„i zašto me...

2

„I zašto me onda hvata ta nepotrebna nostalgija

za prošlim vremenima?

Da, to je sve prošlo, ali su ostali tragovi. Svi naši osjećaji su trag

koji je urezan u naša srca i koji je trajan i neizbrisiv.

Prošla vremena, ali vječna sjećanja…“

3

UREDNICA Mirela Briševac

LEKTURA Mirela Briševac

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Dora Bakek

NASLOVNICA Dora Bakek

ILUSTRACIJA Članovi Likovne grupe (šk. god. 2017./2018.):

Bradbury Hannah Stephanie, 5.b Bunić Ivona, 6.b Cafuk Anja, 8.c

Ceglec Nesa, 5.b Ernečić Luka, 8.b Habrun Leticija, 5.b

Hrženjak Lana, 7.b Hublin Teodora, 7.c Kolarić Karlo, 6.b

Križanić Larisa, 5.a Plantak Klara, 6.a Rameša Lucia, 5.a Šmic Nikola, 6.b

TISAK Osnovna škola Sračinec

MJESTO I GODINA IZDANJA Sračinec, 2018.

10

I.

Negda i denes

11

Negda i denes Negda je žena v hiži i v štali bila,

decu hranila i pazila. Muož pa je pu selu hudiu, za delum glediu.

Če je nekumu triebalu pumoči te nie bilu ftraga iti.

I se se stiglu… Da su deca z škuole došla,

čakau ih je ubed i motika v kuotu. Za kajkake bedastuoče

cajta su bormeš nie meli. Morti sam na zabavi v subotu.

Denes pak se se premenilu. Ljudi, vrieme, ceste, selu. Niti se više v cierkvu nejde

saku nedelu. Saki sam sebe gledi

i na druguga se hudu drži. Niš se više ne stigne…

I da betežen na puot upadneš nišče te ne zdigne.

„Pijanec“, saki veli. Ah, negda i denes…

Tuo vam je kak črnu i bielu. Čuveku se neka v glavi zmutilu i nie ga lieka ni za kakih penez.

Mihael Lukčić, 7.c, šk. god. 2011./2012. (Pjesma izabrana za Županijski LiDraNo 2012.)

12

Nepotrebna nostalgija za prošlim vremenima Sve će proći s vremenom. Znam. Rane će zacijeliti, bit ćemo ponovo oni isti, stari. Ali

ne! Neke rane nikad ne zacjeljuju. Pišući, hvata me nostalgija za prošlim školskim vremenima. Što li smo sve prošli! Sva naša smijanja, brbljanja, međusobna pomaganja, šaptanja…

Ali, vrijeme prebrzo leti. Sjećam se prvog dana škole. Bili smo tako maleni, zbunjeni, prestrašeni. Sada se smijem svemu tome, ali mi je i teško. Sjećam se naših izleta, sreće kad smo dobili darove od svetog Nikole, sjećam se rođendana, veselih završnica, sjećam se maturalca,

sjećam se svega… I zašto sada kažu da će sve to proći? Mi smo bili jedna cjelina, još uvijek smo i bit ćemo. Spojeni smo davno i ostat ćemo spojeni zauvijek. Kako je to zanimljivo! Sve je prošlo kao u trenu, kao da je bilo jučer. Ali sjećanja će

trajati zauvijek. Svi oni,,, Oni su bili dio moga života…Oni će uvijek biti i ostati dio moga života. I zašto me onda hvata ta nepotrebna nostalgija za prošlim vremenima? Da, to je sve

prošlo, ali su ostali tragovi. Svi naši osjećaji su trag koji je urezan u naša srca i koji je trajan i neizbrisiv. Prošla vremena, ali vječna sjećanja…

Iva Kovačić, 8.a, šk. god. 2008./2009.

Na ovom svijetu samo smo prolaznici

Na ovom svijetu svi smo samo prolaznici. Putujemo kroz vrijeme. Naše putovanje započinje kada se rodimo. Tada postajemo prolaznici na svijetu. Najljepši dio našeg života je djetinjstvo. O tome nam govori i izreka: „Od kolijevke pa

do groba, najljepše je đačko doba.“ U djetinjstvu smo „bezbrižni“, sve do školovanja. U školovanju nas „strese“ pubertet. To je doba sazrijevanja. Kasnije se zaljubljujemo, vjenčamo i živimo u bračnim

zajednicama. To očvršćuje nas i našu vjeru. Najljepši događaj u životu čovjeka je zasigurno rođenje njegova djeteta. Nakon toga slijedi odgoj djeteta, te mnogi drugi problemi vezani uz brak: financijski, obiteljski i drugi.

Nakon mnogo godina, ulazimo u mirno doba svoje starosti. Tada uživamo u „plodovima“ svoga rada. Čovjek u starosti gleda kroz život i razmišlja o svojim odlukama i postupcima. A onda dolazi i „onaj dan“, dan kada umiremo i odlazimo s ovog svijeta. Tada

završavamo naše putovanje. Odlazimo u nebeske, rajske vrtove, živimo s Bogom i s oblaka promatramo naše nasljednike.

Mijo Radoš, 7.a, šk. god. 2008./2009.

13

Čovjek i među ljudima može biti usamljen Ljudi su se u današnje vrijeme jako promijenili. Mislim da se više ne poštuju kao prije.

Kada se susretnemo na ulici, ne poznajemo se. Ljudi danas svaku šalu shvaćaju ozbiljno. Svatko je odmah spreman na svađu s drugima. U prošlosti to nije bilo tako. Barem ja tako mislim. Ljudi su se više poštivali, uvažavali jedni druge i nisu se ljutili za

svaku sitnicu. Danas neki misle da bi novcem mogli kupiti sve: ljubav, prijateljstvo… Imaju novaca, ali nemaju ono najvažnije u životu: ljubav, prijateljstvo, povjerenje. Ljudi nemaju prijatelja, a okruženi su ljudima!

Zatim se ožene, osnuju obitelj. Često se brakovi nažalost, raspadnu. Djeca prožive šok, odrastaju bez roditelja. Mnoga djeca odlaze krivim putem. Traže prijatelja u cigareti, alkoholu, drogi.

Djeca više ne poštuju roditelje. Misle da će im bolji biti onaj „prijatelj“ koji mu prodaje drogu. Ovaj svijet i onaj u prošlosti bitno su se promijenili. Mafija vlada gradovima. Roditelji

su bespomoćni. Ako je svijet danas ovakav, što će tek biti sutra?

Ivan Jelić, 7.a, šk. god. 2008./2009.

Črleni beciklin Črleni beciklin pud štiengami stuji

i samu me žaluosnu gledi. Dežđ pu jemu rosi, ka bi ga ubrisau me prosi.

Pelati bi me odma šteu, sam da bi si na jega seu. A mene je tie kompjuter

z beciklinum rastaviu i v hižu me skriu.

Malu sem si premišlau. Črlenuga beciklina došlu mi je žau. Idem ga pu vulici putirati, su snagu v pedale dati!

Arijan Flegar, 2. razred, šk. god. 2016./2017. (Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 37. Smotre kajkavskoga pjesništva „Dragutin Domjanić“ Sv. Ivan Zelina 2017. te javno izvedena na Smotri)

14

Anja Cafuk, 8.c, Črleni beciklin

15

Prve šličuhe Prve šličuhe najbouše su bile.

Na babičinum najžu su se skrile. Liepe frkaste nuose sprieda su mele,

a z naherenim zuobima su se zastaviti štele. Rastezati su se sikak dale, za noge velike i male. Posebni kluček za tuo su mele,

i se vrste čižmi su zaklenoti štele. Posle su si kluček v žep deli, i pu ledu z šličuhama puleteli.

Zaleteti se kak nuori lefku je bilu. Al zastaviti mogiu si se nekumu i f krilu!

Niesu znali ak budu ledu kušlec dali, ili se čvrstu za grm držali. Nišče je nie brojiu kelku puot su upali,

samo su se jeni drugima fest smejali. Na zadje su hukeja z zmržjenum repum igrali,

i ud moke si na led pupadali. Cielu selu je na senokuši bilu,

čuda smieha i zgodi se zbilo, a k tomu se i tuopluga čaja spilo.

Kam god da su se prve šličuhe vezda skrile, v srcu muoje mame posebnu mesto su dubile!

Ervina Flegar, 7. razred, šk. god. 2016./2017.

(Pjesma izabrana za Županijski LiDraNo 2017.)

Spašnik

Prepuviedala mi je baka da su bili mali, za jednu liepu mestu

de su se igrali. Vekša i miuša deca,

si su v jega stali. Kak raj na Zemli je biu. Spašnik su ga zvali.

16

Pud drievjum v sienci

druobne jagude su rasle, a par metri dale same kravice su pasle.

Unuga jutra srce se stisnulu. Igra i sreča kmam je pustala. Oči su gledele v staruga spašnika

ud šteruga je glibuka graba ustala. Na mestu de se kravica pasla

za par tjedni hiža je zrasla. Dišeče jagude vun su skupali, a travicu z trdim betuonum zalejali.

Pumalem, putihu, žalust je prešla.

Deca su nuovu mestu na gmajni našla. Ali niesu se na jem tak rada igrali.

I niesu ga spašnik zvali.

Mia Šokman, 8. razred, šk. god. 2015./2016.

Mobitel Mobitel moj v žepu mi stuji

i na me se srdi. Oče vun pubeči, al se nebre zvleči.

Biu bi srečen da na jemu bum, ka bi mi biu zahudski kum. I da spat pem

pud vajkuš da ga denem. Mobitelu mojemu tak dosadnu je v žepu.

Šteu bi z menum iti i v berbu. Kaj bi ipak ž jiem napravila? V ladicu bum ga spravila.

Najbouše bi mi bilu da ga ne triebam, ili da ga opče niemam.

Aleksandra Balentović, 6.a, šk. god. 2017./2018.

17

Babica Babica stara pud brajdami sedi

i nekam dauku gledi. Da je nešče pita kulku liet ima, veli: „Čerkica draga, ja sem ti več tulku stara

da sem liet puzabila. Prej tieh sih pulitičari sem se rudila, dok precedniki su još deca bila. Auti ga još nie bilu,

i pumalem se peške sikam hudilo. V mali hižici sluoge je bilu, sako je diete selu mami v krilu.

Mrzle noge k peči su deli, i tuopluga kruheka jeli. Stara vura na zidu je bila

i televizija je nikumu nie falila. Traktura na cesti niesi mogeu čuti, samo su kravice i konji svoje potkuve znali zuti.

Klupuotec je v guricama klepetao, i narod k sebi zvao. Tak se babica i dien denes zmisli.

Da negda lepše je bilu, al se nie bugatstvu v penezima krilu!

Ervina Flegar, 7.b, šk. god. 2016./2017.

Face

Da, mi osnovci vrlo dobro znamo od kakve nam je „životne“ važnosti ta riječ. Facebook. Sve počinje ovako: imat ću samo par frendova i to onih koje dobro znam, stavit ću samo par sličica, eto, da imam za profil… Onda si odrediš vremenski period sjedenja za

„kutijom koja će nas sve uništiti“ i buljenja u „te gluposti“, prema gledištu moje mame. Uzmemo si na primjer trideset minuta. I mislimo da će nam i to biti too much! Ali, čim se pokrenemo, mišljenja se o fejsu u rekordnom vremenu mijenjaju… Kada tih par sličica koje smo stavili na stranicu počinju dobivati zanimljivo laskave

komentare, u nama se javlja pohlepna želja za more and more komentara. Dobiješ potrebu sve svoje frendove mučiti sa svojim „ogromnim“ problemima, iz dana u dan. A kad shvatiš da su ti dostupne gotovo sve informacije o osobama koje su tebi „in“, onih

tvojih početnih trideset minuta teško je ne pretvoriti u pet sati. Jer, ako uzmeš u obzir gledanje slika, razgovor s frendovima, uređivanje profila, komentiranje, dijeljenje svega i svačega na „zidu“, onda ti onih bijednih trideset minuta nije dovoljno ni da pogledaš

svoje „notifications!“ I tako te opija taj svijet fejsa poput droge i jedva čekaš da dođeš gore i da budeš svima na raspolaganju – online! Iako, koje li ironije, nitko nas zapravo ništa i ne treba, samo

se javi tek tako, da bude i on na fejsu (no nada kažu umire posljednja pa čekaš da ti netko ipak pošalje kakav poklončić, poruku, poljubac, bilo što…)

18

I kad već prođe onih produženih pet sati, mi i dalje – online. Shvatiš da ti je i to premalo.

I dođeš do zaključka da si teški ovisnik o licu ! Fejs ti je uvijek u prvom planu, otići na njega postaje ti poput pranja zubi ili uživanja u omiljenom doručku. Dan ti sad počinje ovako: ustaneš, upališ komp, ukucaš www.facebook.com i navališ! Onako, malo prije nego što ćeš krenuti u školu. Navečer opet ista adresa. Ona ti postane recept za ugodniji

san. Ispada kao: dosad smo nešto učili i radili, a onda je stigao- fejs! Ma dobro, učimo mi i kad smo na fejsu, na primjer učimo kako se služiti novim fejsom (koji se doduše mijenja

iz mjeseca u mjesec). Onda danima slušaš: „Ajde miči se više s tog kompjutera, pretjeruješ!“ Tvoj odgovor je: „Evo, baš se odjavljujem“(mada to već činiš prethodnih petnaest minuta i budućih

pola sata). A onda opet glas: „Znaš da to nije dobro za vid i općenito za tvoje zdravlje!“ „Znam.“ A u sebi misliš: ako zaista znam što je dobro za mene, a što ne, onda je definitivno u ovom slučaju najbolje da se ni pod koju cijenu ne skidam s fejsa jer će mi

sigurno onaj slatki iz b razreda baš sad poslati poruku. Uskoro čuješ užurbane korake prema sobi i ako imaš malo sreće, stići ćeš se na vrijeme odjaviti, sve te žice nekamo pogurati i dočekati onaj glas s milim pogledom uzornog

djeteta. Ili, još bolje, odglumiš da si baš sad nešto izgubio u sobi i da ti je od neizmjerne važnosti naći tu stvar odmah, inače… Razbacuješ knjige s polica, provjeravaš i najtajnovitije kutove sobe kako bi sve izgledalo uvjerljivije. Ukoliko jednostavno nisi

stigao sve to uraditi, morat ćeš zaboraviti fejs barem na neko vrijeme ili na neki način… Na kraju se pitaš je li ti sve to trebalo i zašto nas je to lice toliko izludilo da se ponašamo kao manijaci ako već dva sata nismo navratili. „Samo da pogledam

obavijesti, one najnovije, da slučajno nisam nešto propustila!“ Pa zar nije bolje uživo popričati s frendicom, a ne ovako, kao roboti?! Odgovor nas ovisnika je: „Neeeeee!“ I tako iz dana u dan preko fejsa uživamo u novim pobjedama, porazima, tračevima…i

mučimo frendove svojim glupim izljevima sad sreće, sad tuge, ljutnje, razočaranja, bijesa, ljubavi … Imam ideju! A da se facebook uvede kao novi nastavni predmet u školi?!

Uspjeh zajamčen, petice osigurane! I kud god pogledaš, vidiš LICA budućnosti…

Antonela Bešenić, 8.c, šk. god. 2009./2010. (Tekst izabran za Županijski LiDraNo 2012.)

http://www.facebook.com/

20

II.

Mestu v muojemu srcu

21

Mestu v muojemu srcu V muojemu kraju

ftiči jaku pupievaju. Pesmice najslajše slažeju.

Što zna? Morti jim sami ajngeli z neba pumažeju. Suosed suoseda duzivle.

Furt su veseli. Za puspuminati se naviek si buju

cajta zeli. Gledim hiže.

Uzajdi sake vrt stuji. Na dvurišču pes

čez lesu gledi. Vugurki z gredice

zviraju. Kak da puskrivečki glediju dečicu

štera se ukuoli hiže nagajača igraju. Najempuot me zapuhne

jaki veter. Mama me nutri zuve. Suončece mi za krovum namiguje

i kak da mi veli: „Naj još iti! Ustani, z menum se

svemu mestu veseliti.“

Elena Biškup, 8. razred, šk. god 2013./2014. (Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 34. Smotre kajkavskoga pjesništva

„Dragutin Domjanić“ - Sv. Ivan Zelina 2014., „Vrabec na oblaku“)

22

Nikola Šmic, 6.c, Mestu v muojemu srcu

23

Muoj kraj Još suonce nije zišlu vun. Tek pulefku oči utpira.

Z desne strane Drava žubori. I ve ,da pu cesti v škuolu idem, kokuti kukuričeju, a ljudi z hiž kak glive posle dežđa ničeju.

Da prijek kanala prejdem, z jega se kadi. A mene v srcu neka stišče, jer napuščam svuoj kraj. Za sobum pugledam i vidim širuka pola. I ljude šteri se na tim polima močiju. Vidim i se one hiže i vulice v štere buom se sejednu jemput nazi vrnula!

Antonela Bešenić, 6.c, šk. god. 2007./2008.

Muoja hiža Muoja hiža stalnu je vesela. Babica v vrtu sedi i čez lesu vun gledi.

Mački trke pu dvurišču vuoze. Kujsa na lancu ud muke šmrči. Cieli grunt se z hižum veseli!

Lana Gran, 5. razred, šk.god. 2013./2014.

Srakari Srakari su ljudi dobra srca susjed susjedu na vrata kuca.

Uvijek su nasmijani, u pjesmi im prolaze dani.

Svatko svoju kuću čuva i čisti, žene se oblače kao na modnoj pisti. Načelnik Božo puno čini za naš kraj zato on izgleda kao mali raj.

Ena Petričević, 6.a, šk. god. 2013./2014.

24

Muoja vulica Muoja vulica je mala,

al ju za niš na svietu ne bi dala. Deca se pu juoj z beciklinima pelaju,

saki dien veliku galamu dielaju. Lopta ide sim pa tam, ud veselja ne znaš kam.

V vulici se sastajemu, škuolske tajne si udajemo.

Vuolim vulicu svuoju, nek su v juoj sui na bruoju.

Petra Flegar, 6.a, šk. god. 2013./2014.

Mala hiža Moja hiža je mala. Leži na ravni

pri kraju sela. Krof ji je črleni,

čriepum pukriti. Ubloki mali, na bielu pufarbani.

Se ukuoli ftičeki pupievleju, a dišeče ruožice

na širukum dvurišču stujiju. Naj je mala, al je meni najdrajša.

I saki je v juo dobru došeu.

Pak se za sakuga strajnskuga naviek mesta naide.

Melanija Brkinjač, 8.a, šk. god. 2007./2008.

25

Dravska šuma Gledam te, mislim si:

Ka te je sim duneslu? A morti ta Drava ili si morti z neba upala?

Ka si tak fajna. Čez tebe hodi mali puat se du glibuke vode. Tuat mi je najlepše huditi .

Veter te namieče, al' te udnesti nebre. Ti moja si dravska šumica

glibuku v mem srcu.

Noa Lukačić, 6.b, šk. god. 2017./2018.

Cierkva v Sračincu Na sried sela cierkva stuji,

velike i male viernike gledi. Bielu opravu kak mladenka ima, srakarska srca i duše k sebi prima.

Sivi škrlak na glavu si je diela ka bi hlada malu miela. Suonce ju grieje, dežđ ju vmiva,

v zimi ju bieli pukrivač skriva. Naši roditeli svuoj su zavjet v je dali, dok su pred ultarum stali.

I mene su muoji tu krstili, a pri tum veru svoju spuvedili. Posebnu mestu una za naše selu ima,

i saki se Srakar ž juom štima!

Ervina Flegar, 8.b, šk. god. 2017./2018.

26

Pu Zagurju gor i dol Vjutru ranu smu se zbudili,

v sedmi vuri pred škuolom bili. Autubus je fletnu vuziu

i pred Gupčevu lipu nas pustiu. Pri velikum zdiencu smu se zadržali i nutri druobne peneze metali. Za sreču tuo je išlu,

a kak bu zišlu, bu zišlu. Staru hižu v Kumruvcu su nam kazali,

makar ji gazdu niesmu puznali. V Krapini dvie su špilje bile

v štere su se neandertalke skrile. Čez miliarde liet su nas vudili, a mi smu se z veseljem pratili.

Več smu nie snage meli, na mefku travu smu si seli.

Suonce se pulefku skrilu, a nam je dimu puojti bilo.

Ervina Flegar, 7. razred, šk.god. 2016./2017.

(Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 36. Smotre kajkavskoga pjesništva „Dragutin Domjanić“, Sv. Ivan Zelina 2016., „Črlene čizmice“)

Moje dvorište Sjedim na terasi i promatram svoje dvorište. Odavde imam pogled na veći dio dvorišta, mamin vrt i sve susjede.

Trava je zelena, pokošena i ukrašena s ponekim maslačkom i ivančicom. Na sredini travnjaka koji se pruža preda mnom je veliki smeđi zemljani krug koji je ostao bez trave, budući da na njemu tata i ja palimo granje za Uskrs. Oko mene je mnogo mladog

drveća i grmlja. U ovo vrijeme cvijeće pada s drveća i zamijenjeno je lišćem. Sunce sije na cijeli travnjak. Još uvijek je toplo, premda je kasno poslijepodne. Nešto dalje od terase je naša velika trešnja i grm jorgovana. Pored jorgovana je ljuljačka u kojoj se

često njišu moja braća. Ispod trešnje raste jedan veliki, prekrasno procvjetao grimiznocrveni tulipan. Upravo je snažno zapuhalo i sunce je nestalo iza oblaka. To me nije omelo da i dalje

uživam u ljepoti svoga dvorišta. Pogled zaustavljam na maminom vrtu pored susjedove ograde. Posadila je luk i ispred njega stavila zaštitni pokrov. Prije godinu dana mama je ispred dvorišne ograde posadila i živicu, koja je sada već lijepo narasla. S druge

strane dvorišta je boks moga psa i skladište za alat. U blizini je i mamina gredica u kojoj raste razno cvijeće. Druga mamina gredica nalazi se ispred samog ulaza u kuću.

27

I dalje sjedim na kamenoj terasi i promatram. Iza ograde je još jedna kamena terasa,

koja služi kao parkirno mjesto za auto. Tu je i neko drvo s nejestivim bobicama i još jedan grm ispod kojeg rastu tulipani. Brat i sestra često se igraju vani. Moja sestra ponekad bere cvijeće u dvorištu, premda ne smije. Mama jako brine o cvijeću. Gledam je kako ga samo nježno dira. Tata uzima alat. Vjerojatno se sprema nešto raditi s njime.

Siguran sam da će kad-tad pozvati i mene da mu pomognem. Završavam sastavak i ustajem, još jednom bacivši pogled na dvorište. Prekrasno je. Nikad ga ni za što ne bih mijenjao.

Antonio Rameša, 6.a, šk. god. 2011./2012.

Mihole Saki Srakar jedva čaka Mihole, tie dien smu si duobre vuole.

Pu pruščeju se šečemu i peneze mečemu. Svetumu Mihaelu se mulimu

da se si više vuolimu. Načelnik Božo nas z veseljem gledi i pre Majsturima z pajdašima sedi.

Na zadje pu žetuone bežimu i na trieskačima se cielu večer vuzimu.

Petar Plantak, 5. razred, šk. god. 2016./2017.

28

III.

Školska klupa

29

Školska klupa Školska klupa je riznica prava.

Pod njom se može naći žvaka ili dvije, ili pak nešto drugo tu se krije. Šalabahteri su pod klupom bili pisani,

prepisivane zadaće, sakrivane ljubavne tajne. Mobitel ispod nje nikom ne gine. Šesti smo razred već. Začas će naše klupe čekati generacije druge.

Do tada ćemo još u njima mirno sjediti i pažljivo učitelje slušati.

Tesa Horvat, 6.a, šk. god. 2017./2018.

Postala sam petašica

Tog sam dana ustala u šest sati. Bila sam uzbuđena. Ponedjeljak je, prvi dan nove školske godine. Ne, ja još nisam potpuno svjesna što se događa!

Trebalo mi je čitavih tjedan dana da se priviknem na buđenje, školu, nove učitelje, zadaće… A onda me učiteljica iz matematike prozvala pred ploču. Nisam imala pojma pa sam dobila dodatnu zadaću, jedina u razredu. Kad sam u petak stigla kući, baka me

upitala: „I, kako je u petom razredu?“ Odjednom mi je sinulo: Pa ja sam postala petašica!

Edina Rojc, 5.c, šk. god. 2010./2011.

Škuola

Škuola je počela nazi. Nuovih ispiti se pazi! Rajši bi se na mobitelu igrala, neg „pedale v glavi tirala.“

Ah, vezda muoramo se zadače napraviti. Jedinu nas nuovi prazniki moreju s tega zbaviti.

Lucija Šincek, 6.a, šk. god. 2017./2018.

30

Teodora Hublin, 7.c, Školska klupa

31

Jaj, ta škuola! Saki dien v škuolu muoram iti,

a baš mi se ne da ranu vjutru zbuditi. Kak striela pu hodniku letim,

i saki dien se se mije vučim. Ud teških zadatki več me glava buli, prosim vučitela ka me dimu pusti.

Pre hiži me čaka fini ubed, da se najijem, za igru je red!

Unda pa se zmislim: trieba se vučiti i zadaću pisati. Nika zatu! Stignem več! Idem se još malu igrati!

Lucija Varzić, 5.b, šk. god. 2014./2015.

Dosadna škuola

Jaj, ta dosadna škuola! Da morem, več bi

ž je pubiegiu! Saki dien samu dielaj i piši, čitaj, briši…

Niemam više vuole! Doma mi je stoput bole. Ma dosti mi je sega više!

Nek se ploča sama ubriše. Buli me glava od pisaja, bruojaja i risaja.

Idem na odmur krajši. Što zna? Morti mi posle jega školski dani pustanu slajši.

Dorijan Križanec, 5.a, šk. god. 2016./2017.

32

Iznenađenje zvano lektira Jedna od zadanih lektira u sedmom razredu je Mali princ. Posudila sam knjigu i

pomislila: Ah, još jedna dosadna lektira za pročitati… A onda se odjednom u kinima pojavio najnoviji Disneyev uradak – Mali princ. Film snimljen po istoimenom naslovu. Teta mi je predložila da ga zajedno pogledamo, trebat će i njezinoj djeci, mojim

bratićima, iako su mlađi od mene. Pristala sam. Nisam niti slutila koliko će taj „Dječak zlaćane kose“ promijeniti moj pogled na svijet oko mene. Čim sam ga ugledala, njegov me lik oduševio. Gutala sam svaku njegovu rečenicu, pokret, izraz lica. Toliko osjećaja, topline i mudrih riječi dugo nisam našla u nekom filmu, a kamoli lektiri. Pa ta povezanost

s njegovom ružom, neshvaćanje odraslih, djevojčica koja shvaća prave vrijednosti života kroz priču koju joj priča simpatični starac…zaista predivno. Preplavili su me osjećaji kakve do tada nisam ni znala da posjedujem. Izlazeći iz kina, pred očima sam

vidjela samo njegovu sliku kako stoji na vrhu planete i gleda u zvijezde. I ja sam ih tražila, kad sam se vratila kući, kroz prozor svoje sobe. I sanjala sam Malog princa. Drugi sam dan jurila iz škole kako bih što prije pročitala knjigu, za koju sam u početku

mislila da je dosadna i da ću je „preskočiti“ ovaj mjesec. U školi sam danima prijateljicama prepričavala radnju filma. Ali one nisu shvaćale moje oduševljenje. Možda sam ih sve trebala povesti u kino. Znam, učinit ću to uskoro, za rođendan! Priredit ću

im filmsko iznenađenje, a onda možemo nastaviti zabavu kod kuće. I još nešto: roditeljima ću za Božić darovati knjigu Mali princ. Mislim da je krajnje vrijeme da i oni počnu čitati dobre lektire!

Paula Mašić, 7.c, šk. god. 2015./2016.

Škola budućnosti po mojoj mjeri Godina je dvije tisuće trideset i deveta. Budim se i spremam za školu. Nastava počinje u deset sati. Roboti me obuku, spreme mi stvari i prirede doručak.

Sjednem u raketu i gledam kako letimo daleko iznad kuća. Naša se škola nalazi na Mjesecu. Polako

mi iz vida nestaju ceste i zgrade. Iza nas lete i druge rakete koje prevoze ostale đake diljem Svemira. Stigli smo na Mjesec. Stavljamo maske sa zrakom i krećemo u školu. U školi ih ipak skidamo jer tamo ima zraka. Sjedamo na svoja mjesta u svemirskim đakuzijima.

Učitelji su jako blagi i dobri prema nama. Često se igraju s nama. Uče nas o životu u Svemiru. Prvi sat pišemo test iz mjesecologije. Sve sam znao i dobio sam pet. Roditelji me za nagradu vode na izlet na planet Ice. To je snježni planet. Na njemu smo se ludo

zabavljali u snježnim igrama. Kad smo se vratili kući, robot je spremio večeru. Zatim je spremio i moje stvari za sutrašnji nastavni dan, obukao me u pidžamu i poželio mi laku noć. Bio bih sretan kad

bi postojala takva škola. Neka barem postoji u mojoj mašti.

Leon Mihin, 6.c, šk. god. 2011./2012.

34

IV.

Zrno pšenice

35

Zrno pšenice

Ja sam malo zrnce.

Jako volim sunce. Sad sam još malen, kad narastem bit ću prerađen.

Fin ću kruščić biti, ljudi će me rado pojesti. Sastojci su moji laki, znat će ih čovjek svaki.

Sanjarim o tome kako ću fin biti… Tvrda kora unutrašnju mekoću će prekriti.

Htio bih da ta fina ljepota čim prije dođe i nikada ne prođe.

To je moj život. Počinje na polju, a završava na stolu.

Ana Vadla, 3.d, šk. god. 2017./2018.

Ubed

V stari, truošni hižici babica i dedek sediju.

Ubed na stuolu čaka. Najprej se pumuliju.

Za ubedum, dedek babici furt priguvara:

Da je juha prevruoča, da je kokuš stara… Babica več nebre puslušati

pa dedeka za mustače nategne. Na glas se zdere i f štalu k kravami pubiegne.

Dedek pa si stane premišlavati i gubicu svuoju z ruokami zapirati.

„Istina je, stiha muoram biti če očem i zutra ubeda dubiti.“

Ema Martinec, 5.razred, šk. god. 2015./2016.

36

Lana Hrženjak, 7.b, Zrno pšenice

37

Dieni kruha

Dieni kruha nam duhajaju,

A babice tiestu valaju. Nišče im raven nieje I selu jim se cielu smieje.

Kiflini i buftlini se zdižeju, Radu ih deca pujieju. Utprti ubloki mirise pušilaju.

Hitru se z stula pujiemu, A z vinom grlu zaliejemu.

Karlo Hudjek, 5. razred, šk. god. 2013./2014.

Ureh

Ureh muoju hižu skriva. Neda dežđu da ju maltretiera.

Ud toče pogotovu ju brani, zato mu upadnu šteri granji. Z granji pak su orehi upali,

sestra i ja smu jih na zemli pubrali. Urehjača v kuhji več diši, babica pre ruoleku sedi.

Daj nam brže, bumu umedleli če ju tie čas nemu pujeli.

Laura Martinec, 4. razred, šk. god. 2016./2017.

Kruh

Pekar kruh peče svaki dan i svaku večer. Sa srcem on taj posao radi,

pregačom kruh hladi. Brašna su mu pune ruke, skriven je od vanjske buke gdje se magla gusta vije,

a kruh samo što gotov nije.

Mateja Redzaj, 7.a, šk. god. 2010./2011.

38

Dumači štruklini

Kak fajni dečki z ruoleka se duriju. Zdigjeni štruklini

pu dvurišču dišiju. Tie mili miris v nuos ti zajde.

Pubieči nebreš, un puot si najde. Deda je pruotvan pred nas decu deu.

Tak si nie sit ka ne buš jeu. Sedimu i jiemu, masni smu si, Črni maček na vrati šteči.

Baka me luče, samu me truca: „Još si deni, jedi, ka buš velka puca!“

Maja Kralj, 6. razred, šk. god 2013./2014. (LiDraNo 2014.)

Kruh u slapu brašna

Jedan se stari kukuruzni kruh počeo vrpoljiti po polici u pekari. Nešto ga je mučilo. Zaboravio je koji je dan. Stao je ispitivati svoje prijatelje: “Koji je danas dan?“ Ostale

mlađe poslastice znale su odgovor, ali mu nisu željele pomoći. Tako su ga cijeli dan držale u nedoumici. Kruh je postao još više znatiželjan. Znao je da mu oni nešto kriju. Odskakutao je do kraja police i odjednom upao u nešto bijelo, poput slapa. Bilo je to

brašno. Brašno mu je šapnulo: „ Samo se ti igraj, pa ipak su dani kruha!“ Kruh je sada bio sav bijel, ali nije mu smetalo. Počeo se smijati na sav glas. Ostala su ga mlada peciva samo u čudu gledala. On je bio sretan što se mogao do mile volje valjati u

brašnu. I brašno je također bilo sretno jer mu je pomoglo otkriti tajnu koju je bio zaboravio. A stariji zaboravljaju, to je normalno, zar ne?

Leon Bukovski, 5.a, šk. god. 2016./2017.

40

V.

Ritam jeseni

41

Ritam jeseni

Kad pogledam kroz prozor, vani sve kao da pleše u ritmu jeseni.

Drveće pjeva tužnu pjesmu, ostavši bez lišća, a lišće plete vijenac po travnjacima. U magli se gube tragovi ceste. Sunce se skriva iza oblaka. Zrak miriše na kuhano vino i pečene kestene. Nebo je sivo, kao da će svaki čas zaplakati.

Životinje su izgubljene, lutaju bez cilja, nešto traže, a ni same ne znaju što. Neke odlaze daleko, pa se pozdravljaju s onima koje ostaju. Ljudi su oko peći, dvorišta prazna. Iz kuća dopiru nostalgični tonovi. To jesen pjeva svoju tugaljivu pjesmu.

Priroda se ljulja u ritmu jeseni.

Nikolina Šokman, 7.b, šk. god. 2010./2011.

Šuma u jesen

Tko jedanput upozna čari jesenje šume, više se ne može odvojiti od nje. Ona mu poput priljepka priraste srcu.

Šuma je u jesen prepuna životinja i različitih zvukova. Vjetar njiše grane na sve strane, a listovi padaju poput kiše. Poneka zraka sunca prodire iz gustih grana i obasjava prekrasan potok što teče i nježno žubori. Slušam veseli cvrkut ptica koje pjevaju na

krošnjama drveća. Sasvim tiho krećem dalje zanosnim puteljcima. Promatram lišće i zamišljam kako svako stablo ima brončani kist pa svojom rukom oboji svaki list. Odjednom vjetar jače zapuše, lišće počinje šuštati, osjeća se miris kiše. Kad se vjetar

umiri, šuma postane tiša. Čuju se tek prve kapi kiše koja počinje padati. Šuma u jesen draga je svima, osobito njezinim stanovnicima.

Kristina Plantak, 6.a, šk. god. 2007./2008.

Jesen

Lišće je požutjelo. Neke životinje otišle su spremati hranu, a neke na zimski san.

Vjetar naglo popuhne. Čuje se šum lišća i kiše. Poslije kiše pojave se lokve, a djeca po njima veselo skakuću. Još se malo vani igraju, a onda se polako sakriju u svoje kuće. Jesen donosi hladnoću i kišu, ali i mnoge radosti.

Martina Rušec, 7.b, šk. god. 2016./2017.

42

Lucia Rameša, 5.a, Šuma u jesen

43

Jesenji orkestar

List.

Žut, mokar. Poskakuje, skriva se, leti. S vjetrom na grani se igra.

Izvođač. Vjetar. Bezbojan, jak.

Zavija, diže se, traži. Dvorištem prosipa lišće. Glazbalo.

Kiša. Siva, hladna.

Kaplje, pada, lijeva. Ostavlja trag u lokvama. Skladateljica.

Melanija Lambreščak, 5.a, šk. god. 2008./2009

Jesen u našem kraju

Jesen je prekrila naš predivan kraj, promijenila klimu, prošarala gaj.

Medvjedi zimski san snivaju, a vjeverice se u drvo skrivaju.

Jabuke su već odavno zrele, njihov je okus mekan poput svile.

A lišće? Lišće počinje polako padati i jesenske snove sanjati.

Dorijan Križanec, 5.a, šk. god. 2016./2017.

44

Jesen

Ljeto već prođe,

hladna nam jesen dođe. Bere se grožđe, pšenica sije, patka gusto perje grije.

Noći su duže, puž sporije puže. Zimnica se sprema, a meni se drijema.

Ptice se sele, oblaci se bijele. Magle su guste,

šume postaju puste. Kiša nam pada, pokisnut ću iznenada.

Čizme još nemam, u školu se spremam.

Lucija Ferenec, 6.c, šk. god. 2014./2015.

Magla

Svakog jutra gusta magla stoji i svaku minutu

nestrpljivo broji. Malu djecu čeka

da kroz nju sretni obrazi prođu i veseli u školu dođu.

Kad sva djeca u školu odu, magla se mirno vrati

svome domu.

Maja Šmic, 6.b, šk. god. 2008./2009.

45

Šumski razgovor

MEDVJED: Ah, jeseni, opet si stigla,

opet me na noge digla. Sad moram skupljati hranu svu da preživim i zimu tu.

VJEVERICA: Što se žališ, medvjedu stari? Tebi ionako ništa ne fali. Ja jadna moram žireve skupljati.

Pogledaj, sve ih je manje. Jer došla je hladna jesen i od drveća mi ostavila samo

golo granje! MEDVJED: Meni ništa ne fali?!

Da sam barem tako mali kao što si ti! Išao bih s voljom u potragu.

Ali ja sam, nažalost, lovcima na tragu. Ti se možeš sakriti

iza manjeg debla, a mene opasnost na svakom uglu vreba!

Mihaela Bolčević, 6.a, šk. god. 2009./2010.

Jesenska čarolija

Vjeverice žireve skupljaju, medvjedi se za zimski san spremaju.

Žutom, narančastom i zlatnom bojom jesen marljivo boja gnijezda, šume i polja.

Jesenska čarolija vlada svuda. Jesen je lijepa i pomalo luda.

Emili Klasnić, 7.b, šk. god. 2016./2017.

46

Jesen vu Sračincu

Vrieme se nekak hudu drži.

babica v hiži na drieva kuri. Veter se pu selu šeče,

lievu, desnu zvija se drveče. Listje pud urehum leži, maček si na jenga legne pa spi.

Ftiči su v dauki kraj udleteli, več se vrnuti niesu šteli.

Pečeni kustaji pu selu diše. dedek v škedju mošta pije.

Deca z tuorbami pu vulicami hudiju, da jesen duhaja v škuoli se vučiju.

Marija Terezija Smodek, 6.b, šk. god. 2008./2009.

Jesen

Ukrašena je toplim i šarenim bojama. Kišne kapi padaju kad ona dođe.

Životinje spremaju se na san. Tužnija jutra sviću. Plodovi mirišu.

Jesen.

Ana Vindišman, 6.c, šk. god. 2014./2015.

47

Jabuka, kraljica jeseni

Jabuka.

Velika, ukusna i rumena. Crvena je kao ruža, mirisna poput cvijeta.

Jabuka. Kraljica jeseni. Nju sva djeca vole.

Ona je najbolja čuvarica naših zubi.

Kraljica je voćnih salata, raznih kolača i ukusnih slastica.

Ona se spominje i u Bibliji.

Meni je jabuka najbolja prijateljica.

Petar Plantak, 5.a, šk. god. 2016./2017.

48

VI.

Brige z deščum

49

Brige z deščum

Vuni več se kmiči.

Pud čriepum se stiščeju ftiči. Zlievle se.

Kak da je nešče ublake zežmikau i selu cielu namučiu. Ljudimi baš za inat.

Mladi dečec z beciklina je skučiu. F suozami dimu se pela, nigdi niema za jega dela.

Hudi vuzač na cesti ga je namučiu. Tie dosaden dešč.

I deci ga je več dost. Rajši bi da snieg curi.

Ambrele se pu vulicami šečeju, teške litre z sebe mečeju.

Strina se v brajde zagledala. Žaluosna ji se vidi kluopčica na šteri je z stricum saku večer sidiela.

A gori blešči i blešči…

No, naj mu buo! Naj se du kraja scuri, a suonce naj se naspi.

Što zna? Morti nas lepši cajti z neba glediju.

Morti se naše brige z deščum scuriju.

Simona Vuković, 6. razred, šk. god. 2013./2014. (Pjesma je dobila Županovu nagradu za najbolje pjesničko ostvarenje u 2014. godini)

Dešč

U mojem kraju kiša ne pada, već dešč curi. Dešč curi i sve pred sobom namoči. Onda Svibovec izgleda kao da je rastopljen.

Poslije dešča je najljepše. Osjeća se svježina u zraku, a Svibovčanci niču na ulicama kao gljive poslije kiše.


50

Klara Plantak, 6.a, Brige z deščum

51

Jesenska kiša

Ta jesenska kiša,

taj prvi udah svježega zraka, to je radost maloga miša koji trči usred polja maka.

Ona pljušti, ona šušti, ne može stati. Traži svaku malu travku

da je zalije, da ju obavije.

Ona trči po livadama, penje se po drveću kao neko malo dijete.

A kapljice plešu, plešu i lete.

Vjetar ju nosi, nosi daleko. Da stekne nova poznanstva,

da ukrasi cvijeće i malu travku na kraju svijeta. I nema broja njezinoga leta.

Dario Vasić, 5.a, šk. god. 2011./2012.

Dežđ curi

Trle babe lenek

da jim pruojde denek. Dežđ curi, dežđ curi… F peči se fest kuri.

Strle babe lenek, zdigle v zrak ambrele. Pred hižum su zastale:

Dimu puojti niesu štele. Dežđ curi, dežđ curi…

Denes nam se ne žuri. Posiu malu naj pučaka. Deuku je još du mraka.

Ranu smu se stale, naj bi se još malu spuminale!

Sara Andrijević, 6.a, šk. god. 2013./2014.

52

Kiša

Kiša, kiša.

Šušti, pljušti, Sijeva, lijeva na sve strane.

Potrgane sve su grane. Lete, lete po nebu vrane. Kiša, kiša ne prestaje.

Ljeto nam nestaje.

Maja Kralj, 5. razred, šk. god. 2012./2013.

Kapljica kiše

Kapljica kiše lebdi nebom.

Spusti se na laticu ruže, polako, tiho, najtiše. Da je nitko ne čuje. Na ruži prespava, a onda nestane, bez da ruži naudi. Bez traga i glasa. Niti da se s ružom pozdravi.

Otišla je i nije se javila. Kao da nikad i nije bila tu.


Dežđ

Dežđ curi

kak da nešče šči. Babica sa muokra pu gruntu beži.

Dežđ pliva zalieva se suoseduva sliva.

Dežđ teče kak da ga nešče riče.

Nek več jempuot odcuri jer se meni cieli dien spi.

Silvija Šreter, 7.c, šk. god. 2008./2009.

53

Larisa Križanić, 5.a, Kapljica kiše

54

Dežđ v Zagurju

Dežđ je došiu v Zagurje.

Lieva, lieva i z kruova se zlieva. Veter z dežđum puše, a ljudi nemreju vun z hiže.

Curi se bole i bole, kumice idu z kišubranima na pole. Črni oblak pu nebu beži, a vuni se čuje kak grmi.

Valentina Crnčec, 7.c, šk. god. 2008./2009.

Kiša

Kiša lije, lica mije,

kiša pljušti, breza šušti, pada kiša, ježa šiša, kiša sipi, trava raste,

rominja kiša, bježe laste.

Rea Flegar, 5.a, šk. god. 2008./2009.

56

VII.

Klupuotec

57

Klupuotec

Tam gori, v gurici, klupuotec jen je stau. Klupuotao se je i vrteu,

škvuorce je i vrapce špuotau.

Čuj, klupuotec, ka naviek tračaš? Za sakim se vetrum ubračaš.

Puglej trse kak su liepi. Pak misliš da su gluhi i sliepi? Da ne bi čuli veter, ud dežđa se skrili?

Naj dosaden biti! Udmori se, ne cvili! Zaspau je klupuotec.

Komaj je tihu na briegu. Kmica je trse prekrila. A un je ustau miren, kakti kip.

Zmrziu se v sniegu.

Ana Habulan, 5. razred, šk. god.2012./2013. (Pjesma izvedena na Državnom LiDraNu 2013. održanom

u Primoštenu i objavljena u Zborniku LiDraNo iste godine)

Rieči

V našem jeziku čuda rieči ima,

liepih, tuoplih, ali i mrzlih kak zima. Ž jimi se more mami kušlec dati da h večer puojdeš spati.

Najprej jih speči, a unda reči jer ih je tešku nazaj puvleči. Riečima moreš sviet premeniti,

v cvietne jih latice sreče spujiti. Z živlenja bajku moreš stvuriti, samu trieba prave rieči guvuriti.

Nika Kovačić, 7. razred, šk. god. 2016./2017.

58

Karlo Kolarić, 6.b, Klupuotec

59

Srakarski jezik

Naš jezik farbu najlepšu ima, saki se Srakar v jemu štima. V jeziku tom živimu i dišemu

i na grupi pesmice pišemo. Prve smo rieči na jem guvurili, sastavke smu čarubne stvurili.

Jezik svuoj čuvamo i vuolimo da ga nigdar ne puzabimu!

Leon Bukovski, 5. razred, šk. god. 2016./2017.

Svaja

Mrzim svaju. Una dunese velku graju. Bedastuoče z vusta cure,

si kričiju kak pure. V te svaji du rieči nebreš duojti pa je najbole nekam puojti.

Kak bi liepu na svietu bilu da se nišče ne svadi, da se nišče ne kladi,

da je nišče nie hudi i da si se slažeju ljudi!

Viktorija Čanić, 5.a, šk. god. 2016./2017.

Brbljanje

Svi pod satom blebeću. Kao da mekeću.

Dosadni su tako, poprilično, jako.

I nikako da stanu. Stvarno mogu puno brbljati u jednome danu.

Trenutak kad jedinica padne tišinu razredu dadne.

Irena Dragičević, 5.a, šk. god 2008./2009.

60

Riječ posiječe više od mača

U mojoj obitelji nitko ne psuje i ne koristi ružne riječi.

No, puno je onih koji svakodnevno psuju. Mnogo djece koristi ružne riječi kojima vrijeđaju drugu djecu. Ja sam nekoliko puta doživio da mi je prijatelj nešto ružno rekao. To mi je bilo gore

nego da me udario. Ono ružno što čuješ i doživiš teško se zaboravlja. Samo jedna krivo izgovorena riječ može prekinuti prijateljstvo koje je trajalo godinama. Ljudi to ponekad učine iz ljutnje, pa se kasnije kaju. Nažalost, izgovorene riječi više se ne mogu izbrisati. One se dugo pamte i drugome nanose bol.

Zato postoji izreka: „Prvo ispeci pa onda reci.“ Svi bismo morali dobro razmisliti o riječima koje ćemo reći drugome.

Domagoj Ladić, 5.a, šk. god. 2010./2011.

Riječ posiječe više od mača

Jednog poslijepodneva moji prijatelji i ja igrali smo nogomet. Tijekom utakmice jedan me je prijatelj cijelo vrijeme vrijeđao psovkama. Isprva se nisam obazirao, mislio sam da će prestati. No, on je nastavio nazivati me ružnim

imenima. Ja sam zbog toga bio jako tužan. Ispričao sam to majci koja mi je rekla: „Riječ posiječe više od mača.“ Razmislio sam o njezinim riječima. Potražio sam prijatelja koji me uvrijedio, rekao mu kako se osjećam i tražio da mi se ispriča.

Prošlo je neko vrijeme. Prijatelj mi se ispričao i ja sam prihvatio ispriku. Nastavili smo zajedno trenirati. Ružne se riječi nisu više ponovile. Sada smo najbolji prijatelji i sretni smo jer znamo da smo na onoj utakmici naučili važnu

životnu lekciju.

Denis Drožđek, 5.a, šk. god. 2010./2011.

Kad moja majka govori

Kad moja majka govori obasipaju me riječi tople i nježne

kao latice najljepšeg cvijeta. Njezine me riječi razvesele, pruže mi nadu i mir.

Nikolina Šokman, 5.b, šk. god. 2008./2009.

62

VIII.

Dečjega veselja svetec

63

Dečjega veselja svetec

Sveti Mikula dober je čuvek biu.

V sebi dečje je spačke skriu. Nikumu ih nie puviedau, samu je milu v nebu gledeu.

Znau je un decu k sebi dubiti, i niesu ga muorala nika prusiti. Za sakuga je liepu rieč imau, i s tiem se štimau.

Nie mu je du slave bilu, zatu ga se svetim pruglasilo. Da bi več takih ljudi na svietu bilu,

dečje veselje se nebi kak denes krilu.

Arijan Flegar, 2.d, šk. god. 2016./2017. (Pjesma izabrana za književni natječaj Dječji Kranjčić 2017. godine

i objavljena u zborniku radova „Za druge disati“ iste godine)

Sveti Mikula

Mikula sveti k nam duhaja, a škuola pumalem prehaja.

Sakumu dietetu dare nosi, čiste čizmice na ublouku nas prosi.

Nie je bugati, al deci se bu dal i nigdar za tuo ne bu mu žal. Bedastuoče naše se je puzabil

dober i pošten navek je bil. Zatu Svetuga Mikulu komaj čakamu ka se jeden drugumu z darima pufalimu.

Mateja Redzaj, 7.a, šk. god. 2010./2011.

64

Badnja noć

Uskoro će svanuti i taj dan

kad se ostvaruje svaki dječji san. Nad grad će se spustiti tamna noć, sad će se iskazati prava Djedova moć.

Mrkli mrak je kao veliki sag koji prekrio svaki vidljiv je trag. Jedino zvijezde paraju tamu

one ne čuju crkvenih zvona galamu. Lagani povjetarac šulja se ulicama

s malenim pahuljicama. Ponoć je prošla prije minutu ili dvije, grad opet miruje.

Crkvena zvona snivaju, mališani darove iščekuju.

Sijedi Djedica stigao je u grad, svoj posao obavlja rad.

Brzo žuri kući svakoj na saonici ne baš lakoj. Sobova osam naporno radi

dok Djed poklone marljivo vadi. Noć polako prolazi,

a mjesec sa zvjezdanog neba silazi. Uskoro će svanuti taj dan svima uvijek radostan.

Dječji smijeh će svijet preplaviti i svaku tugu popraviti.

Gabrijela Perhaj, 7.a, šk. god. 2008./2009.

Bužič

Ftičeki kričiju,

ljudi se muliju. Kuglice bleščiju, na boru se vrtiju.

Tie dien si se vuliju.

Lovro Crnčec, 5.a, šk. god.2016./2017.

65

Leticija Habrun, 5.b, Bužič

66

Sveti Nikola

Dođi Sveti Nikola,

čekaju te dječica. Smijeh se čuje sa svih strana, zvono zvoni na sva vrata.

Za darove se dječica mole, dođi, čekamo te dobre volje.

Tomislav Auker, 5.b, šk. god. 2008./2009.

Djedova pjesma

Kad mjesec izađe,

a nebo se smrači, djedica jedan crveno odijelo oblači.

Prekrasne darove u vreću sprema.

Jelene skuplja, za put se priprema.

Saonice šarene nebom lete, bijela brada vijori

dok zvjezdice svijetle. Iznad kuća leti

i djecu gleda. Jedva čeka da im darove preda.

Pogodite tko je djedica stari! Jedan i jedini

Djed Mraz pravi ! I vama će donijeti

poklone sjajne. Pitate kada će doći? Ma tu nema tajne!

U božićnoj noći!

Jurica Auker, 7.a, šk. god. 2008./2009.

67

Deda Mraz

Dok Deda Mraz pu dimjaku hodi,

v hižu tihu duojde i pazi da decu ne zbudi. Kraj peči, pud buor dar deti muora.

Nešče mu zgora putihu šapče kam nek ga dene. Unda se pužuri da z jelenimi puojde dale. Z neba kriči na ves glas: „Sreten Bužič! Isus se rodiu v tie čas!“

Anja Majcen, 5.c, šk. god. 2010./2011.

Kako sam provela Božić

Bila je badnja večer. Tata je došao iz šume s velikim božićnim drvcem. Mama je donijela šarene lampice, a ja ukrase za bor. Počeli smo kititi bor. Mama je uključila lampice, ja

sam ukrasila bor kuglicama, a tata je na vrh bora stavio veliku, sjajnu zvijezdu. Kad smo završili s kićenjem bora, mama i ja bacile smo se na pečenje kolača. Ona je zamijesila tijesto, a ja sam ga oblikovala u anđele i pahuljice. Navečer je pao snijeg.

Kad smo se drugi dan probudili, vani je bilo sve bijelo. Brzo smo razmotali darove, a zatim svi sjeli za stol. Uz doručak smo slušali božićne pjesme. Bor je blistao, a ispod njega stajale su jaslice i zelena pšenica. Poslije ručka sam s obitelji i rođacima otišla na

klizanje. Cijeli smo dan proveli zajedno. Božić je bio prekrasan. Nadam se da će i ove godine biti takav.

Vedrana Fajfar, 5.a, šk. god. 2010./2011.

Božićni običaji

Božić je blagdan kad slavimo Isusovo rođenje. Tada su česta obiteljska okupljanja i darivanja. Božić u nama budi divne osjećaje. Ljudi su sretni, vesele se i druže. Najljepše je to što su obitelji na okupu. U mojoj obitelji svi se okupljamo na Badnjak. Zajedno kitimo božićno drvce te idemo u crkvu na polnoćku.

Iduće jutro nam dođu baka i djed i svi otvaramo darove. Čestitamo Božić prijateljima i rođacima. Ja se jako veselim božićnim blagdanima kada ću više vremena provesti s roditeljima i rođacima u radosti i sreći.

Tomislav Levanić, 5.a, šk. god. 2010./2011.

68

Božić u mojoj obitelji

Božić u mojoj obitelji uvijek je prekrasan dan.

Na Badnjak kitimo bor. Mama peče božićne kolače. Sestra i ja se veselimo se sljedećem jutru. Ne možemo dočekati da zavirimo ispod bora. Ustanemo ranije nego obično kako bismo otvorili darove. Zatim idemo u crkvu. Poslije ručka odemo čestitati Božić baki i

djedu. Sretan sam što na Božić roditelji ne rade pa nam cijeli dan prođe u igri i druženju.

Mateo Sever, 5.a, šk. god. 2010./2011.

Božić - najljepši blagdan

Za mene i moju obitelj Božić je najljepši dan u godini.

Dan prije Božića zajedno radimo sve: pečemo kolače, kitimo božićno drvce, pjevamo božićne pjesme. To nam je druženje jako zabavno. Ali , ima još nešto. Tog je dana i moj rođendan pa imamo pravo slavlje i veselje u kući. Svi smo sretni i s radošću

iščekujemo Božić. Ujutro ustajemo i trčimo vidjeti što se za svakoga od nas skriva ispod bora. Lijep je osjećaj kad dobiješ baš ono što si zaželio. No, bitno je da je taj dar od srca.

Božić će mi uvijek ostati u srcu kao najljepši i najradosniji blagdan.

Dario Crleni, 5.a, šk. god. 2010./2011.

70

IX.

Snježna noć

71

Snježna noć

Jedne zimske noći na zemlju je palo nešto bijelo. Nešto poput papira ili djedove sijede

brade. Iz prvog pogleda nisam mogla razabrati što je. Vani je vladala tama i hladnoća. Kad je zasvijetlila ulična lampa, mogla sam jasno vidjeti da je pao prvi snijeg.

Bio je tako bijel, čist i spreman za jutarnju igru. Bila sam jako uzbuđena i sretna. Jedva sam čekala jutro da ga pregazim, ali bilo je još daleko… Izašla sam van u snježnu noć i ostavila prve tragove na ovogodišnjem snijegu.

Hana Adlašić, 7.b, šk. god. 2016./2017.

Ledena pjesma

Malene pahuljice počele su padati,

snježni pokrivač za sobom ostavljati. Dolje će se rastopiti,

u vodu pretvoriti. Padaju sasvim polako,

kao da gore ostati žele još malko. Vi pahuljice, ljepotice,

padajte brže, sa svih strana, da vas u snjegovića pretvorim

drugoga dana.

Mihael Matučec, 7.c, šk. god. 2008./2009.

Pahuljica

Pahuljica nema težine i kad je toplo, ugine. Pada u noćne tmine.

Pahuljica, tako bijela, sjajnog i vedrog je čela. One padaju

kad snježni vjetrovi vladaju i tiho razgovaraju.


72

Zima

Zima...zima…

snježna bjelina u svom punom sjaju na zimskom ledenom balu.

Ruke joj nježne i meke, nogu korak lak, od pahulja srebrnih istkan joj sag. Lepršava joj haljina bijela

što ju magla gusta splela. Čizmice joj tople, sjajne, sašile vile bajne.

U očima joj pogled blag, a u srcu plamti žar. Ponesena iskrama bijele topline

zaplesala valcer na vrhu planine. Pa sva leprša uz ledene rime, dok vjetar doziva joj ime:

Zima…zima…

Leonardo Majcen, 5.a, šk. god. 2011./2012. (LiDraNo 2012.)

Hladnoća

Moji su dani daljine plave nad kojima plovi pjena sna i jave. Zašto nisam ptica

da s proljećem dođem, da opet vidim neka draga lica? Tako teško je

pod snijegom se skriti i hladna srca biti.

A kad noć se spusti, kad svi već odu i mjesec namigne u tami,

u toploj sobi, u toplom krevetu slatko spavat ću ja.

Ana Liber, 7.c, šk. god. 2008./2009.

73

Nesa Ceglec, 5.b, Zima

74

Bijela haljina u Sračincu

Snijeg je stigao

u naš dragi kraj. Došlo je bijelo ruho i sve izgleda kao raj.

Djeca se vesele bijeloj haljini u Sračincu. Brzo se snjegovići spravljaju, a djeca se vani zabavljaju.

Petar Plantak, 6.a, šk. god 2017./2018.

Snijeg

Volim snijeg bijeli, uvijek me razveseli.

Treba znati uživati u njemu, jer snijeg zna biti zabavan. Ako pak ne znaš,

ne preostaje ti drugo, nego samo nosić hladan. Grude lete lijevo, desno,

u glavu te udare često. Poslije snježnih igara unutra lijepo je pobjeći

i u toploj sobi čaj popiti vrući.

Lidija Blaži, 8.a, šk. god. 2007./2008.

Zima

Zima, zima, zima

zimi, zimi, zimi, pršti, pršti, pršti, sniježi, sniježi, sniježi,

bijeli, bijeli, bijeli. Padaju hladne suze i drhtaj me obuze

od njenog zvuka. Neka blagost vlada

75

i umor me svlada

pa mi glava klone na jastuk snježni lagano... lagano...

Pst...pst... Kad je snijegom prekrita trava najljepše se spava.

Valentina Matijašec, 6.a, šk. god. 2011./2012.

Prosinac

Zahladilo je. Nestalo sunca i topline.

Trava se kupa u bijelome mrazu, osjećam studen na obrazu.

Na drveću pusto. Vrabac čeka hranu.

Puše ledeni vjetar. Snjegoviću stavljam lonac na glavu.

Hrvoje Crnčec, 4.a, šk. god. 2010./2011.

(LiDraNo 2011.)

Prijatelj snijeg

„Početak je mjeseca prosinca i snijeg bi nas uskoro mogao iznenaditi“- posljednje su riječi koje sam čula s televizije prije nego što sam zaspala. Jutro je bilo obično, sivo, kao što i izgledaju jutra ovih dana. Sve je bilo mirno kao na

slici. Pogled kroz prozor me rastužio jer sam se u sebi ponadala da će biti snijega. Međutim, nije ga bilo. Tako tužna, sva u svojim zimskim mislima, uzmem olovku i papir i krenem slikati snijeg. Moje dvorište, kao u bajci, sve prekriveno bijelim pokrivačem.

Grane se okitile bijelim injem. Sve blista. Udubivši se u svoju slikarsku idilu, nisam ni primijetila da je idila postala stvarna. Naime, odjednom kroz prozor ugledam pahuljice. Bijele, lepršave, meke poput spužve, padale su nježno kao u najljepšim božićnim

filmovima. Cesta je postajala mokra. Trava je izgledala poput kristala, smrznuta i obasjana snijegom. Polja su se počela bijeljeti. Postajala sam sve više uzbuđena gledajući zimsku

sliku u dvorištu. Uspoređivala sam je sa slikom na mojem papiru. Vani je sve utihnulo, samo su još vrane ostale zazivati snijeg. Pahulje su postajale sve gušće, a zatim su

76

počele plesati kao princeze na balu. Princ vjetar vrtio ih je u krug. Plesale su najljepše

zimske valcere. Nestvarnu bijelu tišinu prekinulo je glasno kucanje. To me majka budila da pođem u školu. „Sve je bio samo san, prekrasan, lepršavi san“- pomislim. Ustanem i pojurim k prozoru. Na trenutak sam ostala bez daha. Vani je zaista padao

snijeg, gust, bijel, najbjelji. Upravo onaj iz mojeg sna. „Neki snovi su ostvarivi“- doviknem majci koja me samo čudno pogledala. Nije me razumjela. Ali snijeg i ja smo se jako dobro razumjeli. Baš kao pravi prijatelji.

Silvija Liber, 6.c, šk. god. 2007./2008.

78

X.

Na oblacima letim

79

Na oblacima letim

Kad sam zaljubljena na oblacima letim

i samo se ljubavi posvetim. Ljubav je čudesna stvar, zaljubljeni ju dobiju na dar.

Ona ljudskim srcima vlada i svaki čovjek pred njome pada. Ljubav šarmantnu igru vodi

i na to se sve svodi.

Ivona Alešković, 6.a, šk. god. 2017./2018.

Moj dijamant

On ima oči poput dijamanta.

Kosa mu je poput pravog zlata. Kad ga pogledam

srce mi zakuca. On je osoba samo moja, a ime mu je Lukačić Noa!

Ela Novoselec, 3.d, šk. god. 2017./2018.

Kušlec

Gledim čez ublok. Nuoč je tuopla, svetleča. Zviezde griejeju nebu.

I mene neka grieje. Nutri, gliboku. Zajdem vun.

Tak neka liepu diši. Znam, tuo diši pu kušlecu šteruga si mi ščera dou!

Mateja Flegar, 8.a, šk. god. 2011./2012. (LiDraNo 2012.)

80

Ivona Bunić, 6.b, Na oblacima letim

81

Ljubav

Ti si zraka sunca što meni samo sja

ti si onaj kojeg ludo volim ja. Ti si cvijet što u mom vrtu cvate,

barem stoput dnevno pomislim na te. A kada te ugledam na stazi osmijeh mi s lica ne silazi.

Martina Kovačević, 5.b, šk. god. 2008./2009.

Ljubav

Ljubav je lijepa, mirisna, kao rascvjetalo cvijeće u proljeće.

Ljubav je zarazna, i nemirna poput ptičice.

Ljubav je mašta i sreća koju srce osjeća.

Ljubav juri na sve strane preko brijega, iznad grane.

Ljubav na klupici spava zeleni se kao trava.

Ljubav je u svakom od nas, ljubav je, zapravo, spas!


On

On je visok i crn i glumi za pet.

A ja osjećam da je moj cijeli svijet…

Mateja Levanić, 5.a, šk. god. 2008./2009.

82

Volim

Volim your eyes

zato što su very nice. Malkice look at me, poslije toga -

do not forget me! Srce mi kuca tik-tak for you because jako, jako… I love you!

Filip Dvanajščak, 5.a, šk. god. 2008./2009.

Sram

Taj pogled, te oči… Sram me probudi

čak i u noći. U snove mi uđe pa me zaludi.

Sram je mene kad me ona gleda.

Obrazi se zarumene, vrućina me obuzme. Neka mi netko, molim

donese leda!

Matej Križanec, 5.a, šk. god. 2008./2009.

Ljubav

Ljubav je nešto lijepo. Ljubav je moja učiteljica, moja sestra, moja baka. Moja kućica, moj psić.

Ljubav je mamina nježna ruka i tatin nježan glas. Ljubav je razgovor sestre i mene. Ljubav je cvijet u cvatu.

Ljubav je pčela u letu. Ljubav je nešto prekrasno!

Tihana Levanić, 7.c, šk. god. 2008./2009.

83

Ljubav

Srce tvoje ljubav traži,

danju, noću je na straži. Možda ona iza ugla vreba

zna da ti pomoć treba. Iskrica je dovoljna da bi bio/bila voljen/voljena.

Amor ti snagu daje da možeš poći dalje!

Anja Majcen, 6.c, šk. god. 2011./2012.

Ljubav

Ljudi moji, zar je to moguće? Mislim da u trbuhu imam leptiriće!

Što se to sa mnom zbiva ne zna se, ali kad ona uđe u razred,

moje lice zarumeni se. Često mi se vrti u glavi. Da nije kriv taj pramen kose plavi?

I srce mi ludo kuca, skače, tuče. Ako me ona nešto upita odmah mi postane vruće.

Moram doktoru! Narušeno mi je zdravlje! Neka mi postavi dijagnozu,

kako bih znao što mi je! Trbuh je u redu, a i srce kuca kao sat. Doktor kaže: „Mali, čvrst si ti

i zdrav!“ Mora da je uzrok mojih boli taj tvoj sladak osmijeh

u školi!

Marin Jedvaj, 6.c, šk. god. 2011./2012.

84

Valentinovo dolazi

Ranom zorom

kad sunce izlazi čuje se pjesma da Valentinovo dolazi.

Ta pjesma tako divno o ljubavi poje, o svemu što se zbiva

kad zaljubi se dvoje.

Sandi Novoselec, 6.c, šk. god. 2011./2012.

Valentinovo

Četrnaesti veljače se bliži, zaljubljene parove spaja.

Poziva u potragu za ljubavlju pravom. Djed će baki pokloniti cvijet, a baka će se smijati u nedogled.

Dečko će dvije slatke riječi reći curi, tako da se ona više ne duri. Veselih ptičica pune su grane,

vesele se dok ne svane. Jer, kako stariji kažu, a nadam se da ne lažu,

to je dan ptičjega vjenčanja. Na dan zaljubljenih mir i sreća vlada da slatka ljubav ostane uvijek mlada.

Leticija Tea Rojc, 6.c, šk. god. 2011./2012.

Ljubav

Ljubav je lijepa,

U očima je slijepa. Boli me srce jako, Ali opet bi me dobio lako.

Vrag si pravi!

Laura Martinec, 4.b, šk. god. 2016./2017.

85

Volim te

Oči tvoje smeđe,

osmijeh tako drag. Za mene ti ćeš uvijek biti najbolji đak.

Pogledom te pratim, u tvoju bilježnicu svratim. Pa napišem riječi dvije

volim te i to ne krijem!

Aleksandra Balentović, 6.a, šk. god. 2017./2018.

Razredni frajer

Početak je nove školske godine. Peti razred. Stara ekipa na starom mjestu. Tek jedan

dječak stoji postrance, na drugom kraju hodnika. Sam. Na prvi pogled učinio mi se zgodan, nekako neodoljiv. Nešto je nižeg rasta, oči su mu smeđe, kosa crna, sve baš onako kako „treba“ biti. Ulazimo u učionicu, a s razrednicom

uđe i „zgodna prilika.“ „Djeco, ovo je novi učenik u našem razredu, vaš novi prijatelj. Ime mu je Marko.“- rekla je razrednica. Odjednom su sve glave bile okrenute prema njemu. Sigurno mu je bilo neugodno. Svi su ga odmjeravali, osobito djevojčice. Jedino

ja nisam „buljila“. Naime ,već sam ga dobro odmjerila vani, ispred učionice. Samo što to tada nitko nije znao. Marko se nije baš dobro uklopio u razred. Teško se privikavao na novu sredinu. Dečki

se s njime nisu previše družili, imao je možda dva, tri prijatelja. No, zato su ga cure naprosto oblijetale. Grupe djevojaka iz susjednih razreda odmore su koristile za „poziranje“ pred našom učionicom. Znale su se čak i posvađati radi njega. I tako je

Marko stekao samopouzdanje glumeći razrednog frajera. Ocjene mu nisu baš bile „blistave“, jedva je prošao s trojkom. A mislim da je zaradio i neku pisanu opomenu zbog lošeg ponašanja na satu. Mene, nažalost, nije primjećivao. Samo me jednom,

negdje pred kraj veljače, zamolio da prepiše moju lektiru „Zaljubljen do ušiju“. Iz prepisivanja je dobio čistu peticu. Kako i ne bi, kad sam upravo tu Gavranovu knjigu pročitala detaljnije nego sve druge lektire zajedno. Danas, tri godine poslije, Marko je miran, povučen dečko iz zadnje klupe. Odrastao je

i uozbiljio se. Shvatio je da mu glupiranje i izigravanje školskog frajera donosi samo loše ocjene i nepovjerenje učitelja. Dobar je prijatelj sa svima. Za svakog ima lijepu riječ. Dečki u razredu odjednom su ga prihvatili kao sebi ravna. A cure ? One ga i dalje

prate u stopu, mada on, čini mi se, više toliko ne mari za njih. Kao da mu nije stalo. Svima nam je drago što je onoga dana, s druge strane hodnika, ušao baš u naš razred. Meni posebno.

Magdalena Luketić, 8.a, šk. god. 2011./2012. (LiDraNo 2012.)

86

Čokoladno srce

Valentinovo uskoro će doći,

a ja ću sama kroz njega proći. Možda ću iduće godine s nekim dečkom biti koji će mi čokoladno srce kupiti.


Strašilu

Zbudim se. Čez ublok gledim vun v dvurišče. Upazim ga.

Neka pre srcu me stišče. V megli stuji staru strašilu

šteru je se ftiče s pola rastiralu ka bi šalate i repe ustalu. Zgledi mi kak durilu.

Vrane ukuoli jega tancaju, z črnimi krilimi mu škuorje glancaju.

Puželim si da z vetrum dauku udleti, a mene naj saku jutru pesma ftič budi.

Seji bi mi bili slajši i f škuolu bi išla rajši.

Ubrnem se pu sobi. Mama uzajdi stuji.

Najempuot, se so me brige ustavile i f jezine mefke ruoke se spravile. Nie je tega vrijeden – veli.

Prešli su dnevi, strašilu nuovu robaču ima. F škuolu vesela bežim.

Gledim mamu kak gredice kopa. Ftič pupievle, i ja ž jim.

Mia Šokman, 7. razred, šk. god. 2013./2014.

(Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 34. Smotre kajkavskoga pjesništva „Dragutin Domjanić“, Sv. Ivan Zelina 2014., „Vrabec na oblaku“ te javno izvedena na Smotri)

87

Pametna ljubav

Na matki za nju bih zbrajao.

Na likovnom nju bih slikao. Na hrvatskom ljubavne stihove bih pisao. Na geografiji zvijezdu bih joj ubrao.

Na prirodi rijeke bih za nju sastavio. A ona meni lijepo kaže neka joj ništa ne pomažem.

Leon Bukovski, 5.a, šk. god. 2016./2017.

S ljubavlju

S ljubavlju sve se mora činiti, tada samo dobro možeš napraviti.

S ljubavlju pomaži, s ljubavlju prijatelja traži.

S ljubavlju pjevaj, s ljubavlju čitaj.

S ljubavlju piši i riši.

S ljubavlju nekog nahrani, no, nasilje činiti stani. Nek ljubav bude, a ne zlo,

nek se stvori ljubavi kolo.


88

XI.

Proljetna šetnja

89

Proljetna šetnja

Bilo je jutro. Cvrkut ptica me probudio. Ustala sam i izašla van. Sunčeve zrake radosno

su me očekivale. Sve mi je bilo tako čudno. Sva je priroda bila vesela. Livada je bila puna zelene trave na kojoj su ukočeno stajale male tratinčice. Kamenjar je bio pun raznog cvijeća i

različitih boja. Visibaba je svoju glavicu polako podizala da bi je svi vidjeli. Ali, zašto? U šumi je drveće počelo cvasti. Dobivalo je žute, narančaste i ružičaste cvjetove. Sve su životinje bile sretne. Ptica je cvrkutala na grani, srna radosno skakutala po livadi, pčela je zujala. Obližnji potok je jako žuborio tako da se čulo u šumu. Vjetrić je zapuhao

tako da su se grane drveta zanjihale. Leptirići su letjeli oko mene i pozivali me da sjednem na klupicu. Sjela sam. Rekli su mi da je danas prvi dan proljeća. Ja sam znala da je visibaba zato

podigla svoju glavicu. Bila je to moja prva proljetna šetnja.

Tihana Furjan, 6.a, šk. god. 2008./2009.

Proljeće

Ptica u letu, leptir u cvijetu. Trava u zelenilu,

proljeće je tu. Jaglaci, visibabe, ljubičice- zaplešite sada svi.

Zapjevajte pjesmu proljeću!


Proljeće

Poslije zime proljeće stiže, a s proljećem i sunca je sve više.

Ono budi sve iz zimskog sna, svako biće, od najmanjeg do najvećega. Cvijeće je počelo cvjetati,

vjesnici proljeća šumom se kretati.

Josip Babić, 6.a, šk. god. 2016./2017.

90

Hannah Stephanie Bradbury, 5.b, Proljeće

91

Proljeće budi radost u meni

Proljeće je najljepše godišnje doba.

Sve je prepuno cvijeća, zvukova i lijepih mirisa. Voćke počinju dobivati cvjetove iz kojih će kasnije narasti fine kruške, jabuke, trešnje. Svakog proljeća moja obitelj i ja idemo na livadu. Mama i sestra beru cvijeće, a tata,

brat i ja igramo nogomet. U proljeće se sve mijenja. Trava je lijepa kao u snu. Puna je opojnih mirisa i malih životinjica. Ptice radosno cvrkuću i sve uveseljavaju svojom pjesmom. Volim proljeće u mojem voćnjaku. Mislim da svi vole proljeće. Ono je jednostavno

prekrasno.

Benedikt Kocijan, 5.a, šk. god. 2010./2011.

Jaglac

Samu ka sam zišla vun z hiže,

zagledala sam male, žuote cvieteke. Kak suončeka mala

radust su mi odma dupelala. Proletje je došlu i ve se sakaki mirisi

pu dvurišču špancieraju. A ti žuoti jaglaci pučivaju tam v hladu

i z svojimi laticami semu se smiejeju.


Najljepša su proljeća u mojem zavičaju

U mojem zavičaju proljeća su kao iz bajke. Tako su lijepa, čudesna, zanimljiva i

čarobna! Drveće cvijeta, cvijeće u travi diže svoje šarene glave. Trava se zeleni, nebo se plavi. Pčelice pjevaju i lete po dvorištu. Golubovi glasno razgovaraju preko krovova. Sunce se smije na nebu i grije nas. Proljeće u mojem zavičaju ugrije srce svim ljudima.

Mia Duković, 6.b, šk. god. 2016./2017.

92

Proljeće

Proljeće je stiglo, svi mu se vesele.

Ljudi i djeca, a i ptice bijele. Cvijeće raste, priroda se budi,

Sve je divno i sretni su ljudi. Proljeće je najljepše godišnje doba, nek svatko u njemu uživati proba!

Elena Križmarić, 5.a, šk. god. 2016./2017.

Suončeku

Suončeku muoje liepu ti meni srčeku grieješ.

Cielu muoje selu zasvietliš, ni jenu hižu ne puzabiš.

Unda mi pu sobi tancaš. Parkiet mi pusjajiš i zglancaš.

Puzoveš me vun na igru. Z sienkami se tvuoji nagajam.

Hvečer me na mieru pustiš. Z menum skup v krevetu zaspiš.

Simona Vuković, 8.a, šk. god. 2015./2016.

Prvi dan proljeća

Budim se. Stavljam osmijeh na lice. Zašto? Pa prvi je dan proljeća. Sunce mi proviri u sobu. Otvaram prozor da udahnem malo svježeg zraka. Nebo se beskrajno plavi dok ga sunce promatra i grije. Veseli ljudi već idu na posao. Oblačim

nešto lagano, ali ipak toplo. Izlazim iz kuće. Ptičice vani već pjevaju proljetnu pjesmicu. Iz trave proviruju prve visibabe i zvončići. Obujem role i izlazim iz dvorišta. Putem me prati plavo nebo na kojem se igra bezbroj

bijelih brodića različitih veličina i oblika. Vjetar već nosi mirise cvijeća i trave. Na grani ptice složno pjevaju pjesmu uz vjetar koji im daje melodiju. Zelena trava lagano vijori.

93

Sunce je obasjalo je zavičaj svojim žutim osmijehom. Ugledam malenu pčelicu na

jaglacu kako skuplja sastojke za fini i slasni med. Odjednom me u razmišljanju prekine tiha i topla proljetna kiša. Sklanjam se pod krošnju visokog drveta. Kiša cijelo vrijeme sipa kapljice po travi. Već su se stvorile i lokvice po kojima će djeca kasnije ludovati. Kiša prestane. Izlazim na livadu i pogledam u nebo. Sivkasti oblaci su nestali, a na nebu

su opet bijeli brodići iza kojih se smiješi sunce. Odlazim do potoka. Pored njega bezbroj tratinčica i visibaba. Potok žubori kao da ga voda koja kroz njega prolazi škaklja, a on se smije.

Sjednem na meku travu, slušam duet ptičica i vjetra, gledam borbu brodova na nebu, smiješim se suncu i uživam. Proljeće je baš čudesno.

Leticija Tea Rojc, 6.c, šk. god. 2011./2012.

Proljeće

Leptir radosno nebom leti,

šareni cvjetići su kao konfeti. Medo više ne spava, jelen je susreo mrava.

Noću dolaze krijesnice, ptice pjevaju pjesmice.

Sunčan je ovaj proljetni dan, na odmoru sada je kišobran.

Tia Mesek, 3.d, šk. god. 2017./2018.

Ftiček

Ftiček več pupievle, a meni se još zievle. Tie jeguv zvuonki glasik došiu mi je kak stari klasik.

Cielu selu je zbudiu, nieje glasa svega kriu. Kričau je i kričau,

al je nikume nie smietau. Ni ja ga puzabila ne bum nigdar, tuo najlepši mi je juternji dar.

Nika Kovačić, 6. razred, šk. god. 2014./2015. (Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 35. Smotre kajkavskoga pjesništva „Dragutin

Domjanić“, Sv. Ivan Zelina 2014., „Čarobni svijet“ te javno izvedena na Smotri)

94

XII.

Moja obitelj

95

Moja obitelj

Moja obitelj jako je draga,

u našoj kući škrinja je ljubavnoga blaga. Roditelji moji brinu se jako

da sretan od nas bude svatko. Baka nama unucima uvijek ugađa, njena je ljubav od torte slađa.

Sestra i brat savjete mi daju, odgovor na sva moja pitanja imaju.

Volim obitelj svoju, naša kuća ima ljubavnu boju.

Ana Habulan, 6.a, šk. god. 2013./2014.

Moja mama

Nježna kao duga što prelijeva boje, topla poput sunca što grije srce moje. Milozvučna poput pjeva slavuja,

jaka kao potok što buja, Umirujuća kao tišina sama, to je moja mama.

Irena Dragičević, 7.a, šk. god. 2010./2011.

Majčina ljubav

Sjećam se… Dok sam još malena bila, majka je odlazila u grad, a moja sestra i ja

jedva smo čekale da se pojavi iza vrata. Jer, znale smo:

donijet će nam slatkiša i svoje srce puno ljubavi.


96

Najljepše biće na svijetu

Moja je mama najljepše biće na svijetu.

Nosila me devet mjeseci u svome trbuhu. Mama mi je potrebna za sve što radim u životu. Ona bi za mene sve učinila, samo da ja budem sretna. Riječima ne mogu opisati koliko je volim. Svakog mi je dana sve draža i jedva čekam da ju vidim kad dođem kući

iz škole. Volim svoju majku najviše na svijetu i ni za što je ne bih mijenjala.

Elena Križmarić, 5.a, šk. god. 2016./2017.

Oči moje majke

Oči moje majke

poput najljepše su bajke. Takve oči nemaju svi, samo oni s puno ljubavi.

Njezine oči svijetle kad se smiju i mokre su kad plaču. One imaju snagu

od najtvrđeg kamena jaču. Oči moje majke su vesele i uvijek nose sreću.

Dok sam živa nikad ih zaboraviti neću.

Tena Crnčec, 6.a, šk. god. 2011./2012.

Moja majka

Kasno je popodne. Ležim na trosjedu i čitam knjigu. Iz sobe se širi miris svježe opranog rublja. Dignem pogled i vidim majku kako sjedeći glača rublje. Ne može stajati. Bole je noge. Lice joj je ozbiljno. Na njemu su tragovi neprospavanih noći i neobrisanih suza. Ipak,

sve to radi s puno mirnoće i strpljenja. Iz kuhinje dopire primamljivi miris kolača. Mama se diže i ide pogledati je li kolač pečen. Izvadi ga iz pećnice i vraća se dovršiti glačanje. „Mogu li ti nekako pomoći?“ – upitam je. „Možeš mi obrisati suđe“ – odgovori majka.

Ustanem i obrišem suđe, a zatim narežem i kolač na tanjur. Majka je zadovoljna. Tako je malo potrebno da je razveselim! Nakon glačanja oprala je tepsiju i eto je već za šivaćom mašinom. „Što ćeš danas šivati?“- upitam je. „Dovršit ću tvoju novu haljinu“ –

rekla je ponosno. Još sam je dugo promatrala toga dana i razmišljala koliko mi ona

97

znači. Kako je dobra prema svima nama, kako se trudi ugoditi nam, kako se smije u

našoj blizini. Otišla sam na spavanje nagrađena njenim blagotvornim poljupcem. U snu sam zamišljala da sam i ja tako strpljiva i spretna kao moja majka.

Marina Martinić, 5.c, šk. god. 2010./2011.

Moja mama

Svojom ljubavlju moje srce grije, na svaku moju šalu uvijek se smije. A u njenim očima…

može se vidjeti svijet cijeli. U mojim najgorim noćima, kad moji obrazi su bijeli,

kad čelo mi je vruće, kad mi srce ubrzano tuče, ona je i dalje tu za mene.

Njene ruke nježne miluju moje ruke, moje lice,

moje srce…

Nika Kovačić, 8.b, šk. god. 2017./2018. (LiDraNo 2018.)

Zagrljaj

Sama u tišini sjedi

u kasne neke sate. Lica zamišljena. K'o tuge da ju prate.

Možda samo odmara? Da ne boli ju nešto? Brige svoje, znam,

od nas, djece, sakriva vješto. A onda, iznenada,

lice u osmijeh se razvuklo kad vidjela je da joj prilazim. Sagnem se, pružim ruke

pa ju nježno zagrlim.

98

Opet je nasmijana bila,

kao da dala sam joj komad neba. Sad shvaćam. Za potpunu njenu sreću samo mali zagrljaj treba.

Mia Šokman, 8.a, šk. god. 2015./2016.

Moj djed

Moj djed Milan, kao što mu i samo ime kaže, najmilija je osoba u mojem djetinjstvu. Bez njega bi svijet sigurno izgledao drugačije.

Ima osamdeset godina, sijedu kosu, velike, okrugle oči i mali nos. Uši su mu također velike, ali on kaže da je to zato „da me bolje čuje“. Ruke su mu snažne kao u kakva mladića. Kad me zagrli, osjećam bolni, ali umirujući stisak. Noge se još uvijek čvrsto

drže, iako mu je štaka u zadnje vrijeme naslonjena na rub kreveta, za svaki slučaj. Moj djed je vesele naravi i uvijek izmišlja svakakve šale kako bi nas nasmijao. Uvijek rado pomaže svima. Nema sekunde mira i stalno smišlja što bi mogao korisno napraviti.

Obožava bakine kolače, ali više od njih obožava mene. On je jedini u kući koji mi nikada „ne soli pamet“. Uvijek mi govori: „Janice moja, ti si meni najveća radost, uvijek budi takva kakva jesi!“ Djed je i strastveni navijač Barcelone pa zajedno komentiramo

nogometne utakmice. No, u posljednjih nekoliko mjeseci, osim velike ljubavi za sve nas i zanimljivog smisla za humor, otkrili smo da djed ima još nešto. To nešto je, naime, rak, neizlječiva bolest,

kako kažu. U kući ne vole o tome previše govoriti preda mnom, iako ja sve razumijem. Primjećujem kako su svi pomalo zamišljeni, nervozni, plačnih očiju. Svi, osim djeda. On je i dalje isti onaj nestašni frajer u osamdesetima. I čini mi se da je snažniji nego ikada.

On se ne predaje samo tako. Sestre u bolnici kažu kako ujutro prvi ustaje i počne vježbati nasred sobe, tjerajući ostale pacijente da rade isto. Nasmije cijeli odjel prije nego i pokušaju požaliti se na bol, neprospavanu noć ili lošu vremensku prognozu.

Kad je prvi put došao doma za vikend, odmah je navalio baki popraviti perilicu suđa, jer „kako smo mu to samo mogli prešutjeti, njemu, vrsnom mehaničaru, koji još k tome ima vlastitu radionicu?!“ Zbog svega što se događa u kući, često se osjećam tužno i bespomoćno. Najradije bih

uzela onaj djedov alat iz radionice i „sredila“ taj rak za sva vremena. A onda opet pogledam u njegove velike plave oči i čujem kako mi govori: „Ne boj se, Janice, sve će biti dobro. Znaš da nas dvoje ništa ne može razdvojiti, mi smo ti kao šaum i rolica, oni

se uvijek drže zajedno.“ Tada sam opet najsretnija na svijetu, sigurna u djedovom zagrljaju. Dok me tako čvrsto drži uza sebe, čujem otkucaje njegovog srca, najvećeg srca na svijetu. Ponovno smo

sretni. Smijemo se njegovim vicevima i zajedno pratimo nogomet. Nadam se samo da će djedovo srce naći dovoljno snage da izdrži ovu najvažniju utakmicu, utakmicu života!

Jana Jambriško, 6. razred, šk. god. 2015./2016.

(LiDraNo 2016.)

99

Luka Ernečić, 8.b, Moja obitelj

100

Moja baka

Oči predivne ima moja baka,

takve nema svaka. Njezine tople ruke prošle su mnoge muke.

Moja baka zrači od topline kao sunce s visine. Moja baka kuha najbolje na svijetu, ona je kao pčela u letu.


Muaj Snuppy

Muaj pes Snuppy je ves vražji, samu diela gluposti.

Moju baku jaku srdi, tak ka bu se jemput samu zrušila.

Udide nekam i ne vrne se. Unda ga muoramu si pu redu iskati i dimu v kuarpici na beciklinu pelati.

Muaj Snuppy je nuari za loptum. Se nas navlači za noge, z simi se svadi.

Jedinu k mački Beli ne sme duajti, jer – ne bu dobru. Soga bu ga zdrapala.

Negda je i dober, ali jaku kratku.

Unda pa ne da nikumu miera. Takuv je muaj pes Snuppy. Kak god nas srdi i nerviera,

jaku ga radi imamu i ne bi šteli bež jega ustati.

Zatu ve jaku pazimu da nam nekam z dvurišča ne udide.

Lara Herceg, 5. razred, šk. god. 2014./2015.

(Pjesma izabrana za Zbirku pjesama 35. Smotre kajkavskoga pjesništva „Dragutin Domjanić“, „Čarobni sviet“, Sv. Ivan Zelina 2014.)

102

XIII.

Šteu sem

103

Šteu sem

V Zelinu na Smotru sem se udpraviu,

nuovu košulu v hlače skriu, ukuoli šijaka črleni mašlin deu, triegere črlene zakupčau i doli spustiu,

morti bum vrednešu nagradu dubiu! Svoju pesmicu liepu sem prepuviedau, cieluga sebe dau,

al nagradu niesem pubrau. Da god se šteru ime na zidu pujavilu, misliu sem: moje se tu skrilu.

Ali, nie ga bilu. Preveč sem toga šteu.

Na zadje sem ipak lekciju skužiu. Z vučitelicum i prijatelima sem se družiu.

Želja me minula, veseli udjempuot sem biu. I još bouše bum se za drugu letu prepraviu!

Arijan Flegar, 3. razred, šk. god. 2017./2018.

(Pjesma odabrana za Županijski LiDraNo 2018.)

Želim

Želim otrčati tamo gdje još nitko nije

Želim dotaknuti netaknuti snijeg. Želim pružiti ruke i poletjeti s pticama. Želim izbrisati mržnju

s lica zlobnika. Želim osušiti suzu u nesretnim očima.

Želim prosuti zrakom šarene latice sreće. Želim otvoriti vrata ljubavi

i baciti ključ. I zaustaviti vrijeme.


104

I ja sam samo malena kap u slapu života

Kao što se kula od karata lako ruši pomicanjem samo jedne karte, tako i čovječanstvo

osjeti svaki izgubljeni život. Ova tijela, tako krhka i prolazna, nisu samo bit postojanja, već i ono što od njih zauvijek ostaje – duša. Duša, što ne stari, nego vječno svijetli i ne blijedi, nadjačat će ovu

olupinu koja polako umire od trenutka kada je stvorena. I ja polako padam u slapu života. Slijepa za ono što će se dogoditi, ali uvijek u sebi čuvam sve one dobre, lijepe, male stvari zbog kojih shvaćaš da je život zaista vrijedan življenja. Kada dođe vrijeme, kad i moja olupina bude ostavljena, raspršena negdje u

zraku, duša će u trenutku najvećeg blaženstva stvoriti najljepšu dugu.

Barbara Oreški, 8.b, šk. god. 2007./2008.

Život je kao rijeka koja teče

Kad se rodimo, kao da smo na ušću rijeke, krećemo u novu pustolovinu koju ljepše

nazivamo život. U životu ima puno „brzaka“, ali i „voda stajačica“. Nekad je burno i nemirno, a nekad mirno i staloženo. Život je kao rijeka koja teče i teče. Na kraju dođemo do slapa iz kojega padnemo kao mala, nebitna kap koja nestane u zraku.

Martina Sačić, 8.b, šk. god. 2007./2008.

Puti

Kad raziđu ti se puti, oko sebe se okreni.

Pogledaj što život sluti. Digni glavu i ne daj se! U bolji život kreni!

Pusti sve to iza tebe, koliko god ti srce grebe. I uvijek vjeruj u sebe.

Melanija Lambreščak, 8.a, šk. god 2011./2012.

105

Moja staza

Stojim na šumskom putu. Osvrćem se oko sebe.

Tražim svoj put, svoju zacrtanu stazu. Znam, tu je negdje, trebam samo dobro otvoriti oči. Šuma je velika i gusta. Na raskrižju sam putova. Ne znam na koju bih stranu. Nešto mi

govori da krenem lijevo, a onda me neka čudna sila povuče na drugu stranu. Kud god pošla, put je trnovit. Vidim prepreke, strmine i padine. Pomalo me strah. Hrabrim samu sebe. Iz očaja me prene glasan ptičji pjev. Snažno zamiriše ljubičica. Njezin miris stvara u meni osjećaj ugode.

Odjednom sam zadovoljna. Odlučna u namjeri da se borim. Za nešto svoje. Silno želim doći do cilja. Uspjeti. Koliko god me to stajalo teških ili krivih koraka. Znam da ću uspjeti, samo ako u to zaista vjerujem.

Krećem polako. Moja staza tek počinje.

Melanija Lambreščak, 8.a, šk. god. 2011./2012. (LiDraNo 2012.)

Razmišljam…

O ratu U ratu su bili naši djedovi i tate. Oni znaju što je pravi rat. Nama, djeci, rat je kad se s nekim svađamo, tučemo, osvećujemo se. Da bismo znali

pravo značenje riječi rat, najprije ga moramo doživjeti. Svi znamo da se u ratu bori za slobodu države i pojedinca.

O slobodi Što znači sloboda ? Za mene je sloboda put koji nema kraja. Kada imaš slobodu, imaš cijeli svijet. Kada

odem u šetnju osjećam slobodu. Ona zove mene, a ja zovem nju. Za slobodu su se borili mnogi naši ljudi. Bilo bi lijepo da ju znamo cijeniti. O miru

Život u ratu i nije život. Bolje rečeno, to je „pakao“ od života. Ja želim živjeti u miru. Ne želim imati život kakav su imali naši preci. Ne želim niti život u kojem ću stalno biti s nekim „na ratnoj nozi“.

Želim mirno razmišljati o svemu što se događa meni i mojoj okolini. Mir je jedno od mojih najvažnijih životnih pravila.


106

Lana Hrženjak, 7.b, Moja staza

107

Moja staza

Moja staza bit će teška,

možda i velika greška. Ipak, treba poći dalje u životne ralje.

Iskušenje bit će veliko, nadam se ne i pregorko. Želim samo kad ga prođem,

sretno da do cilja dođem.

Danijel Kralj, 8.a, šk. god. 2007./2008.

Moj san

Moj san je živjeti. Živjeti tako da svoj život ispunim smislenim koracima. Želim ostaviti trag u svijetu, trag koji će pokazivati budućim generacijama da sam nekad

živjela. Želim slušati glazbu i raditi sve one male i velike stvari koje me ispunjavaju radošću. Dobro kažu stariji ljudi: „Život čine sitnice.“ Sada imam svoj san koji mi nitko ne može uzeti. On je jedinstven i ustrajat ću u njemu.

No, znam da mi se u životu ni jedna želja neće ostvariti sama od sebe, ako se za nju ne potrudim. Stoga ću se truditi oko svog sna, jer želim uspjeti. Želim ga učiniti jedinstvenim, samo mojim. Najljepšim.


Prijatelj

Imam prijatelja malog, preziva se Balog.

Boji se malog mrava, a sestra mu se zove Pava. Pokraj nas je rijeka Drava,

a i velika trava. Zajedno smo uvijek sretni, a i dosta smo spretni.

Sutra je opet škola to je prava noćna mora.

Sabina Flegar, 3.d, šk. god. 2017./2018.

108

Prijateljstvo

Prijateljstvo je nešto

što se čuva i štiti. Prijateljstvo je katkad

bezbroj tankih niti. Ima prijateljstava tvrđih od čelika.

U njima je ljubav velika.

Prijateljstvo nije samo prijateljem se zvati, već koliko imaš,

toliko moraš i dati. Prijatelja treba čuvati

kao zjenicu oka svoga. Jer svaki je prijatelj najljepši dar od Boga.

Lucija Šprem-Veljavečki, 7.a, šk. god. 2007./2008.

Istinsko prijateljstvo je rijetkost, ali i vrednota

Prijateljstvo je nešto najljepše na svijetu. Kad imaš pravog prijatelja, osjećaš se

sigurnije i sretnije. Pravi prijatelj treba te podržavati u svemu što napraviš i treba ti pomagati. Kad ste zajedno, to bi moralo biti nešto najljepše. Istinski prijatelji cijene jedan drugoga i lijepo

se odnose jedan prema drugome. Jedna mi je djevojka ispričala da je imala prijateljicu koja ju uopće nije cijenila. Govorila joj je da se ne smije družiti s curama iz razreda. Sama je određivala gdje i kad će se naći, kamo će ići, što će raditi. Mislim da nije u redu ako jedan prijatelj uvjetuje drugome i sve odlučuje sam. Pravi prijatelji trebali bi

se zajedno smijati i zajedno plakati. Ne bi smjeli odavati tajne drugoga i stalno tražiti razlog za svađu. Neki ljudi traže prijatelje samo kad ih trebaju, a odbacuju ih kad su zadovoljni i više ih ne trebaju. Neki put nismo ni svjesni koliko smo sretni što imamo

prijatelje. Jer, ako imaš pravog prijatelja, nikad nećeš biti usamljen. On će uvijek biti tu za tebe. Takva su prijateljstva rijetka, ali vrijedna.

Maja Kelc, 7.a, šk. god. 2008./2009.

109

Prijateljstvo

Pružiti ruku!

Dodati olovku! Pomoći riješiti zadatak! Pamtiti rođendan!

Posuditi lektiru! Nije to baš lako i to ne može učiniti svatko. Samo prijatelj pravi

može makar i sitnicom da ti osmijeh na lice stavi. Zato prijatelja voli i čuvaj.

Jer teško ga je steći, a lako izgubiti!

Ana Liber, 6.c, 2007./2008.

Bumbuon

Slatki bumbuon gledim i na cieli sviet se srdim. Pujesti ga ne bi smiela,

a tak sem si ga puželiela! Tie hudi muoj pajdaš kaj zuveš se šečeraš,

nigdar mi mira ne daš! Za inat bi tebi napraviti štiela i cieli škrneclin bumbuona pujiela!

Naj ti buo! Slatki bumbuon v žep bum skrila i na jega puzabila.

Viktorija Čanić, 6. razred, šk. god. 2017./2018. (LiDraNo 2018.)

110

XIV.

U zvjezdanoj prašini

111

U zvjezdanoj prašini

Ljeto je. Praznici već traju. Trčim van po prijatelje. Za deset minuta svi su ovdje. Dogovoreno je kampiranje na livadi iza susjedove kuće. Ne želim kampirati s njima jer su neki od njih velike kukavice i plašljivci pa znam kako će to završiti. U posljednji tren

se predomišljam i ipak odlazim. Šator je već postavljen. Sjedim s uličnim mnoštvom i grickam smoki. Okrenem se i spazim dječaka na biciklu, nepojmljivo slatkog lica. Ima oko pet godina. „Pedalira“

prema nama i pada. Ubrzo ga stiže baka koja mu pruži zagrljaj utjehe. Zatim mu počne milovati nožni prst na kojem više, nažalost, nema nokta. On skriva suze duboko u sebi i odlučuje ništa ne pokazivati na svojem ponosnom licu. Umjesto toga, ulazi u šator i

počinje pljuvati po svima nama. Saznajem da govori njemački i vičem: „Bitte, gehe zu Hause!“ On odlazi pokunjenog lica, a ja se sažalim nad njime i pozovem ga natrag. Upitam ga kako se zove. Time je započelo naše čarobno prijateljstvo. On se zove

Dominik, loše vozi bicikl, ovdje je s bakom, želi moje role, trenutno ima devet noktiju na nožnim prstima i moj je novi prijatelj. Drugi ga ne prihvaćaju i žele da ga pošaljem kući. Ja odbijam. Istupa Lana (nevjerojatno draga i suosjećajna osoba) koja također iskazuje želju da Dominik ostane s nama. Ostalima se ipak ne sviđa ta ideja. Lana,

Dominik i ja odlazimo. Ulazimo u kuću Dominikove bake i tražimo dozvolu za zajedničko „bicikliranje“. Tamo saznajem da je Dominik bolestan. Uskraćeno mu je božanstvo čokolade, nikada neće doživjeti starost, zauvijek će biti nadprosječan, ali nikad doista

prihvaćen. Dominik je moj autistični prijatelj. Autizam – jedna od najružnijih riječi koje sam čula. To je bolesna zauzetost samim sobom, povlačenje cjelokupnog duševnog života osobe u vlastiti, irealni, unutarnji svijet pri čemu bolesnik ne može uspostaviti osjetilni odnos s okolinom (često uopće ne govori), dok je fizički razvoj normalan. Bilo je to za mene jedno potresno saznanje. Počela sam na život gledati drugim očima.

Dominik živi u Švicarskoj. On ne ide u školu, nema prijatelje, ima samo svoju obitelj i samog sebe. Mora redovito na liječenje. Uskoro smo se rastali. Njega je čekala terapija u Švicarskoj, a mene početak nove

školske godine. Vidjeli smo se opet, ali tek idućeg ljeta. Njegova se bolest pogoršala. Zaboravio me. Nije se sjećao moga imena. Njegova mi je baka rekla da ju je često zapitkivao: „Bako,

gdje je ona cura s dugom smeđom kosom?“ Ja sam mu govorila da smo se družili prošlog ljeta, a on se sjećao samo moje kose. Meni je to puno značilo. Dominik je ubrzo izgubio kontrolu nad samim sobom. Sve je počelo bušenjem guma na

biciklu, zatim se penjao na Laninu ogradu koja je visoka oko dva metra, susjedima je pokvario pumpu za vodu, navlačio je moju kujicu Lunu za uši, blatom namazao susjedin auto nakon što ga je svježe oprala pripremivši ga za put na more. Nepodnošljivo je

mnogo dolazio k meni, (Lunu smo bili prisiljeni zbog njega zatvoriti) i kao šećer na kraju razbio je prozor na kući tete Marine. Nakon svega, baka mu je zabranila pristup našoj ulici.

Žao mi je zbog svih nepodopština koje je Dominik učinio. Žao mi je i njega i njegove bake. Ali mi je ipak neizmjerno drago što sam imala priliku upoznati jednu tako neprocjenjivu osobu, što sam mu pružila prijateljstvo te u njemu probudila iskru sreće. Dominik je samo dijete nošeno zanosom kobne sudbine. Potpuno je udaljen od

stvarnosti oko sebe. On se kupa u mislima svoga zamišljenog svijeta. On je izgubljen u zvjezdanoj prašini.

Irena Dragičević, 7.r., šk. god. 2010./2011.

(LiDraNo 2011.)

112

Karlo Kolarić, 6.b, U zvjezdanoj prašini

113

Zviezda

Suonce je zašlu.

Nuoč je. Črna kmica. Na nebu samu zviezde.

Stujim vuni. V nebu gledim i zviezde brujim. Kak ih je čuda!

Iščem svoju zviezdu. Štera je? ne znam.

A morti ju baš ve gledim.

Maja Šmic, 6.c, šk. god. 2007./2008.

Da sem zviezda

Nebu je zviezdami pukritu.

Jaku sviete. Z mesecom se pajdaše. Štiela bi zviezda biti,

na nebu svietiti, z mesecom se igrati, špancierati,

spuminati. Sakumu čuoveku puot bi osvietlila

da se v kmici ne zgubi, da srečnu živi.

Anamaria Habunek, 6.c, šk. god. 2007./2008.

Moj vječni prijatelj

Bila sam veselo dijete. Cijelo sam se djetinjstvo veselo igrala, veselo plesala, veselo

smijala... Ali onda je došao ON, dijabetes! Došao je iznenada kao što nam poštar dođe ujutro donoseći dobru ili lošu vijest. Upravo tako je došao On. Iznenada, ali s lošim vijestima. Sedmi mjesec, 2013. godina. Najgora godina u mojem životu. Nakon

dugotrajnih simptoma završila sam u bolnici s dijagnozom da slatkiša za mene više nema, da ću si morati 6 i više puta na dan mjeriti šećer, 6 puta davati inzulin...

114

Toga dana imala sam osjećaj da mi se svijet srušio. No, ipak nije. Izgubila sam višak

kilograma, počela sam se zdravo hraniti te su se još neke stvari promijenile, čak i na bolje. Počela sam gledati svijet drugim očima. A dobila sam i vječnog prijatelja.


Krešo

Krešo je bio moj bratić. On je za mene bio najhrabrija i najvedrija osoba koju sam

poznavala. Sve je počelo prije četiri godine, kada je Bog dao veliki križ Kreši, a i svima nama. Ušli smo u veliku borbu. Borili smo se protiv tumora, teškoga protivnika.

Krešo je hrabro prihvatio borbu te je s puno strpljenja krenuo u bitku. Nikad nije pomišljao odustati. Imao je samo jedan cilj: pobijediti! I mi smo živjeli u molitvi, s Bogom, s Krešom. Borili smo se.

Prvo poluvrijeme trajalo je dvije godine. Vodili smo u borbi s protivnikom koji nikada ne spava. Nismo se ni okrenuli, a stanka je prošla. Ponovno smo bili u igri. Krešo se jako dobro

nosio sa svime, nikada nije zaplakao niti jauknuo, uvijek je držao glavu gore. Tada se rodila Krešina kćer. Bio je to dar Božji za sav Krešin trud uložen u bitku. Lana nije bila samo dar, već i poticaj na još veći trud u borbi koja se zove život. Krešo je

dobio snagu. Sada je znao da se ne smije predati. Bog je, međutim, odlučio za njega. Još nije ni upoznao Lanu, a već se nalazio u zadnjim trenucima te duge i teške borbe. I mi zajedno s njim.

Izgubili smo bitku. Tog tužnog jutra, svatko je od nas nešto izgubio. Sada nas još drži snaga, upornost, vjera i mnogo toga čemu nas je Krešo naučio. I naravno, naša mala princeza Lana!

Vjerujem da nas Krešo sada gleda i čuva. Stoga moramo ići dalje, u nove bitke, zbog njega! I trebamo svakodnevno zahvaljivati Bogu na onome što imamo. Jer, tek kada nešto izgubimo, postanemo svjesni koliko nam je ono vrijedilo.


Život je dar i treba ga cijeniti

Sve je počelo onog trenutka kad je moj prijatelj Dejan odlučio umrijeti. Moj se život tada iz temelja promijenio. Bila sam shrvana. Osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet srušio. Razmišljala sam o

sebi, svom životu, Dejanu, životu općenito. Pitala sam se ima li uopće smisla živjeti. I kako je moguće da si jedna tako vedra, snažna i hrabra osoba poput Dejana oduzme život?

U školi sam popustila, prestala se družiti, povukla se u sebe.

115

Jednog sam se dana našla na krovu neke zgrade u centru grada. Pogledam dolje.

Poželim skočiti. Najednom se zamislim. Što ako u sekundama dok padam promijenim mišljenje i odlučim živjeti dalje? Prolazili su dani. Ja sam i dalje imala osjećaj da sam sama na svijetu, da nemam ruku za koju bih se uhvatila. Tražila sam slamku spasa, ali ju nisam nalazila.

Umjesto toga napisala sam oproštajno pismo. Odluka je pala. Otišla sam u kupaonicu i uzela tatin žilet. Sjela sam u svoju omiljenu fotelju i zarezala žile. Najprije me zapeklo, a onda sam osjetila hladnoću u tijelu. Misli su mi postajale laganije, opuštajuće, tiše…

Probudila sam se na bolničkom krevetu. Prvo što sam osjetila bila je neopisiva bol u zglobovima. A zatim povratak u stvarnost. Oko mene hrpa ljudi u bijelim kutama, tata i mama s izobličenim pogledima uperenim u moju malenkost. „ Sve će biti dobro, samo

da se ti malo oporaviš!“ Sljedeći dan doktorica me odvela u sobu na kraju hodnika. Djevojka mojih godina sjedila je u invalidskim kolicima i gledala kroz prozor. „Vidiš“, rekla je doktorica, „ti ćeš

za koji dan izaći, a ona više nikad neće hodati.“ Bila je u pravu. Shvatila sam da je život dar i da ga treba cijeniti.

Ela Kovačić, 8.a, šk. god. 2007./2008.

Na ovom svijetu samo smo prolaznici

Na ovom svijetu svi smo samo prolaznici. Putujemo kroz vrijeme. Naše putovanje započinje kada se rodimo. Tada postajemo prolaznici na svijetu. Najljepši dio našeg života je djetinjstvo. O tome nam govori i izreka: „Od kolijevke pa

do groba, najljepše je đačko doba.“ U djetinjstvu smo „bezbrižni“, sve do školovanja. U školovanju nas „strese“ pubertet. To je doba sazrijevanja. Kasnije se zaljubljujemo, vjenčamo i živimo u bračnim

zajednicama. To očvršćuje nas i našu vjeru. Najljepši događaj u životu čovjeka je zasigurno rođenje njegova djeteta. Nakon toga slijedi odgoj djeteta, te mnogi drugi problemi vezani uz brak: financijski, obiteljski i drugi.

Nakon mnogo godina, ulazimo u mirno doba svoje starosti. Tada uživamo u „plodovima“ svoga rada. Čovjek u starosti gleda kroz život i razmišlja o svojim odlukama i postupcima. A onda dolazi i „onaj dan“, dan kada umiremo i odlazimo s ovog svijeta. Tada

završavamo naše putovanje. Odlazimo u nebeske, rajske vrtove, živimo s Bogom i s oblaka promatramo naše nasljednike.

Mijo Radoš, 7.a, šk. god. 2008./2009.

116

Jutro

Kristalno jutro

rodilo je Sunce, a ono zarilo svoje zrake u vlažnu zemlju,

u ljudsko srce, u smrt, u život. Ugrijalo je ljudsko srce,

zasjao je život i sreća u crnim očima. Pao je sumrak. Ali kristalno jutro

ostalo je budno. Još gori poput svijeće. I opet budi sreću.

Irena Dragičević, 8.a, šk. god. 2011./2012.

Čudom se čudim

Ja se uvijek čudom čudim kad se probudim.

Kako je brzo prošao san, a svanuo novi dan.

U školi se čudim novim znanjima i šarenim papirićima s tajnama. Čudim se kako po ploči nižu se slova

te od njih priča nastaje nova. Čudim se kako pas laje

pa mi pseće poruke šalje. Čudim se kako snijeg vani pada i kako sretna ja sam tada!

Čudim se što u hladnome kišem i što upravo ovu pjesmu pišem. Čudom se čudim svemu,

a ponekad i njemu.

Lucija Šincek, 5.a, šk. god 2016./2017. (LiDraNo 2017.)

117

Ah, ta dosada!

Kakve li dosade! Zima, tamni oblaci, hladnoća… Uobičajeno poslijepodne. Škola je

odavno završila. Zadaća je napisana, gradivo ponovljeno. Hmm, što bi sad moglo „ubiti“ dosadu?! Moram priznati da mi jako nedostaje ljeto. Jednom riječju, jedva ga čekam. Nema

ljepšeg nego sjediti vani dok te sunce grije, lagano ispijati limunadu i čavrljati s prijateljima. No, do toga moram okrenuti još „samo“ pet stranica u kalendaru . Ali ja i dalje nemam „lijek“ protiv dosade. Okej! Danas uopće nisam bacila pogled na TV. Da vidimo ima li što zanimljivo. Biram kanale: NOVA TV, RTL, DOMA TV, RTL

2…Zaustavljam se na „novopečenim kanalima“. Sve je prepuno sapunica. Prije meksičke, a sad turske. Ne znam što je gore. Iskreno, svi sadržaji na „telki“ su mi dosadni. Ili me to „lupio“ pubertet pa mi je sve bez veze? Zazvoni telefon. Netko je

birao pogrešan broj. Padne mi na pamet da se možda i taj „netko“ dosađuje. Nastavljam s HRT 1 i 2. Oni su, naravno, rezervirani za politiku i probleme u zemlji i svijetu. Svaki dan slušamo slično: poskupljuje benzin, tečaj franka naglo raste, ljudi

kopaju po kontejnerima da bi preživjeli, poplave u svijetu, neredi na ulicama… S druge pak strane, sezona skijanja je bolja nego ikad, otvaraju se novi „shopping centri“, slavni se razvode ili zaljubljuju…

Odem do kupaonice i pogledam se u ogledalo, onako, iz dosade. Crveni prištić na nosu ne nestaje već dva dana! I on mi počinje dosađivati. Mažem ga gelom za nečistu kožu i vraćam se u dnevni boravak. Sad već nervozno stišćem gumbiće na daljinskom

upravljaču. Opet isto, to jest ništa! Samo dosada. S nadom da ću pronaći nešto zabavno, ponovo vrtim iste kanale. Na HRT 1 je dokumentarac o ljudima koji u stanu drže zmije kao kućne ljubimce. Užas! Odmah

prebacujem dalje. Na HRT 2 sport čitavo poslijepodne. Voditelj i sudac-komentator upravo „ubijaju“ dosadu razglabajući je li u utakmici bilo zaleđe ili nije. Na RTL-u je , naravno, turska serija. NOVA prikazuje najnovije epizode iz života poznatih i slavnih.

Američka bakica od osamdeset godina ljubi mlađahnog dečka koji je upravo navršio trideset šestu. „Bila je to ljubav na prvi pogled“- dobacuje voditeljica ironičnom bojom glasa. Valjda su i njoj već dosadile scene koje mora svakodnevno prenositi.

Očajnički „pucam“ na RTL 2. Kad tamo, sve pljušti od reklama: eko-kugla koja pere rublje bolje od bilo kojeg praška, a rok trajanja joj je pet godina, siječanjske rasprodaje u skoro svim popularnim buticima, pedeset posto popusta na sve vrste mobitela kao i

besplatni pozivi prema svim mrežama… Počela sam zijevati od dosadnih reklama. Već ih sve znam napamet. Prsti mi krenu prema crvenom gumbu na kojem piše POWER OFF. U posljednjem trenutku prije pokušaja gašenja TV-a ugledam reklamu za torticu s novim okusom lješnjaka. Njam!

Reklama me navela da okusim nešto slatko. Pogledom krenem po sobi. Na polici ugledam „Milka“ bombonijeru koju je mama pripremila za sutrašnji posjet baki. Ne mogu odoljeti Otvaram je i uživam u okusu. Odlučujem da ću još večeras baki kupiti

novu. Mala, slatka, srca načas su mi otjerala misli od politike, turskih serija, glupih reklama. I dosade! Onda zazvoni mobitel. Anja me poziva na klizanje na Dravi, a nakon klizanja u

McDonald's. Napokon prava stvar! Na brzinu navlačim jaknu, pišem mami poruku i izlazim. Dosadu ostavljam u dnevnom boravku.

Rea Flegar, 7.razred, šk. god. 2010./2011. (LiDraNo 2011.)

118

Pubertet

Imam trinaest i pol godina. Obožavam se smijati, jesti, listati modne časopise. Ne volim

se previše hvaliti, mrzim kišu, ne volim kad mi zapovijedaju i stalno „kvocaju“ nad glavom. Mama kaže da sam ušla u pubertet. Pubertet! Ta dosadna riječ koju stariji neprestalno

izgovaraju. Ona je sad u pubertetu… Kao da im je to isprika za sve loše što učinim. Svi od mene nešto zahtijevaju. Mama traži da pospremim sobu, tata da se maknem od TV-a jer previše buljim u te „glupe stvari“, učitelji zahtijevaju da više učim jer sad sam sedmi razred pa će mi trebati ocjene za upis… Kad krenem van iz stana, bombardiraju

me s pitanjima: „Kamo ideš?“, „S kime ideš?“, „Zašto ideš?“, „Kad ćeš se vratiti?“ itd… A meni se uopće ne da objašnjavati, najradije bih da me puste na miru. Pa onda: „Kako si se to obukla?“ , „Zašto se družiš s ovim ili onim?“… Stvarno mi idu na živce ti odrasli.

Najljepše mi je kad sam u „svom svijetu“. Počela me jako zanimati moda, TV-novele, glazba, skupljanje cool postera i još svašta. Nije da me škola ne zanima, ali ponekad je stvarno naporno: „Učite, sutra pišemo test!“, „Nemojte zaboraviti izraditi plakat, jer

to će biti za bolju ocjenu!“, „Lektira je u ponedjeljak!“, „Donesite žicu, škare i druge materijale!“… Užas! Kad ću već jednom moći raditi ono što mi se sviđa, a ne samo ono što mi zapovijedaju?! I kad će već jednom proći taj glupi pubertet?! Stalno su ti svi za

vratom i gnjave te. Ne valja im kad sam mrzovoljna, kad se smijem opet nije dobro… Ne znam više kako da se ponašam. Na televiziji stalno slušam o recesiji, u saboru se svađaju, kanali prepuni dosadnih emisija… Frendice imaju neke svoje fore koje mene

ne zanimaju, dečki su užasno naporni u ovom razdoblju, ponašaju se kao mala djeca u vrtiću. Da, pao mi je na pamet vrtić! Kad bih se barem mogla vratiti u onu toplu prostoriju i

slušati priče tete Vesne. Tamo nisam imala ovakvih problema. Nije bilo mame, tate, škole, zapovijedanja, suvišnih pitanja, ni puberteta!


Štreberica

Nešto mi u glavi odzvanja. Zastrašujuća buka ne daje mi mira. Osjećam se kao da sam na konjskim utrkama. Odjednom se osjetim usamljenom. Okrenem se. Dvadeset radoznalih okica zuri u mene kao u odbačenu babarogu koja buba sve napamet. Postavljam si pitanja koja mi je

teško razumjeti, a kamoli odgovoriti na njih. Zašto sam baš ja ta crna ovca u razredu, neshvaćena osoba s kojom nitko ne želi imati posla? Što sam im učinila da stalno govore ružno o meni: svakom loncu poklopac, stalno bulji u knjige, u svemu mora biti najbolja,

ulizuje se učiteljima, ma da, svi joj popuštaju jer izgleda tako milo, jadno malo nevinašce! Zašto sam predmet stalnih ismijavanja i ogovaranja? Hoću li, kao Pale, ostati sama na svijetu? Prožima me bol i kroničan nedostatak pravih prijatelja, ako oni uopće

postoje. Mogu li išta promijeniti? Može li itko? Bih li im bila draža kad ne bih učila, kad bih počela zabušavati? A da probam…? Ne znam, nisam takva, ne mogu, radi sebe same, a i svojih

roditelja, koji su me tako odgojili. Da budem dobra, poštena, vjerujem ljudima, marljivo učim jer će mi to trebati u životu, da se ne odam porocima jer to nije dobro za mene,

119

da ne upadam u loše društvo… Društvo?! Glavom mi proleti misao kako su svi ljudi

društvena bića, kako smo svi mi vezani jedni za druge, ali… hoće li se netko uopće vezati za mene? Pripadam li ja ikakvom društvu? Da, roditelji te uče jedno, a društvo, odnosno, kako to kažu, ulica, drugo. Što bi moji doma rekli kad bih se tako drastično promijenila? Bi li me i dalje voljeli kao

svoju kćer u koju su imali potpuno povjerenje, a ona ih je iznevjerila, ili…? Ne, ostajem svoja, što god drugi rekli ili mislili o meni. Iz razmišljanja me trgne čovjek u crnom sakou klasičnoga kroja. „Jesi li dobro?“ upita

me. „Da, jesam“, odgovorim, „samo sam malo, znate, odlutala. Slušajući vas.“ „Odlutala je dobra riječ“, nastavi on, „znači da je predavanje bilo korisno. Potaknuo sam te na razmišljanje.“

Pogledom sam preletjela po učionici. Oči mojih kolega u razredu bile su, naravno, uperene u mene, štrebericu. Ali nisam marila. Nastavila sam slušati s još većom pažnjom nego prije. Pričao je o razlozima čovjekove usamljenosti, da treba vremena

kako bi se stekla duga, bliska prijateljstva, o brzim promjenama raspoloženja, depresiji, sreći, tuzi, životu koji je izazov, razlozima zašto uvijek treba ostati pri svojem mišljenju čak i onda kad cijeli svijet misli drugačije, neshvaćenim pojedincima, genijalcima i

budalama. Kad je predavanje završilo, ostala sam u učionici još dugo, sama, razmišljajući i dalje o onome što sam upravo čula. A čula sam kako je život predivan, kako treba uživati u

svakom trenutku, radovati se malim stvarima, radovati se ljudima, pa i onima koji te gaze, jer i to je izazov. I biti svoj. Pa makar i štreber. Da, sad sam znala da sam dobro odlučila. Neću se mijenjati. Pogotovo ne radi drugih.

Ići ću svojim putem i radovati se svakom novom koraku. Jer on će biti samo moj. Na putu kući ja sam se radovala onome što me tamo čeka: svojim roditeljima, sestrama blizankama koje će dotrčati do mene i baciti mi se u zagrljaj kao i uvijek, sretne što me

opet vide. Mene. Onakvu kakva jesam, kako izgledam, sa svojim vrlinama i manama. One vole mene. Svoju sestru štrebericu.

Elena Biškup, 8.a, šk. god. 2013./2014.

(Tekst izabran za Županijski LiDraNo 2014.)

Dien

Saki naš dien more biti kak liepi sien. Ak si ga sam napraviš

i na se prubleme puzabiš. Ali i dober dien more grdi biti,

ak se očeš žalustiti. Zatu se saki dien trieba smejati i šale zbijati.

Uživati v jemu, veseliti se semu.


120

Kmica

Tak si grda.

I smrdiš. Ni na jednum vuoglu ne svetliš.

I još veliš da si fajna i liepa! Ka si zbiljam sliepa?! Pak ne vidiš da si kak sprhla repa?

Nišče te za snehu nebi zeu. Saki živ bi ti ime prekleu.

I ud mene beži proč! Naj me strašiti v nuoč!

Nie… neš se ti meni pud kuožu zavlekla, neš mi se več v sejima zatekla, a bormeš neš ni mene ni muoje v črnu ublekla!

No, ak baš očeš med nami biti, ud betežnega i žaluosnuga naj uditi.

Pumori mu naj ležeše zaspi i več nigdar se v kmici ne zbudi.

Simona Vuković, 7.a, šk. god. 2013./2014. (LiDraNo 2014.)

„i zašto me...

Documents