolebivi mir. Oĉi su mu blistale kao u mladića. Grudi, ogoljene i izloţene mrazu, nadimale su se od ţivotne snage.

Mišići, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su oĉvrsli i vapili za radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade, svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa drva za zatvorsku kuhinju. 133 m MeĊutim, sjekiru i pilu - strahovito oruţje u rukama zeka - nisu mu povjerili bez komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaćena da pronalazi perfidiju i u najnevinijim ĉinovima ze-kova, sudeći druge po sebi, naprosto nije mogla vjerovati da bi netko od svoje volje pristao da radi besplatno. Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili oruţani ustanak. NareĊeno je da se straţar postavi ĉetiri metra daleko od Sologdina dok on radi, tako da moţe promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domašaja sjekire. Za taj opasan posao moglo se naći ljudi, a sam odnos - jedan straţar na jednog radnika - nije se upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima GULAG-a uop će ĉinio rasipniĉkim. Ali Sologdin je postao tvrdoglav i na taj naĉin još pojaĉao njihove sumnje. On je odluĉno izjavio da neće raditi u nazoĉnosti liĉnog straţara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno obustavljeno. (Šef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade - to nije bio logor, a zeko vi su bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod njegovu jurisdikciju.) Bit je problema bila u tome, što planeri i raĉunovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko osoblje. Stoga slobodne namještenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele cijepati drva, jer za to nisu bile plaćene. Uprava je pokušala uposliti straţare dok nisu u sluţbi, prekidajući njihovu partiju domina u straţar nici. Sve su to bili mladi ljudi, odabrani zbog odliĉnog zdravlja; meĊutim, tokom godina sluţbe u straţarskim jedinicama oĉigled no su izgubili sposobnost za rad - leĊa su ih stala boljeti, a domino ih je privlaĉio više od svega. Oni naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je še zatvora morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji s_. dolazili da s njim rade - najĉešće Nerţin i Rubin - smjeli su ci j^ pati i piliti drva bez specijalnog straţara. U svakom sluĉaju, si straţarske kule moglo ih se sve

vidjeti kao na dlanu, a bilo i--nareĊeno ostalim straţarima da ih drţe na oku iza ugla. Kad se mrak raspršio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo miješati s danjim svjetlom, podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade na sebi je imao zeleni kaput i šubaru s velikim poklopcima za uši, koju je samo on dobio iz magazina. I podvornik je bio zek. ali spadao je pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato je samo da se izbjegnu svaĊe oštrio pilu i sjekire za zatvorsku upravu-Kad se podvornik pribliţio, Sologdin opazi da nosi pilu koi"j prije nisu mogli naći. U svako doba izmeĊu buĊenja i gašenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po dvorištu na koje su bile uvijek uperene m> šinske puške bez pratnje ĉuvara. Uprava se odluĉila na taj hrab"" korak zato što je Spiridon bio potpuno slijep na jedno oko, a drugo je vidio samo trideset posto. Premda su u šaraški pre propisima morala biti tri podvornika, zato što se dvorište zapra*.- sastojalo od nekoliko povezanih dvorišta obuhvaćajući podru od oko pet rali, Spiridon je, premda to nije znao, sav taj po obavljao sam i to mu ništa nije smetalo. Njemu je bilo najvaţni da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo manje kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo j koliko se htjelo, a momci su mu davali i svoju kašu. Spiri 134 se oĉito udebljao i omekšao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje je proveo tri zime obarajući stabla i tri proljeća otpremajući ih niz rijeku, tako da mu je kroz ruke prošlo na tisuće balvana. "Ej, Spiridone!" povikne Sologdin nestrpljivo, "što je?" Spiridonovo pokretno lice sa sijedocrvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i crvenkastom koţom ĉesto bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko obratio kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i revnosti sa Spirido-nove strane zapravo znak prezira. "Kako "što"? Ova pila ne reţe." "Zašto ne bi rezala?" upita Spiridon zaĉuĊeno. "Uvijek se vi ţalite, cijele zime! Hajde da pokušamo." I on mu doda jedan kraj pile.

Poĉeli su piliti. Jedanput ili dvaput oštrica je iskoĉila kao da ne ţeli zahvatiti drvo, a onda je zagrizla i krenula. "Preĉvrsto drţite", Spiridon ga oprezno upozori. "Drţite dršku s tri prsta, kao pero, i vucite tamo kamo ona hoće, polako... Tako. Kad je vuĉete prema sebi, ne trzajte." Svaki je od njih uţivao u svojoj oĉiglednoj superiornosti nad drugim - Sologdin zato što je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale struĉne pojmove; Spiridon zato što su ga sve stvari slušale. Ali Sologdin nije prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku. Spiridon nije pokazivao svoj stav prema inţenjeru. Cak i dok je pilila kroz središte debelog balvana, pila se nije zaglavljivala i ritmiĉno se kretala, zveckajući, pljujući ţućkastu borovu piljevinu po kombinezonima obojice muškaraca. Sologdin se nasmije. "Ti si pravi ĉudotvorac, Spiridone! Prevario si me. Juĉer si nabrusio pilu i namjestio je!" Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: "Ona grize, ţvaĉe sitne komadiće, ne guta sama, daje ..." I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena. "Nisam je uopće brusio", reĉe on, pokazujući inţenjeru oštricu pile. "Pogledajmo zupce. Isti su kao juĉer." Sologdin pogleda zupce i zaista nije našao svjeţih tragova. Ali taj lukavac je nešto napravio s pilom. "Hajde, Spiridone, prepilimo još jednu." "Ne", reĉe Spiridon uhvativši se rukom za leĊa. "Umoran sam kao pas. što god moji djedovi i pradjedovi nisu završili, natovarili su meni. A i vaši će prijatelji doći." MeĊutim, prijatelji nisu dolazili. Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. Ĉitava zemlja, pa ĉak i ţljebovi na strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio ĉak i lipe daleko u dvorištu. "Kako si ti došao u šarašku, Spiridone?" upita Sologdin, gledajući iskosa u podvornika. S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se druţio samo s obrazovanim ljudima, i ne pomišljajući da bi se bilo što vrijedno moglo nauĉiti od nekulturnih.

135 >Da", reĉe SpiriĊon pucnuvši usnama. "Ovdje su okupili ovakve nauĉne ljude poput vas, a mene su strpali u isti koš. U kartoteci na mojem listu piše da sam "stakloduvaĉ". Pa ja sam zaista nekad i bio stakloduvaĉ, majstor stakloduvaĉ u našoj tvornici u Briansku. Bilo je to davno, a sad sam izgubio vid, a osim toga, ono što smo mi tamo radili nema nikakve veze s ovim poslom ovdje. Ovdje trebaju vještog stakloduvaĉa kao što je Ivan. Mi nikad nismo imali takvog u našoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u kartoteci. I kad sam ovamo došao vidjeli su što sam i htjeli su me odmah vratiti. Ali zahvaljujući komandantu uzeli su me za podvornika." Nerţin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorišta za šetnju i usamljene jednokatnice u kojoj je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopĉanog kombinezona obukao je podstavljeni kaput, a zatvorski ruĉnik, toliko kratak da je bio gotovo ĉetvrtast visio mu je oko vrata. "Dobro jutro, prijatelji", pozdravi ih on energiĉno, svlaĉeći se u hodu, odbacujući kombinezon i skidajući majicu. "Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidiš snijeg?" upita ga Soiog-din, ispitivaĉki ga promatrajući. "Ovdje", odgovori mraĉno Nerţin, penjući se na krov podruma. Tu se prostirao tanak pahuljasti sloj neĉega što je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivši ĉitave pregršti Nerţin se stade snaţno trljati po grudima, leĊima i bokovima. Ĉitavu zimu on se trljao snijegom sve do pasa, premda su ga straţari, ako bi se našli u blizini, u tome spreĉavali. "Ah! Pa ti se isparuješ!" reĉe SpiriĊon, kimajući glavom. "Još uvijek nema pisma, Spiridone Daniliĉu?" upita Nerţin. "Kako da ne!" "Pa zašto mi ga nisi donio da ti ga proĉitam? Je li sve u redu?" "Pismo je došlo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga drţi."

"Mišin? On ti ga ne da?" Nerţin se prestao trljati. "Stavio mi je ime na popis za poštu, ali komandant me poslao da pospremim tavan dok se dijelila pošta. I kad sam vratio. Zmija je prestao dijeliti. Sad moram ĉekati do por djeljka." "Svinje!" protisne Nerţin. "Zato postoji Ċavo - da sudi svećenicima", reĉe Spiridc slegnuvši ramenima i gledajući postrance u Sologdina koga ruj dobro poznavao. "E, a sad - odoh ja." I dok su mu zaklopci na šubari smiješno kloparali sa sva strane poput ušiju nekog psa mješanca, SpiriĊon se uputi u smje straţarnice, kojoj se nije smio pribliţiti ni jedan drugi zek. "Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?" vikne Sologdin za nji "Donijet će je deţurni", odgovori SpiriĊon i nestane. "Dakle", reĉe Nerţin energiĉno brišući prsa i leĊa karirar ruĉnikom, "nisam baš zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedn navodno odnosim kao prema "lešini pijanca pred ogradom Ma na". Osim toga, juĉer mi je predloţio da se prebacim u krif grafsku grupu, a ja sam odbio." 136 Ifr I Sologdin nakrivi glavu i ironiĉno se nasmiješi - ĉvrsti za-obijeni zubi, nepokvareni ali prorijeĊeni u naporima logoraša zasvjetlucali su izmeĊu urednog crvenkastosijedog brka i brade. "Ti se ne vladaš kao raĉundiija nego kao stihotvorac." Nerţin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Solog-dinovih ekscentriĉnih crta - da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoće, ne koristeći se, kako ih je on nazivao "ptiĉjim rijeĉima", ni rijeĉima stranog podrijetla. Bilo je nemoguće pogoditi igra li on neku igru ili vjeruje u tu izmišljotinu. Vrlo energiĉno, katkada domišljato, a katkada nespretno, on je izokretao i izvrtao reĉenice trudeći se da u svom govoru izbjegne ĉak i tako bitne rijeĉi kao što su "inţenjer" i "metal". U svojim razgovorima kod posla, pa ĉak s rukovodiocima, pokušavao je provoditi istu liniju i katkad ih je prisiljavao da ĉekaju dok on smisli neku rijeĉ.

To bi bilo nemoguće da se Sologdin pokušavao dodvoriti upravi, dobiti vaţniji posao, primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve moguće naĉine Sologdin je izbjegavao paţnju vlasti i s prezirom odbijao njihove usluge. I tako je u šaraški meĊu zekovima stekao glas ĉudaka i svi su ga kao takvoga prihvaćali. Odlikovao se i raznim drugim ekscentriĉnostima. Spavao je ĉitavu zimu pod prozorom i uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnoću. Zatim, prihvatio se ovog potpunog nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i u to je ukljuĉio i Nerţina i Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila je da iznosi potpuno besmislena, potpuno mahnita mišljenja o svakom pitanju, kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je D"Anthes bio u pravu u dvoboju s Puškinom; i branio bi to mišljenje sa zanosnim oduševljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenaĉke modre oĉi blistale a prorijeĊeni zubi sjali. A katkad je bilo nemoguće taĉno utvrditi je li je ozbiljan ili se samo šali. Kad bi mu predbacili nelogiĉnost, od srca bi se nasmijao. "Vi provodite vrlo dosadan ţivot, gospodo! Ne moţemo svi imati iste poglede i iste norme, što bi se desilo? Ne bi više bilo prepirke, ne bi bilo izmjene mišljenja. To bi i psu dosadilo!" Vjerojatno je upotrebljavao rijeĉ "gospodo" umjesto "drugovi" zato što je, zatvoren već dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani. Nerţin se, još uvijek napola gol, brisao komadićem ruĉnika. "Da", reĉe on neveselo. "Na ţalost, Lev ima pravo - nikad od mene skeptika. Ja volim sudjelovati u dogaĊajima." On navuĉe majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona. Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekriţenih na grudima. "To je dobro, prijatelju. Tvoje "pojaĉane sumnje"...", u Jeziku maksimalne jasnoće to je bio uobiĉajeni naziv za "skepticizam", "trebalo je jednog dana odbaciti. Nisi ti više djeĉak." (Nerţin je bio pet godina mlaĊi od Sologdina.)

"I moraš napokon utvrditi gdje stojiš, duhom pojmiti ulogu dobra i zla u ljudskom ţivotu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora." 137 Sologdinove su rijeĉi zvuĉale uzvišeno, ali Nerţin nije poka zivao nikakve ţelje da se u ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla. Objesio je vlaţan, bijedan, grubo tkan ruĉnik oko vrata poput šala. Navukao je svoju staru oficirsku kapu, osta tak s fronta, koji se već raspadao na šavovima, obukao podstavljeni kaput i uzdahnuvši rekao: "Jedino što znamo jest da ništa ne znamo." Prihvatio se taj Sokratov uĉenik pile i pruţio drugi drţak -Sologdinu. Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao smeĊi prah od kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon drţao, ali je ipak radila glatko. Prijatelji su mnoga jutra proveli pileći zajedno i posao im je išao od ruke bez uza jamnih optuţbi. Pilili su uloţivši onu posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije nuţno potreban. Kad su zapoĉeli ĉetvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrve-njelo kao u raka, proštenja; "Pazi da ne naiĊeš na ĉvor." Poslije ĉetvrte klade Nerţin je promrmljao: "A baš je sve puno ĉvorova!" Sa svakim potezom pile mirisava bijela i ţuta piljevina padala je na hlaĉe i cipele drvosjeĉa. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli. Nerţin, koji se maloĉas probudio vrlo loše raspoloţen, mislio je sada kako ga je samo prva godina logora mogla uništiti, kako je sad postigao potpuno drugaĉiji tempo, kako se neće truditi da se uvuĉe u redove povlaštenih, kako se neće bojati robije već će polako, s razumijevanjem dubine ţivota, izlaziti na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu uprljanom gipsom ili loţivim uljem, i ţilavo se provlaĉiti kroz dvanaestosatni dan - i tako dalje, ĉitavih pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset. Ĉovjek moţe proţivjeti pet godina. Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio nešto od Sologdinova hladnokrvnog shvaćanja ţivota; kako je baš

Sologdin bio onaj koji ga je prvi naveo da pomisli kako ĉovjek ne smije zatvor smatrati iskljuĉivo prokletstvom, već i srećom. Dok je povlaĉio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da njegov drug, vukući u tom trenutku pilu prema sebi, misli o zatvoru iskljuĉivo kao o prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjeći. Sologdin je mislio o velikom tehniĉkom uspjehu koji je postigao u potpunoj tajnosti u toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana. On mu je obećavao slobodu. Raz mišljao je o ocjeni svog rada koju će saznati poslije doruĉka - nije nimalo sumnjao kakva će biti. S nekim bjesomuĉnim pon> som Sologdin je mislio o svom mozgu, koji je bio iscrpljen tolikim godinama preslušavanja i tolikim godinama glada u logorima. dakle i nedostatkom fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhva:i ukoštac i s najznaĉajnijim problemima. U ĉetrdesetoj godini mnogi ljudi doţivljavaju novu navalu vitalnosti, posebno kad njihov suvišak fiziĉke energije nije utrošen na pravljenje djece, već >e pretvara, na neki tajanstveni naĉin, u intelektualnu snagu. 138 Razmišljao je takoĊer i o Nerţinovom predstojećem odlasku iz šaraške, odlasku koji se sad nije mogao izbjeći pošto je iako nepromišljeno govorio s Jakonovom. Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vrućina. Odbacili su podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se lijepa hrpa drva - ali još uvijek nije bilo sjekire. "Zar to nije dovoljno?" upita Nerţin. "Ispilili smo više nego što moţemo iscijepati." "Hajde, odmorimo se", pristane Sologdin, odbacivši pilu tako da je gipka oštrica zazvonila. Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Nerţinove guste i Sologdinove rijetke kose. Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale zakutke njihova tijela. "Ali ako te otpreme u logor", upita Sologdin, "što će biti s tvojim radom na

"prošlim vremenima?" (što je znaĉilo: na povijesti.) "U ĉemu je razlika? Napokon, ni ovdje me baš ne maze. Jedan jedini redak onoga što pišem moţe mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u javnu knjiţnicu, a vjerojatno me dok sam ţiv neće pustiti u neki arhiv. Ako misliš na ĉisti papir, i u sjevernim šumama mogu naći brezovu ili borovu koru. A ni jedan špijun ne moţe mi oteti moje sirovine: bol, koju osjećam u sebi i koju vidim u drugima više je nego dovoljna da osvijetli moja nagaĊanja o povijesti, što ti misliš?" "Ve-li-ĉan-stve-no!" usklikne Sologdin duboko naglašavajući tu rijeĉ. "U onoj prvotnoj sferi u kojoj se razvija misao ..." "Sfera je ptiĉja rijeĉ", podsjeti ga Nerţin. "Izvinjavam se", reĉe Sologdin. "Vidiš kako nisam domišljat. U onom prvotnom podruĉju, misao...", on prinese ruku glavi, "poĉetna snaga misli, odreĊuje uspjeh svakog pothvata! I poput ţivog stabla ona raĊa plodom samo ako joj se dopusti da se prirodno razvija. Knjige i mišljenja drugih ljudi škare su koje podsijecaju ţivot misli. Ĉovjek mora prvo sam nadoći na neku misao. Kasnije je moţe provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio. Ti si... ja to naprosto nisam oĉekivao." Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I Nerţin je stavio kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne udari u glavu. Sologdin je i dalje govorio. "A sad, Glebe, budući da bi ti mogao naglo otići, moram te hitno upoznati s nekim svojim pravilima. Moţda će ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam time što nisam baš rjeĉit, što sam priprosta duha ..." Sve je ovo bilo tipiĉno za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu ideju svim silama se trudio da sebe omalovaţi. "I što imaš slabo pamćenje", pomogne mu Nerţin, "i što si, općenito, krhka posuda puna mana." "Da, da, baš sam to htio reći", reĉe Sologdin, pokazujući u smiješku svoje okrugle bijele zube. "I tako sam dakle, svjestan svojih nesavršenosti, tokom godina izradio ĉitav niz stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput ţeljeznog obruĉa. Ta su pra- 139

vila nešto poput općenitog pogleda na pristup poslu." "Metodologija" - preveo je Nerţin taj izraz s Jezika maksimalne jasnoće na Jezik prividne jasnoće. "Ovo su putevi prema stvaranju radnog jedinstva: jednodušnost svrhe, onoga koji radi i naĉina rada." Navukli su svoje podstavljene kapute. Vidjeli su da će uskoro biti vrijeme da prekinu posao i poĊu na jutarnju prozivku. Daleko ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama ĉarobno izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su zatvorenike na jutarnjoj šetnji. MeĊu napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se visoko uspravno tijelo pedesetogodišnjeg umjetnika Kondrašev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev Rubin, koji je predugo spavao, pokušava sada doći do pile i do drva. Ali straţar mu nije dao da proĊe; već je bilo prekasno. "Gledaj - eno ga Lev s rašĉupanom bradom." Nasmijali su se. "Dakle, ako ţeliš, svakog ću te jutra nauĉiti nekoliko svojih pravila." "Naravno, Dmitrij; moţeš odmah poĉeti." Nerţin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na jarcu. "Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema poteškoćama?" "Ne klonuti duhom?" "To nije dovoljno." Sologdin pogleda kraj Nerţina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo pokriveno injem kao krznom i jedva obasjaro blagim ruţiĉastim svjetlom s istoka. Sunce kao da se nije moglo odluĉiti hoće li izići ili ne. U Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mršavom, s crvenkastosijedom kovrĉavom bradicom i kratkim brkovima, bilo nešto od starih ruskih lica; podsjećalo je na lik Aleksandra Nevskoga.

"Kako se odnositi prema poteškoćama?" izjavi on ponovo "U carstvu nepoznatoga, teškoće valja smatrati zakopanim blagom! Obiĉno je ovako: što teţe, to bolje. Nije tako vrijedno ako tvoje poteškoće potjeĉu iz vlastite unutarnje borbe. Ali ako poteškoće nicu~Tţ sve većeg objektivnog otpora, to je prekrasno!" Rjuziĉasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandr. Nevskoga, kao blistavi odraz teškoća ĉudesnih kao sunce. "Najviše se moţe postići ako se u istraţivanju krene ovim putem: "najveći vanjski otpor spojen s najmanjim unutarnjim otporom". Neuspjehe valja smatrati poticajem za daljnje napor; i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji napor već uloţen neuspjeh je to radosniji. To znaĉi da je naša motika udarila u ĉeliĉnu kutiju koja sadrţi blago. Svladavati sve veće teškoće \e to vrednije, što kod neuspjeha ĉovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s teškoćom na koju je naišao!" "Dobro! Snaţno!" odgovori Nerţin s gomile drva. Sjene, koje je zora bacila, povukle su se meĊu grmlje i su ih ugasili teški sivi oblaci. Kao da podiţe oĉi sa stranice koju je naglas ĉitao, Solog odsutno pogleda u Nerţina. "A sad poslušaj: pravilo Konaĉnog pedlja! Carstvo Konac pedlja! U Jeziku krajnje jasnoće odmah je jasno o ĉemu je rij 140 I Rad je gotovo završen, cilj malone postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve su teškoće prebroĊene. Ali kakvoća djela nije posve u redu. Potrebno je još nekoliko pojedinosti, moţda još malo prouĉavanja. U tom trenutku umora i samozadovoljstva velika je napast ostaviti posao a da se nije postigao vrhunac kakvoće. Rad u podruĉju Konaĉnog pedlja vrlo je, vrlo sloţen, a takoĊer i posebno vrijedan, jer se izvodi najsavršenijim sredstvima. Zapravo, pravilo Konaĉnog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne odgaĊati ga, jer će inaĉe misli ĉovjeka koji obavlja posao zastraniti s podruĉja Konaĉnog pedlja. I ne ţaliti vrijeme koje se u to ulaţe, znajući da ĉovjeku nije svrha da što brţe nešto završi, već da postigne savršenstvo." "Vrlo dobro!" prošaputa Nerţin.

Potpuno razliĉitim glasom, punim neke grube poruge, Solog-din reĉe: "Pa gdje ste do sada, potporuĉniĉe? To nije vama sliĉno. Zašto nam tako kasno donosite sjekiru? Sad više nemamo vremena iscijepati drva." Potporuĉnik Nadelašin, lica okrugla kao mjesec, bio je još nedavno nadstraţar. Kad je unaprijeĊen u oficira, zekovi iz ša-raške, meĊu kojima je bio omiljen, prozvali su ga "Mali". Prebirući hitro nogama, smiješno zapuhan, on im preda sjekiru postiĊeno se smiješeći i ozbiljno odgovori: "Ja vas prekli-njem, Sologdine, iscijepajte malo drva! U kuhinji ih uopće nema. Nemaju na ĉemu skuhati ruĉak. Vi naprosto ne shvaćate koliko ja posla moram obaviti i bez vas." "štooo?" nasmije se Nerţin. "Posla? Potporuĉniĉe, zar vi zaista mislite da radite?" Deţurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Nerţinu. U ĉelo mu se urezala bora dok je napamet recitirao: ""Rad znaĉi savladavanje otpora." Kako brzo hodam, savladavam otpor zraka, pa prema tome i onda radim." Htio je ostati nepokolebljiv, ali smiješak mu je osvijetlio lice kad su Sologdin i Nerţin prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. "Zato, molim vas, nacijepajte malo drva." Okrenuvši se, otcupkao je sitnim koraĉićima do uprave specijalnog zatvora gdje se u tom trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika Klimentjeva, zaogrnuta oficirskim šinjelom. "Glebe", reĉe Sologdin iznenaĊeno. "Zar me oĉi varaju? Kli-mentiadis? Ĉemu Klimentiadis u nedjelju?" Te godine sve su novine naveliko pisale o politiĉkim zatvorenicima u Grĉkoj, koji iz svojih ćelija šalju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama telegrame o svojim patnjama. U šaraški, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati ĉak ni dopisnicu svojoj ţeni a kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom da se prezimena ĉlanova zatvorske uprave pretvaraju u grĉke oblike:

Mišinopulo, Klimentiadis, Šikinidi itd. "Zar zaista ne znaš? šestorici ljudi dopuštena je posjeta." Kad se podsjetio na tu ĉinjenicu, Nerţinovo raspoloţenje, koje se tako razvedrilo tokom piljenja drva, opet je preplavila gorĉina. Prošlo je gotovo godinu dana otkako je posljednji put izišao iz zatvora da posjeti ţenu, a već je prije osam mjeseci 141 predao molbu za novu dozvolu i još ĉekao rješenje. Bilo je za to više razloga, ali vjerojatno je bilo najvaţnije što se, da bi zaštitio poloţaj svoje ţene na sveuĉilištu, nije posluţio adresom njenog studentskog doma, već je slao pisma na "poste restante". A uprava nije bila sklona tome da se pisma šalju na "poste restante". Nerţin, zahvaljujući svom bogatom unutarnjem ţivotu, nije poznavao zavisti; ni plaća, ni posebni obroci ostalih, zasluţnih zekova, nisu mogli poremetiti njegov mir. Ali osjećaj da se s njim nepravedno postupa u pitanju posjeta, ĉinjenica da se jednoj osobi dopušta posjeta svaka dva mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva ţena uzdiše i uzalud luta pod utvrĊenim bedemima - ta ga je spoznaja muĉila. Osim toga, danas mu je bio roĊendan. "Odlaze u posjete?" upita Sologdin s jednakom gorkom zavisnu u glasu. "Doušnicima se dopuštaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neću vidjeti svoju Ninoĉku ..." Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz "do kraja roka", jer je predviĊao da bi taj rok mogao biti beskrajan. Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelašinom, ulazi u upravnu zgradu. Iznenada naglo reĉe: "Glebe! Slušaj, tvoja ţena pozna moju. Ako ti odobre posjetu, zamoli Nadju da pokuša pronaći Ninoĉku i da joj poruĉi samo tri stvari od mene." On pogleda u nebo. "On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!" "O ĉemu ti to priĉaš? Pa odbili su mi dozvolu", reĉe Nerţin ljutito, pokušavajući da pronaĊe s koje bi strane iscijepao jednu kladu. "Ali gledaj!"

Nerţin se osvrne. Potporuĉnik je išao prema njemu i stao ga još izdaleka dozivati rukom. Ispustivši sjekiru i odbacivši pilu tako da je zazveketala na zemlji, Gleb potrĉi kao djeĉarac. Sologdin je gledao kako potporuĉnik odvodi Nerţina u upravnu zgradu; zatim postavi kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo rascijepio napola, već je zatjerao sjekiru u zemlju. Sjekira je i tako bila drţavno vlasništvo. 142 25 POTPORUCNIKOV POSAO ft Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potpo-ruĉnik Nadelašin, zaista se mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest sati u svakih ĉetrdeset osam, bio je to naporan posao, ukljuĉivao je mnogo trĉanja po stepenicama i bio je veoma odgovoran. Prošle noći imao je posebno tegobno deţurstvo. Tek što je preuzeo duţnost u devet sati uveĉe i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i jedan, nazoĉni i na broju, otpustio ih na noćni rad, postavio straţu (na odmorištu stepenica, u hodniku upravne zgrade i u patroli pod prozorima specijalnog zatvora) i poĉeo hraniti i smještati novodošle zatvorenike, pozvali su ga majoru Mišinu, zatvorskom oficiru sluţbe sigurnosti koji još nije bio otišao kući. Nadelašin je bio neobiĉna osoba, ne samo meĊu straţarima - ili, kako su ih sad zvali, "zatvorskim radnicima" - već općenito meĊu svojim zemljacima. U zemlji gdje je svaka druga osoba završila školu psovanja, bilo u logoru, bilo na frontu, gdje su se prljavim kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazoĉnosti djece (a i djeca u djeĉjim igrama), ne samo kod ulaska u autobus za predgraĊe, već katkad ĉak i u intimnim razgovorima - a posebno kod preslušavanja - Nadelašin ne samo da nije znao opsovati majku, već se ĉak nije sluţio ni rijeĉima kao što su "vrag" i "guzica". Kad je bio bijesan dopuštao je sebi

samo jednu kletvu: "strela jasna!" - pa i to bi obiĉno rekao samo u sebi. I tako je, rekavši u sebi "strela jasna!", poţurio majoru. Major Mišin, zatvorski oficir sluţbe sigurnosti - koga je Bobinin vrlo nepravedno nazvao parazitom - neumjereno debeo ĉovjek ljubiĉasta lica, koji je te subotnje veĉeri ostao na poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelašinu upute: "Provjeriti je li poĉela njemaĉka i latvijska proslava Boţića. Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Boţića. 143 li II Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj straţi da svakih deset minuta obilazi i provjerava piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o ĉemu govore i - najvaţnije od svega - ne provode li antisovjetsku propagandu. Ako je moguće, otkriti odstupanja od zatvorskog reţima i prekinuti s tom odvratnom vjerskom pokvarenošću." Nadelašinu nisu kazali: "prekinuti", već "gdje god je moguće prekinuti". Mirna proslava Boţića nije bila izriĉito zabranjena, ali srce druga Mišina naprosto nije moglo podnijeti tu pomisao. Potporuĉnik Nadelašin, lica kao miran zimski mjesec, pod-sjett majora da ni on, a još manje njegovi straţari, ne znaju ni njemaĉki ni latvijski. (Svi straţari nisu znali ĉak ni ruski.) Mišin se sjetio da je tokom ĉetiri godine, koje je proveo kao komesar odreda straţe u logoru njemaĉkih ratnih zarobljenika i sam nauĉio svega tri rijeĉi: "Halt", "Zuriick" i "Weg"! Stoga nije davao daljnje upute. Pošto je saslušao nareĊenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme polazio je strojevu obuku), Nadelašin krene da odredi mjesta novonadošlim zatvorenicima - pošto je od oficira dobit popis na kojem je stajalo koga će smjestiti u koju sobu i na koj. leţaj. (Mišin je vrlo mnogo drţao do centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je smjestio svoje doušnike Zriao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u guţvi dnevnog posla već neposredno prije spavanja, a da se još sumornije i gor-Ĉe primjedbe

stavljaju ujutro, te da je stoga posebno korisno prisluškivati ljude kad su u krevetu.) Nadelašin je revno ušao u svaku sobu u kojoj se slavio Boţkrj - pod izlikom da utvrdi jaĉinu ţarulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra straţare. I zapisao je imena svih nazoĉni Tada ga je major Mišin opet pozvao i Nadelašin mu je prec maK popis. Mišina je posebno zainteresirala ĉinjenica da je Rut bk) s Nijemcima. Unio je tu ĉinjenicu u njegov fascikl. Tada je već došlo vrijeme za smjenu straţe i za izglaĊiva spora izmeĊu dvojice straţara: tko je prošli put dulje bio duţnosti i tko, prema tome, to sad mora nadoknaditi. Poslije toga bi došlo "gašenje svjetala", veĉernja prepi s Prjanĉikovom zbog kipuće vode za ĉaj, obilazak svih prostor gašenje bijelog svjetla i paljenje modrog. Tada ga je major Mr još jednom pozvao. Još uvijek nije bio otišao kući; zapravo, txr.~ mu je kod kuće leţala bolesna i nikako nije bio voljan slus-ĉitavu noć njeno jadikovanje. Major Mišin sjedio je u naslonja. a Nadelašin je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po nter "vim zapaţanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li već proi* tjedna bilo sluĉajeva kad je Rubin izazivaĉki govorio o p zatvora ili nešto zahtijevao u ime naroda. Nadelašin je zauzimao posebno mjesto meĊu svojim ko koji su rukovodili straţom. Korili su ga strogo i ĉesto. N prirodna dobroćudnost već mu je odavno smetala u organ sluţbe sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga već i izbacili, a moţda ĉak i zatvorili. Nadelašin nikad nije bio sa zatvornicima. Smiješio im se iskreno dobronamjerno, i 144 trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga zatvorenici veoma voljeli. Nikad se nisu na njega ţalili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu ĉak ni oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru moć zapaţanja i bio

je dobar slušalac, priliĉno pismen, te bi, da stvari što bolje upamti, sve biljeţio u posebnu biljeţnicu. O sadrţaju biljeţnice izvještavao je svoje pretpostavljene, nadok naĊujući na taj naĉin svoje nedostatke. Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjiţicu i izvijestio majora da su se 17. prosinca zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a on je, Nadelašin, stajao odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra nedjelja, ali da se od glavešina i od sluţbe sigurnosti ne moţe izvući slobodan dan, našto im je Rubin rekao: "Kad ćete već jednom razumjeti, momci, da nikad nećete uspjeti ganuti te gadove?" "To je rekao - "te gadove"?" upita Mišin, posve ljubiĉast u licu. "Tako je rekao", potvrdi okrugli Nadelašin, bezazleno se smiješeći. Mišin opet otvori fascikl i unese bilješku. Naredio je takoĊer Nadelašinu da napiše taj podatak u obliku individualne denuncijacije. Major Mišin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad je prvi put došao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivši komunist, hvališe da je usprkos zatvoru još uvijek komunist u srcu, Mišin ga je pozvao k sebi da popriĉaju o ţivotu općenito i o suradnji posebno. Ali nisu se uspjeli sporazumjeti. Mišin je iznio to pitanje pred Rubina taĉno onako kako ga se iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive: "Ako si Sovjet, pomoći ćeš nam. Ako nam ne pomogneš, onda nisi Sovjet. Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zasluţuješ dodatnu kaznu." Ali Rubin ga je upitao: "A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili olovkom?" "Pa, bolje bi bilo tintom", savjetovao ga je Mišin. "Da, ali, znate, ja sam već dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa je ne moram iznova dokazivati tintom." Na taj je naĉin Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i licemjerje.

Major ga je pozvao još jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispriĉao rekavši - što je oĉigledno bila samo izlika - da mu je uskraćeno politiĉko povjerenje otkako je zatvoren i da, dok to traje, ne moţe suraĊivati s oficirom sluţbe sigurnosti. Od toga je doba nadalje Mišin skupljao što god je mogao protiv Rubina. Mišin je još uvijek razgovarao s potporuĉnikom kad su iznenada stigla osobna kola od ministra Drţavne sigurnosti za Bobi-nina. Koristeći priliku tako pogodnu za svoju karijeru, Mišin j" brz© navukao bluzu i stao se muvati oko automobila. Pozvao je oficira koji je s njima došao da uĊe da se ugrije, i svratio njegovu II U prvom krugu 145 II1 paţnju na ĉinjenicu da radi i noću. DosaĊivao je Nadelašinu, dajući mu besmislene naredbe, i da bi efekt bio što veći, upitao Bobinina je li dovoljno toplo obuĉen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputić.) Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjanĉikov. Sad major nikako nije mogao otići kući. Dok je ĉekao da vidi koga će još pozvati, i kad će se oni koji su već pozvani vratiti, major je odluĉio da pogleda kako straţari koji nisu u smjeni provode vrijeme. (Igrali su domino.) Stao ih je ispitivati historiju Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo politiĉko uzdizanje. Premda se smatralo da su straţari i u to vrijeme na poslu, oni su obiĉno u ovo doba spavali. Ali baš u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na majorova pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im bili strašni; ne samo da tim ratnicima uopće nije bilo jasno zašto je bilo pravilno razdijeliti se poslije Drugog kongresa, a fuzionirati se poslije Ĉetvrtog kongresa, već su ĉak rekli da je Plehanov bio caristiĉki ministar odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. sijeĉnja J905. Mišin je zbog svega toga izgrdio Nadelašina - dopustio je da mu se straţa demoralizira.

U tom trenutku Bobinin i Prjanĉikov vratili su se u istim kolima i, uskrativši svaku obavijest majoru, otišli u krevet. Razoĉaran, štoviše, prestrašen, major

je otišao kući autom da ne b. morao pješaĉiti. Autobusi u to doba nisu vozili. Straţari smijenjeni sa straţarskih mjesta psovali su majo: i spremali se na spavanje. I sam je Nadelašin htio zadnjem;? ali nije mu bilo suĊeno; telefon je zazvonio. Zvala je straţarrii koja je bila odgovorna za straţarske kule oko Mavrinskog in; tuta. Nadstraţar je preplašeno javljao da je straţar s kule jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio da se net skrivao kraj šupe za drva u gustoj magli, kako se zatim prišul do bodljikave ţice ograde i, preplašen straţarevim povikom, oti\ daleko u dvorište. Nadstraţar je javio da će smjesta telefonirati štabu s\x • regimente i napisati izvještaj o tom izvanrednom dogaĊaju, meĊuvremenu je zamolio deţurnog oficira specijalnog zatvora pretraţi dvorište. Premda je Nadelašin bio ĉvrsto uvjeren da straţar ima h cinacije, da su zatvorenici sigurno zakljuĉani iza novih ĉeliĉ vrata i starih ĉvrstih zidova debelih ĉetiri cigle, ipak je sa ĉinjenica da šef straţe piše izvještaj zahtijevala energiĉnu ak_ s njegove strane i odgovarajući izvještaj. Stoga je probudio drijemale straţare zvoneći na uzbunu i vodio ih s jakim ba: jama kroz veliko, maglom zavijeno dvorište. Pošto je to cv opet je obišao sve ćelije. Nije palio bijelo svjetlo - da ne prituţbi - i zato što u modrom svjetlu nije dobro vidio, i:.-udario koljenom o ugao neĉijeg leţaja. Napokon je, pogL. svakog zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao taĉno 281. Zatim je otišao u ured i napisao okruglim, jasnim ruke koji je izraţavao prozirnu ĉistoću njegova unutarnjeg bic. 146 štaj o tome što se dogodilo, naslovljen na potpukovnika Kliment-jeva, ravnatelja specijalnog zatvora. Do tada je već bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otkljuĉati ormare i zazvoniti na buĊenje. Tako je potporuĉnik Nadelašin proveo noć, te je zaista imao opravdanog razloga da kaţe Nerţinu kako je zasluţio stan i hranu. Nadelašin je već davno prešao tridesetu, premda je izgledao mlaĊi, jer mu je glatko obrijano lice bilo vrlo svjeţe.

Nadelašinov otac i djed bili su krojaĉi, ne za bogat i pomodan svijet, već za ljude skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati staro, pa su, ako je bilo potrebno, obavili nešto i dok je mušterija ĉekala, ţeljeli su da i djeĉak poĊe njihovim stopama. Od djetinjstva njemu se sviĊao taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat, promatrao kako se radi i pomagao. Ali tada je završio period NEP-a. Njegovom su ocu razrezali porez; platio je. Dva dana kasnije dodali su još jedan porez. Njegov otac je i to platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, još jednom, trostruki porez. Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i otišao raditi u zadrugu. Sina su ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je prešao u redove vojske MVD-a. Kasnije je postao ĉuvar u zatvoru. U sluţbi nije napredovao. Tokom ĉetrnaest godina sluţbe ostali straţari, tri-ĉetiri generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad već bili kapetani, dok je on dobio svoj oficirski ĉin i jednu zvjezdicu tek prije mjesec dana, a i to samo što mu nije za dlaku izmaklo. Nadelašin je shvaćao mnogo više nego što se moglo pomisliti. Shvaćao je, na primjer, da su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska bića, zapravo na mnogo višem nivou od njega. Osim toga, sudeći druge prema sebi, Nadelašin nije u tim zatvorenicima mogao otkriti krvoloĉne zloĉince, kakvima su ih prikazivali na sastancima politiĉkog odgoja. Još taĉnije nego što je pamtio definiciju rada iz svog udţbenika fizike u veĉernjoj školi, pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike Lubjanke i unutrašnjost svake od njenih 110 ćelija. Prema pravilima Lubjanke, straţa se mijenjala svaka dva sata, premještajući se iz jednog dijela hodnika u drugi, da bi se sprijeĉilo upoznavanje sa zatvorenicima i mogućnost nekog utjecaja ili mita. (Straţari su bili posve dobro plaćeni.) Svaki straţar morao je pogledati kroz okance u ćeliju barem jednom svake tri minute. Nadelašin je, zahvaljujući svom izvanrednom pamćenju fizionomija, imao osjećaj da se moţe sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga

premjestili u Mavrino. MeĊu njima bilo je slavnih voĊa, kao i obiĉnih oficira

s fronta, poput Nerţina. Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na ulici u bilo kojoj odjeći, osim što te ljude nitko nikad nije sretao na ulici. Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje u Mavrinu sreo je nekoliko svojih starih znanaca - naravno, nije niĉim pokazao da ih je prepoznao. Pamtio ih je kako posrću izmuĉeni nespavanjem u zasljepljujuće svjetlo samica, veliĉine dva kvadratna metra; kako 147 reţu porciju od ĉetrdeset deka mokrog kruha uzicom; kako zure u prekrasne stare knjige kojima je obilovala zatvorska knjiţ nica; kako izlaze u jednoredu na pranje; pamtio ih je s rukama na leĊima dok izlaze na preslušavanje; zaokupljene razgovorom, koji bi postajao ţivlji posljednjih pola sata prije spavanja; pamtio ih je kako leţe pod jarkim svjetlom u zimskim noćima, ruku omotanih ruĉnicima zbog hladnoće na pokrivaĉu - jer su pravila zahtijevala da se svakoga tko krije ruke pod pokrivaĉem probudi i natjera da ih izvuĉe. Najviše od svega Nadelašin je volio slušati rasprave i razgo vore svih tih sjedobradih akademika, svećenika, starih boljševika, generala i zabavnih stranaca. Bila mu je duţnost da prisluškuje, ali prisluškivao je i iz vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao ĉuti neku priĉu od poĉetka do kraja: kako je netku ţivio ranije i zašto je zatvoren. Ali zbog posla nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je što su u tim uţasnim mjese cima, koji su im razorili ţivot, dok se odluĉivala njihova sudbina ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne o svojim patnjama, vec 0 bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slika rima, navikama pĉela, lovu na vukove, kako netko po imerr-Carbusier (ili tako nekako) tamo negdje gradi kuće za drug; | ljude. Jednom je Nadelašin sluĉajno ĉuo jedan razgovor koji ga ; s posebno zainteresirao. Sjedio je na zadnjem straţarskom sjedam crne marice, prateći dvojicu zatvorenika koji su bili zakljućarui iza pregrade. Premještali su ih iz Velike Lubjanke u Suhano.-jj "daĉu", kako su je zvali - beskonaĉno straviĉan zatvor iza \" skve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u ludnk vrlo mali broj vraćao se u Lubjanku. Sam Nadelašin

nikad tamo radio, ali ĉuo je da prehrana zapravo predstavlja rafini torturu. Zatvorenicima nisu davali prostu, tešku hranu ka< svim drugim mjestima, već su im donosili finu, ukusnu, sar rijsku hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvorenik donijeli pola malog tanjurića bujona, osminku kotleta, male kriške prţenog krumpira. To ih nije hranilo - samo ; podsjećalo na ono što su izgubili. Bilo je to mnogo strasnije zdjele vodene juhe i uvelike je pridonosilo tome da siĊu s ut Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, već ih sluĉajno vozili zajedno. Isprva Nadelašin nije ĉuo o će govore zbog buke motora. Ali tada se na motoru nešto pokva 1 šofer je nekud otišao, ostavivši straţara da sjedi u ka Nadelašin je ĉuo tihi razgovor zatvorenika kroz rešetku na njim vratima. Napadali su vladu i cara - ali ne sadašnju vi ne Staljina. Napadali su Petra Velikog, što im je on uĉin* ipak, s njim su izravnavali raĉune. Jedan ga je od njih kriti meĊu ostalim, zato što je upropastio i izbacio iz upotrebe narodnu odjeću i lišio vlastiti narod njegove individualnosti je zatvorenik do u tanĉine nabrajao, pokazujući izvanredno vanje predmeta, kakva je to odjeća bila, kako je izgledala kojim se prilikama nosila. Rekao je da ni sad nije prekasno oţive stanoviti elementi toga ruha, koji bi se prikladno i 148 mogli kombinirati sa suvremenom odjećom, a da se slijepo ne oponaša Pariz. Drugi zatvorenik se našalio i rekao da bi, da se to postigne, bila potrebna dva ĉovjeka: odliĉan krojaĉ koji bi to bio u stanju sašiti i sastaviti, i slavni tenor koji bi se u toj odjeći fotografirao. Tada bi to ĉitava Rusija brzo prihvatila. Taj je razgovor bio Nadelašinu posebno zanimljiv zato što je krojenje i šivanje ostalo njegova tajna strast. Poslije deţurstva po hodnicima nabijenim ludilom, umirivalo ga je šuštanje tkanine, meka podatnost nabora, dobar kvalitet posla. Pravio je odjeću za svoju djecu, šivao haljine ţeni, odijela za sebe. Ali to

je drţao u tajnosti. Šivanje bi se smatralo sramotnim zanimanjem za vojnika. 149 26 POTPUKOVNIKOV POSAO Potpukovnik Klimentjev imao je kosu crnu kao smola, blistavo crnu kao obojeno kovano ţeljezo; bila mu je zalizana uz glavu, poĉešljana na razdjeljak; zavinuti brk izgledao je kao namazan. Nije još imao trbušĉića, i u ĉetrdeset petoj godini imao je drţanje mladog, dobro graĊenog vojnika. Nikad se nije smiješio na poshi i to je još pojaĉavalo mraĉnu mrzovolju njegova lica. Usprkos tome što je bila nedjelja, stigao je još ranije nego obiĉno. Prešao je dvorište dok su zatvorenici još šetali, krajiĉkom oka zamjećujući prekršaje. Ali budući da njegovu ĉinu ne bi odgovaralo da intervenira, ušao je u upravnu zgradu i još putena naredio Nadelašinu da pozove zatvorenika Nerţina, te da i sara doĊe. Dok je prelazio dvorište potpukovnik je primijetio da su se neki zatvorenici, koji su mu bili na putu, nastojali poţuriti, dok su drugi usporili korak i okrenuli se da ga ne bi morali pozdrav::. Klimentjev je to primijetio ravnodušno i nije bio uvrijeĊen. Zm: je da je to samo djelomiĉno posljedica prezira prema njegov -poloţaju, a da je većim dijelom neprilika pred drugovima, r-da se ne ispadne servilan. Gotovo svaki zatvorenik vladao se i ljubivo kad bi sam bio pozvan u njegov ured, a neki su se C.= pokušavali i dodvoriti. Bilo je ljudi razliĉita soja iza rešetaka razlikovali su se i po vrijednosti. Klimentjev je to već davno s tio. Poštujući njihovo pravo da budu ponosni, on je nepoko ljivo ustrajao na svom vlastitom pravu da bude strog. Vojnik srcu, on po vlastitom mišljenju nije u zatvor donio poniţavaj disciplinu, već razuman vojniĉki red. Otvorio je vrata ureda. Bilo je vruće i s radijatora se š neugodan, zagušljiv vonj pregrijane boje. Potpukovnik je otv okance na prozoru, skinuo kaput, i u bluzi sjeo i pregledao C površinu svog stola. Subotnja stranica na stolnom kalendaru nije bila okrenuta; na njoj je bila bilješka: "Novogodišnja jelka?"

Iz tog napola golog ureda, u kojem su jedina sredstva pi vodnje bili ĉeliĉni ormarić s dosjeima zatvorenika, šest st 150 telefon i zvonce, potpukovnik Klimentjev - bez ikakvih vidljivih instrumenata, spojki i zupĉanika -- nadgledao je vanjski tok dvjesta osamdeset i jednog ţivota i sluţbu pedesetorice straţara. Usprkos ĉinjenici što je došao u ured u nedjelju - za što će mu pripasti jedan slobodan dan tokom tjedna - i što je stigao pola sata ranije, Klimentjev nije izgubio svoj uobiĉajeni mir i samokontrolu. Potporuĉnik Nadelašin stajao je pred njim sav uzbuĊen. Dvije mrlje rumenila pojavile su mu se na obrazima. Bojao se potpukovnika, premda Klimentjev nikad nije unio njegove brojne pogreške u liĉni dosje. Nadelašin, okrugla lica, smiješan, nimalo vojniĉkog drţanja, uzalud se trudio da stoji "voljno". On je izvijestio da je njegovo noćno deţurstvo proteklo u savršenom redu, da nije bilo nikakvih prekršaja, ali da su se dogodila dva izvanredna dogaĊaja. Jedan od njih iznio je u izvještaju. Stavio je izvještaj na ugao stola; papir je smjesta skliznuo odatle i u zakuĉastom luku odletio pod jednu udaljenu stolicu. Nadelašin je skoĉio za njim i donio ga natrag na stol. Drugi izvanredni dogaĊaj bio je pozivanje zatvorenika Bobinina i Prjanĉikova ministru Drţavne sigurnosti. Potpukovnik je podigao obrve i u tanĉine ga ispitivao o okolnostima tog poziva i o povratku zatvorenika. Vijest je, naravno, bila neugodna, pa ĉak i zastrašujuća. Biti ravnatelj ovog specijalnog zatvora znaĉilo je vjeĉno sjediti na vulkanu - uvijek pod ministrovim nosom. Nije to bio neki udaljeni šumski logor, gdje je komandant mogao imati svoj harem i dvorske lude i izvršavati vlastite presude kao feudalni gospodar. Ovdje se ĉovjek morao pridrţavati slova zakona, hodati po zategnutoj ţici propisa, i ni trunka ne popuštati liĉnom gnjevu ili milosti. Ali Klimentjev je i inaĉe bio takav ĉovjek. On nije ni pomišljao da su Bobinin i Prjanĉikov mogli otkriti nešto protuzakonito u njegovom postupku, na što bi

se prošle noći mogli poţaliti. Zahvaljujući svom dugom iskustvu u drţavnoj sluţbi nije se bojao klevete

zatvorenika. Klevetu je ĉovjek uvijek mogao prije oĉekivati od vlastitih kolega. Zatim je bacio pogled na Nadelašinov izvještaj i odmah shvatio da je ĉitava uzbuna potpuno besmislena. Zato je i drţao Nade-lašina - jer je bio pismen i razuman. Ali koliko je imao nedostataka! Potpukovnik ga je poĉeo koriti. U tanĉine je upamtio sve propuste u toku njegovog prošlog deţurstva. Jutarnje otpremanje zekova na posao zakasnilo je dvije minute; mnogi leţajevi bili su nemarno namješteni; a Nadelašin je propustio da pokaţe potrebnu ĉvrstinu i da pozove prekršitelje natrag i naredi im da iznova namjeste krevet. Već su ga i prije opominjali zbog toga. Ali ma koliko ĉovjek govorio Nadelašinu, bilo je kao da glavom lupa o kameni zid. A što se dogodilo za vrijeme jutarnje šetnje? Mladi Doronin stajao je na samoj granici prostora za šetnju, zureći u zonu i u podruĉje iza nje prema staklenicima, a ne treba zaboraviti da je to podruĉje vrlo neravno, s malim klancem, vrlo pogodno za bijeg. A Doronin je bio osuĊen na dvadeset pet godina; popis njegovih zloĉina ukljuĉivao je i 151 krivotvorenje isprava, i dvije godine je bio na svesaveznom popisu kriminalaca. Nitko iz odreda nije rekao Doroninu da krene, da nastavi šetati u krugu. A kamo je išao Gerasimoviĉ? On se odvojio od svih ostalih i pošao u smjeru strojarnica iza lipa. A za koji je zloĉin optuţen Gerasimoviĉ? Gerasimoviĉ je već po drugi puta sluţio kaznu - a zatvoren je zbog ĉlana 58, 1A, preko ĉlana 19. Drugim rijeĉima, namjera da poĉini veleizdaju. On nije uistinu poĉinio veleizdaju, ali isto tako nije bio u stanju dokazati da, kad je pošao u Lenjingrad u prvim danima rata, nije pošao s namjerom da doĉeka Nijemce. Zar je Nadelašin zaboravio da je obavezno prouĉavati i upoznavati zatvorenike i putem izravnog promatranja i putem liĉnog dosjea? I naposljetku, kako to uopće izgleda sam Nadelašin? Bluza mu nije nategnuta - Nadelašin ju je povukao prema dolje. Zvijezda na kapi mu je nakrivljena - Nadelašin ju je popravio. Pozdravlja kao stara baba. Nije ĉudo da zatvorenici ne namještaju dobro krevete kad je Nadelašin u sluţbi. Nenamješteni kreveti opasan su

prekršaj zatvorske discipline. Danas nenamješteni kreveti; sutra će odbiti da idu na posao. Tada je potpukovnik nastavio davati nareĊenja. Zapovjedio je da se straţari koji su bili odreĊeni da prate zatvorenike na današnjoj posjeti okupe u trećoj sobi da prime direktive. Nerţin neka još neko vrijeme ostane u hodniku. Nadelašin je bio otpušten. Izišao je duboko potresen. On se zaista iskreno kajao svaki put kad bi slušao svoje pretpostavljene, priznavao opravdanost svih njihovih optuţbi i ispravaka i obećavao da više neće pogriješiti. Ali posao je išao svojim tokom i on bi se opet našao suoĉen s voljom desetaka zatvorenika, od kojih ga je svaki razvlaĉio na suprotnu stranu, od kojih je svaki htio neki mrviĉak slobode, a Nadelašin im to nije mogao odbiti, te se samo mogao nadati da će sve proći nezapaţeno. Klimentjev uzme pero i prekriţi bilješku "Novogodišnja jelka?" na svom rokovniku. Juĉer je donio odluku. U specijalnim zatvorima nikad nije bilo novogodišnjih jelki. Klimentjev se nije sjećao takva ĉuda. Ali zatvorenici, oni koji su nešto znaĉili, uporno su zahtijevali da se ove godine okiti novo godišnja jelka. I Klimentjev je poĉeo misliti: zašto to zapra" ne bi bilo dopušteno? Oĉigledno se ništa loše nije moglo iz iz novogodišnje jelke; do poţara neće doći - napokon, ovdje svi sami profesori elektrotehnike. A bilo je veoma vaţno da već u Nove godine, kad svi slobodni namještenici otiĊu da se pozaba u Moskvi, i ovdje bude malo promjene. Znao je da su veĉeri u< praznika za zatvorenike najteţe, da bi netko mogao uĉiniti n oĉajno ili besmisleno. I tako je veĉer prije toga telefonirao upra zatvora - kojoj je bio direktno podreĊen - i raspravio pitar novogodišnje jelke. Po zatvorskim su propisima bili zabranjcr muziĉki instrumenti, ali nigdje nije stajalo ništa o novogodišn; - jelkama. Stoga, premda to nije bilo sluţbeno odobreno, nije "-ni formalno zabranjeno. Zahvaljujući dugoj i besprijekornoj s postupci potpukovnika Klimentjeva odlikovali su se postoja i samopouzdanjem. I Klimentjev je donio odluku još veĉer toga, na pomiĉnim

stepenicama podzemne ţeljeznice na po^ kući: dobro, neka im bude njihova novogodišnja jelka. 152 adovoljstvom Je 5 "i#sss5 I govo u podzemnoj ţeljeznici, premda je govorila vrlo suzdrţljivo, pred oĉima okoline ta je vapijuća ţena, koja je stajala pred njim, djelovala nedoliĉno. "Vi... zašto ste ustali? Sjednite, sjednite", reĉe on sav u neprilici, pokušavajući da je uhvati za rukav da bi je odveo natrag do njenog sjedala. "Ne, ne, to uopće nije vaţno", rekla je ţena, otimljući se i gledajući u potpukovnika s upornom, gotovo fanatiĉnom molbom u oĉima. "Recite mi. Zašto nije bilo posjete ĉitave godine? Zašto ga ne smijem vidjeti? Kad ću smjeti? Recite mi!" Njihov je susret bio takva sluĉajnost, kao kad jedno zrnce pijeska naleti na drugo s udaljenosti od ĉetrdeset koraka. Tjedan dana ranije uprava zatvora MGB-a poslala je dozvolu da i zek Nerţin, meĊu ostalima, posjeti svoju ţenu u nedjelju 25. prosinca u zatvoru Lefortovo. Ali zajedno s dozvolom stigla je i uputa da je zabranjeno adresirati najavu te posjete na "poste restante", kao što je zatvorenik zahtijevao. Nerţina su tada pozvali i zatraţili od njega pravu adresu njegove ţene. On je promrmljao da je ne zna. Klimentjev, koga su zatvorska pravila nauĉila da zatvorenicima nikad ne otkriva istinu, nije oĉekivao veću iskrenost ni s njihove strane. Nerţin je, naravno, znao adresu, ali je nije htio reći, i bilo je posve jasno zašto nije htio - iz istog razloga iz kojeg uprava zatvora nije dopuštala adresiranje na "poste restante". Posjete su se najavljivale dopisnicom: "Dopušta vam se da posjetite svog supruga u tom i tom zatvoru." Nije bilo dovoljno da je ţenina adresa uvedena kod MGB-a. Ministarstvo je ĉinilo sve što je moglo da bi što manje ţena ĉeznulo za takvom dopisnicom; da bi susjede upozorilo na ţene neprijatelja naroda; da bi takve ţene bile istaknute,

izolirane i okruţene zdravim javnim mnjenjem. Taĉno ono ĉega su se te j ţene bojale. Nerţinova je ţena ĉak uzela drugo prezime. Oĉiglec se krila od MGB-a. Klimentjev je tada rekao Nerţinu da u te sluĉaju posjete neće biti. Nije poslao dopisnicu. A sad je ta ţena tako nezgodno stajala pred njim, dok su ljudi uokolo šutke promatrali. "Nije dopušteno koristiti "poste restante"", reĉe on jedva toL glasno da ga je ona mogla ĉuti u tutnjavi vlaka. "Morate adresu." "Ali ja odlazim!" Ţenino lice se preobrazilo od nade. uskoro odlazim i nemam stalne adrese." Oĉigledno je lagala. Klimentjevljeva je prva misao bila da siĊe na prvoj stanje - i, ako ga bude slijedila, da joj protumaĉi u hodniku podzemnt ţeljeznice, gdje će biti manje ljudi, da su takvi nesluţbeni ra~~ vori nedopustivi. Ţena neprijatelja naroda kao da je zaboravila vlastitu, pravljivu krivnju. Zurila je u potpukovnikove oĉi ppgledom je bio suh, strastven, neumjeren, bijesan. Klimentjev je bio z. pašten tim pogledom. Kakva je to snaga, upitao je sam vezuje tako tvrdokorno i tako beznadno za ĉovjeka koga vidjeti godinama, i koji joj samo moţe razoriti ĉitav ţivot? "To mi je silno, silno potrebno!" uvjeravala ga je raš: oĉiju, kad je opazila oklijevanje na njegovu licu. 154 Klimentjev se sjetio akta koji je leţao u sefu u specijalnom zatvoru. Taj akt, proširujući "Dekret o pojaĉanju pozadine", pripremao je novi udarac roĊacima i ĉlanovima obitelji koji su odbijali da dadu adresu. Major Mišin je predloţio da se sadrţaj papira objavi zatvorenicima u ponedjeljak. Ako ta ţena ne vidi svog muţa sutra, i ako nadalje ne bude htjela dati svoju adresu, ubuduće ga neće viĊati. Ako joj sad kaţe za sutrašnju posjetu, premda sluţbena obavijest nije poslana i nije uvedena u knjigu, ona bi mogla, kao sluĉajno, doći do

Lefortova. Vlak je usporavao. Sve su se te misli komešale u mozgu potpukovnika Kliment-jeva. Znao je da su glavni neprijatelji zatvorenika sami zatvorenici. A znao je da je glavni neprijatelj svake ţene sama ţena. Ljudi ne mogu šutjeti ĉak ni ako im se radi o spasenju. Već je u toku svoje karijere nekoliko puta pokazao svoju popustljivost, odobrio nešto što je bilo zabranjeno - i nitko nikad ne bi za to saznao da nisu isti oni ljudi koji su se tom popustljivoš<|u okoristili, negdje nešto ipak izbrbljali. Sad nije smio pokazati nikakve popustljivosti. MeĊutim, dok se buka vlaka stišavala nadomak stanice, i kad se već vidjela sama stanica sa svojim blijedim mramorom, Kii-mentjev reĉe ţeni: "Odobrena vam je posjeta. DoĊite sutra u 10 prije podne", ali nije rekao "u zatvor Lefortovo", jer su se putnici već gurali prema vratima i stajali posvuda oko njega, "Znate li gdje su zidine Lefortova?" "Znam, znam", ţena radosno kimne glavom. I odjednom se njene oĉi, koje su maloĉas bile suhe, ispuniše suzama. Izbjegavajući te suze, tu zahvalnost i sve takve gluposti, Klimentjev iziĊe na peron da bi prešao u drugi vlak. Bio je iznenaĊen onim što je rekao, i ljut sam na sebe. Potpukovnik je ostavio Nerţina da ĉeka u hodniku upravne zgrade, zato što je Nerţin bio općenito drzak zatvorenik i uvijek pokušavao saznati zakonske propise. Potpukovnikova su predviĊanja bila taĉna: Nerţin je, pošto je dugo vremena stajao u hodniku, ne samo izgubio svaku nadu da će mu biti odobrena posjeta, već je, navikao na sve moguće nesreće, oĉekivao da će se dogoditi nešto loše. Stoga se to više iznenadio kad je saznao da će u roku od jednog sata otići u posjetu. U skladu s duboko etiĉkim moralnim zakonikom zatvorenika, koji su jedan drugome ucijepili, ĉovjek nije smio pokazati radost, pa ĉak ni zadovoljstvo, već ravnodušno upitati taĉno u koje vrijeme mora biti spreman i odstupiti. Ali promjena je bila tako nagla i sreća tako velika da se Nerţin nije mogao suzdrţati, te je blistajući od zadovoljstva toplo zahvalio potpukovniku. Potpukovnik nije pomakao ni jedan mišić na licu.

I smjesta je krenuo da dade direktive straţarima koji su bili odreĊeni za pratnju zatvorenicima. Direktive su naglašavale niz taĉaka: podsjećale su na vaţnost njihove ustanove i najveću tajnost koja je okruţuje; podvlaĉile 155 su nepopravljivost drţavnih zloĉinaca koji danas izlaze u posjetu; njihovu neobuzdanu ţelju da se okoriste upravo ovom posjetom da bi preko svojih ţena prenijeli drţavne tajne u koje su upućene ravno Sjedinjene Drţave (straţari nisu imali ni pribliţno pojam o tome što se izraĊuje unutar laboratorijskih zidova, i vrlo je lako bilo ispuniti ih svetim strahom da bi ĉak i komadić papira iznesen iz Mavrina mogao uništiti ĉitavu zemlju). Zatim je slijedio osnovni popis svih mogućih tajnih skrovišta u odjeći i obući i metoda za njihovo otkrivanje. (Odjeća se, uzgred reĉeno, zatvorenicima dijelila jedan sat prije posjete; to je bila specijalna odjeća, iskljuĉivo za paradu.) Zatim je uslijedilo ispitivanje da bi se provjerilo jesu li straţari dobro savladali direktive. Napokon su, kao posljednja taĉka, izneseni razliĉiti primjeri mogućih smjerova, kojima bi se razgovor mogao kretati, upute kako da ga se sluša i prekine sve osim liĉnih i obiteljskih tema. Potpukovnik Klimentjev poznavao je propise i volio red. 156 27 ZBUNJENI ROBOT Jureći u zatvorsku spavaonicu, Nerţin je zamalo u mraĉnom hodniku oborio s nogu potporuĉnika Nadelašina. Mali, grubo tkani ruĉnik još uvijek mu je visio oko vrata pod podstavljenim kaputom. U skladu s jednom nevjerojatnom ljudskom osobinom, sve se u Nerţinu odjednom

promijenilo. Pet minuta ranije, dok je stajao u hodniku i ĉekao da ga pozovu, ĉitav njegov tridesetogodišnji ţivot ĉinio mu se besmislenim i bolnim lancem neuspjeha iz koga se nije imao snage iskoprcati, ĉinilo mu se da je najgori od tih promašaja njegov odlazak u rat ubrzo poslije vjenĉanja, zatim njegovo hapšenje i duga razdvojenost od ţene. Jasno je vidio njihovu ljubav kao kobnu, osuĊenu da bude pregaţena. Tada je došla obavijest o posjeti danas u podne - i njegov tridesetogodišnji ţivot ukazao mu se u svjetlu novoga sunca: ţivot napet kao luk; ţivot pun znaĉenja i u velikim i u malim stvarima; ţivot, koji se velikim koracima kreće iz jednog smjelog uspjeha u drugi, u kojem su najneoĉekivaniji koraci prema njegovom cilju bili odlazak u rat i hapšenje, i duga razdvojenost od ţene. Izvana, taj se ţivot ĉinio nesretnim, ali Nerţin je bio potajno sretan u toj nesreći. On ju je ispijao kao izvorsku vodu. Ovdje je uspio upoznati ljude i dogaĊaje za koje ne bi mogao saznati nigdje drugdje na zemlji, zacijelo ne u mirnoj, uhranjenoj skro-vitosti domaćeg ognjišta. Još od svoje mladosti, Gleb Nerţin nije se niĉega bojao toliko koliko valjuškanja u mulju svakodnevice. Kao što kaţe poslovica: "Ne utapaš se u moru, nego u bari." Naći će se opet sa svojom ţenom! Veza meĊu njima je ipak neprekinuta. Posjeta! I to na njegov roĊendan! A posebno poslije njegovog juĉerašnjeg razgovora sa Jakonovom. Nikad mu više neće odobriti posjetu, zato je ova danas bila vaţnija nego ikada. Misli su mu letjele poput ognjenih strijela: ne smije zaboraviti da spomene ovo; mora se sjetiti da govori o onome i o ovome, i o onome! 157 Utrĉao je u polukruţnu sobu, gdje je vladala galama i strka, jer su se neki zatvorenici tek vratili s doruĉka, dok su drugi išli na pranje; a Valentulja Prjanĉikov sjedio je u donjem rublju, odbacivši pokrivaĉ; raširenih ruku, smijući se prepriĉavao je svoj noćni razgovor s nekim ĉinovnikom, opisujući kako se kasnije utvrdilo da je to ministar. Nerţin je

ţelio slušati Valentulju. Ali bio je to onaj prekrasan ĉas u ţivotu kad je ĉovjek prepun pjesme, kad se i stotinu godina ĉini premalo da se sve stvari isprave. A nije mogao propustiti doruĉak; zatvorenik ne dobiva uvijek doruĉak. A osim toga, Valentuljina se priĉa pribliţavala svom neslavnom završetku. Soba ga je jednoglasno osudila: bio je bijedan i nedostojan, jer nije iznio Abakumovu osnovne potrebe zatvorenika. Tada je viĉući pokušao pobjeći, ali pet samozvanih krvnika svuklo mu je donje gaće i u općoj galami, vici i smijehu gonilo ga po sobi, udarajući ga pojasevima i polijevajući po njemu vrući ĉaj. Na donjem leţaju, kraj prolaza do središnjeg prozora, pod Nerţinovim leţajem i nasuprot Valentuljinom praznom, Andrej Andrejeviĉ Potapov pio je svoj jutarnji ĉaj. Promatrajući opću galamu i natezanje oko sebe, smijao se dok mu suze nisu navrle na oĉi, te ih je morao brisati pod naoĉalima. Još prije buĊenja Potapovljev krevet je bio namješten; izgledao je kao ĉvrsti pravokutni kvadar. Mazao je kruh vrlo tankim slojem maslaca; on nije ništa kupovao u zatvorskoj trgovini, i sav novac koji je zaraĊivao slao je svojoj staroj. (Prema standardima šaraške bio je vrlo dobro plaćen - 150 rubalja mjeseĉno, trećinu od onoga što su na slobodi zaraĊivale dvorkinje, zato što je bio nenadomjestivi specijalist i dobro upisan kod glavešina.) Nerţin je u trku zbacio svoj podstavljeni kaput, bacio ga na svoj još uvijek nenamješteni leţaj i, pozdravivši Potapova ali ne ĉekajući da mu on odzdravi, odjurio na doruĉak. Potapov je bio inţenjer koji je tokom istrage priznao, potpisao priznanje i na procesu potvrdio da je on liĉno prodao Nijemcima - i to vrlo jeftino - ukras staljinskih petoljetki, Dnjeproges dnjeparsku hidroelektranu - premda je bila razorena kad ju ie prodao. Zahvaljujući samo milosrĊu ĉovjeĉnog suda, Potapovljev:! kazna za taj nevjerojatan i besprimjeran zloĉin iznosila je sam--deset godina zatvora, iza ĉega bi slijedilo pet godina gubitka g: danskih prava, što se na jeziku zatvorenika zvalo "deset, i r dodatka". Nitko, tko je Potapova poznavao u mladosti, a najmanje s: Potapov, ne bi mogao ni sanjati da bi u ĉetrdesetoj godini

mogao biti baĉen u zatvor zbog politike. Njegovi prijatelji su s pravom nazivali robot. Ĉitav ţivot

Potapovljev sastojao se rada, i ĉak i trodnevni praznici bili su mu dosadni. Uzeo je dopi samo jednom u ţivotu, kad se ţenio. U godinama poslije te nikad se nije moglo naći nikoga tko bi ga mogao nadomjesti! on se dragovoljno odrekao svojih praznika. Kad je vladala ne-šica kruha ili povrća, ili šećera, on gotovo uopće nije primjećivj te vanjske teškoće. Probušio je još jednu rupicu u svom poja ĉvršće ga stegnuo i nastavio se baviti jedinom stvari na svij" koja ga je zanimala: prijenosom struje visokog napona. Zaist 158 imao je vrlo nejasan pojam o ostalom dijelu svijeta, o ljudima koji se ne bave prijenosom struje visokog napona. One koji nisu ništa stvarali rukama, već su radili samo jezikom, Potapov ĉak nije smatrao ljudima. Rukovodio je svim elektriĉkim proraĉunima u Dnjeprostroju, oţenio se u Dnjeprostroju, i ţivot je njegove ţene, poput njegovoga, hranio nezasitnu vatru tih godina. 1941. gradili su novu elektranu. Potapov je bio osloboĊen vojske. Ali kad je ĉuo da je Dnjeproges, djelo njihove mladosti, odletio u zrak, rekao je svojoj ţeni: "Katja, ja ipak moram ići." A ona je odgovorila: "Da, Andrjuša, moraš." I Potapov je pošao - sa svojim naoĉalima s dioptrijom minus tri, s previše stegnutim pojasom, u zguţvanoj i zgnjeĉenoj vojniĉkoj bluzi, s oficirskim ĉinom i praznom futrolom. U drugoj godini tog tako dobro pripremljenog rata još uvijek nije bilo dovoljno oruţja za oficire. Pod Kastornim, u dimu spaljene raţi, bio je zarobljen za srpanjske vrućine. Uspio je umaći, ali nije stigao do vlastitih redova i zarobljen je po drugi put. Pobjegao je po drugi put, ali na otvorenom polju uhvatili su ga s padobranom po treći put. (Sva tri puta nije uopće imao oruţja.) Prošao je ljudoţderske logore u Novograd-Volvnsku i Censto-hovu, gdje su zatvorenici jeli koru s drveća, travu i mrtve drugove. Iz takvog su ga logora Nijemci iznenada doveli u Berlin i tu ga je neki ĉovjek (uljudan, ali hulja) koji je prekrasno govorio ruslci, upitao je li moguće da je on isti onaj Potapov koji je nekad bio u Dnjeprostroju. Da li bi on

mogao, na primjer, da to dokaţe, nacrtati dijagram koji pokazuje kako se ukopĉava generator? Taj je dijagram nekoć bio objavljen, i Potapov ga je bez oklijevanja nacrtao. To je sam izjavio na preslušavanju, premda na to nije bio prisiljen. U presudi je ono što je uĉinio opisano kao "izdavanje tajni Dnjeprogesa". MeĊutim, u optuţbi se nije spominjao daljnji tok dogaĊaja: nepoznati Rus, koji je na taj naĉin provjerio identitet Potapova, predloţio mu je da potpiše izjavu da je spreman rekonstruirati Dnjeproges - a zauzvrat će smjesta dobiti slobodu, kupone za opskrbu, novac i svoj voljeni posao. Kad je taj primamljivi papir postavljen pred njega, neka duboka misao pomraĉila je naborano lice robota. Bez busanja u grudi i izvikivanja velikih rijeĉi, ne pretvarajući se da koristi svoje pravo da postane posmrtni heroj Sovjetskog Saveza, Potapov je ĉedno odgovorio: "Ali, razumijete li, ja sam potpisao zakletvu. I ako sad potpišem ovo, to je u neku ruku kontradikcija, zar ne?:< I tako je na blag, nedramatiĉan naĉin, Potapov odabrao smrt umjesto blagostanja. "U redu, poštujem vaša uvjerenja", odgovorio je nepoznati Rus, i poslao Potapova natrag u ljudoţderske logore. Sovjetski mu sud usprkos tome nije povećao desetogodišnju kaznu. Inţenjer Markušev, s druge strane, potpisao je sliĉnu izjavu i otišao raditi za Nijemce. I njemu je sud takoĊer dao deset godina. To je bilo karakteristiĉno za Staljina - to veliĉanstveno 159 izjednaĉavanje neprijatelja i prijatelja, što ga je uĉinilo jedin stvenim u ĉitavoj ljudskoj povijesti. Isto tako, sud nije povećao kaznu Potapovu ni zato što je ušao u Berlin 1945. sjedeći na sovjetskom tenku kao padobranac, s ma-šinskom puškom u ruci i s istim onim razbijenim i svezanim naoĉalama na nosu. I tako je Potapov prošao dobro, samo s "deset, i pet dodatka".

Nerţin se vratio s doruĉka, skinuo cipele i popeo se na svoj leţaj ljuljajući i sebe i Potapova. Predstojao mu je svakodnevni akrobatski pothvat - da

namjesti krevet bez neravnina stojeći na njemu. Ali kad je bacio jastuk ustranu, pod njim je našao kutiju za cigarete napravljenu od tamnocrvene prozirne plastike, nabijenu s dvanaest cigareta Belomorkanal, isprepletenih vrpcom obiĉnog papira na kojoj je tehniĉkim slovima bilo ispisano: I tako ubije deset Ijet, potrati ţivota cvijet. Nije se mogao varati. U ĉitavoj šaraški samo je Potapov u sebi spajao talent za takav rad s izvanrednom memorijom, koja mu je pomagala da pamti ĉitave odlomke iz Evgenija Onjegina još iz školskih dana. "Andreiĉu!" reĉe Nerţin, objesivši glavu s leţaja. Potapov je završio s ĉajem, rastvorio novine i ĉitao ih, sjedeći tako da ne zgnjeĉi krevet. "Da, što je?" promrmlja on. "Je li ovo vaše djelo?" "Nemam pojma. Našli ste ga?" reĉe on trudeći se da se r.e nasmiješi. "Andreiĉu!" reĉe Nerţin dirnuto. "Pa ovo je kao san!" Lukave, dobroćudne bore produbiše se i umnoţiše na licu Potapova. Namještajući naoĉale on odgovori: "Kad sam bio u Lubjanki s grofom Esterhazvjem, nas dvojica u jednoj ćeliji, a ja sam, znate, iznosio kiblu u parne dane, a on u neparne, i uĉio sam ga ruski po "Zatvorskim pravilima" na zidu, dao sam mu zi roĊendan tri dugmeta koja sam našao u kruhu - njemu su li sve strgnuli; i on se kleo da nikad nije primio umjesnijeg dan ni od kojeg Habsburga." Prema "klasifikaciji glasova", Potapovljev je glas bio defin kao "bezvuĉan i napukao". Još uvijek viseći preko leţaja, Nerţin toplo pogleda u gn. naborano lice Potapova. Kad je imao naoĉale nije izgledao st.; od svojih ĉetrdeset pet godina, te je ĉak djelovao energiĉno. kad bih ih skinuo, njegove duboke tamne oĉne šupljine bile gotovo kao u lešine. "Ali meni je to nepriliĉno, Andreiĉu. Napokon, ja van: mogu dati ništa sliĉno. Nemam ja spretne ruke poput vas. K ste uspjeli upamtiti moj roĊendan?" "Nije vaţno", odgovori Potapov. "Koji su vam drugi znac datumi preostali u ţivotu?" Obojica su uzdahnuli.

"Hoćete li malo ĉaja?" predloţi Potapov. "Imam speci jal 1/rst." "Ne, Andreiĉu, nije mi potreban ĉaj. Idem u posjetu." 160 t* "Divno!" reĉe Potapov razdragan. "Svojoj staroj?" "Da." "Odliĉno. Prestani, Valentulja, ne deri mi se u uho." "Kakva prava ima jedan ĉovjek da se ruga drugome?" "šta ima u novinama, Andreiĉu?" upita Nerţin. Potapov, škiljeći ukrajinski lukavo, pogleda u Nerţina, koji je još uvijek visio preko leţaja: "Izmišljotine britanske muze uznemiruju san djevojaka." Prošle su više od tri godine otkako su se upoznali u Butirki, u buĉnoj pretrpanoj ćeliji koja je ĉak u srpnju bila polumraĉna. Tu su se u drugom ljetu poslije rata ukrstili ţivoti razliĉitih ljudi. Pridošlice iz Evrope prolazili su kroz tu ćeliju. I hrabri ruski zatvorenici, koji su tek uspjeli zamijeniti njemaĉki zarobljeniĉki logor ruskim zatvorom. I izmuĉeni i osakaćeni logoraši na prijelazu iz špilja GULAG-a u oaze šaraške. Kad je ušao u ćeliju, Nerţin se nasumce zavukao pod drvene leţajeve. (Leţajevi su bili tako niski da se pod njih nije moglo podvući ĉetveronoške, već se moralo puzati na trbuhu i laktovima.) Tu je, na prljavom betonskom podu, oĉiju još uvijek nenaviknutih na tamu, veselo pitao: "Tko je posljednji, prijatelji?" A bezvuĉni napukli glas odgovorio mu je: "Ja sam taj. Vi spavate iza mene." Dan za danom, kako su zatvorenike odvodili iz ćelije na transport, premještali su se pod leţajevima "od kible do prozora", a već trećeg tjedna kretali su se natrag "od prozora do kible", ali ovog puta na samim leţajevima. Kasnije su još jednom doputovali po drvenim leţajevima do prozora. I tako je iskovano njihovo prijateljstvo, usprkos razlici u godinama, liĉnoj povijesti i ukusima. I tada, u tim beskonaĉnim mjesecima ĉekanja poslije procesa, Potapov je

priznao Nerţinu da se nikad ne bi poĉeo baviti politikom, da ga sama politika nije zahvatila svojim kracima. I tada se, pod drvenim leţajima Butirke, taj robot zbunio po prvi put u ţivotu, a to se, kao što je poznato, robotima ne preporuĉa. Ne, on još uvijek nije ţalio što je odbio njemaĉki kruh, nije ţalio tri godine izgubljene u gladovanju, u logorima smrti ratnih zarobljenika. Još uvijek je drţao da je nedopustivo da stranci sude o našim unutarnjim teškoćama. Ali iskra sumnje planula je u njemu i poĉela tinjati. Naprosto nije mogao razumjeti zašto hapse i zatvaraju ljude, kojima je jedina krivnja što su podigli Dnjeproges. 11 U prvom krugu 161 28 KAKO SE KRPAJU ĈARAPE U 8.55 bila je inspekcija po sobama specijalnog zatvora. Ta operacija, koja je u logorima trajala satima, dok bi zekovi stajali vani na hladnoći, premještani s mjesta na mjesto, prebrojavani pojedinaĉno, po pet, po stotinu, katkada i po brigadama, ovdje u šaraški odvijala se mirno i bezbolno. Zekovi su pili ĉaj za svojim noćnim stolićima. Dva deţurna straţara, od kojih je jedan odlazio s deţurstva a drugi nastupao, ušla bi u sobu; zekovi b: ustali (neki nisu); novi deţurni bi paţljivo prebrojio glave; a tada bi bile objavljene vijesti i nevoljko saslušane prituţbe. Današnji deţurni bio je natporuĉnik šusterman. Bio je visok crnokos i, premda nije bio baš mrzovoljan, lice mu nikad ni:. izraţavalo nikakvih ljudskih osjećaja - a tako su se i mor. vladati straţari koji su imali napredno obrazovanje. On i Na... lašin bili su poslani iz Lubjanke da ovdje pojaĉaju zatvorsku di plinu. Nekoliko zekova sjećalo ih se obojice iz Lubjanke: ru vrijeme obojica su bili straţari-pratioci s ĉinom nadstraţara; su bili straţari koji su preuzimali zatvorenika dok je stajao lic okrenut zidu, i sprovodili ga slavnim izlizanim stepenicama odmorišta izmeĊu ĉetvrtog i petog kata, gdje je bio napravi hodnik iz zatvora u istraţnu zgradu. Kroz taj su hodnik tok trećine stoljeća provedeni svi zatvorenici centralnog zatvora: deti, socijalni revolucionari, anarhisti, oktobristi, menjševici, b ševici, Savinkov, Jakuboviĉ, Kutepov, Ramzin, Šulgin, Buha:

Rikov, Tuhaĉevski, profesor Pletnev, akademik Vavilov, feldma: Paulus, general Krasnov, nauĉenjaci i pjesnici svjetskoga gl. koji dotad nikad nisu izišli iz svojih kula bjelokosnih; prvo zle ci sami, zatim njihove supruge, zatim kćeri. Zatvorenike su v_ do jednako slavnog stola, gdje bi se u debelu knjigu Registrira sudbina svaki zatvorenik koji je prolazio upisivao kroz pror. metalnom poklopcu, tako da nije vidio ni imena iznad ni i-" svojega. Tada bi ga odveli stepenicama, gdje su sa svake sir. bile napete mreţe poput onih za artiste na trapezu u cirkusu koji zatvorenik ne bi skoĉio i ubio se. Vodili bi ga beskona. 162 hodnicima ministarstva, u kojima je bilo vruće od elektriĉnog svjetla, i prohladno od zlatnog sjaja pukovniĉkih epoleta. Ali bez obzira do koje su mjere ljudi, podvrgnuti ispitivanju, zapadali u onaj prvi, beznadni oĉaj, ipak su vrlo brzo zapaţali razliku izmeĊu ta dva ĉovjeka: šusterman je - naravno da mu tada nisu znali ime - izgledao pod gustim obrvama poput mraĉnog olujnog dana; zgrabio bi zatvorenika za lakat kao da ima kandţe, i grubom ga silom zadihan vukao uza stepenice; Nadelašin, mjeseĉasta lica, nalik na eunuha, uvijek je hodao malo podalje od zatvorenika, ne dodirujući ga, i obraćao mu se uljudno, govoreći mu gdje treba da skrene. Šusterman, koji je bio mlaĊi, već je nosio tri zvjezdice na epoletama. Nadelašin najavi da se oni koji idu u posjete moraju naći u upravi u 9 sati. Kad su ga upitali hoće li uveĉe biti film, odgovorio je da neće. Zaĉulo se tiho nezadovoljno mrmljanje, ali se iz ugla oglasi Horobrov: "Ne morate se uopće truditi da nam donosite drek kao što su Kubanski kozaci." Šusterman se naglo okrenuo, prekinuvši govornika, i spleo se u raĉunu, pa je morao poĉeti brojiti iznova. U tišini netko je rekao glasno, ali ipak ne tako da bi se ga moglo prepoznati:

"Eto ti! To ti ide u karakteristiku." Horobrov odgovori dok mu se gornja usnica bijesno trzala: "Nek idu k vragu. Već su toliko napisali protiv mene, da više nema ni mjesta na karakteristici." Inţenjer Adamson, s velikim ĉetvrtastim naoĉalima na nosu, sjedio je na susjednom leţaju. On upita: "Potporuĉniĉe! Traţili smo novogodišnju jelku. Hoćemo li je dobiti ili ne?" "Da, dobit ćete novogodišnju jelku!" odgovori potporuĉnik, oĉigledno sretan što moţe objaviti tu ugodnu vijest. "Postavit ćemo je baš ovdje u sobi." "A moţemo li napraviti ukrase?" upita Ruska veselo s gornjeg leţaja. Sjedio je gore na istoĉnjaĉki naĉin, podvijenih nogu, veţući kravatu pred ogledalom na jastuku. Za pet minuta trebalo je da se sastane s Clarom - vidio je s prozora da je već prošla straţarsku kulu i došla u dvorište. "Raspitat ćemo se. Nemamo nikakvih direktiva." "A kakve su vam direktive potrebne?" "Kakva je to novogodišnja jelka bez ukrasa?" "Prijatelji, mi ćemo svejedno napraviti ukrase." "Smiri se, momĉe, što je s našom kipućom vodom?" "Hoće li ministar nešto poduzeti?" Soba je veselo brujala, raspravljajući o mogućnosti jelke. Deţurni straţari upravo su krenuli da odu, ali Horobrov nadjaĉa ţamor razgovora glasnim, iznenadnim povikom: "Recite im vi da saĉuvaju jelku do pravoslavnog Boţića, do 7. sijeĉnja! Jelka je za Boţić, a ne za Novu godinu." Straţari su se pravili kao da ništa nisu ĉuli i izišli su. Svi su stali govoriti u jedan glas. Horobrov je još uvijek imao nešto na umu što straţarima nije stigao reći, i sad se šutke obraćao nekoj nevidljivoj osobi, energiĉno, pokrećući sve mišiće na licu. Nikad nije slavio ni Boţić i Uskrs, ali se iz prkosa poĉeo 163 pridrţavati tih blagdana u zatvoru. U najmanju ruku oni nisu bili popraćeni pojaĉanim pretragama i pooštrenom disciplinom. Adamson je ispio svoj ĉaj. Obrisao je zamagljene naoĉale s velikim plastiĉnim okvirima i rekao Horobrovu: "Uja

Terentiĉu! Zaboravljate drugu zatvorsku zapovijed: ne istrĉavaj se!" Horobrov grubo pogleda Adamsona. "To je zastarjela zapovijed, iz vašeg propalog vala zatvorenika. Lijepo ste se vladali, pa su vas sve poubijali." Primjedba je sluĉajno bila nepravedna. Upravo su ljudi koji su bili uhapšeni s Adamsonom organizirali štrajkove u Vorkuti. Ali ipak su završili na isti naĉin. Ĉovjek to nije sve mogao Horobrovu objasniti u ovom trenutku. A što se zapovijedi tiĉe - nju su izmislile kasnije generacije zatvorenika. Adamson samo slegne ramenima i reĉe: "Ako napravite skandal, poslat će vas u neki logor na robiju." "A baš to i hoću, Grigorije Borisiĉu! Ako je robija, neka bude robija, i nek idu k vragu; barem ću imati dobro društvo. Moţda tamo ĉak neće biti ni doušnika." Rubin, koji je uvijek na sve kasnio, nije ĉak još ni popio ĉaj. Stajao je rašĉupane brade do leţajeva Potapova i Nerţina i srdaĉno govorio stanovniku gornjeg doma: "Srelan roĊendan, mladi moj nerazumni Montaigne!" "Silno sam dirnut, Leve, dragi moj prijatelju, ali nisi morao ..." Nerţin je kleĉao na svom leţaj u na katu, drţeći u ruci stolnu mapu. Bila je oĉigledno ruĉni rad zatvorenika; to jest, najpedaiv niji posao na svijetu, jer se zatvornicima nikamo ne ţuri. Bilo tu krasno ušivenih dţepića od crvene pamuĉne tkanine, kop^ dugmadi i paketa finog papira, "osloboĊenog" u inozemstvu. S. rad na toj mapi izveden je, naravno, za vrijeme drţavnih r; nih sati. ".. .osim toga, u šaraški ĉovjek i tako ne smije mnogo pis: - osim denuncijacija." "A ja ti sa svoje strane ţelim..." Rubinove debele usne sr jesno su se napućile, "da tvoj skeptiĉki, eklektiĉki mozak bi. preplavljen svjetlom istine." "A što je istina, seljaĉino? Zar itko moţe zaista znati što .-istina?" Gleb uzdahnu. Lice mu se podmladilo u uzbuĊenju pr:>r| posjete, ali se opet

namreškalo u pepeljaste bore. Crvenkasta J visila mu je s obje strane lica. Na susjednom gornjem leţaju, iznad Prjanĉikova, proćeL krupni inţenjer zrelih godina koristio je posljednje sekunde bodnog vremena da proĉita novine koje je dobio od Potapo" Široko ih rastvorivši i drţeći ih podaleko, katkad bi se mri a katkad bi lagano micao usnama ĉitajući. Kad je u hodr zazvonilo zvono, nasumce je sloţio novine. "A šta to sve skupa znaĉi, do vraga? Neprestano priĉaju o svjetskoj prevlasti." I on se ogleda oko sebe, traţeći pogodno mjesto da novine. Golemi Dvojetjosov na drugoj strani sobe, krupnih, nesp nih nogu obješenih s gornjeg leţaja, upita dubokim basom: 164 "A što je s tobom, Zemelja? Zar tebi nije do svjetske prevlasti? Zar ne ĉezneš za njom?" "Ja?" upita Zemelja, iznenaĊen, kao da ozbiljno shvaća to pitanje. "Ne, ne", reĉe, široko se smiješeći. "Koga bih vraga s njom poĉeo? Meni ne treba." I stenjući, poĉne se spuštati s leţaja. "E, onda dobro, moţemo krenuti na posao", reĉe Dvojetjosov, i skoĉi ĉitavom teţinom na pod uz glasni tresak. Zvonce je i dalje zvonilo. Pozivalo je zatvorenike na nedjeljni rad. Zvonjava je znaĉila da je inspekcija završena i da su "svete dveri" na institutskim stepenicama otvorene; zekovi su se stali ţurno gurati prema izlazu. Većina je zekova sad bila vani. Doronin je istrĉao prvi. Solog-din, koji je zatvorio prozor dok su ustajali i pili ĉaj, opet ga je otvorio, uglavivši jedan svezak Erenburga, i onda poţurio u hodnik da uhvati profesora Ĉelnova kad izlazi iz "profesorske ćelije". Kao uvijek, Rubin nije uspio ništa obaviti toga jutra, i ţurno je spremio ono što nije stigao pojesti i popiti u svoj noćni ormarić. Nešto se unutra prolilo. A on se borio sa svojim nemoguće kvrgavim i nakaznim krevetom, uzalud pokušavajući da ga namjesti tako da ga kasnije ne pozovu da ga iznova ureĊuje. Nerţin je dotjerivao svoj "kostim". Nekad su zekovi iz šaraške svakodnevno nosili dobra odijela i kapute, u kojima su onda išli i u posjete. Sad su ih odjenuli u tamnomodre

kombinezone, tako da straţari na straţarskoj kuli mogu jasno razlikovati zekove od slobodnih namještenika i znati na koga da pucaju. Zatvorska uprava prisiljavala ih je da se presvuku u civilno odijelo za posjete, te im je u tim prilikama dijelila nošena odijela i košulje, vjerojatno konfisciranu privatnu garderobu ljudi kojima je vlasništvo zaplijenjeno poslije osude. Neki su zekovi uţivali što su dobro odjeveni bar na kratko vrijeme: drugima se to silno gadilo, i voljeli bi da nisu morali oblaĉiti odjeću leševa, ali vlasti su strogo zabranjivale odlazak u posjete u kombinezonu. Nisu ţeljeli da rodbina zatvorenika stekne loš dojam o zatvoru. A nije bilo tako nepokolebljiva duha, koji bi mogao odbiti mogućnost da vidi ljubljenu osobu. I zato su se presvlaĉili. Polukruţna soba bila je sad gotovo prazna. Ostalo je dvanaest pari leţajeva na kat, zavarenih dva po dva, namještenih u bolniĉkom stilu, tako da je gornja plahta bila odvrnuta - da bi skupljala prašinu i što brţe se uprljala. Tu metodu mogao je smisliti samo birokratski, a uz to i muški mozak, pa ĉak ni ţena tog pronalazaĉa ne bi je koristila kod kuće. MeĊutim, propisi zatvorske sanitarne komisije tako su zahtijevali. U sobi je vladala neuobiĉajena tišina, koju nitko nije ţelio poremetiti. Ĉetvero ljudi još je bilo u sobi: Nerţin, koji se oblaĉio, Ho-lobrov, Adamson i ćelavi crtaĉ. Crtaĉ je bio jedan od onih plašljivih zekova koji ĉak ni nakon niza godina provedenih u zatvoru nije mogao steći tipiĉnu drskost zatvorenika. Nikad se on ne bi usudio da izostane s nedjeljnog rada, ali danas se loše osjećao i budući da mu je zatvorski lijeĉnik odobrio poštedu, razastro je po svom leţaju golemi broj ĉarapa 165 s rupama, konac i gljivu za krpanje ĉarapa domaće izrade; i nabrana ĉela pokušavao je odluĉiti gdje da poĉne s krpanjem.

Grigorij Borisoviĉ Adamson, koji je "zakonski odsluţio" jednu desetogodišnju kaznu, a da se ne govori o šest godina izgnanstva prije toga, i koji je osuĊen na daljnjih deset godina u valu "ponavljaĉa", nije baš odbio da radi nedjeljom, ali nastojao je koliko je god mogao da ne radi. Nekad, u njegovim komsomolskim danima, ni volovi ga ne bi mogli odvući iz društva drugova koji su radili na svoj slobodan dan; ali tada se samo po sebi razumjelo da se ti entuzijasti vladaju u duhu vremena - da ţele podići privredu: godinu-dvije i sve će biti krasno, posvuda će cvjetati vrtovi. A sad je Adamson bio jedan od onih malobrojnih koji su već "odsjedili" - i "presjedili" - tih punih deset godina, i on je znao da to nije nikakav mit, nikakav san o sudnici, nikakva zabavna pustolovina do prve opće amnestije - kao što su svi novi vjerovali - već da je to punih deset, dvanaest ili petnaest uludo utrošenih godina ljudskog ţivota. Već je davno nauĉio da ekonomizira kod svakog pokreta mišića, da nagomilava svaku minutu odmora. I znao je da je nedjeljom najbolje leţati nepokretno u krevetu u donjem rublju. Stoga je izvukao knjigu koju je Sologdin uglavio u prozor i zatvorio ga, polako skinuo kombinezon, zavukao se pod pokrivaĉ, umotao se, otro naoĉale specijalnim komadićem semiša, stavio komadić kandiranog šećera u usta, poravnao jastuk i izvukao ispod madraca debelu knjigu briţljivo umotanu u papirnati omot Već i sam pogled na njega djelovao je umirujuće. Horobrov je, naprotiv, bio silno nesretan. Zaokupljen sumornim mislima leţao je potpuno obuĉen na pokrivaĉu svog namještenog kreveta, odupirući se cipelama o ogradu. Već po svojo* ćudi on je bolno i uporno patio zbog stvari na koje su drug: naprosto slijegali ramenima. Svake subote, u skladu s dobro poznatim principom da se sve radi na dobrovoljnoj bazi, sve su zatvorenike, bez pitanja, popisali kao dobrovoljce za rad u nedjel;u i predali popis zatvorskoj upravi. Da je taj rad bio zaista dobr> voljan, Horobrov bi se uvijek prijavljivao i rado provodio svois; slobodne dane za radnim stolom. Ali upravo zato što je to pop šivanje bila otvorena poruga, Horobrov je bio prisiljen da se glup izleţava meĊu ĉetiri zida zatvora.

Zek u logoru moţe samo sanjati da leţi u toplom, zatvorenoj skloništu u nedjelju, ali zeka u šaraški, napokon, ne bole Ici od napora. Naprosto se nije imalo što raditi. Već je juĉer proĉitao si novine do kojih se moglo doći. Na noćnom ormariću do njege leţaja bila je gomila knjiga iz knjiţnice specijalnog zatvora. Jec od njih bila je zbirka novinarskih eseja istaknutih pisaca. Hc brov otvori na stranici gdje je bio esej Alekseja Non-Tolstoj kako su u šaraški pogrdno zvali Alekseja N. Tolstoja. I pod da mom lipanj 1941. on proĉita: "Njemaĉki vojnici, natjerani strah i mahnitošću, naletjeli su na zid ĉelika i vatre na granici." smjesta odloţi knjigu. U lijepo namještenim kućama kraj Mosk gdje su ĉak i prije rata imali elektriĉne hladnjake, ti su se int tualni divovi napuhavali kao svemoćna proroĉišta, premda 166 nisu ĉuli osim radija, i ništa vidjeli osim svojih cvjetnih gredica. Polupismeni kolhoznik znao je o ţivotu više od njih. Ostale su knjige u gomili bile beletristika, ali Horobrovu bi se smuĉilo kad bi ih ĉitao. Jedna je bila novi knjiţevni uspjeh, roman Daleko od nas, koji se vani na slobodi trenutno mnogo ĉitao. Ali tek što je poĉeo ĉitati, Horobrovu se okrenuo ţeludac. Ta je knjiga bila mesna pita bez mesa, jaje kojemu je isisana sadrţina, ispunjena ptica. Govorila je o jednom objektu koji su zapravo gradili zekovi i o logorima, ali nigdje se nisu imenovali logori, niti se govorilo da su radnici zekovi, da dobivaju zatvorske porcije i da su zatvoreni u kaznenim ćelijama; umjesto toga, bili su pretvoreni u komsomolce, dobro odjevene, dobro obuvene i pune entuzijazma. I tu bi iskusni ĉitalac osjetio da je sam pisac znao, vidio i dodirnuo istinu, da je ĉak moţda bio oficir sluţbe sigurnosti u logoru, ali da laţe, hladna, staklena pogleda. Druga knjiga bila su Izabrana djela slavnog pisca Galahova, kojega se literarna zvijezda trenutno nalazila u zenitu. Prepoznavši ime Galahov i oĉekujući nešto od njega Horobrov je već proĉitao knjigu, ali odloţio ju je s osjećajem da su mu se narugali, jednako kao što mu se rugaju s "dobrovoljnim" popisom radnika za nedjelju. Ĉak i Galahov, koji je posve dobro znao pisati o

ljubavi, zahvaljujući nekoj duhovnoj paralizi upao je u onu maniru koja je u posljednje vrijeme sve više prevladavala u literaturi, kao da se ne piše za ljude, već za slaboumne bez ikakvih iskustava, koji su, u svojoj ograniĉenosti, zahvalni za bilo kakvu zabavu. Niĉega što zaista razdire i potresa ljudsko srce nije bilo u tim knjigama. Da nije došao rat, tim piscima bi preostalo samo da budu profesionalni hvalioci. Rat im je otvorio put prema jednostavnim, svima razumljivim ljudskim osjećajima. Ali i tu su izmišljali i do hamletovskih visina uzdizali sve moguće fantastiĉne i nezamislive sukobe - kao, na primjer, sluĉaj onog komsomolca koji je digao u zrak desetke vlakova s municijom iza neprijateljskih redova, ali, zato što nije bio uĉlanjen ni u kakvu prvoklasnu partijsku organizaciju bio je dan i noć razdiran sumnjom, moţe li biti dobar ĉlan Komsomola ako ne plaća ĉlanarinu. Na noćnom ormariću bila je još jedna knjiga - Ameriĉke priĉe od naprednih pisaca. Horobrov nije mogao provjeriti te priĉe usporeĊujući ih sa stvarnim ţivotom, ali izbor je bio nevjerojatan. U svakoj priĉi obavezno se prikazivala neka strahota u Americi. Proraĉunato i podlo sakupljene, stvarale su tako mraĉnu sliku, da se ĉovjek mogao samo ĉuditi što Amerikanci još nisu pobjegli iz svoje zemlje ili se objesili. Nije se imalo što ĉitati! Horobrov se sjeti pušenja. Izvuĉe cigaretu i stade je motati meĊu prstima. U savršeno tihoj sobi ĉvrsto nabijena cigareta šuškala je meĊu prstima. Htio je pušiti tu, na licu mjesta, ne izlazeći, ne skidajući nogu s ograde kreveta. Zatvorenici koji puše znaju da jedini pravi uţitak priĉinja cigareta koju se puši dok se leţi na svom vlastitom dijelu daske, na svom leţaju, mirna cigareta uz pogled uprt u strop, po kome prolaze slike nenadoknadive pro-; šlosti i nedostiţne budućnosti. 167 Ali ćelavi crtaĉ nije bio pušaĉ i nije volio dim. A Adamson, premda je sam pušio, bio je pristalica pogrešne teorije da u sobi mora biti svjeţeg zraka. Budući da je dobro usvojio princip da sloboda poĉinje od poštovanja tuĊih prava, Horobrov s uzdahom spusti noge na pod i krene prema izlazu. Pri tom je primijetio debelu knjigu u Adamsonovim

rukama i smjesta shvatio da takve knjige nema u zatvorskoj knjiţnici i da je morala doći izvana, a nitko izvana ne bi traţio lošu knjigu. MeĊutim, Horobrov se nije zaboravio i glasno upitao, kao što bi uĉinio netko na slobodi: "Što ĉitate?" ili "Gdje ste to dobili?" - zato što bi i crtaĉ i Nerţin ĉuli Adamsonov odgovor. Prišao je Adamsonu i tiho rekao: "Grigorijc Borisiĉu, dajte da vidim naslovnu stranu." "Hajde, pogledajte", reĉe Adamson nevoljko. Horobrov otvori naslovnu stranu i zapanjen proĉita: Grof Monte Krista. On zazviţdi. "Borisiĉu", upita on umiljato, "ima li netko poslije vas? Imam li ja šansu?" Adamson zamišljeno skide naoĉale i reĉe: "Vidjet ćemo. Hu-ćete li mi danas ošišati kosu?" Zekovi nisu voljeli brijaĉa Stahanovca koji je navraćao : zatvor. Njihovi liĉni, odabrani brijaĉi, rezali su im kosu pren: vlastitim ţeljama i mušicama, i radili su polako, jer su piev. sobom imali duge kaznene rokove. j "Tko će nam dati škare?" "Dobavit ću ih od Zjablina." "U redu, ošišat ću vas." "Dobro. Tu ima jedan dio do strane 128. koji se moţe izvadit: pa ću vam ga brzo dati." Primijetivši da je Adamson već proĉitao do strane 110, Horobrov iziĊe na hodnik da puši mnogo bolje raspoloţen. Gleb je sve više bio ispunjen prekrasnim prazniĉkim osjeća jem u oĉekivanju da vidi svoju ţenu. Negdje u studentskom domu na Strominki, i Nadja vjerojatno u ovom posljednjem satu osjeća) uzbuĊenje. Na takvim se sastancima misli rasprše, i ĉovjek zaboravlja što je htio reći; to se mora pribiljeţiti na papir, nauĉiti napamet a zatim uništiti, jer se papir nije smjelo nositi sa sobo~ I ĉovjek mora imati na umu osam taĉaka, osam: da će moţda otići. da kazna ne završava s krajem kaznenog roka, da još preostac, izgnanstvo, da ... On otrĉi u garderobu i izglaĉa "ţabo". Ţabo je izumio Ru Doronin, a mnogi su

ga prihvatili. Bio je to komad bijele k plahte razderane u trideset dva dijela - premda skladišu nije znalo - na koju je bio prišiven bijeli ovratnik. Taj ko krpe taĉno je prekrivao otvor na vratu kombinezona, u koje: na majici vidio crni peĉat "MGB - Specijalni zatvor br. S dvije vrpce vezivao se na zatiljku. Taj ţabo znatno je pridoir urednom i dotjeranom izgledu, koji su svi priţeljkivali. Kakw nije bilo teško prati, vjerno je sluţio i radnim danom i praznik i ĉovjek se, dok ga je imao na sebi, nije stidio pred slobodo namještenicima instituta. 168 Na stepenicama Nerţin je uzalud pokušavao oĉistiti svoje iznošene cipele neĉijom sasušenom i izmrvljenom kremom za cipele. Zatvor nije davao cipele za posjete, jer su se noge drţale pod stolom i cipele se nisu vidjele. Kad se vratio u sobu da se obrije (bilo je dopušteno drţati britve, ĉak i vrlo oštre, tako su hirovita bila ta pravila) Horobrov je već bio utonuo u knjigu. Crtaĉ je sa svojim obilnim krpanjem zauzeo osim svog leţaja i dio poda; izrezivao je zakrpe, izvlaĉeći olovkom mjesto gdje će ih staviti. Sa svog jastuka Adamson podigne pogled s knjige, zaškilji i dade mu ovakav savjet: "Krpanje je efikasno samo kad se radi savjesno. Bog nas saĉuvao od formalistiĉkog pristupa. Nemojte ţuriti. Pravite bod za bodom, i preĊite sve još jednom. Jedna od najĉešćih grešaka je napraviti loš uzao na rubu velike rupe. Nemojte štedjeti, nemojte ţaliti istrošene dijelove. Izreţite oko rupe. Jeste li ikad ĉuli za ime Berkalov?" "što? Berkalov? Ne." "Ma nije moguće! Berkalov je bio stari artiljerijski inţenjer i izumitelj onog topa BC-3, znate, sjajan top s fantastiĉnom poĉetnom brzinom. Sjedio je, dakle, taj Berkalov isto ovako u nedjelju, isto ovako u šaraški, i krpao ĉarape. A radio je bio ukljuĉen. "Berkalov, general-lajtnant, Staljinska nagrada prvoga stupnja", rekli su na radiju. A prije hapšenja bio je samo general--major. I što je uĉinio? I dalje je krpao ĉarape, a onda je poĉeo peći palaĉinke na kuhalu. Ušao je straţar, ispsovao ga, oduzeo mu ilegalno kuhalo i sastavio izvještaj za šefa zatvora koji bi mu donio tri dana u kaznenom bloku.

A tada je sam šef zatvora dotrĉao unutra kao Ċaĉić, viĉući: "Berkalov, uzmite svoje stvari! U Kremlj! Kalinjin vas zove!" Eto, to vam je naša ruska sudbina." 169 t 29 UZLETJETI DO STROPA Stari profesor matematike Celnov, poznati lik u mnogim ša-raškama, koji je u rubriku "narodnost" uvijek upisivao "zek* umjesto "Rus", i koji će 1950. napuniti osamnaestu godinu zatvora, svojom je olovkom pripomogao brojnim izumima, od protoĉnog bojlera do mlaţnjaka i u neke unio i svoju dušu. MeĊutim, profesor Celnov je tvrdio da se izreku "unijeti j nešto svoju dušu" mora oprezno upotrebljavati, jer samo je Z3 zeka sigurno da ima besmrtnu dušu; slobodnim ljudima^ ona ^ ĉesto.uskraćena zbog ispraznog ţivota koji provode. Tokom prijateljskog zekovskog razgovora nad zdjelicom hladne kaše ili ĉašom vrele ĉokolade, Celnov nije nijekao da je taj pojam posudio od Pierrea Bezuhova u "Ratu i miru". Dobro je poznato da je Pierre kad mu je francuski vojnik zabranio da preĊe cestu, prasnuo u smijeh: "Ha, ha! Vojnik me nije pustio da preĊem. Koga - mene" Nije pustio moju besmrtnu dušu da preĊe!" U Mavrinskoj šaraški profesor Celnov bio je jedini zek k: nije bio obavezan da nosi kombinezon. (To je pitanje išlo ĉa do Abakumova, koji je o tome morao liĉno odluĉiti.) Ta se boda zasnivala na ĉinjenici da Celnov nije bio stalni zek Mavr ske šaraške, već tranzitni. Nekadašnji dopisni ĉlan Akademije na ka i ravnatelj Matematiĉkog instituta, bio je posebno stavlj" na raspoloţenje Beriji, i svaki put kad bi ga premještali, pren stili bi ga u šarašku gdje je iskrsnuo neki hitni matemai:-< problem. Kad bi ga riješio u općim crtama i dao upute kako ga dalje razraĊivati, poslali bi ga na drugo mjesto. Ali profesor Celnov nije koristio tu slobodu da odabire od je kao što bi se njome koristio obiĉan, tašt ĉovjek. Nosio je jef odijelo; boja kaputa i hlaĉa nije se slagala; na nogama je it pustene ĉizmice; na rijetku sijedu kosu

navlaĉio je pletenu vur kapu - to je mogla biti skijaška kapa ili djevojaĉka; a posc se isticao njegov upadljivi, karirani vuneni šal, koji je omotaj dvaput oko ramena, kao ţene. 170 MeĊutim, Celnov je znao nositi taj šal i tu kapu na taj naĉin da nije izgledao smiješno već veliĉanstveno. Dugi oval njegova lica, oštar profil, autoritativni naĉin kojim je razgovarao sa sluţbenicima zatvora, kao i izblijedjelo modrilo njegovih oĉiju, boja koja se nalazi samo kod apstraktnih duhova - sve je to ĉinilo celnova ĉudnovato nalik Descartesu, ili moţda nekom matematiĉaru iz doba renesanse. Celnova su poslali u Mavrinsku šarašku da izradi matematiĉku osnovicu aparata za apsolutno šifriranje, aparata koji bi mehaniĉkom rotacijom stavljao u pokret niz releja, koji bi opet preuzimali odvojene impulse na koje bi govor bio rascjepkan i izmiješali ih tako da ĉak ni stotine tehniĉara sa stotinama aparata za dešifriranje ne bi mogli razumjeti razgovor na liniji. Istovremeno, u projektnom uredu tragalo se za dobrim rješenjem oblika tog aparata. Svi su crtaĉi bili time zaokupljeni, osim Sologdina. Sologdin je, ĉim je stigao u šarašku iz Inte na dalekom sjeveru, uoĉio kako stvari stoje i svima dao do znanja da je njegovo pamćenje stradalo od dugog gladovanja, da su mu sposobnosti otupjele, osim što su i inaĉe već od njegova roĊenja bile ograniĉene, i da je u stanju obavljati samo pomoćni posao. Mogao je nastupiti tako hrabro zato što u Inti nije bio dodijeljen na radove, već je imao dobar posao kao inţenjer te se nije bojao povratka. MeĊutim, nisu ga otpremili natrag, što su vrlo lako mogli uĉiniti, već su ga ostavili u šaraški na pokusnom roku. I tako je, umjesto da bude u glavnoj struji posla gdje je prevladavala napetost, ţurba i nervoza, Sologdin zapao u mirni rukavac. Nije imao nikakva poloţaja, ali ni briga, rijetko su ga kontrolirali i imao je dovoljno slobodnog vremena na raspoloţenju; i bez nadzora poĉeo je potajno, noću, na svoju ruku, izraĊivati projekt aparata za potpuno šifriranje.

Bio je uvjeren da se velike ideje raĊaju samo u jednom mozgu. I zaista, u toku proteklih šest mjeseci pronašao je rješenje koje je izmicalo desetorici inţenjera specijalno odreĊenih za taj posao, ali izmuĉenih neprestanim poţurivanjem i dodijavanjem. Dva dana ranije, Sologdin je odnio svoj rad na kontrolu profesoru Ĉelnovu, takoĊer nesluţbeno. I sad se uspinjao stepenicama uz profesora, s puno ga poštovanja podupirući rukom dok su prolazili kroz gomilu zekova, oĉekujući mišljenje o svom poslu. Ali Ĉelnov nikada nije miješao rad i dokolicu. Na toj maloj udaljenosti, po hodnicima i na stepenicama, nije rekao ni jednu rijeĉ o stvari koja je za Sologdina toliko mnogo znaĉila, već mu je smiješeći se pripovijedao o svojoj jutarnjoj šetnji s Levom Rubinom. Pošto Rubinu nije uspjelo da se pridruţi onima koji su cijepali drva, ĉitao je Ĉelnovu svoje stihove na jednu biblijsku temu. Na jednom ili dva mjesta ritam nije bio savršen, ali rime su bile originalne i Ĉelnov je morao priznati da stihovi nisu loši. Balada je govorila kako je Mojsije vodio Ţidove kroz pustinju ĉetrdeset godina, u oskudici, ţeĊi i gladi, i kako su ljudi poĉeli bulazniti i buniti se; ali oni nisu bili u pravu, 171 dok je Mojsije__znao što radi. svjestan da će na kraju ipak stići _dn_Đhećane zemlje. Rubin se nesumnjivo namuĉio s tom pjesmom i unio u nju svoju dušu. O toj temi Celnov je imao svoje mišljenje. Celnov je upozorio Rubina na geografiju Mojsijeva prelaza. Od Nila do Jeruzalema Ţidovi su imali preći samo oko ĉetiri stotine kilometara, a to znaĉi da su, ĉak i da su se odmarali na Sabat, tu udaljenost lako mogli preći u tri tjedna. Ne nameće li se, dakle, neminovna pretpostavka, da ih preostalih ĉetrdeset godina Mojsije nije vodio, nego vodao naokolo, po ĉitavoj Arapskoj pustinji? Odatle to pretjerivanje. Profesor Celnov preuzeo je kljuĉ svoje sobe od deţurnoga pred vratima Jakonovljeva ureda. Od svih zekova, jedino su on i Ţeljezna maska uţivali taj privilegij. (Ni jedan zek nije imao pravo da i jednu sekundu ostane u svojoj radionici bez nadzora slobodnog namještenika, jer je zdrav razum govorio da će

zatvorenik zacijelo iskoristiti taj nenadzirani trenutak da provali u ĉeliĉni sef pomoću olovke, fotografira tajne dokumente dugmetc na hlaĉama, detonira atomsku bombu i odleti na mjesec.) Celnov je radio u sobi koja se zvala "Trust mozgova"; u nioj| nije bilo niĉega osim jednog ormara i dvije obiĉne stolice. Bilo odluĉeno - naravno, s dopuštenjem ministarstva - da se pra šoru ĉelnovu dodijeli njegov liĉni kljuĉ. Od tada je ta soba 1 predmet neprestane brige oficira sluţbe sigurnosti Sikina. U tima kad su zatvorenici bili zabarikadirani u zatvoru iza vrat s dvostrukim zasunom, taj sjajno plaćeni drug, koji je mogi raspolagati sa svojim vremenom, dolazio je liĉno, na vlastiti nogama u profesorovu sobu, kucao po zidovima, skakao po dasi ma na podu, zavirivao u prašnjavi prostor iza ormara i mraĉ kimao glavom, siguran da se iz takvog liberalizma ne moţe izrc ništa dobra. Ali nije bilo dovoljno da Celnov dobije svoj kljuĉ. Ĉetiri pet vrata dalje, na hodniku trećega kata nalazila se kontrola Strogo povjerljivi odio. Kontrola se sastojala od stolića i stol Na stolici je sjedila ĉistaĉica, ne obiĉna ĉistaĉica koja mete dove ili pristavlja vodu za ĉaj - za to su postojale druge - ĉistaĉica koja je kontrolirala propusnice svima koji su ulaz-Strogo povjerljivi odio. Propusnice, štampane u glavnom tipoj skom odjelu ministarstva, dijelile su se na tri vrsti: stalne, t ¦¦. i jednokratne, prema sistemu koji je izradio major šikin. , gova je ideja bila da se taj slijepi hodnik proglasi Strogo vjerljivim.) Rad na tom kontrolnom mjestu nije bio jednostavan: su prolazili vrlo rijetko, ali po propisima koji su bili vic istaknuti na zidu, kao i u ĉestim usmenim direktivama c majora šikina, kategoriĉki je bilo zabranjeno plesti ĉarape. I <, cice - bile su dvije, koje su dijelile meĊu se period od deset i ĉetiri sata - borile su se s mukom protiv sna za vnj ĉitavog svog deţurstva. Ta je kontrola bila vrlo nezgodna pukovnika Jakonova; ĉitav su ga dan prekidali u poslu da suje propusnice. 172 I

Usprkos svemu, kontrolno je mjesto i dalje postojalo. A da bi se pokrilo plaću za te dvije ĉistaĉice, umjesto tri podvornika, koja je predviĊao spisak radne organizacije, drţali su samo jednoga, to jest Spiridona. Premda je Ćelnov vrlo dobro znao da se ţena na kontroli zove Marja Ivanovna, i premda je sjedokosog starca propuštala svakog jutra, ipak je svisoka zatraţila od njega propusnicu. ĉelnov je pokazao svoju kartonsku propusnicu, a Sologdin je izvukao svoju papirnatu. Prošli su kontrolu, zatim još dvoja vrata, daskama zabijena i kredom zamrljana staklena vrata vlastite sobe Ţeljezne maske, i otkljuĉali Ĉelnovljeva vrata. Bila je to udobna sobica s jednim prozorom, s pogledom na dvorište po kojem su šetali zatvorenici i na gaj stoljetnih lipa, koje sudbina nije poštedjela, već zarobila unutar pojasa zaštićenog mitraljeskom vatrom. Njihove veliĉanstvene krošnje bile su prekrivene debelim injem. Mutno bijelo nebo zakrivalo je zemlju. Nalijevo od lipa, izvan zone, nalazila se prastara drvena kuća posivjela od starosti, sad napola bijela. Imala je limeni krov u obliku broda. Nekoć je, prije nego je sagraĊena kuća od cigle, vlasnik imanja ţivio u njoj. Iza nje vidjeli su se krovovi seoceta Mavrina, zatim polje, a još dalje, duţ ţeljezniĉke pruge, uzdizala se blistava srebrna perjanica dima iz lokomotive - premda su se sama lokomotiva i vagoni jedva mogli nazrijeti u mutnom bijelom jutru. Ali Sologdin je jedva primjećivao vidik koji se pred njim prostirao. Premda mu je bilo ponuĊeno, nije sjeo. Gibak, svjestan svojih ĉvrstih, mladih nogu, naslonio se na prozorski okvir i zagledao se u svitak svojih papira na ĉelnovljevom stolu. Celnov je sjeo u tvrdi naslonjaĉ s visokim ravnim naslonom, namjestio šal oko ramena, otvorio notes na strani s bilješkama, uzeo dugaĉku olovku sa šiljkom kao koplje i strogo pogledao Sologdina. Istog ĉasa, nestašan je ton njihovog prijašnjeg razgovora nestao.

Uĉinilo se kao da velika krila lepeću po maloj sobi. Ĉelnov nije govorio dulje od dvije minute, ali tako jezgrovito, da se izmeĊu njegovih rijeĉi nije moglo uhvatiti dah. To je znaĉilo da je Ĉelnov uĉinio više nego što je Sologdin traţio. On je izradio ocjenu matematiĉkih mogućnosti projekta koji je Sologdin predloţio. Projekt je obećavao rezultat vrlo blizu onome što se zahtijevalo, u najmanju ruku dotle dok se ne budu mogli prebaciti iskljuĉivo na elektronsku opremu. MeĊutim, još uvijek je bilo nuţno otkriti kako da ga se uĉini neosjetljivim na impulse slabe struje, i taĉno procijeniti utjecaj najvećih sila inercije u mehanizmu da bi se osigurao dovoljno snaţan pokretni impuls. "A zatim...", ĉelnov pogleda Sologdina i oĉi mu se veselo zaiskriše, "a zatim, nemojte zaboraviti: vaše šifriranje osniva se na principu kaosa, i to je dobro. Ali kaos koji je jednom odreĊen, kaos koji se ohladio, postaje sistem. Još bi bolje bilo usavršiti neko rješenje po kojem bi se kaos mijenjao kaotiĉno." Tu se profesor zamislio, previo stranicu napola i ušutio. 173 Sologdin je zatvorio oĉi kao da ga je zaslijepilo jako svjetlo i stajao je, ništa ne videći. Već profesorove prve rijeĉi preplavile su ga nekom unutar njom toplinom. Sad se ĉvrsto naslonio na prozor da ne bi uzletio do stropa od sreće, što mu se ĉinilo vrlo lako mogućim. Što je bio prije nego su ga zatvorili? Za što je bio sposoban? Je li bio pravi inţenjer? Bio je momĉić, kome je bilo više stalo do toga kako izgleda nego do bilo ĉega drugoga, i zapravo je bio osuĊen na pet godina zbog ljubomore jednog neprijatelja. Zatim je došla Butirka, Presnja, SevUrallag, Ivdellag, Kargo-pollag... Zatim centralni istraţni zatvor unutar logora, usjeĉen u brdu Tamo je bio njegov "zaštitnik", njegov "stari drug", oficir sluţbe sigurnosti natporuĉnik Kamišan, koji se jedanaest mjeseci trudio da mu natovari još jednu presudu, još deset godina. Dijeleći nove kazne, Kamišan nije vodio raĉuna o kvotama centralne administracije. Pokupio je sve one kojima

su presude bile prekratke, koje su u logoru morali zadrţati po specijalnom nareĊenju do kraja rata. I nije gubio vrijeme izmišljajući optuţbe. Netko je nekome rekao da je Ermitaţ prodao jednu sliku na Zapad - i obojica su dobili po deset godina. Bila je tu i ţena posrijedi - jedna bolniĉarka, zatvorenica zbog koje je Kamišan, rumeni i krupni zavodnik, bio ljubomoran na Sologdina. I to posve opravdano. Još i danas Sologdin je pamtio tu bolniĉarku s toliko iskrene fiziĉke zahvalnosti, da mu zbog nje uopće nije bilo ţao što je dobio još jednu kaznu. Kamišan je rado udarao ljude štapom, tako da su im zubi ispadali krvareći. Ako je dojahao u logor na konju - a bio je dobar jahaĉ - toga dana sluţio bi se drškom od biĉa. Bio je rat. Cak i vani hrana je bila racionirana. A u logoru? U planinskoj špilji? Sologdin, pouĉen svojim iskustvom iz prve istrage, nije potpisao ništa. Ali ipak je dobio još deset godina. Odveli su ga ravno s procesa u bolnicu. Bio je na umoru. Njegovo tijelo, osuĊeno na raspadanje, odbijalo je da primi kruh i kašu. Došao je dan kad su ga poloţili na nosila i odnijeli ga u mrtvaĉnicu da mu razbiju glavu velikim drvenim maljem prije nego ga odvuku na groblje. Ali on se pokrenuo... A sada, izići odavde! Vratiti se opet u ţivoj! Poslije tolikih godina zatvora, poslije tolikih godina rada, poslije udobnih baraka inţenjerskog i tehniĉkog osoblja, kamo je to uzletio? Kako se te dogodilo? Kome je ovaj Descartes u vunenoj kapi govorio takc laskave rijeĉi? Celnov previje svoj list s bilješkama na ĉetiri dijela, pa n; osam. "Kako vidite", reĉe on, "još je preostalo mnogo posla, ovaj projekt bit će najbolji od svih koji su predloţeni. Donije vam slobodu. I poništenje presude." Iz nekog razloga Celnov se nasmiješio. Smiješak mu je : oštar i tanak, kao ĉitavo njegovo lice.

Taj je smiješak uputio samome sebi. Premda je u razlici razdobljima u razliĉitim šaraškama uĉinio mnogo više nego 174 Sologdin, njemu nije prijetila ni sloboda ni poništenje presude. Presude zapravo nikad nije ni bilo. Jednom davno, on je izrekao svoje mišljenje o Mudrom ocu, ustvrdivši da je odvratan gmiza-vac, i dobio je osamnaest godina zatvora, bez presude, bez roka, bez nade. Sologdin je otvorio blistave modre oĉi, uspravio se i rekao pomalo dramatiĉno: "Vladimire Erastoviĉu! Dali ste mi podršku i povjerenje! Nemam rijeĉi da vam zahvalim na vašoj paţnji. Vaš sam duţnik!" Ali blagi smiješak već mu je poigravao na usnama. Vraćajući svitak papira Sologdinu, profesor se neĉega sjetio. "Moram vam se ispriĉati. Zamolili ste me da ovaj dijagram ne pokaţem Antonu Nikolajeviĉu. MeĊutim, on je sluĉajno ušao u moju sobu dok mene nije bilo i ovo razmotao, po svom obiĉaju. I naravno da je odmah shvatio što je posrijedi. Morao sam mu reći tko ste." Sologdinu je smiješak išĉezao s usana. Namrštio se. "Zar vam je to vaţno?" Ĉelnov je pokazao iznenaĊenje jedva pokrećući lice. "Ali zašto? Dan prije, dan kasnije..." Sologdin ni sam nije znao zašto je to tako vaţno. Spustio je pogled. Zar nije nastupio ĉas da svoj dijagram odnese Jako-novu? "Kako da vam to protumaĉim, Vladimire Erastoviĉu? Ne ĉini li vam se da je ovo i pitanje morala? Napokon, ovo nije most, dizalica ili strug. Ovo nije gotovo ni od kakvog znaĉenja za industriju, ali je od velikog znaĉenja za dvor. Kad se sjetim mušterije koja će podignuti naš predajnik ... Vidite, ja sam dosad ovo radio samo da iskušam vlastitu snagu. Za sebe." Opet je podigao pogled. Za sebe. Ĉelnov je vrlo dobro poznavao takav rad. U pravilu, to je bio najviši oblik nauĉnog rada. "Ali - u ovim okolnostima - nije li to za vas preveliki luksuz?" Ĉelnov ga je gledao blijedim, mirnim oĉima.

Sologdin se nasmiješi. "Oprostite mi, molim vas", reĉe on. "Nije to ništa. Samo sam naglas mislio. Nemojte sebi ništa predbacivati. Ja sam zahvalan, veoma sam vam zahvalan." On s puno poštovanja stisne njeţnu i slabu ruku ćelnova, i iziĊe noseći svitak papira pod rukom. Ušao je u tu sobu kao slobodni takmiĉar. A sad ju je napuštao kao opterećeni pobjednik. Nije više bio gospodar svog vremena, svojih namjera, ni svog rada. Ĉelnov se nije zavalio u naslonjaĉ. Zatvorio je oĉi i sjedio dugo vremena uspravan, mršava lica pod pletenom vunenom kapom. 175 30 KAZNENI POENI Još uvijek ispunjen radošću, Sologdin nepotrebno snaţno gur-j ne vrata i uĊe u projektni ured. Ali umjesto gomile koju je oĉekt vao da će zateći u toj velikoj sobi, uvijek ispunjenoj ţamororr-, zatekao je kraj prozora samo jednu krupnu ţensku pojavu. "Sami ste, Larisa Nikolajevna?" upita Sologdin iznenaĊea Brzim koracima prešao je sobu. Larisa Nikolajevna Emina, tridesetogodišnja ţena, crtaĉi" okrenula se od prozora do kojeg je stajala njena daska za crta i nasmiješila se preko ramena Sologdinu. "Dmitri Aleksandroviĉ? A ja sam mislila da ću se ovdje sa dosaĊivati ĉitav bogovetni dan." U njenim rijeĉima zazvuĉalo je nešto neuobiĉajeno. Sologti je paţljivo pogleda i njegov pogled hitro obuhvati krupnu pojj u jarko zelenoj pletenoj suknji i kaputiću. Odmjerenim koraca on proĊe kraj nje i bez rijeĉi priĊe svom stolu. Još prije nego) sjeo, povukao je tanku vertikalnu crtu na jednom listu ruţiĉas papira koji je pred njim leţao. Zatim, okrenuvši leĊa Err.i priĉvrsti crteţ koji je sa sobom donio na pokretnu crtaću dai

Projektni ured bila je prostrana soba na trećem katu velika prozora koja su gledala na jug. MeĊu obiĉnim ureĊs stolovima nalazilo se tuce sliĉnih crtaćih daski; neke su bile | stavljene gotovo uspravno, neke koso, a neke potpuno vodor Sologdinova je daska stajala kraj najudaljenijeg prozora, istog onog do kojeg je sjedila Emina. Crtaća je daska bila ljena uspravno, i to na taj naĉin da štiti Sologdina od šefov; ulaznih vrata, ali da prikaĉeni crteţ ipak prima puno . svjetlo. Napokon Sologdin suho upita: "Zašto nema nikoga?" "Mislila sam da ću to od vas saznati", odgovori ona zv~* glasom. On se naglo okrene prema njoj i reĉe: "Od mene tu saznati samo gdje su ona ĉetiri neprivilegirana zeka, koja u ovoj sobi. Jedan je pozvan u posjete. Hugo Leonardovii latvijski Boţić. Ja sam ovdje. A Ivan Ivanoviĉ zatraţio je slobodan dan da pokrpa ĉarape, koje su posljednjih dana dosegle koliĉinu od dvadeset pari. Ali volio bih znati gdje je onih šesnaest slobodnih radnika, drugim rijeĉima, drugova koji su navodno odgovorniji od nas?" Bio je okrenut Eminoj profilom, i jasno je mogla vidjeti prezirni smiješak izmeĊu njegovih malih tankih brkova i uredne francuske bradice. Gledala ga je s uţitkom. "Što? Zar vi ne znate da se naš major sinoć sporazumio s Antonom Nikolajeviĉem, i da danas projektni ured ima slobodan dan? Ali naravno da je baš mene moralo zapasti deţurstvo." "Slobodan dan? Kojim povodom?" "Kako to mislite, kojim povodom? Pa nedjelja je." "Otkad je to nedjelja iznenada slobodan dan?" "Ali major je rekao da trenutno nemamo nekog hitnog posla." Sologdin se naglo okrene prema Eminoj. "Mi da nemamo hitnog posla?" Povikne on gotovo bijesno. "Vidi, vidi! Mi nemamo hitnog posla!" Sologdinove usne drhtale su od nestrpljenja. "A kako bi vam se sviĊalo kad bih odredio da od sutra svih šesnaest vas ovdje sjedi i kopira dan i noć? Kako bi vam se to sviĊalo?" Gotovo je povikao "svih šesnaest".

Usprkos strašnoj mogućnosti da bi mogla kopirati dan i noć, Emina je saĉuvala hladnokrvnost, što je pristajalo njenoj smirenoj, obloj ljepoti. Danas još nije ni uklonila paus-papir koji je prekrivao njenu malo nakrivljenu dasku, te se udobno naslonila na nju. Tijesan kaputić isticao joj je pune grudi. Ljuljala se blago amo-tamo i gledala u Sologdina krupnim, prijaznim oĉima. "Boţe nas oslobodi! Zar bi vi bili u stanju tako nešto uĉiniti?" Hladno je pogledavši, Sologdin upita: "Zašto upotrebljavate rijeĉ "Bog"? Vi ste napokon ţena ĉekista." "Pa šta to znaĉi?" upita Emina zaĉuĊeno. "Mi peĉemo uskrsni kolaĉ za Uskrs. Pa što onda?" "Uskrsni kolaĉ?" "Pa onda?" Sologdin pogleda Eminu koja je sjedila. Zelena boja njenog pletenog kostima bila je jarka, nametljiva. I kaputić i suknja bili su pripijeni i otkrivali su njeno mesnato tijelo. Kaputić je bio otkopĉan pod vratom, gdje je izvirivao ovratnik batistene bluze. Sologdin povuĉe još jednu uspravnu crtu na ruţiĉastom papiru i reĉe: "Napokon, vi ste rekli da vam je muţ potpukovnik u MVD-u." "To je moj muţ. Moja majka i ja smo ţene, to je nešto drugo", reĉe Emina sa smiješkom koji je razoruţavao. Teške svijetloplave pletenice bile su joj omotane oko glave kao veliĉanstveni vijenac. Nasmiješila se, i u tom trenutku izgledala je kao seljanka, ali seljanka koju igra Ema Cesarska. Sologdin je bez odgovora sjeo postrance za svoj stol da ne bi vidio Eminu, i poĉeo prouĉavati crteţ pred sobom. Još uvijek je bio pod dojmom pohvala profesora Ĉelnova. Osjećao je neku neobuzdanu radost, i nije ţelio da izgubi taj osjećaj. Neosjetljivost produkta svog uma na impulse slabe struje 12 U prvom Icrugu 177

i pitanje poĉetne inercije Sologdin je intuitivno smatrao problemima koji se mogu riješiti, premda će oĉigledno biti potrebno još jednom provjeriti sve proraĉune i uzeti u obzir sve mogućnosti. Ali uznemirivala ga je posljednja primjedba Celnova o kaosu. To nije znaĉilo da mu je rad promašen, ali ukazivalo je na ono po ĉemu se razlikuje od ideala. Nejasno je osjećao da je negdje u njegovom radu neki nedovršeni "Konaĉni pedalj" koji Celnov nije uoĉio, a njemu samome je izmakao. Bilo je vaţno da odmah sada, u tom sluĉajnom, sretnom nedjeljnom miru utvrdi što je posrijedi i pokuša ispraviti. Tek tada moţe otkriti svoj rad Jakonovu i poĉeti kroz ove debele zidove probijati svoj put u slobodu. Zato se prisilio da iz svog mozga izbaci sve misli na Eminu i da se vrati u sferu ideja kojima ga je inspirirao profesor Celnov. Emina je sjedila kraj njega već pola godine, ali nikad nisu imali prilike da dugo razgovaraju. A nikad se nisu našli nasamo kao danas. Sologdin se katkad šalio s njom, kad bi u skladu sa svojim dnevnim redom dopustio sebi pet minuta odmora. Larisa Niko! jevna ga je zabavljala; bila mu je podreĊena kao crtaĉ, ali isi vremeno je bila dama iz višeg društvenog kruga, dok je on b samo obrazovani rob; ali uznemirivao ga je pogled na nje: krupno, bujno tijelo. Sologdin je gledao svoj crteţ a Emina ga je promatrala, i dal j se ljuljajući na laktovima. Njeno je pitanje došlo posve iznenada "Dmitri Aleksandroviĉ, a što je s vama? Tko vama krpa ĉarapt?" Sologdin podigne obrve. "Moje ĉarape?" I dalje je gledao u crteţ. "Ivan Ivanoviĉ nosi ĉarape zato što je još novajlija, on je u zatvoru tek tri godine. Ĉarape su samo truli zaostatak iz takozvanog ...", i tu se gotovo ugušio jer je bio prisiljen da upotrijebi "ptiĉju rijeĉ", "kapitalizma. Ja ne nosim ĉarape." I on povuie uspravnu crtu na bijelom listu papira. "Pa što onda nosite?" "Prekoraĉili ste granice ĉednosti, Larisa Nikolajevna", Sologdin, ne mogavši suspregnuti smiješak. "Nosim ponos ruske odjeće - obojke." S uţitkom je izgovorio te rijeĉi. "Ali to nose vojnici." "Vojnici, i još dva društvena sloja: zatvorenici i kolhozni

"Ali i njih treba prati i krpati." "Varate se! Tko dan-danas pere obojke? To se naprosto r. godinu dana bez pranja, i onda ih se baci i dobije nove skladištara." "Zbilja? Istina?" Emina je bila gotovo preplašena. Sologdin prasne u bezbriţan, mladenaĉki smijeh. "Pa eto, bar neki ljudi tako misle. Da, a mislite li vi da ja od ove milostinje zaista mogao kupovati ĉarape? Eto, vi crtaĉica u MGB-u, i koliko primate na mjesec?" "Tisuću petsto rubalja." "Eto!" uzvikne Sologdin trijumfirajući. "Tisuću petsto lja. A ja kao "stvaralac", što na jeziku maksimalne jasnoće inţenjer, primam trideset rubalja mjeseĉno. Ni vi na mom mj ne biste bacali novac za ĉarape, je 1" tako?" 178 Sologdinove oĉi veselo zablistaše. Ono što je rekao nije imalo nikakve veze s Eminom, ali ona se ipak zarumenjela. Muţ Larise Nikolajevne bio je, kratko reĉeno, tupa budala. Za njega je obitelj već odavna postala mekani jastuk, a za svoju ţenu bio je naprosto još jedan komad pokućstva u stanu. Kad bi se vratio kući s posla, dugo je vremena provodio za objedom, jedući s velikim uţitkom, a onda bi legao na spavanje. Kad bi se opet razbudio ĉitao bi novine i prtljao oko radija. Neprestano je prodavao stari radio i kupovao novi. Jedino što ga je uzbuĊivalo - što je uistinu raspaljivalo njegovu strast - bio je nogomet (po sluţbenoj pripadnosti, navijao je uvijek za "Dinamo"). Bio je tako dosadan, tako nezanimljiv u svemu, da u Larisi nije mogao pobuditi ni iskru interesa. Što se toga tiĉe, i drugi muškarci koje je poznavala uţivali su iskljuĉivo u tome da prepriĉavaju svoje zasluge za domovinu, da kartaju, opijaju se dok ne pomodre u licu, i da pipaju ţene kad se napiju. Sologdin, sa svojim laganim pokretima, hitrim duhom i oštrim jezikom,

neoĉekivanim promjenama raspoloţenja iz strogosti u prezir, sviĊao joj se, premda to uopće nije nastojao, niti mu je taj uspjeh nešto znaĉio. Opet se okrenuo svom crteţu. Larisa Nikolajevna i dalje je promatrala njegovo lice, brkove, bradicu, vlaţne pune usne. Ţeljela je da osjeti tu njegovu ĉvrstu bradicu na svom licu, da njome protrlja obraze. "Dmitri Aleksandroviĉ", reĉe ona, opet prekinuvši njegovu šutnju, "smetam li vam?" "Da, malo", odgovori Sologdin. Konaĉni pedalj zahtijevao je potpunu koncentraciju. Ali njegova susjeda ga je zaista smetala. Okrenuo se od svog crteţa k stolu, istovremeno i prema Eminoj, i poĉeo sreĊivati neke nevaţne papire. Jasno je ĉuo hitro kuckanje njenog ruĉnog sata. Skupina ljudi nailazila je hodnikom tiho razgovarajući. Iz Sedmice je do njih dopirao Mamurinov šušljetavi glas: "Onda, hoće li taj transformator biti gotov?" I ljutiti povik Markuševa: "Niste im ga smjeli dati, Jakove Ivaniću." Larisa Nikolajevna prekriţi ruke i poloţi bradu na njih; ĉeznutljivo je gledala u Sologdina. On je ĉitao. "Svaki sat. Svaki dan", prošaputa ona prepuna poštovanja. "U zatvoru ste, a toliko uĉite! Vi ste neobiĉan ĉovjek, Dmitri Aleksandroviĉu!" Ali Sologdin oĉigledno nije bio u stanju da ĉita, jer je smjesta podigao pogled. "Pa što ako sam u zatvoru, Larisa Nikolajevna? U zatvoru sam već od svoje dvadeset pete godine, a izići ću kad mi budu ĉetrdeset dvije. Osim toga, ni u to ne vjerujem. Zacijelo će mi još dodati. I najbolji dio mog ţivota bit će proveden po logorima, i sva moja snaga utrošena uzalud. Ĉovjek se ne smije pokoriti vanjskim okolnostima, to poniţava." "Kod vas sve ide po nekom sistemu." 179 ¦p "Proveo sam sedam logorskih godina na zobenoj kaši i obavljao sam intelektualni rad bez šećera ili fosfora. To me je natjeralo da prihvatim vrlo strogi reţim. Sloboda ili zatvor -

koja je razlika? Ĉovjek mora razviti nepokolebljivu snagu volje, koja će se pokoravati jedino njegovom razumu." Manikiranim kaţiprstom, na kojem je okrugli nokat bio premazan lakom u boji maline, Emina je nemarno i bezuspješno pokušavala izravnati zguţvani ugao paus-papira. Tada je spustila glavu na prekrštene ruke, tako da je visoka kruna njenih debelih, pletenica bila izloţena njegovom pogledu, i rekla zamišljeno: "Duţna sam vam ispriku, Dmitri Aleksandroviĉu ..." "Zašto?" "Kad sam jednom stajala kraj vašeg stola, vidjela sam da sete pismo. Pa, znate kako se to dogaĊa, posve sluĉajno. A one drugi put..." "Opet ste pogledali - posve sluĉajno?" "I vidjela sam da opet pišete pismo, i ĉini mi se da je to bi isto pismo." "Dakle, prepoznali ste da je to isto pismo? A što je bilo tr put? Bilo je i treći put, zar ne?" "Da." "Tako dakle! Larisa Nikolajevna, ako se to nastavi, bit prisiljen da se lišim vaših crtaĉkih usluga. A bit će mi ţao -" ne crtate loše." "Ali to je bilo vrlo davno. Odonda više niste pisali." "Ipak, jeste li to smjesta prijavili majoru Šikinidiju?" "Zašto šikinidiju?" "Dobro, onda šikinu. Jeste li napisali denuncijaciju?" "Kako to moţete i pomisliti?" "Ja ĉak uopće ne moram pomisliti! Nećete valjda reći da major šikin nije uputio da špijunirate moja djela, moje rij pa ĉak i moje misli?" Sologdin uzme olovku i povuĉe uspr crtu na bijelom papiru. "Dakle, naredio vam je, zar ne? iskreni!" "Da, jest." "I koliko ste denuncijacija napisali?" "Dmitri Aleksandroviĉu! Zar vi mislite da bih ja to stanju? I to protiv vas?

Naprotiv, napisala sam najbolje ruke!" "Hm. Dobro, za sada ćemo vam vjerovati. Ali moje upoz još uvijek vrijedi. Oĉigledno je posrijedi puka, ne zloĉii ţenska znatiţelja. Ja ću je zadovoljiti. To je bilo u rujnu, fc bila tri dana za redom, već pet - pisao sam pismo svojoj ft" "To sam vas htjela i pitati! Imate ţenu? Ona vas ĉete pišete joj tako duga pisma?" "Imam ţenu", odgovori Sologdin polako i naglašeno, >af * je kao da je nemam. Ne mogu joj ĉak više ni pisma pisati. % sam joj pisao - ne, nisam završavao ona duga pisma, već sfli njima radio dugo vremena. Vještina pisanja pisama, Laris- "" 180 lajevna, vrlo je teška vještina. Mi ĉesto previše nemarno pišemo pisma i onda se ĉudimo da smo izgubili ljude koji su nam bili bliski. Moja me ţena nije vidjela mnogo godina, nije osjetila na sebi moju ruku. Pisma su jedina veza kojom je veţem uza se već dvanaest godina." Emina se iznenada trgla. Poloţila je laktove na rub Sologdi-nova stola i pritisnula dlanove uz rumeno lice. "Jeste li sigurni da je moţete zadrţati? A zašto, Dmitri Alek-sandroviĉu, zašto? Prošlo je dvanaest godina, proći će još pet -• sedamnaest, sve u svemu! Vi je lišavate njene mladosti! Zašto? Pustite je da ţivi!" Sologdinov je glas bio sveĉan: "Postoji poseban soj ţena, La-risa Nikolajevna. One su druţice Vikinga, Isolde svijetla lica s dušom od dijamanata. Vi ţivite u ispraznom blagostanju i niste ih mogli upoznati." "Pustite je da ţivi!" ponovi Larisa Nikolajevna. "I, koliko je moguće, ţivite sami!" Nitko ne bi bio prepoznao onu veliĉanstvenu granĊe dame koja je ponosno lepršala kroz predvorja i hodnike šaraške. Još uvijek je sjedila kao i prije, naslonjena na Sologdinov stol, i jasno se ĉulo kako ubrzano diše. Njeno ugrijano lice bilo je gotovo seljaĉko. Sologdin odvrati pogled i povuĉe još jednu vertikalnu crtu na ruţiĉastom papiru. "Dmitri Aleksandroviĉu, već tjednima umirem od ţelje da saznam šta znaĉe te crtice. Vi ih prvo izvlaĉite, a onda ih nekoliko dana kasnije sve prekriţite, što to znaĉi?"

"Bojim se da opet pokazujete sklonost prema znatiţelji." On podigne bijeli papir. "Vidite, svaki put kad upotrijebim stranu rijeĉ na ruskom, a to nije nuţno potrebno, napravim znak. Zbroj tih znakova je mjerilo mog nesavršenstva. Nisam se sjetio da nadomjestim rijeĉ "kapitalizam" rijeĉju "veliko novĉarstvo", a rijeĉ "špijunirati" izrazom "drţati pod prismotrom"; zato sam upisao dva znaka." "A na ruţiĉastom papiru?" "Primijetili ste da biljeţim i na ruţiĉasti papir?" "I koristite ga ĉak više nego bijeli. Je li to još jedno mjerilo vašeg nesavršenstva?" "Da", reĉe Sologdin oklijevajući. "Na ruţiĉasti papir upisujem kaznene znakove, što se na vašem jeziku zove kazneni "poeni", i onda sam sebe kaţnjavam prema njihovom broju." "Kazneni poeni? A zašto?" upita ona tiho. "Zašto vas to zanima?" "Zašto?" upita Larisa još tiše. "Jeste li primijetili kad ih upisujem?" U sobi se nije ĉulo ni glaska, i Larisa je jedva ĉujno dahnula: "Da, primijetila sam." Sologdin pocrveni i Ijutito prizna: "Upišem znak na ruţiĉasti papir svaki put kad nisam u stanju podnijeti vašu blizinu, kad vas - poţelim!" 1SI Grimizno rumenilo oblije Larisine obraze, uši i vrat. Nije se micala od stola i hrabro ga je gledala u oĉi. Sologdin je bio gnjevan. "A sad ću upisati tri znaka odjednom! Dugo će mi trebati da ih iskupim! Prvo, za vaše. drske vlaţne oĉi i ĉinjenicu da ih

volim. Drugo, zato što vam bluza nije zatvorena, i kad se naginjete vidim vam grudi. A treće, zato što vam hoću poljubiti vrat." "Pa onda ga poljubite", reĉe ona zavodniĉki. "Vi ste poludjeli! Izlazite iz sobe! Ostavite me!" Ona se povuĉe od Sologdinova stola i naglo ustane. Stolica joj s treskom padne na pod. On se opet okrene svojoj dasci za crtanje. Opsesija s kojom se borio još ujutro za vrijeme piljenja sad ga je stala gušiti. Zurio je u crteţ i ništa nije shvaćao. Iznenada osjeti kako mu se pune grudi naslanjaju na rame. "Larisa!" reĉe on strogo, i okrenuvši se, dodirne je. "Što?" upita ona bez daha, sasvim blizu njega. "Dajte - ja - ja ću zakljuĉati vrata", reĉe on. Ne odmiĉući se, ona odgovori: "Da, zakljuĉajte." 182 31 OTISCI GLASOVA Nitko, pa ni slobodni namještenici, nije volio raditi nedjeljom. Dolazili su na posao bez volje, ne gurajući se kao radnim danom u autobusu, i razmišljali kako će izdrţati do šest sati uveĉe. Ali ove je nedjelje bilo u šaraški mnogo ţivlje nego radnim danom. Oko deset sati ujutro, tri vrlo dugaĉka i vrlo elegantna automobila dokotrljala su se do glavnih vrata. Straţar u straţar-nici je pozdravio. Prošli su kroz vrata i po šljunkom posutom putu oĉišćenom od snijega, kraj crvenokosog podvornika Spiri-dona koji ih je škiljeći promatrao dovezli se do glavnog ulaza u institut. Visoki oficiri s blistavim zlatnim epoletama izišli su iz sva tri automobila i ne ĉekajući da ih se uvede pošli ravno do Jakonovljeva ureda u trećem katu. Nitko nije imao prilike da ih paţljivo pogleda. Po nekim laboratorijima govorkalo se da je došao sam ministar Abakumov s osam generala. U ostalim laboratorijima ljudi su sjedili mirno, i nisu bili svjesni onoga što im prijeti. Istina je bila negdje u sredini. Došao je samo zamjenik ministra Sevastjanov, u pratnji ĉetvorice generala.

Ali dogodilo se nešto neĉuveno. Pukovnik inţenjer Jakonov još nije došao na posao. Prestrašeni deţurni brzo je zatvorio ladicu od stola s knjigom koju je potajno ĉitao. Telefonirao je Jako-novu u stan i onda je izvijestio zamjenika ministra da je pukovnik Jakonov morao ostati kod kuće zbog srĉanog napada, ali da se ipak oblaĉi i dolazi. U meĊuvremenu je zamjenik Jakonova, major Roitman, uniforme stegnute u vitkom struku, namjestio remen preko ramena i, zakaĉivši nogom o sag u hodniku (bio je kratkovidan) istrĉao iz akustiĉkog laboratorija i pojavio se pred posjetiocima. Nije ţurio samo zato što su to propisi zahtijevali, već i zbog unutarnje institutske opozicije kojoj je stajao na ĉelu - Jakonov je uvijek pokušavao da ga iskljuĉi iz razgovora s pretpostavljenima. Budući da je već saznao pojedinosti o Prjanĉikov-ljevoj noćnoj posjeti, Roitman je hitao da popravi tu situaciju 183 i uvjeri visoki odbor da stanje vocodera nije tako beznadno kao, recimo, stanje klipera. Premda mu je bilo tek trideset godina, Roitman je već bio laureat Staljinske nagrade i s velikim je ţarom uvukao svoj laboratorij u vrtlog neprilika povezanih s interesima Najvišega. Svih deset prisutnih su ga slušali. Dvojica su se nešto razumjela u tehniĉku stranu posla, a ostali su se naprosto dostojanstveno drţali. MeĊutim, kad je Roitman završio, bljedunjavi Mamurin. koga je Oskolupov dao pozvati, stao je braniti kliper i tvrdio je da je zamalo dovršen i spreman za upotrebu. Mucao je od bijesa. Uskoro je stigao Jakonov, upalih oĉiju i lica tako blijeda da je bilo gotovo modro, i odmah se spustio u stolac do zida. Razgovor je bio prekinut, postao je potpuno zbrkan i uskoro nitko više nije ima pojma kako bi mogao spasiti taj propali pothvat Na nesreću dogodilo se da su srce instituta i njegova savjest to jest oficir sluţbe sigurnosti drug šikin i partijski sekretar dru; Stepanov, baš te

nedjelje popustili vrlo prirodnoj slabosti. Odluĉili su da ne doĊu na posao i da ne predsjedavaju kolektivu kojim su rukovodili tokom tjedna. Taj se postupak mogao oprostiti to više, što je dobro poznato da daljnja nazoĉnost rukovodilaca više nije nuţna kad je politiĉko uzdizanje i masovna organizacija po, stavljena na pravu bazu. Deţurnoga je spopao strah i svijest oj iznenadnoj odgovornosti. Liĉno se izlaţući opasnosti napustio ŤŤ? telefon i projurio kroz laboratorije, šapatom obavještavajući r. Ť:• hove rukovodioce da su stigli visoki gosti i da udvostruĉe svo;jj budnost. Ali zato što je bio vrlo uzbuĊen i što se ţurio da vrati telefonu, nije obratio paţnju na zakljuĉana vrata projektno ureda. Isto tako, propustio je da otrĉi do vakuumskog laborat^ rija, gdje je Clara Makarigin bila sama u sluţbi. Voditelji laboratorija sa svoje strane nisu davali nikaki izjave, jer ĉovjek ne moţe naglas zamoliti ljude da se prave ka teško rade, zato što su iznenada stigli zamjenik ministra i ge" rali. Ali zaredali su od stola do stola i, krišom šapćući, upozor svakog pojedinog. Ĉitav institut sjedio je i oĉekivao dostojanstvenike. Oni se, pošto su neko vrijeme konferirali, razdvojili, te su neki o> u uredu Jakonova, a ostali su pošli u Sedmicu. Samo Sevasti:. i major Roitman spustili su se u akustiĉki laboratorij; jer ĉ; se oslobodio ove nove glavobolje, Jakonov je preporuĉio aku-:j kao najprikladniju bazu za izvršavanje Rjuminovih direktiva. "Što mislite, kako se moţe otkriti tu osobu?" upita Scvss nov putem Roitmana. Roitman nije mogao misliti, jer je za taj zadatak saznao nekoliko minuta ranije; Oskolupov je sinoć mislio za njega, j je preuzeo taj specijalan zadatak - ne misleći. Ali u tokuj minuta Roitman je već uspio nešto smisliti. "Pa znate", reĉe on bez ikakve servilnosti, obraćajući mjeniku ministra po imenu i oĉevom imenu, "mi imamo za vidljivi govor - mi ga zovemo VIR - i iz njega dobr "otiske" glasova, a ovdje imamo ĉovjeka, nekog Rubina, koji ĉitati te otiske." 184 "Zatvorenika?"

"Da. On je docent filologije. Nedavno sam ga zaposlio da pronalazi individualne osobine govora na otiscima glasova. I nadam se, kad taj telefonski razgovor pretvorimo u otisak glasova i usporedimo ga s otiscima glasa osumnjiĉenih ..." "Hm... Za tog filologa trebat ćemo dozvolu Abakumova<, reĉe Sevastjanov, kimajući glavom. "Zbog sigurnosti?" "Da." Za to vrijeme nitko u akustici, premda su sad već svi znali za dolazak odbora, još uvijek nije bio u stanju prevladati muĉnu inerciju nerada, te su se svi samo pretvarali da rade, lijeno prekopavajući po ladicama punih radio-lampi, prouĉavajući dijagrame u ĉasopisima, zijevajući kroz prozor. Djevojke, slobodne namještenice, okupile su se i šapatom brbljale. Roitmanov pomoćnik iz razjuri. Simoĉka srećom nije bila u sluţbi; dobila je slobodan dan kao naknadu za prekovremeni rad; tako je sebi pri-štedjela bol da vidi kako Nerţin, sveĉano odjeven, blista u išĉekivanju posjeta ţeni koja je na njega imala više prava od Simoĉke. Nerţin se osjećao kao poĉasni gost na nekoj proslavi; već je po treći put ušao u akustiĉki laboratorij, premda tamo nije imao nikakva posla, naprosto zato što je bio nervozan išĉekujući crnu maricu koja je jako kasnila. Nije sjedio na svom stolcu nego na prozorskoj dasci i s uţitkom uvlaĉio dim svojih Belomora slušajući Rubina. Rubin, koji profesora Ĉelnova nije smatrao dostojnom publikom za svoju baladu o Mojsiju, sada ju je tiho, ali strastveno, recitirao Glebu Nerţinu. Rubin nije bio pjesnik. Nije bio dovoljno vješt u usavršavanju rime, nije imao pravog osjećaja za ritam, ali katkada mu se znala posrećiti pjesma, koja je bila iskrena i inteligentna. Trenutno mu je bilo stalo da Gleb pohvali njegovu baladu. Rubin nije mogao postojati bez prijatelja, on se gušio bez njih. Usamljenost je za njega bila tako nepodnošljiva da nije dopuštao svojim mislima da sazriju u glavi, već bi, ĉim bi u njoj zatekao i pola misli, odmah poţurio da je s nekim podijeli. Ĉitav ţivot imao je prijatelja u izobilju, ali u zatvoru se

ustanovilo da mu prijatelji nisu bili istomišljenici, a istomišljenici mu nisu bili prijatelji. I tako nitko u akustici nije uistinu radio, osim nepokolebivo veselog i marljivog Prjanĉikova, koji je već potisnuo u pozadinu svoje dojmove o noćnoj Moskvi i svom ludom izletu, i razmišljao kako će usavršiti nešto na strujnom krugu, pjevušeći: "Bendţi, bendţi, bendţi, baa Bendţi, bendţi, bendţi, baaa." Upravo u tom trenutku Sevastjanov je ušao s Roitmanom. Roitman je govorio: "Na tim otiscima glasa govor se mjeri s tri aspekta odjednom: frekvencija - popreĉno preko vrpce; trajanje - po duţini vrpce; i amplituda - po gustoći slike. Stoga je svaki glas opisan tako jedinstveno da ga se moţe smjesta prepoznati, i sve što je reĉeno moţe se proĉitati na vrpci." 185 t J On povede Sevastjanova dalje po laboratoriju. "Ovdje je aparat koji je konstruiran u našem laboratoriju." (Sam Roitman već je zaboravio do koje je mjere to bila kopija.) "A avdje je", reĉe on, paţljivo usmjerujući zamjenika ministra prema prozoru, "kandidat filoloških nauka Rubin, jedini ĉovjek u Sovjetskom Savezu koji moţe ĉitati vidljivi govor." Rubin je ustao i sad se šutke naklonio. Kad je Roitman prvi put na vratima izgovorio rijeĉ "otisci glasa", i Rubin i Nerţin su se zaprepastili. Njihov rad - kojemu su se ljudi dosad uglavnom smijali - izbio je na svjetlo dana. Tokom ĉetrdeset i pet sekundi, koliko je Roitmanu trebalo da dovede Sevastjanova do Rubina, Rubin i Nerţin su onom oštrom intuicijom i brzinom reakcija, svojstvenom zekovima, već shvatili da će doći do prikazivanja Rubinove sposobnosti da ĉita otiske glasova, a da reĉenicu za test u mikrofon moţe ĉitati samo jedan od "ovlaštenih" spikera, a da je jedini ovlašteni spiker u prostoriji trenutno Nerţin. Uzeli su takoĊer u obzir i ĉinjenicu da bi Rubin, premda zaista znade ĉitati otiske glasova, ipak mogao pogriješiti u testu, a on sebi nije smio dopustiti pogrešku - jer to bi znaĉilo odletjeti iz šaraške naglavce u podzemni svijet logora.

MeĊutim, o svemu tome nisu prozborili ni rijeĉi, već su samo jedan drugoga s razumijevanjem pogledali. Rubin prošaputa: "Ako budeš ĉitao ti, upotrijebi reĉenicu "Otisci glasova omogućuju gluhima da se sluţe telefonom"."* Nerţin prošaputa: "Ako on kaţe sam, pogodi po glasovima Ako pogladim kosu, pogodio si; ako popravim kravatu, nisi pogodio." U tom trenutku Rubin je ustao i poklonio se. Roitman je nastavio suzdrţljivim glasom, koji je zvuĉao kaj da se ispriĉava, te je i okrenutih leĊa ĉovjek mogao pogoditi J. govori intelektualac: "A sad će nam Lev Grigoriĉ pokazati što c:: moţe. Jedan od spikera --^ pa eto, Gleb Vikentiĉ - ući će u ak.. stiĉku kabinu i kazati jednu reĉenicu preko mikrofona, VIR „;Ť je snimiti, a Lev Grigoriĉ će je pokušati proĉitati." Zaustavivši se neposredno pred zamjenikom ministra, Nerţ:a ga pogleda drskim logorskim pogledom, "ţelite li moţda izmisliti; neku reĉenicu?" upita on ozbiljno. "Ne, ne", odgovori Sevastjanov uljudno, odvraćajući por "Smislite nešto sami." Nerţin poslušno uzme list papira, razmisli ĉasak, zatim da mu je došla inspiracija, nešto napiše i u općoj tišini p: papir Sevastjanovu tako da nitko drugi, pa ĉak ni Roitman, ništa mogao proĉitati: "Otisci glasova omogućuju gluhima cL sluţe telefonom." "Je li to istina?" upita Sevastjanov zaprepašten. "Da." -* * Reĉenica glasi u originalu: "Zvukovidi ra?.rešajut gluhim govc telefonu." 186 "Molim vas, proĉitajte." VIR je poĉeo brujati. Nerţin je ušao u kabinu. Dok je ulazio pomislio je kako strašno izgleda ta juta oko nje (ta vjeĉna oskudica materijala!). Ĉvrsto je zatvorio za sobom vrata. Stroj je poĉeo kloparati, i vrpca duga dva metra, išarana labirintom vlaţnih tintanih crta i razmazanih taĉaka stigla je na

Rubinov stol. Ĉitav je laboratorij prestao "raditi" i napeto je promatrao. Roitman je oĉigledno bio nervozan. Nerţin je izišao iz kabine i izdaleka nemarno i ravnodušno promatrao Rubina. Svi su unaokolo stajali; samo je Rubin sjedio i ćelava mu je glava svjetlucala. Iz milosrĊa prema svojim nestrpljivim promatraĉima nije tajio svoju svećeniĉku mudrost i smjesta je poĉeo oznaĉavati mokru vrpcu tintanom olovkom koja je, kao i uvijek, bila tupa. "Vidite, stanovite se glasove moţe dešifrirati bez imalo poteškoća, na primjer, akcentirane ili zvuĉne vokale. U drugoj rijeĉi dva puta je jasno vidljiv glas "r". U prvoj rijeĉi naglašeni "i", a pred njim mekani V - jer tu ne moţe stajati tvrdi glas. Prije toga imamo formant "a", ali ne smijemo zaboraviti da se u posljednjem slogu prije naglaska i V izgovara kao "a". MeĊutim, samoglasnik "u" zadrţava svoja individualna svojstva i ako je udaljen od naglašenog sloga - ovdje ima karakteristiĉnu nisku frekvenciju. Treći glas prve rijeĉi nesumnjivo je "u". A poslije njega slijedi bezvuĉan, mekonepĉani, eksplozivan suglasnik, najvjerojatnije "k" - tako da imamo "ukovi" ili "ukavi". A ovdje je tvrdi V - jasno se razlikuje od mekanog V, jer ni na jednom mjestu ne prelazi frekvenciju od 2300 herca. "Vukovi" - a zatim dolazi jedan zatvorni, zvuĉni glas, a iza njega jedan reducirani samoglasnik, pa ova dva zajedno mogu interpretirati kao "di". I tako dobivamo "vukovidi"; prvi glas moramo pogoditi, jer je razmazan. Mogao bih ga shvatiti kao V, kad mi sam smisao ne bi govorio da je posrijedi "z". I tako je prva rijeĉ - "zvukovidi". Idemo dalje. U drugoj rijeĉi, kao što sam već rekao, nalaze se dva "r" i, po svoj prilici, standardni glagolski završetak "ajet"; ali budući da je ovo mnoţina, oĉigledno je "ajut". Vjerojatno "razrivajut" ili "razrešajut"; utvrdit ću zaĉas, zaĉas ... Antonina Valerjanovna, jeste li mi vi uzeli povećalo? Mogu li ga, molim vas, dobiti na trenutak?" Nije uopće bilo potrebe da se uzima povećalo, jer je VIR davao vrlo široke slike, ali to se po logorskoj tradiciji radilo zbog predstave, i Nerţin se u sebi nasmijao, odsutno gladeći kosu koja je već bila glatka. Rubin ga pogleda i uzme povećalo koje su mu donijeli. Opća je napetost porasla. Nitko

nije znao hoće li Rubin taĉno pogoditi. Sevastjanov je zapanjen šaputao: "To je nevjerojatno. Nevjerojatno." Nitko nije primijetio kad je u sobu na prstima ušao šuster-man. Nije imao prava da uĊe pa se zaustavio kod vrata. Dajući znak Nerţinu da smjesta iziĊe iz sobe, Šusterman, meĊutim, nije s njim izišao, već je ĉekao trenutak da pozove Rubina. Traţio je Rubina da ga natjera da namjesti leţaj po propisima. Nije to bilo prvi put da je Šusterman dosaĊivao Rubinu s istim prigovorom. Rubin je upravo pogodio rijeĉ "gluhi" i borio se s narednom rijeĉju. Roitman je blistao od zadovoljstva, ne samo zato što je 187 I sudjelovao u tom trijumfu, već što ga je iskreno veselio svaki uspjeh u poslu. Tada Rubin sluĉajno podigne pogled i susrevši se s mraĉnim Šustermanovim pogledom, shvati zašto je Šusterman došao. L znak odgovora on ga zlobno pogleda, kao da mu kaţe: "Idi . namjesti ga sam!" "Posljednja fraza glasi "telefonom". Tu kombinaciju susrećem, tako ĉesto da je odmah prepoznajemo. I to je sve." "Nevjerojatno!" ponovi Sevastjanov. "Oprostite, kako ono glasi vaše ime i oĉevo ime?" "Lev Grigoriĉ." "Slušajte, Leve Grigoriĉu, moţete li razlikovati individua!!., odlike glasa na tim otiscima?" "Mi to zovemo individualni tip govora. Da. To je zapne predmet našeg istraţivanja." "Vrlo dobro! Mislim da za vas imam jedan vi-lo zanimli.. zadatak." Šusterman se iskrao iz sobe na prstima. 188 32 ZABRANJENO JE LJUBITI SE

Motor crne marice koja je trebala prevesti zatvorenike u posjetu nije radio. Došlo je do zastoja dok se telefoniralo na sve strane i raspravljalo o raznim mogućnostima. Oko jedanaest prije podne, kad je Nerţin, koga su pozvali iz akustiĉkog laboratorija, došao da ga pretraţe, ostalih šest zatvorenika koji su išli u posjetu već je ĉekalo. Neke su još uvijek pretresali, a drugi su već prošli pretres i ĉekali su - oslonjeni na veliki stol, ili hodajući amo-tamo po sobi, dalje od prostora za pretres. Kraj zida stajao je potpukovnik Klimentjev - dotjeran i ulizan, uspravan poput ratnika prije smotre. Prodoran miris kolonjske vode širio se iz njegovog kao smola crnog brka i crne kose. Ruku skrštenih na leĊima stajao je kao da ga se to ništa ne tiĉe, ali njegova nazoĉnost prisiljavala je straţare da pretresaju vrlo savjesno. Kad je ušao u prostor za pretres, Nerţina su doĉekale ispruţene ruke jednog od najdosadnijih, najzajedljivijih straţara, Krasnogubenkog, koji ga smjesta upita: "Sta imaš u dţepovima?" Nerţin je već davno prerastao ono besplodno uzrujavanje koje mnogi zatvorenici osjećaju pred straţarima. Nije se potrudio da odgovori ili da ţurno izvrne dţepove odijela od ševiota, koje mu je bilo još nepoznato. Pospano je pogledao u Krasnogubenkog i jedva malo odmaknuo ruke od bokova, dopustivši straţaru da mu pretraţi dţepove. Poslije pet godina zatvora i mnogih takvih pretresa, Nerţin nije osjećao, kao što bi moţda osjetio neki novajlija, da je to grubo nasilje, da prljavi prsti ĉeprkaju po njegovom ranjenom srcu. Ne, ništa što se nanosilo njegovom tijelu nije moglo pomraĉiti njegovo blistavo raspoloţenje. Krasnogubenki otvori kutiju za cigarete, koju mu je Potapov upravo poklonio, pogleda u vrhove svih cigareta da provjeri nije li u njima nešto sakriveno, pogleda pod šibice u kutiji, opipa rubove Nerţinove maramice. Ništa drugo nije našao u dţepovima. Zatim proĊe rukom preko ĉitava Nerţinova tijela, zavlaĉeći ruku izmeĊu potkošulje i kaputa za sluĉaj da je nešto sakriveno pod 189

košuljom, ili izmeĊu košulje i ţaboa. Zatim sjedne na pete i, ĉvrsto ih steţući, preĊe rukama prvo po jednoj nozi od gore do dolje, zatim po drugoj. Dok je Krasnogubenki ĉuĉao, Nerţin je dobro mogao vidjeti svog kolegu zatvorenika, rezbara, i odmah je pogodio zašto je tako nervozan. Rezbar je u zatvoru otkrio da ima talent za pisanje novela, i stao je pisati - o doţivljajima ratnih zarobljenika u Njemaĉkoj, o susretima u ćelijama, o sudovima. Premda je njegova ţena već prenijela jednu ili dvije takve priĉe u vanjski svijet, kome ih se moglo pokazati? Moralo ih se sakrivati. I ovdje ih se takoĊer moralo sakrivati. A ĉovjek se nikad nije mogao nadati da će iznijeti nešto što je napisao. Ali neki starac, prijatelj obitelji, proĉitao je ono što je rezbar poslao i kazao mu, i opet preko njegove ţene, da se takvo savršenstvo i izraţajnost rijetko nalaze ĉak i u Cehova. Ta je reakcija veoma ohrabrila rezbara. Za današnju je posjetu napisao još jednu kratku priĉu koja mu se ĉinila veliĉanstvenom. Ali baš u trenutku kad su ga poĉeli pretresati spopao ga je silan strah pred istim tim Krasnoguben-kim i, okrenuvši se, progutao je guţvicu paus-papira na kojem je mikroskopskim rukopisom napisao svoju priĉu. Sad ga je obuzelo kajanje što ju je progutao - moţda bi mu uspjelo da je pro-krijumĉari. Krasnogubenki reĉe Nerţinu: "Skinite cipele." Nerţin stavi nogu na klupicu, razveţe vezice i odbaci cipelu ne gledajući kamo će pasti. Otkrio je poderanu ĉarapu. Krasnogubenki podigne cipelu, opipa je iznutra i savije Ċon. S istini nepokolebljivim licem, kao da je to najobiĉnija stvar koju radi svakoga dana, Nerţin odbaci drugu cipelu i otkrije drugu razde-ranu ĉarapu. Vjerojatno zato što su ĉarape imale tako velike rupe, Krasnogubenki nije pomislio da bi se u njima nešto moglo sakriti i nije zahtijevao da ih skine. Nerţin opet obuje cipele. Krasnogubenki upali cigaretu. Klimentjev se trgnuo kad je Nerţin odbacio cipelu. Napokon. to je bilo namjerno vrijeĊanje njegova straţara. Kad ĉovjek ne bi podrţavao straţare, zatvorenici bi poĉeli iskorištavati upravu. Još jednom je Klimentjev poţalio svoju širokogrudnost, i zamalo je odluĉio da pronaĊe neki razlog i

zabrani posjetu ovom drskom momku, koji ne samo da se nije stidio svog zloĉinaĉkog

poloţaja, već kao da je u njemu uţivao. "Pozor!" vikne on oštro, i sedam zatvorenika i sedam straţara okrene se prema njemu. "Vi znate pravila. Ne smijete primili j ništa od svoje rodbine. Sve što se predaje vama ili njima, moraj ići preko mene. U razgovorima ne smijete spominjati rad, radr uvjete, ţivotne uvjete, dnevni red, poloţaj instituta. Ne smije: spominjati nikakva imena. O sebi smijete reći samo da je sve redu i da vam ništa nije potrebno." "O ĉemu onda moţemo govoriti?" poviĉe netko. "O politici* Klimentjev se nije udostojio ĉak ni odgovoriti na to; pitanj je bilo suviše idiotsko. "Govorite o svojoj krivici", predloţi jedan od zatvoreni mraĉno. "Govorite o pokori." 190 "Ne, ne smijete govoriti o svojoj osudi. To je tajna", odgovori Kiimentjev bez drhtaja u glasu. "Raspitajte se za svoju obitelj, za djecu. I još nešto. Postoji novo pravilo: od sada je zabranjeno drţati se za ruke i ljubiti se." Nerţin, koji je ostao ravnodušan i kod pretresa i dok je slušao te glupe propise koje je već znao zaobići, osjeti, kod vijesti da je zabranjeno ljubiti se kako mu se smrklo pred oĉima. "Vidimo se jedanput na godinu", dovikne on promuklim glasom Klimentjevu, i Kiimentjev se radosno okrene prema njemu, oĉekujući da će Nerţin nastaviti. Nerţin je zamalo ĉuo kako Kiimentjev urla: "Uskraćujem vam posjetu!" On proguta slinu i ne reĉe ništa. Njegova posjeta najavljena u posljednji trenutak oĉigledno je bila protupropisna, i bilo bi vrlo lako uskratiti mu je. Uvijek se naĊe netko da ušutka one koji izvikuju istinu ili traţe pravdu. Kao stari zatvorenik morao je svladati svoj gnjev. I tako je, budući da mu nitko nije protuslovio, Kiimentjev jasnim i ravnodušnim glasom dodao, da svi dobro upamte: "Kod svakog poljupca, stiska ruke ili drugog prekršaja, posjeta će biti smjesta prekinuta." "Ali moja ţena ništa ne zna! Ona će me poljubiti!" poviĉe rezbar.

"Vaša će rodbina takoĊer biti upozorena!" odvrati Kiimentjev. "Nikad još nije postojao takav propis." "Sada postoji." Glupani! I njihov je gnjev bio glup - oni kao da su vjerovali da je on liĉno izmislio taj propis, a ne da ga je našao u novim pravilima. "Kako dugo će trajati posjeta?" "Ako doĊe moja majka, hoće li je pustiti unutra?" "Posjete traju trideset minuta. Pustit će samo onu osobu na koju obavijest glasi." "A moju petogodišnju kćer?" "Djeca do petnaest godina mogu ući s odraslima." "A od šesnaest?" "Ne mogu! Ima li još koje pitanje? Dobro, idemo. Van!" Nevjerojatno! Neće se voziti crnom maricom, kao što su se obiĉno vozili u posjete, već malim gradskim autobusom. Autobus je stao pred vratima upravne zgrade. Tri straţara, nova, u civilnoj odjeći i mekanim šeširima, s pištoljima u dţepu, ušli su prvi u autobus i zauzeli mjesta podalje jedan od drugoga. Dvojica su izgledala kao bivši boksaĉi ili gangsteri. Imali su lijepe ogrtaĉe. Jutarnji je mraz već nestao, ali je i dalje bilo hladno. Sedam zatvorenika popelo se u autobus kroz prednja vrata i sjelo. Još tri straţara u uniformi ušla su u autobus, šofer je zalupio vratima i pritisnuo papuĉicu za gas. Potpukovnik Kiimentjev ušao je u osobna kola. 191 i 33 FONOSKOPIJA U podne se Jakonov nije nalazio u baršunastoj tišini svog uglaĉanog, udobnog ureda. Bio je u Sedmici i bavio se "parenjem" klipera i vocodera. Toga jutra, ambiciozni inţenjer Marku šev došao je na ideju da se ta dva ureĊaja spoje u jedan, i mno: su podrţali taj prijedlog, svaki iz svog

vlastitog proraĉunato; razloga. Usprotivili su se jedino Bobinin, Prjanĉikov i Roitmar. ali nitko ih nije slušao. Ali još ĉetvero ljudi sjedilo je u uredu Jakonova: Sevastjano* koji je već razgovarao s Abakumovom na telefonu, general Bui banjuk, mavrinski poruĉnik Smolosidov i zatvorenik Rubin. Poruĉnik Smolosidov bio je krupan ĉovjek. Gak i onaj vjeruje da u svakom stvorenju ima nešto dobro, teško bi to mog naći u ovom licu bez smiješka, u mrzovoljasto stisnutim debeli usnama. Njegov je poloţaj u laboratoriju bio posve nevaţan; je jedva stajao malo iznad montera, a plaća mu je bila jedr.j plaći najniţeg ţenskog radnika. Istina, krao je još oko ti--, rubalja mjeseĉno iz instituta prodajući radio-dijelove na cr burzi, ali svima je bilo jasno da se poloţaj Smolosidova i nje dohodak ne ograniĉuju na tu djelatnost. Slobodni namještenici iz šaraške bojali su ga se, pa ĉak i > koji su s njim igrali odbojku. Njegovo lice, na kojem se nije pokazao ni najmanji traĉak iskrenosti, bilo je zastrašuj Posebno povjerenje koje je uţivao kod najviših rukovodilaca Ċer je bilo zastrašujuće. Gdje on stanuje? Ima li uopće Obitelj? Nikad nije svoje kolege posjećivao kod kuće, r.:: svoje slobodno vrijeme ikad provodio s kojim od njih izvan z.; instituta. O njegovoj se prošlosti nije znalo ništa osim da irr. ratnih odlikovanja na grudima, i osim toga što se jednom zirno pohvalio da stanoviti slavni maršal nije izrekao ni jedinu rijeĉ tokom rata koju on, Smolosidov, nije ĉuo. K; ga upitali kako je to moguće, odgovorio je da je bio mari liĉni radist. 192 I Tek što je pokrenuto pitanje kojem će se slobodnom namješteniku povjeriti magnetofon i vrpca iz strogo povjerljivog odjela, već je general Bulbanjuk, koji je donio vrpcu, naredio da je povjere Smolosidovu. Sad je Smolosidov postavljao magnetofon na mali politirani stolić, dok je general Bulbanjuk, kojega je glava bila nalik na golemi prezreli krumpir s izboĉinama umjesto nosa i ušiju, govorio: "Vi ste zatvorenik, Rubin. Ali nekoć ste bili komunist, i moţda ćete jednog dana opet biti."

"Ja sam i sad komunist", htio je uskliknuti Rubin, ali poni-ţavalo ga je što to mora dokazivati Bulbanjuku. "Naši organi, dakle, imaju povjerenja u vas. Sad ćete s ovog magnetofona ĉuti jednu drţavnu tajnu. Nadamo se da ćete nam pomoći da uhvatimo tu ništariju, tog saveznika izdajica naše zemlje. Oni ţele da naša znaĉajna nauĉna otkrića preĊu preko naših granica. Nije potrebno naglasiti da i najmanji pokušaj da se otkrije..." "Shvatio sam", prekinu ga Rubin, bojeći se iznad svega da mu neće dopustiti da radi na toj vrpci. Pošto je već davno izgubio svaku nadu u liĉni uspjeh, Rubin je proţivljavao ţivot ĉitavog ĉovjeĉanstva kao da je njegov vlastiti obiteljski ţivot. Ta vrpca koju još nije ĉuo već ga je liĉno vrijeĊala. Smolosidov pritisne dugme na "start". Rubin je uporno zurio u zvuĉnik magnetofona kao da traţi lice svog liĉnog neprijatelja. Kad bi Rubin tako netremice u nešto gledao, lice bi mu se steglo i postalo okrutno. Nikad se ne bi moglo oĉekivati milost od ĉovjeka s takvim licem. U tišini ureda uz tiho šuštanje vrpce slušali su dijalog uzbuĊenog, uţurbanog neznanca i staromodne flegmatiĉne gospoĊe. Sa svakom reĉenicom Rubinovo je lice sve više gubilo onaj strogi, ukoĉeni izraz i postajalo zbunjeno. Boţe moj, pa to uopće nije oĉekivao. Ovo je neka luda, ĉudnovata ... Vrpca je završila. Oĉekivalo se da Rubin nešto kaţe, ali u tom trenutku on nije znao što bi rekao. Trebalo mu je malo vremena da sve razmotri s razliĉitih strana. Opet je upalio cigaretu koja se u meĊuvremenu ugasila i rekao: "Pustite još jednom." Smolosidov pritisne dugme za vraćanje. Rubin je pun nade motrio njegove tamne ruke modrikastih prstiju. Napokon, Smolosidov bi mogao pogriješiti i ukopĉati snimanje umjesto reprodukcije. I

sve će biti izbrisano bez traga. Tada bi Rubin bio osloboĊen odluke. Rubin je pušio, gnjeĉeći prazan vrh cigarete meĊu zubima. Svi su šutjeli. Smolosidov nije pogriješio. Ukopĉao je pravo dugme. Još jednom su ĉuli glas mladog ĉovjeka, nervozan, gotovo oĉajan, i još jednom nezadovoljnu gospoĊu, mrzovoljastu i nejasnu. Rubin se iz svih sila trudio da zamisli zloĉinca, ali opsjedala ga je ta gospoĊa koju kao da je gledao pred sobom, ţena raskošne obojene kose, koja moţda i nije bila njena. Pokrio je lice rukama. Barbarska je bila i sama pomisao da se neko medicinsko otkriće 11 U prvom krugu 193 moţe smatrati drţavnom tajnom; takva se pomisao nije mogla roditi u normalnom mozgu razumne osobe. Jer lijek koji prvo pita za nacionalnost pacijenta, nije uopće lijek. A ĉovjek koji je odluĉio da telefonira u taj stan pod prismotrom vjerojatno uopće nije pojmio koliko je to opasno; Rubinu se dopao taj odvaţni mladić. Ali objektivno - objektivno, taj ĉovjek koji je htio uĉiniti ono što je smatrao pravednim, zapravo je napao pozitivne snage u povijesti. Ako prihvatimo ĉinjenicu da se prioritet u nauĉnim otkrićima priznaje kao vaţan i potreban za jaĉanje drţave, tko god ga podriva objektivno stoji na putu progresa. I mora b;-uklonjen. Osim toga, razgovor i nije bio tako bezazlen. Ono prestrašer ponavljanje rijeĉi "stranci". Dati im "nešto". To bi moglo znaĉ i nešto drugo osim lijeka. "Lijek" moţe biti samo šifra. Povije je poznavala takve sluĉajeve. Kako su baltiĉke mornare pozv: na oruţani ustanak? Rijeĉima: "Pošaljite nam ustav!" A to znaĉilo: Pošaljite ratni brod i desantni odred! Vrpca se zaustavila. Rubin je podigao lice s ruku, pogleda:; mrzovoljastog Smolosidova, glupog, naduvenog Bulbanjuka. Bi"j su mu odvratni. Nije imao volje ni da ih gleda. Ali ovdje, na ovom malom raskršću povijesti, upravo su oni objektivno predstavljali njene pozitivne snage. Ĉovjek se mora uzdići iznad liĉnih osjećaja.

Upravo takvi mesari, ali u vojno-politiĉkom odjelu, strpali Rubina u zatvor zato što nisu mogli podnijeti njegov talent poštenje. Upravo takvi mesari, ali u uredu vrhovnog vojnog t ca, ĉetiri su godine bacali u koš za papir desetke Rubinovih vapa kojima je dokazivao svoju nevinost. Ĉovjek se mora uzdići iznad svoje vlastite bijedne sudb I premda su ova dvojica zasluţila da ih se na licu mjesta u zrak jednom granatom, ĉovjek im je morao sluţiti, njima i svojoj zemlji, njenoj naprednoj ideji, njenoj zastavi. Rubin spusti cigaretu u pepeljaru i trudeći se da gleda ravr? u Sevastjanova, koji mu se u tom trenutku uĉinio pristojno-osobom, reĉe: "Dobro, u redu. Pokušat ćemo." Prekinuo se, za uzdahnuo. "Ali ako nemate osumnjiĉenih, neću biti u stanju ĉi... ĉovjek ne moţe snimiti svakoga u Moskvi. S ĉijim gl da ja ovo usporeĊujem?" Bulbanjuk ga umiri: "ĉetvoricu smo pokupili odmah telefonske kabine. Ali vjerojatno nije bio ni jedan od njih. I tu pet imena iz ministarstva. Pribiljeţio sam ih bez ĉina i navodim njihov sluţbeni poloţaj, tako da se ne bi bojali bilo optuţiti." On mu pruţi list iz notesa. Na njemu je bilo ispisano imena: 1. Petrov 2. Sjagoviti 3. Volodin 4. šĉevronok 5. Zavarzin Rubin proĉita i htjede zadrţati popis. 194 "Ne, ne!" upozori ga Sevastjanov oštro. "Smolosidov će drţati popis." Rubin ga vrati. Ta mjera opreza nije ga uvrijedila: bolje reći, bila mu je smiješna. Kao da se tih pet imena nije već usjeklo u njegovo pamćenje: Petrov, Sjagoviti, Volodin, šĉevronok, Za-varzin. Njegov dugogodišnji filološki studij postao je do te mjere dio njega samoga, da je ĉak i sad uz put primijetio

etimologiju tih imena: "sjagoviti" - ĉovjek koji daleko skaĉe; "šĉevronok" - ševa. "Zahtijevam", reĉe on suho, "da snimite još telefonskih razgovora ove petorice." "Dobit ćete ih sutra." Rubin malo promisli i reĉe: Još nešto, ţelim znati godine svakog pojedinog." On kimne u smjeru magnetofona. "Bit će mi potrebna ova vrpca na dulje vrijeme, i to još danas." "Poruĉnik Smolosidov će je imati kod sebe. Vama i njemu bit će dodijeljena soba u Strogo povjerljivom odjelu." "Već je pripremaju", reĉe Smolosidov. Iskustvo je pouĉilo Rubina da izbjegava opasnu rijeĉ "kada?", da ne bi i njemu postavili isto pitanje. Znao je da na ovome ima tjedan-dva posla, a da će, ako upita šefove: "Kad vam je to potrebno?" oni odgovoriti: "Sutra ujutro." Zato je upitao: "S kim mogu razgovarati o ovom poslu?" Sevastjanov upita Bulbanjuka i odgovori: "Samo s majorom Roitmanom. S Oskolupovom. I sa samim ministrom." Bulbanjuk upita: "Jeste li upamtili sve moje opomene? Da ih ponovim?" Rubin ustade bez dopuštenja i zaškilji na generala, kao da je on nešto maleno, slabo vidljivo. "Moram o tome razmišljati", reĉe on, ne obraćajući se nikome posebno. Nitko nije proturjeĉio. Rubin je duboko zamišljen izišao iz ureda, prošao kraj deţurnog i, nikoga ne primjećujući, krenuo po crvenom sagu stepeništa. Morao je dovesti Nerţina u ovu novu grupu. Kako bi mogao raditi bez iĉijeg savjeta? Problem će biti vrlo teţak. Rad je na glasovima tek poĉeo. Prve klasifikacije. Prva nomenklatura. UzbuĊenje znanstvenog rada rasplamsalo se u njemu. To je bila nova nauka - pronaći zloĉinca po otisku glasa. Do sada su ih identificirali po otiscima prstiju. To su zvali daktiloskopija, promatranje prstiju. Na tome se radilo stoljećima. Nova bi se nauka mogla nazvati promatranje glasova - tako bi je Sologdin nazvao - ili fonoskopija. I valja je stvoriti u roku od nekoliko dana.

Petrov, Sjagoviti, Volodin, Šĉevronok, Zavarzin. 195 34 NIJEMO ZVONO Naslonjen na mekano sjedalo autobusa do prozora, Nerţin je uţivao u ugodnom ljuljuškanju. Do njega je sjedio Ilarion Pavloviĉ Gerasimoviĉ, fiziĉar specijalist za optiku, malen ĉovjek uzanih ramena s upadljivo intelektualistiĉkim licem, i cvikerom poput špijuna na plakatu. "Znate, mislio sam da sam se na sve priviknuo", reĉe Nerţin, tiho dijeleći svoje dojmove s njim. "Nemam ništa protiv toga da sjedim golog tura na snijegu; pa ĉak i kad ljude trpaju u teretne vagone ili kad straţa razbija kovĉege, ništa me ne smeta, ništa ne prodire do mene. Ali jedna je struna u mom srcu još ţiva, neumrla - moja ljubav prema ţeni. Kad je ona u pitanju ja to ne mogu podnijeti. Da je vidim jednom na godinu i da mi ne dopuste da je poljubim? Zaista pljuju na nas." Gerasimoviĉ nabere svoje tanke obrve. One su izgledale kao da tuguju ĉak i dok je prouĉavao dijagrame. "Postoji vjerojatno samo jedan put do neranjivosti", odgovori ori, "a to je ubiti u sebi sve sklonosti i odreći se svih ţelja." Gerasimoviĉ je bio u Mavrinskoj šaraški svega nekoliko mjeseci i Nerţin još nije imao vremena da se s njim pobliţe upozna. Ali Gerasimoviĉ mu se nekako instinktivno dopao. Nisu nastavili razgovor već su odmah ušutjeli. Putovanje u posjetu bio je prevelik dogaĊaj u ţivotu zatvorenika. Bilo je to vrijeme da se preporodi duša koja je dotle spavala u pogrebnoj kripti. Na um su dolazile uspomene kojih se obiĉnim danima nikad ne bi prisjećali. Ćitavii godinu prikupljaš misli i osjećaje, da ih potrošiš u tim kratkim ĉasovima zajedno s nekim bliskim. Autobus se zaustavio pred vratima. Narednik straţe popeo se u autobus i dva

puta prebrojio zatvorenike koji su izlazili. Prije toga je nadstraţar u straţarnici već potpisao prijemnicu za sedam glava. Tada se narednik podvukao pod autobus, provjerio da v..-nitko nije vozio na amortizerima - ĉak ni bestjelesni duh ne bi bio u stanju da ondje visi više od jedne minute - i onda se vrano 196 u straţarnicu. Tek tada su se otvorila prva vrata, zatim druga. Autobus je prešao ĉarobnu crtu, i dok su mu vesele gume šapu-tale, jurnuo zaleĊenim putom kraj gaja. Mavrinski zekovi mogli su svoje izlete zahvaliti strogoj tajnosti njihovog instituta. Rodbina nije smjela znati gdje obitavaju njihovi ţivi leševi, jesu li dovedeni sa sto kilometara udaljenosti ili iz Kremlja, jesu li dovedeni s aerodroma ili s drugog svijeta. Vidjeli su samo dobro hranjene, dobro odjevene ljude bijelih ruku, koji su izgubili svoju nekadašnju razgovorljivost i tuţno se smješkali, uvjeravajući ih da imaju sve i da im ništa nije potrebno. Ti su posjeti bili veoma nalik na scene na starim grĉkim nadgrobnim ploĉama, bareljefima koji predstavljaju i mrtvaca i ţive roĊake koji mu podiţu spomenik. Ali na tim ploĉama uvijek postoji mala crta koja dijeli drugi svijet od ovoga. Ţivi s ljubavlju gledaju mrtvaca koji gleda u pravcu Hada, ni veseo ni tuţan, s jasnim pogledom koji izraţava duboko saznanje. Nerţin je okrenuo glavu da pogleda s breţuljka ono što gotovo nikad nije imao prilike vidjeti: zgradu u kojoj su ţivjeli i radili, zgradu od tamne cigle sa zarĊalom kupolom nad njihovom polukruţnom ĉudnovato lijepom sobom, a još više prastaru šesterokutnu kulu. Na juţnoj fasadi, gdje je bila smještena Akustika, Sedmica, Projektni ured i Jakonovljev ured, ujednaĉeni redovi prozora, koji se nisu mogli otvoriti, gledali su jednoliĉno i ravnodušno; stanovnici predgraĊa i Moskovljani koji su dolazili u šumicu nedjeljom nisu mogli ni zamisliti koliko je istaknutih ţivota, pogaţenih nada, ţarkih strasti i drţavnih tajni sakupljeno, nagurano, izmiješano i ugrijano do usijanja u toj usamljenoj, staroj zgradi u predgraĊu. Ćak i unutar zgrade svuda je vladala tajnovitost. Jedna soba nije znala ništa o susjednoj. Jedan susjed nije ništa znao o drugome. Oficiri sluţbe

sigurnosti nisu znali ništa o dvadeset dvije mahnite, nerazumne ţene, slobodne suradnice, kojima je bilo dopušteno da ulaze u tu mraĉnu zgradu. I jednako kao što te ţene nisu znale jedna za drugu - to je moglo znati samo nebo, a moţda kasnije historija - nitko nije znao da su sve dvadeset i dvije, usprkos maĉu koji im je visio nad glavom, ovdje pronašle neku tajnu sklonost, zavoljele nekoga i potajno se s njim ljubile, ili se kome smilovale i dovele ga u vezu s njegovom obitelji. Otvorivši tamnocrvenu kutiju za cigarete, Gleb Nerţin zapali s onim specijalnim uţitkom koji cigareta moţe pruţiti u specijalnim trenucima neĉijeg ţivota. Premda je njegova pomisao na Nadju bila vrhunska pomisao koja je iskljuĉivala sve druge, njegovo tijelo uţivajući u novosti putovanja, osjećalo je ţelju da se i dalje vozi. Da vrijeme stane, da autobus vjeĉno vozi tim snjeţnim putom s crnim tragovima guma, pokraj tog parka, bijelog od mraza, koji je pokrivao granje drveća, pokraj djece koja su protrĉavala kraj njih, ĉije glasove Nerţin kao da nije ĉuo još od poĉetka rata. Vojnici i zatvorenici nikad ne ĉuju djeĉje glasove. Nadja i Gleb ţivjeli su zajedno godinu dana, godinu dana trĉanja s mjesta na mjesto s prepunim aktovkama. Oboje su bili studenti pete godine, pisali su diplomske radove i polagali drţavne ispite. 197 Tada je došao rat. Sad su već neki ljudi imali smiješnu kratkonogu djeĉicu koja su trĉala naokolo. Ali oni nisu. Jedan mali djeĉak poĉeo je trĉati preko ceste. Vozaĉ je oštro skrenuo da ga izbjegne. Djeĉak se preplašio, stao, podigao ruĉicu u tamnomodroj rukavici do rumenog lica. Nerţin, koji godinama nije razmišljao o djeci, iznenada posve jasno shvati da je Staljin oteo njemu i Nadji„djecu.. Ĉak i ako njegov rok isteĉe, ĉak i ako

opet budu zajedno, njegovoj ţeni će biti trideset šest godina, moţda i ĉetrdeset. Bit će prekasno za dijete. Deseci djece odjevene u raznobojnu odjeću sklizali su se po jezercu. Autobus je skrenuo u pokrajnje ulice i poĉeo drndati preko kaldrme. Opisi zatvora uvijek istiĉu strahote. Ali nije li još mnogo uţasnije kad strahota nema? Kad se strahota nalazi u sivoj metodologiji godina? U zaboravljanju da je tvoj jedan jedini ţivot na zemlji razoren? U tome što si spreman da nekoj svinjskoj njušci to oprostiš? Da su tvoje misli obuzete time, kako ćeš sa zatvorskog pladnja pograbiti okrajak hljeba umjesto sredine; kako ćeš dobiti nepoderano rublje koje neće biti pretijesno poslije slijedeće kupke? Ĉovjek to mora proţivjeti; to se ne moţe zamisliti. Da bi ĉovjek pisao ovakve retke kao što je: "Sjedim za rešetkama, u zatvorskoj memli", ili "tamnicu mi otvorite i dajte mi svjetlost dana, crnooku ljepoticu", ne mora biti u zatvoru; sve se to moţe lako zamisliti. Ali to je samo osnovno. Samo u beskonaĉnim, neprekinutim godinama moţe sazreti pravi doţivljaj zatvora. Nadja je pisala u svom pismu: "Kad se vratiš..." Ali to je bilo baš najstrašnije. Nema povratka. Ĉovjek se ne moţe vratiti. Poslije ĉetrnaest godina na frontu i u zatvoru, vjerojatno u njegovom tijelu više nema ni jedne jedine stanice iz prošlosti. Oni se mogu samo iznova sastati. Nov, nepoznati ĉovjek, ući će noseći ime njenog muţa i ona će uvidjeti da onaj ĉovjek, njen ljubljeni, zbog koga se zatvorila i ĉekala ĉetrnaest godina, više ne postoji, da je išĉezao, molekulu po molekulu. Bilo bi dobro kad bi u tom drugom ţivotu opet jedno drugo zavoljeli. A ako ne bi? Ušli su u ulice moskovskog predgraĊa. U Mavrinu je po raspršenom sjaju na noćnom nebu izgledalo da ĉitava Moskva blista, da sja. Ali ovdje su se jedna za drugom redale jednokatnice i dvokatnice već davno oronule, s otpalom ţbukom, iskrivljenih plotova. Doista, nitko ih nije ni dirnuo od poĉetka rata, jer se napor morao ulagati na drugoj strani. Ali

na selu, recimo izmeĊu Rjazana i Ruzajevke, kakvi će tamo biti krovovi? Kakve kuće?, Autobus je dojurio do širokog, prometnog staniĉnog trga i i prešao ga. Još jednom: tramvaji, trolejbusi, automobili, ljudi.j 198 Policija je imala nove, jarke crveno-ljubiĉaste uniforme koje Ner-ţin nikad prije nije vidio. Neshvatljivo kako ga je Nadja mogla ĉekati tolike godine! Da se kreće meĊu tom uţurbanom gomilom koja neprestano hita da nekamo stigne, da osjeća na sebi poglede muškaraca, a nikad se ne pokoleba u srcu! Nerţin je zamišljao kako bi bilo da je situacija obratna: da je Nadja zatvorena, a on slobodan. On to moţda ne bi mogao podnijeti ĉak ni godinu dana. Nikad prije nije mogao ni slutiti da je u toj slabašnoj djevojci tako granitna odluĉnost. Dugo vremena sumnjao je u njenu izdrţljivost, ali sad je osjećao da Nadji nekako više nije ni teško ĉekati. Još dok je bio u tranzitnom zatvoru Krasnaja Presnja poslije pola godine preslušavanja, kad je prvi put dobio dozvolu da napiše pismo, Gleb je pisao Nadji s batrljkom olovke na istrganom komadu papira za pakovanje, sloţenog u trokut, bez marke: "Draga moja! Ĉetiri godine rata ĉekala si me - ne ljuti se što si ĉekala uzalud; sad će biti još deset godina. Ĉitavog ţivota sjećat ću se, poput sunca, naše kratke sreće. Ali sad se osjećaj slobodnom. Nema potrebe da i tvoj ţivot bude uništen. Udaj se!" Iz ĉitavog pisma Nadja je shvatila samo jedno: "Znaĉi, prestao si me voljeti! Kako me moţeš predati drugome?" ţene! Ĉak i na frontu kod Dnjeparskog mostobrana uspjela se probiti do njega s krivotvorenim ispravama Crvene armije, u muškoj vojniĉkoj bluzi koja joj je bila prevelika, podvrgavana preslušavanjima i pretresima. Došla je da ostane uz svoga muţa, ako moţe, do kraja rata - ako on pogine, da umre i ona, ako on preţivi, da preţivi i ona. Kod mostobrana, koji je još nedavno bio smrtonosna stupica, ali je trenutno

bio miran, zarašten ravnodušnom travom, ugrabili su nekoliko kratkih dana svoje rastrgane sreće. Ali vojske su se probudile, krenule u napad i Nadja se morala vratiti kući, opet u onoj istoj nespretnoj vojniĉkoj bluzi, s istim krivotvorenim ispravama. Mali kamion odveo ju je kroz ĉistinu u šumi, i dugo mu je još vremena mahala. Na autobusnim stanicama gomile su stajale u neurednim repovima. Kad bi došao trolejbus, neki su ostali na svojim mjestima dok su se drugi gurali naprijed. Na Sadovom bulevaru njihov je svijetloplavi autobus, poluprazan i zamaman, prošao kraj autobusne stanice i zaustavio se kod semafora. Jedan bjesomuĉni Moskovljanin dotrĉao je do njega, skoĉio na papuĉicu i stao lupati po vratima viĉući: "Idete li na Kotelniĉeski kej? Kotelni-ĉeski kej?" "Ne, ne, ne smijete gore!" povikao je jedan od straţara, mašući mu rukom da siĊe. Urlajući od smijeha, stakloduvaĉ Ivan mu dovikne: "Naravno da ide! Baš tamo ide. Sjedi, odvest ćemo te." Ivan nije bio politiĉki zatvorenik i posjete su mu bile dozvoljene svakog mjeseca. Svi su se zekovi nasmijali. Moskovljanin nije mogao razumjeti kakav je to autobus i zašto se ne smije popeti. 199 Ali bio je navikao da se mnogo štošta ne smije - i iskoĉio je. Pet-šest ostalih putnika koji su se natiskali za njim zateturali su prema natrag. Svijetloplavi autobus skrenuo je lijevo na Sadovi bulevar. To je znaĉilo da ne idu u Butirku. Vjerojatno u Taganku. Nerţin se nikad ne bi bio razdvojio od svoje ţene, i mirno bi proveo ţivot baveći se numeriĉkom integracijom diferencijalnih jednadţbi da nije bio roĊen u Rusiji, ili da je bio roĊen u drugo vrijeme, ili da je bio ĉovjek drugoga soja. U jednom odlomku u Devedeset tri od Victora Hugoa, Lante-nac sjedi na pješĉanoj duni. On istovremeno vidi nekoliko zvonika i svako zvono je u pokretu. Sva zvona zvone na uzbunu, ali olujni vjetar odnosi zvuk, i on ništa ne ĉuje. Na isti taj naĉin, zahvaljujući nekom ĉudnovatom unutarnjem osjetilu, Nerţin je već od prvih mladenaĉkih godina slušao to nijemo zvono - sva stenjanja, krikove, jadikovke umirućih, koje stalan, uporan vjetar odnosi daleko od ljudskih ušiju.

Odrastao je ne proĉitavši ni jednu jedinu knjigu od Mayne Reida, ali u dobi od dvanaest godina proĉitao je gomilu Izvestija visoku kao on sam i prouĉio izvještaje o procesu protiv inţenjera sabotera. Od samog poĉetka djeĉak nije vjerovao ono što ĉita. Nije znao zašto - njegov razum to nije mogao pojmiti - ali je jasno vidio da je sve to laţ, sama laţ. On je poznavao inţenjere u obiteljima svojih drugova i nije mogao zamisliti da bi takvi ljudi poĉinjali sabotaţu. U trinaestoj i ĉetrnaestoj godini Gleb nije trĉao na ulicu da se igra kad bi završio s uĉenjem, već bi sjeo i ĉitao novine. Poznavao je po imenu sve partijske rukovodioce, njihove poloţaje, sovjetske vojne rukovodioce, sovjetske ambasadore u svakoj zemlji i strane ambasadore u Sovjetskom Savezu. Ĉitao je sve govore s kongresa, i uspomene starih boljševika, i promjenljivu povijest Partije - postojalo je nekoliko verzija, a svaka je bila drukĉija. I u školi su već u ĉetvrtom razredu poĉeli prouĉavati elemente politiĉke ekonomije, a od petog razreda nadalje imali su gotovo svaki dan sat društvenih nauka. Dali su mu da ĉita U spomen Herzenu, a mnogo puta se iznova navraćao na svezak Lenjina. Ili zato što mu je uho bilo još mlado, ili zato što je ĉitao više od onoga što stoji u novinama, on je jasno osjećao laţ u pretjeranom, odvratnom uzdizanju jednog ĉovjeka, uvijek jednog ĉovjeka! Ako je on sve, ne znaĉi li to da su svi ostali ljudi ništica: Iz ĉistog protesta Gleb se nije mogao njime zanositi. Gleb je bio tek u devetom razredu onog prosinaĉkog jutra kad je pogledao u izlog s novinama i proĉitao da je Kirov ubijen I iznenada mu je, poput zasljepljujućeg svjetla, postalo jasno da je Kirova ubio Staljin, nitko drugi. Zato što je on bio jedini koji se mogao okoristiti njegovom smrću! Obuzeo ga je osjećaj bolne usamljenosti - odrasli ljudi koji su se gurali oko Jijega nisu shvaćali tu jednostavnu istinu.

Tada su isti oni stari boljševici, koji su proveli ĉitavu rev luciju i kojima je ona znaĉila ĉitav ţivot, poĉeli su tucetima : 200 stotinama išĉezavati u ništavilo. Neki su, ne ĉekajući da ih uhapse, progutali otrov u stanu; ostali su se vješali u svojim ladanjskim kućama. Ali većina je dopustila da ih uhapse, pojavili bi se u sudnici i neobjašnjivo se kaj ali, glasno se optuţivali za najgore zloĉine i priznavali da su sluţili svim stranim špijunskim sluţbama svijeta. Bilo je to tako pretjerano, tako grubo, tako namješteno, da je samo kamenom uhu mogla promaći ta laţ. Zar ljudi zaista nisu ĉuli? Ruski pisci, koji su se usuĊivali tvrditi da su duhovni nasljednici Puškina i Tolstoja, ispisivali su odvratne sladunjave pohvale tiranu. Ruski kompozitori, obrazovani u konzervatoriju u Herzenovoj ulici, polagali su svoje udvorne pjesmotvore pred njegov pijedestal. Glebu Nerţinu to je nijemo zvono grmjelo tokom ĉitave mladosti. U njemu se rodila nepokolebiva odluka: saznati i razumjeti! Saznati i razumjeti! šetajući po bulevarima svog rodnog grada u doba kad bi bilo prikladnije da uzdiše zbog djevojke, Gleb je sanjario o danu kad će sve dokuĉiti, i kad će moţda prodrijeti meĊu one zidove gdje su se svi oni ljudi, kao jedan, optuţivali prije smrti. Moţda se unutar tih zidova to moţe razumjeti. U to doba nije znao ime tog zatvora, a ni ĉinjenicu da se naše ţelje, ako su uistinu velike, zacijelo ispunjavaju. Godine su prolazile. Sve se ostvarivalo i ispunjavalo u ţivotu Gleba Nerţina, premda katkada sve nije bilo ni lako ni ugodno, šĉepali su ga i odveli upravo na ono mjesto, i upoznao je one koji su još bili ţivi, koji nisu bili iznenaĊeni njegovim sumnjama i koji su imali još stotinu puta više toga da ispriĉaju. Sve je bilo ispunjeno i ostvareno, ali Nerţinu nije preostao ni njegov posao, ni vrijeme, ni ţivot - ni supruga. Kad jednom jedna velika strast obuzme dušu, ona izbaci sve ostalo. U nama nema mjesta za dvije strasti. ... Autobus je zakloparao preko mosta nad Jauzom i nastavio voţnju po beskonaĉnim, krivudavim, neprijaznim ulicama.

Nerţin napokon reĉe: "Dakle, ne vode nas u Taganku? Kamo idemo? Ne razumijem." Gerasimoviĉ, razbudivši se iz sliĉnih mraĉnih misli, odgovori: "Ovo je Bedem Lefortova. Idemo u Lefortovski zatvor." Vrata su se otvorila pred autobusom. Ušao je u straţnje dvorište i zaustavio se pred dvokatnim krilom izgraĊenim uz visoki zatvor. Potpukovnik Klimentjev već je stajao tamo, vrlo mladenaĉka izgleda, bez bluze i kape. Istina, ovdje je bilo manje hladno. Pod gustim, oblaĉnim nebom, prostirala se sumorna studen bez vjetra. Na potpukovnikov znak straţari iziĊoše iz autobusa i posta-više se u red, i samo su dvojica U zadnjim uglovima ostali sjediti s pištoljima u dţepu. Zatvorenici nisu imali vremena da promatraju glavni dio zatvora. Pošli su za potpukovnikom u zgradu. Pred njima se pruţao dugaĉak uzan hodnik na kojem je bilo sedam otvorenih vrata. Potpukovnik je išao pred njima i odluĉno izvikivao naredbe, kao u borbi: "Gerasimoviĉ - ovamo! Luka-šenko - tamo! Nerţin - u treću!" 201 Jedan po jedan zatvorenici su ulazili u sobe. Klimentjev im je doflfjelio svakome po jednog od sedam stra-ţara. Nerţina je zapao prerušeni gangster. Sve su te sobe bile istraţni uredi: kroz rešetkaste prozore prodiralo je vrlo malo svjetla; isljednikov stolac i stol nalazili su se pred prozorom; mali stolić i klupica bili su za zatvorenika. Nerţin privuĉe naslonjaĉ bliţe vratima, namjestivši ga za ţenu. Za sebe uzme neudobnu klupicu s procijepom koji je prijetio da ga uštine. Upravo na takvoj stoliĉici, iza istog ovakvog stola, nekad je prosjedio šest mjeseci istrage. Vrata su ostala otvorena. Nerţin je ĉuo kako lagane petice njegove ţene lupkaju po hodniku, i njen mili glas: "U ovu?" I ona je ušla. 202 35

BUDI NEVJERNA! Kad je oronuli kamion preskaĉući preko ogoljelog borovog korijenja i škripeći po pijesku odveo Nadju s fronta, Gleb je stajao daleko na šumskoj ĉistini, i šuma ga je progutala postajući sve duţa, mraĉnija i uţa; tko im je tada mogao reći da njihova razdvojenost ne samo da neće završiti s ratom, već da je zapravo tek zapoĉela? Uvijek je teško ĉekati da se muţ vrati iz rata. Ali najteţe od svega su posljednji mjeseci prije rata. Po krhotinama granata i mecima ne raĉuna se koliko se dugo ĉovjek bori. I tada su prestala dolaziti pisma od Gleba. Nadja je trĉala u susret poštaru. Pisala je muţu, njegovim prijateljima, njegovim pretpostavljenima. Svi su šutjeli kao grob. Nije bilo ni jedne veĉeri u proljeće 1945. kad se topovske salve nisu prolamale zrakom. Zauziman je jedan grad za drugim: Konigsberg, Breslau, Frankfurt, Berlin,, Prag. Nije bilo pisama. Njene su nade jenjavale. Poĉela ju je obuzimati apatija. Ali to nije sebi smjela dopustiti. Ako je ţiv i ako se vrati, predbacit će joj što je gubila vrijeme. Radila je kao crv dan za danom, pripremila se za postdiplomski studij kemije, uĉila je strane jezike i dijalektiĉki materijalizam - a plakala je samo noću. Iznenada, po prvi put, Nadji nije isplaćena njena mjeseĉna pripomoć kao ţeni oficira. Stoga je povjerovala da je ubijen. Tada je završio ĉetverogodišnji rat. Ljudi su trĉali ulicama, pomahnitali od radosti. Neki su pištoljima pucali u zrak. Svi su zvuĉnici u Sovjetskom Savezu emitirali pobjedniĉke koraĉnice nad izgladnjelom i ranjenom zemljom. Nisu joj javili da je ubijen. Rekli su da je nestao. I njeno je srce, koje je zato što je ljudsko, odbijalo da se pomiri s neĉim što se više ne moţe ispraviti, poĉelo izmišljati 203 "i i bajke. Moţda su ga poslali u neku tajnu misiju. Moţda mu je povjeren neki specijalan zadatak. Pokoljenje, odgojeno u sumnji i tajnovitosti, zamišljalo je tajne ĉak" i tamo gdje ih nije bilo:.....--

Došlo" je""vfuce juţno ljeto, ali sunce nije" sjalo za NerţirtOVu udovicu. A ipak je ţivjela kao i prije, uĉeći kemiju, jezike i dijalektiĉki materijalizam, bojeći se da ne bude nezadovoljan kad se vrati. Prošla su ĉetiri mjeseca. Došlo je vrijeme da se prizna da taj ĉovjek više nije ţiv. A tada je stigao iskrzani trougao papira iz Krasne Presnje: "Jedina moja! Sad će biti još deset godina!" Oni koji su joj bili bliski nisu je mogli razumjeti. Saznala je da joj je muţ u zatvoru - i razvedrila se i postala vesela. Sad opet nije bila sama na zemlji. Kakva sreća da nije u pitanju petnaest godina, ni dvadeset pet godina! Samo se iz groba nitko ne vraća. Ljudi se s robije vraćaju. Sad, kad posrijedi nije bila smrt, kad više nije bilo onog uţasnog unutarnjeg beznaĊa, kad je preostao samo teret i prijetnja, Nadja je osjetila novu snagu. On je u Moskvi. Znaĉi da mora poći u Moskvu i spasiti ga. Ĉinilo joj se da je dovoljno da bude kraj njega, pa da ga spasi. Ali kako doći do Moskve? Naši potomci nikad neće biti u stanju zamisliti što je u to doba znaĉilo putovati bilo kamo, a posebno u Moskvu. U prvom redu, jednako kao u tridesetim godinama, svaki je graĊanin morao ispravama dokazati zašto ne ostaje na svom mjestu i kakva ga sluţbena potreba prisiljava da opterećuje prijevozna sredstva svojom osobom. Poslije toga izdali bi mu propusnicu, koja mu je davala pravo da stoji u redu na stanici tjedan dana, da spava na pljuvaĉkom pokrivenom podu ili da plašljivo ugura mito na straţnja vrata blagajniĉke kabine. Nadji je uspjelo da se upiše na inaĉe nedostiţni postdiplomski studij u Moskvi. Pošto je trostruko platila kartu, otišla je u Moskvu avionom, drţeći na koljenima aktovku pretrpanu udţbenicima i pustene ĉizme za sjeverne šume, koje su oĉekivale njenog muţa. Bilo je to ono ĉudesno vrhunsko razdoblje u ţivotu kad nam neke dobre sile

pomaţu te uspijevamo u svemu. Najistaknutiji postdiplomski institut u zemlji primio je tu nepoznatu djevojku iz provincije bez imena, bez novaca, bez veza i bez zvrjanja telefona... Ali na kraju se utvrdilo da je sve to bilo mnogo lakše nego dobiti posjetu za tranzitni zatvor Krasnaja Presnja. Posjete nisu bile dopuštene. Nikome. Svi su kanali GULAG-a bili preopterećeni - sa Zapada je dolazila bujica zatvorenika, kakvu nije mogla zamisliti ni najbujnija mašta. Ali kod straţarnice, na brzu ruku sklepane iz grubih dasaka ĉekajući da joj odgovore na jednu od njenih beskorisnih molbi Nadja je vidjela kako izvode red zatvorenika iz neobojenih drvenih vrata zatvora do gata na rijeci Moskvi. Neki sretni bljesak intuicije otkrio je Nadji da se Gleb nalazi meĊu njima. 204 Izveli su najmanje dvije stotine ljudi. Svi su se nalazili u onom prijelaznom stanju u kojem ĉovjek kaţe zbogom svojoj "slobodnoj odjeći" i preuzima sivocrnu odjeću zeka. Svaki od njih još uvijek je zadrţao nešto što je podsjećalo na njegov prijašnji ţivot: vojniĉku kapu sa štitnikom i šarenom vrpcom, ali bez širita i zvijezde, koţne ĉizme koje još nisu bile prodane za kruh ili završile u rukama kriminalnih bandi u zatvoru, svilenu košulju razde-ranu svom duţinom na leĊima. Svi su bili ošišani do gole koţe i na jedan ili drugi naĉin štitili su glavu od ljetnog sunca. Svi su bili neobrijani i svi su bili mršavi, a neki su bili na granici potpune malaksalosti. Nadja nije morala tragati. Odmah je osjetila gdje je Gleb, i onda ga ugledala. Hodao je u vunenoj vojniĉkoj bluzi, raskopĉana ovratnika, s crvenim širitima artiljerijskog oficira još uvijek na rukavu, dok se na grudima jasno vidjelo tamnije mjesto na kojem su nekad bila ratna odlikovanja. Hodao je s rukama na leĊima poput ostalih. Nije podizao pogled prema sunĉanim otvorenim prostranstvima na breţuljku, za koje bi ĉovjek pomislio da će privući zatvorenikov pogled, a nije se obazirao ni na ţene koje su stajale po strani s paketima. U tranzitnom zatvoru nitko nije primao pisma, i on nije znao da je Nadja u Moskvi. Mršav i pepeljasta lica poput njegovih drugova, ipak je jasno izraţavao odobravanje, dok je s

najnapetijom paţnjom slušao svog susjeda, visokog starca sijede brade. Nadja je stala trĉati i izvikivati ime svog muţa, ali zbog razgovora i glasnog laveţa policijskih pasa on je nije ĉuo. Potpuno bez daha nastavila je i dalje trĉati da ga ne izgubi iz vida. Strašno je bilo što je mjesecima morao trunuti u mraĉnim i smrdljivim ćelijama. Kakav je uţitak bio vidjeti ga ovdje pored nje. Kako se ponosila što se nije slomio. A i boljelo ju je što ne tuguje, što je zaboravio svoju ţenu. Po prvi put osjetila je bol zbog sebe - sumnju da prema njoj nije postupao pravedno, da ţrtva nije on, nego ona. Sve je to osjetila u jednom jedinom trenutku. Straţari su stali vikati na nju; uţasni, dresirani krvoloĉni psi natezali su uzice, izvijali se i lajali, zakrvavljenih oĉiju. Otjerali su Nadju. Kolona se protegla po uskom breţuljku te nije bilo mjesta gdje bi se mogla ugurati kraj nje. Posljednji su straţari ostali daleko u zaĉelju, zatvarajući zabranjeni prostor izmeĊu njih i zatvorenika, i idući za njima Nadja više nije mogla uhvatiti korak s kolonom. Spustila se niz brijeg i nestala iza druge ĉvrste ograde. Noću, kad ih stanovnici Krasne Presnje nisu mogli vidjeti, dugaĉki vlakovi marvinskih vagona stizali su u tranzitni zatvor. Odredi straţara sa svjetiljkama u rukama, uz laveţ pasa i povremene povike, kletve i udarce utovarivali su po ĉetrdeset zatvorenika u jedan vagon i na tisuće ih otpremali u Peĉoru, Intu, Vor-kutu, Sovetsku Gavan, Norilsk, Irkutsk, Ĉitu, Krasnojarsk, Novo-sibirsk, Centralnu Aziju, Karagandu, Dţezkazgan, Pribalkaš, Irtiš, Tobolsk, Ural, Saratov, Vjatku, Vologdu, Perm, Solviĉegodsk, Ribinsk, Potminsk, Suhobezvodinsk, i brojne druge bezimene manje logore. Ostale su zatvorenike, u skupinama po stotinu ili dvije, 205 I odvodili danju u teretnim kamionima na mjesta oko Moskve, kao što su Serebrjani Bor, Novi Jerusalim, Peršino, Hovrino, Beskud-nikovo, Himki, Dmitrov, Solneĉnogorsk, a noću i u samu Moskvu, gdje su iza barijera drvenih plotova, iza spletova bodljikave ţice gradili veliku, modernu prijestolnicu.

Sudbina je Nadju neoĉekivano nagradila: Gleba nisu odveli na Arktik, već su ga iskrcali u Moskvi u malom logoru koji je zidao golemu stambenu zgradu za rukovodioce MVD-a, polukruţnu kuću na Kaluţskim vratima. Kad je Nadja, gotovo izvan sebe, pojurila tamo k njemu u prvu posjetu, uĉinilo joj se da je već napola osloboĊen. Na Bolšoj Kaluţskoj ulici kretale su se limuzine, a meĊu njima i pokoja diplomatska kola. Autobusi i trolejbusi zaustavljali su se kod ulaza u Neskuĉni perivoj, gdje je bila smještena straţarnica logora - poput obiĉnog ulaza u gradilište. Visoko gore, gradnja je vrvjela ljudima u prljavoj, rastrganoj odjeći, ali svi radnici na gradnjama tako izgledaju i ni jedan od prolaznika nije pogodio da su to zekovi. A onaj tko je pogodio, drţao je jezik za zubima. Bilo je Jto vrijeme jeftinog novca i skupoga kruha. Nadja je štedjela~na hrani, prodavala stvari i nosila muţu pakete. Vlast je uvijek uzimala pakete. Ali nisu ĉesto dopuštali posjete. Gleb nije ispunjavao svoju normu na radu. Na posjetama bilo ga je nemoguće prepoznati. Kao kod svih samopouzdanih ljudi, nesreća je na njega dobro djelovala. Omekšao je, ljubio je ţeni ruke i slijedio iskrice u njenim oĉima. Ovo za njega više nije bio zatvor. Logorski ţivot, koji prelazi svojom okrutnošću sve što je poznato o ţivotima ljudoţdera i štakora, i njega je pognuo. Ali on se svjesno doveo do one granice iza koje ĉovjek više ne osjeća samosaţaljenje, i iskreno je i uporno ponavljao: "Draga! Ti ne znaš šta na sebe preuzimaš. Ĉekat ćeš me godinu dana, ĉak tri, ĉak pet - ali što kraj bude bliţe, to će teţe biti ĉekati. Posljednje će godine biti najnepodnošljivije. Mi ne mamo djece. Nemoj dakle uništavati svoju mladost. Ostavi me Udaj se ponovo!" Nadja je tuţno tresla glavom. "Traţiš izliku da me se oslobodiš?" Zatvorenici su ţivjeli u nedovršenom krilu stambene zgrać. koju su gradili. Kad bi ţene koje su donosile pakete, silazile i trolejbusa, vidjele bi dva-tri prozora muške spavaonice iznaa ograde i muškarce koji bi nagrnuli na prozore. Katkad bi se vidjele i zatvorske prostitutke. Jedna je prostitutka na prozoru grlila svog logorskog "muţa" i vikala preko ograde

njegovoj zakonitoj ţeni: "Dosta toga faćkanja, kurvo! Ovamo taj paket, i gubi Ako te još jednom vidim kod straţarnice, cijelo ću ti lice grepsti." Pribliţavali su se prvi poslijeratni izbori za Vrhovni se U Moskvi su se za njih energiĉno pripremali. Bilo je nepoţe:. zadrţati pedesetosmaše u Moskvi. Naravno, bili su to dobri nici. Ali moglo je sve ispasti nezgodno. A budnost je bila sla! I tako, da bi ih sve preplašili, trebalo je otpremiti bar nekolic 206 I Uţasne zahodske priĉe stale su kolati logorima, kako će uskoro poĉeti transport zatvorenika na sjever. Zatvorenici koji su imali krumpira pekli su ih za putovanje. Da bi se zaštitilo glasaĉe, sve su posjete u moskovskim logorima zabranjene prije izbora. Nadja je poslala Giebu ruĉnik u koji je bila ušivena sitna poruka: "Ljubljeni moj." Ma koliko godina prošlo i ma koliko oluja prohujalo nad našim glavama (ona se voljela izraţavati uzvišenim rijeĉima), tvoja će ti djevojĉica biti vjerna dok god ţivi. Kaţu da je tvoj odjel otpremljen dalje. Bit ćeš u dalekom kraju, na dugo godina otrgnut od naših sastanaka, od naših tajnih pogleda preko bodljikave ţice. Ako ti bilo kakva razonoda moţe olakšati teret u tom beznadno mraĉnom ţivotu - što onda? Pristajem, dragi, ĉak zahtijevam - budi mi nevjeran, sastaj se s drugim ţenama. Napokon, ti ćeš mi se ipak vratiti, zar ne?" 207 36 LIJEPO JE REĆI: "U TAJGU!" Ne poznavajući ni desetinu Moskve, Nadja je vrlo dobro poznavala sumorni zemljovid moskovskih zatvora. Zatvori su bili pravilno rasporeĊeni po glavnome gradu, smišljeno, tako da je svaka taĉka u gradu imala poneki zatvor u blizini. Predajući pakete, raspitujući se i idući u posjete, Nadja je postepeno upoznala razliku izmeĊu svesavezne Velike Lubjanke i provincijske

Male Lubjanke, otkrila da postoje istraţni zatvori po imenu KPZ na svakoj ţeljezniĉkoj stanici, više nego jednom bila u Butirki i u Taganki, znala koji tramvaji voze do Lefortova i Krasne Presnje, premda te stanice nisu bile oznaĉene na tramvajskim kartama. Sad je stanovala kraj zatvora Mornarska tišina, koji je bio razrušen 1917, a kasnije obnovljen i utvrĊen. Otkako se Gleb još jednom vratio iz dalekog logora u Moskvu, i to ovog puta ne u logor već u neku nevjerojatnu ustanovu specijalni zatvor gdje je hrana bila obiĉna i gdje su se bavili nauĉnim radom, Nadja je opet poĉela s vremena na vrijeme viĊa:: svog muţa. MeĊutim, ţene nisu smjele znati gdje su im muţe-, zatvoreni, te su za. te rijetke posjete zekove odvodili u razr moskovske zatvore. Najugodnije su posjete bile u Taganki. To nije bio zatvor zo politiĉke zatvorenike već za lopove, i pravila su bila vrlo labava- t Posjete su se odvijale u straţarskom klubu gdje su ĉuvari s har-monikama komunicirali s muzama. Zatvorenike su u otvoren autobusu dovozili kroz pustu Kamenšĉikovu ulicu. Ţene su ĉekale na ploĉniku i ĉak prije sluţbenog poĉetka posjete svai zatvorenik je mogao zagrliti svoju ţenu, postajati kraj nje, joj sve što su propisi branili, pa ĉak joj i nešto dodati iz u ruku. Same su se posjete odvijale priliĉno slobodno i neob vezno. Muţ i ţena sjedili su jedno kraj drugoga, i samo straţar je prisluškivao razgovore ĉetiri para. Butirka, koja je u biti takoĊer bila blag, veseo zatvor, ţenai se ĉinila veoma hladnom. Zatvorenike koji su dolazili u Butirkj i obje Lubjanke, odmah bi obradovalo općenito popuštanje u d: 208 I plini. Tu nije bilo zasljepljujućeg svjetla u "boksovima". Ĉovjek je mogao hodati hodnicima ne drţeći ruke na leĊima. Mogao je normalnim glasom razgovarati u ćelijama i viriti kroz okanca, leţati danju na drvenim leţajima, a katkada i spavati pod njima. Butirka je još u kojeĉemu bila popustljivija: noću se smjelo drţati ruke pod kaputom, i nisu ĉovjeku oduzimali naoĉale; dopuštali su šibice u ćelijama i

nisu istresali duhan iz cigareta, a kruh u paketima s hranom rezali su samo na ĉetiri dijela, a ne na sitne komadiće. Ţene nisu znale za sve te olakotne okolnosti. One su vidjele bedem visok sedam metara koji se protezao od jednog do drugog ugla Novoslobodske ulice. Vidjele su ţeljezna vrata izmeĊu snaţnih betonskih stupova, i druga, neobiĉna vrata koja su se polako otvarala mehaniĉkim putem, da bi propustila crne marice. A kad bi ţenama bilo dopušteno da uĊu u posjetu, vodili su ih kroz kameni bedem debeo dva metra i izmeĊu visokih zidova koji su okruţivali straviĉnu Pugaĉovljevu kulu. Obiĉni su zekovi vidjeli svoje posjetioce kroz dvije rešetke. Straţar je hodao prolazom izmeĊu rešetaka, kao u kavezu. Zekovi s višim poloţajem, zekovi iz šaraške, primali su svoje posjetioce za velikim stolom, pod kojim je ĉvrsta pregrada spreĉavala da se dodiruju nogama ili izmjenjuju bilo kakve znakove. Na ĉelu stola sjedio je straţar poput budnog kipa slušajući razgovor. Ali ono što je u Butirki izazivalo najveću potištenost bila je ĉinjenica da su se ti muţevi pojavljivali iz dubina zatvora, izvirili na pola sata iz debelih, memljivih zidova, smiješili se sablasno, uvjeravali svoje ţene da dobro ţive, da im ništa nije potrebno, i onda se vraćali meĊu zidove. Danas se po prvi put Nadjina posjeta odvijala u Lefortovu. Straţar u straţarnici oznaĉi nešto na svom popisu i pokaţe Nadji dugaĉku jednokatnicu. U goloj sobi s dvije duge klupe i dugaĉkim praznim stolom već je ĉekalo nekoliko ţena. Na stolu su poĉivale pletene košarice i platnene torbe za trţnicu, oĉigledno pune hrane. I premda su zekovi u šaraški bili dosta dobro hranjeni, Nadja, koja je u svojoj torbi donijela nešto skromnih prţenih kolaĉića, bila je povrijeĊena i pekla ju je savjest što ne moţe ponuditi svom muţu nešto ukusno ĉak ni jednom godišnje. Isprţila je tijesto rano ujutro, dok su ostale u spavaonici još spavale - od nešto bijelog brašna što je imala i preostalog maslaca i šećera. Nije mogla nabaviti bombone ili slastiĉarske kolaĉe, a i tako joj je ostalo vrlo malo novaca. Ta se posjeta poklapala s roĊendanom njena muţa, a ona mu nije imala što donijeti na dar. Htjela mu je

dati dobru knjigu, ali ni to nije mogla nakon posljednje posjete. Taj put mu je Nadja donijela knjigu Jesenjinovih stihova koju je nekim ĉudom uspjela nabaviti. Bilo je to isto izdanje koje je njen muţ nekad imao na frontu, i koje je nestalo kad su ga uhapsili, I zato je Nadja napisala na prvoj strani: "Ovako će ti se sve izgubljeno vratiti." Ali potpukovnik Klimentjev u njenoj je nazoĉnosti istrgnuo naslovnu stranu i vratio joj, rekavši da nikakve pismene poruke 14 U prvom krugu 209 ne smiju biti ukljuĉene u ono što se zatvoreniku predaje - posveta mora ići odvojeno, preko cenzora. Kad je za to saznao, Gleb joj je ljutito rekao: "Nemoj mi više donositi knjige." Oko stola su sjedile ĉetiri ţene, od kojih je jedna bila mlada s trogodišnjom djevojĉicom. Nadja ni jednu nije poznavala. Pozdravila ih je, a one su joj odzdravile i onda nastavile ţivahno razgovarati. Kod najudaljenijeg zida ţena od kojih trideset pet ili ĉetrdeset godina u vrlo starom krznenom kaputu sjedila je na klupici podalje od ostalih. Oko glave je svezala sivu maramu, tako izlizanu da se već vidjelo tkanje. Sjedila je prekrštenih ruku i uporno je zurila u pod pred sobom, ĉitavo njeno drţanje jasno je davalo do znanja da ţeli samo da je puste na miru i da joj nije do razgovora. Nije drţala nikakav paket u rukama niti kraj sebe. Grupa je bila spremna da primi Nadju, ali Nadja im se nije htjela pridruţiti. I ona je tog jutra htjela ostati nasamo sa svojim posebnim raspoloţenjem. Pribliţivši se ţeni koja je sjedila sama, upitala ju je: "Je li slobodno?" Ţena je podigla pogled. Oĉi su joj bile potpuno bezbojne. Vidjelo se da uopće nije shvatila što ju je Nadja upitala. Gledala je ravno kroz Nadju. Nadja je sjela omotavši se u svoj kaput od umjetnog karakila. I ona je ušutjela. U ovom trenutku nije htjela ĉuti ništa drugo, ni misliti ni na što drugo osim na Gleba i na razgovor koji će voditi; na ono što je vjeĉno išĉezavalo u magli prošlosti i magli budućnosti;

o onome što se nije ticalo ni njega, ni nje, već njih dvoje zajedno i što se obiĉno nazivalo otrcanom rijeĉju "ljubav". Ali nije mogla da ne ĉuje razgovor za stolom. Ţene su razgovarale o onome što njihovi muţevi dobivaju za jelo, što im stavljaju na stol ujutro i uveĉe i kako im ĉesto peru rublje. Kak„ su sve to znale? Zar su zlatne ĉasove svoje posjete tratile razg varajući o takvim stvarima? Nabrajale su kakvu su hranu, i k liko dekagrama i kilograma donijele sa sobom. Sve je to bio c one ţilave ţenske sklonosti koja porodicu ĉini porodicom i odr. va ljudski rod na ţivotu. Ali Nadja to nije gledala tako. Umjes: toga mislila je: kako je to uvredljivo, kako obiĉno, kako bijedr pretvarati te velike ĉasove u trivijalnost! Zar tim ţenama nik. nije palo na um da bi radije morale razmisliti tko se to usuc zatvoriti njihove muţeve? Napokon, njihovi su muţevi mogli i -biti iza rešetaka, pa prema tome, ne imati ni potrebe za tim pakt tima hrane. s Morale su dugo ĉekati. Posjeta je bila zakazana za deset smm prije podne, ali u jedanaest se još nitko nije pojavio. Sedmi posjetilac, sjedokosa ţena, došla je sva zadihan? • snije od ostalih. Nadja ju je upoznala za vrijeme prijašnje pc Bila je to prva rezbareva ţena i vrlo je spremno ispripovijec svoju povijest. Uvijek je oboţavala svog muţa i smatrala nijem. Ali on joj je rekao da je s njom nesretan zbog nj" psihološkog kompleksa, napustio ju je s djetetom i otišao k 210 goj. S tom crvenokosom ţivio je tri godine, a onda je morao u rat. U ratu je bio odmah zarobljen, ali u Njemaĉkoj je ţivio slobodno i ĉini se da je i tamo nalazio razonode. Kad se vratio iz njemaĉkog zarobljeništva uhapsili su ga na granici i dali mu deset godina. Iz Butirke je obavijestio svoju crvenokosu ţenu da je u zatvoru i zatraţio pakete. Ona je rekla: "Bilo bi bolje da je izdao mene nego svoju zemlju! To bih mu mogla lakše oprostiti." Onda je on zamolio svoju prvu ţenu da mu oprosti, i ona mu je poĉela donositi pakete i dolaziti u posjete - i sad joj se kleo na vjeĉnu ljubav.

Nadja se sjetila kako je rezbareva ţena pri tom ogorĉeno izjavila da je najbolje, kad muţevi sjede u zatvoru, prevariti ih "pa će nas, kad iziĊu, više cijeniti. Inaĉe će misliti da nas cijelo to vrijeme nitko nije htio, nitko nije poţelio". Sad je novonadošla već izmijenila tok razgovora za stolom. Pripovijedala je o svojim neprilikama s advokatima i pravnim centrom u Nikolskoj ulici. To se savjetovalište, nazivalo "Uzornim". Njegovi su advokati uzimali na tisuće rubalja od svojih klijenata i ĉesto posjećivali moskovske restorane - dok su sluĉajevi klijenata ostajali taĉno na onom mjestu gdje su bili i ranije, to jest nigdje. Ali na kraju su izgleda ipak prešli granicu. Sve su ih uhapsili, svima su natovarili po deset godina, i rijeĉ "uzorno" uklonjena je s natpisa u Nikolskoj ulici. Onda su i u neuzornom savjetovalištu novi advokati, kojima su nadomjestili stare, opet poĉeli uzimati tisuće rubalja i ostavljati sluĉajeve svojih klijenata na istoj taĉci. Advokati su u povjerenju tumaĉili da su ti veliki honorari potrebni zato što ih moraju podijeliti s drugima. Bilo ih je nemoguće kontrolirati. Moţda nisu dijelili ni s kim, usprkos tome što su uvijek davali na znanje da se taj posao odvija preko mnogih ruku. Bespomoćne su ţene hodale amo-tamo pred betonskim zidom zakona, Kao što su hodale pred sedam metara visokim zidom Butirke - nisu imale krila da ih prelete i morale su se l^anjati pred svakim vratima koja su se otvarala. Zakonske pro-ce3ure~lza tih zatvora za njih su bile nalik tajnim okretajima jednog moćnog stroja koji je - usprkos oĉiglednoj krivnji optuţenih i kontrastu izmeĊu njih i onih koji su ih uhapsili - katkada, kao u kakvoj lutriji, nekim ĉudom mogao izbaciti i zgoditak. I tako su ţene plaćale advokate ne za te zgoditke, već za svoje snove o njima. Rezbareva je ţena nepokolebljivo vjerovala da će jednoga dana ipak uspjeti. Po onome što je priĉala moglo se razabrati da je prodajom svoje sobe i od rodbine prikupila ĉetrdeset tisuća rubalja i da je sve to isplatila advokatu. Dosad je već imala ĉetiri advokata. Uloţene su tri molbe za pomilovanje i pet ţalbi. Pratila je napredovanje svih tih molbi i na mnogim su joj mjestima obećali da će njenom predmetu obratiti posebnu paţnju. Poznavala je po imenu sve tuţioce koji su radili u tri glavna tuţilaštva i udahnula je atmosferu prijemnih

kancelarija u Vrhovnom sudu i Vrhovnom Sovjetu. Poput mnogih lakovjernih ljudi, precjenjivala je vrijednost svake nadobudne primjedbe i svakog pogleda koji nije bio otvoreno neprijateljski. 211 "Morate pisati! Morate svima pisati!" energiĉno je ponavljala, nagovarajući druge ţene da se povedu za njenim primjerom. "Mu-ţivi nam stradaju. Sloboda neće doći sama po sebi. Morate pisati!" Ta je priĉa razbila Nadjino raspoloţenje, a i uznemirila joj savjest. Slušajući zaneseni govor ostarjele rezbareve ţene ĉovjek nije mogao da ne povjeruje da ih je ona sve nadmašila, da će zacijelo izvući muţa iz zatvora - i da se upita: "Zašto ne bih i ja mogla toliko napraviti? Zašto sam ja manje vjerna druţica?" Nadja je samo jednom poslovala s "uzornim" pravnim savjetovalištem. Sastavila je samo jednu molbu uz pomoć advokata i platila mu 2.500 rubalja. Izgleda da je to bilo premalo. Uvrijedio se i nije uĉinio ništa. "Da", reĉe ona tiho samo za sebe, "jesmo li sve uĉinile? Je li nam savjest ĉista?" ţene koje su za stolom razgovarale nisu je ĉule, ali se njena susjeda okrenula naglo prema njoj kao da ju je Nadja uvrijedila. "A što se moţe uĉiniti?" upita je neprijateljskim glasom. "Sve je to tlapnja! Ĉlan pedeset osam - to znaĉi doţivotni zatvor. Pedesetosmaši nisu zloĉinci, nego neprijatelji! Ne moţeš iskupiti pedesetosmaša ni za milijun!" Lice joj je bilo posve naborano. U glasu joj je zvuĉala ĉista, neublaţena patnja. Nadja je osjetila silnu samilost prema toj staroj ţeni. Kao da se ispriĉava zbog uzvišenosti svojih rijeĉi, odgovorila je: "Htjela sam reći da ne ĉinimo sve što moţemo. Napokon, ţene dekabrista ostavljale su sve i odlazile za svojim muţevima, ne ţaleći se i ne oklijevajući. Ako im ne moţemo pribaviti slobodu, moţda bi im mogli isposlovati izgnanstvo. Podnijela bih da ga otpreme u tajgu, u ma koju tajgu, ma gdje na Arktiku, gdje nikad nema sunca, i ja bih

otišla za njim, sve bih ostavila." ţena, koja je imala lice namrštene redovnice i kojoj je siva haljina bila posve iznošena, pogledala je Nadju zaprepašteno i s puno poštovanja. "Vi biste još uvijek imali snage da idete u tajgu? Kako ste sretni! U meni više nema snage nizašto. Mislim da bih se udala za bilo kojeg imućnog starca koji bi me htio uzeti." Nadja zadrhti. "I mogli ga ostaviti? Iza rešetaka?" Ţena uhvati Nadju za rukav kaputa. "Draga moja! Lako je bilo voljeti ĉovjeka u devetnaestom vijeku! Te ţene dekabrista - mislite li da su one izvršile neko herojsko djelo? Je li ih personalni odio pozivao da ispunjavaju upitnike za sluţbu sigurnosti? Jesu li morale sakrivati svoj brak kao da je zarazna bolest, da bi zadrţale svoj posao, da im ne oduzmu i posljednjih pet stotina rubalja mjeseĉno? Jesu li ih bojkotirali u zajedniĉkom stanu? Doĉekivali zviţdanjem kad su odlazile u dvorište po vodu, i nazivali ih "neprijateljima naroda"? Jesu li ih roĊene majke i sestre nagovarale da budu razumne i da se razvedu? Ne, naprotiv! Pratio ih je ushićeni mrmor najboljega društva! Milostivo su poklanjale pjesnicima legende o svojim podvizima. Odlazeći u Sibir svojim skupocjenim koĉijama nisu gubile, zajedno s pravom da ţive u Moskvi, svojih posljednjih bijednih deset kvadratnih metara; nis_: morale trti glavu takvim sitnicama kao što su crni znakovi u rad 212 noj knjiţici, ili smoĉnica u kojoj nema ni lonaca, ni zdjela, ni crnoga kruha! Lijepo je reći: "U tajgu!" Oĉigledno ne ĉekate jako dugo!" Glas tek što je nije izdao. Suze su ispunile Nadjine oĉi dok je slušala strastveno uvjeravanje svoje susjede. "Bit će uskoro pet godina kako mi je muţ u zatvoru", reĉe ona opravdavajući se. "A prije toga je bio na frontu..." "To nemojte raĉunati!" prigovori ţena ţestoko. "Nije ista stvar biti na frontu! Onda je lako ĉekati! Onda svi ĉekaju. Onda moţete otvoreno govoriti, ĉitati pisma! Ali ako ĉovjek mora ĉekati a uz to se još i skrivati - onda?"

Ušutjela je. Shvatila je da Nadji to ne mora tumaĉiti. Bilo je već 11 i 30. Napokon je ušao potpukovnik Klimentjev i debeo, neprijazan nadstraţar. Nadstraţar je poĉeo uzimati pakete, otvarati tvorniĉka pakovanja keksa i lomiti svaku domaću mesnu pitu napola. Lomio je i Nadjine kolaĉiće, traţeći kakvu umiješanu poruku, ili novac, ili otrov. Klimentjev je od svih pokupio dozvole za posjetu, upisao sva njihova imena u veliku knjigu, zatim se uspravio po vojniĉku i objavio jasnim glasom: "Paţnja! Jeste li upoznati s pravilima? Posjeta traje trideset minuta. Zatvorenicima ništa ne smijete davati. Zatvorenike je zabranjeno ispitivati o poslu, o ţivotu, o dnevnom redu. Kršenje tih pravila kaţnjivo je po kaznenom zakoniku. I nadalje, poĉevši od današnje posjete, zabranjeno je drţanje za ruke i ljubljenje. U sluĉaju prekršaja, posjeta će biti smjesta prekinuta." Pokorne su ţene šutjele. "Gerasimoviĉ, Natalija Pavlovna!" proĉita Klimentjev prvo ime. Nadjina susjeda ustane, i ĉvrsto koraĉajući u svojim predratnim pustenim ĉizmicama iziĊe u hodnik. 213 37 POSJETA Premda je plakala dok je ĉekala, Nadju je obuzelo blagdansko raspoloţenje kad je napokon ušla. Kad se pojavila na vratima Nerţin je već ustao da je doĉeka i smiješio se. Njegov je smiješak potrajao samo trenutak; ali osjetila je iznenadnu sreću: ostao joj je jednako blizak. Nije se izmijenio prema njoj. Tip bikovske šije u mekanom sivom odijelu, koji je izgledao kao bivši gangster, prišao je malom stoliću i pregradio usku sobicu, braneći im da se dodirnu. "Oh, ma hajde, dajte mi bar da je uhvatim za ruku", reĉe Nerţin ljutito. "Nije dopušteno", odgovori straţar, otvarajući teške vilice samo toliko da bi rijeĉi mogle izići. Nadja se blijedo nasmiješi i dade znak muţu da se ne svaĊa. Sjela je na

naslonjaĉ koji joj je pripremio. Na nekim mjestima dlake su stršale iz koţnate presvlake. Nekoliko je generacija isljednika sjedilo na tom naslonjaĉu, poslalo na stotine ljudi u grob, i uskoro pošlo za njima. "Pa, sretan ti roĊendan!" reĉe ona trudeći se da izgleda vesela. "Hvala." "Kakva sluĉajnost da je to baš danas." "Zvijezde." Već su se navikli da govore jedno s drugim. Nadja se trudila da ne obraća paţnju na tešku nazoĉnost stra-ţara koji ih je promatrao. Nerţin se trudio da sjedi tako da ga klimava stolica ne štipa. Stolić koji je stajao pred generacijama zatvorenika na preslušavanju, stajao je sada izmeĊu muţa i ţene. "Da ne zaboravim: donijela sam ti nešto malo da prigrizeš, prţene kolaĉiće. Znaš, kao što ih mama pravi, ţao mi je što nema ništa bolje." 214 "Budalice, nije ni to trebalo. Imamo svega." "Ali prţenih kolaĉića nemate, zar ne? A rekao si da ti više ne nosim knjige, ĉitaš li Jesenjina?" Nerţinovo se lice smraĉi. Prije više od mjesec dana netko je otkucao Šikinu da on ima Jesenjina, i Šikin mu je oduzeo knjigu, rekavši da je zabranjena. "Ĉitam." Ima li smisla u ciglih pola sata zalaziti u pojedinosti? Premda u sobi uopće nije bilo vruće - naprotiv, priliĉno svjeţe - Nad ja otkopĉa ovratnik na kaputu i otvori ga, jer je htjela svom muţu pokazati ne samo svoj novi krzneni kaput - o kome nije ništa rekao - već i novu bluzu. Nadala se takoĊer da će joj naranĉasta boja bluze malo oţivjeti lice; u ovom prigušenom svjetlu vjerojatno je izgledalo bljedunjavo. Jednim jedinim pogledom Nerţin obuhvati svoju ţenu - njeno lice, vrat i otvor na grudima. Nad ja zadrhti pod tim pogledom - najznaĉajnijim dogaĊajem tokom te posjete - i kao da se podigla njemu u susret. "Imaš novu bluzu. Pokaţi malo više." "A moja bunda?" na licu joj se pojavi izraz razoĉarenja. "Što je s bundom?"

"Nova je." "Pa zbilja", reĉe Gleb konaĉno. "Bunda je nova." Gledao je u crne kovrĉice ne znajući da je to karakil, i da li je pravi ili umjetni, jer on nikad ne bi bio u stanju razlikovati bundu od pet stotina rubalja od bunde od pet tisuća rubalja. Ona je sad zbacila kaput s ramena. Vidio joj je vrat, kao i nekad lijepo oblikovan kao u mlade djevojke, i uska ramena koja je tako volio stezati dok ju je grlio, i, pod naborima bluze, grudi koje su tokom godina izgubile ĉvrstinu. I ako je na trenutak osjetio da joj predbacuje u sebi što nabavlja novu odjeću i što sklapa nova poznanstva, sad je to nadomjestila svijest da je sivi zatvorski kamion pogazio i njen ţivot. "Mršava si", rekao je sa suosjećanjem! "Morala bi bolje jesti. Zar ne moţeš bolje jesti?" Jesam li ruţna? pitao je njen pogled. Prekrasna si kao uvijek! odgovarao je pogled njenog muţa. (Premda te rijeĉi potpukovnik nije branio, nisu se mogle izgovarati ni u ĉijoj nazoĉnosti.) "Dobro jedem", lagala je. "Samo, eto, ţivot mi je nemiran, rastrgan." "Kako? Priĉaj mi." "Ne, prvo ti priĉaj." "A što ja mogu priĉati?" reĉe Nerţin smiješeći se. "Ništa." "Pa, znaš ...", poĉela je oklijevajući. Mesnati straţar stajao je pola metra od stola i svisoka, poput buldoga i s kamenim prezirom gledao na taj par. 215 Morali su naći pravi ton, krilati jezik aluzija. Obrazovanje je odredilo taj ton. "Je li to odijelo tvoje?" upitala je. Nerţin iskrivi lice i strese glavom. "Moje? Ne. Ima potemkinovsku funkciju. Na tri sata. Neka te ova sfinga ne

smeta." "Ne mogu drugaĉije", reĉe ona, malo se dureći poput djeteta i koketirajući, svjesna da se još uvijek sviĊa muţu. "Mi smo navikli da to gledamo s humoristiĉne strane." Nadja se sjetila razgovora s Gerasimoviĉevom i uzdahnula. "Ali mi ţene ne." Nerţin pokuša dodirnuti koljenima koljena svoje ţene, ali daska pod stolom spreĉavala je ĉak i taj kontakt. Stol se zaljuljao. Oslonivši se na laktove i pribliţivši se ţeni, Nerţin reĉe razoĉarano: "Tako je to - posvuda zapreke." Jesi li moja? Moja? pitao je njegov pogled. Ja sam ona koju ljubiš. Nisam ništa gora, vjeruj mi, govorile su njene blistave sive oĉi. "A posao - kako je tu sa zaprekama? Priĉaj mi. Nisi više na postdiplomskom studiju?" "Ne." "Znaĉi, obranila si disertaciju?" "Ne." "Pa kako to?" "Pa eto, ovako..." Poĉela je govoriti vrlo brzo, preplašena što je već tako mnogo vremena prošlo. "Nitko nije već tri godine obranio disertaciju. Odgajaju ih. Na primjer, jedna je studentica dvije godine pisala disertaciju o "Problemima raspodjele hrane u zajednici", a onda su je natjerali da promijeni temu." (Ah! Zašto o tome govoriti? To uopće nije vaţno.) "Moja disertacija je već gotova i štampana, ali zadrţali su je zbog raznih izmjena..." ("Borba protiv udvornosti" - ali moţe li se o tome ovdje govoriti?) "... a tu je još i pitanje fotokopija. A još uvijek ne znam kako ću je dati uvezati. To je sve vrlo teško." "Ali isplaćuju ti tvoju stipendiju?" "Ne." "Pa od ĉega ţiviš?" "Od plaće." "Znaĉi, radiš. Gdje?" "Tamo, na sveuĉilištu." "U kojem svojstvu?" "To je privremen, iluzoran posao. Razumiješ li? Moja je situacija svuda nezgodna - uglavnom me podnose. I u domu isto tako. Zapravo, ja ..."

Bacila je pogled na straţara. Htjela mu je reći da joj je pix>-j ĉija već davno morala otkazati pravo na stanovanje u studeni skom domu u Strominki, ali ga joj je, greškom, produljila na pot 216 godine. Greška se mogla otkriti svakog dana! Ne, o tome nije mogla govoriti u nazoĉnosti narednika MVD-a. Nastavila je: "A i danas su mi odobrili posjetu samo zato što - evo, ovako je bilo ..." Ah, ali to se sve ne moţe ispriĉati u ciglih pola sata. "ĉekaj, priĉat ćeš mi o tome kasnije. Htio bih te pitati: Ima li problema u vezi sa mnom?" "Vrlo teških, dragi. Daju mi - htjeli bi mi dati specijalnu temu. Trudim se da je ne prihvatim." "Kakvu to "specijalnu temu"?" Bespomoćno je uzdahnula i opet pogledala straţara. Njegovo budno lice, koje je izgledalo kao da će zalajati ili zagristi u nju, visilo je jedva metar daleko. Nadja je podigla ruke bespomoćnom kretnjom. Morala bi objasniti da na sveuĉilištu gotovo više i nema slobodnih tema. A prihvatiti zadanu temu znaĉi ispuniti novi, još detaljniji upitnik sluţbe sigurnosti o muţu, muţevim roĊacima i roĊacima njihovih roĊaka. Kad bi rekla: "Moj je muţ osuĊen po ĉlanu 58", zabranili bi joj ne samo da radi na fakultetu, već i da brani disertaciju. Kad bi odluĉila da laţe i rekla: "Moj muţ je nestao u borbi", tada bi opet morala navesti njegovo prezime, i bilo bi dovoljno samo da provjere u kartoteci MVD-a, pa da je osude zbog davanja laţnih podataka. Postojala je i treća mogućnost, ali pod Glebovim pozornim pogledom Nadja je nije ţeljela spomenuti. Pripovijedala mu je ţivahno. "Znaš, ja sam u muziĉkoj grupi na fakultetu. Neprestano me šalju da sviram po koncertima. Nedavno sam svirala u Dvorani

stupova, iste veĉeri kad i Jakov Zak..." Gleb se nasmiješio i kimnuo glavom, kao da nije baš sklon povjerovati. "Bila je sindikalna priredba, pa se to sluĉajno dogodilo, ali ipak ... A znaš - što je to bilo smiješno! - glasali su protiv moje najbolje haljine, rekli sii da nije dosta dobra za nastup. Telefonirali su u kazalište i donijeli mi drugu, prekrasnu, sve do poda." "I svirala si, i onda su ti je odnijeli?" "Pa da. Znaš, djevojke me kore što se oduševljavam muzikom. Ali ja im kaţem "Bolje oduševljavati se neĉim nego nekim"." Nerţin zahvalno pogleda u ţenu. Tada je zabrinuto upita: "Samo jedan ĉas, što je s onom specijalnom temom ..." Nadja spusti pogled. "Htjela sam reći - ali nemoj to uzeti k srcu, nicht wahr? - nekad si zahtijevao da se ... razvedemo." Rekla je to vrlo tiho. (Bila je to treća mogućnost, mogućnost koja bi joj opet otvorila put u ţivot. Naravno, ne bi pisala "razvedena" jer bi upitnik ipak zahtijevao prezime njenog bivšeg muţa i njegovu sadašnju adresu i imena njegove rodbine, pa ĉak i njihove datume roĊenja, zanimanja i adrese. Umjesto Loga napisala bi "neudata".) Da, nekoć je to zahtijevaof... Ali u ovom trenutku je zadrhtao* Tek je sad primijetio da joj vjenĉani prsten, koji je uvijek nosila, nije na prstu. 217 "Da, naravno", sloţi se on vrlo odluĉno. "Znaĉi, ti ne bi bio protiv toga ... ako ... budem morala ... to uĉiniti?" S velikim naporom podigla je pogled prema njemu. Oĉi su joj se raširile. Lijepe sive duge u njima blistale su, moleći oproštenje i razumijevanje. "To bi - bilo samo na papiru", dodala je samo dahom, bez glasa. "Odliĉno. To si već davno morala uĉiniti!" Nerţin se sloţio glasom koji je izraţavao ĉvrsto uvjerenje, premda nije osjećao ni uvjerenje ni ĉvrstoću - odluĉivši da tek poslije posjete razmisli o znaĉenju svega što se dogodilo.

"Moţda neću morati", reĉe ona pokornim glasom, navlaĉeći opet bundu na ramena. U tom je trenutku izgledala umorna, iscrpljena. "Samo sam htjela - za svaki sluĉaj - da se dogovorimo. Moţda neću morati." "Ne, zašto ne? Imaš pravo. Ti si pametna djevojka", ponavljao je Nerţin bez osjećaja dok su mu misli već skretale na ono glavno što se pripremao da joj kaţe. "Vaţno je, draga moja, da se previše ne nadaš da će meni isteći kazna!" Nerţin je već bio potpuno spreman za drugi rok, iza kojega će slijediti doţivotni zatvor - to se već dogodilo mnogim njegovim drugovima. To nije mogao spomenuti u pismima, i morao je o tome govoriti sada. Prestrašeni izraz pojavio se na Nadjinom licu. "Kazna je uvjetna pojava", tumaĉio je on govoreći hitro i tvrdo, naglašavajući rijeĉi na krivim mjestima tako da ga straţar ne moţe pratiti. "Moţe se u spirali nastavljati u beskonaĉnost. Povijest je puna primjera. A ĉak i kad bi kojim ĉudom završila, nemoj zamišljati da ćemo se ti i ja vratiti u naš grad, našem starom naĉinu ţivota. Jednu stvar moraš razumjeti i nikad je ne smiješ zaboraviti: ne prodaju se karte za prošlost. Na primjer, najviše od svega ţalim što nisam postolar. Kako bi ta vještina bila korisna u kakvom sjevernom sibirskom selu, u Krasnojarsku, u donjim podruĉjima Angare. To je jedini ţivot za koji se treba pripremati. Kome su tamo potrebne Eulerove matematiĉke formule?" Uspio ja: bivši gangster nije se micao, već je samo ţmirkao dok su Nerţinove misli letjele kraj njega. Ali Nerţin je zaboravio - ne, on nije zaboravio - on nije shvaćao, baš kao što nitko drugi nije shvaćao - da ljudi koji su navikli hodati po toploj sivoj zemlji, ne mogu odjednom uzletjeti preko ledenih planinskih lanaca. On nije shvaćao da njegova ţena i sada, kao i u poĉetku, metodiĉki odbrojava dane i tjedne njegove kazne. Za njega je taj rok bio blistava hladna beskonaĉnost, a za nju je preostalo još 264 tjedna, 61 mjesec, nešto malo više od pet godina - mnogo manje vremena nego što je već prošlo, jer je on bio i u ratu i odonda nije dolazio kući. Kad je Nerţin progovorio, strah na Nadjinom licu pretvorio se u uţas.

"Ne, ne!" povikala je. "Nemoj to govoriti, dragi!" (već ie zaboravila na straţara i više se nije stidjela pokazivati svoje osje- 218 ćaje). "Nemoj mi ubijati nadu! Ja to ne ţelim vjerovati! To naprosto ne moţe biti! Ili si zaista mislio da ću te ostaviti?" Gornja joj je usnica drhtala, lice joj se iskrivilo, oĉi su joj izraţavale odanost, samo odanost. "Vjerujem ti, vjerujem, Nadjušenka!" reĉe on izmijenjenim glasom. "Ja sam to tako i shvatio." Ona je ušutjela i opet se spustila na stolicu. Na otvorenim vratima sobe pojavio se crni, dotjerani potpukovnik, budno promatrajući to troje ljudi koji su se našli na okupu. Tiho je pozvao straţara. Bivši je gangster nevoljko, kao da ga odvlaĉe od kolaĉa, prišao potpukovniku, ĉetiri koraka iza Nadjinih leĊa izmijenili su sve u svemu samo nekoliko rijeĉi; ali za to je vrijeme. Nerţin, spustivši glas, uspio upitati: "Poznaješ li Sologdinovu ţenu?" Navikla na tako nagle obrate u razgovoru, Nadja je uspjela odgovoriti: "Da." "I znaš gdje stanuje?" "Da." "Njemu ne dopuštaju posjete. Reci joj da je on ..." Gangster se vratio. "...ljubi, vjeruje u nju i nada se!" Gleb je jasno izgovarao. "Ljubi je, vjeruje u nju i nada se", ponovila je Nadja s uzdahom. Uporno je gledala u svog muţa. Godinama ga je prouĉavala, ali sad ga je na neki naĉin vidjela u novom svjetlu. "Ovo ti pristaje", reĉe ona tuţno. "Što mi pristaje?" "Sve. Ovo. Biti ovdje", reĉe ona, prikrivajući znaĉenje neobiĉnim infleksijama glasa, tako da ga straţar ne bi mogao shvatiti. Ali Nerţiriovo novo raspoloţenje nije joj ga ĉinilo bliţim. I ona je takoĊer odluĉila da o svemu što je saznavala dobro razmisli tek poslije posjete. Nije znala što će se iz svega toga izroditi, ali njeno je srce sad u njemu traţilo slabosti, bolest,

vapaje za pomoć - sve ono ĉemu bi ţena mogla posvetiti ostatak svog ţivota, ĉekati još drugih deset godina i otići za njim u tajgu. Ali on se smiješio! Smiješio se isto onako samopouzdano kao u Krasnoj Presnji! Uvijek je bio sam sebi dovoljan. Nikad mu nije bila potrebna niĉija samilost. Ĉak se ĉinilo da mu je udobno dok sjedi na malenoj klupici. Kao da se zadovoljno ogledavao po sobi, prikupljajući i tu materijal za svoje misli. Izgledao je zdrav i oĉi su mu sjale. Je li mu zaista bila potrebna odanost ţene? MeĊutim, Nadja nije o svemu tome još dobro promislila. Nerţin nije bio svjestan kakve je sumnje obuzimaju. "Gotovo!" reĉe Klimentjev na vratima. "Već?" upita Nadja iznenaĊeno. Nerţin se namršti trudeći se da se sjeti one najvaţnije stvari koja je ostala na popisu što ga je uĉio napamet prije posjete. "Da, nemoj se iznenaditi ako me pošalju odavde, daleko, i ako moja pisma potpuno izostanu." "Zar bi to mogli uĉiniti? Kamo?" poviĉe Nadja. Kakva vijest! A on joj to tek sad kaţe! "Sam Bog zna", reĉe on, znaĉajno slijeţući ramenima. 219 "Nećeš valjda reći da si poĉeo vjerovati u Boga?" Ni o ĉemu nisu razgovarali! On se nasmiješi. "Pascal, Nevvton, Einstein." "Reĉeno vam je da ne spominjete nikakvih imena!" otrese se straţar. "Završimo, završimo!" Muţ i ţena ustali su zajedno i sad, kad više nije bilo opasnosti da im prekinu posjetu, Nerţin zagrli Nadju preko malog stola, poljubi je u obraz i upije se

u mekane usne koje je već potpuno zaboravio. Nije bilo nade da će se za godinu dana opet naći u Moskvi da ih opet poljubi. Glas mu je drhtao od njeţnosti: "što god ĉiniš, uĉini što je najbolje za tebe. A ja..." Nije završio. Gledali su jedno drugo u oĉi. "Što je to!" zaurla straţar i povuĉe Nerţina za rame. "Ukidam vam posjetu!" Nerţin se otrgne. "Hajde, ukini je, i neka te vrag nosi", promrmlja ispod glasa. Nadja krene unatraške prema vratima, i rukom bez prstena mahne svom muţu u znak oproštaja. Zatim išĉezne kroz vrata. i 220 38 JOŠ JEDNA POSJETA Gerasimoviĉ i njegova ţena su se poljubili. Gerasimoviĉ je bio nizak, ne viši od svoje ţene. Njihov straţar bio je dobrodušan, priprost momak, Nije mu uopće bilo stalo ljube li se ili ne. ĉak mu je bilo nepriliĉno što se mora miješati u njihov sastanak. Bio bi se okrenuo prema zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije bilo moguće; potpukovnik Klimentjev naredio je da vrata svih sedam prostorija ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao drţati straţare na oku. Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim ţenama ili ne. Znao je da na taj naĉin neće biti otkrivene nikakve drţavne tajne. Ali on se ĉuvao svojih straţara i svojih zatvorenika, meĊu kojima je bilo doušnika, i koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva. Gerasimoviĉ i njegova ţena su se poljubili. Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuĊivali u mladosti. Taj poljubac, ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez mirisa - blijedi poljubac, kakav bi ĉovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu. Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom šperploĉom, koji je sluţio zatvoreniku tokom saslušavanja. Taj grubi stolić imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih ţivota. Mnoge su godine ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali

od straha, borili se s muĉnom nesanicom, izgovarali ponosne, gnjevne rijeĉi ili potpisivali odvratne optuţbe protiv svojih bliskih. U pravilu im nisu davali ni olovku ni pero - samo za rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su ostavili tragove na iskrivljenoj površini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki tajanstveni naĉin saĉuvali podsvjesna grĉenja duše. Gerasimoviĉ pogleda svoju ţenu. Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlaĉna. Oĉi su joj upale. Oko oĉiju i usana urezale su se bore. Koţa joj je na 221 licu omlohavila i ĉinilo se da je Nataša uopće ne njeguje. Kaput je bio predratni, i već ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara, ĉinilo mu se da se sjeća kad su je kupili na kupone, nekoć davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je nosila već i u Lenjingradu kad je išla na Nevu po vodu. Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bića, misao da mu je ţena ruţna, Gerasimoviĉ je potisnuo. Pred njim je bila ţena, jedina na svijetu, koja je bila njegova polovica. Pred njim je bila ţena, koja je dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada djevojka, privlaĉna i svjeţa, ali neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, razliĉitim uspomenama, mogla znaĉiti više od njegove ţene? Nataši još nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kući na Srednoj Podjaĉeskoj, kod Lvinskog mosta, na doĉeku Nove godine 1930. Za šest dana tome će biti dvadeset godina. Nataši je bilo taĉno devetnaest godina kad su ga prvi put uhapsili. Zbog sabotaţe. Gerasimoviĉ je poĉeo raditi kao inţenjer u doba kad je rijeĉ "inţenjer" bila tako reći sinonim za rijeĉ "neprijatelj", i kad se smatralo normalnim sumnjati u svakog inţenjera da je saboter. Gerasimoviĉ, koji je tek diplomirao na fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti, što ga je ĉinilo posve nalik

intelektualcu prikazanom na plakatima protiv špijuna u tridesetim godinama. Svakome je kimao, bilo to potrebno ili ne, i govorio "oprostite, molim vas" vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek šutio i sjedio kao miš. Nije ĉak ni shvaćao koliko svima ide na ţivce. Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optuţbu protiv njega, jedva su uspjeli da mu kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah su mu ukinuli nadzor. Njegova zaruĉnica došla je za njim i postala mu ţenom. Bila je rijetka noć kad muţ i ţena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su spremni da se vrate - trideset pete. A tada su u njihovom smjeru poĉele pristizati nove bujice zatvorenika ... Natalija Pavlovna takoĊer je paţljivo promatrala svog muţa. Dobro je pamtila vrijeme kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oĉi hladne, pa ĉak i okrutne iza cvikera. Ilarion Pavloviĉ prestao se klanjati ljudima, prestao je govoriti "oprostite, molim". Neprestano su mu predbacivali njegovu prošlost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i zaposlili drugdje, na poslu potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz mjesta u mjesto, ţivjeli u oskudici, izgubili kćer, izgubili sina. I, napokon, odluĉivši da sve stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u lipnju 1941. Tu im je bilo teţe nekako se smjestiti nego ikad prije. Karak teristika je neprestano visila nad muţem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, već ojaĉao u teškom fiziĉkom radu, kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo. Preţivio je jesensko kopanje rovova. S prvim snijegom postao je grobar. Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu. Kao posljednju poĉast mrtvacu, preţivjeli su davali grobaru svoje prosjaĉke mrvice kruha. 222 Ĉovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhteći. Ali Ilarion je našao ispriku za sebe: "Nas nisu ţalili; nećemo ţaliti ni mi!" Braĉni je par preţivio. Ali ĉak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili zbog namjere da izda svoju zemlju. JJ^Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog namjere^ Napokon, nije se "direktno moglo ^3~E uopće nisu bili na okupiranom teri- toriju.

Natalija Pavlovna paţljivo je gledala svog muţa, ali zaĉudo, nije vidjela nikakva traga tih teških godina. Njegove su oĉi hladno i inteligentno gledale kroz stakla cvikera. Obrazi mu nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo skupocjeno. Kravata paţljivo svezana. Ĉovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on. I njena je prva ruţna pomisao bila da on zaista vrlo dobro ţivi u tom specijalnom zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim nauĉnim radom i uopće ne misli na patnje svoje ţene. Potisnula je tu pakosnu misao. Upitala ga je slabim glasom: "Onda, kako je tamo kod tebe?" Kao da je morala ĉekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog muţa trista šezdeset noći u ledenom udoviĉkom krevetu, da bi upitala: "Onda, kako je tamo kod tebe?" A Gerasimoviĉ, kome ţivot nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog uma, ĉiji je svijet bio ograniĉen na postojanje robijaša u tajgi, u pustinji i samici istraţnog zatvora, i koji je sad uţivao u blagostanju tajne ustanove, odgovori: "Nije loše." Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke pitanja, izgovoriti ţelje i potuţiti se. A Natalija Pavlovna upita: "Kad si saznao za ovu posjetu?" "Prekjuĉer. A ti?" "U utorak. Potpukovnik me baš sada upitao jesam li ti sestra." "Zato što imamo isto oĉevo ime?" "Da." Kad su se zaruĉili i kasnije, kad su ţivjeli na Amuru, svi su ih smatrali bratom i sestrom. Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju sliĉnost, koja od para ĉini više nego muţa i ţenu.

"Kako je na poslu?" "Zašto pitaš?" upita ona uznemireno. "Zar si ĉuo?" "Što?" On je nešto znao, ali nije znao da li je ona baš to mislila. Znao je da vani proganjaju ţene zatvorenika. Ali kako je mogao znali da je prošle srijede njegova ţena otpuštena s posla zato što je uĊataţa njega? Posljednja tri dana, budući da su je već obavijestili o posjeti, nije traţila novi posao. Išĉekivala je taj sastanak kao da bi se moglo dogoditi neko ĉudo, kao da bi ta posjeta mogla preplaviti njen ţivot nekim velikim svjetlom, koje će joj pokazati što da uĉini. Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren i tako potpuno nenavikao na graĊanski ţivot? 223 Morala se odluĉiti: da li da ga se odrekne ili ne. U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu rešetkastih prozora, isticala je posjeta, i njena se nada u ĉudo gasila. Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne moţe iznijeti muţu svoju usamljenost i patnju, da se on kreće vlastitim kolosijekom, da vodi svoj vlastiti uhodani ţivot. On i tako ne bi ništa shvatio, pa ĉemu ga onda uznemiravati? Straţar se makne na drugu stranu sobe i stade prouĉavati ţbuku na zidu. "Priĉaj mi o sebi", reĉe Ilarion Pavloviĉ, drţeći ţeninu ruku preko stola. U njegovim je oĉima sjala ona topla njeţnost, kojom ju je on promatrao ĉak i u najokrutnijim mjesecima opsade. "Larik! Postoji li mogućnost da ti nešto skrate?" Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji je radio raĉunao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraćen. Ilarion strese glavom. "Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije bilo, ti to dobro znaš. Ovdje ĉovjek mora nešto veliko izumiti - onda te ranije puste. Ali nezgoda je u tome što su izumi...", on pogleda u straţareva leĊa, "pa - recimo, vrlo nepoţeljni."

Nije joj to mogao jasnije reći. Uzeo je ruku svoje ţene, i blago je pomilovao obrazom. U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga, kome će samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao ... "Je li ti tuţno tako samoj? Je li ti vrlo tuţno?" upitao je njeţno, još uvijek joj milujući ruku obrazom. "Tuţno?" Već ju je sad hvatao oĉaj, jer je posjeta gotovo završila, i ubrzo će izići na bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadrţaja, na tuţne ulice, sama, sama, sama. Ta zatupljujuća besciljnost svakog ĉina i svakog dana! Ništa slatko, ništa oštro, ništa gorko, ţivot poput sive vate. "Nataloĉka!" on joj je milovao ruke. "Ako izraĉunaš koliko je već od tog roka prošlo, nije tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri..." "Samo tri!" prekine ga ona uvrijeĊeno, svjesna da joj glas drhti i znajući da se ne moţe savladati. "Samo tri? Za tebe - samo! Za tebe je biti odmah osloboĊen "vrlo nepoţeljno". Ti ţiviš meĊu prijateljima! Baviš se svojim najdraţim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam otpuštena s posla, nemam od ĉega ţivjeti. Nigdje me neće uposliti. Ne mogu više! Nemam više snage. Ne mogu više proţivjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me progone koliko god mogu. Izbacili su mi kovĉeg, strgli su moju policu sa zida, znaju da se ne usuĊujem reći ni rijeĉi. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve! Prestala sam odlaziti k svojim sestrama, tetki Ţenji; svi mi se rugaju, svi kaţu da nikad nisu vidjeli takvu budalu. Neprestano me nagovaraju da se raz-vedem od tebe i ponovo udam. Kad će to sve završiti? Pogledaj što je od mene postalo! Meni je trideset sedam godina. Za tri godine 224 bit ću starica. Vraćam se kući i uopće ne kuham veĉeru, ne pospremam sobu; svega mi je dosta. Samo se srušim na krevet i leţim bez snage. Larik, dušo moja, molim te uĉini nešto da te brţe oslobode. Ti imaš genijalnu glavu. Molim te, izumi nešto. Spasi me. Spasi me!" Uopće to nije namjeravala reći. Bila je potpuno slomljena. Tresući se od

jecaja i ljubeći ruku svom muţu, spustila je glavu na grubi neravni mali stolić, na kome je bilo proliveno mnogo takvih suza. "Molim vas, smirite se", reĉe straţar s osjećajem krivnje, bacivši pogled na otvorena vrata. Gerasimoviĉevo se lice ukoĉi. To nepristojno jecanje ĉulo se po ĉitavom hodniku. Potpukovnik se pojavio prijeteći na vratima, bijesno se zagledao u ţenina leĊa i liĉno zatvorio vrata. Po propisima suze nisu bile izriĉito zabranjene, ali ako se shvati pravi smisao slova zakona, nije im moglo biti mjesta. 15 U prvom krugu 225 39 MEĐU OMLADINOM "To uopće nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaze na pasoš, ovako. Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti - i onda isprati." "A što onda?" "Osuši se, i onda nema ni traga, ĉist je, potpuno nov - i sad lijepo sjedneš i našaraš neko novo ime. Sidorov ili Petrušin, roĊen u selu Krjuši." "I nikad vas nisu uhvatili?" "Zbog toga? Klara Petrovna - ili moţda - da li biste mi dopustili drskost..." "što?" "... da vas zovem Klara - kad nitko ne sluša?" "Moţete." "Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoćan i neduţan djeĉak. Ali drugi put - o-ho! bio sam na sve-saveznoj listi zloĉinaca, i to baš onih teških godina od kraja ĉetrdeset pete do ĉetrdeset sedme. To je znaĉilo da moram krivotvoriti ne samo pasoš, ne samo prijavu boravka u njemu, već i radnu knjiţicu, ispravu za kupone za namirnice, i prijavu za kupovanje u trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i od toga ţivio." "Ali to je vrlo ruţno."

"A tko kaţe da je lijepo? Prisilili su me - nisam ja to sam izmislio." "Ali mogli ste naprosto raditi." ""Sam rad" neće vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju kamene palaĉe. A i što bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izuĉim neki zanat ili neku vještinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greške. Na Krimu, jedna djevojka u pa-soškom odjelu - samo nemojte misliti da sam ja s njom nešto imao - bila je prijazna, i otkrila mu je tajnu o rednom broju na mom pasošu: stanovita slova bila su šifra, koja je znaĉila da sam bio na okupiranom podruĉju." 226 "Ali niste bili!" J|. "Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj pasoš! Zato sam morao kupiti novoga." "Gdje?" "Klara! Ţivjeli ste u Taškentu i bili ste na Tezikovskom sajmištu, a pitate me gdje! Htio sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je traţio dvije tisuće rubalja, a ja sam imao samo tisuću osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije tisuće ili ništa." "A što biste vi s odlikovanjem?" "A što će bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo praviti vaţan, izigravati vojniĉinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu kao vi..." "Kako ste došli na ideju da imam trijeznu glavu?" "Trijeznu, hladnokrvnu, a gledate tako ... inteligentno." "Ma hajte." "Istina. Ĉitav sam ţivot sanjao da upoznam djevojku trijezne glave." "Zašto?" "Zato što sam nagao i mahnit, i ona bi me spreĉavala da ĉinim gluposti." "Dobro, nastavite, molim vas, s vašom priĉom." "Gdje sam ono bio? A, da, kad sam izišao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u glavi od sreće. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas ĉuvar pitao: Kakvo je to

ĉudo? Kako to moţe biti? Napokon, oni nikad nikoga ne puštaju, to su mi rekli i u ćeliji: kriv ili nekriv, dobiješ deset godina i pet za dodatak - i pravac u logor." "Što to znaĉi "za dodatak"?" "Pa, brnjica na pet godina." "Što znaĉi "brnjica"?" "Boţe moj, što ste vi neobrazovani! I još ste kći tuţioca! Zašto se malo ne zanimate za ono što vaš otac radi? "Brnjica" znaĉi da ne moţete gristi. Lišeni ste graĊanskih prava. Ne moţete birati ni biti biran." "Ĉekajte malo, netko dolazi." "Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao što ste i prije sjedili. Molim vas! Nemojte otići. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Prouĉavajte ga ... I tako sam smjesta shvatio da su me pustili zato da bi me drţali pod prismotrom, da vide s kojim ću se momcima sastati, hoću li opet k Amerikancima na ladanje; i da to neće biti nikakav ţivot. I zato sam ih nasamario! Oprostio sam se s majkom. Otišao sam od kuće noću. Otišao sam k jednom starĉiću. I on me uputio u. krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za Rostislavom Doroninom. A ja, pod laţnim imenima - i u Centralnu Aziju, na Isik-Kul, zatim na Krim, u Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se jako zaţelio mame. Ali nisam mogao otići kući. Pošao sam u Zagorsk i tamo sam u tvornici dobio posao kao nekakav šegrt, 227 potrĉko, a mama me dolazila posjećivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko tjedana, a onda sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me! "Uhvatili su vas?" "Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod laţnim imenom. Bio sam na robiji, a svesavezna potraga je i dalje javljala: Rosti-slav Doronin! Modre oĉi, pravilan nos, kosa crvena, madeţ na lijevom ramenu. Dobro ih je koštala ta potraga. Odgudio sam svoja tri mjeseca, dobio pasoš od upravitelja i pokupio se na Kavkaz." "Opet na putovanje?" "Nego?" "A kako su ipak? ..."

"Kako su me uhvatili? Htio sam studirati." "Pa vidite, privlaĉio vas je pošten ţivot. Ĉovjek mora uĉiti, to je vaţno. To je plemenito." "Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u zatvoru, u logorima. Ako vaš profesor ţeli zadrţati svoju plaću i boji se da ne izgubi mjesto, hoćete li od njega nauĉiti nešto plemenito? Na fakultetima humanistiĉkih nauka? Je li, vi ste studirali na tehniĉkom?" "Studirala sam i na humanistiĉkom." "I odustali ste? Priĉat ćete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i ĉekati priliku da kupim svjedodţbu desetljetke. Ne bi je uopće bilo teško nabaviti, ali nemar, to je ono što nas na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda ludi da me još traţe, ovakvog klinca, vjerojatno su me već davno zaboravili. I uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodţbu i upisao se na fakultet, ali u Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis." "A u Moskvi ste studirali povijest?" "Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag. Putuješ i gledaš oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve moguće vrsti razliĉitih ljudi! I onda, što se dogodilo? Išao sam na fakultet tjedan dana, kad su me šĉepali. I opet natrag! Sad na dvadeset pet godina! Otpremili su me u tundru, gdje još nisam bio - na praksu iz zemljopisa!" "I moţete o tome govoriti smijući se?" "A kakve bi koristi bilo od plaĉa? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih imao dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu - a kakva je tamo banda razbijaĉa! Iskopavaju ugljen! Ĉitava Vorkuta ovisi o zekovima, ĉitav sjever. To je ispunjenje sna Thomasa Morea." "Ĉijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam." "Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da će društvo uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i teškog rada. Nitko neće

biti voljan da ga obavlja. Zašto i bi? More je o tome razmišljao i pronašao rješenje. Oĉigledno će i u socijalistiĉkom društvu biti ljudi koji se neće pokoravati pravilima. Njih će zapasti posebno teški poslovi. I tako je logore izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja." 228 "Ne znam što da mislim, ţivjeti na taj naĉin u naše vrijeme: krivotvoriti pasoše, mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru - nikad u ţivotu nisam srela ljudi poput vas." "Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas uĉiniti Ċavola. Znate da naĉin ţivota odreĊuje svijest. Bio sam miran djeĉak, slušao sam majku, ĉitao sam Zraku svjetla u mraĉnom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner zaprijetio prstom, srce bi mi se spustilo u pete. Ĉovjek raste, i neopazice upada u sve to. Jer što mi je preostalo? Da sjedim kao zec, i ĉekam da me zgrabe po drugi put?" "Ne znam što ste mogli uĉiniti, ali kako se moţe tako ţivjeti! Mogu zamisliti kako je to tegobno: uvijek ste izvan društva. Vi ste nekakav suvišan, progonjen ĉovjek." "Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po Tezikovskom sajmištu - napokon, ako ĉovjek prodaje novo novcato odlikovanje i praznu diplomu koja uz to spada, što mislite, gdje to potkupljivo stvorenje radi? U kakvoj organizaciji? Moţete li zamisliti? Slušajte, Klara; ja sam i sam pobornik poštenog ţivota, ali poštenog ţivota za svakoga, razumijete li, za svakog posljednjeg ĉovjeka!" "Ali ako svi ĉekaju na druge, onda to nikad neće poĉeti. Svatko mora ..." "Svatko bi morao, ali ipak to ne ĉini. Slušajte, Klara, objasnit ću vam to posve jednostavno. Protiv ĉega je bila revolucija? Protiv privilegija. Ĉega je ruskom narodu bilo već preko glave? Privilegija: što su neki odjeveni u kombinezone, a drugi u samurovinu, što se neki vuku pješke dok se drugi voze koĉijom, što neki na znak sirene jure u tvornice, dok se drugi tove po restoranima. Istina?" "Naravno." "Taĉno. Onda zašto se sada ljudi ne odriĉu privilegija već ih traţe? što se o meni moţe reći? Zar sve poĉinje od mene?

Promatrao sam starije. Nagledao sam ih se. ţivio sam u malom gradu u Kazakstanu. I što sam vidio? Recimo, ţene mjesnih rukovodilaca - jesu li se ikad našle u trgovini? Nikad! Mene su liĉno poslali da dostavim sanduk makarona prvom sekretaru Okruţnog komiteta Komunistiĉke partije. Ĉitav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je jasno da nije bio sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana." "Da, to je strašno! Od toga mi se uvijek smuĉi. Vjerujete li mi?" "Naravno da vam vjerujem. Pa zašto ne bih vjerovao ţivom ĉovjeku? Radije nego knjizi objavljenoj u milijun primjeraka... A onda, te privilegije - one zahvaćaju ljude poput kuge. Ako ĉovjek moţe kupiti stvari u nekoj posebnoj trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad neće kupovati drugdje. Ako ĉovjeka mogu lijeĉiti u specijalnoj klinici, nikad se neće lijeĉiti drugdje. Ako se ĉovjek moţe voziti u sluţbenim, njemu liĉno dodijeljenim kolima, neće mu ni na pamet pasti da se vozi na neki drugi naĉin. Ako ima neko posebno privilegirano mjesto kamo se moţe samo s propusnicama, onda će ljudi uĉiniti bilo što da doĊu do te propusnice." 229 "To je istinito; i to je uţasno." "Ako ĉovjek moţe podići ogradu oko sebe, sigurno će je podići. I taj je pasji sin bio dijete, penjao se preko trgovĉevog plota i krao jabuke, i mislio da je u pravu. Sada podiţe oko sebe visoku, ĉvrstu ogradu kroz koju nitko ne moţe vidjeti, zato što mu to odgovara. A on misli da je i ovog puta u pravu." "Rostislave Vadimiĉu ..." "Zašto me zovete Vadimiĉ? Dosta je Ruska." "Teško mi je da vas tako zovem." "E, onda ću ustati i otići, ĉujem zvono za ruĉak. Ja sam Ruska za svakoga, a posebno za vas - i ne ţelim da bude drugaĉije." "Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo razmišljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj naĉin

kao vi." "Pa, ja se uopće još nisam borio. Naprosto sam došao do zakljuĉka da, ako ţelimo jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide u boţju mater. Oh, oprostite, nisam htio ... Sve to vidimo već u djetinjstvu: u školi nam ble-beću lijepe rijeĉi, ali ne moţeš se maknuti ni koraka bez veza, ne moţeš nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato izrastamo spretni i lukavi - bezobrazluk je posebna sreća!" "Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u našem društvu. Vi pretjeravate. Ne smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo propatili, ali "Bezobrazluk je posebna sreća" nije ţivotna filozofija. Ne moţe tako!" "Ruska! Već je zvonilo za ruĉak, jesi li ĉuo?" "Dobro, Zemelja, samo idi, doći ću zaĉas. Klara! Sad vam govorim promišljeno i sveĉano: od sveg srca ţelio bih ţivjeti razliĉito. Ali kad bih samo imao druga - razumnog - druţicu ... Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove. Udesiti ţivot kako treba. Ne znam da li vam sve to mogu reći." "Moţete." "S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemoguće ... S vašim porijeklom... Vi ste iz posve razliĉitog društva.^ "Moj ţivot nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti." "Juĉer i danas tako ste me prijazno gledali da vam ţelim reći sve, baš kao što bih rekao nekome tko mi je blizak... U svakom sluĉaju, ja sam samo izvana, da tako kaţem, zatvorenik osuĊen na dvadeset i pet godina. Ja - oh, kad bih vam samo mogao reći na rubu kakvog ponora sad stojim! Svaki obiĉan ĉovjek umro bi od srĉanog udara. Ali o tome kasnije... Klara! Ţelim vam reći da imam vulkansku energiju. Dvadeset pet godina - to je glupost. Lako je odavde izići. Upravo ovog jutra smislio sam kako ću se izvući iz Mavrina. Od dana kad bi mi moja zaruĉnica kazala: "Ruska, pobjegni! Ja te ĉekam!", kunem vam se da bih za tri mjeseca pobjegao. Krivotvorio bih pasoš. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u Ĉitu, u Odesu, u Veliki Ustjug. I zapoĉeli bismo novi, pošteni, inteligentni, slobodni ţivot." 230 "Ah, zaista lijep ţivot!"

"Znate kako junaci u Cehovu uvijek govore: "Za dvadeset godina! Oh, za trideset godina! Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan pošteni dan u ciglani, i vratiti se kući umoran!" kako su to bili smiješni snovi! Ne, ja se samo šalim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno ţelim studirati i ţelim raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga nema ovdje. Da li biste voljeli poći u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam još tamo bio." "Kako ste vi neobiĉan ĉovjek!" "Traţio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je našao." "Koga?" "Klaroĉka, ţenine ruke mogu me oblikovati u što god ţele - u velikog varalicu, sjajnog kartaša ili vodećeg struĉnjaka za etrušĉanske vaze ili kozmiĉke zrake. Štogod vi ţelite, ja ću postati." "Krivotvorit ćete diplomu?" "Ne, zaista ću to uĉiniti, štogod kaţete, ja ću postati. Samo vi ste mi potrebni. Potrebna mi je samo ta vaša glava, koju tako polako okrećete kad ulazite u laboratorij ..." 231 40 ĈISTAĈICA General-major Pjotr Afanasijeviĉ Makarigin, diplomirani pravnik, već je davno sluţio kao tuţilac u specijalnim sluĉajevima, drugim rijeĉima, u sluĉajevima gdje je bilo najbolje da javnost o njima ništa ne sazna i koji su se prema tome vodili u tajnosti. Bio je tuţilac koji, premda ne slavan, ipak nije bio ni posve obiĉna soja, te je bio nepokolebljivo ĉvrst u vršenju svoje duţnosti. Imao je tri kćeri, sve od prve ţene, koja je bila njegova druţica u graĊanskom ratu i umrla kad se Klara rodila. Kćeri je odgojila maćeha, koja im je bila,

kao što se obiĉno kaţe, dobra majka. Kćeri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze "dijete nove ere". Dotnara je proisteklo iz fraze "kći radnog naroda". A Klaru su naprosto nazvali Klara, i nitko u obitelji nije znao znaĉenje tog imena. MeĊu kćerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, završila je desetogodišnje školovanje - gimnaziju - ĉetrdesete i preduhitrivši Dineru, udala se mjesec dana ranije od nje, u proljeće ĉetrdeset prve. Bila je tada vitka djevojka s plavim uvojcima koji su joj padali do ramena i vrlo ju je veselilo da je zaruĉnik izvodi na ples u hotel Metropol. Njen se otac ljutio što se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet mu je sluĉajno bio upravo po volji - diplomirani student Diplomatske škole, vrlo inteligentan mladić s moćnim zaštitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u graĊanskom ratu. Zet se zvao Inokenti Volodin. Najstarija kći, Dinera - dok joj je majka trĉala u školu da nekako ispravi njene loše ocjene u matematici - mahala je nogama na divanu i ĉitala i preĉitavala ĉitavu svjetsku literaturu od Homera do Claude Farrerea. Pošto je završila gimnaziju, uz pomoć svog oca, upisala se u Institut za kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za poznatog reţisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u njegovom filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode, 232 udala se za već oţenjenog generala u intendanturi i otišla s njim na front - ali u treći ešalon, najbolje podruĉje u ratu, koje ne zahvaćaju neprijateljske granate ali do kojega ne doseţu ni strahovite kušnje domaćeg fronta. Tamo je upoznala pisca koji je upravo ušao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i pošla s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala njegovoj bivšoj ţeni i otišla s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko napredovao. Dinera je predsjedala literarnom salonu, uţivala glas jedne od najinteligentnijih ţena u Moskvi, pa je o njoj ĉak napisan i epigram: Ugodno mi je s vama šutjeti, zato što mi ni do rijeĉi doći ne date.

Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kuće. Nitko za Klaru nije govorio da je lijepa, i ĉak su je rijetko nazivali "zgodnom". Ali imala je ĉisto, otvoreno lice, ĉvrstih crta. Ta snaga kao da je poĉinjala negdje oko njenih sljepooĉnica. Ĉvrstoća se ogledala i u mirnim pokretima njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo govoriti, ali je zato voljela slušati. Klara je završila devetu godinu školovanja kad se na njenu glavu spustilo sve odjednom: udaja obih sestara, poĉetak rata, odlazak s maćehom u Taškent. (Otac ih je otpremio 25. lipnja.) Zatim je i njen otac otišao u vojsku, kao divizijski tuţilac. Proveli su tri godine u Taškentu, u kući nekog starog prijatelja njenog oca, zamjenika jednog od tamošnjih javnih tuţilaca. U njihov tihi stan na drugom katu, iza zatvorenih kapaka, u blizini Okruţnog oficirskog kluba nije prodirala ni juţna vrućina, ni tuga grada. Mnoge su muškarce uzimali u vojsku iz Taškenta, ali u grad ih je navrlo još deset puta toliko. Premda je svaki od njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije mogla oteti osjećaju da je utonula u otpadne vode. Vjeĉni zakon rata funkcionirao je neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak su otišli najbolji i najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja većina njih poginula. Vrhunac ljudskog duha i ĉistog junaštva bio je pet tisuća kilometara daleko, a Klara je ţivjela meĊu neprivlaĉnim drugorazrednim ljudima. Klara je završila školu u Taškentu. Poĉelo se raspravljati kamo će se upisati. Nekako je ništa nije posebno privlaĉilo, ništa u njoj još nije bilo odreĊeno. Dinera je odluĉila mjesto nje. U pismima, i kad se došla oprostiti prije odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome da se Klara upiše na literaturu. I to je i uĉinila, premda je još od školskih dana znala da je ta vrst literature dosadna: Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv; Majakovski vrlo ispravan, ali nekako nespretan; Saltikov-šĉedrin vrlo napredan, ali umreš od dosade prije nego ga proĉitaš dokraja; Turgenjev je bio ograniĉen na svoje plemićke ideale; Gonĉarov povezan s poĉecima ruskog

kapitalizma; Lev Tolstoj poĉeo je zagovarati patrijarhalno seljaštvo (a njihova im nastavnica nije preporuĉala da ĉitaju Tolstojeve romane, jer su bili vrlo dugaĉki i samo su zamućivali jasne kritiĉke eseje koji su o njemu napisani). A poslije toga na brzinu su preletjeli skupinu pisaca, njima potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Krav- 233 ĉinskog i Suhovo Kobilina, istina, ĉovjek nije morao upamtiti ni njihova imena. U ĉitavom tom dugom nizu samo je Puškin sjao poput sunca. Ĉitavo se prouĉavanje literature u školi sastojalo od intenzivnog razmatranja onoga što su ti pisci pokušali izraziti, prouĉavanja njihovog poloţaja i socijalnih ideja koje su širili. To se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na pisce "bratskih naroda" Sovjetskog Saveza. Sve do kraja i Klari i njenim kolegicama ostalo je posve nejasno zašto ti ljudi zasluţuju toliko paţnje: oni nisu bili najinteligentniji (novinari i kritiĉari, a posebno partijski tu-kovodioci, bili su listom pametniji od njih); on su ĉesto ĉinili greške, zaplitali se u kontradikcije koje je ĉak i uĉenik mogao otkriti, padali su pod strane utjecaje - a ipak se o njima moralo pisati referate i drhtati zbog svakog pogrešnog slova ili zareza. Ti vampiri mladih duša nisu mogli izazvati nikakvog osjećaja osim mrţnje. Za Dineru, meĊutim, literatura je bila nešto posve razliĉito, nešto iskreno proosjećano i veselo, i ona joj je obećala da će i na fakultetu literatura biti takva. Klari se, meĊutim, nije uĉinila nimalo veselijom nego u školi. Predavanja su se odrţavala o staroslavenskom pismu i spomenicima, manastirskim legendama, mitološkim i komparativno-povijesnim školama, i sve je to bilo poput pisma na vodi. U literarnim kruţocima razgovarali su o Louisu Aragonu i Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbeĉ-ku literaturu. Sjedeći na predavanjima i posjećujući isprva te kruţoke, Klara je neprestano ĉekala neće li ĉuti nešto vaţno o ţivotu, na primjer, o pozadinskom Taškentu. Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi prijatelji pokušali ukrasti kruh iz jurećeg vlaka. U fakultetskom hodniku Klara je sluĉajno bacila napola

pojedeni sendviĉ u kantu za smeće. Istog ĉasa jedan student iz njenog kruţoka o Aragonu prišao je, izvukao sendviĉ iz kante i, nespretno se sakrivajući, spremio ga u dţep. Jedna od studentica povela je Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmištu, najvećem trţištu robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u ĉitavom Sovjetskom Savezu. Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je već bilo mnogo ratnih invalida - šepesali su naokolo na štakama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na daskama, trampili stvari, proricali budućnost, prosjaĉili i zahtijevali. Klara im je davala novaca i srce ju je boljelo, što dalje gomila je bila sve gušća. Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih špekula-nata, dezertera i ţena. Nitko se nije ĉudio i svi su prihvaćali astronomske cijene, premda su bile u potpunom nesrazmjeru s onim što su ljudi zaraĊivali. Gradske su trgovine mogle biti prazne, ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblaĉenje, sve ... ukljuĉivši ameriĉku ţvakaću gumu, pištolje, udţbenike bijele i crne magije. Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu ĉak ni znali da postoji. Prouĉavali su onu literaturu koja se bavila svim i svaĉim, osim onim što je ĉovjek mogao vidjeti vlastitim oĉima. 234 Uvidjevši da će za pet godina i ona sama otići na školu da djevojĉicama zadaje odvratne eseje i da traga za pogreškama u njihovom pravopisu i interpunkciji, Klara je poĉela sve više igrati tenis. U Taškentu je bilo vrlo dobrih igrališta. Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela. Bila je bolesna vrlo dugo, ĉitavu godinu. Leţala je na klinici, zatim kod kuće, zatim na klinici, pa opet kod kuće. Pregledavali su je specijalisti i profesori; davali su joj intravenozne injekcije, intramuskularne injekcije; davali su joj fiziološku otopinu; pravili su analize i odrţavali konzilije. U to doba nesigurnosti za svoje buduće zdravlje, tokom dugih besanih noći u mraku, tokom samotnog lutanja po bolniĉkim hodnicima, kad bi bolniĉki prizori i mirisi postali nepodnosivi, Klari nije preostala ništa drugo nego da misli.

Otkrila je u sebi sklonost, ĉak talent za znaĉajan, kompliciran ţivot prema kojem je ĉitav fakultet bio smiješno triĉav, samo prazne rijeĉi. Nije se morala vratiti prouĉavanju literature. Kad je ozdravila, front je već bio u Bjelorusiji. Svi su otišli iz Taškenta te su se i oni vratili u Moskvu. ĉudnovato. One naizgled jasne misli o ţivotu koje su joj nadošle tokom bolesti, raspršile su se sada u svjetlu, u buci i pokretu; rasplinule su se; i Klara se ĉak nije mogla odluĉiti ni u tako jednostavnoj stvari kao što je upis na fakultet. Naprosto je ţeljela mjesto gdje se manje govori a više radi, a to je znaĉilo - tehnika. MeĊutim, nije htjela raditi s teškim, prljavim strojevima. I tako se upisala na fakultet za inţenjere za vezu. Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogriješila, ali nije to nikome htjela priznati i tvrdoglavo je odluĉila da će završiti studije i raditi gdje stigne. Osim toga, nije bila jedina na godini koja je tamo dospjela sluĉajno. Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom višeg obrazovanja. Oni koji nisu uspjeli ući u institut za avijaciju, odnosili su isprave na veterinarski fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnološkim fakultetima, postajali su paleontolozi. Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u jesen, i smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kući MVD-a kod Kaluţskih vrata. Nekoliko dana poslije povratka odveo je ţenu i kćer da pogledaju stan. Automobil ih je proveo kraj ţeljezne ograde Neskuĉnog perivoja, i zaustavio se prije mosta preko ţeljezniĉke pruge koja okruţuje Moskvu. Bilo je kasno jutro jednog toplog listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i kći nosile su šuštave haljine pod laganim ogrtaĉima. Otac je imao na sebi generalski šinjel, raskopĉan na prsima da bi se vidjela brojna odlikovanja i medalje. Stambena kuća kod Kaluţskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno na Bolšu Kaluţsku ulicu, a drugo prema ţeljeznici. U planu je bio šesnaesterokatni toranj sa solarijem na krovu i dvanaestmetarskim kipom kolhoznice. Skele su još bile oko stambene zgrade i trebalo je obaviti još mnogo

zidarskih radova. MeĊutim, pokoravajući se nestrpljivim rukovodiocima, graĊevni 235 ured je hitno dao dovršiti za naruĉioce drugo krilo, koje se nalazilo na strani ţeljezniĉke pruge, i sastojalo se iz jednog stepeništa s jednim stanom na svakom odmorištu. Gradilište je bilo okruţeno drvenim plotom, kao što se gradnja uvijek okruţuje u prometnim ulicama. Redovi bodljikave ţice iznad plota i ruţne straţarske kule nisu posebno upadale u oĉi prolaznicima, a za one koji su ţivjeli preko puta, postale su svakodnevni prizor i više ih nisu ni primjećivali. Tuţioĉeva obitelj prešla je trg i pošla na drugu stranu stambene kuće. Tu je bila uklonjena bodljikava ţica. Dio u koji se poĉelo useljavati, bio je ogradom odijeljen od radilišta. Dolje, na glavnom ulazu, doĉekao ih je uljudni nadzornik gradilišta. Bio je tu i jedan vojnik na koga Klara nije obraćala paţnju. Sve je bilo završeno. Boja se na ogradi stepeništa osušila. Kvake su na vratima bile uglaĉane. Brojevi na stanovima postavljeni. Prozorska stakla su bila ostrugana i samo je jedna prljava ţena prala stepenice. "Pripazi ti tamo!" doviknuo joj je nadzornik gradilišta, ţena je prestala prati i maknula se u stranu, tako da moţe proći jedna po jedna osoba. Nije podizala lice s vjedra u kome je plivala krpa. Tuţilac je prošao. Sef gradilišta je prošao. I uz šuštanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujući njome lice ĉistaĉice, prošla je tuţioĉeva ţena. Ĉistaĉica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje pognuta; tada je podigla glavu da pogleda ima li još koga. Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano prljavom vodom, njeno je lice bilo izraţajno lice intelektualke. Klara nije osjetila samo stid koji ĉovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj ţene koja pere pod, već je, videći njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz kojeg je na poderotinama izbijala vata, osjetila još veći stid i uţas. Ukoĉila

se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati toj ţeni - ali nije se usudila. "Hajde, prolazite!" reĉe ţena Ijutito. Pridrţavši skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustrĉi stepenicama. U stanu nitko nije prao podove - na podu su bili parketi. Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o izmjenama: posebno ju je smetalo što u jednoj sobi parketi škripe. Nadzornik gradnje zaljuljao se na dva-tri parketa i obećao da će se to urediti. "Tko obavlja sav taj posao?" upita Klara odrešito. Nadzornik gradnje se nasmiješio i ništa nije rekao. Njen otac je odgovorio: "Zatvorenici. Tko drugi?" Kad su sišli, ţene više nije bilo, I onaj vojnik je otišao. Za nekoliko dana su uselili. Ĉetiri su godine prošle od tog dogaĊaja, ali Klara još uvijek nije mogla zaboraviti onu ţenu; odlazeći u stan uvijek se sluţila liftom; kad bi se sluĉajno dogodilo da mora ići pješke, uvijek bi 236 II zakoraĉila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da će zagaziti na ĉistaĉicu. Bilo je to ĉudno, a ipak se toga nije mogla otresti. Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari prepoznati onu mladu djevojku koju je ĉetiri godine prije toga ostavio. Uvijek je smatrao svoje dvije starije kćeri ljepoticama, ali lakomislenima, i pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali utvrdilo se da ona ima niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmišljanju, ali naopaĉke. Negdje je pokupila sve moguće strahovite priĉe, koje je neobiĉno rado pripovijedala za stolom. Same priĉe nisu bile toliko uţasne, koliko ĉinjenica da joj je uspjelo uoĉiti svaku netipiĉnu pojavu. Poslije takve jedne priĉe, stari je tuţilac tresnuo šakom o stol i ustao, ne dovršivši ruĉak. Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom ţivjela je sa sve većom zalihom pitanja. Jednom se, silazeći stepenicama sa svojim šurjakom, nije mogla obuzdati - nehotice ga je uhvatila za rukav i povukla u

stranu na onom mjestu gdje se morala ukloniti nevidljivoj ĉistaĉici. Inokentij je to primijetio i upitao je što je posrijedi. Klara je oklijevala, bojeći se da bi mogla ostaviti dojam luĊakinje. Tada mu je rekla. Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je slušao njenu priĉu, ali nije se nasmijao. Uhvatio ju je za ruke, pogledao je blistavih oĉiju i rekao: "Mala Klaroĉka! Dakle, poĉela si razmišljati o stvarima." Ţeleći da produţi taj sretni trenutak iskrenosti, i ne miĉući se sa stepenice na kojoj je prošla kraj ĉistaĉice, Klara poloţi ruke u rukavicama Inokentiju na ramena i stane ga obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno nagomilavala. Inokenti se nije ţurio da odgovori. Odbacivši svoju neprozirnu fasadu dosjetljivosti i veselosti, naprosto je gledao u svoju šurjakinju. I iznenada je rekao: "Ali ja imam jedno pitanje za tebe, draga mala Klaroĉka. Zašto si bila tako mala djevojĉica prije rata? Zamisli samo kako bih te ja rado oţenio!" Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena. Pošli su dalje stepenicama. Ipak je prisilila Inokentija da joj poĉne odgovarati na pitanja. Taj se razgovor odvijao prošloga ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara ispunjavala upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen ţivot do tada osvijetljen ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo kakvim sramotnim djelima. Upitnici su prihvaćeni, i ona je prestupila prag straţarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu. 237 41 PSI IMPERIJALIZMA Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakul-tclu za veze,

prošla zastrašujući sastanak na kojem su dobile direktive od majora šikina. Saznala je da će raditi meĊu najopasnijim od svih špijuna, psima svjetskog imperijalizma. Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij proizvodio je goleme koliĉine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same cijevi su prvo pravili u maloj staklopuhaĉkoj radionici; zatim su u samom vakuumskom laboratoriju, velikoj mraĉnoj prostoriji okrenutoj prema sjeveru, istiskivali iz njih zrak pomoću tri šištave sisaljke. Sisaljke su razdvajale prostoriju, ĉak i danju gorjelo je elektriĉno svjetlo. Pod je bio naĉinjen od kamenih ploĉa, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod svake sisaljke radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Još na nekoliko mjesta zekovi su sjedili za stolovima. Tu su radila još samo dva slobodna suradnika: djevojka po imenu Tamara, i šef laboratorija koji je nosio kapetansku uniformu. Klaru su predstavili njenom šefu u Jakonovljevom uredu. Bio je to debeljuškast, ostarjeli Ţidov priliĉno ravnodušnog izraza lica. Ne upozoravajući je više na opasnosti koje je vrebaju, dao joj je znak da poĊe za njim. Na stepenicama je rekao: "Vi, naravno, ništa niste nauĉili i ništa ne znate raditi, je li tako? Mislim na vaše zvanje." Klara je nejasno odgovorila. Osim što je bila preplašena, nedostajalo joj je još samo da bude poniţena. Sad će se otkriti da je neznalica, i svi će joj se smijati. I tako je, jednako kao što bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoraĉila u taj laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima. Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisalj-kama poput zarobljenih ţivotinja; morali su ispuniti hitnu narudţbu i nije im bilo dopušteno da spavaju već ĉetrdeset osam sati. Ali srednji, ĉovjek preko ĉetrdeset godina, proćelav, neureĊen 238 i neobrijan, prestao je raditi, nasmiješio se i rekao: "Gle, gle! Pojaĉanje!"

Sav je njen strah išoezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom poviku, da je Klara samo s najvećim naporom uspjela suspregnuti smiješak. NajmlaĊi specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki"talcoĊer je prekinuo posao. Bio je vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestašno lice, s velikim nevinim oĉima. Njegov pogled kao da je pokazivao da ga je Klarina pojava iznenadila. Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u dubini prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan ĉovjek, ţilav, ali zaobljena trbuha. Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se iza ormara kao da ţeli izbjeći pogled na takvo strašilo. Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima i da, kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopĉava nešto što proizvodi strahovitu buku, tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uopće pazio na svoj izgled i ĉesto bi došao s dugmetom na hlaĉama koje je visilo o koncu, ili s rupom u odjeći, ili bi se, u nazoĉnosti djevojaka, poĉeo ĉeškati pod kombinezonom. Rado je govorio: "Ovdje sam kod kuće, u svojoj zemlji, pa zašto da se ustruĉavam?" Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlaĊima, poznat naprosto pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uopće nije vrijeĊao. Bio je jedan od onih ljudi koje psiholozi nazivaju "sunĉanom naravi". Dok ga je promatrala u narednim tjednima, Klara je primijetila da on nikad ne ţali za neĉim što je izgubljeno, bila to olovka ili ĉitav njegov upropašteni ţivot. Nikad se nije ljutio ninašto i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar inţenjer, osim što je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u Mavrino greškom. Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije premještenje, s pravom sudeći da mu je tu najbolje. Uveĉe, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado slušao priĉe i govorio. "Znaš, da se nekad moglo doruĉkovati za pet kopjejki. Uopće, mogao si kupiti što god si htio; na svakom koraku su ti nešto nametali." On se široko nasmiješio. "A nitko nije prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. Ĉizme - to su

bile prave ĉizme. Trajale bi ti po deset godina i ako ih nisi popravljao, a petnaest ako si ih krpao. Koţa na sarama nije se obrezivala ovako kao danas, nego je išla pod stopalo. Bilo je onih - kako su se ono zvale? Bile su crvene, s ukrasima - nisu to bile ĉizme, to je bila druga duša!" Nasmiješio se kao da je sunce iznenada izišlo. "Ili, na primjer, na stanicama... Došao si minutu prije vlaka, kupio kartu i sjeo - uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su stalno vozili - nije se štedjelo. Ţivot je bio lagan, vrlo lagan..." Za vrijeme tih priĉa stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog mraĉnog ugla, gdje je njegov pisaći stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca. Dolazio bi polako, dok mu se teško tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku duboko zaturenih u dţepove, i za- 239 ustavio bi se usred sobe, gledajući praznim oĉima nekuda u stranu, dok bi mu se naoĉale spustile na nos. "O ĉemu ti to priĉaš, Zemelja? Zar se sjećaš?" "Malo se sjećam", rekao je Zemelja ispriĉavajući se sa smiješkom. "Ne valja to", govorio je Dvojetjosov, tresući glavom. "Zaboravi. Drţimo se mi našeg posla." Stajao bi još neko vrijeme tupo zureći preko naoĉala. Tada bi se polagano odvukao u svoj ugao. Utvrdilo se da su Klarine duţnosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro jednog dana i ostati do šest poslije podne, a narednog dana doći poslije ruĉka i ostati do jedanaest uveĉe. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio tamo od jutra, jer su ga šefovi mogli trebati tokom dana. Nikad nije dolazio uveĉe, jer nije imao ambicije da napreduje u sluţbi. Glavni zadatak djevojaka bio je da budu deţurne, drugim rijeĉima, da drţe zatvorenike na oku. Osim toga "za njihov vlastiti napredak" šef im je davao sitan posao koji nije bio bitan. Klara je Tamaru viĊala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u institutu već više od godinu dana i bila je dosta odrešita u kontaktu sa zatvorenicima. MeĊutim, Klari se ĉinilo da jednome od njih donosi knjige i da ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom institutu Tamara pohaĊala kruţok engleskog jezika u kojem su slobodni

namještenici bili uĉenici, a osuĊenici nastavnici - bez plaće, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin strah, da bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo uţasno zlo. Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on nije bio politiĉki zloĉinac, već obiĉni zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo vrlo malo. Bio je to staklopuhaĉ Ivan, koji je na svoju nesreću bio pravi majstor svoga zanata. Njegova stara punica govorila je za njega da je zlatni radnik - ali još zlatniji pijanac. ZaraĊivao je mnogo novaca, većinu toga zapio, tukao ţenu kad god se napio i svaĊao se sa susjedima. Ali sve to ne bi bilo ništa da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je oĉigledno bio vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i predloţio mu da radi za tri tisuće na mjesec. Plaća je bila manja tamo gdje je Ivan radio, ali je mogao više zaraditi kad bi premašio normu. Zaboravljajući s kim ima posla, zatraţio je ĉetiri tisuće. Odgovorni drug dodao je dvije stotine. Ivan nije popuštao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i izazvao nered u dvorištu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije moglo dozvati, pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je osuĊen i dobio godinu dana. Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom drugu koji je objasnio Ivanu da će raditi na novom mjestu koje mu je odreĊeno, samo što neće dobivati plaću. Ako mu ti uvjeti ne odgovaraju, moţe ići u rudnik ugljena na Arktiku. . I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov jednogodišnji rok je završio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te karakteristike, molio je upravu da ga zadrţe dalje kao slobodnog namještenika ĉak i uz plaću od svega tisuću petsto rubalja. 240 Premda nikoga u šaraški ne bi uznemirila tako jednostavna priĉa s tako sretnim završetkom -- jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u ćelijama smrti, i ljudi koji su liĉno poznavali papu i Alberta Einsteina - ipak je

Klaru ta priĉa strahovito potresla. Utvrdilo se, kao što je Ivan rekao, da "ono što hoće uĉiniti, oni i uĉine". U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktiĉna, iznenada se pojavila sumnja da su moţda meĊu tim ljudima u modrim kombinezonima i neki, koji uopće nisu krivi. A ako je tako, nije li moţda i njen otac koji put osudio nevinog ĉovjeka? Ubrzo zatim pošla je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao. Davala se Gorkijeva Vaša Ţeleznova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam. Gledalište je bilo više nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoloţilo glumce. Izlazili su na scenu kao da se dosaĊuju, poput namještenika koji dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su mogli otići. Bilo je sramotno igrati pred tako praznim gledalištem. U toj predstavi kao da ništa nije bilo dostojno paţnje jednog odraslog ĉovjeka. To je ĉak upropastilo i glumu zapanjujuće prirodne Pašene. Osjećalo se da bi se, da je netko iz gledališta u općoj tišini rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj obiĉnoj sobi: "Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!" predstava raspala. Poniţenje glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjećali da sudjeluju u neĉem sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za vrijeme odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su razgovarali gotovo šapatom ili su šutke šetali po foajeu. Klara i Lanski takoĊer su mirno šetali za vrijeme prvog odmora i Lanski je pokušavao braniti Gorkoga i kazalište. Kritizirao je narodnog umjetnika ţarova, koji se oĉigledno dodvoravao publici, a još je više kritizirao opću birokratsku atmosferu u Ministarstvu kulture, koja je potkopala povjerenje sovjetskog gledaoca u realistiĉki teatar. Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je nalazio vremena da se bavi sportom. Oĉi su mu bile mirne i inteligentne, zahvaljujući svemu što je proĉitao u svojih dvadeset sedam godina. Kao diplomirani filolog, kandidat za ĉlanstvo u Savezu sovjetskih pisaca i zapaţeni kritiĉar koji je uţivao blagonaklonu zaštitu Galahova, Lanski nije toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce.

Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loţi. Nikoga nije bilo ni u susjednim loţama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: "Eto zašto mi je već dosadilo gledati Ostrovskog i Gorkog - zato što mi je već dosta tih predavanja o moći novca, o despotizmu u obitelji, o tome kako se neki starac oţenio mladom ţenom. Smuĉila mi se već ta borba sa sablastima. Pedeset, stotinu godina je već prošlo, a mi još uvijek glumimo zgraţanje nad stvarima koje već odavno ne postoje. Nikad ne moţeš vidjeti dramu o onome što se dogaĊa sada." "O ĉemu, na primjer?" Lanski je radoznalo gledao Klaru i smiješio se. Nije se prevario u njoj. Pomislio je: ova djevojka U U prvom krugu 241 moţda ĉovjeka neće impresionirati svojim izgledom, ali s njom nikad neće biti dosadno. "O ĉemu?" Klara, trudeći se da ne otkrije previše od onoga što ju je potajno zaokupljalo a ni drţavnu tajnu, reĉe mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao imperijalistiĉke pse, ali da je sad, pošto ih je malo bolje upoznala, utvrdila da su posve drugaĉiji. A jedno ju je pitanje neprestano muĉilo i htjela je da joj Lanski odgovori: ima li meĊu njima ipak nevinih ljudi? Lanski je paţljivo slušao i mirno odgovorio: "Naravno da ima. To je neizbjeţno u svakom kaznenom sistemu." "Ali, Aieksej! To bi znaĉilo da oni mogu raditi štogod hoće! To je straviĉno." Njeţno i paţljivo je poloţio svoju ruţiĉastu ruku dugih prstiju na Klarinu ĉvrsto stegnutu šaku, koja je leţala na crvenom plišu. "Ne", reĉe on blago ali uvjerljivo, "ne "štogod hoće". Tko bilo što "hoće"? Tko bilo što "radi"? Povijest. Vama i meni se to katkada ĉini strašnim, ali, Klara, vrijeme je da se naviknemo na ĉinjenicu da postoji zakon velikih brojeva. Što je zamašniji neki povijesni dogaĊaj, to je veća vjerojatnost individualnih grešaka, bile one pravne, taktiĉke, ideološke ili ekonomske. Mi shvaćamo proces samo u njegovoj osnovnoj formi koja ga odreĊuje, i bitno je da budemo uvjereni da je

taj proces neizbjeţan i nuţan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek zasluţeno. A što je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli u potresu u AŠka-badu? I ţrtvama prometnih nesreća? Kako se pojaĉava promet, povećat će se i broj ţrtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako kako se razvija, sa svojim neizbjeţnim prirastom ţrtava." Ali Klara je indignirano stresla glavom. "Prirast!" uskliknula je, ali šaptom, budući da je zvono već dvaput zazvonilo i ljudi su se vraćali u gledalište. "Valjalo bi iskušati taj zakon velikih brojeva na vama! Vama sve dobro ide, i tako se lijepo znate izraţavati, ali zar ne vidite da sve nije onako kako vi pišete?" "Hoćete reći da smo licemjeri?" suprotstavi se Lanski. On je silno volio raspravljati. "Ne, to ne kaţem." Zvono je po treći put zazvonilo. Svjetla su se pogasila. Natjerana ţenskim nagonom da kaţe posljednju rijeĉ, ona mu brzo šapne u uho: "Vi ste iskreni, ali da se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate razgovor s ljudima koji misle razliĉito. Sabirete svoje misli iz razgovora s ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput vas. U fizici se to zove rezonanca", ţurno je završila baš kad se zastor poĉeo razmicati. "Zapoĉneš sa skromnim mislima, ali one naĊu sebi srodne i ubrzo se stvori ĉitava skala ..." Ušutjela je poţalivši svoj neshvatljivi ţar. Pokvarila je ĉitav treći ĉin i Lanskome i sebi. A sluĉajno je u trećem ĉinu glumica Rojek odigrala svoju Vasine mlaĊe kćeri tako kristalno ĉisto da je ĉitavu predstavu izvukla iz sivila. I Pašena je opet povratila svoju boţansku formu. 242 Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin ĉovjek, koji moţda već davno trune iza arktiĉkog kruga, već upravo najmlaĊi specijalist za vakuum, modrook sa zlaćanim odsjajima na obrazima, još uvijek djeĉak usprkos tome što je napunio dvadeset tri godine. Već pri prvom susretu njegov je pogled jasno govorio da je oĉaran Klarom, i taj neprikriven i radostan izraz nije nimalo nalikovao onome što je upoznala kod svojih moskovskih oboţavalaca. Istina je, meĊutim, da Klara nije shvaćala kako su njeni udvaraĉi na slobodi

okruţeni ţenama, kako viĊaju mnoge koje su ljepše od nje i kako znaju svoju vrijednost, dok je Ruska došao iz logora gdje pune dvije godine nije ĉuo lupkanje ţenskih petica; i Klara mu se, kao i Tamara prije nje, ĉinila neopisivim ĉudom. Ali u usamljenosti šaraške ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo ĉitavu noć, pod elektriĉnim svjetlom u po-lumraĉnom laboratoriju, taj je mladić ţivio vlastitim, punim, pokretnim ţivotom. Povremeno bi, skrivajući se od šefova, nešto konstruirao. Ĉas bi potajno uĉio engleski za vrijeme radnog vremena; ĉas bi telefonirao prijateljima u drugim laboratorijima i jurio da se sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog trenutka, a posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen neĉim silno zanimljivim. I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno zanimljivih preokupacija. Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru kombinezona pod šarenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno ĉisto bijelo platno. Klara nije znala da je to zapravo ţabo, vlastiti Ruskin izum, i da se sastoji od jedne tridesetdrugine drţavne plahte. Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, već su stekli neki poloţaj u sluţbi, i odijevali su se, kretali i razgovarali proraĉunato, da ne bi okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske Klara je osjećala da se pomlaĊuje, da i ona ţeli biti nestašna. Potajno ga je promatrala sa sve većom simpatijom. Nije vjerovala da su on i dobroćudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je upozorio major šikin. Posebno je ţeljela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je kaţnjen i da li mu je dosuĊena dugaĉka kazna. Da nije oţenjen bilo je već jasno. Nije se mogla natjerati da mu postavi druga pitanja; ĉinilo joj se da bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na sramotnu prošlost koju je ţelio odbaciti da bi se popravio. Prošla su još dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Cesto su u njenoj nazoĉnosti govorili o svim mogućim besmislicama, koje nisu imale

nikakve veze s poslom. Ruska je vrebao trenutke njenog veĉernjeg deţurstva, dok su zatvorenici bili na veĉeri a Klara bila sama u laboratoriju, te bi se redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom da je nešto ostavio, katkad da na miru radi. Tokom tih veĉernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira sluţbe sigurnosti. Prošle noći se meĊu njima nekako razvio onaj ţivahni razgovor, koji je poput bujice otplavio neugodne barijere konvencije izmeĊu njih. 243 Taj mladić nije imao nikakvu sramotnu prošlost, koju bi valjalo odbaciti. Imao je samo mladost, upropaštenu bez ikakvog razloga, i strastvenu ţelju da uĉi i istraţuje. ţivio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je završio gimnaziju kad su Amerikanci iz ambasade unajmili kuću u njihovom selu. Ruska i njegovi drugovi bili su dovoljno lakomisleni - a i dovoljno znatiţeljni - da nekoliko puta poĊu u ribolov sa Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro završilo. Ruska se upisao na moskovski univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka nije imala pojma kamo je nestao. Ruska je protumaĉio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti ĉovjeka tako da ne moţe sakriti ništa što nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Klara nije ĉak ĉula ni ime tog zatvora dok nije došla u Mavrino. Poĉela je istraga. Htjeli su da im Ruska kaţe kakav je zadatak dobio od ameriĉke špijunske sluţbe. U koji je tajni stan morao donijeti obavještenja? Ruska je, po svojim vlastitim rijeĉima, bio još uvijek tele; naprosto nije shvaćao što je posrijedi i plakao je. Tada se iznenada dogodilo Ĉudo: Ruski su dopustili da otiĊe s tog mjesta iz kojega nitko nije izlazio. Bilo je to još ĉetrdeset pete. I tu je prekinuo svoju priĉu dan ranije. Ĉitavu noć Klara je bila uznemirena tom priĉom koju je on zapoĉeo. Narednog dana, ne obazirući se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa ĉak ni na pravila

pristojnosti, ona je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu buĉnu malu sisaljku, i nastavili su razgovor. Do ruĉka su već bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjeniĉno zagrizaju jednu veliku jabuku. Već im se ĉinilo ĉudno što tolike mjesece nisu ništa govorili. Jedva su bili u stanju izraziti misli koje su ih obuzimale. Prekidajući je u svojoj nestrpljivosti da sve izgovori, on joj je dodirivao ruke, a ona u tome nije vidjela ništa loše. Kad su svi otišli na ruĉak i ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letimiĉnom dodiru ruke pojavilo neko novo znaĉenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno modre oĉi dive. Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: "Klara, tko zna kad ćemo opet ovako sjediti? Za mene je to ĉudo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da umrem ovoga ĉasa!" Stezao joj je i milovao ruke. "Klara, moţda mi je suĊeno da potratim ĉitav ţivot po zatvorima. Uĉinite me sretnim, tako da imam uspomenu na ovaj trenutak ma gdje bio. Dopustite mi samo jednom - samo jednom - da vas poljubim!" Klara se osjećala poput boţice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije to bio obiĉan poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom snagom, poljupcem zatvorenika izmuĉenog odricanjem. A ona mu je uzvratila. Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u glavi vrtjelo. 244 "Molim vas, idite", rekla je.f On je oklijevao. "Za sada - idite!" naredi Klara. Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjucim, vapijućim izrazom lica, zatim izišao iz sobe. Uskoro su se svi vratili s ruĉka. Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga Nešto ju je u nutrini peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila sreća, nije to bila

mirna sreća. Tada je ĉula da će zatvorenicima biti dopušteno da postave novogodišnju jelku. Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu košaricu od raznobojnih, plastikom obloţenih ţica, poklon za novogodišnju jelku. A staklopuhaĉ Ivan, vrativši se s posjete, ispuhao je dva smiješna mala staklena Ċavolĉića, koji kao da su nosili puške i ispleo kavez iz staklenih šipkica, a unutra je o srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i tuţno zvonio. i r 245 42 DVORAC SVETOGA GRALA Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije ruĉka, kad je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u dvorište šaraške, zalepršale su prve nestrpljive pahuljice. Upravo takva pahuljica, šestokraka zvijezda, pala je na rukav Nerţinove stare vojniĉke kabanice koja je postala rĊavosmeĊa. Zaustavio se nasred dvorišta i duboko udahnuo zrak. Natporuĉnik šusterman, koji se tamo sluĉajno zatekao, upozorio ga je da sad nije vrijeme za šetnju i da mora ući unutra. Nije ţelio ući. Nije ţelio nikome priĉati o svojoj posjeti - naprosto, nije mogao. Nije je ţelio ni s kim dijeliti, nije ţelio da itko u njoj sudjeluje. Nije ţelio ni govoriti, a ni bilo koga slušati. Ţelio je biti sam i polako proţivljavati sve ono što je sa sobom donio prije nego se raspadne, prije nego sve postane puka uspomena. Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u šaraški, kao i u svakom logoru. Ušavši u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u podrumski hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poći. Tada se sjetio jednog mjesta.

Pošao je do straţnjeg stepeništa koje gotovo nitko više nije upotrebljavao, kraj gomile polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorišta na trećem katu. Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondrašev-Ivanovu za atelje. On uopće nije imao nikakve veze s osnovnim poslom u šaraški, ali su ga tu drţali u svojstvu, moglo bi se reći, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva kojem je šaraška pripadala, bilo je prostranih predvorja i hodnika koje je valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji bili su privatni stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanoviĉa Oskolupova i ostalih sluţbenika njemu bliskih, te je postojala još preĉa potreba da se sve te stanove ukrasi velikim, krasnim besplatnim slikama. 246 Istina, Kondrašev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetniĉkim zahtjevima. On je slikao velike slike, ali premda nisu ništa stajale, nisu bile lijepe. Mušterije koje su dolazile u njegov atelje uzalud su mu pokušavale pokazati kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s uzdahom uzimale ono što bi našle. MeĊutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile znatno bolje. Penjući se, Nerţin je prošao kraj velike i već završene narudţbe za predvorje odjela ministarstva - pod naslovom "A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu prvi radio-telegraf" - zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad sobom na zidu sliku od dva metra pod naslovom "Osakaćeni hrast". I ona je bila završena, ali ni jedna je mušterija nije htjela uzeti. Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na golom licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su uragani tu puhali! Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko njega bilo je uvijek olujno. To nebo zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To tvrdoglavo, uglato stablo s kandţastim korijenjem, slomljenih grana i iskrivljeno, unakaţeno u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga pokušali strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i oĉajniĉki se drţalo svog pogibeljnog mjesta nad ponorom.

Na zidovima stepeništa visila su manja platna. Na odmorištu druga su stajala

na stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na sjever, a jedan na zapad. Na to odmo-rište otvarao se prozorĉić Ţeljezne maske, s rešetkom i ruţiĉastim zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije dopiralo. Niĉega drugoga tu nije bilo, pa ĉak ni stolice. Umjesto stolice sluţio je nizak krupan panj. Premda se stepenice gotovo uopće nisu grijale te je hladna vlaga prodirala ĉak ovamo, podstavljeni kaput Kondrašev-Ivanpva leţao je na podu. Umjetnik, kome su ruke i noge smiješno stršale iz premalenog kombinezona, stajao je nepokretan, visok, uspravan, oĉigledno uopće ne osjećajući zimu. Velike naoĉale, koje su mu lice ĉinile većim i stroţijim, bile su ĉvrsto zataknute iza uha i na nosu, prilagoĊene njegovim naglim pokretima. Zurio je u jednu taĉku na slici, drţeći po strani kist i paletu. Kad je ĉuo korake, okrenuo se. Pogledi dvojice muškaraca su se susreli. Svaki je od njih još uvijek bio obuzet vlastitim mislima. Umjetniku nije bilo drago što mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je potrebna tišina i samoća. A ipak, s druge strane, veselio se što ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa svojim uobiĉajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: "Glebe Vikentiĉu! Dobro mi došli!" mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodošlice. Srdaĉnost je dvosjekli maĉ za umjetnika: ona hrani njegovu maštu, ali mu moţe upropastiti dnevni red. Nerţin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo šapatom, kao da se boji da će probuditi neku treću osobu: "Ne, ne, Hipolite Mihajliĉu. Došao sam, ako nemate ništa protiv, samo da - ovdje malo šutim." 247 "A, da. A, da. Naravno", odgovori umjetnik jednako tiho, proĉitavši u oĉima svoga gosta, ili se moţda prisjetivši, da je Nerţin upravo vidio svoju ţenu. Povukao se pokazujući kistom i paletom na panj. Podigavši duge skute kabanice (uspio je sprijeĉiti da mu ih podreţu u logoru) Nerţin sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno ţelio pušiti, nije zapušio. Umjetnik se usredotoĉio na sliku.

Obojica su šutjeli. Nerţinovi uzvitlani osjećaji ugodno su ga boljeli. Još je jednom htio poloţiti prste na mjesto gdje je na oproštaju dodirnuo ruke svoje ţene, njene nadlaktice, zatiljak, kosu. Godinama ţiviš bez onoga, što je ljudima na zemlji dano. Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio dovoljno zreo da ih prije toga stekneš, a iznad svega, spremnost da se ţrtvuješ i briga za dobrobit ĉovjeĉanstva. Atenskom graĊaninu ti bi izgledao pravi ideal ĉovjeĉanstva. Ali u tome nema srţi. Ljubav ţene, koja ti je uskraćena, ĉini ti se vrednija od bilo ĉega na svijetu. Jednostavne rijeĉi "ljubiš li me?" i "ljubim te", izreĉene pogledom ili šapatom ispunjaju dušu tihom radošću. Zaista je šteta što je nije odluĉno poljubio na samom poĉetku posjete. Jer sad taj jedan poljubac nikako više ne moţe dobiti. Usne njegove ţene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabašne. I kako je samo umorno izgledala! Kako se osjećalo da je izmuĉena i proganjana, dok je govorila o razvodu. Legalan razvod - što bi to znaĉilo? Gleb bi bez oklijevanja razderao sluţbeni dokument. Ali on je upoznao ţivot s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da dogaĊaji imaju svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da će iz njihovih sasvim obiĉnih postupaka proisteći posljedice, koje su potpuno suprotne onome što su namjeravali. Tako će biti i s Nadjom. Ona će se razvesti da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena, neće ĉak ni opaziti nešto neobiĉno u ponovnoj udaji.

Osjetio je na neki naĉin, kad mu je ono posljednji put mah-nula rukom bez prstena, kako mu se srce steţe, predosjećajući da tako ljudi jedno drugome kaţu zbogom zauvijek. Nerţin je dugo vremena šutke sjedio, zatim je napokon došao k sebi. Obilje radosti koje je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna razmatranja; misli su opet našle staru ravnoteţu, i opet je bio osuĊenik. "Ovo ti pristaje", rekla je. Drugim rijeĉima, zatvor. Bilo je nešto istine u tome. Katkad mu uopće nije bilo ţao što je pet godina proveo u zatvoru. Te su godine poĉele same za sebe nešto znaĉiti. Gdje je ĉovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje? 248 I gdje bi se moglo bolje razmišljati o sebi? Koliko mu je mladenaĉkih oklijevanja, koliko krivih poĉetaka prištedjela ţeljezna staza zatvora? Kao što je Spiridon rekao: "Tvoja je volja blago, ali ga Ċavoli ĉuvaju." Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena - što je on izgubio time što je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati breţuljcima i šumama s kutijom boja. Ali izloţbe? Nikad mu nije uspjelo prirediti ni jednu; u pola stoljeća nije izloţio ni jednu jedinu sliku u nekoj pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao ništa. Oboţavaoci njegova djela? Ovdje ih ima više nego ih je tamo ikad imao. Atelje? U slobodi nije imao ĉak ni ovo hladno stepenište. Morao je stanovati i slikati na istom mjestu: u uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za rad postavio je stolice jednu na drugu i smotao madrac; posjetioci su ga pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na njemu bila namještena mrtva priroda, on i njegova ţena morali su jesti sa stolaca dok slika ne bude završena. Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa sunco-kretovim uljem koje je dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su ga poslali u Odjel za kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih ţena u politiĉkim i vojniĉkim granama. Oĉekivalo se da naslika deset

portreta, ali radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u ludilo beskonaĉnim sjedenjem. Ali nije je uopće naslikao onako kako je to ţeljela komanda, i kasnije nitko nije htio uzeti taj portret koji se zvao "Moskva 1941". A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u uniformi civilne zaštite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje, prosipala se ispod kape sa štitnikom. Glava je bila zabaĉena, mahnite oĉi kao da su promatrale nešto uţasno, nešto nezaboravno. Bile su ispunjene suzama bijesa, ali tijelo joj nije bilo opušteno u plaĉu. Ruke napete i spremne za borbu pridrţavale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protu-plinska uniforma, s oštrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog oklopa. Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz Kaluge, koja nije bila lijepa, ali u kojoj je Kondrašev-Ivanov vidio i prikazao Djevicu Orleansku. Ĉovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom "Nećemo zaboraviti! Nećemo oprostiti!". MeĊutim, ipak su ga se preplašili, nisu ga prihvatili, nisu ga nigdje izloţili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i osvete, okrenut prema zidu u njegovoj sićušnoj sobici; tu je stajao sve do dana njegovog hapšenja. Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao dvadesetak prijatelja da ga ĉuju. Bio je to knjiţevni ĉetvrtak u stilu devetnaestog vijeka. Taj je roman stajao svakoga od prisutnih dvadeset petogodišnju kaznu u kazneno--popravnom logoru. Kondrašev-Ivanov bio je jedan od onih koji su slušali taj buntovniĉki roman. (On je bio praunuk dekabrista 249 Kondraševa, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u progonstvu posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.) Istina, Kondrašev-Ivanov nije otišao u logor. Pošto je potpisao presudu specijalnog suda odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da proizvodi jednu sliku mjeseĉno po normi koju mu je postavio Oskolupov. U

protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje visile, i ostale koje su odnesene. I u ĉemu je bila razlika? Bio je pedesetogodišnjak s rokom od dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije ţivio, već je proletio kroz tu mirnu zatvorsku godinu, ne znajući hoće li ikada doţivjeti još jednu poput nje. Nije obraćao paţnju ĉime ga hrane, u što odijevaju, niti je primjećivao kad ga prebrajaju s ostalima. Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajući platno i opet mu se vraćajući. Ni jedno još nije doveo do onog stupnja koji umjetniku daje osjećaj savršenstva. Nije ĉak bio siguran postoji li uopće takav stupanj. Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima nešto vidjeti, kad bi mu se oko na njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u stanju popraviti, kad bi opaţao da ih umjesto toga kvari. Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odaleĉio bi se od njih, uspostavio distancu. A kad bi ih opet pogledao novim oĉima, prije nego ih bez nagrade otpremi da zauvijek vise usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio ispunjen osjećajem trijumfa. Ĉak i ako ih nitko više nikad ne vidi - on ih je ipak naslikao. Ponovo koncentriran, Nerţin je poĉeo razgledavati najnoviju sliku Kondraševa - platno u razmjerima egipatskog kvadrata, ĉetiri sa pet. Zvala se "Potok u jesen", ili, kako ju je umjetnik privatno nazivao, "Largo u d-molu". Tihi potok nalazio se na sredini platna. Ĉinilo se da uopće ne teĉe i površina tek što mu se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smeĊe sjene opalog lišća prošarale su dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u krpama leţao je na obje obale, a ţućkasto-smeĊa trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva bijela grma vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali tu nije bilo ţarište slike. U pozadini je bila gusta šuma maslinastocrnih omorika, pred kojima je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza njene usamljene, njeţne vatre, zimzeleni ĉuvari stajali su još sumorniji, gusto zbijeni, uzdiţući oštre vrhove prema nebu. Nebo je bilo beznadno izmrljano, a prigušeno sunce tonulo je u oblaĉni zastor, nemoćno da ga razbije jednom

jedinom zrakom. Ali ĉak ni to nije bio najvaţniji elemenat; prije je to bila nepomiĉna voda potoka. Djelovala je kao natoĉena, kao da ima dubinu. Bila je olovna i prozirna i vrlo hladna. Sadrţavala je u sebi ravnoteţu izmeĊu jeseni i zime. I još nekakvu drugu ravnoteţu. Umjetnik se usredotoĉio upravo na tu sliku. Postoji vrhunski zakon stvaralaĉke aktivnosti koji je Kon-drašev već davno upoznao. On mu se pokušao oduprijeti, ali mu se još jednom bespomoćno pokorio. Po tom zakonu ništa što je prije uĉinio nije imalo nikakve vrijednosti, ništa nije znaĉilo, nije 250 povećavalo slavu umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadrţavala je bit ĉitavog njegovog ţivotnog iskustva, oznaĉavala vrhunac njegove sposobnosti, kamen kušnje njegova talenta. A tako je ĉesto bila neuspjela! Svaka slika prije nje, baš u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se takoĊer u neuspjeh, ali prijašnji bi se oĉaj zaboravio, a sad se i ova - prva, kod koje je zaista nauĉio slikati - poĉela pretvarati u neuspjeh, i ĉitav svoj ţivot proţivio je uzalud, i nikad nije uopće imao talenta! Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natoĉena; bila je hladna, duboka i nepokretna - ali sve to nije znaĉilo ništa ukoliko ne uspije izraziti najvišu sintezu prirode. Tu sintezu - razumijevanje, mir, jedinstvo svih pojava - Kondrašev nikad nije našao u sebi, u svojim najsnaţnijim osjećajima, ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda na njegovoj slici izraţavala taj vrhunski mir ili nije? Ĉeznuo je da to sazna, i s oĉajem je bio svjestan da nikad neće saznati. "Znate, Hipolite Mihajliĉu", reĉe Nerţin polako, "mislim da ću se ipak sloţiti s vama: svi su ovi krajobrazi zaista Rusija." "A ne Kavkaz?" reĉe Kondrašev-Ivanov, naglo se okrenuvši. Naoĉale su mu ostale na mjestu kao da su prikovane. To pitanje, premda nije bilo najvaţnije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi

su krivo shvaćali Kondraševljeve slike. Ili zato što su bile suviše veliĉanstvene ili suviše uzvišene, one kao da nisu prikazivale Rusiju već Kavkaz. "Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji", sloţi se Nerţin. On ustade i stane šetati naokolo, gledajući "Jutro neobiĉnog dana" i ostale krajobraze. "Ali naravno! Naravno!" inzistirao je umjetnik. "Ne samo da bi moglo biti takvih mjesta u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta kraj Moskve - bez pratnje straţara. Štaviše, to ne moţe biti Kavkaz. Shvatite jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan. Poslije Levitana svi smo poĉeli smatrati našu rusku prirodu bijednom, siromašnom, ugodnom na skroman naĉin. Ali ako je naša priroda samo takva, onda mi recite odakle su u našoj povijesti potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi, narodovoljci?" "Ţeljabov! Lenjin!" sloţi se uzbuĊeno Nerţin. "Istina je!" Ali Kondraševu nije bila potrebna podrška. I on se poĉeo uzbuĊivati. Mahnuo je glavom i s naoĉala su mu sijevale munje. "Naša se ruska priroda uzdiţe i bjesni, i ne popušta pred tatarskim kopitima!" "Da, da", reĉe Nerţin. "I onaj iskrivljeni hrast ondje - kakav je to do vraga kavkaski hrast? Ako ĉak i ovdje u najprosvjetlje-nijem mjestu u GULAG-u svatko od nas ... ?" On uĉini nestrpljivu kretnju rukom. "A u logoru? U zamjenu za dvadeset dekagrama crnog kruha zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, već i posljednje ostatke savjesti." Kondrašev-Ivanov uspravi se u punoj veliĉini. "Nikad! Nikad!" gledao je uvis kao ĉovjek koga vode na smaknuće. "Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu ljepotu ĉovjeka." 251 Nerţin se hladno nasmije. "Moţda ne smije, ali ga ipak lomi! Još niste bili u logoru pa nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi ulaze, a kad iziĊu - ako iziĊu - toliko su razliĉiti da ih se više ne moţe prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti odreĊuju svijest." "Ne!" Kondrašev ispruţi duge ruke, spreman u tom ĉasu da se uhvati ukoštac s ĉitavim svijetom. "Ne! Ne! Ne! To bi bilo

poniţavajuće. Pa zašto onda ĉovjek ţivi? I recite mi, zašto su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su razdvojeni? Napokon, okolnosti zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako tumaĉite razliku u ljudima koji su upali u iste okolnosti, ĉak u isti logor?" Nerţin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo pruţa u usporedbi s fantastiĉnim shvaćanjima ovog vjeĉno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne poštuje njegove prigovore. "Ljudsko biće", nastavi Kondrašev, "posjeduje već od roĊenja stanovitu bit, jezgro, da tako kaţemo, ljudskog bića. Svoje "ja". I još uvijek nije sigurno što koga oblikuje: oblikuje li ţivot ĉovjeka, ili ĉovjek svojim snaţnim duhom oblikuje svoj ţivot! Zato što...", Kondrašev-Ivanov naglo spusti glas i sagne se prema Nerţinu, koji je opet sjedio na panju, "zato što se ima prema ĉemu mjeriti, u nešto se ugledati. Zato što u sebi ima Sliku savršenstva koja se u rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim oĉima." Kondrašev priĊe vrlo blizu Nerţinu i upita ga šapćući zavjereniĉki, dok su mu naoĉale blistale kao da nešto obećaje: "Da vam pokaţem?" Tako završavaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku. "Da, naravno." Kondrašev poĊe u kut, izvuĉe malo platno pribijeno na okvir i donese ga, okrenuvši sivu, nenaslikanu stranu prema Nerţinu. "Vi ste ĉuli za Parsifala?" "Nešto u vezi s Lohengrinom." "To mu je otac. ĉuvar pehara Svetoga Grala." "Wagner je napisao operu, zar ne?" "Trenutak koji sam ja prikazao ne moţe se naći ni u Wagnera ni u Von Eschenbacha, ali je jedini koji mene zanima. Svaki ĉovjek moţe doţivjeti takav trenutak kad iznenada ugleda Sliku savršenstva." Kondrašev zatvori oĉi i ugrize se za usne. Koncentrirao se. Nerţin se pitao zašto je slika, koju će sada vidjeti, tako malena.

Umjetnik otvori oĉi. "Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog ţivota. Vjerojatno je nikad neću naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put ugleda dvorac! Dvorac Svetoga Grala!" Postavio je studiju na stalak pred Nerţinom ne skidajući po gleda s nje. Tada je podigao ruku do oĉiju kao da ih štiti od svjet- 252 la. I zakoraĉivši unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i zamalo pao. Slika je bila dva puta toliko visoka koliko široka. Prikazivala je strmi klanac izmeĊu dvije klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na sliku se uvlaĉila prašuma, usnula, netaknuta. Neke puzave paprati, neko priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz same rubove klisure. Gore, nalijevo, svijetlo-sivi konj nosio je iz šume jahaĉa u šljemu i ogrtaĉu. Konj se nije preplašio ponora, i već je podigao kopito spreman da na zapovijed jahaĉa ili zakoraĉi unatrag, ili preskoĉi na drugu stranu. Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepašten gledao je u daljinu gdje je crvenkasto zlatno svjetlo, koje je moţda dolazilo od sunca, a moţda i od neĉega ĉišćeg od sunca, preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajući iz vrhunca planine - koja se uzdizala liticu za liticom - visokih bedema i tornjića, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremeći prema nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodreĊen a ipak vidljiv u svom nezemaljskom savršenstvu, stajao je u blistavom oreolu njeţnoljubiĉasti dvorac Svetoga Grala. 253 43 DVOSTRUKI AGENT Osim debelog Gustava ruţiĉastih ušiju, Doronin je bio najmlaĊi zek u šaraški. Lice mu se još uvijek nije oslobodilo mladenaĉkih bubuljica. Zbog svoje vedre naravi, prilagodljivosti i spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko minuta koje je uprava dopuštala za odbojku, Ruska se svim srcem posvećivao igri. Ako bi ljudi kod mreţe propustili loptu, bacio bi se iz pozadine da je vrati makar pao

i oderao koljena do krvi. Svima se sviĊao njegov neobiĉni nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u šaraški kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrĉava i crvena. Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato što je na sluţbenoj GULAG-ovoj kartici bio upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije taĉno, te su ga brzo nadomjestili pravim struĉnjakom. Dvo-jetjosov ga je, meĊutim, spasio od toga da ga ne vrate u logor, prihvativši se zadatka da ga nauĉi rukovanju malom sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponašati, Ruska je brzo uĉio. Za njega je šaraška bila poput odmarališta, i ţelio je tu ostati. U logoru je morao podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepriĉavao sa ţarom i veseljem: kako je zamalo umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajući vruće kamenje pod pazuho. (Kad su ga pokušali uhvatiti pomoću dva termometra, pronašao je kamenje sliĉne veliĉine tako da termometri nikad nisu pokazivali razliku veću od jedne desetine stupnja.) Ali prisjećajući se prošlosti sa smijehom - prošlosti, koja će se opet iznova pojavljivati tokom narednih dvadeset pet godina - Ruska je samo vrlo malom broju, a i njima potajno, pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju lovaca na svesavezne kriminalce ĉitave dvije godine. U raznolikoj gomili stanovnika šaraške Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve do jednog rujanskog dana. Toga je dana sa zavjereniĉkim izrazom lica obišao dvadesetoricu najutjecajnijih zekova u šaraški, one koji su predstavljali javno mnijenje. Svakom je od njih uzbuĊeno ispriĉao da ga je tog jutra major Šikin, oficir sluţbe sigurnosti, angaţirao kao doušnika i da je on, Ruska, na to pristao s namjerom da svoj status doušnika iskoristi za opću dobrobit. Usprkos ĉinjenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila prošarana s pet laţnih imena, kontrolnih potpisa, slova i šifriranih znakova, koji su ukazivali na to da je opasan, sklon bijegu i da se samo u lisicama moţe premještati s mjesta na mjesto - major šikin, ţivo ţeleći da poveća svoj štab doušnika, zakljuĉio je da će Doronin, budući da je mlad,

nestabilan, da mu je stalo do toga da ostane u šaraški, biti prema tome lojalan oficiru sluţbe

sigurnosti. Potajno pozvan u šikinov ured - ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali im: "Da, da,-atiĊite do majora Šikina" - ostao je tamo tri sata. Za to vrijeme, slušajući dosadne direktive i tumaĉenja njihovog "kuma", Ruskine oštre oĉi prouĉavale su ne samo majorovu veliku glavu obraslu kosom koja je posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice, sitne ruĉice, djeĉaĉke cipele, mramornu pisaću garnituru na stolu i svilene zastore na prozorima, već je takoĊer proĉitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od ĉitava dva metra, naslove na fasciklima i papirima pod staklom na šikinovom stolu. Osim toga, uoĉio je koje dokumente oĉigledno drţi u sefu, a koje zakljuĉava u stol. Dok je primjećivao te stvari, Ruska je nepomiĉno gledao svojim modrim oĉima u majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti već su se raĊali pustolovni planovi, ali oficir sluţbe sigurnosti, navikao na sivu monotoniju ljudske pokornosti, nije to mogao pogoditi. Ruska je shvatio da ga šikin moţe vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude doušnik. Ruska i ĉitava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je "samilost" sramotan osjećaj, da se "dobroti" treba smijati, da je "savjest" popovski izraz. Istovremeno uĉili su ih da je biti doušnik patriotska duţnost, najbolje što ĉovjek moţe uĉiniti da bi pomogao osobi koju denuncira i da bi pridonio zdravlju društva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je ipak ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili neprihvatljivo biti doušnik, već do ĉega bi to moglo dovesti. Već obogaćen burnim doţivljajima, brojnim zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim raspravama, ovaj mladić mogao je zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi otvaraju a svi ovi šikini predaju sramotnom sudu. Tako je shvatio da bi, na duţi rok, bilo jednako opasno suraĊivati s "kumom", kao što bi isprva bilo opasno odbiti. Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje ĉitao zanimljive papire pod staklom na šikinovom stolu, drhtao je u išĉekivanju igre za visoki ulog. Već mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u udobnoj šaraški!

I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika će mu biti plaća, gorljivo je prihvatio. Pošto je Ruska otišao, šikin, zadovoljan svojom psihološkom pronicavošću, hodao je amo-tamo po svom uredu lomeći sićušne 255 ruĉice; tako oduševljeni doušnik obećavao je bogatu ţetvu denuncijacija. Istovremeno je Ruska, ništa manje zadovoljan, obilazio povjerljive zekove priznajući da je pristao da bude doušnik iz sportskog duha - i da će prouĉavati metode oficira sluţbe sigurnosti i razotkriti prave doušnike. Zekovi, pa ĉak i stariji, nisu se mogli prisjetiti sliĉnoga priznanja. Nepovjerljivo su pitali Rusku zašto riskira glavu i hva-liše se time. On je odgovorio: "Kad ĉitavoj toj bandi budu sudili, svjedoĉit ćete u moju korist." Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je još jed nom ili dvojici, ali nitko nije denuncirao Rusku "kumu". Tako je pedeset ljudi dokazalo da su besprijekorni. Taj je dogaĊaj dugo vremena uzbuĊivao šarašku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni su mu i dalje vjerovali. Ali kao uvijek, dogaĊaji idu svojim vlastitim neumoljivim tokom, šikin je zahtijevao materijal, što je znaĉilo denuncijacije. Ruska mu je nešto morao dati. Obilazio je svoje istomišljenike i bunio se: "Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da pristiţe, kad ja još ne radim ni mjesec dana, a Šikin me već tjera kao lud. Molim vas uţivite se u moj poloţaj. Dajte mi nešto materijala." Neki nisu htjeli s njim uopće imati posla, drugi su mu pomogli. Jednodušno je odluĉeno da se uništi stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da bi još umnoţila tisuće rubalja koja je njen muţ donosio kući. Prezirala je zekove i izjavila da bi ih sve trebalo postrijeljati. Rekla je to meĊu ostalim slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo ĉuli. Sama je uvalila dva zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato što je pravio

kovĉeg iz drţavnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivši da šalje pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije šikinu podnio ni jedan jedini dokaz, i premda je suprug te ţene, pukovnik MVD-a protestirao, ipak je moć tajne denuncijacije, koja je tako neodoljiva u našoj domovini postigla svoju svrhu, gospoĊu su otpustili, te je otišla sva u suzama. Katkada je Ruska izvještavao i o zekovima, o beznaĉajnim i bezazlenim stvarima, upozorivši ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i ništa nije govorio. Oni ga nisu ni pitali. Instinktivno su shvatili da on još uvijek denuncira - ali stvarima, koje ne ţeli priznati. I tako je Rusku zadesila uobiĉajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije, nitko ga nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali izbjegavati. Ĉinjenica da im je potanko ispripovijedao kako šikin drţi specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje raspored kad doušnici mogu ući bez poziva, i po ĉemu ih se moţe razotkriti - na neki naĉin nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost svećenstvu doušnika. Nerţin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da ga je upravo Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao predvidjeti da će gubitak te knjige Nerţinu nanijeti toliko bola. Raĉunao je da knjiga pripada Ner-ţinu, da će i tako biti otkrivena, da mu je nitko neće oduzeti, a 256 da će umjesto toga Šikina navesti na krivi trag optuţbom da je knjigu u Nerţinovom kovĉegu vjerojatno donio neki slobodni namještenik. Još uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je izišao na dvorište. Snijeg na lipama podsjećao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao u proljeće. Tokom dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve mladenaĉke misli bile usredotoĉene na to da zavara detektive koji ga traţe, on nikad nije traţio ţeninu ljubav. Pošao je u zatvor nevin i noću ga je ta ĉinjenica tištala poput teškog tereta.

Ali vani, u dvorištu, pogled na dugaĉku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je da narednog dana za vrijeme ruĉka namjerava prirediti predstavu. Došlo je vrijeme da to objavi; nije to mogao uĉiniti ranije jer bi plan mogao propasti. Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je ĉinilo trostruko sposobnim i inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Nerţina posve na kraju dvorišta za šetnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odluĉno krenuo prema njima. Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrĉava kosa povjerljivo bila izloţena blagome danu. Dok se pribliţavao, Rubin mu je bio okrenut leĊima, a Nerţin licem. Oĉigledno nisu raspravljali o nevaţnim sitnicama, jer je Nerţin bio sumoran i vrlo ozbiljan. Kad im se Ruska pribliţio Nerţin ga nije pogledao, nije ni najmanje izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno da rijeĉi koje je Ruska ĉuo nisu bile dio njihova razgovora: "Uopće, ako kompozitor previše piše, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na primjer, Mozart je izbacio ĉetrdeset i jednu simfoniju. Moţe li sve to biti solidno?" Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se netko pribliţava, te se on okrenuo. Vidjevši Rusku on reĉe: "Slušajte, mladiću, što vi mislite - mogu li genij i opaĉina postojati jedan kraj drugoga?" Ruska pogleda Rubina i ne trudeći se da glumi. Lice mu je zraĉilo ĉistoćom i nestašlukom. "Po mom mišljenju ne, Leve Grigoriĉu. Ali već neko vrijeme svi me izbjegavaju kao da su se u meni udruţile te kvalitete. Gospodo, došao sam vam nešto predloţiti: da li biste voljeli da vam sutra, za vrijeme ruĉka, prodam sve Jude baš u onom trenutku kad primaju svojih trideset srebrnjaka?" "Kako je to moguće?" "Pa vi valjda znate glavni princip pravednog društva, da svaki trud mora biti nagraĊen? Sutra će svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za treći kvartal godine." Nerţin se toboţe zaprepasti. "Kakva netaĉnost! Već su odradili ĉetvrti, a oni

tek plaćaju za treći? Ĉemu to odugovlaĉenje?" "Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog", protumaĉi Ruska kao da se ispriĉava. "I ja ću dobiti svoje." "I tebe plaćaju za treći?" upita Rubin iznenaĊeno. "Napokon, radio si samo pola kvartala." "Pa što onda? Istakao sam se u radu!" reĉe Ruska gledajući obojicu s umilnim, otvorenim smiješkom. 17 U prvom krugu 257 "I baš tako, u gotovini?" "Ne, zaboga. Novĉanom uputnicom koju šalje neka izmišljena osoba; novac je poloţen na bankovni raĉun. Upitali su me u ĉije ime da pošalju. Rekli su: "Ţelite da doĊe od Ivana Ivanoviĉa Ivanova?" Taj kliše me je strašno smetao. Upitao sam: "Ne bi li moglo od Klave Kudrjavceve?" Napakon, lijepo je misliti da se neka ţena brine za tebe." "I koliko se-dobiva za kvartal?" "To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja za kvartal. Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati poštom, a neumoljiva pošta oduzima tri rublja za taksu. Svi "kumovi" tako su pohlepni da ne ţele dodati ništa iz vlastitog dţepa, i tako lijeni, da ne predlaţu da se plaća doušnika povisi za tri rublja. Budući da ni jedna normalna osoba ne bi nikad poslala tako ĉudnu, nezaokruţenu svotu poštom, te tri rublje koje nedostaju Judin su peĉat. Sutra za vrijeme ruĉka moţete se svi okupiti oko upravne zgrade i pogledati novĉane uputnice svih koji iziĊu iz ureda sluţbe sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati svoje cinkaroše, zar ne, gospodo?" 258 44 ŢIVOT NIJE ROMAN Kad su rijetke pahuljice poĉele padati jedna po jedna na mraĉni ploĉnik ulice Mornarske tišine, s ĉijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove juĉerašnjeg snijega, djevojke u sobi 418 studentskog doma na Strominki pripremale su se za nedjeljno veĉe. Soba 418 bila je na trećem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na ulicu Mornarske tišine. Uz desne i lijeve

zidove stajala su u redu po tri leţaja, visile police od trske s knjigama i noćni ormarići. Dva pisaća stola zauzimala su sredinu sobe, tako da su izmeĊu njih i kreveta bila samo dva uska prolaza. Stol bliţe prozoru nazivali su "disertacijski" i on je bio pretrpan knjigama, biljeţnicama, crteţima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom uglu je Olenka, svijetla plavuša, sjedila i ĉitala takve stranice. Malo dalje bio je zajedniĉki stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom pred sobom, odmotavala uvijaĉe. Leţajevi su prestajali tik pred zidom na kojem su bila vrata, ostavljajući prostora za vješalice s jedne strane i za umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na kraju hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno. Madţarica Erţika leţala je na krevetu do umivaonika i ĉitala. Na sebi je imala kućnu haljinu koju su djevojke zvale "brazilska zastava". Imala je još i druge zanimljive odjeće u kojoj su njene sobne drugarice uţivale, ali kad je izlazila oblaĉila se vrlo suzdrţano kao da se trudi da ne privuĉe paţnju na sebe. Na to je navikla još onih godina koje je provela u madţarskom ilegalnom pokretu. Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek ĉas ranije izišla iz kreveta. Pokrivaĉ i plahta vukli su se po podu, dok je preko jastuka bila paţljivo poloţena svjeţe izglaĉana modra svilena haljina i ĉarape. Sama Ljuda je za stolom glasno pripovijedala - ne zna se kome, budući da nitko nije ni slušao - kako joj je španjolski pjesnik, koga su odveli iz njegove zemlje još dok je bio djeĉak, udvarao. U tanĉine se 259 sjećala restorana u koji ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im predjela i priloge servirali i što su pili. Naslonivši glavu na male okrugle šake, Olenka se trudila da ĉita i ne sluša Ljudu. Mogla ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna

majka: "Kloni se svadljivica; s njima ćeš uvijek izvući kraći kraj." Već su ustanovile da je pokušati zaustaviti Ljudu znaĉilo samo još je više raspaliti. Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Završila je Ekonomski institut i došla je u Moskvu da polazi teĉajeve za predavaĉe politiĉke ekonomije. Bila je iz obitelji s dovoljno sredstava, i ĉinilo se da te teĉajeve polazi uglavnom samo za zabavu. Olenki se znalo smuĉiti od Ljudinih priĉa koje su se neprestano kretale oko površnih aspekata ţivota, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i prazna glava; a još joj je bilo odvratnije Ljudino primitivno mišljenje, da se ĉitav smisao ţivota sastoji od sastanaka i odnosa s muškarcima. Olenka je ĉvrsto vjerovala da njihova nesretna generacija ţena - ona je bila roĊena dvadeset treće - naprosto sebi ne moţe dopustiti da tako promatra ţivot. Prihvatiti takve pojmove znaĉilo je objesiti ĉitav svoj ţivot na jednu jedinu pauĉinu, i provoditi svaki dan u išĉekivanju da se ona razdere, ili da se ustanovi da nikad zapravo ninašto nije bila priĉvršćena. Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom ţivotu. Njihala se pred njom kao ljuljaĉka. Veĉeras se Olenka spremala da ide na koncert s muškarcem koji joj se vrlo sviĊao Pauĉina je bila tu, i ako je htjela mogla se prihvatiti obim rukama; ali bojala se povući - bojala se povući od straha da ne pukne. Olenka još nije ni poĉela glaĉati svoju odjeću za veĉe. Dovršavala je ĉitanje - ne iz osjećaja duţnosti, već zato što ju je to istinski privlaĉilo - treće kopije loše natipkanog izvještaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, pošto je Olenka odande otišla. Prešla je na arheologiju dosta kasno, u poĉetku pete godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na povijesti koliko je to god moguće, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo zadovoljna svojom odlukom. Toga ljeta imala je sreće da iskopa pismo napisano na brezovoj kori - ţivi dokumenat iz dvanaestog stoljeća. U tom "njenom" pismu bilo je svega nekoliko rijeĉi: neki muţ pisao je svojoj ţeni da pošalje Šašku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme. Ali za Olenku ti reci koje je iskopala bili su poput znakova trube koji podiţu zemlju, i bili

su daleko znaĉajniji od visokoparnih fraza u kronikama. Napokon, ta novgorodska domaćica iz dvanaestog vijeka oĉigledno je bila pismena. Kakva je to bila ţena? I kakav je onda grad bio Nov-gorod? Tko je bio Šaška - sin, radnik? I kako su izgledali konji koje je Šaška gonio? To obiĉno domaće pismo vuklo je Olenku sve više u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj je bilo teško obuzdati svoju maštu. Katkada bi ĉak i u ĉitaonici zatvarala oĉi i zamišljala da je zimsko veĉe, ni olujno ni hladno, i da ona dolaz; u Novgorod saonicama negdje od Tvera, i još izdaleka vidi bezbrojne vatre (jer tada još nisu upotrebljavali luĉi); i da je i ona 260 sama djevojka iz prastarog Novgoroda, i da joj srce skaĉe od sreće što se poslije dugog odsustva opet vraća u svoj mili, slobodni, buĉni, jedinstveni grad od pola milijuna ljudi! Što se Ljude tiĉe, najuzbudljivije u njenoj priĉi nisu bile vanjske pojedinosti njenog flerta s pjesnikom. Još u rodnom Voroneţu, gdje je bila udata tri mjeseca, a zatim imala ĉitav niz drugih muškaraca, Ljuda je uvijek ţalila što je njena nevinost nekako prebrzo prošla. I tako je ovjde od poĉetka poznanstva sa španjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine djevice, praveći se da je stidljiva i dršćući pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepašteni pjesnik molio za njen prvi poljubac u ţivotu zadrhtala je i prešla iz veselja u razoĉarenje, i nadahnula pjesnika da napiše pjesmu dugu dvadeset ĉetiri stiha, ali na ţalost ne na ruskom. Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naoĉalima na nosu izgledala je kao da je prešla tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu i moliti je da ušuti, pokušavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva priĉa odvijala, napisati pismo svojim ostarijim roditeljima u nekom dalekom pokrajinskom gradu. Njena majka i otac još uvijek su se voljeli kao mladenci, i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao i mahao mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova kći voljela ih je na isti naĉin. Nitko joj na svijetu nije bio bliţi od njenih roditelja.

Voljela im je pisati ĉesto i u tanĉine o svim svojim doţivljajima. Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Već dva dana, od petka uveĉe, dogaĊalo se nešto što je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na Turgenjevu, rad koji je njoj nadomjestio sve ostale vidove ţivota. Imala je neki odvratan osjećaj - kao da je okaljana neĉim prljavim i sramotnim, neĉim što se ne moţe ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati - ali s ĉim je isto tako bilo nemoguće ţivjeti. Dogodilo se da su je u petak uveĉe, kad se vratila iz knjiţnice i spremala da legne, pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: "Izvolite u ovu sobu." Tu su sjedila dva muškarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i predstavili se kao Nikolaj Ivanoviĉ i Sergej Ivanoviĉ. Ne obraćajući paţnju na kasni sat, zadrţali su je ĉitav sat, dva, tri. Poĉeli su s pitanjima: s kim stanuje, s kim radi - premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i ona. Bez ţurbe su govorili o patriotizmu, o društvenoj obavezi svakog znanstvenog radnika da se ne ograniĉi na svoju usku specijalnost, već da sluţi narodu sa svim svojim sredstvima i mogućnostima. Muza nije mogla ništa reći protiv toga; sve je to bilo savršeno taĉno. Tada su joj braća Ivanoviĉ predloţila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u odreĊeno vrijeme u ovom uredu, ili u sveuĉilišnom centru za politiĉku propagandu, ili u klubu, ili ma kojem mjestu u sveuĉilištu, i tu odgovara na stanovita pitanja ili iznosi svoja zapaţanja. I tako je zapoĉela ĉitava ta duga, uţasna priĉa. Poĉeli su s njom govoriti sve oštrije, vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraćati sa "ti": "Hajde, što toliko oklijevaš? Pa ne unajmljuje te neka strana špijunska sluţba." Potrebna je ona stranoj špijun- 261 f; skoj sluţbi kao peta noga kobili... Tada su joj najavili da joj neće dopustiti da obrani disertaciju, da će joj upropastiti karijeru ni univerzitetu, jer zemlji nisu potrebni takvi nauĉni mekušci. To ju je silno uplašilo. Trebalo je da završi studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo završena. Bila je posve spremna povjerovati da će je izbaciti sa

postdiplomskog studija - to njima uopće ne bi bilo teško. Zatim su izvukli pištolj, dodavali ga jedan drugome i, kao sluĉajno, uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pištolj, Muzinog je straha, meĊutim, nestalo. Jer, napokon, ostati ţiv, ali izbaĉen s lošom karakteristikom, gore je od bilo ĉega. U jedan sat ujutro Ivano viĉi su joj dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka, dvadeset sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpiše izjavu da nikome ništa neće otkriti o ovome što se zbilo. Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome nešto kaţe 0 ovome razgovoru, smjesta će je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je potpisala. Kakvu su joj bijednu mogućnost izbora ostavili? Sada je osuĊena ĉekala utorak; nije imala snage za uĉenje. Sjećala se onih dana u nedavnoj prošlosti kad nije mogla misliti ni o ĉemu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije proganjao, i kad u svojoj ludosti nije shvaćala koliko je sretna. "A ja sam rekla: "Vi Španjolci toliko drţite do ljudske ĉasti, ali kad biste me poljubili u usta, bila bih obešĉašćena."" Privlaĉno, premda grubo lice plavokose Ljude izraţavalo je oĉaj osramoćene djevojke. Olenka glasno uzdahne i odloţi referat. Htjela je reći nešto zajedljivo, ali se i opet suzdrţala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a ĉitavo lice poprimilo neke ĉvrste, odluĉne crte. Namrštivši se popela se na stolicu da ukopĉa glaĉalo u "lopovski" utikaĉ nad svjetiljkom koja je visila sa stropa, i koji još nije bio uklonjen pošto je Ljuda završila s glaĉanjem. Glaĉala 1 kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano je tragala za tim tajnim utikaĉima, a, naravno, utikaĉa na zidu nije bilo ni u jednoj sobi. Mršava Erţika leţala je ĉitavo vrijeme ĉitajući Izabrana djela Galahova. Ta je knjiga pred njom otvarala svijet uzvišenih, svijetlih likova, blistav, krasan

svijet, gdje se svu patnju moglo lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu obuzimale sumnje: sluţiti svojoj zemlji ili ne, ţrtvovati se ili ne. Dubina i integritet tih ljudi iznenadili su Erţiku. Priznala je sama sebi da se u onim godinama dok je ilegalno radila u Horthvjevoj Madţarskoj, nikad ne bi brinula zato što nije platila ĉlanarinu, kao što su se brinuli mladi komsomolci kod Galahova dok su dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini. Odloţivši knjigu i okrenuvši se na bok i ona je poĉela slušati Ljudu. Ovdje u sobi 418 ona je saznala mnogo nevjerojatnih i proturjeĉnih stvari. Na primjer, ĉula je za inţenjera koji nije htio otići na zanimljiv projekt u Sibir, već je radije ostao u Moskvi prodajući pivo, dok je netko tko je obranio disertaciju još uvijek bio nezaposlen. Erţika je razrogaĉila oĉi. "Zar zaista ima nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?" TakoĊer, izgleda da je, ako je 262 ĉovjek ţelio biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. "Ali, napokon, to je samo trenutna pojava, zar ne?" pitala je Erţika. (Htjela je reći - "privremena".) Ljuda je završila svoju priĉu o pjesniku, rekavši da joj, ako se uda za njega, preostaje jedino da izigrava djevicu. I poĉela je tumaĉiti kako namjerava postići tu iluziju u prvoj braĉnoj noći. Izraz patnje pojavi se na Muzinom licu. Nije se mogla suzdrţati i lupila je šakom o stol. "Ma ĉuješ! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga..." "Zato što su bile bu-dale\" veselo odvrati Ljuda, zadovoljna što je netko sluša. "Zato što su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!" Olenka prostre pokrivaĉ na jednom kraju zajedniĉkog stola i dodirne glaĉalo. Nedavno sašiveni sivosmeĊi kaputić i odgovarajuća suknja bili su sve što je imala. Olenka se snalazila na krumpiru i kaši, i još od poĉetka rata nije pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla prokrijumĉariti ne plativši ĉetrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumĉarila se. Ali ovaj kostim bio je prvoklasan; na njemu nije bilo niĉega što ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj lakše spaliti vlastito tijelo nego ovaj kostim.

Uzevši sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda za pjesnika: "On nije ĉlan Saveza sovjetskih pisaca; piše samo na španjolskom; i ne mogu zamisliti kako će to ići s njegovim honorarima." Erţika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod. "što?" upita ona. "I ti... i u Sovjetskom Savezu se takoĊer udaju iz materijalnih razloga?" "Naviknut ćeš se, i razumjeti", rekla je Ljuda stresajući glavu pred ogledalom. Skinula je uvijaĉe i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi dovoljan da uhvati u zamku mladog pjesnika. "Djevojke, došla sam do slijedećeg zakljuĉka...", zapoĉne Erţika, ali primijeti kako Muza ĉudnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se prekine i naglo podigne noge. "što? Je li protrĉao?" povikala je prestrašeno. Djevojke su joj se nasmijale. Ništa nije protrĉalo. U sobi 418 ĉak i danju, a posebno noću, uţasni ruski štakori trĉali su po podu, cvileći i grebući kandţama. Za svih onih godina dok se ilegalno borila protiv Horthvja, Erţika se nikad niĉega nije toliko bojala kao što se sada bojala da će joj ti štakori skoĉiti na krevet i pretrĉati preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha nestajalo, ali noću bi se sva umotala u pokrivaĉ, pokrila se preko glave i zaklinjala se da će, ako pozivi do jutra, otići iz Strominke. Nadja, kemiĉarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima. Štakori su se na neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna došlo je do krize: naravno da se baš Erţiki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala vodu iz vjedra, zahvati u svoju šalicu malog utopljenog štakora. Tresući se od gaĊenja i prisjećajući se njegove mirne male njuškice, Erţika je istog dana otišla u madţarsku ambasadu i zamolila da je presele u poseban stan. Ambasada je proslijedila 263 ili molbu Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova proslijedilo ju je Ministarstvu višeg obrazovanja; Ministarstvo višeg

obrazovanja predalo ju je rektoru Sveuĉilišta, koji se obratio pitanjem Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih stanova, i da nije bilo prituţbi na štakore u Strominki. Prepiska se opet vratila istim putem, kroz iste kanale. Ipak je ambasada Erţiki dala nade da će dobiti sobu. Sad je Erţika, obgrlivši koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput neke egzotiĉne ptice. "Djevojke, djevojke", rekla je ţalosno svojim pjevuckavim glasom. "Ja vas sve toliko volim! Ni za što vas ne bih ostavila - osim zbog štakora." To je bila samo djelomiĉna istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Erţika ni jednoj od njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madţarske, tako usamljene na evropskom kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku nešto se neshvatljivo dogaĊalo u njenoj domovini. Govorkalo se da su komunisti s kojima je radila u pokretu otpora uhapšeni. Jedan Rajkov roĊak, koji je takoĊer studirao na moskovskom sveuĉilištu i još neki madţarski studenti koji su bili s njim, bili su pozvani natrag u Madţarsku, i ni jedan od njih se nije javio. Zaĉulo se poznato kucanje na vratima, koje je znaĉilo: "Ne skrivajte glaĉalo, domaći su." Muza je ustala i odšepesala do vrata - koljeno ju je boljelo od ranog reumatizma. Podigla je rezu. Brzo je ušla Daša, krupna djevojka velikih, pomalo iskrivljenih usta. "Djevojke", nasmijala se, ne zaboravivši da zakraĉuna vrata za sobom. "Upravo mi je uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!" "Ti imaš toliko kavalira?" upita Ljuda iznenaĊeno, ĉeprkajući po svom kovĉegu. Zaista, sveuĉilište se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teške nesvjestice. Na postdiplomskom studiju bilo je malo muškaraca i svakome je, na jedan ili drugi naĉin, nešto nedostajalo. "Ĉekaj malo!" poviĉe Olenka ukljuĉujući se u duh igre i podigavši ruku. Upitno je pogledala Dašu. "Je li to bio "Vilica"?"

"Vilica" je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom pao na ispitu iz dijalektiĉkog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili sa studija kao beznadnog idiota. "Konobar", poviĉe Daša, skidajući šubaru sa zaklopcima za uši s tamne kose i vješajući je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjećeg krzna, koji je tri godine prije toga kupila na kupone u sveuĉilišnom centru, već je i dalje stajala kod vrata. "A - on!" "Vozila sam se tramvajem i on je ušao", smijala se Daša. "Smjesta me je prepoznao. "Gdje silazite?" upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno smo sišli. "Više ne radite u onom kupalištu, zar ne? Išao sam nekoliko puta, ali vas nema."" "Onda si mu morala reći...", Dašin je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku poput plamena. "Morala si reći... morala si 264 reći...!" Ali nije mogla izgovoriti što je htjela i, hihoćući se, spustila se na krevet. "Kakav to konobar, kakvo kupalište?" raspitivala se Erţika. "Morala si reći...", provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je sprijeĉio da govori. Rukama i prstima nastojala je izraziti ono što nije nikako mogla izreći. I Ljuda se nasmijala, pa ĉak i Erţika, koja još uvijek ništa nije razumjela. Ĉak i Muzino ozbiljno, ruţno lice razvedrio je smiješak. Skinula je naoĉale i oĉistila ih. ""Kamo idete?" pitao je. "Koga poznajete u studentskom domu?"" Daša se gušila od smijeha. "Rekla sam: "Poznajem tamo podvornicu. A ona mi - ona mi plete rukavice ..."" "što?" "Rukavice!" "Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?" molila je Erţika. Pljesnuli su Olenku po leĊima. Ona bi uvijek vrlo lako pras-liula u smijeh. Ali taj smijeh nije bio samo izraz mladenaĉke vitalnosti; ona je vjerovala da je smijeh dobar i za onoga tko se smije i za onoga tko ga sluša, i da je samo

onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu sposoban za ţivot. Smirile su se. Glaĉalo je bilo toplo. Olenka je odmah poĉela prskati kaputić vodom i spretno ga pokrila bijelom krpom. Daša je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa ĉvrsto stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana, kako moţe ĉitav dan raditi bilo kakve fiziĉke poslove a da se ne umori. Odmaknuvši šareni pokrivaĉ paţljivo je sjela na rub svog kreveta, koji je bio namješten s poboţnom paţnjom - s obiljem jastuka i jastuĉića u ĉipkastim navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene prostirke. Ona ispriĉa Erţiki: "Bilo je to prošle jeseni, za onih toplih dana prije zime... Napokon, gdje da naĊeš ţenika? Kako ćeš sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i prošetaj u Sokolniki, ali sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u parovima." "Taĉno!" reĉe Ljuda. Ona je paţljvo ĉistila mrlju na vršku cipele. "Neobiĉno je vidjeti djevojku samu. I nehotice, ĉovjek poţeli da joj se pribliţi." "I tako sam i uĉinila", nastavi Daša, ali u glasu joj se više nije osjećalo veselje, "šetala sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu. A ja? Bilo me stid priznati da sam na postdiplomskom studiju. "Uĉena baba" je strašilo za muškarce ..." "Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te moţe dovesti takav stav!" prigovori Olenka brzo i ljuti to. U ovom svijetu, takG opustošenom i prorijeĊenom ţeljeznim koracima rata, crna je praznina zjapila na mjestima gdje su se muškarci njihove dobi - ili pet, deset, ili petnaest godina stariji - morali šetati i smiješiti se. A uz taj grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila neka nepoznata osoba, "uĉena baba", bilo je ne- 265 moguće uţivati i u onoj jednoj sjajnoj zraci svjetla koja im je preostala, koja ih je dozivala i vodila naprijed.

"... a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalištu. Neprestano mi je dosaĊivao i htio saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla ..." Dašu je posve napustila njena veselost i ţivahnost. U tamnim joj se oĉima nazirala tjeskoba. Ĉitav je dan uĉila u Lenjinovoj knjiţnici, zatim je pojela neukusan i oskudan obrok u blagovaonici i vratila se umorna kući, praznoj nedjeljnoj veĉeri koja ništa nije obećavala. Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu školu u njihovom selu, uţivala u dobrom uĉenju. Bilo joj je takoĊer drago što, koristeći se fakultetom kao izlikom, moţe dobiti pasoš i prijaviti se u gradu. Ali sad je već bila starija, a neprekidno je uĉila osamnaest godina. Od uĉenja ju je boljela glava. A ĉemu je zapravo studirala? Ţenska je sreća jednostavna: roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga bi ga mogla roditi. Zamišljeno se njišući, u općoj tišini koja je zavladala, Daša izgovori svoju omiljenu izreku: "Ne, djevojke, ţivot nije roman." Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je Dasi, molio je da se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i ĉitavo bi selo reklo: "Pa zašto je ta djevojka studirala - da se uda za agronoma? - To moţe svaka predrad-nica s polja." S druge strane, Daša je osjećala da ĉak ni kao kandidat nauka ipak ne moţe zakoraĉiti u društvo koje je ţeljela; nije bila dovoljno lakomislena i bezbriţna - poput drske Ljude. Gledajući je ljubomorno, Daša reĉe: "Ljuda, savjetujem ti da opereš noge." Ljuda pogleda noge. "Misliš?" Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a glaĉalo je zauzelo tajni utikaĉ. Daša je ţeljela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila rublje koje nije bilo njene veliĉine, ali morala ga je uzeti dok ga je uopće bilo. Sad ga je izvukla i poĉela prepravljati. Svi su šutjeli. Stol se klimao pod glaĉalom. Muza se mogla potpuno

koncentrirati na svoje pismo. AH ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza proĉita još jednom posljednje reĉenice koje je napisala. Izmijeni jednu rijeĉ. Ponovo ispiše neka nejasna slova. Ne, to pismo nije ispalo dobro! Pismo je bilo laţ, i mama i tata će to smjesta osjetiti. Razumjet će da se stvari loše odvijaju po njihovu kćer, da se nešto strašno dogodilo. Ali zašto, pitat će se oni, zašto Muza o tome otvoreno ne piše? Zašto po prvi put laţe? Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u plaĉ. Naprosto bi naglas plakala, i moţda bi joj to bar malo olakšalo poloţaj. Ali ovako, mogla je samo odbaciti pero i drţati glavu u rukama, skrivajući lice pred svima. Dakle, tako je to! Ţivotna odluka, a nemaš se s kim posavjetovati. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć. I tako će se u utorak opet suoĉiti s ona dva samouvjerena muškarca, s njihovim glatkim rijeĉima, spremnim na sve moguć- 266 I nosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate - strana, ĉeliĉna, naizgled mnogo veća nego što jest. Kako bi dobro bilo ţivjeti bez tog ĉeliĉnog komada u grudima! A ipak, ne moţe ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni neće popustiti. Ali nećeš ni ti popustiti! Nećeš popustiti, jer kako bi mogla suditi o ljudskim osobinama Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si doušnik, da imaš konspirativno ime, nešto kao "Romaška" ili "Trezor-ka", i da moraš prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv svog vlastitog profesora? Trudeći se da to nitko ne primijeti, Muza obriše suze s oĉiju. Olenka je već završila s glaĉanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ruţiĉastom dugmadi. "Gdje je Nadja?" upita Daša. Nitko ne odgovori. Nitko nije znao. Ali Daša je, šijući, ĉvrsto odluĉila da govori o Nadji: "Šta mislite, koliko moţe ţena tako ţivjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa već je pet godina otkako je rat završio. Ĉovjek bi pomislio da je već vrijeme da s tim prekine, zar ne? Da se opet vrati u ţivot." "Što to govoriš! što to govoriš!" uskliknu Muza bolno, podigavši ruke. Široki rukavi njene sive karirane

haljine skliznuli su do lakata, otkrivajući mlohave bijele ruke. "Samo je to ljubav! Prava ljubav seţe i preko groba." Olenkine pune, vlaţne usne izrazile su neslaganje. "Preko groba? To je transcendentalna ideja, Muza. ĉovjek moţe saĉuvati njeţne uspomene, zahvalno sjećanje - ali ljubav?" "Za vrijeme rata", prekine Erţika, "mnoge su ljude odveli daleko, preko oceana. Moţda je i on tamo negdje, ţiv." "Mogao bi biti", sloţi se Olenka. "U tom sluĉaju, moţe se nadati. Ali Nadja je od onih priroda koje dokraja uţivaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj. Ljudi poput nje moraju uvijek zbog neĉega tugovati: to im je potrebno." Daša je prestala siti, dokono drţeći iglu nad šavom i ĉekala dok sve nisu završile. Znala je, kad je zapoĉela taj razgovor, kako će ih sve iznenaditi. "Slušajte, djevojke", reĉe ona. "Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje da joj je muţ mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je muţ ţiv. A zna ĉak i gdje je." Djevojke su bile zaprepaštene. "A gdje si to saznala?" Daša ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobiĉne oštrine zapeiţanja, soba ju je nazvala "isljednikom". "Dovoljno je samo znati slušati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o njemu kao o mrtvom? Ne. Ona se ĉak trudi da ne kaţe "bio je", i nekako joj polazi za rukom da ne kaţe ni "bio je", ni "jest". Jer da je nestao, mogla je bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom." "Pa onda, što je s njim?" "što!" poviĉe Daša, potpuno odloţivši šivanje. "Zar to nije jasno?" Ne, nije im bilo jasno. "On je ţiv, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je poniţavajuće! I zato je izmislila ovo - "nestao"." 267 "Vjerujem, vjerujem!" sloţi se Ljuda, ispirući usta iza zastora. "To znaĉi da se ţrtvuje zbog njegove sreće!" usklikne Muza. "To znaĉi da zbog

nekog razloga mora šutjeti, i da se ne smije udati!" "Da, to je posve taĉno; pametna si ti, Daška!" reĉe Ljuda izišavši iza zastora bez kućne haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo izgledalo još više i ljepše. "Ona se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva svetica, vjerna lesu. Vraga se ona ţrtvuje; dršće od ţelje da je netko miluje, ali nitko je neće! Napokon, dosta je da djevojka prošeta ulicom i svi se okreću da je pogledaju - ali ona, baš da se nekome i baci u naruĉaj, ipak je ne bi htio." Pošla je natrag iza zastora. "Ali valjda se baš ne mora ţeljeti da se ljudi za tobom okreću i gledaju te!" prigovori Olenka vatreno. "Mora se uzdići iznad toga!" "Ha, ha!" odvrati Ljuda. "Tebi je lako tako misliti, zato što se ljudi zaista okreću za tobom." "Ali, šĉagov je posjećuje", reĉe Erţika, muĉeći se s izgovorom ruskog glasa "šĉ". "Posjećuje je - to još ništa ne znaĉi!" reĉe nevidljiva Ljuda s uvjerenjem. "Mora zagristi!" "Kako to misliš "zagristi"?" reĉe Erţika ne shvaćajući. Sve su se nasmijale. "Ne, ti hoćeš reći", reĉe Daša i dalje ustrajući kod svog mišljenja, "da se moţda ona još uvijek nada da će joj se muţ vratiti od te druge ţene." Na vratima se ĉulo dogovoreno kucanje: "Ne skrivajte glaĉalo, domaći." Sve su ušutjele. Daša je povukla zasun. Nadja je ušla, vukući noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvrĊuje najgore Ljudine poruge. Ĉudnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije ĉak ni rekla: "Evo me, tu sam", ili "šta je nova, djevojke?" Objesila je kaput i pošla prema svom krevetu. U ovom trenutku za nju ne bi bilo ništa teţe nego reći nekoliko uljudnih, besmislenih rijeĉi. Erţika je ĉitala. Olenka je završila s glaĉanjem i opet su upalile stropnu svjetiljku. Nitko nije znao što da kaţe. Da bi prekinula neugodnu šutnju, Daša, koja se opet prihvatila šivanja, reĉe: "Ne, djevojke, ţivot nije roman."

268 45 STARA DJEVOJKA Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je ţeljela biti samo s ljudima koji su jednako nesretni kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza rešetaka. Iz Lefortova krenula je ravno u Krasnu Presnju preko ĉitave Moskve da prenese Sologdinovoj ţeni tri svete rijeĉi njenog muţa. Ali nije je našla kod kuće, što nije bilo ĉudno: nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad je Sologdinova ţena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za svog sina. A Nadja nije mogla ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je rekla, i to nije bilo teško vjerovati, da su susjedi protiv nje i da je uhode. Iako se Nadja uspinjala strmim mraĉnim stepenicama brzo, uzbuĊena pri pomisli da će razgovarati s tom ţenom, koja je dijelila njenu tajnu tugu - silazila je ne samo razoĉarana, već naprosto oĉajna. I kao što se slike polako pojavljuju na praznom papiru u tamnoj komori fotografa, sve one mraĉne misli i predodţbe koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i poĉele tištati Nadjino srce. Rekao je - da, zaista je rekao - "Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde, ako moja pisma prestanu dolaziti." Mogli bi ga otpremiti! Tada bi ĉak i ove posjete, jednom godišnje, prestale? A što bi bilo s njom? I rekao je nešto o donjim slojevima Angare ... A zar nije spomenuo i Boga - u nekoj reĉenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi ga u idealizam, misticizam, uĉi ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on će biti potpuno nepoznat ĉovjek ... Ali najgore je bilo što je rekao gotovo prijeteći: "Ne smiješ se previše nadati isteku moje kazne." - "Kazna je uvjetna pojava." Nadja je povikala: "Ja to neću vjerovati! To naprosto ne moţe biti!" Sada, nekoliko sati kasnije, dok je putovala opet natrag preko ĉitave Moskve, od Krasne Presnje do Sokolniki, mraĉne su je misli još uvijek tištale; nije ih se mogla otresti.

Ako Glebov rok nikad neće završiti, što koristi ĉekati? Ĉemu i dalje ţivjeti? 269 Ili Stigla je u Strominku prekasno za veĉeru, i još ta je slamka bila dovoljna da je surva u potpuni oĉaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je morala platiti dva dana prije toga zato što je sišla sa straţnje strane iz autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac - sto predreformskih rubalja. Ugodan lagani snijeg poĉeo je padati. Djeĉaĉić s kapom nabijenom preko ušiju stajao je i prodavao cigarete "Kazbek". Nadja mu priĊe i kupi dvije. "A šibice?" reĉe ona sama sebi naglas. "Evo ti, tetiće! Pripali!" Djeĉak joj pruţi kutiju šibica. "Ne naplaćujemo vatru." Ni ne misleći kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom šibicom upaliti cigaretu nespretno, na drugoj strani. Vratila je djeĉaku šibice i ne ţeleći još da uĊe, poĉela polako šetati gore--dolje. Premda joj to nije bila prva cigareta, nije bila navikla na pušenje. Dim ju je pekao u ustima i izazivao muĉninu; to joj je malo ublaţilo bol u srcu. Kad je popušila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu 418. Prošla je kraj Ljudinog nenamještenog kreveta i svalila se na svoj leţaj, ţeleći više od svega da je ostave na miru. Na njenom pisaćem stolu bile su ĉetiri hrpe papira, njena disertacija u ĉetiri strojem ispisane kopije. Koliko se samo namuĉila s njom - s crteţima, foto-kopijama, pa prvom korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treću. Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlaĉenje, a zapravo, sada mogla bi je još specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plaću. Ali u tome ju je prijeĉio onaj uţasni upitnik za sluţbu sigurnosti od osam stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati kadrovskom odjelu do utorka. Iznijeti stvari onako kako jesu - znaĉilo bi biti izbaĉena do kraja tjedna s fakulteta, iz studentskog doma, iz Moskve. Ili bi opet mogla na licu mjesta traţiti razvod braka. A Gleb, nije joj dao uopće nikakvog savjeta.

Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao naći nikakva rješenja. Erţika je namjestila krevet što je bolje mogla. To joj nije naroĉito išlo od ruke; ĉitav ţivot sluge su obavljali taj posao umjesto nje. Tada je namazala usnice i otišla u Lenjinovu knjiţnicu. Muza je pokušavala ĉitati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu tugu i zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita što joj je. Daša je razmišljala da li da se prihvati glaĉanja. Nikad nije mogla dugo sjediti bez posla. "Da", rekla je, "danas sam ĉula da će nam ove godine udvostruĉiti pomoć za knjige." Olenka se trgne, "šališ se!" "Tako je naš dekan rekao djevojkama." "Samo ĉas. Koliko će to onda biti?" Olenkino je lice gorjelo od radosti koju novac moţe donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu pohlepni. "Tri stotine i tri stotine je šest 270 stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i ĉetrdeset. A pet i pet je - ha!" povikala je pljesnuvši rukama. "Sedamsto i pedeset! To je već nešto!" "Sad ćeš moći sebi kupiti komplet Solovjeva", reĉe Daša. "Ne znam. Ne znam", reĉe Olenka, smiješeći se. "Moţda haljinu u boji trešnje, od krep-ţorţeta? Moţeš zamisliti?" Ona podigne rub suknje. "S dvostrukim volanom!" Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prošle godine, poĉeo vraćati interes za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprošle godine je umrla. Od tada Olenka nije imala nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena majka primile su pogrebninu i za oca i za brata. Odmah poslije toga njena se majka teško razboljela, i Olenka je morala prekinuti studij na prvoj godini povijesti. Godinu dana kasnije opet je poĉela studirati preko dopisnog teĉaja. Noću je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kućanstvo. Morala je traţiti drvo za ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko.

Ništa od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom, punašnom, dvadeset šestogodišnjem licu. Ona je vjerovala da ĉovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove brige budu teret drugima. Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno djelovala na ostale. Olenka upita: "šta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija." Rijeĉi su bile sućutne, ali ipak su izraţavale prijekor. Samim tonom ljudski glas moţe otkriti osjećaje koji se otimlju analizi. Nadja je postala svjesna Olenkine razdraţljivosti, dok ju je promatrala kako priĉvršćuje rubinski broš u obliku cvijeta na rever kaputića i zatim se parfimira. I taj parfem, koji je Olenku okruţio nekim nevidljivim oblaĉkom radosti, Nadji se uĉinio kao miris samog gubitka. Ne mijenjajući izraz lica i s mukom izgovarajući rijeĉi, Nadja odgovori: "Smetam li ti? Kvarim li ti raspoloţenje?" Premda na površini njene rijeĉi nisu sadrţavale prijekor, osjećao se prijekor u naĉinu na koji ih je izgovorila. Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i ĉitav podbradak poprimio ĉvrst, strog izraz. Dvije ţene gledale su se preko pretrpanog stola. "Slušaj, Nadja", reĉe Olenka, paţljivo izgovarajući svaku rijeĉ. "Ja te ne bih htjela povrijediti. Ali kao što kaţe naš zajedniĉki prijatelj Aristotel, ljudsko biće je društvena ţivotinja. Moţemo dijeliti naše radosti, ali nemamo prava širiti tugu." Nadja je sjedila, pognuta poput starice. "Moţeš li ti uopće zamisliti", reĉe ona tihim, ravnomjernim glasom, "koliko ĉovjeku moţe biti teško pri duši?" "Mogu, i te kako. Tebi je teško. Vjerujem ti. Ali ne smiješ misliti da si ti jedina koja pati na ovom svijetu. Moţda su drugi proţivjeli mnogo više od tebe. Misli malo i na to." Nije htjela nastaviti i reći: "Zašto bi nestali muţ, koga se moţe nadomjestiti, bio veći gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje nikad nitko ne moţe nadomjestiti?" 271 Stajala je nepomiĉno gledajući u Naciju. Nacija je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak, pomislila je: Svaka je smrt neopoziva, ali

svaka se smrt dogaĊa samo jednom. Potresa te samo jednom. Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlaĉi u prošlost. Postepeno te bol napušta. I ti prikaĉiš crveni cvjetni broš, na-mirišeš se parfemom i odlaziš na sastanak. Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je muĉio; bio je u prošlosti, u sadašnjosti, u budućnosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije ga se mogla osloboditi. Ali da bi dala prihvatljivo tumaĉenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je bilo suviše opasno. I tako je popustila i lagala, kimnuvši glavom prema disertaciji. "Pa, oprosti, ali potpuno sam iscrpljena. Nemam više snage da je još jednom korigiram. Koliko puta ĉovjek moţe nešto korigirati?" Tu je Olenkin gnjev potpuno išĉezao, i ona prijazno reĉe: "A, moraš izbaciti strance? Pa, znaš, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri." "Izbaciti strance" znaĉilo je proći ĉitavu tezu i izmijeniti svaku reĉenicu koja se odnosi na nekog stranca: "Lovvc je dokazao", na primjer, mora glasiti: "Nauĉni radnici su uspjeli dokazati"; "kao što je Langmuir dokazao" postat će "kao što se dokazalo". Ili, ako se ne samo neki Rus, već i Danac ili Nijemac u ruskoj sluţbi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se navesti njegovo puno ime i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku. "Ne strance. Ja sam ih već davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B ..." "Našeg ĉovjeka, Sovjeta?" "... i ĉitavu njegovu teoriju. A ĉitavu sam stvar sagradila na tome. I sad se ustvrdilo da je on - da je njegova ..." Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin muţ. "Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!" govorila je Olenka. "Barem ti

dopuštaju da preradiš. Moglo bi biti i gore. Muza mi je priĉala..." Ali Muza je nije ĉula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje više nije postojala. ".. .Muza mi je priĉala kako je jedna djevojka na odsjeku za knjiţevnost prije ĉetiri godine branila tezu o Z\veigu i postala docent. Iznenada su otkrili da je u tezi rekla tri puta da je Zwek> "kozmopolit" - a da to teza i odobrava. Pozvali su je u komisiju za akademske naslove i oduzeli joj diplomu. Strašno!" "Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije", reĉe Daša. "A šio bismo rekle mi u politiĉkoj ekonomiji? Nama je stalno noţ pod grlom, ali ipak guramo. Dišemo. A sad ću se izvući iz toga, zahvaljujući Struţajla-Oljabiškinu." Svi su znali da je Daša već treći put dobila temu za svoju tezu. Njena prva tema bila je "Problemi raspodjele hrane u socijalizmu". Taj je predmet bio vrlo jasan prije dvadeset god; kad bi svaki pionir, pa i Daša meĊu njima, napamet znao da obiteljska kuhinja ubrzo odumrijeti, i da će osloboĊene ţ. . 272 1 dobivati svoje doruĉke i ruĉkove u zajedniĉkim blagovaonicama. Ali tokom godina ta je tema postala maglovita, pa ĉak i opasna. U svakom sluĉaju svatko tko se hranio u kolektivnim menzama - sama Daša, na primjer - ĉinio je to samo iz puke nuţde. Prosperirala su samo dva oblika zajedniĉke prehrane: skupi restorani - u kojima socijalistiĉki princip nije posve dolazio do izraţaja - i najjeftinije krĉmice, koje su prodavale samo votku. U teoriji još su uvijek postojale kolektivne menze, budući da je Veliki korifej posljednjih dvadeset godina bio prezaposlen da bi izrekao svoje mišljenje o temi raspodjele hrane. I zato je bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito mišljenje. Daša se dugo vremena muĉila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj je dao s krivog popisa: "Trgovina potrošnim dobrima u socijalizmu". Ĉinilo se da za tu temu nema mnogo gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da se potrošna dobra moţe, pa ĉak i

mora proizvoditi. Ipak, u praktiĉnom ţivotu, ta su se dobra u usporedbi s ĉelikom i naftinim proizvodima našla u lošem poloţaju i hoće li se laka industrija razviti ili će potpuno nestati nije znao ĉak ni uĉeni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu. I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daša dobila temu: "Ruski ekonomist iz devetnaestog stoljeća, Struţajla-Oljabiškin". Smijući se Olenka upita: "Jesi li već gdje našla portret tog tvog dobrotvora?" "Baš u tome je stvar! Ne mogu ga naći." "Kakva ruţna nezahvalnost!" Olenka je pokušavala razveseliti Nadju, jer se i sama osjećala veselom pri pomisli na veĉernji izlazak. "Ja bih ga pronašla i objesila iznad kreveta. Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog posjednika, s neispunjenim duhovnim ĉeţnjama. Poslije velikog doruĉka sjedio bi u kućnoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj provinciji iz Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pusu bure povijesti; tu bi sjedio, i promatrajući kako djevojka Palaška hrani svinje, sanjarski razmišljao u sebi: "Kako se drţava bogati, i od ĉega ţivi..." A uveĉe bi onda kartao." Olenka nije mogla zaustaviti smijeh. Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je leţala preko njenog kreveta. Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred ogledalom, dotjerujući šminku na obrvama i trepavicama i paţljivo maţući usne u obliku latica. Iznenada Muza progovori kao da je ĉitavo vrijeme sudjelovala u razgovoru: "Jeste li ikad primijetili po ĉemu se junaci ruske literature razlikuju od junaka zapadnoevropskih romana? Junaci zapadne literature uvijek jure za karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu preţivjeti i bez hrane i pića - oni traţe samo pravdu i dobrotu. Je li taĉno?" I ona se opet zadubi u knjigu. Ljuda je obukla kaljaĉe i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo kimne glavom prema Ljudinom krevetu i reĉe 13 U prvom krugu 273

s odvratnošću: "Opet ćeš nam os Laviti to smeće da za tobom pospremamo?" "Pa ne pospremaj!" reĉe Ljuda, razbjesnjevši se, blistavih oĉiju. "I da se nisi više usudila dirnuti moj krevet!" Glas joj je prešao u prodorni vrisak. "I ne dijeli mi lekcije!" "Bilo bi već vrijeme da shvatiš!" plane Nadja, oslobaĊajući se svih svojih nagomilanih osjećaja. "Ti nas vrijeĊaš. Zar misliš da nam nije ništa drugo na pameti osim tvojih veĉernjih uţitaka?" "Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu." Lica su im bila iskrivljena, ruţna, kao što su uvijek ţenska lica u bijesu. Olenka otvori usta da se takoĊer otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviĊao ton rijeĉi "veĉernjih uţitaka". (Ah, ni ti uţici nisu bili baš tako sjajni, kao što su moţda izgledali.) "A na ĉemu bih ti mogla zavidjeti?" poviĉe Nadja tupo, prelomljenim glasom. "Ako si zalutala", poviĉe Ljuda još glasnije, osjećajući da je pobijedila, "pa si umjesto u samostan dospjela na postdiplomski studij, dobro, sjedi tamo u kutu, ali ne izigravaj nam tutora. Već mi je toga dosta. Usidjelice!" "Ljuda, da se nisi usudila!" vrisne Olenka. "Pa što onda zabada nos u svaĉije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!" U tom trenutku pridruţila se i Daša i poĉela nešto vrlo energiĉno dokazivati. A i Muza se uzbudila i mašući knjigom prema Ljudi poĉela vikati: "Trijumf malograĊanštine!" Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga slušao, nitko se ni s kim nije slagao. Ništa ne shvaćajući, stideći se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja, Nadja se, još uvijek u svojoj najboljoj odjeći koju je obukla za posjet, baci niĉice na krevet i pokrije glavu jastukom. Ljuda je još jednom napudrala lice i zaĉešljala plave uvojke, spustila veo na šeširu malo ispod oĉiju i, ne namjestivši krevet već samo prebacivši preko njega pokrivaĉ kao ustupak, izišla iz sobe.

Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daša joj skine cipele i pokrije noge uglovima pokrivaĉa. Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao vjetar, strpa uvojke pod šešir, navuĉe tamnoplavi kaput ukrašen ţutim krznom i opet otrĉi do vrata. Bio je to korak prema radosti, ali i prema - borbi... I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom, dvije krasne i ljupko odjevene zavodnice. Ali izgubivši s njima svu ţivahnost i smijeh, u sobi je zavladalo još mraĉnije raspoloţenje. Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poći. Muza više nije ĉitala; skinula je naoĉale i sakrila lice u \e-like ruke. Daša reĉe: "Olga je luda. On će se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kaţu da negdje ima drugu. A moţda i dijete." 274 I Muza pogleda u svoje ruke. "Ali Olja nije niĉim vezana. Ako se utvrdi da je takav, uvijek ga moţe ostaviti." "Kako to misliš, nije vezana!" nasmiješi se Daša ironiĉno. "Kakvu vezu ti misliš, ako ..." "Ah, ti uvijek sve znaš! Kako to moţeš znati?" Muza je bila indignirana. "Pa provodi noć u njegovom stanu." "Ah, pa to ništa ne znaĉi! To uopće ništa ne dokazuje!" reĉe Muza. "Danas ide samo tako; drukĉije ih ne moţeš zadrţati." Dvije su djevojke ušutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima. Snijeg je vani padao sve gušće. Već je bio mrak. Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom. Bila je nepodnošljiva pomisao da će nedjeljno veĉe proteći u ovoj mraĉnoj jazbini. Daša je mislila o konobaru koga je odbacila, o snaţnom zdravom muškarcu. Zašto ga se odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko

iz sveuĉilišta nije zalazio. Pa što onda? "Muzoĉka, hajdemo u kino, molim te!" reĉe Daša. "Što igra?" "Onaj njemaĉki film "Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!" "Ali igra baš ovdje u zgradi, druga vrata." Muza nije odgovarala. "Zbilja, ovdje je mrtvaĉki dosadno!" "Ja ne idem", reĉe Muza. "NaĊi neki posao." Iznenada je elektriĉno svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u ţarulji. "Sad nam je još to trebalo", zastenja Daša. "Ĉovjek se moţe samo objesiti u ovakvoj rupi!" Muza je sjedila poput kipa. Nadja je leţala na krevetu nepomiĉna. "Muzoĉka, hajdemo u kino!" Netko je pokucao na vratima. Daša je pogledala tko je i vratila se. "Nadja! šĉagov je došao! Hoćeš li ustati!" 275 46 PLAMEN I SIJENO i Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokrivaĉ da bi nekako zaustavila suze. Lice joj je bilo vruće i mokro; jastuk ju je gušio. Bila bi sretna da je mogla nekuda izići, maknuti se iz te sobe sve do kasno uveĉe. Ali u ĉitavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi se moglo otići. Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: "tutor", "gnjavator", "opatica", "usidjelica". Najgore je bilo što su bile potpuno neistinite. Ali moţe li peta godina laţi biti uopće laka? Lice ti se otegne i zgrĉi nad vjeĉnom maskom, glas ti postaje prodoran, rasuĊivanje bešćutno. Moţda je sad zaista već postala nesnosna stara usidjelica? Teško je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne moţeš kao kod kuće lupiti nogom pred

mamom - u studentskom domu, meĊu sebi ravnima, poĉinješ sebe gledati samo u lošem svjetlu. Osim Gleba nije bilo nikoga, baš nikoga tko bi je mogao razumjeti. Ali ni Gleb je ne moţe razumjeti. Ništa joj nije rekao - što da radi, kako da ţivi. Samo je rekao da njegovom roku neće biti kraja. S nekoliko brzih, uvjerenih reĉenica slomio je sve ono što joj je davalo snage iz dana u dan, srušio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono što ju je podrţavalo u njenoj usamljenosti i ne-pristupaĉnosti. Njegovoj kazni neće biti kraja! A to je znaĉilo da mu nije potrebna. Oh, Boţe moj, Boţe moj! Nadja je leţala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih oĉiju zurila je izmeĊu jastuka i pokrivaĉa u komadić zida pred sobom - i nije mogla shvatiti, i nije se ni trudila da shvati kakva je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo mraĉno, ali ipak je još razabirala mjehure na poznatoj oker boji. 276 Iznenada je kroz jastuk ĉula dvanaest karakteristiĉnih udaraca po šperploĉi vrata, poput graška koji pada u lonac: tri puta po ĉetiri prsta! I ĉak prije nego joj je Daša rekla: "Nadja! Šĉagov je došao! Hoćeš li ustati?" Nadja je odbacila jastuk, skoĉila s kreveta u ĉarapama, izravnala suknju koja joj se posve omotala oko struka, prošla ĉešljem kroz kosu i pokušavala napipati cipele nogama. U beţivotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se ţuri i povukla se. Daša je poţurila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po sobi. Uvele su gosta u sobu.

Šĉagov je ušao sa starom vojniĉkom kabanicom prebaĉenom preko leĊa. Bio je visok, vojniĉka drţanja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili škrti i proraĉunati. "Zdravo, lijepe moje dame", reĉe on svisoka, "došao sam da vidim kako provodite vrijeme bez dovoljno svjetla - pa da vam se pridruţim. Ĉovjek bi mogao umrijeti od dosade!" Kakva sreća, pomisli Nadja; u tom svjetlu neće moći vidjeti da su joj oĉi podbule od suza. "Znaĉi, kad ne bi bilo zamraĉenja, ne biste ni došli?" Daša je prihvatila Šĉagovljev ton, podsvjesno koketirajući, kao da je to ĉinila sa svakim neoţenjenim ĉovjekom koga je upoznala. "Ne, nikako. U jarkom svjetlu ţenska su lica lišena svake draţi; ono otkriva njihov prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, tešku kozmetiku." Nadja se stresla pri rijeĉima "zavidne poglede" - bilo je to kao da je ĉuo njihovu prepirku. Šĉagov nastavi: "Da sam ja ţena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek prigušena. Tada bi svaka vrlo brzo našla muţa." Daša strogo pogleda Sĉagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije sviĊalo. Sve su njegove reĉenice izgledale kao da su nauĉene, neiskrene. "Mogu li sjesti?" "Izvolite", odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga njenog nedavnog umora, gorĉine, suza. Za razliku od Daše, njoj se Šĉagov sviĊao zbog te suzdrţlji-vosti, polaganog naĉina govora, dubokog snaţnog glasa. Iz njega kao da je zraĉio mir. A i njegov joj je humor bio ugodan. "Ovo društvo me moţda ne bi ponudilo po drugi put, pa ću brţe sjesti. Dakle, što mi radite, mlade moje studentice?" Nadja je šutjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se posvadili i Nadja ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagoviještao intimnost kakva meĊu njima nikada nije postojala, lupila torbom po leĊima i pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada joj je nazoĉnost ostalih olakšala poloţaj. Daša odgovori: "Idemo u kino. Ne znamo s kim." "A kakav je film?"

""Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah! bezuvjetno poĊite. Kao što je rekla jedna bolniĉarka: "Ima mnogo pucnjave, mnogo mrtvih, i uopće prekrasan film."" 277 Šĉagov je udobno sjedio za zajedniĉkim stolom. "Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da ću vas naći kako plešete kolo, ali umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima? Nesretne ste zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne odnosi na postdiplomski studij." "Kakve odluke?" upita Nadja gotovo bezglasno. "Kakve odluke? O provjeravanju društvenog porijekla studenata; jesu li dali istinite podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da niste ništa zatajili? Tu ima ĉitav niz divnih mogućnosti - moţda je netko nekome nešto povjerio, ili govorio u snu, ili ĉitao neĉiju poštu; oh, ĉitav niz mogućnosti." Nadjino srce je naĉas prestalo udarati. Još će traţiti, i ĉeprkati, i kopati! Kako joj je već svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjeći? "Kakva je to opet gadost?" usklikne Muza. "Hoćete reći da vas ĉak ni to ne moţe razveseliti? Pa dobro, da vam onda ispriĉam vrlo smiješnu priĉu o tome kako se juĉer tajno glasalo na savjetu Matematiĉkog fakulteta?" Šĉagov se obraćao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Već se dugo vremena pitao što ona od njega hoće. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo jasnije. Ona bi stala kraj šahovske ploĉe dok je on s nekim igrao šah i molila ga da igra s njom da bi nauĉila nekoliko otvaranja. (Ali napokon, šah pomaţe da se zaboravi kako vrijeme prolazi.)

Ili bi ga pitala što misli o njenoj interpretaciji na koncertu, (Pa to je prirodno! Svatko ţeli da ga pohvali netko, tko nije potpuno ravnodušan.) Ili, kao što se jednom dogodilo, da je imala "ulaznicu više" za kino i pozvala ga je da ide s njom. (Oh, moţda je naprosto htjela jedno veĉe imati iluziju da je netko nekamo izvodi...) A tada mu je na njegov roĊendan dala poklon, notes - ali tako nespretno. Gurnula mu je u dţep od kaputa i pobjegla. Zašto se tako vladala? Zašto je bjeţala? (Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!) Dostigao ju je u hodniku i poĉeo se s njom natezati, praveći se da joj ţeli vratiti notes, i ti loj borbi ju je zagrlio - a ona mu je dopustila da je drţi; nije se odmah pokušala oteti. (Toliko je godina prošlo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj iznenadni i neoĉekivani dogaĊaj potpuno smeo.) A zatim onaj nestašan udarac s torbom. Kao i prema svima drugima, šĉagov je strogo kontrolirao svoje drţanje prema Nadji. Ali, moţda je ona usamljena ţena, koja moli za pomoć? A tko bi mogao biti tako nepokolebiv, tako tvrd pa da je odbije? I tako je te veĉeri Šĉagov došao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo siguran da će tamo zateći Nadju, već i ispunjen uzbuĊenjem u oĉekivanju onoga što bi se meĊu njima moglo dogoditi. 278 Ako su djevojke pokazale da ih njegova priĉa o ĉudnovatom glasanju na matematiĉkom savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti. "Pa hoće li se ta svjetla upaliti ili ne?" uzvikne napokon Muza nestrpljivo. "Vidim da vas moje priĉe ne zabavljaju. Posebno Nadeţdu Iliniĉnu; koliko vidim, lice joj je kao olujni oblak. A znam i zašto; neki dan su je globili sa deset rubalja i ona to ne moţe preboljeti." Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvaraĉ, izvukla komad papira i histeriĉno ga razderala. Bacila je papiriće na stol pred šĉagova.

"Muza, po posljednji put, ideš li?" upita Daša tuţno, uzimajući svoj lagani kaput. "Idem!" odgovori Muza muklo, i poĊe po svoj kaput. Šĉagov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile. Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nad ju je odjednom uhvatio neki strah. Sĉagov je pokupio komadiće papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to šuštavi djelići još jedne novĉanice od deset rubalja... On ustane i priĊe Nadji. Bio je mnogo viši od nje. Uzeo je njene male ruke u svoje. "Nadja!" bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjećao je ĉudnovato uzbuĊenje. "Oprostite mi! Ja sam kriv... mnogo ... prema vama ..." Stajala je potpuno nepomiĉno; srce joj je ludo udaralo i osjećala je slabost. Bijes zbog novĉanice od deset rubalja prošao je jednako brzo kao što je i došao. Nadošla joj je ĉudnovata misao: ovdje nema nikakvog straţara koji priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu govoriti što god hoće. Mogu sami odluĉiti kad se moraju oprostiti. Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snaţno, pravilnih crta. Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom. "Nadja!" reĉe on opet vrlo tiho. Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom - pred njim je mogla oteretiti dušu... "Pustite me", reĉe ona napokon, umorno i kao da ţali. Ona je to zapoĉela, a sad govori "pustite me"! "Kako da vas shvatim, Nadja?" reĉe on prešavši rukama s laktova na njena ramena, osjećajući njenu mekoću i toplinu. Po treći put ju je nazvao samo "Nadja", a ona ga nije ispravila. "Da me shvatite - kako?" upita ona, ali ne odmiĉući se. Polusvjetlo je sakrilo rumenilo koje joj je navalilo u lice Ona ga odgurne. "Pustite me! Kako ste

mogli pomisliti..." Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajući jedno oko. "Neka me vrag nosi ako znam šta da mislim o vama!" promrmlja on Ijutito, pusti je i uputi se prema prozoru. Voda u radijatoru mirno je grgoljila. Nadja drhtavim rukama popravi kosu. šĉagov pripali cigaretu. Teško je disao. I sad pogodi šta ta ţena hoće! "Znate li vi", upita on, praveći stanku iza svake rijeĉi, "kako gori suho sijeno?" "Da, znam", odgovori ona tupo. "Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela." "Do neba!" ponovi on. "Hrpica pepela", reĉe ona opet. "Recite mi onda - zašto neprestano bacate zapaljene šibice u suho sijeno?" (Zar je to moguće? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se katkada ţeli dopasti, pa makar i na mahove!) "Hajdemo van!" poviĉe ona. "Idemo nekamo!" "Ne idemo nikamo. Ostat ćemo ovdje." On je sad mirno pušio, drţeći cigaršpic u uglu usta. SviĊalo joj se kako on puši. "Ne, molim vas, idemo nekamo!" Ona nije odustajala. "Ili ovdje, ili nigdje", reĉe on nemilosrdno, prekinuvši je. "Moram vam odmah reći: ja imam zaruĉnicu. Ništa vam ne mogu obećati. I - ne smiju me vidjeti zajedno s vama u gradu." 280 47 USKRSNUĆE MRTVIH Nadji i šĉagovu bilo je zajedniĉko što ni jedno ni drugo nisu bili roĊeni u Moskvi. RoĊeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom studiju nosili su u sebi otrov nepostojeće superiornosti; oni su to zvali "moskovskim rodoljubljem". Nadju su bez obzira na njen uspjeh u nauci smatrali osobom drugoga reda - ponajviše zato što je tako loše skrivala svoje osjećaje.

I Šĉagov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako lako, kao ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je ĉula kako neki mladi student, koji je ţelio poniziti šĉagova, pita, ponosno zabacujući glavu: "A iz koje ste vi ţabokreĉine?" šĉagov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim saţaljenjem. Mirno se ljuljajući amo-tamo na petama odgovorio je: "Vi nikad niste tamo imali prilike otići. Iz provincije koja se zove front. Iz sela rov." Već je odavna poznato da se naš ţivot tokom godina ne kreće ravnomjerno. Kod svakog ljudskog bića postoji jedno razdoblje u ţivotu kad se on najpunije moţe izraziti, kad najdublje sebe osjeća i kad vrši najjaĉi utjecaj i na sebe i na druge. I ma što se kasnije desilo tom ĉovjeku, ma kako to izvana izgledalo znaĉajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo, opijamo se, sviramo u razliĉitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak pjesme koji je samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti ostaju djeca ĉitavog ţivota. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni ljudi koji šire mit da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo razdoblje najvećeg bogatstva, ĉasti ili moći, još će i u starosti mrmljati bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veliĉini. Za Nerţina to je razdoblje bio zatvor. Za Šĉagova rat. Šĉagov je ušao u rat s ĉeţnjom i strahom. Pozvan je još u prvom mjesecu, i nije demobiliziran sve do 946. I ĉitave ĉetiri godine rata svakog je jutra sumnjao hoće li poţivjeti do veĉeri; nije sluţio u vaţnim štabovima, a sa fronta je otišao samo kad je morao u bolnicu. Povlaĉio se ĉetrdeset prve iz Kijeva, a ĉetr- 281 deset druge s Dona. Premda je rat krenuo nabolje, Šĉagov je i ĉetrdeset treću, pa i ĉetrdeset ĉetvrtu proveo u povlaĉenju pod Kovelom. U jarcima kraj puta, u raskvašenim rovovima, meĊu ruševinama spaljenih kuća spoznao je vrijednost zdjelice juhe, jednog sata tišine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao ţivota uopće. Patnje kapetana inţenjeri je šĉagova nisu se mogle ublaţiti ni sad, ni tokom

ĉitavih desetljeća. Ljude je mogao promatrati samo na jedan naĉin: ili su bili vojnici, ili nisu. Cak i u anonimnosti moskovskih ulica zadrţao je takvo gledanje: od svih ljudskih bića, samo se od vojnika sa sigurnošću moglo oĉekivati iskrenost i druţeljublje. Iskustvo ga je nauĉilo da nikad ne vjeruje nikome, tko se nije okušao u ratnoj vatri. Poslije rata šĉagov je ostao bez obitelji; kuća u kojoj su ţivjeli bila je bombardirana. Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga što je imao na sebi i kovĉega s trofejima iz Njemaĉke. Istina, da bi im se olakšao povratak u civilni ţivot, svi su demobilizirani vojnici dobili dvanaestomjeseĉnu plaću "prema ĉinu" - plaću koju nisu morali zaraditi. Kad se vratio iz rata, šĉagov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova bio zapanjen. Oni su se vratili - bar za neko vrijeme - bolji ljudi nego što su otišli. Vratili su se proĉišćeni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u njihovoj zemlji to jaĉe pogodila - promjena koja se dogodila daleko iza borbenih redova, neka vrst tvrdoće i ogorĉenosti, u mnogim sluĉajevima krajnji nedostatak svijesti, jaz izmeĊu gladi i bijede i drskosti novog bogatstva. Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivših vojnika; hodali su ulicama i vozili se podzemnom ţeljeznicom. Ali bili su drugaĉije obuĉeni, i više se nisu meĊusobno prepoznavali. Na neki naĉin odbacili su stara pravila fronta i preuzeli pravila doma. O tome je valjalo razmisliti. šĉagov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji vjeĉno tragaju za općom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim tokom, i da to nitko ne moţe zaustaviti; moţe jedino odluĉiti hoće li se prikljuĉiti povorci ili ne. Sad je već bilo posve jasno da je kćerci generala bilo unaprijed dosuĊeno da ĉitav ţivot ima ĉiste ruke, iskljuĉivo zahvaljujući sredini u kojoj se rodila; sigurno je da neće poći na rad u tvornici, ĉak i kad bi sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemoguće zamisliti ga da radi za strugom. Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili, jednako kao što i u borbu nisu išli oni koji su izdali nareĊenje za napad. Sve to zapravo nije bilo ništa nova za naš planet. Ali poje dince je to vrijeĊalo: vrijeĊalo je kapetana šĉagova što nerr.-

prava da, nakon vjerne sluţbe domovini, sudjeluje u onom naĉin ţivota za koji se borio. Sad se morao iznova boriti za to prave u beskrvnoj borbi, bez puške, bez ruĉnih granata; morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga sluţbenim peĉatom. I sve to sa smiješkom. 282 Sĉagov je otišao u rat prije nego što je završio petu godinu i dobio diplomu, te je sad morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova kandidata nauka. Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i još prije rata je namjeravao posvetiti se znanstvenom radu na tom podruĉju. Tada je to bilo lakše. Sad se našao usred sveopće provale ljubavi prema znanosti - bilo kakve znanosti, svakoj znanosti - koja je bila posljedica povišenja plaća. U redu! Prikupio je snagu za još jedan dugaĉki napad. Malo--pomalo rasprodao je sve svoje njemaĉke "suvenire" na sajmištu. Nije se povodio za promjenljivom, modom, već je nosio ono u ĉemu su ga demobilizirali: vojniĉke ĉizme, vojniĉke hlaĉe, košulju od engleske vune ukrašenu s ĉetiri ordena i dva širita - odlikovanja za ranu. To je Nadju podsjećalo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih redova - na Nerţina. Osjetljiva na svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjećala poput djevojĉice suoĉena sa Šĉagovljevim ţeljeznim hladnim razumom. Zatraţila je njegov savjet. (Ali i njemu je uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.) Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to - u "ulaznicu više", nestašan zagrljaj pri predavanju roĊendanskog dara. Ali sada, ĉim je šĉagov ušao, ĉak dok se još zabavljao s Dašom, znala je da je došao da vidi upravo nju, i da će se nešto neizbjeţno dogoditi. Ćas ranije neutješno je plakala zbog svog upropaštenog ţivota. Ali pošto je razderala novĉanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za novi ţivot u ovom trenutku. Nije osjećala u tome nikakve proturjeĉnosti. Šĉagov je sad opet povratio svoje uobiĉajeno razumno drţanje. Jasno je ovoj

djevojci dao do znanja da se ne moţe nadati ţenidbi. Pošto je ĉula za njegovu zaruĉnicu, Nadja je nemirno prošetala nekoliko puta prostorijom, zatim prišla prozoru i šutke poĉela šarati prstom po staklu. Ţalio ju je. Htio je prekinuti šutnju i jednostavno protumaĉiti stvari, onom otvorenošću koju je već davno odbacio: siromašna studentica na postdiplomskom teĉaju, bez veza, bez budućnosti - što mu ona moţe pruţiti? A on ima pravo na svoj dio pogaĉe. Htio joj je protumaĉiti da, premda njegova zaruĉnica ţivi u obilju, ipak nije suviše razmaţena. Ona ima lijepi stan u stambenoj kući gdje nije mogao stanovati svatko, i gdje su ţivjeli samo najbolji ljudi. Imali su vratara, prostirke na podu - gdje se to još danas moţe vidjeti? Ĉitav će problem biti riješen jednim udarcem, što se moţe smisliti bolje od toga? Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao naglas. A Nadja mu je, naslonivši ĉelo na staklo i zureći u noć napokon bezbojno odgovorila: "Dobro! Vi imate zaruĉnicu. A ja imam muţa." Šĉagov se okrenuo zaprepašten. "Muţa! Zar on nije nestao?" "Ne, nije nestao", gotovo je prošaputala Nadja. (Kako se neoprezno odavala!) 283 "Mislite da je još uvijek ţiv?" "Vidjela sam ga ¦- danas ..:" (Odala se, ali neće mu se objesiti o vrat kao uĉenica!) Sĉagovu nije dugo trebalo da shvati ono što je rekla. On nije pomislio, kao što bi ţena mogla pomisliti, da je Nadja napuštena. Znao je da "nestao u akciji" gotovo uvijek znaĉi raseljeno lice, i da, ako je to lice opet raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obiĉno znaĉi iza rešetaka. Uhvatio je Nadju za lakat. "Gleba?" "Da", reĉe ona tiho, gotovo neĉujno. "Što je? Je li u zatvoru?" "Da." "Tako, tako", reĉe Sĉagov s velikim olakšanjem. Malo je razmislio i zatim brzo izišao iz sobe.

Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznaĊem da nije osjetila promjenu u njegovu glasu. Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim ĉasnim teretom. Nit u ţarulji jedva je tinjala. Teškim korakom prešla je sobu i pronašla drugu cigaretu u dţepu od kaputa. Pronašla je šibicu i zapalila. Osjetila je ĉudnovati uţitak u tom gorkom okusu, premda ju je dim tjerao na kašalj. Šĉagovljeva kabanica bila je prebaĉena preko stolice. Kako se silno ţurio! Tako se preplašio da je zaboravio svoj ogrtaĉ. Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu. I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uopće mogla razumjeti? Njeni su prsti izvodili note, ali duša još ništa nije mogla znati o znaĉenju rijeĉi "disperato". Oĉajno. Naslonivši ĉelo na srednje okno ispruţila je ruke i dodirnula druga hladna stakla dlanovima. Stajala je kao raspeta na crnom kriţu prozora. Postojala je jedna sićušna, mala topla taĉkica u njenom ţivotu - a sad je i nje nestalo. I samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet bila supruga svog muţa. Zurila je u mrak pokušavajući razaznati obrise dimnjaka mornariĉkog zatvora. Disperato! Oĉajno! Taj nemoćni oĉaj, ti neprestani pokušaji da se pridigne, a onda opet pad. Onaj uporni visoki Des - izmuĉeni ţenski krik, vapaj, koji nigdje ne nalazi olakšanja! Niz uliĉnih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budućnost - budućnost, koju uopće nije ţeljela doţivjeti... Etuda je završila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: šest sati uveĉe. Nadja je posve zaboravila na Sĉagova, i on je ušao bez kucanja. Nosio je bocu i dvije ĉaše. "Onda, vojniĉka ţeno", reĉe on grubo, "ne gubi hrabrost! Ev uzmi ĉašu! Glavno

je da je glava na ramenu - a sreće će još bi-: Pijmo - za uskrsnuće mrtvih!" 284 48 ARKA Nedjeljom bi poslije šest sati uveĉe ĉak i u šaraški nastupio opći odmor. Bilo je potpuno nemoguće izbjeći taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budući da su nedjeljom slobodni namještenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna tradicija protiv koje su, meĊutim, majori i potpukovnici bili potpuno nemoćni, jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom uveĉe. Samo Ţeljezna maska, Mamurin, uţasnut tim praznim veĉerima kad bi slobodni namještenici odlazili, kad bi okupili i zakljuĉali sve zekove koji su na neki naĉin ipak bili ljudi, ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zakljuĉanih vrata, ili da samuje u svojoj ćeliji izmeĊu praonika, ormara i leţaja. Mamurin je pokušao da se u Sedmici uvede rad i nedjeljom uveĉe, ali nije uspio savladati konzervativizam sluţbenika specijalnog zatvora, koji nisu ţeljeli udvostruĉiti broj straţara unutar zone. I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika - suprotno svim pravilima zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika - drsko poĉivalo nedjeljom uveĉe. To vrijeme odmora bilo je takvo da bi ĉovjek, koji nije bio upoznat s tim ţivotom, mogao pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam Ċavo. Mrak vani i poseban nadzor koji je nedjeljom bio potreban spreĉavali su upravu zatvora da odobri šetnju po dvorištu ili film u ambaru. Poslije jednogodišnjeg dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zakljuĉeno je da su ĉak i muziĉki instrumenti, kao što su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da se ne govori o većim instrumentima, nedopustivi u šaraški, budući da bi njihovi udruţeni zvuĉi mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima zgrade. Oficiri sluţbe sigurnosti neprestano su preko doušnika pokušavali otkriti nemaju li zatvorenici frule domaće izrade ili gajde; a zbog sviranja na ĉešlju zekove su pozivali u ured i pisali se specijalni izvještaji. Još manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti drţanje radio-

aparata, pa ĉak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici. Istina, zatvorenicima je bilo dopušteno da se sluţe zatvorskom knjiţnicom. Ali specijalni zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige. Naprosto su imenovali Rubina zatvorskim knjiţniĉarom - to je mjesto on sam zahtijevao, vjerujući da će na taj naĉin sam doći do najboljih knjiga - i predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mutnu od Tur-genjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivši ga da ih dijeli zatvorenicima. Zatvorenici su ili već davno proĉitali te knjige, ili ih uopće nisu htjeli ĉitati, te su moljakali nešto za ĉitanje od slobodnih namještenika, otvarajući tako široko polje rada njuškalima sluţbe sigurnosti. Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata, dva hodnika, jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale katove i nuţnik pod stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se dopuštalo da bez ograniĉenja leţe na krevetima, pa ĉak i da spavaju ako mogu zaspati u sveopćoj galami; da sjede na krevetima, budući da nije bilo stolica; da hodaju po sobi, iz jedne sobe u drugu, ĉak i u rublju; da puše u hodnicima koliko god ţele; da raspravljaju o politici u nazoĉnosti doušnika; i da se sluţe nuţnikom bez smetnji i ograniĉenja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena proveli u zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva puta dnevno, znaju cijeniti taj vid besmrtne slobode. Osjećaj da se potpuno odmaraju potjecao je iz ĉinjenice da je vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti. Stoga se taj odmor smatrao istinskim. Za vrijeme odmora zatvorenike su zakljuĉavali izvana teškim ţeljeznim vratima koja nitko više nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije pozivao ili ometao. Za vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji naĉin mogao prodrijeti unutra, nije mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio odmor: što se ĉitav vanjski svijet - svemir sa zvijezdama, planet s kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i povećanim radnim normama - sve se to utapalo u ništavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji se jedva

mogao razabrati kroz rešetkaste prozore pri blijedoţućkastoj rasvjeti

u zoni. Obasjana neprestanim elektriĉnim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bivše ladanjske crkve, sa zidovima debelim ĉetiri i po cigle, plovila je besciljno i ravnodušno, blijedo svjetlucajući, kroz to crno more ljudskih sudbina i zabluda. U noći od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascije-piti napola, nove su Alpe mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je mogao zapoĉeti opći potop - zatvorenici zakljuĉani u ovoj arci ništa o tome ne bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih, takoĊer, mogli uznemiriti telegrami od roĊaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o djetetu koje umire, ni noćno hapšenje. Oni koji su plovili u arci bili su bez teţine, i misli su im bile bez teţine. Nisu bili ni gladni ni siti. Nisu imali sreće, pa zato n: straha da će je izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene sitniĉavimj sluţbenim proraĉunima, spletkama, unapreĊenjima, a leĊa ir nisu bila opterećena brigama o stanu, ogrjevu, kruhu i odjeći djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka bila radost i muka ĉovj 286 ĉanstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuĊenja ni tjeskobe. Njihove su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomišljao na vrijeme kad će izići na slobodu. Ljudi natprosjeĉna intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previše odani obiteljima da bi mnogo toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su pripadali samo prijateljima. Svjetlo jakih ţarulja koje se odraţavalo od bijelih stropova i od bijelo okreĉenih zidova, prodiralo je u njihove prosvijetljene umove. Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao pregledati ĉitav muĉan tok proklete Povijesti - kao s velike visine, i istodobno i do najmanjih pojedinosti, do kamiĉka u koritu te rijeke, kao da se stoji u njoj. U te nedjeljne veĉeri, ĉvrsta tvar i meso nisu više podsjećali ljude na njihovo zemaljsko postojanje. Duh muškog prijateljstva i filozofije isparavao se do svodastog stropa, kao do jedara. I moţda je to zaista bilo ono blaţeno stanje, koje su svi antiĉki filozofi uzalud pokušavali definirati i nauĉavati?

287 49 KOMEDIJA U polukruţnoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je bila posebno ţivahna i davala je maha mislima. Svih dvadeset pet muškaraca koji su stanovali u toj sobi sloţno se okupilo do šest sati. Neki su se svukli do rublja što su brţe mogli, odbacujući zatvorsko ruho koga su bili već siti, i bacili se na leţajeve ili se popeli poput majmuna na gornje; drugi su se ispruţili na leţajevima ne skidajući kombinezone. Netko je stajao gore mašući rukama i nešto dovikujući prijatelju na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i ogledavali se oko sebe, išĉekujući s uţitkom slobodne ĉasove koji su bili pred njima, ne znajući još kako da ih provedu što je ugodnije moguće. MeĊu posljednjima nalazio se i Isak Mojsejeviĉ Kagan, nizak, tamnoput, rašĉupan "direktor akumulatorske radionice" kako su ga nazivali. Bio je posebno dobro raspoloţen pošto je došao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je akumulatorska radionica, u kojoj je provodio ĉetrnaest sati dnevno poput krtice, bila u mraĉnom podrumu s lošom ventilacijom. MeĊutim, bio je zadovoljan što radi u podrumu i govorio je da bi u logoru već davno bio mrtav. Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru ţivjeli bolje nego na slobodi. Na slobodi je Isak Kagan, koji nije završio studij na tehniĉkom fakultetu, bio skladištar materijala i dijelova. Nastojao je ţivjeti skrovitim ţivotom i neopazice se provući kroz epohu velikih dostignuća. Znao je da je mnogo mirnije i unosnije mirno voditi skladište. U svojoj usamljenosti skrivao je gotovo strastvenu ţelju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet. Koliko je to god bilo moguće, ĉak i u skladištu, pridrţavao se zakona Sabata. Nijega

privlaĉila nikakva vrst politiĉke aktivnosti. Ali iz nekih neobjašnjivih razloga sluţba drţavne sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne u svoju koĉiju, te ga je dovlaĉila u zatvorene sobe i na tajne razgovore, uporno zahtijevajući da po- 288 stane doušnik. Taj je prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti ni hrabrosti - a tko ih je imao? - da im u lice kaţe kako je ono što predlaţu opako; ali je beskrajno strpljivo šutio, mrmljao, razvlaĉio stvari, oklijevao, vrtio se na stolcu - i nije potpisao pristanak da će za njih raditi. Ne da je on bio posve nesposoban za doušnika. On bi, ne trepnuvši okom, poslao obavijest o bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno uhaĊati ljude koji su prema njemu bili dobri, pa ĉak i ravnodušni. MeĊutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loše upisan u knjigama drţavne sigurnosti. Ĉovjek se ne moţe obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili i u njegovom skladištu: netko je kleo zbog alata, netko se ţalio na opskrbu, netko na planiranje. Isak nije pri tom ništa govorio, i ispisivao je raĉune tintanom olovkom. Ali to se saznalo - vjerojatno je sve bilo unaprijed udešeno - svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po ĉlanu 58, paragraf 10. Kagan je prošao pet suoĉenja, ali nije se moglo dokazati da je rekao i jednu jedinu rijeĉ. Da je ĉlan 58. bio manje rastezljiv, morali bi Kagana pustiti. Ali isljednik je znao da ima posljednje pribjeţište, a to je paragraf 12. istog ĉlana: ne podnijeti prijavu. I zato što nije podnio prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima. Kagan je došao u šarašku iz logora zahvaljujući svojoj izvanrednoj dovitljivosti. U jednom teškom trenutku u ţivotu, kad su ga izbacili s mjesta "zamjenika šefa barake" i natjerali ga na sjeĉu drva, uputio je pismo direktno predsjedniku Ministarskog savjeta drugu Staljinu, i napisao da će on, Isak Kagan, ukoliko mu vlada pruţi priliku, pokušati izumiti sistem radio-dirigiranih torpednih ĉamaca. Njegova su se predviĊanja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je Kagan, onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loše i da ih je molio da ga spase. Ali mogućnost

znaĉajnog vojnog otkrića dovela je izumitelja ravno u Moskvu. Kagana su odveli u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetlopla-vim i tamnoplavim širitima dolazili su k njemu i tjerali ga da ţuri, i dade svojoj smjeloj tehniĉkoj ideji oblik radnog projekta. MeĊutim, sad kad je poĉeo dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno kazao je da on sam nije struĉnjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav struĉnjak. Za dva mjeseca pribavili su mu struĉnjaka za torpeda - zeka. Ali i tada je Kagan primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaniĉar, te da mu je prema tome opet potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su mu i brodskog mehaniĉara - zeka. Kagan je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio sluĉajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo radio-inţenjera, te su jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na takav naĉin da ga nitko nije mogao optuţiti da se ruga, izjavio: "A sada, prijatelji, kad ste se ovako lijepo okupili, moţete iskljuĉivo vlastitim snagama izumiti sistem za upravljanje torpednim ĉamcima radiom. Nije na meni da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste specijalisti, kako ćete postupiti." I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornariĉku šarašku dok je Kagan našao 19 U prvom krugu 289

sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega privikli. Sada je Kagan dosaĊivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je leţao na svom krevetu, nije mogao lupiti nogom. "Leve Grigoriĉu", govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim glasom, "vi oĉigledno gubite svoj osjećaj društvene odgovornosti. Mase oĉekuju zabavu. Samo je vi moţete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu." "Isak, idite k vragu", reĉe Rubin. Već je leţao na trbuhu i ĉitao, zaogrnuvši logorski kaput preko kombinezona. Prozor izmeĊu njega i Sologdina bio je otvoren za jednog Majakovskog, i svjeţi snjeţni zrak ugodno je strujao u sobu. "Ne, zbilja, Leve Grigoriĉu!" usprotivi se Kagan. "Svi ĉeznu da ponovo ĉuju vašu divnu "Lisicu i gavrana"." "A tko me izdao "kumu"? Da niste vi?" zareţi Rubin. Prošle nedjeljne veĉeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na Krilovljevu basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i dvosmislenostima, neprikladnim za ţenske uši. Morao ju je pet puta ponoviti i zatvorenici su ga u oduševljenju podigli na ramena, a u ponedjeljak ga je pozvao major Mišin i poĉeo protiv njega sastavljati optuţbu zbog štetnog djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Oĉevici su dali izjave. Rubin je morao predati rukopis parodije s bilješkama i tumaĉenjem. Danas je poslije ruĉka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu dodijelili. Odabrao je govorne obrasce i formante tipiĉne za neidentificiranog zloĉinca, ubacio ih u aparat za vidljivi govor i objesio vlaţne vrpce da se suše. Već je postigao neke rezultate, nešto je nagaĊao i sumnjao, ali nije još osjećao nikakva oduševljenja za rad, dok je promatrao Smolosidova kako stavlja peĉat na vrata kad su izišli iz sobe. Poslije toga vratio se u polukruţnu sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraća kući u selo. Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod leţa-jem i zajedno s hranom u noćnom ormariću nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je primio u paketima - najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio razlog što nisu nestale: rjeĉnici kinesko-francuski, latvijsko-

madţarski, ruski-sanskrt, zatim je imao Capekov Rat s daidevnjacima, zbirku priĉa najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemin-gwaya - koga su prestali prevoditi u Rusiji zato što nije više bio napredan, dvije monografije o enciklopedistima, Josepha Fou-chea od Stefana Zweiga na njemaĉkom, i jedan roman od Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, već dvije godine Rubin je radio na grandioznom zadatku da, u duhu Engel-sa i Marra, izvede sve rijeĉi u svim jezicima iz pojmova "ruka" i "manuelni rad" - a nije ni slutio da je tek noć prije toga Korifej filologije podigao ideološku giljotinu nad Marrovom glavom.) Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i znaĉajnih knjiga, i neutaţiva ţelja da ih sve proĉita nikad nije

290 Rubinu ostavljala dovoljno vremena da i sam napiše knjigu. Cak i sad je bio spreman da ĉita i ĉita do kasno iza ponoći, i ne misleći na sutrašnji radni dan. Ali uveĉe bi njegova ţudnja za raspravom, duhovitost i rjeĉitost postale posebno intenzivne, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da ih stavi u sluţbu društva. Bilo je zatvorenika u šaraški koji nisu vjerovali Rubinu, smatrajući ga doušnikom zbog njegovih ortodoksnih pogleda, koje on nije skrivao; ali nije bilo ni jednoga koji nije uţivao u njegovim predstavama. Sjećanje na Lisicu i gavrana prevedenu na podzemni ţargon bilo je tako ţivo da su sada, povodeći se za Kaganovim primjerom, mnogi u sobi poĉeli glasno zahtijevati da Rubin izvede neku novu komediju. A kad se Rubin uspravio u krevetu, mraĉan i bradat, i izvukao se ispod leţaja koji ga je zaklanjao, gotovo svi su zekovi prestali raditi ono ĉime su se do tog trenutka bavili i pripremili se da slušaju. Samo je Dvojetjosov na svom gornjem leţaju i dalje rezao nokte na nogama, tako da su letjeli nadaleko i naširoko, a Adamson je pod svojim pokrivaĉem i dalje ĉitao ne okrećući se. Zekovi iz ostalih prostorija natisnuli su se na vrata, meĊu njima Tatarin Bulatov u naoĉalima s roţnatim okvirom, koji je grubim glasom vikao: "Molim! Molim!" Rubin nije imao prave ţelje da zabavlja gomilu, u kojoj je bilo i takvih koji su prezirali sve što je njemu bilo drago. Znao je takoĊer da će njegova nova predstava neizostavno povući za sobom nove neugodnosti u ponedjeljak: ispitivanje kod "Šiškin--Miškina", zastrašivanje. Ali budući da je bio onaj posloviĉni junak koji za volju šale neće poštedjeti ni roĊenog oca. Rubin se toboţe namrštio, sveĉano se ogledao oko sebe i kazao u tišini koja je nastala: "Drugovi, zapanjen sam vašom lakomislenošću. Kako se uopće moţe^ govoriti o nekoj komediji, dok meĊu nama još uvijek ima nekaţnjenih opakih zloĉinaca? Ni jedno društvo ne moţe cvjetati bez pravednog pravosuĊa. Drţim da je potrebno zapoĉeti današnje veĉe malim procesom. Za vjeţbu." "Sjajno!" "Kome ćemo suditi?"

"Nije vaţno! Svejedno je!" javljali su se glasovi. "Zabavno! Vrlo zabavno!" podsticao ga je Sologdin, udobnije se namještajući. Danas je zasluţio svoj odmor kao nikad ranije, i ţelio je da ga provede na zanimljiv naĉin. Oprezni Kagan, osjećajući da bi zabava koju je pokrenuo lako mogla preći razumne granice, neprimjetno se povukao natrag do zida i sjeo na svoj leţaj. "Kome ćemo suditi otkrit ćemo tokom sudskih priprema", rastumaĉi Rubin, koji to još ni sam nije smislio. "Ja ću, ako nemate ništa protiv, biti tuţilac, budući da je duţnost tuţioca oduvijek u meni pobuĊivala posebne osjećaje." (Svi su u šaraški znali da je Rubin nailazio na tuţioce koji su ga liĉno mrzili, i da se pet godina sam borio i protiv javnog i protiv vojnog tuţilaštva.) "Glebe! Ti ćeš biti predsjedavajući. Izaberi trojicu sudaca, objektivnih, bez liĉnih veza - u jednu rijeĉ, potpuno podloţnih tvojoj volji." 291 Nerţin, odbacivši cipele na pod, sjedne na svoj gornji leţaj. Sa svakim satom osjećao je kako se sve više udaljuje od jutarnjeg sastanka i kako sve više postaje dio svakodnevnog zatvoreniĉkog svijeta. Prihvatio je Rubinov izazov. Primaknuo se drvenom okviru kreveta, proturio noge izmeĊu preĉaka i sjedio kao na tribini iznad sobe. "Onda, tko će biti sudski prisjednici? Popnite se ovamo!" Bilo je mnogo zatvorenika u sobi i svi su ţeljeli pratiti proces, ali nitko se nije usudio dobrovoljno prijaviti za prisjednika - što iz opreza, što iz straha da ne ispadne smiješan. Na gornjem leţaju do Nerţina, specijalist za vakuum Zemelja leţao je i ĉitao jutarnje novine. Nerţin ga povuĉe za novine: "Smješko! Dovoljno si se prosvjećivao! Ako ne pripaziš, za-plest ćeš se u dominaciju svijeta. Sjedi ovamo i budi prisjednik." Odozdo se zaĉulo odobravanje. "Hajde, Zemelja, hajde!" Zemelja je bio dobroćudan i nije se dugo mogao protiviti. Smiješeći se u neprilici turio je proćelavu glavu kroz ogradu gornjeg leţaja. "Velika je ĉast biti izabran od naroda! Ali, prijatelji, ja nisam studirao, nisam sposoban ..."

Odjeknuo je dobronamjeran smijeh. "Nitko od nas nije sposoban! Nitko nije to studirao!" I to je bio odgovor i njegov izbor za prisjednika. Nerţinu s druge strane leţao je Ruska Doronin. On se skinuo, potpuno se zavukao pod pokrivaĉ i pokrio još i jastukom glavu. Bio je zanosno sretan i nije htio ništa ni da ĉuje ni da vidi, ni da njega netko vidi. Bio je prisutan samo tijelom; njegove misli i srce slijedile su Claru koja je u meĊuvremenu otišla kući. Malo prije odlaska završila je košaricu koju je plela za novogodišnju jelku i kriomice je predala Ruski. Sad je drţao tu košaricu pod pokrivaĉem i ljubio je. Uvidjevši da nema smisla da dosaĊuje Ruski, Nerţin se ogleda oko sebe traţeći drugog kandidata. "Amantij! Amantij!" pozove on Bulatova. "Hajde, doĊi i ti u sud." Bulatovljevo lice zasja. "Došao bih, ali nemam gdje sjesti! Bit ću sudski pandur ovdje na vratima." Horobrov, koji je već ošišao Adamsona i još dvojicu drugih, i u ovome trenutku podšišivao novu mušteriju, koja je sjedila gola do pasa usred sobe, vikne: "A što će vam drugi prisjednik? Pa presuda se već zna, zar ne? SnaĊite se s jednim." Nerţin se sloţi. "Taĉno! ĉemu drţati parazita? Ali gdje je optuţeni? Pandur! Uvedite optuţenog! Molim tišinu!" On udari nekoliko puta dugaĉkim cigaršpicom po leţaju. Razgovor se utiša. "Hoćemo proces!" zahtijevali su glasovi. Publika je sjedila i stajala. Ispod predsjedavajućeg zaĉuje se Potapovljev melanholiĉni glas kako deklamira: "Ako se uspnem na nebesa, ti si tamo; ako se spustim u pakao, ti si tamo; i kad bih se spustio u dubine mora, i tamo bi me stigla desnica tvoja!" (Potapov je u školi uĉio vjero- 292 4 nauk i njegov taĉni inţenjerski mozak saĉuvao je tekst pravoslavnog katekizma.)

Ispod prisjednika zaĉulo se glasno zveckanje ţlice, miješajući šeĉer u ĉaši. "Valentulja!" poviĉe Nerţin prijeteći. "Koliko sam ti puta već rekao da ne zveckaš ţlicom?" "Na sud s njim!" zaurla Bulatov, i nekoliko spretnih ruku izvuĉe Prjanĉikova iz polutame donjeg leţaja na sredinu sobe. "Prestanite!" reĉe Prjanĉikov, bijesno se otrgnuvši. "Dosta mi je tuţilaca! Dosta mi je vaših procesa! Kakvo pravo ima jedan ĉovjek da sudi drugome? Ha, ha! Vrlo smiješno! Prezirem vas, momĉe!" doviknuo je predsjedavajućem. "J .... ja vas!" Dok je Nerţin sastavljao sud, Rubin je već smislio ĉitavu predstavu. Njegove tamnosmeĊe oĉi blistale su svjetlom otkrića, širokom kretnjom on je poštedio Prjanĉikova. "Ostavi ga! Valentulja, sa svojom ljubavlju za svjetsku pravdu, moţe biti vladin branitelj. Dajte mu stolac!" U svakoj šali postoji jedan neuhvatljivi trenutak kad ona ili postaje banalna i uvredljiva, ili nadahnuta. Rubin, koji je prebacio preko ramena pokrivaĉ kao sudsku togu, popeo se na noćni ormarić u ĉarapama i obratio se predsjedavajućem: "Drţavni pravni savjetniĉe! Okrivljeni je odbio da se pojavi na sudu, pa ćemo mu suditi in absentia. Molim vas da zapoĉnete." U gomili na vratima stajao je podvornik Spiridon riĊih brkova. Njegovo pametno lice obješenih obraza, izbrazdano brojnim borama, izraţavalo je i strogost i veselje. Namršteno je zurio u sud. Iza Spiridona, dugog profinjenog voštanog lica okrunjenog vunenom kapom, stajao je profesor Ćelnov. Nerţin objavi prodornim glasom: "Paţnja, drugovi! Otvaram zasjedanje vojnog suda Mavrinske šaraške. Na redu je sluĉaj... ?" "Olgoviĉa, Igora Svjatoslaviĉa", dopuni ga tuţilac. Prihvativši ideju, Nerţin se pravio da ĉita monotonim nazalnim glasom: "Na redu je sluĉaj Olgoviĉa, Igora Svjatoslaviĉa, kneza Nov-gorod-Severskog i Putivlskog, godina roĊenja pribliţno - do vraga, tajnice, zašto pribliţno?

Paţnja! S obzirom na nedostatak pisanog teksta, optuţbu će naglas proĉitati tuţilac." 293 50 KNEZ IZDAJNIK Rubin je poĉeo govoriti glatko i teĉno kao da zaista ĉita s nekog papira. Njemu su sudili već ĉetiri puta i pravne su mu se fraze usjekle u pamćenje. "Konaĉna optuţnica prema istraţnom postupku broj pet milijuna povlaka tri milijuna šesto pedeset i jednu tisuću devetsto sedamdeset ĉetiri, protiv Olgoviĉa, Igora Svjatoslaviĉa. Organi Drţavne sigurnosti uhapsili su optuţenog u navedenom sluĉaju, Olgoviĉa, I. S. Istraga je utvrdila da je Olgoviĉ, koji je bio zapovjednik slavne ruske vojske, knez po ĉinu, na duţnosti komandanta trupa, u stvari bio podli izdajnik domovine. Njegova se izdajniĉka aktivnost iskazala u tome, što se dobrovoljno predao u zarobljeništvo zakletom neprijatelju našeg naroda, Kanu Kon-ĉaku. Osim toga, predao je i vlastitog sina, Vladimira Igorjeviĉa, kao i svog brata i svog nećaka, te ĉitavu armiju sa svim ljudima, naoruţanjem i materijalnim inventarom. Njegova je izdajniĉka aktivnost bila oĉigledna od samog poĉetka kad se dao zavarati pomraĉenjem sunca, provokacijom koju je insceniralo reakcionarno svećenstvo, i propustio da provodi masovno politiĉko uzdizanje meĊu vlastitim trupama, koje su mirno odlazile "da piju šljemovima vodu iz Dona" - a da se ne spominje nehigijensko stanje rijeke Don u ono doba, prije uvoĊenja dvostrukog kloriranja. Umjesto toga, optuţeni se ograniĉio kad su neprijateljske snage već bile na vidiku, na potpuno neodgovornu molbu svojoj vojsci: "Ovo smo htjeli, braćo, sad navalimo!" (Istraga, svezak prvi, list 36) Kobno znaĉenje poraza ujedinjenih novogorodsko-severskfh -kurskih-putivlskih-rilskih snaga za našu domovinu najbolje od svega karakteriziraju rijeĉi velikog kneza kijevskog, Svjatoslava:

"Bog dade da pogana svladam, al mladosti ne zadrţali ove." (Istraga, svezak prvi, list 88) 294 Greška je naivnog Svjatoslava (posljedica njegovog klasnog sljepila) što lošu organizaciju ĉitavog pohoda i rasulo ruskih snaga pripisuje iskljuĉivo "mladosti" optuţenog, ne uviĊajući da je posrijedi zapravo dalekoseţna i proraĉunata izdaja. Sam zloĉinac uspio je izbjeći istragu i proces, ali svjedok Borodin, Aleksandr Porfireviĉ, kao i svjedok koji ţeli ostati anoniman, i u daljem će se postupku nazivati "pisac slova", nepobitnim su dokazima otkrili gnusnu ulogu kneza I. S. Olgoviĉa, i to ne samo u bici, koja je prihvaćena pod uslovima nepovoljnim za rusku komandu, meteorološkim "Vjetar vije i donosi strijele Pa ih sipa ĉetam Igorovim ... i taktiĉkim "Neprijatelj grne sa svih strana i našijence odsvud opkoljuje." (Ibid., svezak prvi, listovi 123, 124, svjedoĉanstvo pisca Slova) već je još odvratnije bilo njegovo vladanje i vladanje njegovog kneţevskog potomka u zarobljeništvu. Ţivotni uslovi, koje su obojica uţivali u takozvanom zarobljeništvu pokazuju da su bili u najvećoj milosti Kana Konĉaka, što moţemo objektivno tumaĉiti kao nagradu polovjecke komande za zloĉinaĉku predaju njihovih trupa. Tako se, na primjer, na osnovu iskaza svjedoka Borodina utvrdilo da je u zarobljeništvu knez Igor imao svog konja, i to ne samo jednoga: "Uzmi konja kojeg god ti drago!" (Ibid., svezak prvi, list 233) Pri tom je kan Konĉak govorio knezu Igoru: "Ti se smatraš tu ko zarobljenik. A ţiviš li ko rob, il" ko gost moj?" I dalje: "Zarobljenik, ţivi li ovako?" (Ibid., svezak prvi, list 5)

Polovjecki kan otkriva sav cinizam svojih odnosa s knezom--izdajnikom: "S odvaţnosti tvoje i hrabrosti, zavoljeh ja tebe, kneţc, jako." (Ibid., svezak treći, list 5) Pomnjivija istraga otkrila je da su ti ciniĉni odnosi postojali već davno prije bitke na rijeci Kajal: "Oduvijek si meni bio mio." (Ibid., list 14, iskaz svjedoka Borodina) I dalje: "Ne protivnik, već saveznik vjerni, i prijatelj pouzdani, brate, htio bih ti biti..." (Ibid.) 295 Sve to objektivno karakterizira optuţenog kao aktivnog ortaka kana Konĉaka, kao dugogodišnjeg polovjeckog agenta i špijuna. Na osnovu gore navedenih podataka, Olgoviĉ, Igor Svjatosla-viĉ, roĊen 1151. u gradu Kijevu, ruske narodnosti, vanpartijac, nekaţnjavan, drţavljanin SSSR-a, po zvanju vojni zapovjednik, aktivan kao zapovjednik trupa s ĉinom kneza, odlikovan ordenima Varjaga prvog stupnja, Crvenog sunašca i medaljom Zlatnog štita, optuţuje se zbog gnusne veleizdaje domovine, zajedno sa sabotaţom, špijunaţom i dugogodišnjom zloĉinaĉkom suradnjom sa po-lovjeckim kanatom. Drugim rijeĉima, kriv je za zloĉine koji potpadaju pod ĉlanove 58-1-b, 58-6, 58-9. i 58-11. Kaznenog zakonika RSFSR. Olgoviĉ se priznaje krivim za gore navedena djela, kao što su dokazali iskazi svjedoka, ep i opera. Pozivajući se na ĉlan 268. kaznenog postupka RSFSR, sluĉaj na dnevnom redu upućuje se tuţiocu na daljnji postupak i izvoĊenje optuţenog pred sud." Rubin je duboko udahnuo i dostojanstveno pogledao zekove. Ponesen bujicom mašte, nije bio u stanju prestati. Smijeh je odjekivao prostorijom sve do vrata i podsticao ga. Već je rekao više toga i mnogo oštrije nego što bi u drugim prilikama uĉinio u nazoĉnosti nekolicine doušnika ili zlobnih pojedinaca. Spiridon, grube sijedoriĊe kose, koja mu je, neošišana i ne-poĉešljana, rasla duboko u ĉelo, oko ušiju i po zatiljku, nije se

ni jednom nasmiješio. Namršteno je promatrao sud. Pedesetogodišnji Rus, on je po prvi put ĉuo za tog kneza iz davnine koga su zarobili; a ipak je u dobro poznatoj sredini sudnice i nepokolebivom samopouzdanju tuţioca još jednom proţivljavao sve ono što je i sam osjećao, uviĊao je svu nepravdu tuţioĉevih zakljuĉaka i svu muku tog bijednog kneza. "S obzirom na odsustvo optuţenog i nemogućnost ispitivanja svjedoka", prekine Nerţin istim onim odmjerenim, nazalnim glasom, "preĊimo na raspravu. Dajem opet rijeĉ tuţiocu." Nerţin pogleda Zemelju, traţeći potvrdu svojim rijeĉima. "Svakako, svakako", kimne glavom prisjednik, koji se sa svaĉim slagao. "Drugovi suci", oglasi se Rubin sumorno, "mogu vrlo malo dodati tom lancu uţasnih optuţbi, tom prljavom klupku zloĉina, koje se rasplelo pred vašim oĉima. U prvom redu htio bih jednom zauvijek odbaciti općenito rašireno, pokvareno mišljenje, da ranjenik ima moralno pravo da dopusti da bude zarobljen. To se iz osnova razlikuje od naših pogleda, drugovi! A to više u sluĉaju kneza Igora. Kaţu nam da je bio ranjen na bojnom polju. Ali tko to moţe dokazati danas, sedamsto šezdeset pet godina kasnije? Je li saĉuvana ikakva sluţbena potvrda o rani, koju je potpisao njegov divizijski lijeĉnik? U svakom sluĉaju, nema sluţbene potvrde u tom smislu u ĉitavoj optuţnici, drugovi suci!" Amantaj Bulatov skinuo je naoĉale i bez njihova nestašnog sjaja oĉi su mu bile beskrajno tuţne. On, Prjanĉikov, Potapov i mnogi drugi meĊu nazoĉnima zatvoreni su zbog iste takve "izdaje domovine": zbog "dobrovoljne" predaje u zarobljeništvo. 296 "A nadalje", grmio je tuţilac, "ţelio bih istaknuti sramotno ponašanje optuţenog u polovjeckom logoru. Knez Igor uopće nije mislio na domovinu, već samo na ţenu: "Sama si, golubice moja, Sama si..."

Ako to pobliţe promotrimo, to je i posve razumljivo, jer njegova Jaroslavna bila je mlada ţena, njegova druga, i takvoj ţenskoj nije mogao mnogo vjerovati, ali ipak se knez Igor pokazao kao pravi sebiĉnjak. A kome su plesali polovjecki plesaĉi, pitam ja vas? Opet njemu. A njegov gnusni potomak smjesta je stupio u spolnu vezu s Konĉakovom kćerkom, premda je brak sa strancima našim drţavljanima bio kategoriĉki zabranjen po odgovarajućim kompetentnim organima. I sve to u doba krajnje napetosti u sovjetsko-polovjeckim odnosima, kad ..." "Ĉekajte malo!" reĉe ĉupavi Kagan sa svog kreveta. "Kako tuţilac znade da je u ono vrijeme postojala sovjetska vlast u Rusiji?" "Pandur! Uklonite tog potplaćenog agenta!" naredi Nerţin. Ali prije nego se Bulatov mogao i okrenuti, Rubin je svisoka prihvatio izazov. "Ako nemate ništa protiv, ja bih odgovorio! Dijalektiĉka analiza teksta daje nam za to nedvojbeni dokaz. Ĉitajte što piše autor legende: "Viju se crvene zastave u Putivlu." To je dovoljno jasno, zar ne? Plemeniti knez Vladimir Galicki, zapovjednik Putivlskog okruţnog vojnog komesarijata, okupljao je narodnu miliciju, predvoĊenu Skulom i Jeroškom za obranu svog rodnog grada - a knez Igor je u to vrijeme promatrao gole noge polovjeckih ţena. Podvlaĉim to istiĉući da svi suosjećamo s tim njegovim zanimanjem, ali napokon, Konĉak mu je ponudio da izabere "bilo koju ljepoticu" - pa zašto ta hulja to onda nije iskoristila? Tko će od nas povjerovati da će se muškarac sam odreći ţenske? I, napokon, konaĉni cinizam optuţenog otkriva se u takozvanom njegovom bijegu iz zarobljeništva i dobrovoljnom povratku u domovinu. Tko će povjerovati da se muškarac komu je ponuĊen "konj po izboru i zlato", moţe iznenada dobrovoljno vratiti u domovinu i svega se toga odreći? Kako to moţe biti?" Baš to, baš to isto pitanje postavljali su u istrazi ratnim zarobljenicima koji su se vratili. I Spiridona su pitali: "Zašto bi se vratio u domovinu, osim ako te neprijatelj nije regrutirao?" "Postoji, dakle, samo jedno jedino tumaĉenje: kneza Igora regrutirala je polovjecka špijunska sluţba i ubacila ga da

pomogne uništenju Kijevske drţave! Drugovi suci! U meni kao i u vama kipi plemenita indignacija. Zahtijevam u ime ĉovjeĉanstva da se tog kuĉkinog sina objesi! Ali budući da je smrtna kazna ukinuta, neka se kiseli dvadeset pet godina, i dajte mu još pet dodatka! I neka bude daljnja odluka suda da se opera Knez Igor ukloni sa scene kao krajnje amoralna, djelo koje popularizira izdajniĉke sklonosti meĊu našom omladinom! I neka se dovede pred lice pravde svjedok u navedenom procesu, Borodin A. P., koga valja uhapsiti iz mjera predostroţnosti. I neka se pred lice pravde takoĊer dovedu ovi aristokrati: 1) Rimski i 2) Korsakov, jer, da 297 je oni nisu završili, ta kobna opera nikad ne bi dospjela na scenu. Ja sam završio!" Rubin je s treskom skoĉio s noćnog ormarića. Burleska je odjednom dobila gorak okus. Nitko se nije nasmijao. Prjanĉikov ne ĉekajući da ga pozovu ustane se sa stolice i u dubokoj tišini reĉe nesigurno: "Tant pis, gospodo! Tant pis! Ţivimo li u dvadesetom stoljeću ili u kameno doba? što znaĉi veleizdaja? U doba atomskog razaranja! Semikonduktora! Elektronskih mozgova! Tko ima pravo da sudi drugom ljudskom biću, gospodo? Tko ima pravo da ga lišava slobode?" "Oprostite, je li to već obrana?" progovorio je uljudno profesor Celnov i svi su se okrenuli prema njemu. "Ţelio bih prije svega dodati tuţioĉevim argumentima stanovite ĉinjenice koje je moj kolega previdio, a ..." "Naravno, naravno, Vladimire Erastoviĉu!" sloţi se Nerţin. "Mi smo uvijek za tuţioca a protiv obrane, i spremni smo dopustiti svako kršenje sudskih propisa. Izvolite!" Suzdrţani smiješak pojavio se na profesorovom licu. Govorio je tiho, ali ipak ga se dobro moglo ĉuti, jer ga je publika slušala s poštovanjem. Njegove izblijedjele oĉi kao da su zurile nekamo pokraj prisutnih, kao da se pred njima okreću stranice starih kronika. Vunena loptica na njegovoj kapi isticala je oštrinu lica i davala mu neki izraz opreza. "ţelio bih reći", reĉe profesor matematike, "da bi, ĉak i prije nego je imenovan vojnim zapovjednikom, knez Igor bio otkriven ĉim bi prvi put ispunio

upitnik naše specijalne sluţbe sigurnosti. Majka mu je bila polovjecka drţavljanka, kći polovjeckog plemića. Sam po krvi napola Polovjec, bio je niz godina u savezu s njima. On je bio "vjerni saveznik i pouzdani prijatelj" Konĉaka i prije te vojne! 1180, kad su ga porazili Monomahoviĉi, pobjegao je od njih u istom ĉamcu s kanom Konĉakom. Kasnije su Svjato-slav i Rjurik Rostislaviĉ pozvali Igora da se pridruţi sveruskoj kampanji protiv Polovjeca, ali Igor je odbio izgovarajući se ledom: "Zemlja će biti pokrivena ledom." Moţda zato što je već u to vrijeme Svoboda Konĉakovna, kći Konĉakova, već bila zaruĉnica Vladimira Igorjeviĉa? Godine 1185, koju sada razmatramo, tko je zapravo pomogao Igoru da pobjegne iz zarobljeništva? Opet Polovjec! Polovjec Ovlur, koga je Igor kasnije "uĉinio plemićem". A Konĉakovna je kasnije Igoru dala unuka. Zbog prikrivanja tih ĉinjenica predlaţem da se i pisac legende takoĊer predvede pred sud, kao i muziĉki kritiĉar Stasov, komu su izmakle izdajniĉke tendencije u Borodinovoj operi i, napokon, grof Musin-Puškin, budući da je on nesumnjivo sudjelovao u spaljivanju jedinog rukopisa. Oĉigledno je da je netko, kome je to koristilo, zameo tragove." Pošto je završio, Celnov se povukao. Isti onaj slabašni smiješak i dalje mu je titrao na usnama. Svi su šutjeli. "Ali zar nema nikoga tko će braniti optuţenog? Napokon, ĉovjeku je potrebna obrana!" pobunio se Isak Kagan. "Ne zasluţuje on obranu, gad jedan!" povikao je Dvojetjoscr. "To spada pod ĉlan 1-B. Pred zid s njim!" 298 Sologdin se namrštio. Ono što je Rubin govorio bilo je vrlo zabavno i smiješno, a divio se i znanju Celnova. Ali knez Igor bio je ponos ruske povijesti, predstavnik viteštva iz najslavnijeg razdoblja; stoga se s njim nije smjelo rugati, ĉak ni indirektno. Sologdin je osjećao neki neugodan okus u ustima. "Ne, ne, ako mi dopustite, ja ću ipak govoriti u njegovu obranu!" reĉe Isak, koji se sada ohrabrio, i hitro se ogledao po sobi. "Drugovi suci! Kao uvaţeni vladin advokat, bez rezerve prihvaćam sve zakljuĉke drţavnog tuţioca." Razvlaĉio je rijeĉi. "Moja mi savjest kaţe da bi kneza Igora

valjalo ne samo objesiti već i raš-ĉetvoriti. Istina, već je treća godina kako u našem ĉovjeĉnom zakonodavstvu više nema smrtne kazne, te smo prisiljeni nadomjestiti je neĉim drugim. MeĊutim, neshvatljivo je zašto je tuţilac tako sumnjivo popustljiv? Oĉigledno bi i samog tuţioca valjalo provjeriti! Zašto se zaustavio dva koraka od najveće kazne, i pristao na dvadeset pet godina robije? Napokon, u našem kaznenom zakoniku postoji kazna koja je konaĉna, tek malo razliĉita od smrtne kazne, kazna daleko strasnija nego dvadeset pet godina robije." Isak je zastao da bi napravio što veći dojam. "A što je to, Isak?" dovikivali su mu nestrpljivo. Bez ţurbe, podrugljivo nevino, on odgovori: "Ĉlan 20-Z, taĉ-ka a." Nitko od nazoĉnih, usprkos njihovom dugogodišnjem zatvorskom iskustvu nikad nije ĉuo za takav ĉlan. Kako je ovaj pedant znao za to? "A kako glasi?" dovikivali su mu sa svih strana nepristojne sugestije: "Da ga se kastrira?" "Zamalo, zamalo", potvrdi Isak nepokolebljivo. "Zapravo, to je spiritualna kastracija. Ĉlan 20-Z, taĉka a, znaĉi da se nekoga proglašuje neprijateljem radnog naroda i protjeruje van granica SSSR-a! što se nas tiĉe, moţe i crknuti tamo na Zapadu. Nemam više što reći." Ĉedno, glave nakrivljene u stranu, sitan i ĉupav vratio se na svoj leţai. Salve smijeha potresale su sobu. "Što? što?" urlao je Horobrov, gušeći se od smijeha, a njegova je mušterija poskoĉila jer ju je povukao škarama. "Protjerati? Zar zaista postoji takav ĉlan?" "Neka mu se dade najveća kazna! Neka mu se dade najveća kazna!" vikali su. Seljak Spiridon lukavo se smiješio. Svi su stali govoriti u jedan mah, a zatim se raspršili. Rubin je opet legao na trbuh trudeći se da se koncentrira na mongolsko-finski rjeĉnik. Proklinjao je svoju glupu naviku da se istiĉe, i stidio se uloge koju je odigrao.

299 51 PRI KRAJU DVADESETE GODINE Adamson, naslonjen na zguţvani jastuk još uvijek je gutao Grofa Monte Christa. Okrenuo je leĊa svemu što se dogaĊalo u sobi. Nikakva komedija iz sudnice nije ga sad mogla nasmijati. Samo je malo okrenuo glavu kad je progovorio Celnov, jer nikad prije nije ĉuo ono što je on govorio. U dvadeset godina progonstva, istraţnih zatvora, samica, logora i šaraški, Adamson, koji je nekad bio snaţan i sugestivan govornik, postao je bezosjećajan, postao je ravnodušan i prema vlastitim patnjama i patnjama ljudi oko sebe. Proces koji se upravo odigravao u sobi bio je posvećen sudbini ratnih zarobljenika - sovjetskih vojnika koje su njihovi generali prvo svojom nesposobnošću uspjeli dovesti u zarobljeništvo, a koje je zatim Staljin hladnokrvno pustio da umiru od gladi; ratnim zarobljenicima iz razdoblja 1945. i 1946. Adamson je teoretski mogao priznati, i priznavao je, da je ono što se njima dogodilo tragiĉno, ali ipak je to bio samo jedan val zatvorenika, jedan od mnogih, i ne najznaĉajniji. Ratni zarobljenici bili su zanimljivi zato što su vidjeli mnoge strane zemlje (stoga su automatski bili "ţivi laţni svjedoci", kako ih je Potapov u šali zvao). ali usprkos tome, taj je val bio siv i bezbojan, bile su to sluĉajne ţrtve rata, a ne ljudi koji su dobrovoljno odabrali politiĉku borbu za svoj ţivotni put. Svaki val zekova koje je NKVD uhapsio imao je, poput svake ljudske generacije na zemlji, svoju povijest i svoje heroje. Jednoj generaciji teško je shvatiti drugu. Adamsonu se ĉinilo da se ove ljude nije moglo ni usporedi: s onim divovima koji su, poput njega samog, dobrovoljno odabr:; izgnanstvo na Jeniseju, umjesto da povuku ono što su rekli r partijskim sastancima i tako se i dalje odrţe u udobnosti i obil;. Svaki pojedini od njih imao je tu mogućnost izbora. Oni m- prihvatili izvrtanje i sramoćenje revolucije, već su bili spr.

da se ţrtvuju za njeno proĉišćenje. Ali ovo "pleme mladik 300 f znanaca", trideset godina poslije oktobarske revolucije, došlo je u ćeliju sa seljaĉkim psovkama i otvoreno je hulilo i govorilo svetogrĊa, zbog kojih bi ih strijeljali za vrijeme graĊanskog rata. I zato Adamson, koji nije osjećao liĉno neprijateljstvo ni prema jednom od bivših ratnih zarobljenika, u pravilu uopće nije priznavao tu vrst. Nadalje, kao što je sam sebe uvjeravao, Adamson je već odavno izgubio svaki interes za rasprave zatvorenika, ispovijedi i priĉe oĉevidaca. Nestala je kod njega znatiţelja, koju je moţda osjećao kao mladić, da sazna što se govori u drugom kutu ćelije. Izgubio je interes i za svoj posao. Nije bio u vezi sa svojom obitelji, jer nije bio roĊen u Moskvi, nikad nije primao niti odlazio u posjete, a cenzurirana pisma koja su mu stizala u šarašku nesvjesno su bila lišena sve spontanosti još dok su ih pisali. Nije gubio vrijeme novinama - njihov sadrţaj bio mu je jasan ĉim bi bacio pogled na naslove. Nije bio u stanju slušati muziĉke emisije više od jednog sata dnevno, a izgovorenu rijeĉ na radiju, kao ni knjige koje su bile pune laţi, ţivci mu uopće nisu mogli podnijeti. I premda je negdje duboko u sebi zadrţao ne samo ţivahno, već ĉak i izvanredno osjetljivo zanimanje za svijet i za sudbinu one doktrine kojoj je posvetio ĉitav svoj ţivot - izvjeţbao se da izvana ostane potpuno indiferentan prema svemu oko sebe. I tako se dogodilo da je Adamson, koji nije bio na vrijeme strijeljan, ili na smrt izgladnio, ili otrovan, zavolio sad ne one knjige koje su plamtjele istinom, već one koje su ga zabavljale i pomagale mu da skrati beskonaĉne zatvorske godine. ... Ne, nisu ĉitali Monte Christa u Jenisejskoj tajgi dvadeset devete, taĉno prije dvadeset godina. Na Angari, u dalekom selu Došĉani, do kojega je preko tajge vodilo trista kilometara puta za saonice, okupili su ostale izgnanike iz naselja u okrugu oko stotinu kilometara pod izlikom proslave Nove godine na

sastanak na kojem će raspravljati o meĊunarodnoj situaciji i unutarnjem stanju u drţavi. Temperatura se spuštala do pedeset stupnjeva ispod ništice. Privremena ţeljezna, peć u kutu nikako nije mogla ugrijati prostranu sibirsku baraku s razrušenom ruskom peći (zato su baraku i dali izgnanicima). Zidovi kolibe bili su potpuno smrznuti. Tu i tamo u tišini noći balvani u zidu pucali bi kao pucnjevi iz puške. Konferenciju je otvorio Sataneviĉ referatom o partijskoj politici u selu. Skinuo je kapu, oslobodivši valovitu crnu kosu, ali ostao je u jagnjećem koţuhu, kome je iz dţepa vjeĉno virio priruĉnik engleskih fraza. ("Neprijatelja treba upoznati", objašnjavao je.) Sataneviĉ se uvijek igrao voĊe. Izgleda da je kasnije strijeljan tokom štrajka u logorima Vorkute. Ali, na ţalost, što se strastvenije raspravljalo o njegovom i ostalim referatima, to se više raspadalo jedinstvo te krhke skupine izgnanika; nisu se pojavila dva ili tri mišljenja, već taĉno onoliko koliko je bilo ljudi. Ujutro je umorno završio sluţbeni dio konferencije, a da se nije došlo ni do kakvog zakljuĉka. Zatim su jeli i pili iz drţavnog suda, a stol je bio ukrašen borovim granama koje su pokrivale rupe na stolu i razderani 301 stolnjak. Granĉice koje su se u sobi otapale mirisale su po snijegu i smoli i bockale ruke. Pili su votku domaće proizvodnje. Nazdravljajući, zaklinjali su se da nitko od prisutnih nikad neće potpisati kapitulantsko odricanje. Pjevali su slavne revolucionarne pjesme: "Varšavljanku", "Sovjetsku zastavu", "Crnog baruna". I dalje su raspravljali o svemu što bi im palo na pamet. Roza, radnica iz harkovske tvornice duhana, sjedila je na pernatom jastuku (donijela ga je iz Ukrajine u Sibir i silno se njime ponosila), pušila jednu cigaretu za drugom i prezirno zabacivala kratko podšišane uvojke. "Ne trpim inteligenciju! Odvratna mi je sa svim tim njenim "tananostima" i "sloţenostima". Ljudska psihologija mnogo je jednostavnija nego što su to predrevolucionarni pisci htjeli priznati. Naš je zadatak da oslobodimo ĉovjeĉanstvo od njegovog duhovnog tereta!"

Na neki naĉin razgovor je skrenuo na ţenski nakit. Jedan od izgnanika, Patrušev, bivši tuţilac iz Odese, kojega je zaruĉnica sluĉajno nedavno došla iz Rusije, uskliknuo je izazivaĉki: "A zašto ţelite zadrţati naše buduće društvo siromašnim? Zašto ja ne bih sanjao o vremenu kad će svaka djevojka moći nositi biserje? Kad će svaki muškarac moći okruniti glavu svoje ljubljene dija-demom?" Kakva se vika podigla! S koliko gnjeva su ga ušutkali citatima iz Marxa i Plehanova, iz Campanelle i Feuerbacha! Naše buduće društvo! Tako su lako o njemu govorili! Izišlo je sunce Nove godine 1930. i svi su izišli da mu se dive. Bilo je ledeno, svjeţe jutro sa stupovima ruţiĉastog dima koji su se uzdizali ravno u ruţiĉasto nebo. Na bijelom prostranstvu Anga-re, seljakinje su tjerale stoku da pije u rupi na ledu kraj šumovite obale. Nije bilo muškaraca ni konja; svi su bili potjerani na sjeĉu šume. Prošla su dva desetljeća. Aktualnost onih zdravica ocvala je i išĉezla. Strijeljali su one koji su ostali ĉvrsti, i strijeljali su one koji su kapitulirali. I samo u Adamsonovoj usamljenoj glavi, saĉuvanoj unutar staklenika šaraške, i dalje je rasla, poput nekog nevidljivog stabla, svijest i sjećanje na te godine... Adamson je gledao u knjigu ali nije ĉitao. Tada je na rub njegova leţaja sjeo Nerţin. Nerţin i Adamson upoznali su se prije tri godine u ćeliji Butirke, u kojoj je bio zatvoren i Potapov. Adamson je tada završavao svoj prvi kazneni rok od deset godina i zaprepastio je ostale zatvorenike u ćeliji svojim ledenim autoritetom, duboko ukorijenjenim zatvorskim skepticizmom, dok je sam potajno ţivio u suludoj nadi da će se ubrzo vratiti svojoj obitelji. Svaki su prošli svojim razliĉitim putem. Adamson je nekim propustom osloboĊen, ali upravo na toliko vremena da je njegova obitelj uspjela preseliti i smjestiti se u Sterlitamaku, gdje je milicija pristala da ga upiše meĊu prijavljene. Cim se njegova obitelj preselila opet su ga uhapsili i podvrgli

ga samo jednom saslušavanju: Je li zaista bio u izgnanstvu od 1929. do 1934, a 302 I kasnije zatvoren? Pošto su utvrdili da je tako, da je već odsluţio kaznu, da je odsluţio ĉak i više od pune kazne, Specijalni savjet dosudio mu je na to još deset godina. Rukovodstvo šaraške saznalo je preko velike svesavezne kartoteke zatvorenika o hapšenju njihovog bivšeg namještenika, i smjesta ga opet povuklo u ša-rašku. Adamsona su doveli u Mavrino, gdje je, kao posvuda u svijetu zatvorenika, odmah sreo stare znance, ukljuĉivši Nerţina i Potapova. A kad su sva trojica kod tog susreta stala da popuše na stepenicama, Adamsonu se uĉinilo da se nikad nije ni vraćao na slobodu na godinu dana, da nije vidio svoju obitelj, da nije obdario svoju ţenu još jednom kćerkom tokom tog perioda, da je sve to bio samo nemilosrdan san i da je jedina ĉvrsta stvarnost u ţivotu samo zatvor. Sad je Nerţin sjeo k Adamsonu da ga pozove na proslavu svog roĊendana - bilo je odluĉeno da se taj datum slavi. Adamson je sa zakašnjenjem ĉestitao Nerţinu i pogledavši ga postrance raspitao se tko će sve biti prisutan. Adamsonu uopće nije bilo drago što mora navlaĉiti kombinezon i pokvariti nedjelju koju je tako prekrasno provodio samo u rublju, što mora odloţiti svoju zabavnu knjigu i otići na nekakvu proslavu roĊendana. Što je najvaţnije, uopće se nije nadao da će ugodno provesti vrijeme, jer je bilo gotovo sigurno da će izbiti nekakva politiĉka rasprava, da će kao uvijek biti besplodna i besciljna, a da ipak neće moći da se ne ukljuĉi u nju. A opet, neće moći da se ukljuĉi, jer mu je jednako nemoguće bilo pokazati svoju ţenu goJu pred tim "mladim" zatvorenicima, kao otkriti svoje vlastite duboke i tako ĉesto povrijeĊene misli. Nerţin mu je rekao tko će sve doći. U šaraški je samo Rubin bio uistinu blizak Adamsonu, a ipak je Adamsonu preostala duţnost da ga strogo ukori zbog današnje farse, koja je bila nedostojna pravog komunista. S druge strane, Adamson nije volio Sologdina i Prjanĉikova.

Ipak, nije bilo što da se radi, i Adamson je prihvatio. Nerţin mu je rekao da će proslava poĉeti za pola sata izmeĊu Potapovlje-vog i Prjanĉikovljevog leţaja, ĉim Potapov napravi puding. Dok su govorili Nerţin je vidio što Adamson ĉita i rekao: "Jednom sam takoĊer imao prilike ĉitati Monte Christa u zatvoru, ali nisam ga proĉitao do kraja. Primijetio sam da, premda Dumas pokušava stvoriti atmosferu uţasa, prikazuje Chateau d"If kao priliĉno patrijarhalan zatvor. Da ne spominjemo ispuštanje tako zgodnih pojedinosti kao što je svakodnevno iznošenje kible iz ćelije, o ĉemu Dumas s pravim neznanjem slobodnog ĉovjeka ništa ne govori - pogodite zašto je Dantes uspio pobjeći? Zato što godinama nitko nije pretraţivao ćeliju, dok bi meĊutim ćelije valjalo pretraţivati svakoga tjedna; i eto rezultata: tunel nije otkriven. Zatim, nikad nisu izmjenjivali straţare, dok nam iskustvo govori da straţare valja mijenjati svaka dva sata, tako da bi jedan kontrolirao drugoga. U Chateau d"If nisu ulazili u ćelije i nisu ih pregledavali nekoliko dana za redom. Nisu ĉak imali ni okanca na vratima, te d"If uopće nije bio zatvor već pravo odmaralište. Cak su ostavili metalnu zdjelicu u ćeliji, s kojom je Dantes 303 mogao kopati kroz pod. I napokon su lakovjerno ušili mrtvaca u vreću a da prije toga nisu spalili meso uţarenim ţeljezom u mrtvaĉnici, niti ga u straţarnici nekoliko puta proboli bajunetom. Dumas se morao malo više potruditi oko elementarne metodiĉ-nosti, umjesto oko mraĉne atmosfere." Nerţin nikad nije ĉitao knjige iskljuĉivo za zabavu. On je traţio u njima saveznike ili neprijatelje, i o svakoj knjizi koju je proĉitao iznio bi taĉan sud koji je onda pokušavao nametnuti drugima. Adamson je poznavao tu njegovu muĉnu naviku. Slušao ga je ne podiţući glavu s jastuka, i mirno ga promatrao kroz ĉetvrtaste naoĉale. "U redu, doći ću", reĉe i ispruţivši se udobnije, nastavi ĉitati. 304 52

ZATVORSKE TRICE Nerţin je pošao da pomogne Potapovu u pripremanju pudinga. Tokom gladnih godina u njemaĉkom zarobljeništvu i sovjetskim zatvorima, Potapov je nauĉio da jesti nije sramotno, nije prezira vrijedno, već da je to jedno od najugodnijih iskustava u ţivotu, koje otkriva samu bit našeg postojanja. "Volim kazivati sate, po ruĉku, ĉaju i veĉeri." Recitirao je taj ĉudesni ruski inţenjer jake struje, koji je posvetio ĉitav svoj ţivot transformatorima golemih kapaciteta. A budući da je Potapov bio jedan od onih inţenjera kojemu su ruke isto tako hitre kao i glava, ubrzo je postao izvanredan kuhar: u Kriegsgefangenlageren znao je ispeći tortu od naranĉe iz samih krumpirovih kora, a u šaraškama se specijalizirao i usavršio u slatkišima. Trenutno je nešto miješao iznad dva spojena noćna ormarića u polutamnom prolazu izmeĊu njegova leţaja i Prjanĉikovljevog. Gornji su madraci zastirali svjetlo sa stropa i stvarali ugodan sumrak. Zahvaljujući polukruţnom obliku sobe, s leţajevima poredanim po radijusima, prolaz je bio uzak na poĉetku a širio se prema prozoru. Masivna prozorska daska, široka ĉetiri i po cigle, takoĊer je posluţila Potapovu: posvuda su bile poredane limenke, plastiĉne kutije i zdjelice. Potapov je sveĉano, kao da vrši neki obred, tukao kondenzirano mlijeko, ĉokoladu i dva jaja (neki su od tih sastojaka potekli od Rubina, koji je ĉesto primao pakete od kuće i uvijek ih dijelio) u nešto što na ljudskom jeziku nije imalo naziva. Mrmljajući je prekorio Nerţina što je zakasnio i naredio mu da improvizira preostale ĉaše za vino (već je prikupio poklopac od termos-boce, dvije male kemijske staklenke, a dvije posudice, poput onih u koje se vani stavlja sladoled, Potapov je slijepio od voštanog papira). Nerţin je predloţio da će posuditi dvije zdjelice za brijanje i isprati ih toplom vodom. 20 U prvom krugu 305 i I Nepomućeni nedjeljni mir zavladao je polukruţnom sobom. Neki su zekovi pripovijedali s drugovima leţeći na krevetima;

drugi su ĉitali i povremeno se miješali u razgovor, a neki su šutke leţali prekriţivši ruke iza glave i zureći u bijeli strop. Svi su se glasovi spajali u jednu jedinu disonancu. Specijalist za vakuum, Zemelja, uţivao je na svom gornjem leţaju: leţao je u gaćicama (gore je bilo vruće), gladio dlakava prsa i smiješio se svojim vjeĉnim dobroćudnim smiješkom dok je pripovijedao neku priĉu Miški Mordvinu, koji je leţao dva leţaja dalje. "Ako baš hoćeš znati, sve ti je to poĉelo s pola kopjejke." "Zašto s pola kopjejke?" "Pa eto, ranije, dvadeset šeste, dvadeset osme - ti si još bio mali - nad svakom blagajnom bio je natpis: "Zahtijevajte ostatak od pola kopjejke!" I postojao je takav novac - pola kopjejke. Blagajnici su je vraćali bez rijeĉi. Bilo je to vrijeme NEP-a, baš kao mirno doba." "Nije bilo rata?" "Da nije bilo rata, ma što priĉaš? Bilo je to prije svih ratova, znaĉi - mirno doba. Da... Za vrijeme NEP-a ljudi su u ustanovama radili šest sati dnevno, ne kao sada. I ništa, sve je išlo kako treba. Ako su te zadrţali petnaest minuta dulje, odmah su morali upisati kao prekovremeno. I onda, što misliš, što je prvo nestalo? Pola kopjejke! S njima je sve i poĉelo. Onda je nestao bakarni novac. A tridesete i srebrnjaci. Više nije bilo sitnine. Ne bi ti dali sitninu da se ubiješ. I od tada ništa više nije kako treba. Nema sitnine, a katkada se ĉak ne potrude ni da ti uzvrate u rubljima. Ni jedan prosjak ne traţi da mu Krista radi udijeliš kopjejku; traţi: "GraĊanine, dajte rublju!" A kad dobiješ plaću u ustanovi, nemoj se ni truditi da traţiš one kopjejke, koje stoje na platnom spisku - smijat će ti se, reći će: cjepidlaka! A sami su budale! Pola kopjejke znaĉi poštovanje prema ĉovjeku, a oni ti ne vraćaju ni šezdeset kopjejaka od rublje - drugim rijeĉima, seru ti na glavu. Nitko se nije podigao da obrani pola kopjejke - i sad, evo ti: izgubili smo pola ţivota." Na drugoj strani, drugi zatvorenik na gornjem leţaju prekinuo je ĉitanje i

rekao ĉovjeku do sebe: "Caristiĉka vlada je bila trula! Zamisli, jedna revolucionarka je štrajkala glaĊu osam dana da bi prisilila šefa zatvora da joj se ispriĉa. I ta se budala ispriĉala. Samo pokušaj natjerati šefa Krasne Presnje da se ispriĉa!" "Danas bi je poĉeli hraniti kroz crijevo već treći dan. Da, i još bi joj natovarili dodatnu kaznu zbog provokacije. Gdje si to proĉitao?" "Kod Gorkoga." Dvojetjosov, koji je leţao nedaleko, uspravi se na krevetu. "Tko to ĉita Gorkoga?" upita prijetećim basom. "Ja." "A zašto, do vraga?" "Pa, evo, ovdje, na primjer, ima istinitih pojedinosti o zatvoru u Niţnjem Novgorodu: mogao si postaviti ljestvice uza zid i popeti 306 se preko njega, i nitko te ne bi zaustavio. Moţeš li to zamisliti? A zatvorski straţari, kaţe pisac, imali su revolvere koji su bili toliko zarĊali da su mogli posluţiti samo za zakucavanje ĉavala u zid. To je vrlo pouĉno." Ispod njih odvijala se jedna od onih pradavnih zatvorskih rasprava: kad je najbolje biti zatvoren? Naĉin na koji je pitanje postavljeno pretpostavljao je da nikome nije suĊeno da izbjegne zatvor. Zatvorenici su bili skloni tome da preuveliĉavaju broj ostalih zatvorenika: dok je zatvoreno bilo zapravo svega dvanaest do petnaest milijuna ljudi, zekovi su vjerovali da ih ima dvadeset ili ĉak trideset milijuna. Oni su vjerovali da gotovo i nema muškaraca na slobodi. "Kad je najbolje biti zatvoren?" naprosto je znaĉilo je li bolje u mladosti ili u kasnijim godinama. Neki su zekovi (obiĉno oni mladi) veselo tvrdili da je bolje biti uhapšen u mladosti: tada se ĉovjeku pruţa prilika da zaista nauĉi što znaĉi ţivjeti, što je u ţivotu vrijedno, a što drek; tada u doba od trideset i pet godina, pošto je odradio desetogodišnju kaznu, ĉovjek moţe sagraditi svoj ţivot na pametnim temeljima, ĉovjek, meĊutim, koji je uhapšen u starosti, moţe samo patiti što nije ţivio kako valja, što mu je ţivot bio lanac grešaka i što se te greške ne mogu više ispraviti. Ostali - obiĉno stariji ljudi -

tvrdili bi ništa manje optimistiĉno, da je biti uhapšen u starosti, naprotiv, nalik na odlaţenje u skromnu penziju ili u samostan, da je ĉovjek izvukao već sve iz ţivota u svojim najboljim godinama. (U rjeĉniku zatvorenika, "sve" se ograniĉavalo na posjedovanje ţenskog tijela, dobru odjeću, dobru hranu i piće.) I oni su se trudili da dokaţu da u logoru ne moţeš nanijeti mnogo zla starcu, dok mladog ĉovjeka mogu izmuĉiti i osakatiti tako da se kasnije "ni neće na ţensku". To je bila bit rasprave u polukruţnoj sobi, i tako zatvorenici uvijek raspravljaju: neki sami sebe ohrabruju, neki sami sebe muĉe. Ali istina nije izlazila ništa jasnija iz njihovih rasprava i iz primjera iz ţivota. Nedjeljom uveĉe uvijek se ĉinilo dobro biti zatvoren, ali kad su ustajali u ponedjeljak ujutro, bio je jasno da je to uvijek loše. A ĉak i to nije bilo posve taĉno ... Rasprava o tome "kad je najbolje biti zatvoren" nije, meĊutim, raspalila diskutante, već ih je, naprotiv, pribliţila u filozofskoj melankoliji. Ta rasprava nije vodila nikamo, posebno ne u provale gnjeva. Thomas Hobbes rekao je negdje, da bi se zbog pouĉka "Zbroj kutova u trokutu iznosi sto i osamdeset stupnjeva" prolijevala krv samo kad bi povrijedio neĉije interese. Ali Hobbes nije poznavao ćud zatvorenika. Na krajnjem leţaju kraj vrata bila je u toku rasprava koja je mogla dovesti do borbe i krvoprolića, premda se nije ticala niĉijih interesa. Tokar je navratio da malo probrblja s elektriĉarom i sluĉajno su se dotakli teme Sestrorecka; odatle su prešli na peći kojima griju kuće u Sestrorecku. Tokar je sam ţivio u Sestrorecku jednu zimu, i jasno se sjećao kakve su tamo peći. Elektriĉar nikad nije bio tamo, ali njegov šurjak je bio pećar, 307 prvoklasni pećar, i pravio je peći baš u Sestrorecku. Elektriĉar je opisao peć koja je bila upravo suprotna od one koju je pamtio tokar. Njihova rasprava koja je poĉela kao obiĉna diskusija već je napredovala do stupnja drhtavih glasova i liĉnih uvreda, već je nadglasala sve druge razgovore u sobi. Obojica

sudionika patili su što ne mogu dokazati da imaju pravo. Uzalud su traţili nekog vrhovnog arbitra, a zatim su se obojica iznenada sjetili da se podvornik Spiridon dobro razumije u peći, i da će, ako ništa drugo, barem reći onom drugome da takve idiotske peći kao što on zamišlja ne postoje ni u Sestrorecku ni igdje drugdje. I gotovo trĉeći, na zadovoljstvo ĉitave sobe, otišli su da potraţe podvornika. Ali u ţurbi zaboravili su zatvoriti vrata za sobom i druga je, ništa manje eksplozivna svaĊa, doprla iz hodnika: doĉekuje li se druga polovica dvadesetog stoljeća prvog sijeĉnja 1950, ili 1. sijeĉnja 1951? Diskusija je oĉigledno bila u toku već dulje vremena a potekla je iz pitanja: 25. prosinca koje godine je Krist roĊen, odnosno navodno roĊen? Netko je lupio vratima. Paklenska buka se stišala. U sobi je zavladala tišina i sad se moglo ĉuti Horobrova kako govori ćelavom konstruktoru iznad sebe: "Kad naši ljudi krenu na prvi let prema mjesecu odrţat će se, naravno, miting kraj rakete, neposredno pred lansiranje. Posada će preuzeti obavezu: da će štedjeti na gorivu, potući svemirski rekord u brzini, da neće zaustavljati svemirski brod putem zbog popravaka, i da će izvršiti slijetanje na mjesec samo s ocjenom "dobro" ili "odliĉno". Jedan od tri ĉlana posade bit će politiĉki komesar. Tokom leta poduĉavat će pilota i navigatora o politiĉkoj koristi svemirskog putovanja, i traţiti od njih izjave za zidne novine." Prjanĉikov je to ĉuo dok je trĉao kroz sobu s ruĉnikom i sapunom. Baletnim pokretom skoĉio je prema Horobrovu i tajnovito se namrštivši rekao: "Uja Terentiĉu! Budite uvjereni da tako neće biti." "Nego kako?" Prjanĉikov tajanstveno stavi prst na usta kao u detektivskom filmu. "Prvi će na mjesec poletjeti Amerikanci." Prasnuo je u jasni djetinji smijeh i otrĉao. Rezbar je sjedio do Sologdina na leţaju. Bili su upravo usred duge razvuĉene konverzacije o ţenama. Rezbaru je bilo ĉetrdeset godina, ali premda mu je lice bilo još mladenaĉko, kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda. To mu je dobro pristajalo.

Danas je rezbar bio izvanredno raspoloţen. Istina, toga jutra je pogriješio i pojeo kratku priĉu koju je napisao, a, kako se kasnije utvrdilo, mogao ju je prokrijumĉariti i predati ţeni. Ali saznao je da je njegova ţena pokazala njegove prijašnje kratke priĉe nekolicini povjerljivih pojedinaca, koji su svi bili njima oduševljeni. Naravno, pohvale roĊaka i prijatelja mogu biti pretjerane i iskrivljene, ali gdje se na svijetu moţe naći nepristrano mišljenje? Pisao dobro ili loše, rezbar je za sva vremena saĉuvao istinu o onome što je Staljin uĉinio s milijunima ruskih ratnih zarobljenika, saĉuvao krik njihove duše. Bio je ponosan, sretan zbog toga i ĉvrsto je odluĉio da i dalje piše priĉe. Da, a i sama posjeta danas je vrlo dobro prošla. Njegova ga je vjerna ţena ĉekala, slala molbe za njegovo osloboĊenje i uskoro ce dobiti vijest o uspješnom ishodu njenih intervencija. Traţeći oduška svom oduševljenju pripovijedao je neku dugaĉku priĉu Sologdinu, koga nije smatrao glupim, već potpuno osrednjim ĉovjekom, koji ni pred sobom ni za sobom nema ništa tako blistavo kao on. Sologdin je leţao ispruţen na leĊima s nekom jeftinom knjigom otvorenom na grudima i slušao pripovjedaĉa sa nestašnim svjetlucanjem u oĉima. Sa svojom kovrĉavom malom bradom, jasnim oĉima, visokim ĉelom i simetriĉnim crtama starog ruskog Vikinga, Sologdin je bio neprirodno, gotovo nepristojno lijep. Danas je bio prepun radosti. Srce mu je pjevalo pjesmu pobjede nad apsolutnim šifratorom. Sloboda je sad bila samo godinu dana daleko - to jest, bila bi kad bi on odluĉio dati aparat Jakonovu. Po osloboĊenju, mogla ga je išĉekivati vrtoglava karijera. Osim toga danas mu tijelo nije kao obiĉno ĉeznulo za ţenom, već je bilo umireno, osloboĊeno. Premda je biljeţio kaznene poene na ruţiĉastom listu papira, premda se svim silama trudio da odgurne Larisu od sebe, veĉeras je, ispruţen na svom leţaju, Sologdin priznavao da mu je ona dala upravo ono što je on od nje ţelio. Sad se zabavljao dokono prateći obrate i tok priĉe koja mu je bila potpuno ravnodušna i koju je pripovijedao ĉovjek koji je, premda nije bio glup, bio

potpuno obiĉan i nije ni pred sobom ni za sobom imao ništa tako blistavo kao on, Sologdin. Sologdin je neumorno svima ponavljao kako ima slabo pamćenje, ograniĉene sposobnosti i potpun nedostatak volje. Ali moglo se pogoditi što on zaista misli o sebi po naĉinu na koji je slušao ljude kad govore: nadmoćno, svisoka, kao da se trudi da prikrije ĉinjenicu da sluša samo iz uljudnosti. Rezbar je prvo pripovijedao o svojim dvjema ţenama u Rusiji; zatim se poĉeo prisjećati svog ţivota u Njemaĉkoj i lijepih njemaĉkih ţena s kojima je bio intiman. Njegova usporedba izmeĊu Ruskinja i Njemica bila je za Sologdina nova. Govorio je da, pošto je ţivio i s jednima i s drugima, drţi da su Njemice bolje; da su Ruskinje suviše nezavisne, suviše samopouzdane i samostalne, suviše beskompromisne u ljubavi; one neprestano otvorenim oĉima prouĉavaju ĉovjeka koga vole, uoĉavaju njegove slabosti, povremeno ga smatraju nedovoljno hrabrim, nedovoljno muţevnim. Ĉovjek uvijek osjeća da je Ruskinja koju voli njemu ravna. Naprotiv, Njemica se povija kao trska u rukama svog ljubljenog; muškarac je za nju bog, on je prvi i najdivniji na zemlji. Ona se potpuno pokorava njegovoj volji; sanja samo o tome kako će mu ugoditi. Stoga se rezbar osjećao više muškarcem, više gospodarom s Njemicama. Rubin je bio dovoljno nemaran da ode pušiti u hodnik. Ali u šaraški nije bilo mjesta kamo bi mogao pobjeći a da mu netko ne dosaĊuje. 309 Sad je, da bi se izvukao iz besmislene rasprave u hodniku, prešao u sobu jureći k svojim knjigama, ali netko ga je na donjem leţaju uhvatio za hlaĉe i upitao: "Leve Grigoriĉu! Je li istina da se u Kini pisma doušnika šalju bez poštarine?" Rubin se otrgnuo, ali inţenjer elektrike, koji je visio s gornjeg leţaja, uhvatio ga je za ovratnik i uporno nastojao nastaviti prijašnju raspravu: "Leve Grigoriĉu! Mora se izmijeniti ĉovjekova svijest tako da se ljudi ponose samo radom vlastitih ruku i stide se da budu nadglednici, komandanti, brbljavci... Valjalo bi da bude sramota za ĉitavu obitelj kad se djevojka udaje za ĉinovnika - rado bih ţivio u takvom socijalizmu."

Rubin se otrese, progura se do svog leţaja i legne na trbuh,, napokon sam sa svojim rjeĉnicima. 310 53 STOL ZA BANKET Sedmorica su sjedila za roĊendanskim stolom, koji se sastojao od tri noćna ormarića razliĉite visine, sastavljena i prekrivena komadom jarko zelenog papira. Sologdin i Rubin sjedili su s Po-tapovom na njegovom leţaju, Adamson i Kondrašev-Ivanov s Prjan-ĉikovom na njegovom, a sveĉar je sjedio na ĉelu stola na širokoj prozorskoj dasci. Iznad njih Zemelja je već spavao, i nikoga više nije bilo u blizini. Leţajevi na kat zatvarali su njihov odjeljak od ostaloga dijela sobe. Na središte stola u plastiĉnoj zdjelici postavili su Nadjin slatkiš - tanke rezance tijesta, prţene u masti; tako nešto još nije bilo viĊeno u šaraški. Za sedam muškaraca slatkiša je bilo smiješno malo. Ali bilo je tu i obiĉnih keksa, i keksa namazanih kremom, koji su se zato zvali indijaneri. Bilo je i bombona, pripremljenih na taj naĉin što se kuhala neotvorena konzerva kondenziranog mlijeka. A skrivena iza Nerţinovih leĊa, u tamnoj posudi od ĉetvrt litre, bila je ona zanosna tekućina za koju su bili pripremljeni pehari: malo alkohola, koji su zekovi u kemijskom laboratoriju trampili za komad rijetkog izolacionog materijala. Alkohol je razrijeĊen s vodom u razmjeru jedan prema ĉetiri, zatim obojen kakaom. Rezultat je bila smeĊa tekućina s vrlo malo alkohola, koja je usprkos tome bila išĉekivana s nestrpljenjem. "Dakle, gospodo", izjavi Sologdin naslonivši se dramatiĉno dok su mu oĉi sjale u polutami. "Prisjetimo se tko je od nas i kada posljednji put sjedio kod stola za banket." "Ja sam sjedio juĉer s Nijemcima", izbrblja Rubin, koji nikako nije volio sentimentalnost. S Rubinove taĉke gledišta, ĉinjenica da se Sologdin uvijek obraćao drugima s

"gospodo" bila je traumatska posljedica dvanaest godina provedenih u zatvoru. Iz istog razloga bile su Solog-dinove ideje iskrivljene i izvitoperene i u drugim stvarima. Rubin se uvijek trudio da to drţi na umu i da u bijesu ne eksplodira, premda je katkada bio prisiljen da sluša naj nevjerojatni je stvari. 311 "Ne, ne!" inzistirao je Sologdin. "Ja mislim na pravi stol, gospodo! To znaĉi - teţak, svijetli stolnjak, vino u kristalnim bocama i, naravno, dobro odjevene ţene." Htio je još malo uţivati u toj viziji i odloţiti poĉetak sveĉanosti, ali Potapov gledajući stol i goste s onim posjedniĉkim, tjeskobno paţljivim pogledom domaćice prekine ga mrzovoljasto. "Morate razumjeti, momci, da prije nego nas "strah i trepet ponoćnih patrola" uhvati s ovim napitkom, moramo obaviti sluţbene formalnosti." Dao je znak Nerţinu da natoĉi. Dok se toĉilo piće svi su šutjeli i svatko se, usprkos samome sebi, sjećao neĉega iz prošlosti. "Bilo je to davno", uzdahne Nerţin. "Ja se ne sjećam!" reĉe Potapov nestrpljivo. Do rata bio je uhvaćen u mahniti vrtlog posla, i premda se mogao sjetiti nekakve svadbe, nije sad više bio siguran je li ta svadba bila njegova ili je bio samo gost. "Zašto ne?" reĉe Prjanĉikov ţivnuvši. "Avec plaisir! Odmah ću vam reći. Ĉetrdeset pete godine u Parizu, ja sam ..." "Samo ĉas, Valentulja", zaustavi ga Potapov. "A zdravica?" "Za ĉovjeka koji je odgovoran što smo se sastali!" izgovori Kondrašev-Ivanov glasnije nego što je bilo potrebno i ispravi se, premda je već sjedio vrlo uspravno. "I neka bude ..." Ali gosti nisu imali vremena da posegnu za svojim ĉašama, kad je Nerţin ustao u malom prostoru kraj prozora i tiho rekao: "Prijatelji moji! Oprostite, ja kršim tradiciju! Ja..." Bio je ganut. Topli osjećaji, koje je ĉitao u njihovim oĉima, nešto su u njemu pokrenuli. Nastavio je bez daha. "Budimo iskreni! Nije sve u našim ţivotima tako crno! Ova sreća koja nam se sada pruţa - slobodan banket, izmjena slobodnih misli bez straha, bez prikrivanja - toga nismo imali ĉak ni na slobodi."

"Da, zapravo same slobode vrlo ĉesto nije bilo", reĉe Adamson ironiĉno se smiješeći. Ako se ne raĉuna djetinjstvo, proveo je manje od pola ţivota na slobodi. "Prijatelji!" reĉe Nerţin ozbiljno. "Meni je trideset i jedna godina. Tokom tih godina ţivot mi je pruţio i blagoslova i poniţenja. U skladu sa principom sinusoide mogao bih i dalje oĉekivati vrhunce ispraznog uspjeha, laţne veliĉine. Ali, kunem vam se, nikad neću zaboraviti onu istinsku veliĉinu ljudskih bića, koju sam upoznao u zatvoru. Ponosim se što je moja skromna obljetnica danas okupila tako odabrano društvo. Nemojmo se stidjeti uzvišenih rijeĉi. Ispijmo zdravicu prijateljstvu, koje cvjeta pod zatvorskim svodovima!" Papirnate ĉašice dodirnule su bez zvuka staklo i plastiku. Potapov se zbunjeno nasmiješio, namjestio naoĉale i izdeklamirao: "Po blagoglagoljivosti znani, obitelji se sakupljali ĉlani, u Nikite nemirnoga, i u Uje opreznoga." Ispili su polako smeĊu tekućinu, pokušavajući da uţivaju u aromi. 1- Jako je!" reĉe Rubin odobravajući. "Bravo, Andrejiĉu!" "Da, tako je", sloţi se SologĊin. Danas je bio tako dobro raspoloţen da bi sve mogao pohvaliti Nerţin se nasmije. "To je neobiĉan sluĉaj kad se Lev i umi trii u neĉemu E Ne sjećam se da se to ikad dosad dogodilo." J "Ne sjećaš se, Glebe? Pa zar se ne sjećaš kako smo se jednom na Novu godinu ja i Lev sloţili da se ţeni ne moţe oprostiti nevjeru, ali muţu moţe?" Adamson se umorno nasmije. "A koji se muškarac ne bi s tim sloţio?" . ,. xt v. "Onaj egzemplar tamo", reĉe Rubin pokazujući na Nerzina, "izjavio je tom prilikom da se moţe oprostiti i ţeni, da razlike nema."

"To ste rekli?" upita Kondrašev-Ivanov brzo. "Oh, divno!" nasmije se zvonko Prjanĉikov. "Kako se to moţe usporeĊivati!" "Struktura tijela i naĉin ljubavne veze dokazuju da postoji golema razlika!" poviĉe SologĊin. "Ne predbacujte mi, prijatelji", reĉe Nerţin. "Ne zaboravite dok sam ja rastao, nad našim je glavama vijorila crvena zastava sa zlatnim slovima Jednakost! Od tada je, naravno, ţivot ovome glupanu dovoljno dao po glavi, ali tada mi se ĉinilo da, ako su narodi jednaki i ljudi jednaki, i muškarci i ţene moraju biti jednaki - u svemu." "Nitko vam ne predbacuje!" reĉe Kondrašev-Ivanov, jednako brzo kao i prije. "Ne predajte se tako lako!" "Moţemo ti oprostiti takvu glupost samo s obzirom na tvoju mladost", oglasi se SologĊin. (On je bio pet godina stariji.) "Teoretski, Gleb ima pravo", reĉe Rubin vrlo zbunjen. "I ja sam spreman lomiti koplja za jednakost izmeĊu muškarca i ţene. Ali da spavam sa svojom ţenom poslije nekoga drugoga? Brrr! Ja to biološki ne bih mogao." "Ali, gospodo, pa to je previše smiješno da bi se o tome raspravljalo", poviĉe Prjanĉikov, ali, kao uvijek, nisu mu dopustili da govori. "Leve Grigoriĉu, postoji vrlo jednostavan izlaz", reĉe Potapov oštro. "Nemojte ni vi spavati ni s kim, osim sa svojom ţenom!" "E, sad, slušajte...", pobuni se Rubin, utapajući svoj široki smiješak u gusarskoj bradi. Vrata su se buĉno otvorila i netko je ušao. Potapov i Adamson su se ogledali. To nije bio straţar. "A Kartagu valja razoriti?" reĉe Adamson pokazujući glavom na posudu s tekućinom. "Što brţe, to bolje. Kome se ide u samicu? Glebe, istoĉi ostatak." Nerţin pravedno razdijeli što je preostalo u šalice. "Onda, hoćete li nam ovaj put dopustiti da pijemo u zdravlje sveĉara?" upita Adamson. "Ne, braćo. Odriĉem se svog tradicionalnog prava. Ja sam - danas vidio svoju ţenu. Vidio sam u njoj... sve naše ţene, izmuĉene, preplašene, progonjene. Mi to moţemo podnijeti

jer se nemamo kamo sakriti, ali što je s njima? Pijmo u njihovo zdravlje, u zdravlje onih koje su se vezale za ..." 313 "Da, zaista! Kakav je to sveti podvig!" usklikne Kondrašev--Ivanov. igfir* Ispili su. Zatim su neko vrijeme šutjeli. "Gledajte, snijeg!" primijeti Adamson. Svi su pogledali kraj Nerţina u zamagljene prozore. Sam se snijeg nije mogao vidjeti, ali svjetiljke i reflektori zone bacali su crne sjene pahuljica na prozorska stakla. Negdje iza te zavjese teškoga snijega bila je i Nadja Nerţin. "SuĊeno nam je da ĉak i snijeg gledamo crn!" usklikne Kon-drašev-Ivanov. Pili su zdravicu prijateljstvu. Pili su zdravicu ljubavi. Rubin je odobravao: "Nisam nikad ni sumnjao u ljubav. Ali, ruku na srce, sve do fronta i zatvora nisam vjerovao u prijateljstvo, posebno ne u onu vrst, znate, koja će ţrtvovati ţivot za prijatelja. U svakodnevnom ţivotu imaš obitelj, i nekako i nema mjesta prijateljstvu, zar ne?" "To je široko rasprostranjeno mišljenje", odgovori Adamson. "Napokon, pjesma "U dolini" omiljena je kod nas u Rusiji već sto i pedeset godina i ljudi je i danas ĉesto traţe na radiju. A kad slušaš te rijeĉi - to je samo odvratno naricanje, jadikovka sitniĉave duše: "Svi prijatelji, svi drugovi, do crnog tek traju dana."" "To je strašno!" reĉe slikar. "Kako je moguće ijedan dan proţivjeti s takvim mislima? Ĉovjek bi se morao objesiti!" "Bilo bi mnogo istinitije reći obratno: tek kad svane crni dan, poĉinješ sticati prijatelje." "Tko je to napisao?" "Merzl jakov."

"Kakvo ime! Leve, tko je bio Merzljakov?" "Pjesnik, dvadeset godina stariji od Puškina." "Ti, naravno, znaš njegovu biografiju?" "Profesor na Moskovskom sveuĉilištu. Preveo je OsloboĊeni Jeruzalem." "Recite mi, što Lev ne zna? Samo višu matematiku." "I niţu." "Ali on uvijek govori "svedimo to na zajedniĉki nazivnik"." "Gospodo! Moram navesti jedan primjer gdje je Merzljakov imao pravo!" umiješa se Prjanĉikov, zagrcnuvši se i ţureći poput djeteta koje sjedi za stolom s odraslima. On ni na koji naĉin nije bio inferioran ostalima; brzo je shvaćao, bio je bistar, a njegova je iskrenost privlaĉila. Ali nedostajao mu je izgled muškaraĉki, zapovjedniĉki, vanjsko dostojanstvo, i stoga je izgledao petnaest godina mlaĊi nego što je bio, te su ostali s njim postupali kao s djeĉakom. "Napokon, to je dokazana ĉinjenica. Upravo onaj koji s nama jede iz iste zdjele je onaj koji nas izdaje. Imao sam bliskog prijatelja s kojim sam pobjegao iz nacistiĉkog koncentracionog logora. Zajedno smo se skrivali. I - zamislite! - Upravo me on izdao." "Kakvo zlodjelo!" poviĉe umjetnik. 314 "Evo kako se to zbilo. Ruku na srce, nisam se baš ni htio vratiti. Već sam radio, imao sam novaca, a bilo je i djevojaka..." Gotovo svi su već ĉuli tu priĉu. Rubinu je bilo savršeno jasno da je veseli, simpatiĉni Valentin Prjanĉikov, s kim se moglo druţiti u šaraški, objektivno u Evropi ĉetrdeset pete bio reakcionar, i ono što je nazivao izdajstvom prijatelja (to jest, što je prijatelj pomogao Prjanĉikovu da se vrati u zemlju protiv svoje volje) nije uopće bilo izdajstvo, već rodoljubni ĉin. Adamson je drijemao iza svojih naoĉala. Znao je da će se voditi isprazni razgovori. Ali shvaćao je da će se ĉitava ta gomila na neki naĉin morati vratiti u obor. Rubin i Nerţin su u centrima za kontrašpijunaţu i zatvorima prvih poslijeratnih dana bili u tolikoj mjeri dio vala ratnih vojnih zarobljenika koji je nadirao iz Evrope, da im se ĉinilo da su i sami proveli ĉetiri godine u zarobljeništvu, stoga ih nisu zanimale priĉe o repatrijaciji. Na svom kraju stola naveli

su Kondrašev--Ivanova na razgovor o umjetnosti. Općenito, Rubin nije Kon-draševa smatrao vrlo znaĉajnim umjetnikom ni vrlo ozbiljnim ĉovjekom, i bio je svjestan da su njegove izjave bez ideološke osnove. Ali u razgovoru s njim on je, a da to nije ni znao, vrlo mnogo nauĉio. Umjetnost za Kondrašev-Ivanova nije bila zanimanje, ni grana znanosti. Umjetnost je za njega bila jedini mogući naĉin ţivota. Sve oko njega - krajolik, predmet, ljudska liĉnost i nijansa boje - zvuĉalo je u jednom od dvadeset ĉetiri tonaliteta, i Kondrašev--Ivanov je bez oklijevanja mogao identificirati tonalitet u pitanju. Na primjer, Rubina je zvao c-mol. Sve oko njega - ljudski glas, prolazno raspoloţenje, roman ili taj isti tonalitet - imali su neku boju, i bez oklijevanja Kondrašev-Ivanov ju je mogao imenovati. Na primjer, Fis-dur bio je tamnoplav i zlatan. Jedino stanje koje Kondrašev-Ivanov nikad nije doţivio bila je ravnodušnost. Bio je poznat po svojim ekstremnim simpatijama i antipatijama, po svojim apsolutnim sudovima. Oboţavao je Rembrandta i bio veliki protivnik Rafaela. Bio je poklonik Valentina Serova i zakleti neprijatelj peredviţnika, narodnjaĉkih ruskih umjetnika kojf^Su bili prethodnici socijalistiĉkog realizma. Nije mogao ništa prihvatiti napola; ili se neĉim oduševljavao, ili je to potpuno prezirao. Nije htio ni ĉuti za Cehova, Ĉajkovski mu je bio odvratan (tvrdio je: "On me guši! On oduzima nadu i ţivot!"), ali Bachovi korali i Beethovenovi koncerti bili su mu tako bliski kao da ih je on sam napisao. A sad se Kondrašev-Ivanov upustio u diskusiju, mora li se umjetnost povoditi za prirodom ili ne. "Na primjer, ţeliš naslikati prozor koji se otvara na vrt u ljetno jutro", govorio je. Glas mu je zvuĉao mladenaĉki i oduševljeno i kad bi ĉovjek zatvorio oĉi mogao bi pomisliti da govori neki mladić. "Ako ĉovjek doista oponaša prirodu i predoĉuje sve onako kako vidi, hoće li to zaista biti sve? A

pjevanje ptica? I svjeţina jutra? I ona nevidljiva ĉistoća, koja protiĉe kroz tebe? Napokon, ti dok slikaš percipiraš te pojave; one su dio tvog osjećanja ljetnog jutra. Kako ih se moţe uhvatiti u slici? Kako ih 315 saĉuvati za gledaoca? Oĉigledno ih treba nekako unijeti! Kompozicijom, bojom ... drugo nemaš ništa na raspoloţenju." "Drugim rijeĉima, slikar neće naprosto oponašati?" "Naravno da neće! Zapravo kod svakog krajobraza", nastavi Kondrašev-Ivanov uzbuĊeno, "kod svakog krajobraza, pa i kod portreta poĉinješ time da paseš oĉi u prirodi i misliš: "Kako divno! Kako savršeno! Kad bi mi samo uspjelo da to prenesem baš ovako kako jest!" Ali kad dublje zaĊeš u posao, iznenada primijetiš u prirodi i nešto nelijepo, besmisleno, nepovezano! Taĉno ovdje, pa ondje! I tako mora biti! I tako ćeš je i naslikati!" Kondrašev--Ivanov pobjedonosno pogleda ostale. "Ali, dragi moj", primijeti Rubin, ""mora biti" je najopasniji put! Tako ćeš doći do toga da ţive ljude pretvaraš u anĊele i vragove, i da ih tjeraš da nose koture klasiĉne tragedije. Napokon, ako slikate portret Andreja Andrejiĉa Potapova, to onda mora biti Potapov. "A što znaĉi prikazati ga onakvim, kakav jest?" upita umjetnik. "Izvana, da; mora postojati neka sliĉnost u razmjerima lica, obliku oĉiju, boji kose. Ali ne bi li znaĉilo prenagliti se kad bi se povjeravalo da ĉovjek moţe vidjeti i upoznati stvarnost taĉno onakvu kakva jest? Posebno duhovim stvarnost? Tko je vidi i poznaje? I ako, gledajući model, ja u njemu vidim duhovne mogućnosti veće od onih koje je on dosad pokazao u ţivotu, zašto to ne bih i prikazao? Zašto ne bih pomogao ĉovjeku da naĊe sebe, da pokuša biti bolji?" "Pa onda ste vi stopostotni socijalistiĉki realist!" reĉe Nerţin, pljesnuvši rukama. "Foma uopće ne zna s kim ima posla." "Zašto bih potcjenjivao njegovu dušu?" Kondrašev-Ivanov zurio je ljutito kroz naoĉale koje mu se uopće nisu pomicale na nosu. "Reći ću vam još nešto: velika je odgovornost ne samo portretnog slikarstva, već svakog kontakta meĊu

ljudima, da pomogne svom bliţnjemu otkriti ono najbolje u njemu." "Za vas, znaĉi", reĉe Rubin, "ne moţe postojati objektivnost umjetnosti." "Da, ja sam neobjektivan i ponosim se time!" zagrmio je Kondrašev-Ivanov. "Što? Dopustite, kako to?" upita Rubin zaprepašteno. "Baš tako! Baš tako! Ponosim se što sam neobjektivan!" izjavi Kondrašev-Ivanov i rijeĉi su mu padale poput udaraca. Poĉeo se dizati. "A vi, Leve Grigoriĉu, a vi? Ni vi niste objektivni, ali mislite da ste objektivni, a to je mnogo gore! Moja je prednsot da sam neobjektivan, i da to znam! Ja to smatram svojom zaslugom! To je moje "ja"!" "Ja da nisam objektivan?" upita Rubin. "Ja? Pa tko je onda objektivan?" "Nitko, naravno!" reĉe umjetnik pobjedonosno. "Nitko! Nitk-. nikad nije bio niti će ikada biti! Svaki ĉin percepcije emocionalne je obojen. Istina je navodno konaĉni rezultat dugog ispitivana ali zar mi ne primjećujemo neku sumraĉnu istinu prije nego -ispitivanje uopće poĉelo? Uzmemo knjigu u ruke, pisac nam se 316 ĉini nekako nesimpatiĉnim, i već na prvoj stranici znamo da nam se ta knjiga neće dopasti i, naravno, imamo pravo! Vi ste studirali stotinu jezika, zakopavali ste se u rjeĉnike, imate ĉetrdeset godina rada pred sobom, ali već ste sad uvjereni da ćete s uspjehom dokazati kako sve rijeĉi potjeĉu iz rijeĉi "ruka". Zar je to objektivnost?" Nerţin se zadovoljan grohotom smijao Rubinu. I Rubin se smijao - kako bi se itko mogao naljutiti na ovog ĉistog ĉovjeka! "Zar se to ne dogaĊa i u društvenim naukama?" doda Nerţin. "Dijete moje", pokušao ga je Rubin urazumiti, "kad bi bilo nemoguće predvidjeti rezultate, jedva da bi moglo biti i napretka, zar ne?" "Napredak, napredak!" progunĊa Nerţin. "Do vraga i napredak! Volim umjetnost baš zato što u njoj ne moţe biti "napretka"." "Kako to misliš?"

"Baš tako! U sedamnaestom stoljeću postojao je Rembrandt, i Rembrandt postoji i danas. Samo ga pokušaj premašiti! A tehnologija sedamnaestog stoljeća danas

nam izgleda vrlo primitivna. Ili uzmi, na primjer, tehniĉke novosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nama izgledaju poput djeĉje igre. Ali istih tih godina napisana je Ana Karenjina. Moţeš li mi navesti nešto savršenije?" "Vaš argument, Glebe Vikentiĉu", prekine ga Adamson okre-nuvši se od Prjanĉikova, "moţe se i drugaĉije interpretirati. To bi moglo znaĉiti da su nauĉni radnici i inţenjeri tokom svih ovih stoljeća stvarali velika djela i zaista napredovali, dok snobovi u umjetnosti oĉigledno samo lakrdijaju. Ti paraziti su se .,." "Prodavali!" poviĉe Sologdin s neshvatljivim zadovoljstvom. I dvije tako opreĉne liĉnosti kao on i Adamson sjedinile su se u jednoj misli. "Bravo! Bravo!" pridruţi se Prjanĉikov. "Momci, to je sjajno! Baš to sam vam govorio sinoć u akustici!" (Tom prilikom on je govorio o prednostima dţeza, ali sad mu se uĉinilo da Adamson izraţava upravo njegove ideje.) "Vjerujem da mogu pomiriti vaša stanovišta", reĉe Potapov lukavo se smiješeći. "U ovom stoljeću zaista je postojao istiniti povijesni sluĉaj da su stanoviti inţenjer elektriĉar i stanoviti matematiĉar, bolno svjesni praznine u knjiţevnosti svoje zemlje, suraĊivali na jednoj kratkoj priĉi. Na ţalost, ostala je nenapisana - nisu imali olovke." "Andrejiĉu!" usklikne Nerţin. "Zar bi se je mogli sjetiti?" "Pa pokušat ću, s vašom pomoću. Napokon, to je bio jedini opus moga ţivota. Moţda sam ga i upamtio." "Vrlo zabavno, vrlo zabavno, gospodo!" reĉe Sologdin, ţivnuvši i udobnije se smjestivši. On je vrlo volio takve zatvorske zabave. "Ali vi, naravno, shvaćate, kao što nas uĉi Lev Grigoriĉ, da se nikakvo umjetniĉko ostvarenje ne moţe razumjeti ukoliko se ne zna kako je stvoreno i ako se ne zna njegovo socijalno opravdanje." "Napredujete, Andrejiĉu." li li "A vi, dragi gosti, dovršite slatko - pripremljeno je posebno za vas! Povijest tog kreativnog dogaĊaja je ovakva: U ljeto 1946. u stanovitoj neĉuveno pretrpanoj ćeliji u sanatoriju Bu-Tjur (ta su slova bila utisnuta na zdjelice, a znaĉila su

Butirska Tjurma) Gleb Vikentiĉ i ja bili smo prvi susjedi, prvo pod drvenim leţa-jima, a zatim na njima, gušeći se u nestašici zraka, stenjući povremeno od gladi, i nismo imali što raditi već razgovarati i raspravljati o društvenim obiĉajima. Jedan od nas je prvi rekao: "A što bi bilo, kad...?"" "To ste vi, Andrejiĉu, prvi rekli: "A što bi bilo, kad... ?" Osnovna ideja koja je takoĊer bila i naslov, bila je u svakom sluĉaju vaša." ""A što bi bilo, kad... ?" rekli smo Gleb Vikentiĉ i ja. "A što bi bilo, kad bi u našoj ćeliji iznenada..."" "Oh, nemojte toliko razvlaĉiti! Kakav je bio naslov?" "Zaista, "pripremivši se da zabavimo ponosni svijet" pokušajmo se obojica prisjetiti te priĉe, je li?" Potapovljev napukli, ravnomjerni glas zvuĉao je kao glas uvjerenog ĉitaoca prašnjavih knji-ţurina. "Naslov je bio "Budin smiješak"." 318 54 BUDIN SMIJEŠAK "Radnja naše neobiĉne priĉe odvija se za vrijeme onog strahovitog vala vrućine u ljeto 194 ... godine, kad su zatvorenici, kojih je bilo daleko više nego legendarnih ĉetrdeset lopova, leţali polugoli u mrtvom ustajalom zraku iza rešetkastih prozora ćelije u širom svijeta poznatom zatvoru Butirki. Što ĉovjek moţe reći o toj korisnoj popravnoj ustanovi? Ona vuĉe svoje podrijetlo od kasarna iz doba Katarine Velike. U tom okrutnom vremenu carica nije štedjela cigle za njene utvrĊene zidove i svodove. "Poštovani dvorac bio je sagraĊen kako dvorac mora biti graĊen." Poslije smrti Voltaireove prosvijetljene sugovornice, te zvuĉne komore po kojima je nekoć odjekivao grubi topot oruţniĉkih ĉizama poĉele su propadati. Ali mnogo godina kasnije, kad je toliko ţuĊeni progres zahvatio našu domovinu, vladajući potomci gore spomenute moćne dame utvrdili su da se u te prostore

mogu vrlo prikladno smjestiti, na ravnoj nozi, i heretici, koji su potresali pravoslavni prijestol, i mraĉnjaci, koji su se protivili progresu. Zidarska ţlica i lopatica za ţbukanje razdijelile su ove svodove u stotine prostranih i ugodnih ćelija, a nenadmašiva vještina ruskih kovaĉa iskovala je nepomiĉne rešetke na prozorima i šuplje okvire za leţajeve koji bi se spuštali noću a podizali danju. Najbolji zanatlije meĊu našim darovitim kmetovima dali su svoj neprocjenjivi prilog besmrtnoj slavi dvorca Butirke: tkalci su tkali grubo platno koje će se napeti na okvire leţajeva; limari su uveli odliĉan odvodni sistem; kotlari su napravili kible u dvije obimne veliĉine, zajedno s drškama i poklopcima; stolari su ure-zali "otvore za hranu" u vratima; staklari su postavili okanca; bravari su namjestili brave; a za vrijeme supermoderne ere narodnog komesara Jeţova, specijalisti su zalili neprozirnim rastopljenim staklom ĉeliĉne rešetke i postavili jedinstvene "brnjice^ na prozore, zatvarajući opakim uhapšenicima pogled na posljednji vid- 319 Ijivi kutak zatvorskog dvorišta, na zatvorsku crkvu (koja takoĊer sluţi kao zatvor) i komadić modroga neba. Praktiĉni su razlozi natjerali ĉuvare sanatorija Butirka da postave dvadeset pet okvira za leţajeve u zidove svake ćelije, stvarajući tako bazu za jednostavnu aritmetiĉku raĉunicu (budući da je vrlo malo straţara završilo više obrazovne ustanove): ĉetiri ćelije brojale su stotinu glava; hodnik s osam ćelija brojio je dvije stotine glava. I tako je kroz duga desetljeća to odmaralište cvjetalo, ne izazivajući ni kritiku društva ni prituţbe zatvorenika. (Moţemo zakljuĉiti da praktiĉki nije bilo nikakvih prigovora sa strane društva po ĉinjenici da ih se vrlo malo pojavilo na stranama "Birţevih vedomostei", a ni jedan u "Izvestijah raboĉih i krestjansk"ih depu-latov".) Ali vrijeme nije radilo u prilog general-raajoru koji je stajao na ĉelu zatvora Butirke. Već u prvim danima rata bilo je nuţno potrebno prekršiti utvrĊenu normu od dvadeset pet glava po ćeliji i primiti nove stanovnike za koje nije bilo leţajeva. Kad je suvišak dostigao strahovite razmjere, leţajevi su bili spušteni, platno uklonjeno, na njih su poloţene daške,

i pobjedonosno su general-major i njegovi drugovi strpali pedeset osoba u svaku ćeliju; poslije rata, taj se broj popeo na sedamdeset pet. To, meĊutim, nije oteţavalo poloţaj straţara, koji su sada znali da u svakom hodniku ima šest stotina glava. Osim toga, dobivali su dodatak za prekobrojne. U tako pretrpanim uvjetima nije bilo smisla dijeliti knjige, šahovske garniture ili domino, budući da za njih i tako ne bi bilo mjesta. Vremenom je za te neprijatelje naroda smanjena porcija kruha, riba je nadomještena mesom amfibija i himenoptera, a kupus i koprive stoĉnom hranom iz silosa. I zastrašujuća Pugaĉov-ljeva kula, u kojoj je carica drţala narodnog junaka u okovima, sluţila je sada, u vrijeme mira, kao silos. Ljudi su navirali kao bujica. Novi su neprestano dolazili, i lokalne su legende postajale nejasne i iskrivljene. Ljudi nisu znali da su se njihovi prethodnici izleţavali na platnu i ĉitali zabranjene knjige (koje su zaboravili izbaciti samo iz zatvorskih knjiţnica). Bujon od ihtiosaurusa ili ĉorba od stoĉne hrane donosila se u ćeliju u buretu koje se pušilo. Zbog tijesnog prostora, zatvorenici su ĉuĉali na daskama poput pasa, nogu pritisnutih uz prsa, odupirući se rukama. Iskeţeni su zubi gledali nalijeva li se tekućina jednako u sve zdjelice. Zdjelice su se dodavale u spirali "od kible do prozora" i "od prozora do radijatora"; zatim su stanovnici drvenih leţajeva i štenara pod daskama polizali ţivotnu kašu, i jedino je zvuk njihova laptanja remetio filozofsku tišinu ćelije. Svi su bili zadovoljni. Nije bilo prituţbi ni u sindikalnim novinama "Trud" ni u "Vestnike moskovskoj patriarhii". MeĊu ćelijama nalazila se i ćelija 72, koja se ni po ĉemu nije razlikovala od ostalih. Nju je sudbina posebno izdvojila, ali zatvorenici koji su mirno drijemali pod svojim drvenim leţajima i ruţno psovali na njima nisu znali kakve ih strahote oĉekuju. Tog su sudbonosnog dana leţali kao obiĉno na betonskom podu kraj kible; leţali su na daskama pokriveni samo preko bedara, hladeći

320 se u ustajaloj sparini - ćelija se tokom ĉitave godine uopće nije zraĉila. Ubijali su muhe i pripovijedali jedan drugome kako je bilo za vrijeme rata, u Norveškoj, na Islandu i Grenlandu. Njihov unutrašnji osjećaj za vrijeme govorio im je da će za manje od pet minuta deţurni kljuĉar zaurlati kroz "otvor za hranu": "Hajde, lezi! Gasi svjetlo." Ali iznenada su zadrhtala zatvoreniĉka srca, ĉuvši kako se otkljuĉava brava. Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavio vitak, gibak kapetan u bijelim rukavicama. Bio je silno uzbuĊen. Iza njega zamorila je ĉitava gomila poruĉnika i narednika. U pogrebnoj tišini zekove su izveli u hodnik 5a stvarima. (Odmah su šapatom poĉele kruţiti glasine da ih odvode na strijeljanje.) U hodniku su ih pedeset odbrojali u pet skupina po deset i strpali u susjedne sobe, gdje su nekako uspjeli sebi naći mjesta za spavanje. Ti su sretni pojedinci bili pošteĊeni uţasne sudbine ostalih. Posljednji put, kad je preostalih dvadeset gledalo svoju dragu ćeliju 72, kroz vrata su unosili neku paklensku mašinu s rasprši-vaĉem. Zatim su im naredili da se okrenu desno, i uz zvukove straţarskih kljuĉeva koji su zveckali o pojasu i pucketanje prstiju, što je u Butirki bio signal za "sprovodim zatvorenika", vodili su ih kroz niz ĉeliĉnih vrata niz nekoliko redova stepenica u prostoriju koja nije bila ni gubilište u podrumu, ni muĉilište, već je zekovskom puku bila dobro poznata kao predvorje slavne butir-ske kupaonice. Ta je prostorija imala laţno bezazleni, svakodnevni izgled: zidovi, klupe i pod bili su pokriveni ploĉicama ĉokoladno-smeĊe, crvene i zelene boje; kolica su se uz tutnjavu kotrljala po traĉnicama iz "pećnice" - sobe za sterilizaciju - s paklenskim kukama, na koje se vješala zatvoreniĉka ušijiva odjeća. Gurajući se i sudarajući (treća zatvoreniĉka zapovijed glasi: "Ako ti daju, šĉepaj!") zekovi su razmrsili vrele kuke i objesili na njih svoju iznošenu odjeću, oprţenu, a na mjestima i progorjelu tokom sterilizacije, kojoj se podvrgavala svakih deset dana. A dvije zajapurene babe, sluţbenice pakla, prezrivo pomatrajući golotinju zatvorenika koja im je bila odvratna, odgurale su uz tutnjavu kolica u Tartar i treskom za sobom zatvorile ĉeliĉna vrata.

Dvadeset pet zatvorenika ostalo je zakljuĉano sa svih strana u predvorju. Zadrţali su samo maramice, odnosno komadiće raz-derane plahte. Oni koji su ma koliko mršavi, ipak zadrţali tanki sloj ustavljenog mesa na onom ĉednom dijelu tijela, pomoću kojega nam je priroda darovala sretnu sposobnost da sjedimo - ti su sretni pojedinci sjedili na toplim kamenim klupama, ukrašenim smaragdnim, kao malina crvenim i smeĊim ploĉicama. Po raskoši ureĊaja butirsko kupalište daleko nadmašuje Sandunov-sko kupalište, i kaţu da su se mnogi radoznali stranci namjerno predali ĉeki, samo da bi se mogli ovdje okupati. Zatvorenici koji su tako omršavjeli da nisu mogli sjediti ni na ĉemu tvrdom, šetkali su skraja nakraj prostorije, ne trudeći se da pokriju svoje intimne dijelove. Pokušavali su, vatreno raspravljajući, dokuĉiti tajnu onoga što se zbivalo. "Već odavna je njihova mašta ĉeznula za hranom saznanja. 21 U prvom krugu 321 MeĊutim, tu su ih drţali toliko dugo da su rasprave završile u šutnji, tijela se prekrila purjom koţom, a ţeluci, navikli da spavaju od deset sati uveĉe, zdvojno su vapili da ih se napuni. MeĊu diskutantima pobjedu su odnijeli pesimisti koji su tvrdili da otrovni plin već navire kroz rešetke na zidovima i podu, i da će svi na mjestu umrijeti. Nekolicina ih je već osjećala muĉninu od oĉiglednog vonja plina. Ali vrata su se treskom otvorila, i sve se iznenada preobrazilo! Nije bilo ni traga dvojici straţara u prljavim ogrtaĉima koji su se obiĉno pojavljivali da prljavim škarama ošišaju ovce-zatvo-renike; nitko nije ušao da im trga nokte s najtupljim škarama na svijetu. Ne! Ĉetiri brijaĉka pomoćnika ugurala su na kotaĉićima ĉetiri stolića s ogledalima i kolonjskom vodom, kremom za kosu, lakom za nokte, pa ĉak i s kazališnim vlasuljama. A za njima su ušla ĉetiri vrlo dostojanstvena i krupna majstora brijaĉa, od kojih su dvojica bili Armenci. U brijaĉnici koju su postavili iza vrata ne samo da zatvorenicima nisu brijali pubiĉne dlake ravnim bridom škara pritisnutim uz njeţne površine, već su ih doslovce napudrali ruţiĉastim puderom. Britve su lagano klizile

preko njihovih upalih obraza, a uši im je škakljao šapat: "Smeta li?" Ne samo da im glave nisu obrijali, već su im ponudili vlasulje. Ne samo da im nisu ostrugali brade dokraja, već su, na zahtjev mušterije, poĉeci brada i zalizaka ostavljeni. Istovremeno su brijaĉki pomoćnici, ispruţeni na podu, podsijecali nokte na nogama. I na kraju, na ulazu u kupalište nisu im u dlanove ulili dvadeset grama tekućeg smrdljivog sapuna; umjesto toga tu je stajao narednik i u zamjenu za potvrdu davao svakome po spuţvu s koraljnih otoka i pravi pravcati komad toaletnog sapuna "Vilinski jorgovan". Tada su ih kao uvijek zakljuĉali u kupaonicu i dopustili im da se kupaju do mile volje. Ali zatvorenicima nije bilo do kupanja. Njihove su rasprave bile vrelije od kipuće vode Butirke. U tom su trenutku meĊu njima prevladavali optimisti. Oni su tvrdili da su Staljin i Beri ja pobjegli u Kinu, da su Molotov i Kaganoviĉ postali katolici, da je sastavljena privremena socijalno-demokrat-ska vlada u Rusiji i da se već pripremaju izbori za ustavotvornu skupštinu. Upravo u tom ĉasu otvorila su se vrata kupaonice s grmljavinom nalik na topovsku, i u ljubiĉastom predvorju oĉekivali su ih najnevjerojatniji dogaĊaji: svakome su dali ĉupavi ruţiĉasti ruĉnik i... punu zdjelu zobene kaše - šestodnevnu porciju za robijaša u logoru. Zatvorenici su bacili ruĉnike na pod i zapanjujućom brzinom, bez ţlica ili ostalih pomagala, progutali svu zobenu kašu. Cak je i stari zatvorski major bio iznenaĊen i naredio je da se donese još po jedna zdjela zobene kaše za svakog zeka. Oni su i to pojeli. Ono što se iza toga dogodilo nitko ni u snu ne bi mogao pogoditi! Unijeli su obiĉne, jestive krumpire - ne smrznute, ne trule, ne crne - naprosto, jestive." "To je iskljuĉeno!" pobunili su se slušaoci. "To ne odgovara stvarnosti." "Ali ipak, bilo je baš tako. Istina, krumpiri su bili od vrsti namijenjene svinjama; bili su mali i neoljušteni; i zekovi s punim 322 ţelucem moţda ih ne bi jeli - ali paklenska lukavština sastojala se u tome, što ih nisu donijeli u porcijama već u

jednom zajedniĉkom vjedru. Uz ţestoki krik, udarajući jedan drugoga i puţući jedan drugome preko leĊa, zeko vi su navalili na vjedro - i za jednu minutu ono se, već prazno, kotrljalo i zveketalo na kamenom podu. U tom trenutku donijeli su sol, ali tada se već nije imalo šta posoliti. U meĊuvremenu su se osušila i njihova gola tijela. Stari major naredio je zekovima da podignu ĉupave ruĉnike s poda i ovako im se obratio: "Draga braćo", rekao je, "svi ste vi ĉasni sovjetski graĊani, samo privremeno odvojeni od društva, neki na deset, neki na dvadeset pet godina, zbog svojih sitnih prestupa. Sve do sada, usprkos ĉestim direktivama samog druga Staljina, rukovodstvu zatvora Butirke potkradale su se ozbiljne greške i zastranjenja, koja se sada ispravljaju." ("Pustit će nas kući", zakljuĉili su zatvorenici drsko.) Major je nastavio: "Od sada nadalje, pobrinut ćemo se da uţivate prave sanatorijske uvjete." ("Ostajemo u zatvoru", shvatili su.) "Uza sve ostalo što vam je bilo dopušteno ranije, sad će vam biti dozvoljeno: 1) da štujete svog Boga; 2) da leţite na leţajevima danju ili noću; 3) da napuštate ćeliju i odlazite u nuţnik bez smetnji; 4) da pišete svoje memoare. Uz ono što vam je do sada bilo zabranjeno, zabranjeno je još: 1) da brišete nos u drţavne plahte i zastore; 2) da traţite drugu porciju hrane; 3) da proturjeĉite zatvorskoj upravi ili se ţalite na nju kad posjetioci visoka poloţaja ulaze u vašu ćeliju; 4) da uzimate cigarete "Kazbek" ne pitajući za dopuštenje. Svatko tko prekrši bilo koje od tih pravila bit će kaţnjen s petnaest dana boravka u samici i prognan u udaljeni logor, bez prava dopisivanja. Je li sve jasno?" I tek što je major završio govor, kad su se kolica opet uz zveket dokotrljala iz "pećnice" - ali ne sa zatvoreniĉkim rubljem i poderanim podstavljenim kaputima - ni govora! Had, pošto je progutao te krpe, nije ih više izbacio. Umjesto toga ušle su ĉetiri mlade domaćice, oborenih oĉiju, rumeneći se; njihov ljupki smiješak pobudio je u zatvorenicima osjećaj da za njih kao muškarce još nije sve izgubljeno; i one su poĉele dijeliti modro svileno

rublje, pamuĉne košulje, kravate diskretnih boja, jarko ţute ameriĉke cipele dobivene preko "lend-leasea", i odijela od sintetske tkanine. Nijeme od straha i uţitka, zatvorenike su u dvoredima odveli natrag u ćeliju 72. Ali, sveti Boţe, kako se ona promijenila! Već u hodniku noge su im upadale u duboki sag, koji je zamamno vodio do nuţnika. A kad su ušli u ćeliju, obuhvatila ih je struja svjeţega zraka i besmrtno sunce zasjalo im je ravno u oĉi. (Bjesomuĉno se radilo ĉitavu noć, a sad je bilo jutro.) Utvrdili su da su rešetke obojene svijetloplavo, "brnjice" uklonjene s prozora, a na bivšoj butirskoj crkvi, koja je stajala u dvorištu, namješteno je pokretno zrcalo, koje je posebni straţar regulirao tako da je odraz sunĉeva svjetla neprestano navirao kroz prozor ćelije 72. Zidovi ćelije, koji su veĉer prije toga bili tamno 323 maslinaste boje, sad su blistali u boji slonove kosti, iskićeni tu i tamo golubicama i vrpcama s parolama: "Mi smo za mir!" i "Mir svijetu!" Nije ostalo ni traga drvenim leţajevima i stjenicama. Platno je bilo razapeto na okvirima leţajeva, a na platnu su bili perjem napunjene biazine i pernati jastuci; ispod koketno sloţenih pokrivaĉa izvirivale su bijele plahte. Kraj svakog od dvadeset pet kreveta stajao je noćni ormarić. Uz zidove bile su police s djelima Marxa, Engelsa, Svetog Augustina i Svetog Tome Akvinskog; nasred sobe stajao je stol prekriven uškrobljenim stolnjakom a na njemu pepeljara i neotvorena kutija cigareta "Kazbek". (Sve obilje stvoreno tokom te ĉarobne noći uspješno je provedeno kroz raĉunovodstvo, i samo se kutija kazbeĉkih cigareta nije mogla ubiljeţiti ni u kakvu kategoriju troškova. Zato je šef zatvora odluĉio dati "Kazbeke" iz vlastitog dţepa, te je zato uvedena tako stroga kazna za njihovo neovlašteno korištenje.) Ali najviše od svega izmijenio se ugao u kojem je nekad stajala kibla. Zid je bio opran i obojen. Visoko gore, veliko kandilo gorjelo je pred ikonom Djevice Marije s djetetom; okvir je blistao na drugoj ikoni ĉudotvorca sv. Nikola ja Mirlikijskog, na polici je stajao bijeli kip katoliĉke Majke Boţje, a u plitkoj niši, koju su zidari ostavili, stajala je Biblija, Koran i

Talmud i mali bronĉani kip Bude. Budine su oĉi bile gotovo zatvorene, uglovi usana bili su mu podignuti, te se na potamnjeloj bronci ĉinilo kao da se Buda smiješi. Zekovi, zasićeni zobenom kašom i krumpirima i iscrpljeni nevjerojatnom mnoţinom novih dojmova, razodjeli su se i smjesta pošli na spavanje. Blagi Eol nadimao je ĉipkaste zastore na prozorima, koji su branili ulaz muhama. Straţar je stajao na poluotvorenim vratima i dobro pazio da nitko ne ukrade jedan "Kazbek". I tako su uţivali u raskošnom miru do podneva, kad je jedan silno uzbuĊeni kapetan u bijelim rukavicama utrĉao i objavio buĊenje. Zekovi su se ţurno obukli i namjestili kravate. Okrugao stol s bijelim pokrivaĉem na brzinu je uguran u ćeliju i po njemu su porazmješteni ĉasopisi Aganjok, SSSR u izgradnji i Amerika. Unijeli su dva stara naslonjaĉa, takoĊer prekrivena, i tada je zavladala zlokobna, nepodnošljiva tišina. Kapetan je na vršcima prstiju hodao izmeĊu leţajeva i krasnim bijelim štapom lupao po prstima svakoga, koji bi posegao za ĉasopisom Amerika. U napetoj tišini zatvorenici su osluškivali. Kao što znate iz vlastitog iskustva, sluh je najznaĉajnije osjetilo zatvorenika. Vid mu je obiĉno ograniĉen zidovima i "brnjicama", osjetilo mirisa otupjelo je od odvratnog vonja, nema novih predmeta koje bi mogao dodirivati. Ali sluh mu je razvijen preko normalnih granica. On smjesta prepoznaje svaki glas, ĉak i na najdaljem kraju hodnika; on mu govori što se dogaĊa u zatvoru i mjeri mu vrijeme: donosi se vruća voda; zatvorenike izvode na šetnju; nekome donose paket. Sluh im je dao kljuĉ za rješenje zagonetke, ĉeliĉna vrata zazveketala su iz smjera ćelije 75, i mnogo je ljudi ušlo u hodnik odjednom. Ĉuo se suzdrţani razgovor, zatim koraci prigušeni sa- 324 goni, zatim ţenski glasovi, šuštanje sukanja i na vratima ćelije 12 glas šefa zatvora Butirke kako prijazno govori: "A sada, gospoĊo R., moţda bi vas zanimalo da posjetite neku od naših ćelija? Koju? Recimo, prvu na koju naiĊemo? Ćeliju 72, na primjer! Otvorite je,

narednice!" I gospoĊa R. ušla je u ćeliju u pratnji tajnice, prevodioca, dvije ĉasne kvekerske matrone, šefa zatvora, nekolicine ljudi u civilu i ostalih u uniformama MVD-a. Udovica poznatog drţavnika, napredna i oštroumna ţena koja se isticala svojim dobrotvornim radom i mnogo uĉinila za zaštitu prava ĉovjeka, gospoĊa R. je postavila sebi u zadatak da posjeti sjajnog saveznika Amerike i uvjeri se vlastitim oĉima kako se koristi pomoć UNRRE (do Amerike su doprle glasine da se hrana UNRRE ne dijeli obiĉnim ljudima), i da li se u Sovjetskom Savezu gazi sloboda savjesti. Već su joj pokazali obiĉne sovjetske graĊane (agente koji su za tu priliku svukli uniformu) i u grubom radnom odijelu zahvaljivali Ujedinjenim nacijama za njihovu nesebiĉnu pomoć. Sada je gospoĊa R. zahtijevala da joj pokaţu jedan zatvor. Ţelja joj je ispunjena. Sjela je u jedan naslonjaĉ, njena se pratnja poredala oko nje i zapoĉeo je razgovor preko prevodioca. Sunĉane zrake sjale su u sobu, odraţavajući se od ogledala. Eolov je dah lelujao zavjesama. GospoĊa R. je bila vrlo zadovoljna što je ćelija, odabrana tako nasumce i u koju su neoĉekivano ušli, bila tako zapanjujuće ĉista i bez muha, i što kandilo gori u desnom uglu, premda je obiĉan radni dan. Isprva su zatvorenici bili stidljivi i nisu se micali, ali kad je uvaţena gošća preko prevodioca upitala, da li zatvorenici ne puše zato što ţele da zrak ostane ĉist, jedan je od njih nonšalantno ustao, otvorio kutiju "Kazbeka", pripalio i ponudio cigaretu svom drugu. Lice general-majora se smrklo. "Borimo se protiv pušenja", reĉe on naglašeno, "jer je duhan - otrov." Drugi zatvorenik sjeo je za stol i poĉeo razgledati ĉasopis Amerika - vrlo uţurbano, iz nekog neobjašnjivog razloga. "Zašto su ovi ljudi kaţnjeni? Na primjer, taj gospodin koji ĉita ĉasopis?" upitala je uvaţena gošća. ("Taj gospodin" dobio je deset godina zbog neopreznog poznanstva s jednim ameriĉkim turistom.) General-major je odgovorio: "Taj je ĉovjek bio aktivni hitle-rovac, radio je za Gestapo, liĉno je spalio jedno rusko selo i,

oprostite što o tome govorim, silovao tri ruske seljanke. Broj djece koju je ubio vjerojatno se nikad neće ni saznati." "Je li osuĊen na smrt?" uskliknula je gospoĊa R. "Ne, nadamo se da će se popraviti... OsuĊen je na deset godina ĉasnog rada." Lice zatvorenika izraţavalo je patnju, ali on se nije miješao u razgovor nego je i dalje ĉitao ĉasopis s nervoznom ţurbom. U tom trenutku ruski pravoslavni svećenik ušao je kao sluĉajno u ćeliju; na prsima mu je visio veliki sedefasti kriţ. Oĉi- 325 gledno je bio na svom redovnom obilasku i bilo mu je vrlo neugodno što je zatekao zatvorske vlasti i strane goste u ćeliji. Htio je otići, ali gospoĊi R. dopala se njegova ĉednost i zamolila ga je da i dalje mirno obavlja svoju duţnost. Na to je svećenik utisnuo u ruku dţepnu Bibliju jednom zaprepaštenom zatvoreniku, sjeo na leţaj do drugoga, koji se ukoĉio od iznenaĊenja i rekao: "Sine moj, posljednji put si me zamolio da ti govorim o patnjama našega Gospoda Isusa Krista." GospoĊa R. je tada zamolila general-majora da postavi zatvorenicima pitanje: Ima li tko od njih kakvu ţalbu na Ujedinjene nacije? General-major reĉe prijetećim glasom: "Pozor, zatvorenici! Što sam rekao za "Kazbeke"? Hoćete li u samicu?" Zatvorenici, koji su do tada bili kao zaĉarani, stali su govoriti uvrijeĊeno u isti mah: "Druţe general-majore, nemamo što drugo pušiti." "Ostavio sam svoj duhan u drugim hlaĉama." "Nismo znali!" Slavna gospoĊa osjetila je iskreni gnjev zatvorenika, ĉula njihove vapaje iz srca i s velikim zanimanjem saslušala prijevod: Oni jednoglasno protestiraju protiv teškog poloţaja crnaca u Americi i zahtijevaju da Ujedinjene nacije

razmotre to pitanje." I tako je prošlo oko petnaest minuta u ugodnom razgovoru. Tada je deţurni u hodniku izvijestio šefa zatvora da je stigao ruĉak. Gosti su ih molili da se ništa ne ustruĉavaju, već da serviraju ruĉak dok su oni nazoĉni. Vrata su se širom otvorila i zgodne mlade konobarice - domaćice su promijenile odjeću - unijele su obiĉnu kokošju juhu s rezancima i poĉele je dijeliti u zdjelice. Istog trenutka navala primitivne strasti preobrazila je poslušne zatvorenike: skoĉili su na svoje leţajeve u cipelama, ĉuĉali na njima privukavši noge k prsima, poloţivši ruke kraj nogu i u tom psećem poloţaju iskešenih zubi promatrali dijeli li se juha pravedno. Gošće su bile šokirane, ali prevodilac je objasnio da je to ruski narodni obiĉaj. Nije bilo moguće nagovoriti zatvorenike da sjednu za stol i jedu kromiranim ţlicama. Oni su već izvukli svoje omiljele drvene ţlice i tek što je svećenik blagoslovio stol, a konobarice podijelile zdjelice po leţajevima, upozoravajući da za kosti postoji zdjela na stolu, zaĉulo se strahovito glasno srkanje, a zatim jednoglasno hrskanje pilećih kostiju - i sve što je bilo natoĉeno u zdjelice dokraja je išĉezlo. Zdjelica za kosti nije bila potrebna. "Zar su gladni?" prestrašena gošća naglas je izrekla tu ruţnu mogućnost. "Moţda bi ţeljeli još?" "Nitko neće još?" upita general promuklim glasom. Nitko nije htio; svi su znali mudru logorsku poslovicu: "Tuţilac će dati još." Istom neopisivom brzinom zekovi su progutali kosane odreske s riţom. Kompot nije bio na jelovniku toga dana - bio je radni dan. Pošto se uvjerila u laţnost glasina koje su širili neprijateljski elementi na Zapadu, gĊa R. sa ĉitavom svojom svitom izišla ie u hodnik. Tu je rekla: "Ali kako se prostaĉki vladaju! I kako je 326 nizak stupanj razvoja tih nesretnika! Ĉovjek se, meĊutim, mora nadati da će se za deset godina ovdje navići na kulturu. Imate prekrasan zatvor!"

Svećenik je iskoĉio iz ćelije usred njene pratnje, ţureći se prije nego zatvore vrata. Kad su gosti izišli iz hodnika, kapetan u bijelim rukavicama utrĉao je u ćeliju. "Ustaj!" povikao je. "U dvoredove. Marš u hodnik!" I opazivši da svi nisu razumjeli njegove rijeĉi, pruţio je onim sporijima dodatno tumaĉenje vrhom ĉizme. Tek tada se otkrilo da je jedan lukavi zek doslovce shvatio dozvolu da piše svoje memoare. Tog jutra, dok su svi ostali spavali, uspio je napisati dva poglavlja pod naslovom "Kako su me muĉili" i "Moji susreti u Lefortovu". Memoari su mu oduzeti na licu mjesta i protiv revnog pisca pokrenut je novi proces, zbog odvratne klevete protiv organa drţavne sigurnosti. I opet su ih, uz pucketanje prstiju i zveckanje kljuĉeva odveli kroz mnoštvo ĉeliĉnih vrata u prostoriju pred ulazom u kupalište, koja je još uvijek blistala svojom vjeĉnom, rubinsko-malahitnom ljepotom. Tu su im oduzeli sve, ukljuĉivši i svijetloplavo svileno rublje, te ih podvrgli specijalno paţljivom tjelesnom pretresu. Tokom pretresa Propovijed na gori, istrgnuta iz dţepnog evanĊelja, otkrivena je u obrazu jednog zeka. Za taj prekršaj istukli su ga na licu mjesta, prvo po desnom obrazu, a onda po lijevom. Oduzeli su im i spuţve i sapun "Vilinski jorgovan" i opet natjerali zekove da potpišu revers. Ušla su dva straţara u prljavim ogrtaĉima; tupim i prljavim škarama poĉeli su podsijecati pubiĉne vlasi zatvorenika, a zatim im istim instrumentima obrijali lice i tjeme. Napokon su im nalili dvadeset grama smrdljivog tekućeg nadomjestka sapuna u svaki dlan i sve ih zakljuĉali u kupalište. Nije se imalo što drugo raditi, pa su se zatvorenici opet oprali. Tada su se izlazna vrata otvorila uz tutnjavu poput topovske, i svi su izišli u tamni grimiz predvorja. Dvije starice, sluţbenice Pakla, iskotrljale su kolica iz "pećnice"; tu su na vrućim kukama visile krpetine, dobro poznate našim junacima. Potišteni vratili su se u ćeliju 72, gdje je njihovih pedeset drugova leţalo na leţajevima prepunim stjenica, goreći od

znatiţelje da saznaju što se sve dogodilo. I opet su "brnjice" prekrivale prozore, a golubovi su bili premazani

tamnomaslinastom bojom. U uglu je stajala latrina s ĉetiri kible. I samo se u niši, zaboravljen, tajanstveno smješkao mali bronĉani Buda." 327 55 ĈOVJEK IMA SAMO JEDNU SAVJEST U isto vrijeme dok se pripovijedala ova priĉa, Šĉagov je na drugom kraju Moskve, uglaĉavši svoje vojniĉke cipele, koje su bile stare, ali još uvijek dobre, obukao svjeţe izglaĉanu uniformu, s medaljama i odlikovanjima ranjenika, i pošao na drugi dio grada. Preko svog prijatelja s fronta, Alekseja Lanskog, pozvan je na zabavu kod tuţioca Makarigina. (Na Šĉagovljevu nesreću, vojniĉka je odjeća u Moskvi već izlazila iz mode, i uskoro će se morati ukljuĉiti u grubu borbu za odijela i cipele.) Slavlje je bilo za mladeţ i općenito za obitelj Makarigin u povodu tuţioĉevog drugog Ordena Lenjina. Zapravo, mladi ljudi, koji su došli na zabavu, nisu uopće bili bliski obitelji, i nije ih se ticao novi orden tuţioĉev, ali tatica je širokogrudno odobrio troškove, i to je već bio dovoljan razlog za zabavu. Tamo je trebalo da bude i Liza - djevojka koju je šĉagov pred Nadjom nazvao svojom zaruĉnicom, premda još ništa nije bilo konaĉno odluĉeno ili formalno objavljeno. Baš zbog Liţe zamolio je Lanskoga da mu pribavi poziv. A sada, s nekoliko unaprijed pripremljenih uvodnih rijeĉi, penjao se istim onim stepenicama na kojima je Klara neprestano viĊala ţenu kako riba stepenice; penjao se u isti onaj stan gdje je, ĉetiri godine prije toga, ĉovjek, kojemu je ĉas ranije gotovo oteo ţenu, kleĉao na podu polaţući parkete. I zgrade imaju svoje sudbine ... Šĉagov je pozvonio i Klara mu je otvorila vrata. Nisu se osobno poznavali, ali oboje su se odmah dosjetili. Klara je na sebi imala haljinuodzelenog vunenog krepa, skupljenu u struku, sa zvonolikom suknjom. Blistavi zeleni vez ovijao se oko ovratnika, niz grudi poput lanca i oko zapešća poput narukvica. Nekoliko krznenih kaputa već je visilo u zagušljivom malom predvorju. Prije nego je Klara mogla zamoliti šĉagova da

skine kaput, zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i poĉela govoriti, pokazujući istovremeno rukom šĉagovu da objesi kaput. 328 "Ink? Zdravo... - što? Još nisi krenuo? ... Smjesta doĊi! Ink, šio znaĉi da nisi raspoloţen? Tata će se uvrijediti... Da, i glas ti zvuĉi umorno, ali moraš se potruditi! ... Dobro, priĉekaj, pozvat ću Naru... Nara!" povikala je u drugu sobu. "Zove tvoja vjerna ljubav! DoĊi ovamo! Skinite kaput!" šĉagov je skinuo vojniĉku kabanicu. "Skinite kaljaĉe!" On nije imao kaljaĉe. "Slušaj, on neće da doĊe. što je to s njim?" Klarina sestra, Dotnara - "diplomatska supruga", kako je rekao Lanski kad ju je opisivao šĉagovu - ušla je u predvorje i uzela slušalicu. Isprijeĉila se Šĉagovu na putu u drugu sobu, a njemu se nije ţurilo da proĊe kraj tog namirisanog stvorenja u laganoj haljini boje višnje. Malo je spustio pogled i dobro je pogledao. Nešto ga je iznenadilo na njenoj haljini: rukavi nisu bili dio same haljine, već dio malog kepa koji je nosila preko nje. Nešto na njoj (a Šĉagov nije znao je li to zato što nije imala gruba podstavljena ramena, koja su svi nosili, ili je to bila ljupka prirodna linija njenih ruku, od zaobljenih ramena sve do šaka), nešto je Dotnaru ĉinilo krajnje gipkom i ţenstvenom, posve razliĉitom od svih ostalih. Nitko od ljudi koji su se okupili u tom udobnom predvorju nije mogao ni zamisliti da se u tom bezazlenom crnom telefonu, u tom laganom razgovoru o dolasku na zabavu, Krije propast koja vreba na sve nas ĉak, kako kaţe Puškin, i u kostima mrtvog pastuha. Nešto ranije istoga dana Rubin je zatraţio još nekoliko snimaka telefonskih razgovora svakog osumnjiĉenog; bilo je to prvi put od tada da se Volodin posluţio svojim telefonom. U centrali stala je šuštati magnetofonska vrpca, snimajući glas Inokentija Volodina. Inokentij je osjećao da bi sad bilo najbolje ne sluţiti se telefonom; ali njegova je ţena izišla i ostavila mu poruku da veĉeras svakako doĊe k njenom

ocu. Zato je telefonirao da joj kaţe da neće doći. Nema sumnje da bi za Inokentija bilo lakše da je poslije ove straviĉne noći danas bio radni dan a ne nedjelja. Tada bi mogao ocijeniti svoj poloţaj po razliĉitim znacima, na primjer, po napredovanju ili otkazivanju njegova puta u Pariz. Ali što je mogao saznati u nedjelju, kako je mogao pogoditi lebdi li mir ili opasnost nad tišinom dana? U posljednja dvadeset ĉetiri sata postao je svjestan da je njegov telefonski razgovor bila ludost, ravna samoubojstvu, a da osim toga vjerojatno nije bio ni od kakve koristi. S bijesom se sjećao budalaste ţene Dobroumovljeve; premda, naravno, ona zapravo nije bila kriva, nepovjerenje nije ni poĉinjalo ni završavalo s njom. Ni po ĉemu se nije moglo zakljuĉiti da je Inokentij otkriven, ali muĉila ga je neka ĉudnovata, zlokobna slutnja - sve jaĉe je osjećao da se pribliţava propast, i nije mu se išlo na zabavu. Pokušavao je to sada objasniti svojoj ţeni, razvlaĉeći rijeĉi, kao što ljudi uvijek ĉine kada ţele reći nešto neugodno, njegova je ţena bila uporna - i precizni "formanti" njegovog "individual- 329 nog tipa govora" urezivali su se u usku smeĊu magnetofonsku vrpcu, da bi se preobrazili u otisak glasa koji će se sutra u devet sati ujutro podastrijeti Rubinu. Nara nije govorila onim kategoriĉkim tonom koji je usvojila u posljednjih nekoliko mjeseci; dirnuta umorom u glasu svog muţa, vrlo ga je njeţno zamolila ne bi li došao barem na jedan sat. Inokentij je osjetio samilost prema njoj i pristao da doĊe. Ali kad je spustio slušalicu, ostao je naĉas stajati, s rukom na telefonu, kao da nije završio ono što je ţelio reći. Osjećao je samilost, ne prema ţeni s kojom je ţivio - nije ţivio ovih dana, prema ţeni koju će opet ubrzo ostaviti - već prema plavoj gimnazijalki s uvojcima do ramena, djevojci s kojom je nekad zajedno poĉeo uĉiti što je ţivot. Strast koja se meĊu njima u to doba rasplamsala, prevladavala je sve argumente; nisu htjeli ni da ĉuju da odgode vjenĉanje ĉak ni

na godinu dana. Zahvaljujući instinktu koji nas vodi kraj površnih iluzija i laţnih dojmova, bili su istinski svjesni jedno drugoga i nisu ţeljeli propustiti tu priliku. Inokentijeva majka, tada već teško bolesna, protivila se tom braku. (Ali, napokon, koja se majka ne protivi braku svog sina?) I tuţilac se protivio. (Ali koji će otac rado dati od sebe ljupku osamnaestogodišnju kćer?) Ali, svi su morali popustiti! Mladi su se ljudi uzeli, i njihova je zajedniĉka sreća postala legendarna meĊu prijateljima. Njihov je braĉni ţivot poĉeo pod najboljim znakom. Pripadali su onom društvenom sloju koji ne zna što znaĉi hodati ili voziti se podzemnom ţeljeznicom, onoj skupini ljudi koja se ĉak i prije rata radije vozila avionom nego spavaćim kolima, koja se nikad nije morala brinuti ĉak ni kako će namjestiti stan. Kamo god bi pošli - Moskva, Teheran, Sirijska obala, švicarska - namještena kuća, vila ili stan oĉekivala je mladi par. A njihova ţivotna filozofija bila je jednaka: "Imamo samo jedan ţivot!" I zato je od ţivota valjalo uzeti sve što on moţe dati, osim jednoga, roĊenja,* djeteta - jer dijete je idol koji će posisati sve sokove tvog bića, a da ti niĉim neće uzvratiti tvoje ţrtve, ĉak ni obiĉnom zahvalnošću. S takvim pogledima bili su posve u skladu s prilikama u kojima su ţivjeli, a prilike su bile u skladu s njima. Okusili su svako novo i nepoznato voće. Upoznali su okus svakog finog konjaka, nauĉili razlikovati ronska vina od vina Korzike, upoznali sva vina iz svih vinograda svijeta. Nauĉili nositi odjeću svake vrsti. Plesati svaki ples. Plivati u svakom ljetovalištu. Igrati tenis i jedriti. Gledati jedan ili dva ĉina svakog neobiĉnog kazališnog komada. Pro-listati svaku senzacionalnu knjigu. šest godina, najboljih godina njihove mladosti, davali su jedno drugome sve. To su bile godine kada je ĉovjeĉanstvo plakalo na rastancima, umiralo u prvim redovima i pod ruševinama gradova, kad su poludjeli odrasli otimali mrvice crnog kruha iz djeĉjih ruku. Ali ništa od tog svjetskog bola nije diralo

Inokentija i Dotnaru. Napokon, imamo samo jedan ţivot! ... A ipak, kao što su Rusi nekad govorili, ĉudnovati su putevi Gospodnji. Pri kraju šeste godine njihova braka, kad su bombar- 330 deri prestali letjeti i topovi ušutjeli, kad je zelenilo zaboravljeno u dimu rata poĉelo iznova klijati, kad su se ljudi posvuda poĉeli prisjećati da imaju samo jedan ţivot - upravo u tim mjesecima Inokentij je osjetio odvratnu prezasićenost naĉinom ţivota koji su provodili on i njegova ţena. To ga je preplašilo, borio se protiv tog osjećaja kao protiv bolesti; ĉekao da proĊe - ali nije prolazio. Nije mogao pojmiti što je posrijedi. Sve kao da mu je bilo nadohvat ruke - a ipak mu je nešto nedostajalo. Njegovi veseli prijatelji koji su mu nekad bili toliko bliski, poĉeli su mu se iz nekog razloga sve manje sviĊati. Jedan mu se ĉinio priliĉno glup, drugi nekako sirov, treći previše obuzet sam sa sobom. Ne samo da se udaljio od svojih prijatelja, već i od svoje plave Dotty - kako je već davno okrstio Dotnaru na evropski naĉin - svoje vlastite ţene, s kojom je nekad ţivio u takvom skladu. Povremeno bi mu se njena mišljenja ĉinila previše oštra, ili bi joj glas zazvuĉao suviše samouvjereno. U jednoj situaciji za drugom nije odobravao njeno vladanje, a ona istovremeno kao da je sve više bila uvjerena da u svemu ima pravo. Njihov je elegantan ţivot poĉeo tištati Inokentija, ali Dotty nije htjela ni da ĉuje da bi se u njemu nešto izmijenilo. Štaviše, nekad je ona bila nestalna, odbacivala bi staro ĉim bi vidjela nešto novo; sad je poĉela osjećati neutaţivu ţelju da zadrţi sve stvari u svim njihovim stanovima. Ĉitave dvije godine slala je goleme pakete iz Pariza u Moskvu, tkanine, cipele, haljine, šešire - Inokentiju se to ĉinilo strašno. I zar je uvijek tako ţvakala hranu, mljackajući usnama, osobito kad je jela voće? Ali, naravno, posrijedi nije bila promjena ni u njegovim prijateljima ni u ţeni, već u samom Inokentiju. Nedostajalo mu je nešto, a nije znao što.

Inokentija su oduvijek smatrali epikurejcem. Tako su ga zvali i on je taj naziv rado prihvaćao, premda ni sam nije taĉno znao što to znaĉi. Tada mu je jednog dana kod kuće u Moskvi kad nije imao što da radi, pala na pamet smiješna pomisao - kako bi bilo da malo pogleda djela svog uĉitelja i utvrdi što je on zapravo nauĉavao? Poĉeo je pretraţivati tri ormara s knjigama svoje pokojne majke,- nadajući se da će pronaći knjigu o Epikuru; sjećao se da ju je tamo vidio u djetinjstvu. Posao je zapoĉeo sa stanovitom odvratnošću prema napornim pokretima, pomicanju teških predmeta, udisanju prašine. Nije bio navikao da ovako radi i silno se umorio. Ali nije popuštao - i neki osvjeţujući povjetarac kao da je dopro do njega iz dubina tih starih ormara za knjige, s njihovim osobitim ustajalim vonjem. Zaista je, meĊu ostalim, našao knjigu o Epikuru, i kasnije ju je dospio i proĉitati. Ali veliko su otkriće bila pisma njegove majke. On je nikad nije shvaćao i bio joj je blizak samo u djetinjstvu. Njenu je smrt primio gotovo ravnodušno i nije se vratio kući iz Bejruta na njen pogreb. Od najranijeg djetinjstva njegova predodţba o ocu bila je izmiješana s dugaĉkim srebrnim rogovima, koji su se pruţali prema stropu s gipsanim ukrasima i s pjesmom "Planite bakljama, 331 modre noći!". Sam Inokentij nije se sjećao svog oca; on je poginuo 1921. u Tambovskom okrugu, ali ljudi su mu posvuda voljeli priĉati o ocu - slavnom heroju graĊanskog rata, mornarskom voĊi. Slušajući kako ga svi hvale, Inokentij se stao silno ponositi svojim ocem, i njegovom borbom za obiĉan puk protiv bogataša, ogrezlih u raskoši. Istovremeno odnosio se gotovo svisoka prema svojoj majci, koja je uvijek pobolijevala, uvijek patila od neĉega, uvijek se ţalila na nešto, neprestano okruţena knjigama i termo-forima. Poput većine sinova, nikad nije razmišljao o tome, da je njegova majka mogla imati i svoj vlastiti ţivot bez veze s njim, njegovim djetinjstvom, njegovim potrebama; da su njena bolest i njene patnje bile istinske; da je umrla u dobi od ĉetrdeset sedam godina.

Njegovi su roditelji ţivjeli zajedno vrlo rijetko, gotovo nikada. Ali Inokentij kao djeĉak nikad nije ni o tome mnogo razmišljao, i nikad se nije sjetio da o tome pita svoju majku. A sad se sve to otkrivalo pred njim, iz majĉinih pisama i dnevnika. Njihov brak nije bio brak, već nešto olujno, kao što je sve bilo u tim godinama. Iznenadne okolnosti su ih sastavile, okolnosti su im branile da se ĉešće viĊaju, i okolnosti su ih razdvojile. A iz tih dnevnika njegova majka nije izlazila kao puki dodatak njegovom ocu, kao što je sin vjerovao, već je nastavala ĉitav odvojen vlastiti svijet. I Inokentij je sad saznao da je njegova majka ĉitav ţivot voljela drugog ĉovjeka, a da se nikad nije mogla s njim sjediniti. Bilo je tu svezaka pisama, povezanih raznobojnim vrpcama, od prijateljica, prijatelja, znanaca; glumaca i glumica, slikara i pjesnika, kojih su imena sada bila potpuno zaboravljena, ili su ih spominjali samo s pogrdama. Njeni dnevnici, u koje je unosila bilješke na ruskom i francuskom, bili su uvezani u tamnoplavi safijan; stranica za stranicom njenog ĉudnog rukopisa, koji je izgledao kao da je ranjena ptica lepršala amo-tamo, ostavljajući iskrivljen i zapleten trag kandţicama. Mnoge su stranice bile ispunjene sjećanjima na knjiţevne veĉeri, na kazališne predstave. Dir-nulo ga je kako je njegova majka opisala jednu noć - jednu od bijelih lipanjskih noći - kad su ona i neki njeni mladi prijatelji plaĉući od sreće doĉekali trupu Moskovskog hudoţestvenog teatra na petrogradskoj stanici. Nesebiĉna ljubav prema umjetnosti trijumfirala je na tim stranicama, i Inokentij je osjetio tu svjeţinu. On nije znao ni jednu takvu trupu u ovom ĉasu, i nije mogao zamisliti da bi proveo ĉitavu noć ne spavajući da je doĉeka, osin: ako ga ne bi poslao Odio za kulturu, s buketima koje je platilo raĉunovodstvo. A zacijelo nikome ne bi palo na pamet da pri tom zaplaĉe. A dnevnici su ga vodili sve dalje. Došao je do stranice pod naslovom "Bilješke o etici". "Saţaljenje je prvi ĉin dobre duše." Inokentij se namrštio. Saţaljenje? Sramotni i poniţavajući osjećaj, i za onoga koji saţaljeva i za onoga koga saţaljevaju - tako su ga barem uĉili u školi.

"Nikad ne smatraj da si u pravu više od ostalih. Poštuj tu&aj mišljenja, ĉak ako su suprotna tvojima." 332 I to je bilo priliĉno staromodno. Ako je moj pogled na svijet pravilan, kako mogu poštovati one koji se sa mnom ne slaţu? Sinu se uĉinilo da ne ĉita, već sluša svoju majku kako govori svojim krhkim glasom: "Što je najdragocjenije na svijetu? Svijest da ti ne sudjeluješ u nepravdama. One su jaĉe od tebe, postojale su u prošlosti i postojat će u budućnosti, ali neka se ne dogaĊaju preko tebe." Da, njegova je mama bila slabo stvorenje, bilo je nemoguće zamisliti mamu kako se bori, nemoguće izmiriti lik mame i borbe. Da je Inokentij otvorio te dnevnike šest godina ranije, ne bi vjerojatno ni zapazio sve te odlomke. Sad ih je ĉitao polako i ĉudio se. Nije to bilo ništa tajnovito, bilo je ĉak štošta i nepravilno - ali on se ipak ĉudio. Same rijeĉi kojima su se njegova majka i njene prijateljice izraţavale bile su staromodne. One su ozbiljno pisale velikim slovima: "Istina, Ljepota, Dobro i Zlo: etiĉki imperativ". U jeziku kojim se sluţio Inokentij i njegovi prijatelji, rijeĉi su bile konkretnije i stoga i razumljivije: idejnost, humanost, odanost, usmjerenje ka cilju. Ali premda je Inokentij nesumnjivo bio i ideološki ispravan i human, i odan, i usmjeren ka cilju - to je bila osobina koju je ĉitava njegova generacija najviše cijenila i najviše njegovala - ipak je, sjedeći na niskoj klupici pred tim ormarima, osjećao da je našao nešto što mu je nedostajalo. Bilo je tu i albuma, punih ĉistih i jasnih starinskih fotografija. I nekoliko paketa petrogradskih i moskovskih kazališnih programa. I kazališni dnevnik "Zritel", I Vestnik kinematografu - kako? Zar je toga već bilo u ono doba? I gomila za gomilom razliĉitih

ĉasopisa; već sama njihova imena blještala su mu pred oĉima: Apollon, Zolotoe runo, Vesy, Mir iskustva, Solnce Rosii, Probuţdenie, Pegas. Bilo je tu reprodukcija nepoznatih slika i kipova i kazališnih dekora (sad im ni traga nije bilo u Tretjakov-skoj galeriji!). Stihova nepoznatih pjesnika. Bezbroj primjeraka ĉasopisa, ispunjenih imenima evropskih pisaca za koje Inokentij nikad nije ĉuo. I ne samo pisaca! - bili su tu deseci nepoznatih izdavaĉa, zaboravljenih kao da su propali u pakao: Grif, šipovnik, Škorpion, Musaget, Alciona, Spolohi, Logos, Prometej, Obšĉestven-naja Polza. Nekoliko dana prosjedio je on na toj klupici pred otvorenim ormarima za knjige, udišući, udišući i trujući se tim zrakom, tim maminim svijetom, u koji je nekad njegov otac, u crnom kišnom ogrtaĉu sa granatama za pojasom, ušao s nalogom za premetaĉinu. Dok je on tu sjedio, Dotty je ušla da ga pozove na neku zabavu. Inokentij ju je pogledao s nerazumijevanjem, zatim se namrštio, zamišljajući naduveni skup gdje će svi imati potpuno jednako mišljenje o svemu, gdje će svi skoĉiti na noge za prvu zdravicu drugu Staljinu, a onda mnogo jesti i piti ne misleći na druga Staljina, i glupo, glupo igrati karte. Pogledao je Dotty iz te neizrecive udaljenosti - i zamolio je da ode sama. Dotty je drţala da je barbarski radije ĉeprkati po starim albumima nego ići na dobru zabavu. Raspirujući nejasne ali nikad mrtve uspomene iz djetinjstva, sve ono što je našao u tim ormarima nešto je govorilo Inokentijevoj duši, ali duši njegove ţene baš ništa. Njegova je majka napokon uĉinila ono što je htjela: ustajući iz groba, otela je svog sina od snahe. Pomoću svega ovoga Inokentij ju je napokon poĉeo shvaćati; jednako kao što se bit hrane ne moţe izraziti u kalorijama, bit ţivota nikad se neće moći obuhvatiti ni najvećim formulama. Kad je jednom zapoĉeo, Inokentij se više nije mogao zaustaviti. U posljednjim godinama se ulijenio; nije mu više bilo stalo do uĉenja. (Još u mladosti je od majke nauĉio teĉno francuski, što mu je pomagalo u karijeri.) Sad se bacio na ĉitanje.

Utvrdilo se da ĉovjek mora znati i kako da ĉita: nije dovoljno samo da pogled leti stranicom. Budući da je Inokentij još od najranije mladosti bio zaštićen od nepravilnih i odbaĉenih knjiga i ĉitao samo ĉiste, odabrane klasike, u njemu se ukorijenila navika da vjeruje svaku rijeĉ koju proĉita, potpuno se predajući volji pisca. Sada, ĉitajući pisce kojih su mišljenja bila proturjeĉna, on dugo nije bio u stanju da se buni, da se ne pokori prvo jednom piscu, pa drugom, pa trećem. Tada je otišao u Pariz i radio za UNESCO. Dok je tamo boravio mnogo je ĉitao poslije rada. I. došao je do stupnja kad je poĉeo osjećati da se manje koleba izmeĊu ideje jednoga pisca i drugoga, kao da napokon sam ima ruku na kormilu. Nije otkrio u tim godinama mnogo, ali je ipak otkrio nešto. Do tada je istina za Inokentija glasila: imaš samo jedan ţivot. Sada je osjetio da postoji novi zakon, i u njemu i u svijetu: imaš takoĊer samo jednu savjest. I jednako kao što ne moţeš povratiti izgubljeni ţivot, ne moţeš povratiti upropaštenu savjest. Inokentij je to poĉeo shvaćati kad je te subote, nekoliko dana prije ponovnog putovanja u Pariz, na svoju nesreću saznao za klopku pripremljenu za onog budalu Dobroumova. Znao je dovoljno da shvati da takva afera neće završiti s jednim profesorom, da će to biti samo poĉetak duge kampanje. Ali, sam Dobroumov mu je bio posebno drag iz uspomena na majku. Nekoliko sati neodluĉno je šetkao po uredu (diplomat koji je s njim dijelio ured bio je na sluţbenom putu), kimao glavom, tresao, hvatao se za glavu. Napokon je odluĉio da telefonira, premda je znao da je Dobroumovljev telefon vjerojatno pod prismotrom, a da samo nekoliko ljudi u ministarstvu znade za tajnu. Sad se sve to ĉinilo veoma davno - premda se dogodilo tek juĉer. Ĉitav je današnji dan Inokentij bio silno uznemiren. Otišao je od kuće da ga ne bi mogli uhapsiti. Ĉitav su se dan njegovi osjećaji kolebali, u njemu se smjenjivalo i okrutno nezadovoljstvo, i niski strah, i ravnodušno "neka bude

što bude", i opet strah. Dan ranije nije oĉekivao tu strahovitu nervozu. Nije znao da se toliko boji za sebe. Sad ga je taksi vozio po Bolšoj Kaluţskoj, jarko osvijetljenoj. Padao je gusti snijeg i brisaĉi stakla neumorno su radili. 334 Mislio je o Dotty. Prošloga proljeća silno su se otuĊili jedno od drugoga, te je uredio da je ne vodi sa sobom u Rim. A zauzvrat, kad se vratio u kolovozu, utvrdio je da se upustila u ljubavnu aferu s jednim oficirom iz Glavnoga štaba. S tvrdoglavim ţenskim uvjerenjem nije ĉak ni nijekala da je bila nevjerna, već je prebacila svu krivnju na Inokentija: zašto ju je ostavio posve samu? Ali on ĉak nije osjetio ni bol zbog gubitka, samo olakšanje. Nije bio osvetniĉki raspoloţen i nije osjećao ljubomoru; naprosto je prestao dolaziti u njenu sobu, i sad je prezirno šutio već ĉetiri mjeseca. Naravno, nije bilo ni govora o razvodu. U njegovoj grani drţavne sluţbe razvod bi bio fatalan za karijeru. Ali sad, ovih posljednjih dana prije svog odlaska - prije hapšenja! - ţelio je biti njeţan prema Dotty. Nije više pamtio ono loše, već sve ono dobro u njoj. Ako ga uhapse, dovoljno će je proganjati i dovoljno zastrašivati zbog njega ... Zdesna, kraj ţeljezne ograde koja je opasivala Neskuĉni perivoj, promicala su crna debla i granje stabala, bijelo od snijega. Gusti snijeg donosio je mir i zaborav. 335 56 VEĈERA Tuţioĉev stan, koji je pobuĊivao zavist ĉitavog ulaza broj dva, ali koji je sama obitelj Makarigin smatrala premalenim, bio je sastavljen od dva susjedna stana, tako da su zidovi koji su ih spajali srušeni. Stoga je stan imao dvoja ulazna vrata, od kojih su jedna zakovali, dvije kupaonice, dva klozeta, dva predsoblja, dvije kuhinje i pet soba, i u najprostranijoj je bila sada servirana veĉera. Bilo ih je sve u svemu dvadeset pet, gostiju i domaćina, i dvije djevojke Baškirke jedva su stizale da svakoga posluţe.

Jedna od njih bila je njihova sluţavka, a drugu su za tu veĉer posudili od susjeda. Obje djevojke bile su posve mlade; obje su bile iz istoga sela; i prošlog ljeta obje su završile istu školu u Cekmagušu. Njihova lica, umorna i crvena od kuhinjske vrućine, bila su ozbiljna i zauzeta poslom. Tuţioĉeva ţena, visoka, krupna ţena srednjih godina s odobravanjem ih je promatrala. Prva tuţioĉeva ţena umrla je. Ona je prošla graĊanski rat sa svojim muţem; znala je pucati iz mitraljeza, nosila je koţni kaput i pridrţavala se svake i najmanje odluke partijske ćelije. Ali ona nikad ne bi podigla kućanstvo Makariginovih na sadašnji nivo, i zapravo bi teško bilo zamisliti kakav bi bio njen kasniji ţivot da nije umrla kad se Clara rodila. Ali Aleftina Nikanorovna, Makariginova sadašnja supruga, znala je da dobra obitelj ne moţe prosperirati bez dobre kuhinje, da su sagovi i stolnjaci vaţni znaci prosperiteta, a da je kristal jedini prikladan servis za banket. Godinama je sakupljala kristal, i to ne sadašnji grubi, iskrivljeni kristal, koji je na tekućoj vrpci prolazio kroz mnoge ravnodušne ruke i u kojemu nije bilo ni traga duše majstora zanatlije. Skupljala je antikni kristal, kristal koji je sudskom naredbom konfisciran u dvadesetim i tridesetim godinama i prodavan u centrima za raspodjelu, koji su bili otvoreni samo sluţbenicima sudova; svaka zdjela i šalica odlikovala se svojstvima svoga stvaraoca. Ona je obogatila svoje zalihe u Latviji tokom dvije poslijeratne godine, dok je tuţilac radio u 336 Rigi; u komisionim trgovinama i na otvorenoj trţnici nabavila je namještaj, porculan, pa ĉak i pojedine srebrne ţlice. Sada je na dva velika stola, pod jarkim svjetlom, kristal rasipao raznobojne iskrice iz brušenih zvjezdica i bridova. Bilo je tu nijansa rubina (tamnozlatno crveno), bakra (ĉokoladno crveno), selenija (crveno, obasjano

dahom ţutog). Bilo je tu tamnog, teško zelenog, i kadmijskog zelenog kristala koji vuĉe na zlato, i kobalt-no modrog. Bilo je mlijeĉno bijelog. I prozraĉnog kristala s oksid-nim odsjajem. I kristala koji je nalikovao slonovaĉi. Bilo je tu boca s dva grlića s okruglim brušenim ĉepovima. I zdjela u tri reda od obiĉnog bijelog kristala, natrpanih do ruba voćem, orasima i bombonima. I jednostavnih malih vaza od olovnog stakla, pehara i ĉaša. Sve se to silno meĊusobno razlikovalo; rijetko se neka boja ili neki monogram ponavljao više od šest puta. Usred svog tog sjaja, na stolu za stariju generaciju stajao je predmet odgovoran za ĉitavu sveĉanost - tuţioĉev novi Orden Lenjina, blistajući meĊu njegovim ranijim odlikovanjima, koja su sad potamnjela i izgubila sjaj. Stol omladine protezao se ĉitavom duţinom sobe. Dva su stola bila sastavljena, ali pod pravim kutom tako da se neki gosti nisu mogli vidjeti, a nitko nije mogao mnogo ĉuti; razgovori su tekli odvojeno, i slijevali se u ţivahno i veselo brujanje, iznad koga je odjekivao mladenaĉki smijeh i zveckale ĉaše. Već su davno završili sa sluţbenim zdravicama: drugu Staljinu, sluţbenicima pravobranilaštva i domaćinu - da ova poĉast ne bude posljednja. Do deset i trideset brojna su jela unijeli i iznijeli - slana, slana i slatka, ljuta, kisela, dimljena, mršava, masna, smrznuta, vitaminizirana, i mnoga su od tih jela bila izvanredna, ali nitko nije jeo s onakvom potpunom paţnjom i uţitkom, kao što bi jeli da su sami. Veĉera je bila osuĊena na propast, kao što je uvijek sluĉaj kod sluţbenih zabava: rijetka jela bila su pripremljena i iznesena u golemim koliĉinama; gosti su sjedili preblizu i smetali su jedan drugome; bili su vezani svojim društvenim obavezama, razgovorom, šalama, i pazili da pokaţu briţljiv nedostatak zanimanja za hranu. Ali šĉagov, koji je godinama izgladnjivao u studentskoj menzi, i Klarine dvije prijateljice s fakulteta prilazili su svakom jelu s istinskim osjećajem, premda su se trudili da pokaţu uljudnu ravnodušnost. Druga gošća, koja je oduševljeno jela, bila je štićenica domaćice, i sjedila je do nje; bila je to priprosta prijateljica iz djetinjstva, koja se udala za partijskog instruktora u dalekom Zareĉenskom okrugu.

Bila je nesretna: nikad se neće probiti u visoko društvo sa svojim nespretnim muţem. Došla je u Moskvu u kupovinu. S jedne strane, domaćici je bilo drago što je njena prijateljica sve jela, hvalila i traţila recept, i što se tako otvoreno divila ureĊenju stana i ĉitavoj sredini tuţioĉeve obitelji. Ali istovremeno se i stidjela te prijateljice koja joj je jedva bila prijateljica, posebno pred neoĉekivanim gostom, general-majorom Slo-vutom, kao što se stidjela i Dušana Radovića, starog prijatelja tuţioĉevog; i on gotovo da više nije bio prijatelj. To dvoje su pozvali jer su zabavu u poĉetku zamislili kao obiteljski skup. Sad bi Slovuta mogao pomisliti da Makariginovi imaju obiĉaj da u 22 U prvom krugu 337 f li kuću primaju prosjake ("prosjak" je bio naziv Alevtine Nikano-rovne za svakoga tko se nije bio u stanju dobro snaći u ţivotu i dobivati visoku plaću). To joj je potpuno pokvarilo zabavu. Stoga je posadila svoju prijateljicu što je dalje mogla od Slovute, i stišavala je koliko je god mogla. Dotty se pomakla na njihov kraj stola, jer je naĉula da se vrlo zanimljivo razgovara o kućnim pomoćnicama. (Sve su one bile osloboĊene kmetstva i obrazovane tako brzo, da više nitko nije ţelio da pomaţe kod kuhanja, pranja posuĊa ili rublja.) U Zareĉenskom okrugu ljudi su to riješili tako da bi pomogli djevojci da ode iz kolhoza, a zauzvrat bi ona kod njih radila dvije godine. Tada bi joj nabavili pasoš i mogla bi otići u grad. Na epidemiološkoj stanici u budţetu su bile predviĊene plaće za dvije izmišljene podvornice; umjesto toga, plaću su zapravo dobivale djevojke koje su radile kao kućne pomoćnice kod šefa stanice i šefa Okruţne zdravstvene stanice. Dotty je nabrala glatko ĉelo; sve je u okruzima jednostavnije. Ali ovdje, u Moskvi? Dinera, hitra tamnokosa ţena koja bi rijetko završila misao, a još manje dopuštala nekom drugom da je završi, poĉela se, naprotiv, dosaĊivati za "poĉasnim stolom" i pridruţila se mladim ljudima. Bila je sva odjevena u crno;

uvozni saten prekrivao ju je poput tanke, blistave lakirane koţe, osim ruku, bijelih kao alabastar. Domahnula je Lanskom s druge strane sobe. "Aleksej! Doći ću k vama! Jeste li bili na Nezaboravnoj 1919?" S istim ravnomjernim smiješkom, s kojim je svakoga pozdravljao, Lanski je odgovorio: "Juĉer." "A zašto ne na premijeri? Svuda sam vas traţila dalekozorom; htjela sam slijediti vaš blistavi trag!" Lanski, koji je sjedio do Klare i oĉekivao vaţan odgovor od nje, pripremio se bez mnogo oduševljenja za diskusiju - bilo je nemoguće ne raspravljati s Dinerom. Neprestano su se i na knjiţevnim veĉerima, i u redakcijama, i u restoranu centralnog kluba knjiţevnika meĊu njima vodile diskusije. Dinera, koja nije bila vezana ni partijskim, ni knjiţevnim poloţajem, napadala je oštro, premda uvijek taĉno unutar granica. Dramski pisci, scenaristi, reţiseri - nitko nije bio pošteĊen, pa ĉak ni njen vlastiti muţ, Nikolaj Galahov. Smjelost njenih sudova izvrsno joj je pristajala, kao i smjelost u odijevanju i u naĉinu ţivota koja je bila svima vrlo dobro poznata; bili su kao svjeţi povjetarac u ustajaloj atmosferi knjiţevne kritike koju nisu pisali ljudi, već sluţbeni poloţaji koje su zauzimali. Napadala je knjiţevnu kritiku općenito, a ĉlanke Alekseja Lanskog posebno. Smiješeći se i vrlo suzdrţljivo Lanski je neumorno objašnjavao Dineri njene anarhistiĉke zablude, njene sitnoburţujske devijacije. Bio je voljan prihvatiti taj polušaljivi dijalog, djelomiĉno intiman, djelomiĉno ljutit, zato što je njegova vlastita knjiţevna sredina do velike mjere ovisila od Galahova. Nezaboravna 1919. bio je komad od Višnjevskog, naizgled priĉa o revolucionarnom Petrogradu i baltiĉkim mornarima, ali zapravo o Staljinu: kako je Staljin spasio Petrograd, spasio ĉitavu revoluciju, spasio ĉitavu Rusiju. Drama napisana za sedamdeseti roĊendan Oca i Uĉitelja otkrivala je kako je pod Staljinovim vodstvom i Lenjin uspio ponešto uĉiniti "Vidite", reĉe Dinera sanjarski mahnuvši rukom kad je sjela za stol preko puta Lanskoga, "u kazališnom komadu mora biti mašte, ţive mašte, ĉak i nestašluka, bezobrazluka.

Sjećate li se Optimistiĉke tragedije tog istog Višnjevskoga? Kad kor od dva mornara izmjenjuje dosjetke: "Zar nema u ovoj tragediji previše krvi?" "Ništa više nego u Shakespeareu" - eto, to je originalno! A onda odeš pogledati novi komad Višnjevskoga, i što vidiš? Naravno, realistiĉan je; historijski taĉan; dirljiva slika VoĊe; da, da... ali to je sve." "što?" strogo upita vrlo mladi ĉovjek koji je ponudio Dineri stolicu do sebe. U zapuĉku je nosio, malo nemarno, malo nakrivljeno, vrpcu Ordena Lenjina. "Zar vam to nije dovoljno? Ne sjećam se kad smo dobili dirljiviji portret Josifa Visarionoviĉa! U gledalištu su mnogi plakali." "I meni su došle suze na oĉi!" otresla se Dinera nestrpljivo. "Ne govorim o tome!" Ona nastavi obrativši se Lanskome: "Ali gotovo nitko u toj drami nema ni imena! Sudjeluju tri partijska sekretara, potpuno bezliĉna, sedam komandanata, ĉetiri komesara - kao odbor neke organizacije! I opet oni poznati mornari - "braća", koja samo sele od Belocerkovskog k Lavrenjevu, od Lavre-njeva k Višnjevskom, od Višnjevskog k Soboljevu." Dinera strese glavom kad je nabrojila te dramske pisce zatim, suzivši oĉi, nastavi: "Već unaprijed znaš tko je dobar, tko je loš, i kako će sve završiti..." "A zašto vam se to ne sviĊa?" upita Lanski, toboţe iznenaĊen. "Zašto inzistirate na laţnoj i površnoj zabavi? A kako je u ţivotu? Zar mislite da su u ţivotu naši oĉevi sumnjali kako će završiti graĊanski rat? Jesmo li sumnjali kako će završiti domovinski rat, ĉak kad je neprijatelj bio u predgraĊu Moskve?" "Sumnja li dramski pisac u to kako će mu komad biti primljen? Recite mi, Aleksej, zašto naše premijere nikad ne propadaju? Zašto se naši pisci toga nikad ne moraju bojati? Ĉasna rijeĉ, jednog dana se neću suzdrţati, stavit ću dva prsta u usta i tako ću zazviţdati!! ..." Vrlo je ljupko naškubila usne da pokaţe kako će zviţdati, iz ĉega se jasno vidjelo da ne zna zviţdati. Mladić kraj nje, koji se drţao veoma vaţno, natoĉio joj je malo vina, ali ona

ga se nije ni dotakla. "Objasnit ću vam", odgovori Lanski nepokolebivo. "Drame ovdje nikad ne propadaju i ne mogu propasti zato što dramske pisce i publiku veţe isti pogled na svijet, kako na planu umjetnosti, tako i u svemu drugome." "Oh, Aleksej", reĉe Dinera namrštivši se. "Saĉuvajte to za neki ĉlanak. Znam ja tu tezu: narod ne zanimaju tvoja liĉna shvaćanja; kao kritiĉar moraš izraţavati istinu, a postoji samo jedna istina..." "Naravno", reĉe Lanski mirno se smiješeći. "Kritiĉar je obavezan da se ne predaje obiĉnim impulsima osjećaja, već da takve osjećaje prilagodi općem zadatku ..." 339 Tumaĉio je i dalje, ali nije zaboravio pogledavati Klaru, dodirivati svojim prstima njene pod rubom tanjura, kao da joj ţeli reći da premda razgovara, zapravo oĉekuje njen odgovor. Klara nije mogla biti ljubomorna na Dineru (Dinera je zapravo dovela Lanskoga u stan Makariginovih posebno da upozna Klaru), ali smetao ju je taj literarni razgovor koji joj je oduzimao Alekse-ja. Dok je gledala kako je Dinera prekriţila bijele ruke, poţalila je što ima na sebi duge rukave - i ona je imala lijepe ruke. Ali bila je zaista zadovoljna svojim izgledom. Ova kratka nelagodnost nije mogla pokvariti radost koju je ĉitav dan osjećala, neku lakoću na koju nije bila navikla. Nije o tome razmišljala, ali stvari su tako krenule - danas je bilo suĊeno da bude vesela. Neobiĉan dan završavao je neobiĉnom veĉeri. Ovo jutro - premda je to izgledalo strašno davno - još nije bilo ni onog prekrasnog razgovora s Rostislavom. Njegovog poetiĉnog poljupca. Košarice, koju je isplela za novogodišnju jelku. A tada, kad je odjurila kući, bilo je već sve gotovo za zabavu; ĉitavo to veĉe bilo je zapravo za nju. S velikim zadovoljstvom obukla je novu zelenu haljinu s blistavim isprepletenim vezom, i ponudila se da doĉekuje goste na ulazu. Njena mladost, koja se predugo protegla, cvjetala je po drugi put u dobi od dvadeset ĉetiri godine. Ovo je bilo njeno vrijeme - sad, ovaj trenutak. Ĉini se da je zanesena ujutro ĉak obećala Rostislavu da će ga ĉekati. Ona,

koja je uvijek izbjegavala svaki fiziĉki dodir - zar je ona, te noći kad je susrela Alekseja u predvorju, dopustila da je on uhvati za ruku? MeĊu njima je prošli mjesec vladala neka hladnoća, a sad je u predvorju Aleksej kazao: "Klara! Ne znam što ćeš o meni misliti; naruĉio sam dva sjedala u "Aurori" za doĉek Nove godine. Hoćemo li ići? Znam da to baš nije u našem stilu, ali hoćemo li ipak ići, tako, za zabavu?" Nije rekla da neće. Oklijevala je, a tada je utrĉao onaj debeli mladi Ţenka i zamolio je da mu pronaĊe neku ploĉu. Od tada ih ni trenutka nisu ostavljali same, i nedovršen je razgovor lebdio meĊu njima polovicu veĉeri. ţenka i djevojke koje su s Klarom studirale na Institutu za veze veĉeras su se ovdje još uvijek osjećali kao studenti i, usprkos gostiju na visokom poloţaju, vladali su se vrlo neizvještaĉeno. ţenka je pio kao spuţva i obasipao djevojku do sebe nizom šala sve dok ona, napokon, zarumenjevši se i gušeći se od smijeha, nije povikala: "Oh! ne mogu više!" i pobjegla od stola. Mladi poruĉnik MVD-a, nećak tuţioĉeve ţene, prišao joj je i lupio je po leĊima da se ne uguši. (Svi su ga zvali graniĉarom, jer je na kapi imao zelenu vrpcu i širite; ali on je zapravo ţivio u Moskvi i posao mu je bio da provjerava isprave putnika na vlakovima.) šĉagov je takoĊer bio za stolom mladih, i sjedio je kraj svoje Liţe. Sluţio ju je paţljivo hranom i pićem, razgovarao s njom, ali nije mislio na ono što govori. Mislio je o svemu što gleda oko sebe. Iza mirnog uljudnog izraza, na licu sve je paţljivo promatrao: sve što je bilo izloţeno, obješeno i namješteno, i goste koji su se svime tako slobodno sluţili. Od izvezenih epoleta pravnika, koji su imali ĉin generala i diplomatskog emblema u drugom dijelu sobe, do vrpce Ordena Lenjina tako nemarno prikaĉene na 340 rever njegovog vrlo mladog susjeda (a on se nadao da će se ovdje istaknuti svojim skromnim ordenĉieima!), Šĉagov u ĉitavom tom uvaţenom društvu nije mogao naći ni jednog vojnika s fronta, ni jednog brata s minskih polja, ni

jednog druga s odvratne, umorne jurnjave po preoranom zemljištu, jurnjave koja se tako zvuĉno naziva "napadom". Na poĉetku zabave prisjetio se lica drugova koji su poginuli na poljima pod granatama, pod zidovima šupa, u napadima, i osjetio je ţelju da zgrabi stolnjak, strgne ga sa stola i poviĉe: "Pasji sinovi, a gdje ste vi bili?" Ali zabava je tekla dalje. Šĉagov je pio, ne toliko da bi bio pijan, ali dovoljno da njegove noge u ĉizmama nisu više osjećale punu teţinu njegova tijela. I kao što mu se pod poĉeo ĉiniti laganijim, sve je lakše poĉeo primati i prihvaćati toplinu i sjaj oko sebe. Nije mu više bio odvratan; šĉagov je sad mogao i dušom i tijelom sudjelovati u zabavi, usprkos svojim bolnim ranama i vreloj suhoći u ţelucu. Nije li bila već zastarjela ta stara razlika koju je pravio izmeĊu vojnika i onih koji nisu bili vojnici? Većina se ljudi danas ustruĉavala nositi odlikovanja koja su stekli na frontu, koja su ih toliko stajala i koja su neko vrijeme tako blistala. Danas više ne moţeš svakoga lupiti po ramenu i upitati: "A gdje si ti bio?" Tko se borio, tko se skrivao? Sad se to više ne moţe razaznati, sve se izmiješalo. Postoji zakon vremena, zakon zaborava. Mrtvima slava, ţivima ţivot. Samo on u ovom društvu znao je cijenu blagostanja, i samo ga je on ovdje bio zaista dostojan. Bio je to njegov prvi ulazak u ovaj svijet, ali osjetio je da je u njega ušao zauvijek. Ogledavao se po sobi i mislio: "Ovo je moja budućnost! Ovo je moja budućnost!" Šĉagovljev mladi susjed, onaj s ordenom, sve je promatrao poluzatvorenih oĉiju. Oko vrata je imao svijetloplavu i ţutu kravatu, a blijeda zalizana kosa već je bila prorijeĊena. Bilo mu je dvadeset ĉetiri godine, a nastojao se vladati kao da mu je najmanje trideset, te je vrlo sporo pomicao ruke i silno dostojanstveno isturio donju usnicu. Premda je bio vrlo mlad, već je bio jedan od najvaţnijih referenata u prijemnoj kancelariji Prezidi-ja Vrhovnog sovjeta. Taj referent je znao da bi ga tuţioĉeva ţena rado oţenila Klarom, ali Klara je za njega već bila suviše sitna riba. Imao je jakog razloga da priĉeka sa ţenidbom. Dinera je, meĊutim, bila nešto posve drugo - iz nje je zraĉilo nešto, nešto zbog ĉega mu je bilo ugodno samo sjediti kraj nje. Rastao je u vlastitim oĉima već

samim tim što flertuje sa ţenom tako slavnog pisca. Sad joj je udvarao nastojeći da je tu i tamo dodirne i rado bi stao na njenu stranu u diskusiji, ali utvrdilo se da ona ne ţeli nikakve podrške - bilo je nemoguće pokazati joj u ĉemu griješi. "Ali, znaĉi, vi se ne slaţete s Gorkim! Vi osporavate i samog Gorkoga!" govorio je Lanski. "Gorki je osnivaĉ socijalistiĉkog realizma!" podsjetio ju je referent. "Sumnjati u Gorkoga je naposljetku jednako zloĉinaĉki kao ..." (Oklijevao je da napravi usporedbu. Kao ... ?) Lanski mu ozbiljno kimne glavom. Dinera se nasmiješi. 341 "Mama!" poviĉe Klara glasno i nestrpljivo. "Ne bi li naš stol mogao imati odmor prije ĉaja?" Tuţioĉeva ţena je u kuhinji davala nareĊenja; vratila se i utvrdila da se njena dosadna prijateljica prilijepila uz Dotty i da joj naširoko priĉa kako su sva djeca partijskih aktivista u Zare-ĉenskom okrugu na posebnoj listi, kako za njih uvijek ima dovoljno mlijeka i koliko je god potrebno penicilinskih injekcija. To je razgovor navelo na medicinu. Dotty, premda je bila mlada, već je poĉela pobolijevati, i svaki razgovor o bolesti bio joj je posebno zanimljiv. Alevtina Nikanorovna imala je drugaĉiji stav: tko god ima društveni poloţaj, osigurano mu je dobro zdravlje. Dovoljno je samo telefonirati nekom slavnom profesoru, najbolje nekom laureatu Staljinske nagrade; on će napisati recept i svaki će infarkt istog trenutka nestati. Ukoliko je potrebno, uvijek moţeš otići u najbolji sanatorij. Ona i njen muţ nisu se bojali bolesti. Ona je s predbacivanjem odgovorila na Klarin povik: "Hajde, domaćice! Posluţi svoje goste! Nemoj ih tjerati od stola!" "Ne, mi hoćemo plesati! hoćemo plesati!" povikao je graniĉar. Ţenka brzo natoĉi sebi jednu ĉašu i ispije je.

"Plesati! Plesati!" vikali su ostali. I mladi su se ljudi raspršili. Glasna muzika doprla je iz druge sobe. Svirali su tango "Jesenje lišće". 342 57 DVA ZETA Dotnara je takoĊer otišla plesati, domaćica je uposlila svoju prijateljicu da joj pomogne raspremiti stol, i tako je kod stola starijih sad ostalo samo pet muškaraca: sam Makarigin, njegov stari i dragi prijatelj iz doba graĊanskog rata, Srbin Dušan Rado-vić, nekadašnji profesor na Institutu Crvene profesure, odavno ukinutom; noviji prijatelj Slovuta, koji je završio pravni fakultet s Makariginom, takoĊer tuţilac, takoĊer general-major; i Maka-riginova dva zeta - Inokentij Volodin, koji je na Makariginov zahtjev nosio svoju mišje sivu uniformu sa zlatnim palmovim granama, i slavni pisac Nikola Galahov, laureat Staljinske nagrade. Makarigin je već proslavio svoje novo odlikovanje na banketu za svoje kolege, i ţelio je da ova zabava bude više za omladinu, više u krugu obitelji. Ali Slovuta, vrlo uvaţeni kolega, propustio je prvu proslavu, jer se tek dan ranije vratio s Dalekog istoka (bio je jedan od glavnih tuţilaca u notornom procesu protiv japanskih vojnih struĉnjaka, koji su pripremali bakteriološki rat). Stoga ga je Makarigin morao pozvati veĉeras. MeĊutim je već prije pozvao i Radovića, koji je sluţbeno bio persona non grata: bilo je nezgodno primiti Radovića zajedno s tuţioĉevim sadašnjim kolegom; Makarigin ga je zapravo pozvao na tu obiteljsku zabavu naprosto zbog zadovoljstva da obnove stare uspomene. Mogao je otkazati Radoviću u posljednji trenutak, ali ljutilo ga je što mora i pomišljati na tako kukaviĉki postupak. Stoga je odluĉio da Radovićevu sumnjivu nazoĉnost ublaţi sa svoja dva zeta; s diplomatom sa zlatnim epoletama i piscem s medaljom laureata. Sad, kad ih je ostalo samo petero kod stola, Makarigin se uplašio da će Radović staviti neku zajedljivu primjedbu: bio je inteligentan ĉovjek, ali sklon neobuzdanim i neopreznim izjavama kad bi se raspalio. I tako se Makarigin trudio da

razgovor vodi sigurnim, plitkim kanalima. Prigušivši svoj obiĉno snaţan glas, dobroćudno je peckao Inokentija, prekoravajući ga što mu nije poklonio unuke kao utjehu u starosti. 343 "Napokon, što misle to dvoje?" tuţio se. "Kakav je to par - ovan i ovca, bez jagnjadi! Ţive sami za sebe, debljaju se i nemaju nikakvih briga. Sve su to lijepo riješili! Samo uludo troše svoj ţivot! Upitajte ga je li on, pasji sin, epikurejac. Dakle, Ino-kentij? Priznaj - zar ne da si sljedbenik Epikura?" Nitko, ĉak ni u šali, ne bi mogao nazvati ĉlana svesavezne Komunistiĉke partije novo-hegelijancem, novo-kantovcem, subjek-tivistom, agnostikom, ili Boţe oslobodi, revizionistom. Naprotiv, "epikurejac" je zvuĉalo tako bezazleno, da to ĉovjeku uopće nije moglo smetati da bude i ortodoksni marksist. U tom je ĉasu Radović, koji je dobro poznavao svaku pojedinost iz ţivota Utemeljitelja, primijetio: "Pa Epikur je bio dobar ĉovjek, materijalist. Sam Karl Mara napisao je disertaciju o Epikuru." Radović je bio mršav i suh, i tamna pergamentna koţa bila mu je nategnuta preko kostiju. Inokentij osjeti kako ga obuzima neki osjećaj sigurnosti i blagostanja. Ovdje, u ovoj sobi, koja je brujala od ţivahnog razgovora, smijeha i jarkih boja, i sama pomisao da bi ga mogli uhapsiti ĉinila mu se nemoguća. I posljednji ostatak straha u dubini srca išĉezao je. Brzo je pio, opustio se i veselo gledao oko sebe u te ljude koji nisu znali ništa o njegovoj tjeskobi. Osjećao se sad kao miljenik bogova. Makarigin, pa ĉak i Slovuta, koji bi drugom prilikom moţda izazvali njegov prezir, sada su mu se ĉinili ĉovjeĉni i dragi, kao da ga i oni liĉno zaštićuju. "Epikur?" on blistavih oĉiju prihvati izazov. "Da, ja sam njegov sljedbenik. Ne poriĉem. Ali vjerojatno bih vas iznenadio kad bih vam rekao da je "epikurejac" rijeĉ koja se obiĉno krivo shvaća. Kad ljudi ţele reći da je netko previše pohlepan za ţivotom, razvratnik, raskalašen - ukratko, svinja -

kaţu za njega da je "epikurejac". Ne, ĉekajte malo, ozbiljno govorim", reĉe on spreĉavajući Makarigina da ga prekine; sada je govorio uzbuĊeno, okrećući visoku vinsku ĉašu tankim, osjetljivim prstima. "Zapravo, Epikur zastupa upravo suprotno od onoga što se obiĉno misli. On ukljuĉuje nezasitne ţelje meĊu tri osnovna zla koja prijeĉe ljudsku sreću. On kaţe: ljudskom je biću zapravo potrebno vrlo malo, i stoga njegova sreća ne ovisi o sudbini. On nas uopće ne potiĉe na orgije. Istina je da obiĉan ljudski uţitak smatra najvišim dobrom. Ali on dodaje: kako se svi uţici ne pojavljuju onog ĉasa kad ih zaţelimo, već njima prethode razdoblja nezado-voljene ţelje, dakle, nedostatka uţitka, on smatra da je najbolje odreći se svih ţelja osim najskromnijih. Tako njegovo nauĉavanje oslobaĊa ĉovjeka od straha pred udarcima sudbine... I zato je on veliki optimist, taj Epikur!" "Ma nemoj reći!" reĉe Galahov iznenaĊeno i izvuĉe notes sa sićušnom olovkom od slonove kosti. Usprkos svojoj meteorskoj slavi Galahov se nije pravio vaţan; mogao se šaliti i pljeskati ljude po leĊima jednako drugarski kao svaki drugi. Nekoliko pramenova bijele kose već je zanimljivo blistalo iznad njegovog priliĉno tamnoputog, punog lica. "Daj, natoĉi mu još!" reĉe Slovuta Makariginu, pokazujući Inokentijevu praznu ĉašu. "Inaĉe će nam uši napuniti!" 344 Makarigin mu natoĉi još vina i Inokentij ga s uţitkom ispije. Tek sad, kad ju je tako spretno obranio, uĉinila mu se Epikurova filozofija dostojnom nasljedovanja. Radović se nasmiješio tom neobiĉnom credu. Nije pio ni kapi alkohola (bio mu je zabranjen), i veći dio veĉeri prosjedio je nepomiĉan, ozbiljan, odjeven u nekakav strogi, poluvojniĉki kaput, sa strogim naoĉalima jeftinih okvira. Sve donedavno, kad god bi pošao na šetnju u Steriitamaku nosio bi buĊonijevski šljem, baš kao što je nosio u graĊanskom ratu ili za vrijeme NEP-a - ali danas je to izazivalo smijeh prolaznika i laveţ pasa. Naprosto je bilo nemoguće nositi ga sad u Moskvi - milicija to ne bi dopustila. Slovuta, kojega je lice bilo mlohavo ali ne staro, odnosio se prema Makariginu pomalo svisoka. Njegovo unapreĊenje u gene-ral-lajtnanta već je bilo potpisano. MeĊutim, bio je

uglavnom zadovoljan što ovdje sjedi s Galahovom i zamišljao je kako će, pošto nešto kasnije ode s ove zabave na drugu, kao sluĉajno primijetiti da je upravo pio s Koljom Galahovom, koji mu je rekao... Zapravo Galahov mu nije rekao ništa i drţao se vrlo rezervirano, vjerojatno smišljajući novi roman. I tako se Slovuta, zakljuĉivši da ovdje za njega više nema ništa, spremio da ode. Baš u tom trenutku sva je omladina odjurila da pleše. Makarigin je rekao sve ĉega se mogao sjetiti da bi nagovorio Slovutu da još malo ostane, i napokon je stao uporno zahtijevati da gost pogleda njegov "duhanski oltar". Makarigin je u svojoj radnoj sobi imao zbirku raznih duhana kojom se veoma ponosio. On sam obiĉno je pušio bugarski duhan za lulu, koji je nabavljao preko prijatelja, a uveĉe, kad bi se napušio lule do mile volje, prešao bi na cigare. Ali silno je volio zaprepastiti svoje goste nudeći im razliĉite vrste duhana redom. Vrata radne sobe bila su odmah iza njega, i on ih je otvorio i pozvao Slovutu i svoje zetove da poĊu za njim. Ali Inokentij i Galahov su odbili, ispriĉavajući se da moraju pripaziti malo i na svoje ţene. Tuţilac je bio uvrijeĊen; ne samo to, bojao se da će Dušan reći nešto nezgodno. Pustivši Slovutu da prvi uĊe u radnu sobu, okrenuo se svom prijatelju i zaprijetio mu prstom. Zetovi se nisu ţurili da potraţe svoje ţene. Bili su u onim sretnim godinama - Galahov je bio nekoliko godina stariji od Inokentija - kad su ih još smatrali mladima, ali ih nitko nije tjerao da plešu. Mogli su se prepustiti uţitku muškog razgovora, okruţeni napola praznim bocama i ritmom daleke glazbe. Galahov je baš prošloga tjedna poĉeo razmišljati o tome da napiše nešto o imperijalistiĉkim zavjerama i borbi sovjetskih diplomata za mir. Ovaj put to nije zamislio kao roman, već kao dramu - tako je mogao izbjeći mnoge stvari o kojima ništa nije znao, kao što su pojedinosti o unutrašnjem ureĊenju zgrada i odjeći. Sad je iskoristio ovu prilku da porazgovori sa svojim šurjakom, nadajući se da će kod njega naći neke tipiĉne odlike sovjetskog diplomata i

karakteristiĉne pojedinosti iz ţivota na Zapadu. Trebalo je da se radnja drame odvija na Zapadu, ali sam Galahov proveo je tamo vrlo malo vremena na nekom naprednom kongresu. Galahovu je bilo jasno da nije naroĉito pametno pisati o 345 \ naĉinu ţivota, o kome ništa ne znaš, ali, posljednjih godina sve mu se više ĉinilo da bi bilo lakše napisati fantastiĉne priĉe o stanovnicima mjeseca nego priĉe o istinskom ţivotu oko njega, gdje je svaka tema bila nabijena nizom opasnosti. Razgovarali su pribliţivši glave preko stola; sluţavka je zveckala posuĊem dok ga je odnosila, glazba je dopirala iz susjedne sobe, a dolje se ĉulo metalno mrmljanje televizora. "Privilegij je pisca da postavlja pitanja", sloţi se Inokentij, a oĉi su mu još sjale kao onda kad je branio Epikura. "Moţda je to njegova nesreća", primijeti Galahov. Njegova plosnata bijela olovka od slonove kosti leţala je spremna na stolnjaku ... "U svakom sluĉaju, pisci me uvijek podsjećaju na isljednike, ali isljednike koji nikad ne idu na dopust, nikad se ne odmaraju; u vlaku ili za ĉajnim stolom, na sajmištu ili u krevetu oni uvijek istraţuju zloĉine, stvarne i izmišljene." "Drugim rijeĉima, podsjećaju nas da imamo savjest?" "Pa, ĉitajući vaše ĉasopise rekao bih: ne baš uvijek." "Ali mi ne istraţujemo zloĉine ĉovjeka, već njegovo dostojanstvo, njegove odlike." "I upravo u tome vaš je rad suprotan djelovanju savjesti. Dakle, ti znaĉi ţeliš napisati knjigu o diplomatima?" Galahov se nasmiješio. Bio je to muţevan smiješak u skladu s njegovim krupnim crtama lica, tako malo nalik njeţnim crtama njegovog šurjaka. "Ono što hoćeš, Ink, i što nećeš, ne odluĉuje se baš tako jednostavno kao u novogodišnjim intervjuima. Ĉovjek priprema materijal daleko unaprijed... Ne mogu ispitivati bilo kojeg diplomata. Imam sreću što si mi roĊak." "Tvoj izbor je mudar. Diplomat, koga ne poznaš, napriĉao bi ti svakakve laţi. Napokon, mi moramo priliĉno toga prikriti." Gledali su jedan drugoga ravno u oĉi.

"Razumijem. Ali... nije mi potrebno upoznati tu stranu tvog posla. Za mene ..." Aha! Dakle, tebe uglavnom zanima ţivot u ambasadi, obiĉan radni dan, primanja, predaja akreditiva." "Ne, dublje od toga! Kako posao koji obavlja utjeĉe na dušu sovjetskog diplomata ..." "Aha! Na njegovu dušu! Dobro, razumijem! Shvaćam. I do kraja veĉeri reći ću ti sve. Ali prvo objasni ti meni nešto ... Zašto si napustio temu rata? Jesi li je iscrpio?" Galahov strese glavom. "Nemoguće je nju iscrpiti." "Istina, imali ste vi sreću s tim ratom. Taj sukob, te tragedije - gdje bi to inaĉe mogli naći?" Inokentij ga je veselo gledao. Pisac se namršti i uzdahnuvši reĉe: "Tema rata urezana mi je u srce." "Pa napisao si remek-djela na tu temu." "I za mene je ona vjeĉna. Vraćat ću joj se do smrti." "Moţda ne bi smio?" upita Inokentij vrlo tiho i oprezno. "Moram!" odgovori Galahov savladan osjećajem. "Rat uzdiţe dušu ĉovjekovu ..." 346 "Dušu? Da", sloţi se Inokentij brzo, "ali pogledaj samo u što se pretvorila literatura o ratu. Najuzvišenije su teme opisivanje kako se zauzima borbene poloţaje, kako se usmjeruje razorna vatra; "nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti"; komandantova je rijeĉ zakon. Ali sve je to navedeno u vojnim statutima mnogo uspješnije nego u literaturi. Da, naravno, uz put pokazujete i kako je naporno tim jadnim vojnim komandantima ĉitati zemljopisne karte." Galahov se smrknuo. Inokentij brzo pruţi ruku preko stola i poloţi je na Galahov-ljevu, rekavši bez trunke ruganja u glasu: "Nikolaj, zar knjiţevnost zaista mora ponavljati

vojne statute? Ili novine? Ili parole? Majakovski je, na primjer, smatrao ĉašću da koristi isjeĉak iz novina kao epigraf za pjesmu. Drugim rijeĉima, smatrao je ĉašću da se ne uzdiţe iznad novina! Ali onda, ĉemu uopće literatura? Napokon, pisac je uĉitelj naroda; barem smo ga mi uvijek tako shvaćali. A veliki pisac: oprosti, moţda to ne bih smio reći, spustit ću glas - veliki pisac je, da tako kaţem, druga vlada. I zato ni jedan reţim nikad nije volio velike pisce, već samo malene." Šurjaci su se rijetko susretali i nisu jedan drugog dobro poznavali. Galahov oprezno odgovori: "Ono što ti govoriš vrijedi samo za burţujski reţim." "Ma naravno, naravno", reĉe Inokentij dobroćudno. "Mi imamo potpuno drugaĉije zakone. Mi imamo zanimljivu vrst literature koja se ne stvara za ĉitaoce, već za pisce." "Hoćeš reći da nas mnogo ne ĉitaju?" Galahov je bio u stanju slušati kao i stavljati vrlo ogorĉene primjedbe o knjiţevnosti i 0 svojim vlastitim knjigama, ali jednoga se uvjerenja nikako nije mogao odreći: da ga ĉitaju, i to da ga ĉitaju mnogo. (Na isti je naĉin Lanski vjerovao da njegovi kritiĉki eseji oblikuju ukus, pa ĉak i karakter velikog broja ljudi.) "Imaš krivo. Ĉitaju nas, moţda 1 više nego zasluţujemo." Inokentij ţurno odmahne rukom. "Ne, nisam to mislio ... Ah, glupost... Tast mi je dao previše vina pa sam sad posve nesuvisao. Kolja, vjeruj mi: ne govorim ovo zato što smo u rodu, ja ti zaista ţelim dobro, u tebi ima nešto što se meni vrlo sviĊa ... Zato sam prisiljen da te upitam ... na svoj naĉin: jesi li razmišljao o tome, kako ti shvaćaš svoje mjesto u ruskoj knjiţevnosti? Napokon, ti bi već mogao izdati svoja djela u šest svezaka. Imaš trideset sedam godina - u to je doba Puškin već bio gotov. Tebi ne prijeti ta opasnost. Ali ipak, ne moţeš izbjeći pitanje - tko si? Kakvim si idejama obogatio ovo naše izmuĉeno doba? ... Osim, naravno, onih nedvojbenih ideja, kojima te opskrbljuje socijalistiĉki realizam?" Mišići pod Galahovljevim ĉelom i obrazom lagano su se ustalasali.

"Dodirnuo si... bolnu taĉku", odgovori on, zureći u stolnjak. "Koji se ruski pisac nije potajno odmjeravao prema Puškinovom fraku? Ili Tolstojevoj košulji?" Dva puta je okrenuo olovku na stolnjaku i pogledao Inokentija oĉima koje sada nisu ništa skrivale. Osjećao je potrebu da izgovori sve ono što ne bi mogao reći u knjiţevnim krugovima. 347 "Kad sam bio djeĉak, na poĉetku petoljetke, ĉinilo mi se da bih umro od sreće kad bih vidio svoje ime odštampano ispod pjesama. Ĉinilo mi se da bi to već bila besmrtnost... Ali eto ..." Saginjući se da pomakne stolice, prišla im je Dotnara. "Ini! Kolja! Nećete me otpremiti? Vodite li jako mudar razgovor?" Ljupko je naškubila usne. Inokentij ju je ispitivaĉki pogledao. Plavi uvojci padali su joj slobodno na ramena baš kao i prije devet godina. Igrala se krajevima svog pojasa dok je ĉekala da joj odgovore. Njena haljina višnjeve boje isticala joj je ruţiĉaste obraze. Inokentij je ovakvu nije vidio dugo vremena. Posljednjih nekoliko mjeseci uporno je isticala svoju nezavisnost, razliku izmeĊu svojih pogleda na ţivot i njegovih. Ali tada se nešto u njoj slomilo - ili joj se u srce uvukao predosjećaj o rastanku? - i postala je tako pokorna, tako njeţna. I premda joj nije mogao oprostiti ono dugo razdoblje nerazumijevanja i otuĊenja, premda je znao da ne moţe pomaknuti sat natrag, ipak je ta njena pokornost u njegovoj duši izazvala toplinu. Sad ju je privukao da sjedne kraj njega, premda je tako prerano prekinuo razgovor sa Šurjakom. Bila je još vitka i gipka; dok je sjedila tako blizu njega, svatko je mogao jasno vidjeti da voli svog muţa i da joj je dobro kraj njega. Inokentiju je naĉas palo na um da bi zbog njene budućnosti bilo bolje da ne izigravaju intimnost koja ne postoji. Ali joj je ipak njeţno gladio ruku u rukavu višnjeve boje. Olovka od slonove kosti leţala je na stolu neupotrijebljena. Oslonivši se na laktove, Galahov se zagledao kraj muţa i ţene kroz veliki

prozor osvijetljen svjetlima Kaluţskih vrata. On nije bio u stanju iskreno govoriti o sebi u nazoĉnosti neke ţenske. Ali eto - poĉeli su štampati njegove sabrane poeme; na stotine kazališta po ĉitavoj zemlji, ugledajući se u glavni grad, postavljala su na scenu njegove drame; mlade su djevojke prepisivale njegove stihove i uĉile ih napamet; za vrijeme rata, najznaĉajnije novine rado su mu ustupale prostor; okušao se u eseju, noveli i kritici; napokon, izišao mu je i roman i postao je laureat Staljinske nagrade. Što sad? Bilo je to ĉudno: imao je slavu, ali ne i besmrtnost. Ni sam nije opazio ĉime je i kada opteretio pticu svoje besmrtnosti, tako da nije mogla uzletjeti. Moţda je jedini trenutak njenog istinskog zamaha saĉuvan u onih nekoliko stihova koje su mlade djevojke sad uĉile napamet. Njegove drame, njegove novele i njegov roman umrli su stojeći prije nego je navršio trideset i sedmu. Ali zašto bi ĉovjek morao ĉeznuti za besmrtnošću? Većina Galahovljevih drugova nije za nju ni marila; njima je bilo mnogo više stalo do sadašnjeg poloţaja, do toga kako im stvari idu za ţivota. K vragu i besmrtnost, govorili su; nije li mnogo vaţnije utjecati na tok dogaĊaja u sadašnjosti? A utjecaja su imali. Njihove su knjige sluţile narodu; objavljivale su se u golemim tira-ţima; stizale su po sistemu automatske masovne distribucije u sve knjiţnice; i bili su im posvećeni posebni mjeseci reklame. Naravno, nisu mogli pisati baš istinu. Ali tješili su se mišlju da će se jednog dana stvari promijeniti, i da će se onda vratiti ovim vremenima i ovim dogaĊajima, i iskreno ih pribiljeţiti, revidira- 348 jući i ponovo preštampavajući svoje stare knjige. Sada se moraju usredotoĉiti na onu ĉetvrtinu, osminu, šesnaestinu - oh, do vraga, tridesetdruginu istine, koja je bila moguća! Jer, i malo je bolje nego ništa. Ali Galahova je tištalo što je sve teţe postajalo napisati novu stranicu. Natjerao je sam sebe da piše po strogom dnevnom redu, borio se protiv zijevanja, protiv svog lijenog mozga, protiv misli koje ga ometaju, protiv osluškivanja dolazi li, recimo, poštar, protiv ĉitanja novina. Mjesecima je pokušavao da ne gleda u Tolstoja, jer mu se uporni

tolstojevski stil uporno neprestano nametao. Pazio je da mu radna soba bude dobro prozraĉena i da bude uvijek ugrijana na taĉno osamnaest stupnjeva, da stol bude uvijek ĉist - inaĉe nije mogao pisati. Kad god bi zapoĉeo neki veliki novi posao sav bi usplamtio, kleo bi se i svojim prijateljima i samome sebi da ovog puta neće praviti nikakvih ustupaka ni prema kome, da će ovog puta napisati pravu knjigu. Prvih nekoliko stranica radio bi s oduševljenjem. Ali uskoro bi opazio da ne piše sam; da pred sobom sve više osjeća prijeteću nazoĉnost osobe za koju piše; da nehotice preĉitava svaki odlomak oĉima tog ĉovjeka. Taj ĉovjek nije bio ĉitalac, sugraĊanin ili prijatelj; nije bio ĉak ni bilo koji kritiĉar - uvijek je to, zbog neĉega, bio samo najznaĉajniji kritiĉar, slavni Ţabov. Galahov je zamišljao ţabova kako ĉita njegovo novo djelo i kako piše dugi ĉlanak protiv njega preko ĉitavog stupca u Literarnoj Gazeti - a to se već zaista i dogaĊalo. Naslov eseja bi bio "Odakle vjetar puše?" ili "Još o stanovitim pomodnim tendencijama na našem utrtom putu". Svoj napad ne bi poĉeo izravno, već s nekoliko sakrosanktnih rijeĉi iz Bjelinskog ili Njekrasova, s kojima se samo nitkov ne bi sloţio. Tada bi paţljivo izvrnuo te rijeĉi naglavce, prikazujući ih u nekom posve razliĉitom svjetlu, tako da bi Bjelinski ili Hercen jasno posvjedoĉili, kako ta nova knjiga otkriva Galahova kao antisocijalno, antihumano biće, koje stoji na potpuno klimavim filozofskim temeljima. I tako bi, odlomak za odlomkom, Galahov pokušavao predu-sresti ţabovljeve primjedbe i prilagoditi im se; i knjiga bi se malodušno nastavljala, sve dosadnija, poslušno se podvrgavajući kalupu. Kad bi već bio na pola puta, Galahov bi uvidio da se njegova knjiga tiho izmijenila, da i opet nije onakva kakvu je ţelio... "A osobine naših diplomata?" reĉe Inokentij s tuţnim smiješkom, rastreseno milujući zglob svoje ţene. "Pa što bih mogao reći? Moţeš i sam zamisliti.

Visoka idejnost. Krajnja principijelnost. Duboka odanost našim ciljevima. Duboka liĉna odanost Jo-sifu Visarionoviĉu. Nepokolebljivo pokoravanje direktivama iz Moskve. Neki odliĉno znaju strane jezike, neki slabije. A neki - pa recimo, nekolicina - veoma su skloni tjelesnim uţicima. Zato što, kako oni kaţu, ţivimo samo jednom ... Ali to više nije tipiĉno." 349 58 FOSIL Radović kao da je odavno bio osuĊen na neuspjeh: njegova su predavanja otkazali još tridesetih godina; knjige mu nisu objavljivali; a povrh svega napale su ga najrazliĉitije bolesti. U grudima je imao krhotinu Kolĉakove granate, ĉir na dvanaestercu vukao se već petnaest godina, a ĉitav niz godina morao je svako jutro vršiti muĉnu operaciju ispiranja ţeluca, bez ĉega ne bi mogao ni jesti, ni ţivjeti. Ali sudbina, koja znade mjeru i u svojoj tiraniji kao i u sklonosti, zaštićivala je Radovića upravo tim nedaćama. Premda je bio dobro poznati lik u krugovima Kominterne, Radović je ostao netaknut za vrijeme najkritiĉnijih godina naprosto zato što nikad nije izlazio iz bolnice. Isto tako su prije godinu dana, kad su sve Srbe koji su ostali u Sovjetskom Savezu ili uhapsili ili natjerali u antititovski pokret, Radovića opet previdjeli, jer nije bio u opticaju zbog slaba zdravlja. Svjestan opasnosti svog poloţaja, Radović se neprestano trudio da se suzdrţi, da nikad ne govori ono što misli, da nikad ne zapada u neku fanatiĉnu raspravu; ĉinio je sve što je mogao da ţivi dosadnim ţivotom invalida. Suzdrţavao se i u ovom trenutku, u ĉemu mu je pomagao duhanski stol. Ovalni stolić iz rezbarene ebanovine imao je posebno mjesto u radnoj sobi. Kartonske cjevĉice, mali stroj za punjenje, zbirka lula na stalku i velika pepeljara od sedefa bili su poredani na stoliću. Do njega je stajao ormarić od karelijske brezovine, nalik na sićušnu apoteku s brojnim ladiĉicama, od kojih je svaka sadrţavala poseban tip cigarete, cigara, duhana za lulu, pa ĉak i burmuta. Sve to zajedno Makarigin je nazivao "duhanski oltar".

Šutke slušajući Slovutino izlaganje o pripremama za bakteriološki rat, o odvratnim zloĉinima koje su japanski oficiri poĉinili protiv ĉovjeĉanstva (o kojima je sudio na osnovu prouĉavanja sluţbenog materijala, sakupljenog tokom istraţnog postupka), Radović je pregledavao i s uţitkom mirisao sadrţaje ladica s duha- 350 nom, i nije se mogao odluĉiti koji da odabere. Za njega je pušenje bilo ravno samoubojstvu, svi su mu njegovi lijeĉnici to kategoriĉki branili, ali budući da su mu isto tako branili da jede i da pije - te zapravo nije gotovo uopće ništa pojeo za veĉerom - njegovi osjeti okusa i mirisa bili su posebno osjetljivi na razliĉite vrsti duhana, ţivot bez pušenja ĉinio mu se krajnje dosadnim. Na sve prigovore protiv njegove omiljene razonode odgovarao je: "Fumo, ergo sum", našto bi smotao nekoliko listova najprostijeg jeftinog duhana, koji je sada pretpostavljao ostalima s obzirom na svoje skuĉene financijske prilike. U Sterlitamaku, za vrijeme evakuacije, obiĉno je kupovao listove od staraca na poljima i sam ih sušio i sjekao. Sad je, u dokolici svog momaštva, utvrdio da mu rukovanje duhanom mnogo pomaţe procesu mišljenja. Ĉinjenica je da Radović, ĉak da se i nije suzdrţavao, ne bi imao ništa tako strašno da kaţe. On je bio marksist, meso njihova mesa, krv njihove krvi, i o svemu je sudio vrlo pravilno. MeĊutim, Staljinova je svita bila daleko više alergiĉna na neznatne razlike u tonu i nijansi nego na potpuno kontrastne boje, i zbog onih sitnih devijacija koje su Radovića razlikovale od ostalih mogao je biti smjesta likvidiran. I tako je on srećom šutio, a razgovor je prešao s Japanaca na usporeĊivanje osobina cigara, u koje se Slovuta uopće nije razumio, te se, štaviše, zamalo zagušio nespretno povuĉenim dimom. Zatim je razgovor skrenuo na tuţioce: ne samo da se teret njihova posla nije smanjivao s godinama, već je, premda je bilo sve više tuţilaca, postajao sve veći. "A što kaţe statistika o zloĉinu?" upita Radović, nepokretan izvana, zatvoren u oklop svoje pergamentne koţe.

Statistika nije govorila ništa: bila je nijema i nevidljiva, i nitko nije znao da li još uopće postoji. Ali Slovuta odgovori: "Statistika kaţe da broj zloĉina u našoj zemlji opada." On nije proĉitao samu statistiku, već ono što se o njoj govorilo u nekom ĉasopisu. I dodao je istim iskrenim tonom: "Ipak, ima još uvijek mnogo zloĉina. Nasljedstvo starog reţima. Narod je vrlo pokvaren. Zatrovan burţoaskom ideologijom." Tri ĉetvrtine onih koji su u to vrijeme prolazili kroz sudnice odrasli su poslije 1917, ali ta ĉinjenica Slovuti uopće nije pala na um: to nije nigdje proĉitao. Makarigin potvrdno kimne glavom - u to ga nije trebalo uvjeravati! "Kad nam je Vladimir Iljiĉ govorio da će kulturna revolucija biti mnogo teţa od oktobarske revolucije, nismo to mogli zamisliti! Tek sada razumijemo kako je bio dalekovidan." Makarigin je imao visoko ĉetvrtasto ĉelo i isturene uši. Pušili su i zajedniĉki zadimili ĉitavu radnu sobu. Makariginova je radna soba bila namještena vrlo razliĉitim predmetima. Bio je tu pisaći stol, neĉija starina, na osam okruglih i ĉvrstih noţica, a na njemu pisaći pribor po najnovijoj modi, s pola metra visokim modelom Spaske kule sa satom i zvijezdom. Dvije masivne tintarnice u obliku tornjića kremijskog zida bile 351 su suhe - magistar pravnih nauka Makarigin već je davno prestao pisati kod kuće; vrijeme koje je provodio u uredu doticalo mu je za sve, a tintarnice su i tako bile beskorisne, budući da je pisma pisao naliv-perom. Iza staklenih vrata ormara za knjige bili su poredani pravni priruĉnici i nekoliko uvezanih godišta ĉasopisa Drţava i pravo. Bile su tu takoĊer i stara Velika sovjetska enciklopedija (s greškama i neprijateljima naroda), i nova Velika sovjetska enciklopedija (takoĊer s neprijateljima naroda), i Mala enciklopedija (takoĊer s greškama i neprijateljima naroda). Makarigin se nije posluţio ni jednim od tih djela već dugo vremena, pa ĉak ni beznadno zastarjelim, premda još uvijek valjanim kaznenim zakonikom 1926. - sve je to tako

uspješno nadomjestio niz manje-više tajnih direktiva, od kojih je svaku poznavao po broju - 083 ili 005 povlaka 2742. Te direktive, koje su u sobi usredotoĉile svu mudrost pravosuĊa, bile su uvezane u malom fasciklu i nalazile se na Makariginovom radnom mjestu. Knjige u njegovoj radnoj sobi nisu bile tu da bi se ĉitale, već da bi impresionirale posjetioce. Jedina literatura koju je Makarigin zaista ĉitao, noću, ili u vlaku, ili za vrijeme dopusta, bila je sakrivena u zakljuĉanom ormaru: to su bili kriminalni romani. Nad tuţioĉevim stolom visio je golemi portret Staljina u uniformi generalissima, a malo poprsje Lenjina stajalo je na polici. Slovuta, trbušast, debeo tako da mu je uniforma bila nategnuta, a meso se prelijevalo preko visokog ovratnika, s odobravanjem je razgledao radnu sobu. "Dobro ti ţiviš, Makarigin! Tvoj stariji zet je dva puta primio Staljinsku nagradu, je li?" "Dva puta", ponovi tuţilac zadovoljno. "A mlaĊi je prvi savjetnik?" "Za sada tek drugi." "Ne brini, bistar je on momak; dok treneš okom bit će ambasador! A za koga misliš udati najmlaĊu?" "NajmlaĊu? Pokušao sam već nekoliko puta, ali djevojka je tvrdoglava. Neće ni da ĉuje. A i tako već predugo ĉeka." "Školovana je? Ĉeka inţenjera?" Kad se Slovuta smijao, trbuh mu se tresao i ĉitavo bi se tijelo još više napuhalo. "Za osamsto rubalja mjeseĉno? Udaj ti nju za ĉekista - tako je, udaj je za ĉekista, to je ĉvrsta investicija! E pa onda, Makarigin, najljepša hvala što si me se sjetio; ne smiješ me zadrţavati, znaš, ljudi me ĉekaju a skoro će jedanaest. Zdravo mi bio i ti, profesore, nemoj pobolijevati." "Sve najbolje, druţe generale." Radović je ustao da se pozdravi, ali Slovuta mu nije pruţio ruku. Radovićev

uvrijeĊeni i prezrivi pogled slijedio je okrugla, široka leĊa Slovutina koga je Makarigin otišao ispratiti do kola. Ostavši sam s knjigama, Radović je smjesta usredotoĉio svoju paţnju na njih. Prelazeći rukom po policama izabrao je napokon, malo oklijevajući, jedan svezak Plehanova. Upravo je odluĉio da sjedne s njim u naslonjaĉ kad mu je pogled privukla mala knjiţica u ţivahnom crnom i crvenom uvezu na Makariginovom stolu, te je uzeo i nju. Ali ta druga knjiga kao da mu je opekla beţivotne, pergamenaste ruke. Bila je to nedavno objavljena knjiţica 352 k pod naslovom Tito, izdajniĉki maršal, koju je napisao neki Renaud de Jouvenel; prvo izdanje od milijun primjeraka upravo je izišlo iz štamparija. Tokom posljednjih dvanaestak godina kroz Radovićeve ruke prošla je golema koliĉina infamnih, klevetniĉkih, potpuno laţnih knjiga, ali uĉinilo mu se da nikad još nije u rukama drţao ovakvu gadost. Iskusnim okom ĉovjeka koji poznaje knjige preletio je njene stranice, i za nekoliko minuta uvidio je komu je ta knjiga potrebna i zašto, kakva je ništarija njen pisac i koliko će u duši javnosti izazvati još nove ţuĉi protiv Jugoslavije, koja to niĉim nije zasluţila. Pošto je proĉitao reĉenicu, koja mu je privukla pogled: "Nema potrebe potanko se zadrţavati na motivima koji su Laszla Rajka naveli da prizna; ĉinjenica da je priznao znaĉi da je bio kriv" - Radović je s gaĊenjem odbacio knjigu. Naravno da nije bilo potrebno potanko se zadrţavati na njegovim motivima! Nije potrebno zadrţavati se na tome, da su Rajka mlatili tokom preslušavanja, muĉili ga glaĊu i nesanicom, a moţda ga i povalili na pod i udarali ga ĉizmama po genitalijama. (U Sterlitamaku je stari zatvorenik Adamson, s kojim se zbliţio već pri prvim rijeĉima koje su izmijenili, pripovijedao Radoviću o nekim tamošnjim omiljenim metodama.) Nema potrebe! Ĉinjenica da je priznao znaĉi da je bio kriv! Summa summarum staljinistiĉkog pravosuĊa! Ali Jugoslavija je bila previše duboka rana, suviše bolna da bi se je dodirivalo u razgovoru s Makariginom. I tako, kad se on

vratio, bacivši nehotiĉni zaljubljeni pogled na svoje novo odlikovanje ("nije to toliko sama medalja, koliko ĉinjenica da te ne zaboravljaju"), Dušan je sjedio u naslonjaĉu, suzdrţavajući se, zureći u Plehanova. "Hvala ti, Dušane, što nisi ništa izbrbljao. Bojao sam se da ćeS nešto bubnuti!" reĉe Makarigin, izvlaĉeći cigaru i teško se bacivši na" divan s uzdahom olakšanja. "A što misliš da sam mogao bubnuti?" upita Radović malo iznenaĊeno. "što si mogao bubnuti?" Tuţilac odsijeĉe vršak cigare. "Bilo što. Ti ne moţeš, a da nešto ne izlaneš." On pripali cigaru. "Kad je govorio o Japancima, sve su ti se usta trzala od ţelje da proturjeĉiš." Radović se uspravi. "Zato što je to sve namješteno, i to se moţe namirisati na deset tisuća kilometara." "Zar si sišao s uma, Dušane? Pa to je partijska stvar! Kako to moţeš nazvati namještenim?" "Nema to nikakve veze s Partijom! Zar ti zoveš Slovutu Partijom? Zašto smo tek sada, 1949, otkrili pripreme kojima su se bavili 1943? Napokon, oni su već ĉetiri godine naši zarobljenici. A uostalom, koja se zemlja, ako vodi rat, ne priprema da ga zaoštri? Kako moţeš biti tako povodljiv? Valjda vjeruješ i da nam Amerikanci bacaju krumpirovu zlaticu iz aviona?" Makariginove isturene uši porumenješe. "Pa, moglo bi biti, a ako baš i ne bacaju, što onda? To je vladina politika - to je kao na sceni: moraš govoriti glasnije, 23 U prvom krugu 353 moraš se sluţiti šminkom. Inaĉe publika ne bi shvatila o ĉemu je rijeĉ." Lica kao pergamenat, RaĊović je nastavio listati svezak Pleha-nova. Makarigin je šutio i pušio, slijedeći neku misao koja mu je neprestano izmicala. Ubrzo se prisjetio. Posrijedi je bila njegova kći Klara. Naizgled je sve bilo u redu s Makariginovim kćerima, ali zapravo se s Klarom, najmlaĊom, njegovom

ljubimicom, koja je bila najviše nalik na majku, već dugo vremena dogaĊalo nešto loše, osobito posljednjih mjeseci. Kad su objedovali utroje, nije to više bio miran odmor u obiteljskom krugu kao nekad, već se sve pretvaralo u ruţnu prepirku. Klara je odbacivala svaku temu koja je bila jednostavna i ljudska, i o kojoj se moglo raspravljati tako da ne ometa probavu, a umjesto toga svaki je razgovor navodila na svoje "nesretnike" s kojima je radila i prema kojima je oĉigledno odbacila svaki oprez i budnost. Postala je ţrtvom sentimentalnosti; patetiĉno je tvrdila da meĊu njima ima nevinih; vrijeĊala je oca i optuţivala ga, oĉigledno uvjerena da je baš on bio odgovoran za osuĊivanje nevinih ljudi. Znala bi se strahovito razbje-snjeti i uglavnom bi u bijesu odlazila od stola, ne dovršivši ruĉak. Prije nekoliko dana otac je zatekao Klaru u blagovaonici: stavila je jednu cipelu na kredenc. zakucavala u nju ĉavao svijećnjakom i pjevuckala nekakve ĉudnovate nerazumljive rijeĉi kao "udaraj, bubnju, udaraj" na melodiju koju je njen otac smjesta prepoznao. Trudeći se što je više mogao da ostane miran, on primijeti: "Mogla bi odabrati neku drugu pjesmu za takav posao, Klara. A "Suzama je obliven beskonaĉni svijet" - s tom pjesmom na usnama ljudi su umirali, odlazili na robiju!" Iz tvrdoglavosti, ili vrag bi znao iz ĉega, ona se naroguši i ljutito reĉe: "Ma, zamisli! Plemeniti heroji! Odlazili na robiju! E, pa da znaš, odlaze i sada!" "Što?" Tuţilac je bio potpuno zateĉen tako bestidnom i neopravdanom usporedbom. Kako se moţe do te mjere izgubiti osjećaj za povijesnu perspektivu? Jedva se suzdrţavao i trudeći se da ne ošamari svoju kćer, istrgnuo joj je cipelu iz ruke i bijesno je bacio na pod: "Kako se usuĊuješ to usporeĊivati! Partiju radniĉke klase s tim fašistiĉkim talogom!" Ona je bila tvrdoglava; ĉak i da je udariš ne bi zaplakala. Samo je stajala, nepomiĉna, s jednom nogom u cipeli, drugom u ĉarapi, na parketu: "Ostavi se govorancija, tata! Kakva si ti radniĉka klasa! Bio si nekad dvije godine radnik, jako davno, a sad si već trideset godina tuţilac. I ti si mi neki radnik, a ni ĉekića nemaš u kući!

Radnik, a bojiš se pribliţiti automobilu bez šofera! Postojanje odreĊuje svijest - tako su nas uĉili, zar ne?" "Da, društveno postojanje, budalo mala! I društvenu svijest!" "Dobro, a što po tebi znaĉi društveno? Neki imaju palaĉe, drugi kolibe; neki imaju kola, a drugi - poderane cipele. Sto je od toga društveno?" 354 Njen se otac gušio od bijesa i nemoći. I opet ta vjeĉna nemogućnost da se mudrost starije generacije razumljivo i kratko protumaĉi budalastoj mladeţi. "Ti si glupa! Ništa ne razumiješ i ništa ne uĉiš!" "Pa onda me nauĉi! Hajde, nauĉi me! Od kojeg novca ţiviš? Ne bi ti plaćali tolike tisuće da nešto ne daješ zauzvrat!" Bijesna munja obasjala joj je potamnjelo lice. "Višak rada, glupaĉo! Ĉitaj Marxa. Ti imaš obrazovanje, struku - to je akumulirani rad, i zato se dobiva veća plaća. A zašto tebi plaćaju osamnaest stotina rubalja u tvom institutu? što za to radiš?" Baš u tom trenutku njegova je ţena upala u sobu; ĉula je prepirku, pa je i ona stala koriti Klaru što sama pokušava popraviti cipelu, umjesto da pozove i plati postolara. Zato postoje postolari; nije potrebno uništavati svijećnjak i kredenc. ... Sada je, sjedeći na divanu, Makarigin zatvorio oĉi i vidio svoju kćer, svoju ljubljenu i omraţenu kćer, kako ga vješto obasipa uvredama; vidio ju je kako podiţe cipelu koju je bacio na pod, zuri u njega neko vrijeme, a zatim šepajući odlazi u svoju sobu. "Dušane, Dušane", uzdahnu Makarigin tiho. "Što da radim sa svojom kćeri?" "S kojom kćeri?" iznenadio se Radović. I dalje je listao po Plehanovu. Makariginovo se lice uopće nije suţavalo od sljepooĉnica prema bradi, široko ĉetvrtasto lice odgovaralo je ozbiljnoj društvenoj odgovornosti tuţioca. Velike uši stršale su mu poput sfinginih krila. Bilo je neobiĉno vidjeti zbunjenost na takvom licu.

"Kako se to dogodilo, Dušane? Kad smo gonili Kolĉaka, tko je mogao zamisliti da će nam djeca ovako zahvaliti?" Ispriĉao je dogaĊaj s cipelom. Radović je izvukao prljavi komadić jelenje koţe iz dţepa i veoma dirnut, obrisao naoĉale. Bez njih je bio kratkovidan. Rekao je: "Kraj mene stanuje jedan krasan mladić, demobilizirani oficir. Katkada razgovara sa mnom. MeĊu ostalim mi je priĉao kako se u vojsci uvijek sluţio istim zaklonom kao i vojnici. Kad god bi došli njegovi starješine, uvijek su ga korili: "Zašto nemaš poseban zaklon? Zašto ti posilni ne kuha posebno? Ti ne poštuješ sam sebe! Zašto misliš da dobivaš oficirsko sljedovanje!" MeĊutim, taj mladić je imao odgoj poput našega, lenjinistiĉki -- ĉovjek to naprosto ne moţe uĉiniti! To bi bilo uvredljivo! I zato mu je zapovjednik naprosto dao nareĊenje: "Ne sramoti svoj oficirski ĉin!" A on se obratio vojnicima i rekao: "Sagradite mi zaklon! Unesite mi namještaj!" Starješine su ga pohvalili: "To si već davno morao uĉiniti."" "Pa, što bi ti htio?" namršti se tuţilac. Stari Dušan postao je tokom godina neugodan. Bio je ljubomoran zato što nije uspio, pa je morao podbadati druge. "što bih htio?" Radović opet metne naoĉale na nos i ustane, mršav i uspravan. "Djevojka ima pravo! Na to su nas upozoravali. Ĉovjek mora biti u stanju uĉiti od svojih neprijatelja." 355 "Ti predlaţeš da uĉimo od anarhista?" zapanjeno upita tuţilac. "Ni govora, Pjotre. Ja samo apeliram na partijsku svijest!" poviĉe Dušan, podiţući ruku i ispruţivši dugaĉki prst. ""Beskonaĉni svijet obliven suzama"? I - višak rada? Pa moţda još i nekoliko dodatnih honorara? Ti zaraĊuješ osam tisuća rubalja, zar ne? A ĉistaĉica dvjesta i pedeset?" Makariginovo je lice postalo potpuno ĉetvrtasto. Na jednoj strani trzao mu se obraz. "Ti si poludio u toj tvojoj špilji! Izgubio si svaku vezu sa stvarnošću! što bi trebalo da radim? Da odem sutra do njih i zatraţim dvjesta i pedeset rubalja? Kako bih ţivio? Izbacili bi

me, pomislili bi da sam sišao s uma! Napokon, ostali se ne bune!" Da bi podvukao svoj odgovor, Radović je, upirući prstom poput koplja, naglašavao rijeĉi kao da njima ubada. "Moramo se proĉistiti od te burţoaske truleţi. Temeljito oĉistiti! Pogledaj u što si ogrezao! Pjotr! U što si se pretvorio?" Makarigin pruţi ruku kao da se ţeli obraniti. "Pa zašto sada ţivimo? Zašto smo se borili? Zar se ne sjećaš Engelsa? "Jednakost ne znaĉi izjednaĉiti sve s nulom!" Krećemo prema stanju u kojem će svatko uspijevati i cvjetati!" "Ne skrivaj se iza Engelsa! Taj primjer koji si dao više je nalik na Feuerbacha: "Tvoja prva odgovornost je prema tebi samom. Ako si ti sretan, uĉinit ćeš i druge sretnima."" "Prekrasno reĉeno!" reĉe Makarigin, plješĉući rukama u znak odobravanja. "Eto, vidiš, to nikad nisam ni proĉitao. Pokaţi mi gdje si to našao." > "Prekrasno!" nasmije se Radović i ĉitavo mu se tijelo zatrese od uţasnog smijeha nalik na kašalj. "To je moral Wildeovog mlinara Hugha! Ne! Onome tko sam nije dvadeset godina patio, zabranio bili da se bavi filozofijom." "Ti si sasušeni fanatik! Mumija! Prethistorijski komunist!" "A nisi li ti malo prebrzo postao historijski?" Radović zgrabi sa stola uramljenu fotografiju sjedokose ţene koja je nosila koţnati kaput i drţala mauzer u ruci. "Lena je bila na strani Šljapni-kova, zar se ne sjećaš? Trebalo bi da budeš sretan što je umrla. Da nije, zacijelo ti ne bi dali da vodiš proces protiv Šahtinskog!" "Ostavi to!" naredi mu Makarigin problijedivši iznenada. "Ne diraj uspomene! Fosilu! Fosilu!" "Nisam ja fosil! Ja samo traţim lenjinsku ĉistoću!" Radović je spustio glas. "Nitko ovdje o njoj ne piše ni rijeĉi. U Jugoslaviji radnici rukovode proizvodnjom. Tamo ..." Makarigin se nasmiješi ironiĉno i neprijateljski. "Ti si Srbin; Srbinu je teško biti objektivan. Ja to shvaćam i opraštam ti. Sjećaš li se što je Mars rekao o "balkanskom provincijalizmu"? Balkan nije ĉitav svijet."

"Ipak ..." usklikne Radović, ali se naglo prekine. Ovo je bila granica iza koje se moglo slomiti ĉak i prijateljstvo nastalo u crvenoarmijskom odredu prije trideset godina. Bila je to granica iza koje Pjotr Makarigin nije mogao biti ništa drugo do tuţilac. 356 Radović se opet naborao u malog, pergamentnog ĉovjeĉuljka. "Hajde, nastavi, nastavi, fosilu!" zahtijevao je Makarigin ne-prijaznim glasom. "Hoćeš reći da je polufašistiĉki reţim u Jugoslaviji socijalistiĉka vlada? Hoćeš reći da je ono što mi ovdje imamo devijacija? Konac revolucije? Stare optuţbe! Davno smo ih slušali, ali oni koji su se usudili da ih izreknu sad su na drugom svijetu. Još si zaboravio reći da smo osuĊeni na pogibiju u borbi s kapitalistiĉkim svijetom. Jesi li to htio reći?" "Ne! Ne!" ponovo je oţivio Radović, dok mu je lice blistalo gledajući u budućnost. "To se nikad neće dogoditi! Kapitalistiĉki je svijet rastrovan neusporedivo gorim proturjeĉnostima. I kao što su svi u Kominterni prorokovali, ja ĉvrsto vjerujem da ćemo ubrzo biti svjedoci oruţanog sukoba izmeĊu Amerike i Engleske za svjetsko trţište!" 357 59 USLI SU PRVI U GRAD U dnevnoj sobi plesali su uz muziku s golemog novog kombiniranog radio-gramofona. Makariginovi su imali pun ormar ploĉa, meĊu kojima su bili i govori Oca naroda, s njegovim razvuĉenim samoglasnicima, mukanjem i stranim naglaskom. (Te se ploĉe moglo naći u svim pristojnim kućama, ali, poput svih normalnih ljudi, ni Makariginovi ih nikad nisu slušali. Bilo je tu i pjesama kao "Najdraţi i najvoljeniji", i pjesme o avionima koji "su prvi", i djevojkama koje dolaze "poslije njih".) MeĊutim, slušati ove pjesme u ovoj kući bilo bi jednako neumjesno kao ozbiljno razgovarati o biblijskim ĉudesima u salonu nekog plemića. Ploĉe koje su se trenutno svirale bile su iz inozemstva, ploĉe koje se nisu mogle nabaviti ni u trgovinama, niti su se izvodile na radiju,

a meĊu njima je bilo ĉak nekoliko emigrantskih ploĉa s Lešĉenke. U sobi do dnevne bilo je ugašeno centralno svjetlo. Klara je ukljuĉila televizor. Sobu je resio i pijanino na kojemu nitko nije svirao otkako je kupljen; šareni pokrivaĉ na poklopcu nikad se nije skidao. Televizori su se upravo pojavili, i ekran nije bio veći od koverte. Slika je bila pjegava i veoma nemirna. Kao radio--inţenjer Klara je morala biti u stanju sama riješiti taj problem, ali ona je radije pozvala ţenku. Premda trenutno potpuno pijan, on je dobro znao svoj posao. (On je inaĉe radio na snaţnom ureĊaju, koji je ometao emisije stranih radio-stanica.) Teturajući pomalo još je bio dovoljno pri svijesti da popravi sliku prije nego ga je alkohol potpuno obuzeo. Iz dnevne sobe staklena vrata su se otvarala na balkon, i kad bi se razmaknuli tamni svileni zastori pruţao se pogled na ţivahan promet Kaluţskih vrata - na automobilske farove, crvene i zelene semafore, crvene ţmigavce - sve pod snijegom koji je padao i padao. U sobi je bilo previše namještaja da bi osam parova moglo plesati istovremeno, pa su plesali na smjenu. Upadljivo razliĉit od ţivahnih lica djevojaka i revnog izraza poruĉnika MVD-a bio je smiješak Lanskoga koji je izgledao kao da se ispriĉava, kao 358 da ţeli da mu se oprosti zbog toga što se bavi ovako površnom zabavom. Mladi referent s Lenjinskim ordenom plesao je s Dine-rom dok mu ona napokon, iskoristivši njegovu zbunjenost, nije naredila da potraţi drugu plesaĉicu. Tokom ĉitave veĉeri, tanušna djevojka ugodna lica, jedna od Klarinih kolegica, nije skidala oĉiju s mladog sluţbenika Vrhovnog sovjeta. On se obiĉno klonio obiĉne omladine; meĊutim, umorno polaskan njenom paţnjom odluĉio je da nagradi tu mršavicu plesom. Poĉeo je svirati tustep. A poslije njega su svi stali zahtijevati pauzu. Jedna od djevojaka Baškirki poĉela je raznositi sladoled. Mladi referent odveo je svoju partnericu do prozora kraj balkona gdje su u kutu bila dva naslonjaĉa, donio joj je sladoled i pohvalio je da dobro pleše.

Ona se nasmiješila i kao da je ţeljela nešto reći. Primijetio je njen nervozni vrat i priliĉno ravne grudi pod tankom bluzom i, iskoristivši ĉinjenicu što su ih zastori djelomiĉno sakrivali, blagonaklono joj je dodirnuo ruku koja je poĉivala na koljenu. Djevojka je poĉela uzbuĊeno govoriti: "Vitalij Jevgenjeviĉ, kakva sreća što sam vas ovdje našla! Molim vas nemojte se ljutiti na mene što se usuĊujem govoriti o poslovima kad niste u sluţbi, ali vas je nemoguće uhvatiti u Vrhovnom sovjetu." (Vitalij je odmaknuo ruku s djevojĉine.) "Već pola godine logorska karakteristika mog oca i moja molba za pomilovanje leţe u vašem sekretarijatu. Otac je paraliziran." (Referent se povukao kao da se brani u svoj naslonjaĉ i ţliĉicom iskopao malu kuglicu sladoleda. Djevojka je već zaboravila na svoj sladoled i nespretno je rukom zahvatila ţliĉicu; ţliĉica je odskoĉila, uprljala joj haljinu, pala na pod kraj balkonskih vrata i ostala tamo leţati.) "On se više uopće ne moţe sluţiti desnom stranom! Još jedna kap - i gotov je! Već je osuĊen na smrt; zašto ga sad drţite u zatvoru?" Usne mladog sluţbenika iskrivile su se u neugodnoj grimasi. "Znate, vrlo je... netaktiĉno od vas što ovdje sa mnom o tome razgovarate. Naš uredski telefonski broj nije tajna, telefonirajte mi i ja ću vam zakazati sastanak. Uz put, po kojem je ĉlanu vaš otac osuĊen - po pedeset i osmom?" "Oh, ne, ne, nije!" uzvikne djevojka s olakšanjem. "Zar mislite da bih vas se usudila moliti da je on politiĉki? On je obuhvaćen zakonom od sedmog kolovoza!" "U sluĉaju osuda od sedmog kolovoza takoĊer su odbaĉene molbe za pomilovanje." "Ali to je uţasno! On će umrijeti u logoru! ĉemu drţati u zatvoru ĉovjeka koji je osuĊen na smrt?" Mladi ĉinovnik zurio je u djevojku raširenih oĉiju. "Ako tako rezoniramo, što onda preostaje od zakonodavstva?" On se ironiĉno nasmiješi. "Napokon, njega je sud osudio. Zar to ne razumijete? I što to uopće znaĉi "umrijeti u logoru"? Netko mora umrijeti i u logoru. Kad doĊe vrijeme umiranju, zar je vaţno gdje se umire?" On ljutito ustane i ode.

Njegove su rijeĉi odzvanjale onim uvjerenjem i jednostavnošću, koja ĉak i najspretnijem govorniku ne daje mogućnosti da odgovori. 359 ! i Netaktiĉna djevojka šutke je pošla preko dnevne sobe u blagovaonicu, gdje su već bili posluţeni kolaĉi i ĉaj i, tako da je Klara nije primijetila, obukla kaput u predvorju i otišla. Klara je prĉkala oko televizora tako da je slika postala još gora. (Ţenka je nestao u kupaonici.) Pošto je ona mršava, zabrinuta djevojka prošla kraj njih, Galahov, Inokentij i Dotnara prešli su u dnevnu sobu. Lanski im je došao u susret. Mi posebno volimo one ljude koji nas znadu cijeniti. Lanski je s razumijevanjem ocijenio ono što je Galahov dosad napisao, i oĉekivao je od njega još više - i stoga je s to većim zadovoljstvom Galahov suraĊivao s Lanskim i pomagao njegovoj karijeri. Aleksej je sad bio u onom veselom raspoloţenju u kojem na zabavi ĉovjek moţe reći ĉak i nešto pomalo drsko, a da ne ostavi loš dojam. "Nikolaj Arkadeviĉ!" usklikne on razvedrivši se. "Priznajte da u dubini duše uopće niste pisac. Znate li što ste vi zapravo?" (To je zvuĉalo kao ponavljanje Inokentijeva pitanja, i Galahov je bio malo u neprilici.) "Vi ste vojnik!" "Vojnik, naravno!" I Galahov se nasmije muţevnim smiješkom. Malo je zaţmirio kao da gleda nekamo daleko. Ĉak i najveći dani njegove literarne karijere nisu njegovo srce ispunili takvim osjećajem ponosa, a iznad svega takvim osjećajem ĉistoće, kao što ga je doţivio onoga dana kad ga je neki ludi zanos natjerao da se probije do štaba jednog gotovo opkoljenog bataljona. Tu je doţivio artiljerijsku vatru, a poslije je, kasno u noći, u skloništu koje se treslo od bombardiranja, jeo iz jednog lonca s ĉetvoricom ĉlanova štaba bataljona, i osjećao da je na ravnoj nozi s tim okorjelim ratnicima.

"Onda mi dopustite da vam predstavim mog ratnog druga s fronta, kapetana Šĉagova." šĉagov je stao uspravno, ni ne trudeći se da zauzme pozu poštovanja. Njegov veliki ravni nos i široko lice davali su mu veoma otvoren izgled. Naprotiv, slavni pisac, kad je vidio odlikovanja, medalje i dva znaka za rane u borbi, oduševljeno mu je i ĉvrsto stegao ruku. "Major Galahov", nasmiješi se on. "Gdje ste se vi borili? Hajde, sjednite i priĉajte." Sjeli su na divan, stisnuvši Inokentija i Dotty. Htjeli su da i Lanski sjedne k njima, ali on je napravio tajnovitu kretnju rukom i išĉezao. Jasno da susret veterana iz prvih redova nije mogao proći bez pića. šĉagov objasni da se sprijateljio s Lanskim jednog potpuno ludog dana u Poljskoj, petog rujna 1944, kad su ruske snage u naletu prodrle sve do Nareva i prešle ga tako reći na balvanima; znali su da prvog dana ide lako, ali da će ih skupo stajati ako ĉekaju. Drsko su se probili kroz Nijemce, otvarajući koridor širok manje od kilometra; našto su Nijemci poţurili da im presijeku put s tri stotine tenkova sa sjevera i dvije stotine s juga. Tek što su poĉele ratne priĉe, šĉagov je odbacio jezik kojim se sluţio svakog dana na sveuĉilištu, a Galahov uobiĉajeni govor 360 redakcija, sastanaka i napose, uzvišeni posebni jezik kojim se pišu knjige. Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemoguće tako izlizanim i opreznim medijem prikazati soĉnu i zadimljenu stvarnost fronta. Poslije nekoliko rijeĉi strahovito su im poĉele nedostajati psovke, ali to je ovdje, na ţalost, bilo nezamislivo. Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske ĉaše i nedovršenom bocom konjaka. Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natoĉio im piće. "U zdravlje vojniĉkog prijateljstva!" objavi Galahov ţmirkajući. Ispili su nadušak. "Ovdje ima još!" Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao. Natoĉio je ostatak. "Za one koji se nisu vratili!" podigne Šĉagov ĉašu.

Ispili su. Lanski se krišom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana. Novo pijanstvo pomiješalo se sa starim. Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u dogaĊajima: pripovijedao je kako je tog nezaboravnog dana, kao novopeĉeni ratni dopisnik, koji je tek prije dva mjeseca završio fakultet, došao na front po prvi put; kako se povezao kamionom (kamionom koji je vozio antitenkovske mine Šĉagovu), kako su se probili pod njemaĉkom topovskom vatrom od Dlugosedla do Kabata kroz koridor tako uzak da su "sjeverni" Nijemci bacali topovske granate na poloţaje "juţnih" Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski general koji se vraćao na front poslije dopusta zaletio dţipom ravno u Nijemce, te ga više nikad nisu vidjeli. Inokentij, koji je slušao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od smrti. Lanski je sad već bio uzbuĊen i bez oklijevanja odgovori da u takvim oĉajniĉkim trenucima smrt nije strašna, da ĉovjek na nju zaboravlja. Šĉagov je podigao obrvu i iznio svoje mišljenje: "Ne bojiš se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne bojiš niĉega, a kasnije je upoznaš i - bojiš se svega. Ali utjeha je u tome što smrt kao da te se zapravo ne tiĉe: ti postojiš, a smrt ne; kad smrt doĊe, tebe više nema." Netko je stavio ploĉu "Vrati se k meni, malena". Galahovu su sjećanja Šĉagova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije sudjelovao u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo, Kabat i Novo Mjasto, a drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga, već "strateški" dopisnik. On bitke nije promatrao s taĉke gledišta nekog trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu, već šire, uzimajući u obzir, kao general ili maršal, njihovu stratešku funkciju. Galahov je prekinuo razgovor. "Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni graĊani, a vraćamo se ĉeliĉnih srdaca... Aleksej, jesu li i kod vas pjevali "Pjesmu ratnih dopisnika"?" 361 "Naravno da jesu!" reĉe Lanski i poĉne pjevuckati ispod glasa.

"Nera, Nera!" pozove Galahov. "DoĊi i pomogni nam. Pjevat ćemo "Pjesmu ratnih dopisnika"." Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi opuštenosti na njegovom tamnoputom licu. Dinera im pritrĉi. "Naravno!" reĉe ona, ponosno zabacivši glavu, "i ja sam veteran s fronta!" Iskljuĉili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknaĊujući iskrenošću nedostatak muzikalnosti: Od Moskve do Bresta, nema nigdje mjesta gdje na prašnom frontu nismo bili; s notesom i Leicom, sa strojnicom-majkom led i vatru mi smo iskusili! Svi su se okupili da slušaju. Omladina je sa znatiţeljom promatrala slavnog ĉovjeka, koga se nije moglo vidjeti svakoga dana. Promukla nam grla votka je satrla teško je na suši grlu ţednom; ako tko što kaţe, nek kuša po našem vojevati barem samo jednom. Tek što su poĉeli pjevati šĉagov se, premda je i dalje zadrţao smiješak na usnama, iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjećaj krivnje zbog njegovog neumjesnog oduševljenja, osjećaj krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje - koji su tamo ĉetrdeset prve gutali valove Dnjepra, koji su ĉetrdeset druge grizli borove iglice u šumama Novgoroda. Aleksej Lanski bio je ugodan momak, a Galahov vrlo uvaţeni pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji su sad pretvorili u svetinju, ĉak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se uvlaĉili u najvrući pakao - a takvi nisu bili u većini - toliko su se razlikovali od vojniĉke mase na frontu, koliko se grof koji ore zemlju razlikuje od roĊenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojniĉke propise i nareĊenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spašavanje vlastitog ţivota, bijeg s podruĉja bitke. Odatle provalija izmeĊu psihologije obiĉnog vojnika iz prvih redova, kojega su noge urasle u zemlju na isturenom poloţaju, koji nema kamo da se sakrije i koji će moţda i poginuti na ratištu, i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao vratiti u svoj moskovski stan. Gdje smo biti znali tenk nam nisu dali

novinar kad gine - nije vaţno; s pištoljem u ruci i na grdnoj muci u gradove smo prvi ulazili snaţno! 362 To, "u gradove smo prvi ulazili", odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim dopisnicima koji su se, pošto su krivo proĉitali svoj poloţaj na topografskoj karti, dovezli dobrom cestom - budući da se emkom i tako nije moglo voziti po lošoj - ravno u neki grad u niĉijoj zemlji i, kao opareni, opet odjurili natrag. Zamišljeno se poigravajući prstima svoje ţene, Inokentij je slušao; i on je imao svoje mišljenje o tome što ta pjesma znaĉi. Nije imao ratnog iskustva, ali znao je kakav je poloţaj naših ratnih dopisnika. Naš dopisnik uopće nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali - reporter ĉiji je ţivot navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakašnjava s izvještajima o senzacionalnim dogaĊajima. Našeg dopisnika, ĉim bi pokazao svoju novinarsku propusnicu, primali bi kao vaţnog dostojanstvenika, od kojega valja sakriti nedostatke svog "gospodarstva" i pokazati svoje zasluge. Kamo god bi pošao primali su ga gotovo kao da ima pravo da izdaje nareĊenja. A uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i taĉnosti kojom je dostavljao svoje izvještaje, već o pravom pristupu stvari, o pravilnoj taĉci gledišta. S pravilnom filozofijom dopisnik se nije oĉigledno morao probijati do tog i tog mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju dogaĊaja mogao je formulirati jednako dobro i u pozadini. Pošto je nekako uspjela podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izišla iz polumraĉne sobe i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio kako je draţesna - da, imala je zgodno tijelo, i općenito mu se zaista sviĊala. Nasmiješio se, gledajući je svojim jasnim oĉima dok je pjevao posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad pridruţila polovica društva:

Za novine pijmo pobjedu zalijmo doţivjet je nećemo, moj druţe; ako to tko ĉuje, i tko zapisuje s tobom će nas spomenuti, druţe. Tek što su odjeknule posljednje rijeĉi, kad se negdje u blizini zaĉulo šištanje i ĉitav je stan utonuo u mrak. "Eksplozija", povikao je neki glas i mladeţ se stala valjati od smijeha. Kad se smijeh malo stišao, netko se u mraku našalio: "Mika! Sto to radiš? To nije Ljusja, to sam ja!" Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne trudeći se uopće da nešto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio šibicu, ugasio je ili odbacio na pod dok je još gorjela. Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Baškirka obavijestila domaćicu: "Na stepeništu gori svjetlo!" "Gdje je Ţenka? Ţenka! DoĊi da popraviš svjetlo!" "Ţenka ne moţe popraviti svjetlo", odgovori netko uvjerenim, mraĉnim glasom. "Treba pozvati elektriĉara!" naredi tuţioĉeva ţena iz blagovaonice. "Klaroĉka, zovi centralu!" "Neka Klara ostane ovdje! što će nam elektriĉar? Ona to moţe i sama popraviti." 363 "Kakve to gluposti govorite, vi mladi ljudi?" strogo zapita tuţioĉeva ţena negdje iz tame, "Ţelite li da moju kćer ubije struja? Molim, ako netko ţeli popraviti - neka izvoli. Inaĉe ćemo telefonirati." Nastala je neugodna šutnja. Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili moţda kod osiguraĉa u stropu. Ali nitko od prisutnih, od tih korisnih ĉlanova društva, tih potomaka dvadesetog stoljeća nije priskoĉio u pomoć. Ni diplomat, ni pisac, ni knjiţevni kritiĉar, ni mladi ĉinovnik vaţne drţavne ustanove, ni glumac, graniĉar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u ĉizmama, kojega se nazoĉnost nekima uĉinila suvišnom: "Dopustite, ja ću. Klara Petrovna, molim vas, iskopĉajte televizor."

šĉagov je pošao u predsoblje; djevojke Baškirke, trudeći se da potisnu hihot, svijetlile su mu ostatkom stearinke. Kućedoma-ćica je danas pohvalila djevojke i obećala im deset rubalja više nego što su se dogovorile. One su bile veoma zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su se da će do idućeg proljeća prištedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine - pa da naĊu muţa u gradu, tako da se ne moraju vraćati kući. Kad se svjetlo opet upalilo, Klara više nije bila meĊu gostima. Iskoristivši tamu, Lanski ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao vidjeti; tu su stajali iza ormara. Lanski ju je već nagovorio da pristane na doĉek Nove godine u restoranu "Aurora". Bio je oĉaran što će ta porugljiva, nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom ţenom i kritiĉnim prijateljem, koji mu neće dopustiti da sustane ili pogriješi. Sagnuo se i ljubio joj ruke i izvezene krajeve dugih rukava. Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i gušila se od navale osjećaja. Nije bila njena krivnja što onaj drugi muškarac i ovaj nisu bili jedna osoba, već dva razliĉita ĉovjeka. Nije bila njena krivnja što je došlo vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po neumoljivim zakonima prirode, bilo suĊeno da poput rujanske jabuke padne u ruke onoga, koji za njom posegne. 364 60 DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA Sam na svom gornjem leţaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao poput nebeskog svoda, zakopavši lice u topli jastuk i zamišljajući da su to Klarine grudi, Rostislavje gorio od sreće. Prošlo je pola dana od onog poljupca koji ga je toliko uzbudio, a još uvijek nije ţelio da okalja svoje sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim rijeĉima. "Napokon, vi me ne biste mogli toliko ĉekati!" rekao joj je.

A ona je odgovorila: "Zašto ne? Mogla bih ..." "Evo, ti opet izbjegavaš poštenu mušku raspravu, licem u lice!" zazvuĉi zvonki mladi glas gotovo taĉno iznad njega. "Kao obiĉno, opet se radije nabacuješ ptiĉjim rijeĉima!" "A ti kao obiĉno baš ništa ne govoriš - nego se izraţavaš u zagonetkama! Pitija! Mavrinska pitija! Zašto ti misliš da ja gorim od ţelje da s tobom raspravljam? Moţda je to meni jednako dosadno kao pokušavati nekom starom seljaku utuviti u glavu da sunce ne obilazi oko zemlje. On to nikad neće nauĉiti, ma koliko dugo ţivio." "Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo brzo zatvorili. Ali ovdje upoznaješ prave diskutante! A ti odbijaš tu priliku? Je li tako?" Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vjeĉnim razmiricama; ni jedan ni drugi nisu htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz, te su još uvijek sjedili na opustjelom mjestu, gdje se slavio roĊendan. Adamson se već davno vratio svom Monte Christu. Prjanĉikov je otrĉao da prelista prošlogodišnji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio. Nerţin je, otpra-tivši Kondrašev-Ivanova, otišao da posjeti podvornika Spiridona. Potapov, dokraja ispunjajući svoje duţnosti kućedomaćice, oprao je suĊe, stavio noćne ormariće na mjesto, i sad je leţao na krevetu s jastukom preko lica da se zaštiti od buke i svjetla. Mnogi su u sobi spavali, drugi su tiho ĉitali ili pripovijedali, i već je nastupio onaj sat kad su se ljudi poĉeli pitati nije li deţurni moţda zaboravio iskljuĉiti bijelu ţarulju i ukljuĉiti modru, noćnu. A 365 Sologdin i Rubin još uvijek su sjedili na praznom leţaju Prjan-ĉikova. Sologdin tiho reĉe: "Kaţem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput dvoboja. Zajedniĉki izaberemo posrednika - mogli bismo ĉak odmah pozvati Gleba. Uzmemo komad papira i povuĉemo po sredini crtu. Gore napišemo predmet rasprave. Zatim svatko iznese na svojoj polovici stranice svoje poglede na taj predmet, što moţe jasnije i jezgrovitije. Vrijeme za pisanje je neograniĉeno, da se ne bi potkrale sluĉajne greške."

"Praviš budalu iz mene", prigovori Rubin pospano, opuštenih naboranih kapaka. Iznad brade, lice mu je izraţavalo beskonaĉan umor. "što misliš, da ćemo raspravljati do jutra?" "Naprotiv!" usklikne Sologdin veselo, blistavih oĉiju. "U tome i jest ljepota prave rasprave izmeĊu dva muškarca! Mlaćenje prazne slame rijeĉima moţe trajati tjednima. Ali rasprava na papiru je nešto, što katkad završava za deset minuta: smjesta postaje oĉigledno da protivnici ili govore o posve razliĉitim stvarima, ili da se zapravo slaţu. Ukoliko se utvrdi da uopće ima smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjeniĉno ispisivati svoje argumente svaki na svojoj polovici strane. Baš kao u dvoboju: udarac! - odgovor! - ubod! - ubod! Nema mogućnosti da se izmiĉe, da se nijeĉe ono što se maloĉas reklo, da se mijenjaju rijeĉi - i zato, poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i poraz drugoga postaju oĉigledni." "Ne postavlja se vremenska granica?" "Za obranu istine? Ne!" "I zaista se nećemo potući zbog toga?" Sologdinovo zaţareno lice se smraĉi. "Znao sam da će tako biti. Ti mene prvi napadaš ..." "Po mom mišljenju, ti si prvi! ..." "... prišivaš mi svakojaka imena, a imaš poveliku zalihu: Mraĉnjak! Natraţnjak! ..." (izbjegavao je neshvatljivu stranu rijeĉ "reakcioner"), "sluţbeni ulizica..." (izbjegavajući naziv "profesionalni lakej"), "branitelj popova! Znaš više pogrdnih rijeĉi nego nauĉnih pojmova. Ali kad god ja predlaţem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoloţen, suviše si umoran!" Sologdin je osjećao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uveĉe, u vrijeme koje je po njegovom dnevnom redu bilo odreĊeno za zabavu. Osim toga, ovaj je dan za njega umnogome bio dan uspjeha. A Rubin je zaista bio umoran. Oĉekivao ga je nov, teţak i ne posebno

simpatiĉan posao. Sutra ujutro morao se sam, bez iĉije pomoći, dati na stvaranje ĉitavog jednog novog podruĉja nauke, i morao je ĉuvati snagu. Valjalo je napisati i pisma. Ĉekali su ga mongolsko-finski, španjolsko-arapski i ostali rjeĉnici. Ĉekali su ga i Ĉapek, Hemingway i Sinclair. Osim toga, što zbog onog šaljivog procesa, što zbog sitniĉavog zabadanja njegovih susjeda, što zbog proslave roĊendana nije ĉitavo veĉe bio u stanju završiti jedan vrlo vaţan posao općedrţavnog karaktera. Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi dopustiti da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik progresivne ideologije u šaraški. 366 "Ali o ĉemu bismo mogli raspravljati?" upita Rubin raširivši ruke. "MeĊu nama je već sve reĉeno." "O ĉemu? Prepuštam izbor tebi!" odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da svom protivniku prepušta izbor oruţja i terena za dvoboj. "U redu, odabirem: ni o ĉemu!" "To nije u skladu s pravilima!" Rubin je razdraţeno cupkao crnu bradu. "U skladu s kakvim pravilima? Koja su to pravila? Kakva je ovo uopće inkvizicija? Shvati već jednom: da bi se korisno raspravljalo mora se negdje naći zajedniĉki jezik, mora postojati barem neka suglasnost u osnovnim crtama ..." "Dakle, tako! Na to si ti navikao! Moţeš braniti svoj stav samo protiv istomišljenika! Ne znaš raspravljati kao muškarac." "A kako ti raspravljaš sa mnom? Napokon, ma gdje poĉeli, što god iskopali... Na primjer, misliš li ti da su dvoboji još uvijek najbolji naĉin da se iskupe uvrede?" "Pokušaj dokazati protivno!" odgovori Sologdin blistajući od zadovoljstva. "Tko bi klevetao drugoga, kad bi još uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio gnjaviti slabije?" "I opet ti sa svojim smiješnim vitezovima! Tebi je uopće mrak srednjega vijeka, glupo, naduveno viteštvo, kriţarski ratovi - to je tebi tako reći vrhunska taĉka iz povijesti!" "Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!" potvrdi Sologdin, uspravivši se. "Veliĉanstveni trijumf duha nad

tijelom! Nezadrţiva teţnja s maĉem u ruci prema posvećenim ciljevima!" "A karavane opljaĉkanog blaga? Ti nisi ništa drugo nego konkvistador, je li ti to jasno?" "Ti mi laskaš!" odgovori Sologdin samozadovoljno. "Laskam ti? Pa to je uţas! Uţas!" I Rubin, da bi prikazao taj uţas, zarine prste obje ruke u prorijeĊenu kosu na tjemenu. "Ti si - dosadni hidalgo!" "A ti si biblijski fanatik! Drugim rijeĉima, opsjednut!" uzvrati mu Sologdin. "Eto, i sam vidiš: o ĉemu mi moţemo raspravljati? O odlikama slavenske duše prema Homjakovu? 0 restauraciji ikona?" "U redu", sloţi se Sologdin. "Već je kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali hajde da provjerimo proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu. Predloţit ću ti nekoliko, pa moţeš odabrati, ţeliš li raspravljati o neĉemu s podruĉja knjiţevnosti? To je tvoje podruĉje, a ne moje." "Na primjer?" "Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?" "Pa o tome ima već na desetke kritiĉkih eseja ..." "Ti ne vrijede ni prebite pare! Ĉitao sam ih. Stavrogin! Svidri-gajlov! Kirilov! Moţe li ih ĉovjek doista shvatiti? Oni su sloţeni i neshvatljivi, kao što su samo ljudi u ţivotu! U ţivotu rijetko moţemo ĉovjeka upoznati od poĉetka, a dokraja - nikad! Uvijek iskrsne nešto nepredviĊeno. Zato je Dostojevski tako velik! A knjiţevni teoretiĉari zamišljaju, da nam mogu potpuno osvijetliti ljudsko biće. Smiješno!" 367 Ali primijetivši da se Rubin sprema da ode - jer došao je trenutak kad se moglo povući, a da se ne pretrpi sramotu - Sologdin reĉe brzo: "U redu! Predlaţem nešto s podruĉja ćudo-rednosti: znaĉenje ponosa u ţivotu ĉovjeka." Rubin slegne ramenima i reĉe s dosadom u glasu: "Zar smo opet gimnazijalci?" Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao ĉasno povući.

"Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet..." reĉe Sologdin uhvativši ga za rame. "Ma hajde", odmakne se Rubin, premda ne ljutito. "Nemam ja vremena za natezanje. Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Pećinski ĉovjek! U tvojoj glavi sve stoji naopaĉke! Ti si jedini ĉovjek na ĉitavoj planeti koji ne priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potjeĉe od njih!" Sologdin odbaci tu optuţbu odmahnuvši ruţiĉastim dlanom. "Ja da ih ne prihvaćam? Ja ih sad prihvaćam." "što? Ti prihvaćaš dijalektiku?" Rubin naškubi debele mesnate usne i tepajući reĉe: "Piliću! DoĊi ovamo da te poljubim! Ti prihvaćaš dijalektiku?" "Ne samo da sam je prihvatio - nego sam o njoj i razmišljao! Razmišljao sam o njoj svakog jutra ĉitava dva mjeseca. A ti nisi!" "Ti si razmišljao? Zlato moje! Ti si sjajan!" Rubin je dalje škubio usne. "A moţda si - jedva se usuĊujem upitati - moţda si ĉak prihvatio i kriterije gnoseologije?" Sologdin se namršti. "Vještina da se izvedene zakljuĉke primijeni na djelu? Pa to i jest stvarno znanje." "Ah, ti si dakle stihijski materijalist!" reĉe Rubin. "To je pomalo primitivno. Ali o ĉemu onda imamo raspravljati?" "Kako to nusliš?" pobuni se Sologdin. "Opet ni o ĉemu? Ako nemamo zajedniĉku osnovicu - nemamo o ĉemu raspravljati, ako imamo zajedniĉku osnovicu - nemamo o ĉemu raspravljati! Nema ništa, sad izvoli raspravljati." "Kakva je to obaveza? O ĉemu ćemo raspravljati?" Sologdin je takoĊer ustao i energiĉno je mahao rukama. "Slušaj! Prihvaćam bitku pod najnepovoljni]im uvjetima za mene. Pobijedit ću te oruţjem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat ćemo o postavci da ti sam ne razumiješ ta tri velika zakona! Nauĉio si ih napamet, poput papige, a nikad nisi razmišljao o njihovoj suštini. Mogu te na njima uloviti kad god zaţelim!" "Dobro, u redu, ulovi me!" Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na sebe, ali opet se dao uhvatiti u raspravu. "Molim", reĉe Sologdin sjedajući. "Izvoli sjesti." Rubin je i dalje stajao, još uvijek u nadi da će otići.

"Dakle, poĉnimo s neĉim jednostavnim", reĉe Sologdin zadovoljno. "Pokazuju li nam zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?" "Smjer?" "Da! Kamo nas taj razvoj vodi", reĉe on. "Taj ... proces." "Dakako." "A u ĉemu ti to zapravo vidiš? Taĉno u ĉemu?" upita Sologdin hladno. 368 "Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje." Sad je i Rubin sjeo. Poĉeli su govoriti tiše i ozbiljnije. "Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?" "Pa prvi ne, naravno. Drugi? Moţda, treći." "Hm. Treći? A kako ga moţemo definirati?" "što definirati?" "Smjer kretanja, naravno." Rubin se namršti. "Slušaj, ĉemu zapravo sav ovaj skolasti- cizam?" "Ti to nazivaš skolasticizmom? Nemaš pojma o taĉnim nau- kama. Ako nam zakon ne daje brojĉane odnose, a uz to ne znamo u kojem se smjeru kreće razvoj, ne znamo zapravo ništa. U redu. Poĉnimo s drugog kraja. Ti ĉesto i rado ponavljaš: "negacija negacije". Što po tvom shvaćanju te rijeĉi znaĉe? Na primjer, moţeš li mi reći da li se negacija negacije uvijek pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?" Rubin je malo razmišljao. Pitanje je bilo neoĉekivano. Obiĉno nije bilo izraţeno na ovaj naĉin. Ali, kao obiĉno u raspravi, prikrio je svoje oklijevanje i poţurio je da odgovori: "U osnovi, da. Većim dijelom." "Eto!" zaurla Sologdin zadovoljno. "Imaš ĉitavi ţargon - "u osnovi", "većim dijelom"! Znaš tako izmiješati stvari da više ne znaš gdje je poĉetak, a gdje kraj. Ako netko kaţe "negacija negacije" odmah ti se u duhu pojavi zrno, stabljika koja iz njega niĉe, i deset novih zrna na stabljici. Dosadno! Već mi

se smuĉilo od toga!" Kao da je vitlao sabljom, zasijecajući u gomilu Saracena. "Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi? Kad je neizbjeţna, a kad je nemoguća?" Rubinovom umoru više nije bilo ni traga. Usredotoĉio je svoje zalutale misli na ovu raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a ipak je bila vaţna. "Kakvo je praktiĉno znaĉenje pitanja "kad do nje dolazi?" i "kad ne dolazi?"" "Hajde, hajde! Kakvo je praktiĉno znaĉenje jednog od tri osnovna zakona, iz kojih se sve izvodi? Kako se s tobom uopće moţe razgovarati?" "Ti okrećeš stvari naglavce!" pobuni se Rubin. "Fraze! Opet fraze! To jest, prazne rijeĉi..." "Naglavce!" inzistirao je Rubin. "Mi bismo drţali da je neoprostivo izvesti analizu konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I stoga ne moramo ni znati "kad do nje dolazi" i "kad ne dolazi"." "Dobro, reći ću ti! Ali ti ćeš odmah ustvrditi da si to cijelo vrijeme znao, da se to samo po sebi razumije, da je to oĉigledno ... Dakle, slušaj: ako je moguće povratiti prijašnju kakvoću stvari kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer, ako je matica ĉvrsto uvijena i treba je odviti, ti ćeš je odviti. To je obratan proces, prelaz koliĉine u kakvoću, a nikako negacija negacije! Ako, meĊutim, izmjenom smjera kretanja nije moguće ponovno izazvati raniju kakvoću, vratiti se u prijašnje stanje, tada razvoj moie nastupiti putem negacije, ali samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inaĉe, nepovratne će promjene 24 U prvom krugu 369 biti negacija samo u onim sluĉajevima, u kojima su moguće negacije samih tih negacija!" "Intelektualna akrobatika", promrmlja Rubin. "Stari trikovi iz logike ..."

"Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvariš lozu dok je uvijaš, ne moţeš je više vratiti u prijašnje stanje kad je odviješ. To stanje moţeš povratiti samo ako baciš maticu u kotao vrelog ĉelika, protjeraš kroz kalup, dobiješ šesterostrani štapić, istokariš ga i, napokon, napraviš novu maticu." "Slušaj, Dmitrij", prekine ga Rubin umirujućim glasom, "ne moţeš ozbiljno razlagati dijalektiku na osnovu matice." "Zašto ne? Zašto bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne moţe se sastaviti bez matica. Dakle vidiš, svaki stupanj za sebe ne moţe se više izmijeniti. On negira prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario, nova matica je negdcija negacije. Jednostavno?" I on isturi svoju kozju bradicu. "Ĉekaj malo!" reĉe Rubin. "U ĉemu si me pobio? Ono što si upravo rekao dokazuje da treći zakon zaista daje smjer razvoja." Metnuvši ruku na srce, Sologdin se nakloni. "Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teško da bi mi bilo toliko stalo do ĉasti da s tobom razgovaram! Da, treći zakon zaista daje smjer! Ali ĉovjek se mora nauĉiti sluţiti onim što neki zakon pruţa! Umiješ li ti to? Jesi li u stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto oboţavati? Sam si izveo zakljuĉak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: ĉini li to uvijek? U prirodi, u organskom svijetu, uvijek: roĊenje, rast, smrt. Ali što je s neţivim svijetom? Ne uvijek, daleko od toga." "Ali nas prvenstveno zanima društvo." "Tko je to "mi"? Društvo nije moj predmet. Ja sam inţenjer. Društvo? Jedino društvo koje ja priznajem, je društvo prekrasnih dama." On šaljivo pogladi brk i nasmije se. "Pa", izjavi Rubin zamišljeno, "moţda u tome svemu ima neko racionalno jezgro. Ali u cjelini, sve miriše po praznim, napuhanim rijeĉima. Dijalektika se time nimalo ne obogaćuje." "Prazne, napuhane rijeĉi su ono što ti govoriš!" reĉe Sologdin planuvši iznova, prekidajući ga pokretom ruke. "Ako sve izvodiš iz ova tri zakona ..." "Ali već sam ti rekao - mi to ne ĉinimo."

"Ne?" upita Sologdin zaĉuĊeno. "Ne!" "Pa onda - od kakve su koristi ti zakoni?" "Slušaj", poĉne Rubin Sologdinu dokazivati naglašeno, kao da deklamira. "Što si ti, komad drva ili ljudsko biće? Mi o svim pitanjima odluĉujemo na bazi konkretne analize materijala, razumiješ li? Ĉitava ekonomska doktrina izvodi se iz izvještaja o proizvodnji. Rješenje svakog društvenog problema zasniva se na analizi klasne situacije." "Pa što će vam onda ta tri zakona?" bjesnio je Sologdin zaboravivši na tišinu u sobi. "Hoćeš reći da vam nisu potrebni?" "O, da, veoma su nam potrebni", reĉe Rubin brzo. "A zašto? Ako se iz njih ništa ne moţe izvesti? Ako se iz njih ne moţe utvrditi ĉak ni smjer razvoja, ako su to samo praz- 370 ne rijeĉi? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga "negacija negacije", onda kog će nam vraga?" Potapov je uzalud pokušavao prigušiti sve veću buku jastukom. Napokon je bijesno zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu. "Slušajte, prijatelji, ako već nećete spavati, onda bar poštujte san drugih, ako već..." I znaĉajno je pokazao prstom na Rusku, koji je leţao poprijeko na gornjem leţaju. "Ako već ne moţete naći neko bolje mjesto." Razumne ljude ponukalo bi na šutnju ljutito upozorenje Po-tapova, koji je volio red, i tišina koja se spustila na polukruţnu sobu, a koju su Rubin i Sologdin sad posebno osjetili, te nazoĉnost doušnika (premda Rubin, naravno, nije imao nikakva razloga da glasno ne izvikuje svoja uvjerenja). Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga rasprava, koja im zacijelo nije bila prva, tek je zapoĉela. Shvatili su da moraju izići iz sobe, budući da nisu bili u stanju ni govoriti tiše, ni prekinuti razgovor. Izišli su nabacujući se putem rijeĉima sve dok se vrata od hodnika nisu za njima zatvorila. Gotovo istog trenutka kad su izišli, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo noćno.

Ruska Doronin, koji je paţljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome, posljednji ĉovjek na svijetu koji bi sakupljao "materijal" s namjerom da ih prokaţe. On je ĉuo Potapovljevo neizreĉeno upozorenje i shvatio ga, premda nije vidio Potapovljev prst uperen na sebe - i osjetio je onu nepodnošljivu bol, koja nas obuzme kad nas optuţuje netko ĉije mišljenje poštujemo. Kad je zapoĉeo svoju dvostruku igru s oficirom sluţbe sigurnosti, sve je unaprijed predvidio; zavarao je šikina; bio je na najboljem putu da razotkrije doušnike, koji će primiti po 147 ru-balja - ali bio je nemoćan protiv sumnji svojih prijatelja! Njegov usamljeniĉki plan, upravo zato što je bio tako neobiĉan i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu. Zaprepastilo ga je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno širokogrudni da ga shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica. I, kao što se dogaĊa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda jedan ĉovjek koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen. A kad je taj ĉovjek, osim toga, ţena...! Klara! ... Ona će razumjeti! Sutra će joj ispriĉati o svom opasnom pothvatu, i ona će ga razumjeti. Bez nade da će zaspati, zapravo bez ikakve ţelje da zaspi, prevrtao se na svom grozniĉavom krevetu, sjećajući se Klarinog ispitivaĉkog pogleda i kujući još s većim samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave ţice uz obronak na cestu, a odatle autobusom ravno u središte grada. Dalje će mu pomoći Klara. Teţe je naći jednog ĉovjeka meĊu sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u ĉitavoj pustoj pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjeći... 371 61 ODLAZAK U NAROD Nerţinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroćudno su nazivali "odlazak u narod". Po njihovom mišljenju Nerţin je traţio istu onu veliku, puĉku istinu koju su prije njegova vremena uzalud traţili Gogolj,

Njekrasov, Hercen, slavenofili, narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i naposljetku Va- sisualije Lohankin. Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami traţe tu grubu, puĉku istinu, jer su posjedovali ĉistu, apsolutnu istinu. Rubin je vrlo dobro znao da je pojam "naroda" izmišljen, da je nedopustivo uopćavanje; da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se ĉak i klase vremenom mijenjaju. Traţiti najuzvišenije shvaćanje ţivota u seljaĉkoj klasi bilo je nisko i besplodno, zato što je samo proletarijat dokraja dosljedan i revolucionaran, što njemu pripada budućnost. Jedino u kolektivizmu i nesebiĉnosti proletarijata moţe se naći najuzvišenija shvaćanja ţivota. Sologdin je isto tako dobro znao da je "narod" općeniti naziv za skupinu ljudi vrlo nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijećeni naĉin svakodnevicom. To mnoštvo ne ĉini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo jedinstvene liĉnosti, blistave i odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda po mraĉnom nebt^ postojanja, nose u sebi najuzvišenije razumijevanje. Obojica su bili uvjereni da će Nerţin prerasti taj interes, da će postati zreliji i poĉeti stvari promatrati s druge strane. Nerţin je, meĊutim, iskušao već u svim krajnostima. Ruska knjiţevnost devetnaestog vijeka, nabujala od saţaljenja za stradajućeg brata, stvorila je u Nerţinu, kao i u svima koji su je po prvi put ĉitali, sliku sjedokosog Naroda s oreolom, u srebrnom okviru, naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu ĉistoću i duhovnu veliĉinu. Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo - u selima i poljima na raskršću devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljeće, i ta su mjesta davno prestala postojati pod ruskim nebom. 372 Nije više bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u njemu je bio jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga obilja nauka je sipala na njega uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da ima drugih kojima je um još brţi, koji ga daleko nadmašuju bogatstvom znanja. I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio

uvjeren da nešto znaĉe samo oni koji u glavama nose teret kulture ĉitavog svijeta: enciklopedisti, poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani ljudi. Ĉovjek mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani. Ali poĉeo je rat, i Nerţin se u vojsci prvo našao meĊu prijevoznicima; nespretan, gušeći se od stida, hvatao je konje po pašnjaku da bi ih zauzdao ili uzjahao. Nije znao jašiti, nije znao upregnuti konja, nije znao nabadati sijeno, i ĉak bi se i ĉavao koji bi udario ĉekićem neminovno savio, kao da se ruga nespretnom radniku. I što se više Nerţin muĉio, to je glasniji bio grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog Naroda oko njega. Zatim je Nerţin napredovao do ĉina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad i sposoban; hodao je ĉvrsto utegnut opasa-ĉem mašući štapićem koji je negdje putom našao, jer inaĉe nije imao što nositi. Bezobzirno se vozio na papuĉicama jurećih kamiona, bijesno psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u ponoć ili po kiši, i predvodio je poslušan, odan, vrijedan i, dosljedno tome, ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni mali Narod, paţljivo slušali njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je ustao kao jedan ĉovjek. Tada su Nerţina uhapsili. Već u prvim istraţnim i tranzitnim zatvorima, u prvim logorima, ošamućen tim smrtonosnim udarcima, uţasnuo se videći naliĉje nekih "izabranih" ljudi: u prilikama gdje su ĉvrstina karaktera, snaga volje i odanost drugovima bile od ţivotne vaţnosti za zatvorenika, gdje su mogle odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se njeţni, osjetljivi, visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo ĉesto vladali kao kukavice, spremni da se povuku, vješti u opravdavanju vlastite opaĉine; vrlo brzo su degenerirali u izdajice, prosjake i licemjere. Nerţinu je u posljednji ĉas uspjelo izbjeći da postane njima nalik. Okrenuo je glavu od onih ĉije je društvo nekad smatrao ĉašću. t Poĉeo je ismijavati i rugati se onome ĉemu se nekad klanjao. Teţio je za jednostavnošću, ţelio se osloboditi i posljednjih

navika inteligencije, uljudnosti i razmaţenosti. U doba beznadnog neuspjeha, meĊu razvalinama svog uništenog ţivota, Nerţin je poĉeo vjerovati da su vrijedni i znaĉajni samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obraĊuju metal, oru zemlju i lijevaju ĉelik vlastitim rukama. Pokušao je od jednostavnih radnih ljudi nauĉiti i mudrost spretnih ruku, i ţivotnu filozofiju. I tako se za Nerţina krug zatvorio, i opet se vratio modi rtfošlog stoljeća: vjerovanju da ĉovjek mora "ići", spustiti se u "narod". Ipak, krug se nije posve zatvorio. Nerţin, obrazovani zek, imao je jednu prednost pred našim djedovima. Za razliku od onih naobraţenih aristokrata devetnaestog vijeka, naobraţeni zek Nerţin nije morao promijeniti odjeću i oprezno se spuštati niz ljestvi- 373 ce da uĊe meĊu narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i iskrpanim hlaĉama i prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odraĊuje normu. Nerţin nije dijelio ţivot naroda kao gospodin, koji se spušta meĊu njih i stoga ostaje stran, već kao jedan od njih, nimalo razliĉit od njih, jednak meĊu jednakima. Morao je nauĉiti ravno zakucavati ĉavao, namjestiti dasku do daske, ne zato da bi se umilio seljacima, već da bi zaradio svoj vlaţni komad kruha svagdašnjeg. I poslije grubog šegrtovanja u logoru, išĉezla je još jedna od Nerţinovih iluzija. Shvatio je da se više nema kamo i zašto spuštati. Utvrdilo se da Narod nema nikakve puĉke, sirove superiornosti nad njim. Sjedajući zajedno s njima u snijeg na zapovijed straţara, skrivajući se zajedno s njima od nadglednika u mraĉnim uglovima gradilišta, vukući taĉke zajedno s njima na zimi, sušeći zajedno s njima obojke u baraci, Nerţin je jasno vidio da ti ljudi nisu ni po ĉemu veći od njega. Oni nisu s većim stoicizmom od njega podnosili glad i ţeĊ. Nisu pokazivali veću ĉvrstinu duha od njega, kad su se našli pred kamenim zidom desetogodišnje kazne. Nisu bili vidovitiji ni spretniji od njega za vrijeme teških trenutaka transporta i tjelesnih pretresa. Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema doušnicima. Bili su skloniji da vjeruju grubim obmanama uprave. Oĉekivali su pomilovanje - a

Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao. Ako je koja logorska liĉnost sluĉajno bila dobre volje i nasmiješila se, ţurili su da mu uzvrate smiješak. A bili su i pohlepniji na sitnice: na "dodatnih" sto grama uskisle prosene pogaĉe, na ruţne logorske hlaĉe, samo ako su bile malo novije ili ţivlje boje. Ono što je većini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji moţe postati vredniji od samog ţivota. Nerţinu je preostalo samo jedno - da bude onakav kakav jest. Preboljevši još jedan nalet oduševljenja Nerţin je - bilo to definitivno ili ne - shvatio Narod na nov naĉin, na naĉin o kojem nikad nigdje nije ĉitao: Narod nije svatko tko govori naš jezik, ali niti oni odabrani, ţigosani vatrenim peĉatom genija, ĉovjeka ne biraju u Narod ni po roĊenju, ni po radu vlastitih ruku, ni po krilima obrazovanja. Nego - po duši. Svatko sam kuje svoju dušu, godinu za godinom. Ĉovjek mora nastojati da oĉeliĉi, da izbrusi dušu, da bi postao ljudsko biće. A istovremeno i sićušni djelić svog naroda. 374 62 SPIRIDON Ĉim je stigao u šarašku, Nerţin je izdvojio meĊu svima crveno-kosog Spiridona, na ĉijem je okruglom licu bilo nemoguće razlikovati poštovanje od prezira, ako ga ĉovjek nije zaista dobro poznavao. Bilo je tu još i stolara, i tokara, ali Spiridon se neĉim iskonskim izdvajao od ostalih, i nije bilo sumnje da je on upravo onaj predstavnik Naroda kod koga ĉovjek mora potraţiti nadahnuće. MeĊutim, Nerţin nije mogao lako naći priliku da se što bolje upozna sa Spiridonom; on s njim nije imao o ĉemu razgovarati; nisu se susretali na poslu; stanovali su na razliĉitim podruĉjima. Mala skupina radnika zauzimala je posebnu sobu u šaraški i svoje je slobodno vrijeme provodila odvojeno. I zato su, kad je Nerţin poĉeo posjećivati Spiridona, Spiridon i njegovi sobni drugovi jednodušno zakljuĉili da je Nerţin doušnik i da traţi plijen za "kuma".

Spiridon je smatrao da je po poloţaju u šaraški na dnu ljestvice, i nije mogao zamisliti zašto bi mu oficir sluţbe sigurnosti ţelio postaviti stupicu. MeĊutim, kako se vlasti nisu libile da skupljaju bilo kakvu strvinu, ĉovjek je morao biti oprezan. Kad god bi Nerţin stupio u sobu, Spiridon se pretvarao da je veseo, dao bi mu mjesta do sebe na leţaju, i s glupim izrazom lica poĉeo bi govoriti o neĉemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se ribu koja se mrijesti moţe tući ostima, kako se u mirnoj vodi moţe zahvatiti pod škrge rascijepljenim štapom i onda pokupiti u mreţu; kako je nekad lovio losove i mrkog medvjeda, i kako se ĉovjek mora ĉuvati crnog medvjeda s bijelim ovratnikom. Kako se zmije moţe otjerati lišajem, i kako je crvena djetelina najbolja za sijeno. I nadugaĉko i naširoko je pripovijedao o tome kako je u dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je igrala u dramskom kruţoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oţenio na Petrovo. 375 A ĉitavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oĉi, nepomiĉne pod njegovim uskim crvenkastim obrvama govorile: "Zašto si došao, doušnice? Ovdje nema ništa za tebe." I zaista, svaki bi doušnik već davno izgubio hrabrost i okanio se te nepokolebive ţrtve. Niĉija znatiţelja ne bi toliko potrajala, da bi mogao posjećivati Spiridona svake nedjelje uveĉe i slušati njegove lovaĉke priĉe. Ali Nerţin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo plašljivo, Nerţin koji je osjećao neutaţivu ţelju da ovdje, u zatvoru, razriješi sve o ĉemu nije bio u stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih priĉa, premda je proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga priĉe osvjeţavale, u njima se osjećao dah vlaţne zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one su ga odnosile natrag u ono jedinstveno sedmogodišnje razdoblje u ţivotu Rusije, sedmogodišnje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo ravna u povijesti seljaĉke Rusije, od njenih prvih poĉetaka u prašumi prije Vikinga Rjurika do posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Nerţin je to sedmogodišnje

razdoblje upoznao samo kao djeĉak koji ništa nije shvaćao, i veoma je ţalio što se nije rodio ranije. Slušajući toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Nerţin nikad nije pokušao nekim lukavim pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno poĉeo vjerovati; i njega je obuzela prošlost, opustio se, duboke bore na ĉelu izravnale su se, rumenkasto lice je blago zablistalo. Samo izgubljeni vid prijeĉio je Spiridona da u šaraški ĉita knjige. PrilagoĊavajući se Nerţinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu uĉenu rijeĉ, kao "princ", "piriod", "analogno", obiĉno na krivom mjestu. U doba kad je Marfa Ustinovna glumila u seoskom dramskom kruţoku, sa scene je ĉuo i upamtio ime Jesenjina. "Jesenjin?" rekao je Nerţin, koji to nije oĉekivao. "Divno! Ja ga imam ovdje u šaraški! To je sada rijetkost." I donio je knjiţicu s papirnatim ovitkom, ukrašenim nazubljenim jesenjim javorovim lišćem. Silno ga je zanimalo: hoće li se dogoditi ĉudo? Hoće li polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti Jesenjinovu poeziju? Ĉudo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjećao ni jednog jedinog stiha, koje je nekad slušao, premda su mu se dopale pjesme "Prekrasna Tanjuša bješe" i "Vršidba". Dva dana kasnije major Šikin je pozvao Nerţina k sebi i naredio mu da preda svoj primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Nerţin nije znao tko ga je otkucao. Ali budući da je javno nastradao od "kuma" i budući da je Jesenjina izgubio na neki naĉin zbog Spiridona, Nerţin je napokon potpuno stekao njegovo povjerenje i Spiridon mu se poĉeo obraćati sa "ti". Od tada nadalje nisu razgovarali u sobi, već pod lukom stepeništa samoga zatvora, gdje ih nitko nije mogao ĉuti. I otada, u posljednjih pet ili šest tjedana, Spiridonove su priĉe zablistale onom dubinom za kojom je Nerţin ĉeznuo. Veĉe za veĉeri on je pred sobom gledao ţivot jednog sitnog zrnca pijeska - ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest godina u godini revolucije, a preko ĉetrdeset kad je poĉeo rat s Hitlerom.

I 376 Kakve je nesreće upoznao! Kakve su ga oluje šibale! U ĉetrnaestoj godini postao je glava obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je pošao u kosidbu sa starcima ("nauĉio sam kositi u pola dana"). U šesnaestoj godini poĉeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na sastanke pod crvenim barjacima. Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je pohitao u selo i uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braća i sestrice obraĊivali zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su već nešto ţita. Ali poslije Boţića vlasti su poĉele traţiti ţito za gradove: trebalo je davati i davati. A poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo osamnaest godina, pozvan u Crvenu armiju. MeĊutim, njemu se nije išlo u vojsku, nije htio ostaviti svoju zemlju, te je radije otišao u šumu s ostalim mladićima i postali su "zeleni kadar". (Parola je bila: "Ne dirajte nas - mi nećemo dirati vas.") Ali tada je i u šumi došlo do stiske, i ubrzo su se našli meĊu bijelima, koji su tu bili samo kratko vrijeme. Bijeli su pitali ima li meĊu njima komesara. Nije ih bilo, ali bijeli su ipak strijeljali njihovog voĊu samo da ih zastraše, naredili ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih puškama. Uopće, bijeli su odrţavali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za bijele, a onda su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu zarobljeništvo, sami su se predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene vrpce na rukav. Tako je Spiridon ostao s crvenima do kraja graĊanskog rata. Marširao je i u Poljsku, a poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu puštali kući, i još su ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko leda da zauzmu nekakvu tvrĊavu. I tek onda je Spiridon pošao kući. Vratio se u selo u proljeće, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se vratio iz rata kao neki drugi - razmaţen, beskori-stan. Brzo se podigao, oţenio, nabavio konje... (Kako kaţe poslovica: "Kod dobroga gazde prošetaj dvorištem i naći ćeš rublju.")

Naravno, vlast se oslanjala na siromašne seljake, ali u to doba ljudi nisu više htjeli biti siromašni, već su se htjeli obogatiti, i siromašni seljaci, poput Spiridona - barem oni koji su voljeli raditi - takoĊer nisu bili skloni zgrtanju. U to doba se pojavio naziv "intenzivni zemljoradnik". To je oznaĉavalo osobu koja je ţeljela dobar, napredan posjed, ali ne pomoću teţaka, već pomoću nauke, razumno. (S teţacima ĉovjeku nije potreban um.) I tako je Spiridon Jegorov uz pomoć svoje ţene postao intenzivni zemljoradnik. "Dobro se oţeniti je pola ţivota", govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna bila je glavna sreća i glavni uspjeh u njegovom ţivotu. Zbog nje nije pio, i klonio se lošeg društva. Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva sina, zatim kćer, ali njihovo roĊenje nije je nimalo udaljilo od muţa. I ona je vukla svoj dio. Drţala je kućanstvo na okupu. Bila je pismena, ĉitala je ĉasopis Budi svoj agronom - i tako je Spiridon postao intenzivni zemljoradnik. 377 Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je slijedio za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa već su se spremali da sagrade kuću od cigle, ne shvaćajući da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona su cijenili, postao je ĉlan "prezidima", heroj graĊanskog rata, a sada već i komunist. I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre. Ostali su goli, bez igdje iĉega. Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek što su se poĉeli s mukom oporavljati od poţara, kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola "dekulakizacija". I sve one intenzivne zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su bez ikakva razloga svrstali u kulake i uništili. Marfa i Spiridon bili su sretni što im nije uspjelo izgraditi kuću od cigle. Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesreća se pretvorila u sreću. Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je zadatak da bude "komesar za kolektivizaciju": da natjeruje ljude u kolhoze. Nosio je zastrašujući revolver o boku, liĉno je istjerivao ljude iz njihovih

domova i otpremao ih s milicijom, gole, bez igdje iĉega, bili kulaci ili ne, jednog za drugim, kako mu je bilo nareĊeno. Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objašnjenje ili klasna analiza, da mu pomogne shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom ţivotu. Nerţin mu sad nije predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se Spiridonova duša tada uznemirila. U to je doba poĉeo piti, i pio je toliko kao da je nekad ĉitavo selo bilo njegovo i sad ga mora zapiti. Imao je ĉin komesara, ali nije znao davati nareĊenja. Nije primjećivao da seljaci ubijaju stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog ţivog roga ili kopita. Zbog svega toga Spiridona su lišili ĉina komesara, ali na tome nije završilo, već su mu naredili da stavi ruke na leĊa i izmeĊu dva milicionera s otkoĉenim revolverima odveli su ga u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo ("kod nas u tom periodu nisu gubili vrijeme na suĊenje", rekao je Spiridon), dali su mu deset godina za "ekonomsku kontrarevoluciju" i otpremili ga na rad na Belo-morkanal, a kad je to završilo, na kanal Moskva-Volga. Tu je Spiridon radio i na kopanju jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za ĉim mu je srce ĉeznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece. Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optuţnicu od "ekonomske kontrarevolucije" na "zloupotrebu", i time ga od "socijalno tuĊih" pretvorili u "socijalno bliskog". Pozvali su ga i rekli mu da će mu povjeriti pušku i da će postati pomoćni stra-ţar. I premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki pošteni zek, psovao straţare najodvratnijim rijeĉima, a pomoćne straţare još gorim, sada je uzeo pušku koju su mu ponudili i straţario nad svojim prijašnjim drugovima, zato što mu je to skraćivalo kaznu i donosilo ĉetrdeset rubalja mjeseĉno da šalje kući. Ubrzo zatim šef logora, koji je nosio oznake komesara drţavne sigurnosti, ĉestitao mu je na osloboĊenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u kolhoz, već u tvornicu. Uzeo je sa sobom Marfu i djecu, i uskoro se našao na poĉasnoj crvenoj tvorniĉkoj ploĉi 378 kao jedan od najboljih staklopuhaĉa. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve ono što su izgubili u poţaru. Već su

pomišljali na malu obiteljsku drvenu kućicu s povrtnjakom i na daljnje školovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je bilo petnaest, ĉetrnaest i trinaest. Ubrzo je rat stigao gotovo do njihovog grada. Na svakoj prekretnici u Spiridonovu ţivotu Nerţin bi ušutio, i oĉekivao da ĉuje što će Spiridon uĉiniti. Sad je pretpostavljao da će moţda u znak osvete, zato što su ga poslali u logor, Spiridon s radošću doĉekati Nijemce. Ali ne! Spiridon se isprva vladao poput lika iz najboljih rodoljubnih romana: sve što su imali zakopao je u zemlju. Cim je tvorniĉka oprema otpremljena teretnim vagonima, a radnicima dodijeljene taljige. stavio je ţenu i troje djece na taljige i - "tuĊ je konj a ni biĉ nije tvoj, samo poţuri, nigdje ne stoj!" - povukao se od Poĉepa do same Kaluge s tisućama ostalih. Ali pod Kalugom nešto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula, i iznenada ih više nije bilo na tisuće, već samo na stotine, i ljudi su se morali javiti u vojsku na najbliţem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile put same. Ćim je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se, ne sumnjajući ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u šume dok front nije prošao. Tada je u istim onim taljigama, s istim onim konjem - ali sad više nisu bili bezliĉno drţavno vlasništvo, već njegovo vlasništvo kome treba posvetiti punu paţnju - odvezao svoju obitelj natrag iz Kaluge u Poĉep, vratio se u svoje selo i smjestio se u neĉijoj praznoj kolibi. Tu su mu rekli da uzme onoliko zemlje iz bivšeg kolhoza koliko moţe obraditi. Spiridon je uzeo, poĉeo orati i sijati bez ikakve griţnje savjesti, obraćajući vrlo malo paţnje na izvještaj s fronta, i radio je marljivo i uporno baš kao da su to one davne godine kad još nije bilo ni kolhoza ni rata. Partizani su dolazili k njemu, govorili su - spremi se, Spiri-done, valja ratovati a ne orati. "Netko mora i orati", odgovarao je Spiridon. I nije htio napustiti zemlju. Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemaĉkog motociklista, ne u okolini, već

usred sela. Partizani su znali njemaĉke propise. Nijemci su ušli u selo, sve istjerali i spalili ga do temelja. Sad Spiridon više nije sumnjao da je došlo vrijeme da se osveti Nijemcima. Odveo je Marfu i djecu k njenoj majci, a on je pošao ravno partizanima u šumu. Dali su mu automatski pištolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno kao što je radio u tvornici ili na zemlji, ubijao njemaĉke patrole, vozio transporte, sudjelovao u miniranju mostova. Praznicima bi odlazio u posjete obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom obitelji. Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da će Spiridon dobiti medalju ĉim stignu naši. Govorkalo se da će ih sad sve primiti u sovjetsku armiju, da je njihovu skrivanju po šumama došao kraj. Iz sela u kojem je ţivjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike; jedan djeĉak je dotrĉao i javio to Spiridonu. I istoga ĉasa, ne ĉekajući naše snage, ne ĉekajući ništa, ne govoreći nikome ništa, Spiridon je bacio svoj automat i dva maga- 379 zina municije i potrĉao za svojom obitelji. Uspjelo mu je ugurati se u povorku kao civil i opet je biĉujući istog onog konja, pred istim onim taljigama, provodeći u djelo ovu novu odluku koja mu se ĉinila posve pravilnom, kretao na zapad pretrpanom cestom od Poĉepa do Slucka. Nerţin se samo hvatao za glavu od ĉuda; više mu ništa nije bilo jasno. Ali budući da nije bila njegova duţnost da Spiridona pouĉava, već da vrši socijalni eksperiment, još uvijek mu nije ništa predbacivao. Umjesto toga upitao je: "A što je onda bilo, Daniliĉu?" Što onda? Naravno, mogao je otići natrag u šumu, kao što je već jednom uĉinio, ali imali su ţestok okršaj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju kćer. I zato je pošao dalje s rijekom ljudi. A onda se već u njega uvukla i sumnja da mu naše snage neće vjerovati, da će se sjetiti kako nije odmah u poĉetku pošao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budući da mu i tako ništa drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da

neće uzimati djecu, i Spiridon je već smišljao što će poduzeti; meĊutim, odveli su ih sve. Ostavio je kola i taljige i otišli su. Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad u tvornicu, a ţenu i kćer kod njemaĉkih seljaka. I u toj tvornici jednom je njemaĉki predradnik udario Spiri-donova mlaĊeg sina. Spiridon je bez razmišljanja skoĉio na njega sa sjekirom. Po zakonima njemaĉkog Reicha, redovnim, mirnodopskim zakonima, takvo je djelo znaĉilo kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se suzdrţao, prišao je buntovniku i rekao: "I ja sam Vater. Ja verstehe." I nije prijavio taj sluĉaj. Spiridon je kasnije saznao da je baš tog jutra predradnik primio vijest o pogibiji svog sina u Rusiji. A Spiridon, sada već poluslijep i bolestan, sjetivši se tog rajnskog predradnika, obrisao je ne stideći se suze rukavom. "Poslije toga više nisam bio bijesan na Nijemce. I što su nam spalili kuću, i sve drugo zlo - izbrisao je taj "Vater". Vidjelo se da je ipak ĉovjek, eto - Nijemac ili ne." Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih sluĉajeva, kad se on pokolebao u svom mišljenju i kad je nešto potreslo dušu tog tvrdoglavog, crvenokosog seljaka. Tokom svih ostalih teških godina, kod svih okrutnih padova i uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona slabile u trenucima krize. Njegovi instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije stranice Montaignea i Charrona. Usprkos tome što je Spiridon Jegorov pokazivao straviĉno nepoznavanje najviših dostignuća ĉovjeka i društva, njegova su se djela i odluke odlikovale trijeznošću i razumom. Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na snijeg odsjeĉenu kravlju glavu za preţivjele. I premda, naravno, nikad nije uĉio ni zemljopis ni njemaĉki jezik, kad je nesreća dovela njega i njegovog starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (još su ih Amerikanci bombardirali iz zraka) - on i njegov sin su pobjegli, i ne pitajući nikoga za smjer, i ne ĉitajući njemaĉke znakove, krijući 380 se danju, a putujući noću, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno kao što

vrana leti prešli su devedeset kilometara i stigli do kuće onog seljaka kraj Mainza, gdje mu je radila ţena. Tu su sjedili u bunkeru u voćnjaku sve dok nisu došli Amerikanci. Ni jedno od vjeĉnih pitanja o valjanosti naših osjetilnih percepcija, o adekvatnosti našeg poznavanja vlastitog unutarnjeg ţivota nije muĉilo Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao u ono što je vidio, ĉuo, nanjušio ili razumio. Na isti naĉin i njegovo je shvaćanje vrline bilo vrlo jednostavno i nenametnuto. Nikoga nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to bilo nuţno. Ubijao je samo u ratu. Tukao se samo zbog svoje zaruĉnice. Ne bi ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je prije braka katkada, kao što je i sam rekao, "trĉao za suknjama", pa zar nije i vrhunski autoritet Aleksandr Puškin priznavao da mu je strahovito teška zapovijed "ne poţeli ţenu bliţnjega svoga"? I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, oĉigledno osuĊen da umre u zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili umoru, ili pokajanju, a još manje prema tome da se popravi, kako je to izraţeno u nazivu "kazneno-popravni logori". On je samo svakog dana od zore do mraka meo dvorište svojom vrijednom metlom, i na taj naĉin branio svoj ţivot od komandanta i oficira sluţbe sigurnosti. Spiridon je volio samo jedno - zemlju. Spiridon je imao samo jedno - obitelj. Pojmovi "domovina", "vjera" i "socijalizam", koji se rijetko pojavljuju u svakodnevnom razgovoru, Spiridonu su oĉigledno bili nepoznati. Njegove su uši za njih bile zatvorene; jezik ih nije htio izgovarati. Njegova je zemlja bila - obitelj. Njegova je vjera bila - obitelj. Socijalizam je takoĊer bio obitelj. I svim onim carevima, predsjednicima, svećenicima i propagatorima dobra i razuma, svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritiĉarima, svim tuţiocima i sucima koji su se tokom njegova ţivota njime bavili, Spiridon je, silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine duše, poruĉivao: "Idite vi svi lijepo u........" 381

63 SPIRIDONOVA MJERILA Nad njihovim su glavama drvene stepenice škripale i tresle se od brzih i sporih koraka brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i nešto prašine ili otpadaka, ali Spiridon i Nerţin to gotovo i nisu primjećivali. Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznošenim kombinezonima, kojima su se sjedala skorjela od prljavštine. Bilo im je priliĉno neudobno jer se nisu imali na što osloniti; obuj-mivši koljena rukama, ramenima i leĊima upirali su se o daske koso pribijene na dno stepeništa. Zurili su ravno preda se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od oljuštenog zida nuţnika. Nerţin je mnogo pušio, kao i uvijek kad je ţelio o neĉemu dobro razmisliti, i slagao zgnjeĉene opuške uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg je otpadala ţbuka. Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete "Belomor-kanal" koje su ga podsjećale na smrtonosni posao u onom smrtonosnom podruĉju gdje je zamalo ostavio kosti; ali on se vrlo uporno odricao pušenja, pokoravajući se zabrani njemaĉkih lijeĉnika koji su mu vratili trideset posto vida na jednom oku, koji su mu vratili svjetlo. Spiridon je osjećao duboku zahvalnost i poštovanje prema tim njemaĉkim lijeĉnicima. Bio je već beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kiĉmu, dugo ga vremena drţali pod zavojima s nekom mašću na oĉima, zatim mu skinuli zavoje u polumraĉnoj sobi i rekli: "Gledaj!" I svijet je polako zasjao. U prigušenom noćnom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo poput jarkog sunca, uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i pograbivši lijeĉnikovu ruku poljubio ju je. Nerţin je zamišljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice okuliste s Rajne. Da, a i tog ĉovjeka osloboĊenog zavoja, kojega su srdaĉni

glas i dirljiva zahvalnost bili u takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom, koji ga je doveo u bolnicu - mora da je tom lijeĉniku izgledao kao crvenokosi barbarin iz istoĉnih stepa. 382 To se dogodilo poslije završetka rata. Spiridon i ĉitava njegova obitelj ţivjeli su u ameriĉkom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naišao neki ĉovjek iz njihova sela, roĊak, koga je Spiridon nazivao i "pasjim sinom" zbog stanovitih incidenata u vezi s kolektivizacijom. S tim su roĊakom putovali do Slucka, a u Njemaĉkoj su ih razdvojili. Stoga su, naravno, morali nešto popiti na raĉun tog sretnog susreta, i budući da niĉeg drugog nije bilo, njegov je roĊak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemaĉku etiketu nisu znali proĉitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjiĉavi Spiridon, koji je izbjegao tisućama opasnosti, nije bio imun na tu rusku slabost. Hajde, otvori je, brate! Spiridon je iskapio ĉitavu ĉašu, a roĊak je popio ostatak. Srećom, njegovih sinova nije bilo u blizini, jer bi i oni popili po ĉašu. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplašio što je već tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo svjetlo, i dugo nije mogao shvatiti zašto gornji dio straţarnice i ameriĉkog štaba preko puta ne postoji, a donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreću od Marfe, ali do veĉeri plašt sljepila potpuno mu je prekrio oĉi. RoĊak je umro. Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno ţivjeti, a zatim će ga još jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a napola na desnom. Oni su mu to sa sigurnošću obećali i trebalo je da ĉeka, ali - obitelj Jegorov je odluĉila da se vrati kući. Nerţin paţljivo pogleda Spiridona. "Ali što si ti, Daniliĉu, zapravo ovdje oĉekivao?" Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironiĉno se nasmiješio. "Sto sam oĉekivao? Znam sam ja, Gleba, da će nas natjerati da platimo. Istina, u lecima su pisali suprotno - da ne povjeruješ: sve će vam se oprostiti, kaţu, vaša braća i sestre vas oĉekuju, zvona zvone, i ĉak u kolhoze se neće morati

silom, nego samo ako hoćeš. Trĉite kući što brţe moţete. Ali ja nisam vjerovao tim lecima; znao sam da zatvor neću izbjeći." Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio. "Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: "Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko zna hoće li nam dati da pijemo iz bare." A ona me potapšala po glavi i rekla mi: "Stari moj, kad bi ti vidio, vidjeli bismo što ćemo. Neka te operiraju po drugi put." Da, ali ono troje djece je navalilo: "Tata, mama, idemo kući; idemo u domovinu! Zašto da ovdje ĉekamo na operaciju? Zar mislite da mi u Rusiji nemamo lijeĉnike za oĉi? Napokon, potukli smo Nijemce, pa moţemo izlijeĉiti i ranjenike! Hoćemo završiti školu u Rusiji." Najstarijemu je ostalo samo još dvije godine. Moja kći Vera neprestano je plakala: "Zar hoćete da se udam za Nijemca?" Mislila je da je ovdje ĉeka najbolji muţ. I tako sam se poĉeškao po glavi. "Djeco, djeco, u Rusiji ima lijeĉnika, ali zar mislite da ćemo ikad do tih lijeĉnika doći? Ali pomislio sam: svu će krivnju baciti na mene; zašto bi gnjavili djecu? Zatvorit će mene - a djeca neka ţive." I tako su otišli. Na pograniĉnoj postaji odmah su razdijelili ţene i muškarce i otpremili ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se drţala na okupu tokom ĉitavog rata, sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa, Spiridonovu ţenu i kćer poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj pili u logoru drvosjeĉa. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave ţice i svoj trojici dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlaĊi sin završili su u logoru u Solikamsku, pa se barem još dvije godine mogao posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili su u neki logor u Kolimi. To je bila domovina. To je bio kćerkin muţ i školovanje sinova. Teret istrage i logorsko gladovanje - u logoru je Spiridon davao polovicu svojih dnevnih obroka sinu - nisu popravili Spiri-donov vid; štaviše, preostalo oko, lijevo, još je više

oslabilo. Pokušati zamoliti lijeĉnike da mu vrate vid u toj zabaĉenoj šumskoj jazbini bogu za leĊima bilo je isto kao

moliti da ĉovjeka ţiva uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu ĉak mogli imati ni predodţbu o tome kamo bi ga mogli poslati na lijeĉenje, a kamoli izlijeĉiti ga. Obuhvativši glavu rukama, Nerţin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije ni svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su dogaĊaji sustigli, već je potpuno suosjećao s njim. Već dulje vremena svi njihovi razgovori vodili su Nerţina sve više prema jednom pitanju. Ĉitavo je tkanje Spiridonova ţivota bilo s njim povezano. Ĉinilo se da je danas došao trenutak da mu to pitanje postavi. Spiridonov sloţeni ţivot, njegovo neprestano prelaţenje s jedne zaraćene strane na drugu - zar u tome nije bilo nešto više od obiĉnog nagona za samoodrţanjem? Zar on nije bio na neki naĉin povezan s tolstojevskim uĉenjem, da nitko na svijetu nije pravedan i nitko kriv? Nije li se u tim gotovo instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao ĉitav sustav filozofskog skepticizma? Danas se pod stepeništem oĉekivalo da će socijalni eksperiment, koji je Nerţin poduzeo, uroditi potpuno neoĉekivanim i sjajnim rezultatom! "Loše se osjećam, Glebe", govorio je Spiridon i ţuljevitim dlanom trljao neobrijano lice, kao da hoće skinuti koţu. "Napokon, već ĉetiri mjeseca nemam pisma od kuće." "Rekao si da Zmija ima pismo?" Spiridon ga pogleda s predbaci van j em (vid je izgubio, ali oĉi mu nikad nisu bile staklaste kao u ljudi koji su slijepi od roĊenja, i bile su vrlo izraţajne): "Što u tom pismu moţe biti - poslije ĉetiri mjeseca?" 384 "Kad ga sutra dobiješ, donesi ga ovamo, pa ću ti ga proĉitati." "Svakako ću ga donijeti." "Moţda se koje pismo izgubilo na pošti? Moţda su ih "kumovi" zadrţali? Nema smisla da se brineš, Daniliĉu." "Kako to moţeš reći kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek dvadeset jedna godina, a nema ni oca, ni braće, ni majka nije s njom." Nerţin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prošlog proljeća: krupna, punašna djevojka, velikih,

povjerljivih oĉiju. Otac ju je uspio izvesti neozlijeĊenu iz svjetskog rata. Ruĉnom granatom spasio ju je u šumama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u petnaestoj godini. Ali šta je mogao sad uĉiniti iz zatvora? Nerţin je zamišljao gustu permsku šumu, mitraljesku tutnjavu motorne pile; jezivo urlanje traktora, koji vuku dugaĉka debla, kamione koji su zadnjim dijelom utonuli u moĉvaru, dok su im radijatori vapijući uzdignuti prema nebu; mraĉne, bijesne vozaĉe traktora koji više ne razlikuju odurne kletve od obiĉnih rijeĉi - i meĊu njima djevojku u radnom odijelu, u hlaĉama, koja se zavodljivo izdvaja svojom ţenskom pojavom. Ona spava s njima kraj logorskih vatri; nitko tko prolazi ne propušta priliku da je opipa ili uštine. Zaista, Spiridona nije srce boljelo bez razloga. Bilo bi posve beskorisno tješiti ga; Nerţinu se ĉinilo bolje da mu skrene misli na nešto drugo, a da istovremeno sam pokuša otkriti ono što je u njemu traţio - neku protuteţu svojim uĉenim prijateljima. Osjećao je da će moţda sada ĉuti potvrdu skepticizma, onako kako ga narod shvaća, i da će se moţda time kasnije i sam okoristiti. Poloţio je ruku na rame Daniliĉu i oprezno, izdaleka, pokušao postaviti svoje pitanje: "Već te dugo vremena ţelim nešto upitati, Spiridone Daniliĉu, dok slušam sve te tvoje dogodovštine. Ţivot ti je uništen, taĉno, a uništeni su i ţivoti mnogih drugih, ne samo tvoj. Lutao si amo--tamo, traţeći nemoguće. Zašto? Hoću reći, koje..." (zamalo je rekao "kriterije"), "koja bi mjerila valjalo upotrijebiti da shvatimo ţivot? Na primjer, ima li zaista na zemlji ljudi koji svjesno ţele ĉiniti zlo? Koji misle "ja ću ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut ću ih tako da neće moći ţivjeti." Vjerojatno ne, što ti misliš? Moţda svatko ţeli ĉiniti dobro ili misli da ţeli, ali nije svatko bez mane i nepogrešiv, a neki su potpuno nesvjesni - pa jedan drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju

sebe da ĉine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao što bi ti rekao, siju raţ, a raste korov." Oĉigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mršteći se kao da sumnja da mu je podmetnuo stupicu. "Recimo da ti uĉiniš neku grešku i ja te ţelim popraviti. Govorim ti o tome, a ti me ne slušaš, ĉak mi ne daš do rijeĉi. Dobro, što onda treba da radim? Da te mlatim po glavi? To je lijepo ako sam u pravu, ali što ako ja samo mislim da sam u 25 U prvom krugu 385 pravu, ako sam naprosto sebe uvjerio da sam u pravu? Ili moţda sam nekad bio u pravu, ali sad imam krivo? Napokon, ţivot se mijenja, zar ne? Hoću reći, ako ĉovjek ne moţe uvijek biti siguran da je u pravu, kako onda uopće moţe postupati? Moţe li se uopće zamisliti da bilo koji ĉovjek na zemlji moţe zaista reći tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to moţe biti siguran?" "E, ja ću ti reći!" Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje, odgovorio je spremno kao da su ga upitali, koji će straţar biti ujutro na duţnosti. "Reći ću ti: vuĉjak ima pravo, a ljudoţder krivo!" "Što? Što" reĉe Nerţin zapanjen jednostavnošću i snagom tog odgovora. "Tako je to", ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvši se ravno prema Nerţinu i vruće mu dahnuvši u lice: "Vuĉjak ima pravo, a ljudoţder krivo." 386 64 STISNUTE ŠAKE Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi poruĉnik ĉetvrtastih brkova, koji je preuzeo duţnost u nedjelju uveĉer liĉno je prošao gornjim i donjim hodnicima specijalnog zatvora, tjerajući zatvorenike natrag u sobe. Nedjeljom su uvijek nerado odlazili u krevet. Obišao bi zatvor po drugi put, ali nije se mogao otrgnuti od punaĉke mlade medicinske sestre u ambulanti. Imala je muţa u Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u zabranjenoj zoni. Tako je poruĉnik raĉunao da će ove noći nešto postići. Ona mu se

otimala, grubo se smijući i neprestano ponavljala jedno te isto: "Ne budite bezobrazni!" Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da poruĉnik neće izaći iz ambulante prije jutra i da ga neće kontrolirati, pa se nije posebno trudio da svakoga otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je već dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a i zato što je vrlo dobro znao da će odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s vremenom i sami otići na spavanje. Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se noću nisu gasila, jer bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni. I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme inspekcije. Oni su još uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Već je prošla ponoć, ali zaboravili su na san. Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa stvarnom tuĉnjavom, ĉesto završavaju ruske proslave. Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin obradili su još dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha. Ali njihova se rasprava nije mogla odrţati na tim hladnim, uzvišenim vrhuncima i sa svakim udarcem koji su izmijenili, sklizala je sve dublje prema vulkanskom krateru. 387 "Ti si fosil, dinosaurus!" bijesnio je Rubin. "Kako ti misliš da ćeš uopće moći ţivjeti na slobodi s tako luĊaĉkim idejama? Zar zaista misliš da će te društvo prihvatiti?" "Kakvo društvo?" upita Sologdin iznenaĊen. "Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a ne u društvu, i oko mene nema ništa do bodljikave ţice i straţara. Od onog društva iza zone odsjeĉen sam zapravo zauvijek - pa zašto da se onda pripremam za njega?" Još su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina. "Kako se usuĊuješ suditi o omladini?" bjesnio je Rubin. "Borio sam se s

omladinom na frontu, išao sam s njima u izviĊanje iza borbenih linija, a sve što ti o njima znaš ĉuo si od nekog gada u tranzitnom logoru. Već dvanaest godina samo se kiseliš u logoru, a i prije toga - koliko si uopće zemlje vidio? Patriarši Prudy? Ili si išao u selo Kolomenskoje u nedjelju?" "Zemlju? I ti preuzimaš na sebe da govoriš o zemlji?" po-vikne Sologdin u pola glasa, kao da se guši. "Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prošlo kroz Butirku, sjeti se - Gromov, Ivantejev, Jašin, Blohin? Oni su ti znali govoriti istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom ţivotu. A jesi li ih ti slušao? A što je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao ... ?" "Kojim? Zašto bih ja njih slušao? Slijepci... laju kao ţivotinja kojoj je zgnjeĉena šapa. Govore kao da njihov promašeni ţivot znaĉi kraj ĉitavog svijeta. Njihov opservatorij je kibla u latrini. Promatraju svijet s panja; oni nemaju prave taĉke gledišta!" I tako je to išlo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju slijediti tok vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih sjedila još samo dva slaboumna šahista za šahovskom ploĉom i kovaĉ, strastveni pušaĉ. Bili su svjesni samo svojih vlastitih gnjevnih kretnji, zajapurenih lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici. Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronaĊe i pogodi bolno mjesto drugoga. Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oĉi, kad bi se oĉi mogle rastopiti u ţaru osjećaja, zacijelo rastalile. "Kako se s tobom uopće moţe razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Ništa te ne stoji da se prebaciš s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da negdje u sebi zaista vjeruješ u motto ..." (u svom bijesu upotrijebio je rijeĉ stranog porijekla, ali barem je pripadala dobu viteštva), "da "svrha opravdava sredstvo". Ali ako te netko upita licem u lice, vjeruješ li u to, ti ćeš nijekati! Siguran sam da ćeš nijekati." "Ne, zašto?" iznenada je Rubin poĉeo govoriti s nekom umiru-jućom hladnoćom. "Ja u to ne vjerujem - kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugaĉija u društvenom smislu. Naši su ciljevi prvi put u ĉitavoj ljudskoj povijesti tako uzvišeni da

moţemo reći: oni opravdavaju sredstva kojima su postignuti." "Aha, dakle, tu smo", reĉe Sologdin, opazivši nezaštićeni cilj za svoj maĉ i pripremivši osjetljiv i zvonki udarac. "Samo zapamti: što viši ciljevi, to viša moraju biti i sredstva. Neĉasna sredstva uništavaju i same ciljeve." 388 "Kako misliš neĉasna? Tko se sluţi neĉasnim sredstvima? Zar moţda nijeĉeš moral revolucionarnih sredstava? Moţda ĉak nijeĉeš i nuţnost diktature?" "Ne pokušavaj me uvlaĉiti u politiku!" reĉe Sologdin, zaprije-tivši Rubinu hitro prstom pred nosom. "Ja sam zatvoren po ĉlanu pedeset i osmom, ali nikad se nisam bavio politikom, a ne bavim se ni sada. Onaj kovaĉ, koji tamo sjedi - i on je pedesetosmaš, a nepismen je." "Odgovori na pitanje!" nije popuštao Rubin. "Priznaješ li diktaturu proletarijata?" "Nisam rekao ni rijeĉi o vladavini radnika. Postavio sam ti posve ĉisto pitanje iz ćudoreĊa: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi odgovorio! Pokazao si što misliš." "Nisam rekao da to vrijedi u liĉnom smislu!" "Pa što onda?" reĉe Sologdin jedva se svladavajući da ne poĉne vikati. "ĆudoreĊe ne smije gubiti snagu ako povećava podruĉje! To znaĉi da je zloĉin ako ti liĉno ubiješ ili izdaš nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogrešivi potuĉe pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s prirodnim zakonom, to valja pohvaliti kao napredno?" "Te se stvari ne mogu usporeĊivati! One su kvalitativno razliĉite." "Prestani se pretvarati! Previše si uman da vjeruješ u te svinjarije! Ni jedan razuman ĉovjek ne moţe tako misliti! Ti naprosto laţeš!" "Ti laţeš! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski "jezik krajnje jasnoće"! I to tvoje izigravanje viteštva! I to što nastojiš da izgledaš kao Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve poza zato što si promašen. I to tvoje piljenje drva - i to je poza!" "Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!"

"Kako to misliš, prestao sam? Tri dana?" Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajući se, kroz mraĉna i osvijetljena mjesta njihovih uspomena, poput noćnog brzog vlaka koji juri kraj postaja i signalnih svjetla, preko pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve, što bi naĉas izronilo, obasjalo bi samo laţnim svjetlom ili popratilo nejasnom tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli. "Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!" reĉe Rubin povrijeĊeno. "A što je s ciljevima i sredstvima u tvom sluĉaju? U liĉnom smislu! Samo se sjeti o ĉemu si sanjao kad si zapoĉeo karijeru kao inţenjer? Ĉvrsto si odluĉio da zaradiš milijun, kao Korejko." "A ti bi se mogao sjetiti kako si uĉio seosku djecu da prijavljuju svoje roditelje!" Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokušali iskoristiti jedan protiv drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji naĉin, sve što su saznali u najintimnijim razgovorima. Sad su se 389 I svega sjećali, i sve je postajalo optuţba, oruţje. Daleko od toga da bi se uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj spuštao sve niţe i niţe na najliĉnije i najbolnije pojedinosti. "Oni su tvoji istomišljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!" urlao je Sologdin. "Šiškin-Miškin! Uopće mi nije jasno zašto se drţiš daleko od njih? Kakvo je to licemjerje?" "Što? što si rekao?" Rubin se gušio od bijesa. "Misliš li to ozbiljno?" Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije doušnik i da nikad neće biti, ali u ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti koš s oficirima sluţbe sigurnosti. "Napokon", tvrdio je Sologdin, "to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Budući da su naši tamniĉari u pravu, tvoja je duţnost da im pomogneš koliko god moţeš. A zašto ne bi bio doušnik? šikin će ti napisati povoljnu karakteristiku, tvoj sluĉaj će opet biti razmotren ..."

"To mi vonja na krv!" Rubin stegne svoje velike šake i podigne ih kao da se hoće tući. "Zbog takvih rijeĉi mogao bih nekome razbiti nos." "Rekao sam samo", odgovorio je Sologdin što je mogao suzdrţljivije, "da bi to bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo." Rubin otvori šake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika. "Ĉovjek mora prvo imati principe! Ti ih uopće nemaš! Sve to apstraktno blebetanje o Dobru i Zlu ..." Sologdin pokuša objasniti svoje stajalište: "što si ti oĉekivao? Razmisli sam. Budući da smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znaĉi da su naši tamniĉari u pravu. Svake godine dva puta pišeš molbu za pomilovanje ..." "Laţeš! Ne molbu za pomilovanje, već za obnovu procesa." "A koja je razlika?" "Vrlo velika razlika." "Oni te odbijaju, a ti i dalje moljakaš. Ti si taj koji nije htio raspravljati o znaĉenju ponosa u ĉovjekovom ţivotu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o ponosu! Ti si se spreman poniziti samo zbog vanjske, površne slobode. Ti si poput psa na lancu: tko god ima lanac u ruci, u njegovoj si moći." "A ti nisi ni u ĉijoj moći?" reĉe Rubin izvan sebe od gnjeva. "I ti ne bi moljakao?" "Ne!" "Pa ti naprosto nemaš mogućnosti da dobiješ slobodu! Ali kad bi imao, ne samo da bi molio, ti bi..." "Nikad", reĉe Sologdin. "Kako plemenito od tebe! Ti se rugaš svoj ovoj zbrci u sedmici, ali kad bi mogao uĉiniti nešto spektakularno da se istakneš - puzao bi na trbuhu." "Nikad!" ponovi Sologdin dršćući. 390 "A ja ti kaţem da bi!" graktao je Rubin. "Ti naprosto nemaš sposobnosti da se istakneš. To je sve kiselo groţĊe! A ipak, kad bi ti nešto mogao napraviti -

kad bi to od tebe zatraţili - puzao bi na trbuhu!" "Dokaţi!" Sad je Sologdin stegao šake. "Vidjet ćemo tko će kome razbiti nos!" "Daj mi vremena i dokazat ću ti! Daj mi... godinu dana! Daješ li mi godinu dana?" "Uzmi deset." "Ali znam ja tebe! Sakrit ćeš se iza dijalektike, reći ćeš da "sve teĉe, sve se mijenja"." "Samo za ljude tvoga soja "sve teĉe, sve se mijenja"! Ne sudi druge po sebi." 391 65 DOTTY Odnosi izmeĊu muškarca i ţene uvijek su ĉudni: ništa se ne moţe predvidjeti, nemaju nikakva unaprijed odreĊena smjera, ne ravnaju se ni po kakvim zakonima. Katkad doĊeš do mrtve taĉke, gdje ti ne preostaje ništa drugo nego da sjedneš i zaplaĉeš; sve je već reĉeno, uzalud; svi su argumenti izneseni i pobijeni. Ali odjednom se sluĉajno susretnu pogledi - i zid ne poĉinje pucati, već se naprosto otopi, i tamo gdje je bila tama, zablista ĉist pute-Ljak, po kojem dvoje moţe koraĉati. Samo puteljak - i moţda samo za minutu. Inokentij je već davno zakljuĉio da je izmeĊu njega i Dottv sve svršeno. Tako je moralo i biti, s tom njenom otuĊenošću i sitniĉavošću. Ali bila je tako umiljata na zabavi kod njegovog tasta, da ga je to ispunilo nekom toplinom prema njoj, i još uvijek ju je osjećao dok se vozio s njom kući automobilom. Pripovijedali su o zabavi; Inokentij je slušao kako Dotty razmatra mogućnost Clarine udaje - i ne misleći, nehotice, ogrlio ju je i uhvatio za ruku. Iznenada je pomislio: da mu ova ţena nikad nije bila ni supruga ni ljubavnica, već da pripada nekome drugome, i da ju je isto ovako ogrlio u automobilu, što bi osjećao? Bilo je posve jasno: potrudio bi se svim silama da je pridobije. Zašto ga je onda, kad mu je bila vlastita supruga, toliko vrijeĊalo što ţeli to isto tijelo? Bilo je najruţnije i najgore što ga je baš ovakva - pokvarena, uprljana tuĊim rukama - ovog trenutka privlaĉila, ne samo

silno, već opasno privlaĉila. Kao da osjeća potrebu da nešto dokaţe. Što? Kome? Kad su se našli u dnevnoj sobi, zaţeljevši mu laku noć Dottv je poloţila glavu na Inokentijeve grudi, zbunjeno ga poljubila u vrat i otišla, ne pogledavši ga. Inokentij je pošao u svoju sobu, svukao se, i iznenada osjetio da mora poći k Dottv. Djelomiĉno je to bilo stoga što se na zabavi osjećao siguran od hapšenja; gomila ljudi koji piju, razgovaraju i smiju se okru 392 ţila ga je kao oklop. Sada, u samoći svoje radne sobe, opet je osjetio strah, i osjetio je potrebu za zaštitom. Stajao je pred vratima svoje ţene u kućnom ogrtaĉu i papuĉama. Još uvijek neodluĉan da li da pokuca, lagano je gurnuo vrata rukom. Dotty se uvijek neĉega bojala i noću je zakljuĉavala vrata. Ali sad su se vrata otvorila na dodir. Inokentij uĊe bez kucanja, odmakne zastor - i ugleda Dotty u krevetu, pod mekanim, srebrnastoljubiĉastim pokrivaĉem. Trebalo je da se trgne, ali nije se ni maknula. Mala svjetiljka na noćnom stoliću obasjala joj je njeţno lice, svijetlu razasutu kosu, satensku zlaćanu spavaćicu, ukrašenu finim ĉipkama, kroz koje su zavodljivo svjetlucala njena ramena, ruke i grudi. Bilo je priliĉno vruće u spavaćoj sobi, ali Inokentiju je godila toplina; osjećao je nekakvu hladnoću. U zraku je lebdio blag miris parfema. Prišao je stoliću pokrivenom prozraĉnim stolnjakom. Uzeo je u ruku neku morsku školjku i premećući je po rukama reĉe bijesno, napola okrenut od nje: "Ja sam ne razumijem zašto sam ovdje; ne mogu zamisliti da bi izmeĊu nas još nešto moglo biti." (Nije govorio pa ĉak ni mislio kako je i on sam prevario ţenu u Rimu.) "Ali upravo sam sad pomislio: a što ako ipak otiĊem k njoj?" Nervozno je prevrtao školjku i postrance pogledao Dotty. Prezirao je sam sebe. Ona je okrenula glavu na jastuku i pogledala ga, paţljivo i njeţno, premda mu je u polutami jedva mogla razaznati lice. U ruci, koja joj je visila gola do

lakta i nekako bespomoćna pod ljupkim naborima spavaćice, lagano je drţala knjigu. "Pa samo legni malo kraj mene", reĉe ona dirljivo. Da samo malo legne? Zašto ne? Oprostiti joj sve što se dogo-godilo, bilo je nešto posve drugo. Bilo je lakše i govoriti leţeći. Iz nekog razloga moţe se reći mnogo više, najintimnije stvari, kad se leţi u zagrljaju pod pokrivaĉem, nego kad se sjedi jedno drugome nasuprot u naslonjaĉima. Zakoraĉio je neodluĉno prema krevetu. Ona je podigla rub pokrivaĉa, otkrivajući toplu dubinu. Ne primijetivši da je stao na knjigu koja joj je ispala iz ruke, Inokentij je legao u tu dubinu, i ona se nad njim sklopila. 393 66 BRITKA SABLJA DEMEŠKINJA Napokon je šaraška zaspala. Dvije stotine i osamdeset zekova spavalo je pod modrim ţaruljama, glava zabaĉenih ili uguranih u jastuke, dišući tiho, ili nesnosno hrĉući ili viĉući, zgrĉenih da se ugriju, ili ispruţenih jer im je bilo previše vruće. Spavali su na dva kata zgrade, na dva reda leţajeva na svakom katu, i gledali razliĉite stvari u snovima: starci su vidjeli svoje ljubljene; mladići su vidjeli ţene; neki su vidjeli ono što su izgubili, neki vlak, neki crkvu, neki svoje suce. Ali ma koliko se razlikovali njihovi snovi, u svima su spavaĉi ipak tjeskobno bili svjesni da su zatvorenici; ako su šetali po zelenoj travi ili po gradu, to je znaĉilo da su pobjegli, da su zavarali tamniĉare, da je nastao neki nesporazum i da ih već gone. Onaj sretni, potpuni zaborav, koji je Longfellow prikazao u Snu roba nije im bio suĊen, šok nezasluţenog hapšenja, kazna od deset ili dvadeset pet godina, bijesni laveţ policijskih pasa, potkovane ĉizme straţara pratilaca i prodoran zvuk budnice u logoru prodrli su u svaki sloj njihova bića, u sve sekundarne, pa ĉak i primarne instinkte, u same kosti. Da je došlo do poţara, iznenada probuĊeni zatvorenik prvo bi se sjetio da je u zatvoru, a onda bi tek osjetio plamen i dim. Svrgnuti visoki ĉinovnik Mamurin spavao je u svojoj samici. Straţari koji nisu bili u sluţbi su spavali. Straţari u sluţbi takoĊer su spavali. Deţurna bolniĉarka, pošto se ĉitavo veĉe opirala poruĉniku s ĉetvrtastim brkom, nedavno je popustila,

i sad su i oni spavali na uskom divanu u ambulanti. I napokon, mali sjedokosi straţar, koji je sjedio u straţarnici kraj ţeljezom okovanih vrata zatvora, kad je vidio da nitko ne dolazi da ga kontrolira i da se nitko ne javlja na njegov poljski telefon, takoĊer je zaspao, poloţivši glavu na stolić, ne promatrajući više zatvorski hodnik kroz prozor, kao što mu je bila duţnost. I odluĉno izabravši taj sat u dubini noći, kad su mavrinska zatvorska pravila prestala funkcionirati, zatvorenik broj 281 tiho je izišao iz polukruţne sobe ţmirkajući pod jarkim svjetlom, 394 gazeći cipelama gusto posijane opuške. Uspio je nekako navući cipele bez obojaka, i preko rublja je prebacio iznošeni frontovski šinjel. Crna brada bila mu je zamršena; rijetka kosa visila je oko lica, koje je izraţavalo patnju. Uzalud je pokušavao da zaspi. Sad je ustao i poĉeo šetati hodnikom. To mu nije bilo prvi put: na taj naĉin je smirivao razdraţenost i oštar bol u zatiljku, te podmukli bol oko jetre. Ali premda je izišao iz sobe da bi prošetao, nosio je, kao obiĉno, par knjiga; u jednoj od njih bio je sloţeni rukopis skice ja "svjetovne hramove" i loše zašiljena olovka. Poloţivši knjige, olovku, kutiju lakog duhana i lulu na dugaĉki, prljavi stol, Rubin je poĉeo uporno šetati hodnikom amo-tamo, omotavši se kabanicom. Priznavao je da je svim zatvorenicima teško - i onima koji su zatvoreni bez razloga, kao i onima koji su zatvoreni zato što su neprijatelji drţave. Ali njegov vlastiti poloţaj ĉinio mu se tragiĉnim u aristotelovskom smislu. Njemu su zadale udarac iste one ruke koje je iznad svega volio. Zatvorili su ga bešćutni birokrate, zato što je upravo nepristojno volio zajedniĉki cilj. I, kao rezultat tog tragiĉnog proturjeĉja, da bi zaštitio i svoje dostojanstvo i dostojanstvo svojih drugova, Rubin je bio prisiljen da se svakodnevno

suprotstavlja zatvorskim sluţbenicima i straţa-rima kojih su postupci, prema njegovom pogledu na svijet, bili diktirani potpuno istinskim, pravednim i naprednim zakonom. Njegovi drugovi, s druge strane, većinom mu uopće nisu bili drugovi, i u svim su mu sobama predbacivali, grdili ga, samo što ga nisu izgrizli, zato što nisu bili u stanju podignuti se iznad vlastite nesreće, i iza svega toga vidjeti veliko pokoravanje prirodnom zakonu. U svakoj ćeliji, u svakom novom susretu, u svakoj raspravi bio je prisiljen da im dokazuje - neumorno i prezirući njihove uvrede - da većim dijelom i općenito gledajući sve ide kako valja, industrija cvjeta, poljoprivreda proizvodi viškove, nauka napreduje ogromnim skokovima, kultura blista poput duge. Njegovi protivnici, budući da su bili u većini, vladali su se kao da su oni narod, a da on, Rubin, govori u ime malobrojne manjine. Ali sve u njemu je govorilo da je to laţ. Narod je bio izvan zatvora, izvan bodljikave ţice. Narod je zauzeo Berlin, sastao se s Amerikancima na Elbi, putovao na Istok u demobili-zacionim vlakovima, prihvatio se rekonstrukcije Dnjeprogesa, ponovo oţivio Donbas, izgradio Staljingrad. Osjećaj jedinstva s mili-r junima spasio ga je od osjećaja usamljenosti u njegovoj borbi protiv ove nekolicine zatvorenika. Ĉesto su ga muĉili, ne za volju istine, već samo da se osvete njemu za krivicu koja im je nanesena, kad se već nisu mogli osvećivati tamniĉarima. Proganjali su ga, ne brinući se što ga svaki takav sukob razdire i vodi bliţe grobu. Ali on je morao raspravljati - jer je, na tom sektoru fronta, u Mavrinskoj šaraški, bilo malo njih koji su mogli braniti socijalizam kao on. Rubin je pokucao na stakleni prozorĉić u ţeljeznim vratima - jedanput, dvaput, treći put vrlo jako. Treći put na prozoru se pojavilo lice pospanog prosijedog straţara. 395 "Zlo mi je", reĉe Rubin. "Potreban mi je lijek. Odvedite me bolniĉarki." Straţar je ĉasak razmišljao. "U redu. Telefonirat ću." Rubin je i dalje koraĉao hodnikom.

On je uopće bio tragiĉan lik. Prag tamnice prestupio je prije svih koji su sad ovdje sjedili. Njegov odrasli bratić, koga je šesnaestogodišnji Levka oboţavao, zamolio ga je da sakrije neke štamparske kalupe. Levka je sa zanosom ispunio nalog. Ali nije se sjetio da se sakrije od djeĉaka iz susjedstva. On je iz potaje promatrao i otkucao Levku. Levka nije izdao svog bratića: izmislio je priĉu da je kalupe našao pod stepenicama. Dok je hodao gore-dolje hodnikom teškim, odmjerenim korakom, Rubin se ţivo sjetio samice u harkovskom unutarnjem zatvoru prije dvadeset godina. Unutarnji zatvor bio je sagraĊen po ameriĉkom uzoru - otvorena konstrukcija na nekoliko katova sa ţeljeznim odmori-štima i stepeništima, a na dnu straţar sa signalnim zastavicama koji upravlja prometom. U zatvoru je jasno odjekivao svaki zvuk. Levka je ĉuo tutnjavu dok su nekoga vukli po ţeljeznim stepenicama - i iznenada je krik, koji para srce, potresao zatvor: "Drugovi! Pozdrav iz ledene kaznene ćelije! Dolje staljinski krvnici!" Tukli su ga - ĉuo se onaj posebni zvuk udaraca po mekanom mesu. Mora da su mu zatvorili usta; krikovi su se poĉeli prekidati dok napokon nisu posve prestali. Ali tri stotine zatvorenika u tri stotine samica bacilo se na svoja vrata, poĉelo lupati po njima i urlati: "Dolje krvoloĉni psi!" "ţedni su radniĉke krvi!" "Opet imamo cara na grbaĉi!" "Ţivio lenjinizam!" I iznenada su u nekim ćelijama zapjevali bjesomuĉni glasovi: "Ustajte, prezreni na svijetu ..." I tada je ĉitava nevidljiva masa zatvorenika, zaboravljajući na sebe, zagrmjela: "To će biti posljednji i odluĉni teški boj! ..." Nije ih se vidjelo ali, poput Levke, zacijelo su mnogi od onih koji su pjevali imali suze zanosa u oĉima.

Zatvor je brujao kao podivljala košnica. Steţući kljuĉeve tamniĉari su se okupili na stepenicama, preplašeni besmrtnom himnom proletarijata__ Kakvi valovi bola u zatiljku! Kakav pritisak ispod desnog boka! Rubin opet pokuca na prozorĉić. Kad je drugi put pokucao izvirilo je lice istog pospanog straţara. Pomaknuvši okno promrmljao je: "Nazivao sam; ne javljaju se." 396 li I Htio je zatvoriti staklo, ali Rubin mu nije dopustio: "Pa idite onda tamo!" povikao je razdraţen od bola. "Zlo mi je, razumijete? Ne mogu spavati! Zovite medicinsku sestru." "Dobro, u redu", sloţi se straţar i zatvori prozor. Rubin je opet poĉeo šetati gore-dolje, beznadno odmjeravajući popljuvanu duljinu zadimljenog prljavog hodnika. Vrijeme kao da se kretalo isto tako polako kao njegovi koraci. A iznad slike harkovskog unutarnjeg zatvora - kojeg se uvijek sjećao s ponosom, premda su mu ta dva tjedna u samici predstavljala mrlju na karakteristici tokom ĉitavog ţivota, i pridonijela njegovoj sadašnjoj presudi - druga, skrivena sjećanja uvukla su mu se u mozak ispunjajući ga vrućim stidom. ... Jednog dana pozvali su ga u partijski ured tvornice traktora. Lev je sebe smatrao jednim od utemeljitelja tvornice. Radio je u redakciji tvorniĉkih novina, prolazio radionicama da bi oduševio mlaĊe radnike i ulio energije u starije, i vješao biltene o pobjedama udarnih brigada, o ispunjenju i premašenju norme, i o nemarnom radu. Dvadesetogodišnji momak u svojoj ukrajinskoj seljaĉkoj košulji ušao je u partijski ured jednako mirno kao što je ranije ušetao u ured Pavla Petroviĉa Postiševa, sekretara Centralnog komiteta Ukrajine. I kao što je tom prilikom rekao jednostavno: "Zdravo, druţe Postišev!" i prvi pruţio ruku, i ovog puta je rekao ĉetrdesetogodišnjoj ţeni, koja je kratko podšišanu kosu povezala crvenom trouglastom maramom: "Zdravo, drugarice Bahtina! Pozvala si me?"

"Zdravo, druţe Rubin", rekla je ona rukujući se. "Sjedni." Sjeo je. U sobi je bio još jedan ĉovjek, ali to nije bio radnik: na sebi je imao kravatu, odijelo, ţute sportske cipele. Sjedio je po strani, pregledavajući novine, i nije na njih obraćao paţnje. Partijski ured bio je strog poput ispovjedaonice, ukrašen ţar-kocrvenim i mraĉnim crnim tonovima. Suzdrţano, nekako bez ţivota, ţena je poĉela s Levom razgovarati o tvorniĉkim poslovima, o kojima su prije uvijek ţivahno diskutirali. Iznenada, zavalivši se u naslonjaĉ, ona oštro reĉe: "Druţe Rubin! Moraš priznati Partiji svoje greške." Lev je bio zaprepašten. Što se dogodilo? Zar ne daje Partiji svu svoju snagu, sve svoje zdravlje, i noću i danju? Ne! To nije dovoljno. Ali, što nedostaje? Sad se umiješao i onaj tip. Obratio se Rubinu sa "vi", što je veoma vrijeĊalo proletersko uho. Rekao je da Rubin mora Partiji iskreno ispriĉati sve što znade o svom oţenjenom bratiću - do u tanĉine. Je li istina da je on nekad bio aktivan ĉlan opozicione organizacije, i da to sad taji od Partije? Nešto je smjesta morao reći, a oboje je zurilo u njega... Upravo oĉima istog tog bratića Lev je nauĉio promatrati revoluciju. Od njega je takoĊer nauĉio da sve nije tako lijepo i bezbriţno, kao što izgleda na prvomajskoj paradi. Zaista, revolucija 397 iii jest proljeće - a to znaĉi da se mora pregaziti mnogo blata, prije nego ĉovjek pronaĊe ĉvrsti put. Ali prošle su ĉetiri godine. Razmimoilaţenja unutar Partije su prestala. Već su poĉeli zaboravljati opoziciju. Sagradili su, ovako ili onako, prekooceanski brod kolektivizacije iz tisuća krhkih malih seljaĉkih ĉamaca. Visoke peći Magnitogorska rigale su dim, a traktori iz ĉetiri prve tvornice traktora orale su brazde na kolhoznim poljima. Daleko su za sobom ostavili "518" i "1040".

Objektivno, sve se radilo za veću slavu svjetske revolucije - i zar je sad imalo smisla buniti se što će svim tim velikim djelima biti nadjenuto ime jedne osobe? (Lev se prisilio da zavoli ĉak i to ime. Da, poĉeo ga je voljeti!) I zašto bi sada trebalo hapsiti ljude, zašto se svetiti onima koji su nekoć izraţavali neslaganje? "Ne znam. Nikad on nije bio u opoziciji", ĉuo je Levka sama sebe kako odgovara. Ali njegov je razum shvatio da je, ţeli li govoriti kao odrastao ĉovjek, bez mladenaĉke romantike, besmisleno nijekati. Kretnje drugarice Bahtine bile su energiĉne i nagle. Partija! Moţe li išta biti više od Partije? Kako se moţe nijekati pred Partijom? Kako se moţe oklijevati s priznanjem Partiji? Partija ne kaţnjava; ona je naša savjest. Sjeti se što je govorio Lenjin... Deset pištolja uperenih u njegovu glavu ne bi preplašili Rubina; ni hladna samica, ni izgnanstvo u Solovki ne bi iz njega izvuklo istinu. Ali pred Partijom, u toj crvenoj i crnoj ispovje-daonici, nije mogao lagati. Rekao im je kada i gdje je njegov bratić pripadao opozicionoj organizaciji, što je radio. Ţena ispovjednik je ušutjela. Uljudni gost u ţutim sportskim cipelama rekao je: "Dakle, ako sam vas pravo shvatio ...", i proĉitao je što je napisao na arku papira. "A sada potpišite; ovdje." Rubin se trgnuo. "Tko ste vi? Vi niste Partija!" "Zašto ne?" upita gost uvrijeĊeno. "I ja sam ĉlan Partije. Ja sam isljednik GPU-a." Rubin je opet pokucao na mali prozorĉić. Straţar, koji se oĉigledno tek probudio, reĉe ljutito: "Slušaj, zašto kucaš? Već sam ih ne znam koliko puta zvao, ali se ne javljaju." Rubinove su oĉi plamtjele od bijesa. "Molio sam vas da odete tamo, ne da telefonirate! Zlo mi je od srca! Moţda ću umrijeti." "Nećeš umrijeti", reĉe straţar umirujuće, ĉak samilosno. "Iz-drţat ćeš do jutra. Prosudi sam: kako bih mogao otići i napustiti mjesto?" "A koja bi budala uzela vaše mjesto?" poviĉe Rubin.

"Nitko ga ne bi uzeo, ali ustav zabranjuje. Nisi sluţio vojsku?" Rubinu je silno lupalo u glavi, i gotovo je povjerovao da bi zaista ovog ĉasa mogao umrijeti. Videći njegovo zgrĉeno lice, straţar odluĉi: "Dobro, u redu, makni se od tog prozora i ne kucaj. Otrĉat ću." 398 I zaista je otišao. Rubinu se uĉinilo da mu se i bol malo stišala. Opet je poĉeo koraĉati hodnikom. ... A mozgom su mu i dalje prolazile uspomene, koje uopće nije ţelio probuditi. Zaboraviti ih znaĉilo bi ozdraviti. Odmah poslije zatvora, ţeleći da opere svoju ljagu pred oĉima komsomolaca i da se pokaţe korisnim i pred samim sobom i pred revolucionarnom klasom, Rubin je, s mauzerom na boku, sudjelovao u kolektivizaciji sela. Kad je trĉao bos ĉitava tri kilometra, puškom se braneći od pobješnjelih seljaka, što je onda zapravo mislio? "Napokon se borim u graĊanskom ratu!" Samo to. Sve je to izgledalo posve prirodno: raskopavati jame ispunjene zakopanim ţitom, spreĉavati gospodare da ga samelju i da peku kruh, braniti im prilaz bunarima. I ako bi umrlo seljaĉko dijete - crknite Ċavoli, skupa sa svojom djecom, ali kruh peći nećete! Nije osjećao nikakvu samilost i postao mu je posve obiĉan prizor da u zoru vidi ona usamljena kola s iscrpljenim konjem kako prolaze kroz opustjelo, mrtvo selo; to ga nije uzbuĊivalo ništa više nego da gleda tramvaj u gradu. Udarac biĉem kod prozorskih kapaka: "Ima li leševa? Iznesite ih." I kod idućih kapaka: "Ima li leševa? Iznesite ih." A ubrzo se ĉulo samo: "Hej! Ima li koga ţivog?" A sad mu se to urezalo u mozak, kao da je utisnuto usijanim gvoţĊem. Peĉe. Katkada je osjećao da su njegove rane pokora, da je zatvor pokora, da su njegove bolesti pokora. Moţda jest pravedno. Ali budući da je sad shvaćao da je ono što je ĉinio bilć

uţasno, i budući da to više nikad ne bi uĉinio, i da je to okajao... Kako bi se od svega mogao proĉistiti? Kome bi mogao reći: to se nikad nije dogodilo? Od sada nadalje ćemo raĉunati da se to nikad nije dogodilo! Pravit ćemo se kao da se to nikad nije dogodilo! Što neće jedna besana noć izvući iz bijedne duše ĉovjeka koji je sagriješio? ... ... Ovog puta je straţar sam otvorio prozorĉić. Ipak je na kraju odluĉio da ostavi svoje mjesto i poĊe u štab. Utvrdilo se da su svi zaspali, i da nije bilo nikoga tko bi podigao telefon kad je zvonio. Narednik, koga je probudio, saslušao je njegov izvještaj i ukorio ga što je napustio mjesto; znajući da medicinska sestra spava s poruĉnikom, nije se usudio da ih probudi. "Nemoguće", reĉe straţar kroz prozorĉić. "Sam sam išao tamo i podnio izvještaj. Kaţu - nemoguće. Moraš ĉekati do jutra." "Ja umirem. Umirem!" zahriplje Rubin kroz prozorĉić. "Razbit ću vam prozor! Smjesta pozovite deţurnog! Objavljujem štrajk glaĊu!" "Kakav štrajk glaĊu? Pa tko te sad hrani, je li?" primijeti straţar razumno. "Ujutro će biti doruĉak, pa onda štrajkaj. Hajde, hajde, makni se. Još jedanput ću telefonirati naredniku." 399 Rubin se morao obuzdati. Svladavajući muĉninu i bol, opet je pokušao odmjereno šetati hodnikom. Sjetio se Krilovljeve basne Sablja demeškinja. Vani na slobodi smisao te basne nikad mu nije bio posve jasan, ali u zatvoru ga je odjednom shvatio. Baciše britku demeškinju na hrpu stara ţeljeza; na trţnicu odnesoše je seljak je kupi nizašta. Seljak je sabljom skidao koru s drveća, cijepao triješće. Od sablje je preostala samo izjedena oštrica i rĊa. I jednom je jeţ upitao sablju, koja je leţala na polici u kolibi: Na što ti cijeli ţivot liĉi? Ne sramiš li se da ko bradva, potpalu krešeš, tešeš daske?

A sablja je odgovorila onako kako je Rubin sam sebi odgovorio već stotinu puta: U ruci borca - strava prava! A ovdje sve što znam - badava! Ne sramim se, al sram nek slijedi onog tko ne zna za što vrijedim! 400 67 GRAĐANSKI HRAMOVI Rubin je osjetio slabost u nogama i sjeo je za stol, naslonivši se grudima na njega. Ma koliko da je ţestoko pobijao Sologdinove tvrdnje, one su ga boljele, jer je znao da su djelomiĉno opravdane. Da, temelji vrline i morala bili su uzdrmani, posebno kod mlaĊe generacije; ljudi su izgubili osjećaj za lijepe postupke i moralne postupke. U starim društvima znali su da su crkva i autoritativni svećenik potrebni da podrţavaju moral. Ĉak i sada, koja poljska seljakinja poduzima bilo kakav ozbiljan korak, a da se prije toga ne posavjetuje sa svojim svećenikom? Moţda je u ovom trenutku bilo vaţnije za sovjetsku zemlju da podigne opći moral nego da sagradi kanal Volga-Don ili Angarstroj. Kako to uĉiniti? Tome će posluţiti "prijedlog za podizanje graĊanskih hramova" - koji je Rubin već sastavio u grubim crtama. Noćas, budući da i tako pati od besanice, mora tom prijedlogu dati konaĉan oblik. I kad mu slijedeći put odobre posjetu, nekako će ga prokrijumĉariti iz zatvora. Vani će mu ga pretipkati i poslati Centralnom komitetu. Nije ga mogao poslati pod vlastitim imenom - Centralni komitet bio bi uvrijeĊen da takav prijedlog dolazi od politiĉkog zatvorenika. Ali, nije ga mogao poslati ni anonimno. Neka ga potpiše jedan od njegovih drugova s fronta; za volju tog uzvišenog cilja Rubin će rado ţrtvovati slavu izumitelja. Trudeći se da ne obraća paţnju na valove bola u glavi, Rubin je napunio lulu duhanom Zlatno runo - samo iz navike; jer u ovom trenutku nije imao nikakve

ţelje da puši, ĉak mu se i gadilo. Ipak je zapušio i poĉeo prouĉavati svoj prijedlog. Sjedeći u ogrtaĉu i donjem rublju za grubim stolom posutim mrvicama kruha i pepelom, udišući ustajali zrak nepometenog hodnika kojim su tu i tamo pospani zekovi ţurili na nuţnik, anonimni autor prouĉavao je nesebiĉni prijedlog koji je razvuĉenim rukopisom naškrabao na hrpi listova papira. 26 U prvom krugu 401 Uvod je iznosio potrebu da se još više podigne već i tako visok moral stanovništva, da se dade veće znaĉenje revolucionarnim i drţavnim praznicima i ceremonijalno dostojanstvo ĉinovima ţenidbe, imenovanja novoroĊenĉeta, prelaza u zrelost i oplakivanja mrtvih. (Autor je uz put zabiljeţio da se roĊenje, ţenidba i smrt u nas promatraju rutinski, zbog ĉega graĊanin vrlo slabo osjeća svoje obiteljske i društvene veze.) Kao rješenje, predlagalo se da se posvuda podignu graĊanski hramovi, projektirani tako veliĉanstveno da bi dominirali okolinom. Zatim je u posebnim poglavljima, koja su opet podijeljena na ĉlanove, paţljivo iznesen organizacioni plan: koja veliĉina po-pulacionog centra ili kakva teritorijalna jedinica zahtijeva izgradnju graĊanskog hrama; koje taĉno datume valja slaviti u nazoĉnosti svih stanovnika podruĉja; pribliţno trajanje pojedinih obreda. Braku bi prethodile zaruke i objavljivanje vjenĉanja dva tjedna unaprijed. Omladinu koja postaje punoljetna predstavljali bi u skupinama, i ona bi u nazoĉnosti ĉitave općine okupljene u hramu poloţila posebnu zakletvu da će ispunjavati svoje obaveze prema zemlji i prema svojim roditeljima, a takoĊer i zakletvu općenito etiĉke prirode. Prijedlog je naglašavao da se obredni aspekt svih tih proslava ne smije zanemariti. Odjeća namještenika hrama mora se razlikovati od obiĉne, mora se isticati profinjenošću ukrasa i naglašavati snjeţno bijelu ĉistoću onih koji je nose. Obred se mora odvijati ritmiĉno i emocionalno. Ne smije se zanemariti ni jedna prilika da se apelira na sva fiziĉka osjetila općinstva: poseban miris u zraku, melodiozna glazba i

pjevanje, korištenje obojenog stakla, scenske rasvjete i zidnih slikarija, sve bi to moralo razvijati estetski ukus naroda - uistinu, ĉitava arhitektonska cjelina hrama morala bi odisati nekim duhom uzvišenosti i vjeĉnosti. Svaku rijeĉ tog prijedloga valjalo je muĉno, paţljivo odabrati meĊu mnogim sinonimima; inaĉe bi plitki i površni ĉitaoci mogli zbog neke sitne nepaţnje zakljuĉiti da autor naprosto predlaţe da se oţive kršćanski hramovi bez Krista. Ali to ni izdaleka nije imao na umu! Netko tko voli povlaĉiti povijesne analogije mogao je takoĊer optuţiti autora da oponaša Robespierreov kult Vrhunskog bića - ali, naravno, to uopće nije bilo isto! Najoriginalnijim dijelom prijedloga autor je smatrao odlomak o novim - ne, ne svećenicima već, kako ih je on nazivao, namještenicima hramova. Drţao je da kljuĉ uspjeha ĉitavog projekta leţi u tome da se po ĉitavoj drţavi izgradi kadar autoritativnih namještenika koji uţivaju ljubav i povjerenje naroda zbog vlastitog besprijekornog, nesebiĉnog i vrijednog ţivota. Predloţio je Partiji da se izbor kandidata za teĉajeve, koji će ih pripremiti da postanu namještenici hramova, vrši u skladu s principima morala, da se te ljude oslobodi svih ostalih poslova kojima bi trenutno mogli biti zauzeti. Pošto bi se zadovoljile poĉetne velike potrebe, program tih teĉajeva mogao bi s godinama postati mnogo opseţniji i mnogo temeljitiji, te bi namještenicima davao široko i sjajno obrazovanje, u ĉemu bi se posebno isticalo govorništvo. (U prijedlogu se neustrašivo tvrdilo da je umjetnost govomištva 402 u našoj zemlji opala, moţda zato što nema potrebe da se bilo koga uvjerava, jer ĉitavo stanovništvo i bez toga bezrezervno podrţava svoju ljubljenu drţavu.) Korektura njegova prijedloga toliko je zaokupila paţnju tog vrijednog mozga da, premda nije mogao posve zaboraviti bol, ipak je uspio da ga potisne u pozadinu. ĉinjenica da nitko nije došao pogledati zatvorenika, koji je mogao i umrijeti u ovo neobiĉno vrijeme, nije iznenadila Rubina. Vidio je već dovoljno takvih

primjera u zatvorima kontrašpiju-naţe i u tranzitnim logorima. I tako, kad je kljuĉ škljocnuo u bravi, Rubin se u prvom trenutku uplašio da će ga otkriti kako se usred noći bavi neĉim što je protiv propisa, te da će morati podnijeti neku dosadnu, glupu kaznu. Pokupio je na brzinu svoje papire, knjigu, duhan i htio se sakriti u sobi, ali bilo je prekasno: grubi, krupni nadstraţar primijetio ga je i pozvao ga s otvorenih vrata. Rubin se prenuo. Smjesta je opet osjetio svoju usamljenost, bolnu bespomoćnost, povrijeĊeno dostojanstvo. "Narednice", reĉe on polako se pribliţavajući zamjeniku deţurnog, "već više od dva sata traţim medicinsku sestru. Ţalit ću se upravi zatvora MGB-a i na medicinsku sestru i na vas." Ali nadstraţar reĉe pomirljivo: "Rubine, ništa nisam mogao ranije uĉiniti, nije ovisilo o meni. Hajdemo." Istina, ĉim je saznao da se ne ţali bilo tko već jedan od najneugodnijih zekova, nadstraţar je odluĉio da pokuca poruĉniku. Dugo vremena nitko se nije javljao; tada je medicinska sestra naĉas izvirila, i opet nestala. Napokon je poruĉnik namršten izišao iz ambulante i dao naredniku dopuštenje da uvede Rubina. Rubin je uvukao ruke u rukave od ogrtaĉa i zakopĉao ga, sakrivši rublje. Narednik straţe proveo ga je kroz podrumski hodnik i popeli su se u zatvorsko dvorište ljestvicama na koje je napadao debeli sloj sipkog snijega. Noć je bila tiha kao slika, guste bijele pahuljice neprestano su padale, i na mraĉnoj pozadini noći horizont kao da je bio prošaran mnoštvom bijelih stupica; narednik i Rubin prelazili su dvorište, ostavljajući duboke tragove u finom snijegu. Ovdje pod milim oblaĉnim noćnim nebom, maglovitosmeĊe boje od svjetala, osjećajući nevini dodir hladnih malih šesterokutnih zvjezdica na svom vrelom licu i podignutoj bradi, Rubin se zaustavio i zatvorio oĉi. Ispunio ga je neki osjećaj mira koji je bio to oštriji što je bio tako kratak - sva snaga postojanja, sav uţitak što nikamo ne ide, što ništa ne zahtijeva, ništa ne ţeli - samo da ovako stoji ĉitavu noć

blaţeno, sretno, kao što stoji drveće, i hvata, hvata snjeţne pahuljice. I baš u tom trenutku ĉuo je dugaĉki, prodorni zviţduk lokomotive s traĉnica koje su prolazile kilometar od Mavrina - onaj posebni, usamljeni, noćni, dirljivi zviţduk, koji nas u kasnijim godinama podsjeća na djetinjstvo, zato što je u djetinjstvu tako mnogo obećavao. Kad bi ovako mogao stajati pola sata, sve bi prošlo, tijelo i duša bi opet ozdravili i sastavio bi snjeţne stihove o zviţduku lokomotive u noći. 403 I Ah, kad bar ne bi morao slijediti straţara! Ali straţar se već sumnjiĉavo osvrtao - sprema li se moţda na noćni bijeg? I Rubinove noge same su pošle kamo je bilo nareĊeno. Mlada medicinska sestra još je bila rumena od sna i krv joj je navrla u obraze. Navukla je bijeli ogrtaĉ, ali oĉigledno ispod njega nije imala vojniĉku bluzu i suknju, već nešto lagano. U svako drugo vrijeme Rubin bi, kao svaki zatvorenik, to i opazio i pokušao bi bolje pogledati njeno tijelo, ali baš u ovom trenutku njegove se misli nisu spuštale s ovog grubog stvorenja, koje ga je muĉilo ĉitavu noć. "Molim kombiniranu pilulu i nešto protiv nesanice, samo ne luminal; moram smjesta zaspati." "Nemamo ništa za spavanje", odbije ona automatski. "Molim vas!" ponovi Rubin uporno. "Ujutro rano moram obaviti vaţan posao za ministra, a ne mogu zaspati." Spominjanje ministra, kao i mogućnost da bi Rubin mogao dalje tu stajati i traţiti pilule (a po nekim znacima je sudila da će se poruĉnik svaki ĉas vratiti), natjerali su medicinsku sestru da odstupi od svog obiĉaja i da mu dade lijek. Izvadila je pilule iz ormarića i prisilila Rubina da ih sve proguta u njenoj nazoĉnosti (u skladu sa zatvorskim pravilima, svaki se lijek smatrao oruţjem i zatvoreniku se mogao dodijeliti iskljuĉivo u usta).

Rubin je upitao koliko je sati, saznao da je već pola ĉetiri, i izišao. Vratio se kroz dvorište, zaljubljeno promatrajući noćne lipe, koje su odozdo bile osvijetljene odrazom jakih ţarulja zone; duboko je udahnuo zrak koji je mirisao na snijeg, sagnuo se i zgrabio pregršt zvjezdanih pahuljica, protrljao lice i vrat i ispunio usta tom tvari bez teţine, bestjelesnom, ledenom. I njegova je duša osjetila jedinstvo sa svjeţinom svijeta. 404 68 KOZMOPOLIT BEZ KORIJENA Vrata iz blagovaonice u spavaću sobu nisu bila dokraja zatvorena, i jedan jedini teški udarac zidnog sata jasno se ĉuo, odjekujući harmoniĉnim valovima prije nego je išĉeznuo. Pola prošlo koliko? Adam Roitman htio je pogledati na svoj ruĉni sat koji je mirno kuckao na noćnom stoliću, ali se bojao da bi iznenadan bljesak svjetla mogao uznemiriti njegovu ţenu. Ţena mu je spavala u neobiĉno ljupkom poloţaju, pola niĉice pola na boku, poloţivši lice na rame svog muţa, dok je Adam osjećao njene grudi na laktu. Bili su oţenjeni već pet godina, ali ĉak i u polusnu bio je svjestan kako ga preplavljuje njeţna zahvalnost što je ima kraj sebe, što tako smiješno spava grijući svoje male, uvijek ledene noţice izmeĊu njegovih nogu. Upravo se probudio iz nekog nesuvislog sna. Htio je ponovo zaspati ali poĉeo se prisjećati veĉernjih novosti i problema u šaraški i kako se misao poĉela gomilati na misao, a njegove se oĉi potpuno otvorile - nastupila je ona noćna bistrina, koja ĉini beskorisnima sve napore da ĉovjek zaspi. Topot nogu i pomicanje namještaja, koje se gotovo ĉitavo veĉe ĉulo iznad njih iz Makariginova stana, već je davno prestalo. Kroz uzak prostor izmeĊu navuĉenih zastora prodiralo je blijedo, sivkasto svjetlo noći. Obuzet nesanicom, u pidţami, Adam Venjaminoviĉ Roitman nije osjećao nimalo od onog samopouzdanja i superiornosti koje su mu tokom dana davale epolete majora MGB-a i medalja Sta-ljinske nagrade. Leţao je ispruţen na leĊima u

krevetu i poput svih ostalih smrtnika osjećao da je svijet pun ljudi, da je okrutan i da u njemu nije lako ţivjeti. Te veĉeri, dok je u Makariginovom stanu sve kipjelo od veselja, Roitmanu je u posjete došao jedan stari prijatelj, takoĊer Ţidov. Došao je bez ţene, zabrinut, i ono što je ispriĉao Roitmanu bilo je neveselo. 405 Nije to bilo ništa novo. Sve je poĉelo još prošlog proljeća na podruĉju kazališne kritike. Isprva je izgledalo posve nevino da se prava imena kritiĉara, koja su bila ţidovska, štampaju u zagradi iza njihovih ruskih knjiţevnih imena. Tada se zaraza proširila na svijet knjiţevnosti. U nekim drugorazrednim novinama, koje su se bavile svim mogućim predmetima osim svojim poslom, netko je ubacio otrovnu rijeĉ "kozmopolit". I rijeĉ je otkrivena! Ta prekrasna, ponosna rijeĉ koja je ujedinjavala sve svjetove svemira, koja je resila najplemenitije genije svih vremena - Dantea, Goethea, Bvrona - tu su rijeĉ unakazili i iskrivili na stranicama tog jeftinog lista, tako da je poprimila znaĉenje "ĉifuta". Zatim je otpuzala dalje, sramotno se skrivajući u fasciklima iza zatvorenih vrata. A sad je taj ledeni, zlokobni dah dosegao ĉak i podruĉje tehnike. Roitman, koji je stalno i sjajno napredovao prema slavi, u posljednjih mjesec dana osjetio je kako se njegov poloţaj uzdrmao. Zar je moguće da ga pamćenje vara? Za vrijeme revolucije, pa i mnogo kasnije, rijeĉ "Ţidov" ulijevala je uvijek veće povjerenje od rijeĉi "Rus". Rusa se moralo kontrolirati i provjeravati više nego Ţidova: tko su mu bili roditelji? kakvi su im bili izvori prihoda prije 1917? To kod Ţidova nije bilo potrebno. Ţidovi su svi do jednoga bili uz revoluciju koja ih je oslobodila pogroma i geta. A sada je Josip Staljin neopazice, skrivajući se iza liĉnosti drugoga reda, zgrabio biĉ progonitelja Izraelićana. Kad skupinu ljudi proganjaju zato što su eksploatirali druge, ili što su

ĉlanovi vladajuće klase, ili što imaju stanovita politiĉka uvjerenja, ili što se druţe sa stanovitim ljudima, postoji uvijek neki opravdani (ili nazovi opravdani) razlog da se protiv njih nešto poduzme. Ĉovjek barem znade da je sam odabrao svoju sudbinu, da je mogao odabrati drugaĉije. Ali narodnost? (Roitmanovo unutarnje ja, njegov noćni ja, pobunio se: ljudi nisu birali ni svoje društveno porijeklo, a ipak su ih i zbog toga progonili.) Ali u Roitmanovom sluĉaju najviše je boljelo što, kolikogod ţelio da bude prihvaćen, da bude jednak kao svi drugi, to nije mogao postići. Oni te neće, odbacuju te, kaţu ti da si stranac, nemaš korijenja; ĉifut si. Polako i vrlo sveĉano, zidni sat u dnevnoj sobi odbio je ĉetiri puta i umuknuo. Roitman je ĉekao da odbije po peti put, i bilo mu je drago što je ĉuo samo ĉetiri udarca; još uvijek je imao vremena za spavanje. Malo se pomakao. Njegova ţena je nešto promrmljala u snu, okrenula se na drugu stranu i instinktivno se leĊima privila uz muţa. On je promijenio poloţaj, prilagodivši svoje tijelo njenome i ogrlio je rukom; ţena je zahvalno ušutjela. U blagovaonici njegov je sin spavao mirno, vrlo mirno. Nikad nije noću plakao, nikad nije zvao. I! i 406 Bistri trogodišnji djeĉak bio je ponos mladih roditelja. Adam Benjaminoviĉ s uţitkom je opisivao sve njegove navike i uspjehe ĉak i zekovima u Akustici; neosjetljiv, kao što su obiĉno sretni ljudi, nije uviĊao kako je to bolno za ljude lišene oĉinstva. Njegov je sin znao brbljati, ali izgovor mu je još uvijek bio nesiguran: tokom dana oponašao je majku - njen izgovor nenaglašenog "o" jasno je odavao njeno porijeklo s Volge - a uveĉer je govorio kao otac (Adam je ne samo izgovarao grleni "r", već je imao i nekoliko nezgodnih govornih mana). Kako to već biva u ţivotu, kad sreća već doĊe, dolazi nezaustavljivo i širokogrudno. Ljubav i brak, a zatim roĊenje njegova sina, u Roitmanovoj su se povijesti poklapali s

koncem rata i njegovom Staljinskom nagradom. Istina, za vrijeme rata mu takoĊer nije bilo loše. U mirnoj Baškirskoj, uz obilnu aprovizaciju, on i njegovi sadašnji drugovi u Mavrinskom institutu konstruirali su prvi sistem telefonskog šifriranja. Takav je sistem danas izgledao posve primitivan, ali u ono vrijeme donio im je nagradu. Kako su grozniĉavo radili na tome! Kamo je nestao njihov zanos, njihov neumorni istraţivaĉki duh, plamen koji je u njima buktio? S onim razumijevanjem kojim je ĉovjek obdaren kad leţi budan u tami, kad mu je pogled nepomućen i okrenut prema sebi, Roitman je iznenada shvatio što mu zapravo nedostaje posljednjih nekoliko godina. Zacijelo mu je nedostajalo što više ništa ne radi sam. Nije ĉak ni opazio kada se i kako od uloge stvaraoca polako spustio na ulogu naredbodavca stvaraocima ... Odmaknuo je ruku od ţene kao da se opekao, podigao jastuk malo više i opet se okrenuo na leĊa. Da! Da! Da! To je ĉovjeka moglo lako zavesti. Ništa nije bilo lakše nego reći, spremajući se kući subotom uveĉe, već obuzet toplinom doma i obiteljskim planovima za nedjelju: "Valentine Martiniĉu! Sutra morate pronaći, smisliti kako da se oslobodimo nelinearnih iskrivljenja! Leve Grigoriĉu, da li biste vi malo pregledali ovaj ĉlanak iz "Proceedingsa" i pribiljeţili osnovne misli?" A u ponedjeljak ujutro vratio bi se na posao, svjeţ i odmoran, i našao bi na svom stolu - kao u vilinskoj priĉi - rezime ĉlanka iz "Proceedingsa" na ruskom, dok bi Prjanĉikov objasnio kako se mogu osloboditi nelinearnih iskrivljenja - ako to već sam nije uĉinio u nedjelju. Vrlo udobno! I zekovi nikad nisu mrzili Roitmana; naprotiv, voljeli su ga, jer se nije vladao kao ţandar, već kao pristojno ljudsko biće. Ali kreativnost - radost uspješnog napora mozga i gorĉina neoĉekivanog poraza - posve ga je napustila! Ĉime se bavio svih tih godina? Spletkama; borbom za prevlast unutar instituta.

On i njegovi prijatelji ĉinili su sve što su mogli da ocrne i svrgnu Jakonova, bojeći se da će ih zasjeniti svojom dostojanstvenošću, samopouzdanjem, te da će liĉno dobiti Staljinsku nagradu, bez ostalih. Koristeći se ĉinjenicom da Jako- 407 nov usprkos svim njegovim naporima, nije uspio biti primljen u Partiju zbog nekih mrlja na karakteristici, "mladi" su ga uvijek napadali na partijskim sastancima. Stavili bi na dnevni red njegov izvještaj i onda zatraţili od njega da ode dok o tome raspravljaju, ili bi raspravljali baš u njegovoj nazoĉnosti ("samo ĉlanovi Partije imaju pravo glasa") i donosili zakljuĉke. Prema tim zakljuĉcima sa partijskih sastanaka, Jakonov je uvijek imao krivo. Roitman ga je katkada ĉak i ţalio. Ali drugog izlaza nije bilo. Sad se sve okrenulo drugaĉije. Progoneći Jakonova, "mladi" su izgubili iz vida ĉinjenicu da su od njih pet ĉetvorica Zidovi. A ovih je dana Jakonov neumorno izjavljivao sa svih platformi da je kozmopolitizam najopakiji neprijatelj socijalistiĉke domovine. Juĉer je, poslije ministarskog gnjeva, tog sudbonosnog dana za Mavrinski institut, zatvorenik Markušev predloţio da se kombiniraju kliper i vocoder. Ta je ideja vjerojatno bila potpuno besmislena, ali ministarstvu se mogla prikazati kao korjenita reforma. Zato je Jakonov naredio da se izrada vocodera smjesta prebaci u Sedmicu i naredio da se Prjanĉikov preseli s njom. U nazoĉnosti Sevastjanova, Roitman je nepromišljeno iznio nekoliko primjedbi i poĉeo se prepirati; na to ga je Jakonov zaštitniĉki, poput nekog posebno iskrenog prijatelja, potapšao po leĊima: "Adame Venjaminoviĉu! Nemojte prisiljavati zamjenika ministra da vjeruje kako vi svoje liĉne interese stavljate iznad interesa Specijalnog tehniĉkog odjela." I u tome je bila tragedija njihove sadašnje situacije: udarali su te u lice, a ti ne smiješ zaplakati! Dave te usred bijela dana - i zahtijevaju da ustaneš i plješĉeš! Odbilo je pet sati - pola nije ĉuo. Više mu se nije spavalo; osjećao se nekako sputan i u krevetu. Polako i paţljivo se izvukao ispod pokrivaĉa i turio

noge u papuĉe. Bez šuma se izmakao stolici koja mu se isprijeĉila na putu i prišao prozoru, razdvajajući svilene zavjese. Koliko je snijega napadalo! Iza dvorišta bio je najudaljeniji i najzabitniji kutak Neskuĉ-nog perivoja, strma padina prekrivena snijegom i obrasla sveĉanim bijelim borovima. Prozorska daska bila je sakrivena pahu-ljavim nanosom snijega, koji se prilijepio i uz prozorska stakla. Snijeg je gotovo prestao padati. Radijatori pod prozorom grijali su mu koljena. Još jedan razlog zbog kojeg ništa nije postigao u nauci u posljednjih nekoliko godina bili su neprestani sastanci i teret administracije. Svakog ponedjeljka bilo je politiĉko predavanje, a svakog petka tehniĉke instrukcije; partijski sastanak dva puta mjeseĉno; sastanci partijske ćelije Instituta takoĊer dva puta mjeseĉno; dva ili tri puta mjeseĉno pozivali bi ga u ministarstvo; jedanput mjeseĉno bilo je specijalno savjetovanje o budnosti; svakog mjeseca morao je izraditi plan nauĉnog rada, a svaka tri mjeseca morao je poslati izvještaj o njegovom ispunjenju; zatim je zbog neĉega svaka tri mjeseca morao pisati karakteristike za 408 svakog zatvorenika - što bi mu oduzimalo ĉitav dan. A uza sve to, njegovi podreĊeni prekidali su ga svakih pola sata s izdatni-cama; za svaki kondenzator veliĉine bombona, svaki metar ţice i svaku elektronsku cijev moralo se traţiti potpis šefa laboratorija, inaĉe ih ne bi mogli dobiti iz skladišta. Oh, kad bi se samo mogao osloboditi te birokracije i nesmiljene borbe za prvenstvo! Kad bi se bar sam mogao nagnuti nad dijagrame, uhvatiti ţeljezo za lemljenje vlastitom rukom, sjesti pred zeleni prozorĉić osciloskopa i pokušati uhvatiti neku krivulju - tada bi i on, poput Prjanĉikova, mogao bezbriţno pjevušiti bugi-vugi. Kako bi blaţeno bilo imati trideset jednu godinu - bez teţine tih epoleta koje tako tište, bez brige za vanjski izgled i poput

djeĉaka sanjariti o tome da nešto izgradi. Rekao je sam sebi "poput djeĉaka", i zahvaljujući nekom hiru pamćenja sjetio se sebe kad je bio djeĉak, i u njegovom noćnom mozgu jedna duboko zakopana epizoda, već davno zaboravljena, izbila je nemilosrdno jasno na površinu. Dvanaestogodišnji Adam s crvenom pionirskom maramom, glasa uzdrhtalog od plemenitog gnjeva, stajao je pred glavnom skupštinom pionira u školi i zahtijevao da se iz pionirske organizacije i iz svih sovjetskih škola izbaci jedan agent klasnog neprijatelja. Mitka štitelman govorio je prije njega, a Miška Ljuksemburg poslije njega, i svi su oni optuţivali svog sauĉenika Olega Roţde-stvenskog zbog antisemitizma, zbog pohaĊanja crkve i zbog stranog klasnog podrijetla, bacajući pri tom razorne poglede na uzdrhtalog djeĉaka kome se sudilo. Dvadesete godine pribliţavale su se kraju, djeĉaci su u to doba još uvijek ţivjeli od politike, od zidnih novina, samoupravljanja i diskusija. Bio je to juţnjaĉki grad, i Ţidovi su saĉinjavali gotovo polovicu te skupine. Premda su djeĉaci bili sinovi advokata, zubara, pa ĉak i sitnih trgovaca, svi su se s bjesomuĉnim uvjerenjem smatrali ĉlanovima proletarijata. Oleg - blijed, mršav, najbolji uĉenik u razredu - izbjegavao je svaki razgovor o politici, i u pionirsku je organizaciju ušao s oĉiglednim nedostatkom oduševljenja. Mladi entuzijasti odmah su naslutili u njemu neki strani elemenat. Motrili su ga i vrebali. Jednog je dana Oleg rekao: "Svaki ĉovjek ima pravo da kaţe sve što misli." štitelman je skoĉio: "Kako to misliš sve? Nikola me nazvao "ĉifutskom njuškom" - je li i to u redu?" "Da kaţe?" Oleg je istegao svoj tanki vratić i nije htio popustiti. "Svatko ima pravo da kaţe što god ţeli." Optuţba protiv Olega je bila na putu. Našli su se prijatelji koji će ga prokazati: šurik Burikov i šurik Voroţbit; oni su vidjeli optuţenog kako ulazi u crkvu s majkom, i kako je jednog dana došao u školu s kriţićem oko vrata. Odrţavali su se sastanci, sjednice Ċaĉkih odbora, organizacionih odbora, pionirske smotre, pionirske parade; i svuda su ti dvanaestogodišnji Robespierrei optuţivali pred uĉeniĉkim masama tog antisemita i trgovca opijumom religije, koji dva tjedna od straha uopće nije jeo i krio od svoje obitelji da je

već izbaĉen iz pionirske organizacije, te da će uskoro biti izbaĉen iz škole. 409 Adam Roitman nije bio zaĉetnik tog procesa; bio je uvuĉen u to. Ali ĉak i sad mu je krv navrla u obraze od stida. Krug zlodjela, krug zlodjela! I nema naĉina da se razbije taj zatvoreni prsten. Nema izlaza. Jednako kao što nema izlaza iz sukoba s Jakonovom. Odakle bi ĉovjek morao poĉeti ispravljati svijet - od drugih? Ili od sama sebe? Osjetio je onu teţinu u glavi i prazninu u grudima, koja je neminovni znak da će ĉovjek ubrzo zaspati. Prišao je krevetu i tiho legao pod pokrivaĉ. Morao je još malo spavati prije nego sat odbije šest. Ujutro će nastaviti s fonoskopijom! To je bio njegov glavni tajni adut! U sluĉaju uspjeha, taj bi pothvat ĉak mogao prerasti u posebni nauĉni... 410 69 PONEDJELJAK U ZORU BuĊenje je u šaraški bilo u sedam sati. Ali u ponedjeljak, još mnogo prije buĊenja, straţar je ušao u sobu gdje su stanovali radnici i prodrmao podvornika. Spiridon je frknuo nosom, probudio se i pogledao straţara u svjetlu modre ţarulje. "Obuci se, Jegorov. Treba te poruĉnik", reĉe straţar tiho. Ali Spiridon je leţao otvorenih oĉiju, ne miĉući se. "Ĉuješ li? Rekao sam ti da te poruĉnik treba?" "Zašto? Posrao se u gaće?" upita Spiridon još uvijek se ne miĉući. "Ustani, ustani", navaljivao je straţar. "Ne znam zašto." "Ah!" Spiridon se teško protegne, stavi dlakave crvene ruke iza glave i zijevne. "Jednom doĊe i dan kad više ne moţeš ustati. Je li kasno?" "Skoro će šest."

"Još nije ni šest? Dobro, idi, razumijem." I dalje je leţao. Straţar ga iskosa pogleda i iziĊe. Napola u modrom svjetlu, napola u sjeni gornjeg leţaja, Spiridon je nepomiĉno leţao na jastuku s rukama iza glave. Bilo mu je ţao što nije završio svoj san. Vozio se kolima pretovarenim suhim granjem (a pod suhim granjem bilo je i nekoliko balvana koje je sakrio pred šumarom); kao da je išao iz svoje šume u svoje selo, ali nekim nepoznatim putom. Ipak, premda je put bio nepoznat, Spiridon je vidio na njemu svaku pojedinost sa svoja dva oka (oba kao da su u snu bila zdrava): nateĉeno korijenje preko ceste, stabla rascijepljena gromom, borovu šumu i duboki pijesak u koji su upadali kotaĉi. Spiridon je u snu osjećao sve rane jesenske mirise šume i ţeljno ih udisao. ţeljno ih je udisao, jer je u svom snu jasno pamtio da je zek, da mu je kazna deset godina više pet, da je pobjegao iz šaraške, te da ga sada već zacijelo traţe, i da mora poţuriti da ovaj ogrjev odveze ţeni i kćeri prije nego za njim pošalju pse. 411 ! Ali najveća radost u njegovom snu bio je konj, i to ne bilo koji konj, već najmiliji od svih koje je ikad imao, trogodišnja kobila Grivna, prvi konj koga je kupio za svoj posjed poslije graĊanskog rata. Bila je posve siva; sivilo je imalo neki ujednaĉeni crvenkasti odsjaj, pa su je zvali "ruţiĉastom". S Grivninom pomoći uspio se postaviti na noge, i ona je bila upregnuta kad je potajno odveo na vjenĉanje svoju Marfu Ustinovnu. I sad je Spiridon vozio, i sav sretan se ĉudio što je Grivna još uvijek ţiva i još uvijek mlada, i što još uvijek vuĉe teret uzbrdo i kroz pijesak, a da je ne mora udarati biĉem. Grivnina pamet vidjela se u njenim dugim, sivim osjetljivim ušima; malim pokretima tih ušiju ona je znala reći svom gospodaru da je shvatila što on od nje traţi i da će ga poslušati. Grivnu bi uvrijedilo da joj ĉak izdaleka pokaţe biĉ. Kad je vozio s Grivnom, Spiridon nije nikad sa sobom uzimao biĉ. Bilo mu je tako drago što je Grivna mlada i što će vjerojatno doĉekati da mu kazna završi, da se u snu htio spustiti na

zemlju i poljubiti joj nos. Ali na padini iznad potoka Spiridon je iznenada primijetio da su mu kola loše natovarena i da grane kliţu, te bi mogle pasti s kola. I baš u tom trenutku snaţan udarac bacio ga je s kola na zemlju - bio je to straţar koji ga je probudio. Spiridon je leţao i sjećao se ne samo Grivne, već desetaka konja s kojima je vozio i radio, i od kojih mu se svaki usjekao u pamćenje kao ţivo biće. Sjećao se i tisuća drugih konja koje je viĊao, i ţalio je što su ti prvi sluge ĉovjeka iskorijenjeni bez ikakva razloga, što su neki uginuli od gladi, drugi od napora, dok su neke prodali Tatarima za meso. Spiridon je mogao shvatiti razumne odluke. Ali bilo je nemoguće shvatiti zašto su uništili konje. Tvrdili su da će ih nadomjestiti traktori, ali zapravo je ĉitav posao pao na leĊa ţena. A zar su posrijedi bili samo konji? Nije li sam Spiridon sjekao voćnjake na seljaĉkim posjedima tako da ljudima ne preostane ništa da izgube, pa da se lakše pokore okupljanju u gomilu? "Jegorov!" poviĉe straţar glasno na vratima, probudivši još dva zeka. "Idem već, majku mu boţju!" odgovori brzo Spiridon, spu-stivši bose noge na pod. Pošao je do radijatora da uzme osušene obojke. Vrata su se zatvorila za straţarom. Njegov susjed, kovaĉ, upita: "Kamo ćeš, Spiridone?" "Gospoda zovu. Valja odraditi svoj kruh", reĉe podvornik bijesno. U svojoj kući Spiridon je bio seljak koji se nije izleţavao, ali u zatvoru nikako nije volio ustajati u mraku. Ustajati prije zore sa štapom nad glavom najgore je od svega u ţivotu zatvorenika. U SevUrallagu dizali su ih u pet. U šaraški moglo se malo i popustiti. Pošto je ovio rubove svojih podstavljenih pamuĉnih hlaĉa oko cipela i vezao preko njih visoke gamaše nalik na vojniĉke, Spiridon se uvukao u modru koţu kombinezona, navukao crni radniĉki kaput i krznenu kapu s naušnjacima, stegao

izlizani platneni 412 pojas i izišao. Pustili su ga kroz zakraĉunata vrata zatvora, ali dalje ga više nitko nije pratio. Spiridon je išao podzemnim hodnikom, vukući potkovane cipele po betonskom podu, i popeo se ljestvama u dvorište. Ništa ne videći u snjeţnoj polutami, Spiridon je pod nogama nepogrešivo osjetio da je napadalo oko pola metra snijega. Znaĉi da je snjeţilo ĉitavu noć, i da je snijeg bio gust. Gazeći kroz snijeg pošao je prema svjetlu na vratima uprave. U tom je trenutku deţurni, poruĉnik sa strahovitim brkovima, izišao na prag. Pošto je otišao od medicinske sestre i utvrdio da je sve u neredu, da je napadalo mnogo snijega, pozvao je podvornika. Zakaĉivši ruke o pojas, poruĉnik reĉe: "Hajde, Jegorov, hajde! Oĉisti od glavnog ulaza do straţarnice i od uprave do kuhinje. Poĉisti i dvorište za šetnju. Poţuri!" "Ako stalno ţuriš, ništa ti neće ostati", promrmlja Spiridon odlazeći kroz svjeţi snijeg da uzme lopatu. "što? Što si rekao?" upita poruĉnik prijeteći. Spiridon se osvrne. "Rekao sam "jawohl", šefe, "jawohl"!" (I Nijemci su mu svašta govorili, a Spiridon bi im samo rekao "javvohl".) "Reci im neka mi spreme krumpira u kuhinji." "Dobro, poţuri!" Spiridon se uvijek vladao razumno i nije se svaĊao s pretpostavljenima. Ali danas je bio vrlo ogorĉen - zato što je bio ponedjeljak ujutro, zato što je morao opet raditi a da ni oĉi nije protrljao, zato što je osjećao da je u blizini pismo od kuće i što je predosjećao neku nesreću u vezi s njim. Ogorĉenje ĉitavog njegovog pedesetogodišnjeg povlaĉenja po zemlji sakupilo se u bolnu ranu u grudima. Snijeg više nije padao. Lipe su stajale nepomiĉno. Bile su bijele, ne od juĉerašnjeg mraza, već od svjeţeg snijega. Po mraĉnom nebu i tišini Spiridcn je sudio da ovaj snijeg neće dugo potrajati. Spiridon se namrgoĊen bacio na posao, ali poslije prvih pedeset zamaha lopatom, pošlo mu je glatko, pa ĉak i veselo. I on i njegova ţena bili su od onog soja ljudi koji

nalaze olakšanje od svega što im tereti dušu u radu. I bilo bi im lakše. Spiridon je zapoĉeo posao ne onako kako su mu naredili, oĉistivši stazu od straţarnice do uprave, već po vlastitom nahoĊenju: prvo puteljak do kuhinje, a zatim kruţni puteljak na prostoru za šetnju, tri lopate u širinu, za svoju braću zekove. U meĊuvremenu misli su mu bile zaokupljene kćerkom. Njegova ţena i on već su proţivjeli svoje. Njegovi sinovi, premda su i oni bili iza bodljikave ţice, ipak su bili muškarci, što je ĉovjeku teţi ţivot dok je mlad, bit će mu lakše kasnije. Ali šta će biti s kćeri? Premda Spiridon ništa nije vidio na jedno oko, a na drugo samo djelomiĉno, obišao je ĉitavo dvorište za šetnju u savršenom ovalu. Nije bilo posve svijetlo, tek sedam sati, kad su se prvi ljubitelji svjeţeg zraka, Potapov i Horobrov, koji su ustali i umili se prije buĊenja, uspeli ljestvicama u dvorište. Zrak je bio racioniran i veoma vrijedan. 413 ¦i "Što se dogodilo, Daniliĉu?" upita Horobrov, podiţući ovratnik iznošenog crnog civilflog kaputa u kojem su ga uhapsili. "Zar uopće nisi legao?" "Zar bi ti gadovi pustili ĉovjeka da spava?" reĉe Spiridon. Ali njegovo rano jutarnje bjesnilo je nestalo. Za vrijeme tog sata šutljivog posla sve su ga mraĉne misli o njegovim tamniĉarima napustile, i ostala mu je samo jasna odluĉnost ĉovjeka naviklog na patnje. Spiridon je u duši, ne oblikujući to u sebi rijeĉima, zakljuĉio da će, ako mu je kćerka na bilo koji naĉin pogriješila, njoj samoj biti najteţe, pa joj mora odgovoriti njeţno, a ne proklinjati je. Ali ĉak i ta najvaţnija misao o kćeri, koja se na njega spustila iz nepomiĉnih

lipa prije zore, bila je sad potisnuta sitnim problemima dana: dvije daske bile su zakopane negdje pod snijegom; metlu je valjalo bolje nasaditi na drţak. Osim toga morao je oĉistiti put do straţarnice za osobna kola i za slobodne suradnike. Spiridon je prebacio lopatu na rame, obišao zgradu šaraške i nestao. Sologdin je izišao da cijepa drva, lagan, vitak, bezbriţno prebacivši podstavljeni kaput preko ramena, koja su tako dobro podnosila hladnoću. Poslije juĉerašnje besmislene svaĊe s Rubinom i svih uvredljivih optuţbi, po prvi put u dvije godine u šaraški spavao je loše, i sad je traţio zraka, usamljenosti i prostora da razmisli o svemu. Balvani su bili ispiljeni; valjalo ih je samo iscijepati. Potapov je polako šetao s Horobrovom, izbacujući malo u hodu ranjenu nogu. Nosio je šinjel crvenoarmejca, koji su mu dali kod zauzimanja Berlina, kad su ga na tenku poslali u prve redove. (Bio je oficir dok ga nisu zarobili, ali meĊu ratnim zarobljenicima nisu priznavali oficirske ĉinove.) Horobrov je tek ustao i umio se, ali njegov ţivi duh već je bio budan. Rijeĉi koje su provaljivale iz njega kao da su u zraku opisivale neki besciljni luk i vraćale se poput bumeranga da ga razdiru: "Sjećaš li se kako smo nekad davno ĉitali da fordovski sistem rada na vrpci pretvara ĉovjeka u stroj, da je takav rad najneĉo-vjeĉniji oblik kapitalistiĉkog izrabljivanja? Ali prošlo je petnaest godina i sada mi pozdravljamo isti taj rad na vrpci, koju smo prekrstili u "tekuću vrpcu" kao najbolji i najnoviji oblik proizvodnje. Sad bismo trebali provesti još jedno pokrštenje ĉitave Rusije - Staljin bi to već znao povezati s ateizmom." Potapov je ujutro uvijek bio sjetan. Bilo je to jedino vrijeme kad je mogao razmišljati o svom upropaštenom ţivotu, o sinu koji raste bez njega, o ţeni koja vene bez njega. Kasnije bi ga tokom dana zaokupio posao te više ne bi bilo vremena za razmišljanje. Potapov je osjetio previše nezadovoljstva u rijeĉima Horo-brova, a to takoĊer moţe dovesti do zabluda. Stoga je dalje hodao šutke, nespretno izbacujući ranjenu nogu i trudio se da diše dublje i pravilnije.

Nekoliko su puta obišli isti krug. 414 Pridruţili su im se i ostali, šetali su sami, po dvoje ili po troje. Iz razliĉitih razloga skrivajući svoje razgovore, trudili su se da jedan drugome ne prilaze previše blizu ni da se bez potrebe sustiţu. Tek je svitalo. Prekriveno snjeţnim oblacima, nebo je kasnilo s jutarnjim sjajem. Svjetiljke su još uvijek bacale ţute krugove na snijeg. U zraku se osjećala ona svjeţina, koja uvijek dolazi s tek napadalim snijegom. Nije škripao pod nogama, već se tiho slijegao. Visok i uspravan, s pustenim šeširom na glavi (on nikad još nije bio u logoru) Kondrašev-Ivanov šetao je sa svojim susjedom iz spavaonice, sićušnim Gerasimoviĉem. Gerasimoviĉ, koji je nosio kapu sa štitnikom, nije Kondraševu sezao ni do ramena. Gerasimoviĉ, potišten posjetom, preleţao je ĉitavu nedjelju u kreveru kao bolesnik. Potresao ga je plaĉ njegove ţene na rastanku. Ovoga jutra sakupio je svu svoju snagu da iziĊe na šetnju. Dobro umotan, a ipak dršćući od zime, htio se odmah vratiti u zatvor. Ali naletio je na Kondrašev-Ivanova, pošao da s njim obiĊe jedan krug - i završio u pravoj šetnji. "Što? Vi niste ĉuli za Pavela Dmitrijeviĉa Korina?" pitao je Kondrašev-Ivanov zaprepašteno, kao da je za njega ĉulo svako Ċaĉe. "Oh! On ima - kaţu, premda je nitko nije vidio - jednu prekrasnu sliku koja se zove "Rusija koja nestaje"! Neki kaţu da je duga šest metara, neki dvanaest. I na toj slici..." Poĉelo se polako daniti. Straţar je prošao dvorištem viĉući da je šetnja završena. Vraćajući se kroz podzemni hodnik, osvjeţeni zekovi sreli su sumornog, bradatog, blijedog, iscrpljenog Rubina koji im je ţurio u susret. Ne samo da je prespavao cijepanje drva (u svakom sluĉaju bilo bi nezamislivo da je pošao cijepati poslije svaĊe sa Sologdinom) već je propustio i jutarnju šetnju. Poslije kratkog drogiranog sna, ĉitavo ma je tijelo bilo teško i bešćutno.

Osjećao je takoĊer nedostatak kisika, nepoznat onima koji mogu udisati svjeţi zrak kad god zaţele. Pokušao je upasti u dvorište samo da udahne zraka i zgrabi šaku snijega da se protrlja. Ali straţar na vrhu stepenica nije ga htio pustiti u dvorište. Rubin je stajao u betonskoj jami na dnu stepenica, kamo je napadalo malo snijega i osjećao se svjeţi zrak. Tu je dolje tri puta polako podigao ruke, duboko dišući, zatim je uzeo malo snijega, protrljao njime lice i vratio se u zatvor. I Spiridon je energiĉno ušao, pošto je oĉistio put za automobile od ulaza do straţarnice. U upravi zatvora, dva poruĉnika - jedan s ĉetvrtastim brkovima, koji je završavao deţurstvo i novi deţurni, Ţvakun - prouĉavali su naredbe koje je ostavio major Mišin. Poruĉnik Ţvakun bio je nedokuĉiv tip, grubih, krupnih crta lica. Za vrijeme rata sluţio je s ĉinom nadstraţara kao "izvršilac kazne pri vojnom sudu" divizije, i u tom je svojstvu radio za vrijeme ĉitavog boravka u vojsci. Bio je veoma privrţen svom poloţaju u specijalnom zatvoru i budući da nije bio suviše pismen, uvijek je Mišinove naredbe ĉitao dva puta da ne bi što propustio. 415 U deset do devet prošli su sobama da kontroliraju i proĉitaju proglas, kako im je bilo naloţeno: "U toku naredna tri dana svi zatvorenici imaju majoru Mi-šinu predati popis svojih najbliţih roĊaka, kako slijedi: prezime, ime, oĉevo ime, srodstvo, mjesto rada i kućna adresa. Bliskim se srodnicima smatraju: majka, otac, ţena u registriranom braku, sinovi i kćeri iz registriranog braka. Svi ostali - braća, sestre, tetke, bratuĉedi, unuĉad, djedovi i bake - ne smatraju se bliskim roĊacima. Od prvog sijeĉnja prepiska i posjete bit će dopuštene samo s bliskim roĊacima koje je zatvorenik naveo. Osim toga, od prvog sijeĉnja, veliĉina mjeseĉnog pisma ograniĉuje se samo na jednu sloţenu stranicu iz biljeţnice." To je bilo tako strašno i tako neumoljivo da mozak to nije mogao shvatiti. Zato isprva nije bilo, ni oĉaja ni pobune; samo nekoliko prezirnih povika slijedilo je Zvakuna: "Sretna Nova godina!"

"Mnogo sreće!" "Hu, hu!" "Prokazujte svoje roĊake!" "Zar to ne mogu sami pronaći?" "Zašto ne odrede koje veliĉine moraju biti slova, koja vrst slova?" Zvakun je prebrojavao zatvorenike i istovremeno nastojao upamtiti tko što izvikuje, da bi kasnije rekao majoru. Zatvorenici su i tako uvijek bili nezadovoljni, ĉinio im ti dobro ili zlo... Zekovi su potišteni otišli na posao. Ĉak i oni koji su dugo vremena bili u zatvoru bili su zapanjeni okrutnošću te nove mjere. Ta je okrutnost bila dvosjekla. S jedne strane znaĉila je da se tanku nit veze sa ţenom, djetetom ili roditeljem moţe odrţavati samo pod cijenu policijske denuncijacije. Napokon, mnogi na slobodi još uvijek su uspijevali sakriti ĉinjenicu da imaju roĊake iza rešetaka, i samo ta tajnost štitila im je posao i stan. S druge strane, znaĉilo je da neregistrirane ţene i djeca moraju biti odsjeĉeni od svakog kontakta - pa i braća, sestre i prvi roĊaci. Ali poslije rata, poslije bombardiranja, evakuacije, gladi, mnogi zekovi nisu ni imali drugih roĊaka. A zato što se ljudima ne daju pripremiti za hapšenje - prije hapšenja se ne ispovijeda, ne priĉešćuje i ne sreĊuje raĉune sa ţivotom - mnoga je odana djevojka ostala bez crnog ţiga matiĉnog ureda u svom pasošu; sad su te vjerne djevojke morale postati stranci... Ĉak i oni koji su obiĉno nestrpljivo ĉekali da odu na posao bili su neutješni. Kad je zazvonilo zekovi su izlazili polako, obješenih ruku, tiskali su se kroz hodnike, pušili i razgovarali. Sjedajući za radne stolove ponovno su pušili i nastavili razgovarati, i ponajviše ih je zaokupljalo pitanje: zar je moguće da

informacije o njihovim roĊacima nisu već sakupljene i unesene u centralnu kartoteku? Novi i naivni sumnjali su u to. Ali stari okorjeli zekovi odluĉno su stresali glavom: oni su tumaĉili da je kartoteka u 416 neredu, da iza crnih koţnatih vrata ĉesto "ne love miševe" - ne sabiru podatke iz bezbrojnih upitnika; zatvorski sluţbenici ne unose pravovremeno nove podatke iz knjiga u koje se upisuju posjete i paketi, te je stoga popis koji su zahtijevali Klimentjev i Mišin najsigurniji smrtni udarac koji je ĉovjek mogao zadati svojim roĊacima. Tako su razgovarali zekovi, i nitko nije htio raditi. Ali posljednji tjedan godine poĉeo je baš toga jutra i, prema planovima institutske uprave, valjalo je junaĉki uprijeti da bi se ispunio plan za 1949, i plan za prosinac, kao i da bi se izradio i prihvatio godišnji plan za 1950, ĉetvrtgodišnji plan od sijeĉnja do oţujka, i plan za prvih deset dana sijeĉnja. Sve u vezi s papirom morala je obaviti administracija; sve u vezi s radom morali su obaviti zekovi. Zato je oduševljenje zatvorenika danas bilo posebno vaţno. Uprava instituta nije ništa znala o razornom jutarnjem proglasu, koji je uprava zatvora sastavila u skladu sa svojim godišnjim planom. Nitko nije mogao optuţiti Ministarstvo drţavne sigurnosti da se pridrţava evanĊelja. Ali jedna je biblijska crta ostala: desnica nije znala što radi ljevica. Major Roitman, kome na svjeţem obrijanom licu više nije bilo ni traga noćne tjeskobe, okupio je sve zekove i slobodne suradnike akustiĉkog laboratorija da im iznese program. Na dugaĉkom, inteligentnom licu Roitmanove su usne bile ispupĉene kao u crnca. Preko vojniĉke bluze, poprijeko preko mršavih grudi, nosio je remen koji mu nije bio potreban i koji mu nikako nije pristajao. Htio je ohrabriti i sebe i uliti energiju svojim podreĊenima, ali dah neuspjeha već je ispunio prostor pod lukovima: bez instalacije vocodera, koji su preselili, sredina sobe izgledala je prazna i napuštena. Prjanĉikov, dragulj krune akustike, nije više bio ovdje; nije bilo ni Rubina, koji se zakljuĉao sa Smolosidovom u trećem

katu; napokon, i sam Roitman je ţurio da ovo obavi i poĊe gore. Nije bilo ni Simoĉke; doći će u sluţbu tek poslije ruĉka, jer je nekoga zamjenjivala. Da je bar ne bude, pomislio je Nerţin; u ovom trenutku to je bilo jedino olakšanje. Ne bi joj morao ništa tumaĉiti znakovima i pismenim porukama. Sjedeći u krugu, Nerţin se naslonio na pojastuĉeni naslon stolice oslonivši se nogama o donju preĉku druge stolice. Većim dijelom gledao je kroz prozor. Vani se podigao vlaţan zapadnjak i oblaĉno nebo bilo je olovne boje. Snijeg, koji je napadao, poĉeo se raspadati i otapati. Još jedno besmisleno, trulo otapanje! Nerţin je sjedio opušten, neispavan, i bore su mu se oštro ocrtavale u sivom svjetlu, dok su se uglovi usana objesili. Obuzeo ga je onaj poznati osjećaj ponedjeljka ujutro, koji znaju mnogi zatvorenici, kad ĉovjek kao da nema snage ni da se kreće ni da ţivi. Suzivši oĉi zurio je, ništa ne videći, u tamnu ogradu i stra-ţarsku kulu na kojoj je stajao straţar, taĉno nasuprot njegovom prozoru. 27 U prvom krugu 417 i*1 i1" što je jedna posjeta godišnje? Tek juĉer je imao posjetu. Tada se ĉinilo da je najhitnije, najnuţnije bilo reĉeno. A sada, danas... Kad bi sada mogao s njom govoriti? Pisati joj? Kako bi joj o tome mogao pisati? Da je nekako pokuša pronaći na poslu? Poslije juĉerašnjeg razgovora bilo je jasno da se to ne smije. Kako joj je mogao objasniti da ne moţe o njoj davati informacije, dakle, da moraju obustaviti dopisivanje? Sama adresa na omotnici već bi bila denuncijacija. A da joj naprosto ništa ne piše? Ali što će ona pomisliti? Tek juĉer još sam

se smiješio; od danas, ušutjet ću zauvijek? Osjećaj da je uhvaćen u škripac - ne u nekakav pjesniĉki, figurativni škripac, već u golemi kovaĉki škrip sa zupcima, sa ĉeljustima koje će stegnuti vrat ĉovjeku - osjećaj da se oko njega steţe taj škrip, oduzeo je Nerţinu dah. Bilo je nemoguće pronaći izlaz! Svaki je put bio jednako koban. Uljudan i kratkovidan, Roitman je zirkao kroz anastigmatiĉne naoĉale blagim oĉima i govorio o planovima, planovima, planovima, glasom koji nije bio glas rukovodioca, već se u njemu osjećao nagovještaj umora i predaje. MeĊutim, sijao je sjeme na kameno tlo. 418 70 BURE U DVORIŠTU Toga ponedjeljka ujutro odrţavao se sastanak i u konstruk-cionom uredu. Slobodni suradnici i zekovi sjedili su zajedno za nekoliko stolova. Premda je soba bila na gornjem katu i prozori su gledali na jug, sivo jutro davalo je malo svjetla, i tu i tamo na crtaćim daskama bile su upaljene elektriĉne svjetiljke. Potpukovnik, šef ureda, ne ustajući sa stolice dosta je nevoljko govorio o ispunjenju plana, o novim planovima i o socijalistiĉkim obavezama koje ih oĉekuju. Kazao je, premda to ni sam nije vjerovao, da će do kraja godine dovršiti tehniĉko rješenje projekta aparata za apsolutno šifriranje. Formulirao je svoje izjave tako da je svojim konstruktorima ostavio neki izlaz. Sologdin je sjedio u posljednjem redu i zurio preko ostalih u zid. Pogled mu je bio jasan, lice glatko i svjeţe i bilo je nemoguće pretpostaviti da sada o neĉemu misli, ili da ga nešto muĉi. Ĉovjek bi prije pomislio da se koristio ovim sastankom za odmor. Ali on je, naprotiv, intenzivno razmišljao. Preostalo mu je nekoliko sati, ili moţda nekoliko minuta, nije taĉno znao koliko, a morao je nepogrešivo riješiti problem ĉitavog svog ţivota. Ĉitavog jutra dok je cijepao drva nije upamtio nijednog panja i nijednog udarca sjekirom - neprestano je razmišljao. I kao što se u optiĉkim instrumentima okreću izorusena ogledala, te njihove razliĉite

plohe naizmjence hvataju i odraţavaju zrake svjetla, tako su se u njemu ĉitavo ovo vrijeme, na osovinama koje se nisu kriţale i koje nisu bile paralelne, okretale i svjetlucale munje misli. S ironiĉnim je smiješkom saslušao jutarnji proglas. Već je davno predvidio takvu mjeru. On se prvi na nju pripremio: sam je prekinuo dopisivanje. Proglas je samo potvrdio njegovo mišljenje da će zatvorski reţim postati još stroţiji, te da će se put natrag u slobodu, koji nazivaju "krajem kazne", potpuno zatvoriti. Najviše ogorĉenosti i ţaljenja izazvao je onaj nesretan obrat prepirke s Rubinom, i ĉinjenica da je Rubin, izgleda, preuzeo 419 pravo da sudi o njegovim postupcima. On je mogao prekriţiti Leva Rubina na svom popisu prijatelja i nastojati da ga zaboravi, ali nije mogao zaboraviti izazov koji mu je dobacio. Taj je ostao; pekao je kao rana. Sastanak je završio i svi su pošli na svoja mjesta. Larisin je stol bio prazan. Dobila je slobodan dan u zamjenu za nedjelju koju je provela na poslu. I to je bilo dobro. Kao i uvijek, ţena osvojena juĉer, danas bi bila samo na putu. Ustavši, Sologdin je skinuo stari prljavi komad papira sa svoje crtaće daske, i pod njim se pojavilo srce aparata za šifriranje. Naslonivši se na stolac dugo je vremena stajao pred crteţom. Što je dulje prouĉavao i upijao svoj izum, to se više smirivao. Ogledala u njemu stala su se vrtjeti sve polaganije. Osovine svjetla poĉele su teći paralelno jedna uz drugu. Po jedna crtaĉica, kao što su pravila zahtijevala, jedanput je tjedno obilazila konstruktore i skupljala stare, nepotrebne papire koje je valjalo uništiti. Papire se nije smjelo poderati i baciti u košaru za papir; moralo ih se prebrojati, zbroj unijeti u poseban spis i onda ih spaliti u dvorištu.

Sologdin je izvukao debelu mekanu olovku i kao sluĉajno povukao nekoliko crta preko svog crteţa; zatim ga je zaprljao i razmazao. Izvadivši ĉavliće skinuo ga je s daske, stavio komad prljavog papira preko njega, a još jedan podmetnuo, sve ih smotao zajedno i predao ih crtaĉici. >Izvolite, tri papira." Tada je sjeo, otvorio neki priruĉnik i gledao što će se dogoditi s njegovim crteţom. Dvije crtaĉice su prebrojile što su sakupile i pisale izvještaj. Sologdin je gledao neće li koji konstruktor pregledati odbaĉene papire. Nitko se nije ni pribliţio ţeni koja je uzela papire od njega. To je bila puka nemarnost sa strane Šiškina-Miškina: imali su previše povjerenja! Zašto nisu u kenstrukcionom uredu osnovali sluţbu sigurnosti konstrukcionog ureda, koja bi pregledavala sve crteţe koje ured uništava? Nije kome imao ispripovijedati svoju duhovitost, i Sologdin se sam sebi nasmiješio ispod brkova. Napokon, smotavši sve nepotrebne papire u nekoliko svitaka, ţene su izišle, pošto su od jednog pušaĈa uzele kutiju šibica. Sologdin je izvlaĉio ritmiĉne crte na komadu papira, brojeći sekunde: sad mora da silaze stepenicama... sad oblaĉe kapute ... sad bi morale izići u dvorište. Stajao je iza svoje podignute crtaće daske tako da ga gotovo nitko u sobi nije mogao vidjeti; ali on je vidio dvorište, onaj dio na kojem je stajalo ĉaĊavo ţeljezno bure od koga je jutros dovitljivi Spiridon lopatom proĉistio stazu. Izgleda da se snijeg slegao i obje su ţene u ĉizmama lako došle do bureta. Ali dugo im je vremena trebalo da upale prvi papir. Palile su šibicu za šibicom, zatim nekoliko šibica odjednom, ali - sad ih je vjetar gasio, sad su se šibice lomile, sad je upaljeni sumpor 420 odskoĉio na ţene te su ga preplašeno otresale sa sebe. Onda je u kutiji ostalo vrlo malo šibica, i ĉinilo se da će se morati vratiti po nove.

Vrijeme se polako vuklo - Sologdina bi svakog trenutka mogli pozvati Jakonovu. Ali ţene su nešto viknule, mahnule rukama i Spiridon im je prišao, u krznenoj kapi s velikim naušnjacima, noseći metlu. Skinuo je kapu da je ne oprţi, spustio je na snijeg kraj sebe, turio komad papira i svoju crvenokosu glavu u bure, ĉeprkao malo po njemu, izvukao glavu - i komad papira bio je već crven. Upalio se i planuo; Spiridon ga je ostavio u buretu i poĉeo unutra brzo bacati sav drugi papir. Plamenovi su suknuli iz bureta i papir je izgorio, savijajući se i pocrnjevši. Baš u tom trenutku netko je za stolom šefa u konstrukcionom uredu viknuo Sologdinovo ime. Potpukovnik je ţelio s njim razgovarati. Netko se iz laboratorija za filtriranje ţalio da nisu još dobili naruĉeni nacrt za dva podupiraĉa. Potpukovnik nije bio grub ĉovjek. Rekao je samo, naboravši ĉelo: "Slušajte, Dmitrij Aleksandroviĉ, pa što je na tome tako komplicirano? Naruĉeno je već u ĉetvrtak." Sologdin se uspravio. "Oprostite, upravo dovršavam. Bit će gotovo za jedan sat." Nije ga još ni zapoĉeo, ali nije mogao priznati da će mu za ĉitav posao trebati svega jedan sat. 421 71 NJEGOVO LJUBLJENO ZVANJE Operativni sektor ĉeke (drţavna sigurnost i kontrašpijunaţa) bio je u Mavrinu podijeljen izmeĊu majora Mišina, zatvorskog "kuma", i majora šikina, institutskog "kuma". Budući da su djelovali u razliĉitim odjelima i primali plaću od razliĉitih blagajnika, meĊu njima nije postojala konkurencija. Ipak ih je neka tromost spreĉavala da zajedno rade; uredi su im bili u razliĉitim zgradama i na razliĉitim katovima; o poslovima drţavne sigurnosti i kontra-špijunaţe nije se moglo raspravljati na telefonu, a budući da su bili ravni po ĉinu, i jedan i drugi drţali su da bi se ponizili kad bi otišli jedan drugome u posjetu, da bi to bila neka vrst dodvoravanja. I tako su radili jedan noću,

drugi danju, ne sastajući se katkada mjesecima, premda su obojica u svojim tromjeseĉnim izvještajima naglašavali potrebu najveće povezanosti u radu drţavne sigurnosti i kontrašpijunaţe u Mavrinu. Kad je jednom ĉitao neki ĉlanak u Pravdi, majoru šikinu upao je u oĉi naslov: "Ljubljeno zvanje". U ĉlanku se govorilo o nekom agitatoru, koji je više od svega na svijetu volio drugima nešto objašnjavati: radnicima je objašnjavao znaĉaj povećane proizvodnje, vojnicima potrebu da se ţrtvuju, biraĉima pravilnost politike komunistiĉkog i nepartijskog bloka. Šikinu se dopao taj naslov. Zakljuĉio je da se ni on nije prevario kad je odabrao svoj ţivotni poziv. Nikad ga nije privlaĉilo ni jedno drugo zvanje; volio je svoje, a ono je voljelo njega. U svoje vrijeme šikin je završio školu GPU-a, a zatim pošao na teĉaj za usavršavanje isljednika i istraţitelja; ali vrlo je malo vremena proveo radeći kao isljednik, te se stoga nije ni mogao tako zvati. Radio je kao ĉlan sluţbe sigurnosti u transportnom odjelu GPU-a; za vrijeme rata bio je na ĉelu vojnog odsjeka za cenzuru; zatim je bio u komisiji za repatrijaciju; zatim u logoru za provjeravanje i klasifikaciju; zatim specijalni instruktor za metode deportacije Grka iz Kubana u Kazahstan; i napokon, oficir sluţbe sigurnosti Mavrinskog nauĉnog instituta. 422 Šikinovo zvanje imalo je mnogo pozitivnih strana. Prije svega, poslije graĊanskog rata prestalo je biti opasno. U svakoj operaciji snage na njegovoj strani bile su uvijek premoćne - dva ili tri naoruţana ĉovjeka protiv jednog nenaoruţanog, neobaviještenog neprijatelja koji se ĉesto tek budio. Osim toga, bilo je vrlo dobro plaćeno, osiguravalo je pravo na najbolje specijalne centre za raspodjelu, na najbolje stanove, oduzete ljudima koji su bili osuĊeni, na mirovine veće od onih koje su dobivali vojni sluţbenici, i na lijeĉenje u prvorazrednim sanatorijima. Ĉovjek se nije morao iscrpiti na poslu; nije bilo nikakvih proizvodnih normi. Istina, prijatelji su govorili Šikinu da su trideset sedme i ĉetrdeset pete namještenike sluţbe

sigurnosti gonili kao konje, ali Sikin osobno nikad nije zapao u takvu situaciju i nije to mogao povjerovati. U dobra vremena ĉovjek je mogao mjesecima drijemati za pisaćim stolom. Taj posao se odlikovao sporošću. Prirodno sporo vladanje svakog dobro uhranjenog ĉovjeka spojilo se sa sporošću metode, kojoj je bio cilj da djeluje na dušu zatvorenika i izvuĉe priznanje - polako šiljenje olovke, odabiranje pera, izvlaĉenje papira, strpljivo biljeţenje svih mogućih birokratskih gluposti i nevaţnih podataka. Ta proraĉunata sporost bila je odliĉna za ţivce i pridonosila je dugom ţivotu. šikinu nije ništa manje bio drag sistem na kojem se zasnivao njegov posao. On se sastojao uglavnom od biljeţenja podataka, potpunog, sveobuhvatnog biljeţenja podataka. Nikakav razgovor nije mogao završiti naprosto kao razgovor; morao je završiti pisanjem denuncijacije ili potpisivanjem izjave, ili pristanka - da neće laţno svjedoĉiti, da neće otkrivati tajne, da neće napuštati podruĉje, da će prikupljati informacije ili donositi informacije. Posebno se zahtijevala ona strpljiva paţnja i ona urednost, kojom se odlikovao šikinov karakter, da meĊu papirima ne zavlada zbrka, da budu sreĊeni, sloţeni u kartoteku i da svaki podatak koji se traţi bude uvijek pri ruci. (Kao oficir, šikin nije sam mogao obavljati fiziĉki posao ulaganja u kartoteku; to je radila honorarna asistentica, mršava, nespretna djevojka lošeg vida sa posebnom karakteristikom sluţbe sigurnosti, koja je specijalno u tu svrhu preuzeta iz tajništva.) Iznad svega, šikin je volio posao drţavne sigurnosti i kontra-špijunaţe zato što je davao vlast nad ljudima, osjećaj da je svemoguć i što ga je okruţivao tajnovitošću. šikinu je laskalo ono poštovanje, ona strepnja koju je susretao ĉak i kod suradnika koji su takoĊer bili ĉekisti, premda ne "operativni" ĉekisti. Svi su oni - ukljuĉivši i pukovnika inţenjera Jakonova - morali onog trenutka kad je to Šikin zahtijevao, predati izvještaj o svojem djelovanju, šikin, s druge strane, nije nikome od njih ni o ĉemu morao polagati raĉuna. Kad bi se, tamnoputa lica, kratko podšišane sive kose, drţeći veliku aktovku pod rukom penjao širokim

stepenicama zastrtim sagom, a djevojke - poruĉnici MGB-a - mu

se bojaţljivo uklanjale s puta i ţurile se da ga prve pozdrave, Šikin je ponosno osjećao svoju vrijednost. 423 I I li Da je itko šikinu rekao (ali njemu to nitko nikad nije govorio) da izaziva mrţnju, da muĉi druge ljude, on bi bio iskreno povrijeĊen. Za njega muĉenje ljudi nije nikada bilo zadovoljstvo, niti cilj samo po sebi. Istina, postojali su takvi ljudi, on ih je viĊao u kazalištu, na filmu; to su bili sadisti, strastveni poklonici torture, ljudi koji u sebi nisu imali ništa ĉovjeĉanskog - ali to su uvijek bili ili bjelogardejci ili fašisti, šikin je samo vršio svoju duţnost, i njegov je jedini cilj bio da nitko ne pomisli ništa štetno i ne uĉini ništa štetno. Jednom se na glavnom stepeništu šaraške, kojima su se sluţili i slobodni suradnici i zekovi, našao zamotak u kojem je bilo sto i pedeset rubalja. Dva poruĉnika koji su ga pronašli nisu ga mogli sakriti, ni potajno pronaći vlasnika baš zato jer su ga pronašli zajedno. Stoga su predali zamotak majoru šikinu. Novac na stepenicama kojima su se sluţili zatvorenici, novac koji leţi pod nogama onih kojima je strogo bilo zabranjeno da ga imaju - to je napokon bio izvanredan dogaĊaj drţavnog znaĉaja! MeĊutim, Šikin nije iz toga pokušao napraviti veliku aferu; naprosto je objesio oglas na zid stepeništa: Tko god je izgubio 150 rub. u gotovu na stepenicama, moie ih u svako doba podići kod majora šikina. To nije bila mala svota. Ali šikina su toliko cijenili i toliko ga poštovali da su prošli dani i tjedni a nitko nije došao po izgubljeni novac. Oglas je polako izblijedio, zaprašio se, netko mu je otkinuo ugao. Napokon je netko dopisao štampanim slovima modrom olovkom: Pozderi ih sam, pseto! Deţurni je strgnuo oglas i odnio majoru. Dugo vremena poslije toga Šikin je hodao po laboratorijima usporeĊujući nijanse svih modrih olovaka. Ta gruba, bezoĉna psovka uvrijedila je Šikina. On uopće nije imao namjeru da prisvoji neĉiji novac. Bilo bi mu mnogo milije da je vlasnik došao po njega; tada bi protiv njega mogao podići odgojnu optuţnicu,

obraditi ga na sastancima sluţbe sigurnosti i - naravno, vratiti mu novac. Naravno, nije imao namjere ni da ga baci. Poslije dva mjeseca poklonio ga je dugaĉkoj djevojci s mrenom na oku, koja je jedanput tjedno dolazila da sreĊuje kartoteku. Do tada uzoran obiteljski ĉovjek, šikin se spleo, kao da ga je sam Ċavo povezao, s tom tajnicom grubih, debelih nogu, koju tokom svih njenih trideset osam godina nitko nije gledao. Dopirao joj je jedva do ramena, ali otkrio je u njoj nešto što nitko još nije pronašao. Jedva je mogao doĉekati dan kad je dolazila na posao, i tako je zanemario svaki oprez da su ga, dok su mu ureĊivali ured a on se nalazio u privremenim prostorijama, napokon otkrili. Dva zatvorenika, stolar i zidar, ne samo da su ih ĉuli, već su ih promatrali kroz pukotinu. Priĉa se brzo proširila i zekovima je njihov duhovni otac postao predmet poruge, i htjeli su napisati pismo njegovoj ţeni, ali nisu znali adresu. Zato su ga umjesto toga prijavili upravi instituta. Ipak im nije uspjelo da unište oficira sluţbe sigurnosti. Tom prilikom general-major Oskolupov ukorio je šikina, ne zbog nje- 424 govih odnosa s arhivarkom (budući da je to bilo pitanje njenih moralnih principa) i ne zato što su se njegovi odnosi s njom odvijali tokom radnog vremena (budući da Šikin nije imao odreĊene radne sate) već samo zato što su ih zatvorenici otkrili. U ponedjeljak, 26. prosinca (pošto je sebi odredio slobodan dan u nedjelju), major Šikin došao je na posao malo poslije devet ujutro, premda mu nitko ne bi mogao predbaciti ĉak i da je stigao tek oko ruĉka. Na trećem katu, nasuprot ureda Jakonova, bio je kratki slijepi hodnik koji nikad nije bio osvijetljen elektriĉnim svjetlom i iz tog hodnika vodila su dvoja vrata, jedna u šikinov ured, a druga u prostorije partijskog komiteta.

Oboja vrata bila su obloţena crnom koţom i na njima nije bilo ni natpisa ni imena, šikinu je odgovaralo što su ta dvoja vrata tako blizu u mraĉnom hodniku; iz hodnika se nikako nije moglo taĉno vidjeti u koji ured ljudi ulaze. Danas, na putu u ured, šikin je sreo Stepanova, sekretara partijskog komiteta, mršavog boleţljivog ĉovjeka koji je nosio sjajne metalizirane naoĉale. Rukovali su se. Stepanov je tiho predloţio: "Druţe Šikin..." (on nikad nikoga nije zvao po imenu i oĉevom imenu), "doĊi sa mnom da malo potjeramo lopte." On je mislio na biljar partijskog komiteta. Šikin je katkad dolazio da igra, ali danas je imao na programu mnogo vaţnijih poslova te je dostojanstveno stresao srebrnastom glavom. Stepanov je uzdahnuo i ušao da sam potjera nekoliko lopti. Ušavši u svoj ured, Šikin je paţljivo odloţio aktovku na stol. (Svi su šikinovi papiri bili povjerljivi i strogo povjerljivi, ĉuvali su se u sefu i nikuda se nisu nosili, ali da je on hodao bez aktovke, ne bi ostavio dobar dojam. Stoga je kući u aktovki nosio Ogonjek, Krokodil i Vokrug, premda bi ga stajalo samo nekoliko kopjejki da se sam na njih pretplatio.) Prešao je po sagu do prozora, malo postajao, zatim pošao natrag do vrata. Vaţni poslovi kao da su ga vrebali u uredu, oĉekujući ga - iza sefa, iza ormara, iza divana, i iznenada su se svi poĉeli gurati oko njega, trudeći se da privuku njegovu paţnju. Bilo je mnogo posla, mnogo posla! Protrljao je rukom kratku prosijedu kosu. Prije svega, morao je provjeriti jedan vaţan pothvat, na kome je radio tokom mnogih mjeseci i koji je Jakonov nedavno odobrio, administracija prihvatila, koji je po laboratorijima protumaĉen, ali još nije stupio na snagu. Bio je to novi sistem voĊenja tajnih dnevnika. Paţljivo analizirajući situaciju sigurnosti u Mavrinskom institutu, major šikin je otkrio - i na to je bio vrlo ponosan - da prave tajnosti još uvijek nema. Istina je, ĉeliĉni vatrostalni sefovi visoki poput ĉovjeka stajali su u svakoj prostoriji; pedeset ih je doneseno iz neke opljaĉkane njemaĉke tvrtke; istina, svi su se papiri, koji su bili tajni, polutajni, ili u vezi s tajnim, zakljuĉavali u te sefove u nazoĉnosti specijalnih deţurnih za vrijeme ruĉka, veĉere i

noću. Ali tragiĉan propust sastojao se u tome da su se zakljuĉavali samo završeni i nezavršeni radovi. Prva svjetlu- 425 canja neke ideje, prva nagaĊanja, nejasne hipoteze - upravo ono iz ĉega će proisteći radovi naredne godine, drugim rijeĉima, materijal koji je najviše obećavao - ništa od toga nije se zakljuĉavalo u ĉeliĉne sefove. Spretan špijun koji se razumije u tehnologiju mogao se naprosto uvući kroz bodljikavu ţicu, pronaći komad bugaĉice sa crteţom ili dijagramom u nekoj košari za otpatke, zatim se vratiti istim putom natrag - i ameriĉka špijunaţa odmah bi shvatila ĉime se Institut bavi. Budući da je bio savjestan sluţbenik, major Šikin je jednom natjerao Spiridona da u njegovoj nazoĉnosti klasificira ĉitav sadrţaj košare za smeće u dvorištu. Pri tom je našao dva komada papira, oblijepljena smrznutim snijegom i pepelom, na kojima su oĉigledno nekad bili nacrtani dijagrami. Šikinu se nije gadilo da uzme te otpatke, paţljivo ih podigne za uglove i postavi na stol Jakonovu. Jakonov nije imao što reći! Tako je prihvaćen šiknov projekt za individualne posebne tajne dnevnike. Iz papirnice MGB-a smjesta su nabavljene prikladne knjige; svaka od njih imala je dvije stotine velikih, numeriranih stranica, bila je uvezana i mogla se zapeĉatiti. Te je dnevnike valjalo raspodijeliti svima osim frezerima, tokarima i po-dvorniku. Moralo se zabraniti pisanje bilo na ĉemu osim na stranicama vlastitog dnevnika. Osim što se na taj naĉin spreĉavalo da skice padnu u ruke neprijatelju, taj je plan omogućavao još nešto: da se kontrolira misaona proizvodnja zatvorenika! Budući da je u dnevnik valjalo svakog dana unositi datum, major Šikin će moći kontrolirati svakog zeka, vidjeti da li je mnogo razmišljao u srijedu i koliko je novoga izmislio u petak. Dvije stotine i pedeset takvih dnevnika bit će ravno još dvije stotine i pedeset šikina, koji vise nad glavom svakog zatvorenika. Zatvorenici su uvijek podmukli i

lijeni; uvijek pokušavaju izbjeći posao, kad god je to moguće. Uobiĉajeno je kontrolirati proizvodnju obiĉnog radnika. Sad se pruţala mogućnost da se kontrolira i inţenjera, nauĉnog radnika; to je bio smisao izuma majora Šikina. (Šteta što oficiri sluţbe sigurnosti i kontrašpijunaţe ne dobivaju Staljinske nagrade!) Danas valja provjeriti jesu li dnevnici raspodijeljeni i da li su ih poĉeli ispunjavati. Šikina je tog dana oĉekivalo i da dopuni popis zatvorenika za transport, koji će ubrzo uslijediti, i da taĉno sazna kad će uslijediti. Osim toga, šikin je bio obuzet aferom koju je zapoĉeo tako veliĉanstveno, ali koju nije uspio pomaknuti s mrtve taĉke - "Sluĉaj slomljene tokarske klupe". Dok je deset zatvorenika selilo klupu iz laboratorija broj 3 u servisnu radionicu, klupi je napukla podloţna ploĉica. Poslije istrage, koja je trajala tjedan dana, napisan je izvještaj na osamdeset stranica, ali istina nije došla na vidjelo: ni jedan od zatvorenika koji su u to bili umiješani nije bio novi. Morao je takoĊer utvrditi odakle je iskrsla jedna Dickensova knjiga. Doronin je dojavio samo da se ĉita u polukruţnoj sobi, 426 a posebno da je ĉita Adamson. Pozvati na ispitivanje starog zatvorenika poput Adamsona bio bi gubitak vremena; znaĉi, morao bi pozvati slobodne suradnike koji rade kraj Adamsona i preplašiti ih, objavivši da je sve otkriveno. šikin je danas imao toliko posla! (Ali još uvijek nije znao novosti, koje će mu donijeti doušnici. Još nije znao da će morati povesti istragu o izrugivanju sovjetskog pravosuĊa u obliku predstave koja se zvala "SuĊenje knezu Igoru"!) Sav oĉajan trljao je sljepooĉnice i ĉelo, da bi se ĉitava ta vreva misli malo smirila, slegla. Ne znajući gdje da zapoĉne, šikin je odluĉio da krene meĊu mase, drugim rijeĉima, da malo prošeta hodnikom nadajući se da će susresti nekog doušnika koji će podizanjem obrve nagovijestiti da ima neku hitnu denuncijaciju, koja ne moţe ĉekati do njegovog ugovorenog vremena. Ali još nije stigao ni do stola deţurnog, kad je ĉuo kako on na telefonu razgovara o nekoj novoformiranoj grupi.

Što je to? Kako se stvari mogu odvijati tako brzo? Zar se nova grupa formirala u Institutu u nedjelju, kad Šikina nije bilo? Deţurni mu je sve ispriĉao. Bio je to teţak udarac! Došao je zamjenik ministra, došli su i generali, a šikina nije bilo! Obuzelo ga je kajanje. Mogao je zamjeniku ministra dati povoda da povjeruje kako nije dovoljno budan! A nisu ga ni upozorili, ni pitali za savjet na vrijeme; bilo je nemoguće ukljuĉiti onog prokletog Rubina u grupu na tako odgovornom poslu - tog dvoliĉnog varalicu, podmuklog i pokvarenog dokraja! Kune se da vjeruje u pobjedu komunizma, a nije htio postati doušnik! I još nosi onu demonstrativnu bradu, pseto prljavo, Vasco da Gama! Obrijati bi ga trebalo! Dostojanstveno ţureći, paţljivo koracajući malim noţicama u djeĉaĉkim cipelama, Šikin okrugle glave krenuo je prema sobi 21. Bilo je naĉina da se osveti Rubinu: on je nedavno predao molbu za obnovu procesa (molbu je predavao dva puta svake godine). O Šikinu je ovisilo hoće li proslijediti molbu s pohvalnom karakteristikom, ili - kao do sada - sa zlobnom i negativnom. Vrata sobe 21 bila su drvena, bez staklenih okana. Major ih pokuša gurnuti, ali bila su zakljuĉana. Pokucao je. Nije ĉuo koraka, ali iznenada su se vrata posve malo otvorila. U otvoru je stajao Smolosidov s prijetećim crnim uvojkom. Ugledavši Šikina nije se pokrenuo, niti je jaĉe otvorio vrata. "Dobro jutro", reĉe Šikin nesigurno, nenavikao na takav prijem. Smolosidov je bio još više "ĉekist operativac" nego sam Šikin. Smolosidov je stajao poput boksaĉa, malo odmaknuvši povi-jene ruke od tijela. Ništa nije govorio. "Ovaj, ja ..." reĉe šikin zbunjeno. "Pustite me unutra. Moram se upoznati s vašom grupom." 427 Smolosidov se povuĉe pola koraka i još uvijek tijelom ĉuvajući sobu pozove šikina prstom. Šikin se progura kroz uski procjep vrata, slijedeći pogledom

Smolosidovljev prst. Na unutrašnjoj strani vrata visio je list papira: Popis osoba kojima je dopušteno ući u sobu 21: 1. Zamjenik ministra MGB-a - Sevastjanov 2. šef odjela - general-major Bulbanjuk 3. šef odjela - general-major Oskolupov 4. šef grupe - inţenjer major Roitman 5. Poruĉnik Smolosidov 6. Zatvorenik Rubin Ovjerio: MINISTAR DRŢAVNE SIGURNOSTI Zadrhtavši od strahopoštovanja Šikin se povukao u hodnik. "Moţete li... zvati Rubina", reĉe on šapatom. "Ne moţe!" reĉe Smolosidov, takoĊer šapatom. I zakljuĉa vrata. I, 428 I 72 PARTIJSKI SEKRETAR Iz poĉetka je sindikat igrao veliku i znaĉajnu ulogu u ţivotu mavrinskih slobodnih suradnika. Ali tada je to saznao jedan drug na visokom poloţaju (tako visokom da ga je bilo nezgodno zvati drugom). Rekao je: "što to znaĉi?" (I nije dodao rijeĉ "druţe", uvjeren da ne valja maziti svoje podreĊene.) "Napokon, Mavrino je vojna jedinica, što će im sindikat? Znate na što to smrdi?" Tog istog dana sindikat je u Mavrinu ukinut. Ali to nije izazvalo nikakvih poremećenja u mavrinskom ţivotu. Sad je silno poraslo znaĉenje partijske organizacije u Institutu, koje već i prije nije bilo maleno. Okruţni partijski komitet priznao je da je partijskoj organizaciji u Mavrinu potreban plaćeni sekretar s punim radnim vremenom. Pregledavši nekoliko upitnika koje im je proslijedio kadrovski odio, Okruţni partijski komitet zakljuĉio je da bi za taj poloţaj bio najpodesniji: Stepanov, Boris Sergejeviĉ; roĊen 1900. u selu Lupaĉi, okrug Bobrovsk; društveno porijeklo: seljaci bezemljaši; poslije revolucije seoski milicioner; bez zvanja; društveni poloţaj:

namještenik; obrazovanje: ĉetiri razreda osnovne škole, dvije godine partijske škole; ĉlan Partije od 1921. do danas; aktivan u partijskom radu od 1923; nije pokazao kolebanja u provoĊenju partijske linije; nikad nije bio ĉlan opozicije; nikad nije sluţio u vojsci ili ustanovama bijelih vlada; nije bio na okupiranom teritoriju; nije bio u inozemstvu; ne zna strane jezike, ne zna jezike narodnosti SSSR-a; ranjen granatom; odlikovan ordenom "Crvene zvijezde" i medaljom "Za pobjedu u domovinskom ratu protiv Njemaĉke". U doba kad je Okruţni partijski komitet preporuĉio Stepa-nova, on je radio kao agitator na ţetvi u Volokolamskom okrugu. Koristio je svaki trenutak kad kolhoznici nisu radili na poljima: ĉim bi sjeli za ruĉak ili zastali naĉas da popuše cigaretu, smjesta bi ih okupio u logoru na polju, ili bi ih uveĉe pozvao u upravnu zgradu, i neumorno im objašnjavao koliko je vaţno da se zemlja 429 svake godine zasije kvalitetnim sjemenom; govorio im je da prinos mora premašiti koliĉinu posijanog sjemena; da ga valja poţeti bez gubitaka i pljaĉke, i predati drţavi što je brţe moguće. Bez odmora pošao bi tada traktoristima, i tumaĉio im potrebu štednje gorivom i ĉuvanja opreme, tvrdio da je potpuno nedopustivo i ĉasak se odmarati, a takoĊer je nevoljko odgovarao na pitanja o lošoj kvaliteti popravaka, izvedenih na brzu ruku, i nedostatku radne odjeće. Tada je plenum mavrinske partijske organizacije oduševljeno prihvatio preporuku Okruţnog komiteta i jednoglasno izabrao Stepanova za plaćenog sekretara - a da ga nikad nije ni vidio. Izabran je novi agitator i poslan u Volokolamski okrug - sluţbenik koji je uklonjen sa svog mjesta u zadruzi Jegorjevskog okruga, zbog neprestanih manjaka. U Mavrinu je Stepanovu dodijeljen ured odmah do oficira sluţbe sigurnosti - i on se prihvatio

rukovoĊenja. Poĉeo je time da kontrolira partijski rad koji je obavljao bivši sekretar, koji nije bio plaćen ni oprošten ostalih poslova. Bivši sekretar bio je poruĉnik Klikaĉev. Bio je mršav, vjerojatno zato što je bio vrlo agilan i nikad se nije odmarao. Stizao je da rukovodi i laboratorijem za dešifriranje, i kriptografskim i statistiĉkim grupama, kao i da vodi seminar za komsomolce; bio je duša "grupe mladih", drugim rijeĉima, Roitmanove klike i, uza sve to, sekretar partijskog komiteta. I dok je uprava smatrala da je poruĉnik Klikaĉev previše revan, a njegovi podreĊeni da se previše pridrţava pravila, novi je sekretar odmah posumnjao da su partijski poslovi u Mavrinskom institutu po svoj prilici bili zapušteni. I pokazalo se da je imao pravo. Stepanovljeva prouĉavanja partijskih poslova trajala su tjedan dana. Ne izišavši ni jednom iz svog ureda, prouĉio je sve papire do posljednjega, upoznao svakog ĉlana Partije, prvo iz njegovog liĉnog dosjea i po fotografiji, a tek onda osobno. Klikaĉev je osjetio na sebi tešku ruku novog sekretara. Jedan propust za drugim izlazio je na vidjelo. Osim nepotpunih podataka u upitnicima, nepotpunih preporuka i potvrda u dosjeima, osim nedostatka detaljnih karakteristika za svakog ĉlana i kandidata za ĉlanstvo, kod svih mjera bila je oĉigledna jedna nezgodna tendencija: tendencija da ih se doduše provede, ali da ih se ne dokumentira, tako da su mjere, tako reći, postajale iluzorne. "Ali tko će to vjerovati? Tko će vam sad vjerovati da su ove mjere zaista provedene u djelo?" pitao je Stepanov, pritisnuvši dlanom ćelavu glavu, drţeći zapaljenu cigaretu meĊu prstima. I on je strpljivo tumaĉio Klikaĉevu da je sve bilo napravljeno samo na papiru (zato što se to moglo dokazati samo usmeno) a ne u stvari (zato što nije bilo zabiljeţeno na papiru). Na primjer, koja je korist od toga što fiskulturnici Instituta (naravno, tu se ne misli na zatvorenike) igraju odbojku za vrijeme ruĉka (ĉak oduzimajući malo i od radnog vremena)? Moţda je to istina; moţda zaista igraju. Oĉigledno ne bi imalo

smisla da Stepanov ili Klikaĉev, ili bilo tko drugi to kontrolira na taj naĉin 430 da ode u dvorište i gleda poskakuje li tamo lopta. Ali zašto ne bi ti odbojkaši, pošto su odigrali toliko utakmica i stekli toliko iskustva, to iskustvo podijelili s drugima i sastavili posebne fis-kulturne novine: "Crvena odbojka" ili "Ĉast jednog dinamovca"? I da je Klikaĉev poslije toga uredno skinuo novine s ploĉe i priloţio ih partijskoj dokumentaciji, tada se ni kod jedne inspekcije ne bi pojavila ni najmanja sumnja da se mjera "igranje odbojke" zaista provodila, i to pod rukovodstvom Partije. Ali tko će sada Klikaĉevu vjerovati na rijeĉ? Tako je bilo u svemu, u svemu. "Ne moţeš djela dokazati rijeĉima!" - s tom dubokoumnom izrekom Stepanov je preuzeo svoju duţnost. Kao što svećenik ne bi mogao povjerovati da netko moţe lagati na ispovijedi, tako ni Stepanov nije mogao zamisliti da bi pisani dokumenat mogao lagati. Klikaĉev, uske glave i duga vrata, nije se ni pokušavao prepirati sa Stepanovom; s neprikrivenom zahvalnošću u oĉima sloţio se s njim i uĉio od njega. I Stepanov je vrlo brzo postao blaţi prema Klikaĉevu, pokazujući na taj naĉin da u njemu nema zlobe. Paţljivo je slušao Klikaĉevljeva strahovanja zbog toga što na ĉelu tako znaĉajne tajne ustanove kao što je Mavrino stoji inţenjer Jakonov, koji ne samo ima dvojbenu karakteristiku, već je naprosto bio bivši neprijatelj. Stepanov je sam postao izvanredno oprezan i budan. Klikaĉeva je uĉinio svojom desnom rukom, nareĊivao mu je da što ĉešće posjećuje partijski komitet i blagonaklono ga pouĉavao iz riznice vlastitog iskustva. I tako je Klikaĉev upoznao novog partijskog organizatora brţe i intimnije od bilo koga drugoga. Budući da ga je Klikaĉev prozvao "Pastirom", tako su ga poĉeli nazivati i "mladi". I baš zahvaljujući Klikaĉevu, odnosi izmeĊu Pastira i "mladih" nisu bili loši. "Mladi" su vrlo brzo shvatili da je za njih velika prednost imati partijskog aktivista koji otvoreno ne pripada njihovom taboru,

nepristranog ĉovjeka koji se pridrţava zakona koji će ostati po strani. A Stepanov se zaista drţao slova zakona! Kad bi mu govorili da netko zasluţuje samilost, da ne treba protiv njega postupati strogo po zakonu, da valja pokazati milosrĊe, brazde bola urezale bi se u ĉelo Stepanova (koje je bilo visoko jer nije imao kose na sljepooĉnicama) i ramena bi mu se pognula kao pod novim teretom. Ali pun vatrenog uvjerenja našao bi snage da se ispravi, naglo bi se okretao sad jednom sugovorniku sad drugome, dok su mali bijeli ĉetvrtasti odrazi prozora odsijevali u njegovim naoĉalima. "Drugovi! Drugovi! što ja to ĉujem? Kako moţete govoriti takve stvari? Zapamtite: uvijek podrţavajte zakon! Podrţavajte zakon svim svojim snagama! Samo tako ćete zaista pomoći tom ĉovjeku, zbog kojega ste htjeli prekršiti zakon. Jer zakon je uspostavljen iskljuĉivo zato da sluţi društvu i ĉovjeĉanstvu, a mi to ĉesto ne razumijemo, i u svom sljepilu ţelimo zakon zaobići." Sa svoje strane, Stepanov je bio zadovoljan "mladima" i njihovom revnošću na partijskim sastancima i u partijskoj kritici. 431 U njima je vidio jezgro onog zdravog kolektivizma, koji je nastojao stvoriti na svakom svom novom radnom mjestu. Ako kolektiv nije rukovodiocima otkrivao prekršitelje zakona u svojoj sredini, ako je kolektiv šutio na sastancima, Stepanov je takav kolektiv s pravom smatrao nezdravim. Ako je kolektiv kao jedan ĉovjek napadao nekog od svojih ĉlanova, posebno onoga koga je bilo potrebno napasti, takav je kolektiv - prema pojmovima ljudi koji su bili ĉak i viši od Stepanova - bio zdrav. Stepanov je imao mnogo takvih uvrijeţenih shvaćanja kojih se nikako nije mogao osloboditi. Na primjer, nije mogao zamislili sastanak koji ne bi završio prihvaćanjem neke gromovite rezolucije, kritikom pojedinih ĉlanova i mobilizacijom ĉitavog kolektiva za nove proizvodne pobjede. Napose je volio kad se to dogaĊalo na "otvorenim" partijskim sastancima na koje su dolazili i svi vanpartijci, i na kome je i njih mogao dokraja potući: oni nisu imali prava ni da glasaju,

ni da se brane. Katkada bi se prije glasanja mogli ĉuti uvrijeĊeni, ĉak i bijesni glasovi: "što je ovo? Sastanak ili proces?" "Molim vas, drugovi, molim vas!" Stepanov bi u takvim sluĉajevima koristio svoj autoritet da prekine bilo kojeg govornika, pa ĉak i predsjedavajućeg. Ubacivši brzo jednu pilulu u usta dršću-ćom rukom (otkako je bio ranjen u glavu, glava ga je strahovito boljela ĉim bi se uzrujao, a uvijek bi se uzrujao kad su napadali istinu) došao bi do sredine sobe pod centralno svjetlo, tako da su mu se jasno vidjele velike graške znoja na ćelavoj glavi. "Što je ovo? Jeste li vi kojim sluĉajem protiv "kritike i samokritike?" I odluĉno mašući šakom po zraku kao da ukucava svoje ideje u glave slušalaca, tumaĉio bi: "Samokritika je najviša pokretna snaga našega društva, glavni faktor njegova napretka! Vrijeme je da shvatite, da kad kritiziramo ĉlanove našeg kolektiva, to ne znaĉi da im sudimo, već ţelimo svakog radnika u svakom trenutku drţati u neprestanoj stvaralaĉkoj napetosti. I tu ne moţe biti razlike u mišljenju, drugovi! Naravno, nije nam potrebna bilo kakva kritika, to je taĉno. Potrebna nam je konstruktivna kritika, to jest kritika koja ne zahvaća naše iskusno rukovodstvo! Ne smijemo zamijeniti slobodu kritike sa slobodom sitnoburţujskog anarhizma!" Tada bi pošao do boce s vodom i popio još jednu pilulu. Na kraju bi uvijek ĉitav zdravi kolektiv jednoglasno glasao za rezoluciju, ukljuĉivši i one ĉlanove koje je rezolucija napadala i upropastila, optuţujući ih za "zloĉinaĉki nemaran odnos prema poslu" ili "neispunjenje plana koje graniĉi sa sabotaţom". Ĉak bi se katkada dogaĊalo da Stepanov, koji je iznad svega volio kitnjaste, razraĊene rezolucije, Stepanov, koji je srećom uvijek znao unaprijed koji će se govori odrţati i konaĉni zakljuĉak sastanka, ne bi dospio sastaviti ĉitavu rezoluciju prije sastanka. I tada bi, kad bi predsjednik objavio: "Dajem rijeĉ drugu Stepa-novu da objavi nacrt rezolucije!" Stepanov obrisao znoj sa ĉela i ćelave glave i rekao: "Drugovi! Bio sam veoma zaposlen i stoga u nacrtu rezolucije nisam uspio taĉno utvrditi stanovite okolnosti, stanovita imena i ĉinjenice", ili:

432 JU "Drugovi! Danas su me pozvali u upravu, te još nisam pripremio nacrt rezolucije." Poslije toga bi u oba sluĉaja rekao: "Zato vas molim da glasate za rezoluciju u cjelini, a kad sutra budem imao vremena dopunit ću detalje." I utvrdilo se da je mavrinski kolektiv tako zdrav da su se ruke podizale bez mrmljanja, premda nitko nije znao (niti će ikad saznati) koga će se ocrniti a koga pohvaliti u toj rezoluciji. Poloţaj novog partijskog organizatora bio je još ĉvršći zbog toga, što on sebi nije dopuštao slabost da bude bilo s kim intiman. Svi su ga s puno poštovanja zvali "Boris Sergejiĉ". Prihvaćajući to kao samo po sebi razumljivo, ni on nije nikoga u ustanovi nazivao imenom i oĉevim imenom. Cak i u uzbuĊenju za biljarskim stolom, koji je prekriven ĉohom zeleno blistao u prostoriji partijskog komiteta, on bi uskliknuo: "Karambol, druţe Šikin!" "Od mantinele, druţe Klikaĉev!" Općenito, Stepanov nikako nije volio da ljudi apeliraju na njegove uzvišenije, plemenite osjećaje; ni on sam nije takve osjećaje izazivao u drugima. I stoga, ĉim bi osjetio bilo kakvo nezadovoljstvo ili otpor prema svojim mjerama, ne bi nagovarao, ne bi tumaĉio, već bi uzeo veliki ĉisti papir i na vrhu napisao velikim slovima: "Predlaţe se da dolje imenovani drugovi ispune to i to do tog i tog datuma." Tada bi podijelio papir u numerirane stupce: "prezime", "ime", "potpis da je obavijest primljena", i naredio bi svom sekretaru da obilazi imenovane s papirom. Imenovani drugovi bi ga proĉitali, izlijevali svoju gorĉinu koliko su god ţeljeli protiv ravnodušnog komada papira, ali morali su potpisati - a pošto su potpisali, nisu smjeli ne izvršiti zadatak. Stepanov je bio partijski sekretar, osloboĊen ne samo svakog drugog posla, već i svih sumnji i lutanja u tami. Njemu je bilo dovoljno da na radiju ĉuje da više ne postoji herojskaJugosla---jidja, već Titova klika; u roku od pet minuta taj bi zakljuĉak objašnjavao s tolikom upornošću, s takvim uvjerenjem, da bi ĉovjek mogao pomisliti da ga je on osobno

godinama izmišljao. Ako bi netko Stepanovu oprezno skrenuo paţnju na razliku izmeĊu juĉerašnjih direktiva i današnjih, na lošu opskrbu instituta, na loš kvalitet opreme i pribora sovjetske proizvodnje ili na stambene poteškoće, plaćeni sekretar nasmiješio bi se kao da najavljuje rijeĉi koje će izgovoriti: "Pa što vi oĉekujete, drugovi? To je samo birokratska zbrka; ali nema sumnje da na tom podruĉju napredujemo, s ĉime se, vjerujem, slaţete." Stepanov je imao ipak neke ljudske slabosti, premda u vrlo ograniĉenim razmjerima. Na primjer, volio je da ga oni hvale, oni na poloţaju, i volio je impresionirati obiĉne ĉlanove Partije svojim iskustvom. Sve je to volio zato što je bilo potpuno opravdano. TakoĊer je pio i votku, ali samo ako bi ga netko ĉastio ili ako je donesena na stol, i svaki put se ţalio da mu votka silno šteti zdravlju. Iz toga razloga nikad je sam nije kupovao i nikada nije nikoga ĉastio. I to su mu bile jedine mane. 28 U prvom krugu 433 "Mladi" su se katkada meĊusobno prepirali o "Pastiru". Roitman je govorio: "Prijatelji! On je prorok bezdane tintarnice; ima dušu tipkane stranice. Takvi su ljudi neizbjeţni u prelaznom periodu." Ali Klikaĉev se tuţno nasmiješio i rekao: "Ţutokljunci! Ako mu budemo smetali gurnut će nam glave u drek.. Nemoj te misliti da je on glup. U pedeset godina nauĉio je kako da se snalazi! Zar mislite da sluĉajno imamo denuncijacije u svakoj rezoluciji? On njima piše povijest Mavrina. Gomila podatke unaprijed: ma što se desilo, svaka inspekcija će pokazati da je sekiv.tar upozoravao na tu situaciju već ranije, zahtijevao paţnju javnosti." Po pristranom mišljenju Klikaĉeva, Stepanov je bio podmukli klevetnik, koji će uĉiniti bilo što da olakša ţivot trojici svojih sinova. Stepanov je zaista imao tri sina, i oni su neprestano od oca traţili novac.

Svu trojicu je smjestio na historijski odjel na sveuĉilištu. Njegovi su proraĉuni isprva izgledali taĉni, ali nije uzeo u obzir da je nastupilo zasićenje povjesniĉarima na svim školama, tehniĉkim institutima i veĉernjim i skraćenim teĉajevima, prvo u samoj Moskvi, zatim u moskovskom okrugu, pa sve do Urala. Prvi je sin završio školovanje, ali umjesto da ostane kod kuće da hrani roditelje, otišao je u Hanti-Mansijsk u zapadnom Sibiru. Drugome su sinu nudili mjesto u Ulan Ude, istoĉno od Bajkalskog jezera, a kad treći završi studije, izgledalo je nevjerojatno da će naći posao bliţe od Bornea. I to se grĉevitije njihov otac drţao svog posla i male kućice u predgraĊu Moskve s trećinom jutra povrtnjaka, baĉvama kiselog zelja i tri svinje za tov. Njegovoj supruzi, trijeznoj ţeni koja je moţda ĉak bila i ponešto nazadna u ideološkim pitanjima, tovljenje svinja bilo je osnovno zanimanje u ţivotu i smatrala ga je osnovicom obiteljskog budţeta. Prošlu nedjelju ona je odluĉila da svakako odu na selo i kupe odojka. Zbog tog pothvata (uspješnog) Stepanov juĉer nije došao na posao, premda ga je subotnji razgovor uznemirio te je silno ţelio da bude u Mavrinu. U subotu je u Politiĉkom odjelu Stepanov pretrpio udarac. Stanoviti drug, vrlo odgovoran, ali isto tako vrlo dobro uhranjen usprkos tereta briga i odgovornosti, teţak zapravo oko sto i dvadeset kilograma, zagledao se u tanak nos Stepanova s tragom naoĉala i upitao ga lijenim baritonom: "Onda, Stepanov, što je s Judejcima tamo kod vas?" "S Ju... s kim?" upita Stepanov, nagnuvši glavu da bolje ĉuje. "S Judejcima." I primijetivši potpuno nerazumijevanje sekretara, dostojanstvenik objasni: "Dobro, hoću reći, ĉifutima." IznenaĊen i bojeći se da ponovi tu dvosjeklu rijeĉ, za koju se još nedavno davalo deset godina kao za antisovjetsku propagandu, Stepanov nejasno promrmlja: "Da, ima ih nekoliko." "Pa onda, što ti tamo s njima namjeravaš?" Baš tada je zazvonio telefon, drug na visokom poloţaju ga je podigao i više nije razgovarao sa Stepanovom. 434

Zbunjen, Stepanov je proĉitao ĉitavu gomilu uputa i direktiva u upravi, ali crna slova na bijelom papiru lukavo su izbjegavala judejsko pitanje. Ĉitav dan u nedjelju, na putovanju u potrazi za odojkom, razmišljao je i razmišljao i oĉajno se ĉeškao po grudima. Oĉigledno mu je dovitljivost otupjela s godinama! Ali kako je to mogao pogoditi? Tokom svih godina rada Stepanov se navikao da su drugovi Ţidovi posebno odani našoj ideji. A sada - sramota! Stepanov, iskusni aktivist, propustio je da uoĉi znaĉajne nove tendencije, pa je ĉak indirektno uvuĉen u spletke neprijatelja, zato što ĉitava ta grupa Roitmana i Klikaĉeva ... U ponedjeljak ujutro Stepanov je došao na posao veoma zbunjen. Pošto je Šikin odbio da odigra partiju biljara (a Stepanov se nadao da će za vrijeme igre od njega nešto saznati), prepun tjeskobe, zato što nije imao nikakvih direktiva, plaćeni partijski sekretar zakljuĉao se u ured partijskog komiteta i puna dva sata bjesomuĉno natjerivao lopte tako da su katkada letjele i preko ruba stola. Golemi bronĉani bareljef na zidu bio je svjedok ĉitavog niza briljantnih udaraca, kad bi dvije ili tri lopte istovremeno završile u rupi. Ali profili na bareljefu nisu Stepanovu nagoviještali nikakvu mogućnost da izbjegne razaranje svog zdravog kolektiva, a kamoli da ga uĉvrsti u toj novoj situaciji. Posve izmuĉen, napokon je ĉuo kako zvoni telefon i pojurio da podigne slušalicu. Kazali su mu da je u Mavrino već krenuo automobil s dva druga, koji će donijeti odgovarajuće instrukcije po pitanju borbe protiv ulizica. Plaćeni sekretar se odmah razveselio, postao ĉak radostan, stjerao loptu s unutarnjeg ruba u rupu, zatim spremio tak i lopte u ormar. Raspoloţenje mu se još više popravilo kad se sjetio da je juĉer kupljeni odojak ruţiĉastih ušiju pohlepno, bez oklijevanja pojeo napoj i sinoć i jutros. To je obećavalo da će ga moći utoviti jeftino i lako. •I 435

73 DVA INŢENJERA Major šikin nalazio se u uredu inţenjera pukovnika Jakonova. Sjedili su i razgovarali kao ravnopravni, prijazno, premda su jedan drugoga i prezirali i mrzili. Jakonov je na sastancima rado govorio: "Mi ĉekisti." Ali za šikina Jakonov je još uvijek bio onaj neprijatelj naroda koji je bio u inozemstvu, odsluţio kaznu, kojemu je sluţba sigurnosti oprostila i prigrlila ga, ali koji nije bio nevin! Neizbjeţno će doći dan kad će organi razotkriti Jakonova i opet ga uhapsiti. Tada će mu Šikin s uţivanjem sam strgnuti epolete! To milostivo drţanje inţenjera pukovnika, gospodska samouvjerenost kojom je nosio teret vlasti nervirala je vrijednog malog glavatog majora. Šikin je stoga uvijek nastojao istaknuti vlastitu vaţnost i vaţnost "operativnog" rada, koji je inţenjer pukovnik dosljedno potcjenjivao. Sada je predlagao da se na dnevni red idućeg sastanka sluţbe sigurnosti stavi Jakonovljev izvještaj o mjerama i stanju budnosti u Institutu, i da se strogo kritiziraju svi propusti i nedostaci. Takav bi se sastanak mogao zgodno povezati s transportom nesavjesnih zekova i uvoĊenjem novih tajnih dnevnika. Inţenjer pukovnik Jakonov, izmuĉen od juĉerašnjeg napadaja, s modrikastim podoĉnjacima, premda su mu crte lica i dalje bile ugodno punaĉke, kimnuo je potvrdno na majorove rijeĉi. U najdubljoj dubini njegova bića, iza zidova i opkopa, kamo nije moglo prodrijeti ni jedno oko, osim moţda oka njegove ţene, on je mislio kako je taj major šikin smrdljiva uš, koja je posijedila buljeći u denuncijacije ... Kakva je luĊaĉka glupost to njegovo zanimanje, kako idiotski svi ti njegovi prijedlozi. Jakonovu su dali svega mjesec dana. Za mjesec dana glava mu se mogla naći na krvnikovom panju. Valjalo se osloboditi oklopa zapovijedanja, spona visokog poloţaja, i sam sjesti pred dijagrame i u samoći razmišljati. Ali golema koţna naslonjaĉa u kojoj je sjedio inţenjer pukovnik sadrţavala je u sebi vlastitu negaciju: odgovoran za sve, pu- 436 I

kovnik ništa nije mogao dodirnuti sam, već samo podizati telefonsku slušalicu i potpisivati papire. A još mu je i taj sitni rat s Roitmanovom grupom iscrpljivao duhovne snage. Morao je voditi taj rat. Nije bio u stanju istisnuti ih iz Instituta, i ţelio ih je samo prisiliti na bezuvjetnu predaju. Oni su, meĊutim, ţeljeli da njega izbace, i bili su u stanju da ga unište. Šikin je još uvijek govorio. Jakonov je gledao kraj njega. Oĉi su mu bile i dalje otvorene, ali, napuštajući lijeno tijelo, u mislima se prenosio u svoj dom. Moj dom! Moja kućica - moja slobodica! Kako su mudri Englezi, koji su prvi shvatili tu istinu. Na tvom vlastitom malom teritoriju postoje samo tvoji zakoni, ĉetiri zida i krov odvajaju_ te od svijeta koji te neprestano tišti, gnjeĉi, istiskuje nešto iz tebe. Paţljive oĉi s tihim te sjajem doĉekuju na pragu tvog doma. Draţesna djeĉica, koja uvijek smišljaju nešto nova (dobro da još ne idu u školu) tješe te i osvjeţavaju, ma koliko bio umoran od proganjanja, od neprestanog natezanja na sve strane. Tvoja ţena ih je već nauĉila da brbljaju engleski. Sjedajući za klavir, ona svira ugodan Waldteufelov valcer. Prekid za ruĉak je kratak, a kad završi posao uveĉer, već je gotovo noć, ali u tvom domu nema ni napuhanih budala, ni dosadnih, opakih mladića. U Jakonovljevom poslu bilo je toliko muke, toliko poniţavajućih situacija, toliko strašnih zapreka, toliko administrativnog pritiska, a Jakonov se opet osjećao tako star, da bi se najradije odrekao tog posla kad bi mogao - i ostao u svom udobnom malom privatnom svijetu, u svom domu. To nije znaĉilo da ga vanjski svijet ne zanima - ţivo ga je zanimao. Teško je bilo naći zanimljivije razdoblje od našega u ĉitavoj svjetskoj povijesti. Promatrao je svjetsku politiku kao neku vrst partije šaha. Ali Jakonov nije imao ţelje da sam igra tu igru, ili štaviše da bude pion u njoj, ili dio piona, ili podstava na dnu piona. Jakonov je to ţelio promatrati iz prikrajka,

uţivati u tome u udobnoj pidţami, iz svoje stare stolice za ljuljanje, meĊu brojnim policama za knjige. Jakonov je imao sve kvalifikacije i sposobnosti za takvo zanimanje. Savladao je dva jezika, i strane radio-stanice natjecale su se koja će mu dati informacije. Ministarstvo je primalo strane tehniĉke i vojne ĉasopise i odmah ih upućivalo tajnim institutima. Urednici tih ĉasopisa rado su povremeno ukljuĉivali u list kakav esej o politici, ili budućem svjetskom ratu, ili budućoj politiĉkoj strukturi našeg planeta. Osim toga, krećući se u visokim krugovima, Jakonov bi povremeno saznao pojedinosti koje nisu bile dostupne štampi. Nije izbjegavao ni prevedene knjige o diplomaciji i špijunaţi. A uza sve to imao je i vlastiti oštar um. Iz svoje stolice za ljuljanje pratio je igru Istoka protiv Zapada, i pokušavao prema uĉinjenim potezima pogoditi kakav će biti rezultat. Na ĉijoj je on bio strani? Kad su za njega na poslu stvari išle dobro, bio je, naravno, za Istok. Kad bi pritisak postao prevelik, bio je više za Zapad. Vjerovao je ipak da će pobijediti onaj koji bude jaĉi i okrutniji. U tome su se, na ţalost, slagale i ĉitava povijest i svi proroci. 437 Još u ranoj mladosti prihvatio je popularnu izreku: "Svi su ljudi gadovi!" I što je dulje ţivio, to više mu se ta istina potvrĊi-vaTa~"^to Je~Ċublje zalazio, nalazio je sve više dokaza za nju, i "postajalo mu je lakše ţivjeti. Jer ako su svi ljudi gadovi, onda ĉovjek ništa ne mora uĉiniti "za ljude" već samo za sebe. Nema "društvenog oltara" i nitko ne smije od nas zahtijevati ţrtve. Već davno je sam narod to vrlo jednostavno izrazio: "Bog je sebi prvo bradu stvorio." Ĉuvari reda i zakona nisu stoga imali nikakvog razloga da brinu zbog njegove prošlosti. Razmišljajući o ţivotu Jakonov je shvatio da u zatvor idu samo oni ljudi koji u jednom trenutku u ţivotu nisu bili dovoljno pametni. Zaista pametni ljudi gledaju daleko unaprijed; oni izmiĉu i zaokreću, ali uvijek ostaju ĉitavi i na slobodi. Zašto provoditi iza rešetaka ţivot koji nam pripada samo dok dišemo? Ne! Jakonov je odbacio svijet zekova ne samo izvana, već i zbog unutarnjeg uvjerenja. Iz ĉijih bi ruku inaĉe primio ĉetiri prostrane sobe s

balkonom i sedam tisuća mjeseĉno? U najmanju ruku, te stvari ne bi dobio tako brzo. VrijeĊali su ga, postupali s njim hirovito, ĉesto glupo, uvijek okrutno - ali napokon, u okrutnosti i jest snaga, to je njena najistinitija manifestacija! Šikin mu je sada pruţao popis zekova koje valja transportirati narednog dana. Popis s kojim su se već sloţili obuhvaćao je šesnaest imena, a sad je Šikin dodao još dva imena s Jakonov-ljeva notesa na stolu. Ukupni broj zatvorenika s kojim se sloţila zatvorska uprava iznosio je dvadeset. Valjalo je "izmisliti" još dvojicu i o tome obavijestiti potpukovnika Klimentjeva najkasnije do pet sati. MeĊutim, u tom trenutku nisu se mogli prisjetiti ni jednog kandidata. Sluĉajno su baš najbolji specijalisti i radnici bili nepouzdani u pitanjima sigurnosti, dok su opet miljenici oficira sluţbe sigurnosti bili ništarije i zabušanti. Zato je bilo teško odrediti imena za transport. Jakonov stavi popis na stol i napravi umirujući pokret rukom. "Ostavite popis ovdje; malo ću razmisliti. A i vi razmislite. Razgovarat ćemo telefonom." šikin je polako ustao i (morao se suzdrţati, ali nije se suzdrţao) potuţio se ovom nedostojnom ĉovjeku na ministrov postupak: u sobu 21 puštali su zatvorenika Rubina, puštali su Roit-mana - dok je njemu, Šikinu, kao i pukovniku Jakonovu zabranjen pristup! U njihov vlastiti pogon! Kako se to moglo dogoditi? Jakonov je podigao obrve i zatvorio kapke tako da mu je lice naĉas bilo posve bezizraţajno. Izgledalo je kao da govori: "Da, majore, da, prijatelju moj, za mene je to bolno, vrlo bolno, ali ne mogu podići pogled i gledati u sunce!" Za Jakonova je ĉitava ta priĉa sa sobom 21 bila priliĉno dvojbena, a Roitman mu se ĉinio previše revnim djeĉakom, koji svakog ĉasa moţe slomiti vrat. Šikin je izišao, a Jakonov se sjetio najugodnije od svih današnjih duţnosti - juĉer za nju nije imao vremena. Ako uspije pokazati odreĊeni napredak na

aparatu za apsolutno šifriranje, to će ga spasiti kod Abakumova kad istekne njihov mjesec. 438 Telefonirao je u konstrukcioni ured i naredio Sologdinu da donese svoj novi nacrt. Za dvije minute Sologdin je pokucao, ušao, praznih ruku u prljavom kombinezonu. Jakonov i Sologdin. do \.<&&& gotovo nikad nisu ni razgovarali; nikad nije bilo razlog, da. se. %^es^ssšic=^sQsr^O^s^*3^ ^^^ss"s&vs^s^sscks^ss. NS^Ssot, ~"{i\ "^ĉi \n se sluĉajno sreli, inţenjer pukovnik nije obraćao nikakve pain^e na tu. nevaţnu osobu. Ali sada je (pogledavši na popis imena i oĉevih imena pod staklom) Jakonov srdaĉno, kao pravi gostoljubivi gospodin, s odobravanjem pogledao zatvorenika koji je ušao i lju.bezno rekao: "Sjednite, Dmitrij Aleksandroviĉu, drago mi je što vas vidim." Pritisnuvši ĉvrsto ruke uz bokove Sologdin je prišao bliţe, šutke se naklonio i ostao stajati uspravan i ukoĉen, "ĉini se da ste nam potajno pripremili neko iznenaĊenje", reĉe Jakonov. "Prije nekoliko dana - u subotu, zar ne? - vidio sam kod Vladimira Erastoviĉa vaš crteţ glavnog dijela aparata za apsolutno šifriranje. (Zašto ne sjednete?) Ja sam ga samo letimiĉno pogledao; silno bih ţelio o tome podrobnije porazgo-voriti." Ne odvraćajući pogled od Jakonova, koji je u njega gledao s puno razumijevanja, Sologdin je i dalje stajao napola okrenut i nepomiĉan, kao da je zapoĉeo dvoboj i oĉekuje hitac. Odgovorio je polako i razgovjetno: "Varate se, Antone Nikolajeviĉu. Istina, koliko sam mogao, radio sam na tom aparatu. Ali ono što mi je uspjelo i ono što ste vidjeli samo je nakazno i nesavršeno rješenje u skladu s mo jim vrlo osrednjim sposobnostima." Jakonov se zavali u naslonjaĉ i dobroćudno se usprotivi: "Hajde, hajde, prijatelju, molim vas, bez laţne skromnosti! Premda sam samo na brzinu pogledao vaš nacrt, on je na mene ostavio vrlo povoljan dojam. A Vladimir Erastoviĉ, koji moţe prosuditi bolje od nas dvojice, definitivno ga je pohvalio. Sad ću narediti da nikoga ne puštaju k meni. Idite

po svoj nacrt i svoje proraĉune, pa ćemo ih pregledati. Ţelite li da pozovem Vladimira Erastoviĉa?" Jakonov nije bio glupi birokrat, koga zanima samo ishod proizvodnog procesa. Bio je inţenjer, a svojevremeno je bio ĉak i poduzetan inţenjer, te je u ovom trenutku osjetio nešto od onog delikatnog uţitka koji nam moţe pruţiti ljudska misao, koja se dugo razvija. To je bila jedna jedina zadovoljština koju je još uvijek nalazio u svom poslu. Gledao je ispitivaĉki, Ijubezno se smiješeći. I Sologdin je bio inţenjer već ĉetrnaest godina. Zatvorenik je bio dvanaest godina. U grlu ga je stezalo i s mukom je izgovarao rijeĉi: "Antone Nikolajeviĉu, vi se zaista varate. To je bila tek skica, nedostojna vaše paţnje." Jakonov se namršti, sada već pomalo ljut i reĉe: "Dobro, u redu, vidjet ćemo, vidjet ćemo. Idite po nju." Na epoletama, zlatnim sa svijetloplavim rubom, bile su tri zvijezde. Tri velike impozantne zvijezde, smještene u trokutu. Natporuĉnik Kamišan, oficir sluţbe sigurnosti u Gornoj Zakritki, 439 takoĊer je zasluţio trokut s tri zlatne zvijezde s modrim rubom tokom onih mjeseci dok je tukao Sologdina. Ali njegove su zvjezdice bile manje. "Crteţ više ne postoji", reĉe Sologdin nesigurnim glasom. "Budući da sam u njemu našao ozbiljne i nepopravljive greške, ja sam ga - spalio." Pukovnik je problijedio. U prijetećoj šutnji jasno se ĉulo njegovo teško disanje. Sologdin se trudio da diše neĉujno. "Kako to mislite? Sami? Svojim rukama?" "Ne. Dao sam da ga spale. Prema propisima." Glas mu je bio prigušen i nejasan. Više nije bilo ni traga njegovom prijašnjem samopouzdanj u. "Onda je moţda još uvijek ĉitav?" reĉe Jakonov trgnuvši se s iznenadnom nadom. "Izgorio je. Gledao sam s prozora", odgovori Sologdin s teškom upornošću. Zgrabivši jednom rukom naslon stolice, a drugom mramorni pritiskivaĉ na stolu,

kao da namjerava razbiti Sologdinu lubanju, pukovnik je podigao svoje krupno tijelo i stajao nagnut nad stolom. Zabacivši glavu malo unatrag, Sologdin je stajao kao neki modri kip. Toj dvojici inţenjera više nisu bila potrebna nikakva pitanja ni objašnjenja. Zurili su jedan u drugoga, i izmeĊu pogleda kao da im je proticala nepodnošljiva struja strahovite napetosti. "Uništit ću te", bjesnile su oĉi pukovnika. "Hajde, natovari mi još i treću kaznu, gade!" urlale su oĉi zatvorenika. Trebalo je doći do gromoglasne eksplozije. Ali Jakonov se, prekrivši oĉi rukom kao da mu smeta svjetlo, okrenuo i prišao prozoru. Uhvativši se za naslon najbliţe stolice, Sologdin je iscrpljen spustio pogled. "Mjesec dana. Jedan mjesec! Zar sam zaista izgubljen?" Pukovniku je sve bilo jasno, do najsitnije pojedinosti. "Treća kazna. To ne bih preţivio", Sologdin je bio obuzet uţasom. Jakonov se opet okrenuo prema Sologdinu. "Inţenjeru! Kako si to mogao uĉiniti?" pitao je njegov pogled. Ali i Sologdinove su oĉi sijevnule, kao da kaţu: "Zatvorenice! Sve si zaboravio!" Gledali su se s mrţnjom, ali kao zaĉarani, jedan je u drugome vidio sebe onakvoga, kakav nije postao, zurili su jedan u drugoga i nisu mogli odvratiti pogleda. Sad će Jakonov poĉeti urlati i lupati šakama po stolu; podignut će slušalicu, baciti ga u tamnicu - Sologdin je na to bio posve spreman. Ali Jakonov je izvukao mekanu, ĉistu, bijelu maramicu i obrisao oĉi. Uporno je gledao Sologdina. Sologdin se trudio da još tih nekoliko minuta stoji uspravno. Jednom rukom inţenjer pukovnik naslonio se na prozorsku dasku, a drugom je polako pozvao zatvorenika k sebi. 440 Sologdin mu je prišao sa tri ĉvrsta koraka. Malo pogrbljen, poput starca, Jakonov upita: "Sologdin, vi ste Moskovljanin?" "Da", reĉe Sologdin, još uvijek gledajući ravno u njega.

"Pogledajte tamo dolje", reĉe mu Jakonov. "Vidite li tamo na cesti autobusnu stanicu?" Autobusna stanica se jasno mogla vidjeti s prozora. Sologdin je pogleda. "Odavde je svega pola sata voţnje do središta Moskve", reĉe tiho Jakonov. Sologdin se opet okrene prema njemu. Iznenada, kao da će pasti, Jakonov poloţi obje ruke na Sologdinova ramena. "Sologdine!" reĉe on molećim, vapijućim glasom. "Mogli biste sjesti na taj autobus već idućeg lipnja ili srpnja. A vi to ne ţelite. Mislim da biste već u kolovozu moţda dobili prvi dopust - i išli biste na Crno more. Kupati se u moru, moţete li to zamisliti? Koliko godina već niste bili u vodi, Sologdine? Napokon, zatvorenicima se to nikad ne dopušta!" "Kako ne? Na sjeĉi drva", usprotivi se Sologdin. "I to mi je neko kupanje!" Jakonov se i dalje drţao Solog-dinovih ramena. "Ali vi ćete završiti tamo gore na sjeveru, Sologdine, gdje se rijeke nikad ne otapaju... Slušajte, ja ne mogu vjerovati da na svijetu postoji ljudsko biće koje sebi ne ţeli dobro. Objasnite mi: zašto ste spalili nacrt?" Nebeski plave oĉi Dmitrija Sologdina i dalje su bile nepokolebljive, nepomućene, neporoĉne. U njihovim zjenicama Jakonov je vidio odraz vlastite dostojanstvene glave. Nebeski plavi krugovi s crnim rupama u središtu - a iza njih ĉitav neoĉekivani svijet jednog jedinstvenog ĉovjeka. "Što vi mislite, zašto?" odgovori Sologdin pitanjem. IzmeĊu njegovih brkova i bradice, uglovi soĉnih usana podigli su se sasvim malo, kao da se rugaju. "Ne razumijem." Jakonov je spustio ruke i zakoraĉio na drugu stranu. "Samoubojice - ne razumijem." A iza sebe je ĉuo zvuĉan glas pun samopouzdanja: "GraĊanine pukovniĉe! Ja sam suviše nevaţan, nitko me ne poznaje. Nisam ţelio dati svoju slobodu nizašto

..." Jakonov se naglo okrenuo. "Da nisam spalio svoj crteţ, da sam ga predao vama potpuno dovršenog, tada bi me naš potpukovnik, vi, Foma Gurjanoviĉ, tko god zaţeli, mogao sutra gurnuti u transport i potpisati bilo kakvo ime pod nacrt. Takve se stvari dogaĊaju. A ja vam kaţem da je vrlo nezgodno ţaliti se iz tranzitnog logora; tamo vam oduzmu olovku, uopće vam ne daju papira, molbe se ne prosljeĊuju." Jakonov je slušao Sologdina gotovo s uţitkom. (Taj mu se ĉovjek dopao ĉim je ušao.) "Dakle, vi ćete se prihvatiti toga da rekonstruirate svoj nacrt?" To sad nije govorio inţenjer pukovnik, već oĉajan, iscrpljen, nemoćan ĉovjek. 441 "Taĉno ono što je bilo na mom papiru - za tri dana!" reĉe Sologdin blistavih oĉiju. "A za pet tjedana dat ću vam potpuni nacrt za ĉitav projekt, s podrobnim proraĉunima svih tehniĉkih aspekata. Da li vam to odgovara?" "Za mjesec dana! Za mjesec dana! To nam je potrebno za mjesec dana!" Jakonov se s rukama na stolu podigao prema tom Ċavolskom inţenjeru. "U redu, imat ćete ga za mjesec dana", sloţi se Sologdin hladno. Ali Jakonov je postao sumnjiĉav. "Samo ĉas", reĉe on. "Malo prije ste rekli da je to bio bezvrijedan crteţ, da ste u njemu našli ozbiljne i nepopravljive greške." "Ho, ho!" nasmije se Sologdin otvoreno. "Katkada se nedostatak fosfora i kisika i nedostatak novih dojmova iz ţivota po-igraju sa mnom, i obuzme me neka vrst duhovnog pomraĉenja. Ali u ovom trenutku slaţem se s profesorom ĉelnovom: sve je u tom nacrtu bilo na mjestu." Jakonov se takoĊer nasmiješi, zijevne od olakšanja i spusti se u naslonjaĉ. Oĉaralo ga je kako Sologdin vlada sobom, kako je vodio taj razgovor. "Upustili ste se u riskantnu igru, gospodine. Napokon, to je moglo posve drugaĉije završiti."

Sologdin bezbriţno raširi ruke. "Jedva, Antone Nikolajeviĉu. Ćini mi se da sam vrlo pravilno ocijenio i poloţaj instituta i - vaš poloţaj. Vi, naravno, znate francuski? Sa Majeste le Cas! Njeno veliĉanstvo Prilika! Prilika rijetko prolazi kraj nas; ĉovjek joj na vrijeme mora skoĉiti na leĊa, i to taĉno nasred leĊa!" Sologdin je govorio i vladao se isto tako jednostavno kao da cijepa drva s Nerţinom. Sad je i on sjeo i veselo promatrao Jakonova. "Dakle, što ćemo uĉiniti?" upita inţenjer pukovnik prijazno. Sologdin odgovori kao da ĉita sa tiskane stranice, kao da je to već davno odluĉio: "Kao prvo, ţelio bih od poĉetka zaobići Oskolupova. On je sluĉajno ĉovjek koji strašno voli biti koautor. S vaše strane ne oĉekujem takve podvale. Ne varam se, zar ne?" Jakonov sretno kimne glavom. Oh, kakvo je olakšanje osjetio i bez toga! "Osim toga, moram vas podsjetiti da je crteţ za sada još uvijek spaljen. Dakle, ako zaista ţelite ostvariti moj projekt, naĊite naĉina da ministra obavijestite izravno o meni. U najgorem sluĉaju - zamjenika ministra. Neka on liĉno potpiše nareĊenje, kojim me imenuje rukovodiocem projekta. To će mi biti garancija, i ja ću se prihvatiti posla. Ministrov potpis potreban mi je posebno zato što u svojoj grupi ţelim uspostaviti poredak koji nije uobiĉajen. Ja nisam pristalica noćnog rada, nedjeljnog udar-ništva i pretvaranja nauĉnih radnika u robote. Struĉnjaci valja da pristupaju svom poslu s jednakim ţarom kao da idu... na ljubavni sastanak." Sologdin je govorio sve veselije i slobodnije, kao da se on i Jakonov poznaju već od djetinjstva. "Prema tome, neka se naspavaju, neka se prošetaju. Tko god ţeli, neka cijepa drva za kuhinju. Moramo misliti i na kuhinju, slaţete li se?" 442 Iznenada su se naglo otvorila vrata ureda. Ćelavi, mršavi Stepanov ušao je bez kucanja, a stakla na naoĉalima sablasno su mu svjetlucala, "Antone Nikolajeviĉu", reĉe on sveĉano. "Imao bih nešto vaţno s vama razgovarati."

Stepanov je nekoga nazvao po imenu! To je bilo nevjerojatno.

"Dakle, ja ću oĉekivati nareĊenje?" upita Sologdin, ustajući. Inţenjer pukovnik kimne glavom. Sologdin iziĊe laganim, ĉvrstim korakom. Jakonov isprva nije shvaćao o ĉemu to partijski aktivist tako energiĉno govori. "Druţe Jakonov! Neki drugovi iz politiĉkog odjela upravo su došli k meni i dobro mi oprali glavu. Dopustio sam da se prave velike i ozbiljne pogreške. Dopustio sam da se grupa nekih, recimo, kozmopolita bez korijena ugnijezdi u našoj partijskoj organizaciji. A ja sam pokazao politiĉku kratkovidnost, nisam vas podrţao kad su vas pokušali progoniti. Ali moramo neustrašivo priznavati svoje greške. I zato ćemo sad smjesta nas dvojica sastaviti rezoluciju, onda ćemo sazvati otvoreni partijski sastanak - i zadati teţak udarac ulizicama." Jakonovljev poloţaj, koji je dan ranije bio tako beznadan, sad se iz osnova promijenio. 443 74 STO ĈETRDESET I SEDAM RUBALJA Prije ruĉka, deţurni Ţvakun izvjesio je u hodniku popis ze-kova koje major Mišin ţeli vidjeti u svom uredu za vrijeme podnevnog odmora. Sluţbeno se zekove pozivalo da prime pisma i da ih se obavijesti o novĉanim uputnicama, koje su poloţene na njihov bankovni raĉun. Proces uruĉivanja pisma zekovima u specijalnim zatvorima vršio se u tajnosti. Naravno da to nije moglo ići kao na slobodi - povjeriti pismo bilo kojem neodgovornom poštaru. "Kum" koji je već proĉitao pismo i zakljuĉio da nije ni zloĉinaĉko ni provokativno, uruĉivao bi ga zatvoreniku iza debelih vrata, poprativši taj ĉin govorom. Pismo se uruĉivalo otvoreno, te je na taj naĉin uništen posljednji ostatak intimnosti izmeĊu dvoje ljudi bliskih jedno drugome. Pismo koje je do tada prošlo kroz mnoge ruke, kojega su odlomci prepisivani i unošeni u dosje zatvorenika, ţigosano crnim, umrljanim ţigom cenzora, na kraju bi izgubilo svoj sićušan liĉni smisao i steklo znaĉenje drţavnog dokumenta. (Zaista, u nekim šaraškama tako su dobro shvaćali znaĉenje tih pisama da su ih rijetko davali zatvorenicima; dopustili bi im samo da

ih proĉitaju, rijetko da ih proĉitaju dva puta, i u nazoĉnosti "kuma" morali bi na dno pisma staviti potpis kao dokaz da su ga proĉitali; ako je ĉitajući pismo od ţene ili majke zek pokušao zapisati neke odlomke da bi ih upamtio, to je izazivalo isto toliko sumnje kao da je pokušao prepisati neki dokument generalštaba. Zek je u takvim šaraškama takoĊer morao potpisati i sve fotografije koje bi mu poslali od kuće, i, pošto bi ih vidio, spremali bi ih u njegov zatvorski fascikl.) I tako je popis izvješen i zekovi su stali u red za pisma. Oni koji su ţeljeli poslati pisma za mjesec prosinac, stali su takoĊer u red - i pisma koja su odlazila iz šaraške valjalo je osobno predati u ruke "kumu". Te operacije pruţale su majoru Mišinu priliku da slobodno razgovara sa svojim doušnicima i da ih pozove u svoj ured izvan njihovih redovnih sati. A da se ne bi otkrilo 444 s kim je proveo dulje vrijeme, zatvorski "kum" katkada bi u svom uredu zadrţao i poštene zekove. Stoga su zekovi koji su stajali u redu sumnjali jedan u drugoga, a katkada su ĉak taĉno znali koji od njih drţi njihove ţivote u svojim rukama, ali usprkos tome su mu se udvorno smiješili, da ne bi izazvali njegovo neprijateljstvo. Kad je zazvonilo zvono za ruĉak zekovi su istrĉali iz podruma na dvorište i, prešavši ga bez kaputa i kapa po vlaţnom vjetru, uletjeli na vrata zatvorske uprave. Zbog novih pravila o dopisivanju, koja su tek objavljena, red je bio posebno dugaĉak - ĉetrdeset ljudi. U hodniku nije bilo mjesta za sve. Pomoćnik deţurnog, revni nadstraţar, svim je silama davao nareĊenja. Od-brojao je dvadeset pet ljudi, naredio ostalima da se prošetaju i da se vrate za vrijeme veĉere. One, kojima je bilo dopušteno da uĊu u hodnik, poredao je uza zid podalje od ureda šefova, i šetao je amo-tamo pazeći da se svi pridrţavaju propisa. Zek, koji bi došao na red, prošao je kraj nekoliko vrata, pokucao na vrata Mišinova ureda i kad bi dobio dopuštenje, ušao. Kad bi se on vratio, puštali su slijedećeg. Tokom ĉitavog podnevnog odmora savjesni nadstraţar je upravljao prometom.

Usprkos tome što je Spiridon ĉitavo jutro navaljivao da dobije pismo, Mišin je odrešito rekao da će mu ga dati oko ruĉka, kad i ostalima. Ali pola sata prije ruĉka Spiridona su pozvali majoru Šikinu na ispitivanje. Da je Spiridon dao one dokaze koje su oni od njega zahtijevali, da je sve priznao, vjerojatno bi dobio svoje pismo. Ali on je sve nijekao, bio je tvrdoglav, i major šikin ga nije mogao pustiti da ode tako neraskajan. I stoga je ţrtvujući svoj vlastiti podnevni odmor (premda on, da izbjegne guţvu, i tako nikad nije u to doba išao u blagovaonicu slobodnih suradnika) šikin nastavio ispitivati Spiridona. Prvi u redu za pisma bio je Dirsin, mršavi izmuĉeni inţenjer iz Sedmice, jedan od najmarljivijih radnika. Više od tri mjeseca on nije dobio pisma. Uzalud se raspitivao kod Mišina; odgovor je bio uvijek: "Ne" ili "Ne pišu". Uzalud je traţio od Mamurina da se povede istraga. Ništa nije uĉinjeno. Danas je vidio svoje ime na popisu i savladavši bol u grudima uspio je prvi stati u red. Od ĉitave njegove obitelji ostala je samo ţena, izmoţdena poput njega poslije deset godina ĉekanja. Nadstraţar je Dirsinu dao znak da uĊe. Za njim je u redu stajao Ruska Doronin, nestašno se smiješeći, raspuštene valovite kose. Latvijac Hugo, jedan od onih kojima je on vjerovao, stajao je do njega, i Ruska zabaci glavu i prošaputa namignuvši: "Idem po novac. Zasluţeni." "Hajde unutra!" naredi nadstraţar. Doronin poţuri naprijed, našavši se licem u lice s Dirsinom koji je izlazio posve pogruţen. Vani u dvorištu, Amantaj Bulatov upita svog prijatelja Dirsina što se dogodilo. Dirsinovo lice, uvijek neobrijano, uvijek umorno, još se više oteglo. "Ne znam. Kaţu da ima pismo, ali da moram doći poslije odmora, da ćemo razgovarati." * IM 445 "Kurve!" reĉe Bulatov s uvjerenjem, dok su mu oĉi blistale preko naoĉala s roţnatim okvirima: "Već ti ja dugo govorim - oni se koriste pismom, da te dokraja iscijede. Odbij da radiš!"

"Natovarit će mi još jednu kaznu", reĉe Dirsin uzdahnuvši. Uvijek je bio pogrbljen, i glava mu je utonula meĊu ramena, kao da su ga nekad jako udarili nekim teškim predmetom. I Bulatov je uzdahnuo. On je bio tako borben zato što je pred sobom imao još dugi, dugi rok. MeĊutim, borbenost zeka opada što se više pribliţava sloboda. Dirsin je "odraĊivao" svoju posljednju godinu. Nisko nebo bilo je jednoliĉno sive boje; nisu se vidjele ni svjetlije ni tamnije mrlje; nije to bila visoka, svodasta kupola - bio je to naprosto prljavi krov od ter-papira, nategnut nad zemljom. Tjeran britkim mokrim vjetrom, snijeg se slegao i postao spuţvast; malo-pomalo, njegova jutarnja bjelina pretvorila se u rumenkastosmeĊu. Pod nogama šetaĉa zbijao se u sklizave humke. Šetnja se odvijala kao obiĉno. Bilo je nemoguće zamisliti takvu nepogodu, koja bi zekove iz šaraške, uvele od nedostatka zraka, natjerala da ne izlaze. Poslije dugih sati u zatvorenom prostoru, ĉak su i ovi oštri udarci vlaţnog vjetra bili ugodni; istjerivali su ustajali zrak i ustajale misli iz ĉovjeka. MeĊu onima koji su šetali bio je i rezbar. Hvatao bi sad jednog sad drugog zeka pod ruku, šetao s njim nekoliko puta po krugu i traţio savjeta. Njegov je poloţaj bio posebno uţasan, po njegovom mišljenju: budući da je bio u zatvoru, nije mogao stupiti u zakoniti brak sa svojom prvom ţenom, a budući da mu nije bila zakonita ţena, više se nije imao prava s njom dopisivati. Budući da je već iskoristio kvotu pisama za prosinac, nije joj ĉak mogao pisati da više neće pisati. Ostali su s njim suosjećali. Njegov je poloţaj uistinu bio vrlo nezgodan. Ali kod svakoga je vlastiti bol nadvladao tuĊi. Sklon u svako doba ekstremnim osjećajima, Kondrašev-Iva-nov, visok i uspravan, kao da u kaputu ima štap, zurio je preko glava šetaĉa. Prišao je profesoru Ĉelnovu i govorio u mraĉnom zanosu da je poniţavajuće nastaviti ţivjeti u doba kad je ljudsko dostojanstvo tako ugroţeno. Svakom hrabrom ljudskom biću

dostupan je vrlo jednostavan izlaz iz ovog beskonaĉnog lanca muka. Profesor Ĉelnov, s pletenom kapom na glavi, prebacivši karirani šal preko ramena, odvrati suzdrţljivo s citatom iz Boethiuso-ve Utjehe filozofije. Pred vratima uprave okupila se skupina dobrovoljnih lovaca na doušnike: Bulatov, kojega je glas odjekivao preko ĉitavog dvorišta; Horobrov; dobroćudni specijalist za vakuum, Zemelja; Dvojetjosov, koji je iz principa nosio poderani radni logorski kaput; prpošni Prjanĉikov, koji se uvijek u sve miješao; Max, od Nijemaca; i jedan Latvijac. "Domovina mora upoznati svoje doušnike!" ponovi Bulatov, da bi ojaĉao njihovu namjeru i zadrţao ih na okupu. "Pa, napokon, mi ih u osnovi i poznajemo", odgovori Horobrov stojeći na pragu i promatrajući razvuĉeni red za pisma. Za 446 | neke je sa sigurnošću mogao reći da stoje oĉekujući svojih trideset srebrnjaka. Ali oni na koje su zekovi sumnjali bili su, naravno, najmanje vješti od svih doušnika. Ruska je oduševljeno izišao iz ureda, jedva se suzdrţavajući da ne zamahne svojom novĉanom uputnicom iznad glave. Sasta-vivši glave, svi su potanko razgledali novĉanu uputnicu od izmišljene Klave Kudrjavceve Rostislavu Doroninu na iznos od sto i ĉetrdeset sedam rubalja. Završivši ruĉak, vrhunski doušnik, kralj cinkaroša, Artur Siromaha, postavio se na kraj reda za poštu. Promatrao je krug oko Ruske zlokobnim pogledom. Primijetio ga je, jer mu je bila navika da sve primjećuje, ali mu još nije pridavao nikakva znaĉenja. Ruska uzme svoju novĉanu uputnicu i, kao što su se ranije dogovorili, otiĊe od grupe. Treći koji je ušao "kumu" bio je elektroinţenjer, ĉetrdeseto-godišnjak, koji je noć prije toga izmuĉio Rubina u zakljuĉanoj "arci" novim planovima za socijalizam, a zatim se kao dijete upustio u borbu s jastucima na gornjim leţajevima. Ĉetvrti, koji je ušao hitrim lakim korakom, bio je Viktor Ljubimiĉev, poznat kao "dobar momak". Kad se smiješio,

pokazivao je velike pravilne zube i svim se zatvorenicima, i mladim i starim, obraćao s prijaznim "brate". Njegova ĉista duša zraĉila je kroz taj jednostavan naziv. Elektroinţenjer izišao je na prag ĉitajući pismo. Udubivši se u ĉitanje, nije osjetio rub stepenice i izgubio je ravnoteţu. Lovci na doušnike nisu na njega obraćali paţnju. Bez kaputa i kape, dok mu je vjetar mrsio kosu, još uvijek je izgledao mlad usprkos svemu što je propatio, ĉitao je prvo pismo od svoje kćeri Arijadne, poslije osam godina koje su ih razdvajale. Kad je 1941. otišao na front (odatle je otišao u zarobljeništvo, a iz zarobljeništva u zatvor), bila je plavokosa šestogodišnja djevojĉica, koja mu se grĉevito vješala o vrat. I kad su hodali po barakama ratnih zarobljenika, gnjeĉeći pod nogama slojeve ušiju zaraţenih tifusom, i kad su u redu stajali ĉetiri sata ĉekajući kutlaĉu smrdljive, ljepljive kaše, ti dragi plavi uvojci odrţavali su ga kao nit Arijadne, i nekako mu pomogli da sve to proţivi i da se vrati. Ali kad se vratio u svoju domovinu, pošao je ravno u zatvor i uopće nije vidio kćeri. Ona i njena majka ostale su u Ĉeljabinsku, kamo su bile evakuirane. I Arijadnina majka, koja je sebi oĉigledno našla drugog muškarca, dugo vremena nije htjela reći svojoj kćeri da joj je otac još uvijek ţiv. Paţljivim, kosim rukopisom uĉenice, bez kriţanja i ispravaka, Ari jadna je napisala: Zdravo dragi tata! Nisam ti odgovorila jer nisam znala odakle da zapoĉnem i što da pišem. To se moţe oprostiti, budući da te nisam vrlo dugo vremena vidjela i navikla sam da mi je otac poginuo. ćak mi se ĉini ĉudno da sad odjednom imam oca. Pitaš me kako ţivim. Ţivim kao svi drugi. Moţeš mi ĉestitati - postala sam ĉlan Komsomola. Kaţeš neka ti pišem što mi je potrebno. Ja, naravno, mnogo toga ţelim. Baš sada 1

447 štedim novac za cipele i za šivanje proljetnog kaputa. Tata! Moliš da te doĊem posjetiti. Je li to zaista tako hitno? Poći na tako dugo putovanje da te naĊem ne bi baš bilo vrlo ugodno, priznat ćeš. Kad budeš mogao, ti ćeš sam doći ovamo. Ţelim ti uspjeha u poslu. Za sada, do viĊenja. Ljubim te. Arijadna Tata, jesi li vidio film Boksaĉke rukavice? Sjajan je! Ja ne propuštam ni jedan film. "Hoćemo li provjeravati i Ljubimiĉeva?" upita Horobrov dok su ĉekali da on iziĊe. "Ma slušaj, Terentiĉu! Ljubimiĉev je naš!" odgovorili su. Ali Horobrov je svojom oštrom intuicijom naslutio da kod tog ĉovjeka nešto nije u redu. A Ljubimiĉev se dugo zadrţao kod "kuma". Viktor Ljubimiĉev imao je iskrene oĉi jelena. Priroda ga je obdarila vitkim tijelom atlete, vojnika i ljubavnika. Iznenada ga je ţivot otrgnuo od staza omladinskog stadiona i bacio ga u koncentracioni logor u Bavarskoj. U tu pretrpanu smrtonosnu stupicu, u koju je neprijatelj natjerao ruske vojnike, a Staljin nije dopuštao Crvenom kriţu da uĊe, u toj maloj, prepunoj jami uţasa preţivjeli su samo oni koji su se ponajviše uspjeli osloboditi ograniĉenih shvaćanja dobra i savjesti; oni koji su, kao tumaĉi, mogli prodavati svoje drugove; oni koji su, kao logorski ĉuvari, mogli mlatiti svoje zemljake i štapom po licu; oni koji su, kao rezaĉi kruha i kuhari, mogli pojesti kruh onih koji su gladovali. Postojale su još dvije mogućnosti da se preţivi: da se radi kao grobar ili kao "kopaĉ zlata" - drugim rijeĉima, kod nuţnika. Nacisti su davali dodatnu kutlaĉu kaše za kopanje grobova i ĉišćenje nuţnika. Za brigu o nuţnicima bila su dovoljna dvojica, ali svakog dana po pedeset ih je odlazilo da kopa grobove. Svakog dana se desetak kola pretrpanih leševima bacalo u rake. U ljeto ĉetrdeset druge došao je red da pokopaju i grobare. Sa svom ĉeţnjom svog mladog tijela, Viktor Ljubimiĉev je ţelio ţivjeti. Zakljuĉio je da će, ako mora umrijeti, umrijeti posljednji. Već je pristao da postane ĉuvar, kad se pruţila zgodna prilika: neki odvratan tip pojavio se u logoru i

premda je bio politiĉki komesar u Crvenoj armiji, sad je nagovarao ratne zarobljenike da poĊu u rat protiv Sovjeta. Poĉeli su potpisivati. Cak i Komsomolci. Pred logorskim vratima stajala je njemaĉka vojna kuhinja, i dobrovoljci su na licu mjesta napunili trbuh. Poslije toga Ljubimiĉev se borio u Francuskoj u sastavu Vlasovljeve legije; proganjao je partizane "pokreta otpora" po Vogezima, a kasnije se branio od saveznika na Atlantskom bedemu. 1945, u vrijeme velikog lova, nekako se uspio provući kroz mreţu, stigao je kući i oţenio djevojku, oĉiju sjajnih i bistrih, i tijela mladog i vitkog kao što je bilo i njegovo. Nekoliko tjedana kasnije uhapsili su ga. Rusi, koji su se borili u pokretu otpora u Vogezima i koje je on nekad progonio, prolazili su kroz iste zatvore u isto vrijeme. U Butirki su igrali domino dok su ĉekali pakete od kuće, i zajedno se prisjećali dana i bitaka u Francuskoj. Tada su svi dobili jednako - po deset godina. Tako se tokom ĉitavog ţivota 448 H Ljubimiĉevu pruţala prilika da nauĉi kako oĉigledno nitko nikad nije imao, niti bi mogao imati "uvjerenja" - ukljuĉivši, naravno, i njegove suce. Ništa ne sumnjajući, nevinih oĉiju, drţeći komad papira koji je bio nalik na novĉanu uputnicu, Viktor se nije ni potrudio da neopazice proĊe kraj skupine lovaca, štoviše, prišao im je i upitao: "Braćo! Tko je već bio na ruĉku? što ima za jelo? Vrijedi li otići?" Horobrov kimne glavom u pravcu novĉane uputnice, koju je Ljubimiĉev drţao u ruci. "Dobio si mnogo novaca, zar ne? Moţeš sam sebi kupiti ruĉak." "Mnogo? Ni govora", odmahne Ljubimiĉev nemarno, spreman da strpa novĉanu uputnicu u dţep. Nije se potrudio da je ranije sakrije, jer je mislio da se svi boje njegove snage i da se nitko neće usuditi zatraţiti da je pogleda. Ali dok je on razgovarao sa Horobrovom Bulatov se kao sluĉajno nagne i proĉita: "Hej! Tisuću ĉetiri stotine sedamdeset ru-balja! Sad moţeš pljuvati na Antonovu klopu!"

Da je to bio bilo koji drugi zek, Ljubimiĉev bi ga kao u šali lupio po glavi i

ne bi mu pokazao uputnicu. Ali to nije mogao uĉiniti Amantaju, jer mu je Amantaj obećao da će ga uvući u Sedmicu, i zaista je na tome radio. To bi znaĉilo zadati udarac sudbini i šansi da stekne slobodu. Ljubimiĉev stoga odgovori: "Gdje ti to vidiš tisuću? Pogledaj!" I svi su vidjeli: 147 rubalja, 00 kopjejki. "Gle, smiješno! Zašto nisu mogli poslati sto pedeset?" primijeti Bulatov vrlo mirno. "Dobro, hajde samo; danas imamo šnicle." Ali prije nego je Bulatov ušutio i prije nego se Ljubimiĉev mogao odmaknuti, Horobrov je poĉeo drhtati. Više nije bio u stanju igrati svoju ulogu. Zaboravio je da se ĉovjek mora znati savladati, smiješiti se, a zatim dalje loviti. Zaboravio je da je jedino vaţno - identificirati doušnike, kad ih se već nije moglo uništiti. Ali, budući da je i sam patio zbog njih i budući da je vidio kako su upropastili mnoge ţivote, mrzio je te podmukle gmazove više od svega na svijetu. Ljubimiĉev je bio dovoljno mlad da mu bude sin, bio je dovoljno lijep da posluţi kao model za kip, a ispao je takav prljavi štakor! "Pasji sine!" prasne Horobrov dršćućim usnama. "Pokušavaš se ranije izvući našom krvlju! Što ti još treba?" Borac, uvijek spreman na borbu, Ljubimiĉev skoĉi unazad i stisne šaku. "Ĉuvaj se, vjatska strvino!" upozori ga. "Hej, pazi, Terentiĉu!" reĉe Bulatov, skoĉivši još brţe da ukloni Horobrova. Golemi, nezgrapni Dvojetjosov u otrcanom logorskom kaputu ĉvrsio ljevicom zgrabi šaku Ljubimiĉeva. "Polako, momĉe!" reĉe on, prezirno se iscerivši, prikrivajući gotovo blagom mirnoćom izvanrednu napetost ĉitavog tijela. Ljubimiĉev se naglo okrene i njegove otvorene jelenje oĉi zamalo se sudariše s izbuljenim, kratkovidnim oĉima Dvojetjo-sova. 29 u prvom krugu 449 ." I i I Ljubimiĉev nije pripremio drugu ruku na udarac. Iz pogleda tog seljaka i njegove ĉvrste ruke shvatio je da će, ako ne prekine, jedan od njih biti ubijen.

"Polako, momĉe!" ponovi Dvojetjosov naglašeno. "Glavno jelo je šnicla. Poţuri; pojedi svoju šniclu." Ljubimiĉev istrgne ruku i ponosno zabacivši glavu poĊe prema stepenicama. Njegovi puni, kao saten glatki obrazi bili su zaţa-reni. Ţelio je da na neki naĉin izravna raĉune s Horobrovom. Još uvijek nije shvatio da su ga razotkrili. Bio je spreman da svakome dokazuje kako shvaća ţivot, ali utvrdilo se da ga ipak još ne shvaća. Kako su mogli pogoditi? Po ĉemu? Bulatov ga je promatrao dok je odlazio, zatim se uhvatio za glavu. "Majko moja! Kome ćemo sad vjerovati?" Ĉitav se prizor odigrao vrlo tiho i nitko ga u dvorištu nije primijetio, ni zekovi koji su šetali, ni dva straţara koja su nepomiĉno stajala na rubu prostora za šetnju. Samo Siromaha, napola zatvorivši teške umorne oĉi, vidio je ĉitavu scenu stojeći tik do vrata i sjetivši se onih koji su se ranije okupili oko Ruske - shvatio je sve! Potrĉao je na poĉetak reda. "Slušajte, momci!" rekao je onima koji su stajali prvi. "Ostavio sam ukopĉan strujni krug; da li biste me pustili prije reda? Neću dugo." "Svi smo mi ostavili ukopĉani strujni krug." "Svi imaju dijete", odgovorili su i stali se smijati. Nisu ga htjeli pustiti preko reda. "Onda moram otići da ga iskljuĉim!" usklikne Siromaha zabrinuto, protrĉi kraj "lovaca" i nestane u glavnoj zgradi. Ne za-stajući da uhvati daha otrĉao je sve do trećeg kata. Ured majora Šikina bio je zakljuĉan iznutra, a kljuĉ je bio u kljuĉanici. Moţda je u toku bilo kakvo saslušavanje. Moţda sastanak s visokom mršavom tajnicom. Siromaha se bespomoćno povuĉe. Sa svakom minutom koja je prolazila, mreţa doušnika postepeno se razotkrivala - a on nije mogao ništa uĉiniti! Znao je da bi se morao vratiti i opet stati u red, ali osjećaj da je

progonjena zvijer bio je jaĉi od ţelje da se dodvori Mišinu: bilo je strašno i pomisliti da opet proĊe kraj te bijesne, razjarene gomile. Moţda bi ga ĉak i šĉepali bez ikakvog povoda. Svi su ga suviše dobro poznavali u šaraški. MeĊutim je u dvorištu doktor kemijskih nauka Orobincev, malen ĉovjeĉuljak s naoĉalima, odjeven u bogati krzneni kaput i šubaru, koju je nosio i na slobodi (još nije bio u tranzitnom zatvoru, pa ga nisu stigli oĉistiti), okupio oko sebe naivne, kakav je i sam bio, meĊu ostalima i ćelavog konstruktora, i poĉastio ih intervjuom. Poznato je da ĉovjek vjeruje uglavnom samo ono što ţeli vjerovati. Oni zekovi koji su ţeljeli vjerovati da popis rodbine koju su predali nije denuncijacija, već inteligentna regula-tivna mjera, sad su se natisnuli oko Orobinceva. Orobincev je upravo predao svoj popis, uredno podijeljen na rubrike; razgovarao je osobno s majorom Mišinom i sad je autoritativno ponav- 450 ljao objašnjenja oficira sluţbe sigurnosti: kamo treba unijeti imena maloljetne djece, i što uĉiniti ako neĉiji otac nije pravi otac. Samo je jednom major Mišin povrijedio fine osjećaje Oro-binceva. Orobincev je rekao da se ne sjeća rodnog mjesta svoje ţene, a Mišin je široko otvorio usta i prasnuo u smijeh. "Kako to - zar ste je našli u bordelu?" Sad su lakovjerne ovĉice slušale Orobinceva. Druga skupina stajala je u zaklonu tri lipova debla, oko Adamsona. Adamson je poslije zasitnog ruĉka lijeno pušio i obavještavao svoju publiku da sva ta ograniĉenja u vezi s dopisivanjem nisu nova, da su stvari znale biti i gore, i da ova zabrana neće trajati vjeĉno, već samo dok neki ministar ili general ne bude smijenjen, i da stoga ne smiju klonuti duhom, već samo odugovlaĉiti s predajom popisa što je dulje moguće, i ĉitava će stvar naprosto splasnuti. Adamsonove su oĉi bile duge i uske i kad bi skinuo naoĉale dojam da svijet zatvorenika promatra s dosadom postajao je još jaĉi. Sve se ponavljalo; arhipelag GULAG-a nije ga više mogao iznenaditi niĉim novim. Adamson je već toliko toga vidio, da se na neki naĉin odvikao od ĉuvstava; ono što se drugima ĉinilo tragedijom, on je prihvaćao tek kao sitnu novost u kućnom redu.

MeĊutim su "lovci", još brojniji nego ranije, uhvatili još jednog doušnika, šaleći se izvukli su iz dţepa na kaputu Isaka Kagana novĉanu uputnicu za 147 rubalja. Upitali su ga prvo što je primio od "kuma", a on je odgovorio da nije primio ništa i da se ĉudi što su ga greškom pozvali. Kad su mu silom oteli novĉanu uputnicu Kagan nije pocrvenio, nije poţurio da ode; uporno je stao hvatati za odjeću sve svoje muĉitelje redom, kleo se uporno da je to puki nesporazum, da će im pokazati pismo od svoje ţene u kojem stoji da nije imala tri rublje da plati za novĉanu uputnicu, pa mu je morala poslati samo 147. Nagovarao ih je da odmah s njim poĊu u akumulatorski laboratorij; pokazat će im pismo. A zatim je, tresući kosmatom glavom, ne primjećujući da mu je šal skliznuo s vrata i da se vuĉe po podu, posve uvjerljivo protumaĉio zašto je isprva nijekao da je primio novĉanu uputnicu. Kagan je od roĊenja bio obdaren nevjerojatnom ţilavošću. Kad je jednom poĉeo govoriti, bilo je nemoguće riješiti ga se, osim ako ĉovjek nije htio priznati da je on potpuno u pravu i prepustiti mu posljednju rijeĉ. Horobrov, njegov susjed u spavaonici, koji je znao da su ga zatvorili baš zato što nije htio postati doušnik, više nije imao snage da se na njega ljuti. Rekao je samo: "Oh, Isak. Isak, svinja si, svinja! Na slobodi nisi htio ni za tisuće, a ovdje si popustio za stotine." Ili su ga preplašili prijeteći mu logorom?... Ali Isak Kagan je nepokolebivo i dalje objašnjavao, i bio bi ih na kraju sve uvjerio - da nisu uhvatili još jednog doušnika, ovoga puta Latvijca. To je odvratilo njihovu paţnju, i Kagan je otišao. Drugu smjenu su pozvali na ruĉak, a prva smjena je izišla na šetnju. Nerţin se poĉeo penjati ljestvicama. Odjednom je ugledao Rusku Doronina, koji je stajao kraj dvorišta za šetnju. Blistavim, 451 pobjedonosnim pogledom, Ruska je promatrao lov koji je organizirao, a zatim se okrenuo da pogleda stazu u dvorište slobodnih suradnika i ono mjesto na cesti gdje će Clara - koja je veĉeras bila deţurna - ubrzo sići iz autobusa.

"Dakle?" on se nasmiješi Nerţinu i pokaţe glavom u smjeru lovaca. "Jeste li ĉuli za Ljubimiĉeva?" Nerţin mu priĊe i lagano ga uhvati za ramena. "Trebalo bi da te ponesemo na ramenima. Ali - bojim se za tebe." "Ho! Tek sam poĉeo; samo ĉekaj, ovo još nije ništa." Nerţin strese glavom, nasmije se i poĊe dalje. Sreo je Prjan-ĉikova koji je ţurio na ruĉak, sav blistajući, pošto se do mile volje naurlao meĊu lovcima. "Hej, druţe!" pozdravi ga Prjanĉikov. "Propustili ste ĉitavu predstavu! Gdje je Lev?" "Ima hitnog posla. Nije izišao na odmor." "što? Hitnijeg posla od Sedmice? Ha, ha! Nema toga. Jebite se! Svi se jebite!" i on otrĉi. Dalje u dvorištu Nerţin je sreo Gerasimoviĉa, koji je imao otrcanu kapicu na maloj glavi i kratki kaput podignuta ovratnika. Tuţno su kimnuli jedan drugome. Gerasimoviĉ je stajao ruku uvuĉenih u dţepove, pogrbivši se protiv vjetra - sićušan i malen kao vrabac. Vrabac u narodnoj poslovici, kojega je srce hrabro kao u maĉka. 452 75 LEKCIJA IZ OPTIMIZMA U usporedbi s poslom majora šikina, posao majora Mišina imao je dobrih i loših strana. Najveća prednost bila je ĉitanje pisama i odluĉivanje hoće li ih proslijediti ili ne. Loša je strana bila, na primjer, da o Mišinu nije ovisio ni transport zatvorenika, ni ustezanje plaća, ni odreĊivanje kategorije za prehranu, ni duljina posjeta rodbini i ostale znaĉajne stvari. Major Mišin mogao je u mnogo ĉemu pozavidjeti suparniĉkoj organizaciji majora Šikina, koji je ĉak i unutarnje zatvorske novosti saznavao prvi. Stoga se uvelike oslanjao na to da viri kroz prozirni zastor u svom uredu i gleda što se dogaĊa na dvorištu za šetnju. (Šikin je bio lišen te mogućnosti zbog nezgodna smještaja svoga prozora.) Promatranje zatvorenika u njihovom svakodnevnom ţivotu davalo je Mišinu svakovrsnog materijala. Gledajući iz zasjede tko s kim seta, i govori li vatreno ili nemarno, mogao je

dopuniti obavijesti koje je dobivao od doušnika. Tada bi kasnije, uruĉujući pismo ili primajući pismo za rodbinu, iznenada upitao: "Da, kad smo već kod toga, o ĉemu ste ono vi i Petrov juĉer razgovarali za vrijeme podnevnog odmora?" Katkad bi na taj naĉin uspio izvući korisna obavještenja od zbunjenog zatvorenika. Danas je za vrijeme podnevnog odmora Mišin rekao slijedećem zeku u redu za pisma da priĉeka, dok je on izvirio u dvorište. (Ali promakao mu je lov na doušnike; on se odvijao na drugom kraju zgrade.) U tri sata, kad je završio odmor i savjesni nadstraţar otpustio sve zekove, koji su još uvijek ĉekali da uĊu u Mišinov ured, major je naredio da puste Dirsina. Ivan Selivanoviĉ Dirsin bio je od prirode obdaren upalim licem, istaknutim jagodicama i nejasnim izgovorom; ĉak i prezime kao da mu je bilo dano iz poruge. Nekoć je bio primljen na sveuĉilište, kamo je došao ravno od struga, preko veĉernje škole, 453 u kojoj je uĉio skromno i savjesno. Imao je stanovite sposobnosti, ali nikad ih nije uspio iskoristiti, i ĉitav ţivot samo su ga potiskivali i vrijeĊali. U Sedmici ga je iskorištavao svatko tko je htio. A zato što se njegova desetogodišnja kazna, nešto malo skraćena, pribliţavala kraju, u posljednje je vrijeme bio posebno plašljiv pred vlastima. Više od svega strepio je da ne dobije drugu kaznu; nagledao se takvih sluĉajeva za vrijeme rata. Ĉak i njegova prva osuda bila je besmislena. Zatvorili su ga poĉetkom rata zbog "antisovjetske propagande", na osnovu denuncijacije nekih susjeda koji su ţeljeli njegov stan (i napokon ga i dobili). Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio takvom propagandom, ali mogao je, budući da je slušao njemaĉki radio. Istina, nije slušao njemaĉki radio, ali mogao ga je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina,

nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji bio radio-inţenjer. Osim toga, zahvaljujući denuncijaciji u njegovom stanu su našli u kutiji dvije radio-lampe. Dirsin je u punoj mjeri osjetio šta znaĉe ratni logori - i oni, u kojima su zekovi jeli mokru zob ukradenu od konja, i oni gdje su miješali brašno sa snijegom pod natpisom "Logor"; natpis je bio zakucan još prije mnogo godina na bor na rubu tajge. Tokom osam godina koje je Dirsin proveo u zemlji GULAG-a, njegova je ţena postala košĉata starica, a njihovo je dvoje djece umrlo. Tada su se iznenada sjetili da je on inţenjer, doveli ga u šarašku i davali mu ĉak i maslaca - da, mogao je ĉak slati sto rubalja mjeseĉno svojoj ţeni. Tada su neobjašnjivo prestala dolaziti pisma od njegove ţene. Moţda je umrla. Major Mišin sjedio je prekriţenih ruku za stolom. Stol je pred njim bio ĉist, bez papira, tintarnica zatvorena, pero suho, a na njegovom punom licu, koje je bilo ljubiĉasto s rumenkastim odsjajem, kao obiĉno nije bilo nikakva izraza. Ĉelo mu je bilo tako puno da se ni bore starosti, ni nabori meditacije nisu mogli urezati u njega. I obrazi su mu bili puni. Mišinovo je lice bilo poput lica glinenog idola kojemu su dodali ruţiĉastu i ljubiĉastu boju. Oĉi su mu bile bezizraţajne, bez ţivota, s nekom ĉudnovatom arogantnom prazninom. To se nikad ranije nije dogodilo! Mišin mu je ponudio da sjedne. (Dirsin je pokušavao pogoditi kakva ga je nesreća zatekla, što se govori u izvještaju.) Major je šutio (prema pravilima) i na kraju rekao: "Dakle, vi se ţalite. Dolazite ovamo i ţalite se što ne dobivate pisma dva mjeseca." "Više od tri, graĊanine majore!" plašljivo doda Dirsin. "Dobro tri - koja je razlika? A jeste li vi uopće razmišljali kakva je osoba vaša ţena?" Mišin je govorio bez ţurbe, razgovjetno izgovarajući rijeĉi i praveći dulje stanke meĊu reĉenicama. "Kakva je osoba vaša ţena, je li?" upita on. "Ne razumijem", promrmlja Dirsin. 454 k

"Što ne razumijete? Kakva su njena politiĉka uvjerenja?" Dirsin problijedi. Znaĉi, ipak se nije na sve privikao. Njegova ţena je zacijelo nešto napisala u pismu i sad baš prije njegova osloboĊenja ona ... I on se u sebi potajno pomoli za svoju ţenu. (Nauĉio je moliti u logoru.) "Ona je plaĉljivica, a nama nisu potrebne plaĉljivice", objasni major odluĉno. "I ima nekakvu ĉudnovatu manu: ne vidi dobru stranu našeg ţivota, samo lošu." "Zaboga miloga, što joj se dogodilo?" poviĉe Dirsin vapijući, dok mu se glava tresla. "Što joj se dogodilo?" i Mišin napravi još dulju stanku. "Njoj? Ništa." (Dirsin uzdahne.) "Do sada, ništa." Sporim kretnjama major izvuĉe pismo iz kutije i preda ga Dirsinu. "Hvala", reĉe Dirsin gušeći se. "Mogu li sad ići?" "Ne; proĉitajte ga ovdje. Ne mogu vam dopustiti da ovakvo pismo nosite u spavaonicu. Što bi ostali zatvorenici pomislili o slobodi na osnovu takvih pisama? ĉitajte." I on ušuti kao kameni idol, spreman da prihvati svu teţinu svojih odgovornosti. Dirsin izvuĉe pismo iz omotnice. Premda on toga nije primjećivao, nepristranog promatraĉa neugodno bi se dojmio vanjski izgled pisma. Ono kao da je odraţavalo lik ţene koja ga je napisala: bilo je na grubom papiru, nalik na papir za umatanje, i ni jedan red nije bio dokraja vodoravan; svi su se bezvoljno spuštali udesno. Pismo je bilo datirano 18. rujna: Dragi Vanja! Sjela sam da ti pišem, a htjela bih spavati, ali ne mogu. Vraćam se kući s posla i odmah idem u vrt. Manjuška i ja kopamo krumpire. Urodili su samo mali. Na dopust nisam išla nikamo, nisam imala što obući, sve mi je u krpama. Htjela sam skupiti nešto novaca i doći da te posjetim - ali ništa ne ispada onako kako hoću. Onda je Nika pošla da te posjeti, i rekli su joj da tamo nema nikoga tko se tako zove, i majka i otac su je grdili: "Zašto si išla? Sada su zapisali tvoje ime i drţat će te na oku." Uopće smo s njima u jako nategnutim odnosima, a oni i L. V. uopće ne razgovaraju. Ţivimo loše.

Baka je bolesna i nepokretna već tri godine, ne ustaje, sva se sasušila, ne umire i ne oporavlja se, sve nas je izmuĉila. Od nje strašno vonja, neprestano se svaĊamo, ja ne razgovaram sa L. V., Manjuška se razvela od muţa, zdravlje joj je loše, djeca je ne slušaju, kad se vratimo s posla kući je strašno, ĉuješ samo psovke, kamo da ĉovjek pobjegne, kad će to završiti? Dakle, ljubim te. Budi mi zdrav. Nije bilo potpisa, pa ĉak ni rijeĉi "tvoja". Strpljivo ĉekajući dok je Dirsin proĉitao ovo pismo nekoliko puta, major Mišin trznuo je bijelim obrvama i ljubiĉastim usnama i rekao: "Nisam vam dao to pismo kad je stiglo. Mislio sam da 455 1 je to kod nje samo prolazno raspoloţenje, a vi morate saĉuvati volju za posao. Ĉekao sam da pošalje pristojno pismo. Ali evo što je napisala prošlog mjeseca." Dirsin šutke podigne pogled prema majoru, ali njegovo nezgrapno lice ĉak nije izraţavalo predbacivanje, samo bol. Uzeo je drugu otvorenu omotnicu, otvorio je dršćućim prstima i izvukao pismo s istim potištenim, neravnomjernim redovima. Ovog puta bilo je napisano na listu iz biljeţnice: 30. listopad Dragi Vanja! UvrijeĊen si što rijetko pišem, a ja se vraćam kasno s posla i gotovo svakog dana odlazim u šumu po granje, a onda doĊe veĉe i tako sam umorna da se samo svalim u krevet, noću loše spavam, baka mi ne da mira. Ustajem rano, u pet ujutro, a u osam moram biti na poslu. Hvala Bogu, još jesen je topla, ali brzo će zima! Na skladištu se ne moţe dobiti ugljena, dobivaju ga samo rukovodioci ili po vezi. Nedavno mi je pao naramak drva s leĊa i vukla sam ga po zemlji za sobom, više nisam imala snage da ga podignem i mislila sam: "Starica vuĉe naramak drva!" Dobila sam kilu od napora. Nika je došla na praznike, postala je zgodna ţena, nije ĉak ni došla k nama. Ne mogu misliti na tebe bez bola. Nemam se na koga osloniti. Radit ću dok imam snage, i bojim se samo da ću se razboljeti kao baka. Baka uopće više ne moţe stati na noge, posve je natekla, ne moţe sama ni leći ni ustati. A tako bolesne kao ona ne

uzimaju u bolnicu, ne isplati im se. L. V. i ja moramo je podizati svaki put, ona pravi pod sebe u krevet, strašno nam smrdi, to nije ţivot nego robija. Naravno, nije ona kriva, ali ja više nemam snage da to izdrţim. Usprkos tvom savjetu da ne psujemo psujemo svaki dan, L. V. i ne govori ništa drugo nego svinja i kuja. A Ma-njuška isto tako s djecom. Zar bi i naša izrasla takva? Znaš, ĉesto mi je drago što ih više nema. Valerik je ove godine pošao u školu, treba mu mnogo toga a novaca nema. Istina, Manjuški plaćaju alimentaciju od Pavlove plaće, po odluci suda. Pa, za sada nemam što pisati. Budi mi zdrav. Ljubim te. Kad bi se bar mogla naspavati preko praznika, ali vuku nas na miting ... Dirsin se ukoĉio dok je ĉitao to pismo. Dlanom je dodirnuo ĉelo i protrljao ga, kao da bi se htio oprati. "Dakle, jeste li ga proĉitali? Izgleda da ne ĉitate. Dakle, vi ste odrastao ĉovjek. Pismen. Dugo ste u zatvoru i shvaćate kakvo je ovo pismo. Za vrijeme rata ljudima su sudili zbog ovakvih pisama. Miting je za svakoga veselje, a za nju? Ugljen! Ugljen ne ide samo rukovodiocima, već svim graĊanima, ali po nekom redu, naravno. Uopće, nisam znao da li da vam dadem to pismo ili ne, ali tada je došlo treće - potpuno jednako. Ja sam zakljuĉio da sa svim tim treba prekinuti. Vi to morate sami prekinuti. Napišite joj nešto onako optimistiĉno, znate - ohrabrujuće, dajte ţeni neku podršku. Recite joj da se ne smije ţaliti, da će sve dobro završiti. Vidjet ćete, obogatili su se, dobili su nasljedstvo. Ĉitajte." 456 Pisma su bila poredana kronološkim redom. Treće je bilo datirano osmog prosinca. Dragi Vanja! Javljam ti tuţnu vijest: 26. studenog 1949. u 12 i pet u noći umrla je baka. Umrla je a mi nismo imali ni kopjejke, srećom je Miša dao 200 rubalja, i sve je bilo jeftino, ali, naravno, sprovod je bio bijedan, bez popa, bez glazbe, lijes su samo odvezli na kolima do groblja i spustili ga u raku. Sad je kod kuće malo mirnije, ali je nekako prazno. Ja sam bolesna, strašno se znojim noću, jastuci i plahte su mokri. Ciganka mi je prorokovala

da ću ove zime umrijeti, i bit ću sretna kad se izbavim od ovog ţivota. Izgleda da L. V. ima sušicu, kašlje i u grlu ima krvi, kad se vrati s posla poĉinje psovanje - opaka je kao vještica. Ona i Manjuška me tjeraju u ludilo. Ja sam prava bijednica - još ĉetiri zuba su mi se pokvarila, a dva su mi ispala, trebalo bi staviti nove, ali nemam novaca, a osim toga se mora ĉekati u redu. Tvoja plaća za tri mjeseca, trista rubalja, došla je baš kad nam je bila najpotrebnija, smrzavali smo se, došli smo na red na skladištu (ja sam bila 4.576-a) a dijelili su samo ugljenu prašinu, i ĉemu je uopće uzimati? Manjuška je dodala svojih dvjesta na tvojih trista, same smo platile prijevoznika i dovezao nam je velike komade ugljena. Ali krumpiri nam neće potrajati do proljeća - zamisli, dva povrtnjaka, a nemamo ništa. Nema kiše, nema ţetve. S djecom su neprestani skandali. Valerij dobiva dvojke i jedinice, a poslije škole se skita tko zna kuda. Direktor je pozvao Manjušku, kakva ste vi to majka, kaţe, kad ne moţete izići na kraj sa svojom djecom? A Ţenki je tek šest godina, i oboje strahovito kunu, jednom rijeĉju pravo smeće. Sav moj novac odlazi na njih, a Valerij me nedavno ispsovao i nazvao kuĉkom, i to ja moram slušati od ovakvog gada od djeteta, a kakvi će tek biti kad odrastu? Kaţu da ćemo u svibnju dobiti neko nasljedstvo, i to će nas koštati dvije tisuće, a gdje da ih naĊem? Jelena i Miša idu na sud - hoće da oduzmu sobu L. V. Koliko smo puta govorili baki dok je bila ţiva, a nije htjela podijeliti kome šta pripada. Miša i Jelena su takoĊer bolesni. Pisala sam ti u jesen, da, mislim ĉak i dva puta, je li moguće da ne dobivaš pisma? Gdje bi mogla zalutati? šaljem ti marku od 40 kopjejki. Dakle, što tamo ĉuješ? Hoće li te osloboditi ili ne? Vrlo lijepo suĊe prodaju u trgovini, aluminijske zdjele i lonce. Ljubim te. 2elim ti dobro zdravlje. Vlaţna mrlja raširila se na papiru, otopivši nešto tinte. I opet je bilo nemoguće utvrditi ĉita li Dirsin još uvijek, ili je već završio. "Dakle", upita Mišin, "je li sve jasno?" Dirsin se nije ni maknuo. 457

"Napišite joj odgovor. Vedri odgovor. Dopustit ću - neka bude više od ĉetiri stranice. Jednom ste joj pisali da mora vjerovati u Boga. Pa, bolje da vjeruje u Boga, nego... Inaĉe, što sve ovo znaĉi? Kamo to vodi? Smirite je, recite joj da ćete se brzo vratiti. Da ćete dobivati veliku plaću." "Ali hoće li me zaista pustiti kući? Neće me otjerati u progonstvo?" "To ovisi o vlastima. Vaša je duţnost da pomognete svojoj ţeni. Napokon, ona je vaša ţivotna druţica." Major je neko vrijeme šutio. "Ili moţda biste sada ţeljeli mladu?" predloţi on s razumijevanjem. On ne bi tako mirno sjedio da je znao da ga vani u hodniku, izvan sebe od nestrpljenja, poskakujući s noge na nogu, oĉekuje njegov omiljeni doušnik Siromaha. 458 76 KRALJ DOUŠNIKA U onim rijetkim trenucima kad Artur Siromaha nije bio zaokupljen borbom za opstanak, kad nije nastojao da se dodvori vlastima ili da radi, kad bi njegova neprestana, leopardovska napetost popustila, postajao bi uveli mladi ĉovjek vitka tijela, s licem izmuĉenog glumca i sivim zamagljenomodrim oĉima, koje kao da su bile vlaţne od tuge. Dva ĉovjeka su se jednom raspalila i rekli Siromahi u lice da je doušnik. Obojica su brzo otpremljeni s transportom zatvorenika. Nitko mu više nije ništa govorio. Zekovi su ga se bojali. Napokon, nikoga nikad neće suoĉiti sa doušnikom. Moţda je zek optuţen zbog priprema za bijeg? ... terorizma?... pobune? On to ne zna; kaţu mu samo da spremi stvari. Šalju li ga u logor? Ili ga odvode u specijalni istraţni zatvor? U ljudskoj je prirodi, a to se dobro iskorištavalo u svakom razdoblju, da se ĉovjek, dok još ima nade, dok još uvijek vjeruje da će njegove nevolje povoljno završiti - premda ima prilike da razotkrije izdaju ili nekoga spasi

svojom smrću - i dalje grĉevito drţi bijednih ostataka udobnosti, i ostaje šutljiv i pokoran. Kad ga napokon unište, kad više nema što izgubiti i kad je prema tome sposoban za neki junaĉki podvig, njegov zakašnjeli gnjev moţe se iskaliti samo na kamenim zidovima samice. Ili ga dah smrtne kazne uĉini potpuno ravnodušnim prema zemaljskim stvarima. I tako su stanoviti zekovi, ne sumnjajući da je Siromaha doušnik, drţali da je manje opasno da s njim budu prijatelji, da igraju odbojku, razgovaraju s njim o ţenskama, nego da ga pokušaju javno razotkriti ili uhvatiti dok denuncira. Tako su se vladali i prema drugim doušnicima. Zbog toga je ţivot u šaraški izgledao miran, dok se zapravo neprestano vodila podzemna borba na ţivot i smrt. Ali Artur je znao razgovarati i o drugim stvarima, ne samo o ţenskama. Saga o Forsyteima bila je jedna od njegovih omilje- 459 nih knjiga, i on je o njoj znao vrlo pametno govoriti. (Isto tako mogao se bez neprilike okrenuti od Galsworthyja na onu otrcanu detektivsku priĉu, Kuća bez kljuĉa.) Artur je imao i dobar sluh, i volio je španjolske i talijanske napjeve, znao je taĉno zviţdukati Verdija i Rossinija, a na slobodi, osjećajući da mu nešto u ţivotu nedostaje, odlazio bi na koncert na Konzervatoriju jedanput godišnje. Siromahe su bili plemenita obitelj, premda siromašna. U poĉetku stoljeća jedan je Siromaha bio kompozitor, drugi je bio optuţen za zloĉinstvo i prognan na robiju, dok se treći odluĉno prikljuĉio revoluciji i sluţio u Ĉeki. Kad je Artur postao punoljetan, osjetio je, po svojim sklonostima i zahtjevima, da su mu neophodno potrebna stalna, nezavisna materijalna sredstva. Nije za njega bio svakodnevan, prljav, sitni ţivot, robijanje od jutra do veĉeri, paţljivo prebrajanje onoga što mu je ostalo od plaće kad se oduzme porez i zajmovi. Kad je odlazio u kino, ozbiljno je razmatrao kakve šanse ima da osvoji sve filmske zvijezde, i lako je mogao sebe zamisliti kako bjeţi u Argentinu s Deannom Durbin. Naravno, nikakav fakultet, nikakvo obrazovanje nije vodilo takvom ţivotu. Artur se ogledao za drugim podruĉjem

drţavne sluţbe, koje je zahtijevalo mnogo trĉkaranja. I premda ta sluţba nije donosila toliki prihod koliki bi on volio, ipak ga je spasila od vojske za vrijeme rata; to jest, spasila mu ţivot. Dok su tamo vani budale trunule u blatnjavim rovovima, Artur je zdravih rumenih obraza veselo ulazio u restoran Savoy. (Oh, taj divan trenutak kad ulaziš u restoran, kad te zapahne topao zrak, zasićen kuhinjskim mirisom i glazbom, i ti ugledaš sjajnu prostoriju, i ta prostorija gleda tebe dok odabireš stol!) Sve je u Arturu pjevalo, govoreći mu da je na pravom putu. Veoma ga je vrijeĊalo što ljudi njegovu sluţbu smatraju podlom. To se moglo protumaĉiti samo nerazumijevanjem ili zavišću! Njegova sluţba zahtijevala je talentirane ljude, traţila je moć opaţanja, dobro pamćenje, spretnost, dar za glumu, pretvaranje - ĉovjek je morao biti pravi umjetnik. Da, morala se drţati u tajnosti, nije mogla postojati bez tajnosti - ali samo iz tehniĉkih razloga, jednako kao što zavarivaĉu trebaju zaštitne naoĉale dok radi. Inaĉe, Artur nikad ne bi krio na koji naĉin dolazi do sredstava za ţivot; u tome nije bilo ništa sramotnog! Jednom, kad mu nije uspjelo da odrţi ravnoteţu u svom budţetu, Artur je upao meĊu nekolicinu koje je drţavna imovina dovela u napast. Uhvatili su ga i strpali u zatvor. Ali on uopće nije bio uvrijeĊen. Krivio je samo sebe: nije smio dopustiti da ga uhvate. Od prvih dana iza bodljikave ţice posve je prirodno osjećao da je i dalje u svojoj prijašnjoj sluţbi, i da je to samo novi oblik njegove karijere. Oficiri sluţbe sigurnosti nisu ga napuštali; nisu ga otpremili na sjever na sjeĉu drva, niti u rudnike, već su ga dodijelili kultur-no-prosvjetnoj sekciji. To je bila jedina svijetla taĉka u logoru, jedini kutak kamo su zatvorenici mogli skoĉiti na pola sata prije gašenja svjetala i opet osjetiti da su ljudi - prelistati novine, 460 uzeti gitaru u ruke, prisjećati se pjesama iz svojih vlastitih, nerealnih, nevjerojatnih ţivota. Logorski "cvikeraši", kako su lopovi nazivali

nepopravljive intelektualce, grnuli su tamo, i Artur se osjećao kao kod kuće, sa svojom umjetniĉkom dušom, oĉima punim razumijevanja, svojim sjećanjima na glavni grad i svojom sposobnošću da lako i bez muke govori o bilo ĉemu. Artur je brzo stupio u akciju: optuţio je nekoliko pojedinaca zbog agitacije; pronašao jednu antisovjetski orijentiranu grupu; dva navodna plana za bijeg; optuţio logorske lijeĉnike zato što oteţu s lijeĉenjem pacijenata u svrhu sabotaţe - drugim rijeĉima, dopuštaju zatvorenicima da se odmaraju u bolnici. Sve su te ovce dobile još po jednu kaznu, a Arturu su po liniji Trećeg odjela skinuli dvije godine. Kad se našao u Mavrinu, Artur ni tu nije zanemario svoje prokušane i prave sposobnosti. Postao je miljenik obojice majora i najopasniji doušnik šaraške. Ali premda su se koristili njegovim denuncijacijama, majori nisu pred njim otkrivali svoje tajne i Siromaha sad nije znao kojemu od te dvojice je vaţnija vijest o Doroninu; nije znao ĉiji je Doronin doušnik. Mnogo je toga napisano da bi se dokazalo kako su ljudi u cjelini nezahvalni i nevjerni. Ali ĉesto biva upravo obratno. LuĊaĉki neoprezno, nerazumno, Ruska Doronin je povjerio kako namjerava postati dvostruki agent ne samo jednom, ili trojici zekova, već više od dvadesetorici. Svaki, koji je to saznao, rekao je još nekolicini, i Doroninova je tajna postala svojinom gotovo polovice stanovnika šaraške, o njoj samo što se nije otvoreno govorilo u sobama; i premda je jedan na svakih pet ili šest zekova u šaraški bio doušnik, ni jedan od njih nije za to saznao; ili ako jest, nije prijavio! ĉak i onaj koji je sve primjećivao, najosjetljiviji, kralj cinkaroša, Artur Siromaha, nije ništao znao sve do danas. Bio je to izazov njegovoj ĉasti doušnika: što onda ako je oficirima sluţbe sigurnosti u uredima to izmaklo iz vida - ali njemu? A što je s njegovom osobnom sigurnošću? Mogli su i njega uhvatiti s novĉanom uputnicom baš kao što su uhvatili i druge! Za Siromahu je Doroninova izdaja bila pucanj koji je za dlaku promašio njegovu glavu. Utvrdilo se da je Doronin moćan neprijatelj; stoga mu je trebalo uzvratiti snaţnim udarcem. (MeĊutim, Artur još uvijek nije uviĊao opseg te

katastrofe: on je mislio da se Doronin tek toga jutra otkrio ostalima kao doušnik.) Ali Siromaha nije mogao na silu prodrijeti u urede. Nije smio izgubiti glava, nije smio razvaliti šikinova zakljuĉana vrata, pa ĉak ni previše ĉesto trĉati do njih. A kod Mišina je bio red! Raspustili su ga kad je zazvonilo tri sata, ali najuporniji i naj-tvrdoglaviji zekovi još su se neko vrijeme prepirali s deţurnim u hodniku. (Siromaha, drţeći se za trbuh s patniĉkim izgledom, pošao je do ambulante i ostao stajati, ĉekajući da se skupina raziĊe.) Dirsina su već pozvali k Mišinu. Prema Siromahinim podacima nije bilo nikakva razloga da Dirsin ostane dugo u "kumovom" uredu. Ali on je sjedio i sjedio. Izlaţući se opasnosti da 461 na sebe navuĉe Mamurinov gnjev zato što tako dugo izostaje iz Sedmice, prepune dima od lemljenja i smole, Siromaha je uzalud ĉekao da Mišin otpusti Dirsina. Ali nije smio razjasniti svoj poloţaj ĉak ni obiĉnim straţa-rima, koji su nadzirali hodnik! Izgubivši strpljenje, Siromaha se opet penjao na treći kat do šikina, vraćao se u hodnik Mišinu, opet išao šikinu. Napokon mu je uspjelo: krijući se u mraĉnom predvorju kraj šikinovih vrata, ĉuo je kroz drvo karakteristiĉni škriputavi glas podvornika, jedini takav glas u šaraški. Pokucao je odmah dogovorenim znakom. Vrata su se otkljuĉala i šikin se pojavio u uskom otvoru. "Vrlo hitno!" reĉe Siromaha šapatom. "Samo minutu", odgovori šikin. Laganim korakom, Siromaha je otišao posve na drugi kraj dugaĉkog hodnika da ne bi susreo podvornika dok izlazi, zatim se poslovno vratio i bez kucanja gurnuo šikinova vrata. 462 77 ŠTO SE STRIJELJANJA TIĈE Poslije ĉitavog tjedna, koliko je trajala istraga o "Sluĉaju tokarske klupe", sama bit te nezgode i dalje je za majora šikina ostala zagonetna. Uspjelo se

utvrditi samo da su tu klupu s otvorenim koloturnikom u donjem leţištu osovine i zupĉanikom na ruĉni pogon, klupu proizvedenu u ruskoj industriji, u ţaru prvog svjetskog rata, odvojili od elektromotora na Jakonovljevo nareĊenje i u takvom stanju prenijeli iz laboratorija 3 u servisnu radionicu. Budući da se nikako nisu mogli dogovoriti tko je mora preseliti, laboratorijskom osoblju nareĊeno je da odnese klupu do podrumskog hodnika, a odatle ju je osoblje servisne radionice moralo rukama odgurati uz rampu i predati je u servisnu radionicu na drugoj strani dvorišta. Zapravo, postojao je i kraći put kojim bi se izbjeglo nošenje klupe u podrum, ali u tom sluĉaju zekovi bi morali preći glavno dvorište, odakle se pruţao otvoren pogled na cestu i park, a budnost to, naravno, nije dopuštala. Sad, kad se nepopravljivo već dogodilo, šikin je mogao i sebi predbacivati: nije shvatio znaĉenje te vaţne proizvodne operacije i stoga je nije osobno nadzirao. Ali, napokon, u povijesnoj perspektivi, greške javnih liĉnosti uvijek su najuoĉljivije - a kako da ih izbjegneš? Laboratorij 3, kojega se osoblje sastojalo od jednog šefa, jednog muškarca, jednog invalida i jedne djevojke, nije bio u stanju vlastitim snagama preseliti klupu. Stoga se, potpuno neodgovorno, okupilo nasumce deset zekova iz razliĉitih soba, nitko se ĉak nije potrudio ni da ih popiše. Rezultat je bio da je kasnije, poslije petnaest dana, major šikin morao uloţiti mnogo truda da, usporeĊujući svjedoĉenja, sastavi popis osumnjiĉenih. Deset je zekova odnijelo tešku klupu niza stepenice od prvog kata do podruma. MeĊutim, kako ĉovjek, koji je vodio servisnu radionicu, nije iz nekih tehniĉkih razloga posebno ţelio preuzeti tu klupu, njegovo osoblje ne samo da nije poslalo radnu snagu u podrum na vrijeme, već nije ĉak poslalo ĉovjeka koji će formalno preuzeti predmet. Nitko nije rukovodio desetoricom zekova koji su od- 463 vukli klupu u podrum, i oni su se raspršili. Tako je klupa stajala u podrumskom hodniku još nekoliko dana ometajući prolaz (sam Šikin se spoticao o nju). Napokon su po nju došli ljudi iz servisne radionice, ali pronašli su pukotinu na leţištu,

poţalili se na kvar i nisu htjeli preuzeti klupu sve dok ih nisu na to prisilili, tri dana kasnije. Ta je kobna pukotina u leţištu posluţila kao osnova iz koje se izrodio "sluĉaj". Moţda ta pukotina nije bila razlog zbog kojeg tokarska klupa nije radila, šikin je ĉuo i to mišljenje. Ali znaĉenje te pukotine bilo je mnogo šire od same pukotine. Pukotina je znaĉila da neotkrivene neprijateljske snage djeluju unutar instituta. Pukotina je takoĊer znaĉila da je rukovodstvo instituta slijepo lakovjerno i zloĉinaĉki nemarno. Uspješna istraga, koja će završiti razotkrivanjem zloĉinca i pravih motiva iza tog zloĉina, omogućit će da se nekoga kazni, nekog drugoga preduhitri i, osim toga, poduzme opširno politiĉko uzdizanje unutar kolektiva. Napokon, profesionalna ĉast majora Šikina zahtijevala je da se ovo opako klupko razmrsi! Ali to nije bilo lako. Previše je vremena proteklo. Zatvorenici koji su nosili klupu utekli su se uspješnoj tehnici da jedan za drugog garantiraju - zloĉinaĉki sporazum. Ni jedan slobodni suradnik (uţasan propust!) nije bio nazoĉan kod seobe klupe. MeĊu deset ljudi koji su selili bio je samo jedan doušnik, koji je osim toga bio nesposoban, te mu je najveći uspjeh bio izvještaj o plahti koju su razrezali za ţaboe. U ovom sluĉaju pomogao je samo utoliko što je rekonstruirao ĉitav popis desetorice ljudi. U svemu ostalom, svi zekovi koji su bili umiješani, drsko svjesni da im se ništa ne moţe, kleli su se da su dostavili klupu u podrum netaknutu i neoštećenu, i da nisu klizali ili udarali leţištem po stepenicama. Prema njihovim izjavama, nitko nije drţao strug na onom mjestu gdje je kasnije nastala pukotina, na zadnjem dijelu leţišta, pod tokom. Nastojeći da uĊe u trag istini, major je nacrtao nekoliko shema klupe i relativne poloţaje zekova koji su ga nosili. Ali bilo bi lakše postati kvalificirani tokar, nego pronaći onoga tko je kriv za pukotinu. Jedini ĉovjek, koga se moglo optuţiti ako ne za sabotaţu, a ono barem za namjeru da poĉini sabotaţu, bio je Potapov. Bijesan poslije trosatnog saslušavanja on je izišao s djelom na vidjelo: "Ma hajdete, da sam htio uništiti to korito, naprosto bih nasuo šaku pijeska u leţajeve, i to bi bilo dosta! Ĉemu razbijati leţište?"

šikin je smjesta zapisao tu tipiĉnu izjavu nepopravljivog sabotera, ali Potapov je nije htio potpisati. Ovu istragu je posebno oteţavala ĉinjenica da Šikinu nisu bila na raspolaganju uobiĉajena sredstva izvlaĉenja istine: samice, kaznene ćelije, mlaćenje, kaznene porcije, noćna saslušavanja, pa ĉak ni osnovne mjere razmještanja onih koji su pod istragom vi razliĉite ćelije. Ovdje je sve trebalo izvesti tako da osumnjiĉeni zloĉinci mogu i dalje raditi punim kapacitetom, i u tu svrhu normalno jesti i spavati. Usprkos svemu, u subotu je Šikinu uspjelo da od jednog zeka sazna kako je, kad su silazili niz posljednje stepenice i zapeli 464 s klupom u uskim vratima, u susret naišao podvornik Spiridon i viknuvši: "Ĉekajte, braćo, pomoći ću vam!", uhvatio klupu, kao jedanaesti, i pomogao im da je nose na mjesto. Prema shemi se utvrdilo da je jedino mjesto na kojem ju je mogao uhvatiti bilo leţište ispod zadnjeg toka. Šikin je odluĉio da razmota tu bogatu novu nit danas, u ponedjeljak, zanemarivši dvije denuncijacije koje su mu tog jutra dostavljene o suĊenju knezu Igoru. Pozvao je crvenokosog po-dvornika prije ruĉka, i Spiridon je došao iz dvorišta onakav kakvog ga je poziv zatekao, u radnom kaputu, opasan otrcanim platnenim pojasom, skinuo je kapu s velikim naušnjacima i pokajniĉki je gnjeĉio rukama poput onog klasiĉnog ruskog seljaka koji je došao isprositi malo zemljice od posjednika. Uz to je pazio da ne siĊe s gumenog podnoška i da ne uprlja pod. Bacivši prijekorni pogled na podvornikove mokre kaljaĉe i strogo ga gledajući, šikin ga je ostavio da stoji dok je on sjeo u naslonjaĉ i šutke razgledao neke papire. S vremena na vrijeme, kao da ga je zaprepastilo ono što je proĉitao o Jegorovljevoj zloĉinaĉkoj naravi, podigao bi prema njemu pogled pun iznenaĊenja, kao što bi ĉovjek gledao krvoloĉnu zvijer koja je napokon uhvaćena u kavez. (Sve se to radilo prema odreĊenom sistemu, sa svrhom da se razorno djeluje na zatvorenikovu psihu.) Tako je prošlo pola sata u zakljuĉanom uredu, a da nitko nije narušio šutnju; zvono za ruĉak jasno je zazvonilo, i Spiridon se nadao da će dobiti svoje pismo od kuće, ali šikin nije ĉak ni ĉuo zvono: on je šutke listao po debelim

fasciklima, vadio nešto iz jedne kutije i stavljao u drugu, premetao mršteći se razliĉite papire i iznova iznenaĊeno bacao pogled na obeshrabrenog, okrivljenog Spiridona. Sva se voda sa Spiridonovih kaljaĉa ocijedila na gumeni pod-loţak, kaljaĉe su se potpuno posušile, a Šikin je napokon progovorio: "Dobro, priĊi bliţe!" Spiridon se pribliţio. "Stani. Ovoga poznaješ, je li?" i on gurne prema njemu fotografiju mladog ĉovjeka u njemaĉkoj uniformi, bez kape. Spiridon se nagnuo, zaţmirio, razgledao je i, kao da se ispriĉava, rekao: "Znate, graĊanine majore, ja sam malo slijep; dajte da pogledam izbliza." Šikin mu je dopustio da pogleda. Još uvijek drţeći otrcanu šubaru u ruci, Spiridon je uhvatio fotografiju za rub i podigavši je prema svjetlu s prozora prelazio s njome ispred lijevog oka, kao da je hoće razgledati dio po dio. "Ne", reĉe on, uzdahnuvši s olakšanjem, "nikad ga nisam vidio." šikin uzme fotografiju. "To je zlo, Jegorove", reĉe on oštro. "Ako poriĉete, bit će vam samo gore. Uostalom, sjednite", i on mu pokaţe stolicu koja je stajala malo podalje. "Imamo pred sobom dugi razgovor; ne bi izdrţao na nogama." I opet je ušutio, udubivši se u papire. Spiridon se uspravio i sjeo. Stavio je kapu na stolac do sebe, ali, primijetivši kako je mekana koţna stolica ĉista, premjestio U prvom krugu 465 je kapu na koljena. Uvukao je okruglu glavu u ramena, nagnuo se naprijed i ĉitavim svojim izgledom izraţavao pokajanje i pokornost. Posve mirno mislio je u sebi: "Zmijo jedna! Pseto! Kad ću sad dobiti svoje pismo? A baš ga ti zadrţavaš." Spiridonu, koji je u ţivotu preţivio dvije istrage, i jednu ponovnu istragu, i tisući zatvorenika koji su to takoĊer prošli, Šiki-nova igra bila je potpuno jasna. Ipak, znao je da se mora pretvarati da vjeruje u nju.

"Upravo je došao novi materijal protiv vas", reĉe Šikin teško uzdahnuvši. "Izgleda da ste tamo u Njemaĉkoj pravili štuke!" "Moţda to nisam bio ja!" reĉe mu Spiridon. "Nas Jegorova bilo je u Njemaĉkoj kao muha, vjerujte, graĊanine majore. Kaţu da je bio ĉak jedan general Jegorov!" "Kako niste bili vi! Ovdje stoji Spiridon Daniloviĉ", reĉe Šikin, upirući prstom u jedan fascikl. "A odgovara i godina roĊenja, i sve." "Godina roĊenja? Onda to nisam bio ja!" reĉe Spiridon s uvjerenjem. "Ja sam sebi sam, da mi bude lakše kod Nijemaca, dodao tri godine." "A, da", sjetio se Šikin. Tada mu se lice razvedrilo, i muĉna potreba da provodi istragu išĉezla je iz njegova glasa. Gurnuo je papire u stranu. "Prije nego zaboravim. Sjećaš li se, Jegorove, prije deset dana kad si pomagao nositi tokarsku klupu? Niz stepenice do podruma." "Da?" reĉe Spiridon. "Pa onda, gdje ste udarili? Na stepenicama ili kad ste već bili u hodniku?" "Koga?" reĉe Spiridon zaprepašteno. "Nikoga ja nisam udario." "Klupu si udario!" "Budi Bog s vama, graĊanine majore, zašto bih ja lupao klupu? Zar je ona nekoga povrijedila?" "Pa to i mene ĉudi - zašto su je razbili? Moţda su je ispustili?" "Što vam pada na pamet? Drţali smo je za noţice, paţljivo kao djetešce." "A ti sam, gdje si je drţao?" "Gdje? Ovdje." "Gdje?" "Pa s moje strane." "Da, ali gdje si ti uhvatio - ispod zadnjeg toka, ili pod osovinu?" "GraĊanine majore, ne razumijem se ja u tokove. Pokazat ću vam kako!" On baci kapu na obliţnju stolicu, ustane i okrene se kao da vuĉe tokarsku klupu kroz vrata u ured. "Ja sam ovako silazio. Natraške. A njih dvojica su zapela u vratima - vidite?" "Koja dvojica?"

"Vrag zna, nisam im na krstu bio. Ja sam puhao. "Stanite!" viĉem ja. "Ĉekajte da iznova uhvatim!" I eto sardele!" "Kakve sardele?" 466 "Što, ne razumiješ?" upita Spiridon preko ramena, naljutivši se. "Pa one, koju smo nosili!" jj/&* "Misliš klupu?" "Jasno, klupu! Brzo sam uhvatio iznova!" on je pokazivao, napreţući se i ĉuĉeći. "Jedan se povukao s boka, drugi je gurao, a treći - trojica mogu svašta podići! Hej!" On se uspravi. "Vukli smo mi na selu još puno veće terete od toga. šest ţenskih bi tu vašu klupu vuklo cijeli kilometar. Gdje je ta klupa? Hajde idemo, podignut ćemo je od šale!" "Dakle, niste je spustili?" upita major prijeteći. "Pa kaţem, nismo!" "Onda tko ju je razbio?" "Što, razbio?" upita Spiridon iznenaĊen. "Aha." Prestao je pokazivati kako je nosio klupu i opet je sjeo na stolac, sav se pretvorivši u uho. "Je li bila ispravna kad su je podigli?" "E, to nisam vidio. Ne mogu reći, moţda je i bila razbijena." "Dobro, kad su je spustili, kakva je bila?" "A, onda je bila ĉitava!" "Ali bila je pukotina u leţištu?" "Nije bilo nikakve pukotine", reĉe Spiridon uvjereno. "Kako si ti to mogao vidjeti, slijepi Ċavole? Ti jesi slijep?" "GraĊanine majore, ja jesam slijep kad se radi o papirima, istina - ali što se tiĉe stvari u gospodarstvu, ja vidim sve. Vi, na primjer, vi i ostali graĊani oficiri bacate ĉikove kad prelazite dvorište, a ja ih oĉistim grabljama ĉak i s bijelog snijega. Pitajte komandanta." "I što ti sad pokušavaš tvrditi: da ste spustili klupu i posebno je

razgledali?" "Naravno, pa što vi mislite? Poslije rada smo zapušili, bez toga ne bismo mogli. Onda smo pljesnuli klupicu." "Pljesnuli ste je? Ĉime?" "Pa ovako, rukama, po bokovima, kao vrućeg konja. Jedan inţenjer je rekao: "Dobra klupica! Moj djed je bio tokar - radio je baš na ovakvoj."" šikin je uzdahnuo i uzeo ĉist komad papira. "Zlo je što nisi voljan da priznaš, Jegorove. Napisat ćemo izvještaj. Jasno je da si ti razbio klupu. Da to nisi bio ti, odmah bi nam rekao tko je krivac." On je to rekao s uvjerenjem, ali u sebi ga više nije osjećao. Bio je, istina, gospodar situacije. Vodio je saslušavanje; podvor-nik je odgovarao spremno i do u tanĉine. MeĊutim, ĉitava ta paţljiva konstrukcija bila je bez prave svrhe: njegova duga šutnja, fotografija, igra glasom i uţurbani razgovor o tokarskoj klupi, sve je to bilo uzalud. Budući da ovaj crvenokosi zatvorenik, koji se još uvijek ponizno smiješio, koga su ramena još uvijek bila pognuta naprijed, nije popustio odmah, nije bilo šanse da će popustiti sada. Kad je Spiridon spomenuo da postoji general Jegorov, već je pogodio da ga nisu pozvali ni zbog kakvih njemaĉkih grijehova, da je fotografija samo izlika, da "kum" blefira i da je tokarska 467 klupa pravi razlog zbog kojeg je pozvan. Bilo je ĉudno da ga nisu 0 tome ispitivali, budući da su onu desetoricu zekova ĉitav tjedan tresli kao kruške. Zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj navici da zavarava vlast, lako je ušao u tu ogorĉenu igru. Ali ovo besmisleno ĉarkanje išlo mu je na ţivce. Bio je uznemiren zato što 1 opet nije primio svoje pismo. Osim toga, premda je sjedio u suhom i toplom Sikinovom uredu, nitko nije obavljao njegov posao u dvorištu pa mu se gomilao za idući dan. I tako je vrijeme prolazilo, a zvono koje najavljuje kraj podnevnog odmora već je davno odzvonilo, kad je šikn zapisao sva svoja pitanja i što je bolje mogao iskrivio

Spiridonove odgovore, a zatim naloţio Spiridonu da potpiše da je spreman odgovarati po ĉlanu 95. za laţno svjedoĉenje. Upravo u tom ĉasu netko je odluĉno zakucao na vrata, šikin se oslobodio Jegorova, ĉija mu je tupost već dosadila, i pustio u ured zmijolikog, poslovnog Siromahu, koji je uvijek u dvije rijeĉi znao iznijeti ono što je najvaţnije. Siromaha je ušao tihim, brzim koracima. Zapanjujuća novost koju je donio, uz njegov dotadašnji istaknuti poloţaj meĊu doušnicima šaraške uĉinila ga je ravnim majoru. Zatvorio je vrata za sobom i ne dajući šikinu vremena da ih zakljuĉa, zakoraĉio dramatiĉno natrag. Igrao je predstavu. Razgovjetno, ali tako tiho da ga se nikako nije moglo ĉuti kroz vrata, on izvijesti: "Doronin okolo pokazuje novĉanu uputnicu na sto i ĉetrdeset sedam rubalja. Provalio je Ljubimiĉeva, Kagana i petoricu ostalih. Okupili su se i lovili ih u dvorištu. Je li Doronin vaš ?" šikin turi prst u ovratnik i zavuĉe ga, da oslobodi vrat. Oĉi samo što mu nisu ispale iz glave. Debela šija postala je smeĊa. Skoĉio je do telefona. Njegovo lice, uvijek tako nadmoćno i samozadovoljno, sad je izgledalo suludo. Hitro preskoĉivši sobu, Siromaha zaustavi šikina. prije nego je podigao slušalicu. "Druţe majore!" podsjeti ga. (Kao zatvorenik nije ga smio zvati drugom, ali morao mu je to reći kao prijatelj.) "Ne direktno! Ne dajte mu da se pripremi!" Bilo je to elementarno zatvorsko pravilo, ali u ovom trenutku šikina je na to trebalo podsjetiti. Povukavši se spretno unatrag, kao da vidi pokućstvo s leĊa, Siromaha doĊe do vrata. Nije skidao pogleda s majora. šikin popije malo vode. "Mogu li otići, druţe majore?" upita Siromaha pokorno. "Cim još nešto saznam, vratit ću se - veĉeras ili sutra ujutro." Razum se polako vraćao u šikinove oĉi; sad su izgledale gotovo normalne. "Devet grama olova za tu zmiju!" zašišti on. "Uredit ću ja to!" Siromaha iziĊe tiho, kao da odlazi iz bolesniĉke sobe. Uĉinio

je ono što je bilo u skladu s njegovim uvjerenjima, i nije ţurio da zatraţi nagradu. Nije bio posve siguran da će šikin još dugo biti major u MGB-u. 468 Ovo je bio izvanredan sluĉaj, ne samo u Mavrinskoj šaraški, već i u ĉitavoj povijesti ministarstva. Rukovodioca laboratorija za vakuum nije pozvao Šikin osobno, već deţurni koji je sjedio za stolom u hodniku. Naredili su mu da se Doronin smjesta javi u ured inţenjera pukovnika Jakonova. Premda je bilo ĉetiri sata poslije podne, centralno svjetlo u laboratoriju za vakuum, koji je gotovo uvijek bio mraĉan, već je odavno gorjelo. Rukovodioca laboratorija nije bilo i Klara je podigla slušalicu. Ona je kasnije nego obiĉno, tek ĉas ranije došla u laboratorij na veĉernje deţurstvo, stala je da malo popriĉa s Tamarom, i još uvijek je na sebi imala šubaru i bundu. Ruska nije skidao s nje svog vatrenog pogleda, ali ona ga nije ni jednom pogledala. Podigla je telefonsku slušalicu rukom u grimiznoj rukavici i javila se oborenih oĉiju, a Ruska je stajao kod svoje sisalj-ke, tri koraka od nje, i uporno je gledao u lice. Mislio je kako će veĉeras, kad svi ostali budu za veĉerom, obujmiti tu dragu glavu rukama. U Klarinoj blizini zaboravljao je gdje se nalazi. Ona je podigla pogled (osjetila je da on tamo stoji) i rekla: "Rostislave Vadimiĉu! Hitno vas zove Anton Nikolajeviĉ." Ostali su ih mogli vidjeti i ĉuti; bilo je nemoguće da mu se obrati na bilo koji drugi naĉin - ali njene oĉi nisu više bile iste oĉi! Zamaglila ih je neka mrtva tupost... Mehaniĉki se pokorivši, ne trudeći se ĉak ni da pogodi što bi mogao znaĉiti taj neoĉekivani poziv, Ruska je izišao. Nije mogao misliti ni o ĉemu drugome osim o Klarinom izrazu lica. Na vratima se osvrnuo i vidio kako ga promatra dok odlazi. Smjesta je odvratila pogled. Nevjerne oĉi. Odvratila je pogled kao da se boji. Što joj se to moglo dogoditi? Misleći samo na nju, pošao je gore do deţurnog bez traga svog uobiĉajenog opreza, potpuno zaboravivši da se pripremi na neoĉekivana pitanja, na napad, kao što zahtijeva

lukavstvo zatvorenika. MeĊutim, deţurni, isprijeĉivši se na vratima Jakonova, pokaţe mu rukom prema pozadini tamne niše, na ured majora Šikina. Da nije bilo savjeta Siromahe, i da je šikin liĉno pozvao laboratorij za vakuum, Ruska bi se odmah pripremio na najgore. Otrĉao bi do desetorice prijatelja i upozorio ih. Zatim bi u posljednjem trenutku nekako našao priliku da porazgovori s Clarom i da otkrije što se zbilo. I sa sobom bi ponio ili pobjedonosnu vjeru u nju, ili bi on sam bio osloboĊen vjernosti prema njoj. Sada je pred "kumovim" vratima prekasno pogodio što je posrijedi. U nazoĉnosti deţurnog bilo je nemoguće oklijevati, vratiti se natrag; bilo je ludo pobuditi sumnju, ako je još nije bilo. A ipak se Ruska okrenuo s namjerom da strci niza stepenice, i baš u tom trenutku pojavio se na najgornjoj stepenici zatvorski deţurni, poruĉnik ţvakun, bivši krvnik, koga su pozvali telefonom. I Ruska je ušao u šikinov ured. Tek što je prešao nekoliko koraka, već se sabrao i izmijenio izraz lica. Zahvaljujući iskustvu koje je skupio u toku dvije godine dok su ga traţili, i posebnom talentu svoje pustolovne prirode, smjesta je u sebi stišao oluju, prisilio se da se koncen- 469 trira na ĉitav niz novih okolnosti i opasnosti, i s izrazom djeĉaĉke otvorenosti i bezbriţne spremnosti rekao ĉim je ušao: "Mogu li ući? Na sluţbu, graĊanine majore." Šikin je sjedio u ĉudnom poloţaju, navalivši se grudima o stol, dok mu je jedna ruka visila i ljuljala se poput omĉe. Podigao se u susret Doroninu, zamahnuo tom rukom i udario ga u lice. Zatim je zamahnuo drugom! Ali Doronin je otrĉao od vrata i stao, spreman da se brani. Krv mu je curila iz usta, a zamršeni uvojak plave kose visio na ĉelu. Kako sad nije bio u stanju da mu dosegne lice, mali major stajao je pred njim iskeţenih zuba, pljujući slinu.

"Huljo jedna! Prodaješ nas, je li! Oprosti se sa ţivotom, Judo! Strijeljat ćemo te kao psa! Strijeljat ćemo te u podrumu." Već su prošle dvije i pol godine otkako je Najhumaniji drţavnik ukinuo smrtnu kaznu za sva vremena. Ali ni major, ni njegov bivši doušnik nisu imali nikakvih iluzija: što da uĉiniš s nezgodnim ĉovjekom, nego da ga strijeljaš? Ruska je bjesomuĉno zurio u njega dok mu je krv curila niz bradu; usnica mu je poĉela oticati. Ali ipak se uspravio i drsko odgovorio: "što se strijeljanja tiĉe - to ćemo još vidjeti, graĊanine majore. Još ću ja vas strpati u zatvor! Već vam se ĉetiri mjeseca svi smiju, a vi tu sjedite i ubirete plaću. Strgnut će vam oni te vaše epoletice! A što se strijeljanja tiĉe - to ćemo još vidjeti!" 470 78 Sposobnost da se izvrši neki izvanredan podvig djelomiĉno je stvar volje, a djelomiĉno, reklo bi se, nešto s ĉime se ĉovjek raĊa ili ne raĊa. Najteţi je podvig onaj koji zahtijeva napor volje, nenavikle na napore. Daleko je lakše ako je taj podvig posljedica niza godina stalne discipline. A najlakši je od svih podvig koji nam dolazi prirodno i jednostavno kao disanje. Tako je Ruska Doronin ţivio pod sjenom hapšenja - jednostavno i s djetinjastim smiješkom. Ĉinilo se da je roĊen da se izlaţe opasnostima; pustolovina mu je bila u krvi. Ali za ispravnog, uspješnog Inokentija bilo bi nezamislivo da ţivi pod laţnim imenom, da bjeţi od jednog skrovišta do drugog po ĉitavoj zemlji. Njemu ne bi palo na pamet da bi se mogao suprotstaviti hapšenju, ako je bilo nareĊeno da ga uhapse. Svoj je podvig izveo ponesen snaţnim osjećajima, i sad je ostao opustošen, iscrpljen. Kad je telefonirao, nikako nije mogao zamisliti da će u njemu ovako rasti strah, da će ga ovako saţgati. Da je to mogao zamisliti, nikad ne bi telefonirao! Samo na zabavi kod Makarigina našao je malo mira. Tu je iznenada osjetip olakšanje, gotovo uţivanje u toj igri s opasnošću. Proveo je tu noć sa svojom ţenom, zaboravivši na sve.

To gori bio je novi udar straha. U ponedjeljak ujutro morao je prikupiti svu svoju snagu da poĉne iznova, da ţivi, da ode na posao, budno pazeći nisu li se izmijenili glasovi i lica oko njega, ne kriju li neku prijetnju. Drţao se dostojanstveno koliko je god mogao, ali iznutra se već osjećao razoren i svog njegovog otpora, sve njegove volje da se spasi, da naĊe izlaz, potpuno je nestalo. Malo prije jedanaest Inokentij je pošao do svog šefa, ali tajnica ga nije htjela pustiti unutra. Rekla je da je ĉula, da je zamjenik ministra zadrţao rješenje o Volodinovu premještaju u Pariz. Ta ga je glasina toliko potresla da nije imao snage zatraţiti razgovor i saznati istinu. Ništa drugo ne moţe biti razlog što su zadrţali već gotovo rješenje! Otkrili su ga ... 471 ; \ ili U glavi mu se vrtjelo i bilo mu je muĉno. Vratio se u svoj ured. Našao je jedva toliko snage da zakljuĉa vrata i izvadi kljuĉ (tako da pomisle da je izišao). Osjećao je strahovitu muĉninu. Ćekao je kucanje na vratima. Bilo je strašno, jezivo pomisliti da bi svakog ĉasa mogli ući da ga uhapse. U glavi mu se naĉas pojavila misao da ne smije otvoriti vrata - neka ih razvale. Ili da se objesi prije nego uĊu? Ili da skoĉi kroz prozor? S trećeg kata. Ravno na ulicu. Dvije sekunde leta - i sve bi eksplodiralo ... a svijest bi bila iskljuĉena. Na njegovom stolu leţala je visoka hrpa papira iz raĉunovodstva - Inokentijevi uredski troškovi. Morao ih je kontrolirati prije nego ode. Ali smuĉilo mu se ĉim bi pogledao na njih. Ugrijani ured djelovao je strahovito studeno.

Gadila mu se vlastita duhovna nemoć! Samo ovako bespomoćno ĉekati da umre ... Inokentij se niĉice ispruţi na koţnom divanu i ostade nepomiĉno leţati. Kao da je ĉitavim tijelom ţelio izvući neku podršku iz divana, neko ohrabrenje. Zar se sve ovo zaista dogaĊa? Zar je to on? Zar je zaista prekjuĉer telefonirao Dobroumovu? Kako se usudio? Gdje je pronašao tu oĉajniĉku smjelost? I zašto je to uĉinio? Ona glupa ţena! A tko ste vi? Kako mo~ tete dokazati da govorite istinu? Nije uopće smio telefonirati. Preplavio ga je val samosaţa-ljenja. Završiti ţivot u tridesetoj godini! Ne, nije ţalio što je telefonirao. Morao je. Kao da mu je netko vodio ruku. Ne, ne da nije ţalio - nije mu preostalo dovoljno volje ni da ţali. Leţao je jedva dišući, i ţelio je samo da sve to brzo završi, da doĊu po njega, bilo što. Ali nitko nije kucao; nitko nije pokušavao otvoriti vrata. Ni telefon nije ni jednom zazvonio. Inokentij zapadne u lagan san. Tada su naišli neki muĉni, nesuvisli snovi koji su ga probudili. Probudio se umoran, još potišteni ji nego prije, izmuĉen osjećajem da su već nekoliko puta došli da ga uhapse ili da su ga već uhapsili. Nije imao snage da ustane, da se otrese more, ĉak ni da se makne. Uţasna, sanjiva nemoć ponovo ga je savladala i napokon je zapao u dubok san. Probudili su ga zvukovi odmora u hodniku, i osjetio je da je divan neugodno natopljen slinom na mjestu gdje su mu leţala otvorena usta. Ustao je, otkljuĉao ured i pošao da se umije. Raznosili su ĉaj i sendviĉe. Nitko nije došao da ga uhapsi. Kolege su ga pozdravljali u hodniku kao uvijek, nitko se prema njemu nije izmijenio. Taĉno, to još nije bio nikakav dokaz. Nitko od njih još nije mogao ništa znati. Ali poznata lica i glasovi ulili su mu hrabrosti. Zamolio je djevojku da mu donese jaĉi, topliji ĉaj i ispio je dvije ĉaše; poslije toga se osjećao još bolje. 472

Ipak, još uvijek nije imao dovoljno hrabrosti da poĊe svom šefu i sve sazna... Završiti sam sa sobom bilo bi najmudrije, naprosto iz samo-zaštite, iz saţaljenja prema samom sebi. Ali morao je taĉno znati hoće li ga uhapsiti. A ako neće? Iznenada je zazvonio telefon. Inokentij je zadrhtao, i ĉuo je kako mu srce lupa. To je bila Dotty. Glas joj je bio njeţan; opet je govorila s pravima supruge. Upitala ga je kako stoje stvari i predloţila da uveĉe nekuda izaĊu. I opet je Inokentija obuzeo val topline i zahvalnosti prema njoj. Bila ona dobra supruga ili loša, bila mu je ipak bliţa od bilo koga na zemlji! Ništa joj nije rekao o tome da su rješenje o premještaju zadrţali. Zamišljao je kako će u kazalištu uveĉer biti potpuno siguran - napokon, obiĉno ne hapse u gledalištu punom ljudi! "Pa, uzmi karte za nešto veselo", reĉe on. "Za operetu?" upita Dotty. "Igra nekakva Akulina. Ništa drugo. U Crvenoarmijskom teatru daju Likurgov zakon na maloj sceni, premijera, a Glas Amerike na velikoj. U Hudoţestvenom, Nezaboravna 1919." "Likurgov zakon zvuĉi previše dobro. Najgori komadi uvijek imaju lijepa imena. Mislim da je bolje da uzmeš karte za Akulinu. Onda poslije moţemo u restoran." "O. K., O. K.!" veselila se i smijala Dotty na telefonu. (Provest će ĉitavu noć vani, pa ga neće zateći kod kuće! Oni uvijek dolaze noću!) Inokentijeva volja se polako vraćala. Pa dobro, recimo da i jest pod sumnjom. A što je sa Šĉevronokom i Zavarzinom? Oni su direktno umiješani u sve pojedinosti; sumnja je na njih morala pasti još rani-je. Sumnja još nije nikakav dokaz. Dobro, recimo da je već izdan nalog za hapšenje. Nema nikakva naĉina da mu izbjegne, nema koristi od skrivanja. Dakle, nema nikakvog smisla brinuti se.

Već je bio dovoljno snaţan da opet razumno misli. A što ako ga uhapse? Moţda to neće biti danas, pa moţda ĉak ni ovaj tjedan. Da li da zato prestane ţivjeti? Ili da, naprotiv, proţivi svoje posljednje dane što intenzivnije moţe? Zašto se tako silno prestrašio? Do vraga, tako je oštroumno sinoć branio Epikura - pa zašto se ne bi okoristio njegovim nauĉavanjem? Ima tu pametnih stvari. Sjetio se da je nekad davno prepisivao nešto iz Epikura; a kako je i tako morao pregledati svoj stari notes da vidi mora li što uništiti, poĉeo ga je listati. Prvo je pronašao izreku: "Unutarnji osjećaji zadovoljstva i nezadovoljstva najviši su kriterij dobra i zla." Inokentijev rastreseni mozak to nije mogao primiti i on nastavi: "Smrti se boje samQ zato što se boje zagrobne patnje." Kakva glupost! Ljudi se boje smrti zato što im se ţao oprostiti od ţivota. Vrlo nategnuta interpretacija, Uĉitelju! 473 Inokentij je u duhu zamislio perivoj u Ateni: Epikura, sedam-desetogodišnjaka tamne koţe, koji govori s mramornih stepenica; a sebe pred njim u suvremenoj odjeći, kako se nemarno naslanja na postolje, poput Amerikanca. "Ali valja znati", ĉitao je on dalje, "da besmrtnosti nema. Besmrtnosti nema, i stoga smrt za nas nije zlo; ona nas se naprosto ne tiĉe: dok mi postojimo, smrti nema, a kad smrt nastupi, nas više nema." "Kako je to dobro", pomisli Inokentij zavalivši se u naslonjaĉ. Tko je ono nedavno rekao to isto? A, da, onaj momak koji je bio na frontu, juĉer na zabavi. "Vjera u besmrtnost rodila se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi koji nerazumno koriste vrijeme što nam ga je priroda dodijelila. Ali mudar ĉovjek utvrdit će da je to vrijeme dovoljno da obiĊe puni krug uţitaka, koji su mu dostupni, i kad doĊe vrijeme smrti napustit će stol ţivota sit, oslobodivši mjesto za druge goste. Za mudrog ĉovjeka jedan je ljudski ţivot dovoljan, a glupan ne bi znao što da poĉne ni sa vjeĉnošću."

Lijepo reĉeno! Ima samo jedan prigovor: što ako te priroda ne odgurne od stola u dobi od sedamdeset godina, već ljudi s pištoljima u dobi od trideset? "Ĉovjek se ne smije bojati fiziĉke patnje. Tko god poznaje granicu patnje, imun je od straha. Produţena patnja nikad ništa ne znaĉi; patnja koja nešto znaĉi uvijek je kratka. Mudar ĉovjek neće izgubiti svoj duševni mir ni za vrijeme muĉenja. Pamćenje će mu pomoći da u sjećanje dozove ranije osjećaje i duhovna zadovoljstva i, usprkos trenutaĉnoj tjelesnoj patnji, uspostavi ravnoteţu duše." Inokentij poĉne mraĉno koraĉati po uredu. Da, toga se on bojao: ne toliko smrti, već muĉenja. Epikur kaţe da ĉovjek moţe pobijediti muĉenje? Oh, kad bi bar imao tu snagu! Ali u sebi je nije mogao naći. A umrijeti? Ne bi toliko ţalio umrijeti, kad bi ljudi za to Tinali - kad bi znali zašto je umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu. Ali ne, nitko neće saznati, nitko neće vidjeti njegovu smrt. Strijeljat će ga u podrumu kao psa, a njegov "sluĉaj" bit će spremljen u neki arhiv iza tisuću brava. A ipak mu se s tim mislima povratio neki mir. Kao da je prošao onaj najokrutniji oĉaj. Prije nego je zatvorio notes proĉitao je što je zabiljeţio na samom kraju: "Epikur je odgovarao svoje uĉenike od sudjelovanja u javnom ţivotu." Da, kako je to lako! Filozofirati. U perivojima ... Inokentij zabaci glavu kao što ptica zabacuje glavu da bi joj voda potekla niz grlo. Ne! Ne! Izrezbarene kazaljke bronĉanog sata pokazivale su pet do ĉetiri. Vani se smrkavalo. 474 79 TO NIJE MOJE PODRUĈJE

U sumrak je dugaĉki crni "zim" ušao na vrata straţarnice, koja su se pred njim širom otvorila, povećao je brzinu na asfalt-nim zavojima mavrinskog dvorišta, koji je Spiridonova široka lopata oĉistila, a snijeg se otopio pa se već vidio crni ploĉnik, prošao kraj Jakonovljeve pobede parkirane kraj zgrade i naglo se, kao ukopan, zaustavio pred velikim kamenim ulazom. AĊutant general-majora iskoĉio je iz kola i hitro otvorio straţnja vrata. Korpulentni Foma Oskolupov, u sivom šinjelu koji mu je bio pretijesan i visokoj sivoj šubari od perzijanera, izišao je i uspravio se. Njegov aĊutant otvorio mu je prva i druga vrata zgrade, i on se zabrinuto stao uspinjati stepenicama. Na prvom odmorištu izmeĊu dviju starinskih stajaćih svjetiljki bila je garderoba. Garderobijerka je istrĉala spremna da preuzme generalov šinjel (premda je znala da ga on neće predati). General nije predao šinjel, nije skinuo šubaru, već se dalje penjao jednom stranom razdijeljenih stepenica. Nekoliko zekova i nekolicina manje vaţnih slobodnih suradnika prošavši kraj njega na stepenicama brzo mu se uklonila s puta. General u šubari od perzijanera uspinjao se stepenicama dostojanstveno, ali - budući da su to prilike zahtijevale - ţurno. AĊutant ga je sustigao, pošto je predao svoje stvari u garderobi. "Potraţi Roitmana", reĉe mu Oskolupov preko ramena. "Upozori ga da ću za pola sata posjetiti novu grupu i prokontrolirati rezultate." U hodniku trećeg kata nije skrenuo prema Jakonovljevom uredu, već je pošao u suprotnom smjeru, prema Sedmici. Deţurni Instituta, koji mu je u prolazu vidio leĊa, smjesta je poţurio na telefon da pronaĊe i upozori Jakonova. U Sedmici je vladala potpuna dezorganizacija. ĉovjek nije morao biti specijalist - a Oskolupov nije bio specijalist - pa da shvati kako ništa nije u redu, kako su svi ureĊaji koji su se postavljali tokom dugih mjeseci sada rastavljeni, rastrgnuti, iskop- 475 ĉani. Vjenĉanje klipera s vocoderom poĉelo je na taj naĉin što su oboje mladenaca rastavljali na jedinice, na sastavne dijelove, tako reći kondenzator po kondenzator. Tu i tamo

dizao se dim iz stroja za lemljenje, iz cigareta; ĉulo se škripanje ruĉnog svrdla, psovanje ljudi za poslom, i Mamurina koji je histeriĉno vikao na telefonu. Ali ĉak i u tom dimu i općoj galami, Siromaha je smjesta opazio general-majora. (Ulazna vrata bila su neprestano pod njegovim budnim okom.) Bacio je svoj alat na stol i odjurio da upozori Mamurina koji je stajao kod telefona; zatim je uzeo Mamu-rinovu tapeciranu stolicu i odnio je general-majoru, ĉekajući da mu on nekim znakom pokaţe kamo da je stavi. Da je to bio bilo tko drugi, ta bi predstava bila nalik na obiĉno dodvoravanje, ali Siromaha je to uspio izvesti kao plemenitu uslugu mladog ĉovjeka starijoj, uvaţenoj osobi. Stajao je ukoĉeno, oĉekujući nareĊenja. Siromaha nije bio ni inţenjer ni tehniĉar, i u Sedmici je radio samo kao monter; ali zbog njegove brzine, lojalnosti, spremnosti da radi i po dvadeset ĉetiri sata dnevno, i da strpljivo sluša sva oklijevanja i sumnje odgovornih rukovodilaca bio je veoma na cijeni, pa su mu dopuštali da bude nazoĉan kad su rukovodioci Sedmice vijećali. On je vjerovao da će mu to moţda još više koristiti nego njegov doušniĉki posao, i da će mu moţda pruţiti priliku da dobije slobodu. Foma Gurjanoviĉ Oskolupov je sjeo, ne skidajući šubaru i samo djelomiĉno otkopĉavši šinjel. Ĉitav je laboratorij ušutio. Elektriĉno je svrdlo prestalo raditi. Cigarete su se ugasile i glasovi utihnuli. Samo je Bobinin, koji nije izlazio iz svog zakutka, i dalje dubokim basom davao nareĊenja monterima; a Prjanĉikov je, potpuno izgubljen, i dalje hodao oko uništenog postolja vocodera s vrućim ţeljezom za lemljenje u ruci. Ostali su gledali i ĉekali da ĉuju što će reći šef. Poslije napornog telefonskog razgovora (svaĊao se s rukovodiocem servisne radionice, koja je uništila oplate stalka) Mamurin je, iscrpljen, brisao znoj s lica i prišao da pozdravi bivšeg kolegu, koji je sad bio šef na nedostiţno visokom poloţaju. Oskolupov mu je pruţio tri prsta. Mamurin je došao u ono blijedo, predsmrtno stanje, kada se ĉini zloĉinom ĉovjeku dopustiti da iziĊe

iz kreveta. On je mnogo više od svojih kolega na visokom poloţaju pretrpio zbog udaraca u posljednje vrijeme: zbog ministrova gnjeva i rastavljena klipera. Da su se tetive pod njegovom koţom mogle još istanjiti, istanjile bi se. Da ljudske kosti mogu gubiti teţinu, njegove bi je izgubile. Više od godinu dana Mamurin je ţivio za kliper u nadi da će ga kliper, poput konjića grbonjića u bajci, iznijeti iz nesreće. Nikakva naknada, kao što je preseljenje Prjan-ĉikova s vocoderom u Sedmicu, nije mogla izbrisati katastrofu koja im je prijetila. Foma Gurjanoviĉ Oskolupov bio je sposoban rukovodilac, premda nikad nije savladao znanje podruĉja kojim je rukovodio. Već je davno nauĉio da voĊa mora samo okupiti mišljenja podreĊenih struĉnjaka, i tako rukovoditi. To je on i ĉinio u ovom trenutku. 476 i Namrštio se i upitao: "Dakle, što se dogaĊa? Kako stoje stvari?" Prisiljavao je tako svoje podreĊene da govore. Zapoĉela je diskusija koja je bila i besplodna i dosadna, i samo je ljude ometala u poslu. Govorili su oklijevajući, uzdišući; ako bi dvojica poĉela govoriti istovremeno, odmah bi jedan drugome prepuštali rijeĉ. Ponavljala su se dva stava: "Bitno je" i "Teško je". "Bitno je" provodio je bjesomuĉni Markušev, koga je podrţavao Siromaha. Mali, bubuljiĉavi uţurbani Markušev danju i noću grozniĉavo je pokušavao pronaći naĉin da se proslavi i oslobodi prije isteka roka. On je predloţio da se kombiniraju kliper i vocoder, ne zato što je bio uvjeren da bi to bilo uspješno s tehniĉke taĉke gledišta, već zato što bi ta kombinacija umanjila individualno znaĉenje Bobinina i Prjanĉikova, a uvećala njegovo. I premda on sam nije volio raditi za "strica" - drugim rijeĉima, bez ikakve koristi od plodova svog truda - bio je povrijeĊen što su njegovi drugovi u Sedmici tako klonuli duhom. U nazoĉnosti Oskolupova uvijeno se ţalio na bezvoljnost inţenjera. Bio je on ĉovjeko od one raširene vrsti, od koje tlaĉitelji stvaraju druge na svoju sliku i priliku. Siromahino je lice odraţavalo izdrţljivost i vjeru.

Naslonivši kao limun ţuto, prozraĉno lice na izmršavjele dlanove, Mamurin je po prvi put, otkako je preuzeo rukovodstvo u Sedmici, šutio. Horobrov je jedva mogao sakriti iskru zlobnog uţitka u oĉima. On je više od svih drugih bio protiv Markuševljeva prijedloga, i istaknuo je sve teškoće koje taj prijedlog za sobom povlaĉi. Oskolupov se posebno okomio na Dirsina, optuţujući ga zbog nedostatka oduševljenja. Kad je Dirsin bio uzrujan ili povrijeĊen nekom nepravdom, glas bi mu gotovo posve išĉezao. Zbog tog nedostatka uvijek je izgledao kriv. Usred diskusije, koja je za Oskolupova bila posve besmislena, ušao je Jakonov i ukljuĉio se u razgovor iz uljudnosti. Napokon je pozvao Markuševa, koji je sjeo do njega i zajedno su na komadu papira poĉeli nabacivati nove varijante dijagrama. Oskolupov bi radije tu situaciju rašĉistio ukorima i opomenama - metodom, koja mu je bila poznata, i koju je tokom godina na rukovodećem poloţaju usavršio do najsitnijih nijansi u glasu. To je kod njega najbolje djelovalo. Ali u ovom trenutku shvatio je da takav pristup ne bi pomogao da se stvari rašĉiste. Moţda zato što je Oskolupov osjećao da je njegov prilog razgovoru nevaţan, a moţda i zato što je ţelio udisati drugaĉiji, laganiji zrak, prije nego završi taj kobni mjesec milosti, on je ustao i, usred razgovora, ne saslušavši Bulatovljeve konaĉne primjedbe, dostojanstveno izišao kroz vrata, ostavljajući ĉitavo osoblje Sedmice da pati od neĉiste savjesti zato što su svojom nemarnošću povrijedili šefa odjela. 477 Kao što je protokol zahtijevao, i Jakonov je ustao i pokrenuo svoje teško tijelo za ĉovjekom u visokoj šubari koji mu je sezao jedva do ramena. Hodajući usporedo, šutke, išli su hodnikom, šefu odjela nije bilo drago što njegov glavni inţenjer hoda kraj njega - Jakonov je bio za glavu viši od njega. Jakonov je mogao odabrati ovaj trenutak da objavi njihov nevjerojatan i

nepredviĊeni napredak s aparatom za šifriranje, i to bi zaista imalo svoje prednosti. Smjesta bi raspršio ono izrazito neprijateljstvo s kojim se Foma prema njemu odnosio još od one noćne sjednice kod Abakumova. Ali nije imao crteţa u rukama. Sologdinova zapanjujuća samo-kontrola koju je dokazao time što je bio spreman da radije umre nego da bez nagrade dade svoj crteţ, uvjerila je Jakonova da mora odrţati rijeĉ i veĉeras podnijeti izvještaj Sevastjanovu, mimo-išavši Oskolupova. Oskolupov će, naravno, biti bijesan, ali morat će se brzo smiriti. Kao što se kaţe, pobjednicima se ne sudi. A Jakonov mu kasnije moţe reći da nije bio siguran da će Sologdin to zaista napraviti, da je to bio samo pokus. Uostalom, Jakonov nije mislio samo na to. On je vidio kako je Oskolupov smrknut, kako se boji za svoju sudbinu, i uţivao je da ga ostavi na mukama još nekoliko dana. Anton Nikolajeviĉ Jakonov ponosio se kao pravi inţenjer planom aparata za šifriranje, gotovo kao da ga je sam stvorio. Sologdin je imao pravo da bi se Oskolupov nesumnjivo nametnuo kao koautor. A kad bi napokon za to saznao, ne bi ĉak ni pogledao crteţ središnjeg dijela, već bi smjesta naredio da Sologdina izoliraju u posebnu sobu, i ometao bi dolazak onima koji bi morali s njim raditi, i pozivao bi Sologdina k sebi, prijetio mu i postavljao mu drastiĉne krajnje rokove, telefonirao bi iz ministarstva svaka dva sata da dosaĊuje Jakonovu, a na kraju bi se pravio vaţan i tvrdio da samo zahvaljujući njegovom nadzoru aparat uspješno radi. I sve je to bilo Jakonovu toliko poznato i odvratno da je u ovom trenutku gotovo sa zadovoljstvom šutio. MeĊutim, kad su ulazili u njegov ured uĉinio je nešto što nikad ne bi uĉinio u nazoĉnosti ostalih: pomogao je Oskolupovu da skine kaput. "Što kod tebe radi Gerasimoviĉ?" upita Foma Gurjanoviĉ, i sjedne u Jakonovljev naslonjaĉ, ne skidajući šubaru. Jakonov sjedne postrance na stolicu. "Gerasimoviĉ? Ĉekaj, kad je on ono došao iz Strešnjevke? Mislim u listopadu. Pa, od onda je radio televizor za druga Staljina." "Pozovi ga." Jakonov uzme telefon.

Strešnjevka je bila takoĊer moskovska šaraška. U posljednje vrijeme je pod rukovodstvom inţenjera Bobera u Strešnjevki napravljen izvanredno lukav i koristan ureĊaj - dodatak za obiĉni gradski telefon. Velika i posebna prednost tog ureĊaja bila je da se ukljuĉivao samo kad telefon nije bio u upotrebi, kad je 478 I slušalica mirno leţala na viljuški. UreĊaj je bio odobren, i proizvodnja je zapoĉela. Napredna misao vlasti (misao vlasti mora uvijek biti napredna) poĉela se sada baviti i drugim ureĊajima. Deţurni se pojavio na vratima. "Zatvorenik Gerasimoviĉ." "Neka uĊe", reĉe Jakonov, kimnuvši glavom. Sjedio je na malom stolcu podalje od stola i gotovo se prelijevao preko nieea na obje strane. Gerasimoviĉ je ušao, popravio svoj cviker i spotaknuo se o sag. U usporedbi s dva debela dostojanstvenika, izgledao je vrlo uzak u ramenima i vrlo malen. "Zvali ste me?" reĉe on suho i pribliţi se, zureći u zid izmeĊu Oskolupova i Jakonova. "A-ha", odgovori Oskolupov. "Sjednite." Gerasimoviĉ sjedne. Zauzeo je pola stolca. "Vi ste ... ovaj..." prisjećao se Oskolupov. "Vi ste specijalist za optiku, Gerasimoviĉu? To je, dakle, u vezi s vidom, je li tako?" "Da." "I vi... ovaj ..." (Oskolupov proĊe jezikom po zubima kao da ih briše.) "Hvale vas, znate." Ušutio je. Zaţmirivši na jedno oko, škiljio je na Gerasimovića drugim. "Je li vam poznat najnoviji rad Bobera?" "Ĉuo sam."

"Aha. Ĉuli ste takoĊer i da smo preporuĉili da Bobera oslobode prije roka?" "Nisam znao." "Sada znate. Koliko vi još imate?" "Tri godine." "Oh, kako dugo!" reĉe Oskolupov kao da je iznenaĊen, kao-da svim njegovim zatvorenicima kaznu broje na mjesece. "Dugo!" (Nedavno je, bodreći nekog novog zatvorenika, rekao: "Deset godina? Sitnica! Ljudi sjede i po dvadeset pet godina.") Nastavio je: "Ne bi bilo loše da zasluţite pomilovanje prije isteka kazne, zar ne?" Kako se ĉudnovato to pitanje poklapalo s Natašinim juĉerašnjim vapajem! ... Savladavajući se koliko je god mogao (nije se ţelio ĉak ni svisoka nasmiješiti u razgovoru s rukovodiocima), Gerasimoviĉ se ironiĉno iskesio. "A kako? Nisam primijetio pomilovanja po hodnicima." Oskolupov se ljuljao u naslonjaĉu. "Ha! Naravno da ga nećete dobiti s televizorima! Ali za nekoliko dana premjestit ću vas u Strešnjevku, i postavit ću vas za rukovodioca projekta. Ako ga završite za šest mjeseci, u jesen ćete biti kod kuće." 479 "Kakva je to vrst posla, ako smijem pitati?" "Pa, posla ima mnogo i to raznoga, za onoga tko ţeli raditi. Reći ću vam odmah: zadatak potjeĉe od samog Berije. Evo, na primjer, jedne ideje: ugraditi mikrofone u klupe u parkovima. Ljudi po parkovima slobodno razgovaraju i svašta bi se moglo ĉuti. Ali to nije vaša specijalnost?" "Ne, nije." "Pa, sluĉajno, ima nešto i za vas. Postoje dva projekta; i znaĉajna, i hitna. Oba spadaju u vaše podruĉje, zar ne, Antone Nikolajeviĉu?" (Jakonov kimne glavom.) "Jedan je fotografski aparat koji se moţe koristiti noću. Radi na principu onih... kako se ono zovu? Ultracrvene zrake. Snimilo bi se ĉovjeka noću na ulici, utvrdilo s kim je bio, a on to ne bi saznao dok je ţiv. Grube verzije toga već postoje vani u

inozemstvu, treba ih samo.. kreativno imitirati. Da, i aparat bi morao biti jednostavan za rukovanje. Naši agenti nisu tako pametni kao vi. A evo drugog. Siguran sam da bi to za vas bila sitnica, ali nama je to nuţno potrebno. To je samo jednostavan fotografski aparat, ali tako sićušan da se moţe instalirati u okvir vrata. I kad god se vrata otvore, on automatski snima svakoga tko prolazi. U najmanju ruku snima danju, ili kad su svjetla upaljena. Nije potrebno da radi i u mraku. Htjeli bismo takav aparat proizvoditi serijski. Dakle, što kaţete? Hoćete li se prihvatiti toga?" Gerasimoviĉ je okrenuo mršavo osušeno lice prema prozoru i nije gledao general-majora. U rjeĉniku Oskolupova nije postojala rijeĉ "turoban". Stoga on ne bi mogao imenovati izraz na Gerasimoviĉevom licu. Zapravo, nije ga ni namjeravao imenovati; on je oĉekivao odgovor. Tu je bilo ispunjenje Natašine molbe! ... Gerasimoviĉ je vidio njeno uvelo lice, i staklenaste smrznute suze. Po prvi put u mnogo godina uzbudila mu je srce stvarna mogućnost, blizina, toplina povratka kući. Morao je uĉiniti samo ono što je uĉinio i Bober: umjesto sebe smjestiti nekoliko stotina neopreznih, glupih ljudi iza rešetaka. Oklijevajući, Gerasimoviĉ upita u neprilici: "Ali zar ne bih mogao ostati - kod televizije?" "Odbijate?" upita Oskolupov indignirano. Namrštio se. Njegovo lice je vrlo lako poprimalo ljutiti izraz. "Iz kojeg razloga?" Svaki zakon okrutne zemlje zekova govorio je Gerasimoviĉu da je jednako glupo saţaljevati marljive, kratkovidne, neugnjeta-vane ljude vani kao i ne klati svinju zbog masti. Onima koji su bili na slobodi nedostajala je besmrtna duša koju su zekovi stekli tokom beskonaĉnih zatvorskih godina. Glupo i pohlepno sluţili su se slobodom koja im je bila dana, ogrezli u sitniĉave postupke, niske misli. A Nataša je bila njegov jedini ţivotni drug. Nataša je ĉekala da istekne

njegov drugi kazneni rok. Nataša je bila na pragu umiranja, i s njenim ţivotom ugasnut će i njegov. 480 "Moji razlozi? Zašto pitate? Ja to ne mogu. Ne bih to bio u stanju", odgovori Gerasimoviĉ vrlo tiho, gotovo neĉujno. Jakonov, koji do tog trenutka nije slušao što se govori, zagledao se sad znatiţeljno u Gerasimoviĉa. Ovo je oĉigledno još jedan sluĉaj koji graniĉi s ludilom. Ali univerzalni zakon da je "Bog sam sebi prvo bradu stvorio" morao je i ovaj put prevladati. "Vi ste se naprosto odvikli od ozbiljnih zadataka, zato se i plašite", uvjeravao ga je Oskolupov. "Tko će to, ako ne vi? Dobro, ostavit ću vam da razmislite." Gerasimoviĉ je šutio, pritisnuvši ĉelo malom rukom. "Ali, što zapravo imate razmišljati? To je baš vaše podruĉje." Gerasimoviĉ je mogao i dalje šutjeti. Mogao je blefirati. Mogao je prihvatiti zadatak i onda ga ne izvršiti, prema zekovskom pravilu. Ali Gerasimoviĉ je ustao. Prezirno je pogledao debelu, glupu njušku s dvostrukim podbratkom u generalskoj šubari od perzijanera. "Ne! To nije moje podruĉje!" siknu on jasnim, visokim glasom. "Bacati ljude u zatvor nije moje podruĉje! Ja nisam lovac na ljude! Dovoljno je što su nas bacili u zatvor..." 31 U prvom krugu 481 80 NA IZVORU NAUKE Ujutro je Rubin još uvijek bio opsjednut raspravom sa Solog-dinom. Sjetio se nekih novih momenata koje je propustio iznijeti. Ali kako je dan odmicao, uspio se srećom potpuno zadubiti u svoj veliki zadatak i prepirka je bila potisnuta u pozadinu. Radio je na trećem katu, u tihoj, maloj, strogo povjerljivoj sobi. Na prozoru i na vratima bili su teški zastori; u sobi je stajao stari divan i otrcani sag. Tkanine su prigušivale zvuk, ali zvukova gotovo i nije bilo. Rubin je vrpce slušao na slušalice, a Smolosidov je ĉitav dan šutio i samo je svojim izbrazdanim licem mrko zurio u Rubina kao u neprijatelja, a ne u druga na istom poslu. Rubin sa svoje

strane nije uopće obraćao paţnju na Smolosidova, osim kao na stroj koji izmjenjuje vrpce. Rubin je kroz slušalice nekoliko puta iznova preslušao onaj kobni razgovor, a zatim pet snimaka glasova osumnjiĉenih. Koji puta je vjerovao svojim ušima; povremeno bi, meĊutim, gubio vjeru u njih i obraćao se ljubiĉastim znakovima na otiscima glasa. Višemetarske vrpce od papira bile su predugaĉke ĉak i za veliki stol i visile su na sve strane, lijevo i desno. S vremena na vrijeme Rubin bi uzimao svoj album s obrascima otisaka glasa, klasificiranim po glasovima - "fonemima" - ili po "osnovnom tonu" razliĉitih muških glasova. Crvenom i modrom olovkom, koja je otupjela na oba kraja - budući da se Rubin morao dugo pripremati na oštrenje olovaka - oznaĉavao je ona mjesta na otiscima, koja su privukla njegovu paţnju. Rubin je bio potpuno zaokupljen poslom. Kao ugljen crne oĉi su mu blistale. Velika nepoĉešljana crna brada padala je u zamršenim ĉupercima, a sivi pepeo od lule i cigareta zasipao je bradu, njegov prljavi kombinezon, kojemu je na manšeti nedostajalo dugme, stol, otiske glasa, album s obrascima, naslonjaĉ. On se otisnuo na onaj tajanstveni let duše koji fiziolozi nisu u stanju objasniti. Zaboravljajući svoju jetru, hipertoniĉne bolove, svjeţ poslije naporne noći, ne osjećajući glad premda ništa nije jeo poslije sinoćnjih roĊendanskih kolaĉića, Rubin se uzdizao 482 na krilima duha, bio je u onom stanju u kojem je vid kadar da razlikuje pojedina zrnca pijeska, kad pamćenje s lakoćom iznosi na površinu sve što se u njega godinama odlagalo. Ni jednom nije upitao koliko je sati. Kad je stigao, ţelio je samo otvoriti prozor da nadoknadi nedostatak svjeţeg zraka, ali Smolosidov je rekao namršteno: "Ne moţe; ja sam prehlaĊen", i Rubin se pokorio. Poslije toga nije nijedanput ustao sa stolice tokom ĉitavog dana, ĉak ni da pogleda kroz prozor

da vidi kako se snijeg razmekšao i posivio pod vlaţnim zapadnjakom. Nije ĉuo kad je Šikin pokucao, niti je primijetio da ga Smolosidov nije htio pustiti unutra. Kao kroz maglu vidio je da je Roitman došao i otišao; nije se okretao, to je zapazio podsvjesno. Nije bio svjestan ni da je zazvonilo za ruĉak, i poslije toga za poĉetak posla. Zekovski instinkt, koji ritual obroka smatra posvećenim, jedva se oglasio u njemu kad ga je Roitman prodrmao i pokazao mu omlet, valjuške s kiselim vrhnjem i kompot, koji su bili postavljeni na posebnom stolu. Rubinove su nosnice zadrhtale i lice mu se izduţilo od iznenaĊenja, ali ĉak ni u tom trenutku njegova svijest nije bila dokraja zaokupljena. Zaprepašteno je zurio u tu hranu, dostojnu bogova, kao da se trudio da shvati zašto je ovdje, promijenio stolac i poĉeo ţurno jesti, uopće ne osjećajući okus onoga što jede, jedva ĉekajući da se vrati na posao. Rubin moţda nije znao cijeniti to jelo, ali Roitmana je ono stajalo daleko više nego da ga je platio iz vlastitog dţepa. Proveo je dva sata na telefonu, nazivajući prvo jedno mjesto, pa onda drugo, dogovarajući i traţeći dopuštenje za taj ruĉak. Prvo je razgovarao s odjelom za specijalnu opremu, zatim s generalom Bulbanjukom, zatim sa zatvorskom upravom, zatim s odjelom za opskrbu i napokon s potpukovnikom Klimentjevom. Sluţbenici s kojima je razgovarao sa svoje su strane traţili odobrenje od raĉunovodstva i drugih sluţbenika. Neprilika je bila što je Rubi-nova redovna opskrba spadala u zatvoreniĉku treću kategoriju, ali imajući u vidu ovaj posebno vaţan zadatak, Roitman je nastojao da mu pribavi za nekoliko dana obroke prve kategorije, ĉak specijalnu ishranu. Pošto je napokon sve bilo odobreno, zatvorska uprava stala je iznositi organizacione prigovore: traţene hrane nema u zatvorskom magazinu; potreban im je nalog da bi platili kuharu za pripremanje posebnog jelovnika. Sad je Roitman sjedio nasuprot Rubinu i promatrao ga, ne kao gospodar koji oĉekuje plodove rada svog roba, već s umiljatim smiješkom, poput nekog zadivljenog djeteta, zaviĊajući Rubinu na inspiraciji i s velikim veseljem

išĉekujući trenutak kad će shvatiti smisao tog posla i na taj se naĉin ukljuĉiti u njega. Dok je Rubin jeo, vratila mu se svijest o njegovoj okolini i lice mu se razblaţilo. Prvi put toga dana se nasmiješio. "Niste me smjeli nahraniti, Adame Venjaminoviĉu. "Satur venter non studet libenter." Putnik mora prevaliti veći dio puta prije nego sjedne da ruĉa." "Hajde, pa već satima radite, Leve Grigoriĉu! Napokon, već je tri i petnaest." "Što! Ja sam mislio da nije još ni podne." "Leve Grigoriĉu! Gorim od znatiţelje - što ste otkrili?" 483 r Nije to bilo nareĊenje pretpostavljenog. Govorio je kao da se ispriĉava, kao da se boji da bi Rubin mogao odbiti da s njim podijeli ono što je otkrio. U tim trenucima, kad bi otkrivao svoju dušu, Roitman je mogao biti vrlo drag, usprkos svojoj neskladnoj vanjštini; debele usne uvijek su mu bile poluotvorene, zato što je imao polipe u nosu. "Tek poĉetak! Tek sam kod prvih dedukcija, Adame Venja-minoviĉu!" "I... kakve su?" "O nekima se moţda još moţe raspravljati, ali jedno je nepobitno: nauka fonoskopije, roĊena danas, dvadeset šestog prosinca 1949. zacijelo ima racionalno jezgro." "Niste li se malo previše zanijeli, Leve Grigoriĉu?" upozori ga Roitman. Jednako kao Rubin, on je ţelio da to bude istina, ali odgojen na egzaktnim naukama znao je da bi kod humanista Rubina entuzijazam mogao pretegnuti nad nauĉnom savjesnošću. "A kad ste primijetili da se ja mogu zanijeti?" upita Rubin, gotovo uvrijeĊen. On pogladi svoju zamršenu bradu. "Gotovo dvije godine prikupljanja materijala, sve ove glasovne i slogovne analize ruskog govora, prouĉavanje otisaka glasa, klasifikacija glasova, nacionalnih, grupnih i individualnih govornih obrazaca, sve što je Anton Nikolajeviĉ smatrao trošenjem vremena uludo - da, u što ste uostalom povremeno i vi sumnjali - sve to sada donosi pravi, konaĉan rezultat. Morali bismo ovamo ukljuĉiti i Nerţina. što kaţete?"

"Ako se posao razvije, zašto ne? Ali za sada još uvijek moramo dokazati da je

efikasan i ispuniti naš prvi zadatak." "Naš prvi zadatak! Taj prvi zadatak je dobra polovica ĉitave nauke! Nemojte toliko ţuriti." "Ali - kako to mislite, Leve Grigoriĉu? Zar zaista ne razumijete kako je to hitno potrebno?" Oh, kako je mogao ne razumjeti! "Potrebno" i "hitno" bile su rijeĉi na kojima je bio odgojen komsomolac Lev Rubin. To su bile vrhunske parole tridesetih godina. Nisu imali ĉelika, elektriciteta, kruha, odjeće - ali bilo je potrebno i bilo je hitno potrebno. Dizale su se visoke peći, pokretale topionice ĉelika. Kasnije, tik pred rat, ugodno zaokupljen studijem, utonuo u mirno osamnaesto stoljeće koje nije poznavalo ţurbe, Rubin se razmazio. Ali, naravno, poklik "hitno potrebno" ugnijezdio se u njemu i ubijao svaku naviku da jedan posao dovede do kraja. Sada je škrto dnevno svjetlo polako nestajalo. Upalili su svjetiljku, sjeli za radni stol, prouĉavali uzorke otisaka glasova i mo-droifri crvenom olovkom podvlaĉili karakteristiĉne glasove, povezane suglasnike, melodiju reĉenice. Radili su sve to zajedno, uopće ne obraćajući paţnju na Smolosidova, dok je on ne izašavši ni jednom iz sobe sjedio kraj magnetofonske vrpce ĉuvajući je kao mrki crni pas, i zurio im u zatiljak, i taj njegov teški uporan pogled prodirao im je u lubanju poput ĉavla i tištao im mozak. Smolosidov ih je na taj naĉin lišio onog neuhvatljivog faktora, koji je istovremeno bitan faktor - slobode od pritiska: bio je svjedokom njihovim kolebanja, bit će svjedokom i njihovog oduševljenog izvještaja šefu. 484 1 Sad jedan, sad drugi od njih naginjao je sumnji, zatim uvjerenju; onda bi sumnjiĉavi postao uvjeren, a njegovog bi kolegu obuzela sumnja. Roitmana je obuzdavalo njegovo matematiĉko obrazovanje, ali njegov sluţbeni poloţaj tjerao ga je naprijed. Na Rubina je nezainteresirana ţelja da pomaţe kod roĊenja istinski nove nauke djelovala ublaţujuće, ali navike petogodišnjih planova tjerale su ga naprijed. Obojica su zakljuĉili da su im dovoljni samo uzorci razgovora petorice osumnjiĉenih. Nisu traţili snimke ĉetvorice ljudi

uhapšenih na Arbatovskoj stanici podzemne ţeljeznice. Te su ljude i tako prekasno uhvatili. Isto tako nisu zahtijevali ni da slušaju glasove ostalih namještenika ministarstva, koje im je Bulbanjuk obećao u sluĉaju krajnje nuţde. Odbacili su pretpostavku da nije telefonirao netko tko je upućen u ĉitavu stvar, već netko izvana, od koga su zatraţili da telefonira. Bilo je dovoljno teško izići na kraj s petoricom! UsporeĊivali su tih pet glasova s glasom zloĉinca po sluhu. UsporeĊivali su pet otisaka glasa s otiskom glasa zloĉinca. "Samo gledajte, koliko nam daje analiza otisaka glasa!" istakne Rubin s oduševljenjem. "Na vrpci moţete ĉuti da je zloĉinac isprva govorio drugaĉijim glasom, trudio se da ga izmijeni. Ali kakvu promjenu pokazuje otisak glasa? Samo intenzitet frekvencija - individualni tip govora nije se ni najmanje izmijenio! To je naše glavno otkriće - da postoji nešto što se moţe nazvati tipom govora! ĉak i da zloĉinac neprestano mijenja svoj glas dok govori, ne bi mogao sakriti svoje specifiĉne osobine." "Ali za sada ne znamo mnogo o granicama modifikacije glasa", primijeti Roitman. "Moţda su i u mikrointonaciji granice vrlo široke." Uho se vrlo lako moglo prevariti, i posumnjati radi li se o istom glasu ili razliĉitom, ali na otiscima glasa varijacije u amplitudi frekvencije jasno su i taĉno isticale razliku. Istina, njihov je stroj za snimanje glasa, na ţalost, bio vrlo primitivan. Mogao je praviti razliku izmeĊu svega nekoliko frekvencija, a amplitudu je naznaĉivao neĉitljivim mrljama. Ali taj ureĊaj nikad nije bio ni namijenjen tako vaţnom i znaĉajnom zadatku. Od petorice osumnjiĉenih, Zavarzina i Sjagovitija moglo se eliminirati bez ikakve sumnje; to jest, ukoliko bi buduća nauka dopuštala bilo kakav zakljuĉak na osnovu jednog jedinog razgovora. Poslije stanovitog oklijevanja zakljuĉili su da se moţe eliminirati i Petrova (a zapravo je Rubin u svom oduševljenju definitivno eliminirao Petrova). Naprotiv, glasovi Volodina i šĉevronoka

nalikovali su glasu zloĉinca po osnovnoj frekvenciji tona, imali su stanovite zajedniĉke foneme, kao "o", "r", "1" i "š", i bili su sliĉni po individualnom tipu govora. Upravo kod toga, kod tih sliĉnih glasova, valjalo je dokraja razviti nauku fonoskopije i usavršiti njene metode. Samo na osnovu tako finih razlika mogao se s vremenom usavršiti osjetljivi ureĊaj. Rubin i Roitman zadovoljno su se naslonili s pobjedonosnim osjećajem izumitelja. U duhu su zamišljali sistem nalik na daktiloskopiju, koji će jednog dana biti prihvaćen: ureĊenu audio-knjiţnicu s otiscima glasa svakoga na koga je ikad pala r 485 sumnja. Svi zloĉinaĉki razgovori bi se snimali, usporeĊivali i zloĉinca bi smjesta uhvatili poput lopova koji je na vratima sefa ostavio otiske prstiju. Ali tada je aĊutant Oskolupova samo malo otvorio vrata i upozorio ih da se pribliţava njegov šef. Oba su se ĉovjeka trgnula iz sanjarenja. Nauka je nauka, ali sada je bilo nuţno donijeti neki opći zakljuĉak i zajedniĉki ga obraniti pred šefom odjela. Roitman je zapravo vjerovao da su već mnogo postigli. I, svjestan da šefovi ne vole hipoteze, ali vole ĉinjenice, popustio je Rubinu i sloţio se da i Petrovljev glas eliminiraju, te da general--majora odluĉno obavijeste da u obzir dolaze još samo šĉevronok i Volodin, i da treba napraviti još nekoliko snimaka njihovih glasova u toku narednih dana. "Uopće, Leve Grigoriĉu", reĉe Roitman zamišljeno, "vi i ja ne smijemo zanemariti psihologiju. Moramo sebi predstaviti kakav bi morao biti ĉovjek koji je odluĉio da obavi takav telefonski razgovor? što ga je na to moglo potaknuti? A tada usporediti naše zakljuĉke s onim što moţemo saznati o osumnjiĉenima. Morali bismo to postaviti tako da ubuduće nama fonoskopistima ne daju samo glas osumnjiĉenog i prezime, već i detaljne informacije o njegovim prilikama, zanimanju, naĉinu ţivota, moţda ĉak i biografiju. Ĉini mi se da bih ovog ĉasa mogao sastaviti neku vrst psihološke studije našeg zloĉinca."

Ali Rubin, koji je u razgovoru s Kondrašev-Ivanovom još sinoć tvrdio da objektivno znanje nije emocionalno obojeno, već je poĉeo favorizirati jednog od dvojice osumnjiĉenih: "Ja sam se upustio u psihološka razmatranja, Adame Venja-minoviĉu, i ona bi mogla pretegnuti na stranu Volodina. U razgovoru sa svojom ţenom zvuĉi bezvoljno, potišteno, ĉak apatiĉno, a to bi moglo biti posve tipiĉno za zloĉinca koji se boji da će ga uhvatiti. Ali moram priznati da ništa sliĉno nisam našao u veselom nedjeljnom brbljanju šĉevronoka. Ali ne bi nam baš sluţilo na ĉast da već u samom poĉetku baziramo neki sud ne na objektivnom materijalu naše nauke, već na nekim vanjskim okolnostima. Već imam nešto iskustva u radu s otiscima glasa i morate mi vjerovati: zbog ĉitavog niza neuhvatljivih znakova apsolutno sam uvjeren da je Šĉevronok taj zloĉinac. Nisam imao vremena da izmjerim sve te indikacije na otisku i prevedem ih na jezik brojki. (Filolog za to nije nikad imao dovoljno vremena!) "Ali da me sad netko zgrabi za vrat i naredi mi da imenujem jednog ĉovjeka i da garantiram da je on zloĉinac, gotovo bez oklijevanja imenovao bih šĉevronoka." "Ali to nećemo uĉiniti, Leve Grigoriĉu", prigovori Roitman blago. "Prvo ćemo sve izmjeriti, prevesti u jezik brojki - a onda ćemo govoriti." "Ali zamislite koliko će za to biti potrebno vremena! Napokon, ovo je hitno!" "Ali ako to istina zahtijeva?" "Pa, evo, pogledajte sami, pogledajte!" I opet uzevši u ruku otiske glasova i istresajući na njih još pepela, Rubin se upusti u vatreno dokazivanje Šĉevronokove krivnje. 486 I kod tog ih je posla zatekao general-major Oskolupov, koji im se pribliţio sporim, snaţnim koracima na kratkim nogama. Svi su ga vrlo dobor poznavali, i po tome kako je nabio šuham i po iskrivljenoj gornjoj usnici pogodili su da je strahovito nezadovoljan. Skoĉili su na noge; on je sjeo na kraj divana i turio ruke duboko u dţepove. "Dakle!" zalajao je, kao da daje nareĊenje.

Rubin je uljudno šutio, dopustivši Roitmanu da podnese izvještaj. Tokom Roitmanovog izvještaja Oskolupovljevo lice opuštenih vilica bilo je zasjenjeno dubokim mislima, kapci su mu bili sneno spušteni nad oĉima, i nije se ĉak udostojio ni da pogleda uzorke koje su mu pruţili. Rubin je bio uznemiren za vrijeme Roitmanova izvještaja. Usprkos preciznim rijeĉima tog inteligentnog ĉovjeka osjećao je da je ona opsjednutost, ona inspiracija koja ga je potaknula na istraţivanje potpuno izgubljena. Roitman je završio rekavši da se sumnja na šĉevronoka i Volodina, ali da su potrebni novi snimci glasova obojice prije nego se donese konaĉan zakljuĉak. Zatim je pogledao Rubina i rekao: "Ali ĉini mi se da bi Lev Grigoriĉ moţda nešto ţelio dodati ili ispraviti." Za Rubina je Foma Oskolupov bio idiot, potpuni idiot. Ali on je istovremeno bio visoki vladin sluţbenik i kao takav predstavnik onih naprednih snaga kojima je Rubin bio odan. Stoga je progovorio energiĉno, mašući po zraku otiscima glasa i albumom. Zamolio je generala da shvati da, premda još uvijek postoji dvostruka mogućnost, takva dvojnost ni u kom sluĉaju nije tipiĉna za nauku fonoskopije, da je naprosto bilo premalo vremena da se donese konaĉan sud, da je potrebno još snimaka, ali ako je rijeĉ o tome što Rubin misli, onda ... Šef više nije izgledao sneno. Prezirno se namrštio. Ne ĉekajući da Rubin završi, on reĉe: "Babe proriĉu budućnost iz graha! što će meni vaša nauka? Ja moram uhvatiti zloĉinca. Dajte mi pouzdan odgovor: je li taj zloĉinac ovdje, na stolu, imate li ga, je li to definitivno? Jeste li sigurni da ne seta okolo slobodan? Je li to moţda netko drugi, osim ove petorice?" Zurio je u njih ispod namrštenih obrva. A oni su stajali uspravno pred njim, spustivši ruke niz bok. Papirnate vrpce vukle su se po podu iz Rubinovih spuštenih ruku. Njima iza leĊa, Smolo-sidov se nagnuo nad magnetofonom poput crnog zmaja. Rubin je bio kao smrvljen. On je namjeravao govoriti općenito, ne na ovaj naĉin.

Roitman, više navikao na vladanje šefova, progovorio je što je odvaţnije mogao. "Da, Foma Gurjanoviĉu. Ja, svakako ... mi smo zacijelo ... mi smo uvjereni da se on nalazi meĊu ovom petoricom." Što je drugo mogao reći? Oskolupov zaškilji na jedno oko. "Odgovarate li za svoje rijeĉi?" "Da, mi... da... mi odgovaramo." Oskolupov teško ustane s divana. 487 "Slušajte, ja vas nisam prisilio da govorite. Odmah ću podnijeti izvještaj ministru. Uhapsit ćemo oba ta pasja sina!" (Rekao je to na takav naĉin, neprijazno zureći u njih, da se to moglo shvatiti i kao da će njih same uhapsiti.) "Ĉekajte malo", usprotivi se Rubin. "Dajte nam još jedan dan. Dajte nam priliku da podnesemo potpuni dokaz!" "Kad poĉne saslušavanje, stavite lijepo mikrofon na isljedni-kov stol i snimajte po tri sata za redom ako hoćete." "Ali jedan od njih nije kriv!" usklikne Rubin. "Kako to mislite, nije kriv?" upita Oskolupov zaprepašteno, široko otvorivši zelene oĉi. "Nije kriv nizašto? Sluţba sigurnosti već će nešto naći." Izišao je bez ijedne lijepe rijeĉi poklonicima nove nauke. To je bio stil Oskolupova: da bi natjerao svoje podreĊene da se još više trude, nikad ih nije hvalio. Nije to ĉak bio ni njegov osobni stil; potjecao je direktno od Njega. Ipak je to boljelo. Opet su sjeli na iste one stolice, u kojima su još nedavno sanjali o velikoj budućnosti novoroĊene nauke. I ušutjeli su. Kao da je sve što su tako njeţno izgradili bilo pogaţeno grubim nogama. Kao da fonoskopija uopće i nije bila nauka. Ako su mogli uhapsiti dvojicu umjesto jednoga, zašto onda ne uhapsiti svu petoricu i biti apsolutno siguran? Roitman je vrlo ţivo osjetio koliko je nesigurna budućnost nove grupe, prisjetio se da je polovica akustiĉkog laboratorija raspršena, i opet mu se povratio sinoćnji osjećaj da je svijet hladan i neprijateljski, i da je

strašno usamljen. Rubin, pošto je tempo posla popustio, osjetio je neko indirektno olakšanje: brzina kojom je Oskolupov donio odluku dokazivala je da bi sve te ljude uhapsili i bez Rubinova sudjelovanja i bez fonoskopije. Tako je zapravo spasio tri ĉovjeka. Nauĉni ţar koji je gorio tako dugo, ugasio se. Opet se sjetio da ga boli jetra i glava, da mu ispada kosa, da mu ţena stari; da mu je preostalo još pet godina u zatvoru; da se ĉitavo vrijeme trude u krivom smjeru - a sada su još oklevetali Jugoslaviju. Ali nitko nije izrekao što misli. Samo su sjedili i šutjeli. Iza njih je šutio Smolosidov. Rubinov zemljovid Kine bio je priĉvršćen na zid, i komunistiĉka podruĉja bila su obojena crvenom olovkom. Jedino ga je još taj zemljovid veselio. Usprkos svemu, usprkos svemu, mi ćemo pobijediti... Netko je pokucao na vratima; Roitmana su pozvali da se pobrine da svi slobodni suradnici akustiĉkog laboratorija doĊu na predavanje gosta-predavaĉa. Napokon, bio je ponedjeljak, dan politiĉkog uzdizanja. 4S8 81 NE, NE LJUBIM JA TEBE ... Svi koji su slušali predavanje zanosili su se jednostavnom nadom da će uskoro izići. Svi su oni otišli od kuće u sedam ili osam ujutro tramvajem, autobusima ili vlakom. Sad već nije bilo nikakve šanse da se vrate kući prije pola deset. Simoĉki je više od ostalih bilo stalo da predavanje što prije završi, premda je morala ostati u institutu na deţurstvu i nije morala ţuriti kući. Naizmjeniĉno su je obuzimali topli valovi straha i radosnog išĉekivanja, a koljena su joj bila slaba kao da je pila šampanjca. Danas je bio onaj ponedjeljak uveĉe, za koji se dogovorila s Glebom. Nije mogla dopustiti da se ovaj uzvišeni i sveĉani trenutak u njenom ţivotu dogodi uz put, sluĉajno - i zato se prije dva dana osjećala nespremnom. Ali ĉitav juĉerašnji dan i polovicu današnjeg provela je kao uoĉi velikog praznika. Sjedila je kraj svoje krojaĉice tjerajući je da joj završi novu haljinu, i haljina je ispala vrlo zgodno. Paţljivo se okupala u limenoj kadi u tijesnoj moskovskoj sobi. Uveĉe

je dugo uvijala kosu, a ujutro je dugo odmatala uvijaĉe; beskonaĉno se dotjerivala pred ogledalom, okrećući glavu ovamo i onamo, trudeći se da samu sebe uvjeri kako se iz stanovitog ugla zaista moţe dopasti. Trebalo je da vidi Nerţina u tri poslije podne, odmah poslije odmora, ali Gleb je kasno došao s ruĉka, otvoreno kršeći pravila (o tome mora s njim danas razgovarati; mora biti oprezan!). U meĊuvremenu su Simoĉku poslali s drugom grupom na dugo popisivanje i primanje rezervnih dijelova. Vratila se u Akustiku malo prije šest - i opet nije srela Gleba, premda mu je na stolu bila gomila ĉasopisa i fascikala i upaljeno svjetlo. I tako je pošla na predavanje, a da ga nije vidjela, niti naslutila strašnu vijest da je juĉer, poslije godinu dana, otišao da se sastane sa ţenom. Zahvaljujući svom malom rastu, Simoĉka je lako pronašla sjedalo na jednoj od pretrpanih klupa gdje je okruţena ostalima bila nevidljiva. Osjećala je kako joj se obrazi sve više ţare dok je slijedila kazaljke velikog elektriĉnog sata. Bit će sama s Glebom odmah poslije osam ... 489 Kad je predavanje završilo i kad su svi povrvjeli pored garderobe na drugi kat, i Simoĉka je pošla da otprati prijateljice. Nastala je galama i zbrka, muškarci su ţurno oblaĉili kapute i palili cigarete na odlasku, djevojke su se naslanjale na zid, odrţavajući ravnoteţu dok su navlaĉile kaljaĉe. Ali usprkos velikoj ţurbi i ţelji da što prije odu, sve su djevojke našle vremena da se dive Simoĉkinoj novoj haljini i da rasprave svaku pojedinost na njoj. SmeĊa haljina bila je zamišljena i sašivena s velikim razumijevanjem za prednosti i nedostatke njenog tijela; gornji dio, krojen poput kaputića, bio je tijesan oko uskog struka i blago nabran preko prsa. Ispod struka, da bi bokovi izgledali što širi, suknja je imala dva volana, jedan sjajni i jedan mat, koji su lepršali dok je hodala. Mršave ruke bile su gotovo eteriĉne u prozraĉnim rukavima, nabranim kod ramena i stisnutim kod zapešća. A ispod grla

bio je draţesno i dopadljivo prišiven široki komad iste tkanine poput dugog šala, te su krajevi bili svezani u mašnu, koja je nalikovala krilima srebrnastosmeĊeg leptira. Nekome bi se u toj sredini moglo uĉiniti sumnjivo što Simoĉka nosi novu novcatu novogodišnju haljinu na posao. Zato je rekla djevojkama da poslije završetka rada ide na roĊendan svom ujaku, gdje će biti mnogo mladih ljudi. Njene su prijateljice od srca pohvalile haljinu i rekle joj da je "naprosto draţesna" u njoj, i zanimale se gdje je kupila taj krep-saten. U posljednjem trenutku Simoĉku je napustila sva odluĉnost i poĉela je odgaĊati odlazak u laboratorij. Napokon, u dvije minute do osam, dok joj je srce luĊaĉki udaralo - premda su je komplimenti njenih prijateljica znatno ohrabrili - ušla je u Akustiku. Zatvorenici su već predavali specijalni materijal, koji je valjalo zatvoriti u ĉeliĉni sef. Iza praznog prostora u sredini, koji je izgledao pusto otkako je preseljen vocoder, vidjela je Nerţinov stol. Njega nije bilo. (Zar nije mogao ĉekati?) Svjetlo je bilo ugašeno, rolo na stolu zakljuĉan, materijal predan. Ali bilo je nešto neobiĉno: sredina stola nije bila rašĉišćena kao obiĉno kad je Gleb odlazio na odmor: rjeĉnik i veliki ameriĉki ĉasopis leţali su otvoreni na stolu. Moţda je to bila neka tajna poruka za nju: "Vraćam se uskoro." Roitmanov zamjenik predao je Simoĉki kljuĉeve laboratorija i peĉat (laboratoriji su se morali zapeĉatiti svake noći). Simoĉka se bojala da bi Roitman mogao opet potraţiti Rubina, pa iza toga u bilo kojem trenutku navratiti u Akustiku. Ali ne, Roitman je bio tu, s kapom na glavi, navlaĉeći koţne rukavice, poţurujući svog zamjenika da se spremi. Bio je u sumornom raspoloţenju. "Dakle, Serafima Vitaljevna, sad vi preuzimate komandu", rekao joj je kad je odlazio. "Sve najbolje." Otegnuti zvuk elektriĉnog zvonca odjekivao je hodnicima i sobama instituta. Zatvorenici su odlazili na veĉeru. Simoĉka je ozbiljna lica hodala po laboratoriju, promatrajući kako i posljednji odlaze. Kad se nije smiješila, izgledala je vrlo strogo i priliĉno ruţno - uglavnom zbog oštrog podugaĉkog nosa.

490 Bila je posve sama. Sada bi on mogao doći! Hodala je po laboratoriju kršeći ruke. Kakva strašna sluĉajnost! Zastore, koji su uvijek visili na prozorima, danas su poslali na pranje, i tri prozora ostala su bespomoćno gola. Svatko je, skriven u tami dvorišta, mogao vidjeti ĉitavu prostoriju - osim najudaljenijeg kraja. A nedaleko je bio zid koji okruţuje dvorište, dok je taĉno nasuprot prozora kraj kojeg su radili ona i Gleb stajala straţarska kula. Straţar je mogao gledati ravno unutra, i mogao je sve vidjeti. Da ugasi sva svjetla? Vrata su bila zakljuĉana, pa bi svatko mislio da je deţurna izišla. Ali što ako pokušaju na silu otvoriti vrata, ili pronaĊu kljuĉ da ih otvore? Simoĉka je pošla do akustiĉke kabine, ne povezujući svjesno svoj korak s ĉinjenicom da straţar ne moţe vidjeti u nju. Na ulazu u tu sićušnu komoricu naslonila se na teška debela vrata i zatvorila oĉi. Neće ući bez njega. Htjela je da je on uvuĉe, unese unutra sam. Znala je iz priĉanja prijateljica kako se to sve dogaĊa, ali slika u njenom duhu bila je vrlo nejasna. Bila je sve nemirnija, i obrazi su joj se sve više ţarili. Ono što je u mladosti tako dugo ĉuvala, sada joj je postalo teretom! Da! Ţarko je ţeljela dobiti dijete koje bi mogla sama podizati, dok Gleba ne otpuste. To je svega pet godinica. Prišla je njegovoj udobnoj pokretnoj stolici i zagrlila naslon kao da je ţivo biće. Pogledala je kroz prozor, osjećajući nazoĉnost straţarske kule u tami i na njoj, poput crnog utjelovljenja svega što je neprijateljski raspoloţeno prema ljubavi - straţara s puškom.

Glebovi ĉvrsti hitri koraci odjeknuli su vani u hodniku. Simoĉka je odlepršala do svog stola, sjela, okrenula trofazno pojaĉalo na stranu tako da su se vidjele cijevi i poĉela ga razgledati s odvijaĉem u ruci. U glavi je osjećala kako joj srce udara. Nerţin je tiho zatvorio vrata, tako da zvuk ne bi odjeknuo po tihom hodniku. Preko praznog prostora na kojem je nekad stajao Prjanĉikovljev ureĊaj, vidio je izdaleka Simoĉku kako se sklupĉala kraj svog stola kao prepelica iza humka. On ju je prozvao prepeliĉicom. Prišao joj je brzo da kaţe što joj je imao reći, da je ubije jednim pucnjem. Simoĉka je blistavim oĉima pogledala Gleba, i smjesta se ukoĉila. Njegov je izraz bio mraĉan, nije obećavao ništa dobra. Dok nije ušao, bila je uvjerena da će je on odmah poljubiti, a da će ga ona zaustaviti - napokon, prozori su otkriveni i straţar je budan. Ali on nije potrĉao k njoj do njenog stola, već je prvi rekao ozbiljno i tuţno: "Nema zastora, Simoĉka. Neću prići bliţe. Kako si?" 491 Stajao je kraj svog stola oslanjajući se na njega rukama, gledajući odozgo na nju poput isljednika. "Ako nitko ne doĊe da nam smeta, imamo nešto vaţno razgovarati." "Razgovarati?" "Taĉno." Otkljuĉao je svoj stol. Preĉke na rolou su zakloparale jedna za drugom. Ne gledajući je, izvukao je i razmjestio nekoliko knjiga, ĉasopisa i fascikla - kamuflaţa koju je tako dobro poznavala. Pokreti su mu bili hitri i odmjereni. Simoĉka je sjedila nepokretno s odvijaĉem u ruci dok joj je pogled bio prikovan o njegovo bezizraţajno lice. Zakljuĉila je da je vjerojatno poziv Jakonovu u subotu urodio zlim plodom, da na Gleba vrše neki pritisak, ili da će ga ubrzo otpremiti. Ali ako je tako, zašto joj nije prišao i poljubio je? "Nešto se dogodilo? Što se dogodilo?" protisnula je s mukom. On je sjeo. Poloţio je laktove na otvoreni ĉasopis, obuhvatio glavu raširenim prstima i gledao u djevojku izravno i kruto.

Nastao je tajac. Ni jedan zvuk nije dopirao izvana. Dijelila su ih dva stola - dva stola osvijetljena s ĉetiri strop-ne svjetiljke i dvije stolne, u ravnoj liniji s budnim straţarom na vrhu straţarske kule. Straţarov pogled bio je poput zastora od bodljikave ţice koji se polako spušta meĊu njih. Gleb reĉe: "Simoĉka, bio bih hulja kad ti nešto ne bih priznao." Ona je ĉekala. "Nekako sam se previše... lakomisleno vladao prema tebi; nisam pravo razmislio." Ništa nije govorila. "Juĉer sam... vidio svoju ţenu. Odobrili su mi posjet." (Posjet?) Simoĉka je klonula na stolici. Postala je još sitnija. Leptirova krila na njenoj haljini mrtvo su klonula na aluminijsku osovinu pojaĉala. "Zašto mi to... niste rekli u subotu?" upita ona napuklim glasom. "Ma hajde, Simoĉka!" reĉe Gleb zaprepašteno. "Zar zaista misliš da bih ja to od tebe sakrio?" ("A zašto ne?" pomisli ona.) "Saznao sam tek juĉer ujutro. Bilo je neoĉekivano. Nismo se vidjeli ĉitavu godinu dana - kao što znaš. Ali sad kad smo se opet vidjeli - poslije našeg sastanka...", glas mu je zvuĉao izmuĉeno i shvaćao je koliko to njoj mora da je teško slušati. "Ja - ja ljubim ... samo nju! Znaš da mi je, kad sam bio u logoru, spasila ţivot. A osim toga, uništila je mladost zbog mene. Ti si me htjela ĉekati, ali to je nemoguće. Vratit ću se samo njoj. Ne bih mogao podnijeti da joj nanesem ..." Nerţin je tu mogao i prestati! Pucanj, koji je opalio glasom promuklim od napora, već je stigao na cilj. Simoĉka ga nije 492 gledala. Ona je klonula, potpuno klonula; glava joj je pala naprijed na cijevi i kondenzatore trofaznog pojaĉala.

Gleb je ušutio. Cuo je jecaje, tihe poput uzdaha. "Simoĉka, nemoj plakati! Nemoj plakati, prepeliĉice!" govorio joj je on njeţno, dva stola udaljen od nje, ne miĉući se s mjesta. Plakala je gotovo neĉujno, a on je vidio samo njenu pognutu glavu s ravnim razdjeljkom u kosi. Da je naišao na otpor, na bijes, na optuţbe, odgovorio bi joj odrešito i otišao s olakšanjem. Ali njena bespomoćnost ispunila mu je srce pokajanjem. "Prepeliĉice!" promrmlja on, naginjući se preko stola. "Nemoj plakati! Molim te, nemoj! Ja sam kriv. Tako sam te rastuţio! Ali što mi drugo preostaje? Što da uĉinim?" I on je bio ganut gotovo do suza tom rasplakanom djevojkom koju je natjerao da pati. Ali bilo je potpuno, potpuno nezamislivo da bi mogao ovako natjerati Nadju da plaĉe! Usne i ruke bile su mu ĉiste poslije juĉerašnje posjete i nije mogao sebi predstaviti da bi sad mogao prići Simoĉki, drţati je u zagrljaju, ljubiti je. Koje li sreće što su odnijeli zastore! I dalje je molio Simoĉku da prestane plakati. Ali ona nije prestajala. Napokon se prestao truditi da je umiri i upalio je cigaretu, pribjeţište muškarca, koji se nalazi u nesnosno glupom poloţaju. U njemu se polako oblikovalo uvjerenje da sve ovo zapravo nije vaţno, da će sve to proći, i to ga je umirivalo. Okrenuo se i prišao prozoru, pritisnuo lice na staklo i pogledao prema straţaru. Zaslijepljen dvorišnim svjetlima nije mogao razabrati straţarsku kulu, ali tu i tamo u daljini blistala su pojedinaĉna svjetla koja kao da su se rastvarala u nejasne zvijezde, a još više, zauzimajući trećinu neba, vidio se bjeliĉasti odraz svjetala glavnog grada. Vidio je da se dolje u dvorištu snijeg otapa. Simoĉka je podigla lice. Gleb se okrenuo, spreman da joj priĊe. Suze su ostavile vlaţne tragove na njenim obrazima i ona ih nije osušila. Oĉi su joj se raširile blistajući od patnje, i bile su prekrasne.

Pogledala je u Gleba, i samo jedno jedino uporno pitanje sjalo joj je u oĉima. Ali nije rekla ni rijeĉi. Osjećao se vrlo nelagodno. Rekao je: "Ona je ţrtvovala ĉitav ţivot za mene! Tko bi drugi to mogao uĉiniti? Jesi li sigurna da bi ti mogla?" "Vi niste razvedeni?" upita Simoĉka tiho i razgovjetno. Kako je instinktivno pogodila ono bitno! Ali nije joj ţelio priznati ono što je juĉer saznao. "Ne." 493 "Je li... lijepa?" upita Simoĉka, zatim ušuti. Suze su joj još uvijek blistale na ukoĉenim obrazima. "Da. Da, meni jest..." Simoĉka uzdahne. Šutke kimne glavom, gledajući blistave mrlje na sjajnoj površini radio-lampi. "Pa, ako je lijepa, neće vas ĉekati", izjavi ona jasnim, tuţnim glasom. Zašto je ta ţena - koja na kraju ipak nije bila sablast, nije bila samo šuplje ime - zašto je inzistirala na tom posjetu? Kakva ju je neutaţiva pohlepa natjerala da posegne za ĉovjekom koji joj nikad neće pripadati? Simoĉka nije bila u stanju priznati toj nevidljivoj ţeni ni jedan od prerogativa zakonite supruge. Kratko vrijeme, nekoć davno, ona je ţivjela s Glebom, ali odonda je prošlo osam godina. Odonda se Gleb borio u ratu, bio u zatvoru, a ona je, naravno, zacijelo ţivjela s drugim muškarcem. Ni jedna lijepa mlada ţena bez djece ne bi mogla ĉekati osam godina! A, napokon, ni kod juĉerašnje posjete, ni poslije godine dana, pa ni poslije dvije godine, on joj nije mogao pripadati. Ali mogao je pripadati Si-moĉki! Simoĉka mu je danas mogla postati ţenom!__ "Ona vas neće ĉekati", ponovi Simoĉka. Nerţina je zapeklo njeno proroĉanstvo. "Pa već ĉeka osam godina", usprotivi se on. Ali njegov analitiĉki duh prisili ga da doda: "Naravno, posljednje će godine biti teţe."

"Ona vas neće ĉekati", ponovi Simoĉka šapatom. Nadlakticom je obrisala poluosušene suze. Nerţin slegne ramenima. Pogledavši kroz prozor na razasuta svjetla, on odgovori: "Pa, dobro, neće! Recimo da me ne ĉeka; ma što se dogodilo, ne ţelim joj dati nikakva povoda da meni predbacuje." On ugasi cigaretu. Simoĉka opet duboko uzdahne. Više nije plakala. Ali nije ni osjećala nikakvu ţelju da i dalje ţivi. Zahvaćen svojim tokom misli, Nerţin nastavi: "Simoĉka, ja sebe ne smatram dobrim ĉovjekom. Kad se sjetim što sam - kao i svi ostali - radio na frontu u Njemaĉkoj, uviĊam da sam ĉak i zao. A sada ovo s tobom... Ali tako sam se nauĉio vladati u takozvanom normalnom ţivotu. Nisam imao pojma što je dobro i zlo, i što god je bilo dopušteno ĉinilo mi se sjajnim. Ali što niţe tonem u ovom nehumano okrutnom svijetu, to me, zaĉudo, više dira ono što ĉak i u takvom svijetu angaţira moju savjest. Neće me ĉekati? Neka! Neka! Mogu beskorisno umrijeti u krasnojar-skoj tajgi. Ali ako ĉovjek zna kad umire da nije bio potpuni podlac, to mu moţe dati bar neku zadovoljštinu." Sluĉajno je naišao na jednu od svojih omiljenih misli. On je još dugo mogao o tome govoriti, posebno zato što se nije imalo što drugo reći. 494 Ali ona gotovo i nije slušala njegovu propovijed. Ĉinilo joj se da on govori samo o sebi. Ali što će biti s njom? Uţasnuta, vidjela je samu sebe kako se vraća kući, kako nešto kroz zube kaţe dosadnoj majci, kako se baca na krevet - na svoj krevet kamo je mjesecima lijegala svake veĉeri misleći na njega. Kakva sramota i poniţenje! Kad se samo sjeti kako se pripremala za ovo veĉe, kako se kupala i mirisala! Ali ako mu je zatvorski posjet, pod nadzorom i dugaĉak svega pola sata, znaĉio više nego toliki mjeseci koje su proveli sjedeći jedno do drugoga - što je mogla uĉiniti? Razgovor je, naravno, završio. Sve je bilo reĉeno bez upozorenja, udarac nije bio niĉim ublaţen. Nije joj preostala

nikakva nada. Mogla je samo otići u kabinu, još malo plakati, a zatim se sabrati. Ali nije imala snage da ga otpremi ili da sama ode. Po posljednji put ih je vezivala nit, tanka kao pauĉina. Nerţin je prestao govoriti kad je vidio da ona ne sluša, da joj nisu potrebna njegova uzvišena tumaĉenja. Neko vrijeme su šutke sjedili. Tada je Nerţinu postalo muĉno to sjedenje bez rijeĉi. Već je godinama ţivio meĊu muškarcima koji su bez otezanja rješavali ono što su morali. Kad je jednom sve reĉeno, sve iscrpljeno, ĉemu ovako sjediti i šutjeti? Nerazumna ţenska tvrdoglavost! Ne okrećući glavu da ona ne primijeti, on baci pogled na zidni sat. Bilo je tek dvadeset pet do devet. Ali bilo bi neizrecivo grubo sad ustati i otići na šetnju do kraja odmora. Morao je ostati ovdje sjediti dok ne zazvoni na kontrolu zatvorenika. Tko će veĉeras biti deţuran? Vjerojatno šusterman. A sutra ujutro potporuĉnik. Simoĉka je sjedila nagnuvši se nad pojaĉalom, besciljno izvlaĉeći lampu za lampom iz njihovih leţišta, premećući ih po rukama, zatim ih opet namještajući. Ništa nije shvaćala na tom pojaĉalu ni ranije. U ovom trenutku nije shvaćala baš ništa. MeĊutim, Nerţinov aktivni duh traţio je da se neĉim zaposli, da se ukljuĉi u neko kretanje. Svakog jutra on je biljeţio dnevni radio-program na uskom komadiću papira koji bi gurnuo pod tintarnicu. Bacivši sad pogled na njega, on proĉita: "20.30 - rs. p. i rm. (Obh)" To je znaĉilo da Obuhova pjeva ruske pjesme i romanse. Kakav rijedak dogaĊaj! I to u ovo doba dana, kad neće biti pjesama o Ocu i VoĊi obiĉnog ĉovjeka. Nerţinu slijeva, nadohvat ruke, bio je radio sa selektorom za stanice, ograniĉen na tri moskovska programa, poklon od Va-lentulje. Da ga ukopĉa? Koncert je već poĉeo. Na kraju stoljeća Obuhovu će spominjati kao što se danas

spominje šaljapina. A mi smo njeni suvremenici! Nerţin pogleda Simoĉku i krišom ukopĉa radio-aparat prigušivši ga što je više mogao. f 495 Ĉim su se lampe ugrijale, zazvuĉali su gudaĉki instrumenti, a zatim je u tihu sobu navro duboki strastveni glas Obuhove: Ne, ne ljubim ja tebe tako ţarko, Nije za me sjaj tvoje ljepote ... Baš je morala to pjevati - kao da je namjerno! Nerţin je pokušao napipati prekidaĉ, da bi neprimjetno iskljuĉio prijemnik. Simoĉka zadrhti i zaprepašteno se zagleda u radio. ... I mladost i mladost izgubljenu svoju! ... Neusporedivi duboki tonovi Obuhove bolno su treperili. "Nemojte iskljuĉiti", reĉe Simoĉka iznenada. "Okrenite jaĉe." Obuhova je kod ju-u-u-u napravila dugi otegnuti prijelaz u drugi tonalitet; tada joj se glas prekinuo a iz gudala je provalio oĉaj. Onda je opet zapjevala, u turobnom troĉetvrtinskom ritmu: Katkad, kada te gledam ... Nerţin ne bi nizašto na svijetu pojaĉao zvuk kod te romanse, ali nije ga uspio dovoljno brzo iskljuĉiti. Kakav dirljiv sticaj okolnosti! Po kojem su zakonu vjerojatnosti upravo ove rijeĉi sad dolazile preko radija? Simoĉka je poloţila ruke na pojaĉalo i gledajući u radio poĉela opet plakati, slobodno, obilno, bez jecaja i drhtaja. Tek kad se pjesma bliţila kraju Nerţin je pojaĉao ton. Ali ni iduća nije bila ništa bolja: Zaboravit ćeš brzo mene ti... A Simoĉka je plakala i plakala. Gleb je bio kaţnjen: sad je morao slušati Obuhovu kako pjeva sve one optuţbe koje Simoĉka nije izrekla. Kad je ta pjesma završila, sudbonosni tajanstveni glas vratio se još jednom, ranjavajući opet isto bolno mjesto: Na oproštaju ti maramu mi oko vrata bijela savij ... "Oprosti mi", reĉe Gleb potresen.

"Sve će to proći", reĉe Simoĉka, blijedo se nasmiješivši. I stane još jaĉe plakati. Ĉudnovato: što je dulje Obuhova pjevala, to su oboje osjećali sve veće olakšanje. Prije deset minuta bili su tako tuĊi, da nisu mogli naći snage ni da jedno drugom kaţu zbogom. Sad kao da je kraj njih stajao netko njeţan i blag, pruţao im ruku. U tom trenutku Simoĉka je bila tako osvijetljena da je, zahvaljujući onoj ĉudesnoj promjenljivosti ţenskog lica, izgledala uistinu privlaĉno. Devet muškaraca od deset rugalo bi se Nerţinu zbog njegova odricanja - poslije tolikih godina suzdrţavanja. Tko bi ga prisilio da je kasnije oţeni? što ga je spreĉavalo da je sad ne zavede? Ali on je bio sretan što je baš ovako postupio. Bio je dirnut... kao da je netko drugi, a ne on, donio tu veliku odluku. 496 Obuhova je i dalje pjevala, razdirući srce: Ţivot mi je strašan, gorak, Sve zbog njega patim ja... Ah, nije posrijedi bio nikakav zakon vjerojatnosti! Naprosto sve pjesme - od prije tisuću godina, od prije sto godina ili za tri stotine godina - govore i govorit će o jednoj te istoj stvari. Rastanak zahtijeva pjesmu; kad se sastaješ, imaš preĉega posla. Nerţin je ustao, obišao stolove i ne misleći uopće na straţara, obuhvatio Simoĉkinu glavu rukama, sagnuo se i poljubio je u ĉelo. Kazaljka za minute na zidnom satu poskoĉila je još malo naprijed. "Simoĉka, dušo! Idi oprati lice. Sad će se zaĉas svi sakupiti na prebrojavanju." Ona se trgnula, pogledala na sat, shvatila. Zatim je podigla svijetle, tanke obrve i kao da je upravo u tom trenutku napokon zaĉuĊeno spoznala što se dogodilo tokom veĉeri - poslušno je i tuţno pošla do praonika u kutu. A Nerţin je opet prislonio ĉelo na staklo i netremice se zagledao u tminu

noći. I, kao što se ĉesto dogaĊa kad ĉovjek dugo i uporno zuri u široko raspršena svjetla na noćnom nebu, a slijedi vlastite misli - svjetla koja je vidio nisu više bila svjetla moskovskih predgraĊa, zaboravio je što su i gdje su, i kao da su dobila neko drugo znaĉenje, stekla neke druge oblike. U prvom krugu 497 82 NAPUSTITE SVAKU NADU, VI KOJI ULAZITE Dan je dobro prošao. Premda je Inokentija još uvijek pomalo drţala tjeskoba - a znao je da će se to noću još i pogoršati - on se oslanjao na ravnoteţu, koju je uspio uspostaviti nakon podneva. Ali zakljuĉio je da se veĉeras mora sakriti u kazalištu, da bi se već jednom prestao bojati svakog zvonca na vratima. A tada je telefon zazvonio. Bilo je to neposredno prije nego što će poći u kazalište, i Dotty, rumena i draţesna, izašla je iz kupaonice u gumenoj kapi za tuširanje, ogrtaĉu od frotira i papuĉama. Inokentij je zastao na mjestu s oprezom promatrajući telefon, kao što pas gleda jeţa. A tada je rekao: - Dotty, podigni slušalicu! Mene ovdje nema i ti ne znaš kad ću se vratiti. Neka oni idu k vragu, pokvarit će nam veĉer. Drţeći jednom rukom ogrtaĉ na grudima, Dotty je prišla telefonu. - Halo? ... Njega nema kod kuće ... Tko? Tko - i naglo je njen izraz postao prijateljski. - A to ste vi, druţe generale! ... Da, da, pogledat ću. Pokrila je rukom slušalicu i rekla: - To je general. Ĉini se da je dobro raspoloţen. Inokentija je spopala sumnja. General ga osobno zove usred noći, i to u dobrom raspoloţenju ... Njegova je ţena primijetila to oklijevanje. - Samo ĉas... ĉula sam da su se vrata otvorila, moţda je to on. Da, jest! Ini! Nemoj skidati kaput, doĊi brzo ovamo, general je na telefonu. Premda Dotnara nije nikada uĉila za glumicu, kao njena sestra Dinera, ona je u stvarnom ţivotu bila glumica po prirodi. Bez obzira koliko bi uporna i sumnjiĉava mogla biti

osoba na drugom kraju telefonske ţice, Dotnarin glas bi ju naveo da jasno vidi Inokentija kako zastaje na vratima, oklijeva da li da skine galoše, a zatim prelazi preko saga i uzima telefon. Generalov je glas bio dobroćudan. Obavijestio ih je da je Inokentijevo imenovanje konaĉno odobreno, on će putovati avio- 498 nom u Pariz u srijedu, sutra će morati da preuzme svoje sluţbene duţnosti, a upravo sada mora doći na jedno pola sata, da se srede stanovite pojedinosti. Poslali su već po njega kola. Inokentij je spustio slušalicu. Udahnuo je i odahnuo duboko, polako, zadovoljno, kao da je skinuo sa sebe teret sumnje i straha. "Zamisli samo, Dotiĉe, u srijedu letim! A malo prije..." Ali Dotty je bila prislonila uho slušalici, i već je sve ĉula. "što misliš?" upitala je, naklonivši glavu na stranu. "Te stanovite pojedinosti, jesam li ja jedna od njih?" "Moţda..." "Ali jesi li ti tamo uopće govorio o meni?" nadurila se ona. "Zar bi moj Ini zaista otišao u Pariz bez svoje male kozice? Njegova kozica zbilja veoma jako ţeli s njim putovati." "Razumije se da ćeš poći i ti, ali ne odmah. Ja ću se prvo predstaviti ljudima, upoznati se sa stvarima, smjestiti se ..." "Ali mala kozica bi htjela odmah!" Inokentij se nasmiješio i stisnuo joj ramena. "Pa, pokušat ćemo. Ništa o tome nismo još govorili, ali vidjet ću što se moţe uĉiniti. U meĊuvremenu, nemoj se ţuriti s oblaĉenjem. Nećemo stići na prvi ĉin, a i ne moramo osim toga vidjeti cijelu predstavu Akuline. Moţda ćemo doći na drugi ĉin. Nazvat ću te iz ministarstva. Jedva je uspio navući uniformu, a već je šofer zazvonio na vratima stana. To nije bio Viktor, koji ga je obiĉno vozio, a niti Kostja. Ovaj šofer bio je

mršav, hitrih pokreta, prijazna i inteligentna lica. Bio je vedar i veseo, dok je silazio stepenicama, hodajući tik uz Inokentija, vrteći na lanĉiću kljuĉ od kola. "Ĉini mi se da vas još nisam vidio", rekao je Inokentij, zakopĉavajući kaput u hodu. "A ja se svejedno vrlo dobro sjećam vašeg stubišta. Već sam dva puta dolazio po vas." šoferov smiješak bio je u isto vrijeme otvoren i podmukao. Bio je to neki ţivahan momak, kojeg je ugodno imati kao šofera. Krenuli su. Inokentij se smjestio na straţnje sjedište. Šofer se dva puta pokušao s njim našaliti, dobacujući nešto preko ramena, ali on nije slušao. Tada se iznenada kola okrenuše prema ploĉniku i zaustaviše se tik uz sam rub. Neki mladić s mekim šeširom i u dugaĉkom kaputu stegnutom u pojasu, stajao je na ploĉniku podignuta prsta. "Ovo je naš mehaniĉar iz garaţe", objasnio je prijazni šofer, a onda je stao otvarati desna prednja vrata, da ĉovjek uĊe. Ali vrata se nisu dala otvoriti. Ĉinilo se da se brava zaglavila, šofer je nešto blago opsovao i upitao: "Druţe savjetniĉe, da li bi moţda on mogao da uĊe kod vas straga? On mi je pretpostavljeni, malo mi je neugodno." "Da, razumije se", spremno se sloţio Inokentij, praveći mjesta. Bio je veoma uzbuĊen; već je gledao sebe kako prima putne isprave i vizu, i kako opasnost ostaje iza njega. Mehaniĉar, s dugom cigaretom u uglu usta, sagnuo se i ušao u kola i napola suzdrţanim, a napola familijarnim tonom upitao: "Slobodno?" i izvalio se kraj Inokentija. Automobil je smjesta krenuo. Na trenutak je Inokentij prezrivo zatreptao, pomislivši u sebi "Grubijan!", ali uskoro se povukao u vlastite misli i nije više obraćao paţnju kamo idu. Otpuhujući dimove cigarete, mehaniĉar je već napola ispunio automobil dimom. "Mogli biste bar malo otvoriti prozor!" kosnuo se Inokentij, podiţući obrve. Ali mehaniĉar nije shvatio ironije i nije otvorio prozor. Umjesto toga, ispruţivši se po sjedalu, izvukao je list papira iz unutarnjeg dţepa, razmotao ga, i pruţio Inokentiju.

"Evo, druţe šefe, proĉitajte mi ovo. Ja ću vam naĉas posvijetliti." Kola su skrenula u strmu usku ulicu, koja je mogla biti i Pušeĉnaja. Mehaniĉar je zapalio dţepnu svjetiljku i mlaz svjetla obasjao je list zelena papira. Inokentij je slegnuo ramenima, uzeo papir s osjećajem odvratnosti i poĉeo ga nepaţljivo ĉitati, gotovo kao za sebe: "Ja, vrhovni drţavni tuţilac SSSR-a, potvrĊujem ..." On je bio još uvijek, kao i prije, u svijetu vlastitih misli, i nikako nije mogao shvatiti što je to s mehaniĉarem? Da li je nepismen ili nije u stanju da shvati znaĉenje papira, ili je pijan, ili naprosto ţeljan prijateljskog razgovora? ".. .nalog za hapšenje ...", ĉitao je on, još uvijek ne shvaćajući što ĉita, "Volodina, Inokentija Artemijeviĉa, roĊenog 1919 ..." I tek tada je osjetio kao da ga je cijelom duţinom tijela probola kakva dugaĉka igla. Osjetio je kao da ga je netko naglo zamoĉio u gorući katran. Otvorio je usta, ali nije se ĉulo zvuka. Njegove su ruke, još uvijek drţeći zeleni papir, pale u krilo, a "mehaniĉar" ga je zgrabio za rame, tik uz vrat, i prijeteći za-mumljao: "Ništa, ništa, samo mirno! Nemoj se micati, ili ću te ubiti na licu mjesta!" Zaslijepio je Inokentija ruĉnom svjetiljkom, i puhnuo mu dim cigarete u lice. I premda je Inokentij upravo proĉitao da je uhapšen, i premda je znao da to znaĉi propast za njegov ţivot, u tom kratkom trenutku nepodnošljiv mu je bio upravo ovaj bezobrazluk, ti prsti poput kandţi, dim i to svjetlo, koje mu zabljeskuje oĉi. "Miĉite ruke od mene!" povikao je, pokušavajući nespretno da se oslobodi pritiska na svom ramenu. Ali sad mu je doprlo do svijesti da je nalog za njegovo hapšenje istinit. Još uvijek mu se ĉinilo da ga je zapravo u ova kola doveo nesretni zbir okolnosti, koji je doveo i ovog "mehaniĉara" kraj njega, i da bi on zapravo morao pobjeći, i dokopati se svog šefa u ministarstvu, pa da bi tada hapšenje bilo poništeno.

Drhteći, poĉeo je trzati ruĉicom lijevih vrata, ali ni ta se vrata nisu dala otvoriti. I tu se brava zaglavila. "šoferu!" bijesno je povikao, "odgovorite mi! Kakva je ovo provokacija?" "Ja samo sluţim Sovjetskom Savezu, savjetniĉe!" odbrusio mu je šofer prezirno preko ramena. 500 Pridrţavajući se prometnih pravila, kola su obišla sjajno osvijetljeni trg Lubjanka, kao da opisuju oproštajni krug, da bi se Inokentiju pruţila posljednja prilika da baci pogled ne samo na svijet koji ostavlja, nego i na zgrade stare i nove Lubjanke, pet katova visoke, gdje mu je suĊeno da završi ţivot. Povorke automobila zaustavljale su se na prometnim svjetlima i opet kretale. Trolejbusi su se ljuljali lijevo-desno. Autobusi su trubili. Ljudi su prolazili u gustim gomilama, potpuno nesvjesni ţrtve koju pod njihovim nosom odvode njenoj sudbini. Crvena zastava, sjajno obasjana skrivenim reflektorom, mogla se vidjeti kako leprša na vrhu kule, okruţene stupovima, na zgradi stare Lubjanke. Dvije kamene najade, u poluleţećem stavu, zurile su prezrivo na sitne graĊane ispod sebe. Kola su prošla ispred proĉelja te zgrade, slavne diljem svijeta, i skrenula u ulicu Velika Lubjanskaja. "Pustite me!" ponovio je Inokentij, pokušavajući se osloboditi mehaniĉareva stiska. Crna ţeljezna vrata su se otvorila ĉim su im se kola pribliţila, i zatvorila ĉim su kroz njih prošla. Ispod crnog luka, kola su se tiho uvukla u dvorište. Ćim su kola prošla ispod luka, mehaniĉarev stisak je popustio. U dvorištu je sasvim pustio Inokentija. Izlazeći sa svoje strane, poslovno je rekao: "Hajde, izlazi!" Postalo je sada jasno da je potpuno trijezan. I šofer je izašao; brava na njegovim vratima je sada oĉigledno radila. "Izlazi! Ruke iza leĊa!" zapovjedio je. Tko bi prepoznao nedavnog šaljivca u toj ledenoj zapovijedi!

Inokentij je izašao iz kola, u koja su ga uhvatili kao u stupicu, uspravio se i poslušao, premda nije mogao shvatiti zašto sluša. Stavio je ruke iza leĊa. Postupali su s njim grubo, ali hapšenje nije bilo ni izdaleka tako strašno kao što je zamišljao da će biti, dok je na njega ĉekao. Osjetio je ĉak i olakšanje. Nije se imao više ĉega bojati, nije se imao više protiv ĉega boriti, nije se više morao pretvarati. Tupo i ugodno olakšanje, kakvo obuzme tijelo ranjenog vojnika. Inokentij se ogledao po malom dvorištu, neravnomjerno obasjanom s dvije-tri svjetiljke i rijetkim osvijetljenim prozorima zgrada. Dvorište je bilo poput dna nekog zdenca, obzidanog zgradama. "Ne zvjeraj oko sebe!" viknuo je "šofer". "Marš!" Produţili su u koloni po jedan, Inokentij u sredini, pokraj ravnodušnih ljudi u uniformama MGB-a, kroz nizak luk, niz neke stepenice u drugo malo dvorište - natkriveno i tamno - a zatim su skrenuli lijevo, šofer je otvorio vrata koja su izgledala priliĉno otmjeno, kao vrata u ĉekaonici kakvog istaknutog lijeĉnika. Vrata su vodila u mali uredni hodnik, obasjan elektriĉnim svjetlom. Pod je u hodniku bio nedavno obojen i ĉisto oriban, a sag ga je pokrivao cijelom duţinom. "Šofer" je poĉeo neobiĉno pucketati jezikom, kao da doziva kakvog psa. Ali psa nije bilo nigdje. 501 Hodnik je završavao staklenim vratima, gdje su s obje strane visili izblijedjeli zastori. Staklo je bilo pojaĉano dijagonalnim ţicama, nalik na ograde kraj ţeljezniĉkih postaja. Na vratima umjesto lijeĉnikove tablice visio je natpis: Prijem uhapšenih osoba. Potegnuli su ruĉku starinskog zvonca. Trenutak kasnije neki straţar, dugoga

lica, s nebeskoplavim epoletama i bijelim nared-niĉkim trakama, izvirio je ravnodušno iza zastora i otvorio vrata. Sofer je uzeo zeleni nalog za hapšenje od mehaniĉara, i pokazao ga straţaru. Ovaj je bacio na njega pogled s dosadom, kao pospani apotekar koji ĉita recept, i njih dvojica su ušla unutra, zatvarajući iza sebe vrata. Inokentij i mehaniĉar stajali su pred zatvorenim vratima u potpunoj šutnji. Natpis Prijem uhapšenih osoba bio je od one vrsti natpisa, kakvima se oznaĉavaju mrtvaĉnice - a i njegovo znaĉenje bilo je veoma sliĉno. A Inokentij nije ĉak smogao hrabrosti da se suprotstavi drskom momku u stegnutom ogrtaĉu, koji je s njim odigrao cijelu ovu komediju. Moţda je morao protestirati, vikati, zahtijevati pravdu. Ali on je zaboravio i to da je stavio ruke iza leĊa i da ih još uvijek drţi na istom mjestu. Mozak mu je stao i on je kao hipnotiziran zurio u Prijem uhapšenih osoba. Brava na vratima bešumno se okrenula. Onaj isti straţar, otegnuta lica, pozvao ih je da uĊu i pošao pred njima, proizvodeći jezikom isto ono pucketanje, kao da doziva psa. Ali psa nije ni ovdje bilo. I ovaj hodnik bio je sjajno osvijetljen i ĉist kao bolnica. U hodniku su bila dvoja vrata, maslinasto obojena. Narednik je otvorio prva i rekao: "Ulazi." Inokentij je ušao. Jedva je imao vremena da se ogleda oko sebe, i da opazi da je soba bez prozora i da se u njoj nalazi samo veliki grubo tesani stol i dvije stolice, kad je šofer ušao i stao kraj njega, a mehaniĉar ga zgrabio odostrag, i dok su ga tako drţali, spretno su mu pretraţili dţepove. "Kakav je ovo gangsterizam?" povikao je Inokentij slabašno. "Tko vam je dao to pravo?" Pokušao je nemoćno da se odupre, ali svijest da to uopće nije gangsterizam i da ova dvojica samo vrše duţnost koja im je odreĊena, oduzimala mu je snagu, i lišila mu je glas uvjerljivosti. Oduzeli su mu zlatni sat i izvukli mu iz dţepova dvije biljeţnice, zlatno naliv-pero i rupĉić. Vidio je u njihovim rukama uske srebrne epolete diplomatske sluţbe, i nije mu

prodiralo u glavu da su to njegove vlastite. Surovi se zagrljaj nastavljao. Mehaniĉar mu je pruţio rupĉić. "Uzmi ga." "Nakon što si ga ti dirao svojim prljavim rukama?" povikao je Inokentij promuklo i odmaknuo se. Maramica je pala na pod. "Dobit ćeš potvrdu za polog vrijednih stvari", rekao je šofer i obojica su ţurno izašla iz sobe. Narednik otegnuta lica, nasuprot, nije se nimalo ţurio. Pogledavši na pod on mu je savjetovao: "Uzmi ti maramicu." Ali Inokentij se nije sagnuo da je uzme. "Pa što su to oni uĉinili? Strgnuli su mi epolete!" bio je bijesan. Tek u tom trenutku, pipajući ispod kaputa, shvatio je što se dogodilo. "Ruke iza leĊa", rekao je narednik s dosadom. "Miĉi se!" I zapucketao je jezikom. Ali psa nije bilo. Hodnik je zavijao i ulijevao se u drugi hodnik, gdje su se s obje strane redala uska maslinasto obojena vrata. Svaka su vrata nosila ovalnu ploĉicu s brojem. Dok su obilazili zavijutak, postarija umorna ţena u vojniĉkoj suknji i bluzi od trenirke, s jednakim nebeskoplavim epoletama i bijelim naredniĉkim trakama, virila je kroz prozorĉić jednih vrata. Kad su se oni pojavili, mirno je spustila poklopĉić, koji je pokrivao rupu i pogledala Inokentij a, kao da je on danas već tuda prošao stotinu puta, i kao da nema ništa neobiĉno u tome što još jednom prolazi. Crte lica bile su joj mrzovoljne. Stavila je dugaĉak kljuĉ u ĉeliĉnu bravu na vratima s brojem 8, nogom gurnula vrata i pokazala mu: "Ulazi." Inokentij je ušao kroz vrata. Prije nego se mogao okrenuti i zatraţiti bilo kakvo objašnjenje, vrata su se iza njega zatvorila i zakljuĉala.

Znaĉi, od sad mu je suĊeno da ovdje ţivi! Jedan dan? Mjesec? Godine? Ovo mjesto bilo je teško nazvati sobom, pa ĉak i ćelijom, jer kao što znamo iz knjiga, ćelija mora imati prozor ĉak i kad je veoma mala, a mora imati i mjesta da se ĉovjek seta gore-dolje. Ovdje ne samo da nije bilo moguće hodati gore-dolje ili se ispruţiti i leći, nego je bilo jedva mjesta i da se sjedne. Mali stol i stoliĉica zauzimali su gotovo cijelu površinu poda. Sjedeći na stolici, ĉovjek nikako nije mogao ispruţiti noge. Niĉeg drugog nije bilo u sobiĉku. Iznad zidnog oploĉenja, obojenog maslinastom uljenom bojom, visokog otprilike do grudi, zidovi i strop su bili blistavo bijeli, sjajno osvijetljeni ţaruljom od dvije stotine vati, koja je visila na stropu u ţiĉanom kavezu. Inokentij je sjeo. Prije dvadeset minuta zamišljao je kako će stići u Pariz i preuzeti svoju dostojanstvenu novu duţnost. Prije dvadeset minuta cijeli njegov prošli ţivot stajao je pred njim kao jedna jedina skladna cjelina, svaki od dogaĊaja podjednako obasjan svjetlom drugih dogaĊaja, a svi oni lijepo poredani i povezani briljantnim bljeskovima uspjeha. Ali tih dvadeset minuta je prošlo i ovdje, u ovoj uskoj maloj stupici, njegov cijeli prošli ţivot izgledao mu je, jednako tako uvjerljivo, kao zbirka pogrešaka, crna hrpa krhotina. Iz hodnika se nije ĉuo nikakav zvuk, osim što su se negdje blizu, jednom ili dvaput, neka vrata otvorila i zatvorila. Svake se minute jednom poklopac rupice za promatranje podizao i neko paţljivo oko promotrilo bi Inokentija kroz staklo. Vrata su bila 503 priliĉno debela, i rupica za gledanje bila je u obliku stošca, koji se otvarao prema unutra. Nije bilo ni kutka u sobi, gdje bi se zatvorenik mogao sakriti od straţareva oka. Inokentij je poĉeo osjećati zagušijivost i vrućinu. Skinuo je svoj topli zimski kaput, tuţno promatrajući pokidane konce, na onom mjestu gdje su mu s uniforme strgali epolete. Na zidu nije bio ni ĉavla, ni kakve police, pa je sloţio kaput i kapu na mali stol. Priliĉno ĉudno, ali sada, kad mu je ţivot bio razoren gromom, Inokentij nije bio pod utjecajem straha, koji bi ga paralizirao.

Njegov je mozak zapravo poĉeo opet raditi, usredotoĉivši se na pogreške koje je poĉinio. Zašto nije proĉitao ĉitav nalog za hapšenje? Da li je bio pravovaljano sastavljen? Da li je imao sluţbeni ţig? Da li ga je tuţilac potpisao? To da, tuţioĉev potpis se nalazio na samom vrhu dokumenta. Kojega je datuma bio potpisan? Kako glasi optuţba? Da li je general znao za njega, kada je telefonirao? Razumije se, morao je znati. Da li to znaĉi da je i onaj telefonski poziv samo dio varke? Ĉemu je trebala ona ĉudna predstava sa "šoferom" i "mehaniĉarem" ? Osjetio je nešto maleno i tvrdo u jednom od dţepova, i izvadio je da vidi što je. Bila je to tanka olovka, koja je ispala iz njegove biljeţnice. Inokentij se oduševio što ju je našao. Mogla bi mu biti vrlo korisna. Kako aljkavo rade! Ĉak i u Lubjanki su neprofesionalni! Ne znaju kako da ĉovjeka pošteno pretraţe! Nakon što je razmislio koje će mjesto biti najbolje da se olovka sakrije, Inokentij ju je slomio napola, i polovine je strpao u cipele pod lukove tabana. Ah, kako je pogriješio što nije proĉitao, kakva je optuţba protiv njega podignuta! Moţda njegovo hapšenje nema nikakve veze s onim zlokobnim telefonskim pozivom. Moţda se radi o kakvoj pogrešci, o koincidenciji. Kako bi morao sada postupiti? Prošlo je tek kratko vrijeme, ali je on već više nego jednom zaĉuo zavijanje nekakva stroja, koji mora da se nalazio iza zida nasuprot njegovih vrata. Stroj bi proradio, neko vrijeme zujao, a onda stao. Inokentija je opsjedalo kakav bi to stroj mogao biti. Ovo je zatvor, a ne tvornica. Ĉemu im treba stroj? Osobi ĉetrdesetih godina, koja je ĉula mnogo priĉa o mehaniĉkim sredstvima za uništavanje ljudskih ţivota pomisao na neki stroj smjesta je izazivala uţasne asocijacije. Inokentiju je na pamet pala misao - apsurdna, ali u isto vrijeme mu se ĉinila nekako vjerojatnom - da je ono što ĉuje stroj koji sluţi za mljevenje kostiju zatvorenika, koji

su već pobijeni. Spopao ga je uţas. U isto vrijeme porazila ga je jedna druga misao: da je zaista s njegove strane neĉuven previd, strašna pogreška, ne samo to što je propustio da proĉita nalog za hapšenje dokraja, nego još gore, da je zaboravio da protestira, da inzistira, da je nevin. On se prepustio hapšenju tako mlitavo, tako bez otpora, da oni mora da su uvjereni u njegovu krivnju! Kako se to dogodilo? Kako je mogao dopustiti da ga uhapse, a da ne izjavi da je nevin? Mora da im je oĉigledno, da je i on sam oĉekivao da će ga uhapsiti, da je bio na sve ovo spreman! 504 i Zaprepastio ga je taj sudbonosni propust. Prva mu je pomisao bila da skoĉi, da šakama udari po vratima, da bubnja nogama, da se dere iz sve snage, da je nevin, da moraju otvoriti vrata. Ali tada ga je svladala druga, treznija misao: da takvo vladanje ne bi ovdje nikoga iznenadilo, da su i mnogi drugi prije njega bubnjali po ovim vratima i sliĉno vikali, i da je njegova šutnja u prvim trenucima već pokvarila sve njegove šanse. Ah, kako je mogao dopustiti da im padne tako lako u ruke? Bez ljednog znaka otpora i bez rijeĉi prosvjeda, diplomat na Visokom poloţaju dopustio je da ga izvedu iz njegova vlastita stana, s moskovskih ulica, i da ga zatvore u ovo muĉilište. Ali nije bilo bijega. Odavde se nema kamo pobjeći. Moţda ga ipak na kraju krajeva njegov šef ĉeka u ministarstvu. Kako bi mogao doprijeti do njega - makar i pod pratnjom? Kako bi mogao stvari razjasniti? Ne. Stvari se ne razjašnjavaju, one postaju samo sve zamršenije, sve zbrkanije. Stroj s druge strane zida opet je proradio, a zatim stao. Inokentijeve oĉi, bolne od svjetla prejakog za visoku usku sobu veliku samo ĉetiri kubiĉna metra, usredotoĉile su se neko vrijeme na jednoj jedinoj tamnoj taĉci na stropu. Taj maii rešetkom pokriveni ĉetverokut bio je oĉigledno dovod za zrak, premda nije bilo jasno kamo bi mogao voditi. Iznenada mu je sinulo da to uopće nije dovod za zrak, nego da kroz njega polako sipi otrovni plin, kojega moţda proizvodi onaj stroj što zavija, i da je plin izlazio iz dovoda sve od

trenutka kad su se vrata zatvorila, i da ovakva hermetiĉki zatvorena uska sobica, s vratima koja tako dobro prilijeţu na dovratke, ne moţe biti namijenjena niĉem drugom. Zbog toga oni neprestano i gledaju kroz rupu na vratima: da vide je li još uvijek pri svijesti, ili je već podlegao. Nije ĉudo da su mu misli tako zbrkane! On gubi svijest! Zato mu nedostaje daha! Zato mu tako tuĉe u glavi! Plin je ispunjao sobu - bez boje, bez mirisa. Strah, ĉisti ţivotinjski strah, strah koji goni i grabeţljive zvijeri i njihove ţrtve u paniĉan bijeg od šumskog poţara, zgrabio je sada Inokentija, i on je, zanemarivši sve svoje druge misli i proraĉune, poĉeo rukama i nogama bubnjati po vratima, pozivajući bilo koga: "Otvorite, otvorite! Gušim se! Zraka!" Tako je otkrio i drugi razlog zašto je rupa na vratima naĉinjena u obliku stošca - tako da šaka, koja udara po vratima, ne moţe doprijeti do stakla i razbiti ga. Surovo oko, bez treptaja, pritisnuto na usku rupicu s druge strane vrata, promatralo je Inokentijevu ostavku sa zlobnim zadovoljstvom. Kakav prizor: oko bez vlasnika, oko bez lica, oko koje sav izraţaj sadrţava samo u sebi, oko koje promatra tvoju smrt! Odavde nema izlaza. Inokentij je klonuo na stolicu. Plin ga je gušio. 505 83 ĈUVATI ZAUVIJEK Premda su se prije bila zatvorila s treskom, vrata su se sada u potpunoj tišini iznenada otvorila, bez zvuka. Straţar otegnuta lica ušao je kroz uske vratnice. Kada je stupio u sobiĉak, upitao je tihim prijetećim glasom:

"Zašto udaraš?" Inokentiju je odlaknulo. Ako se straţar ne boji ući, znaĉi da još uvijek nema plina. "Zlo mi je", rekao je, osjećajući kako već gubi samopouzdanje. "Dajte mi malo vode." "Zapamti jednom zauvijek: ne smiješ lupati ni zbog kakvog razloga", upozorio ga je straţar strogo. "Inaĉe ćeš biti kaţnjen." "A što ako mi je zlo? Ako moram nekoga zvati?" "I nemoj se derati. Ako trebaš nekoga zvati", straţar mu je objasnio s kiselom ravnodušnošću, "ĉekaj dok se rupa ne otvori, a onda podigni prst." Izišao je natraške kroz vrata i zakljuĉao ih. Stroj s one strane zida stao je neko vrijeme zavijati, a onda prestao. Vrata su se otvorila, ovoga puta buĉno. Inokentij je poĉeo shvaćati da su straţari uvjeţbani da vrata otvaraju bilo tiho, bilo s mnogo buke, već kako prilika zahtijeva. Straţar je pruţio Inokentiju lonĉić vode. "Slušaj", Inokentij je rekao uzimajući lonĉić. "Zlo mi je, moram malo prileći." "To se u boksu ne smije." "Gdje? U ĉemu?" ţelio je s nekim razgovarati, pa makar i s tim straţarom drvena lica. Ali straţar je već izašao i zatvorio vrata. "Slušaj, pozovi naĉelnika zatvora! Zašto sam uhapšen?" tek u tom trenutku se Inokentij sjetio da upita. Brava je već škljocnula. 506 Bio je rekao "u boksu". Oni oĉigledno upotrebljavaju englesku rijeĉ "boks" - kutija - a to je zaista potpuno taĉan opis sićušne ćelije. Inokentij je popio ono malo vode, i odmah mu se pilo još. U lonĉić je moglo stati tek oko tri decilitra. Bi6 j&" Od zelenog emalja i na njemu je stajao ĉudan ukras: maĉka koja nosi naoĉari, pretvara se da ĉita knjigu, ali uglom oka zapravo promatra neku ptiĉicu, koja smiono kraj nje skakuće. Ovaj ukras, razumije se, nije izabran namjerno za Lubjanku. Ali kako je prikladan! Knjiga, koju maĉka drţi, pisani je zakon,

a sićušni i hrabri vrabac je Inokentij - i to onaj Inokentij od juĉer. On se ĉak i nasmiješio, i iznenada mu je njegov vlastiti kiseli smiješak otkrio cijelu njegovu bezdanu katastrofu. Ali njegov smiješak sadrţavao je isto tako i neku ĉudnu radost - radost što u sebi osjeća kucaj ţivota. Nikad prije ne bi bio vjerovao da bi se itko mogao nasmiješiti u toku svojih prvih pola sata u Lubjanki. (Šĉevronok u boksu kraj njegova bio je u još gorem poloţaju - u tom trenutku on se ne bi mogao nasmiješiti ni maĉki.) Odmiĉući malo kaput na stoliću, Inokentij je postavio lonĉić kraj njega. Brava je škljocnula. Vrata su se otvorila. Ušao je neki poruĉnik s papirom u ruci. Iza njega se pojavilo mrzovoljno lice narednika. U svojoj sivoj diplomatskoj uniformi, izvezenoj zlatnim palmama, Inokentij se podigao na noge da ih doĉeka. "Slušajte, poruĉnice", rekao je prisnim glasom, "o ĉemu se ovdje radi? Kakav je ovo nesporazum? Dajte mi da vidim nalog za hapšenje. Nisam ga ĉak ni proĉitao." "Prezime?" poruĉnik je upitao bez naglaska, zureći staklenim oĉima u Inokentij a. "Volodin", spremno je on odgovorio, pokazujući dobru volju da se situacija razjasni. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijeviĉ." "Godina roĊenja?" poruĉnik je provjeravao njegove odgovore prema podacima na listu papira. "1919." "Mjesto roĊenja?" "Lenjingrad." I tada, upravo kad je došao trenutak da se stvari razmrse, i kad je savjetnik drugoga stupnja oĉekivao objašnjenje, poruĉnik je izašao i vrata su se zatvorila savjetniku u lice. Inokentij je sjeo i sklopio oĉi. Poĉeo je osjećati golemu snagu mehaniĉkih ĉeljusti poretka.

Stroj s one strane zida poĉeo je zvrndati. A onda zatihnuo. Razliĉite stvari, koje treba obaviti, neke vaţne a neke beznaĉajne, pale su mu na pamet. Stvari tako hitne prije jednoga sata, da su mu noge još uvijek same od sebe htjele potrĉati i povesti ga da ih obavi. P 507 Ali u boksu nije bilo prostora ni da se zakorakne jednim punim korakom, a kamoli da se potrĉi. Poklopac na rupici za gledanje se pokrenuo. Inokentij je podigao prst. Stara ţena s nebeskoplavim epoletama, tupog i teškog lica, otvorila je vrata. "Morao bih ..." "Ruke iza leĊa! Kreĉi!" naredila je ţena. Slušajući je, Inokentij je izašao u hodnik. Nakon zagušljivog boksa, hodnik je bio ugodno svjeţ. Nakon što je provela Inokentija malim dijelom hodnika, ţena je glavom pokazala jedna vrata. "Ovamo." Inokentij je ušao. Vrata su se iza njega zakljuĉala. Osim rupe na podu i valovitih ţeljeznih podloga za noge, pod i zidovi malog zahoda bili su obloţeni crvenkastim linoleumom. Voda je osvjeţavajuće pljuskala u rupi. Zadovoljan što barem ovdje moţe izbjeći neprestanom nad-gledavanju, Inokentij je ĉuĉnuo. Ali nešto je zastrugalo s druge strane vrata. Podigao je pogled i vidio stoţastu rupu i neumoljivo oko koje ga neprekidno promatra. Neugodno zbunjen, Inokentij se uspravio. Nije ĉak ni podigao prst da najavi da je gotov, kad su se vrata otvorila. "Ruke iza leĊa. Kreći!" ţena je rekla bez imalo neprilike. Vrativši se u boks, Inokentij je zaţelio da ustanovi koliko je sati. Bez razmišljanja, pomakao je rukav na lijevoj ruci, ali sata više nije bilo. Uzdahnuo je i poĉeo prouĉavati maĉku na lonĉiću. Ali prilika da se upusti u meditiranje nije dugo trajala. Vrata su se otvorila. Nepoznati ĉovjek širokih ramena i kupnog lica, odjeven u sivu kutu, koja je prekrivala njegovu vojniĉku košulju, upitao je:

"Prezime?" "Već sam rekao kako se zovem!" Inokentij je rekao uvrijeĊeno. "Kako se zoveš?" novodošlica je ponovio bez ikakvog izraţaja u glasu, kao radio-operater koji zove neku drugu postaju. "Dobro onda - Volodin." "Uzmi svoje stvari. Kreći", rekao je ĉovjek u sivoj kuti ravnodušno. Inokentij je uzeo kaput i kapu sa stola i izašao. Odveli su ga u istu onu sobu gdje su mu strgali epolete i gdje su mu oduzeli sat i biljeţnice. Njegove maramice više nije bilo na podu. "Slušajte, uzeli su mi stvari!" potuţio se Inokentij. "Skidaj se", rekao je straţar u sivoj kuti. "Zašto?" upitao je Inokentij zaprepašteno. Straţar mu je gledao ravno u oĉi. "Jesi li ti Rus?" upitao je strogo. "Jesam", Inokentij koji je inaĉe bio toliko dovitljiv nije sada znao što bi drugo rekao. "Skidaj se!" "Zašto? Zar se nerusi ne moraju skidati?" tuţno se našalio. 508 Straţar je ĉekao u kamenoj šutnji. S prezrivim ironiĉnim smiješkom i slegnuvši ramenima, Ino-kentij je sjeo na stolicu, skinuo prvo cipele, a zatim uniformu i predao je straţaru. Premda uniformi nije pripisivao neki ritualni znaĉaj, Inokentij je ipak veoma respektirao zlatom izvezenu odjeću. "Baci je na pod", rekao je ĉovjek u sivoj kuti. Inokentij je oklijevao. Straţar mu je istrgnuo uniformu iz ruke, bacio je na pod, i dodao naglo: "Skidaj se!" "Što time mislite?" "Sve!"

"Ali to nije moguće, druţe! Na kraju krajeva ovdje je hladno." "Skinut ćemo te na silu", upozorio ga je straţar. Inokentij je o tome promislio. Postupili su s njim surovo već jednom prije, i jasno je da će i opet ako treba. Drhteći od hladnoće i odvratnosti, skinuo je svoje svileno donje rublje i poslušno ga bacio na hrpu. "Skidaj i ĉarape!" Inokentij je sada stajao bez ĉarapa na drvenom podu, a njegove su dlakave bijele noge bile gole kao i cijelo njegovo pokorno tijelo. "Otvori usta. Jaĉe. Kaţi a. Još jednom. Malo dulje: aaaaa! Sada podigni jezik." Nakon što je povukao unatrag Inokentijeve obraze prljavim rukama, kao da je Inokentij kakav konj na draţbi, i pošto mu je pogledao pod oĉne kapke, i tako ustanovio da nije ništa sakrio pod jezikom, u obrazima i u oĉima, straţar je pritisnuo Inokentiju glavu unatrag, da bi mu pregledao nozdrve. A tada, nakon što je istraţio oba uha, povlaĉeći ih za resice, zapovjedio je Inokentiju da raširi prste, da ne bi nešto meĊu njima sakrio, i da maše rukama, da se uvjeri da nema ništa pod pazusima. A tada je istim mehaniĉkim glasom, na koji se ništa nije moglo odgovoriti, naredio: "Uzmi udo rukama. Povuci koţu unatrag. Dalje. Sada je dosta. Pomiĉi udo nadesno i prema gore... a sad nalijevo i prema dolje. Dobro je. Pusti ga. Okreni se leĊima. Raširi noge. Šire. Nagni se do poda. Još raširi noge! Razmakni rukama straţnjicu. Tako je. Gotovo. A sada ĉuĉni. Brzo! Još jednom!" Kad je u prošlosti Inokentij razmatrao mogućnost da bude uhapšen, on je zamišljao ţestoku psihološku borbu. On bi se sav napeo iznutra, pripremajući se da odrţi uzvišeni obrambeni govor u borbi za svoja uvjerenja i svoje navike. Nije nikada pomišljao da će sve biti tako jednostavno, tako besmisleno i tako neumoljivo. Ljudi kojima je bio prepušten u Lubjanki, podreĊeni, niskoga ranga, ograniĉene inteligencije,

bili su potpuno ravnodušni prema postojanju njega kao pojedinca i prema svim postupcima koji su ga moţda ovamo doveli. A u isto vrijeme s velikom budnošću i paţnjom obavljali su sitne pojedinosti, koje Inokentij nije predvidio i protiv kojih se nije znao boriti, ĉak i kad bi mogao, što bi takav otpor znaĉio, i od kakve bi koristi bio? Svaki put, i to s razliĉita razloga, oni su zahtijevali od njega da uĉini nešto što 509 I ii. i ! I se ĉinilo nevaţnim u usporedbi s krupnom bitkom, koja mu predstoji - i svaki put se ĉinilo da nije vrijedno biti tvrdoglav oko neĉega tako trivijalnog. Ali totalni efekt cijelog tog postupka sastojao se u tome da se zatvorenikova volja potpuno slomi. Obeshrabren, Inokentij je podnio sva ova poniţenja sa šutnjom. Straţar u sivoj kuti zapovjedio je Inokentiju da sjedne na stolicu kraj vrata. Ĉinilo mu se nezamislivim da svojim golim tijelom dodirne taj hladni predmet, ali je ipak sjeo i bio ĉak i zadovoljan kad je ustanovio da ga drvena stolica gotovo i grije. Upoznao je mnoga i razliĉita zadovoljstva u ţivotu, ali ovo mu je bilo potpuno novo. Prekriţivši ruke i privukavši koljena osjetio se još toplije. Sjedio je tako, dok je straţar stajao nad gomilom odijela, tresući svaki komad odjeće, jedan po jedan, temeljito ga opipavajući i gledajući prema svjetlu. Nije traćio mnogo vremena na donje gaće i ĉarape, premda je paţljivo opipao šavove i obrube na gaćama. Bacio ih je Inokentiju pred noge, a zatim je otkopĉao ĉarape s elastiĉnih podvezica, okrenuo ih naopako pa i njih bacio Inokentiju. Nakon što je pregledao potkošulju, bacio je i nju, pa se Inokentij mogao polako oblaĉiti i malo ugrijati. Tada je straţar izvukao veliki dţepni noţ, grube drvene drške, otvorio ga, i poĉeo raditi na cipelama. Prezrivo istresavši dvije polovine olovke, izvukao

je cipele iz galoša, i poĉeo ih savijati naprijed, natrag, s izrazom duboke koncentracije, da bi otkrio ima li u njima što tvrdo. Rastvorivši unutarnju podstavu noţem, išĉupao je zaista nekakve komade ĉeliĉne trake iz svake cipele i postavio ih na jedan kraj stola. Tada je uzeo šilo i njime probušio petu cipele. Dok ga je Inokentij promatrao kako radi, pomislio je kako mora biti dosadno ovako, godinu za godinom opipavati rublje drugih ljudi, razrezivati cipele, i pregledavati analne otvore. Nije onda nimalo ĉudno što straţarevo lice ima takav neugodan i mraĉan izraz. Ali bljesci Inokentijeve ironije uskoro su se pretvorili u melankoliĉno ĉekanje i gledanje. Straţar je poĉeo skidati sav zlatan vez s njegove uniforme, a isto tako i svu dugmad i metalne kopĉe. Tada je izvadio i podstavu. Potrošio je veoma mnogo vremena na šavove hlaĉa. Bio je još marljiviji sa zimskim kaputom, jer je ĉuo neke šumove u dubinama podstave. Da li je tu zašivena kakva cedulja? Popis adresa? Boĉica otrova? Otvarajući podstavu, pretraţio je u njenoj utrobi dugo vremena, ne gubeći nikada svoj duboko koncentrirani, zabrinuti izraz, kao da izvodi operaciju na ljudskom srcu. Cijela je stvar dugo trajala, moţda nešto više od pola sata. Konaĉno, pošto je ustanovio da se galoše zaista sastoje samo od jednog jedinog sloja gume, i da ništa nije u njima sakriveno - kad ih je natezao, one su se poslušno savijale na sve strane - straţar ih je bacio Inokentiju do nogu i poĉeo je skupljati svoje trofeje: naramenice i podvezice. Ovi predmeti, kao što je već rekao Inokentiju, zabranjeni su u zatvoru, kao i kravata, igla za kravatu, dugmad za manšete, ĉeliĉne trake u cipelama, komadići 510 olovke, zlatni vez, sve oznake ĉina i odlikovanja na uniformi, kao i većina dugmadi. Tek tada je lnokentij shvatio i poĉeo poštovati razornu moć straţara, koji je dokraja izveo svoj posao. Zbog nekog razloga lnokentij a nisu pogodili toliko prorezi noţa u njegovim cipelama, niti istrgnuta podstava, niti podstava koja je virila iz rukava njegova kaputa, koliko to što su ga lišili naramenica i gotovo svih dugmeta.

"Zašto ste mi odsjekli dugmeta?" upitao je. "Zabranjena su", rekao je straţar. "Kako to mislite? A kako će mi odijelo stajati?" "Zaveţi ga špagom", odgovorio je straţar mrzovoljno, uputivši se već prema vratima. "Kakve su to gluposti? Kakvom špagom? A gdje da špagu naĊem?" Ali vrata su se već zalupila, i brava je škljocnula. lnokentij nije više tukao po vratima niti molio. Primijetio je da mu je na kaputu ostalo nekoliko dugmeta. I to je nešto da se ĉovjek raduje. Uĉio je brzo. Pridrţavajući hlaĉe, jedva je jednom opšetao novu prostoriju, uţivajući u njenoj veliĉini i proteţući noge, kada je ponovo zaĉuo kljuĉ u bravi. Ušao je novi straţar, koji je nosio prljavu bijelu kutu. Pogledao je lnokentij a kao poznati predmet, koji se oduvijek nalazi u sobi i naglo zapovjedio: "Skidaj se!" lnokentij je htio odgovoriti uvrijeĊeno, pa ĉak i zaprijetiti. Ali sve što je izašlo iz njegova grla, stegnutog od uţasa, bio je kreštavi i neuvjerljivi jecaj: "Ali upravo sam se bio skinuo, i opet obukao! šta mi niste mogli prije to reći?" Oĉigledno da nisu, jer ga je novi straţar promatrao bezizraţajnim pogledom, punim dosade, ĉekajući samo da vidi koliko će se brzo provesti njegova naredba. lnokentij a je impresioniralo to što su svi ovdje imali posebnu sposobnost da šute onda kad bi svaka druga normalna osoba nešto rekla. I tako, upadajući u ritam bezuvjetne poslušnosti, lnokentij se skinuo, i odbacio cipele. "Sjedaj!" rekao je straţar, pokazujući mu stolicu na kojoj je lnokentij prije sjedio. Goli je zatvorenik pokorno sjeo, ne razmišljajući zašto. Navika slobodna

ĉovjeka da razmišlja o svojim postupcima prije nego ih provede u djelo, brzo je u njemu kopnila, budući da su drugi mislili umjesto njega toliko djelotvorno. Straţar ga je grubo zgrabio za zatiljak. Hladne škare pritisnule su mu se tvrdo o lubanju. "što to radite?" rekao je lnokentij, stresavši se od groze, pokušavajući nejako da oslobodi glavu. "Tko vam je dao to pravo? Ja još uvijek nisam uhapšen!" Zapravo je mislio reći da još uvijek nije osuĊen. Ali brijaĉ, ne popuštajući stisak, nastavio je šišati. Eksplozija otpora koja je planula u Inokentiju potpuno je splasnula. Gordi, mladi diplomat, tako bezbriţan i samostalan, naviknut da se penje 511 po stepenicama meĊunarodnih aviona, ĉovjek na kojega nisu više ostavljali nikakav dojam sjaj i buka evropskih prijestolnica, bio je sada samo nejaki, goli, koštunjavi muškarac, kojemu je glava ošišana dogola. Inokentijeva kestenjasta kosa padala je tiho kao snijeg u tuţnim bezvuĉnim pregrštima. On je uhvatio malo kose meĊu prstima i njeţno je protrljao. Oćutio je kako voli sebe i ţivot koji ga napušta. Sjetio se svog uvjerenja da će se njegova kapitulacija tumaĉiti kao priznavanje krivnje. Sjetio se svoje odluĉnosti da se odupre, da se usprotivi, da se svaĊa, da zahtijeva da vidi svog tuţioca, ali nasuprot svim odlukama razuma, njegova se volja polako razarala. On je sada proţivljavao slatku ravnodušnost ĉovjeka koji se polako na smrt smrzava u snijegu. Kada mu je brijaĉ ošišao glavu, naredio je Inokentiju da ustane i da podigne prvo jednu, pa onda drugu ruku, dok mu ošiša pazuhe. Tada je ĉuĉnuo i istim škarama poĉeo šišati Inoken-tijevu pubiĉnu dlaku. Inokentija je to iznenadilo i škakljalo. I nehotice je zadrhtao, a brijaĉ ga je na to prekorio. "Mogu li se sada obući?" upitao je Inokentij, kada je stvar bila gotova. Brijaĉ nije ništa odgovorio, nego je izašao i zakljuĉao vrata. Ovoga puta novosteĉena lukavost upozorila je Inokentija da ne ţuri s oblaĉenjem. Osjećao je neugodno bockanje.

Prešavši rukom preko novoošišane glave osjetio je po prvi put u ţivotu neobiĉne kratke ĉekinje i neravnomjerno ošišana polja na lubanji. Koliko se sjećao, nisu ga tako kratko šišali ni kad je bio dijete. Navukao je donje rublje. Upravo u ĉasu dok je navlaĉio hlaĉe, kljuĉanica je zazveketala. Novi straţar je ušao, ovog puta ĉovjek mesnata grimizna nosa. U ruci je drţao veliki karton. "Prezime?" "Volodin", pokorno je odgovorio zatvorenik, premda su mu se već na vrh glave popela beskrajna ponavljanja. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijeviĉ." "Godina roĊenja?" "1919." "Mjesto roĊenja?" "Lenjingrad." "Skidaj se." Razumijevajući samo kao kroz maglu što se dešava, Inokentij se opet skinuo. Dok je to radio, njegova je potkošulja pala sa stola na prljavi pod, ali on je to promatrao bez gaĊenja i nije se ĉak ni sagnuo da je podigne. Straţar grimizna nosa poĉeo je paţljivo razgledavati Inokentija sa svih strana i zapisivao je svoje opaske na karton. Po velikoj paţnji koju je obraćao na njegove oţiljke, znakove od roĊenja i pojedinosti na licu, Inokentij je shvatio da ovaj skuplja potpuni fiziĉki opis za arhiv identifikacije. Tada je i taj straţar otišao. Inokentij je pasivno sjedio na stolici, ne oblaĉeći se više. 512 Vrata su ponovo zastrugala. Krupna crnokosa ţena u snjeţno bijeloj kuti ušla je unutra. Imala je surovo nabusito lice i ponašanje školovane osobe. Inokentij se iznenadio i brzo posegnuo za donjim rubljem da se pokrije. Ali ţena ga je pogledala prezrivim sasvim neţen-stvenim pogledom i ispupĉivši

donju usnu, upitala: "Imaš li ušiju?" "Ja sam diplomat", rekao je Inokentij, uvrijeĊen, gledajući ĉvrsto u njene crne armenske oĉi i drţeći pred sobom svoje donje gaće. "Pa što onda? Imate li što da se ţalite?" "Zašto su me uhapsili? Dajte mi da proĉitam nalog za hapšenje. Gdje je tuţilac?" opet oţivjevši Inokentij je govorio veoma ţurno. "Nitko te za to ne pita", rekla je ţena, umorno se mršteći. "Imaš li SB?" "što?" "Spolne bolesti. Nisi nikad imao sifilis, gonoreju, meki ĉan-kir? Lepru? Tuberkulozu? Imaš se na što drugo poţaliti?" Otišla je ne ĉekajući odgovor. Ušao je opet onaj prvi straţar, dugoga lica. Inokentij je osjetio navalu topline, kad ga je ugledao, jer ga ovaj jedini nije muĉio niti vrijeĊao. "Zašto se ne oblaĉiš?" upitao ga je straţar grubo. "Smjesta se obuci." Nije to bilo tako lako. Straţar ga je ostavio zakljuĉanog u sobi, a Inokentij je pokušao izmisliti kako da mu hlaĉe ne padnu bez naramenica i bez dugmadi. Budući da nije imao prilike da nauĉi iz iskustva mnogih ranijih pokoljenja zatvorenika, Inokentij je neko vrijeme razbijao glavu, a onda je sam riješio problem, upravo onako kao što su ga riješili i milijuni prije njega. Otkrio je od ĉega će naĉiniti pojas: zavezao je hlaĉe vezicama za cipele. Tek je tada primijetio da su mu otrgnuli metalne vrhove s vezica. On nije znao da se propisima Lubjanke predviĊa da zatvorenik moţe naĉiniti turpiju i od takvih vrhova pa njome propiliti rešetke. Još uvijek nije ustanovio kako će zakopĉavati kaput. Straţar, vidjevši kroz rupu na vratima da se zatvorenik obukao, otkljuĉao je bravu, zapovjedio Inokentiju da stavi ruke na leĊa i odveo ga u drugu sobu. Tamo ga je ĉekao straţar grimizna nosa, kojega je Inokentij već poznavao. "Skidaj cipele", rekao je ovaj mjesto pozdrava.

To nije bilo teško, budući da na cipelama nije bilo vezica, i one su i same spadale. I razumije se, ĉarape su mu bez podvezica spuznule do gleţanj a. Uza zid je stajala lijeĉniĉka vaga, koja je sprijeda imala okomiti bijeli stup, kojim se mjerila visina. Grimizni nos je pritisnuo Inokentija uz stup, spustio preĉkicu na stupu do njegova tjemena i zapisao visinu. "Sada moţeš navući cipele", rekao mu je. A straţar duga lica upozorio je s vrata: "Ruke iza leĊa!" 33 U prvom krugu 513 Drţeći ruke iza leĊa, on je prešao u boks broj 8, koji je bio samo dva koraka daleko, preko puta u hodniku. Inokentij je opet bio zakljuĉan u svom boksu. S onu stranu zida stroj je još uvijek zujao i prestajao. Pridrţavajući kaput na grudima, Inokentij je umorno sjeo na stolicu. Otkad je stigao u Lubjanku vidio je samo zasljeplju-juće svjetlo, zidove koji ga pritiskuju i šutljive tamniĉare bezizraţajnih lica. Postupke kroz koje je prošao, jedan apsurdniji od drugoga, smatrao je ruganjem. Nije mu bilo jasno da oni saĉinjavaju logiĉki lanac dogaĊaja: preliminarna pretraga operativaca koji su ga uhapsili, utvrĊivanje zatvorenikova identiteta, registracija uhapšene osobe u zatvorskoj administraciji, temeljita pretraga po dolasku, preventivne higijenske mjere, biljeţenje znakova za identifikaciju i lijeĉniĉki pregled. Ovi su postupci bacali zatvorenika iz ravnoteţe i lišavali ga sposobnosti da logiĉki misli, kao i mogućnosti da se buni. Sada je Inokentija muĉila jedna jedina ţelja - da spava. Zakljuĉivši da će ga neko vrijeme pustiti na miru, i ne videći kako bi drukĉije uredio stvari, on je postavio stolicu na stol, prostro svoj fini vuneni kaput sa sivim ovratnikom od astrahana na pod, i legao je dijagonalno preko boksa. U prva tri sata svoga boravka u Lubjanki on je stekao novo shvaćanje ţivota. LeĊa su mu bila na podu a vrat mu je bio oštro savijen u jednom uglu. Noge, previjene u koljenima, bile su stisnute u drugom. U prvi ĉas, prije nego što će mu udovi utrnuti, osjetio je blaţeno olakšanje.

Ali nije uspio pobjeći u duboki san; vrata su se već otvorila s namjernim treskom. "Ustaj!" zapovjedila je ţena. Inokentij je jedva pomakao kapke. "Ustaj! Ustaj!" ĉuo je kako ona zapijeva iznad njegove glave. "Ali meni se spava!" "Ustaj!" dreknula je ţena, naginjući se nad njega kao Meduza u snu. Inokentij se s teškoćom iskobeljao iz svog zgrĉenog poloţaja i stao na noge. "Molim vas odvedite me negdje gdje mogu leći i spavati", rekao je slabašno. "Zabranjeno je", rekla je Meduza s nebeskoplavim epoletama i zalupila vratima. Inokentij se naslonio na zid i ĉekao, dok ga je ona dugo vremena promatrala kroz rupu na vratima, odlazila, opet se vraćala, pa opet odlazila. Opet je pao na svoj kaput, iskorištavajući njezinu odsutnost. I još jednom je bio na rubu sna, kad su se vrata s treskom otvorila. Nepoznati ĉovjek, visok i dovoljno jak da bude kakav kovaĉ ili kamenolomac, stajao je na vratima, odjeven u bijelu kutu. • "Prezime?" upitao je. "Volodin." "Ponesi svoje stvari." Inokentij je pokupio kaput i kapu, i s oĉima bez sjaja zateturao je za straţarom. Nalazio se u stanju potpune iscrpljenosti 514 i a nije znao da li mu noge hodaju po ravnom, penju li se ili silaze. Jedva je imao snage da se kreće, i bio je spreman da legne tu, na pod, u hodniku. Proveli su ga kroz nekakav uski prolaz, probijen u debelom zidu, u neki drugi hodnik, koji je bio mnogo slabije odrţavan, i gdje su se otvorila vrata u predsoblje kupatila. Tu, dajući mu komadić sapuna za pranje rublja, manji od kutije šibica, straţar mu je naredio da se otušira.

Inokentij je sporo reagirao. Bio je naviknut na besprijekornu ĉistoću oploĉenih kupaonica. A ovo drveno kupatilo, koje bi se moţda nekom obiĉnom ĉovjeku ĉinilo priliĉno ĉistim, njemu je izgledalo odvratno prljavim. Uspio je pronaći suho mjestašce na klupi i tu se skinuo. S gaĊenjem je hodao po vlaţnim drvenim rešetkama, na kojima su se vidjeli otisci golih nogu i gumenih peta. On bi bio sretan da se uopće nije morao skidati i kupati, ah vrata su se otvorila i kovaĉ u bijeloj kuti naredio mu je da stane pod tuš. Prostor za tuš nalazio se iza jednostavnih tankih vrata sa dva otvora od obiĉna stakla - netipiĉno za zatvore. Iznad ĉetiri postolja od drvenih letava, koja su, kako je Inokentij ustanovio, bila isto tako prljava, nalazile su se ĉetiri ruţe za tuš, iz kojih je tekla prvoklasna vruća i hladna voda, ali Inokentij to nije znao cijeniti. Ĉetiri tuša za jednu osobu, a Inokentija to nimalo nije veselilo. Da je znao da je u svijetu zatvorenika mnogo obiĉnije da se ĉetiri zatvorenika kupaju pod jednim tušem, on bi bio mnogo zahvalniji za ovu šesnaesterostruku prednost. On je s gaĊenjem odbacio odvratni smrdljivi sapun. U svih trideset godina ţivota nikada u rukama nije imao ovakav komad sapuna. Nije ni znao da ovako nešto postoji. Za nekoliko trenutaka uspio se oplahnuti, uglavnom skinuvši samo ostatke ošišane pubiĉne dlake, koja ga je škakljala i nervirala nakon sisanja. Tako, s osjećajem da se nije uopće oprao nego da je samo nakupio još prljavštine vratio se svojoj odjeći da se obuĉe. v Ali uzalud. Klupe u predsoblju bile su prazne: iako unaka-ţeno, ipak veliĉanstveno odijelo sada je nestalo, i samo su njegove galose, u kojima su stajale poderane cipele, još uvijek bile ispod klupe. Vanjska su vrata bila zakljuĉana, a rupa za gledanje zatvorena izvana. Inokentiju nije bilo druge nego da sjedne na klupu kao goh kip, kao Rodinov mislilac, i da malo razmišlia o stvarima dok se suši. " Tada su mu izdali grubo, tisuću puta isprano zatvorsko donje rublje na kojemu je sprijeda i straga bilo crnim slovima odštampano "Unutrašnji zatvor" i ĉetvrtastu krpu dva puta presavijenu, icoju Inokentij nije smjesta prepoznao kao ruĉnik. Dugmad na rublju bila je naĉinjena od kartona, a

uglavnom ga nije ni bilo Rublje je imalo vrpce ali i vrpce su bile na mnogo mjesta pokidane.

Donje gaće su za Inokentija bile kratke i tijesne i ţuljale su ga izmeĊu nogu. S druge strane, potkošulja je bila prevelika i rukavi su mu visili preko prstiju. Odbili su da mu ih zamijene jer ih je zaprljao ĉim ih je obukao. Odjeven u to nezgrapno rublje, Inokentij je dugo vremena sjedio u predsoblju. Rekli su mu da se njegovo gornje odijelo nalazi 515 na "peĉenju". Rijeĉ je za Inokentija bila nova. U toku cijeloga rata, kada je zemlja bila puna takvih aparata za "peĉenje", on sluĉajno nije vidio ni jednoga. Ali besmislene rugalice ove noći bile su takve da mu se ĉinilo savršeno razumljivim da moţe postojati neka golema dijaboliĉka tava u kojoj se odijelo "peĉe". Inokentij je pokušao trijezno razmisliti o svom stanju i odluĉiti što se uopće moţe uĉiniti, ali njegove su se misli toliko zbrkale i toliko su se bavile trivijalnim predmetima kao što je tijesno donje rublje, ili kao što je nekakva tava u kojoj se peĉe kaput, ili paţljivo oko iza rupe za promatranje, koje ga motri kad god se poklopac odmakne. Kupka mu je razbila san, ali slabost koja ga je i prije obuzimala, sada ga je potpuno savladala. Poţelio je da legne na nešto suho i toplo i da nepokretno leţi dok opet ne pribere snagu, koja ga napušta. Ali ipak nije htio leći na vlaţne i oštre daske klupe na kojoj je sjedio. Vrata su se otvorila, ali njegova odjeća još uvijek nije stizala s "peĉenja". Rumena djevojka široka lica u civilnoj odjeći stajala je kraj straţara kupaonice. Stidljivo pokrivajući praznine u svom donjem rublju, Inokentij je prišao k vratima. Djevojka mu je pruţila crvenkastu potvrdu - naredivši mu da jedan primjerak potpiše - kojom se ovjerava da je danas, 26. prosinca Unutrašnji zatvor Sluţbe sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., na ĉuvanje: jedan ţuti metalni sat s poklopcem, jedno naliv-pero s ukrasima od ţutog metala i perom od isto takvog metala, jednu iglu za kravatu sa crvenim kamenom, jedan par dugmeta za manšete s plavim kamenovima. Inokentij je opet neko vrijeme ĉekao, dok mu je glava padala na grudi. Konaĉno su mu donijeli odjeću. Kaput mu se vratio

hladan i posve netaknut. Bluza, hlaĉe i košulja bili su mu zguţvani, izblijedjeli i još vrući. "Niste li mogli paziti i na uniformu, kao što ste pazili na kaput?" upitao je Inokentij uvrijeĊeno. "Kaput ima krzno. Pa valjda vidiš i sam!" kovaĉ je odgovorio kratko. Cak i njegova vlastita odjeća postala mu je nepoznata i odvratna nakon što je bila na "peĉenju", i Inokentija su u toj sada stranoj i neudobnoj odjeći odveli opet u boks broj 8. Zamolio je dvije porcije vode i pohlepno ih popio. Lonĉići su bili ukrašeni istom maĉkom. Tada se pojavila druga djevojka, i kad je on potpisao jedan primjerak, dala mu je svijetloplavu potvrdu kojom se ovjerava da je danas, 27. prosinca Unutrašnji zatvor Sluţbe sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., jednu svilenu potkošulju, jedan par svilenih donjih gaća, jedne naramenice i jednu kravatu. Zar je već dvadeset sedmi? Stroj je i dalje zvrjao svojim zlokobnim zvukom. Opet pod kljuĉem, Inokentij je sloţio ruke na stolić, naslonio glavu i pokušao tako zaspati. "Zabranjeno je!" rekao je novi straţar, koji je otvorio vrata. "Što je zabranjeno?" "Zabranjeno je naslanjati glavu." 516 Inokentij je ĉekao, dok mu je mozak bio u beznadnoj zbrci. Opet su mu donijeli potvrdu, ovog puta na bijelom papiru, u kojoj je stajalo da je Unutarnji zatvor Sluţbe sigurnosti SSSR-a primio od Volodina, I. A., 123 rublja. Opet je netko došao, nova osoba, ĉovjek u tamnoplavoj kuti, koju je navukao preko skupog smeĊeg odijela. Svaki put kad bi donijeli potvrdu pitali su ga kako se zove. Pa su i sad poĉeli s pitanjima od poĉetka: Prezime? Ime i ime oca? Godina roĊenja? Mjesto roĊenja? A tada je novodošlica zapovjedio:

"A sada polako!" "Što?" Inokentij je zbunjeno pitao. "Polako za mnom. Ostavi stvari ovdje. Ruke iza leĊa!" U hodniku su se zapovijedi izdavale sniţenim glasom, tako da zatvorenici u drugim boksovima ne ĉuju. Pucketajući jezikom istom nevidljivom psu, ĉovjek u smeĊem odijelu odveo je Inokentija kroz glavni izlaz u jedan drugi hodnik, pa zatim u neku veliku sobu, koja nije nalikovala na zatvor. Zastori su bili spušteni na prozorima, a u sobi su se nalazili stolovi i tapecirani namještaj. Smjestili su Inokentija na stolicu na sredinu sobe. Bio je uvjeren da će ga sada poĉeti ispitivati. Ali umjesto toga iza nekog paravana dokotrljali su fotografsku kameru od smeĊeg uglaĉanog drveta i usmjerili sjajne reflektore na Inokentija. Fotografirali su ga jednom sprijeda i jednom iz profila. Ĉovjek u plavoj kuti koji je doveo Inokentija, uzeo mu je po redu svaki prst desne ruke, uvaljao ga u ljepljivu crnu tintu, koja je bila premazana preko nekakva cilindra, zacrnivši mu tako vrhove svih prstiju. Tada, drţeći ĉvrsto Inokentijeve prste, pritiskao ih je na list papira, brzo ih podiţući. Pet crnih otisaka s bijelim mreţicama ostalo je na papiru. Isto je tako postupio i s lijevom rukom. Iznad otisaka prstiju stajalo je: "Volodin, Inokentij Artemijeviĉ, 1919. Lenjingrad", a iznad toga debelim crnim slovima: Ĉuvati zauvijek. Proĉitavši te dvije rijeĉi, Inokentij je zadrhtao. Bilo je u njima nešto mistiĉno, nešto nadljudsko i natprirodno. Dopustili su mu da oĉisti prste u slivniku, sapunom, ĉetkom i hladnom vodom. Bilo je teško skinuti ljepljivu tintu, jer se hladna voda od nje samo odbijala. Inokentij je oribao vrhove prstiju nasapunanom ĉetkom, ne pitajući se kakva je to logika, da se ĉovjek mora kupati prije nego mu uzimaju otiske prstiju. Njegov sve poslušniji i izmuĉeni mozak bio je opĉinjen tim zlokobnim, kozmiĉkim rijeĉima: Ĉuvati zauvijek. 517 84

DRUGI DAH Inokentij nikad u ţivotu nije proveo toliko dugaĉku noć. Nije ni oka sklopio i kroz glavu mu je prohujalo više misli, nego što bi mu inaĉe palo na pamet u mjesec dana obiĉnoga ţivota. Imao je dovoljno vremena da razmišlja, dok su mu kidali zlatan vez diplomatske uniforme, dok je polugol sjedio nakon tuširanja, i u mnogim boksovima u koje su ga zatvarali cijele noći. Ponovo ga je zgromila istinitost rijeĉi "ĉuvati zauvijek". Zaista, mogli oni dokazati ili ne, da je baš on telefonirao - a sada je barem sasvim jasno, da su prisluškivali razgovor - ĉim su ga uhapsili znaĉi da ga više neće pustiti. Poznavao je Staljinovu šapu - taj ne dopušta nikome da se vrati u ţivot. Bit će sretan, ako ga osude samo na robiju; u situaciji u kojoj se nalazi moglo bi se lako desiti da ga pošalju u jedan od preureĊenih samostana, gdje bi mu zauvijek zabranili da danju sjedne ili da godinama progovori jednu jedinu rijeĉ. Nitko neće ništa znati o njemu, a on neće znati ništa o svijetu, pa makar i cijeli kontinenti promijenili zastave, makar se i ljudi spustili na mjesec. A osim toga, te nijeme zatvorenike mogu lako i poubijati negdje u samicama. Dešavalo se i to. Ali, boji li se on zaista smrti? Isprva je Inokentij s radošću doĉekivao svaki sitan dogaĊaj, svako otvaranje vrata, sve što je prekidalo samoću i njegov neobiĉni novi ţivot u stupici. Ali sada je poţelio da dobro razmisli i da pronaĊe put do nekog vaţnog sada još nejasnog zakljuĉka. Gotovo se poveselio, kad su ga odveli u njegov prijašnji boks i ostavili ga tamo dugo vrijeme nasamo, premda su ga stalno promatrali kroz rupu na vratima. Iznenada, kao da mu se neka mrena podigla s mozga, i sve što je ĉitao i mislio u toku svog radnog vremena stajalo je sada pred njim u potpunoj jasnoći: "Vjera u besmrtnost raĊa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi... Mudar ĉovjek

znade da je njegov ţivot dovoljan da u njemu upotpuni cijeli krug mogućih zadovoljstava ..." 518 Ali radi li se tu zaista o zadovoljstvima? Imao je novaca, dobro se odijevao, bio je poštovan, imao je ţena, vina, putovanja, ali u ovom trenutku on bi bacio sve te uţitke u zaborav za jedan trunak pravde i istine... i ništa više. I koliko je drugih, nalik njemu, nepoznatih po licu i imenu, takoĊer zatvoreno u obzidanim kutijicama ove zgrade? ĉovjeka moţe dovesti do bjesnila pomisao da umire, a da s njima ne izmjenjuje misli i dušu! Vrlo je lako izmišljati nekakvu filozofiju pod lisnatim krošnjama stabala u uĉmalim razdobljima mira i reda, kada se ništa ne dešava. Sada, kada nema ni olovke ni biljeţnice, sve što je isplivalo iz sjena njegova sjećanja ĉinilo mu se mnogo dragocjenijim. Jasno se sjetio: "ĉovjek se ne smije bojati fiziĉke patnje. Dugotrajna patnja nikada nije vaţna; patnja, koja je vaţna, uvijek je kratka." Kao sada, na primjer: sjediti bez sna, bez zraka, i dan na dan za redom u boksu, gdje ĉovjek ne moţe ispruţiti noge, kakva je to patnja - dugotrajna ili kratka? Je li vaţna ili nije? što je onda deset godina u samici, kad ĉovjek ne ĉuje ni jedne jedine rijeĉi. U sobi za fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju Inokentij je primijetio da je već prošlo jedan ujutro. Sada je moglo biti oko dva. Besmislena misao svrdlala mu je u glavi, istiskujući druge ozbiljnije misli: njegov sat je pohranjen u administraciji, i nastavit će da kuca, dokle god se pero ne odvije dokraja i ne stane. Nitko ga više nikad neće naviti; i sve dok njegov vlasnik ne umre i njegovo vlasništvo ne bude konfiscirano, sat će i dalje pokazivati vrijeme - sat i minute - kad su mu kazaljke stale. Koje će vrijeme biti na satu? I ĉeka li ga Dotty još uvijek da poĊu na operetu? Je li telefonirala u ministarstvo? Vjerojatno nije; oni su svakako sami došli da pretraţe stan. Stan je veoma velik. Morat će dovesti pet ljudi da ga isprevrću. Što će te budale naći? Dotty će traţiti rastavu i ponovo se udati.

Karijera njegovog tasta će propasti - ovo će biti mrlja na njegovu rovašu. I on će biti prvi koji će sve izbrbljati i denuncirati Inokentija. Svi koji su poznavali savjetnika Volodina lojalno će ga izbrisati iz pamćenja. Šutljivi Leviatan će ga smrviti i nitko na cijeloj zemlji neće doznati što se s njime dogodilo. A on je tako ţelio poţivjeti, da vidi kako će biti na svijetu! Na kraju krajeva, sve će se na zemlji stopiti u jednu cjelinu. Plemenska neprijateljstva će prestati. Nestat će drţavne granice, nestat će vojske. Sazvat će se svjetski parlament. Izabrat će predsjednika planeta. On će skinuti kapu pred ĉovjeĉanstvom i reći... "Ponesi svoje stvari!" "Što?" "Ponesi stvari!" "Kakve stvari?" "Ove tvoje krpe, zna se." 519 Inokentij je ustao, drţeći kaput i kapu koji su mu sada bili posebno dragocjeni, jer se nisu upropastili na "peĉenju". Na vratima se, provukavši se kraj stalnoga straţara, pojavio crnoputi, drski stariji narednik s nebeskoplavim epoletama. Inokentij se pitao gdje samo pronalaze ovakve tipove. I kakve im samo zadatke daju. UsporeĊujući odgovore s listom papira, narednik je upitao: "Prezime?" "Volodin." "Ime i ime oca?" "Koliko ćete me puta još to pitati?" "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijeviĉ." "Godina roĊenja?" "1919." "Mjesto roĊenja?"

"Lenjingrad." "Ponesi stvari. Marš!" I on je pošao naprijed, pucketajući jezikom. Ovog puta izašli su u dvorište, a zatim niz nekoliko stepenica u tamu onog drugog, natkrivenog dvorišta. U mozgu mu je sinula pomisao: vode li ga na strijeljanje? Priĉalo se da se smaknuća uvijek vrše noću u podrumima. Ali u tom teškom trenutku Inokentij se sjetio da se upita: zašto bi mu davali potvrde o pohranjenom vlasništvu, ako ga namjeravaju strijeljati? Ne, strijeljati ga neće. Inokentij je još uvijek vjerovao u razumnu, inteligentnu koordinaciju svih krakova ĉudovišta. Neprestano pucketajući jezikom, crnoputi narednik odveo ga je u drugu zgradu, i kroz tamnu veţu doveo ga do lifta. Neka ţena s naramkom tek izglaĉanog ţuto-sivog rublja stajala je sa strane i promatrala kako Inokentij a uvode u. dizalo. I premda mlada pralja nije bila lijepa, premda je njen društveni poloţaj nizak, i premda je Inokentij a promatrala istim onim neprozirnim kamenim i ravnodušnim pogledom, kao i druge mehaniĉke lutke u Lubjanki, ipak je Inokentij u njenoj nazoĉnosti osjetio zbunjenost, kao i onda kad su mu druge djevojke donosile ruţiĉaste, plave i bijele reverse. Pralja ga je vidjela u tako jadnom i slomljenom stanju, da ga je jamaĉno morala promatrati s poniţavajućom sućuti. Ali i ta je misao išĉezla isto tako brzo kao što se i pojavila. Kao da je to uostalom vaţno? "ĉuvati zauvijek." Stariji narednik zatvorio je vrata dizala i pritisnuo dugme na kojem nije pisao nikakav broj. U ĉasu kad je motor dizala proradio Inokentij je prepoznao zvuk tajnog stroja za koji je mislio da melje kosti zatvorenika iza zidova boksa. Tuţno se nasmiješio: ova ugodna pogreška podigla mu je raspoloţenje. Dizalo je stalo. Crnoputi narednik izveo je Inokentija na odmorište stepeništa, a zatim ravno u široki hodnik. Ovdje je primijetio mnoge straţare s nebeskoplavim epoletama i bijelim 520

širitima. Jedan od njih zakljuĉao je Inokentija u boks bez broja. Bio je to prostraniji boks, moţda desetak kvadratnih metara, slabo osvijetljen, i ĉinilo se da nije baš veoma ĉist. Cementni pod je bio izrovan, a u jednom zidu nalazila se ugraĊena uska drvena klupa, dovoljno duga da na njoj sjede tri ĉovjeka odjednom. U boksu je bilo prohladno, i zbog hladnoće izgledalo je još odboj-nije. I tu se nalazila rupa za promatranje, ali njen se poklopac nije toliko ĉesto pomicao. Izvana su se ĉuli prigušeni zvukovi cokula, koje struţu po podu. Oĉigledno su straţari neprestano dolazili i odlazili. U unutarnjem zatvoru odvijao se ţivahan noćni ţivot. Inokentij je isprva mislio da će ga drţati u vrućem, uskom, sjajno osvijetljenom boksu broj 8, i muĉilo ga je što tamo nema mjesta da ispruţi noge, što ga oĉi bole od svjetla, i što nema zraka za disanje. Sada je shvatio svoju pogrešku i uvidio da će ţivjeti u ovom prostranom, negostoljubivom boksu bez broja. Zgrozio se kad je pomislio da će mu se noge smrznuti na cementnom podu, da će ga stalno struganje i udaranje cipela smetati, i da će ga deprimirati pomanjkanje svjetla. Osjetio je neodoljivu ţelju da ima prozor! Samo veoma mali prozor, kao uzniĉki pro-zorĉić na opernim kulisama; ali nije bilo ĉak ni toga. Ĉovjek moţe ĉuti bezbrojne priĉe i proĉitati bezbrojne memoare o zatvoru, ali nikad ne moţe zaista zamisliti kako izgleda: hodnici, stubišta, bezbrojna vrata, straţari koji dolaze i odlaze, narednici, posluga. Veliki zatvor Lubjanka, koji sav vrvi od noćnog ţivota, a ipak ne moţeš vidjeti nigdje ni jednog drugog zatvorenika. Bilo je nemoguće vidjeti nekoga kao što si sam, nemoguće je bilo ĉuti kakvu nesluţbenu rijeĉ, a izgovorilo se ĉak i veoma malo sluţbenih. Ĉinilo se kao da je cijelo to golemo poduzeće budno cijele noći samo radi njega, da bi se bavilo samo njim i njegovim zloĉinom. Namjerni razorni efekt prvih sati u zatvoru jest da izoliraju novog zatvorenika od njegovih drugova tako da on ne naĊe nikoga tko bi ga malo

ohrabrio, i da osjeća da se teţina cijelog zamršenog aparata spustila samo na njegova leĊa. Inokentijeve misli krenule su nesretnim pravcem. Telefonski poziv, koji ga je samo dan ranije ispunjao ponosom, kao plemenita gesta, sada mu se ĉinio postupkom brzopletim i besmislenim, nalik samoubojstvu. Sad je imao dovoljno prostora da seta gore-dolje, ali bio je iscrpljen, izmoren postupcima, pod kojima je proveo noć, i nije imao snage za šetnju. Nakon nekoliko koraka sjeo je na klupu i nemoćno objesio ruke niz tijelo. Koliko je velikih planova zakopano u ovim zidovima, zatvoreno u boksovima, i zauvijek će ostati nepoznato potomstvu? Ta prokleta, dva puta prokleta preosjetljivost. Danas ili sutra Inokentij je mogao odletjeti u Pariz, gdje bi brzo zaboravio na tog jadnika, koga je htio spasiti... kojega, unatoĉ svojim naporima, na kraju i nije uspio spasiti. Dok je zamišljao putovanje u Pariz, a naroĉito prvih nekoliko dana u tom gradu, dah mu je zastao od vrtoglave daljine i ne- ostvarljivosti slobode. Htjelo mu se da grebe zid, da bi dao oduška svojoj nemoći. Ali otvaranje vrata spasilo ga je da na taj naĉin ne prekrši zatvorske propise. Ponovo su provjeravali njegov identitet, a Inokentij im je odgovarao kao iz duboka sna. Opet su mu zapovjedili da izaĊe "sa svojim stvarima". Budući da se priliĉno ohladio u boksu, sada je kapu nosio na glavi, a kaput prebacio preko ramena. Izašao je tako iz boksa, ne shvativši da bi mu to omogućilo da pod kaputom nosi par napunjenih pištolja ili kakav bodeţ. Zapovjedili su mu da ruke uvuĉe u rukave, i tek onda da gole ruke stavi iza leĊa. Opet uz pratnju pucketanja jezika, odveli su ga do stubišta blizu dizala. Bilo bi zanimljivo zapamtiti koliko je zaokreta napravio, koliko stepenica prešao, a tada u dokolici po sjećanju nacrtati plan zatvora. Ali njegove percepcije svijeta toliko su se promijenile, da se kretao okolo potpuno tupo, i do svijesti mu uopće nije dopiralo koliko dugo silaze tim stepenicama. Tada im je iznenada iz nekog drugog hodnika na put stupio novi, visoki straţar isto tako energiĉno

pucketajući jezikom, kao i onaj koji vodi Inokentija. Inokentijev straţar otvorio je iznenada vrata zelene dašĉane straţarnice, koja je ispunjavala ionako tijesno odmo-rište stubišta, gurnuo ga unutra i naslonio se na vrata, da se ne bi sluĉajno otvorila. Unutra je bilo jedva toliko mjesta da se moţe stajati, a odozgo je dopiralo samo mutno svjetlo iz hodnika; stra-ţara nije imala stropa. Prirodna ljudska reakcija bila bi da ĉovjek glasno protestira, ali Inokentij, koji se već navikao na nerazumljiva iskušenja i šutljive postupke u Lubjanki, mirno se pokorio: radio je ono što zatvor od njega zahtijeva. Ali konaĉno je shvatio zašto straţari u Lubjanki pucketaju jezicima! Na taj naĉin upozoravaju druge straţare da sprovode zatvorenika. Straţari ne smiju nikako dopustiti da se zatvorenici sastanu, da ne bi jedan drugoga ohrabrivali ma i samim pogledima. Proveli su prvo jednog, a zatim drugog zatvorenika, pa tek tada izveli Inokentija iz dašĉare i uputili se dalje. Tu, na posljednjim metrima puta u podzemlje, Inokentij je primijetio kako su stepenice istrošene. Nikada nešto sliĉno nije vidio u ţivotu. Ovalne šupljine bile su izdubljene gotovo do pola svake stepenice, od strana prema sredini. Stresao se od groze. U trideset godina koliko je nogu moralo proći ovuda da bi se kamen ovako izglodao! I od svake dvojice, koji su ovuda prolazili, jedan je bio straţar, a drugi zatvorenik. Na odmorištu su se nalazila zakljuĉana vrata s malim, rešetkama optoĉenim prozorom, koji je bio ĉvrsto zatvoren. Ovdje je Inokentij opet doţivio nešto novo: morao je stati licem k zidu. Ipak, krajiĉkom oka uspio je vidjeti kako je njegov straţar pritisnuo elektriĉno zvonce, i tek tada se rešetkasti prozor oprezno otvorio i zatvorio. Iznenada, s glasnim zveketom kljuĉa, vrata su se otvorila. Netko, Inokentiju nevidljiv, izašao je i upitao: "Prezime?" 522 Instinktivno, Inokentij se okrenuo da pogleda osobu koja mu se obratila i

zaĉas je ugledao lice koje nije bilo ni muško ni ţensko, podbulo, obješeno, s velikom crvenom brazgotinom od neke opekotine, a malo niţe vidio je poruĉniĉke zlatne epolete. Poruĉnik je povikao: "Ne okreĉi se!" I nastavio je istim onim monotonim pitanjima, na koja je Inokentij odgovarao, obraćajući se bijeloj ţbuci pred svojim oĉima. Kad je utvrdio da je zatvorenik dao isti opis kao što je onaj na kartonu arhiva, i da se još uvijek sjeća godine i mjesta svoga roĊenja, podbuhli je poruĉnik pozvonio na vrata, koja je prije toga paţljivo zakljuĉao. Opet se kraĉun na rešetkastom prozoru oprezno povukao, i netko je provirio kroz otvor. Prozor se opet zatvorio, kljuĉ je opet zazveketao, i vrata su se otvorila. "Naprijed!" rekao je podbuhli poruĉnik opeĉena lica. Ušli su i vrata su glasno za njima tresnula. Inokentij je imao tek toliko vremena da vidi kako mu se pratioci dijele: jedan ispred njega, jedan nadesno, jedan nalijevo - i da promotri tamni hodnik s mnogim vratima, stolom, i por-tirskim ormarićem i još nekoliko straţara kraj ulaza, kada mu je u tišini poruĉnik zapovjedio tiho ali jasno: "Licem k zidu! Ne miĉi se!" Bio je to glup poloţaj: zuriti u crtu gdje se spaja maslinasta uljena boja i bijela ţbuka i osjećati nekoliko pari neprijateljskih oĉiju, koje su ti se uprle u potiljak. Oĉigledno su provjeravali njegov karton. Tada je poruĉnik gotovo šapatom izdao zapovijed koja se razgovjetno ĉula u dubokoj tišini: "U treći boks." Inokentijev se straţar odmaknuo od stola i pazeći da mu kljuĉevi ne zvone, pošao je nadesno niz hodnik pokriven krpenorn trakom. "Ruke iza leĊa! Kreći!" rekao je veoma tiho. Malo dalje hodnik je zaokretao. Slijedila su zatim još dva zaokreta. Duţ jedne strane hodnika pruţao se isti neutralni masli-nasto obojeni zid, a duţ druge redalo se nekoliko vrata s ulaštenim ovalnim ploĉicama s brojevima: 47, 48, 49.

Ispod brojeva nalazili su se poklopci rupica za gledanje. Osjetivši toplinu od blizine novih prijatelja, Inokentij je poţelio da podigne jedan od poklopaca i da na trenutak pritisne oko uz rupu, da pogleda u samotniĉki ţivot u ćeliji. Ali straţar ga je brzo vukao naprijed, a osim toga, Inokentija je već zarazila zatvorska pasivnost - premda, ĉega se zapravo izgubljen ĉovjek još uvijek ima bojati? Na nesreću za ljude, a na sreću za njihove vladare, ljudsko je biće tako saĉinjeno da dok god ţivi u njemu ima uvijek nešto više nego što mu se moţe oduzeti, ĉak i ĉovjek kojega doţivotno zatvaraju, koji je lišen kretanja, neba, obitelji, imutka, moţe, na primjer, biti premješten u vlaţnu samicu po kazni, moţe ga se lišiti tople hrane, moţe ga se batinati, i on će te male dodatne kazne osjećati jednako bolno, kao i svoj raniji pad s visina slo- 523 bode i obilja. Da bi izbjegao te konaĉne muke, zatvorenik poslušno slijedi poniţavajući i mrski zatvorski reţim, koji postepeno ubija u njemu ljudsko biće. Iza posljednjeg zaokreta, vrata su se redala veoma nablizu i ulaštene ploĉice s brojevima glasile su: 1, 2, 3. Straţar je otvorio vrata trećeg boksa širokim pokretom, kao domaćin koji ţeli dobrodošlicu, što je na ovom mjestu bilo priliĉno komiĉno. Inokentij je primijetio humor te kretnje i paţljivije pogledao straţara. Bio je to niski, plećati momak, glatke crne kose i kosih uskih oĉiju nalik na posjekotine. Izgledao je priliĉno zloćudno, ni njegove se oĉi a ni njegove usne nisu smiješile, ali nakon tuceta ravnodušnih lica namještenika Lubjanke, koje je Inokentij upoznao te noći, zlobno lice ovog posljednjeg dojmilo ga se kao razmjerno prijazno. Kad su ga zakljuĉali u boks, Inokentij se ogledao oko sebe. Nakon jedne noći, već se smatrao struĉnjakom za boksove, budući da je imao prilike da ih nekoliko usporedi. Ovaj novi bio je veliĉanstven: nešto više od metar širok,

nešto više od dva dugaĉak, s podom od parketa, a gotovo sav prostor zauzimala je dugaĉka i ne previše uska drvena klupa, ugraĊena u zid. Kraj vrata je stajao mali šesterokutni drveni stolić, koji ĉak nije bio ni uzidan. Boks je bio dakako potpuno zatvoren i bez prozora, vidio se samo mali rešetkom pokriveni dovod zraka na stropu. Strop je bio veoma visok - cijela tri metra. Zidovi su bili bijelo oţbukani i blještali su pod svjetlom ţarulje od dvjesta svijeća, koja je visila u ţeljeznom kavezu iznad vrata. Snaţno svjetlo grijalo je boks, ali je bilo i bolno za oĉi. Znanost, kako biti zatvorenik, uĉi se brzo i jednom zauvijek. Ovoga puta Inokentij nije uopće gajio laţnu nadu da će dugo ostati u udobnom novom boksu. Kada je vidio dugu golu klupu, uĉenik, koji je sa svakim satom bio sve manje uĉenik, znao je da je njegov prvi problem kako da se malo naspava. Kao kakvo mladunĉe šumske zvijeri, koje je ostalo bez majke i koje uĉi kako da se samo odrţi na ţivotu, Inokentij se smjesta dao na posao, da od svog kaputa napravi prostirku, savijajući ovratnik od astrahana i rukave tako da saĉinjavaju uzglavlje. Smjesta se pruţio na klupu. Ĉinila mu se veoma udobnom. Sklopio je oĉi i spremio se na spavanje. Ali san mu nije dolazio na oĉi. Prije, kad nije imao prilike da spava, uspio je dva puta zadrijemati. Prošao je kroz sve raţe iscrpljenosti. Ali ovdje, gdje je mogao spavati, ostajao je potpuno budan. Neprekidno uzbuĊenje drţalo mu je oĉi otvorene, i nikako nije htjelo popustiti. Boreći se da bi izbjegao ţaljenja i nagaĊanja, Inokentij je pokušao da pravilno diše i da broji do... Zaista je strašno kad ĉovjek ne moţe spavati, a cijelo mu je tijelo toplo i moţe ispruţiti noge koliko hoće i straţar zbog nekog razloga ne otvara vrata s treskom. Leţao je tako pola sata i konaĉno se tkivo njegovih misli stalo rasplinjavati i neka strašna teţina spopala mu je tijelo. Ali tada se Inokentiju uĉinilo da je upravo nemoguće zaspati dok gori ovo luĊaĉko svjetlo. Ne samo da je rasvjetljavalo naran-dţastim sjajem mrak iza njegovih spuštenih kapaka, nego se ĉinilo 524

da mu s neizdrţivom snagom pritiskuje i same oĉne jabuĉice. Ovaj pritisak svjetla, koji Inokentij nikada prije nije iskusio, tjerao ga je u ludilo. Prevrćući se s boka na bok, uzalud pokušavajući da naĊe poloţaj u kojem će izbjeći teţak pritisak svjetlosti, Inokentij je konaĉno u oĉaju odustao, sjeo i spustio noge na pod. Poklopac na rupi za gledanje ĉesto se pomicao. Kada je ĉuo, kako poklopac struţe, brzo je podigao prst. Vrata su se otvorila bez šuma. Kosooki straţar pogledao je Inokentija bez rijeĉi. "Molim vas! Zagasite svjetlo!" rekao je Inokentij. "Zabranjeno je", rekao je straţar neumoljivo. "Pa onda stavite manju ţarulju. Što će vam tako jaka ţarulja za ovako mali... boks ?" "Ne govori tako glasno", rekao je straţar tiho. I zaista, iza njegovih leĊa veliki hodnik i cijeli zatvor bili su tihi poput groba. "Ţarulja je onakva kakva mora biti." Ali ipak u njegovom bezizraţajnom licu vidjelo se nešto ţivo. Kad je iscrpio tu temu i shvatio da će se vrata zatvoriti, Inokentij je upitao: "Dajte mi malo vode." Kosooki straţar je kimnuo glavom i tiho zakljuĉao vrata. Neĉujno se odmaknuo od boksa po traci od jute. Kad se vratio, kljuĉ jedva da je zveknuo, a on je poput duha stajao na vratima s lonĉićem vode u rukama. Kao i onaj na prvom katu, lonĉić je imao sliku maĉke, ali ova nije nosila naoĉari, nije imala knjige i u njenoj blizini nije bilo ptice. Inokentij je s uţitkom ispio vodu. IzmeĊu gutljaja gledao je straţara, koji nije odmah otišao, nego je samo donekle pritvorio vrata, onoliko koliko su mu ramena dozvoljavala i protiv svih propisa namignuo mu i tiho ga upitao: "Tko si bio prije?" Kakav ĉudan osjećaj kad te prvi puta u toku cijele noći oslovi ljudsko biće! Zaprepašten ţivahnim tonom pitanja, iako ga je straţar tek kradomice

promrmljao, i opĉinjen nemilosrdnim "bio" i "prije", Inokentij je povjerljivo, kao kakav zavjerenik, rekao straţaru šapatom: "Diplomat. Drţavni savjetnik." Straţar je sućutno kimnuo glavom, i rekao: "A ja sam bio mornar na Baltiku." Tada je dodao sporije: "Zašto si ovdje?" "Ne znam ni sam", rekao je Inokentij, iznenada oprezan. "Ništa posebno." Straţar je opet sućutno kimnuo. "Tako svi isprva kaţu", izjavio je. I sa zbunjenim izrazom na licu doda: "Hoćeš li... pišati?" "Ne sada", rekao je Inokentij, slijep kao i svaki novajlija, ne znajući da je ta ponuda najveća usluga u straţarevoj moći i jedna od najvećih privilegija na zemlji, nedohvatljiva zatvorenicima, osim kada to propisi odreĊuju. 525 Nakon ovako plodne konverzacije, vrata su se zatvorila i Ino-kentij se opet ispruţio po klupi, boreći se protiv pritiska svjetla na nezaštićene kapke. Pokušao je pokriti oĉi rukom, ali mu je ruka utrnula. Mogao je moţda saviti rupĉić i njime pokriti oĉi, ali gdje mu je sada rupĉić? Ah, zašto ga nije podigao s poda? Kakva je budala bio još sinoć! Male stvari - rupĉić, prazna kutija šibica, komadić grubog konca, bakelitno dugme - to je zatvorenikovo najveće blago. Uvijek doĊe trenutak kada se nešto od toga pokaţe nenadoknadivim i spasonosnim. Iznenada su se vrata otvorila. Kosooki straţar ugurao je u Inokentijev naruĉaj madrac s crvenim prugama. Kakvo ĉudo! Ne samo da Lubjanka ne prijeĉi zatvorenicima da spavaju: ona se brine za njihovu udobnost. U madrac su bili zamotani mali jastuk od perja, jastuĉnica i plahta - obje s odštampanim slovima UNUTARNJI ZATVOR - i siva deka. Pravi blagoslov! Sada će spavati! Njegovi prvi dojmovi u zatvoru bili su previše crni. Predosjećajući uţitak on je po prvi puta u svom ţivotu uvukao jastuk u jastuĉnicu vlastitim rukama, i prostro plahtu. Madrac je djelomiĉno visio preko ruba klupe. On se skinuo, legao, pokrio oĉi rukavom bluze, pa ga sada svjetlo nije uopće smetalo. Poĉeo je tonuti u dubok, dubok san.

Ali vrata su se otvorila s treskom i straţar je rekao: "Vadi ruke ispod ćebeta." "Što vam to treba?" povikao je Inokentij, na rubu suza. "Zašto ste me probudili? Pa jedva sam zaspao." "Ruke van", ponovio je straţar hladno. "Ruke se moraju vidjeti." Inokentij je poslušao, ali više nije bilo tako jednostavno zaspati s rukama povrh ćebeta. Bilo je to dijaboliĉko pravilo. Prirodan je, duboko ukorijenjen, iako ne uvijek zamijećen, obiĉaj ĉovjeka da ruke skriva dok spava, da ih pritiskuje uz tijelo. Inokentij se prevrtao i bacakao dugo vremena, privikavajući se novom poniţenju. Ali na kraju krajeva san je poĉeo i to pobjeĊivati. Slatka opojna maglica polako mu je obuzimala svijest. Iznenada je doprla do njega buka iz hodnika: dolazila je sve bliţe i bliţe. Udarali su po vratima. Stalno su ponavljali iste ne-razgovjetne rijeĉi. I evo - sada su kod susjednih vrata. A tada su se otvorila i Inokentijeva vrata. "BuĊenje!" neumoljivo je najavio mornar s Baltika. "što vam je? Zašto?" zaurlao je Inokentij. "Cijele noći nisam spavao." "Takav je propis! U šest sati buĊenje!" rekao je mornar i pošao dalje. U tom trenutku Inokentij je osjetio potrebu za snom s naroĉitom snagom. Ponovo je legao na postelju i ĉvrsto zaspao gotovo smjesta. Ali isto tako brzo, kosooki straţar otvorio je vrata s treskom i ponovio: 526 "BuĊenje! BuĊenje! Savijaj madrac." Inokentij se podboĉio na lakat i kroz maglu pogledao svoga muĉitelja, koji mu se prije jednog sata ĉinio pristojnim ljudskim bićem. "Ali ja nisam spavao, zar ne razumiješ?" "Ne znam ja ništa o tome." "Ali ako sada savijem madrac i ustanem, što ću raditi?" "Ništa. Sjediti." "Ali zašto?"

"Zato što je šest sati, rekao sam ti." "Onda ću spavati stojeći." "Ne po danu. Ja ću te probuditi."

Inokentij je uhvatio glavu rukama, ljuljajući se naprijed, natrag. Traĉak sućuti kao da se pojavio na licu kosookog straţara. "Hoćeš li se umi ti?" "Pa... da, hoću", rekao je Inokentij, promijenivši mišljenje. I posegnuo je za svojim odijelom. "Ruke iza leĊa! Marš." Praonica je bila odmah iza ugla. Kada je izgubio svaku nadu da će moći spavati u satima koji dolaze, Inokentij je skinuo košulju i poĉeo se do pasa prati hladnom vodom. Prolijevao je obilno vodu po cementnom podu goleme hladne praonice. Vrata su bila zatvorena, straţar ga nije smetao. Moţda je zaista ljudsko biće, ali zašto ga je onda tako zlobno zaboravio obavijestiti da je buĊenje u šest? Hladna je voda sprala s njega otrov umora. U hodniku se pokušao raspitati za doruĉak. Straţar mu je zabranio da govori, ali kad su došli u boks rekao mu je: "Nema doruĉka." "što time misliš? što će onda biti?" "U osam sati dobit ćeš sljedovanje, pa šećer i ĉaj." "Što je sljedovanje?" "Samo kruh." "A kad će biti doruĉak?" "Doruĉka nema. Prvo dolazi ruĉak." "I ja moram neprestano sjediti?" "Dosta je razgovora." Već je gotovo sasvim zatvorio vrata, kad je Inokentij podigao prst. "što je sad, što još hoćeš?" upitao je baltiĉki mornar opet otvarajući vrata. "Odsjekli su mi dugmeta i rasporili mi podstavu bluze. Tko će mi to sašiti?" "Koliko dugmeta?" Prebrojali su dugmeta kojih nema. Vrata su se zatvorila, ali uskoro su se opet otvorila, ĉuvar mu je dao iglu, nekoliko komadićaka konca, i nekoliko koštanih, bakelitnih i drvenih dugmeta razliĉite veliĉine. "što će mi to? To nisu ona koja su mi odsjekli." "Uzmi ih! Nema više ĉak ni takvih!" dreknuo je straţar.

I po prvi put u ţivotu Inokentij je stao šivati. Isprva nije znao da treba navlaţiti vršak konca, da bi ga se moglo provući kroz ušicu igle, niti kako treba napraviti ĉvor, kad završi. Budući da nije mogao upotrijebiti iskustvo nakupljeno kroz tisuću godina, on je ponovo sam za sebe izmislio šivanje. Mnogo se puta ubo u prst, i njegove osjetljive jagodice poĉele su ga boljeti. Trebalo mu je dugo vremena da zašije podstavu bluze, i da izravna futer kaputa. Mnoga je dugmeta sašio na kriva mjesta, tako da mu se uniforma, kad ju je zakopĉao, na sve strane zatezala. Ali ovaj spori usredotoĉeni posao ne samo da je Inokentiju skraćivao vrijeme, nego ga je i potpuno smirio. Njegovi su se osjećaji sredili, i on više nije trpio od straha i oĉaja. Već je jasno shvaćao da ĉak ni ovaj legendarni ponor uţasa, zatvor Velika Lub-janka nije toliko strašan, i da ovdje isto mogu ţivjeti ljudi od krvi i mesa. Ah, kako bi ih volio upoznati! Evo ĉovjeka koji nije spavao cijele noći, koji nije jeo, ĉiji je ţivot smrvljen u prašinu u roku od desetak sati, a uspio je iznenada da doĊe do onog drugog daha kakav dobiva atletiĉar kad proĊe krizu i zahvaljujući kojem njegovo napregnuto tijelo moţe nastaviti trku bez umora. Novi straţar mu je oduzeo iglu. Tada su mu donijeli komad od oko pola kilograma vlaţnog crnog kruha - s dodatnom klinastom kriškom, da bi se dopunila teţina propisane porcije - i dvije okrhnute kockice tvrdog šećera. Nasuli su mu vrući ĉaj u lonĉić sa slikom maĉke i obećali da će mu kasnije dati još. Sve je to znaĉilo da je osam sati, 27. prosinca. Inokentij je bacio cjelodnevnu porciju šećera u šalicu i poĉeo ga miješati prstom. Ali voda je bila tako vruća da mu prst nije mogao izdrţati. Tada je miješao ĉaj vrteći lonĉićem, ispio i podigao ruku da zamoli još. Jelo mu se nije nimalo.

Stresavši se od uţitka, Inokentij je popio drugi lonĉić, bez šećera, uţivajući u samoj aromi ĉaja. Njegove su se misli razbistrile do jasnoće kakvu nikada prije u ţivotu nije doţivio. Stao je koraĉati uskim prolazom izmeĊu klupe i zida, u oĉekivanju posljednje bitke. Tri kratka koraka naprijed, tri kratka koraka natrag. Još jedna od epikurovih misli - koju bi se vrlo teško moglo juĉer na slobodi bilo shvatiti, bilo pobijati - pojavila mu se u mozgu: "Unutarnji osjećaj zadovoljstva i nezadovoljstva najveće je mjerilo dobra i zla." To znaĉi, prema Epikuru, da je ono što se ĉovjeku sviĊa dobro, a ono što mu se ne sviĊa zlo. Filozofija divljaka. 528 Staljin uţiva u ubijanju - znaĉi li to da je ubijanje za njega vrlina? I budući da ĉinjenica što je ĉovjek zatvoren zbog toga što je pokušavao nekoga spasiti nije na kraju krajeva dovela ni do kakva zadovoljstva, znaĉi li to da je zla? . . ,^e! Dobro * zl° su sada za Inokentija bili opipljivi i odreĊeni i vidljivo su se razlikovali jedno od drugog, po ovim svijetlosivim 5o ™oć-P° °Vim maslinastim zid°vima, po ovoj prvoj zatvor- S ovih visina borbe i patnje, do kojih se Inokentij uzdigao djeteta* Star°Sa fil°ZOfa Ĉlnila mU Se ka° blebetanJe miog Vrata su tresnula. "Prezime?" iznenada je upitao novi straţar azijatska lica. "Volodin." "Na ispitivanje! Ruke iza leĊa!" nrtJv01^ jL !,tavi° mke iza sebe" * drţeći SIavu vis°ko, kao ptica kada pije vodu, izašao je iz boksa. N 34 U prvom krugu 529 85 JUTRO KAZNE ZA MUŠKETIRE I u šaraški je bilo vrijeme doruĉku i jutarnjem ĉaju.

Ovaj dan, u kojem rani jutarnji sati nisu predskazivali ništa osobito, bio je isprva neobiĉan samo po tome što je stariji poruĉnik Šusterman maltretirao sve oko sebe; upravo kad je trebalo da preda duţnost u svojoj smjeni pokušao je sprijeĉiti zatvorenike da spavaju i nakon buĊenja. Vani je bilo neugodno. Nakon juĉerašnje jugovine, noću je stegao jaki mraz i staza je bila pokrivena ledom. Mnogi zekovi su izašli, kliţući se obišli jedan krug i vratili se u zatvor. U sobama su neki zekovi sjedili na donjim leţajevima. Drugi su sjedili na gornjim, mašući obješenim nogama, ili sjedeći po turski podvijenih nogu. Nisu se nimalo ţurili da ustanu; ĉešali su se po prsima, zijevali i poĉeli ranije nego obiĉno mrzovoljno zavitlavati jedan drugoga i praviti mraĉne viceve na raĉun svoje nevoljne sudbine. Prepriĉavali su snove - omiljela zabava zatvorenika. Ali dok je meĊu tim snima bilo onih uobiĉajenih, o tome kako ĉovjek prelazi preko uskoga mosta iznad mutne rijeke ili kako navlaĉi visoke ĉizme, ni jedan od snova nije predskazao transport iz logora. Toga je jutra Sologdin izašao kao obiĉno da pili drva. U toku noći drţao je prozor djelimiĉno otvoren, i prije nego što je otišao do gomile drva, otvorio ga je širom. Rubin, koji je imao leţaj uz isti prozor, nije rekao ni rijeĉi Sologdinu. Kasno je bio legao i opet je patio od nesanice. Osjetio je hladan propuh od prozora, ali nije prosvjedovao protiv te neprijateljske geste. Umjesto toga obukao je svoj podstavljeni kaput i krznenu kapu sa spuštenim naušnjacima, i odjenuvši se tako, pokrio je glavu ćebetom i leţao zgrĉen, ne ustajući za doruĉak, ne obraćajući paţnje na šustermanove prijekore i na opću buku u sobi, oĉajniĉki pokušavajući da produţi propisane sate sna. Potapov, koji se spustio s gornjeg leţaja i pošao u šetnju, našao se prvi na

doruĉku. Već je popio ĉaj, napravio krevet u obliku potpuno pravilnog paralelograma i sjeo na nj ĉitajući 530 novine. Ali u dubini duše ţudio je da poĊe na posao. Danas je trebalo ispitati jedan zanimljivi dio aparature, koji je sam sastavio. Za doruĉak je bila kaša od prosa i s tog razloga mnogi zeko vi nisu htjeli doruĈkovati. Gerasimoviĉ je ipak sjedio u blagovaonici dugo vrijeme, paţljivo i sporo stavljajući male ţliĉice prosene kaše u usta. Iz suprotnog ugla poluprazne blagovaonice Nerţin mu je kimnuo, sjedajući sam za stol i jedući bez apetita. Završivši doruĉak, Nerţin se popeo na vlastiti leţaj da tu provede posljednjih petnaest minuta slobodnog vremena. Leţao je i gledao u luk stropa. Soba je šumjela od razgovora o Ruskinoj sudbini. On se prošle noći nije vratio i zekovi su znali da je uhapšen i zatvoren u mali mraĉni kavez u upravnoj zgradi. Nisu govorili otvoreno, nisu ga glasno nazivali dvostrukim uhodom, ali to se razumijevalo. S obzirom na to da se njegova kazna nije mogla povećati, i da mu se ne moţe dati još jedan rok povrh onoga koji ima, oni su raspravljali neće li se njegovih dvadeset pet godina popravnog radnog logora pretvoriti u dvadeset pet godina samice. Specijalni zatvori, koji se sastoje iskljuĉivo od samica, gradili su se te godine, i osuda na samotnu robiju sve više je i više dolazila u modu. Dakako, šikin neće podići optuţbu protiv Ruske zbog toga što je dvostruki špijun. Ali ono što je ĉovjek skrivio i ono zbog ĉega ga stavljaju pod sud ne mora nuţno biti isto. Uhodu, na primjer, mogu optuţiti zbog toga što ima crnu kosu i odrediti mu kaznu kakva već sljeduje crnokose ljude. Nerţin nije znao razmjere Ruskine prisnosti s Klarom i tako nije bio siguran smije li s njome razgovarati i malo je ohrabriti. I kako bi mu to moglo poći za rukom? Usred općeg smijeha, Rubin je odbacio ćebe i sjeo na postelju u krznenoj kapi i podstavljenom kaputu. On je uvijek veoma dobroćudno primao smijeh, koji je namijenjen njemu osobno. Skidajući kapu, ali zadrţavajući kaput i ne ustajući da se obuĉe - što je sada bilo posve besmisleno, kada je već

prošlo vrijeme odreĊeno za šetnju, pranje i doruĉak - on je zamolio da mu netko natoĉi ĉašu ĉaja. Sjedeći tako, slijepljene i rašĉupane brade, gurao je u usta bijeli kruh i maslac i zalijevao ih vrućom tekućinom, a da toga uopće nije bio svjestan. Prije nego je uspio ras-trljati san s oĉiju, već se udubio u nekakav roman Uptona Sin-claira koji je drţao slobodnom rukom, dok je u drugoj drţao ĉašu. Bio je u najmraĉnijem mogućem raspoloţenju. U šaraški su se odvijali jutarnji obilasci. MlaĊi poruĉnik je ušao. On je prebrojavao zatvorenike, a šusterman je ĉitao dnevnu zapovijed. Ušavši u polukruţnu sobu, šusterman je objavio: "Paţnja! Zatvorenici se ovime obavještavaju da nakon veĉere nikome neće biti dopušteno da ide u kuhinju po vruću vodu. Stoga nemojte opterećivati deţurnog molbama u tom smislu! "ĉija je to zapovijed?" vrisnuo je Prjanĉikov, skoĉivši iz spilje dvostrukog leţaja. 531 "Šefova", odgovorio je Šusterman vaţno. "Kad je izdana?" "Juĉer." Prjanĉikov je stegnuo šake i zatresao svoje mršave ruke iznad glave kao da doziva upomoć i samo nebo. "To nije moguće!" prosvjedovao je bijesno. "U subotu naveĉer sam ministar Abakumov obećao mi je da će noću biti kipuće vode za ĉaj. To nije ĉak ni logiĉno! Na koncu konca mi radimo do ponoći. Odgovorio mu je val smijeha. "Onda nemoj raditi do ponoći, budalo jedna", zagrmio je Dvojetjosov. "Ne moţemo drţati noćnog kuhara", objasnio je Šusterman trijezno. Zatim je šusterman uzeo otipkani popis od mlaĊeg poruĉnika. "Paţnja!" najavio je prijetećim glasom. Svi su smjesta zašutjeli. "Niţe

navedeni neće se jutros javiti na rad nego će se pripremiti za transport. Iz ove sobe: Horobrov, Mihajlov, Nerţin, Semuškin! Skupite sve predmete drţavnog porijekla da ih vratite intendanturi. Dva su oficira na to izašla. Ĉetiri imena, koja su navedena, sada su poput vira bili okruţeni svim ljudima u sobi. Zekovi su ostavili ĉaj, ostavili nedojedene sendviĉe, i sabrali se na okup. Ĉetvorica izmeĊu njih dvadeset petorice bila je neobiĉno velika ţetva ţrtava. Svi su govorili u jedan glas; glasovi ohrabrenja miješali su se s glasovima potištenosti i s glasovima koji su buĉno davali oduška bijesu. Neki su stajali na gornjim leţaj evima i razmahivali rukama, drugi su se hvatali za glavu, treći su se svaĊali, busajući se u grudi. Neki su vadili jastuke iz jastuĉnica. Cijela se soba pretvorila u takav pakao jada, pokornosti, gnjeva, izazova, prituţbi, proraĉuna, da je Rubin ustao sa svog leţaja onakav kakav jest, u podstavljenom kaputu i donjim gaćama i zaurlao iznad buĉne zbrke tentorskim glasom: "Povijesni dan u šaraški! Jutro kazne za mušketire!" I razmahnuo je rukama iznad glava sviju prisutnih. Njegova predstava nije nikako znaĉila da se on raduje transportu zatvorenika. On bi se isto tako razmetljivo našalio da se radilo o njegovom vlastitom odlasku. Ali ništa nije bilo tako sveto, a da bi se on mogao suzdrţati od svog vlastitog tipa komentara. Transport je prekretnica u zatvorenikovu ţivotu, isto tako sudbonosna kao što je rana za vojnika. Rana moţe biti laka ili teška, moţe se zalijeĉiti ili ispasti kobna: konaĉno odredište transporta moţe biti blizu ili daleko, moţe biti boljitak ili smrt. Kad ĉovjek ĉita što Dostojevski kaţe o uţasima ţivota u zatvorima za teške robijaše, iznenadi se kako su mirno ti zatvorenici odsluţili svoj rok. Po deset godina ne bi doţivjeli ni jedan jedini transport. Zek ţivi na jednom mjestu, navikne se na svoje drugove, na rad, na pretpostavljene. Bez obzira na to koliko mu moţe biti 532 strana ţelja za sabiranjem i posjedovanjem stvari, neizbjeţno je da ipak štošta nakupi: on ima kartonski kovĉeg koji su mu

poslali iz slobode, ili drveni koji je sam naĉinio u logoru; ima okvir s fotografijom svoje ţene ili kćeri; ima papuĉe naĉinjene od starih krpa, koje nosi kad se seta kroz baraku i skriva ih od svakodnevnih pretresa; moţda je tu i tamo došao do rezervnog para pamuĉnih hlaĉa ili sluĉajem nije vratio neke stare cipele; uspio je da sve to sakrije, da zagura u kakvu rupu, od jedne provjere inventara do druge. Ima ĉak vlastitu iglu, i vlastita dugmeta koja je sam ĉvrsto prišio. Moţda ima ĉak i jedno ili dva rezervna dugmeta. Nešto je malo duhana u njegovoj duhankesi. Ako je kicoš ima nešto praška za zube i povremeno zube pere. Sabire sveţanj pisama svoje obitelji, dokopa se nekako vlastite knjige: trgujući njome uspijeva proĉitati sve knjige u zatvoru. Ali transport pogaĊa krhku graĊu njegova ţivota poput groma - uvijek bez upozorenja, uvijek ga uhvati na spavanju objava, koja se odgaĊa do posljednjeg mogućeg trenutka. On ţurno trga obiteljska pisma i baca komadiće papira u zahod. Ako je odreĊeno da se transport odvija crvenim stoĉnim vagonima, straţari konvoja odsijeku mu sva dugmeta i bace njegov duhan i prašak za zube u vjetar, zato što bi ih on mogao upotrijebiti da zaslijepi straţara, kad bi putom pokušao pobjeći. Ako se upotrebljavaju starinski putniĉki vagoni, straţar će mu bijesno zgnjeĉiti kovĉeg, koji se ne moţe smjestiti u uski prostor za prtljag, i time će ujedno slomiti i okvir slike. U svakom sluĉaju oduzet će mu knjigu koja je zabranjena u transportu, iglu koja se moţe upotrijebiti da se raspile rešetke ili da se zakolje straţar, papuĉe od krpe bacit će mu kao smeće, i oduzet će mu rezervni par hlaĉa. Tako oĉišćen od grijeha vlasništva, od svake naklonosti prema sreĊenom ţivotu, ili ĉeţnje za burţujskim udobnostima, koje je pravedno osudio i sam Ĉehov, osloboĊen isto tako prijatelja i prošlosti, zek stavlja ruke iza leĊa i u redu ĉetvorice svojih drugova (korak lijevo ili desno i straţari će pucati bez

upozorenja), okruţen psima i straţarima, on odlazi k ţeljezniĉkom vagonu. Svi ste ga vi vidjeli u tom trenutku na ţeljezniĉkoj postaji, ali u vašoj kukaviĉkoj pokornosti okrenuli ste oĉi, okrenuli mu leĊa. Da niste postupili tako, deţurni bi vas ĉasnik mogao osumnjiĉiti i pritvoriti. Zek ulazi u vagon, koji se zatim zakapĉa iza poštanskog vagona, ĉvrsto zagraĊen rešetkama s obje strane, nedostupan na peronima postaja svima koji bi mogli pokušati da pogledaju unutra, vagon se kreće po redovitom ţeljezniĉkom voznom redu, zakraĉunat, zagušljiv, noseći svoj gusto stisnuti teret, zajedno sa stotinama uspomena, nada i strahova. Gdje ih odvode? To im nitko ne kaţe. Što zeka ĉeka na njegovom odredištu? Rudnik bakra? Sjeĉa drva i pilana? Ili neka daleka zemljoradniĉka operacija, gdje je bar povremeno moguće ispeći malo krumpira ili gdje se ĉovjek moţe barem do sita najesti stoĉne repe? Hoće li zek dobiti skorbut ili distrofiju već prvih mjeseci na nekoj cestogradnji? Ili će imati sreće da mu pomogne neki poznanik ili da se dokopa posla kao pomoćnik u bolnici, kao 533 posluţnik u barakama ili ĉak kao desna ruka kakvog intendanta? Hoće li mu dozvoliti, tamo gdje ga odvode, da se dopisuje? Ili će njegova obitelj ostati bez pisama u toku dugih i dugih godina, i povjerovati da je mrtav? Moţad neće ni stići na odredište. U stoĉnom vagonu moţe umrijeti bilo od dizenterije, bilo od gladi, jer će zekove transportirati šest dana bez kruha. Ili će ga straţar premlatiti, jer je netko pokušao pobjeći. Ili će, moţda, na kraju putovanja u negrijanim vagonima, iz njih izbaciti samo smrznute leţine zekova poput cjepanica. Crveni transporti trebaju katkad po mjesec dana da stignu do srca Sibira. Spomeni se, o gospode, onih koji nisu stigli! Premda će vlasti u šaraški postupati blago s njima kad budu odlazili, i dopustiti im ĉak da zadrţe i vlastite britve, dok ne doĊu do prvog zatvora, ova pitanja opterećivala su poput

vjeĉnog mraka srca ovih dvadeset zekova kojima su rekli da se pripreme za transport toga utorka ujutro. Za njih je poluslobodni bezbriţni ţivot u šaraški završio. 534 86 ZBOGOM, ŠARAŠKO! Iako je Nerţin bio zaokupljen neposrednim brigama, koje je izazvao njegov odlazak, u njemu se rodilo uvjerenje, koje je svakog trenutka postajalo sve intenzivnije, da on mora, kao za oproštaj, napraviti majoru šikinu zaista neugodnu scenu. I tako kada je zvono zazvonilo, pozivajući na posao, unatoĉ zapovijedi da ostane u spavaonici, on je kao i ostali zekovi koji nisu na popisu za transport izjurio kroz vrata šaraške. Poletio je na treći kat i pokucao na šikinova vrata. Rekli su mu da uĊe. šikin je sjedio mrk i mraĉan za svojim stolom. Od juĉer je nešto u njemu prepuklo. Jednom nogom stajao je iznad ponora, a znao je dobro kako je to kad ĉovjek ostane bez tla pod nogama. Njegova mrţnja prema djeĉaku nije mogla naći izravnog i brzog oduška. Najviše što je šikin mogao uĉiniti - i najmanje opasno za njega samog - bilo je da Doronina propusti malo kroz šake u samici, da mu zacrni malo dosje, a zatim da ga pošalje natrag u Vorkutu. Tamo će s dosjeom, koji će šikin poslati s njim kad ga malo obradi, svakako dospjeti u specijalnu kaţnje-niĉku brigadu i uskoro će otegnuti papke. Posljedice će biti iste, kao da su mu sudili i osudili ga na strijeljanje. Sad, kad je zapoĉela jutarnja koloteĉina, on je odgaĊao da pozove Doronina na ispitivanje, jer je oĉekivao prosvjede i poteškoće od ljudi koji su odreĊeni za transport. I imao je pravo. Ušao je Nerţin. Major Šikin nikada nije mogao podnositi ovog mršavog nepri-jaznog zeka s ukoĉenim ponašanjem i sitniĉavim poznavanjem zakona, šikin je nagovarao Jakonova već odavno da pošalje Nerţina u transport, i on je sada primijetio Nerţinov neprijateljski izraz sa zlobnim zadovoljstvom, pretpostavljajući da je ovaj došao da zahtijeva razlog zbog kojega ga se šalje iz šaraške.

Nerţin je posjedovao prirodan dar da oblikuje prituţbu u nekoliko izraţajnih rijeĉi i da je gorljivo izrekne u onom kratkom djeliću sekunde koliko je otvoren prozorĉić za davanje hrane na vratima ćelije, ili da je ispiše na

mekom toaletnom papiru, kojim 535 zatvor opskrbljuje zatvorenike da bi na njemu mogli pisati deklaracije. Nakon pet godina zatvora, on je uspio izgraditi posebno odluĉan naĉin govora s pretpostavljenima - meĊu zekovima takav se naĉin nazivao "kulturni bezobrazluk". Njegove su rijeĉi bile pristojne, ali mu je ton bio povišen i ironiĉan - ton kakvim stariji razgovaraju s mlaĊima. Ali nije bilo naĉina da se tome naĊe bilo kakav prigovor. "GraĊanine majore", rekao je još s vrata, "došao sam da dobijem knjigu koja mi je nezakonito oduzeta. Imam razloga da smatram da je šest tjedana dovoljno dugo, kad se uzme u obzir stanje komunikacija u Moskvi, da se sazna da knjiga nije zabranjena od cenzure. "Knjiga?" uskliknuo je šikin, jer se u prvi ĉas nije mogao sjetiti da kaţe išta pametnije. "Kakva knjiga?" "Isto sam tako uvjeren", nastavio je Nerţin, "da vi znate o kakvoj knjizi govorim. Radi se o sabranim djelima Sergeja Jese-njina u dţepnom izdanju "Male biblioteke pjesnika"." "Jesenjin?" uskliknuo je major šikin, odgurnuvši stolicu, kao da se tek sada sjetio tog sramotnog imena, i da ga je to zgrozilo. Njegova siva kratko ošišana lubanja izraţavala je negodovanje i odvratnost. "Kako se usuĊujete pitati za Jesenjina?" "A zašto ne? Objavljen je ovdje, u Sovjetskom Savezu." "To nije nikakav razlog." "Osim toga, objavljen je 1940. Drugim rijeĉima, ne u zabranjenom razdoblju izmeĊu 1917. i 1938." Šikin se namrštio. "Gdje ste ĉuli za takvo razdoblje?" Nerţin je odgovorio saţeto kao da je odgovor nauĉio napamet: "Jedan od logorskih cenzora mi je to vrlo ljubazno objasnio. Prilikom pretprazniĉke pretrage, oduzeli su mi Daljev rjeĉnik, na osnovu toga što je objavljen 1935. i prema tome mora se podvrći najpaţljivijem provjeravanju. Ali kada sam cenzoru pokazao da je moj primjerak taĉna kopija izdanja iz 1881. on mi je spremno vratio knjigu i objasnio mi da nema nikakvih prigovora predrevolucionarnim izdanjima, jer "neprijatelji

naroda nisu u to vrijeme još djelovali". Na nesreću po vas, ovaj Jesenjin je objavljen 1940." Šikin je zadrţao dostojanstvenu šutnju. A tada je tvrdoglavo rekao: "Vrlo dobro. Ali jeste li vi proĉitali knjigu? Jeste li je cijelu proĉitali? Moţete li to izjaviti napismeno?" "Po paragrafu 95. Kriviĉnog zakonika SSSR-a vi nemate nikakvih prava da u danom sluĉaju zahtijevate moj potpis. Ja to mogu izjaviti usmeno: imam nesretni obiĉaj da ĉitam knjige koje su moje vlasništvo, i obratno, da ĉuvam knjige koje ĉitam." Šikin je prijeteći raskrilio ruke. "Tim gore po vas." Namjeravao je da ovdje naĉini znaĉajnu stanku, ali Nerţin je brzo uskoĉio. "I tako da sumiram, ponavljam svoj zahtjev: u skladu s taĉ-kom sedmom Odsjeka B zatvorskih pravila, molim vas da mi vratite knjigu, koja mi je nezakonito oduzeta." 536 Trepćući pod ovom bujicom rijeĉi, Šikin je ustao. Dok je sjedio za stolom, njegova velika glava stvarala je dojam da je krupan, ali kad bi ustao ĉinilo se kao da se skuplja, jer su mu ruke i noge bile veoma kratke. Ţareći se od bijesa, pribliţio se ormaru, otkljuĉao ga i izvukao lijepi mali svezak Jesenjina sa ţutim lišćem topole na ovitku. U knjizi je oznaĉio nekoliko mjesta. Izvalio se udobno kao i prije u naslonjaĉ, ne nudeći Nerţina da sjedne, i poĉeo je sporo razgledavati mjesta koja je obiljeţio. Nerţin je mirno sjeo, oslo-nivši ruke o koljena. Promatrao je šikina nepomiĉnim, upornim pogledom. "Evo ovdje, slušaj ovo", rekao je major s uzdahom i poĉeo je ĉitati bez osjećaja, gnjeĉeći glazbu poezije kao kakvo tijesto: "O, dlanovi mrtvi, dlanovi tuĊi, MeĊu vama će pjesme moje umrijeti! Samo će vlati vaši tugovati

Za gospodarom starim. O kakvom on to gospodaru govori? O ĉijim dlanovima?" Zatvorenik je pogledao debele bijele ruke policajca. "U klasnom smislu Jesenjin je bio ĉovjek ograniĉen, i mnogo stvari nije uopće razumio", rekao je Nerţin sućutno, napućivši usne. "Kao Puškin i kao Gogolj ..." U Nerţinovom glasu ĉulo se nešto novo, što je natjeralo šikina da ga pogleda sa strahom. U nazoĉnosti zekova, koji ga se ne boje, Šikin je sam osjećao potajni strah: uobiĉajeni strah dobro odjevenih ljudi, kojima sve ide kao po loju, kad se susretnu s ljudima, koji su loše odjeveni i kojima ide od zla nagore. U takvom trenutku njegova vlast nije bila dovoljno adekvatna obrana. Za svaki sluĉaj, ustao je i napola otvorio vrata. "A što kaţete na ovo?" upitao je, vrativši se naslonjaĉu i ĉitajući: "Bijelu sam ruţu i krastaĉu crnu vjenĉati htio na zemlji... Eto. Na što on ovdje cilja?" Neznatni trzaj zatresao je zatvorenikov zategnuti vrat. "Veoma jednostavno", odgovorio je. "Ne moţe se pomiriti bijela ruţa istine s crnom krastaĉom zloĉina." Poput crne krastaĉe kratkoruki, debeloglavi, tamnoputi policajac sjedio je s njime licem u lice. "Uostalom, graĊanine majore", Nerţinove su rijeĉi i dalje brzo tekle, "ja nemam vremena da sada s vama zalazim u knjiţevne interpretacije. Straţar me ĉeka. Prije šest tjedana rekli ste da ćete zatraţiti od cenzure, od Glavlita, mišljenje. Jeste li to uĉinili?" šikinova su se ramena trgnula i on je s treskom sklopio knjigu. "Ne moram ja vama polagati raĉune! Neću vam vratiti knjigu. Uostalom, neće vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Nerţin se bijesno podigao, ne skidajući oĉiju s Jesenjina. Sjećao se kako su ga njeţne ruke njegove ţene jednom drţale i kako je u njemu napisala: 537 Sve što si izgubio, vratit će ti se! Neka tako bude! Bez i najmanjeg napora rijeĉi su mu potekle s usnica:

"GraĊanine majore! Nadam se da niste zaboravili kako sam dvije godine zahtijevao od ministarstva drţavne sigurnosti poljske zlote, koje su mi nezakonito oduzeli. Iako su svotu dvadeset puta provjeravali do posljednje kopjejke, na kraju sam je ipak dobio preko Vrhovnog sovjeta. Nadam se da niste zaboravili moj zahtjev da se pet grama prosijanog brašna, koje zakon propisuje, stvarno i dijeli zatvorenicima. Meni su se smijali, ali ja sam to ostvario! A ima i drugih sluĉajeva. Upozoravam vas: neću vam dati tu knjigu. Umirat ću u Kolimi - ali makar i s onu stranu groba, ja ću vam je oteti! Ispunit ću poštanske sanduĉiće svih centralnih komiteta i ministarskih savjeta prituţbama protiv vas. Vratite mi je radije milom." I zaista, major sluţbe sigurnosti popustio je pred tim osuĊenim bespomoćnim zekom, kojega šalju u polaganu smrt. On se zapravo raspitao kod Glavlita i obavijestili su ga, na njegovo iznenaĊenje, da knjiga nije sluţbeno zabranjena. Sluţbeno! Njegovo profinjeno ĉulo njuha govorilo je šikinu da je to svakako propust i da se knjiga bez svake sumnje mora zabraniti. Ali je ipak ispadalo da se mora zaštititi od optuţbi ovog neumornog stvaratelja neprilika. "U redu", sloţio se major. "Vratit ću vam je. Ali nećemo vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Nerţin je pobjedonosno izašao na stube, drţeći dragocjenu knjigu u sjajnim ţutim koricama. Bio je to simbol uspjeha u trenutku kad se sve drugo rušilo. Na stubištu je sreo grupu zatvorenika koji su raspravljali 0 posljednjim dogaĊajima. Siromaha je bio meĊu njima, drţeći govor tihim glasom, da njegove rijeĉi ne bi doprle do uprave: "što to rade? Ovakve ljude šalju u transport! Zašto? A što je s Ruskom Doroninom? Koja ga je ptica otkucala?" Drţeći ĉvrsto svezak Jesenjina, Nerţin je odjurio do Akustić-kog odjela. Pitao se kako će uništiti svoje bilješke o povijesti prije nego straţar doĊe po njega. Zatvorenici odreĊeni za transport nisu se baš smjeli ovako šetati po šaraški. Ovu posljednju kratku slobodu Nerţin je mogao zahvaliti jedino velikom broju

zekova koje su slali na transport, a isto tako moţda i blagosti mlaĊeg poruĉnika s njegovim vjeĉitim zanemarivanjem sluţbe. Otvorio je vrata akustiĉkog laboratorija. Vidio je da su vrata ĉeliĉnog kabineta otvorena, a izmeĊu njih stajala je Simoĉka, opet jednom odjevena u neuglednu prugastu haljinu, sa sivim šalom prebaĉenim preko pleća. Od juĉerašnjeg okrutnog razgovora, meĊu njima nije bilo ni rijeĉi, ni pogleda. Ona je više osjetila nego što je vidjela, kako je Nerţin ušao, 1 zbunila se. Stala je kao ukopana, kao da odluĉuje što da uzme iz kabineta. Nije oklijevao, niti razmišljao; prišao je ĉeliĉnim vratima kabineta i rekao šapatom: 538 "Serafima Vitaljevna! Nakon juĉerašnjeg dana zaista je bezobzirno što se obraćam vama. Ali djelo, kojemu sam posvetio mnogo godina, bit će sada uništeno. Da ga spalim? Ili ćete ga vi uzeti?" Znala je već za njegov odlazak i nije se trgnula kad ga je spomenuo. Ali odgovarajući na njegovo pitanje podigla je svoje tuţne neispavane oĉi i rekla: "Dajte ga meni." Netko je dolazio, i Nerţin je ţurno pristupio svom stolu. Tu se susreo s majorom Roitmanom. Roitman je bio sav nesretan. Sa zbunjenim smiješkom rekao je: "Glebe Vikentiĉu! Kakva je to nesreća! Nisu me upozorili... Nisam imao pojma... A sada je prekasno da se stvar uredi." Nerţin je podigao pogled i promatrao s hladnom samilošću ovu osobu za koju je donedavno vjerovao da je iskrena. "Ma nemojte, Adame Venjaminoviĉu! Na kraju krajeva nije ovo moj prvi dan ovdje. Takve se stvari ne rade, a da se ne konzultira šef laboratorija." Poĉeo je ĉistiti ladice svoga stola. Na Roitmanovom licu vidjela se neugoda: "Ali, vjerujte mi, Glebe Vikentiĉu, mene nitko nije pitao, ništa mi nisu rekli..."

Rekao je to glasno u nazoĉnosti cijelog osoblja. Izabrao je radije da izgubi obraz pred svima ostalima, nego da ostane lupeţ u oĉima ĉovjeka koji odlazi. Kaplje znoja pojavile su mu se na ĉelu. Tupo je promatrao Nerţina kako ĉisti stol. Zaista, nitko nije pitao njegov savjet - to je bio još jedan udarac, koji je primio od inţenjerskog pukovnika. "Da li da svoje materijale o artikulaciji predam Serafimi Vitaljevni?" ravnodušno je upitao Nerţin. Rastreseni Roitman nije odgovorio, nego je polako izašao iz sobe. "Uzmite moje radne materijale, Serafima Vitaljevna", rekao je Nerţin i poĉeo prenositi na njen stol svoje mape, skupljene papire, grafikone i kartone. Svoje tri biljeţnice spremio je u jednu od mapa. Ali nekakav unutrašnji glas savjetovao ga je da to ne ĉini. Nerţin je na brzinu promotrio Simoĉkino dugo neprozirno lice. Iznenada mu je palo na pamet: da li je to klopka? ţenska osveta? Duţnost poruĉnika MGB-a? Ĉak ako su joj ruke sada tople i pruţene, hoće li njena djeviĉanska vjernost trajati dugo? Glava maslaĉka traje do prvoga vjetra; djevica traje do prvoga ĉovjeka. Ona će reći svome muţu: "Evo ovdje imam nešto, dragi, što su mi ostavili na ĉuvanje." Premjestio je biljeţnice u dţep i dao mape Simoĉki. Izgorjela je velika knjiţnica u Aleksandriji. U samostanima nisu predavali ljetopise neprijatelju, već ih spaljivali. I ĉaĊa lub-janskih dimnjaka - ĉaĊa od izgorena papira, od sve više izgorena papira, pada na zekove, koji izlaze na šetnju po uskoj terasi zatvorskoga krova. Moţda je više velikih misli spaljeno nego objavljeno. 539 Ako mu uspije ostati na ţivotu on će vjerojatno sve to ponovo napisati po sjećanju. Nerţin je zgrabio kutiju šibica, a zatim istrĉao i zakljuĉao se u zahod. Deset minuta kasnije se vratio, blijed i ravnodušan. U tom ĉasu Prjanĉikov se vratio u laboratorij.

"Kako se to moţe dogoditi?" pitao je on. "Pa mi ĉak ni ne bjesnimo! Potpuno smo otupjeli! Transportirati zatvorenike! Prtljaga se moţe transportirati, ali tko ima pravo da transportira ljude?" Valentuljina goruća propovijed našla je odjeka u srcima zekova. Uznemireni transportom svi su laboratorijski zekovi prestali s radom. Svaki transport je znaĉio trenutak opomene, trenutak koji znaĉi "svi ćemo mi na to doći". Transport zatvorenika prisiljavao je svakoga zeka, ĉak i one koje nije izravno pogaĊao, da razmisli o nesigurnosti svoje sudbine i o ĉinjenici da je cijeloga ţivota prepušten na milost i nemilost GULAG-a. Cak i zek, koji nikada nije prekršio propise, mogao je biti siguran da će ga poslati iz šaraške barem dvije godine prije nego završi njegova kazna, tako da kad izaĊe na slobodu sve što on zna bude zastarjelo ili zaboravljeno. IzmeĊu sviju njih, samo oni zatvorenici koji su osuĊeni na dvadeset pet godina nisu vidjeli kraja roku svoje kazne i stoga ih je operativni sektor najviše volio u šaraški. Mlitavo su zekovi okruţili Nerţina. Neki su sjedili po stolovima umjesto na stolicama, da bi pokazali ozbiljnost trenutka. Bili su zamišljeni i sjetni. Kao što se na pogrebima ljudi prisjećaju svega dobroga što je pokojnik uĉinio, tako su se oni i sada prisjećali, u prilog Ner-ţinu, kako je podizao glas u obranu njihovih prava i kako se zalagao za njihove interese. Ponovili su slavnu priĉu o prosijanom brašnu, kada je on obasuo zatvorsku administraciju i ministarstvo unutrašnjih poslova prituţbama, zato što on sam osobno ne dobiva propisanu koliĉinu prosijanog brašna u obrocima. Prema zatvorskim propisima, kolektivne tuţbe i tuţbe na raĉun drugih bile su zabranjene. Iako je ideja, koja je stajala iza toga, bila da se zatvorenik mora preodgajati u socijalistiĉkom pravcu, u stvari bilo mu je zabranjeno da se zalaţe za zajedniĉku stvar. U tom razdoblju zekovi u šaraški nisu jeli do sita i borba za propisanu koliĉinu brašna izazivala je ţivlje zanimanje nego meĊunarodni dogaĊaji. Fantastiĉna epopeja završila je Nerţinovom pobjedom. Pomoćnik zatvorskog intendanta - nazivali su ga tada "kapetanom zaduţenim za donje gaće" - bio je otpušten s posla. Od prosijana brašna koje je svaki ĉovjek u šaraški

dnevno dobivao, kuhali su se dva puta tjedno posebni valjušci. Zekovi su se isto tako sjećali Nerţinove borbe da se produţi vrijeme za nedjeljnu šetnju. Ta je borba meĊutim završila porazom: kad bi se zatvorenicima dopustilo da se slobodno šetaju nedjeljom, tko bi radio! Sam Nerţin je jedva slušao te hvalospjeve. Za njega je došao trenutak djelovanja, i u njemu se budila energija. Sada, kad se dogodilo najgore što se moţe, svako je poboljšanje ovisilo o njemu samom. Predavši materijale o artikulaciji Simoĉki, predavši sav tajni materijal Roitmanovom pomoćniku, spalivši i poderavši svo- 540 je osobne papire, i naslagavši nekoliko gomila knjiga i ĉasopisa, koji pripadaju knjiţnici, iskopao je sada svoj posljednji imutak iz ladica i raspoklanjao ga prijateljima. Oni su već odluĉili tko će dobiti njegovu ţutu stolicu za ljuljanje, tko će dobiti njemaĉki pisaći stol, tko tintarnicu, tko sveţanj uvezena granulirana papira. Umirući je osobno razdijelio svoje nasljedstvo s veselim smiješkom, a svaki od nasljednika dao mu je zauzvrat dva ili tri paketića cigareta. To je bio u šaraški zakon: u ovom svijetu cigareta ima obilje, u onom drugom cigarete su dragocjenije od kruha. Rubin je došao iz tajnog laboratorija. Oĉi su mu bile tuţne, a vrećice ispod oĉiju su mu visile. RasporeĊujući svoje knjige, Nerţin mu je rekao: "Kad bi tebi bilo stalo do Jesenjina, ja bih ti ga odmah dao." "Zbilja?" zaprepašteno je upitao Rubin. "Ali tebi se više sviĊa Bagricki, pa ti ne mogu pomoći." "Ti nemaš ĉetkice za brijanje", rekao je Rubin i izvadio iz dţepa ĉetkicu s ulaštenom drškom od bakelita. Po mjerilima zekova bila je raskošna. "Na kraju krajeva, ja sam se zavjetovao da se ne brijem, dok me ne revidiraju, pa je evo ti uzmi." Rubin nikada nije govorio "dan kad me puste na slobodu" zato što bi to oznaĉilo prirodan svršetak njegove kazne. Uvijek bi rekao "dan kad mi revidiraju kaznu". I nastavljao je da šalje molbu za molbom da se njegov

sluĉaj uzme ponovo u razmatranje. "Hvala, stari, ali ti si se tako navikao na šarašku da si zaboravio logorske propise. Tko će mi dopustiti u logoru da se brijem? Pomozi mi da vratim knjige." Stali su skupljati i sreĊivati knjige i ĉasopise. Ljudi oko njih razišli su se svaki na svoju stranu. Noseći naramke knjiga njih dvojica su izašli iz laboratorija i popeli se glavnim stubištem. U niši gornjeg hodnika zastali su da doĊu do daha i da presloţe naramke, koji su se rušili. Nerţinove oĉi, koje su za vrijeme svih tih priprema gorjele od morbidnog uzbuĊenja, postale su sada tupe i letargiĉne. "Slušaj, prijatelju", rekao je, "tri godine se nismo nijedanput sloţili, cijelo smo se vrijeme svaĊali, rugali se jedan drugome, ali sada kada te gubim, moţda zauvijek, osjećam jasno da si ti jedan od mojih naj ... naj..." Glas mu se slomio. Rubinove krupne crne oĉi koje su tako ĉesto iskrile od bijesa, bile su sada pune topline i stidljivosti. "Sve je to bilo pa prošlo", kimnuo je glavom. "Poljubimo se, zvijeri." I prislonio je Nerţinovo lice na svoju crnu gusarsku bradu. Trenutak kasnije, upravo dok su ulazili u knjiţnicu, stigao ih je Sologdin. Izgledao je zabrinuto. Od nepaţnje, on je tresnuo prejako staklenim vratima i knjiţniĉar je podigao oĉi prema njima. "Tako, Glebe!" rekao je Sologdin. "Dogodilo se, znaĉi. Odlaziš." Ne obraćajući ni najmanje paţnje "biblijskom fanatiku", koji je stajao kraj njega, Sologdin je promatrao samo Nerţina. 541 Ni Rubin nije osjećao sklonost da se pomiri s "dosadnim vitezom", i pogledao je u stranu. "Da, znaĉi ideš. Zlo. Jako zlo." Nije bilo vaţno što su razgovarali za vrijeme sjeĉe drva i koliko su se svaĊali za vrijeme šetnji. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto gdje bi Sologdin mogao podijeliti sa Nerţinom, kao što se bio nadao, svoje zakone razmišljanja i ţivota. "Slušaj", rekao je. "Vrijeme je novac. Još uvijek nije prekasno. Ako se slaţeš da ostaneš kao struĉnjak za proraĉune u

projektu, moţda bih te mogao zadrţati... u kakvoj grupi... Ali morat ćeš raditi iz petnih ţila, iskreno te upozoravam." Rubin je pogledao Sologdina s iznenaĊenjem. Nerţin je uzdahnuo. "Hvala ti, Dmitrije. Imao sam takvu priliku da sam htio. Ali puhnulo mi je u glavu da pokušam izvršiti eksperiment sa samim sobom. Ima narodna poslovica koja kaţe: Ĉovjek se ne davi u moru nego u lokvi. Pokušat ću da se bacim u more." "Tako? Pa, sve to ovisi o tebi, samo o tebi." Sologdin je govorio brzo, poslovno. "Veoma mi je ţao, strašno mi je ţao, Gleb." Njegovo je lice bilo ozbiljno zabrinuto. Ţurilo mu se, ali se prisiljavao da se ne ţuri. I tako su stajali, tri zatvorenika, i ĉekali na knjiţniĉarku, demobiliziranog poruĉnika obojene kose, prenamazanih usnica i debelo napudranog lica, da mirno provjeri Nerţinovu knjiţniĉku karticu. Uznemiren zlovoljnim odnosima izmeĊu dvojice drugova, Gleb je rekao mirno u potpunoj tišini knjiţnice: "Prijatelji moji. Morate se pomiriti." Ni Rubin ni Sologdin nisu se pomaknuli. "Dmitrije", Gleb je bio uporan. Sologdin je podigao hladni plavi plamen svog pogleda. "Zašto se obraćaš baš meni?" rekao je, kao da je iznenaĊen. "Leve!" ponovio je Gleb. Rubin ga je pogledao praznim oĉima. . "Znaš li", upitao je, "zašto konji toliko dugo ţive?" Nakon male stanke dodao je: "Zato što nikad ne rašĉišćavaju svoje odnose."

Nakon što se lišio drţavnog vlasništva i sluţbenih poslova, i pošto mu je straţar naredio da poĊe u zatvor i da skupi svoje stvari, Nerţin je, noseći gomilu kutija cigareta u naruĉju, sreo u hodniku Potapova, koji se ţurio s nekakvom kutijom pod miškom. Potapov, kad ide na posao, nije bio isti Potapov koji se seta po dvorištu; unatoĉ šepave noge, hodao je ţivahno, gurajući glavu naprijed, a zatim je povlaĉeći, ţmireći uporno prema neĉem udaljenom, kao da mu glava i pogled pokušavaju prestići kratke noge. Potapov se htio oprostiti sa Nerţinom i drugima, koji odlaze, ali tek što je toga jutra ušao u laboratorij, kad ga je unutarnja logika njegova posla toliko obuzela, da mu je potisnula sve druge osjećaje i misli. Ta sposobnost da se potpuno posveti poslu, da zaboravi na ţivot, bila je temelj njegovih inţenjerskih trijumfa u vanj-skome svijetu, a u zatvoru mu je pomagala da podnese sve nevolje. 542 "Tako je to, Andrejiĉu", rekao je Nerţin, zaustavivši ga. "Bolesnik je bio sretan i nasmiješen, ali je umro." Potapov se napregnuo da se sabere. Shvaćanje mu se vratilo u oĉi. Slobodnom je rukom potraţio potiljak, kao da se ţeli poĉešati. "Zdravo", rekao je. "Dao bih vam svog Jesenjina, Andrejiĉu, ali za vas ne postoji nitko drugi osim Puškina." "I mi ćemo svi tamo doći jednoga dana", rekao je Potapov tuţno. Nerţin je uzdahnuo. "Gdje ćemo se opet sresti? U prolaznom zatvoru u Kotlasu? Ili u rudnicima Indigirke? Ne mogu ni u snu pomisliti, da ćemo se sresti šećući po gradskom ploĉniku, što misliš?" Zaţmirivši i gledajući iskosa, iz uglova oĉiju, Potapov je recitirao: "Moje su oĉi slijepe za sablasti, Samo udaljena nada Katkada mi uzbudi srce." Na vratima broja 7 pojavila se glava Markuševa, zarumenje-nog od napora. "Ĉujte, Andrejiĉ! Gdje su filteri? Posao ĉeka!" povikao je nestrpljivim glasom.

Koautori "Budinog smiješka", nespretno su se zagrlili. Paketići belomorskih cigareta raspršili su se po podu. "Moraš me razumjeti", rekao je Potapov, "mrijestimo se, i nemamo ni ĉaska vremena." "Mrijestiti" bila je rijeĉ Potapova za onaj nemirni galamdţij-ski aljkavi naĉin rada, koji je prevladavao u Institutu Mavrino - i ne samo tamo: bio je to stil rada, koji novine opisuju kao "kampanjski" ili "guţva u posljednjem trenutku". "Piši mi!" dodao je Potapov i obojica su se nasmijala. Ništa nije prirodnije reći na rastanku, ali u zatvoru je takav zahtjev samo poruga. Korespondencija izmeĊu izoliranih otoka GULAG-a nije postojala. Drţeći kutiju filtera pod miškom i zabacujući glavu, Potapov je odjurio niz hodnik, kao da uopće ne šepa. Nerţin je poţurio u polukruţnu sobu, gdje je stao skupljati svoje stvari, predviĊajući svojim naoštrenim ĉulima bolna iznenaĊenja, koja će donijeti skorašnje pretrage, prvo u Mavrinu, a zatim u Butirki. Straţar je dva puta došao da ga poţuri. Drugi su već otišli, ili su ih već stjerali u zatvorsku upravu. Dok je Nerţin završavao pakovanje, Spiridon, mirišući sav na svjeţinu prirode, došao je u sobu u svom crnom radnom kaputu, dvaput zavezanom oko struka. Skidajući svoju crvenkastosmeĊu kapu s velikim nauš-njacima, i paţljivo zavrnuvši ugao neĉijeg kreveta, da ne bi zaprljao bijelu plahtu, sjeo je na ĉeliĉne federe u prljavim pamuĉnim hlaĉama. "Spiridone Daniliĉu! Gledaj!" rekao je Nerţin, pruţajući mu knjigu. "Evo Jesenjina!" 543 "Vratio ti ga je onaj gad?" iskra svjetla zasjala je na Spiri-donovom mraĉnom licu, koje je danas osobito bilo smeţurano. "Nije toliko vaţna knjiga, Daniliĉu", objasnio je Nerţin, "nego naĉelo: ne smijemo dopustiti da nas gaze." "Tako je", kimnuo je Spiridon. "Uzmi je, evo ti knjige. Za uspomenu."

"Nećeš je ponijeti sa sobom? upitao je Spiridon rastreseno. "Ĉekaj ĉas", rekao je Nerţin uzimajući knjigu. Otvorio ju je, traţeći stranicu. "Naći ću ti ono mjesto, evo ovdje moţeš proĉitati ..." "Što ćemo, hajde onda, Glebe", mraĉno će Spiridon umjesto pozdrava. "Znaš kakav je ţivot u logoru: srce ti ĉezne za radom, ali neka te noge vuku prema ambulanti." "Nisam ja više novajlija, ne moraš se za mene brinuti, Daniliĉu. Pokušat ću raditi. Znaš kako se kaţe: ne udavi se ĉovjek u moru nego u lokvi." I tada pogledavši paţljivo Spiridona, Nerţin je primijetio da nije više nalik sebi, da je posve drukĉiji, i da se njegova nevolja ne moţe pripisati naprosto rastanku s prijateljem. Tada se sjetio da je juĉer, nakon objave novih zabrana, otkrivanja doušnika, Ruskinog hapšenja i razgovora sa Simoĉkom, potpuno zaboravio da je Spiridon trebao dobiti pismo od kuće. Odmaknuo je knjigu u stranu. "Pismo. Jesi li dobio pismo, Daniliĉu?" Spiridonova ruka bila je u dţepu, drţeći pismo. Izvadio ga je. Koverta, previjena nadvoje, već se malo otrĉala na pregibu. "Evo ga. Ali ti nemaš vremena", rekao je Spiridon, a usne su mu drhtale. Kuvertu je zaista preklapao i otklapao mnogo puta od juĉer. Adresa je bila napisana krupnim okruglim, pouzdanim rukopisom Spiridonove kćeri, rukopisom kojeg je saĉuvala sve od petog razreda osmoljetke, nemajući prilike da se dalje školuje. Kao što je bio obiĉaj izmeĊu njega i Spiridona, Nerţin je poĉeo ĉitati pismo naglas: "Dragi moj oĉe! Nije lijepo da ti ovako pišem, ali nemam hrabrosti da dalje ţivim. Kako su zli ljudi na svijetu! što sve obećavaju - i kako te prevare..." Nerţinu je zastao glas u grlu. Pogledao je Spiridona i susreo njegove razrogaĉene gotovo slijepe oĉi, koje su zurile ispod ĉupavih riĊih obrva. Ali nije više bilo vremena da ĉovjek naĊe istinske rijeĉi utjehe. Vrata su se širom otvorila i unutra je bijesno provalio Nadelašin.

"Nerţin!" povikao je. "Kad si prema nekom pristojan, onda ovako postupa! Svi su već tamo - ti si posljednji!" Straţari su ţurili da sakupe zekove odreĊene za transport u zgradu uprave, prije nego poĉne ruĉak, tako da se više ni s kim ne susretnu. 544 Ni Sekunde više!" vikao Je mlaĊi ^ Uzdahnuo" dok mu J"e u "Zbogom, Glebe." "Zbogom zauvijek, Spiridone Daniliĉu " škripilo, i mahnuo u p Spiridon je uzeo otvorenu knjigu svojim neopranim rukama prekrivenim mnogogodišnjim naslagama prljavštine, spr^ta" pismo svoje kćeri meĊu korice s lišćem topole i pošao u svoju s rJSiv?^je?° da j-C kolJenom obori° svoju krznenu kapu s postelje i da ju je ostavio da leţi na podu. 87 MESO Kad su se zekovi, odreĊeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi, pretresli su ih. Kada je pretraga završila, odveli su ih u sobu, koja je sadrţavala samo dva gola stola i grubo tesanu klupu. Major Mišin bio je nazoĉan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi i pukovnik Klimentjev. Debeljuškasti ljubiĉasti major nije se udostojao da se sagne, da pregleda vreće i kovĉege - to ne bi dolikovalo njegovom rangu - ali već je njegova nazoĉnost inspirirala straţare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni su marljivo raspakovali svu odjeću zatvorenika, sveţ-njeve i krpe, i podizali golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se radilo o neĉem napisanom. Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne smiju sa sobom ponijeti ni jedan papirić na kojem nešto piše ili je nacrtano ili odštampano. Stoga je većina zekova unaprijed spalila sva pisma, uništila bilješke o svom radu i raspoklanjala knjige.

Jedan od zatvorenika, inţenjer Romašev, kojemu je do kraja kazne ostalo još samo šest mjeseci, budući da je odsluţio nekih devetnaest i pol godina, otvoreno je nosio sa sobom veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga ţivota, bilješke i proraĉune za instaliranje hidroelektriĉnih centrala. Oĉekivao je da će ga poslati negdje kod Krasnojarska i raĉunao je da će moći raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa već bila pregledana osobno od komandanta inţenjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obiljeţio svojim parafom, tako da se moţe iznijeti iz šaraške, i premda ju je major šikin poslao u upravu odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je da su svi mjeseci grozniĉavog planiranja i razmišljanja ipak bili Romaševu potpuno uzaludni. Major Mišin izjavio je da on ništa ne zna o toj mapi i zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inţenjer Romašev promatrao ju je kako odlazi svojim umornim oĉima koje su već bile navikle na sve. Gledao je on prije i vršenje smrtnih kazni i zatvoreniĉki transport u stoĉnom vagonu iz Moskve do srca Sibira. U rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudniĉki vagonet 546 i ¦? i da bi slomio gnjat. Leţeći u bolnici uspio je izbjeći strašnoj smrti arktiĉkog robijašenja. ĉak ni nad uništenjem desetogodišnjeg posla nije vrijedno prolijevati suze. Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski ćelavi tehniĉki crtaĉ, Semuškin, koji je svake nedjelje trošio toliko napora na krpanje ĉarapa. On je bio novajlija, i odsluţio je do sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u šaraški. Uţasno se plašio što će ga poslati u logor. Ali unatoĉ strahu i oĉaju, pokušao je saĉuvati mali svezak Ljermontova, koji je za njega i njegovu ţenu predstavljao kult. Molio je majora Mišina da mu vrati knjigu, i djetinjasto je kršio ruke. VrijeĊajući osjetljivost zekova-veterana, pokušao se probiti ĉak u pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo Ljermontova iz ruku jednog od straţara, koji je paniĉno skoĉio do vrata, smatrajući taj postupak znakom pobune. Semuškin je snagom, koju mu ĉovjek nikako ne bi

naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a onda stao kidati stranicu po stranicu, plaĉući i urlajući, dok ih je razbacivao po sobi: "Evo vam ih! ţderite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda." Pretres se nastavljao. Kad je završio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest, bacili su svoje plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na drugu, a svoje kapute - osim ako nisu bili potpuno raspadnuti - na treću. Sada su svi bili obuĉeni u svoje vlastito bivše odijelo ili na licu mjesta zamijenjenu odjeću. Sluţeći godinama u šaraški nisu uspjeli zasluţiti niti novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili škrtosti sa strane logorskih vlasti. I logorske vlasti su same bile pod nadzorom raĉunovoĊe. I tako su neki od njih, unatoĉ tome što je sredina zime, ostali bez donjeg rublja. Ili su navukli iste one gaće i potkošulje, koje su nosili onoga dana kada su stigli iz logora, i koje su neoprane godinama skupljale plijesan u vrećama skladišta. Drugi su nosili nezgrapne logorske cokule, jer svaki zatvorenik koji je u svom sveţnju imao logorske cokule izgubio bi smjesta svoje civilne cipele s gumenim galošama. Treći su imali na nogama platnene cipele s tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su ĉak i pustene ĉizme. Pustene ĉizme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromašnije od svih stvorenja na zemlji, s manje budućnosti i manje sigurnosti od ţabe, krtice ili poljskoga miša, zek se ne moţe braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i najdubljem logu zek se nikada ne moţe osloboditi straha da će već iduće noći biti izbaĉen na uţase zima, da će ga kakva ruka s nebeskoplavom epoletom zgrabiti i odvući na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na nogama nema pustenih ĉizama: tada vlastite noge slobodno moţe baciti s kamiona u Kolimi, kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih ĉizama cijele će se zime sakrivati, lagati, simu-lirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg ţivog ĉovjeka, samo da bi izbjegao zimski transport. Ali zek koji ima vlastite pustene ĉizme neustrašiv je! On hrabro gleda vlastima u oĉi i prihvaća

zapovijed za putovanje sa smiješkom Marka Aurelija. 547 Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene ĉizme, ukljuĉujući Horobrova i Nerţina, navukli su ih na noge i ponosno u njima šetali po sobi. Postupili su tako djelomiĉno da sami sebi olakšaju dušu, da i sami osjete njihovu toplinu, premda se danas ide samo do zatvora Butirka, gdje nije nimalo hladnije nego u šaraški. Jedino neustrašivi Gerasimoviĉ, koji je odbio da poĊe u lov na ljude, nije imao niĉeg svog, i intendantura mu je izdala kao zamjenu radni kaputić dugih rukava, koji se nije mogao sprijeda zakopĉati, i koji je već bio iz "druge" ruke, kao i otrcane platnene cipele, koje su takoĊer bile iz druge ruke. Zahvaljujući svojim naoĉalima, on je u takvu odijelu izgledao posebno komiĉno. Pretres je završio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu ĉekaonicu sa stvarima, koje su im dopustili da zadrţe. Vrata su se iza njih zatvorila, i na njih je stao straţar, dok ĉekaju crnu maricu. Drugi je straţar patrolirao po klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao svakoga tko moţda pokuša da ih vidi za vrijeme odmora za ruĉak. Na taj naĉin prekinuo se svaki kontakt izmeĊu dvadesetorice koja odlaze i dvjesta šezdeset i jednoga koji ostaju. Oni koji ĉekaju transport još uvijek su u šaraški, a opet više nisu u njoj. Svako je našao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti sveţanj ili na klupe, i isprva su svi šutjeli. Svaki je razmišljao o pretresu: što su mu oduzeli i što su ostavili. Svatko je mislio o šaraški: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina kazne proveo ovdje, i koliko mu još ostaje. Pa zatvoreniĉkom obiĉaju, oni su uvijek nanovo prebrojavali mjesece i godine: vrijeme koje su već izgubili i vrijeme koje ostaje da se izgubi. Razmišljali su o svojim obiteljima, od kojih će biti otcijep-ljeni tko zna koliko dugo. I o ĉinjenici da će opet morati da ih mole za pomoć. Jer GULAG je zemlja gdje odrastao ĉovjek, koji radi dvanaest sati dnevno, ne moţe prehraniti samoga sebe. Razmišljali su o tome kamo ih šalju i što ih tamo ĉeka i kako će se tamo smjestiti.

Svatko je svoje misli drţao za sebe, ali misli sviju bile su mraĉne. Svakome je trebalo ohrabrenja i nade. Stoga, kad su poĉeli meĊusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih moţda neće poslati u logor nego u drugu šarašku, ĉak su i oni koji niĉemu ne vjeruju naćulili uši. Ĉak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajući dobro svoju gorku sudbinu, unatoĉ svemu molio i nadao. Horobrov se muĉio da popravi ruĉku svog kovĉega, koja je neprestano ispadala. Glasno je psovao: "Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni kovĉeg. Neka svinja je htjela na tome štedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve ĉeliĉne šipke i zagurali ih u rupe za ruĉku. Drţi samo kad je kovĉeg prazan. Cim ga napuniš, ode!" 548 Nekoliko cigala ispalo je iz peći (i peći su bile sazidane po naĉelima štednje) i Horobrov je bijesno jednom ciglom udarao ĉeliĉnu šipku, da je ponovo zatjera u rupe. Nerţin je shvaćao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s poniţenjem, nehatom, porugom, aljkavošću, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako ĉovjek moţe ostati miran pred takvim stvarima? Moţe li civilizirani rjeĉnik izraziti ţivotinjski krik ĉovjeka koji je duboko pozlijeden? Na pragu povratka u logorski ţivot, Nerţin je osjećao kako mu se vraća onaj vaţni element muške slobode: svaka peta rijeĉ bit će mu prostaĉka kletva. Romašev je tiho priĉao novajlijama koje se ţeljezniĉke pruge obiĉno upotrebljavaju za transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti kujbiševskog tranzitnog zatvora pred onima u Kirovu ili Gorkome. Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se rasprsnula u crvenu prašinu.

Tada je Nerţin ustao, osjećajući kao da iz svog logorskog odijela crpe energiju, zatraţio je da straţar pozove Nadelašina i izjavio na sav glas: "MlaĊi poruĉnice! Mi jasno vidimo kroz prozor da ruĉak već pola sata traje. Zašto nama ne donose jelo?" MlaĊi poruĉnik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispriĉavajući se odgovorio: "Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja." "što vam to znaĉi, skinuti?" I zaĉuvši brundanje sloţnog nezadovoljstva iza sebe, Nerţin je uporno produţio: "PoĊite i recite upravniku zatvora, da mi ne idemo nigdje bez ruĉka! Nećemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju." "Dobro, izvijestit ću!" rekao je mlaĊi poruĉnik, smjesta popuštajući. S osjećajem krivnje odjurio je pretpostavljenima. Nitko u sobi nije šutio - svi su glasno prosvjedovali. Ulagi-vaĉko i presuzdrţljivo ponašanje ljudi, koji ţive na slobodi, svakom bi se zeku ĉinilo ludošću. "Imaš pravo!" "Pritisni ih!" "Ti nas lopovi kradu." "škrci! Tri godine smo radili, a sada škrtare na jednom ruĉku." "Nećemo ići! Sasvim jednostavno! Što nam sada mogu?" ĉak i oni koji su u dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se ohrabrili. Slobodni vjetar tranzitnih zatvora već im se vidio na licu. Ova posljednja prilika da jedu meso nije znaĉila samo posljednji puni ţeludac prije nego što doĊu mjeseci i godine mršave hrane, znaĉila im je ujedno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Pa ĉak i oni kojima je grlo suho od straha i koji ne bi u tom trenutku bili u stanju ništa okusiti, ĉak su i oni, zaboravljajući svoju tjeskobu, zahtijevali ruĉak. S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli su kamion koji natraške dolazi do drvarnice s velikom jelom u košu, kojoj su grane stršile daleko preko ograde kamiona. Iz kabine je izašao zatvorski intendant, a odostrag je skoĉio jedan straţar. 549

Pukovnik je odrţao rijeĉ. Sutra ili prekosutra jelku će postaviti u polukruţnu sobu, a zekbvi - oĉevi koji više nemaju djece - postat će sami djeca, vješat će po njoj ukrase, obilno iskorištavajući vrijeme koje im drţava stavlja na raspolaganje. Clarina mala košarica i sjajni mjesec u staklenom kavezu objesit će se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat će krug, i urliĉući vuĉje krike svoje sudbine plesat će oko jelke s gorkim smijehom: U šumi je rasla jelka, jelkica, U šumi je rasla jelka... Vidjeli su kako straţar pod prozorom tjera Prjancikova, koji se pokušao probiti do izoliranih zekova, i koji je nešto urlao, diţući ruke u nebesa. Vidjeli su mlaĊeg poruĉnika Nadelašina kako se zabrinuto ţuri u kuhinju, zatim u upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu. I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ruĉka da bi istovario jelku s kamiona. Putom, on je brisao brk i podizao pojas. MlaĊi poruĉnik je konaĉno još jednom pošao u kuhinju i uskoro je vodio sa sobom dva kuhara, koji su izmeĊu sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmaĉom, koja iz nje strši. Iza njih je išla ţena s hrpom zdjelica. Bojeći se da se ne poklizne, ona je zastala kraj vrata. MlaĊi se poruĉnik vratio i uzeo od nje nekoliko zdjelica. U sobi se zaĉulo pobjedonosno brujanje. Ruĉak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su uzeli svaki svoju zdjelu, odnoseći je u kakav ugao, sjedeći na prozoru ili na kovĉezima. Neki su uspjeli jesti stojeći, oslanjajući se o visoki stol oko kojega nije bilo klupa. MlaĊi poruĉnik i kuhari su otišli. U sobi je nastala ona duboka tišina, koja bi uvijek trebala da prati jelo. Razmišljali su: "Evo masne dobre juhe, nema puno u njoj mesa, ali osjeća se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu ţlicu, pa ovu, pa onda ovu, a u njoj ima nešto slanine i nešto tankih ţilica; topla će tekućina proći kroz moje ţdrijelo do ţeluca, a moja krv i mišići već slave slavlje, sluteći pojaĉanje i novu snagu." Nerţin se sjetio poslovice: "Ako hoćeš samo meso vjenĉaj se za ĉovjeka, ako

hoćeš dobar gulaš vjenĉaj se za ţenu." On je shvaćao ovu poslovicu tako da muškarac priskrbljuje meso, ali da je ţena potrebna da bi ga skuhala. Obiĉni ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzvišene motive u svojim poslovicama. U tisućama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o sebi, nego Tolstoj i Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima. Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske ţlice postrugale dno zdjelica, netko je progunĊao: "E tako! Tako!" Iz ugla mu je netko odgovorio: "Spremite se na post, braćo!" Neki drugi kritiĉar je dodao: "Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Moţda su sve meso izvadili za sebe." Još jedan glas se umorno javio: 550 "Da, ali ovakve juhe nećemo dugo vidjeti!" Tada je Horobrov udario ţlicom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu se prosvjed dizao u grlu: "Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom." Nitko mu nije odgovorio. Nerţin je poĉeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo. Smjesta se pojavio mlaĊi poruĉnik. "Jeste li jeli?" pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdaĉnim smiješkom. I ustanovivši na njihovom licu dobro raspoloţenje, izazvano sitošću, rekao im je sada ono što je znao po zatvorskom iskustvu da im ne smije reći prije: "Nije ostalo ništa glavnog jela. Već peru kazan. Ţalim." Nerţin je bacio pogled na zekove da vidi hoće li podići galamu. Ali blagoslovljeni ruskom osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni već bili bez volje za pobunu. "što je bilo glavno jelo?" upitao je netko basom. "Gulaš", rekao je mlaĊi poruĉnik, stidljivo se smiješeći. Uzdahnuli su. Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio. S druge strane zida ĉuli su motor. Netko je pozvao izvana mlaĊeg poruĉnika, pa se on tako sretno izvukao. U hodniku su ĉuli grubi glas pukovnika Klimentjeva. Van su ih pozivali jednog po jednog.

Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je straţar iz šaraške trebao pratiti do Butirke i tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili prag i kad su poduzimali onaj korak, koji im je svima bio toliko poznat i toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne marice. Svaki je zek sagnuo glavu da ne udari u vrh ĉeliĉnih vrata, savijajući se pod teţinom svojih sveţnjeva i udarajući njima nespretno o vratnice. Nitko ih nije ispratio. Prekid za ruĉak je završio, i druge su zekove otjerali iz dvorišta u zgradu. Crna marica se straţnjom stranom sasvim pribliţila vratima. Dok su se zekovi ukrcavali, premda se nije ĉulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je ipak ona napetost, guţva i nemir, koji su izazivali svi nazoĉni, pokušavajući da pomognu straţarima, i da sprijeĉe zatvorenike da se ogledavaju oko sebe i da vide gdje su. Osamnaestorica su se ukrcala na taj naĉin i ni jedan nije podigao glavu da pozdravi visoke mirne lipe, koje su ih zasjenji-vale u sretnim i tragiĉnim trenucima svih ovih dugih godina. Dvojica, Horobrov i Nerţin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu isto tako gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje. Njihova je radoznalost bila nagraĊena. Odavno je prošlo vrijeme kad su ĉeliĉnosivi ili crni zatvorski kombiji švrljali gradskim ulicama, izazivajući uţas meĊu graĊanima. Nakon rata, ideja da se crne marice grade taĉno kao kombiji za raznošenje namirnica rodila se u mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili narandţasto i svijetloplavo, a na stranama su bili natpisi na ĉetiri jezika:

551 KRUH MESO PAIN VIANDE BROT FLEISCH BREAD MEAT Cas prije nego će stupiti u crnu maricu, Nerţin je uspio koraknuti u stranu i proĉitati: "MESO". Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz još uţa vrata, koja dolaze iza njih, stao nekome na nogu, provukao svoj kovĉeg i vreću kraj neĉijih koljena i sjeo. Prostor u unutrašnjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove, to jest, zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj ĉeliĉni pregradak. Bio je to kombi za opću upotrebu, odreĊen da vozi zatvorenike koji su već osuĊeni, a ne one koji su pod istragom; stoga je mogućnost opterećenja ţivim teretom bila mnogo veća. U pozadini dvoja ĉeliĉna vrata s malim rešetkastim otvorima, koji su sluţili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni hodnik gdje su dva straţara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon što su unutarnja vrata zakljuĉali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon što su uspostavili kontakt s vozaĉem i straţarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu doglasnu cijev. Taj odijeljeni straţnji prostor sadrţavao je i jedan mali boks za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora iza vozaĉke kabine bio je jedna zajedniĉka mišolovka, niska metalna kutija u koju se, u skladu s propisima, moglo strpati taĉno dvadeset zatvorenika. Ali ako se ĉeliĉna vrata izvana na silu zatvore, moglo ih se natrpati i više od dvadeset. Uz tri zida te mišolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma malo prostora u sredini. Oni koji su našli mjesta, sjeli su. Ali nisu time bili u povoljnijem poloţaju. Kad je crna marica puna, drugi ljudi i njihovi zaveţljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrĉene utrnute noge, a u takvoj guţvi nema nikakva smisla da se ĉovjek vrijeĊa ili da se nekome ispriĉava: nije se moglo niti micati niti mijenjati

mjesta cijeli jedan sat. Pošto su ugurali posljednjeg zatvorenika, straţari su nalegli na vrata i zakljuĉali bravu. Ali nisu još zalupili vanjska vrata, kad se iznenada zaĉulo kako netko udara po staţnjoj stepenici i neka je nova sjena zaklonila rešetke na vratima straţarske kućice. "Braćo!" odjeknuo je Ruskin glas. "Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je ovdje? Koga šalju?" Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova povikalo je u isti glas. Oba straţara izderala su se na Rusku da ušuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na straţare da budu budni i da ne dopuštaju zatvorenicima da razgovaraju. "Zaĉepi, majku ti tvoju!" urliknuo je netko u crnoj marici. Stvari su se smirile, i zekovi su ĉuli kako se straţari bore, spotiĉući se, gurajući Rusku u boks. 552 " J t"-j "Tko te je izdao, Ruska?" povikao je Nerţin. "Siromaha!" jy"- "Gad!" "Koliko vas ima?" povikao je Ruska. "Dvadeset." "Koji su?" Ali straţar ga je konaĉno uspio ugurati u boks i zakljuĉati. "Ne boj se Ruska!" vikali su mu. "Srest ćemo se u logoru." Dok god su straţnja vrata ostajala otvorena nešto je svjetla ulazilo u kombi, ali sada su se vrata zalupila, i glave straţara zaklonile su i posljednje

nesigurne zrake, koje su prolazile kroz dvostruke rešetke. Motor je zagrmio, kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se ljuljao, samo bi povremeni odbljesak svjetla preletio licima zekova. Ovo gorljivo dovikivanje iz ćelije u ćeliju, ova sjajna iskra koja je preletila kroz kamen i ţeljezo, uvijek je znala uzbuditi zekove. Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do logorskih vrata. "Ruska!" povikao je jedan zek. "Tuku li te?" Odgovor se nije smjesta ĉuo. Kad je stigao, zvuĉao je veoma udaljeno: "Da, tuku me." "Bog ubio Šiškina-Miškina!" povikao je Nerţin. "Ne daj se. Ruska!" Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka. Krenuli su opet, prošavši kroz logorska vrata, a onda se sav ţivi teret oštro zanio nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu. Taj zaokret bacio je Nerţina i Gerasimoviĉa jednog na drugog. Obojica su buljili u tamu, pokušavajući se prepoznati. Nešto više od guţve u crnoj marici guralo ih je jednog prema drugome. lija Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloţenje, progovorio je: "Ne brinite, momci, ne ţalite što odlazimo. Zar se ţivot u šaraški moţe zvati ţivotom? ĉovjek se samo prošeta hodnikom i već se spotakne o kakvog Siromahu. Svaki peti je doušnik. Ĉovjek ne moţe ni da prdne u zahodu, a da logorske vlasti ne saznaju. Nisu nam dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Daš im cijeli svoj mozak, a zauzvrat dobiješ dvadeset grama maslaca. A sad se ni kući ne smije pisati. Neka idu oni k vragu. I da ĉovjek radi? Kaţem vam, pravi pakao!" Horobrov je ušutio, ispunjen negodovanjem. U tišini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom cestom, ĉuo se Nerţinov odgovor:

"Ne, Uja Terentiĉu, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u pakao. Vraćamo se u pakao, šaraška je najviši, najbolji, prvi krug pakla. Bio je to gotovo raj." Nije rekao ništa više, osjećajući da nije potrebno. Svi su znali da je ono što ih ĉeka neusporedivo gore od šaraške, da će se u logoru šaraške sjetiti kao zlatnoga sna. Ali u ovom ĉasu, da 553 bi odrţali svoju hrabrost i osjećaj pravednosti svoje stvari, morali su psovati šarašku ... tako da nitko ne bi za ĉim ţalio ... tako da nitko ne bi samome sebi prigovarao zbog nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio. A Horobrov je uporno ponavljao: "Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom." Koncentrirajući se na zaokrete kombija, zekovi su ušutjeli. Da, oĉekivala ih je tajga i tundra, rekordna hladnoća Ojmja-kona i bakreni rudnici Dţeskazgana, pijuk i taĉke, gladovanje na vlaţnom kruhu, bolnica, smrt. Najgore. Ali u njihovom je srcu vladao mir. Bili su ispunjeni neustrašivošću onih, koji su izgubili sve, neustrašivošću do koje nije lako doći, ali koja je trajna. Bacakajući u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandţasti i plavi kombi kretao se gradskim ulicama, prošao kraj ţeljezniĉke postaje, zastao na jednom kriţanju. Neki sjajni tamno-modri automobil ĉekao je na kriţanju da se promijeni isto crveno svjetlo. U njemu se vozio dopisnik naprednih francuskih novina "Liberation", koji se upravo uputio da gleda hokejsku utakmicu na "Dinamovom" stadionu. Dopisnik je proĉitao natpis na stranama kombija: MESO VIANDE FLEISCH MEAT Prisjetio se da je danas vidio već više takvih kombija u razliĉitim dijelovima Moskve. I izvadio je biljeţnicu i napisao crvenom tintom: "Na ulicama Moskve ĉovjek ĉesto vidi kombije pune hrane, veoma uredne i

higijenski besprijekorne. Ĉovjeku ne preostaje drugo nego da zakljuĉi da je opskrba prijestolnice izvrsna."