1

2

Mudrost esigurnosti

Poruke za doba tjeskobe

Alan Watts

SADRAJ

Uvod ............................................................... 3

I Doba tjeskobe ..................................... 04

II Patnja i vrijeme ................................... 09

III Veliko strujanje ....................................12

IV Mudrost tijela ......................................18

V Biti svjestan .......................................... 25

VI udesni trenutak ................................. 30

VII Preobrazba ivota .............................. ..36

VIII Stvaralaka moralnost ........................ ..41

IX Ponovno preispitivanje vjere ............ ..46

3

UVOD

Oduvijek me oaravao zakon oprenih nastojanja. Ponekad ga nazivam i "obrnutim zakonom". Kad se nastoji odrati na povrini vode - tone; no, kad pokuava potonuti - pluta. Kad zadrava dah, gubi ga - to iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, "Svatko tko eli spasiti svoju duu, izgubit e je."

Ova knjiga istrauje taj zakon u odnosu na traganje ovjeka za psiholokom sigurnou te na njegova nastojanja da svoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronae u vjeri i filozofiji. Napisana je u uvjerenju da ni jedno pitanje ne bi moglo biti pogodnije u vremenima u kojima se ini da je ljudski ivot naroito nesiguran i nepouzdan. Njezin je stav kako je ta nesigurnost rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravlje sadrani u najradikalnijem priznanju - da nemamo naina da spasimo sami sebe. Ovo poinje zvuati kao neto iz Alice s onu stranu ogledala, tj. iz djela koje kao da predstavlja vrstu filozofskog ekvivalenta ovom radu. itatelj e se esto zatei u zbrkanom svijetu, u kojem se uobiajeni poredak stvari ini potpuno izvrnutim, i u kojem je zdravi razum izokrenut i oprean. Oni koji su proitali neku od mojih ve objavljenih knjiga, npr. Pogledaj duh (Behold the Spirit) ili Vrhovno bie (The Supreme Identity), naii e ovdje na stvari koje e im se uiniti posve oprenima mnogima od mojih prije izreenih misli. No, to je tono tek manjim dijelom. Naime, otkrio sam da su bit i osnovni problem onoga to sam elio rei tim knjigama rijetko shvaeni; okvir i sadraj moje misli esto je prikrivao njen smisao. Zato ovdje namjeravam razmotriti isto pitanje polazei od posve drugaijih pretpostavki i pojmova, koji nee prouzroiti brkanje misli s mnotvom beznaajnih pomisli, to su ih nad njih nadvili vrijeme i usmena predaja.

U tim sam knjigama nastojao obraniti odreena naela religije, filozofije i metafizike, tumaei ih iznova. Bilo je to, mislim, kao da zmiji elite privrstiti noge - bespotrebno i zbunjujue, jer obrana je potrebna samo onim nesigurnim, upitnim istinama. Meutim, ova je knjiga u duhu misli koje je izrekao kineski mudrac Lao Tsu, uitelj zakona oprenih nastojanja. On je objavio da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj tko eli spoznati istinu trebao liiti svojih spoznaja i znanja, te da nema niega snanijeg i vie stvaralakog od praznine - od koje ljudi bjee. Tako je ovdje moj cilj pokazati - na izokrenut nain - da se one bitne stvarnosti vjere i metafizike mogu obraniti tako da uspijevamo i bez njih, te da se manifestiraju samim njihovim unitenjem.

Radosna mi je obveza priznati, da mi je pripremu ove knjige omoguila velikodunost zaklade koju je osnovao pokojni Franklin J. Matchette iz New Yorka, ovjek koji je velik dio svog ivota posvetio problemima znanosti i metafizike, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi kojeg nije u cijelosti obuzeo onaj zaarani krug stvaranja dobiti koja stvara dobit kojom treba ostvariti novu dobit. Zato se zaklada Matchette posvetila traganju za metafizikim istraivanjima, pa ne treba niti spominjati da je za mene njihova voljnost da se pozabave tako "suprotnim" pristupom metafizikim spoznajama bila pokazatelj njihove pronicavosti i mate kojom raspolau.

Alan W. Watts San Francisco, svibanj 1951.

4

I. DOBA TJESKOBE

Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, na je ivot tek iskrica svjetla izmeu jedne i druge vjene tame. Ni razdoblje izmeu tih dviju tmina nije dan bez oblaka, jer to smo vie sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo vie izloeni boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama. Naviknuli smo se uiniti svoje postojanje vrijednim, a to nam je omoguilo vjerovanje da postoji i neto vie od ove vanjske pojavnosti - da ivimo za budunost, koja dolazi nakon ovozemaljskog ivota. ini se da vanjska pojavnost ba i nema smisla. Ako ivjeti znai skonati u boli, nepotpunosti i nitavilu, ini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za bia koja su roena za spoznavanje, nadu, stvaralatvo i ljubav. ovjek, kao bie razuma, eli da njegov ivot ima smisao, pa mu je bilo teko povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i vie od onoga to vidi - osim ako ne postoji vjeni poredak i vjeni ivot nakon nesigurnog i trenutnog iskustva ivota i smrti.

Moda mi se nee oprostiti to ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjea me na onu djetinjastu elju, da nekome potom poaljem malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jer je izbezumljujue nemogue omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket. Postoje, dodue, i papiri koji se ne bi raspali iako su ve vlani, ali nije mogue sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti je mogue zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne. to se vie nastoje prouavati rjeenja raznih problema u politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se vie stjee dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su svoju dovitljivost posve istroili na pokuaju da vodu ivota omotaju u uredne i trajne paketie. Mnogo je razloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko ivi danas. Toliko mnogo znamo o povijesti, o svim onim paketiima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli. Znamo tolike pojedinosti o problemima ivota, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i ine se sloenijima i bezoblinijima no ikad prije. Nadalje, znanost i industrija toliko su poveale i uurbanost i okrutnost ivljenja, da izgleda kako se nai paketii svakim danom raspadaju sve bre i bre.

Tako se javlja i osjeaj da ivimo u doba neuobiajene nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolike davno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i drutvenog ivota, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskih uvjerenja. Kako godine prolaze, ini se da imamo sve manje i manje uporita za koje bismo se mogli uhvatiti, sve manje stvari koje bismo mogli drati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena.

Za neke je to dobrodolo olakanje od ogranienja koja nam nameu moralne, drutvene i duhovne dogme. Za druge je to opasan i uasavajui prekid s razumom i pameu, jer nastoji ljudski ivot srozati u beznadni kaos. Moda je veini trenutni osjeaj olakanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba. Naime, ako je sve relativno, ako je ivot tek bujica bez oblika ili cilja, u ijim naplavinama ne moe potrajati apsolutno nita to bi se spasilo, ini se da je on neto u emu "nema budunosti", a time ni nade. ini se da ljudska bia mogu biti sretna samo dok pred sobom imaju budunost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja e doi moda ve sutra, ili vjeni ivot nakon smrti. Iz razliitih razloga sve vie i vie ljudi misli da je sve tee vjerovati u ovo potonje. S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dou ta "bolja vremena" - teko u njima potpuno uivati bez nekog obeanja da pristie i vie od toga. Ovisi li srea uvijek o neemu to se oekuje od budunosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmie naem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.

Zapravo, nae doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena. Siromatvo, bolest, rat, promjena i smrt nisu nita novo. Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena i prividna. No, tada je bilo mogue poduprijeti nesigurnost ljudskog ivota vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono

5

izvan domaaja nevolje - u Boga, u besmrtnu duu ovjeju te u vladavinu kojom vjeni zakoni pravednosti upravljaju svemirom.

Danas su takva uvjerenja rijetka, ak i u vjerskim krugovima. Nema razine drutva, a malo je i pojedinaca koje je dotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronai trag barem neke sumnje. Jednostavno, samo po sebi postalo je posve oito da je u proteklom stoljeu autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u shvaanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja.

Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjiavosti te pomnog i neustraivog razmiljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivou i potivanjem injenica, oni su pokuavali vidjeti, spoznati i suoiti se sa ivotom onakvim kakav jest, bez vlastitih prieljkivanja. Ipak, uza sve to su uinili da bi poboljali ivotne uvjete, ini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konane nade. Cijena za njihova udesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doi, pa se namee ono staro pitanje: "to e to dobiti ovjek, ako osvoji itav svijet, a izgubi svoju duu?" Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce postaje gladno. Naime, srce je nauilo osjeati da mi ivimo za budunost. Znanost nam moe, polako i nesigurno, dati bolju budunost - na nekoliko godina. A tada e, za svakoga od nas, ta budunost zavriti. Sve e se okonati. Ma koliko se dugo to odgaalo, sve to je stvoreno, mora se i raspasti.

Unato nekim suprotnim miljenjima, to je jo uvijek ope znanstveno stajalite. Sada se u knjievnim i vjerskim krugovima esto misli da je sukob izmeu znanosti i vjere stvar prolosti. ak postoje i podosta optimistini znanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustila onaj tvrdi atomistiki materijalizam. No, to nije tako. U veini naih najveih uilita oni, koji prouavaju utjecaj znanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga to dre religioznim gleditem.

Tono, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pruaju shvaanje svemira, po kojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu jo manje vjerojatne. Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, to ga ne moe pronai svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje due jer je ne moe otkriti skalpelom. On je tek zabiljeio da je ideja Boga logiki bespotrebna. On ak sumnja u to ima li ona ikakvo znaenje. Ona mu ne pomae objasniti sve to on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji nain. On tvrdi: Kad se za sve to se dogaa kae kako se to dogodilo Bojom providnou i voljom, zapravo se nije reklo nita. Rei da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kae: "Sve je gore" - a to nita ne znai. Takva nam zamisao ne pomae da doemo do bilo kakvih provjerljivih predvianja, pa je time sa znanstvenog stajalite posve bezvrijedna. Znanstvenici u tome mogu imati pravo. Oni mogu biti i u krivu. No, nije nam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju. Trebamo samo uoiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i da prikazuje prevladavajue raspoloenje naeg vremena. Ono to je znanost u konanici rekla, bilo bi: "Mi ne znamo, a prema svemu sudei i ne moemo znati, postoji li Bog. Nita od onoga to znamo ne upuuje na to da postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logikog smisla." I doista, ne postoji nita ime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiu ideju o Bogu. Vjeruje li u Boga, rekli bi znanstvenici, mora to initi iskljuivo na osjeajnim temeljima, bez ikakva uporita u logici ili injenicama. Praktino govorei, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam. Naime, bit znanstvenog potenja lei u tome da se ne pretvara kako zna ono to ne zna, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.

Neposredni rezultati ovog potenja bili su duboko uznemirujui i depresivni. Jer, izgleda da ovjek nije sposoban ivjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i tekoe, patnja i strah od ovog ivota ipak imaju neko znaenje i cilj u budunosti. Odjednom su poeli nastajati novi politiki i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obeanjima o najboljoj od svih budunosti u dananjem svijetu. Ti mitovi daju pojedincu osjeaj vanosti, inei ga dijelom

6

opsenih drutvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi neto od vlastite praznine i osamljenosti. No, ve i sama silina tih politikih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih. Naime, nije nimalo drugaija od gomile ljudi koji si meusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami. Kad se jedanput pojavi dvojba o tome da je religija zapravo mit, njena snaga iezava. Moda je ovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne moe svjesno propisati, kao to bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje. Mit moe "uspjeti" samo ako se za njega misli da je istinit, a ovjek ne moe dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.

Izgleda da tu injenicu ne uoavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnaniji dokazi za vrstu povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju drutvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. Samo, to ne dokazuje da je Bog stvarnost. Najvie to to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. "Da Bog nije postojao, bilo bi nuno izmisliti ga." Moda. No, pokae li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga, izmiljotina je uzaludna. Zbog tog razloga, veina trenutno postojeih povrataka na ortodoksiju u nekim intelektualnim krugovima zvui poprilino isprazno. To je mnogo vie vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga. Suprotnost izmeu nesigurnog, neurotinog, obrazovanog "suvremenog" vjernika I tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, ini ovog potonjeg ovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreki u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja ovjeka ini neurotikom mora biti pogrena.

"Veina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je veina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajalita onih prvih lana, a potonjih istinita."

ak kad bi to zapaanje bilo tono, apsurdno je objanjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kae: "Rekao si da je u podrumu buknuo poar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti Uznemiren, oito je da poara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotiar, no to istodobno ne znai da je njegova filozofija pogrena; to podrazumijeva otkrivanje injenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokuava pobjei od neuroze zanemarujui injenice, samo postupa prema naelu koje kae: "Gdje je neznanje blaenstvo, glupo je biti mudar." . Kad vjera u vjeno postane nemoguom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom sreom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Meutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da e se neto propustiti pa razum nervozno i poudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazei spokoja i zadovoljstva ni u emu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni budue dobro u sutranjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalite iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"

U skladu s tim, nae je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlaenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve to moemo dok jo moemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom ivota, a radi se o estokom i sloenom podraavanju osjetila, koje ih ini sve manje osjetljivima i eljnima jo jaih podraaja. udimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuenja i izazova u koje se moramo ugurati to je mogue vie, i to u to je mogue kraem vremenu.

Da bismo odrali taj "standard", mnogi od nas pristaju ivjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zaraivati tako novac kojim e potraiti olakanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja uurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti na stvarni ivot, stvarna svrha kojoj slui i ono nuno zlo - na posao. Ili pak zamiljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi ve opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

7

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna ivota, toliko uobiajena da se uope ne moramo zadravati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako ive, ne znajui to bi drugo trebali raditi. A to trebamo raditi? ini se da postoje dvije mogunosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj nain otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u ivot onaj stari. Ako znanost ne moe dokazati da Boga nema, moemo nastojati ivjeti i djelovati na osnovi same mogunosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, ini se, nema to izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad neemo niti saznati da smo izgubili. No, oito je da to nikada nee biti dostatno za ivotnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kaemo: "Budui da je ionako sve isprazno, pretvarat emo se da nije tako!" Druga je mogunost da se nemilosrdno pokuamo suoiti s injenicom kako je "ivot bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega uiniti najbolje to moemo, doputajui znanosti i tehnologiji da nam slue koliko god mogu na tom naem putovanju od niega do nitavila.

Ipak, nisu to jedina rjeenja. Moemo zapoeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritiki usmjerene znanosti. Moemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Moemo se posve suzdrati od nastojanja da vjerujemo, uzimajui ivot onakvim kakav on ve jest, i ne smatrajui ga neim drugim. S ove toke odlaska ipak postoji jo jedan nain ivota, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznae. No, on zahtijeva opu revoluciju u nainu razmiljanja i osjeanja na koji smo do sada naviknuli.

Neobino u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neoekivan nain usklaena s idejama o Bogu i vjenom ivotu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorite i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao to se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednika pogreka uobiajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kaiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kaiprst radije stavi u usta i sie radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao rijei - od male su koristi, a esto odvode i u zabludu, osim ako tono ne poznaje odreene stvarnosti na koje se one odnose. Rije "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju meu onima koji znaju to je voda. Jednako vrijedi i za rije i ideju koju nazivamo "Bogom".

U ovom trenutku ne bih elio zazvuati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolaem nekim "tajnim znanjima". Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vjenom ivotu" potena je, otvorena, jednostavna i izloena svima da je vide. No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u naem umu, onako kao to i jasan vid ponekad zahtijeva korekciju oiju.

Vjerovanje prije ometa negoli pripomae otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku izmeu vjerovanja i vjere, jer je u praksi opeprihvaeno da vjerovanje oznaava stanje uma koje gotovo daje suprotnost vjeri. Vjerovanje bi, u znaenju u kojemu ja ovdje koristim tu rije, znailo neprestano isticati kako je istina ono to bi netko "rado htio" ili elio da postoji. Vjernik e svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamiljene ideje i elje. Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamiljanih oekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz neto, a vjera oslobaa. U tom smislu, vjera je bitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajua. Veina nas vjeruje kako bismo se osjeali sigurnima, kako bi nam nai pojedinani ivoti izgledali dragocjeno i znaajno. Tako se vjerovanje pretvorilo u pokuaj grevitog pridravanja za ivot, pohlepnog posezanja i uvanja ivota samo za sebe. No, ivot i tajne ivota ne mogu se pojmiti sve dok se on pokuava dohvatiti na taj nain. Zapravo, on se i ne moe zgrabiti, isto kao to se ne moe odetati s rijekom u vjedru. Pokuate li tekuicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne razumijete i da ete uvijek ostajati razoarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekuicom. Da biste "imali" tekuicu, morate je pustiti, i dopustiti joj da tee. Isto vrijedi i za ivot, i za Boga.

8

Postojei stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "putanje". Nai su se umovi pripremili za to ve i samim slomom vjerovanja u kojima su traili sigurnost. Govorei sa stajalita koje je strogo, premda zaudno, u skladu s odreenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporinih stijena i apsoluta i nije ba neka nevolja, nego prije - blagoslov. To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnou suoimo otvorenih umova, a Boga se moe spoznati samo otvorena uma, jednako kao to se i nebo moe vidjeti samo kroz oieni prozor. Nebo neete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plaviastim crteom.

Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crtea sa stakla, koji se prema znanstvenom miljenju odnose sa strahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrenou odreenim idejama, zauujue su neupueni u zakone duhovnog ivota koje bi mogli pronai u vlastitim tradicionalnim zapisima. Pomno komparativno istraivanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je naputanje vjere i pokuaja zadravanja vlastitog budueg ivota, te odustajanje od pokuaja da se izbjegne okonanje i smrtnost, zapravo redovit i uobiajen stupanj na putu duhovnosti. Zapravo, to je takvo "prvo naelo" duhovnog ivota da je trebalo postati oitim jo od samog poetka, pa nakon svega iznenauje da kolovani teolozi uope i prihvaaju bilo to drugo, osim suradnje s kritiki nastrojenom filozofijom znanosti. Sigurno je ve stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom obliju. No, vjerojatno nije bilo ba lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego i predodbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se ovjek utjee u svojim mislima. U tome je pun smisao zapovijedi. "Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im slui."

Da biste otkrili onu konanu Stvarnost ivota - Apsolutno, Vjeno, Boga, morate prestati s pokuajima da ga zarobite u oblicima idola. Ti idoli nisu samo vrsta oblija, kakvo je zamiljeni lik Boga kao staroga gospodina koji sjedi na zlatnom prijestolju. Oni predstavljaju i naa vjerovanja, nau oboavanu i unaprijed zamiljenu istinu, koja ometa bespogovorno otvaranje naeg uma i srca stvarnosti. Ispravna uporaba predodaba bila bi izraziti istinu, a ne posjedovati je. Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedanta i taoizam. Ovo naelo nije bilo nepoznato ni kranima, jer se podrazumijevalo kroz priu o Isusu i njegovim uenjima. Njegov je ivot od samog poetka bio ope prihvaanje i prigrljivanje nesigurnosti. "Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje nasloniti glavu."

Ovo je naelo jo tonije ako se Krist smatra boanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena i posebna inkarnacija Boga. Naime, osnovno pitanje prie o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postaje izvoritem ivota kroz sam in svog unitenja. Uenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu boanstvenost oblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod." Na isti ih je nain upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj (Duh Sveti) nee doi k vama."

Ove se rijei mogu primijeniti na krane danas vie no ikad prije, i tono govore o cjelokupnom stanju naega vremena. Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnu istinu kako je ono to religija naziva predodbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja u ideju Boga. Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonano" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimo pobjei od konanog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaanjem svih njegovih ogranienja. Ma kako to paradoksalno izgledalo, mi na taj nain drimo svoj ivot smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, te spoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu nita ne znamo. Obian agnostik, relativist ili materijalist ne uspijeva doprijeti do ove toke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja - kraja koji bi za njega bio iznenaenje ivota. On prerano naputa vjeru, otvara se stvarnosti i doputa svom umu da se ukalupi u doktrini. Otkriu misterija, onom udu nad udima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati moemo samo u ono to smo ve spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mati. Samo, ovo je iznad svake mate. Ne treba nam nita drugo do dovoljno iroko otvoriti oi svog uma, i "istina e izai na vidjelo".

9

II. PATNJA I VRIJEME

Gotovo svi mi ponekad zavidimo ivotinjama. One pate i ugibaju, no ini se da od toga ne stvaraju "problem". ini se da je u njihovim ivotima malo toga zamrenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomiljamo da njihovim neznatnim pripremama za budunost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko moemo prosuditi, svaka je ivotinja toliko zaokupljena onim ime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njen ivot smisao ili budunost. Za ivotinju, srea znai uivati ivot u neposrednoj sadanjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom itava budunost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato to je ivotinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. esto su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo bolji od naih, pa se teko moe posumnjati koliko ona neizmjerno uiva u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unato toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od naeg, pa je ivoinja stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmiljati i stvarati apstrakcije, a njene moi pamenja i predvianja izrazito su ograniene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaenju ivota. Ipak, mi to skupo plaamo, jer nas taj porast ope osjetljivosti ini i posebno ranjivima. Moe se postati manje ranjivim postajui manje osjetljivim - vie kamenom, manje ovjekom - no time i manje sposobnim da doivi ugodu. Osjetljivost zahtijeva visok stupanj mekoe i krhkosti - one jabuice, sluni bubnjii, osjetilni pupoljci i ivani zavreci imaju svoj vrhunac u naroito finom modanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potroivo. ini se da ne postoji djelotvoran nain da se smanji krhkost i potroivost ivoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio i njegovu ivotnost i osjetljivost.

elimo li doivjeti snane uitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo, no, ini se da prvo ne moemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki nain izmjenjivati, jer je stalan osjeaj ugode podraaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uveati. A njegov e porast ovrsnuti osjetilne pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, unitit ete tek, ili ete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se ivot smatra neim dobrim, smrt se mora drati proporcionalno velikim zlom. to smo vie sposobni voljeti drugu osobu i uivati u njenom drutvu, to vea mora biti naa tuga kad ona umre, ili nas napusti. to se dublje snaga svijesti usuuje krenuti u iskustveno, to veu cijenu treba platiti za svoje spoznaje. Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li ivot otiao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uope vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom moguem smjeru - unatrag, do razmjernog mira to ga posjeduju ivotinje, biljke i minerali.

Uestalo se pokuava provoditi poneto slino. ena, koja je propatila zbog duboko povrijeenih osjeaja u ljubavi ili braku, zaklinje se kako nikada vie nee dopustiti nekom mukarcu da se poigrava njenim osjeajima i tako postaje stroga i ogorena usidjelica. Gotovo se jo ee moe naii na osjetljiva mladia, kojega u koli ue kako da ovrsne za ivot, i to obavijajui se ljuturom i stavom "razbijaa". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima ulogu malograanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu dri enskastom i "svilenkastom". Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logian prekid te reakcije na ivot bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i ogorenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje ve ionako mrtav. I zato, elimo li biti posve ljudski, posve ivi i svjesni, ini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve spremnosti nije mogu rast u jaini svjesnosti. Ipak, openito govorei, mi ba i nismo spremni na to, pa bi ve i pretpostavka da to moemo, mogla biti udna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se ak i samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad odreene toke moe uiniti nemoguim i besmislenim.

10

U tim okolnostima, ivot kojim ivimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budui da naa svijest mora ukljuivati oboje - i uitak i patnju - eznuti za zadovoljstvom uz iskljuenje patnje znai, u konanici, teiti za gubitkom svijesti. A kako bi takav gubitak u naelu bio isto to i smrt, to znai da to se vie borimo za ivot (shvaen kao uitak), to vie zapravo ubijamo ono to volimo.

Zaista, to je uobiajeno stajalite ovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer vei dio ljudskih djelatnosti oblikuje se tako da uini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produi iznad predvienog vremena, ritam je uniten. I ivot na slian nain tee svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na njihovu iskljuenju znai raditi protiv ivota, meutim, jednostavan iskustveni doivljaj izmjenjivanja patnje i zadovoljstva ni u kojem sluaju nije i sutina problema ljudi. Razlog zbog kojega elimo da na ivot neto znai, zbog kojega tragamo za Bogom ili vjenim ivotom nije samo u tome to nastojimo izbjei iskustvo trenutne boli. Nije niti u tome da preuzimamo stajalita i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naih udesnih moi sjeanja i predvianja - ukratko, proizlazi iz nae svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, ivotinji je dovoljno to uiva u ovom trenutku. No, teko da se ovjek moe time imalo zadovoljiti. On se mnogo vie bavi time da ima ugodna sjeanja i oekivanja - naroito ovo potonje. Tek kad su ona osigurana, ovjek se moe uhvatiti u kotac s vlastitom izrazito loom sadanjou. Bez ove sigurnosti, moe se osjeati veoma jadnim ak usred trenutnog fizikog uitka.

Na primjer, uzmimo osobu koja zna da e za dva tjedna biti operirana. U meuvremenu ne osjea nikakvu fiziku bol; ima dovoljno hrane; okruena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No, zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne moe uivati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu stvarnost koja je okruuje. Um joj je optereen neim to jo nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmilja praktino, nastojei donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajui da zbrine svoju obitelj i organizira poslove u sluaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je ve donijela. Ne, ona razmilja o operaciji na posve beskoristan nain, koji joj razara sva trenutna uivanja u ivotu i nimalo ne pomae rijeiti bilo koji problem. No, ona si ne moe pomoi.

Ovo je tipian ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budunosti. Moe ih zabrinjavati sljedea mirovina, prijetnja rata ili drutvene nesree, strah hoe li moi dovoljno utedjeti za stare dane, ili konano, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "ruitelj sadanjosti" ak i ne treba biti neka budua strahota. To moe biti neto izniknulo iz prolosti, sjeanje na ranjavanje, na zloin ili nepromiljenost koja progoni i u sadanjosti osjeajem gnuanja ili krivnje. Snaga sjeanja i oekivanja tolika je da su za veinu ljudi prolost i budunost ne samo jednako stvarne, nego ak i stvarnije od sadanjosti. Sadanjost se ne moe ivjeti sretno ako se nije "raistilo" s prolou, i ako budunost nije prepuna svijetlih obeanja.

Nema dvojbe da mo sjeanja i predvianja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka lei u prekrasnom razvoju osjeajnosti. Na neki nain, upravo je to ono postignue ljudskog mozga koje ovjeku prua najosobitiju snagu da preivi i prilagodi se ivotu. No, nain na koji obino rabimo tu snagu pogoduje unitavanju svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga to smo sposobni sjeati se i predviati, ako nas to ini nesposobnima da ivimo puninom ivota u sadanjosti.

Ima li smisla planirati hou li biti u stanju jesti sljedeeg tjedna, osim ako neu stvarno i uivati u jelima kad se jednom nau preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem to u pojesti idueg tjedna da nisam u stanju

11

potpuno uivati u onome to jedem sada, nai u se u jednakom kripcu i kada hrana od sljedeeg tjedna postane "sadanjost".

Ako moja srea velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i oekivanjima, tek sam maglovito svjestan ove sadanjosti. Bit u maglovito svjestan sadanjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam predvidio za sebe. Naime, ve sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi oteao vlastitu prisutnost sada i ovdje. I zato, kad me ve moja svijest o prolosti i budunosti ini manje svjesnim sadanjosti, moram poeti razmiljati o tome ivim li ja uope u stvarnom svijetu. Napokon, budunost je poprilino beznaajna i nevana ne pretvori li se prije ili poslije u sadanjost. Ali, planirati neto za budunost koja nikad nee postati sadanjou i nije mnogo apsurdnije od planiranja budunosti koja e me, kad se dogodi, zatei "odsutnog" i duboko zagledanog u neto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice.

Ta vrsta ivota u mati ispunjenoj oekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadanjost stvara posebnu potekou poslovnim ljudima koji ive samo da bi umnoavali bogatstvo. Toliki se bogatai puno bolje razumiju u to kako stvoriti i utedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uivati u njemu. Oni ne uspijevaju ivjeti, jer neprestano sve pripremaju za to - da e ivjeti. Umjesto da zarauju za ivot, oni zarauju da bi zaradili, pa kada doe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore. Mnogi se meu ovim "uspjenim" ljudima dosauju i jadno osjeaju kad odu u mirovinu, pa se vraaju na posao samo da bi sprijeili nekoga mlaeg da zauzme njihovo mjesto.

S drugog stajalita, nain na koji koristimo sjeanja i predvianja ini nas manje, a ne vie prilagodljivima ivotu. Ukoliko, elimo li uivati u radosnoj sadanjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budunost, mi "traimo kruha nad pogaom". Nemamo tu vrstu sigurnosti. I najbolja predvianja prije su stvar vjerojatnosti no pouzdanosti, i po svemu onom to znamo, svatko od nas e patiti i umrijeti. Pa ako ne moemo sretno ivjeti bez osigurane budunosti, znai da se nismo prilagodili ni ivotu u svijetu konanosti, u kojemu se unato najboljim planovima dogaaju nesree, a na kraju i smrt.

Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uveavanje svjesnosti. Ne moemo biti osjetljiviji na uitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju. Prisjeajui se prolosti, moemo planirati budunost. No, planirati uitke protutea je "sposobnosti" da se uasavamo boli i strahujemo od nepoznatog. Nadalje, porast akutnog smisla za prolost i budunost daje nam na odgovarajui nain i maglovit smisao za sadanjost. Drugim rijeima, ini se da dopiremo do toke u kojoj su prednosti nae spoznaje nadmaili njeni nedostaci, jer nas je krajnje velika osjeajnost uinila neprilagodljivima. U takvim okolnostima osjeamo da smo u sukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okruuje, pa postaje utjeno to jo moemo misliti da smo u ovom svijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici". Ako nae enje nisu usklaene sa svime to nam ovaj ogranieni svijet moe ponuditi, tada naa srca nisu stvorena za konanost, nego za beskonanost. Tada i nezadovoljstvo naih dua izgleda kao znak i zalog njihove boanstvenosti. No, da li enja za neim dokazuje da to i postoji? Znamo da to nije nuno. Moe biti utjeno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovog svijeta, i da se nakon naeg odlaska sa zemlje moemo vratiti u na istinski dom, za kojim nam ezne srce. Ali mi jesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konano zadovoljenje nezadovoljstva due, nije li tada priroda uinila ozbiljnu pogreku stvorivi ovjeka?

Kao da je ivot u ovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom. Da bismo bili sretni, moramo imati ono to ne moemo imati. U ovjeku je priroda zaela enje koje nije mogue zadovoljiti. Vie ispijanja iz vrela uitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su ovjeka uinile podlonijim patnji. To nam je dalo barem neznatnu mo da nadziremo budunost - a cijena toga je frustrirajua spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraeni.

12

Drimo li to apsurdnim, znai da je priroda u nama zaela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost. ini se da je svjesnost spretan nain koji je priroda izumila da mui sama sebe.

Naravno, ne elimo pomiljati da je to istina. No, lako bi se moglo pokazati da veina naih razmiljanja nije nita drugo do razmiljanje o naim eljama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj idiotizam mogao nastaviti. Tada razmiljanje nije dostatno. Moramo krenuti dublje. Moramo zaviriti u ovaj ivot, u prirodu koja je osvijetena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da li stvarno prieljkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinani oblici nikada ne mogu uivati.

III. VELIKO STRUJANJE

ini se da smo mi pomalo nalik muicama uhvaenima u med. ivot nam je sladak, pa ne elimo odustati od njega, a opet - to se vie zapliemo u nj, to smo vie uhvaeni u zamku, ogranieni i frustrirani. Volimo ga i mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas muila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje samo izmeu nas i svega to nas okruuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas, i unutar nas. Oajan "ivot" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo - takoer je ivot naih tijela.

Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane nae svjesno "Ja", istovremeno smueno i zbunjeno, stvor uhvaen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno lijepim i frustrirajuim ogranienjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vjeno kritizira nae drugo "ja" zbog njegove poronosti - zato to posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podlijee bolnim i nesnosnim boletinama, ima organe koji se tako lako troe, elje kojima se nikada ne moe udovoljiti, i to oblikovane tako da ete se razboljeti, nastojite li im konano i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokuaju".

Moda je najgora stvar vezana za ovo nae drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne moemo "odloiti". Ono je poput prelijepe ene koje se nikad neemo doepati, i ija je privlanost upravo u njenoj neuhvatljivosti. Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove ivotnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici esto svoje najljepe stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog ivota". Ljepota te poezije lei u neemu viem, a ne samo u nostalgiji koja nam stee grlo.

13

Doe kraj sad naim pijankama. Ovi nai druzi,

k 'o to ti ve rekoh, duhovi zapravo bjehu, i

rastopie se sad u zrak, tek u rijedak zrak:

I poput ploda te vizije to lebdi, rasplinut e se

kule okovane oblacima, blistave palae,

dostojanstveni hramovi, ak i sam veliki svijet,

da, i svi oni to trebaju ga naslijediti,

I, poput ove nestvarne sveanosti to blijedi

nee iza sebe ostavit' ni trag.

U ovoj ljepoti postoji neto vie od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinua nije jednostavno posudila rasko i blistavilo od svega to e se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi, oivljavaju kroz sam in svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statiku vrstou i ljepotu, koja bi inae bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobraava u glazbu koja umire tek to je zabrujala. Kule, palae i hramovi zapoinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog ivota unutar njih. Otii, to znai ivjeti; ostati i nastaviti, to znai umrijeti. "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."

Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su ivot, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo razliiti nazivi za jedno. Ako igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega to volimo. U kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu dovreni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak simetrije, kada lik, makar i zatoen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda neobina nedosljednost i neprirodni paradoks to se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga okruuje? Jer, promjena nije samo snaga unitavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako ivo bie nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. ivot i smrt nisu dvije suprotstavljene sile; one su jednostavno dva naina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo ivi jer je sloen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz ivot nalikuje zadravanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe.

U ovom razmiljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naa svijest ivi zato to se kree. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i itav svijet prirode. Razmotrite li to pozornije, uoit ete da je svijest - ono to mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjeaja u neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadre i sjeanja, imamo dojam da je ovo "Ja" neto vrsto i postojano, poput ploe na koju ivot upisuje svoje zabiljeke.

Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomie se i ova "ploa", kao rijeka koja tee zajedno sa svojim valiima, pa je sjeanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sainjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreu drugi valovi, zvani osjetima i injenicama. Razlika izmeu "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjeanja. U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio itavog naeg bia, kao to je i glava dio tijela. No, ako se to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjeat e da su posvaani. "Ja", koje ne shvaa da je i samo dio promjena, nastojat e dati smisao svijetu i iskustvu, pokuavajui ga utvrditi. Tada emo dobiti rat izmeu svijesti i prirode, izmeu enje za stalnou i injenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajui - pravi zaarani krug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve bre i bre kreu prema nitavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je na ivot promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vjeiti simbol svih zaaranih krugova, svakog pokuaja da se razdvoji vlastito bie i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.

14

Trudili se mi koliko hoemo, "utvrivanje" nikada nee dati smisao promjeni. Jedini nain da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridruiti se njenom plesu.

Religija, onakva kakvu veina nas poznaje, oito je nastojala dati smisao ivotu - utvrivanjem. Pokuala je dati znaenje ovom prolaznom svijetu povezujui ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazei njegov cilj i svrhu u besmrtnom ivotu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom boanstva. "Pokoj vjeni daruj im, Gospodine, i svjetlost vjena svijetlila im." Na isti nain ona pokuava pronai smisao i u vrtlonim kretanjima povijesti, dovodei ih u vezu s utvrenim Bojim zakonima, "ija Rije traje zauvijek".

Tako smo si sami stvorili problem, brkajui shvatljivo s onim utvrenim. Mislimo da nije mogue doprijeti do smisla ivota, osim ako se tijek dogaaja nekako ne ugura u stroge oblike. Da bi bio osmiljen, ivot treba biti i razumljiv u smislu utvrenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vjenim stvarnostima, koje se prikrivaju iza putujue pozornice.* No, ako je to ono to podrazumijevamo pod "smislom ivota", tada smo si zadali nemogu zadatak - uvrstiti ono to tee.

Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg naina da razumijemo na svemir, moramo jasno sagledati kako se uope dogodilo da se "smisao" brka s "utvrivanjem".

Korijen potekoe nalazi se u tome to smo svoju mo rasuivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smo zaboravili na pravi odnos izmeu misli i dogaaja, rijei i stvari. Svjesno miljenje krenulo je naprijed i stvorilo vlastiti svijet, pa kad se on nae u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjeaj dubokog nesklada izmeu "Ja", svjesnog mislioca, i prirode. Ovaj jednostran razvitak ovjeka ne zauuje intelektualce i "misaone" ljude, koji su samo iznimni primjerci nastojanja to je zarazilo itavu nau civilizaciju.

_______________________________

* Poslije emo u ovoj knjizi vidjeti da ove metafizike ideje o neizmjenjivom i vjenom mogu imati i drugi smisao. One ne podrazumijevaju nuno statiki pogled na stvarnost, i iako se obino koriste za pokuaje da se uvrsti ono to tee, one nisu uvijek bile takve.

Ono na to smo zaboravili jest da su misli i rijei dogovori, te da je kobno dogovore shvaati previe ozbiljno. Dogovor je ono to se drutvu ini prikladnim, primjerice - novac. Novac nas oslobaa neugodnosti vezanih za razmjenu. No, besmisleno je novac shvaati previe ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bi mogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo. Novac je vie ili manje statian, jer se zlato, srebro, vrst papir ili bankovni raun moe "sauvati" za dugo vremena. Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lako je pokvarljivo. I tako, neka zajednica moe posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona e izgladnjeti.

Gotovo su na isti nain i misli, ideje i rijei moneta za stvarne stvari. One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, na mnogo naina nisu nimalo u skladu s njima. Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje i rijei su vie ili manje utvrene, dok se stvarne stvari mijenjaju. Lake je rei "Ja", no prstom uprijeti u vlastito tijelo, ili pak rei "elim" nego pokuati objasniti onaj neodreen osjeaj koji imamo u ustima i trbuhu. Jednostavnije je rei "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajuim pokretima. Takoer je prikladno dogovoriti se o tome da e se iste rijei koristiti za iste stvari te potom odravati te rijei neizmijenjenima, ak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu.

U poetku se vjerojatno snaga rijei inila maginom; i zaista, udesa koja je verbalno razmiljanje moglo izazvati, opravdavala su taj dojam. Kakvo je to udo samo moralo biti, rijeiti se neprilika znakovnog jezika i dozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena! Nije ni udo to su se imena

15

drala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moi, te da su ljudi svoja imena izjednaavali sa svojim duama, ili ih koristili za prizivanje duhovnih sila. Zaista, snaga rijei utuvila se ovjeku u glavu na vie razliitih naina. Definirati neto gotovo da je dobilo isto znaenje kao i razumjeti to neto. I jo vanije, rijei su ovjeku omoguile da definira i samoga sebe - da na odreeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja".

Moda je u tome znaenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo dua. Jer, definirati znai izolirati, odvojiti jedan sustav oblika iz strujanja ivota i rei: "Ovo je Ja." Kada ovjek sebe moe imenovati i definirati, on osjea da ima identitet. Odatle, on poinje osjeati - kao i kod rijei, odvojeno i statiki - da se suprotstavlja onom stvarnom, fluidnom svijetu prirode.

S osjeajem odvojenosti zapoinje i osjeaj sukoba izmeu ovjeka s jedne, i prirode s druge strane. Jezik i misao hvataju se u kotac s tim sukobom, a magija, kojom se ovjeka moe dozvati zazivajui mu ime, primjenjuje se i na svemir. I njegove su moi dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izraavaju kroz mitologiju i religiju. Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjena godinjih doba, mogu oblikovati u rijei te pripisati bogovima ili Bogu, vjenoj Rijei. U kasnijim e vremenima i znanost koristiti iste ove pojave, prouavajui svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajui im nazive, razvrstavajui ih i koristei na jo udesnije naine.

Ali, kako su uporaba i priroda rijei i misli ono to treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno tekim opisati najvaniju osobinu ivota- njegovo kretanje i itkost. Kao to novac ne predstavlja laku pokvarljivost i jestivost hrane, tako ni rijei i misli ne predstavljaju vitalnost ivota. Odnos izmeu misli i kretanja neto je poput razlike izmeu stvarnog ovjeka koji tri, i igranog filma, koji tranje prikazuje nizom "slika".

Mi se utjeemo dogovoru o takvim slikama kad god elimo opisati ili razmiljati o bilo kojem tijelu u pokretu, kakvo je primjerice vlak, izjavljujui da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima. Samo, to nije posve tono. Moete rei da se vlak "sada!" nalazi na odreenomu mjestu. Ali, bilo vam je potrebno neto vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno. Moete jedino rei da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na odreenome mjestu u odreenom trenutku, ako je oboje beskonano malo. No, beskonano male toke i odreeni trenuci uvijek su zamiljene toke, dijelovi svijeta matematikih teorija, a ne stvarnoga svijeta.

Pri izradi znanstvenih prorauna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmiljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ili slika. Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednai sa svijetom iskustava. Niz sliica ne moe otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreu brzo pred naim oima. Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, to je od svega najvanije.

Ma koliko su takvi dogovori korisni za prorauavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kako vrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmiljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fiziki" svijet. Dio naih frustracija nalazi se u tome to oekujemo da nam jezik i misao ponude objanjenja, koja oni zapravo ne mogu dati. eljeti da ivot bude "razumljiv" u takvom smislu, znai eljeti da on bude neto drugo, a ne ivot. To znai dati prednost filmu, a ne stvarnom ovjeku koji tri. Osjeati da je ivot besmislen ako "Ja" ne moe biti trajno, to je kao oajniki se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.

Rijei i mjerila ne daju ivot; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objanjenja" svemira, izraena jezikom - cirkularna, i ostavljaju neobjanjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam na rjenik je cirkularan. On jednu rije definira pomou drugih rijei. Rjenik se neto vie pribliava ivotu ako uz neku rije prikae i njenu sliku. No, treba uoiti da se sve slike u rjenicima obino odnose na imenice, a ne na glagole. Crte uz glagol trati trebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni rijei, a ni statine slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.

16

ak se i do imenica dolo dogovorom. Ono stvarno, ivue "neto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastaje kad izgovorimo rije ovjek. Kad kaemo: "Ovo (upirui prstom) je ovjek", stvar u koju upiremo prstom nije ovjek. Da bi bilo jasnije, trebali bismo rei: "Ovo je simbolizirano zvukom rijei ovjek". Pa to je onda ovo? Ne znamo. To jest, mi ga ne moemo definirati na bilo koji utvren nain, iako u drugaijem smislu to znamo kao nae trenutno iskustvo - kao pojavu to tee bez poetka ili kraja, koja bi se mogla definirati. Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno koom u prostoru, te ogranieno u vremenu svojim roenjem i smru.

Gdje ja to poinjem i zavravam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, zapoelo je prije neizmjerno mnogo godina, ak i prije onog dogaaja (izoliranog na uobiajen nain) koji zovemo roenjem, i nastavit e se jo dugo nakon dogaaja to ga nazivamo smrt. Samo nas rijei i dogovori mogu izolirati od onog Neega, to se uope ne moe definirati, a to je Sve.

Da, sve su to korisne rijei dok ih drimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamiljene crte za zemljopisne irine i duine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronai na povrini zemlje. U praksi, svi smo mi opinjeni rijeima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokuavamo ivjeti kao da je to svijet stvoren od rijei. Posljedica je da smo zastraeni i duboko iznenaeni kad se one ne uklapaju. to ' vie pokuavamo ivjeti u svijetu rijei, to se vie osjeamo izoliranima i usamljenima, to vie svu radost i ivopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanou i sigurnou. S druge strane, to smo vie prisiljeni priznati da zapravo ivimo u stvarnom svijetu, to vie osjeamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega to nas okruuje.

Ali, ne moe se ozdraviti ne prepoznaju li se razliitosti izmeu obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su pogreno shvaene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem ivi ovjek. Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan nain tedi vrijeme i omoguava sklapanje vrlo praktinih dogovora. No, kad se pomijeaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada taj simbol postaje teretom. Slino tome, svemir opisan slubenom, dogmatskom religijom nije nita drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na slian je nain stvoren od verbalnih i uobiajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znai provesti uobiajeno izdvajanje. eljeti da "ova osoba" bude vjena znai poeljeti da rijei postanu stvarnost, i znai ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnou neega, to nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomijeaju sa stvarnou, razliiti naini simbolizirani sa stvarnosti uinit e se kontradiktornima.

Znanstveni nain simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog naina, no to ne znai da u njemu ima imalo vie "istine". Je li ispravnije razvrstavati zeeve prema njihovu mesu, ili prema krznu? Ovisit e o tome to s njima elite uiniti. Sukob izmeu znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budui da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija ivota, bilo je prijeko potrebno poduzeti odreenu mjeru "raskrinkavanja".

No, ini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj nain, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga ivota. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i vie su se bavile budunou nego sadanjou. Religija eli osigurati budunost i nakon smrti, dok je znanost eli osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutranjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva znaenje, nismo li u opem dodiru sa stvarnou nae sadanjosti. Naime, ona se dogaa danas, a mi stvarno ivimo - jedino

17

u sadanjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadanje Stvarnosti, tako da bi - ak i kad bi netko ivio beskonano dugo - ivjeti za budunost znailo da je trajno promaio bit.

Upravo je ova stvarnost sadanjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono to izigrava sve definicije I opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji rijei i ideje nikada ne mogu uhvatiti. ivei prijek za budunost, mi smo izvan dodira ovog izvorita i sredita ivota; kao rezultat, itava ona magija nadijevanja naziva i miljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma ivaca.

udesa tehnologije navela su nas da ivimo u uurbanom svijetu koji se ravna po satu i ini nasilje nad biologijom ovjeka, i sve nam to omoguava da ne radimo nita drugo nego da sve bre i bre progonimo svoju budunost. Promiljena misao vie nije sposobna nadzirati tu zvijer u ovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija ini nas izluenima i razdraenima. Specijaliziranost u rjeitosti, razvrstavanju i mehaniziranom razmiljanju udaljila je ovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom. Nadalje, uinila je da se osjea krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja". I tako, kad se sva filozofija razrijeila relativizmom i vie nije bila u stanju stvoriti ustaljen doivljaj svemira, ono izolirano "Ja" poelo se osjeati bijednim, nesigurnim i uspanienim, nalazei da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim biem.

Naravno, nema nita novo u ovoj tvrdnji o otkriu kako ideje i rijei ne mogu dokuiti krajnji misterij ivota, te da Stvarnost ili, elite li - Bog, ne moe biti shvaena ogranienim umom. Jedina novost jest to se ova tvrdnja sada vie odnosi na drutvo nego na pojedinca; ona se osjea posvuda i nije ograniena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaa da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: ovjek mora predati svoj osjeaj odvojenosti "Ja", i mora se suoiti s injenicom da ne moe znati, to jest definirati ono krajnje.

Ove tradicije takoer prihvaaju da iza ovih toaka lei "vizija Boga" koja se ne moe oblikovati rijeima, i koja je zasigurno neto posve razliito od onog zamiljenog vremenoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesniki reeno, od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam takoer govore da je ova vizija obnavljanje neega to smo jednom ve imali, ali i "izgubili", jer to nismo potovali, ili nismo mogli potovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "neemu" to se ne moe definirati, to nazivamo ivotom, sadanjom stvarnou, velikim strujanjem, vjeitim sada - svijest bez osjeaja da smo od toga odvojeni.

U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to vie nije Bog; to je ovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugako, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se sloili sa svakim teologom koji saalijeva panteizam i kae da ovi djelii iz svijeta rijei i meusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamiljene kao utvrene i udaljene jedinke - nisu Bog. Zatraite li od mene da vam pokaem Boga, pokazat u vam sunce, ili stablo, ili crvia. Ali, kaete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvi, i sve druge svari?", bit u prisiljen rei vam da ste posve i u cijelosti promaili.

18

IV. MUDROST TIJELA

to je iskustvo? to je ivot? to je pokret? to je stvarnost? Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv. Augustin dao na pitanje: "to je vrijeme?" Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam." Iskustvo, ivot, pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjeaja i elja. A upitate li me: "to su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smijeni. Znate vrlo dobro to je to. Ne moemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonanosti, a da se ne ponemo kretati u krugu. Definirati znai utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni ivot nije utvren."

Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje neto, to se ne moe definirati ili utvrditi, moe biti predstavljeno i rijeju Bog. Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad zaponemo razmiljati o tome, vie to ne znamo. Jer, kad zaponemo razmiljati o iskustvu, pokuavamo ga utvrditi i smjestiti u krute oblike i ideje. To je stari problem - pokuavamo uvezati vodu u paketie, ih zatvoriti vjetar u kutiju.

Ipak, religija je oduvijek poduavala da je "Bog" netko, od koga se moe oekivati mudrost i vodstvo. Prigrlili smo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve odreenim smjernicama. Ako je to istina, teko je uvidjeti kako se moe dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije mogue ak ni definirati.

No, zapravo, vrsta mudrosti koja se moe ugurati u oblike odreenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrosti koju koristimo u svakidanjem ivotu nikada ne stie do nas kao verbalna informacija. Mi nismo nauili kako disati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomou bilo kakvih dobivenih izjava. Unato tome, ove se pojave dogaaju kroz najsloenije i udesne procese, koji se ne mogu ponoviti nikakvim prouavanjem knjiga ili nekim tehnikim vjetinama. Ovo je stvarna mudrost - ali, na mozak nema s njom ba mnogo veze. To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da rijeimo stvarne, praktine probleme ljudskoga ivota. Ve i do sada je za nas uinila prava uda, pa nema razloga da ne uini i jo mnogo vie.

Bez ikakvih tehnikih pomagala ili prorauna, golubi-pismonoe se iz velikih udaljenosti mogu vraati na mjesta svog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjeuju ista mjesta, a biljke "oporuno ostavljaju" nevjerojatne sustave za rasprivanje svojih sjemenki pomou vjetra. Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", to samo znai da to ne planiraju i ne osmiljavaju. Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju nita bolje no to bi nam prosjean ovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce.

"Sredstva" kojima se sve to postie zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znai, tajanstven uzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati. Meutim, openito govorei, ljudi su prestali razvijati instrumente svog tijela. Sve vie i vie nastojimo utjecati na prilagoavanje ivotu sluei se vanjskim napravicama, te pokuavamo rijeiti svoje probleme svjesnim razmiljanjem, umjesto svojim nesvjesnim znanjima. A to nam teti mnogo vie, nego to bismo uope i eljeli pretpostaviti. Tako, postoje "primitivne" ene koje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon to obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba na sigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima. S druge strane, civilizirana ena mora biti prevezena u sloen bolniki sustav, i tamo - okruena lijenicima, sestrama i bezbrojnim ureajima - prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomo produenih trudova i iscrpljujuih bolova. Istina je, antiseptiki uvjeti spaavaju od smrti mnoge majke i novoroenad. No, zbog ega ne moemo imati i antiseptike uvjete, i prirodan, lagan nain raanja djeteta?

19

Odgovor na ovo i mnoga slina pitanja bio bi da smo nauili zapostavljati, prezirati svoja tijela i initi nad njima pravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima. Stvarno, posebna bolest civiliziranog ovjeka mogla bi se opisati kao blokada ili rascjep nastao izmeu njegova mozga (naroito korteksa) i ostatka njegova tijela. Ovo odgovara rascjepu izmeu "Ja" i "ja", izmeu ovjeka i prirode, te podsjea na uroborosa, zabludjelu zmiju koja ne zna da rep i glava pripadaju jedno drugome. Na sreu, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.* Ovu je bolest Whyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato to bi bila svojstvena jedino europsko-amerikoj civilizaciji, nego zato to je za nju posebno karakteristina.

_______________________________

* Od knjiga L.L. Whytea, ona pod nazivom Sljedei razvitak u ovjeku (Henry Holt, New York, 1943.) posve je itljiva i uistinu zanimljiva, dok je Jedinstveno naelo u fizici i biologiji (Henry Holt, New York, 1949.) iskljuivo namijenjena znanstveno nastrojenom itatelju. Djela Burrowa Drutvena osnova svijesti (London, 1927.) i Struktura ludila (London, 1932.) naalost su rasprodana, ali je zato veina ove grae sadrana u djelu Neuroza ovjeka (Routledge, London 1948.) Vjerojatno i drugi znanstvenici rade na istom tragu, samo ja nisam uo za njih.

Whyte i Burrow dali su kliniki opis ili dijagnozu ovog rascjepa, o ijim pojedinostima ovdje neemo govoriti. "Medicinskim" rjenikom pojednostavljeno reeno, mi smo dopustili da se razmiljanje mozgom razvije i zavlada naim ivotima izvan svake mjere u odnosu na "instinktivnu mudrost", kojoj doputamo da se sroza do atrofije. Posljedica jest da ratujemo sami sa sobom - da mozak eli stvari koje tijelo ne eli, a tijelo opet one koje mu mozak ne doputa; mozak daje smjernice koje tijelo ne eli slijediti, a tijelo alje podraaje koje mozak vie ne razumije.

Na jedan ili drugi nain, civilizirani ovjek slae se sa sv. Franjom, razmiljajui o tijelu kao o Bratu Magarcu. No, ak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizikom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom, odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom".

Kad usporeujemo ljudsku elju sa ivotinjskom, moemo naii na mnoge nevjerojatne razlike. ivotinja tei tome da jede svojim elucem, a ovjek svojim mozgom. Kad ivotinja napuni eludac, ona prestaje jesti, ali ovjek nikada nije siguran kada treba stati.

I kada pojede onoliko koliko mu eludac moe podnijeti, jo uvijek se osjea praznim, jo uvijek osjea nagon za daljnjim zadovoljenjem. Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran. I zato, jedi koliko moe, dok to jo moe. Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i uitak. To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najvie to je mogue, iako se time provodi pravo nasilje nad probavnim traktom.

Ljudska elja tei nezasitnosti. Toliko smo zabrinuti za svoje uitke, da nam ih nikad nije dosta. Svoje osjetilne organe stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; elimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se mora osigurati sve snaniji i snaniji podraaj. U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak eli jo, i jo. Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za sreom, a budui da se on mnogo vie brine o budunosti nego o sadanjosti, sreu doivljava kao jamstvo za beskrajno dugaku budunost, prepunu ugode. Samo, mozak takoer zna da nema beskrajno duge budunosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve uitke raja i vjenosti u rasponu od samo nekoliko godina.

To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi zaarani krug. Nezasitna je, jer je njen nain ivota osuuje na stalnu frustraciju. Kao to smo vidjeli, korijen te frustracije jest to mi ivimo za

20

budunost, a budunost je apstrakcija, zakljuivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak. "Primarna svijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budunost. On potpuno ivi u sadanjosti i ne zapaa nita, osim onoga to jest u ovom trenutku. Meutim, dosjetljiv mozak pogledava na dio dosadanjih iskustava nazvan pamenjem, te postaje - prouavajui ga - sposoban za predvianja. Ova su predvianja, relativno gledano, toliko tona i pouzdana (npr. "svi e umrijeti"), da budunost sadri visok stupanj stvarnosti - toliko visok da sadanjost gubi na vanosti.

No, budunost jo nije ovdje, pa ne moe postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadanjost. Jer, sve to znamo o budunosti sainjeno je od posve apstraktnih i logikih elemenata - zakljuivanja, nagaanja, izvoenja - to se ne moe pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, uti, ili uivati na bilo koji drugi nain. Teiti za tim znai juriti za duhom koji se neprestano povlai, i to ga bre progonimo, to bre nam on bjei. Zbog toga svi poslovi vezani za civilizaciju i jesu uurbani, jer teko da itko uiva u onome to ima, pa vjeno trai sve vie i vie. Zato se srea nee pronai u vrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i povrnim stvarima kakve su obeanja, nade i uvjeravanja.

Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreu, zapravo nevjerojatan zaarani krug; ona mora ili proizvoditi sve vie i vie uitaka, ili se slomiti - osiguravajui stalnu ugodu za ui, oi i ivane zavretke neprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjei. Za ciljeve ove ekonomije savren je "predmet" osoba koja svoje ui bez prestanka nadrauje radio-aparatom, koristei pritom po mogunosti neki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima. Njene oi bez imalo odmora skreu s televizijskog zaslona na novine, glasila, drei je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjeg oduska, to omoguavaju nizovi vidnih podraaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih enskih tijela i drugih senzualno doivljavanih povrina, isprekidanih utoitima za lijeenje pomou osjetilnih okova kakvi su "interesi ovjeanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srueni zrakoplovi, borilaki sportovi kojima se bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje liu plameni jezici. Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se na slian nain - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomino zadovoljenje zamijenile novom eljom.

Jer, ovo strujanje podraaja zamiljeno je samo za stvaranje jo vie i vie istih enji, sve glasnijih i brih, a te enje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kako bismo pokupovali jo vie radioaparata, automobila, jo bljetavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na neki nain uvjeravaju da srea lei, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo jo jedan od njih.

Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamo juriti za ovim matarijama do duboko u no. ivotinje mnogo vremena utroe na dremuckanje i ugodno besposliarenje, no - kako je ivot toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti to veu moguu koliinu svjesnosti, spremnosti i kronine nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsjeak nekog zapanjujueg uitka.

Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni. Ne radi se ni o tome a su ljudi koji ih omoguuju zapravo zli izrabljivai; veina njih razmilja na isti nain kao i oni koje izrabljuju, kreui se moda u istom tunom krugu, jedino sjedei pritom na neto dragocjenijem konju. Stvarna je nevolja u tome da su svi oni posve frustrirani, jer pokuavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokuavaju piti kroz svoje ui. Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za veinu trenutnih i rijetkih ivotnih uitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obini.

Neodreena, maglovita i nezasitna priroda elja stvorenih mozgom jako oteava sputanje na zemlju - otrijenjenje i doivljaj stvarnosti. Openito govorei, civilizirani ovjek ne zna to hoe. On radi zbog uspjeha, slave, sretnog

21

braka, zabave, moda da bi pomogao drugim ljudima, ili da bi postao "stvarnom osobom". No, to nije ono to uistinu i eli, jer to nisu stvari u punom smislu rijei. To su tek nusproizvodi, tek mirisi i matarije pravih stvari - tek sjene, koje ne postoje odvojeno od neke supstancije. Novac je savren simbol svih takvih elja, iako je tek simbol pravih bogatstava, a kada ga netko sebi postavi za cilj, to postaje oit primjer brkanja mjerila sa stvarnou.

Zato je daleko od tonoga kad se kae da je suvremena civilizacija materijalistika, ako je materijalist osoba koja voli stvari, materije. Na suvremenik koji eli mozgom, ne voli materijalno, nego voli mjerila, ne neto stvarno, nego samo povrinsko. On pije zbog postotka alkohola, a ne zbog svog "tijela" i okusa same tekuine. On gradi zato da bi podigao zapanjujuu "kulisu", a ne zato jer si eli stvoriti prostor u kojem e ivjeti. I tako nastoji stvoriti strukture koje izvana izgledaju sjajno, kao velianstvene palae, dok su iznutra obina spremita. Pojedini ivotni prostori u tim spremitima manje su oblikovani za ivot u njima, a vie za stvaranje dojma. Glavni prostor posveen je "dnevnoj sobi", razmjera prikladnih velikoj kui, dok su prostori bitni za ivot (a ne samo za "zabavu"), primjerice kuhinja, svedeni na toliko malene dimenzije, da se u njima jedna osoba ne moe ni kretati, a kamoli kuhati. U skladu s time, ove kukavne brodske kuhinjice osiguravaju jelovnike koji su uglavnom magloviti - to su kokteli i "predjela", a ne poteni obroci. Budui da svi mi elimo biti "dame i gospoda" i izgledati kao da imamo zaposlenu poslugu, ne elimo prljati ruke uzgojem, ili pak spravljanjem prave hrane. Umjesto toga, kupujemo namirnice oblikovane da bi ostavile "dojam", ukusna izgleda, ne vodei rauna o njihovu sadraju - goleme vone plodove bez pravog okusa, kruh koji je tek neto vie od pjene, vino zasieno kemikalijama i povre posuto jalovim preparatima iz epruveta, koji mu daju tako nevjerojatnu punou.

Moglo bi se pretpostaviti da se najistaknutiji primjer zvjerske i ivotinjske prirode civiliziranog ovjeka moe nai u njegovoj strasti za seksom. No, tu zapravo nema gotovo niega zvjerskog ni ivotinjskog. ivotinje spolno ope kad osjeaju potrebu za tim, to se obino javlja u odreenim, ritmiki rasporeenim razdobljima. U meuvremenu, to ih ne zanima. No, od svih uitaka upravo je seks onaj kojemu civilizirani ovjek tei uz najveu tjeskobu. Da ta udnja prije nastaje u mozgu, a ne u tijelu, moe se pokazati opom impotencijom mukarca kad dolazi do spolnog ina i kad mozak tei onome to nije trenutna elja negovih gena. To ga beznadno zbunjuje, jer jednostavno ne moe shvatiti kako ne eli postii veliki uitak koji mu prua seks, kad mu je ve dostupan. udio je za njim satima, na kraju i danima, ali kad se prilika ukazala, njegovo je tijelo odbilo suraivati.

Kao to su pri jelu "njegove oi vee od eluca", tako on i u ljubavi prosuuje enu prema standardima koji su veim dijelom vizualni i cerebralni, nego to bi bili seksualni i visceralni. Privuen je partnerici povrinskim sjajem, njenom konom presvlakom, a ne stvarnim tijelom. eli neto s kotanom strukturom kakva je ona u djeaka, koji bi trebao na sebi imati i vanjske obline, i glatke obrise enstvenosti - ne enu, nego napuhanu gumenu sanjariju. Meutim, funkcija seksa i nadalje se toliko zadrava u podruju "instinktivne mudrosti", da se tek malo moe uiniti kako bi se povealo ionako intenzivno zadovoljstvo, da bi ono postalo bre, ljepe i uestalije. Zato su jedino sredstvo kojim se seks moe iskoristiti cerebralne fantazije, okruivanje zavoenjem i naznake neodreenih zadovoljstava koja trebaju doi - kao da bi se do strastvenijeg zagrljaja uvijek moglo doi poduzimanjem povrinskih promjena.

Naroito znaajan primjer sukoba mozga i tijela, ili mjerila i materije, bio bi robovanje gradskog ovjeka - satu. Ura je zgodan ureaj za dogovaranje sastanka s prijateljem, ona pomae ljudima i da zajedno neto poduzimaju, iako su se takve situacije dogaale i davno prije nego su satovi uope bili izumljeni. Ure ne bi trebalo unititi; one bi jednostavno trebale stajati na svojim mjestima. A zapravo nisu nimalo na svojim mjestima kad mi svoje bioloke ritmove uzimanja hrane, spavanja, izlazaka, obavljanja poslova i odmaranja nastojimo prilagoditi njihovoj jednolinoj krunoj vrtnji. Nae je robovanje tim mehanikim muiteljima otilo tako daleko i toliko je proelo nau kulturu, da nam je promjena postala bespomonom nadom. Bez satova, civilizacija bi se slomila. Kultura kojom bi manje upravljao mozak nauila bi uskladiti ritmove tijela, a ne svoje satove. Sposobnost mozga

22

da predvidi budunost vrsto je povezana sa strahom od smrti. Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno sa Stevensonom rekli:

Ispod iroka i zvjezdanog neba

Iskopaj mi raku i daj da legnem u nju;

Rado sam ivio, rado i umirem,

I s voljom u nju lijeem.

Jer, kad se tijelo istroi a mozak umori, itav organizam doekuje smrt dobrodolicom. Teko je razumjeti da smrt moe biti dobrodola ako si jo mlad i snaan, pa ti se ona ini jezivim i stravinim dogaajem. Na svoj nematerijalni nain mozak gleda u budunost i dri da je dobro ii dalje, jo dalje i vjeno dalje - ne shvaajui da e na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnoljivo iscrpljujui. Ne uzimajui to u obzir, mozak izbjegava uvidjeti kako je i sama materija podlona promjenama, kako e se i njegove tenje izmijeniti te da e doi vrijeme kada e smrt postati neim dobrim. U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog nonog odmora, vie ne elite krenuti na spavanje. Ali, nakon tekog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjeaj potonua u nesvjesno.

Naalost, ne umiremo ba svi posve mirno. Umiremo u nesreama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinu je tragino kad se osoba, iji je "um" jo mlad i budan, uzalud bori s umiruim tijelom. No, siguran sam da tijelo umire jer ono samo tako eli. Ono dri da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogunosti, te se - izmoreno dotadanjom borbom - okree smrti. Kada bi svijest bila osjetljivija na osjeaje i podraaje koje prima od itavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu tenju. Zaista, ponekad to i ini. Tome se pribliavamo kad usred ozbiljne bolesti doemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preivjeti - bilo zbog medicinskog lijeenja kojim nam se ojaalo tijelo, bilo zato to u organizmu jo uvijek postoje nesvjesne sile, koje su sposobne izlijeiti nas.

Budui da smo o ovjeku ve naueni razmiljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio drati "osjeajnim", a potonji tek "glupom" ivotinjom, naa je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajue iskoritavanje ljudskog organizma kao cjeline. Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktno razmiljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konanih ogranienja. Mozak zaboravlja da bilo koja beskonanost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poeljeti da ova fantazija postane stvarnim ciljem naega ivljenja.

Vanjski simbol takvog naina razmiljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam daje osjeaj da smo u stanju primaknuti se beskonanosti. Naime, stroj je prilagoen za napore mnogo vee nego ih je sposobno izdrati tijelo, kao i jednolinim ritmovima, koje ovjek nikada ne bi izdrao. Ma koliko bi nam kao alat i posluitelj bio koristan, mi ipak oboavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu mo da ukida granice postavljene vremenom i prostorom, te mu time doputamo da upravlja naim ivotima. Tako su radno sposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji ive unutar stroja to ih uokolo bacaka svojim kotaima. Oni dane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na raunanje i mjerenje, ivei u svijetu racionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabanoj vezi ili skladu s velikim biolokim ritmovima i procesima.

Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad ve mnogo uinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, da bi ve u nedalekoj budunosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logike proraune. Ljudsko raunalo posvuda su ve potisnula mehanika i elektronika raunala, mnogo vee brzine i uinkovitosti. Pa ako su mozak i njegova sposobnost raunanja glavna imovina i vrijednost ovjeka, u razdoblju u kojem e strojevi djelotvornije obavljati mehanike operacije razmiljanja, on e se pretvoriti u robu koja se vie ne moe prodati.*

23

_______________________________

* injenice vezane za taj predmet uzimao sam iz vrijedne knjige Kibernetika pisca Norberta Wienera (New York & Pariz, 1948.). Dr. Wiener je jedan od glavnih matematiara zaslunih za razvitak razvijenijih elektronikih raunala. Zahvaljujui i opsenom znanju s podruja neurologije, on je u stanju prosuditi stupanj do kojega ovi izumi reproduciraju rad ljudskih organizama. Tako njegova knjiga sadri i sljedee zapaanje: Zanimljivo je napomenuti da se moda susreemo s jednim od onih ogranienja prirode, u kojemu visokospecijalizirani organi dospijevaju do razine smanjivanja njihove uinkovitosti, i na kraju dovode do izumiranja itave vrste. Mogue je da se ljudski mozak ve dugo nalazi na putu do ove destruktivne specijalizacije, kao to su i veliki nosorozi posljednji od titanotera. (str. 180).

ovjek ve koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inae u ivotinja obavljaju tjelesni organi. To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuivanje pretvori u vanjske, te da tako upravljanje ivotom prepusti tim elektromagnetskim udovitima. Drugim rijeima, interesi i ciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima ovjek kao cjelovit organizam. Nastavi li ivjeti za budunost, te pretvarati predvianja i proraune u glavni posao uma, ovjek na kraju mora postati parazitski privjesak sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mainerija.

Zaista, postoji stajalite s kojeg ova "racionalizacija" ivota, nije razumna. Mozak je dovoljno pametan da sagleda ovaj zaarani krug koji je stvorio samom sebi. No, tu nita ne moe uiniti. Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut, nee zaustaviti zabrinutost; prije e se ovjek zabrinuti jo i vie, jer je shvatio koliko je nerazuman. Nerazumno je uputati se u rat u kojem e svi izgubiti. Ni jedna strana ne eli rat, pa ipak, budui da ivimo u tom zaaranom krugu, zapoinjemo rat kako bismo sprijeili drugu stranu da ne zapone prva. Naoruavamo se, znajui da e - ne uinimo li to mi - to uiniti druga strana, to je poprilino tono, jer ako se mi ne naoruamo, druga e strana to uiniti da bi zadobila poetnu prednost i bez stvarno zapoete bitke.

Ovo racionalno stajalite nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije i uiniti ga, budui da ne inim dobro koje hou." Samo, to nije ba tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili "duh", razuman, a putenost je izopaena. To je zato jer "kua podijeljena unutar sebe ne moe opstati". itav je organizam izopaen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.

Malo je razloga za nadu da e se u nekoj skorijoj budunosti zdravstveno stanje drutva popraviti. ini se da onaj zaarani krug mora postati jo nesnoljivijim, jo oitije i oajnije cirkularnim, prije nego to se znaajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu traginu alu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviaju da se radi o krugu i zbog ega je to upravo krug, nema druge mogunosti, osim da prestanu kruiti. Jer, im sagledate itav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova moe postati osjetljivo na mudrost tijela, na prikrivene dubine vlastite supstancije. Budui da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mi materijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u ope prihvaenom smislu. Ne tvrdim da je krajnja stvarnost - materija. Materija je rije, zvuk to podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces. Mi ne znamo to je taj proces, jer on nije "to" - to jest, neto to se moe definirati ve utvrenom koncepcijom ili mjerilom. elimo li zadrati stari nain izraavanja koristei i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tada duhovno mora znaiti "ono to se ne moe definirati", i koje - budui da je ivue - zauvijek mora izmicati okvirima svakoga ustaljenog oblika. Materija je naziv za duh.

Nakon svega reenog, i mozak je zasluio da se izree pokoja rije u njegovu korist! Naime, mozak je, ukljuujui i njegova sredita za razmatranje i proraunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao to su srce i

24

eludac, a - ispravno koriten - ovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za ovjeka, a ne ovjek za svoj mozak. Drugim rijeima, funkcija mozga je da slui sadanjosti i onome to je stvarno, a ne da ovjeka nagoni u bjesomunu potjeru za nekim fantomom zvanim budunost.

Nadalje, u naem uobiajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se ini da njegove apstrakcije sadre toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja; to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naa zaokupljenost razmiljanjem i planiranjem, zajedno s osjeajem mentalne zamorenosti, potie odreene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u nekim sluajevima to i ini, proraunavati i umovati nesvjesnom lakoom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu. Pa konano, mozak nije mii, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokuavaju razmiljati ili usredotoiti se na neto, ponaaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to. Iskrivljuju lica, mrte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju tekih opeka. A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, uju i primaju drugi ivani podraaji. Ono "svjetlosno brzo ivo raunalo", koje dugaku kolonu brojki moe zbrojiti ve na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu proitanu stranicu moe shvatiti za nekoliko sekundi, ili glazbeno udo kao Mozart, kojega je ve od ranog djetinjstva mogao proeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog koritenja tog najudesnijeg instrumenta od svih kojima ovjek raspolae.

I oni meu nama koji nisu geniji znaju poneto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram POCATELDIMC. Satima moete raditi na ovim slovima pokuavajui sustav za sustavom u njihovu rasporeivanju, da biste otkrili prikrivenu rije. Ali, pokuajte umjesto toga samo pogledati anagram oputena, rastereena uma, i vrlo brzo va e mozak pronai rjeenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjeamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna rjeenja logikih problema, do kojih se dolazi bez napora ono to nam mozak i treba odailjati. Ako radi kako treba, mozak je najvii oblik "instinktivne mudrosti". To znai da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoe pri povratku kui, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to dogaa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjeaju rascjepa izmeu moga "Ja" i mog iskustva. Mozak moe preuzeti ispravno ponaanje samo ako svijest radi ono emu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokuaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora.

_______________________________ * Ne uspijete li doi do rjeenja u roku od jedne minute, nastavite itati! Inae ete se poeti ljutiti na sebe, ili na mene, i zbog toga postati napeti.

25

V. BITI SVJESTAN

"to uiniti u vezi s time?" upitat e samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uope moe rijeiti, tada je razumjeti ga i znati to s njim uiniti - posve isto. S druge strane, uiniti neto u vezi s problemom koji ne razumijete nalikuje pokuaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost, tmine nestaje.

Ovo se moe naroito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama. Kako da izlijeimo rascjep izmeu "Ja" i "ja", izmeu mozga i tijela, ovjeka i prirode, te prekinemo sve zaarane krugove koji zbog njega nastaju? Kako da iskusimo ivot kao neto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u muice to se bore za preivljavanje? Kako pronai sigurnost i smirenost uma u svijetu, u ijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i neprestana promjena? Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje. Istodobno ona pokazuju da problem nije bio shvaen. Nama ne treba djelovanje - barem ne jo. Potrebno nam je vie svjetlosti.

Ovdje pod svjetlou mislim na svijest - da postanemo svjesni ivota, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu. Drugim rijeima, treba vidjeti i osjetiti ono kroz to prolazi onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano. Ovo vrlo jednostavno "otvaranje oiju" dovodi do najudnovatije preobrazbe razumijevanja i ivota, te pokazuje da su mnogi od naih najteih problema zapravo - ista iluzija. Ovo moe zvuati kao preveliko pojednostavlje