Ahmet Sejdić

Biti Svjedok Istine

Izvodi iz recenzija

Kada je jedan četnicki ideolog, u Foči, aprila 1992, šutao odrub bošnjačke glave, prisutnima je ponavljao rečenicu: "Istoriju pišu pobjednici!" Trebalo je da ta rečenica bude stumilans i garant i svakom četničkom ustaši kako smije, mora i treba činiti bezgranično zlo! "Neće biti upisano u istoriju, jer ćemo istoriju pisati mi, koji ćemo pobijediti !" Višestruko netačno. Niti su pobijedili, niti će pisati istoriju, niti istoriju pišu pobjednici. Istoriju pišu ozbiljni i pošteni naučnici, kad prodju godine i decenije - ali tek nakon što na svome stolu priberu desetine i stotine svjedočanstava, dakle knjiga kao što je ovo nesumnjivo dragocjeno - istorijski i politički dragocjeno svjedočanstvo komandanta Ahmeta Sejdića.

Možda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedočanstvo. Koliko god sam puta imao priliku čitati pisana svjedočanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi se činilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj ćeliji gdje osumnjičeni treba da dokazuje vlastitu nevinost - na način informbiroovskih revidiraca: "evo kako sam došao tobe!" Od toga, ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga književno-jezički uredjivano, profitirali smo u jezičkoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila ovakva rečenica: Nisam čuo ništa osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da čujem četnicki hod ili šapat ."' Zagubili bi se, u pisanom saopćavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana Marinova, Bugarka koja se neustrašivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upečatijivih detalja poput slike "nepokretnoga starca u kolicima", kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da Goražde pada, pa krenuo u bježaniju. Možda bi se - pri "književnom" pristupu - zagubio i neki od dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su - gladni i mršavi - naglo odebljali od pčelinjih ujeda, dok su išli neuko vaditi med iz košnica. Ili bi se, ne daj Bože, pisac memoara potrudio da nadje "književniji" termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne čujemo prelijepi narodni izraz: put jednostop ! - Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako drugačije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko štivo.

U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran

Ove knjige su značajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o običnim malim ljudirna, ali i velikim herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu. lznoseći istinu o toj borbi, o hrabrim i odvažnim ljudima sa Drine, Sejdić izvršava svoj moralni dug svima koji su pod njegovom komandom ugradili svoje živote u temelju Bosne. Mnogih sudionika velikih bitaka i pobjeda, o kojima čitamo u ovim knjigama, danas više nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli Mehe Drljevića, sve heroj do heroja, ali i čovjek do čovjeka. Kada sve ovo pročitate, nameće vam se zaključak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i teže od svakog do sada poznatog rata. Na svakom koraku se sreće brutalni i primitivni zbir mržnje i fašizma, vodjen idejom četništva, a pod kokardom kao simbolom varvarstva i velikosrpstva. Sa druge strane, hrabri i odvažni ljudi koji brane kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, život od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije. Strašna je bila cijena koju su Bošnjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude, naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtragičniji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.

Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubašić

UVOD

U ovozemljaskom životu običnog smrtnika često se javi želja da nešto učini, toliko snažna da ga tako pritiska unutar njegovog tijela, da mu ne da dahnuti. Čovjek naprosto nema objašnjenje svog razuma, šta ga takvom postupku vodi. Nažalost, materijalana i lična korist i phlepnost cesto ne dozvole čovjeku da živi i da radi kako osjeća. Kasnije sve manje i manje osjeća u trci za "što više", zaboravlja svoje ljudske vrijednosti, svoj duh, karakter i nam.

Kao djak sam želio pisati, uglavnom o ljubavi. Kao student sam htio pisati pjesme za koje bih dobio novac za džeparac. Kao borac komandant htjedoh napisati dušom, da iz nje, prije nego što eksplodira, izadje silni pritisak malih i velikih istina, vrijednosti i fenomena vremena strave i užasa, vremena ponosne borbe za Bosnu i sve Bosance u njoj.

Počašćen i osudjen da se borim za više od samog svog života i života moje porodice, što sam se više trudio da iskažem bolje ono što sam čuo i vidio, a najčešće i sam doživio, sve mi se više činilo da sam rekao malo za vrijednost, snagu i sjaj istine. Zato odlučih da pišem dušom, pa makar rukopis i stil moje duše ne bio čitljiv i shvatljiv, ili čak prihvatljiv , za neke čitaoce. Ti neki su davno trebali svojim dušama i djelima čisto pisati da bi sada razumjeli, shvatili i oduševljeno prihvatili djela svih istina.

Kad prodju sve naše nepravde, od kojih neke i pravdama zovu,, istinska Božija pravda ce pokušati oprati i najprljavije duše. Svakim gubitkom saboraca, mojih najbližih iz porodice, otkidao se i dio mene. U mojim grudma i mojoj glavi je rastao pritisak, kao da mi se htjelo reći: "Moraš izdrzati, moraš zapamtiti, moraš zapisati."

Ovaj mali i veliki pokušaj mi je omogućio da, prvo onima koji se izboriše za spas Bosne i podariše svoje živote u njene krvave temelje, zatim onima koji ugradiše dijelove sebe i svojim najbližim, pokušam vratiti dug . U ime njih kroz njihovu i moju sudbinu, koje su vrlo slične, napisati da se zapamti, napisati da se ne ponovi!

Poslije mnogo smrti osatdoh živ, sretan što mogu da pišem i napišem, da poklonim za novo razumno sutra, za ljude da ostanu ljudi.

AUTOR

Užički korpus je okupirao Višegrad

Rodjen sam u Bosni, živio u socijalizmu, u bratstvu i jedinstvu i družio se sa svima, osim sa siledžijama, lopovima i prevarantima. Odgojen patrijarhalno, ne znam za lukavost sudbine, a osjetih je žestoko. Majka i otac su me učili da uzimam samo sa halalom i da halalim svima. Da li su me dobro naučili? Jesu, sigurno!

Mislili su da mi to najviše može pomoći u životu. Zaboravili su da su doživjeli ono što mene tek čeka. Možda je i njih uspavalo bratstvo i jedinstvo? Tako sam ja, sa puno ljudskosti i merhameta, prihvatao Srbe kao prijatelje komšije, kolege, kumove danas, a satane, zlotvore, monstrume i koljače, sutra. Trebalo je da halalim glavu svoju, svoje majke, oca, žene, djeteta, braće, sestara, komšija i svih Bošnjaka i patriota drugih nacionalnosti. Zašto? Zato što sam Bošnjak, ili kako gnjide kažu "balija", zato što nisam uzimao haram, a kamoli da koljem komšiju brata u "bratstvu i jedinstvu."

Majka me je takodje, učila da se molim Allahu dželešanuhu i slušao sam je dok sam mogao. Otac me učio ponosu, principijelnosti i da ne dam nama pa nek ode i glava, da nikada ne kleknem neprijatelju na koljena jer je znao da on nema milosti, merhameta, što, bi nas narod rekao, nema duše.

Mržnju i gnijev dušmana, želju za slavom u tudjoj krvi, za nekakvom "Velikom Srbijom" vidio sam u očima Slobodana Miloševića, zbog koga sam, brže nego što sam namjeravao, napustio SKJ.

Nadah se, da to što mi posta jasno, a što su praktično neke kolege Srbi koji su tada bili "početnici" a otpočinjanjem rata skratili naziv, u svom ponašanju prema "balijama" koje ih, kažu, hoće pobiti ili protjerati, neće izrasti na golem belaj, da su na vrhu piramide pošteni ljudi te da JNA neće nikom dozvoliti da poremeti to prepuhano historijsko bratsvo i jedinstvo.

A mislio sam da sam puno znao. Sada se čudim kako sam bio ponekad i slijep i gluh, a katkad sam znao predosjetiti puno toga. Kako je to spojivo u meni?

Kada su nove stranke startale, nisam htio ni u jednu, mada sam se odmorio od SKJ od kraja '87.godine. Nisam volio ljude koji brzo mijenjaju dresove, jer oni najčešće nisu neki karakteri. Pustio sam da vrijeme učini svoje, da "nadodjem." Nisam volio bukadžije, a ovih predratnih dana ih je bilo puno i oni su mislili da mogu da kroje sudbine kako i kome hoće, ali eto nisu. Svi su se kleli da rade u ime naroda i za narod, a taj narod ih nije ovlastio: mnoge je prezirao, od mnogih se sklanjao smatrajući ih budalama.

lpak, neki od tih su otišli pravim, čestitim putem, došli su na tobe.

Iz "Terpentina", fabrike boja i lakova u kojoj sam radio, izašao sam uzevši dvadeset i četiri lična dohotka u bonovima koji su tada bili nužno zlo i alternativno sredstvo plaćanja i u tako stabilnom i jakom preduzeću, jer sam bio tehnološki višak. A rekoše mi da sam i smetao nekima. Teško je bilo napustiti one kojima nisam smetao, a njih je bilo daleko više, još teže zaradjivati samostalno, brinuti se o porodici kao

podstanar kod bliskih rodjaka. E baš tada, kada mi je bilo teško živjeti, počeo sam i za godinu i po izgradio kuću. Pokazao sam da sam jak i da mogu samostalno uraditi dosta toga.

Upregnuvši svu snagu u izgradnju kuće i da što prije zaradim još koji dinar, ne mogoh vidjeti ni čuti šta se to meni, Bosni, Bosancima, posebno Bošnjacima, sprema. Kada mi šverceri devedesete ponudiše da kupim pušku, rekoh: "Ne treba mi!" Rekoše: "Trebaće!" i devedeset prve upitah za cijenu. Kažu, dvije hiljade njemačkih maraka "kalašnjikov" i sto dvadeset metaka. Pitao sam se ili kuća, ili puška? Bolje kuća. Agresije, možda ipak neće biti. Devedeset i druge pitaju:

"Zar još nisi kupio?"

"Nisam!" rekoh.

Znao sam da će biti agresije, ali rekoše vodje i ugledniji ljudi da će nas naoružati. Tako ipak ne bi. Da je bilo, ne bi mene puška mimoišla, jer sam bio jedan od zagrijanih Bošnjaka, rezervnih oficira-pješadinaca na području opštine Višegrad i dokazani patriota.

Ko zna, možda su u mene tada sumnjali oni koji su odlučivali u ime naroda u mojoj sredini? A ni oni nisu krivi. Ja sam više kriv jer i ja sam ih birao. Možda sam trebao birati druge ili i sam se uključiti, zamoliti nekoga da me "progura." Ali, rekoh, nisam naučio da molim, pogotovo kada nemam koga.

Kada sam shvatio da je u Sloveniji rat završen te da se u Hrvatskoj stišava, znao sam da i Bosna mora planuti .

Gledao sam kolone dobrovoljaca koji su autobusima voženi na hrvatsko ratište iz Srbije, kamione koji su odlazili prazni a vraćali se krcati tzv. ratnim plijenom. Ali, u stvari, vozili su muku Hrvata i Muslimana, uglavnom muku koja će im prisjesti kadli - tadli, ako Bog da.

Razgovarao sam sa većinom uglednih ljudi a ponajviše sa mojim starijim bratom, inženjerom hemije, uglednim profesorom u Višegradu.

Mnogi su smatrali da agresije ipak neće biti, a moj brat nije vidio a kamoli ocijenio neprijatelja, tako da smo često dolazili u sukob mišljenja. Obojica smo bili uporni u svojim vizijama. Nije ni čudo: kum mu je bio Crnogorac a on Srbinu vjenčani kum, što nije bilo loše dok su bili Srbi. Ali, postaše brzo četnici i onda ih ne možeš prepoznati. Ostao je značajan broj Srba koji nisu prihvatili da budu četnici. Ali, ako nisu vani ili na slobodnoj teritoriji RBIH morali su se Karadžićevim argumentima snage i neistine, kojima su drogirani, promijeniti i postati četnici, ili biti ubijeni. Žao mi ih je, ali i sami su krivi. Zašto su to dozvolili?

Februara '92. poslije puno pokušaja da razumom djelujem na ljude da ne podržavaju rat, da ga osude i ignorišu one koji rat pripremaju, a pod pritiskom opterećenja da sam malo uradio, da moram mnogo više, jake samokritike i samog osjećaja da sam shvatio šta se to sprema, odlučih da se nametnem onima koji su pripremali narod na odbranu u Višegradu.

Imao sam dosta ideja pa sam neke prezentirao u Kriznom štabu Općine Višegrad, na što je gospodin Meša Tvrtković, koga su svi zvali Trte, rekao da to stavim na papir. Napisao sam to u najkraćem i

dostavio Kriznom štabu, da bi nakon što je izanalizirano, bilo naredjeno da se fotokopira i da svim jedinicama kao okvirno naredjenje. Bi mi drago što je to moje mišljenje prihvaćeno i što je prošlo do svih jedinica. Predsjednik Općine Višegrad, Fikret Cocalić, mi reče da pomognem Neziru Mesiću u organizovanju odbrane na lijevoj obali Drine.

Da li su se nedovoljno cijenile uloga i mogućnosti školovanog oficira, ili su stranački ljudi trebali komandovati radi povjerenja? Kraće vrijeme sam radio kao komandir jedinice, a komandir je ipak bio Nezir. I on je vidio razliku u poznavanju vojno-stručne tematike u rukovodjenju i komandovanju jedinicama (RIK) pa je predložio da o vodjenju jedinica odlučujem ja.

Počele su straže i ustrojavanje jedinica, ali sve na dobrovoljnoj bazi, mada su zagovarane i nepopularne metode ko ne bude izvršavao dobijene zadatke. Bilo je dosta onih sa kojima se trebalo ubjedjivati da zaštiti, pored ostalih, i svoju glavu. Neki su do kraja vjerovali dušmanima pa su zbog svoje zablude izgubili glavu i porodicu. Autoritet pojedinca je tada više pomagao nego rad preko institucija sistema. Februara i marta '92. godine znao sam da nismo spremni za odbranu od srpske agresije i da odbrambeni sistem nije ni blizu potrebnog nivoa. A i zvanični predstavnici vlasti su pokušavali predstaviti da agresije neće biti. Ali, miris baruta iz Hrvatske i procvat nacionalizma, prvenstveno srpskog, govorili su više.

Na jednoj strani su bili JNA i četnici, ustrojeni formacijski u jedinice, opremljeni do tehničkog savršenstva i nahuškani kvazihistorijskim razlozima o navodnom vraćanju srpske zemlje Srbima i borbi protiv onih koji su je pokorili. A na drugoj strani , mislili su, ovce za klanje: nespreman, nenaoružan i po svojoj vjeri merhametli narod bošnjački i patriotski orijentisani gradjani ostalih nacionalnosti. Ali, grdno su se prevarili. Zaboravili su da oni vole Bosnu i da će prije poginuti, nego Bosnu tudjinu predati.

Početkom aprila bilo je pokušaja, nazovi razumnih, da se spriječi početak agresije na lokalnom nivou i na višim nivoima, ali nije se uspjelo više od toga da se muke nakratko odgode. To je bilo jako značajno. Dobili smo vremena da se pripremimo, a neki i da pobjegnu iz Bosne. U jednom takvom pokušaju odgadjanja belaja javno sam imenovao neke četnike sa Donje Lijeske i Kočarima, na zajedničkom sastanku na Donjoj Lijesci, u punoj sali, uz prisustvo i nekih od njih, hrabro i nepromišljeno. Neki su me sokolili, a neki kritikovali, plašeći se osvete, a jadni, nisu znali da je sve bilo isplanirano i da će svakako biti pa makar lizali niz dlaku te naše "uvažene" komšije, uglavnom četnike.

Drugi konkretniji pokušaj u kome sam učestvovao se umalo ne završi kobno po mene i Nezira Mesića. On, ispred Stranke demokratske akcije, a ja, bivši aktivista u MZ Donja Lijeska, gradjanin sa većim ugledom u ovoj sredini, a od Srba Branko Ninković, ugledni domaćin, i bivši omladinski aktivista Stevo Drašković, čovjek od autoriteta i razuma. Eto, htjeli smo spriječiti da se ne provocira i ne puca, uz obrazloženje da nam rat ne treba, da je to interes nekih budala, da smo mi živjeli bratski i da nam rat može samo zagorčati život. Obavezasmo se na terenu da, Nezir i ja u muslimanskim, a Stevo i Branko u srpskim selima, spriječimo bilo kakve aktivnosti kojima bi se ugrožavao normalan život. Garantovasmo da se neće ni metak ispaliti ni na jednoj strani i još mnogo toga što obezbjedjuje normalan život. Sastajasmo se jednom dnevno, ali kratko. Treći dan, upravo kada smo se sastali, začulo se rafalanje i detonacije, a pošto smo garantovali svi da nisu naši, krenusmo odmah na teren da provjerimo, ja bez ikakva oružja, Nezir sa pištoljem, a oni su u autu imali pušku u gepeku. Nisam znao da je imaju, kao ni

Nezir. Vozeći se krivudavim putem Višegrad - Gornja Lijeska, primijetismo uz put uredjene zaklone. Upitah Stevu: Šta vam je ovo?" "Stražare, boje se zelenih beretki" odgovori i doda: "Reći ću im da idu kući, da je sve u redu." Hajd' možda je i tako, pomislih u sebi strahujući da ne bude veći belaj, jer mogli su nas zaustaviti, zarobiti ili pobiti, da se ništa ne zna, ni ko, a pogotovo kako.

Nastavismo dalje. Pitamo:"Ko puca?" Rekoše da je to gore dalje, na Gornjoj Lijesci. Stigosmo na Gornju Lijesku, ispred kuće Miše Ivanovića. Zvali su ga Cigom. Pazio se sa mojim ocem dobro. Tu nas dočeka jedan uniformisan četnik. Pogledah bolje i prepoznah ga. Znam da je privatno vadio luč i prodavao "Terpentinu" Višegrad, a ja sam tada bio šef proizvodnje luča i borove smole. Imena se ne sjećam, ali je prezime Jovanović, naoružan papovkom puškom i tromblonskim minama, koje je poredao u prsluk, specijalno skrojen za tu svrhu. Pošto nije vidio ni mene ni Nezira, ponašao se komotno, a kada je primijetio da smo u autu, na Stevino pitanje, ko ovdje puca, odgovorio je: "Onaj ludi Kusić i njegovi". Primijetih da je malo pocrvenio. Saznali smo kako stići do mjesta gdje se puca i uputili se lošim makadamskim putem. Stigosmo, izadjosmo iz auta i samo što krenusmo ka stijeni koja se nalazi iznad sela Kabernik, iznad zaseoka Cancari, iznenada iz šume nagrnuse Kusićevi četnici sa povicima: "Ko ste vi i šta radite ovdje?" Stevo odgovori da smo zajednička komisija koja kontroliše ko puca na ovom području. Na to oni nasrnuše na nas, a Kusić, nizak čovjek ali odvažan četnik, sa crnom čarapa-kapom, na glavi zaurla: "Kakva komisija, Bog vas jebo! "Diži ruke gore ili pucam", što njegove četnike, njih oko petnaestak, osokoli i zaurlaše istu komandu. A nama je preostalo da postupimo po urlicima. Mene su posebno posmatrali. Vjerovatno sam izgledao sumnjiviji ili opasniji, jer sam bio korpulentniji od Nezira, pa su se trojica odmah stvorila uz mene, sa puškama uperenim prema meni, a Nezir je već bio na zemlji sa rukama na ledjima i licem u blatu šumskog puta. Kusićevi banditi su, uz energične i grube pokrete, pregledali da li imamo oružje. Uvjerivši se da nemam, naredill su da idem prema Kusiću, a ispred njega da zalegnem u blato kao i Nezir. Pogledah Stevu i Branka. Oni su pokušali da ubijede Kusića da ne čini gluposti, a on je Branku naredio da legne. Sa Stevom se prepirao. "Ovo je komisija Mjesne zajednice, reče Stevo. Na to Kusić zaurla: "Jebem vam Mjesnu zajednicu! I ko vam je rekao da se dogovarate sa balijama". Stevo je odgovorio: "Narod je tako odlučio." "Kakav narod," zagrmi Kusić, a sa lica mu se čita tolika želja da pokaže bijes, da sam pomislio da će udariti Stevu, ili čak i ubiti.

I dok su oni polemisali, ja sam krišom pogledao face onih njegovih četnika. Svi su se trudili da pokažu da su ozbiljni i kako po želji njihovog šefa nemaju samilosti i potpuno besprijekorno izvršavaju njegova naredjenja. Gledajući ih tako, prepoznah jedan lik. Pogledah malo bolje, Vlado Marković, školski drug. On je mene, izgleda, prepoznao ranije pa se pokušao skloniti, da ga ne vidim. Možda ga je bilo stid? Kasnije sam vidio i crvenilo na licu. Kako i ne bi bilo kad smo do tada,uglavnom, dijelili dobro u školi, na sportskom polju i privatnom životu. Pratio sam ga. Ode do Kusića, a ovaj, prije nego što mu je dozvolio da nešto kaže, reče: "Prati tamo te balije", i primače se meni, nasloni mi jednu pušku na kičmu a drugu na glavu. U tom trenutku čuo se tup, pa onda rezak zvuk. Pogledah ispred. Vidjeh kako Nezira udara neki sitni, mršavi četnik i vidjeh da mu je pronašao pištolj za pojasom. Udarajući ga, psovali su tursku majku, pitall gdje mu je dozvola i ko mu je dao pištolj, u kojoj je jedinici. Vidjevši da sam malo podigao glavu, Kusić se nasloni na pušku koja mi je na potiljku i reče: "Šta je balijo? Dje je tvoje oružje?" Rekoh da nemam oružje niti mi treba. Ja sam došao da utičem da se oružje ne upotrijebi, da se dogovorimo da zaštitimo jedni druge. "Kakav dogovor! Nema sa balijama i Turcima dogovora! Dje su vam zelene beretke

i koliko ih imate? Čime su naoružani i ko ih vodi? Dje vam je Murat i Avdija? Što, ih ne ubijete kad ćete da živite komšijski?" Rekoh da ne znam ništa o tome. Nemam pojma da postoje zelene beretke i nisam za rat. I ostali su govorili slično, a Kusić je razmišljao kratko. Dok je on razmišljao, u mojoj glavi je odzvanjao zidni sat koji mi je otkucavao zadnje sekunde života, ali to nisu smjeli primijetiti ni četnici ni moji "prijatelji". Da vide moj strah od smrti! Čekao sam i nadao se da glava bude raznesena, jer ću lakše podnijet nego ako bude kičma. Manje ću se patiti.

Kusić procijedi kroz zapjenjena usta neuredne face: "Jebem li vam Boga i komšiju! Imate minut da vas ne vidim očima! I poručite zelenim beretkama da predaju oružje do sutra. Sutra dolazimo da uzmemo. Ako ne predaju sve ćemo pobiti, poklati i popaliti."

Ustajući na noge osjetih bol na glavi i kičmi gdje su puške bile naslonjene. Pogledah u lice Kusića, a iza njega Vlada Markovića koji se okrenuo da me ne bi pogledao. Pogledom sam htio reći da ćemo se još sresti, vidjeti, ako Bog da. Stevo, Nezir i Branko su već trčali. Stevo doduše nevoljno, a ja sam pojačao da ih stignem, jer nije vjerovati ovim zvijerima. Trkom stigosmo do auta, utrčasmo naglavačke: Nezir krvav u licu, Stevo blijed k'o krpa, a Branko zajapuren i zadihan kao da će izdahnuti istog momenta. Nismo riječi prozborili u autu do Donje Lijeske, a onda Branko upita: "Uzeše li ti pištolj Nezire?" "Jesu," odgovori Nezir. "Budale, jebo ih Bog," reče Stevo i nastavi: 'Naći ćemo ti pištolj." To je njima bar bilo lahko.

Moramo se pripremati za odbranu. Tako sam razmišljao i sa svojim komšijama Smajom i Fahrom Račićem, Sabrijom Šabanijom, Rasimom Jelačićem, Nihadom Brankovićem I ,naravno, Nezirom Mesićem. Zato smo danju pripremali, a noću budno obezbjedjivali već uspostavljenu liniju odbrane stražarenjem u smjenama.

Već su se odvijala borbena dejstva na desnoj obali Drine. Povremeno sam svraćao u Krizni štab da dobijem Uputstva i naredjenja. Izvršena borbrena dejstva dala su, za početak, dobre rezultate, što je bio stimulans za dalju odbranu prostora višegradske općine.

Činilo mi se ponekad da ono što planira općinski Krizni štab nije potpuno, odnosno, da ima boljih rješenja, ali poslije upoznavanja sa oficirima koji su sačinjavall Krizni štab nisam se usudjivao u početku to ni pomenuti, jer oni to mnogo bolje znaju odlučiti, a ja sam poodavno izašao iz vojske i nisam se bavio tim poslovima. lpak sam se upetljao, i to u pet do dvanaest kada je pripremljena borbena aktivnost oslobadanja jednog prigradskog naselja, rekli su da je sugestija na mjestu ali da je kasno, hajrola. Onda smo to pokušali polovično riješiti. Pakazalo se da je bilo neophodno ići na potpuno rješenje. Ključni oficiri u Kriznom stabu: Omerović Zihnija, Karišik Nesib, Mehmed Tvrtković i drugi oficiri, su vjerovatno shvatili da ja ponešto i znam, tako da je kasnije bilo više uvažavanja mojih mišljenja.

U narodu je zavladala panika i mnogi su radili po svom osjećaju tražili rješenje da odu na sigurnija područja. Oni koji, su preživjeli Drugi svjetski rat, su imali iskustvo sa četnicima. Znali su gdje da odu - jer to se ponovilo, s tim da su sada imali znatno jače i spremnije neprijatelje – komšije koje su znale kako dišu, spremne da ih okreću na ražnju. Zašto? Zato što smo živi opasni po srpski "ugroženi, napaćeni" narod.

Prava borbena dejstva su na višegradskom dijelu u prvoj fazi do pada Višegrada trajala od 06.04. do 13.04.'92.godine. Odvažni Višegradjanin Murat Šabanović je odbrusio generalu Milutinu Kukanjcu, psujući mu mater, da će pustiti branu, što je podgrijalo i, bar za tren, osnažilo prestrašeni narod na Drini.

Malo je ko znao da će na tu šaku naroda udariti silni Užički korpus. Ali, sada je to jasno: pošto četnici iz Bosne nisu izvršavali brzo planirane zadatke i sami nisu imali hrabrosti da napadaju zbog gubitaka u ljudstvu i teritoriju, vjerovatno je Slobo naredio da se demonstrira "paklena" sila. I to baš na Višegrad ! Eto ti naše "sreće".

Koliko smo mogli više? Uvijek smatram da se može više, pa sam i tada smatrao, ali sam ipak bio na periferiji. Realnom procjenom Korpusu se teško tada i moglo stati na put . Ono što se pokušavalo, uglavnom je bilo manjeg obima, uz paniku i vrlo tešku kontrolu. A tada, najznačajniji medijski dogadjaj bio je Muratov pokušaj da sruši HE Višegrad. Od toga je kasnije bilo i koristi, jer je svijet saznao šta se dešava, ali i štete, jer je taj postupak ubrzao mnoge da se pokrenu, a naročito one sa desne obale Drine, i da napuste Višegrad.

Kao i mnogi drugi, i ja sam očekivao da će to biti dovoljna prijetnja neprijatelju da ne nastavi rat.

lpak, u to vrijeme, da li zbog predratnih i ratnih postupaka, Murat Šabanović je bio strah i trepet za četnike, a kod Muslimana je bio jednima krivac (on i slični) što je rat počeo, a većini, ipak, oličenje neustrašivog borca za odbranu Bosne.

Zbog granatiranja i strahota agresije, neposredno pred “Muratov povodanj," sa grupom djece i žena iz mog komšiluka, otišle su za Goražde i moja supruga Dževada i kćerka Amila, a ja sam sa saborcima ostao da učinimo što možemo da odbranimo Višegrad.

Pošto se nisu postigli željeni efekti puštanjem brane, pukla je organizacija odbrane grada. Prestaje rukovodjenje i komandovanje i nastaje prava panika tako da se većina gradjana, u noći izmedju dvanaestog na trinaesti april pokreće prema Goraždu, Sarajevu i dalje po Bosni.

Od 04.04.1992.godine moj auto "Zastava 101 " je bio u kvaru - mjenjač je zablokirao u drugoj brzini, tako da sam mogao voziti samo drugom brzinom. To je po našim putevima bilo vrlo teško, zbog uspona, a naročito u Crnci gdje sam stanovao. Ni takav kvar nije bio dovoljan razlog da Sejo Hadžić odustane u nastojanju da me umoli da odvezem njegovu porodicu do Ustiprače uz garanciju da će se on, Mujo, njegov brat, i Senad Cakić, njegov rodjak, vratiti iste noći sa mnom u Višegrad i da ćemo ostati da se borimo.

Moje namjere su bile da ostanem u Višegradu, blizu roditelja u selu Drokan i da zajedno, sa istomišljenicima borcima, spriječimo neprijatelja da ubija, pali i ruši. Nadao sam se boljim danima i očekivao da će svijet poduzeti nešto konkretno što bi spriječilo neprijatelja da nastavi agresiju. Priželjkivao sam da se suprotstavi neprijatelju silom i da stane na stranu nejake žrtve. Nažalost, ni to se ne dogodi, kao što ni moji prijatelji, saborci, Sejo, Mujo i Senad ne dodjoše na Ustipraču i pored čvrstog obećanja da se vraćaju u Višegrad, već sam čekao pet sati i tek tad zaključio da su me prevarili. Sigurno ih ne bih odvezao drugom brzinom sedmoro (djeca, žene i moji prijatelji) od Višegrada do Ustiprače

(trideset kilometara) da mi ne obećaše da se vraćaju sa mnom. Pa, da mi bar rekoše da neće doći kad smo stigli na Ustipraču, sam bih se vratio. Nego čekaj, doći će i ne dodjoše.

Sa Mevludinom Jelačićem, odvažnim komšijom kojeg sretoh na Ustiprači, probah u toku dana 14.04. ali ne uspjesmo. Bijaše kasno i sretosmo oblak onih koji panično bježe, izmedju ostalih, predstavnike civilne vlasti i ugledne gradjane Višegrada. Većina njih mi reče:

"Ne vraćajte se! Poklaće vas. Dolje je haos."

Pokušasmo, ne uspjesmo. U Medjedji sam nekoliko sati razmišljao šta dalje i gdje dalje. Odlučim da idem vidjeti suprugu i kćerku u Goraždu i tamo odlučiti šta dalje. Kod mog rodjaka Herende Dževada smjestila se moja supruga i očekivala je da od mene telefonom dobije uputstva kako i gdje će dalje. Kada sam se pojavio, puno se iznenadila i obradovala. Ona me dobro poznaje i cijelo vrijeme se bojala da zbog mojih osobina, hrabrosti i principijelnosti, ne doživim ono najgore - smrt u rukama četničkim. Bila je opravdano zabrinuta jer sam malo pazio na sebe i nisam razmišljao o posljedicama za porodicu, ako se zlo desi. Ona ne zna šta sam sve preživio i u kakve situacije sam već ulazio i ostao živ. To joj nisam htio reći , jer sam htio da je zaštitim. U autu su bila samo moja lična dokumenta i nešto garderobe za suprugu i kćerku. Da sam znao da se neću vratiti, mnogo toga bih iz kuće dovezao autom. Ali nisam.

U Goraždu tinja

Goražde vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rješavaju kako se ko snadje i tek manji dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Višegradjani kukavice i miševi, do onih, neka smo žive glave izvukli, mi ćemo vam pomoći koliko možemo. Izvukli smo ratno iskustvo, bar početno, što meni i mnogima puno znači.

Sretao sam ovih dana puno razočaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko šuma za Višegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa ženama, promijene mišljenje. Tako je to kad se ljudi ožene i zaborave da misle svojom glavom! Možda, na taj način, i strah prikrivaju.

Mi, Muslimani, ne bismo bili to što jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su četnici u Višegradu. Počesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovništvo da se vrati, da je vojska (Užički korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo. Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vraća, zbog otpora koji je pružao i "terora" nad srpskim narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore: "Haj'mo u Višegrad," a drugi: "Nemoj ti još." A ja ih nisam slušao. Već ranije, odlučio sam da ni slučajno ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me što me vole, već što im trebam da me upregnu ili ubiju.

Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa džabnim autobusnim prevozom Goražde - Višegrad. Sa nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Goraždu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Naročito me boljelo kada su u autobuse ulazilli vojnosposobni muškarci i kada su govorili: Pa nismo im mi ništa učinili, hajte i vi, šta imate čekati ovdje!" Puno mi ih je žao. Da li sam mogao učiniti više?

Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odluči da kao organizovana jedinica, pokušamo djelovati u Goraždu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupimo u kontakt sa organizatorima odbrane Goražda. Upravo kada je počelo to naše okupljanje, Foča je pala. Trebalo je pomoći. Išle su neke grupe iz Goražda i, kako kažu, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju formiramo su bili razbacani po Goraždu rješavajući statusna pitanja. Nismo se još bili ustrojili.

Uži sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hodža, Benjamin Dizdarević, Nusret Hurem i ja.

Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Niži rastom, smedj, zaokružene, obično pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku dobru šalu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, što mu je pomoglo da bolje upozna oružja. A mogao je otići, kao mnoge kolege iz Višegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje da se bori.

Hodža - pokušaj da završi medresu mu je omogućio da ga zovemo Hodžom, iako on to nije. Vjernik i pravi musliman, po profesiji metalac, srednje stručne spreme, a po opredjeljenju patriota velikog optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine važio za uspješnog biznismena i imao više svojih prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom "velikih" komunista, kojima je smetala njegova nošnja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki "bolji" put. Zbog svega što su mu pripremali napustio je "Unis," dobro preduzeće, i potražio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta, srednje visine, vitak, bolje rečeno, jako mršav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv. Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.

Bekto Gacka je po izgledu, stilu života i ponašanju bio pravi zabavljač, čovjek pun duha i izuzetno dostojanstven. U KUD-u "Hamid Beširević” u Višegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momačkog duha ne liči na ratnika, ali danas je odlučniji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snažan i hitar . Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijeme shvatio "bratstvo i jedinstvo." Imao je smisla za organizaciju, što nam je puno pomoglo.

Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Duže vrijeme se znamo a oženjen je mojom bližom rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se našalimo. Pet godina smo bili komšije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kući u Crnci, predgradju Višegrada. lzgledom vrlo ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i može uraditi sve što odluči. Ima snage za četvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hodža: svojom odlukom da se bori zadržao je i porodicu u Goraždu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je niži, kao i doktor, ali i sportski gradjen i jako brz. Sve što radi, radi temeljito i traži suštinu u svemu. Od svih članova ovog tima jedino sam za njega mogao reći da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada bliže upoznavao. Shvatio sam da ovo može biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.

Pokušavali smo da se uvežemo sa jedinicama u Goraždu i preko pojedinaca koji su vodili jedinice da dodjemo do dodatnog naoružanja, jer nas je bilo tridesetak, a pušaka četiri, od toga dvije tzv. "lovare," jedan snajper, jedna automatska puška. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao "glavni," i rekoše: "Nema problema, budite na okupu, oružja će biti ako zatreba." lpak, poseban utisak na mene je ostavio Abduselam Sijerčić - Pelam. Djelovao mi je obećavajuće, narodski izvorno i ljudski toplo. Zaključio sam da će sigurno pomoći, što je i uradio, ponudivši nas da boravimo u njegovoj kući i izdvojivši MTS-a koliko je mogao da prikupi. Mi ćemo, ako zatreba učestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-Grabovik, koja je izuzetno značajna za grad Goražde.

Od 20. aprila do 01. maja samo sam slušao komentare; od ohrabrujućih, kako ćemo ih, ako išta pokušaju, uništiti, zbog toga što nas puno ima spremnih u Goraždu i što imamo dobre pozicije, odnosno, držimo važne pozicije oko grada, do zabrinjavajućih, kako su četnici opremljeni svim i svačim i kako će nas uništiti.

Pelam je bio optimista pa je često tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je nešto ugradjeno, što je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, čak i kada to nije stvarno tako. Nizak rastom, "elegantno prepunjen," oko četerdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponašanja,

često komičan i spreman za društvo u svakoj situaciji, čovjek čiju prošlost ne znam i koga poznajem tek petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kožne rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene naočare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut; spreman za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomoći svima i odreći se mnogo čega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-stručnog znanja, ali zavidnih organizacionih sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uživao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da završi, što kažu, "sad pa sad." Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislim da je njegov doprinos u organizovanju otpora u Goraždu ogroman.

Predsjednik Opštine Goražde mr. Hadžo Efendić je s timom političara pokušavao spriječiti početak agresije u Goraždu, vodeći duge i iscrpljujuće razgovore sa budućim četnicima. Uspio je u tome, jer je odgodio za petnaestak dana početak agresije i tako omogućio da se, bar minimalno, pripreme gradjani za suočenje sa agresijorn, a i dio naših jedinica za odbranu i otpor četnicima.

Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Dževada Herendu, otišao od njega sa Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Goražda prema Vitkovićima, ne računajući da ću se dugo zadržati kod Dževadine rodice, Fatime, koja je imala kuću u Bačcima. Računajući da ću doći ponovo za sedam dana kod Dževada u Obarak, nisam uzeo sa sobom značajne lične stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz Višegrada. Ovih dana svi su stražarili tajno danju, a noću ozbiljno, javno i sa oružjem, sa dosta straha, mada je bilo i odvažnosti, rafalanja i zastrašivanja.

Izvukao sam neka vrlo značajna iskustva iz početka agresije u Višegradu i sugerisao da se povuku neki potezi pravovremeno:

-formiranje linija odbrane

-podjela naoružanja i ustrojstvo jedinica

-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pružanje otpora četnicima

-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i još nekoliko značajnih prijedloga

Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam lično zadovoljan kako sam prihvaćen i kao čovjek i kao rezervni starješina - bilećanac (škola rezervnih oficira u Bileći bila je najcjenjenija u tadašnjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pješadije).

Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smještaja za one koji to već nisu regulisali, preko obuke u rukovanju naoružanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvršavanju dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom početku dobijali od Pelama.

Dosta toga nisam mogao riješiti, ali uz pomoć kolega iz tima (doktor Dizdarević Benjamin Benko, zatim Zaim Kustura Hodža, Gacka Bekto i Hurem Nusret) riješeno je zajednički, ponekad uz manje probleme.

Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo teško ostvariti poziciju da možeš svakom borcu narediti, jer je mogao kad god želi odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i komandovati na osnovu poštovanja i stečenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u priči, prvo kao borac, a tek kasnije kao starješina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je četnik savladiv i da se plaši smrti, da je često kukavica i da ga ti ubiješ hrabrošću i mudrošću, a da sačuvaš metke kojih imaš hiljadu puta manje nego neprijatelj, možda još i manje. Bekto, Hodža, Benko, Nusret i ja smo planirali da, kada jedinicu brojno uvećamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oružje, idemo ka Višegradu i borimo da se Višegrad oslobodi. Znali smo da taj broj neće biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na području višegradske općine ima još puno boraca koji bi se priključili jedinici i da će nam u tome pomoći, ako bude trebalo, i jedinice iz Goražda.

Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Višegradu, radi praćenja i dojave važnijih podataka o neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odlučili smo da Nusret ode u Višegrad po tom zadatku. Izvršili smo pripreme, a pošto je još funkcionisao PTT saobraćaj, telefonom je dogovorena dojava podataka, šifrovano. Svi traženi podaci su se mogli saopćiti uokvireni u ribarsku priču - razgovore koje smo pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva priča i dobro šifrovana. Nusretu smo još dali uputstva za rad i on je otišao na izvršenje 24.aprila. Dok je postojala mogućnost, Nusret je dostavljao vrlo značajne podatke, a naš štab je privremeno smanjen na četiri: Benko, Hodža, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah po otpočinjanju agresije na Goražde, i Bekto je izašao iz štaba zbog nediscipline jednog broja odvažnih boraca. Možda smo trebali stati u zaštitu Bekta jače, ali je desetak boraca već bilo protiv. Nismo htjeli da gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao sličnu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u početku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuća i slično. Znajući koliko imamo MTS-a i imajući u vidu uslove ratovanja kao i to čime neprijatelj raspolaže, moje razmišljanje je bilo drugačije. Bio sam za borbu sa bliže distance, diverzantski i izvan grada. Sa periferije djelovati, a grad čuvati sa dijelom snaga - tipično staro partizansko ratovanje. Objašnjenja sam imao mnogo, a borcima je bilo najznačajnije da su s neprijateljem "bara-bara." Ta se dejstva rješavaju mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako ćemo najbrže steći samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i dalje u kontaktu i blisko saradjivali.

Početak agresije, 04.05.1992., Goraždu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici, onima koji se odlučiše boriti šansu da se dokažu, onima koji namjeravaše bježati da to učine preko brda, sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijaše zatvorska kazna, podrumski pritvor, najčešće bez mnogo čega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinuše da prikupe i sklone ono što je moguće, često rizikujući živote. Kupovalo se puno hrane, tako da se može preživjeti agresija koja će, vjerovatno, trajati kratko po mišljenju onih koji su je pripremali. U tom početku agresije u Goraždu su neki krali, otudjivali državnu i privatnu imovinu, a naročito iz prodavnica i skladišta. Kada se pitalo: "Ko krade," izbjeglice bi govorile "Goraždani" a ovi drugi bi rekli "Ma, izbjeglice." A krali su i jedni i drugi. Takvi smo mi svi pošteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Računam, dobro je ako budemo ovako četnike potkradali i bili efikasni u odbrani, četnici će nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali i krali, što je bilo logično u ovim uslovima.

Do 08.maja 1992.godine naša jedinica je bila upotrijebljena u odbrani užeg gradskog područja, hitnim intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.

Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemogućeno. Samo najodvažniji su pretrčavali. Često izmedju snajperskih zrna, pa ako ih sreća posluži, a sve da bi izvršili neke izuzetno značajne, neodložne poslove. Ja sam, da bih stigao do Pelamovog štaba u centru grada, morao preći oko kilometar i po, a dešavalo se često da to predjem, zbog obaveza, danju, pretrčavajući od kuće do kuće, maksimalno koristeći masku, jer četnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koračiti na ulicu. Naši ljudi, bojeći se da četnici ne uoče odakle im se uzvraća, tjerali bi one borce, govoreći: "Nemoj s moje kuće, zapaliće mi je četnici, budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda će prestati ako mi ne pucamo." Eto opet našeg merhameta i naivnosti. Midho Drljević, oficir iz Goražda, je oštro odgovorio domaćinu na ovakvu konstataciju, nakon što smo nas dvojica uzvratili vatrom četnicima. Domaćin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i pojurio prema njemu govoreći:"Jebem ti majku, jel to ih braniš! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kuću ne pogode! Jebli te oni, sad ću ti ja kuću zapaliti, djubre jedno!"

Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domaćin ucvikao pa se povuče u kuću.

Od jednog takvog našeg djelovanja pade jedan četnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio, šepureći se u Krsnici, četničkom uporištu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani gledaše i ne mogu da vjeruju da se neće maći. Izgubiše dva sata u gledanju, ali četnik osta gdje je pao.

Top na Babi

Granatiranje grada je bilo u početku užasna stvar. Još kada to bude iznenada, onda obično bude i tragično. I prvi susreti sa ranjenicima, iznošenje i transport do bolnice preko mosta dužine stotinjak metara, koji četnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas u bolnici ili nekoj kući, u kojoj je pružena prva pomoć, bez ikakvih uslova. Sve je to teško mogao podnijeti običan čovjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slično, su svojim pogledima tražili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila djeca, zatim žene, starci i starice. Granate i četnici nisu birali. A mi, mi nismo imali čim da uzvratimo četnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako civile.

Ostalo je da pokušamo zarobiti takva sredstva od četnika ili improvizovati u nekoj radionici, što je bilo vrlo teško, sporo, a i dosta nesigurno. Odlučismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjević i ja, sa borcima pokušamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Goražda, na lijevoj obali Drine. Kažu da uništava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad grada, na lijevoj obali. Ali, kažu ne zna se ko je na Misjaku? Murat Rašidović, bivši milicioner, zna taj teren i on je zadužen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekoše u Pelamovom štabu. Bez povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno niži, a direktno je vezan za Misjak. Nakon što nas Murat nije uvjerio da su naši na Misjaku, 06.maja krenusmo da to provjerirno. Benko, Hodža, Murat, Musa Adzem, ja i još šest boraca prikriveno, preznojavajući se uz veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka četnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba. Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije četnika ispred topa. U tom izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao šta naučiti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjećeni. Ostao mi je taj detalj posebno komičan: brdo ispred nas je bilo slaba zaštita za jednog našeg borca kad je pukla četnička puška. Vjerovatno ga je pucanj prepao. Bacio je pušku i skočio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam mirno pušku i predao tom borcu iz Goražda, čije ime nisam zapamtio, nakon što je završeno izvidjanje. To je bilo njegovo prvo iskušenje. Prvi put je vidio četnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju. Nisam mu zamjerio, ali smo se često, u šali, toga prisjećali.

Popodne smo još bliže prišli u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji žive da zabilježe kamerom ono što se dogadja, ali ne iz zavjetrine već iz pozicije gdje zvižde meci oko glave. Upoznah Edina Vranja. Nosio je pušku i kameru. Kameru sam mu iskIjučio, smatrajući da se ne mora znati kako i ko se sprema da napadne četnike, sumnjajući u svakoga, pa i u Edina. Poslušao me i razumio. Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna čuvati tajnu, te da je profesionalac u tom poslu. Tako sam odlučio. Da li sam pogriješio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donošenje odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to išlo bez problema.

U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da učestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve

vikendice, u akšam 06.05.'92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je optimistički, a mene je, čini mi se, držao na distanci, ali reče da će sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno. Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe. Poslije razgovora, zadovoljan što će biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i još nekim starješinama koji su bili u Pelamovom štabu. Složili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obećavaše, što me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se može izgubiti život lahko. U Bogusićima, Brigi Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan Šerif Bukva reče: "Mi nećemo pucati na komšije, mi smo se dogovorili da zajedno živimo i nemojte da nam stvarate probleme" i nadnese se na mene, valjda želeći da pokaže kako je korpulentan i da me zastraši. Prethodno sam saznao da ima puškomitraljez M-72, 7.62 mm u kući. Kupljen ili dobijen?

"Hoćeš li dati bar puškomitraljez da ponesemo, nemamo pušaka?"

"Ni govora!" odgovorio je.

Ustao sam da mu pokažem da me bar nije zastrašio, ako nije htio da pomogne. A njegove komšije su šutjeli i, čini mi se, odobravali ono što on govori. Eto, to je naš čovjek. A iz naselja Kamen četnici danas pucaše po putu za Bogusiće i Bogusićima da zastraše Muslimane. Nažalost, Serfana nisu uvjerili da su pucale njegove komšije.

Ipak, jedinica Višegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoružati kakvim- takvim puškama, izadje na brdo Matija 07. maja i sa bliže distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne možemo prići. Hrabar momak sa tog područja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodič, a jedinice sa područja Mravinjca i Vitkovića ne stigoše u dnevnom terminu, već u ponoć, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se više nije moglo, jer teško da će se više skupiti borci iz Goražda, a Višegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.

Veliku hrabrost još jednom pokazuje Midho Drljević kao i jedna ženska osoba, Bugarka Dijana Marinova. Oni se uključuju u jedinicu i idu na Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvršenje zadataka, ali nije smio dalje od brda Matija. Svoju automatsku pušku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemački šmajser.

Pošto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su išli sa pištoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi pričuva pušku na trenutak. Bijaše to meni dobro poznat Redžo Tufekčić, komšija iz Višegrada. On je odmah prisvoji i bez obzira što sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me poslušao. Davao sam mu njemački šmajser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom pušku možemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.

Tako ja sa starim šmajserom krenuh u bitku, sa puno opterećenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo Babu i uzmemo top, kako bismo mogli četnicima vratiti koju granatu.

Od boraca iz Višegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam sve respektovao. Ali, ponašanjem u tom vremenu zajedničkih priprema za odbranu od neprijatelja, svojom odvažnošću, često neposlušnošću, na sebe su skrenuli pažnju Tabaković Bekir, Kahriman Ramo i Abdulah-Dule, tako da sam od njih očekivao da će oni biti i žestoki u bici koja predstoji.

Mravinjčane je vodio Kulović Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponoći izmedju 07. i 08. maja, imao sam utisak, što se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci slušaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad, izdali posljednja uputstva starješinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa čelnim izvidjačima i vodičem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, pažljivo prateći svaki šum. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obično uz čelno izvidjanje. Na vrh Babe poslano je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminiše navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamoču.

Pošto se kolona jako tiho kretala vodič je, bojeći se da ne svane, poveo glavnim, kraćim putem i doveo nas pred naselje Gornja Brda i tražio od mene dalju komandu. Vidjevši da ćemo biti primijećeni i da smo, vjerovatno, već primijećeni, odlučio sam da napadnemo, ali sa što bliže distance, tako da smo četnike bukvalno probudili. Koliko sam mogao brže, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Većina starješina i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnom bez veze i cilja, je i one što su školski izvršavali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam Kuleta, Benka i većinu boraca sa Mravinjca, kao i odvažne Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira Čovrk Halida na ključnoj poziciji. Drlja Midho Drljević, Hodža, Velid Hajdarević, Maid Čovrk, Edo i Zaim Kustura, Mujo Dragulj ja i još dva-tri borca, smo prošli okolo u potragu za topom i sa boka napali četnike. Vatra je bila žestoka. U jednom momentu ispade mi bomba iz priručne fišeklije i stigoh je niz jaku strminu, rizikujući da poginem trčeći prema četnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijetih da name moji pucaju, i to Mravinjčani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve odlike potencijalnog četnika. A u toku našeg susreta u noći nisu me vidjeli, već su samo čuli moj glas. Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutim, nije. A zašto?

Nakon što su četnici razbijeni, odnosno, uništeni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do doktora Benka, da vidim šta dalje da se radi. Požurio sam sa borcima koji su bili sa mnom. U obližnjoj bukovoj šumi, su stabla bila odličan zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko sedamdeset metara. Nisam znao da li su četnici ili naši, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i pokušah naći grm za masku.

Ponovo pogledah i vidjeh šest boraca koji se kreću šumskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju naprijed i bočno. Odjednom se razviše u desno i počeše zauzimati zaklone. Već su bili na pedesetak metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojničkim čizmama, krupnim i zastrašujućim glasom upita:

"Ko je to tamo?"

"Naši," odgovori neko od mojih saboraca.

"Dodjite ovamo," rekoh ja i podjoh naprijed.

"Ajte vi ovamo," reče onaj bradati krupni četnik

Tog momenta nisam bio siguran da li su to naši- Mravinjčani ili četnici. A sa nama nije bio nijedan borac sa Mravinjca. Još se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prišli, na desetak metara, jedan od četnika je kod Zaima Kusture Hodže, koji je izvirio iza žbuna, primijetio beretku na glavi i pao od straha. U istom momentu začuo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne znajući da smo u bliskom kontaktu sa četnicima, zabrza:

"Kapetane, ubiše četnici iz onih kuća," pokazujući rukom prema kućama.

Čuvši to, četnici zaskočiše iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim sam se ja gotovo rukom pozdravio, skoči iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, nešto bliže njemu. A meni je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog četnika. Bukva je bila debljine oko jedan metar, a četnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je već cijev puške usmjerio na gornju, njegovu desnu stranu debla, tražeći cilj da gadja. Već je počela pucnjava oko nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam četnika iza bukve. Cijelo vrijeme šmajser sam držao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevši četnikovu cijev sa gornje strane bukve, prišao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivši mu šmajser pod srce proderao se gledajući ga u oči i ruke: "Predaj se, gotov si!"

Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju pušku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajući je prema meni. Čim sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obarač šmajsera. Nisam čuo pucanj. Pogledah u šmajser i vidjeh usta čahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim četnicima. Vrijeme je stalo. U meni su se, u djeliću sekunde, izmijenjale užasno visoka tempratura, koja je izazvala naglo znojenje i strašna hladnoća, koja je ledila, čini mi se, znoj na čelu. Razum je funkcionisao, a naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vječnost. Pred očima su mi se redale slike: Bosne za koju ginem.

Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah preostalih da ih satane ne namuče dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao najveći krivac, ne mogu pomoći, jer me ubiše dušmani.

Bosne, koja odiše ljepotom, u kojoj izvire i živi ljubav, a nema samo onih, što joj dušu htjedoše uzeti. A moj mezar je sav u zelenilu i cvijeću. Na mezaru piše -Poginuo je da Bosna živi! U potpisu: njegovi saborci.

Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispraćajući me, neki plaču, neki se suzdržavaju, ali čujem sve šapate i u ušima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starješina. Ludo je poginuo, nije htio nazad. Svaka mu čast. A oni što napustiše ranije bojište kao da gore u plamenu. Muče se da prežive pogled znojih očiju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im doživljenom istinom.

Majke i oca koji su čuli da sam poginuo nakon desetak dana. Majčine suze i jecaji, gubljenje razuma, udari srca, udari rukama po podu u našoj kući na selu, sa riječima: 'Šta dušmani uradiše, što mi ubiše moj ponos, bolje da me više nema." A njene najbliže komšinice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je smiruju govoreći da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna šta je sa njihovim sinovima i šta je sve čeka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, ušao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvši lice prema

podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kraćeg vremena, prišao majci i rekao sa tugom i ponosom: Poginuo je hrabro branivši Bosnu."

Supruge i kćerke, koje su saznale tek naveče, čuvši kako Merso, Fatimin sin, priča svom komšiji Ismetu o tome, slučajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca reći da se to dogodilo. Dževada se izgubila odmah a Amila moja kćerka, kroz plač govori: Mama, šta ti je? Mamice, probudi se!' Fatima, rodica moje supruge i njena kćerka, pokušavaju je umiti govoreći: "Amila, nije lutko mami ništa". A Dževadu šamaraju i prskaju vodom. Neko od komšija odlazi po doktora. Dževada dolazi sebi, grli Amilu govoreći joj: "Nema više tvoga baba. Ko će sa tobom igrati remija, tača, šaha i ostalog. Ko će ti donijeti čokolade, igračke i cipelice?"

Braće i njihovih porodica:

Adema, koji u Sarajevu traži priliku da osveti brata i uspijeva u tome.

Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:

"Oslobodićemo Bosnu, brate!"

Enesa, koji to čuje u Njemačkoj nakon tri mjeseca. Zajeca i počne se spremati da osveti brata, psujući četnicima sve što mu na um padne i našima, koji neće da krenu da brane Bosnu, i popivši previše bude pretučen od nekog Srbina u njemačkoj kafani.

Halila, kome na poslu u "Terpentinu" u Višegradu, šapnuše naši kradom, da su čuli da se mora ispariti što prije iz kruga, jer su čuli i neki Srbi, koji su provjereni četnici i tražiće ga, našto on riknu u plač: "Neka me uhvate, evo me!" I uhvatili su ga njegove bivše kolege: Brane Krsmanović, Stevo Kovačević, Duško Samardžić, Slobo Pavlović i udarajući ga sproveli u zatvor unutar kruga "Terpentina," ne dozvoljavajući Tajmi, snahi, da mu pridje, šutajući je nogama kada im je pomenula da su četnici i zlikovci.

Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta ličio, njenih krikova i valjanja po zemlji, udarajući rukama u zemlju, kao da nisu njene, gubeći se, ali ipak tješeći majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj specifičnim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.

Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od trenutka sva treperi, drhti i ne zna ništa. Izgubila je razum i samo ponekad upita

"Gdje je moj Ahmo?'

Badže Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao da ne zapostavim braću. Slušam, kaže: "Znao sam." Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo što ne provru iz očiju i opsova mater četničku onima koji su me ubili, dodajući da će me osvetiti.

Kristalno jasno vidjeh svoju dženazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.

Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu, badžu Senada, mjesto dženaze i dženazu. Vidjeh i one kojima baš i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zašto, ali i oni me ispraćaju na vječni put.

Vidjeh posebno Hodžu Zaima koji je učio na mezaru i grumen koji baš on prvi baca, a zatim i ostale koji me zatrpavaju, ali nikako da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vraća. lpak, vidjeh fino obradjenu humku i čuh Fatihu svih koji su mi klanjali dženazu.

I još puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, prošlo je ispred mojih očiju, tako da sam pomislio da je već prošlo nekoliko godina, a ne tren, možda sekunda.

I dalje vidim onog ogromnog četnika pred sobom i čujem njegovo mrmljanje, ali pušku, koju drži objema rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastrašujuće, kao da se davi u viru neke divlje rijeke. Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i naježio. Zamolih Allaha dž.š. da mi pomogne u svojim mislima. I doista, pomogao mi je davši mi razum i koncentraciju. Više nisam bio nimalo zbunjen.

lspustih šmajser, hitro udarcem po pušci objema rukama izbih mu pušku iz ruku, kao da su dječije a ne snažne, divovske. Dalje je sve išlo kao na filmu: žestoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je cijelo vrijeme trčkarao moj saborac Hajdarević Velid sa puškom na gotovs, tražeći način da puca u njega, ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa četnicima, mada sam cijelo vrijeme bio u koštacu sa "mojim" četnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove po tijelu ispod njegovih ruku - kandži. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, držeći za vrat. Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah niže njega, iza ledja, a koju sam pravovremeno primjetio. Čuo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom. Vidio sam kako četnik zakoluta očima, a ruke mu odjednorn klonuše. Pade na zemlju svlačeći se niz bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarević, sav zadihan i oznojen izašu rafal, valjda ne vjerujući da je četnik mrtav i reče: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve završeno."

Uzeh svoj šmajser i "četničku" pušku. Pogledah okolo. Četnika nema, a moji čekaju da ja krenem prema glavnini jedinice i doktoru Benku.

Brzo stigosmo do doktora i on mi reče da imamo teško ranjenog Halida Čovrka, rezervnog oficira, čiji je brat Maid tu, uz nas. Još dva borca su teže ranjena i moraju se nositi. Već se dosta boraca jedinice sa Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo teško skupiti ekipe za nošenje ranjenih. A moralo se računati i na obezbjedenje ledja i bokova u transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak boraca slobodnih. Doktor me upita:

"Šta, misliš, Sejdiću, šta da radimo? Hoćemo li nastaviti prema Glamoču? Ovi ranjeni moraju hitno do bolnice."

Pogledah bojište, dolinu ka Glamoču, prema preduzeću "Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu. Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim očima koje mi govore: "Spašavaj nam živote, dok možeš." Četnike više niti vidim, niti čujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali čekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka. A top, koji sam po bojištu tražio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, više od

kilometra. Odlučih da što brže transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset boraca dok se ranjenici ne evakuišu na bezbjednu lokaciju u šumi prema Matiji. Uzeh ranjenog Čovrka, nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zaštićen od eventualnog dejstva, a on se trznu i preostalorn snagom reče:

"Nemoj tako, ne mogu izdržati'!'Nosi me za ruke i noge!"

Vidjeh bolni izraz i grčenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku. Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lakše transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i težak oko sto kiligrama i nosilo ga je desetak boraca, sa čestim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao šta smo to učinili. Teško mi je palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da će se spasiti, da će u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo stigli do topa, a mi produžili za Glamoč. Zadatak nije završen, ali su četnicima naneseni veći gubici. Oslobodjena je značajna kota koju niko nije imao braniti. A logično je bilo da tu ostane jedinica sa Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, četnici su osjetili da ih možemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da više nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog značaja. Po dolasku u selo Kalač čuo sam puno komentara, od onih kako će četnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da su četnici odavno zaslužili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisaše tiho, da ja ne čujem, kako su oni pucali u mene, misleći da sam četnik. A nisu samo oni mislili da sam četnik. Mislio je to i onaj nesretni četnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla koštati glave, a možda i spasila glavu. Po dolasku u Goražde Drlja, Hodža, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo mišljenje o onom što se na Babi odigralo. Čini mi se da je Pelam bio više kritičar nego što je objektivno cijenio, ali ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoružanje koje su borci zadržali za sebe, jer kako kažu, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najviše me zabrinjavala puška koju mi uze Redžo Tufekčić i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne želi vratiti vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan traži da je ja pronadjem, što nisam uspio.

Teško mi je palo kad sam saznao da je umro Halid Čovrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno sa Izom Efendićem, starješinom iz Goražda, sam otišao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom, vjerovatno bih poginuo na putu za Glamoč.

Halida i druga dva ranjenika smo pokušali evakuisati prema bolnicama u Užicu ili Pljevljima, jer je to još moguće preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Goraždu, zato što su ranjavani uglavnom od četničkog granatiranja grada i dejstva svog raspoloživog oružja po gradu. A onda humanost u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao proći na Ustiprači, gdje su već bili vojnici JNA. Halid je vraćen ka Goraždu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahmet dugi. Poginuo je kao šehid, stavši medju prvima u odbranu slobode bošnjačkog i drugih naroda Bosne od četničke zablude da nas uništi i pokori. Teško mi je bilo prići njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u noći izmedju osmog na deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo četnika ometalo dženazu, a danju se ne bi mogla zamisliti bez tragedija, zato što su četnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Goraždu. Njegov brat Maid je to vrlo teško podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.

Goražde - Kopači – Medjedja

Na početku agresije moglo je biti mnogo ubačenih špijuna, jer se nije moglo kontrolisati ko je ko, pa se sumnjalo u sve koji nisu dobro poznati zvaničnicima u Goraždu, a naročito u izbjeglice. Mene su pratili, jer sam, rekoše, bio puno sumnjiv, zato što sam vrlo kasno dolazio u Backe, gdje je porodica stanovala, što sam izgledom više podsjećao na četnika (zbog brade najviše), te što sam se trudio da što više čujem, vidim i saznam. Tako je Mersed Prljača, starješina koji je zadužen za stanje na tom području komandovao jedinicom iz Bacaka, a imao je naviku da kaže "božiji čovječe pa tek onda da izrekne željenu misao, poslije Babe rekao nekome od onih koji su sumnjali u mene:

"Pa, božji čovječe, on je četnika rukama ubio i ti još sumnjaš! Budalo jedna!"

Tako sam prestao biti sumnjiv za Bacane, ali ne i Kopačane, koji su provjeravali u štabu od koga sam poslan da im pomognem u pripremi bitke za Borak brdo, što me je oduševilo. To je bio pravi profesionalizam sa jedne strane, a sa druge strane, nepovjerenje u jednog od članova štaba, gospodina Ekrema Hubijera, koga su svi poznavali i koji je došao sa mnom u Kopače koristeći noć za neprimijetan dolazak.

Jedinica se odmorila dan-dva poslije Babe i ponovo izvršava odbrambene zadatke i intervencije u užem gradskom pojasu. U jednoj takvoj intervenciji, Bekto je, sa već formiranom svojom grupom diverzanata, ostao odsječen u hotelu "Gradina" 12.maja oko podne. Četnici su bili sasvim blizu ulaza u hotel sa dviju strana. Pelam je na terenu izvrnuo nogu i zamolio me, više nego što je htio narediti da, ako mogu, sa svojima što prije uletim u "Gradinu" i da izvučemo Bekta, Enesa Bezdroba i ostale, ako su živi. Uz puno problema u pretrčavanju, jaku artiljerijsku i pješadijsku vatru, koristeći svaki zaklon, pa i najmanju masku, prebacilo se dvanaest boraca do"Gradine." Kada smo stigli, Bekto nas upita sto smo se oznojili, a kada rekoh, nasmija se i reče:

"Ovi su miševi, mogu ja to riješiti. Dodji da vidiš!"

Vidjeh četnika koji leži kod objekta na prolazu u haustor susjedne zgrade. Već su odvukli neke, a meni je problem kako da dodjem do oružja koje su ostavili. Na čistini je, a to sigurno kontrolišu. Razmišljali smo i riješili. Uzećemo mermerni sto i gurati kao zaštitu ispred sebe, na konobarskim kolicima do prvog RB i snajperske puške, uz podršku sa više spratova iz pješadijskog oružja. Uspjesmo to uraditi bez problema, a Bekto, ko pravi domaćin, počasti nas pićem. Nakon što se sve stišalo, vratismo se u bazu. Pelam je mislio da smo i mi zaglibili pa se obradovao vidjevši da idemo i da smo veseli.

Svaki dan je bio još teži od prethodnog. Sve je manje municije, a četnici uvode sve razornija orudja u dejstva. Ono što zarobimo pokušavamo maksimalno iskoristiti, ali je to ipak premalo da odbacimo četnike od Goražda. Svi smo se obradovali kada su Kopačani spriječili četnike u uniformama JNA da prodju i porobe ih. To je bio veoma hrabar potez i odvažnost -kakve nije bilo do tada. Četnici su pretrpjeli velike gubitke. I to oni četnici, koji su spriječili evakuaciju ranjenog Halida Čovrka rahmetli i mnogo drugih. Eto, stigla ih je kazna.

Kada smo čuli da je zarobljen i prvi PAM na Stocu, 07.maja 1992.godine, i kada je u Goraždu popravljen, bila je to velika radost. Mislili smo, moći ćemo uzvratiti četnicima žešće. Ali, meci su se brojali na komad i sve je stalo u jedan redenik, pedeset komada. Eto, to je naša nada da zastrašimo četnike orudjem. Neko ga nazva "mudonja." Tako osta šifrovan u narednom periodu. Mada je stalno popravljan, imao je svoje efekte, koji su ipak bili značajni. I poslije toliko belaja, neki naši ljudi su vjerovali u JNA, tako da ih je bilo teško razuvjeriti. Zbog takvog razmišljanja upravnika vojnog skladišta "Soca," Sabrije Čauševića, Meho Drljević i ja smo imali problema da preuzmemo šesnaest pušaka, koje će nam puno značiti u borbenim dejstvima. Polovinu je dobila moja jedinica, koja je stigla da pomogne kopačkoj jedinici u oslobadjanju prostora prema Trovrhu. Nisam bio zadovoljan, kao ni Hodža ni doktor, jer je dio boraca, zbog navodno slabih uslova u selu Kostenik, otišao i nije uopšte učestvovao u borbenim dejstvima, koja su vodjena sutradan ujutro, samo radi bolje i potpunije pripreme i dodatnog izvidjanja. Bilo mi je teško da prihvatim da me ne poštuju svi borci u jedinici, ali nisam imao mogućnost da to postignem, dok je u drugim jedinicama to bilo lošije i disciplina nije bila ni blizu onoj koja je vladala u mojoj jedinici. Nisam mogao da odustanem od učešća u borbenim dejstvima 22.05. na Borak brdu, ali sam bio jako ljut na borce koji su odustali. Rekao sam im da se ne pojavijuju više u stroju ove jedinice i da će odgovarati. Kome? Ni sam nisam znao, jer i nisu imali kome. Ovih dana uži tim komande jedinice je učinio sve da borci budu siti, odjeveni, naoružani. Malo smo mogli učiniti. Ipak, svi domaćini su uradili ponešto. Neki, doduše, zanemarljivo malo, a neki izuzetno puno, da pomognu da jedinica živi i bori se.

Polovina moje jedinice je učestvovala u bici koja je izvedena uspješno, ali nepotpuno i uz malu zbrku, u sadejstvu sa našim jedinicama.

Četnicima je to bio jak udarac. U toj bici jedinice iz Kopača, pod komandom Meha Drljevića i njegovih komandira Muja Celja i Selima Hadžiavdića, su odradile veći dio zadatka, a naša jedinica nije mogla ostvariti sadejstvo sa tim jedinicama, koliko zbog nedostatka sredstava veze (nismo ih uopšte imali u borbenim dejtstvima), toliko i zbog širine prostora i magle. I u toj bici, kao i u napadu na, Babu, bila je jedina žena u našoj jedinici, Dijana Marinova, pokazavši da je hrabrija i od onih mojih desetak boraca koji su odustali, i od mnogih drugih mještana koji su takodje uhvatili krivinu.

Ukupno, poslije ovih dejstava sam bio razočaran u moje borce jer svi su prije ulaska u jedinicu prihvatili da im komandujem i potvrdili, umjesto zakletve, da će se boriti slušajući komandu i poštovati pretpostavljenog. Uticaj doktora, kao već prihvaćenog autoriteta i Hodže na njih je bio veliki, veći nego moj, čini mi se, tako da su oni poslije dejstva u Kopačima uspjeli borce-dezertere razumno vratiti u jedinicu. Dao sam im do znanja da je preduslov da idu ka Višegradu uz moje komandovanje, da besprijekorno izvršavaju sva naredjenja.

Prije polaska prema Višegradu, u Medjedju, izvršene su potrebne pripreme jedinice, a Hodža je otišao da sagleda stanje i vidi ima li mogućnosti da se jedinica prebaci i smjesti u Medjedji. U medjuvremenu, saznao sam da su u zbjegu koji je stigao iz Čajniča, i roditelji moje supruge. Pronašao sam ih i dopremio u Backe kod Fatime, tako da su bili sa Dževadom i Amilom. Zajedno im bilo je sigurnije i lakše sve podnijeti.

0 roditeljima nisam čuo ništa od kraja aprila, ali sam čuo da četnici, u Višegradu i oko njega, odvode mladje muškarce u nepoznatom pravcu, da ubijaju civile, da pale kuće i siluju žene i djevojke iživljavajući

se na najsvirepiji način i na kraju, ubijaju. Pribojavao sam se odmazde ako saznaju da ja vodim ovu našu jedinicu. Ubiće mi roditelje i gluhonijemu sestru koja je ostala sa njima u selu Drokan, ali nisam razmišljao da odustanem. Znao sam da ih jedino borbom možemo spasiti. I Bosnu. I Višegrad. A vrijeme je išlo strašno brzo, tako da nisam imao kada razmišljati o mnogo čemu, osim da planiram rad jedinice i pripremam se za buduće napore.

Hodža je podnio izvještaj o stanju u Medjedji i uslovima za prolazak jedinice i boravak na tom području. Ukupno, sve je bilo povoljno. Nakon što su poraženi u pokušaju ulaska u Kopače, vojnici JNA su povučeni sa Ustiprače, tako da smo poslije 20. maja mogli asfaltom od Kopača za Medjedju, osim dijela puta naspram sela Trbosilje, odakle su četnici dejstvovali po asfaltnom putu. U Medjedju smo stigli po grupama, izlazeći iz Goražda kroz Hubijere do Kopača, a onda je bilo lakše.

Rekoh porodici da me neće biti mjesec, možda i dva, poselamim se sa svima i odem za Medjedju.

Jedva sam čekao da stignem u Medjedju, ni sam ne znam zašto. Kada su nam rekli da nas čeka nekoliko starješina i dosta vojske, mojoj sreći nije bilo kraja. Shvatio sam da ćemo moći da se odupremo četnicima i da tu branimo Bosnu, a narod koji je još živ u širem području, da spasimo od četničkog divljanja.

Rekoše da radi telefonska veza sa Višegradom i da mogu provjeriti šta je sa mojima. Okrenuo sam broj telefona u mojoj kući i čekao. Telefon je zvonio, a moje srce je sve jače udaralo. Medjutim, niko se nije javljao. Pozvao sam Halilov (bratov), broj. I ponovo zvoni. Javi se majka, veoma iznenadjena. Čuvala je stan da ga neko ne opljačka, nadajući se da će ovo zlo ubrzo prestati. Trudio sam se da razgovor kratko traje i da shvati da mora bježati iz grada. Shvatila me je i prenijela ocu i svima koje je mogla obavijestiti, jer četnici su ubijali sve što se kreće. Kada mi je rekla da će uraditi što kažem, bilo mi je puno lakše.

Kad imaš sve, ne vidiš ništa; progledaš tek kad nemaš ništa.

Osnivanje Općinskog štaba TO

Saznavši da sam stigao, grupa starješina koja je čekala u Crijepu, pozvala me na sastanak i da se vidimo nakratko. Grupu je predvodio Mehmed Tvrtković-Trte, koji je bio u Štabu TO Višegrada kada je u aprilu neprijatelj napao, a nakon angažovanja Užičkog korpusa i zauzeo Višegrad, zatim Nedžad Muhić (rezervni kapetan), te Nihad i Nijaz Dizdarević (takodje rezervne starješine) i Avdija Šabanović, brat poznatijeg Murata Šabanovića. Došao sam u Crijep jako umoran, nekim fićom uz eskiviranje barikada na putu koje su bile postavljene za slučaj napada četničkih oklopnih i motorizovanih jedinica. Pored navedenih starješina u Crijep su stigli i borci, njih oko osamdeset, sa raznih područja općine Višegrad, medju njima veliki broj meni poznatih prije agresije. Srdačno sam se pozdravio sa svima, a onda je na brzinu uslijedio sastanak, na kome je Mehmed Tvrtković imenovan za komandanta Štaba TO Višegrad, uz odustajanje Nedžada Muhića koga je predložio Nihad Dizdarević, što je prihvaćeno. Bio sam saglasan,

mada mi Mehmed Tvrković Trte nije izgledao kao neko ko može da podnese teret komandanta u ovom vremenu. Mene su predložili za komandanta jedinice odreda "Čole" koji je dobio naziv po rahmetli Čovrk Halidu. Od ovog momenta počela je da se stvara nešto žešća disciplina, ustrojavanje jedinice i pravi vojnički život sa svim sadržajima koje smo morali improvizovati: od logora, ishrane, jutarnje smotre, do priprema za izvodjenje i izvodjenje borbenih dejstava. Četnike sam vidio na Zaglavku, dominantnoj koti na području Medjedje, 1383m. Saznali su da smo stigli, da li preko nekog Suljkana Čubare ili su sami utvrdili, ne znam, ali su uputili nekoliko tenkovskih granata da nas zastraše. Naravno da nisu uspjeli. Štab se svakodnevno sastajao u večernjem terminu, analizirao rad u toku dana definišući zadatke jedinica i svakog člana štaba za naredni dan.

Često sam sa borcima neobavezno ćaskao i u jednoj takvoj prilici nisam htio odgovoriti na pitanje jednog borca:

"Kada ćemo u Višegrad, komandante?"

Pitanje je ponovljeno na informisanju. Odgovorio sam:

"Na Hadžilajski bajram ćemo piti kahvu na Rujevicama." Rujevice su mjesto pet - šest kilometara nizvodno od Višegrada, na lijevoj obali Drine, kojem se svake godine šestog maja okupljao veliki broj gradjana, većinom Muslimana, družio se, veselio i teferičilo.

Na to su borci aplaudirali, ali vidio sam na izrazu lica, da nisu uvjereni da će se to obistiniti.

I dalje je bilo onih kojima nije mogao niko komandovati, umišljeni a čini mi se i previše odvažnih, ali i sitničara kojima uvijek nešto nije odgovaralo: ili hrana, ili smještaj, ili nešto treće, pa su dezertirali za Goražde. Ostalima nije smetalo što nemaju, takoreći, ništa, da ostanu u jedinici primjerno izvršavaju naredjenja. Prvog juna 1992. godine sam došao u jedno jače iskušenje: moj borac Samir Šabanija, koji nakon što je dobio kaznu pritvora od jednog dana, odbija sva naredjenja i ne poštuje komandu, a sa mnom traži razgovor. Kada je dobio kaznu od deset dana, psovao je, a kad su mu pušku htjeli uzeti policajci, nije dozvolio to rekavši:

"Da ga vidim ko će mi je uzeti!"

Kada sam ja to pokušao, usmjerio je cijev prema meni. Prilazio sam mu gledajući ga u oči i govorio da se ne igra, da je mora predati. I nije se poigrao, mada je bilo gusto. Otišao je u pritvor. I taj primjer je u mnogom uticao na dalje stvaranje discipline u jedinici.

Rohci i Trbosilje

Četnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i četnicke pozicije, uvezivali jedinice, pokušavali pronaći najlakši način da zadamo što žešći udarac, kako bi imali što veći respekt prema nama, a mi tako oslobodili što više teritorije i bili što bliže Višegradu. Hodža je pokušavao izvidjeti Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj značajan udarac.

Mene je više interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Višegrad. Ali, četnici nas preduhitriše i u svom stilu, tamo gdje nema otpora na području Orahovaca spališe nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko dizao dolazio je sve bliže Medjedji. Sa komandantom štaba i još nekoliko članova sam se sastao odmah. Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otišao sa Hodžom na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim maršom krenuli prečicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije imao nikakvo naoružanje. Dosta ih je bilo sa "luntama," ručno pravIjenim puškama, a tridesetak njih je imalo automatsko i poluautomatsko oružje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku pošli u potkošuljama. Kada smo vidjeli da su četnici u Rohcima, još smo pojačali brzinu kretanja, tako da neki borci to nisu mogli izdržati.

Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog područja da mi objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam prišao potpuno selu, ocijenio sam da će biti vrlo teško. Sa komandantom štaba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz bližeg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je veliki broj u šikari na jednorn uskom putu. A četnici, stotinjak metara od nas, pale i žare, nose što je vrijedno iz kuća, nadajući se da će im dobro doći. Tako su već uradili sa dosta muslimanskih naselja na području Višegrada.

Odjednom se čula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, više od mjesta gdje sam stajao i osmatrao prostor, i vidjeli četnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vrišti sa prozora. Doziva Turke i balije, valjda ne sluteći da ga čuju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali će spriječiti njegov pir. Sa Trtetom se konsultovah. Tražio je moje mišljenje, a i nije bilo puno izbora. Odlučismo da ja sa svojom grupom podjem malo lijevo i više, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude najpogodnija prilika. Moguća je samo kurirska veza. Otišao sam lijevo i više do raskrsnice puteva prema Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnuše dva četnika koji su se prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimani hoće suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi reče:

"Nek' im sad UNPROFOR pomogne, jebo ih on!

Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sam naredio borcima da ne pucaju, jer nisam znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije želio da se puca na onog četnika što pušta muziku i pali kuću, ali ne bi vakat. Iz ovoga zaključih da ima četnika koji nisu za rat, ali i to da će njihove vodje naći metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rješenje." Sve po idejama velikosrpstva i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Milošević, Karadžić i slični.

Pozicija u kojoj sam se našao sa desetak boraca bila je vrlo loša. Pretrčah do raskrsnice i uvidjeh da je bolje, a zatim u šumarak iznad raskrsnice, kako bismo bili što više maskirani. Prateći me, borci su se

čudili, a naročito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kaže da je on marinac i da ga helikopterom treba dovesti na bojište da završi bitku, i naravno, vratiti. On mi reče: “Sejdiću , jesi li normalan? Gdje nas to vodiš? Žive će nas pohvatati!" Tačno je da smo išli četnicima bočno i iznad njih, da ih vidimo kao na dlanu, ali nešto nisam mogao pretpostaviti. Put kojim su četnici stigli mi smo prešli. Taj put vodi ka Zaglavku, gdje se nalazi četnička jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su četnici otkrili našu glavninu jedinice, počela je žestoka paljba. Po glasovima koji su se čuli, uglavnorn od četnika, vidjeh da im je gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomoć. A pomoć im se javlja sa brda iznad nas. Nisam poznavao teren na ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem će pomoć doći. Pokušao sam, po mjestu odakle dolazi glas četničke pomoći, ocijeniti poziciju i prateći vizuelno put ispod nas i njegovo desno penjanje, zaključih da pomoć prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok pomoć ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruženju, bez izgleda da se izvučemo. Četnička pomoć je stigla bezglavo brzo. Po udaru čizama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je moguće, zaštićeni i saopćio početak dejstva kad ja počnem pucati. Bilo je različitih komentara boraca, straha, prijedloga da se izvlačimo, ali ipak su slušali komandu i čekali početak. Imali smo tad jedan snajper i ostalo poluautomatsko i staro automatsko oružje (dobošar šmajser i slično). Borba ispod nas se rasplamsala, a četničko pojačanje stiže i zaurlaše uzvicima:

"Fataj balije žive!"

"Sve ćemo vas poklati!"

I slično. Kada sam vidio da je pomoć kompletna stigla i da iznad nema četnika, počeo sam sa paljbom, gadjajući u grupni cilj četnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su čuli pucnje iznad njih. Moji saborci su otvorili žestoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam desno od mene Nijaz Dizdarević uopšte ne nišani, već žmireći izbaci pušku iza grma - kukrike koji mu je bio dobra maska, ali nikakva zaštita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog "marinca" Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. Čini se da su gadjali mirnije i preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da štede municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. Čujem glasove četnika koji su se, kao pčele u košnici, vrtili u krug, tražeći bilo kakav zaklon i pitaju:

"Ko je gore?"

"Ko puca odozgo?"

"Nenade, jesi li to ti gore?"

"Javi se ko si, ili ćemo pucati!"

Mi smo osuli po njima, a pošto su naši sa druge strane dejstvovali, izvlačeći se nazad ka Bijelom potoku, četnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokušali su nas zastrašiti paljbom iz sveg naoružanja, našto sam naredio da se borci pojedinačno izvlače više, bojeći se da nas ne stave u usko okruženje, obzirom na vrlo slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer četnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Doduše,

četnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Ušli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta početka našeg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a četnici su rafalali po šumi ispod nas, bez hrabrosti da udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je dobro što smo ušli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i mokar od znoja, prišao mi i rekao:

"Daj vodi nas odavde kapetane, sve će nas pohvatati žive!"

"Neće žive, sigurno, Ramo," rekoh mu i dodadoh:

Prati svoju stranu i dobro se maskiraj."

Nastao je tajac koji je mogao biti četničko privlačenje prije nego bilo što drugo. Obilazio sam borce da provjerim koliko imamo municije i kako se osjećaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se željeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca. Izašao sam iz tog našeg kruga da pokušam naći mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio četnike koji se privlače. Pretvorio sam se u uho i oko i ništa ne primjetih čitavih pet minuta. I kada sam htio poći, sa stjenčice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pješačkog puta i u istom momentu čuh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu četnika kako ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, što je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlačili se prema Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. Čuh i psovku:

"Jebo te Bog, kako to ideš?"

Bio sam na šesdesetak metara od četnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlače ili je to dio jedinice. Vratih se u moj krug i saopćih Nijazu Dizdareviću, koji je bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u mene, čekajući, šta dalje? Naredih da idemo više, kako bismo pokušali presjeći put četničkoj koloni. Brzo smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem četnici ne naidjoše. Više nije bilo svrhe da idemo za njima, a i neizvjesnost je bila sve veća. Razmišljao sam, ako mi bude neko ranjen teško ću ga izvući. Ili, ne do' Bog, neko pogine. Odlučih da pokušam doći do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopći stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta štaba, Trteta Mehmeda Tvrtkovića. Ponovo smo naišli na mjesto naše pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam ništa čuo osim lupanja mog srca koje me je ometalo da čujem hod četnika ili šapat. Ali toga ne bi. Nakon tri-četiri minuta odlučih: silazimo pravo na put, gdje smo započeli napad na četnike. Opet reagova Ramo:

"Ti si lud. Sve će nas pobiti. Čekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt."

Objasnih mu da su četnici vjerovatno već svi pobjegli sa bojišta. Ne htjede poslušati, već doda da neće niko. Pogledah likove: Fudo Selimović, dva borca prezimena Cancar, Samir Šabanija, Emil Kos, Nijaz Dizdarević i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li će sa mnom ili ne. Kada sam pošao, pošli su svi. Kad sam izašao na raskršće dvojica su bila iza mene, ostali u zaklonu koji su samoinicijativno pronašli. Čekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni još ne mogu vjerovati da nema četnika tu i čude se otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na čistinu.

Bojište je postalo tiho, ni muha se ne čuje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne našu glavninu i da kaže da me sačekaju, ja ću da prečistim teren. Pridruži mi se Sabahudin Kustura i još jedan Cancar. Pretrčasmo njivu sa već nazrelom pšenicom, do kuće iz koje je onaj četnik puštao muziku u vatrenom piru. Udjosmo u kuću štiteći jedan drugog, a kad uvidjesmo da nema nikoga, bi nam lakše. Na zemlji su ležali mrtvi četnici od kojih smo uzeli naoružanje. Bilo ih je šesterica, a nismo stigli, zbog žurbe pregledati sav teren. Tražismo puškomitraljez M- 53, tzv. "garonju," jer nožice nadjosmo. Ali, njega nigdje. Puno me mučilo to što ne znam ima li naših ranjenih ili poginulih u glavnini jedinice, pa požurih ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoči u stranu i podje bježati, govoreći:

"Četnik!"

S puškom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno četnik, ali ne mrda, zalegao. Pogledah, oči ne trepću, pet-šest metara je od nas. "Mrtav" rekoh, ali Cancar i dalje bježi.

"Pa šta se bojiš. Pridji mu."

Shvatih da se on puno više boji četnika i da još nije savladao strah, da mu je i mrtav opasan. Vjerovatno su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, pričali da su četnici opasni i zbog toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav četnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog bivšeg druga iz školskih klupa. Bijaše to moj komšija Djordje Trifković, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz školskih dana. Zajedno smo u istom razredu četiri godine učili kako da živimo u bratstvu i jedinstvu. I evo šta smo naučili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske države i u ime ideala četnistva.

E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sam ti šaptao da to učitelj Ćirović Miloš ne primjeti. Dobro se sjećam i u četvrtom razredu osnovne škole zvao si me: "Akmete, da li što nisi znao prelomiti jezik ili što nisi htio? Do početka agresije mišljah da je ovo prvo, a sada sam ubijedjen da te tvoji nisu htjell naučiti i da poslije nisi smio, jer "H" naglašavaju samo balije. To je dio filozofije tvojih voždova. Za šta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo sramota, što si bio naivan i glup. Znam da si kuću pravio sporo, s puno napora, preko puta kuće tvog oca Pere. I nekako si je završio mukom odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji očekivali da će uživati u sreći s tobom, ti si krenuo rušiti tudju sreću, ubijati, paliti i pljačkati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu očekivati samo zlo u svom životu. Tebe je kazna stigla odmah, druge će u njihovom životu, ako već nije. Ima Boga i Božija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike našeg druženja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja, nakon što su saznali da im je Djordje poginuo paleći Rohce, muslimansko selo.

Sabahko me zvao već treći put: "Komandante! Idemo, čekaju nas naši, vjerovatno. Požurimo." Krenuli smo hitro prema Medjedji.

Naši su čekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili oprezni. Kad sam vidio Avdiju Šabanovića sa dvije puške i dokumentima ubijenih četnika, obradovao sam se. Kad mi reče da niko od naših nije poginuo, bio sam presrećan. Poslije sam ih kritikovao što nam nisu pomogli i što su se tako brzo povukli, ali sve je završeno hairli. Četnici su dobili po nosu. Neće se lahko

usuditi da podju u pljačku i paljevinu. Moraju računati da će ih čekati puno iznenadjenja i naši odvažni borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo više. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak četnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan Čubara, kojeg su oni držali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio važne informacije o nama. Kada sam sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sam zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i medju borcima i medju narodom. Imao sam utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a borci, kao da žele da se dokažu braneći narod svoj, spremno čekaju četnike. Ipak, i poslije ove bitke mi nemamo mitraljez ni puškomitraljez.

Drugi dio našeg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca, koju je vodio Zaim Kustura-Hodža, otišla je na izvidjanje prema Trbosilju, četnickom uporištu sa kojeg su kontrolisali dio komunikacije Medjedja - Ustiprača, sprječavajući slobodno kretanje. Sa te pozicije četnici su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice - Ustiprača i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.

Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj obali rijeke Drine sa desetak kuća. Tu sam noćivao u kući Vezira Hurema. Cijeli štab je bio smješten u tim kućama i svake večeri smo održavali sastanke štaba sa obaveznim tačkama:

• anallza izvršenja dobijenih naredjenja

• zadaci za naredni dan po jedincima (članovima štaba), jedinicama i službama

I tek što sam sjeo udje Buco Nihad Dizdarević, zadužen za logistiku u Štabu, i reče:

"Hodža je napravio neku pizdariju, čuje se rafalanje na Trbosilju."

Istrčah na vrata, a ostali zagudiše za mnom. Čujem poneki metak pojedinačnom paljbom i vrlo rijetko kratki rafal.

"Idem gore," rekoh Mehmedu Tvrtkoviću.

"Ma nećeš moći stići, treba ti više od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak već pada."

"Idem pa dokle stignem. Ne mogu čekati. Možda im treba pomoć"

Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze fićom do vrha Kaostića. Prihvatih. Tražio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopći da se Hodža vraća, da je sve u redu i da će noćiti na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostića. Ipak odoh za Bucom i Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je zarobljen "garonja." Prvi mašalah.

Zarobljeno je još nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puške. Bio sam sretan i jedva čekao da se sretnem sa Hodžom. Momci koji su učestvovali u "lzvidjanju" su prepričavali šta su doživjeli. Imao sam utisak da malo pridodaju, preuveličavaju, ali mi to nije nimalo smetalo slušati tri i više puta, u iščekivanju Hodže. On će valjda reći realno stanje.

Pojavi se Hodža sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, derući se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to "hohštapleri", te da predlaže da se kazne. Poselamismo se i čestitah mu na izvršenju zadatka, a on nonšalantno prokomentarisa:

"Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju."

Zatim je naredio borcima: "Dajte otpakujte tu municiju".

Otpakovaše momci koji su je donijeli i onda iznenadjenje: u sanducima je bila zemlja. Hodža je htio da to zataška, rekavši meni da ćemo to sutra vidjeti, a borcima da šute. Medjutim, već sutradan je cijela Medjedja znala da je Hodža donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. Četnici su sanduke koristili kao grudobrane. Tako je ostalo prostora i za šalu, a bolji povod nije trebao. Iste večeri vratio sam se u Hureme, gdje smo imali sastanak štaba oko ponoći. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se svidjelo što komandant štaba vodi zapisnik u svoju bilježnicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i privatna evidencija. Tražih pojašnjenje, a odgovor bijaše kao da sam rekao nešto protiv države. Mislio sam da je dovoljno što komandant štaba vodi sastanak i da je svako drugi iz štaba bolje rješenje da vodi zapisnik. Uvidio sam da će sa tim čovjekom biti puno problema. Takodje sam uvidio da uživa da bude na vrhu, da se pita i uvažava. To ga je oduševljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i vodjenje štaba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio njegov neprijatelj, nego i neprijatelj države i naroda. Često je govorio kako on spada u visoke političare, a neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne nešto više. Mene i meni potčinjene komandire je respektovao, ali nije uvažavao i cijenio rezultate koje smo postizali. Povukao sam se da bih izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne možemo lahko riješiti.

U noći sam dugo razmišljao da li sam pogriješio prema Trtetu i zaključio da nemamo rezerve ni boraca, a kamoli starješina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najveći lopov, prevarant, kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo teško je bilo pronaći metode da se privole svi profili ljudi, da rade to što je najvažnije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i živaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur, puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najveći akumulator svima da riješimo svaku situaciju, uz spremnost da poginemo. U razmišljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u kritičnim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na vježbi. Inače, kako bih u Rohcima donosio onako teške i naizgled vrlo rizične odluke? Osjećao sam se još snažnijim, sigurnijim u sebe i zaključih da je to od onog bliskog susreta sa četnikom na Babi. Tada sam savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opterećenje koje bi umanjilo mogućnosti u borbi i komandovanju.

U naredna dva-tri dana nije bilo većih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom Vrhu kod Višegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na području Crnog Vrha i Strgačine, pokušavali i sa jedinicom na Pokreveniku, što nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogućnosti ni znanja nisu takve da im se može povjeriti toliko života, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo Memed Trtković Trte, zatim njegov pratilac Dževad Mutapčić, Lubarda Mehmed, domaćin i ja stigli na

Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Dočekali su nas primjerno, ali primjetih da već ima vizija ko bi šta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i podozrenje prema Mehmedu Tvrtkoviću i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira voda vojne policije. Tada je došlo do incidenta koji je visio u zraku od početka. Smajić Himzo, čovjek šezdesetih godina, osjećao se autoritativnim i htio je narediti ko će šta biti u komandi jedinice i u jedinici. A imao je i ličnih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokušao je ubaciti što više svojih rodjaka, što je djellmično i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predložen Emir Mesić, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se oštro suprotstavio zet Smajićev, Hamdija Kolenović, Sandžaklija. Prvo oštrom prepirkom, a zatim pištoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajiću i Sandžakliji koji su tražili belaj po svaku cijenu. Stajao sam po strani sve do momenta kada je Sandžaklija ubacio metak u cijev pištolja koji je bio uperen prema ovom nedužnom momku. Vidjevši da niko ne reaguje i da se može desiti da padne krv bez razloga i sa mogućim velikim posljedicama, uskočih izmedju njih i rekoh:

"Stani, ne igraj se! Ovo se može rješiti bez oružja. Jesi li lud, šta ti je?"

U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandžaklija je bio uporan, zaobilazeći mene u liniji prema ovom momku, koji se izmicao bez riječi, bojeći se da budala ne puca, pogotovo čuvši kako meni reče:

"Bježi, ubiću i tebe! Skloni se, bogami ću pucati."

Prilazio sam gledajući ga u oči i govoreći da spusti pištolj. Kada sam prišao sasvim blizu usmjerih ruku ka njegovom pištolju. On se trznu nazad, okrenu se i otrča u Himizinu kuću. Pomislih da je opasnost po živote mnogih, kao i moj, prošla, ali tek što sam odahnuo, on se pojavi sa puškomitraljezom kalibra 7,62 mm. Počeo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesiću. Neki momci, koji su ga bolje poznavali, pritrčaše i zaustaviše ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled na Dževada Mutapčića. Držao je otkočenu pušku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandžakliji, ako bude morao pucati. Srećom, nije trebalo. Vidjevši da nije moguće urazumiti usijane glave Trte i ja odlučismo da odustanemo od rada, jer više nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo pokušali stišavati. Bez uspjeha. Šteta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oružja (oko stotinjak cijevi) i prva osamdesetčetvorka, "sijač smrti." Moj prvi susret sa "sijačem smrti," Bilo mi je žao sto nismo uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred "Čole". To je gorko iskustvo u organizovanju i ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udružili mislim da bi smo postigli daleko više, bar u početnom periodu. Ali što se može, moralo se dalje sa onim što je bilo moguće kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo teško palo pa se, ispraćajući nas, izvinjavao, kao i veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajića i Sandžaklije.

Četnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujući tenkom sa Zaglavka, kote koja dominira nad kanjonom Drine u širem području Medjedje. Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored Štaba bilo i dosta boraca smješteno u nekoliko kuća. Zbog slabe maskirne discipline borci su primjećeni i uslijedilo je granatiranje. Srećom, posljedice nisu bile tragične za borce. Uslijedilo je izmještanje jedinice iz tog naselja u sigurniju zonu.

Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smješten, rekoh:

"Najkasnije za sedam dana skinućemo onog "rogonju," misleći na tenk.

Pripreme za odlazak na područje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Goražda u Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Džankići, selo koje se gotovo popelo na planinsku zaravan prema Sjemeču i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajući iz Medjedje. Teško je izbaciti pogled do njega, a kamoli izaći nogom. Hajde, to je jednom. Predeveraće se, mislio sam. Iz Crnog Vrha je stigla ekipa i čeka nas u Juzunovićima koda Džankića. Kurir je donio poruku da je put prema Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju četničkih pozicija. Na sastanku štaba zaključismo da prebacivanje mora ići noću i to vrlo tiho. Inače, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac iznad Džankića i tu počesmo uredjivati logorsku prostoriju, uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla. Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po nešto osim prvih, čelnih izvidjača i bočnog osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini ličila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake. Obuća je već bila izuzetno loša i raznolika, a odjeća jos kritičnija. Formacijska oprema je bila izuzetno rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali nešto što je moglo ličiti na formacijsku opremu. Oružje od tzv. "lunti" muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovačkih pušaka tzv. sačmarica, do poneke automatske i poluautomatske puške. Eto tako je bila opremljena kolona od stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Višegrada i spriječe agoniju naroda, koju sam predvidio poznajući četnike i saznavši šta su radili ovih petnestak dana u Višegradu i okolo njega, od onih koji su umakli ispod noža. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Višegrada do Žepe, stjeranih u tor u širem području Crnog Vrha. To područje izuzetno dobro poznajem. Tu saM se rodio. Znao sam da to moramo spriječiti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Kočarim, Kopito, Han Brdo, Sjemeč, Gornja i Donja Lijeska su uporišta četnika na putu prema Crnom Vrhu. Kako proći nevidjeno, nečujno i sa toliko ljudi izmedju njih, ili kako ih osloboditi? Nismo još sigurni ni šta je sa Džankićima, iznad kojih se nalazimo. Da li četnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a noću obilazi kuće i uzima hranu, bježeći u stijene ako vide četnika na kilometar. Jedinica je pojačana sa dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujući se u noći, uz puno problema. U toj jedinici bijaše Fahro Račić, moj komšija, sa kojim sam na početku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Višegradu. Tu je bio i Nezir Mesić koji je komandovao ovom jedinicom. Bi mi drago što ih ponovo vidim, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komšije i prijatelje, a i zbog oružja koje su imali. Sada smo puno jači.

Fahro, Nezir i ostali mi ispričaše šta se dešavalo u vremenu moje odsutnosti u vremenu od četrnaestog aprila do danas u i oko Višegrada. Njihovo teško kazivanje nekih istina mi je dočaralo slike četničkih paljenja i rušenja naših sela, odvodjenja sposobnih muškaraca u raznim pravcima, mučenja i ubijanja na javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar pružlli organizovani otpor, pa tako i poginuli, lakše bismo svi to podnijeli. Sa mladjim ženama je užasno postupano, a prljava grupna silovanja Višegradjanki Bošnjakinja ostaju zločin najsurovije mržnje i životinjskog iživljavanja. Slušao sam sve teške priče očevidaca, a u meni se stvarao čudan pritisak, kao da mi koža postaje pretijesna. Kao da ću eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehotično udario glavom o direk brvnare u kojoj smo razgovarali, u selu Juzunovići, izmedju Džankića i Bogdašića. Ispričane istine mi pomogoše da dobijem novu snagu, ali i želju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.

Pošto je obezbijedjena logorska prostorija, u štabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili naselje Džankiće i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kiše i hladnoće, da se vojska smjesti u kuće. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straža oko sela. Mještani su potpuno iznenadjeni komentarisali od "Bog vam pomog'o, čuvajte se, pobiće vas sve" do "neka i njima neko stane na put, vakat je." Ipak, mještani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo četnčko uporište koje smo morali riješiti bio je Zaglavak . Skinuti četnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?

Zaglavak, planinskom travom obrasla visoka zaravan, dužine jedan i po kilometar, a širine oko jedan kilometar, sa naglašenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u prvom izvidjanju na koje sam posao sa Šaćirom Tvrtkovićem, šumarom po profesiji, hrabrim i hladnokrvnim borcem, koji je ovo područje poznavao kao svoj džep. Nisam imao rješenje kako bismo bez žrtava oslobodili Zaglavak. Sa oružjem koje smo imali, nije bilo šanse da startamo prema Zaglavku direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rješenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni četničke jedinice.

Zasjeda

Već se potpuno organizovao vojnički život sa svim sadržajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno. Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obuće i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i mašta dnevna i noćna. Ipak, treba im saopćiti da idu u zasjedu da bi skinuli četnike sa Zaglavka. Nisam

imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zaključih, zajedno sa Šaćirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Kočarima i sutradan ponovo dolazi na Zaglavak. Sa Šaćirom i još nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom, ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Kočarimu, četničkom leglu i bazi za snabdjevanje jedinice na Zaglavku. Pronašli smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prema Kočarimu, a time i većeg rizika. Nije se moglo birati. To smo konstatovali na Štabu osmog juna jer Bajram se približavao. Ostalo je još samo dva dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odlučismo,napasti iz zasjede sutradan. Na dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogućnosti opskrbe odabrana samo polovina, tačnije pedeset četiri borca "Čime i kako zaustaviti, uništiti ili zarobiti tenk, samohotku?" pitao sam se. A rješenje je glasilo: hrabrošću i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakaže, onda benzinom. Treba pripremiti dvije flaše da budu što bliže putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam komandire vodova i saopćio zadatak za sutra. Pošto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i suštinu ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisaću na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam značaj uspješnog izvršenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvršenju zadatka. Komandiri su u noći pripremili jedinice. Rano ujutro, 09. juna, nakon doručka, saopćavanja dodatnih zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvršenje zadatka. Dio članova štaba, sa komandantom na čelu, je takodje pošao, što je bio podstrek borcima. Bez većih poteškoća, vrlo oprezno, po grupama, koristeći sve zaklone, a naročito maskirne površine, šumarke i travu, jedinica je stigla do mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u četničkoj pozadini. Potčinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam ključne pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se zadržao kod borca Čamdžije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom uništi tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kaže, ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je tražio da on puca u tenk. Valjda je hto da se dokaže na startu i ja mu to omogućih, uz podsjećanje kako se puca. Treba da pogodi cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flašama benzina, takodje sam dao dodatna uputstva. Obišao sam i nišandžije puškomitraljeza M-53, sagledavši kako su pripremili oružje za dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hodža, Džemo Omerović, Nijaz Dizdarević, Maid Čovrk, Zakir Jamak i, naravno, Šaćir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemiše za dejstvo. Oni odvažniji čekaju ga s osmijehom, a neki su se već povukli na rezervni položaj. A tenka nigdje. Ipak je bilo više ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju. Vratiše se, ali sam znao da će na kraju biti manje fajde od njih. To što se čulo stvarno je bio zvuk tenka, ali su ga četnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku uvalu. Sa komandantom Štaba sam se konsultovao i odlučili smo da se zasjeda ne pomjera, već da čeka do mraka, pa ako tada ne bude četnika, tenka ili smjene, povući se na Džankiće. I kada sam pomislio da smo džaba stigli, bar za danas, osmatrač sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvišenja mi dade znak da se iz pravca Kočarima čuje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara udaljene od mene, pojavi se kamion "Zastava." Šta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? Šta je pod

ceradom ovog vozila? Može biti samo vojska ili oružje i municija. Vidjeh vozača i suvozača i kamion koji veoma brzo ide prema meni. Oči komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:

"Hoćemo li?"

Zatim čujem drugog, pita:

"Može li?" A kamion je na trideset metara od mene.

"Možeeee!" Dreknuh se da me svi čuju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam čuo, ali traja vrlo kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim počeše kratki povremeni rafali i pojedinačni pucnji.

Četnici sa Zaglavka nisu znali o čemu se radi, ali vidjevši svoj kamion, pokušaše dozvati vozača. Ali bez uspjeha.

Pogledah, iza mojih ledja su već udarili "fuk" - razgulili nazad. Neki pucaju ne nišaneći i naravno, zažmire i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetiše moj pogled, počeše nišaniti u neprijatelja. Nalazio sam se desetak metara od puta, a ispred mene četnički kamion, sav izrešetan, iz kojeg još neko puca. Najbliži kamionu su Alija Džafić, Alija Šehić, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Džafić pokušava da uskoči u kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:

"Pazi, bomba!"

Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olakšanje poslije grča tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmače u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a Šehić pokuša ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih ništa na njemu. Rekoh mu:

"Rano je još. Ima ih unutra još."

Edo Kustura je pozvao četnike da izadju da se predaju. Nije se čuo odgovor.

Granate i kiša metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon. Nisam mogao pretpostaviti da će četnici za desetak minuta da nas nadju granatama. Iz pravca Kočarima četnici takodje žešće dejstvuju i približavaju se velikom brzinom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali srećom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u košnici. Više se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema, nama. Pogledah iza ledja. Vidim čisto. Nema ni naših "fukovaca," niti četnika. A ispred mene samo četiri borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Očekivao sam da će eksplodirati. Tada vidjeh da je Šehić ostao da leži. Primjetiše to i preostala tri borca. Pritrčasmo mu, ali nije bilo pomoći. Već je bio mrtav. Pokušasmo da ga izvučemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljuštale granate. A i četnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokušao sam dozvati pomoć, ali ništa se nije čulo. U mom vidokrugu više nije bilo naših boraca. Povukao sam grupu sto metara više od puta, u pravcu Sjemeča, nadajući se da tu ima naših. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomoć. Avdo Duran je bio ranjen u stomak i njemu je bila potrebna pomoć. A četnici i dalje žestoko pucaju oko kamiona. Nije bilo moguće vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvući ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po

Alijino tijelo ćemo doći u toku noći. Neka mu je rahmet i od Allaha dženet vječiti. Izvlačeći se ka Džankićima stizali smo grupe koje su se, kažu, "zadnje" povukle. Uvjeravajući ih da nisu zadnje, izdao sam naredjenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlačenju.

Puno buke, galame, komentara, prepričavanja, opravdavanja ranijeg izvlačenja i osude drugih, bili su dobra orijentacija četnicima da nas prate artiljerijski i pješadijski" pa sam naredio da se muha ne čuje do Džankića. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Idući ka Džankićima razmišljao sam samo o Aliji Šehiću. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kažu oni koji su bili uz njega, a sam me je uvjeravao da je ubio dva četnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, uključio se po sopstvenoj želji. Imao je puno snage, a malo više kilograma za svoju osrednju visinu. Početak agresije ga je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inače je živio i radio u Sarajevu.

“Što njega izgubih? Pa on je možda najbolji, je li mi to kazna," razmišljam. A želio je samo da spasi svoj narod od onih, koji do juče bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u podrum, odlučan da pokaže kako može bez straha postići više od onoga što je njegov zadatak. Prije agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac poginuo. Kako sada prenijeti najbližim. To su ovaj put preuzeli da riješe moji komandiri i saborci. A meni je dušu stiskalo to što je ostao na bojnom polju i što ga ne izvukosmo. Odlučih, na Šaćirov prijedlog, da se pošalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u noći, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam posebno naglasio, što je i uradjeno.

Straža oko Džankića se malo usplahirila, što sam vidio u kontroli stražarskih mjesta. Naredih da se pojačaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi četnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba da se boje zanoćiti na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Prateći njihovu reakciju, to se može zaključiti. Šta su uradili i kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, još nismo znali.

lzjutra rano 10.06. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao, čini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno različitih snova i svi su bili za mene teški, tako da sam, progledavši, skinuo brdo tereta sa sebe i počeo normalno disati. lpak, bio sam radostan što su snovi prošli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvještaju komandira jedinice koja je davala stražu, noć je protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki stražari bili u samom selu Džankići, bojeći se odmazde četnika.

A gdje su četnici sa Zaglavka i koja ih muka muči, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut. Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvještaja komandira o stanju u jedinicama, sa Šaćirom i još desetak boraca uputih se na Stolac, obližnje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.

Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle osmatrasmo puna četiri sahata. Ništa značajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se četnici šepurili, kao juče.

“ Spremaju nešto," rekoh na uho Saćiru.

"Moguće," reče još tiše. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uočismo neke promjene. Daljina sa koje smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a naši dvogledi su uglavnom stare "sklepe" pa se često činilo da četnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopće. Nismo mogli izvući nikakav siguran zaključak, osim da nešto nije u redu, da su nečujni i nevidljivi. To mi bijaše signal da su loše prošli u jučerašnjoj zasjedi ili da nešto opasno pripremaju. Sa Saćirom, Hodžom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom, Fahrom Kadrićem Vatrom, Zakirom Jamakom i još nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da očekuju neki napad četnika. Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hodža:

"Sutra je Kurban-bajram, komandante," odzvoni mi to kao kritika u ušima i osta malo duže da me opterećuje, jer nismo otišli za Crni Vrh gdje većina izbjeglog naroda iz Višegrada, oko tri hiljade ljudi, čeka nas dolazak. To je već dojavljeno prije tri dana. Znam, Hodža me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe hoću, jer olahko sam obećao borcima da ćemo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu da tenka neće biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga doduše ne vidjeh, ali iskreno očekujem i više od jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemoguć jer su četnici uzrujani i sve će uraditi da nas spriječe u bilo kakvom pokašaju, a kamoli u maršu kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto boraca.

Dodjosmo u selo Džankiće. Radoznalih je previše, čekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono što sam vidio u obliku izvještaja članovima Štaba i komandantu Trtetu. Stražu smo danju postavili bliže neprijateljskim pozicijama, a noću će se povući na stražarska mjesta blize selu. Bio sam već puno nervozan kada su članovi Štaba naglabali da li ići sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti četnike na Zaglavku ili čekati šta će oni poduzeti. Ipak, odlučili smo da ostanemo na Džankićima i dalje, a sutra ćemo vidjeti mogućnost da dojavimo za probleme našima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na iznenadjenja.

Odredismo momke koji će se provući kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Višegrad-Rogatica, na mjestu Kopito, proći do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u šumarstvu i poznaju dobro šumom obraslo područje od Džankića do Crnog Vrha. Moja želja da za Bajram stignem u Crni Vrh, da svima koji nas čekaju kažemo: "Bajram Mubarek Olsun," bila je velika i prije deset dana kada obećah borcima, a sada uvidjeh da moramo stići za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka čudna hladnoća. Odjednom zadrhtah ispred kuće komande na Džankićima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojeći se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na čelo i vidjeh sliku pokolja i to da se za sutrašnji Kurban-bajram četnici iživljavaju sa isječenim komadima tijela Muslimana u Crnom Vrhu, nudeći rodbini isječenog njegove komade uz podrugljivo "Kabul hosum" i "Alal hosum" koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci, zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i sva moja muka trenutno nesta. Obuze me čudna toplina i odjednom se preznojih, a pred očima mi suka nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena lica naroda koji je dočekuje. Susreti pojedinaca koje sam gledao u partizanskim filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator iživljavao mučeći nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo različitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da

nisam čuo da me pozivaju na večeru tako da kuharica Fata Kadrić, tek kada me rukom dohvati za rame, uspje da me dozove i reče:

„Šta je sa vama, komandante, da vi mene uopće ne čujete?“

Čuo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto lažem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kažem bilo kome šta me "strefilo" prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na sećiju gdje su već bili članovi Štaba i komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kašiku za supu a ja ne htjedoh tražiti. Sjedio sam oko minut - dva bez kašike, tek Fata primijeti da nemam čim jesti supu. Pokuša da nadje kašiku u kuhinji i ne nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojničkom kazanu i ne bi ni tamo. Neki članovi Štaba za sofrom su nudili da daju svoje kašike, neki požurili da završe sa večerom kako bih dobio njihovu kašiku, a ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja večera negdje na drugom mjestu. Pozvah Saćira koji je već večerao da ide sa mnom.

"Gdje?" upita on sa čudenjem.

"Na Zaglavak,"rekoh mu dosta uvjerljivo.

„Što komadante?" upita opet sa čudjenjem.

„Da vidimo da li su četnici gore."

Vidjeh da je još mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevši odlučnost u mojim očima da krenem bez njega, ako još nešto bude pitao. Čuvši o čemu se radi Hodža skoči u svom stilu i reče:

„Idem i ja. Nećeš bez mene, komandante! " A Zakir punih usta jedva progovori: Šta vam je večeras," uze pušku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedžad i Avdija postaviše puno čudnih pitanja i rekoše da to nije pametno, a ako već idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo nešto jače od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem. Na izlasku iz sela priključiše se odvažni borci, Fahro Kadrić i Kadrija Murtić.

Šaćir jedini zna prilazne putiće prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u ovom području. Sve djeluje sablasno i zastraŠujuće, sada kada prilazimo. Puno je mogućih iznenadjenja koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. KreĆemo se u koloni po jedan, paŽljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva. Prenesoh zamisao kako da stignemo do vrha Zaglavka, naČin kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo toga nije jasno mojim saborcima, a to da nas šest ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, ali niko od njih nije htio da pita o tome što me puno čudilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono što mislim.

"Slušajte, četnika gore vjerovatno nema, ali vi ipak idite pažljivo i po dogovoru."

Ponovo naznačih:

"Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno."

Bi im lakše koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje da ćemo uspjeti i da sam u pravu. Četnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u početku kao profesionalci, a kada bismo vidjeli da neko ide brže naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plašimo. To je bio moj zaključak posmatrajući ponašanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na špicu Zaglavka bilo je pripremljenih rovova i zaklona što nas je zadržalo nakratko. Uvidjevši da tu nema četnika, postadosmo previše slobodni iskazujući veliku radost ne obraćajući puno pažnje na okolinu. Poslije trenutne euforije dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.

Pošto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i čist, ubrzo smo ustanovili da su četnici udarili kompletan "fuk," zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da označimo ovo kratkom vatrom iz oružja; prvo prema Brodaru, četničkom uporištu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetlećom municijom u zrak kako bi naši znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema pa je zato i to zaboravljeno. Kada su čuli pucanje na Zaglavku, neki naši iz komande su potrčali ka Medjedji jer su, navodno, mislili da četnici napadaju Džankiće. Bilo je različitih reakcija koje su se kasnije prepričavale, uglavnom kao komične. Nas šesterica smo se osjećali presrećno kao nikad do sada, a ja kao da sam komandovao i dobio veliku bitku, što i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za odlazak u Crni Vrh već noćas. To je bila moja prva misao u povratku prema Džankićima. Nisam bio zadovoljan kako smo obilježili ovu večerašnju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pištolj koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetlećim raketama damo do znanja našim borcima i narodu da je Zaglavak slobodan.

"Obavezno zelene, bar dvije mi donesi", rekoh Fahru koji je već žurio.

"Donijeću," reče i trkom ode ka Džankićima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Džankića i Zaglavka da čekamo komentarišući i predvidajući moguće reakcije četnika, a poslije i naših, na ovaj naš mali i veliki poduhvat.

Stiže Fahro sav zadihan, prilazeći reče da je našao samo četiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz smijeh reče da naših ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.

"Avdija je sigurno kroz prozor fukno," reče Hodža, nakon čega nasta prasak smijeha.

Ispalili smo prvu žutu, zatim drugu žutu, treću crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam želio reći da je opasnost prošla, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve muslimane da ga provedu u duhu islamskih običaja i vedrom raspoloženju. Sebe sam, gledajući putanju zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutrašnjeg dana. Da li je moguće, pomislih u sebi, hoćemo li uspjeti noćas da se prebacimo? Hoću li uspjeti ubijediti Štab da to treba baš noćas? Hoću, ako Bog da, jer svi oni žele to, a to što ima malo straha razbiće se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom tragu rakete vidjeh čistotu borbe za opstanak Bošnjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u školi vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu shvatih da nam može pomoći samo Alah dž'.š'. i mi sami, boreći se za slobodu svoje zemlje i svih naroda u njoj koji je svojom osjećaju. U Džankićima nas dočeka puno čestitki i pitanja. Buco me pita:

”Šta ti bi pa k´o opržen ode, što ne zva," a ja ga poklopih:

"Da si smio poš'o bi ti i bez poziva". Sastanak Štaba sazva Trte u svom stilu, obrazloži večerašnji izlet na Zaglavak baš kao da je bio sa nama, a ja dodam ono što je bilo posebno značajno: da su stvoreni uslovi za odlazak u Crni Vrh te da predlažem da se krene što ranije a najkasnije u ponoć. Četnici su, vjerovatno, samo u Kočarimu. U vezi s tim je bilo komentara članova Štaba, ali se uvažilo sve na kraju.

Vodiči su dobili posebne zadatke i zaduženja, a dogovorena je maršuta kretanja, redoslijed jedinica i zadaci.

Hadžilajski bajram

Kolona je krenula s malim zakašnjenjem, ali se uglavnom poštovalo naredjeno, mada je kretanje bilo daleko od profesionalnog. U 5,30 sati 11.06.1992. godine, u blizini naselja Kopito, prešli smo komunikaciju Višegrad - Sjemec i strčali do iznad sela Hranjevac. Vodiči su svoj posao u tamnoj noći

dosta dobro obavili, a prvi koji su nas vidjeli u Hranjevcu su se zaprepastili, okahrili i obradovali. Bojali su se da smo preslabi za četnike vidjevši da naš svaki treći nosi pušku i to karabin ili lovaru najčešće, pa ako nas četnici primijete, teško narodu, sve će pobiti, a ono potajno nadanje je da smo jaki i da ćemo odbraniti narod. Nismo otišli u selo Crni Vrh, već duboko u šumu iznad i iza sela na lokalitet Gradac gdje smo se malo odmorili. Postavljeno je stražarsko obezbjedjenje prostora logora, doručak podijeljen, izvršena kratka analiza noćašnjeg marša i saopćeni današnji zadaci za jedinice. Ubrzo je stigao veći broj budućih boraca da vide ko je to sve stigao i da se prijave za borbu u sklopu naše jedinice.

Vidjevši da su dosta opušteni, postrojih te buduće borce i rekoh im da ne komentarišu dok se radi sa jedinicom, da će i oni od danas raditi samo po komandi. Na moju komandu "Jedinica u dvije vrste zbor!" nasta komešanje, priča, guranje i smijeh, a kad se proderah: "Bez priče" sve je već bilo drugačije. Mnogi su se prepali te komande. Slobodni borci i starješine su oko osam sati dobili mogućnost da obidju prijatelje i rodbinu na širem području Crnog Vrha. Pa i ja, nakon što sam prekontrolisao stanje, izdao naredjenja starješini logora, zajedno sa Fahrom Račićem, mojim saborcem iz aprila '92. u Višegradu, komšijom u Crnci, saigračem u fudbalskoj ekipi na turnirima, krenuh ka mom rodnom selu Drokan udaljenom oko deset kilometara od logora.

Krećući se prema mom selu razmišljah o mnogo čemu prethodno doživljenom, a samo poneku rečenicu razmijenih sa Fahrom koji je bio naglašeno vedrog raspoloženja. Čuo je za dio borbenih iskušenja jedinice koju sam vodio, a pitanja su mu uglavnom bila kako smo to uspjeli i kako sam ja to doživio. Pričajući, veoma brzo stigosmo do na Poretak, brdašce sa kog se vidi moje selo i sve moje uspomene vezane za život u njemu, za svaku baštu, livadu, šumarak, za doba djetinjstva i sretne mladosti. Moji koraci od Poretka prema Drokanu postaše veliki skokovi, a hod posta trk, tako da me Fahro zaustavljao govoreći:

„Lakše malo, ja jedva hodam."

Nisam uopće razmišljao o tome da može biti neprijatnih iznenadjenja u selu, da mogu biti četnici već sada tu i da je pokolj, možda, počeo.

Tek na samom ulazu u selo, zaustavih se i oprezno krenuh, osmatrajući iza maske i zaklona. Prva osoba koju vidjeh bijaše moja komšinica Hajra, koja je živjela u kući odmah uz našu i sa čijim sinovima sam bio nerazdvojan. Odgojila je porodicu za primjer a eto, znao sam, da je sada ostala sa najmladjim sinom da čeka ratnu sudbinu ovdje na Drokanu. Tri sina su joj u Sarajevu i za njih ništa ne zna. Kao i sve majke brine da ih rat ne proguta. Njen muž, rahmetli Mustafa, bio je po prirodi vrlo veseo čovjek, radan i poštovao sve komšije, bili oni Bošnjaci ili Srbi. Često je radio sa volovskom zapregom na Donjoj Lijesci za dnevnicu i kada bi se vratio raspoložen, često bi ispričao neku komičnu dogodovštinu, a u priči je po navici često govorio "hanh" pa onaj ko ga prvi put sretne i ispriča mu nešto, on mu kaže "hanh," ovaj ponovo cijelu tu priču i tek poslije ponovnog "hanh" skonta da je to Mustafina navika. E, taj moj komšija se objesio u svom Grocu, njivi koju je obradjivao svake godine a nalazila se ispod sela uz stjenoviti, šumom obrasli predio, uvučen u dolini koju je teško bilo vidjeti dok se ne dodje u nju.

Razmišljajuci u trenutku dok gledam Hajru, njegovu suprugu, shvatih da je predosjetio agresiju i poznajući prethodne ratne teškoće u Drugom svjetskom ratu odlučio da to ponovo ne doživi. Ne znam kako da se javim Hajri a da je ne prepadnem, jer mene, a ni Fahru, ona još ne vidi. Pozvah je glasom:

"Hajro," sa uvjerenjem da joj je moj glas dobro poznat i dodah: Ja sam Ahmo, ne boj se! " Ipak se malo prepala, kao da je i ona jutros očekivala četnike u selu. Kad me ugledala, osim zaprepaštenja vidjeh da se njena radost odmah prelila u još veći strah i da nešto nije u redu. Pobojah se da se nije nešto se desilo mojima: babi, majki, sestri ili nekom drugom, ali taj strah ona razotkri rekavši: Što će ti puška, sve će nas pobiti četnici ako ti je vide?" Osjetih olakšanje i rekoh joj da se ne boji, da će sve biti u redu.

"Ima li koga u selu?" upitah.

"Nema," reče, "ali četnici mogu doći, dolazili su prije sedam dana i zaprijetili da će sve popaliti i pobiti ako vide bilo koga naoružanog u selu.“, Ta mi je priča već bila poznata a Hajra je jedna od onih koji još ne znaju što nas je zadesilo. Pridjosmo do nje, čestitasmo Bajram i odmah je upitah:

"Gdje su moji?"

"Majka ti je u podrumu, a babo i Fahrija su u stijenama, vjerovatno."

"Gdje je Medo?" upitah je za sina.

"Tu je, na štali", reče i sugerisa da ga ne zovem, što nisam poslušao već onako, kako sam ga obično zvao, zovnem i sada:

"Medane! " Nasta tajac. Ponovo zovnuh: "Medane, Ahmo je, ne boj se!" Vidjeh kako polako izviri njegova glava kroz vrata na štali i progovori preplašeno:

"Otkud ti?"

Izadjoh do njega na štalu koja je pedesetak metara od centra sela i popričasmo dva - tri minuta. Fahro je čuvao stražu motreći oko štale i u pravcu centra sela.

Medo nam ponudi bajramskih kolača, a kada vidjeh da je tepsiju donio na štalu, shvatih da se skriva i da je spreman bježati prema šumi, ako četnici udju u selo. Hajra i Medo mi rekoše da samo noće u selu, a da su danju po šumi u stijenama. Shvatih da se puno boje četnika. Biće teško dokazati im da se moramo boriti protiv četnika i da je to jedini način da se spasimo. Fahro i ja produžismo mojoj kući, vrlo oprezno. Stigavši nasred sela vidjeh, poslije dva mjeseca belaja, vodu koju sam poželio popiti, pa makar odmah umro. Svojevremeno je bila dobra, urednog korita, sa dvije česme: jedna površinskog toka za pranje veša" a druga za piće, podzemno cijevima dovedena, izuzetno pitka. Nisam se dugo zadržavao, produžih kući, udjoh kroz metalna vrata na verandi i ugledah majku koja mi sva uplakana pade u zagrljaj. Nisam mogao odmah ništa progovoriti.

"Jesi li sam?" upita me, a Fahro otvorivši vrata reče:

"Nije tetka, ja sam sa njim." "Hoćete li odmah jesti da pripremim nešto brzo?" "Hoćemo," rekoh i upitah majku gdje su sestra Fahra i babo.

"Babo je u stijenama pod barom ili u Grocu, a Fahra je gore negdje, čuva krave. Bojim se da je četnici ne uhvate, isikirah se živa," reče i uzdahnu. Postavih još mnogo pitanja i shvatih da četnici još nisu do danas na ovom užem dijelu oko Drokana počeli bajramski pokolj i ponadah se da ga neće ni biti. Fahro je ostao paziti na ulazne puteve u selo da ne bismo bili iznenadjeni od strane četnika, a ja sjedeći osjetih miris moje-naše kuće, koji bih uvijek prepoznao. Osjećao sam veliki umor od putovanja. Brzo pojedosmo pripremljen ručak, zahladismo bajramskim kolačima i sidjosmo u podrum u kome je bilo nekoliko žena i djece. Bili su prestrašeni. Prepoznah Hasenu Kurspahić, radila je u Terpentinu zajedno sa Medom, a prebjegla sa desne obale Drine, zatim Zekiju, suprugu prvog komšije Izeta Sejdića i njenu sestru, Tifu i još neke žene i djecu.

Ugledavši mene i Fahra Racića, istinski se obradovaše tako da su nakon trenutnog šoka i straha bili presretni, ali gotovo skamenjeni. Nismo se dugo zadržavali ni tu, žurili smo da obidjemo ostale koji su po stijenama ispod sela i da se vratimo u logor što prije.

„Doći ću ponovo sutra," rekoh majci, "imamo puno vojske, nemojte nam se sekirati, odbranit' ćemo narod, akobogda" i otrčah prema Poddrokanu.

"Neka vas sreća prati i čuvajte se," trčeći sam čuo njen glas i njenu želju koju slušam cijeli dosadašnji život.

"Alahimanet majko," okrenuvši se rekoh. "Alahimanet," reče drhtavim glasom, podiže ruke i poče da uči za mnom. Znao sam tada da sam joj velika sreća i ogromna briga, jer znala je kako sam energičan, bojala se da ne poginem, da se ne namučim. Znala je da se izlažem velikoj opasnosti, ali isto tako da ne može utjecati na moju odluku da se borim. Bila je ponosna i zabrinuta, bojala se vijesti o mojoj smrti. Fahro i ja sidjosmo do Poddrokana kroz Prisoje šljivik, koristeći masku i sklanjajući se od Donje Lijeske, Marine kuće, gdje bi četnici mogli biti i osmatrati. Kada sam sa stijene na Hridicu dreknuo:

" lma li koga dolje?" vidjeh da tetka Hamsa izlazi iz šume i kažiprstom upozorava da šutimo i da se sklonimo. Ona, kao i Hajra, koliko se obradovala što me vidi, toliko se razočara sto vidje pušku kod mene u rukama i kod Fahre.

"Nosite te puščurine, bježite odavde, vidjeće četnici, spaliće nam selo, poklaće i pobiti sve zbog vas" reče i doda: "Nemojte zvati ove dolje, prepašće se." Pridjem joj, zagrlim je, a ona onako niska rasta, povijena u ledjima, mršava lica i plavlh očiju, potpuno blijeda, ne znajući što će, proplaka i reče:

"Čuvajte se, djeco." Da bih razbio strah i tugu ponovih jednu njenu čestu psovku:

“Jebaće ih kaljavi Isos, ako budu pokušali da nas napadnu!" Njena karakteristična psovka ju je nasmijala i malo razvedrila, ali kada sam pozvao glasno njenog sina Rasima, upozori me da se ne derem, da ga ne zovem, već da ga odem vidjeti pod stijenom. Mogu četnici čuti pa će otkriti gdje se nalaze, objasni mi. Ja sam, sebe radi, ponovo pozvao: "Rasime izlazi odozdo." Ispod stijene se ne ču nikakav odgovor, već samo čuh kako se krši nisko rastinje ka Skakavcu i Potkojničkom potoku koji pravi vodoskok nedaleko od

stijene Hridic. Pretpostavih da je to Rasim pogrešno procijenio od mog poziva da su četnici i bezglavo krenuo bježati nizbrdo. Rasim, godinu stariji od mene, sa mnom je bio nerazdvojan i mnogo puta sam se divio njegovoj snazi, brzini i hrabrosti. Sada kao da je imao samo brzinu. Odlučih da sidjemo pod stijenu da vidim koga ima dolje, ali Fahro je žurio do svojih, pa smo se tu razišli. On je otišao strmo preko Banavina pa do Oskrušiće gdje su bili njegovi, a ja pod stijenu.

Dogovorili smo da se vidimo i čekamo kod Džafa da bi vidjeli tzv. Ćamilovu bajtu. Ćamil Ramić je bio čovjek koji je odlučivao da li će se šta poduzimati protiv četnika u to vrijeme, ali nije do danas odlučio da se poduzme nešto konkretno, da se oružjem suprotstavi neprijatelju. Dobro sam ga poznavao. Zajedno smo bili četiri godine u školskim klupama, od petog do osmog razreda.Bio je ćutljiv dječak, a prije agresije odvažan inspektor u policiji u Višegradu. Imao je dosta boraca, a malo oružja. Njegovo prikriveno mjesto boravka, bajta, je bila blizu sela Džafe. Trte je bio u kontaktu sa njim dok nije otišao za Medjedju, krajem maja'92.

Sidjoh do pod stijenu, primijetih da ispred mene bježi naš narod. Oni prvi pod stijenom pobjegoše čuvši moje korake, a ne vidjevši me, i svi bi mi pobjegli, vjerovatno, da nisam rekao ko sam i pozvao ih da ne bježe. Prije mog poziva vidjeh iza jednog oštrog loma stijene u uvlacku da viri štap koji se ne pomjera. Kada je čuo moj glas Hamdija Jelačić, Rasimov najstariji brat, proviri i drhtavim glasom, bljedji i od bjeličaste boje stijene reče:

„ Ahmo, što me ovako prepade i otkud, bahnu ti odjednom." Pridjoh, pozdravismo se i u zagrljaju osjetih da mu srce lupa ko bubanj u ubrzanom ritmu te da se od neke topline preznojio. Okupiše se i ostali, a više je bilo izbjeglih iz okolnih mjesta preko Drine i iz Višegrada. Rekoh im, u najkraćem, ono što ih je zanimalo i kada sam krenuo od njih, poče četničko granatiranje. Jedna tenkovska granata pade blizu nas, možda stotinu metara daleko, svi legoše pod stijenu, a meni rekoše da to isto učinim.

"Žurim," rekoh im. "Neće biti ništa od ovoga sto granatiraju, ovo oni nasumice pucaju da bi zastrašili naš narod." Ipak sam sačekao da malo prestane granatiranje i onda pretrčao livadu zvanu Podrokan i dobro poznatim putevima prošao do pod Groc. Idući putićem ispod brijega, sjećah se dječačkih dana kada sam krave ili ovce tjerao tim putićima. Bilo je to lijepo vrijeme. Sada pratim svaki šum i ptica me može zastrašiti i u nju ću pucati ako iznenadno izleti, čini mi se.

Kada sam prišao na prelaz potoka koji je doticao sa Mejtefa, malo se zaustavih, osluhnuh. Ništa ne čujem, a morali bi biti negdje tu blizu. Pogledah malo bolje i vidjeh da su se zalijepili za stijenu moja tetka Čakar Mejra, Zajko Sejdić, Amir Šepo, Izet Sejdić i još desetak osoba meni, uglavnom, poznatih. Znajući za njihov strah, obzirom da mene ni slučajno ne očekuju, javih im se. Podigoh pušku u vazduh, a oni, što nas narod kaže "bili i prošli", svi blijedi i skamenjeni mislili, evo dolaze četnici da ih kolju. Džaba što samo ja dolazim! Da je samo jedan četnik umjesto mene, mogao bi sve pobiti iii poklati, jer oni ne mrdaju, ne bježe a kamoli da se bore. Nakon što su se osvijestili, bijaše im drago što sam to ja, ali su se bojali da ne navedem četnike na njih. Kada su shvatili da nisam sam stigao u Crni Vrh, pokazaše puno oduševljenje. Amir Šepo, komšija iz susjednog sela Banavine, koji po navici redovno kašljuca, nije se čuo kada sam prilazio stijenama. Šta sve strah ne učini. Sada ponovo u svom stilu kašljuca kao da istjeruje nešto sitno iz grla. Popričah malo i saznah od njih da su četnici iznad sela, na raskrsnici kod našeg groblja,

i da su zadržali mog rodjaka Nedžada Sejdića i Ramku, njegovu nenu, a Zajko, njegov otac, ne smije ni da pokuša da ode ka groblju, već bježi duboko u stijene. Rekoše, takodje, da su četnici na Kosi, uzvišenju izmedju Cmog Vrha i Drokana, kuda ja namjeravam ponovo proći, kao i jutros, ali sada bez Fahre Račića.

Za moju sestru Fahriju rekoše takodje da je negdje iznad sela čuvala krave i da su je možda četnici zaustavili. Sam ne znam šta dalje. Pitah za svog babu. Rekoše da je on kod lipe Podbarom, ispod naše livade, pod stjenčicom, napravio sebi nešto za sakrivanje. Krenuh prema tom mjestu i obećah mojim herojima pod stijenama da će sutra biti u svojim kućama cijeli dan. Blijedo su me gledali, ali su imali nade. Za mnom se pristavi, bez mog poziva, Izet Sejdić, a kasnije vidjeh da mi treba radi pronalaženja bajte Ćamila Ramića. Prethodno moram sa babom da se vidim i da mu sve kažem. On će me najbolje razumjeti. Ratovao je u Drugom svjetskom ratu i prošao puno teških situacija. Na kraju je bio veliki partizan i komandir jedinice, a u njemačkoj vojsci, prinudno odveden, naučio je vojničke vještine do savršenstva. Da li će biti ponosan na sina i da li će mi dati koji vrijedan savjet? Dodjosmo do mjesta gdje se krio. Izet po svojoj navici galami pa sam ga morao stišavati da mi se babo ne prepadne, ali ne nadjoh ga na njegovom mjestu. Pogledah okolo, nema ga nigdje. Pipnem krevet uradjen od pruća, ležaj je topao, znači da je skoro bio tu. Razgledasmo širi pojas i tiho zovnusmo, ali nema ga. Krevet je fino uradjen, baš za odmor prilagodjen, a mjesto vrlo skrovito. Ima taj moj babo osjećaja da se prikrije, pomislih, biće ga teško naći. Ratno iskustvo naučio ga mnogo čemu, pored odličnog rukovanja naoružanjem naučio je koristiti teren, maskirni prostor i prirodne zaklone. Ovaj teren on odlično poznaje, rodjen je i živio sedamdeset godina ovdje.

Nakon dužeg traženja odlučih se popeti uz stijene i pokušati vidjeti da nije na putu prema selu, možda. Nije bilo nikakvih tragova, a ja sam tražio ubode štapa jer se on koristio štapom zadnjih desetak godina, zbog sigurnosti kretanja i poboljšanja ravnoteže. Kada sam pomislio da ga ne mogu naći, pozvah:

“ Babo!”

On se javi sa vrha stijene, od mene nekih desetak metara. Susret je bio dirljiv. On se puno sekirao za mene, a ja sam onaj od njegova četiri sina koji mu je najviše po ponašanju odgovarao. Tako je sam često govorio. Volio je gledati kad žestoko radim, kosim, kopam i sl. i hvalio me često. Znao je da se borim u Goraždu. Zbog mog početka u odbrani Crnče imao je već prigovora od komšija sa Donje Lijeske, a moju narav je poznavao dobro i to ga je najviše brinulo. Eto, sad mu je bar trenutno lakše, tu sam, ispred njega, živ i zdrav, sa puškom i bombama, spreman da branim narod i selo.

"Ali što si sam?" Upita me znatiželjno.

"Nisam sam babo. Ima nas puno."

"Koliko? Ima li dvadeset, bar?”

Ima dvjesto." rekoh oduševljeno. Nije mogao sakriti svoju sreću.

"Svaka čast” reče i upita. "A imate li puca?" misleći na puške.

“Ima dovoljno," rekoh. Gledam babu, a on ko' da se ponovo rodio, trznu se kao da bi i on uzeo pušku i krenuo sa nama.

“Dje ste se smjestili, ako mogu znati?"

“Puno pitaš babo," našalih se odvažno ja. Rekoh mu sve što ga je zanimalo. Pitah ono što sam želio znati o tome kako je predeverao ovo vrijeme. Zureći puno, na kraju mu rekoh da porazgovara sa našim ljudima da se sutra, kad vojska dodje u selo, vrate i prihvate vojsku. Tako se završi naš polusatni susret.

“Čuvaj se," reče na kraju. Prodji šumom do Crnog Vrha, ima ih svuda."

"Dobro. Čuvajte se vi svi!"

Pažljlvo se krećući, Izet i ja stigosmo do Ćamilove bajte iznad sela Džafe u borovoj šumi, ali tamo ne bi nikoga. Tražeći okolo, vidjesmo da narod prolazi iz prigradskog dijela i Crnče za Crni Vrh. Kesmer Ramiz i njegova porodica odmaraše u blizini. Popričasmo malo i ja produžih, nakon što Fahro naidje sa nekoliko momaka medju kojima bijahu i moji bliži rodjaci, sinovi Adila Jelačića, Ahmo i Fadil Fajko. Idući prema Crnom Vrhu malo žurnije, pošto smo zakasnili, Fahro i ja se razdvojismo. Odjednom, nedaleko iznad nas, zastrašujuće zarafala. Predjosmo sa livade u Plistinama u obliznji šumarak i zalegosmo. Fahro je gledao šta ja radim, a meni nije bilo jasno odakle pucaju četnici i da li je to bilo na nas ili nekog drugog. Uspuzah uz mali uspon i vidjeh u pravcu odakle dolazi eho rafala, na kosi, nekoliko četnika kako šetkaju i pucaju. Istog momenta rafal se prosu prema nama, mada smo bili dobro maskirani i zaklonjeni iza borova. Pedesetak metara ispod nas protrča grupa naših momaka koje smo prošli u putu. Sada su panično bježali ne obraćajući pažnju na zaklone. Shvatih da su njih primijetili i da se iživljavaju uživajući u svom piru. Naredjenje koje je Štab izdao, a ja prenio borcima koji su izašli jutros iz logora, je bilo da se ne otkrivaju i ne pucaju sa četnicima kako bi se bez "frke" smjestili, pa ćemo onda pokazati da smo tu. Eto, sada ja to moram prvi prekršiti, jer bit će mrtvih, sigurno, pa da to pokušamo spriječiti.

“Pripremi se, Fahro," rekoh.

“Za šta?” Upita on. Moramo ih malo potprašiti, pobiće narod." Shvatio me, mada nije bio spreman. Nisam znao da nije do sada pucao na četnike, da mu je ovo prvi put i nisam mu davao nikakva uputstva.

Nišaneći što smirenije ispalio sam dva kratka rafala prema četnicima. Rezultat je bio da ih više nisam vidio, razbježali su se i osuli panično paljbu svuda okolo. Pogledah Fahru, on je sav blijed i znojan, ali nije još metka opalio.

"Ožeži, šta čekaš," rekoh mu, a on kao da zažmuri ispuca kratki rafal i skioni se za bor. Vidjeh da mu je bilo teško to uraditi, ali i da ga je uhvatio veliki strah, sav se tresao. Ispuca jos dva kratka rafala na tri četnika koji su dolazili grupi koju sam gadjao i oni zalegoše i nasta tajac od minut dva. Osmatrah i preko oka gledah kako se ponaša moj Fahro. Vidjeh da i on viri, osmatra i nišani nešto mirnije nego prije, što me obradova. Četnici su iz svih oružja počeli pucati i pretrčavati brisani prostor povlačeći se u šumu ka Lokvi, zaravni koja je odmah uz Kosu. Nisam znao ni koliko ih ima, ni kuda i kako su rasporedjeni, bojao sam se da nisu na Jedinom boru, stotinjak metara iznad nas i da nas ne opkole šumom. Nakon što je Fahro ispucao jedan rafal, hladno i smireno mu rekoh da se pripremi da krećemo ka vodi ispod zaseoka

Vrta, ali samo ivicom šume. Razumio me i ostatak puta smo prešli uz pretrčavanje čistina, a četnici su tukli cijeli sat iza nas, vjerovatno misleći da nas ima “iljadu”. Kada smo stigli u Demire, zaselak Crnog Vrha, ljudi pitaju, šta se ono tamo čuje, koga su četnici napali, a Nihad Dizdarević odgovara:

„Sigurno ih Ahmo potprašio," ispričaše mi to. Fahro je bio pun utisaka, iznenadjenja i savladanog straha, pričao kako je to bilo a ja sam odahnuo kratko i pripremao se za put u logor.

Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu

Jedna kišna i hladna noć meni i članovima Štaba je bila dovoljna da shvatimo da će se teško logorovati bez opreme i bez hrane. Odlučismo smjestiti vojsku u sela, a ja predložih kako organizovati odbranu. Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjače a zatim i ostale, i usmjerili ka selima Drokan-Zakršnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slušali Ćamilovu komandu i čekali da mi stignemo da bi počeli pucati u četnike, jer bilo ih je malo, a još nisu sigurni da smiju ubiti četnika koji im pali kuće ispred nosa i ubija komšije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se četnicima koji su pokorili Višegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a članovi Štaba su pomogli u rasporedjivanju, smještaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najviše su u tom dijelu radili komandiri nižih jedinica. Istovremeno su vršena borbena dejstva: napadi četnika i naši napadi su se mijenjali. Naši su bili diverzantskog tipa, a četnici prave male ofanzive. Obično su dovodili plaćenike zadnjeg vikenda u svakom mjesecu i tada su se vodile žestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo ratište, više ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja Višegrada iz kuća naših ljudi koji su znali gdje su ostavili šećer, so, brašno, žito i ostalo što se po noći moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma, pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Višegrada, gdje su četnici mogli da se pojave svakog časa.

Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u početku, a kasnije se odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja poštovano. Ako domaćin ne dozvoljava, nije prisiljavan. Sjećam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se ništa izmijenili ni kada su borci u pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo je puno hrane za četnike kada su stizali do njihovih kuća, a za našu vojsku nisu imali ništa, kako rekoše.

„Dabogda im pusto ostalo," bila je kletva boraca i obistinila se.

Sudbine takvih su uglavnom teške, ali ipak daleko veći broj mojih poznanika i komšija je borcima i meni lično izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kuće i potrebna sredstva koja je imao. Ponajviše zbog takvih, borci su bili spremni gladujući braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Četnicima ispočetka nije bilo jasno zašto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio gojzerice-adidasove, što sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i većini saboraca, obuća već u junu

bila problematična. Pošto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam išao kao leptir, a svakim danom prelazio sve više kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao sam dnevno prelaziti i po šezdeset kilometara. Ovih junskih dana su četnici trpili gubitke. Obično su bill iznenadjivani na različite načine, tako da nisu imali rješenja kako da se suprotstave ili pripreme da pariraju.

Nakon što jedna naša grupa nije mogla da se izvuče iz ovog okruženja, zbog četnicke zasjede na prelazu komunikacije Višegrad-Sjemec, Štab je odlučio da se deblokira put napadom na četničko obezbjedenje puta, a za nosioca izvršenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom četerdesetak najboljih boraca, jer se radi o izuzetno složenom zadatku, a iz Štaba je radi inžinjerskih zadataka krenuo i Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, četnika nije bilo. Kao da su osjetili šta se može desiti. Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno četnici zaustavili našu grupu, ali zasjeda nije bila uspješna, jer su nam četnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je čekati večernji sastanak Štaba i referisati, što ja nisam mogao. Predložih Nusretu da idemo na "popravni" što on veselo prihvati.

Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva četnicka auta. Četnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da raščisti put i pomogne jedinicama na tom terenu da nas rastjeraju. Pošto sam znao da ta jedinica dolazi iz Višegrada, pretpostavih da će se i vratiti kada pročiste put. Proračunom vremena procijenih da ćemo moći u povratku napraviti zasjedu na istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno bliže Višegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.

Da bismo neopaženi stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara iznad četnicog uporišta na Okrugljači, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljači četnici već pamte po jednoj našoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stići na mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijaše duga desetak vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali računao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se čula vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali lični zadatak svim borcima nije bio saopćen.

“ Hoćemo li pucati?", upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlučih.

"Hoćemo."

To moje hoćemo se nije čulo do prvih u zasjedi tako da oni još nisu znali šta će uraditi. Kada su prva vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puške u četnike na otvorenom tamiću i rekao:

“Ožeži!!!!!" Svi borci su počeli pucati po ciljevima ispred sebe.

Prvi put sam vidio da četnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stižući da nanišane. Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadjaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteški. Vidio sam ih bespomoćne, i odmah se sjetih kako se ti isti četnici iživljavaju na civilma, starcima, djecom. Oni ih

stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa četnicima za Bajram pucali. Ubili su ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesića, sada komandira jedne naše jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kuću po kuću i ubili šest civila, a isto toliko ranili. Eto, to su snažni i odvažni četnici, to oni mogu, a viteštvo je od njih predaleko.

Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a četnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne večeri. Bili smo zadovoljni što smo četnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam unište narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Štaba.

Moje prvo ranjavanje, prženje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakačen, tako da to nikom od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolišemo. Kad sam to prijavio, sanitetlija je pritrčao i pokušao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo ništa potrebno. Bi mi žao pantalona, ali zašiće to neko noćas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak Štaba u Crni Vrh. Ti sastanci Štaba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obično u dobroj atmosferi uz puno ozbiljnosti u početku, a završavale se novim vicem ili "provalom." Jedne prilike donesoše zarobljenu zolju na sastanak štaba, a ja u dobrom raspoloženju uzeh objašnjavati šta je i na kom principu djeluje. Neko od prisutnih, čini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja objašnjavajući otvorih zolju u položaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kauču neki članovi Štaba. Nasta panika, a ja čuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:

"Nemoj okretati prema meni, šta ti je."

Pogledah ostale, Benko i Hodža su legli od smijeha a Avdija je već bio u ćošku i sklanjajući se iz linije kuda je zolja bila okrenuta, pitao:

"Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim čudom!"

Vidjeh da je djavo odnio šalu i sklopih zolju rekavši da ovo ne smije da se radi uopšte, a pogotovu u zatvorenom prostoru. Većina prisutnih nije znala puno o zolji.

Pošto smo oružje svi nosili sa sobom, najčešće do u prostoriju na spratu kuće Mehemeda Karčića u kojoj su održavani sastanci Štaba, bilo je i sa tim oružjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka držeći isti usmjeren ka plafonu, slučajno pritisno obarač. Pucanj je sve nas žestoko trznuo i preplašio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa šta ovo bi Avdija?" A Avdija u svom stilu uzvrati:

"Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti". Doktor se nasmija i prokomentarisa:

"Zaime, što prepade čovjeka?" Zaim ih pogleda obojicu i samo se ču njegovo "Hm."

Svakog dana smo pokušavali iznenaditi četnike na različite načine, ali vodeci račun o municiji, bombama i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese "koliko istrošiš, toliko zarobi," bila je naša parola. Broj oružja se uvećavao, uglavnom pronalaženjem lovara i karabina kod nekih naših lovaca" koji su žalili

da im puška ode iz ruku, jer neće moći loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mučnih scena u uzimanju tog oružja, a Avdija je ipak tu pokazivao više odlučnosti i dosta spornih slučajeva je riješio. Bombe smo ručno pravili na razne načine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na priručnim PT i PP minama, koje su donosile izuzetno veliki rezultat, što je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.

Četnici su svoje gubitke teško podnosili pa su to ispoljavali na razne načine, obično granatirajući sela oko Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajući koga stignu. U Višegradu su preostale civile tukli, mučili do iznemoglosti i na kraju ubijali, bacajući ih niz Drinu, rijeku smrti i užasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvući u noćima mjeseca juna 92., čak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je očajno teško posmatrati bespomoćne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjećajni krvnici za “ideale" četnistva, a nismo mogli to spriječiti. Ipak bilo je i uspjeha u našim upornim pokušajima. Spasili smo nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teškom dramom. Samir Hasanbegović i njegov mladji brat Velija su uhvaćeni u Višegradu kao momci koji još nisu shvatili da četnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i računali da će ih zaobići hapšenje i surova smrt. Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapšeni su i poslije puno maltetiranja povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Višegrada, preko puta sela Hamzići u kome je bila naša jedinica jačine ojačanog voda. Cilj četnika je bio zastrašiti naše borce i narod pokazujući im kako će proći ako se suprotstave četnicima ili ako se ne odbrane, što je dodatno motivisalo naše borce. Postigli su kontraefekte, a to su obično radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.

Nisu birali žrtvu, išli su redom, ako je žena ili djevojka, prvo su se iživljavali u hotelu Vilina vlas dok žrtva ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke žrtve su iskakale kroz prozor sa četvrtog sprata da riješe svoje muke. Himzo Vilić i Dževad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzićima, rekoše mi dok sam nakratko odahnuo u Hamzićima, da bi pokušali da spriječe ubijanje naših ljudi bar na Drini u Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokušaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na što trebaju obratiti pažnju i rekoh da ponesu samo duže cijevi, a da ih ide najviše pet. Sutradan su otišli do Drine, preko puta Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno čekali. Zločinci i žrtve su stigil na mjesto užasa. Četnici su tri muške osobe izdvojili bliže Drini i počeli se derati da se čuje do Himze, Dževada i Nesiba Nuhanovića, naših boraca, psujući mater balijsku i slične psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramatičnom filmu gdje spasioci stižu kada je smrt pred očima. Oni silni okrutni četnici tog momenta zaboraviše na sve i bezglavo počeše bježati ne zaustavljajući se iza mogućih zaklona. Ličili su na prestrašene miševe, a ne više na one krvoloke i bandite pune snage da muče i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali šta se dešava, nisu vjerovali da ih pokušava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo što su pomislili je da su to pucnji u njih, koje su očekivall. Ali, tada je sreća i Allahova pomoć bila uz njih, a naši borci sa druge strane su imali ogromnu želju da spase makar jedan život. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:

"Bježi u Drinu, plivaj dokle možeš."

Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa reče Samiru:

"Idi sine, ja ću probati da se sakrijem u ove rakite.“

Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokušava odvratiti pažnju četnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac borio se za svoju djecu nudeći svoj život za minut produžetka života svoje djece. Kad su se četnici zaustavili u bijegu, naši momci su još nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu štedjeli municiju kao Dževad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su spašeni i prihvaćeni na našoj strani, a otac je ostao skriven i pokušao se se spasiti u noći. I uspio je.

Ovakvih i sličnih sudbina je bilo još, ali ova je ipak bila najdramatičnija.

Velike drame uz nadljudske napore preživljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Goražde iz Crnog Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujući ponajviše doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome je ležalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teškim uslovima, najveći broj je uspješno liječen. Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni veći operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Goražde. Prvo, to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvažnih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim minimalno dvanaest pušaka i sa ovog područja i jedinica koja će ih propratiti preko puta Višegrad-Sjemec, na kojoj su četnici često bili u zasjedi čekajući nas prolazak.

Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najveće. Evakuacija je vršena isključivo noću i tiho, da se korak ne čuje, a kamoli jauk bola čovjeka koji umire dok ga nose na pedeset kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i noćna divljač,uskom i kamenitom, uz velike uspone i padove kroz gustu šumu najvećim dijelom očekujući susret sa neprijateljem. Dok bi se stiglo na Džankiće, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se više od sto puta, a obično bi ta najteža relacija trajala cijelu noć i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kočarim, leglo četnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosače. Najviše bespomoćnim osjećao se ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi I u iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao reagovati. Zato su ranjenici često dobijali bombe ill pištolj, a poneki je nosio i pušku ako je rana takva da može pucati, kada to bude jedino rješenje. Vjerovao je onima koji ga nose i štite da ga neće ostaviti, ali živ u ruke četnika nikako, jer su četnici svima pokazali koliko poštuju Ženevsku konvenciju, ljudska prava, čovjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je prešla granice životinjskog krvolostva, a njihov razum je bio u funkciji iživljavanja na žrtvi. Uvijek sam smatrao da obični ljudi, srpski gradjani, teško mogu brzo postati takvi.

Naš ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki šum, svaki nagli zastoj za njega je bio trenutak života ili smrti. Kišno i teško vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a četnici u tom vremenu nisu smjeli biti u šumi. Prethodno su imali puno naših iznenadjenja te su izbjegavali loše vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi naš ranjenik preživio put strave i užasa, na Džankićima bi ga čekao topao čaj, previjanje i pomoć nosačima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje. Naredne večeri ranjenika je prevozio automobil do Goražda, ali i taj put je bio vrlo rizičan, jer ulazak u Goražde vozilom noću je bio moguć samo preke Ustiprače, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagića, vožnjom bez svjetala i malim gasom. Četnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Površnice, svaki pokret vozila koristeći IC uredjaje za noćno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u vožnji bez

svjetala na ulazima u Goražde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini način da se udje u Goražde.

Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopačima, što nas je onemogućilo da brzo, asfaltnim putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i ranjenike, otvoren nakon insistiranja u više navrata članova Štaba, i moje lično, kod Mehe Drljevića komandanta Kopačkog bataljona. Bilo je slučajeva da ranjenici umru zbog zakašnjenja pred samim Goraždem, ili u bolnici. Zato su nosači dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi komandanta Štaba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u Goraždu nije imala hirurga, već su hirurške zahvate vršili zatečeni doktori, što nije bila potpuna garancija za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema Korjenića. Bio je neumoran u nastojanju da spasi čovjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je pripremio nešto opreme, lijekova, tako da sam najčešće do dolaska hirurga u Goražde ranjenike usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.

Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i četnici pokušavaju granatiranjem uzvratiti poslije svake bitke. Pokušavaju, uz pomoć elitnih četničkih jedinica sa drugih bojišta, napasti sa većim snagama, ali nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog našeg teškog okruženja. Veliki napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na područje uz Drinu: Hamziće-Tusta Medj-Jelačiće i dalje niz Drinu, a pomoćnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje CrnČu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno loših pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.

Četnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, veće brdo obraslo gustom, niskom šumom, na kojem su teško održavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset - petnaest boraca, prethodno izdavši zadatke jedinicama i kurirom javivši u Štab šta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno nejasna. Odlučio sam da izvidjački borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je poznavala većina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajući da će četnici teško odlučiti da napadnu kroz šumu i iz nižih pozicija. Očekivao sam uvijek napade na ključne više pozicije, pa tek onda niže, obično su tako radili. Prošli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali četnike palikuće sa distance, a zatim sišli sasvim blizu Drini da sačekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice u pravcu Jelačića. Pošto se u koloni očekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa sam poslao mladjeg borca Emira Šabaniju u Hamziće po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i prijavio da nije mogao proći i da traje napad na Hamziće te da je jedva pobjegao od četnika koji su bili na putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:

"Jesi li siguran da si sreo četnike, da to nisu naši?"

"Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi."

Nedugo zatim čula se žestoka paljba u rejonu sela Hamzići, što je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah smo trkom krenuli ka Hamzićima koristeći šumom obrasle prostorije i bez suvišnih pokreta, što smo mogli tiše, i brzo istrčali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uočili neprijateljske snage ispod

naselja Hamzići, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u šumu i pokušava što brže napredovati prema Hamzićima.

Kretanje šumom je već bilo otežano i nama, jer smo kršili pred sobom i uzdrmavali nisko drveće koje nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Riješih da idemo meni poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridružio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahić, koji je ostao u Gornjoj CrnČi sa grupom da nam štiti ledja.

Ranjen je prilikom ulaska u Crnču, pa nam je to bilo dodatno opterećenje u kretanju. lznenada smo uočili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prišli. Uočismo da se radi o našem borcu Sahić Suadu, a desetak metara ispod je ležao Enver Džafić. Oba su bili mrtvi. Sahiću nisam dozvolio da ide sa grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Džafić su samovoljno pokušali da se suprotstave četnicima, ušli u šumu, a četnici su ih sačekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom našem kratkom pretresu terena bili smo primijećeni jer su četnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznesenu šaku kod Sahića rahmetli, momka koji je na Bogdašićima i Juzunovićima puno pomogao da četnici odmah ne spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokušao zajedno sa Džafić Enverom četnike odvratiti od zlih namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokušao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Očito da je bilo bliskog susreta i da su četnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu još potpuno ohladila.

Čim sam to zaključio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Čovrku da ostale upoznaju da bi četnici mogli biti sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo očekivali da ih više vjerovatno nema. Trojica su skočila na putić, a ispod i iznad ih je bilo još nekoliko i čuo se urlik:

"Pobiti balije!"

Razmak izmedju nas i četnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduše, vrlo oprezni. Naprijed smo išli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim četnici padaju pod put. Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev Zakirovog "flaka" (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i prži kroz pantalone. Četnika nesta, a četvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlučih da se povučemo malo nazad, jer nisam siguran da je čisto okolo. Izvukosmo se više iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih formirasmo kružnu odbranu u šikari. Prečnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno mjesto i propratih izvlačenje jedne grupe četnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za sobom poginule. PAM sa tenka poče prebirati po šumi, ali znatno niže od nas i u užem pojasu. Zaključih da nisu sigurni gdje još ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj šumi, i da bježe. Još nije bila potpuno jasna situacija, a najviše zbog ranjenih nismo pokušali da ih još jednom iznenadimo zasjedom ili slično.

Hamzići su spaseni, a narod je, bojeći se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Četnici su imali desetak mrtvih koje su teško nalazili po šumi Vidove gore.

Ja sam na večernjem sastanku Štaba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio Ramić Ćamil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je žao saboraca, ali istina je jedna i to su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio žestoko ljut kada se pokušao iz hladovine kritikovati uspjeh u odbrani Hamzića. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepoštivanja Štaba jer nisam otišao u Štab i

sačekao odluku. Da sam je čekao do kraja dana ne bismo pružili otpor četnicima, a oni bi uzeli i Jelačiće, vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarišem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadašnje moje prijedloge Štab je u potpunosti prihvatio.

Štab je svakog dana imao više obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i pravovremenog, do formalnih pokušaja i lažnih izvještaja nekih članova, zavisno od toga ko je dobio zadatak.

U ovom vremenu komandiri nižih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarević, Zakir Jamak, Nezir Mesić i Himzo Vilić, a kasnije i Suljo Fejzić, su radili strašno puno jer svaki dan je bilo borbenih dejstava, a oni su učestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim je, poslije oporavka od prvog ranjavanja često ulazeći u Komandu gdje su smješteni bili članovi Štaba, nalazeći ih kako spavaju, govorio: "Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se istezati i smišljati marifetluke!"

Istovremeno su, sa znatno manje opterećenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgačini. Komandant Štaba, Mehmed Tvrtković, je pokušao i još neke starješine i jedinice uvezati što prije u sastav Štaba i odreda "Čole." Tu je bilo odredjenih problema, ali su rješavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao često iz Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Goražda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomoći u MTS-u, uglavnom. Svaki naš prolazak kroz neprijateljske linije bio je težak borbeni zadatak i zahtijevao je punu ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlučujuće djeluje u slučaju iznenadjenja. U tim odlascima, često zbog vremenskog ograničenja, nisam mogao birati put, već sam morao ići gotovo najkraćim. Hasan Veletovac i braća Liske su "progazili" put kroz Osojnicu, naselje dvjesta - trista metara od stare ćuprije na Drini, kojim su sve više naše jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a kasnije i Medjedje. Prolazaći pored moje nove kuće, napravljene koncem 1991.godine, koju čestito nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih ličnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je bilo vrlo malo mogućnosti da četnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, ušao u kuću i kratko se zadržavši, produžio dalje. Moj osjećaj u toj kući nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa ćuprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajući je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili, dogradjivali,uljepšavali a pogotovu one koji je rušiše i uništavaše.

Jednom prillkom na brdašcu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajući na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh družiti se sa Ćuprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Ćupriju napaja zalijevajući kule vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki žubor i šum njen lice na tihi šapat i tepanje svom djetetu, svojoj Ćupriji. A Ćuprija uzvraća svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim, zaustavljajući do pred susret plahovitu vodu, odmarajući je u svojim lukovima, pitajući je šta sve nosi i šta pamti, moleći je da ne nosi one koji je grade i oživljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i sevdah bosanski i slobodu svakog čovjeka. Da odnosi mržnju, zulume i zločince sve od reda, da njihov korijen što dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Ćuprije doživjeh kao

obećanje i veliki zavjet i gledajući Ćupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je nečujno dodirujem. Da li je to što je dugo želim makar dodirnuti, što me vežu jake uspomene za nju ili što je volim kao da je meni život dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni rušiti i uništavati. Tek što sam to pomislio, pred očima mi sijevnu bljijesak jakog svjetla, tako jako da sam instinktivno stavio ruku ispred očiju. Ćuprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam odgovor, pomislih.

Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Ćupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me vuče moj saborac, Avdo Tabaković Taison, moje lično obezbjedenje u borbi, šapućući mi: “Idemo, komandante, svi su prešli put i čekaju nas! Požurimo, čuju se neki glasovi gore kod Doma." Prihvatih sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmišijah o Drini i Ćupriji. U čestim prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa četnicima nije bilo.

U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica išlo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u početku teško pokrenuti neke novije borce u bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kuće, ali i to je prevazidjeno, brzo su počeli maštati o oslobadjanju sela i gradova.

Pomoć Goraždu

Osim kontakta s Goraždem, Općinskim štabom TO Goražde i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u početku, uz dosta improvizacija i maštovitosti, Samir Hasanbegović i njegov brat Velija. Razgovore sa predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtković, a ti kontakti su bili podstreci, veliki motiv i nada da ćemo uskoro lakše komunicirati i dobijati naredjenja.

Ovih julskih dana Goražde je do sada najžešće napadnuto. Putem Radio Sarajeva, čuli smo da je u Goraždu pakao, da oko četrdeset četnickih tenkova napada Goražde i javnu naredbu načelnika Štaba TO Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovića, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do Goražda, pokrenu u pravcu Goražda.

To je prva naredba koju sam čuo izrečenu putem medija. Slušajući naredbu osjetio sam težinu situacije u Goraždu i ona mi je pomalo ličila na vapaj, a iskreno sam očekivao da će se po toj naredbi pokrenuti nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam čuo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u razgovoru sa komandantom Štaba TO, Mehmedom Trtkovićem. Zaključili smo da treba pomoći i poslati jednu jedinicu u pomoć goraždanskim braniocima. Predložio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa njom u Goražde. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrućem bojištu Crnog Vrha. Razmišljajući o tome, računao sam da četnici neće napasti dok napadaju intenzivno Goražde i skupio jedinicu jačine jedne čete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potčinjenim, prijavio Štabu odlazak i u noći 11/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, ušao u Goražde, tiho, uz male probleme i nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smještaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Goražde. Prihvaćeni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Već naredne noći sam otišao na prijem zadataka u Štab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, članovi Štaba kao i članovi Ratnog predsjedništva Goražda. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati rješenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta Štaba TO Goražde.Naš zadatak je bio osloboditi Bučje, zarobiti četnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je predočen raspored snaga. Bilo mi je nelogično da naši već dugo drže četnike u uskom okruženju te da ih pokušavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju naših jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane 43.DUB, i u tome ne uspijevaju.

Odlučujući uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te jedinice, tražio pomoć u rješavanju ovog zadatka. Naredne večeri je pokrenuta moja jedinica, a četnici su uporno granatirali grad i pokušavali na svim linijama proći. Čini mi se da su očekivali da će zastrašiti naše borce u i oko Goražda, demonstracijom razorne moći njihove tehnike i ubijanjem svega što se kreće. Na putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj noći, idući lagano korak po korak, Reko mi prišapta:

"Prolazimo ispod Bučja." Ima li mogućnosti da nas četnici iznenade?" upitah ga.

"Nema," govorio je ekavski kao i većina aktivnih oficira bivše JNA. "Tu su moji u obezbedjenju," reče kratko. Sa mnom su, u ličnom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani Čimbur, Abdulah Sadiković zvani Sandokan, Tabaković Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet - borac. Borci su

noć predeverali spavajući svuda po kućama, štalama i ostalim objektima, uglavnom po tri - četiri na ležaj, a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otišli na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajednički plan napada. Odabrali smo varijantu u kojoj će četnicima biti pružena šansa za predaju, a prethodno ćemo ih staviti u još uže okruženje, prići im što je bliže moguće radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi što manje distance izmedju naših i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne može i ne smije djelovati u toku našeg napada.

Sročili smo zajedničko pismo, a Reko je otišao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od hrabrijih civila pošalje to pismo četnicima. Ja sam sa svim borcima i vodičima otišao da vodim napad na selo Bučje i prilikom rastanka Reko mi reče: "Čuvajte se, mi smo to pokušavali dva puta i nije moglo da se odradi." Ispaljen je slučajno jedan metak u privlačenju selu, ali je naša pozicija bila dosta dobra. Ispalio ga je Mujo Korać, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najbliže komšije, podstanari u Donjoj Crnči. Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjećaja krivice. Srećom, bilo je bez posljedica. Nastavilo se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuća u kojima su četnici. Biće to pravi heroji, pomislih.

Vidio sam da četnici bježe. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad nije ni počeo, a četnici su nas primijetili uz njihove kuće i bezglavo počeli bježati. Ponuda za predaju je upalila sa malim zakašnjenjem i Bučje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset četiri četnika i dvadeset četiri puške i jedan RB te ostalog MTS-a i municije. Sadiković Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter, njemački oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da će mi to biti najdraža uspomena ako preživim, a on samo reče: "Ako Bog da Inšala."

Očekivali smo još nekih zadataka. Ja sam ponudio Štabu u Goraždu da odradimo još nešto, ali nismo mogli naći rješenje za vodiče da oslobodimo i Viševiće. Bio je to, čini mi se, i teži zadatak. Sve je bilo nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako šturi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.

Goraždu je malo lahnulo. Vratili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomoć Goraždu, narodu i borcima, jer kazaše neki članovi Štaba: "Ni oni nama ne pomažu, zašto bismo mi njima?' "A ko su oni a ko mi?" upitah i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Goražda i naše šanse da se odbranimo veoma male, što im brzo bijaše jasno.

Izvučeni iz vatre

Veliki podvig, istovremeno dok su naši borci u Goraždu pomagali po naredbi Sefera Halilovića, izvršili su borci na čelu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivši se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa područja Okrugle i šireg rejona, pa čak i iz grada Višegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogućnosti da sami nadju rješenja kako da pobjegnu, a da ih četnici ne pobiju, su jedva dočekali ovu šansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko veći podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespuće, noseći stare nemoćne i djecu, sve uz neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvučena je jedva živa i Turjačanin Zehra, koja je ostala jedini živi svjedok paljenja naroda u kući Aljića Mehe, na Bikavcu, što je jedno od redovnih djela četnika na prostoru Višegrada u ovo vrijeme. Po završetku velikog podviga čestitao sam starješinama i borcima na izvršenom zadatku, posebno Hodži, Benku, braći Nihadu i Nijazu Dizdareviću. Doktor Benko je preventivno nekoliko dana liječio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opečena tako da joj je koža nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.

Zehra je spašena i proslijedjena u bolnicu u Goražde. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha, iz Medjedje je pokrenuta Hodžina jedinica jačine voda i dio jedinice iz Holijaka, u noći 23/24.07.1992. U istoj noći prošli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolišta, preko Crnče i Vidove gore do Crnog Vrha.

lzdaja?

Da bismo četnicima pobrkali planove, Štab je odlučio da u našem stilu napravimo nekoliko jakih iznenadjenja napadajući ih na više mjesta. Prethodno je izvršeno izvidjanje svih područja na kojima se nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je izdat na ustaljen način na sastanku komandira jedinica i članova Štaba. Po Crnom Vrhu je vršljao veliki broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Ćamil Ramić pritvarao neke osobe. Nije mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od našeg iznenadjenja, dobili smo kontra iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada ćemo ga napasti. Dočekao nas je na svim mjestima. Sreća u ovoj našoj nesreći je bila što nisu sve jedinice istovremeno nastupile i što su nekim komandirima date mogućnosti izbora mjesta za zasjedu u širem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena, inače bismo doživljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starješine, Dževada Demira i ranjavanja još nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zaključak je bio da je neko prenio četnicima naše zamisli.

Izgubljen je izuzetno hrabar, snalažljiv i nadaren starješina Dževad i borac Sabahudin Muhić. Uvjeren sam da bi četnici doživljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obaviješteni. Od koga? Ne znamo.

Eto, to je bio moj prvi veći povod za sumnju u izdaju ili špijunažu. Svi su provjeravani, ali niko od odgovornih nije i osumnjičen. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom koga je izdao. Dževada smo pokušali pronaći, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar tijelo nadjemo, ali četiri dana smo bezuspješno tragali ulazeći u vrlo teške situacije. Upornost je ipak bila najviše naglašena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizične situacije sa diverzantima da bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da će biti veliki borac, ako brzo ne pogine zbog boračkog neiskustva.

Otmica gluhonijeme sestre

Ovih dana smo pokušali na svim djelovima višegradsko-rudjanskog i rogatičkog bojišta što više uvezati jedinice i neprijatelju pružiti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pješačio, a "samohotke se nisu hladile." Medjutim, četnici nisu vodili rat samo oružjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima ratovanja, a psihološko - propagandnim naročito, i koristili su se svim mogućnostima da zastraše i ucijene. Imali su dosta dobre obavještajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili zadovoljni izrečenom istinom i na kraju, najčešće ubijali. U početku agresije su ubacivali i špijune koje je bilo nemoguće uočiti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.

Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeći liniju odbrane od Hamzića prema Hranjevcu, svratih u kuću mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge što me ne zbuni a čim se poselamih vidjeh na licu majke da je nešto zabrinuta. Popričah kratko sa svima i rekoh kao i obično: "Žurim Alahimanet." "Neka ti je sa srećorn i nek’ te Alah čuva," čuh iz mnoštva glasova. Majka me isprati i reče "Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?" "Eto, zato si ti zabrinuta," rekoh dodajući: "Nisam majko, znaš ti nju, možda je tu negdje do Tuste medji ili Čakara otišla, vidjeću, nemoj mi se sekirati." Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterećivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeći se da joj ne jave da me više nema. Često se okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uči, moli Allaha dž. š. da mi podari sreću u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho prečešljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produžih prema Čakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo oštroumne i druželjubive, ne bi, a pretražismo do večeri sva mjesta gdje po navici mogla otići. Ova noć mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen život. Borcima nisam dozvolio da je traže u noći, bojao sam se iznenadjenja i teško bi mi bilo da se, ne do' Bog, desi nešto nekom od boraca u traženju moje sestre. U svom životu nije imala prave trenutke sreće. Kao beba je imala visoku temperaturu i strašnu upalu, od čijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom uštedjenih para nama slatkiše, radila sve kućne poslove domaćice.

Naročito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, čuvala je stoku, plela džempere, kape i rukavice. Kada smo nas četiri brata odrasli i počeli živjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je našim suprugama i našoj djeci pokušavala biti mehlem, što je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najviše voljela našu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji što je više mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuća pa me često čudilo kako ona brzo zaključi odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kuću imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rješenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do sličnih. Za svakog čovjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, što je meni bilo nedokučivo složiti u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve što želi reći, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-šest godina, mada u školu nije išla, niti je neki kurs pohadjala. Noćas, kao i mnogo puta ranije, razmišljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji članovi porodice bili prema njoj. "Nisam i nismo," ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noći '92.godine. Da je bar mogu noćas naći, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih šanse da budem još bolji, a ja sam bio dobar, reći će to svi moji i komšije, ali ne dovoljno prema njoj koja je živjela život bez života.

Njoj smo svi morali pokloniti više. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Još jedan težak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokušavaju ništa, da ću ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomišljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore će biti ako je četnici budu zarobili, iživljavali se, mučili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da ću je vidjeti i da će mi pripremiti pitu, donijeti šumskih jagoda punu veliku kantu, posluživati naše stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.

Dok se na području Crnog Vrha žešće borilo, na bojištu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho što je omogućilo borcima jedinice "16. maj" da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog bojišta da traže da se angažuje i "16. maj" na području Crnog Vrha. Štab TO Višegrad je ocijenio da bi lakše i efikasnije djelovao sa područja Medjedje, što je izazvalo puno komentara, uglavnom loših. Moje mišljenje je bilo da je to loš potez, ali je rečeno da će dio Štaba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem Štaba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno ranjenika iz našeg ratnog stacionara.

Doznavši da se dio Štaba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom okruženju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se uključim u pripremu i osmišljavanje ovakve odluke Štaba. Bio sam protiv odlaska dijela Štaba sa prostora Crnog Vrha, ponajviše zbog toga sto je to značilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteže i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da se ne pokreću sa ovih prostora. Ono što je bio "pravi," razlog, a što su komandant Štaba Mehmed Trtković i još neki članovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem raspoloživog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa vrelim crnovrskim bojištem, pa su visoki štapski oficiri htjeli malo odmoriti u toj hladovini. Koliko može narod uzbuniti jedna panična osoba, teško se može predvidjeti, ali širenje vijesti da dio Štaba odlazi je uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Štab bježi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i nemilost

četnicima. Tako se u predvečerje 03.08.92. godine oko kuće u kojoj Štab je boravio u Crnom Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj se stalno povećavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Više se nije mogao ne odobriti odlazak, jer su mnogi već otišli daleko naprijed, neki će i sami proći kroz POT, koju četnici potpuno blokiraju. Sve mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, čuvamo i značajne štapske oficire pa se moramo potpuno predati zadatku. Koliko je težak put Crni Vrh - Medjedja, preko Hranjevca, Kopita, Dobrog polja i Džankića mnogi koji su se odlučili ući u kolonu, sa svojim zavežljajima, krenuti i muhadžirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdržljiv, a ostanak u Crnom Vrhu je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmišljanjima odlučili na ovaj put "biti ili ne biti." Naša uvjeravanja da bataljon "Čole" ostaje braniti ovaj prostor, kao i da će se po potrebi uključivati i druge jedinice, nisu imala značajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih, sporih, nesposobnih za kretanje duže od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito tako sporo da sam razmišljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda. Bojao sam se da će neki tek u sabah izaći na Kopito, a to je tek trećina puta do Džankića. U danu bi četnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napraviće pravi masakr. Puna tri sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokušavall volovskom zapregom, neki konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj noći bilo vrlo teško. Gledajući siluete ljudi koji prolaze pored mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za život i puno njihovih ličnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjećali na pokušaje utopljenika da dodju do zraka. U stalnom naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i rukama, težine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa četnicirna, iznenadili su me disciplinom. Ne postoji kašalj, plač djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teškom terenu. Sve što se mora reći govori se šapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat duša, a još nije pola puta. Svi trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se čini da put bježi ispred njih, da se stabla kreću, da je drugima teret na ledjima teži od olovnog i pomalo se rješavaju dijela tereta, a oni snažniji i borci pomažu onima kojima je najteže. Zahvalnost za pomoć je izrečena pogledom ponovnog rodjenja izmorenog muhadžira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave svoje najmilije: staru majku, oca i svoje dalje i bliže rodjake. Takve vraćamo da isprave najteže greške, iščekujemo i pomažemo im. Troma kolona se stenjući valjala ka Džankićima a sunce je već pokupilo gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Noć "biti ili ne biti"za mnoge je prošla.Oni su sada prešli iz manjeg u veći obruč, sa nadom da će lakše preživjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dž.š. Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu života i smrti, skinuše ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Džankiće. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme. "Da li je ovo nas najteži zadatak do sada," pitao sam se i uporedjivao ga sa već izvršenim. Po mnogo čemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokušam ponovo tražiti sestru, a razmišljao sam o upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih važnih osoba tzv. vojvoda. Objektivno, säm nisam mogao sam uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angažujem, bojao sam se da im šta ne bude.

Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokušaju da je spasim. Sigurno ne bih bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema četnicima bih vjerovatno bio okrutan. Idući prema

Medjedji dugo sam razmišljao o tome zašto je ne mogu tražiti sto dana, ako treba i mnogo više, jer ona mi je druga majka bila i nema toga šta ona za mene ne bi učinila.

Polaskom u mnoge bitke, borci i starješine, obični gradjani i stariji ljudi su mi govorili: "Čuvaj se, šta bi mi da tebi šta bude, ti moraš zbog nas da se čuvaš, ako već zbog sebe nećeš." O tome sam razmišljao još dugo osudjujući sebe zašto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjećaju. Redale su se slike sestre na mukama četničkim, pa onda ostalih članova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo sličnih slika, a put do Džankića je noćas (03/04.8.'92.) bio duži i teži nego ikad prije. lpak, i dalje sam se nadao i razmišljao, ako zarobimo nekog od četnika ili značajnih civila, četnici će ponuditi moju sestru za razmjenu i znaću makar da je živa.

Štapska kritika

04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada Štaba i svakog pojedinog člana, jer meni su komandiri jedinica upućivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika izmedju rada pojedinih članova Štaba, kao i razlika u radu komadira nižih jedinica i članova Štaba. Medjutim, došao sam pod udar kritike tih nekih, kako ih Hodža nazva "štapskih longosa." Kažu da ima stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, što prihvatih, ali kada su počele kritike po izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko' ko' petarda. Pojasnio sam da ja ipak radim većinu poslova koje treba da radi taj Štab, i tu smo se razišli, uz moj zahtjev da se preispita rad komandanta Štaba, pošto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio Štab. U ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala četiri bataljona, a komande brigade uopće nije bilo. Štab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili štab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje više, mada nije bilo više jedinice. Od ovog sastanka većina članova Štaba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da ometa rad komandanta i komandira jedinica.

Kada im je predloženo da planiraju bitke ili vode jedinice, većina njih nisu bili voljni ni da pokušaju. Neki su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao što je Hurem Nusret, čije su sposobnosti bile velike kao i samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja tražio puno od tih ljudi, ali ako već nisu mogli uraditi, onda su bar mogli poštovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponoći 04.08.1992.godine, iz Štaba mi je poručeno da će o svemu biti obaviješten "glavni." Ja sam se složio i uzvratio:"Samo neka bude o istini obaviješten," mada sam znao da neće, jer to bi bilo protiv njih samih.

Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su pokrenuta na sastanku Štaba 04.08.1992.godine. Komandiri nižih jedinica su bili razočarani i podržali moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i opće pravne poslove, vodit će ubuduće Sabaheta Demir-Mujkanović. Te poslove za brigadu je do sada vršio komandant brigade. Ubrzo je izvršeno i dejstvo prema klisuri Bursićima i Hadrovićima u kojem sam

ostao da komandujem pištoljem i da se po ratištu krećem-prebacujem sam. Pušku sam dao Jusi Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesreći, Juso se säm ranio u kretanju tom puškom. U toku borbe nije držao ukočenu pušku, a gurnuo metak u cijev, što je bilo jedno od dva ranjavanja u tom briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogućnost da se zarobi jedan broj četnika. Za ovaj uspjeh najviše su bili zaslužni borci "16.maja" i policija. Moji pratioci su riješili jedno uporište, čime sam bio vrlo zadovoljan.

Lično obezbjedjenje

Moje obezbjedenje u borbi činili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me zaštite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oružja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske linije, nečujno bez tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi čekajuci cijeli dan povoljnu priliku.

Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili čarape ili češće oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmičarski duh, ko će bolje, brže, preciznije, ko može da prati komandanta. Mehmed Meša Hećo, Abdulah Tabaković, Ibrahim Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadiković, Emir Karčić, a vrlo često Sabaheta i nešto rjedje Dijana, su bili članovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteže sa mnom su obično bila dva-tri člana ove ekipe. Nekada smo imali i sreće, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo približiti bojištu. Pribojavao sam se vožnje po makadamu zbog mogućih PT mina. Mi smo četnicima pripremali česta iznenadjenja postavljajući mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne jedinice, što nam je često bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali prostora i mogućnosti daleko više nego mi. Naše linije nisu mogle biti uvezane kada je dužina linije odbrane bila preko pedeset kilometara a pušaka oko sto. Naše jedinice su manevarskog i prostornog tipa ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oružja koja imamo. Pored nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je često dobijala vrlo složene i najteže zadatke, često bi bila pojačana ili bi pojačavala neke od jedinica i uz komandovanje odlučujuće pomagala da se bitka dobije.

Abdulah Sadiković Sandokan, visok, živahan, vitak i naizgled dobro mršav čovjek vrlo vedre naravi već duboko je zagazio u šestu deceniju života. Po kretanju je bio nenadmašan i htio je biti uz mene, puno mi pomažući savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdržimo sve napore. Duhovit, sa puno želje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog područja, brzo je učio vojnu vještinu i brzo bio spreman voditi jedinicu ranga čete, ako zatreba. Ja sam ga čuvao upravo za to. Imao je već izgradjen jak autoritet medju borcima i starješinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno čisti i ogromni za njegovu dob. Često je, da bi pokazao svoje vrline i fizičku sposobnost, nogom dohvatao plafone prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se čudili. Istinsku želju da se bori je naglašeno pokazivao, a po sposobnostima i fizičkoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno čist karakter,

ljudska toplina, uvažavao je sve i pomagao onima kojima je pomoć potrebna, u ovom jadu sve je to kod njega bilo vrlo dobro složeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u šumarstvu, pa je poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pažljiv bio kao prema sinu.

Hećo Mehmed, dječačkog izgleda u drugoj polovini treće decenije, nizak rastom, mršav, smedje i obično kratke kose, plavih očiju, male glave, špicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno brzo, snalažljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki lični rezultat postignut u borbi. Dosta emotivan i ponekad nespreman za šalu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo još trajalo u njemu. Sve članove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvršiti svaki zadatak i uvijek više od drugih. Više hrabar, više snalažljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.

Mene je impresionirao posebno snalažljivošću i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao emotivno od drugih, mada sam to osjećao u sebi. Volio me, umjesto da me samo poštuje i cijeni. Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je čekao da me upozna sa svojima.

Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Čimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina, srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto veće glave, vedra duha i brzih reakcija. Sposoban da odluči bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se počeo boriti za Bosnu, a vrlo vješto je rukovao oružjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled šeprtljav, u kretanju je znao biti veoma spretan i tih da sebe ne čuje. Vedra duha najčešće se volio našaliti, ponekad i na svoj račun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.

Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pričljiv ponekad, a za pravdu, koju realno u ovim okolnostima ne može ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u najvećoj snazi, oženjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Višegrada. Sportski duh ga je puno krasio. Ipak, najjača karakteristika mu je upornost, čini mi se beskonačna, što mu je donijelo puno problema, ali i izgradilo čist karakter, dostojanstvo i čestitost.

Tabaković Abdulah Tajson Tajla i slično, je nadopunjavao sve naše slabosti: visok, mršav, tih, najčešće crvenih obraza i stalno u nekim razmišljanjima, snanažljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje. Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja smo prolazili, teglu kajmaka za put, sve to u ovoj teškoj '92. godini on režirao. Bila je to velika radost ekipi i podstrek za dalji rad. Oženjen, otac dvoje djece, teško je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli da se druži, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domaćin nas je opsluživao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, često je vukao poteze koji su kasnije ekipu oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim četnikom, koji mu je došao iza ledja i upitao ga: "Ko si ti? Predaj se ili pucam!" A on je odgovorlo: "Ja sam "Es de stranka es" i zaskočio iza kamene ograde. A Hećo je pogodio četnika direktno u glavu, dolazeći mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno više.

Emir Karčić, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodišnjak, umjetnik na harmonici čije sam zvuke slušao često, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj bliži rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo privilegija, ali često je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo šta komentarisao, ali je često razmišljao kako doći do rješenja. Poslije jedne naporne relacije pješačenja imao je velike plikove po nogama, tabanima, što ja nisam mogao vjerovati da ga može spriječiti da idemo dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon što je zaliječen, htio je ići sa mnom u Stragačinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u njegovu jedinicu u Goražde. Bio je kivan na četnike, posebno poslije priče mog bivšeg gazde, njegovog oca, kako su ga četnički "Bijeli orlovi" mučili tražeći novac.

Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se ništa po hrabrosti mogli navedeni borci izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijedeći njihov primjer. Borci su se divili njihovom borbenom učinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pažljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muškaraca boraca koji su imali veliko predznanje služeći bivšu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.

Sabaheta, jedina visokoobrazovana žena (diplomirani pravnik) sa puškom. Vrlo odlučna da kao borac pomogne odbrani Bosne. Sa svojim mužem Dževadom Demirom je pravovremeno osjetila četničke namjere i već u aprilu '92. se uključila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a početkom '92. se udala za Dževada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim mužem ona je već više puta ulazila u vrlo teške situacije, ne bi li ga pronašla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna žena. Nije se bojala ni u tim najtežim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.

Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Goraždu '92. godine odlučila je svojevoljno pomoći odbrani Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Bugarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku našu pobjedu doživljavala kao najsrećnija Bosanka. Ona je prva žena koju sam vidio da nosi pušku u odbrani Bosne. Sa oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlučnosti, bila je uzor mnogim ženama i primjer mnogim muškarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.

U ime Štaba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angažovanje Avdije Šabanovića mobilisana su dva automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkića, koji je angažovan kao vozač istog, i Mercedes, vlasništvo Senada Šete iz Višegrada, koji je bio garažiran u Goraždu. Mercedes je predat meni na privremeno korištenje za kraće relacije oko Medjedje i do Goražda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo su loši makadamski putevi, tako da su Suljkić na početku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozeći nas tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilaženja sa nekim članovima Štaba.

Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogućnosti da udovoljim onima koji su tražili odlazak u Goražde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.

Bilo mi je vrlo teško prihvatiti činjenicu da nemam rješenja, da borcima ne mogu pomoći da vide porodicu koja gladuje u Goraždu ili se muči na sve načine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se često, rezerve boraca nemam a moram omogućiti da vide porodice. Tu sam načinio puno grešaka,

sigurno, svjesno se bojeći da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Čini mi se da nisam imao izbora, morao sam.

Zaim Imamović

Boreći se u Goraždu na početku agresije, čuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovači, pa onda sve šire čak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, steče autoritet koji gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji čuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodža mi reče da bi me volio upoznati taj, već slavni, kapetan. Rekoše da je aktivni oficir, da ne preza ni od koga, ni od čega, da jednostavno nastupa i govori iz duše te da je voljan pomoći nam jednim skromnim poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponoći, provukavši se kroz goraždansku vatrenu stihiju, stigoh na Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Goražda prema Foči, preko žičanog mosta koji se ljulja tako dobro, da bijaše malo duži zaspao bih hodajući po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza mosta, u većoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za učitelje, nastavnike, bijaše smještena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku. Primijetih stražara na ulazu u drugi hodnik.

Slike ispred komandantove kancelarije podsjetiše me na pravu vojničku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo nekoliko svijeća i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-četiri starješine Komande. Raširena karta, ucrtani znaci orudja, linija četničke odbrane koja mi ne bijaše potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do kasno u noć. Rekoh ko sam i zašto sam došao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudiše me sokom, kahvom ili čajem, što prihvatih da me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamović će doći za sat rekoše, javili su im sa Brzaće da je otišao. Nisam znao gdje je ta Brzaća, pa pogledah na karti, vidjeh da će preći pored same četničke linije kod Osanice. Upitah ove starješine, hoće li biti problema ? Rekoše:

" Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano." Taj sat bijaše duži od mnogih, ali se predevera i odjednom čuh kroz hodnik "Eto komandanta!" Starješine se trznuše i stadoše na noge i dočekaše vojnički svog komandanta. Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i rekao da malo pričekam dok on primi izvještaje od potčinjenih. Slušao sam i shvatio da imaju puno problema, ali da izvršavaju dobijene zadatke. Brzo je primio izvještaje vidno umoran, ali ipak pun energije. Brzim pokretima, snažnim koracima stiže do stola, sjede preko puta mene i upita me:

„Prijatelju! Kako je kod tebe, imaš li problema?"

"Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi," rekoh mu.

"Naše borbe su obično kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najveći problem su sredstva, oružje i municija, sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno riješeno, " rekoh.

"Jeste za sada, ali će biti jos puno borbe u ovoj borbi," uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz stroja izbačeno šezdeset pet boraca," što odzvoni u mojim ušima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah

u kartu i sjetih se da učestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a učestvuju dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim očima, uronjenim u dječačko lice, ispod plavosmedje blago kovrdžave kose, vidjeh da prelistava plan napada na neko od uporišta. Pustih ga da razmišlja cijeneći da je to značajno. Nisam imao snage da ga prekinem. Kada je zaokružio viziju mogućeg rješenja problema, vidjevši mene preko puta, poče sa pitanjima. Interesovao se za sve što mi doživljavamo na višegradskom bojištu, ali se primijetila njegova briga za ishod borbe i želja da bude što uspješnije okončana. Osjetio sam da treba što prije završiti ovaj razgovor i omogućiti mu da odmara a on, uvidjevši da sam pri polasku, upita:

„Šta ti treba prijatelju?"

U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu širinu i veličinu njegove ličnosti, nesebičnosti u davanju onoga od čega zavisi sutrašnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio sebe nekome koga prvi put vidi i već tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, običnog, i bi mi jasno zašto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo čvrsto hrabrost i emotivnost, snaga i blagost, vojnička disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno stručno znanje i praktičnost u vodjenju naroda, i još mnogo toga što je teško spojivo u ljudima. Znam da ovaj čovjek mora biti velik i bi mi drago što ga upoznah. Odobri da ponesem što mi treba i da mi do Vitkovića to odvezu autom a dalje je, reče, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za Goražde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.

Mine u japaneru

Doprema dodijeljenog oružja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovića je bila vrlo teška i neizvjesna, preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali četnici, a to su: put Vitkovići-Bačci, dionica preko Srednjeg mosta u Goraždu i od gradskog naselja Luke do Željeznog mosta kroz Kazagiće i Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodžom sam iz Bacaka biciklom otišao do Vitkovića u noći 13.08.'92.godine, da dobijeno naoružanje koje sinoć nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa kapetanom Zaimom. Noćas ćemo, radi sigurnosti, nečujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako "dobro" vozio u ovoj tamnoj noći da smo brzo sletjeli sa puta. Na našu sreću, četnici preko Drine nisu uopće reagovali. Nakon slijetanja Hodža reče: "Daj prijatelju da ja probam." "Evo izvoli," rekoh i brzo ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljača, komandant bataljona iz Bacaka, nam ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Pošto u Vitkovićima uvidjesmo da nije moguće granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovićkog bataljona, ne nadje kolica, tzv. japaner. Odlučih da pretrčim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje

supruge, kod koje su bili smješteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo opasno, jer išlo se asfaltnim putem, i pored puno žrtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze vožnje ili pogodaka četnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teški ranjenici i bolesnici), tako da ni pješaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se može vrlo lahko sletjeti s puta u toj tami i strahu vozača.

Zajedno sa mnom je prema Vitkovićima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasović, a Hodža me sačekao u Vitkovićima i pripremio nešto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u Štabu TO Goraždu za prevoz nas i MTS-a. Hodža je otišao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja smo lagano pješke vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono što je bilo veće razorne moći i što, radi sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka četnika kroz oklop kombi-transportera može izazvati veliku eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inače, jedno vrijeme u početku agresije taj kombi je prevozio uspješno ljude, najčešće ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su četnici to uočili i onda su upotrebljavali kugle od tvrdog čelika koje su probijale oko osam milimetara debeli željezni oklop kombitransportera. Propratismo kombi i bi puno radosti što ga četnici nisu upucali, a naš teret u kolicima vozismo gornjom stranom što više po kanalu kako bi bio sklonjen od slučajnog metka. Znao sam da četnici posjeduju pasivne uredjaje, noćne dvoglede, i da mogu uočiti naročito svjetlije predmete na ovako maloj udaljenosti (oko trista metara maksimalno). Često su se pješaci ovdje sudarali u tamnim noćima, što nije bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazeći U ovoj mrkloj noći, gurajući kolica, sretoh mnogo ljudi koji uglavnom tiho, ali žurno promicaše pored mene, a jedan, čiji sam glas čuo nekoliko puta do tada, upita me:“ Izvini, molim te, je li pucaju ovuda četnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovića".

Pitanje bijaše tiho a odgovor jos tiši: Iza ove krivine biće vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovića pucaju". "Hvala i sretno," reče i produži na biciklu. Dugo sam razmišljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah da je to bio Edin Vranj, službenik u Policiji, snimatelj u pripremi "Babe," koga sam otjerao da ne snima bojeći se da ti snimci ne budu za nešto što neće biti opća korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe. Mali Merso, koji još nije imao osamnaest godina, ode kući, a ja kod svojih već provjerenih prijatelja Prleta ( Prljaču Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popričasmo, dopuniše me municijom i nešto cigareta i prevezoše do Štaba u Goraždu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomoć koju su meni i mojim borcima pružali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustiprači, a veći dio MTS-a je istog dana dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.

Usred bijela dana preko Kopita

Ponekad i samovoljno, a najčešće organizovano i po naredjenju, prolazila se relacija Crni Vrh-Džankići i obrnuto, pa su to četnici primijetili i pripremili zasjedu za jedinicu koju je predvodio komandant bataljona "Čole," Suljo Fejzić. U zasjedi, blizu prelaza puta Višegrad - Sjemec, na Kopitu, ubijena je jedna žena - borac Nuhanović Samira, ranjenih je bilo nekoliko, a nestala su dva borca, Berberović Adem i

Šabanija Fehim. Suljo, vrlo odgovoran starješina, se vratio sa jedinicom na Džankiće. Nije uspio pružiti otpor, jer nije imao preglednost, niti jasnu situaciju, a izgleda ni dovoljno spremnu jedinicu. Osiguranja nisu izvršila svoj zadatak, a i disciplina u kretanju vjerovatno nije bila na zadovoljavajućem nivou. Zbog teške situacije i jačih četničkih napada, noć prije je evakuisan preostali narod iz Crnog Vrha.

Gubici u četničkoj zasjedi nisu bili ni blizu onih koji su mogli da nastanu u toj situaciji. Značaj Crnog Vrha za narod, koji je tu imao relativno povoljne uslove za život, hranu, smještaj i zaštitu od vojske, ali i razvlačenje četničkih snaga, bio je ogroman. Ljut i kivan na četnike, a uvažavajući i okruženje jedinice u Crnom Vrhu, posao sam sa svojom užom ekipom i Suljinom jedinicom usred bijela dana da prodjem preko mjesta zasjede i asfaltne komunikacije Višegrad-Rogatica ispod Kopita. Komandiri jedinica su vršili dobijene zadatke besprijekorno, a kada smo stigli na mjesto zasjede, osjećala se prisutnost straha. Kako i ne bi kada prvi put idu po danu kroz četnička uporišta i to u većem broju, šezdesetak boraca. Nakon pažljivog dolaska do mjesta zasjede, Suljo i ja smo dugo osmatrali mjesto zasjede, kako bismo se potuno uvjerili da četnika nema u blizini . Pažljivo je izvršen pretres terena i pronadjeno tijelo žene-borca Nuhanović Samire i dosta ruksaka opreme, koje su borci ostavljali u bježanju. Suljo je pratio pretres terena tražeći nestale borce, a mene je zanimalo kako su četnici postavili zasjedu i tragovi koje su ostavili. Po vidjenom, ocijenih da nisu profeslonalno radili i da su poslije zasjede i oni pobjegli sa lica mjesta, što mi je bio vrlo značajan podatak. Raspored u zasjedi je, takodje, bio slabo prilagodjen zemljišnim uslovima i maršuti kretanja kolone naših boraca. Nakon raščiščavanja terena bez problema smo stigli u Crni Vrh. Borcima nije bilo jasno kako su uspjeli bez većih poteškoća, usred bijela dana, proći kroz četničko područje.

Meni je to bilo jedno novo saznanje o kukavičluku četnika koje će mi puno koristiti. Jedan nestali borac, Šabanija Fehim, se sam izvukao sa bojišta, sakrivši se i od nas, posmatrajući sa veće udaljenosti. Nije nas prepoznao. U naredne dvije noći, više na rukama nego na nogama, jer je ranjen u noge, prešao je do naših. Drugi nestali borac je zalutao pravo četnicima i zarobljen je, što smo ubrzo saznali preko njihovih sredstava veze. U Crnom Vrhu smo odmorili, a zatim sam izdao zadatke Sulji i komandirima nižih jedinica. Znao sam da moram sutra biti u Medjedji, a sutra naveče u Stragačini kako bih pomogao u pripremi borbenih dejstava na tom području. Sa svojom ekipom sam puno putovao. Imao sam udobnu obuću, moje "samohotke," gojzerice adidas, su bile najpogodnija obuća za kretanje ovim terenima. Ekipa je bila u punoj kondiciji, tako da za nas nije bio napor prevaliti tih pedeset kilometara u jednoj noći, malo odahnuti, pa ponovo preći istu relaciju. Medjutim, ja sam osjećao umor u cijelom tijelu. Ugrijao vode, istuširao se i legao. Maštao sam o dobroj masaži, bar nogu i ruku. Od umora sam zaspao, kao i ekipa koja me pratila. A u snu sam doživio sve o čemu sam maštao kada sam legao. San je bio jako prijatan da nisam vjerovao da je to san, a moje tijelo je bilo potpuno odmorno kao da nisam danas prešao pedeset kilometara. Probudio sam se i razmišljao o tome, kako je malo zadovoljstva, pa makar i u snu, dovoljno čovjeku da ga oživi, vrati mu volju i snagu. To je bilo od Boga dato meni. Taj odmor je ostao duboko urezan u moje sjećanje, a slične doživljaje, kada sam dobijao novu snagu, uvijek sam poredio sa ovim, petnaestog na šesnaesti august devedeset i druge godine.

Oko ponoći probudili su nas stražari i moja ekipa je ponovo, kroz linije neprijatelja, prošla do Džankića, zatim Medjedje, gdje smo odmorili i nastavili za Strgačinu. U Strgačini je bila smještena jedinica "Lim," jačine bataljona.

Bjeljevine

Po dolasku u Arbanase razgovarali smo sa Brajanac Abdelom i Asimom Omeragićem, rukovodstvom Štaba TO i predstavnikom civilnih struktura rudjanske Općine o stanju u jedinici, poziciji i namjerama neprijatelja i šta bismo mi mogli učiniti u kratkom vremenu sa postojećim snagama. U Strgačini sam sa Hodžom, koji je sa svojom jedinicom (bataljon "Vatra") stigao u Strgačinu prije nekoliko dana i Hajrom Lagumdžijom, komandantom bataljona "Lim," dugo razgovarao o prisutnim problemima. Najviše smo razgovarali o dejstvima koje treba izvesti kako bi se četnici zaustavili u svojoj ofanzivi na ovom prostoru. Uvjerili su me da nije potrebno da ja izvidjam, da imaju potrebne podatke o neprijatelju te da su spremni da pokrenu jedinice u borbu već noćas. Rano ujutro 18.08.`92. već smo bili u dugoj koloni kroz gustu šumu, jednostopim putićem do potoka prema naselju Bjeljevine. Prešli smo potok i penjali se uz šumom obraslu, teško prohodnu strminu. Išao sam u srednjem dijelu kolone kada se odjednom začula pucnjava iz pješadijskog oružja u vrhu kolone, sto metara iznad mene. Istrčah naprijed i vidjeh kako se naši borci povlače, ništa mi nije bilo jasno dok jedan od komandira iz "Vatre" Muhić Bahrudin Bane, nije naišao pored mene i rekao: "Komandante, naišli smo na njihov šator pobili četnike u tom šatoru i povukli se"

"Povucite se i vi nazad, blizu su. Vide nas, čuvajte se!" Pogledah naprijed i primijetih siluete četnika kroz guste krošnje drveća, hrasta i bukve. Pored mene su pronosili naše ranjene borce i neki su trčeći niz brdo gubili municiju, čak je bio ostavljen i jedan PM 53, uzeo sam ga i pokušao gadjati, bio je u kvaru, ponio sam ga i kasnije su moji iz ekipe pomogli. Osjećao sam se jadno što je ovo borbeno nastupanje ovako prekinuto, što smo izgubili šest boraca ukupno, a četiri ovdje na pravcu na kome sam bio i ja. Očekivao sam da ću biti obaviješten kada stignemo blizu četničkih pozicija, ali eto, i to je bilo iznenada i za one koji su bili na čelu kolone. U tom slabo izvedenom izvlačenju bilo je skakanja i sa velikih visina sa stijena koja su imala teške posljedice. Poslije svega, ovo mi je teško palo i bio je to veliki gubitak za jedinicu, a meni gorka i teška pouka da idem na sva izvidjanja u kojima vodim jedinicu u borbena dejstva. Doktor Benko je spasio nekoliko ranjenih od moguće smrti i njegova uloga je danas bila izuzetno velika. Inače, transport ranjenika do Medjedje je bio iscrpljujući, izuzetno naporan i težak. Nije bilo vremena za odmor jedinica, a pogotovu moje ekipe, vrlo rijetko je neko od članova dobio slobodan dan, a nisam razmišljao da to sebi priuštim. Gledao sam da budem tamo gdje sam najpotrebniji. Sada je to bilo u Crnom Vrhu, da se dovede pojačanje i osnaži odbrana iz okruženja. Pošto nije bilo isto opterećenje jedinica na crnovrskom i medječkom bojištu, gdje su dejstva bila vrlo rijetka, odlučio sam da jednu jedinicu iza bataljona "16. maj" (kako se već zvala jedinica sastavljena od boraca sa područja Medjedje) uputim na ispomoć i to sa probranim borcima, koju će voditi Munir Muharemović, komadnir jedne čete. Ova jedinica je dobila naziv " 16. maj " po datumu prvog pružanja otpora četnicima na području Medjedje. "16. maj" je trenutno naša najbrojnija jedinica, ali kao i ostale, nedovoljno opremljena.

"Čini nešto, komandante"

Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Džankića računajući da ćemo iznenaditi neprijatelja i proći neopaženo. Četnici su blokirali poznati prelaz puta i očekivali su nas. Naše kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prišli do same komunikacije i upali u neke rovove. Hećo Meša je, kao i obično, trčao naprijed i prešao put, a onda počeo razminiravati neka minska polja. Jedna grupa iz jedinice "16.maj" se komotno kretala komunikacijom ne vidjevši prisustvo četnika. U toj grupi su bili, pored ostalih, i Omer Omerović Beća i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih četnici primijetili i tražili pomoć. Čuli smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrče do nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih četničeki transporter. Otpočela je borba u kojoj su se naši borci dobro snašli i većina radi isključivo po komandi. Medjutim, Hećo je odlutao dalje i to säm, Pokušao sam mu prići i sačekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvještač, Šemso Tucaković, koji je želio zabilježiti nešto o dejstvima oko Višegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u jednom momentu straha reče:

"Čini nešto, komadante? Svi ćemo izginuti."

Pogledah ga i mirno rekoh: "Ako misliš da je tvoja glava skuplja od naših, čini što želiš ili radi po mojoj komandi." Ostao je bez komentara do završetka bitke. Četnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika Mensura Derviševića evakuisati ka Džankićima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se isključivo radi toga povukli. U ovom okršaju prvi put je upotrijebljen minobacač 60 mm sa naše strane na višegradskom bojištu i to je četnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a aktiviranje i detonacije još veći, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogućnost od slučajnog ili planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili ručni bacač granata, RPG, koji je stigao preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je došao do Medjedje. Mnogi su zaustavljeni na putu prema našoj jedinici. Možda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova jedinica nije ušla u Višegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Naši su, iza mojih ledja, u medjuvremenu, ubili dva četnika, a ostali četnici iz grupe koja je pokušala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruženje, su pobjegli. To su bili četnici sa Kočarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i više je zastrašilo neprijatelja nego što je bilo efikasno. Za efikasnost je nedostajalo stručnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, treći projektil je pao uz sam transporter koji je odmah "pobjegao" u šumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa pet-šest boraca i mojom pratnjom, zadržavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.

Po dolasku na slobodnu tertoriju, Šemso Tucaković mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i vrlo snalažljiv, a ja njemu da je vrlo paničan i da mora više vjerovati borcima ove jedinice. Zaželio je da napravi fotografske snimke, što mu je omogućeno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i komičnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjećanju. Iz moje pratnje, dok još bitka nije počela, Meša Hećo se udaljlo da u svom stilu pokuša odlučujuće djelovati i iznenaditi četnike na putu. Tajson je moje naredbe prenosio i izvještavao me je o stanju, tako da više nije bio uz mene nego što je bio, a Sabaheta je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iščekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po šumi uz komunikaciju, a ja odlučih da pridjem uz komunikaciju i sačekam tenk sa RPG-om, a pušku dadoh

Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Džemo Muharemović (preko sto dvadest kilograma težak, galamdžija, brdo od čovjeka). Oba su bili izuzetno strašivi. Išli su izvidjački iza mene sa puškama na gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustiže, upita ih tiho i ljutito: „Što ne idete ispred komandanta, vidite da ne nosi pušku, a četnika ima svuda okolo," i podje ona ispred njih, a oni se zgledaše pa rekoša drhtavim glasom istovremeno: "Pa, čuvamo ledja komadantu!"

Dugo se ova scena prepričavala u jedinici, a eto, prošli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje ledja " izuzetno odvažno.

Hećo Mehmed je tek ujutro stigao na Džankiće. Malo zbog želje da četnicima nanese veće gubitke, a malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i došao iznad Kočarima. Umalo da dodje pravo u ruke četnicima. Izvukao se vrlo vješto, na svoj način. Mi smo mislili da je otišao u Crni Vrh, ali i pribojavali

se. Šta ako nije? Ipak, sve se sretno završilo. Hećo je još jednom pokazao svoje vrline.

Drinsko

Krajem avgusta 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilačka dejstva prema Višegradu, Dobrunu i Rudom. U pripremu je utrošeno puno vremena, angažovani mnogi, a najviše jedan vrlo hrabar borac i starješina, Ramiz Salić, rodom sa tog područja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i još neki borci iz bataljona "Džemo" nazvanom po imenu neustrašivog mitraljesca Džema Sinanovića, koji pogibe braneći Holujake u jednom od bezbroj četničkih napada na ovoj liniji. Salić je živio za trenutak da udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starješine da je sve nadohvat ruke i da ćemo četnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, što je lahko moguće. Jedva sam izdvojio vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Čovrkom, koji sada komanduje bataljonom "Džemo," Ramizom Salićem i mojom grupom, jer sam uglavnom interventno odlazio tamo gdje su borbe i vraćao se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih motorola, koje smo zakrpili već mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa sam najčešće morao fizički stići do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je

bio i garant izenadjenja, jer četnici nisu ni sanjali da mi možemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena širina sto metara, jer jezero je na području ispod Holijaka preširoko, a prema Medjedji je kontrolišu četnici kod Brodara, gdje je ušće sa Limom i dalje kontrolišu Lim.

Pronašli smo rješenje za čamac, izvršili izvidanje bez imalo poteškoća. Dosta kvalitetne podatke smo imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u noći 28/29.08. i 29/30.08.92. (povratak) a čamac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrše sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne uporišta četnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stići pomoć četnicima i napadnu neka uporišta inscenirajući napad i na tim područjima vezu neprijatelja za sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki značaj u taktičkom pogledu. Našim uspjehom otvrala su se vrata prema Višegradu. U moralnom je davala podstreke za pripremu oslobadjanja HE Višegrad i Višegrada. Sa Drinska su četnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po Holujacima, što je bilo još jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a četnicka artiljerija usmjeri na četnicke pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za šesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvršenje zadatka, a zapovijest sam u rukopisu pročitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i bliže distance na terenu. U noći 04/05.09.1992 godine počelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednim većim čamcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nešto što je bilo teško predvidjeti.Veći čamac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice "Lim" uglavnom su tada prebacivani). Svi borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puške i čamac su potopljeni. Ti borci su povučeni, a nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obaviješten, a već sam bio visoko iznad obale na području Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset četiri sata, a naredio da se prebacivanje ostalih izvrši u toku naredne noći, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko osamdeset boraca. Dan je iskorišten za dodatna izvidjanja, a pokušali smo, roneći po Drini, naći čamac koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Čovrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokušaju zaronio sam dosta duboko i vidio žutu siluetu čamca, vjerovatno, ali bol od pritiska u ušima nije mi dozvolila da dublje ronim. Naredne noći bilo je još puno problema, pa se kasno startalo sa prebacivanjem a čamci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da se prebaci tek u sabah, a više od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komandire jedinica, bili su odlučni da izvrše zadatak sutra, šestog septembra bez obzira što nekih grupa uopće nema. Pregrupisali smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne Kosu, ključni objekat i da to bude početak napada. Ekipe su pravovremeno upućene na izvršenje zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj početak mora uspjeti. Hećo Meša je u svom stilu, kao mačka, već vidnom kišovitom jutru išao prema šatorima. Bojao sam se za njega, jer četnicki stražar je bio deset metara ispred njega okrenut ledjima.

Pošao sam pažljivo iza njega i prišao uz sami šator, a za mnom je išao ostatak grupe. Vidjevši da ga pratimo, osjetih da se Mešino lice ozari. Rukom mu pokazah da ću baciti bombu ispred šatora, da se pazi i da bude spreman da zarafala po šatoru, a ovaj stražar je moj. Bilo je to školski izvedeno u dva minuta. Meša je vec bio u šatoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva četnika su pobjegla niz strminu kotrljajući se više

nego što su trčali. Počele su i ostale grupe, čuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi mogli biti naši, svi smo se radovali i priželjkivali da još čujemo Ramiza Salića, koji je sa Maidom Čovrkom i jednom grupom napadao na kuću, gdje je bila komanda ove četnicke jedinice, vjerovatno ojačane čete. Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u početku pomogla toliko je kasnije smetala i otežavala situaciju. Jedna naša zasjeda je završila posao vrlo brzo lahko bez gubitaka. Uništeno je motorno vozilo, a četnici bježe. Sve je išlo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo nemoguće poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo završili bitku u prvom talasu. Četnici su se osvijestili, a artiljeriju su uključili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu uspjeli riješiti. Četnici su ih iznenadili i Maid je vrlo teško ranjen, a Salić Ramiz poginuo. Htio je da se što prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveća želja, a nakon njegove pogibije i Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.

Pokušao sam uključiti pomoć, ali je već bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat. Shvatio sam da nam predstoji težak nastavak dana i teške borbe, ali još uvijek sam se nadao. Minobacačlija Smajović, angažovan iz Rogatičke brigade, pokušao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i MB 60 mm da parališe četnička uporišta, ali ga nije išlo nikako. Prepao se, pa mi reče da mu je komandant naredio da bude u jedinici prije akšama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako mora. Pokušavali su nam pomoći i borci koji su se danas prebacili i čuli da je bitka dobro počela. Borci iz ostalih grupa su držali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas četnici nisu mogli pješadijski ugrožavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskorišten, mada niko do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i još puno MTS-a, što mene nije oduševljavalo. Teško sam mogao prihvatiti da Drinsko nećemo zadržati, što je već u podne bilo jako izvjesno, jer su četnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali naše pozicije, koje uopće nisu bile utvrdjene. Četnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali ničim, osim metkom, i to štedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokušavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio četrnaest RPG projektila da uništim četiri stabilna četnička uporišta i jedan transporter u pokretu. Transporter sam pogodio iz drugog pokušaja sa daljine od oko četiristo metara, što je moj najbolji dosadašnji borački rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.

Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprženo, tome se nisam puno obradovao. Očekivao sam da ćemo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu četničkog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati. Oko izvlačenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlučili da to izvršimo noću, a velika prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U izvlačenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na škarpi iznad njih. Moji saborci narocito Tajson, su vidjevši gdje je granata pala, vrisnuli: " komandant!" Ponovo sam imao sreće. Dijana i Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mučila pogiblja Raimza Salića više od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskušenje od Alaha dž.š., zaključih dok sam prelazio Drinu.

Saznao sam da su četnici bili u velikoj frci, te da su Višegrad praznili bježeći ka Srbiji. Ipak, nedostajalo nam je puno toga u ovoj bici i malo sreće. Teško mi je pala ova bitka, a puno sam uložio u sve i vodio računa o svim detaljima.

Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno četnika. Ja sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zaslužili nagrade, ali nisam imao kada ni pomisliti da ih nagradim, niti imao čim. Kazniti sam mogao pet-šest dezertera, ali nisam imao snage. Raspoloženje je bilo na nuli. Osjećao sam bolove u glavi i jako zujanje u ušima od detonacija oko mene i dejstva RPG-om, bez zaštitnih sredstava. Značajno sam oštetio sluh.

U Medjedji me čekala vijest da Bekto želi da oslobodimo Brodar i da će on dotjerati PAT kao podršku i pomoć sa svojih dvadesetak boraca. Želio je ići na izvidjanje 07.09.1992.godine, ali ja sam oklijevao, nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kostičku Gradinu. Pozicija Gradine je omogućavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa područja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvišenja nad komunikacijom Višegrad - Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve elemente za odluku o napadu na četničko uporište Brodar. Pozicija koju su četnici držali je bila vrlo povoljna, taktički posmatrajući za odbranu, jer je riječna prepreka prema nama bila sa obiju strana. Misleći da mi ne možemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, četnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlučio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodže i Redže Mutapčića, borca sa naglašenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predveče, a moje opterećenje i žal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje: "Jesmo li više i jesam li mogao više?"

Na kraju duboki uzdah i neizrečen zaključak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao što je bio rahmetli Salić Ramiz. A tako je želio osloboditi svoju kuću i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nešto što mi je pokazalo još jednu kritičnu stranu surovosti ove agresije i još jednu potrebu za dodatno snagom i sposobnošću komandanta da saopći najbližim da su ostali bez oca, muža, sina, brata, unuka itd. i da preživi zajedno prve najbolnije trenutke šoka najbližih. To ni profesionalni vojnici nisu učili niti se u normalanom životu moglo naučiti. Gledajući Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trošnoj kući, sjetih se da smo prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodične harmonije, a sada sam u gorčini bola i teških scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjećam krivicu za njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se očekuje da spasim sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za nečiju pogiblju.

Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Često su mi te slike bile prisutne. Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, išao naprijed četnicima u susret. Teško je bilo teret komandanta na ovom bojištu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog vojnika, niti MTS-a, niti potreban kadar, zakonsko uporište niti pretpostavljenu komandu, niti hranu, odjeću i obuću, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si početnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si morao stalno dogradjivati. Čime? Samo ličnim primjerom.

Brodar

Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u noć, a u toku pripreme su mi javili da je na području Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokušaju da se što vjernije novinarima BBC-a prezentira situacija, poginuo Salem Šabanović i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodžom dogovorio detalje. Štab smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku, kao i obično. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica, MTS-a i ostalog. U roku dvadeset četiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, što je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset četiri sata. Moja odluka, sa kojom se i Bekto složio, je bila da u noći prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmičke) i da nakon posjedanja pozicija za zasjede i juriš, izvrše dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa Viktorije počne dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto metara vazdušne linije preko ušća Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza mojih ledja i linija nišanjenja PAT-a na glavno četničko uporište je prolazila desetak metara desno od naše pozicije, u istoj visini, što sam odmah u pripremi uočio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo

PAT učvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su uredjivali Hećo, Tajson i neki borci iz "16. maja," ali je dosta loše uradjeno, pa sam po dolasku na tu poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.

Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a naročito dio blizu tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajući sam razmišljao: Može li biti nekih nepredvidjenih problema?" Pogled mi se zadrža na tenku, oko njega četnici leškare, a šta će biti ako udju u njega ili ako neko već bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko' na dlanu. PAT je nešto bolje maskiran, ali i njega može gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle će četnici biti u prednosti u moćnom oružju? Ima li pravde i kada će stići? Šta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Ništa, ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tući nejake. Ponovo naš sabur, merhamet i ponos, ali neka, to više vrijedi od sveg oružja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja neće trebati, oni će prije zemlji, a što ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo će kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Viteštvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za neuspijehe na bojištima iskaljuju na civilima, ženama i djeci. Eto, te i takve četnike trebamo napadati i danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i očaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka "slobodi otadžbine" nekakve srpske države, a i prethodna je bila najviše srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvažni diverzanti se pojaviše neposredno pred ulazom u tunel. Hodža je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan rezervni oficir, bilećanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno čekati zbog Bektine pozicije, a četnici su se poslije ručka jedva kretali vrlo loše rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.

Rukom sam mahnuo da PAT počne i zasjeo za PAM, što ga zarobismo na Drinsku. Kod četnika je zavladao haos, nije se znalo ko će gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak četnika. Krili se iza tenka i čekali prekid dejstva da pobjegnu više u šumu ili da uskoče u tenk, čega sam se najviše pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previše, tako da se puno štedjelo. Iznenada je, iza Bektinih ledja, projurio asfaltnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je prošlo, ja sam morao gadjati preko glave Bektovih boraca, što je bilo veoma rizično, ali eto bilo je bez posljedica, hvala Bogu. Pozvah Hodžu i upitah: "Kako ti prodje ovaj kamion," on izgubljeno uzvrati "Ne znam kako proleće." Je li sve u redu kod Bekte?“ upita Hodža. "Jeste," rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! "Neće sigurno," reče. Razgovor je išao šifrovan samo djelimično. Četnici su razbijeni. Pokušaji da im stigne pomoć su spriječeni i počeo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremišlju. Pena se nije na vrijeme pojavio na mjestu za blokadu tog dijela što je dovelo do toga da veći dio četnika pobjegne ka Meremišlju. Musa Adzem iz Goražda, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije pravovremeno stigao do mjesta zasjede, što je omogućilo da i taj pravac za bježanje bude bezbjedan četnicima. Da smo to uspjeli blokirati, četnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a vidjevši da četnici bježe, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije više bilo četnika na one što bježe, kada se pojave na čistinama. Bitka je dobijena, treba očuvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do kraja.

Hećo je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretrči most. Nisam to dozvoljavao, četnici su sa okolnih pozicija granatirali nasumice pokušavajući naći PAT i PAM i naše pozicije. Iznenada se čulo jako

ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od naših gadja RPG-om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku što je, izgleda, zbunilo četnika, koji je uletio u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao šta je gadjao tenk, jer nije ni komandno mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam pomislio da su to bili očajnički pokušaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji su, u znatiželji i radosti, htjeli što prije da vide našu pobjedu i oslobadanje Brodara, bez ičije naredbe krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlačenje Bektove jedinice prije potpunog izvršenja zadataka i slaba blokada prema Meremišlju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno izvedena, kao što je i zamišljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, "Hodžinih jastrebova" i ostalih, a Hećo Meša je ipak prvi pretrčao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu velikog borca i heroja, vrlo vješto i sa punom sigurnošću. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas zarobljenu municiju za PAM. Četiri kutije.

Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokušao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali članovi ekipe, ali bezuspješno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, srećom. Četnici, koji su izabrali tunel kao svoju zaštitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog naših slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki četnici su uspjeli pobjeći iz tunela, koristeći noć i naše propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabrošću. Pogotovu oni četnici koji su ostali do kraja u tunelu. Ponovo sam analiziro, čim dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk, samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta četnika, uništili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskušenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vraća im našom snagom, hrabrošću i mudrošću da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj čitasmo u velikim djelima i gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonačnom životu, poslije ovozemaljske smrti, kako to u velikom Kur'anu piše? Bojim se da je u ovom zemaljskom životu pravda još prisutna u bajkama, a da smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da ćemo uz Allahovu pomoć izdržati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i Šta ako bude ranjen, pa još teško po nesreći, a mi nikada nismo mogli imati dovoljno nosača ranjenih, već su to bili borci iz bitke, što je često bilo odlučujuće.

Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.

Na Brodaru je bilo komičnih scena. Ponovo je Tajson bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtić Ahmet, moj kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona "16. maj“ su pokušali prevariti pčele i uzeti med iz košnica koje su bile izmedju nas i četnika. Dogodilo se sljedeće: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje ćudi pčela, a ovi veliki borci su se ponašali kao sa zarobljenim pčelama i med, kao da je bio njihov proizvod, pokušali samo istresti iz košnica. Upali su u zasjedu, pčele su sa svih strana dolijetale i poljupcima žaoka dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojica bi možda i odustali, ali obećali su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili doći s medom. Meda su donijeli za jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro nadebljali. Interesantno, med uopće nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je

stigao Tajson maskiranih očiju kao nikad do sada, nagulio sunčane naočale, složio mrzovoljnu facu skrivajući pogled od mene. Stiže drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Heću i Sabahetu: Ima li šta novo?" a oni prsnuše u smijeh. Tajson se pridruži, skide djozle iza kojih se otkriše male, potpuno slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas špicastoliki Tajson došao ko stokilaš gledajući samo glavu. Nisam mogao izdržati da i ja ne prsnem u smijeh. Zaboravih na četnike, rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udariše iz očiju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih zatumbao niz litice stijena koje su okruživale naše komandno mjesto.

"Šta to bi?" upitah Tajsona. "Ništa je ovo, gospodine komandante, kako je kurir prošao, ja sam dobar", nasmijavši se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.

Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato što se nije odmaralo. Čini mi se da u ovom vremenu, nisam smio, ili bolje rečeno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno dobro, iz dana u dan sam sve jači i brži. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u većini boraca, ali ga nisam osjećao ni psihički ni fizički, tako da su povremena istinska oduševljenja i duhoviti doživljaji, vjerovatno, psihološki rasterećivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo buduće napore. Poslije bitke na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant štaba TO Višegrad gospodin Tvrtković Mehmed. U toku dana četnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i dobru sreću, hvala Bogu. Prazne čahure od PAM-ove municije smo čuvali, a samo ostećene bacali niz stijene. Ove čahure su okrećući se oko uzdužne ose pravile zvuk vrlo sličan zvuku prodora MB granate, neposredno pred pad na zemlju. To Meša Hećo iskoristi uz moj mig okom i baci jednu čahuru, a naš komandant Štaba zaliježe uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i čeka kad će eksplodirati. Tajson je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previše jer je to naš komandant, doduše sa puno toga što fali i da bude poštovan istinski od svih boraca.

Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o četnickim gubicima, od onih da su četnici izgubili preko dvjesto boraca u tim bitkama do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda šezdeset i tako dalje. U vijestima sa bojišta srpski Radio Višegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine nedužni srpski narod. U stvari, kako- tako naoružanih boraca kod nas je bilo dvjesta do trista najviše. To, kao i mnogi drugi vapaji, podstaklo je neke velike četnike da se pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vruće drinsko bojište, oprže se i pobjegnu, ili vječito ostanu kao žrtva svoje zablude i ludih ideja spasa četništva.

Živi štit na Zaglavku

Zaglavak, dominantni plato na lijevoj obali Drine na potezu Višegrad-Goražde, je četnicima bio jako značajan pa su već u septembru pokušali da ga se ponovo domognu. Ovaj put su angažovali elitne jedinice ispred kojih su silom tjerani kao živi štit zarobljeni civili Bošnjaci muslimani. U jednom pokušaju izvidjanja sljedećeg značajnog objekta od Zaglavka prema Kočarimu, Ostrog vrha, idući uz veliki Stjenoviti uspon od Orahovaca prema Zaglavku, Šaćir Tvrtković, komandir jedinice iz Orahovaca, predratni šumar, Setkić Izet, šumski tehničar i ja diplomirani inžinjer šumarstva (sve šumari) i Sabaheta na samom izlasku u livade ispod Ostrog vrha, čusmo žestoku pucnjavu i krikove. Iznenadjeni, stadosmo u zaklone na ivici

šume. Šaćir u svom stilu pokuša malo naprijed da ispita stanje a Setkić, Sabaheta i ja se prebacismo ispod livade južnije lijevo ka Zaglavku i nastavismo se penjati još brže, ali oprezno, a znali smo da je neki belaj.

Zaglavak je čuvala jedinica Šemse Džanke, jednog rastom vrlo sitnog, ali vrlo hrabrog borca koji je, ako čovjek hoće da mu traži mahanu, mogao samo naći u tome što je obično puno pričao, uzimao zdravo za gotovo što čuje i ne čuje i onda tjerao neku sebi znanu veliku pravdu. U zadacima je bio izuzetno pouzdan besprijekorno ih izvršavajući. Imao je nesreću da vodi jedinicu od tridesetak boraca od kojih je pet-šest moglo stati uz njega i boriti se do kraja. Ostali su bili bez iskustva, dosta strašljivi i bez oružja. Šemso je Zaglavak povremeno obilazio danju, a noću stražario sa dva-tri bliza saborca. Domaći četnici se nisu smjeli uputiti ka Zaglavku poslije gubitaka koje su tu imali u junu '92., da ih puškom tjeraš. Eto, sad su tu, sa novim jedinicama, novim metodama ratovanja, koristeci "živi štit“ pokušavaju ponovo. Izlazeći iz uspona na zaravan izmedju Zaglavka i Oštrog vrha primijetih ljude koji vrište i mole naše da ne pucaju, da se predaju ili će njih četnici pobiti, a četnici rafalaju po zemlji iza njih. Ta zavrzlama mi nije bila jasna odmah, kao ni Šaćiru koji me pristiže i upita da li su oni naši što hodaju otvoreno po livadi. Nisam uspio ni da pogledam, a kamoli da razmislim, zazvižda rafal iznad naših glava iz pravca Oštrog vrha. Legosmo i gotovo zajedno šapnusmo: "Jesu, al' ovi što pucaju sigurno nisu." Pogledah iza ledja tražeći zaklon i putanju, kako da pretrčim. Vidjeh Šetkića i Sabahetu kako pokušavaju doći do nas. Odmahnuh im rukom da idu nazad i da se sagnu što više mogu jer smo otkriveni.

Pogledah na plato Zaglavka, vidjeh neke ljude koji se kriju iza bukava i gledaju prema nama. Podigosmo ruke Šaćir i ja, a Šemso, prepoznavši nas, pozva glasom “hajte gore naši smo." Dovoljno poznat glas me obradova. Šaćir nas štiti vatrom, a nas troje pretrčasmo do šumarka, a onda zaštitismo Šaćira u pretrčavanju. Stigosmo do Šemse i njegovih pet-šest boraca, a ostali su udarili "fuk". Šemso je bio presrećan, nije mogao sakriti radost bez obzira što su granate već počele padati oko nas. Odmah organizovah odbranu Zaglavka. Četnici su napadali sa jedinicama jačine dviju ojačanih četa specijalaca, tako su ih zvali, sa područja Brčkog i Bijeljine dovedene jedinice, i domaćim četnicima kao vodičima. Borba se razvijala žestoko, a mi smo izbjegavali pucati u ljude koje su tjerali kao živi štit, već smo pratili pokušaje četnika da nas stave u poluokruženje napadajući sa bokova, jer preko poljane direktno prema nama nisu mogli. Preciznom vatrom smo pogodili neke četnike koji su uspjeli da nam se približe, a onda je nastala artiljerijska kanonada po nama dok su izvlačili ranjene. U borbu su uveli pragu i tenk, i to preko poljane. Do ovog momenta nije stigao MB 60 mm, kojeg je Šemso morao imati na Zaglavku kao osnovnu i ukupnu artiljerijsku podršku. Eto, nekim slučajem cijev je ostala, ali je konj koji nosi granate za MB i PAM sa municijom pobjegao sa svojim gazdom.

Šemso je ljutito naredio da ga nadju, našto su dvojica jedva dočekala da dobiju taj zadatak kako bi, makar malo, izmakli granatama. A četnike nije bilo teško razumjeti, i shvatiti šta žele pogoditi. Imali su najčešće profesionalce-artiljerce tako da su otprilike i pogadjali ono što su gadjali, a nama je preostalo da pratimo i eskiviramo. Upravo tako smo radili i ovaj put. Prateći pravac dejstava uz poznatu lokaciju orudja iz kojih dejstvuju četnici prethodne promašaje, izvlačio sam jedinicu ili pojedince iz pozicije za koju sam očekivao da će biti pogodjena i bilo je srećno spašenih boraca, začudjenih, kako to da su pobjegli od vjerovatne smrti. Šaćirovo oko nije reagovalo na granate a ruka je bila jako mirna, Šemso se borio da uveže liniju preciznim dejstvom ne dozvoli četnicima da pridju preblizu. Sabaheta je djelovala kao iskusan borac pucajuci iz PM-M53, 48 mm, snajpera i automata stimulišući na taj način borce.

Napokon, stigao je konj noseći PAM sa municijom i granate za MB 60 mm, partizanac bez nišanske sprave. Četnici su imali problema sa tenkom u kvaru ili strahu, a i transporter i pragu nisu smjeli poljem upaliti, misleći da mi imamo protivoklopna sredstva. Nismo ih imali pa smo odmah počeli sa granatama MB 60 mm, kako bismo ih zastrašili što više. Tako je i bilo poslije nekoliko vrlo nepreciznih, pale su dvije-tri precizno upućene granate. Šemso je držao MB, a ja pripremao punjenja, nišanio i ispaljivao, i eto, preplašismo jadne specijalce, povukoše se nakon tri-četiri sata borbe. Kod naših boraca se osjećala ogromna snaga i radost, svi su bili veliki ko' Zaglavak, a četnike su posmatrali kao miševe koji samo dobro bježe kad im se odgovori sličnim njihovim.

Šemso je odao priznanje "četvorici" koji su mu pomogli a za sve je sa Džankića donešen ručak, pravi domaći pendjeviš i kako bi Tajson rekao “vrhom puna" tegla kajmaka. Pokušao sam provjeriti ko od boraca zna rukovati kojim naoružanjem i utvrdio da hitno treba objasniti svako oružje, jer jedino Šemso zna dejstovavati svim oružjem. Čim su uredjeni i popravljeni zakloni za dejstvo iz ležećeg stava (jer se očekivao povratak četnika), samo su osmatrači ostali da budno prate bojište, a ostale borce sam pozvao u jednu udolinu i za kratko vrijeme pokazao rukovanje svim oružjem i MB-om. Šaćir i Sabaheta su požurili da jedu dok se pendjeviš nije ohladio. Upozorio sam ih vrlo oštro da to ne rade dok ja ne dozvolim. Pendjeviš se podgrijavao, a Šaćir je u dogovoru sa Sabahetom otvorio teglu sa kajmakom i pomalo su krišom mazali po komadicima pšeničnog hljeba. Primijetio sam to i rekao da to ne rade, da će svi borci pomalo pojesti zajedno. Ponovili su to kroz smijeh misleći da ću im oprostiti. Prišao sam, uzeo od Šaćira teglu sa kajmakom i bacio je otvorenu u grm. Kajmak, koji sam ja željno čekao i koji su mnogi borci ovih dana mogli samo sanjati, eto, ja sam bacio u nepovrat. Zašto ? Zato što nije bilo po mom naredjenju i želji da svi borci sjednu i zajedno pojedemo to što ima. O ovom gestu su borci kasnije u mom odsustvu različito komentarisali, a ja znam da sam prebrzo reagovao.

"Krug"

Veliki, ogromni, najveći, rezultat u ovom vremenu u Bosni napravile su jedinice iz Goražda koje su nakon oslobadjanja lijeve obale Drine oslobodile 18.09.1992. godine i desnu obalu. Goražde je slobodno. Borbe koje su u operaciji "Krug" vodjene ulaze u istoriju kao zvjezdane misaone šahovske partije u kojima je pokazana hrabrost na ljudskim granicama i filmskim maštama. Zaja, Pelam i Reko su vodili brigade a Štab TO Goražde je koordinirao aktivnostima. Na čelu Štaba je bio komandant, major Hrapo Husnija, staložen čovjek, naizgled tih, a vrlo odmjeren profesionalac sa puno životnog i ratnog iskustva. Već teško ranjen nastavio je da komanduje i eto uspješno, uz ogroman, pa zašto ne reći sopstveno mišljenje, i najveći

doprinos komandanta 1. drinske brigade, kapetana Zaima Imamovića. Teško je nabrojati i rangirati sve one koji su takodje dali izuzetno veliki doprinos oslobodjenju cijele teritorije općine Goražde i dijelova općina Rogatica, Čajniče i Pale, ali sigurno je jedno: najviše su (sve) dali šehidi i neka im je rahmet, a od Allaha dar dženet, od nas koji se dalje nastavljamo boriti za Bosnu i slobodu naroda u Bosni, velika hvala. Izuzetno značajnu ulogu u odbrani Goražda, a i u oslobadjanju, odigrao je predsjednik Ratnog predsjednigtva Goražda gospodin mr Hadžo Efendić koji je držao konce u svojim rukama i pratio aktlvnosti te dobrim dijelom obezbjedjivao preduslove za aktiviranje raspoloživog potencijala. Kao glava kuće donosio je, uglavnom, vrlo efikasne i pozitivne odluke, što je bilo izuzetno značajno u vremenu kada se odbrambeni sistem izgradjivao na bazi autoriteta pojedinaca kojih je bilo relativno malo.

Izo Efendić, načelnik Štaba TO nas je posjetio u Medjedji i ispričao kako se vodila operacija "Krug." Čestitali smo mu, a kasnije smo komandant Štaba TO Višegrad i ja otišli i čestitali većini učesnika komandanta jedinica i predsjedniku Ratnog predsjedništva, gospodinu Hadži Efendiću. Ja sam, kao i uvijek kada sam dolazio u Goražde, posebno skoknuo do Bacaka, Prljaca, Mersedu Prletu, Sulji Džogi, Zorlak Mustafi Zoki, Rogi Salki i ostaloj ekipi, čestitao na izuzetnom rezultatu i dugo u noć slušao njihove utiske, a onda im prenio moje sa višegradskog bojišta. Porodicu sam obišao nakratko, tek smo uspijeli da se vidimo. Zaima Imamovića Zaju sam vidio kao teškog ranjenika, ali i dalje kao velikog optimistu, heroja i vojskovodju još jačih motiva. Ranjen je nakon oslobadjanja lijeve obale u toku ulaska njegovog vozila u Goražde.Niko nije očekivao da će nakon prolaska svih četnickih uporišta Zaimovo vozilo aktivirati protivtenkovsku minu u Goraždu. Zaista, velika nesreća poslije njegove i naše velike pobjede, ali i sreća, jer je samo on mogao ostati živ poslije takve eksplozije. Oslobadjanje Goražda je bio ogroman podsticaj za borce višegradske brigade da naprave nešto slično uz pomoć boraca Goražda i ostalih u ovom drinskom okruženju. Ali, goraždanska euforija je imala i svoje loše refleksije na nas u Medjedji i okolo. Narod je pohrlio u Goražde, a sa narodom i dio boraca da nadje smještaj za svoje. Medjedja je već razarana sa Meremišlja, sela iznad Brodara na desnoj obali Drine. Četnici su iskoristili našu neodlučnost da izadjemo na Meremišlje i dovezli artiljeriju, utvrdili se i postavili odbranu na taktički vrlo važnoj, a ujedno, i izuzetno dobroj poziciji.

Druga negativna refleksija ogledala se u ogromnoj razlici u opterećenosti boraca u Goraždu i kod nas, oko Višegrada, pa su borci bježali i tražili utočište i podršku u goraždanskim brigadama kako bi se odmorili, jer oni nisu odmora imali uopće, a u Goraždu je bio 5:25 odnos angažovanja i odmora u to vrijeme.

Treća je bila što intenzivna dejstva nisu nastavljena, ako ne prema Višegradu onda bar na nekom drugom pravcu, kako bi četnici bili više opterećeni jer su prema nama u to vrijeme "kidisali," a oni četnici oko Goražda su bili spremni bježati do Beograda, vjerovatno.

Četvrta, u Goraždu je brzo život ponovo počeo kao da agresije više nema i da je neće ni biti, pa je to ponekad, poslije bitke na višegradskom bojištu i dolaska u Goražde, borcima djelovalo nespojivo. Pun grad boraca, kod nas linija odbrane ne može da se spoji, a kamoli da imamo rezervu za napad. I još kad te iz kafane neko pita, protežući se: "Dokle su, bogati, četnici stigli i imaju li šanse da dodju do Ustiprače," odgovorio bi mu svašta, ali najčešće kažeš: "Nemaju."

Trbosilje slobodno, a Bogdasići u plamenu

Ovih septembarskih i oktobarskih dana spremale su se nove akcije uglavnom, svako u svom pravcu i svi su svoje argumente iznosili, ali slaba fajda od puno dogovora u Goraždu. Osta da mi pokušamo u svom pravcu sami, za sad ništa novo sem nešto jače podrške u oružju po naredjenju Zaima Imamovića, iz njegove brigade najviše. Šteta, moja ideja o spajanju sa jedinicama Žepe i Srebrenice nije ozbiljno ni razmotrena do kraja, a bila je izvodljiva sa naših pozicija i sa snagama koje smo imali.

Drina bi bila slobodna na lijevoj obali od Osanice do Zvornika. Bili bismo jači i imali bismo puno bolju ukupnu poziciju. Da li je to bilo previše teško ? Možda i jeste. Oko Goražda je, ipak, još bilo vrućih bojišta, uglavnom u zoni Prve drinske brigade. Vruće je bilo još na rogatičkom pravcu, ali na višegradskom nije prestajalo, čini mi se. Kad četnici stanu, onda mi diverzantski, uglavnom brzo i efikasno uz racionalnu potrošnju municije, pokažemo da nigdje nisu sigurni. Domaći četnici su jedva čekali posljednji vikend u mjesecu koji je nerijetko trajao i sedam dana. Tada su njihovi spasioci dolazili iz Srbije, Crne Gore i plaćenici iz Rusije, Rumunije... i izvodili uglavnom žestoka ofanzivna dejstva, a oni bi ih samo uvodili i upoznavali sa terenom. Medjutim, mi smo i u jeku njihovih ofanziva diverzantskim akcijama stvarali pravu zbrku tako da često četnici nisu znali gdje prije da napadnu. Naša manja jedinica, koja je još uvijek kontrolisala područje Crnog Vrha, je stvarala ogromne probleme četnicima na komunikaciji Višegrad-Sjemeč pa čak i u predgradju Višegrada, Polju, što je direktno pomagalo jedinicama koje su napadnute. Isto su radile i ostale jedinice i uvijek smo imali pripremljen zadatak u rezervi. U septembru '92. četnici su pokrenuli vikend-ofaiizivna dejstva sa učešćem svih jedinica taktičke grupe "Višegrad." Uz gostovanje specijalnih jedinica napadnuta je gotovo cijela linija odbrane 1.višegradske brigade, ali glavni pravac napada je bio Zaglavak- Bogdasići - Medjedja, a sporedni Trbosilje-Kostice-Medjedja.

Početni uspjeh imali su u oba pravca. Dok su na Zaglavku zadržali taj uspjeh nekoliko dana, na kostickom dijelu su bježali ostavljajući zagrižene komade hljeba, napunjeno oružje i orudje i ratnu zastavu, kada smo mi uzvratili direktnim kontraudarom. Zakir Jamak je vrlo hrabar, fizički snažan i snalažljiv borac, ali i sve sposobniji starješina. Kada primi zadatak, učinit će sve da ga izvrši. Za njega nema bezizlazne situacije. Ponekad se opusti, ulijeni i izgubi volju, ali se brzo vrati i ponovo je onaj neustrašivi Zaka.U ovom kontraudaru je briljirao.

Ovo je bila prva zastava koju su četnici ostavili.

Zakir i ja smo do nje zajedno dopuzali, nadajući se da su četnici još tu. Ostali borci su nas u stopu pratili, što me je oduševilo. Ni sada, kao ni mnogo puta ranije, zadnju fazu, gonjenje, nismo izvršili, a da jesmo, tada se uplašeni četnici ne bi zaustavili do Rudog, sigurno. Poslije ovog žestokog "fuka" četnici su odlučili da nam se revanširaju. Doveli su nove snage ojačane sa novim borcima i starješinama (nama nepoznatim). Utvrdili su se na Trbosilju i pripremali jači napad na Kaostice. Pošto su sa pozicije Trbosilja

četnici mogli vrlo precizno dejstvovati po komunikaciji Medjedja-Ustiprača, morali smo, radi neophodnosti korištenja iste, uzeti tu poziciju. Pokušali smo sadejstvom s našim susjedom na desnoj obali iz Goražda (43. drinska brigada) ali to sadejstvo, i pored mog čvrstog dogovora sa Feridom Dizdarevićem Dizdarom, veoma sposobnim starješinom ove jedinice, nije realizovano po dogovoru. Nismo odustajali. Otišao sam na borbeno izvidjanje sa bliže udaljenosti četnickih pozicija na Trbosilju radi donošenja što kvalitetnije odluke. Hodža me uvjeravao da su četnici locirali neku ogromnu skalameriju sa oružjem, da je niko do sada nije vidio, a da se vrti u krug plato sa oružjem, što sam prihvatio kao moguće, ali da je duga oko petnaest metara a široka oko šest metara i da ima, kako Hodža reče, rogove, nisam mogao. Normalno, nasmijao sam se, a zatim Hodži sitnim provokacijama oštrio živce.

Kada smo došli u toku izvidjanja u poziciju da djelimično vidimo tu skalameriju, Hodža mi šapnu: "Ne vidi se ni pola, to je nešto ogromno," podizući fes uz glavu, upita me:" Znaš li šta je to, je li taj VBR na vozilu?," "Ne znam, nisam siguran i ne vidim dobro," odgovorih mu kratko. Stvarno nisam dobro vidio jer je skalamerija sklonjena u zaklon i samo su virile cijevi za koje Hodža reče da su rogovi. Bilo mu je drago što ni ja ne znadoh o čemu se radi pa mi dobaci: "Nije ni čudo što ja "polupismen" čo`jek ne znam, već vi školovani oficiri, šta ste učili u toj školi," pripodiže fes, uvuče zrak kroz nos i više kroz nos nego kroz usta, progovori :"Hmm…” u znak čudjenja. Pripremljena je kvatitetna odluka i nakon detaljnog izvidjanja nije mogla da se pronadje pozicija za komandovanje bitkom sa koje bi se imala dobra preglednost i bilo moguće ostvariti dejstvo po neprijatelju u presudnim trenucima. Odlučio sam da komandno mjesto bude na drugoj strani Drine, na poziciji Radičke gradine koja je bila preko puta Trbosilja i u približno istoj visini kao i Trbosilje, a sa koje su se pozicije četnika vidjele kao na dlanu. Teško mi je bilo prihvatiti da sam na "suhom,"' da ne budem uz borce, ali eto, tako je preostalo ako hoću da se ostvari podrška jedinicama MB grantama PAM-om.

U prvom pokušaju 28.09.`92. sve je išlo traljavo: i uvodjenje jedinica i podrška, a napad je zaustavljen bez mog odobrenja sa komandnog mjesta. Jednostavno, pucanje pješadijskom municijom je utihnulo. Na moje pozive radio-uredjajem niko se nije javljao. Znao sam da je neko poginuo, ili teže ranjen. Mislio sam da je Hodža, a to se desilo Sabaheti, ženi koja je po svojoj volji i inatu sa saborcima htjela po cijenu smrti ostvarliti što bolji rezultat. Ranjena je teško u stomak u toku našeg napada pripremajući se za dejstvo iz RPG-a sa brisanog prostora. To se zove hrabrost i ludost, ali to nisu mnogi mogli, ni smjeli. Poslije operacije u Goraždu, koju su izveli hirurzi iz Zenice, oporavila se izuzetno brzo. Pokušaj napada na Trbosilje je ponovljen 03.10.1992.godine. Bitka je dobijena kao šahovska partija, a sa komandnog mjesta je postignut odlučujući rezultat MB-om i PAM-om. MB granata 82 mm, posljedna od osam preostalih u rezervi, je pogodila pravi cilj: u zaklon četnika, poslije čega je nastala zbrka u pokušajima da se poginuli i ranjeni četnici izvuku. Nakon što je PAM-om sa komandnog mjesta prošarao po vozilu koje je stizalo kao pomoć četnicima i pomoć je pobjegla nazad, tako da su naši imali znatno lakši posao, a da je trebalo i teži bi se odradio. Daljinar za navedeni pogodak sam upisao i bio je 6-23 a daljina 2200 m. Radovali smo se na komandnom mjestu, posada MB-a i moja ekipa, sve dok neko od prisutnih nije primijetio plamen na Bogdasićima. Četnici su zauzeli Bogdasiće, pale kuće i vesele se. To me puno pogodilo. Nisam mogao predvidjeti da će Bogdasići, gotovo bez otpora, pasti. Svu krivicu sam vidio u komandiru jedinice, Azizu Tahmazu, a on je ranjen. Samoranjavanje.

Možda i nije mogao puno učiniti. Tu su četnici doveli jaku jedinicu, a bitku je izgleda vodio Rajko Kusić. Očekivao sam susret sa njim i nadao se da ću mu vidjeti oči u poziciji kada podigne ruke, kao on meni na Gornjoj Lijesci početkom aprila '92.godine. Ona skalamerija, Hodžina zagonetka, bijaše praga. Četnici je ostaviše na Trbosilju jer nisu imali kad ni da je upale kako treba. Vrlo opasno orudje, zastrašujućeg dejstva sa vrlo dobrom preciznošću, pokretna i djelimicno zaštićena, prestrašila mi je Hodžu pa sam mislio da se neće moći povratiti. Zarobljeni plijen je bio impozantan, ali je praga bila najatraktivnija. Uzimanjem Trbosilja situacija na desnoj obali Drine se potpuno raščistila i moguća je nesmetana komunikacija prema Goraždu preko Ustiprače, ali zauzimanjem Bogdasića sa jedne i ponovo Zaglavka sa druge strane, naša pozicija na Džankićimaje potpuno ugrožena i naša jedinica jačine čete je u sendviču. Zaglavak je pao našom nemogućnošću da ga pokrivamo uvezanom linijom (nismo imali niti dovoljno boraca , a naoružanja svih vrsta ispod trista cijevi, sa lovačkim oružjem). Bilo je i nepotpunog izvršavanja naredjenja tako da noću nikoga nije bilo na dijelu linije odbrane, a to se prikrivalo od mene. U večeri 03/04.10.1992.godine nismo imali vremena izvršiti analizu bitke, ja sam izdao samo bitne zadatke i sa mojom ekipom produžio na Džankiće. Ostali su stigli ujutro sa dijelom jedinica. Hodža se prehladio, vjerovatno puzući do prage (na Trbosilju). Nije mogao izdržati. Četnici su ponovo, nakon cjelodnevne bitke, otjerani sa Zaglavka. Ovog puta su to bili više strani nego domaći četnici.

Ponovo su imali problema sa protivtenkovskim minama i to istom mjestu gdje su već jednom izgubili transporter, ovaj put Tamić, nepoznatim teretom. To je ubrzalo njihovo bježanje sa Zaglavka u noći 5/6.10.'92.godine. U ovoj bici učestvovala je i ekipa pukovnije Naim Kulenović "Dajdžini," jačine jedne desetine do voda, koju je predvodio Dolovac Senad, momak sa kojim sam zajedno radio prije agresije u Terperitinu, a malo bolje ga upoznao u toku ljetovanja na moru u kampu preduzeća. Tada je preplivao Bokokotorski zaliv u Baošićima, što je bio pravi podvig, i kad je izašao iz vode, vidio sam krvave crte na vratu od kretanja glave iznad vode prilikom plivanja. Mogao je rukom, bez problema dodirnuti provodnike sa živom strujom i još mnogo toga neobičnog. Eto, sada je tu stigao iz srednje Bosne da pomogne da udjemo u Višegrad. Prvi zadatak koji sam mu dodijelio bilo je konsolidovanje naše jedinice u Holijacima i po njegovoj želji izvidjanje Osojnice koju je dobro poznavao, a koja je prigradsko naselje Višegrada. U ovoj bici je pokazao da ima puno znanja, previše hrabrosti, a momci koje je vodio su bili dobro obučeni i opremljeni. Besprijekorno su izvršavali naredjenja. Teško je ranjen u glavu ne osjetivši slast pobjede na Zaglavku, evakuisan hitno do Goražda i spašen. U svakoj od naših bitaka pripremana su nova iznenadjenja i to bez nekih pravila koja četnici mogu predvidjeti, uglavnom originalna. Mislim da je to, i diverzantske akcije, najteže padalo četnicima jer nisu imali odbranu za takvu borbu. Slično kao Zaglavak, uzeli smo i Bogdasiće 06.10.'92. Napali smo, a četnici su naveče pobjegli, jer nisu smjeli tu zanoćiti.

U napadu na Bogdasiće utrošili smo puno MTS-a, a nismo zarobili ništa, jer su četnici uspjeli planski da se izvuku. U toku naših napada obično su koristili podršku artiljerije da se konsoliduju što su žestoko ispoljili kad je bilo kritično na Bogdasićima, a mi nismo imali neke posebne zaklone osim prirodnih, gdje ih ima. U mojoj ekipi je bio i Nedžad Demir, brat Dževada Demira, koji je nestao u onoj sumnjivoj bici na Gornjoj Lijesci. Ostatak moje ekipe je čuvao zaledjinu u šumom obraslom području oko Bogdasića, sjeverno prema Ivici i Sjemeču, jer je postojala mogućnost da nas četnici napadnu sa ledja u toku našeg napada. U jednom momentu, haubička granata ispaljena sa rogatičkog dijela, pade dvadesetak metara

od nas. "Ostavi PAM i potrči za mnom," rekoh Nedžadu, koji je PAM ipak ponio. Shvatio je šta sam predosjetio. I to se dogodilo. Druga granata je pala ispred samog komandnog mjesta naše pozicije PAM-a koji im je puno muka zadavao toku bitke. Da smo ostali tridesetak sekundi bili bismo razneseni. Ponovo smo se vratili na istu poziciju za pet minuta i dejstvovali po neprijatelju. "Kako si znao, komandante?" Upita Nedžad poslije bitke. "Predosjetio sam i obistinilo se", kratko odgovorih. Vjerovatno da kroz stalnu borbu neprijatelja nesvjesno upoznaš više nego što misliš i znaš kako se ponaša u kojoj situaciji. Bjekstvo neprijatelja u toku te noći sam predosjetio sa velikom sigurnošću i ujutru to provjerio pucanjem sa Džankića u pravcu Bogdasića. Hodži sam rekao, nakon što nije bilo uzvraćanja pucnja, da su četnici pobjegli.

Nejčešće sam bio u pravu, pa i sada, mada mi nije bilo zadovoljstvo kao kada bježe u toku bitke, ali oslobodjena je značajna pozicija za sadejstvo sa rogatičkom brigadom. Analizirajući postupke četnika u različitim situacijama, zaključio sam puno značajnih odlika o načinu ratovanja. Odlika koju su često ispoljavali je strah od blizine naših jedinica u noćnim uslovima. Ponekad je bilo dovoljno da naš vojnik u noći puca sa deset različitih pozicija sa bliže distance da četnici napuste misleći da će u noći uslijediti napad. U našem nastojanju da oslobodlmo Bogdasiće, poginuo je izuzetan borac i komandir voda pa čete, borac koji je znao samo naprijed previše hrabro da bi bilo razumno, starješina koji je u Hamzićima, selu nedaleko od Višegrada, odbio da preda oružje četnicima, organizovao jedinicu i pripremio za odbranu naroda. Poginuo je Himzo Vilić. Četnici, "Beli orlovi" i slični, su ga odvodili u vremenu prisustva Užičkog korpusa u Višegradu na razna ispitivanja. Na kraju im je pobjegao i uzeo pušku. Imao je je ljudski pristup borcima, borio se za njih, a oni su mu uzvraćali poštovanjern i izvršavanjem dobijenih naredbi. One, koje su četnici vodili na strijeljanje u Sase (naselje na desnoj obali Drine) preko puta Hamzića, uspio je ponekad spasiti pucajući po četnicima prije njihovog iživljavanja nad žrtvama. Moje naredbe su od njega bile profeslonalno prihvaćene i, uglavnom, izvršavane do njegovog maksimuma, a često je to bilo i više od zadatog. Očekivao sam da će to biti uskoro komandant bataljona, ali sudblna je to spriječila. Neka mu je rahmet duši, hvala od onih koji se boriše za Bosnu za koju se i sam borio i Dženet od Alaha dž.š.

Istočnobosanska operativna grupa-IBOG

U nastavku mjeseca oktobra počelo je planiranje nove organizacije vojske na prostoru šire slobodne goraždanske teritorije. Na ove prostore po zadatku je stigao potpukovnik Ferid Buljubašić i nakon upoznavanja sa situacijom u Goraždu, posjetio je našu Komandu u Medjedji. U kratkom razgovoru vidio sam da se radi o školovanom oficiru, vanredno visokih kvaliteta, a ljudskim pristupom je plijenio. Bilo mi je drago i očekivao sam pozitivne pomake, ali ni on, kao ni većina već dokazanih starješina, nije imao prolaz na sva goraždanska vrata. Pojedincima nije bio po volji, a nije mu još data ni prilika da se dokaže. Svi ljudi imaju odredjene slabosti što je bilo očekivati za svakog od nas. Feridu sada, a još više meni, velike probleme stvaraju naši ljudi. Neka, uslovno rečeno, štapska opozicija. I dok sam ja od Štaba OS Goražde odlično prihvaćan kao starješina sa visokim rejtingom, dotle su moje dojučerašnje štapske kolege činile sve da me što više oljagaju, a rezultate koje je postizala jedinica stavljali pod ogromnu lupu njima svojstvene kritike. Igralo se jako puno prljavih igara koje je Ferid pravovremeno shvatio i puno mi pomogao da prevazidjem naše subjektivne slabosti, a prva višegradska brigada bude vezana za IBOG (Istočnobosansku operativnu grupu). Saradnja sa mojim prvim pretpostavljenim, potpukovnikom Buljubašićem, je počela sa njegovim oduševljenjem rezultatima koje je ovih oktobarskih dana postizala Prva višegradska brigada, u izuzetno teškim uslovima bez igdje ičega, takoreći.

Meremišlje

Na svakoj poziciji koju smo posjedali imali smo makar okviran plan napada na neprijatelja i često su naše odbrane bile aktivne, što je neprijatelja dovodilo u znatno težu poziciju od planirane. Ponekad mi je bilo teško donijeti odluku, koja dejstva prije poduzeti, u kom pravcu, kada su u pitanju naši napadi. Komandire nižih jedinica sam pozivao na referisanje. Prijedlozi mojih pomoćnika i komandira su često bili u duhu moje, već pripremljene, odluke. Ponekad su u kasnim noćnim satima komandiri dobijali zadatak da ujutro postroje jedinice, prenesu zadatak, i odmah idu na izvršenje. Po mnogim elementima brigada je bila manevarska i oslobodilačka, već od svog formiranja. Zapovijesti za izvršenje b/d nisam imao kada ni okvirno napisati, a kamoli spustiti u pismenoj formi do nivoa komandira voda. Ipak, ovaj koncept za bitku na Meremišlju sam uspio, bar djelimično, definisati u rukopisu. Sa pozicije Meremišlja četnici su artiljerijski vrlo precizno ugrožavali centar Medjedje, uništivši gotovo sve stambene objekte i ubivši nekoliko civila potpuno paralisali kretanje u toku dana, pa je stanovništvo moralo napustiti objekte u centru. Dio stanovništva je preselio za Goražde, a vrlo malo se dislociralo u drugi, sigurniji dio Medjedje. Velika greška napravljena je nakon oslobadjanja Brodara, što nismo uzeli liniju Golo brdo-Bujak, a Brodar nam više ne bi bio bitna pozicija. Priprema bitke za Meremišlje je trajala više od petnaest dana, a izvidjanja su u kontinuitetu trajala oko trideset dana.

Na izvršenje se polazilo već dva puta i odustajalo, jer je neko kasnio ili je nešto nedostajalo. Uspjeh je bio izdvojiti iz jedinica potreban broj boraca i oružja za bitku a istovremeno biti na linijama odbrane. Lovačka puška je zlata vrijedna. Odluka je tako pripremljena da je najteža faza bitke neprimjetno uvodjenje jedinica četnicima na blizinu od petnasetak metara i to se mora noću, kroz šumom obrasla područja, korak po korak ili danju, uz dobru maglu. Uvodjenje jedinica petnaestog na šesnaesti izvršeno je nešto sporije od planiranog vremena, nečujno, uz korištenje prirodno gusto obraslog šumskog prostora, potoka i uz veliku pomoć vodiča. Sinhronizacija kod uvodjenja jedinica do pozicija za juriš sa iznenadjenjem nije postignuta pa su neke jedinice dugo čekale na prijavu gotovosti za napad ostalih i moje odobrenje za početak napada. Nešto, što nisam predvidio, je omogućilo da to čekanje i prilazak na deset do sto metara četnicima bude neotkriveno. Magla nam je bila presudna pomoć, jer praktično smo četnicima bili uz šatore na početku našeg napada. Kombinovana ekipa iz svih bataljona bila je jačine dviju četa, ali je u sastavu bila kvalitetom najjača do sada u jednoj bici. Hodža je vodio svoje iz "Vatre," Zakir Jamak diverzante iz "Čola" Hajro Lagumdžija najbolje iz Lima," Fahro Račić odabrane iz 16. maja." Sa komandnog mjesta Kosticka gradina uz pragu i PAM i MB 82 mm, kojim je bilo potrebno ostvariti podršku ispred naših snaga i četnicima ubrzati bijeg i predaju, pratio sam pripreme za početak napada i davao dodatna kratka naredjenja.

U šifrovanju elemenata za komuniciranje sredstvima veze, početak napada je bio poziv na kahvu. Ubrzavao sam početak napada plašeći se da neko bude otkriven i da bitka počne kobno, jer bi tada bilo teško nastaviti. Faktor iznenadjenja bi već tada bio izgubljen, a bitka je planirana, u velikoj mjeri, na faktoru iznenadjenja. Na sredstvima veze najčešće mi se javljao Hodža u svom stilu: "Jesi li pristavio?" "Je li provrela?" "Je li došao neko od ahbaba naših?" "Reci him da požure eto i mene, imam him svašta-

nešta pričati." To je malo dosadilo ostalima pa su tražili od mene da Hodža dodje na tu kahvu, ako ne dodje da će oni popiti i bez njega. Osjetio sam da im je gusto i da mogu biti otkriveni i požurio Hodžu sa pripremom. "Hajde prijatelju zalivena je, ne čekam te više," rekoh na kraju, a on mi reče "Pamuka imam puno, ubio se za jorgana, meni smeta ne znam sta ću sa njim." Taj pamuk je bila magla i Hodža nije imao preglednost za kompletan logor pa nije smio početi bitku. Negdje oko desetak minuta prije dvanaest sati, 16.10.92. počela je brza šahovska partija. Nakon što je vjetar rastjerao maglu, a svi potvrdili spremnost, dao sam znak da je kahva nasuta. Bitka može početi! Za pola sata postignut je osnovni cilj: ovladano je sedlom Meremišlja, a mnogi četnici nisu mogli pobjeći. Preko dvadeset je ubijeno, a bilo je i zarobljenih: medju njima Brane Šimšić Crni, predratni drug mog brata Halila. Ipak, zarobljenik za rasplet je bio Mićo Obradović. Važio je i prije početka agresije za potencijalnog vojvodu i ispunio očekivanja. Eto, zarobljen bijaše iznenada, kao i njegovi saborci, sportaši iz FK "Drine": Mimo Stanojević, Rosić i ostali koji pred agresiju često igraše u zajedničkom timu sa Fahrom Račićem, Ramizom Nuhanovićem Ramgom i ostalim fudbalerima Bošnjacima. Oni zaigraše životnu igru u ime drugih, vjerovatno nesvjesno protiv sportskog duha, da pobiju i unište svoje saigrače i sve njihovo. Danas ih sudbina prekide u tom nastojanju, a u posljednjoj utakmici su potpuno nestali bez mogućnosti nove šanse. Vjerujem da to nisu mogli povjerovati. Eto, neki su uspjeli i pobjeći.

Moj komšija Tanasković Slobodan, kako reče u saobraćajnoj službi prisilno mobilisan, a uhvaćen sa PASP-om 7,9 mm, snajperista, kaže da nikoga nije ubio niti je nosio oružje, nego su mu to utrpali. Moguće je sve kod njih. Pitam ga za moju gluhonijemu sestru koju su "četnicki vitezovi" zarobili, kao neprijatelja "ugroženog" srpskog naroda. "Ne znam ništa, komšija, vjeruj mi," i poče moliti da ga puste da on nije za vojsku. Utvrdivši da stvarni ljekarski nalazi nisu dobri, podvrgnut je terapiji, ali prethodno zaradjena upala pluća ili TBC su bile kobne za njega, mada ni on, kao ni ostali, nije želio rat i nije ubijao."Jah". Sve u bici se odvijalo kako je planirano a starješine i borci su bili izvanredni. Teško je bilo izdvojiti najbolje. Ipak, Hodža i Zakir sa svojim borcima su napadali na glavno uporište i tu je zarobljen najveći plijen. Hajra Lagumdžiju nisam čuo dugo vezom pa sam bio zabrinut, ali ni kod njega nije bilo problema. Zadatak je potpuno izvršen kao i kod Fahre Račića, koji je u ovoj bici pokazao da izrasta u oficira velikog profila. A prije četiri mjeseca i pet dana na Bajram u Crnom Vrhu, žmirio je dok je ispaljivao prve metke na četnike.

Učinak prage i PAM-a sa komandnog mjesta je bio vrlo značajan. Ovaj put su četnici bili kao u košnici. Ipak, manji broj ih je uspio pobjeći. Uvažavajući iskustva iz prethodnih bitaka, izdao sam naredjenja oko čišćenja terena i uspostavljanja nove linije odbrane oslobodjenog prostora. Poslije tako efikasnog izvršenja se moglo narediti gonjenje neprijatelja. Motiva nije nedostajalo. Jedinice spremne, ali puno neizvjesnosti u području obraslom visokom šumom i teško uvezivanje jedinica u dejstvu te ukupno nejasna situacija ispred oslobodjenog Meremišlja prema Drinsku, bili su razlozi koji su bitno uticali da ne naredim gonjenje. Moja udaljenost i nemogućnost da lično krenem sa jedinicama u tu novu bitku je odlučujuće uticala. Euforija je obuzela sve borce i starješine. Pretresanje oslobodjenog terena, traženje cigareta, hrane, odjeće, uniformi i oružja je vršeno bez komande što je u tim situacijama bilo za očekivati. Naredio sam da se posjedne linija od Bujaka do Golog brda, a pošto su sve jedinice već umorne, odlučio sam da u noći šesnaestog na sedamnaesti "Čole" ostanu na navedenoj liniji. Po

prethodnom dogovoru sa Hodžom, a u znak radosti i uspjeha, ispucao sam u rafalu trideset metaka iz Trtetove puške, da je bar jednom očisti, jer on, izgleda, neće iz nje metka ispaliti.

Četnici iz okruženja, koji su tražili prostora da pobjegnu kroz još neuspostavljenu liniju, su iskoristili priliku i zarobili Samardžić Muharema i ubili tri naša borca u toku izvlačenja. Naši borci se nisu nadali da četnika tu još ima četiri sata poslije bitke. Suštinska greška je naše prerano opuštanje i gubljenje situacije na bojištu. Ovo je bila ogromna gorčina koju smo doživjeli. Nakon briljantne bitke vrlo težak gubitak.

Novi oficiri odmah u vatri

Poziciju Bujaka po mojoj naredbi su kontrolisali naši borci, ali samo patrolama, što je moglo biti kobno za naše jedinice i za mene lično. Bio sam vrlo tužan i ogorčen po saznanju za ovaj gubitak, a saznao sam uveče po povratku iz Goražda, gdje sam bio na sastanku sa komandantom Buljubašićem i izvijestio ga o briljantnom rezultatu. Zarobljen je veliki plijen: od samohotke preko brdskih topova do puno oružja, municije i opreme. To je naš najveći plijen do sada. Primajući moj usmeni izvještaj sa ushićenjem, komandant mi je čestitao, a starješine, koje su tek stigle iz Sarajeva da pomognu u vodjenju jedinica, su bile vrlo iznenadjene takvim rezultatom i vremenom u kome je postignut. Rasporedom starješina meni su pripali, kao saradnici, u Prvu višegradsku brigadu: Sobo Rašid i Šabović Amir koji su isto veče stigli u Medjedju zajedno sa mnom. 17.10.1992.godine uslijedio je obilazak Meremišlja sa starješinama iz Komande i oficirima koji su tek stigli u jedinicu, "Sarajlijama," Sobom i Šabovićem. Jedinice na terenu su nakon jučerašnje briljantne pobjede, sinoćnjeg opuštanja i teškog gubitka, bile veoma budne i uz pripremu odbrane, izvidjanje ispred prednjeg kraja ispred linije odbrane, vršile i uredjenje bojišta. U svemu što se sinoć desilo bilo je prebacivanje odgovornosti od komandira jedinica i vrlo loše je izvršena primopredaja dužnosti na nepotpuno uspostavljenoj liniji odbrane. Odmah po dolasku to sam pokušao korigovati dodatnim naredjenjima po uvidu stanja na terenu. Uredjenje bojišta je bilo vrlo disciplinovano, za razliku od jučerašnjeg, kada se u pretresu tražila: bar jedna cigareta, jer je ona bila veliki plijen za pušača. Sobo i Šabović su pratili rad, i imao sam utisak, bili prijatno iznenadjeni svim što su vidjeli i što nisu ni sakrivali, odavši priznanje mojim borcima, starješinama i meni za uradjeno u bici i za stvorenu disciplinu, a naročito, za besprijekorno izvršenje zadataka. Gledajući ih kako se kreću po sedlu Meremišlja, zagledaju u zarobljena orudja i razgovaraju sa borcima, osjetio sam da će sa njima biti lakše, da su pravi profesionaici i da je to nama i našoj jedinici velika pomoć.

To su prvi profesionalci u brigadi. Imaćemo od koga naučiti uz borbu, razmišljao sam. Po fizičkoj konstituciji razlikovali su se mnogo, kao i ponašanju. Amir je vrlo visok, mršav, crne kose, duguljasta lica, ozbiljnog nastupa i nenametijiv, a Rašid niži rastom, življi, vedrije naravi, pričljiviji i mladji likom. Da je bilo po VES-u, Rašid bi bio zadužen za oklopna sredstva jer je pred rat radio kao poručnik, tenkista, i upravo je profesionalnost odmah iskazivao u pokušaju da se osposobi tenk, samohotka. Uspio je u tome zajedno sa mehaničarima Fadilom Šabanijom i Belim, a Avdo Demir zvani Smrdalo je bio u ulozi tenkiste, jer je u miru radio sa radnim mašinama koje imaju sličan princip rada, tzv. gradjevinskim mašinama. Amir je stilom djelovao kao bezbjednjak, ponajviše na terenu i u ispitivanju zarobljenika kasnije. I dok smo mi bili opterećeni da što prije uredimo bojište i uspostavimo stabilnu liniju odbrane, neprijatelj je pratio našu aktivnost sa bliže distance, vjerovatno sa Bujaka sa kojeg se, kao na dlanu, vidio plato Sedla iznad sela Meremišlje, ili sa Oštrog vrha kod Zaglavka što je manje vjerovatno, a evo i zašto. Prva reakcija neprijatelja uslijedila je kada smo mi osposobili tenk i usmjerili ga prema neprijatelju da ga isprobamo, uslijedilo je dejstvo neprijateljske artiljerije tenkova i haubica, a kasnije samo baterija minobacača. U ovom dejstvu pokazali su početnu nepreciznost, a kasnije su pratili moje kretanje i mojih novih saradnika Sobe i Šabovića. Pratili su naša pretrčavanja po terenu, a to se moglo pratiti samo sa Bujaka, gdje su trebali da budu naši borci. Ipak, nisu izašli mada su po izvještaju rano u sabah otišli.

Treća ili četvrta serija granata nas je pronašla i ranila baš nas trojicu, očito cilj koji je gadjan, što navodi na to, da su četnici samo sa Bujaka mogli navoditi artiljeriju. Vrlo vjerovatno da je taj zadatak izvršavala neka od zaostalih grupa koja se sinoć izvukla iz okruženja, što je bilo znatno olakšano nakon naših gubitaka u susretu sa neprijateljem, koji je bježao iz okruženja u toku uspostavljanja naše nove linije odbrane. Ranjavanje je bilo lakše i nije prijetila smrt, a transport do Medjedje je izvršen veoma brzo, gdje nam je doktor Benko u stacionaru pružio potpunu medicinsku pomoć, od čišćenja rana do zaštitnih injekcija i šivenja rana. Sitni geleri koje sam dobio po nogama su mi ukrutili mišiće, a veći geler je iskinuo komad mišića nadlaktice lijeve ruke, što je poslije šivenja i zamladjivanja djelovalo kao otisak sočnog poljupca. Rašid i Amir su imali ogrebotine. Kod Rašida na glavi, u dijelu potiljka, što je moglo biti opasno, a kod Amira na ledjima. Medjutim, nismo se uopće zadržavali u stacionaru već produžili raditi i već sutradan pripremali odlazak na novi teren. Novoformiranu liniju Golo brdo - Meremišlje (Sedlo) - Bujak i spoj na rijeku Lim ukupne dužine oko tri kilometra (vrlo nepregledna), trebalo bi da posjedne jedinica jačine dviju ojačanih četa sa oko dvjesta pušaka, a ukupna linija odbrane koju smo posjedali iznosila je preko pedeset kilometara, sa odvojenim područjem Crnog Vrha, gdje je organizovana kružna odbrana prostora od oko dvadeset kilometara. Sve se moralo braniti što je bilo nemoguće pasivnom odbranom pa smo, koristeći se samo dominantnim objektima za praćenje aktivnosti neprijatelja kao osmatračnice, iste uredjivali i utvrdjivali za odbranu, a neprijatelju smo svakodnevno pripremali iznenadjenja. Njegovi napadi često nisu niti započeli, a već su bili odbijeni i zbog većih gubitaka neprijatelj se povlačio.

Komanda brigade - Štab OS Općine Višegrad

Rašid Sobo je rasporedjen na mjesto načelnika Štaba u Prvoj višegradskoj brigadi, a Amir Šabović u Organ bezbjednosti. Prisutna mimoilaženja članova Štaba i komandira jedinica su poslije ovog rezultata na Meremišlju potisnuta u stranu. Ponovo smo pokušali preći preko tih razlika, koje su u suštini bile vrlo velike razlike i njihovo manifestovanje je išlo do toga da smo komandiri i ja optuživani za provedene aktivnosti u odbrani i napadu, a da Štab nije prihvatio kritiku za nerad, već su njegovi članovi sa izuzetkom Hurema Nusreta, uglavnom trljali ledjima ležajeve na prvom spratu kuće, u kojoj je bila smještena Komanda brigade i Štab Oružanih snaga (prethodno Štab TO Višegrad). Zbog takvog odnosa prema borcima i starješinama stvorili su averziju boraca i gradjana. Pokušavali su je eliminisati povremenim izlascima na teren, na bojišta vrlo rijetko, što sam ja uvažavao, kao direktnu pomoć meni u vodjenju jedinice i komandovanju, jer su davali i poneku dobru sugestiju. Mehmed Tvrtković, Dine Jamak, Avdija Šabanović, Nedžad Muhić i povremeno Nusret Hurem, nisu mogli prihvatiti da će u ustroju vojske Prva višegradska brigada biti potčinjena IBOG-u i smatrali su Štab OS Višegrad neprikosnovenim, bez Komande brigade, jer su poistovjećivali Štab OS i Komandu brigade. Mislili su da mogu uglavnom iz hladovine, bez mirisa baruta, komandovati i voditi brigadu. Ja nisam tako mislio, niti jedan od komandira jedinica u brigadi, pa smo u skladu sa usmenim uputstvom iz IBOG-a, odnosno, od komandanta Buljubašića pripremali i formirali Komandu brigade u koju, sa naglašenim revoltom, nisu htjeli ući članovi Štaba OS. Neki su bili precizni u svojim odlukama i rekli da neće pod moju komandu. I tada, kao i više

puta prije, nudio sam da predam dužnost komandanta brigade nekom drugom. Niti Štab, a pogotovu komandanti i komandiri nižih jedinica nisu prihvatali drugo rješenje.

Nakon toga sam tražio bar istinsku moralnu podršku Štaba, što nisam dobio u narednom periodu, osim povremeno, kada uspješno izvršimo značajnije bitke kao ovu na Meremišlju. Pozvan sam sa mojim saradnicima u Štab OS na analizu bitke koju smo pripremili i izvršili mi, a štab samo čestitao i izvršio analizu, naravno, postavljajući pitanja. Odluka o izvodjenju ovog borbenog dejstva je ocijenjena kao dobra, izvršenje odlično, a ipak je bilo grešaka u koje se Štab nije upuštao jer nije detaljno propratio bitku. U zadnje vrijeme, Štab sve manje uvažava Komandu brigade i stvara probleme kroz nametanja dvojnog komandovanja. Ustvari, zablude Trteta, Nedžada i Dina su uglavnom bile njihovo opterećenje da komanduju, što je prouzrokovalo prljave igre protiv mene i mojih saradnika. To sam teže podnosio nego bitke sa četnicima, pitajući se: "Šta to oni žele i da li se bore da spase narod i odbrane Bosnu? Da li sam ja osudjen da to sve pretpim?"

Čudno, ali istina je da su mi teže padale njihove podvale prema mojim saborcima i starješinama, nego prema meni.

Od Medjedje pa do Žepe

Ovih dana (18.19. i 20. oktobra) u Goraždu sam razgovarao sa komandantima Feridom Buljubašićem i Zaimom Imamovićem, sa Pelamom i Bektom o daljim dejstvima. Bilo je puno prijedloga, ali ne i odluke. Sa Enesom Zukanovićem, koji je preuzeo Prvu rogatičku brigadu, sam razgovarao o napadu na Pesuriće. Nije mi se dopadalo što ne postoji tajnost prijedloga i odluka pa je najčešće o tom što smo razgovarali o dejstvima danas u Komandi, uveče se znalo u cijelom Goraždu. Četnici su imali vrlo profesionalne metode da saznaju šta to mi spremamo, a mi smo bili samouvjereni smatrajući da borac može znati kuda, kako i kada ide jedinica, koje ciljeve napada, pa je to naš borac ponosno isticao svojim prijateljima i rodbini, a bogami ponekad i nekom ko to nije smio čuti, doušnicima, izdajnicima ili čak preko sredstava veze otvoreno u početku agresije. Mi smo gorčinu toga osjetili u julu 92. godine u Crnom Vrhu. Izvukavši iskustva iz istog, bitku za Meremišlje uz maglu smo izveli vrlo tajno, čak su četnici pogrešno informisani i očekivali nas na Kočarimu, što je, umnogome, olakšalo izvršenje zadataka. Tajnost je postala preduslov broj jedan za izvodjenje aktivnih borbenih dejstava, a profesionalan odnos prema tajnim podacima se držao kod većine starješina i boraca. Od onog bajramskog ulaska na području Crnog Vrha, često sam razmišljao o tome da li i kada ćemo moći osloboditi komunikaciju Višegrad-Sjemeč-Rogatica. Četnicima je komunikacija značila spoj teritorija koji su kontrolisali, ali su je vrlo malo koristili zbog naših dejstava i mogućih iznenadjenja. Veći značaj za četnike ovaj širi pojas oko komunikacije je imao kao prepreka u spajanju naših slobodnih teritorija Medjedje i Crnog Vrha na početku, a kasnije Žepe i Goražda. Ovo je područje bilo meni i mojim saborcima dobro poznato, izvidjački i obavještajno pokriveno u kontinuitetu, tako da se čekao trenutak da se pokuša osloboditi i stvoriti slobodna teritorija na lijevoj obali Drine, od Osanice do Zvornika. Drina bi bila prirodna prepreka koju bi četnici teško mogli savladati, a nama odlična pretpostavka za odbranu od četnika sa desne obale i uvoznih plaćenika iz Srbije i Crne Gore.

Nismo osjećali umor. Četnici nam nisu dozvoljavali da odahnemo, a i sami smo radije napadali u želji da oslobodimo značajne objekte. Kada smo četnike napadali, najčešće smo to radili sa pozicija za juriš i sa iznenadjenjem. Tako smo, bar u početku, bili zaštićeni od dejstava neprijateljske artiljerije, koja nije djelovala zbog mogućnosti da tuče sopstvene snage, mada je bilo i toga.

Pokušaj spajanja, slobodnih teritorija na lijevoj obali Drine je odgadjan nekoliko puta, a dejstva pripremana do najsitnijih detalja. U toku izvidjanja, grupe su ulazile kroz četničke linije koje su bile jako loše postavljene, više da brane značajnije objekte nego odredjenu prostoriju. Ipak, puno je orudja bilo kocentrisano na malom prostoru, a komunikacijom se veoma brzo mogu dovesti veća i značajnija pojačanja neprijatelja. Ako smo mi imali imalo prednosti, to je bila mogućnost napada sa dviju strana iz pravca Kabernika i iz pravca Vidove gore. Obostrano smo poznavali teren i lično se znali sa četnicima koji nas svakodnevno napadaju sa tih prostora, dugo nam nije bilo jasno zbog čega, ali sada je i to jasno. Mi smo za njih "balije" i najbolje je da ne postojimo jer smo ih ugrožavali u "bratstvu i jedinstvu," a nedužni srpski narod je trpio i dočekao svoje vrijeme da kolje, pali i ubija u ime ludosti, pljački i orgijanja a sve za ideale, koji boluju od bolesti da vladaju i herojske guslarske pjevaju pjesme o svojim herojstvima u izgubljevnim bojevima, kao što je bio Kosovski boj, ugradjujući u historiju, za generacije koje dolaze,

vjekovne težnje o velikom "srpskom carstvu." U svemu tome determinisali su i svoje historijske neprijatelje. U Jugoslaviji su to Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Madjari i ponajviše Albanci na "herojskom srpskom" Kosovu.

Eto, svi su protiv njih, a u ovoj agresiji i cijeli svijet ih mrzi i odmaže im da stvore svoju Veliku Srbiju i ostvare san da svi Srbi žive u jednoj zemlji. U dosadašnjem dijelu agresije puno puta smo imali sreće, izasli kao pobjednici iz teških bitaka i preživjeli mnogo nedaća, ali ovaj belaj nam je ponekad kobno uzimao najbolje borce, istinske heroje, ljude koji su mogli pobijediti sve i odbraniti Bosnu. Razmišljajući o tome, završne misli su bile da nas Alah dž.š. stavlja pred kušnju i da moramo izdržati, a odgovor na pitanje što su baš najbolji osudjeni da napuste ovozemaljski svijet, nisam našao. Možda će oni biti najviše nagradjeni od Allaha. Disciplina koju sam pokušavao sa svojim saradnicima stvoriti u jedinici, bila je na vrlo visokom nivou, uporedjujući je sa drugim jedinicima na ovom prostoru. Dešavalo se da zbog neprihvatanja prave discipline budu kažnjeni i najbolji borci, pa čak i neke starješine. Tako je Hećo Mustafa, zbog odbijanja izvršenja jednog malo manje važnog zadatka, dobio mjesec dana pritvora, isključivo zbog komentarisanja kazne. Nešto prije isteka iste (desetak dana) vidio sam da je treba prekinuti i obavio razgovor s njim. Poslije razgovora, u njemu sam imao vrlo disciplinovanog, primjernog saradnika. Jedinicu je vodio u sve zadatke sa puno elana, a svaki dan je učio izrastajući u pravog komandanta bataljona. Mustafin brat Mehmed, jedan od najvjernijih momaka iz mog ličnog obezbjedjenja, je bratovu kaznu pritvora prihvatao vrlo teško. Prema meni se nije mijenjao i ostao je profesionalan, besprijekoran u izvršavanju svega što sam mu naredjivao, a u duši je osjećao tugu i neprijatnost zbog toga.

Poznajući me dobro, nije htio pitati ništa već je strpljivo čekao da prodje vrijeme kazne, a Mustafa je bio vrlo tvrdoglav, ni on nije htio pitati, a pogotovo zamoliti, da ranije izadje iz pritvora. Nastojao sam imati isti aršin prema svim borcima i starješinama, mada je to vrlo teško postići u ovim uslovima gdje su borci različito smješteni, neodjeveni, bez hrane, oružja, sa brigom za porodicu i neobjašnjivom snagom da sve napore izdrže, ali da odbrane Bosnu i svoj narod. Kada sam očekivao da će Mustafa biti moja desna ruka u odbrani naroda i oslobadjanju novih prostora porobljene Bosne, početkom oktobra '92., javiše, Mustafa je poginuo od neprijateljske granate na liniji odbrane u Holijacima. Teško mi je to palo kao komandantu i saborcu jer sam, družeći se sa njegovim bratom, upoznao kompletnu porodicu koja je to jedva preživljela. Naš Mustafa je poginuo kao komandant bataljona "Džemo," dvadesetak dana nakon preuzimanja dužnosti, od neprijateljske granate. Njegovi prethodnici u jedinici "Džemo," kasnije bataljonu, su teško ranjeni ili poginuli. U bici na Drinsku, Maid Čovrk, koji je tada vodio ovu jedinicu, je teško ranjen i prebačen preko Grepka. Borac za desetku! Komandant koji je brzo učio i još brže napredovao. Njegova desna ruka, i ništa manje vrijedan i hrabar, Salić Ramiz je trebalo preuzeti poziciju Drinsko i jedinicu koja će nakon oslobadjanja ovog prostora brzo sadejstvovati u oslobadjanju HE Višegrad, ali poginu na svom Drinsku, ne ostvarivši najveću ratnu želju: da oslobodi rodno selo.

Abdulah Sadiković, po godinama je čovjek koji je mogao još mnogo raditi u pozadini i biti oslobodjen obaveza u vojsci, ali to bi mu bila najveća uvreda. Dobro sam ga upoznao i njegove izuzetno visoke fizičke sposobnosti koje su bile primjerne, a intektualne i vojno-stručne su nadogradjene iskustvom do tog stepena da sam odlučio da on, poslije Maida, preuzme bataljon "Džemo." Ustrojio je brzo jedinicu i insistirao na velikoj disciplini. Nesretno je poginuo u obilasku straže u noćnom periodu, a htio je

provjeriti da li može mirno prespavati dva do tri sata u toj noći. Teško sam prihvatio njegovu pogibiju jer je svakog dana pokazivao više i želio što prije u Višegrad. Hećo Mustafa je došao u jedincu "Džemo" da pokaže svoju punu vrijednost u odbrani rodnog mjesta, jer je rodjen i živio u Nezućima, ispod Holijaka, a meni je bio drag jer je nastupao slično kao i ja, vrio principijelno. Nakon izaska iz pritvora odmorio je malo i preuzeo bataljon "Džemo" i, eto, ni on nije imao sreće. Dolovac Senad je imenovan za novog komandanta "Džeme," momak za koga sam mislio da je i suviše tih, gotovo nečujan, kada sam ga upoznao, ali me dematovao u vremenu koje je uslijedilo. Senad je teško ranjen oslobadjajući Zaglavak i evakuisan preko Grepka. Hećo Mehmed, koga sam istinski zavolio da nisam dozvoljavao da se na njegov račun našale moji bliži saborci, poznajući njegovu osjetijivost i djetinjsku iskrenost koja je, valjda, samo kod njega spojiva sa visokom ozbiljnošću i zastrašujućom sigurnošću u izvršenju borbenih zadataka, naročito kada je situacija zamršena i opasna, sada je pun bola i želje da osveti brata, odnosno, da nastavi gdje je on zaustavljen. Oba su maštali o oslobadjanju lijeve obale Drine kod Višegrada i njihovih i naših Nezuka.

I u toj tuzi mene je poštovao i do kraja profesionalno izvršavao sve obaveze. Mada sam ja tražio da odmara, on to nije mogao prihvatiti. Htio je biti uz nas, uz one koji ga potpuno shvataju i sa kojima je bio već nekoliko puta u čistoj smrti, a eto, živ je, hvala Bogu. Čini mi se da je sa našom utjehom Hećo Mehmed lakše preživljavao te dane i da mu je bilo najteže kada je odlazio od nas svojoj porodici na spavanje.

U pripremi bitke za lijevu obalu Drine kod Višegrada, uradilo se zaista puno, a kao vrlo značajna podrška bila su nova sredstva veze koje je donio Zaim Imamović, koji je prije desetak dana stigao sa puta iz Bosne. Sredstva su bila neotpakovana. Zaim se već oporavio od ranjavanja u operaciji "Krug" i pripremao se za nova dejstva. Ponudio mi je pomoć svake vrste. U Prvoj višegradskoj brigadi je nedostajalo mnogo toga. Samo dva vinčester- snajpera, jednu mg-ovku i jednu sačmaru modernog tipa sa municijom sam uzeo od MTS, jer ni Zaja nije puno toga dobio, ali mi je i to puno značilo. Trideset šest šteka cigareta "korona" i "jork" je borcima bio najdraži poklon koji nismo mogli potpuno podijeliti, već povremeno, po cigaretu ili dvije na vojnika, ali samo onome koji ide u dejstva. Ipak, najviše su mi značila sredstva veze "icom," deset ručnih i jedna fiksna stanica jače snage. Zbog toga smo u dosadašnjim dejstvima gubili mnogo, pa čak i neke bitke, a rezultati dobijenih bi bili znatno bolji da smo posjedovali kvalitetna sredstva veze. Drinsko je dobijena bitka koju smo izgubili zbog sredstava veze, isključivo. Mada smo mi uvijek u dejstvima planirali i kurirsku vezu, tada nije bilo šanse da se uspostavi i realizuje, kao ni planirana veza signalima.

Zaim Žuga, predratni radio-amater velikih sposobnosti u toj oblasti i nerazdvojni prijatelj Zaima Imamovića mene je, čini mi se, prihvatio vrlo prijateljski i sigurerisao Zaji da mi dä što tražim, i više od toga. Žuga je prihvatio da on pripremi vezu za bitku na lijevoj obali Drine, na području Višegrada, što sam ja prihvatio sa radošću. 23.10.92. sve jedinice Prve višegradske brigade su ubačene uglavnom, u medjuprostore neke unutar neprijateljske pozicije, a u bici, koja je trebala biti šahovska partija, su četnici imali male šanse da pruže značajniji otpor kada naše jedinice startaju sa napadom. To se, na našu nesreću, nije dogodio iz razloga koji sam smatrao prvi put riješenim. Veza nam je onemogućila da počnemo bitku. Pokušavali smo sve, ali bez uspjeha. Žuga Zaim se mučio da popravi bar fiksni uredjaj, ali nije išlo. To mu je izuzetno teško palo. Jedinice su se vratile bez većih rezultata, neke su otkrivene, a

medju njima i jedinica koju je predvodio Šaćir Tvrtković koji je do tada veoma uspješno vodio četu iz Orahovaca, borac i komandir čiji su kvaliteti bili izuzetni, a snalažljivost na terenu i u borbi jaka strana. Smiren i precizan, često je odlukama fascinirao borce, a ovaj put je ubijen u pokušaju da riješi dio bitke sam. Još jedan vrlo težak gubitak. Izgubili smo čovjeka koji je imao puno duha i bio spreman sa mnom se našaliti u trenucima kada nam je bilo najteže. Kada sam obilazio njegovu jedinicu, trudio se da me što bolje počasti skromnim rezervama hrane, otvorena srca. Eto, ostajemo bez još jednog komandira i velikog borca, a još jedna porodica ostaje bez svog "hranioca i branioca."

Ne postoji ni mogućnost, a ni institucije, koje bi mogle prihvatiti brigu o porodicama, tako da ona ostaje u najvećoj mjeri nama koji i dalje moramo ratovati, braniti narod i ginuti pojedinačno da spriječimo egzodus naroda sa krajnjim ciljem da oslobodimo Bosnu. A ko će hraniti troje Šaćirove djece ili Salićeve, Himze Vilića djecu i svih boraca koji pogiboše da spase nas žive? Mi, koji sutra ginemo bez obzira što nemamo i za nas same. Ipak, to nikad i niko od boraca nije pitao, uvijek je davana prednost djeci šehida i nikad im nismo mogli dati onoliko koliko im je trebalo, niti će to moći u ovozemaljskom životu neko. Oni su izgubili više nego što mogu do kraja života dobiti. Gubici četnika u ovoj današnjoj aktivnosti su nepoznati, ali je sigurno da su postojali. U svemu ovom bio sam razočaran, a Žuga je "puko" i otišao za Goražde da proučava uredjaje i traži grešku. Ipak, oduševio me jedan detalj iz onoga što je doživjela Dijana Marinova u današnjem pokušaju da oslobodimo ovaj značajni prostor, a to je Dijana ispričala sa puno ushićenja. Kada je otkrivena, njena grupa je pružila otpor neprijatelju uspješno, a zatim se povukla na bolju poziciju. U povlačenju, Dijana je jedva savladala jednu prepreku, ogradu, a četnici su, primijetivši je, zavikali. “Fataj Turkinju živu, mamu joj njenu," ali nisu smjeli iz zaklona da se pomaknu, a Dijana se okrenula i proderala "Eve vam ga što me uhvatite," i gestom im pokazala lakat. Iako je i sama bila ranjena u nogu, Dijana je u povlačenju pomogla u izvlačenju težih ranjenika.

Za nastavak započete bitke angažovana je jedinica iz Goražda, ukupno tridesetak boraca dobrovoljno prijavljenih, ali ni taj pokušaj nije potpuno uspješno završen. Sinhronizacija dejstava nije postignuta, a sa nekoliko granata u jedinici kojom je komandovao Hodža, iz stroja je izbačena cijela jedinica zbog iznošenja ranjenih (desetak) i četiri mrtva borca. Ovo je usporilo dejstva i otežalo dalje oslobadjanje, a rezervnih jedinica nismo imali. U razgovoru sa Hodžom sam doznao nove obavještajne podatke kao i to da su bili nadomak potpunog uspjeha. Neprijateljski gubici su bili značajni, ali precizno nepoznati. Ovaj zadatak je izgledao sve važniji i lakši kako je vrijeme proticalo. Komandant Ferid Buljubašić je odobrio da se nastave dejstva po sticanju preduslova, a jedan od tih preduslova je i uključivanje zarobljene samohotke u dejstva, što je odmah, doduše uz puno problema u nabavci benzina, i realizovano. Bilo je ljudi koji nisu mogli shvatiti da je važnije benzin dati za pokretanje našeg "tenka"nego čuvati za svoj automobil ili za šverc. Tako je Avdija Šabanović ovaj zadatak vrlo teško, ipak, izvršio. Gotovo da je oteo taj benzin. Bekto Gacka je poslije "Brodara" ponovo tražio način da pomogne 1. višegradskoj brigadi, pa je čuvši da mi imamo namjeru ući u Višegrad (bar u dio grada na lijevoj obali Drine) a ne mogavši izdržati, došao u Medjedju, a zatim i u Holijake, da se dogovorimo kako upotrijebiti njegovu jedinicu od dvadesetak boraca vrlo opremljenu i iskusnu za vodjenje borbe, a naročito u naseljenim mjestima.

Sagledao je zamisao za izvršenje ovog vrlo složenog zadatka i dao svoj vrlo pozitivan komentar, ali säm je želio odmah ubaciti jedinicu u "Žito," predratnu pekaru, odnosno, UPI KLAS, preduzeće koje se nalazilo uz Drinu kod samog mosta /novog/ na lijevoj obali Drine (industrijskoj oblasti Višegrada). Smatrao sam

da je to duboko u POT i da neće biti lahko neopaženo se ubaciti do te pozicije, ako se to i uspije, onda je odbrana iz uskog okruženja u zgradama "žita" vrlo teška. Ranjavanje je gotovo smrt, a pomoć jedinici je vrlo teško može obezbijediti, jer bi tada dolazni putevi u medjuprostoru kroz neprijateljsku odbranu bili blokirani. Samo u slučaju potpunog uspjeha glavnine snaga na Donjoj Lijesci, Kočarimu i Gornjoj Lijesci bilo bi moguće direktno i potpuno pomoći Bekti i njegovoj jedinici u eventuatnom okruženju koje je realno moglo nastupiti poslije jedan do dva sahata od otkrivanja jedinice. Složili smo se da idemo i sa njegovom jedinicom na Donju Lijesku kao ključno uporište. Prvi put smo imali značajniju, ali još uvijek minimalnu, artiljerijsku podršku. Uglavnom, sve ono što smo zarobili od četnika, pa je osjećaj boraca i starješina bio mnogo drugaciji. Sredstva veze su pripremljena i provjerena. Otklonjena je neka blokada u uredjajima, kako mi objasni Žuga Zaim. Municijom i granatama smo popunjeni mnogo bolje nego prethodni put, premda daleko od borbenog kompleta, ali ipak dovoljno za borbu i samopuzdanje boraca i starješina. Artiljerci su stigli iz Goražda i vrijedno pripremali orudja, elemente za dejstvo po neprijateljskim ciljevima i utvrdili vatrene položaje. Prolazi za uvodjenje jedinica provjereno prohodni i nepokriveni minskim poljima.

Čini se da je pripremljeno ono što je maksimalno bilo moguće i da će bitka biti uspješno i brzo realizovana. Malo se kasnilo 29.10.92. u 3,00 sa polaskom jedinica, zbog kašnjenja boraca iz Bektove grupe. Ja sam ispratio borce koji su napadali Donju Lijesku. Bili su puni samopouzdanja i vjere u pobjedu da su, čini mi se, jedva čekali da stignu na bojište i bitka počne. Sa druge strane, Donju Lijesku su napadali borci koji izuzetno dobro poznaju prilaze, prolaze i četnička uporišta. I u ovoj bici su napadana i četnička uporišta Gornja Lijeska, Kočarim do Kopita. Taj dio zadatka su dobile Hodžine i Zakirove jedinice.

Juče mi je Hećo Meša pokazao nešto što nisam očekivao. U razgovoru o današnjim dejstvima očekivao je svoje mjesto, ulogu i zadatak, a kad sam mu rekao da je komandno mjesto na Počivalima i da on mora biti sa mnom na komandnom mjestu, u njegovom tijelu je sve uzavrelo. Lice, koje je obično bilo blijedo, odjednom se neobično zacrvenjelo a on se počeo znojiti. Okrenu se ljutito od mene, a zatim ponovo meni, i reče: "Neće mene niko spriječiti pa ni ti, Ahmete Sejdiću, da sutra osvetim svoga brata." Okrenuvši se naglo od mene, baci pušku na ledja i odjuri niz prašnjavi put od Počivala prema Holijacima. Uz nas je u ovom kratkom razgovoru bio i kamerman profesor Kemo Bradarić, koji je zabilježio olovkom ovu reakciju. Pozvao sam Heću nakon što se malo smirio i razgovarao duže sa njim, znajući njegove sposobnosti i stanje u kom se nalazi, a posebno naglašenu želju da osveti brata. Pokušao sam ga zaustaviti. I pored dugog nastojanja nisam uspio da ga spriječim jer mi je rekao da je bolje da ga ubijem nego da mu ne dozvolim da danas ide na Donju Lijesku. Nisam imao šanse da bilo šta promijenim, kao ni drugi koji su to pokušavali.

Kada već ide, onda smo se dogovorili da bar učestvuje sa grupom koju i sam dobro poznaje i da ne srlja, a opremljen je svim što može upotrijebiti, pa čak i novom MG-ovkom jer je već za dva dana naučio precizno gadjati iz iste. Po dobijenim zadacima Bektova i Hećina jedinica su napadale jedna za drugom na glavnom pravcu napada. Bojao sam se ovog odlaska Heće bez mene. Nisam smio prenositi svoje predosjećaje nikome. Ostao sam na komandnom mjestu, na Počivalima, sa složenim zadatkom komandovanja ovim dejstvima i bio nestrpljiv što bliže ne mogu prići, a to nisam mogao ponajviše zbog upotrebe podrške, veze i kontrole ukupne situacije. Razmišljao sam o Vidovoj Gori kao mom

komandnom mjestu, ali imalo je puno nedostataka i samo jednu prednost: preglednost u drugoj fazi napada. Poslije tri sata mog iščekivanja, otpočela su dejstva, i to vrlo uspješno na svim dijelovima kako su i nastavljena. Pratio sam vezu četnika. U Višegradu je bila košnica, jedni su bježali iz grada, drugi pokušavali organizovati pomoć u odbrani Lijeske, u panici to razvlačili. Vidio sam puno bježanja sa bojišta: četnike koji bezglavo trče niz brdo ka Višegradu i očekivao da mi jave Fahro, Hećo i Bekto da je Donja Lijeska slobodna a Zakir, Čimbur, Hodža i Hajro Lagumdžija da su Kočarim i Gornja Lijeska pod našom kontrolom. Ličilo je na šahovsku partiju, bar ono što sam vizuelno pratio. Bio sam obradovan jer još niko nije prijavio gubitak borca, a zadatak je pri samom kraju. Onda nastaje tajac na vezi. Četnici su nas tokom cijele bitke pokušavali poklopiti uredjajima jače snage, ometati naše komuniciranje sredstvima veze. Na njihovoj vezi su se javljali ljudi koje sam dobro poznavao, a i oni mene. Moj referent za otkup luča i borove smole u Terpentinu, Zarić Bogoljub, čovjek sa kojim sam u istoj kancelariji proveo mnogo vremena ne razmišljajući da može doći vrijeme naših neprijateljstava. U poslu je bio vrlo korektan odnos, ali van posla se moglo nazrijeti da postoj i suštinska razlika, a naročito od pojave Slobodana Miloševića Slobe, kada smo se mimoišli u mnogo čemu. Zaim Muhić, moj stariji kolega, poslovodja na otkupu luča i smole u Trepentinu, mi je pričao da je Zarićev djed bio poznat kao zloglasni četnik i da se pripazim Bogoljuba jer su to isti geni. Koliko sam uvažavao to što mi je kolega iz kancelarije Zaim Muhić govorio, toliko sam mislio da je vrijeme promijenilo sve i da Zarić ne razmišlja o četničkim djelima i da sam mu ja ipak šef koga uvažava. Eto, sad taj Boća Bogoljub pokušava da ometa vezu, ili mene zadrži u razgovoru kako bi našao šansu za četnike da pruže otpor i spase izgubljenu bitku. Imali smo, poučeni iskustvom iz prethodnih bitaka, više rezervnih frekvencija pa sam se sklanjao od Boće i njegovog druga Brana Krsmanovića i kratko komunicirao sa našima kako me ne bi registrovali četnici, a onda mijenjao frekvenciju. Ako me ulove četnici, onda im pošaljem provokativnu poruku i ostavim ih da komentarišu na toj frekvenciji.Tih poruka tada je bilo puno pa čak i nekih vulgarnih koje su upućivane iz provokacije, a ne kao službeni gest u komuniciranju sredstvima veze. Na četničko: "Balijo," odgovarao sam: "Četo-četalju," i slično. Onaj tajac na vezi proširio se i na oružja i orudja, što me je zabrinulo. Nisu se javljali Hećo i Bekto, a od njih sam očekivao da jave da je završena prva faza i da idemo dalje kako bismo ih mogli pratiti. Prozivao sam ih, nisu odgovarali te sam se bojao najgoreg i to se desilo pred samo spajanje jedinica. Poginuli su Hećo Mehmed, Gacka Bekto, Bezdrob Enes, Bektin zamjenik i Bego Hasan, hrabriji borac u Bektinoj jedinici, a tako malo je nedostajalo da se spoje sa Fahrinom jedinicom, oko sto pedeset metara.

Bekto je u svom stilu odradio prvi dio zadatka sa borcima koji su mogli sve i kojima se neprijatelj nije mogao suprotstaviti. Imali su iskustvo, znanje, vještinu, snagu, hrabrost i veliku želju da dobiju svaku bitku. Kada je trebalo očistiti zadnji značajni objekat, školu i prodavnicu na Donjoj Lijesci, Enes Bezdrob je pokušao da prvi dodje do tih objekata. Pretrčavajuci jednu veću čistinu, pogodjen je. Vjerovatno su ga pogodili četnici koji nisu imali šanse da pobjegnu i u očaju pucali tražeći slamku spasa, a prevareni od svojih naredbodavaca da će biti podvrgnuti najtežim ovozemaljskim mukama, nisu se smjeli predati. U tom pokušaju da se prebaci do prodavnice na jednoj čistini, pogodjen je Enes, a zatim Hasan i Bekto koji su pokušali da izvuku ranjenog saborca. Ovi pokušaji su bili brži od njihove smirenosti i profesionalnog nastupa u prethodnim bitkama i sličnim situacijama, vjerevatno zato što je ranjen i smrtno pogodjen jedan od njih dvojice i razum nije stigao ispred želje da se spasi gazija - heroj koji se ne smije izgubiti. Eto, sudbina je htjela da zajedno poginu nadohvat jednog velikog cilja. Bekto je živio za dan kada će doći u

Višegrad, a da je ovu bitku doveo do kraja bio bi u Višegradu istog dana, bar na lijevoj obali. Nesreća se nije završila. Nešto niže od Bektove jedinice, jedinica koju je predvodio Hećo je već zauzela bateriju minobacača, zatim značajan bunker i PAM na njemu.

Do tih pozicija Hećo je prvi stigao, a PAM mu je bio omiljeno orudje. Možda sam ja kriv za to, jer sam i ja volio na komandnom mjestu imati PAM i pomoći jedinici u izvršavanju zadataka pa me on mijenjao. U bici vrlo vješto, kao vrstan nišandžija, rastjerao je četnike i omogućio dalje napredovanje jedinice. Hećo je u istom naletu zoljom zapalio transporter i činilo mu se da može sve, medjutim, sreća je danas bila protiv nas a on, Hećo nije mogao prihvatiti da ga bilo šta može zaustaviti. Eto, njegov pokušaj PAM-om gadja po tenku i nišandžiji PAM-a na tenku je bio posijednji napor da se osveti. Nije imao ni zolju više, niti bilo šta protivoklopno, i mislio je nakon što ispuca cio rafal da se povuče, ako ne uspije, ali je zakasnio. U nepravednom sudaru tenka i najvećeg borca naše brigade, palo je veliko srce koje nije moglo da prihvati pad i nije znalo za poraz, a u neprijatelju je vidio svo zlo ovog svijeta. Braneći Bosnu pošao je i da osveti brata, a za taj cilj spreman je sebe dati svojoj majci zemlji kojoj ne da umrijeti, koja mora da živi i kada umru, iako zauvijek žive oni koji joj najviše daju. Ovakvih heroja je vrlo malo u Bosni. Tenkovska granata usmrtila je i iskidala tijelo, ali sigurno zatupila i odbila o duh bosanski nepokorni, a Hećo Mehmed će ostati da živi sa vedrinom tog bošnjačkog i bosanskog duha. Ova nesreća je nastupila gotovo istovremeno kada i prethodna, što je zaustavilo jedinice u napadu, mogućnost komandovanja kao i vezu, jer u tri uredjaja veze nestaje i cijeli glavni pravac napada paralisan je komunikacijski.

Heći je danas 29.10.92. dvadeset šesti rodjendan i želio je da proslavi velikom pobjedom, osvetivši brata ulaskom u Višegrad. Htio je javit svom komandantu da je postignuta najveća pobjeda do sada i da Drina može slobodno žuboriti kroz Višegrad. Još jedna dobijena bitka je izgubljena, što je nevažno u odnosu na gubitak u toj bici. Hećo, Bekto, Enes i Bego su poginuli kada su četnici tražili način da se spase bježeći u mišje rupe. Meni nije ni do analize, niti me zanimaju pozitivni efekti bitke koji su bili izuzetno veliki. Htio sam vidjeti tijela heroja. Nisam ih mogao vidjeti, jer nisu izvučeni prvenstveno zato što bi bilo još mrtvih, a taj zadatak ne bi izvršili. "Bilo je nemoguće," kažu saborci. Nisam im vjerovao zato što sam bio razočaran, rastrojen, vrlo tužan i bijesan ujedno. Poslata je grupa ponovo po istom zadatku, a rezultat je bio isti: nisu uspjeli. Jesam li mogao udovoljiti Bekti rahmetli da ide pravo u grad da pokuša razbiti četnike koji će ga, vjerovatno dovesti u okruženje i cijediti, a on od mene i mojih boraca očekivati da riješimo Lijeske i pomognemo mu. To mu je bila velika želja, isuviše hrabra da bi se sretno završila, ali bi bar bila ispunjena. Što nisam dozvolio? Što ga nisam u tome podržao? Zato što nisam vjerovao da se može izvršiti bez velikih gubitaka, a trebao nam je svaki borac a kamoli heroji poput Bekta i ostalih. Medjutim, pred mojim očima su slike Bekte koji sa osmijehom i njemu sopstvenim vedrim komentarom "nema ih nigdje," stoji na mostu, ćupriji Mehmed Paše Sokolovića, gleda u Drinu i pruža mi ruku uz riječi dobrodošlice. A zatim slika grča u tijelu prilikom pogibije u izvlačenju ranjenog nerazdvojnog saborca, pomisao da neće stići u Višegrad i kao da mi kaže: "Nemoj odustati, nastavi, stići ćeš ti." Teške i dugotrajne misli proganjale su me u pomisli na Heću, a nisam ih mogao smetnuti s uma, prosto su mi bile zakovane u glavu, a u ušima mi je zvonilo ono "neće niko pa ni ti, Ahmete Sejdiću, mene spriječiti da osvetim brata." Da li sam ga mogao spriječiti? Kako dalje bez njega jer znao je i smio više od ostalih, a meni je posebno prirastao za srce. Ko može i smije reći roditeljima poginulih? Ko ih i čime može utješiti njihov gubitak, a pogotovu gubitak koji doživljavaju djeca poginulih? To je tragedija koja ostavlja

posljedice za svaku imalo emotivnu osobu koja vidi njihove reakcije. Hećina majka još nije otplakala prvog sina i crvenilo ispod očiju koje je napravila gorčina neprekidnih suza prethodnih petnaest dana, sada će postati jaz gorčine kroz koji će teći bujica suza iscijedjenih iz srca i želuca, ako ih još u njima ima. Mene će vidjeti, jer ja moram doći da pokušam nešto razumno reći što bi je ohrabrilo i urazumilo da nastavi život. Kako ? Kada se njen smisao života gubi bez njezinih sinova koje je hranila, othranila i Bosni za opstanak podarila. Da li će joj ta Bosna ikada moći vratiti i u kojoj mjeri i šta će ona imati više od onih koje su sinove sklonile da ne ginu braneći domovinu. Hećin otac mi u susretu, žestoko jecajući reče: "Komandante, pogino' je za Bosnu i ja se njim ponosim." U snazi sopstvenih jecaja nije me mogao čuti, a rekoh mu da ima najvećeg heroja.

Hećina majka nije mogla progovoriti, a njeni krici su bili nešto što ne može da proizvede organizam ni kada ga kidaju. Povremeno se gubila, a ja sam bespomoćno stajao iznad nje i nisam imao snage da sjednem, a kamoli da bilo šta progovorim. Ko zna koliko bi to potrajalo da me Hećin otac nije uzeo pod ruku i izveo iz kuće. Zaista je veliko srce tog čovjeka, a snaga razuma savladava jako naglašene emocije. Slično se ponašao Bektin otac pri našem susretu koji je usijedio sutradan, ali bez velikih trzaja tijela i krikova uz jedan teški, muški iscijedjeni plač. Njegovi komentari su bili previše razboriti za oca koji gubi sina, koji je za ovaj grad i za ovu Bosnu dao sve, koga su svi borci i sav narod cijenili, jer je toliko dao i pokazao u borbi da je djeci bio idol, a starij su Boga molili da ga sačuva u životu, jer su se sa njim osjećali sigurnije. U njegovom tijelu je oluja emocija raskidala utrobu, kao da će eksplodirati, ali nije dao nikome da to vidi. Živi sa svojim bolom boreći se kao da ga je stid da pokaže da mu je žao što izgubi sina i uzida ga u bedeme Bosne. Meni ničim niko od roditelja ne pokaza ljutnju niti sumnju u to da sam kriv za smrt njihovih sinova, a ja ipak sebe krivim tražim u mislima ono što u stvarnosti nisam učinio, a možda sam mogao. Obični ljudi su borbu shvatali kao patriotsku obavezu i preostalo rješenje, kao historijski čin koji moralno pokazuje vrijednost naroda. Ali, bilo je i onih koji ostaše na ovom prostoru da kalkulišu, komentarišu iz podruma, sugerišu i često kritikuju, a ponekad lažu, podvaljuju i olajavaju.

Ti ljudi su bili spremni da kažu kako su Bekto, Hećo i ostali žrtvovani sa moje strane, ili još gore, da sam ih ja pobio jer su mi smetali. Nisu birali način da konstruišu što podlije priče, ali ne imaše dostojanstva da ih ispričaju pred istinskim borcima, pred njima su se povlačili u mišje rupe. Meni nisu smjeli, ne zato što su se bojali, koliko zato što im je nedostajalo dostojanstva i karaktera a ja sam to tražio kao i činjenice, odnosno, argumente. Te laži su me boljele, ne toliko zbog sadržine, koliko zbog toga što su od ljudi za koje borci i ja polažemo živote da bismi spasili i njihove u skloništima i podrumima upaučene i memljive guzice. Nažalost, ti ljudi su iz našeg naroda, a ovaj rat će ih malo promijeniti i ostat će živjeti dok ne budu odbačeni, ako Bog da. Poslije svega preživljenog u toku 29.10.'92. godine pozvan sam u Goražde na sastanak komandanata IBOG-a gdje se na prijedloge komandanata brigada formirala Komanda IBOG-a, čime su zvanično uvezane sve jedinice sa slobodne teritorije pod jednu komandu što će, nadam se, imati izuzetan značaj za buduće borbe i teška iskušenja. Moje duhovno stanje je bilo ispod nivoa razboritosti i ja sam samo fizički bio prisutan u Goraždu, na sastanku, a u mojoj glavi vrtila se Lijeska sa puno različitih situacija. U provedenoj analizi sa komandirima jedinica potvrdjeno je da su neke jedinice na sporednim pravcima potpuno izvršile zadatak, a na glavnom pravcu svoj dio zadataka su bez problema izvršili borci koje je predvodio Fahro Račić-borac koji veoma brzo izrasta u velikog komandanta u bitkama kao

najtežim skolama. Formiranjem IBOG-a Štab OS Višegrad izgubio je značaj i ingerencije, što nikako nisu mogli prihvatiti članovi tog Štaba, a pogotovu komandant Mehmed Tvrtković Trte.

Komanda brigade ostaje, a Štab OS Višegrad?

Od komandanta Buljubašića sam dobio naredjenje da pripremim prijedloge za konačno imenovanje članova Komande i popunim formacijski Štab brigade. Do sada su komandiri jedinica bili u mnogo uloga jer Komande i Štaba brigade nije bilo, a poslednja tri mjeseca Štab OS Višegrad je više ometao rad nego doprinosio jedinici u odbrani ovih prostora. Teško je bilo biti načelnik Štaba, operativac, obavještajac, načelnik rodova i službi i voditi jedinicu, a to smo bili moji komandanti bataljona i ja. Istovremeno smo imali neiskorištene rezervne oficire u Štabu OS, koji kritikuju, prijete da će izvijestiti "glavnog" da će provjeriti ko vodi Operativnu grupu i da će smijeniti Ferida Buljubašića, rasformirati komandu IBOG-a i slično. Opterećeni tim pitanjem uloge i statusa štabova, zaboravili su da se bave odbranom naroda i otpočeli su žestoku borbu dopisima prema Sarajevu i razgovorima radio-vezom s molbama da ih neko spasi od IBOG-a. Mene lično su počeli predstavljati po Goraždu i šire kao nerazumnu osobu i diktatora. Imali su početni rezultat tamo gdje nisu mogle stići prave, objektivne informacije, a kad bi one stigle obijalo bi im se o glavu to što su pričali. Komandiri jedinica i borci su bili ogorčeni na rad članova Štaba. Najbolje su to vidjeii u vrlo rijetkim posjetama tih članova jedinici u toku izvršavanja borbenih zadataka.

Poslije mučne sjednice Štaba OS Višegrad 04.11.'92. na kojoj su po pozivu prisustvovali komandant IBOG-a potpukovnik Ferid Buljubašić, major Husnija Hrapo, komandant Štaba OS Goražde, kapetan 1 klase u rezervi, Izudin Efendić, načelnik Štaba OS Goražde i svi članovi Štaba OS Višegrad. Puno toga bijaše jasnije, doduše uz mučna uvjeravanja i ubjedjivanja, ko je za što nadležan i koga je ko imenovao i postavio. Ipak, ostali su svi pri svojim namjerama tako da Štab OS Višegrad i dalje ostaje da komanduje. Kome? Ne znam ni ja sam, a ni oni. Tražeći razumno rješenje pozivam sve članove Štaba da se uključe u rad u sastavu Komande brigade. Neki od njih rekoše da nikad ne žele pod moju komandu. Ponudih im da ja ne komandujem. Ni to ne prihvatiše. Hoće da oni komanduju po starom, a IBOG će se, vjeruju, rasformirati. Ne čekajući puno, 05.11.'92..nakon sastanka sa komadantima bataljona i komandirima četa, sačinjeni su konačni prijedlozi Komande brigade u koju po sopstvenoj odluci ne udjoše članovi Štaba OS Višegrad. Neko je te večeri već rekao, a Hodža potvrdio otvoreno "štapski longosi." Ružno, ali takvom angažovanju tih ljudi je to pristajalo u velikoj mjeri. Komandu brigade su sačinjavali:

- načelnik Štaba poručnik Rašid Sobo

- pomoćnik za bezbjednost Ćamil Ramić

- pomoćnik za moral Sabaheta Demir – Mujkanović

- pomoćnik za logistiku Mustafa Kasapović

U radu brigade s punim uvažavanjem će učestvovati i komandanti bataljona i nijedna bitna odluka neće biti donesena bez njihovog mišljenja. Kadrovska struktura Komande i Štaba je vrlo slaba posmatrajući na papiru karakteristike iz prethodne vojske bivše JNA. Samo jedan profesionalac (Sobo). U stvarnosti su mnoge starješine već puno više naučile od onog što se u vojsci učilo, tako da je ipak Komanda bila jaka u nekim elementima. Nije bilo boljih. Naši bajni štapski oficiri neće, niti se mogu, primorati. Sredstvima veze smo već komunicirali sa Sarajevom, povremeno u službenoj komunikaciji, a ponekad i privatno, što je omogućilo prenos informacija. Tako je iskorištena prilika da se uputi poziv svim borcima koji su prije početka agresije živjeli na području općine Višegrad, a sada se bore po Bosni, da što prije stignu do nas i pomognu u borbi za svoj grad.

Radovao sam se brzom dolasku koji je iz Sarajeva najavio najmladji brat Adem. Puno sam ga poželio, a sigurno će nam biti lakše zajedno sve ovo predeverati. Pribojavao sam se opasnosti i iznenadjenja u putu od Sarajeva do Goražda. U razgovoru sa Hodžom, uvjerio me je da predsjednik Ratnog predsjedništva općine Višegrad, koji je u aprilu prebjegao, kao i većina uglednih ljudi za Sarajevo, a mnogi i dalje, doći i da očekuje da će on, Fikret Cocalić, ohladiti neke usijane glave u Štabu Višegrad, prvenstveno. Fikreta sam malo poznavao i potpuno sam povjerovao Hodži da će to on pokušati kada stigne i da će nam pomoći. Puni nade smo ga očekivali.

Razmjene

Znajući da postoje logori civila u Višegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvučenih tijela naših boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa četnicima uz odobrenje komandanta Ferida Buljubašića. Četnici su odmah poslije bitke za Meremišlje pokušavali doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa četnicima oko razmjene zarobljenih fomirana je prvo u Goraždu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova Komisija je pokušavala ostvarivati kontakte i dogovarati razmjene.

Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude dogovorena na nivou komandanata što je i prihvaćeno sa naše strane. Preduslov je bio obostrano poštivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to poštovali, a za čudo , i četnici za vrijeme izvršenja prve razmjene. Inače, ovih dana naša dejstva su bila umanjenog intenziteta i očekivali smo sadejstvo sa jedinicama iz Žepe na zajedničkom zadatku.

Sa Vinkom Pandurevićem, četničkim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost komandanta Buljubašića i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo tražili i dobili tijela Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a četnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na Meremišlju. Razmjena, je izvršena na platou ispred tunela Nezući na asfaltnom putu Višegrad-Medjedja na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa naše strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo ostvariti prvi mirni susret sa četnicima i izvršiti primopredaju tijela. Sa naše strane za tu tešku situaciju odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred jednim zadatkom bilo koje težine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene vazdušne linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurević, što ga je puno iznenadilo. Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedeće, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i uslovljavanja. Pokušao sam da dobijem odgovore za odvedene Višegradjane, uglavnom, vojnosposobne. One, koji su vjerovali četnicima i Užičkom korpusu i vratili se u Višegrad u drugoj polovini aprila i maju da budu ovce za klanje uz prethodno iživljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore, uglavnom je nepoznata sudbina svih.

Tijela naših heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Goražda. Svi su htjeli da ih isprate i odaju počast. Ponovo su se redale teške scene a emocije su dostizale nevidjenu težinu. Plakali su svi, žalili što ih nema i ponosili se njima. U mojoj duši puno težine izaziva surovost agresije. U nemogućnosti da se dobiju neka tijela, posebno Heće rahmetli, a četničko objašnjenje da to tijelo nisu mogli naći, i podsjećanje na pogibiju, me je još više ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i razmjenjene su žive osobe, civili. Pet nemoćnih starih žena i to : Hajdarević Mula, Isić Fatima, Muhić Niza, Dizdarević Zumra i Dizdarević Samija, za tri stare žene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko Bursića. Za dva tijela ubijenih četnika dobili smo dva tijela naših boraca.

Za šest tijela ubijenih četnika dobili smo pet tona brašna. Nakon puno nastojanja da izvučemo više od toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid Buljubašić, a izvršena je vojnički kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obaviješteni

članovi Komisije za razmjenu, ali nisu željeli da rizikuju i da učestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja. Čudno je mnogima koji nisu živjeli u Medjedji i na ostatku slobodne višegradske teritorije, zašto smo tražili brašno za tijela poginulih četnika. Borcima Prve višegradske brigade je odavno postalo jasno da će uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala "ogromna" lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, možda, nema hljeba uopće. Ovi borci su to prebrodili. Već nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu čorbu, rižu ili rjedji grah, koji je bio samo iznimno, pojeli uz ono "šućur Bogu da i ovo imamo." Četnicka tijela su se počela raspadati, a mi smo za razmjenu prvenstveno tražili tijela naših borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali četnici, ipak, nisu isporučili sva tijela naših boraca nestalih u toku dosadašnjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne posjeduju više tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni uništili ta tijela kod mene ostala kao najvjerovatniji razlog što nisu mogli ponuditi tijela naših boraca za razmjenu. Mi smo u svom viteškom načinu ratovanja poštivali osnovna načela Ženevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim ženama, saznao sam šta su preživjele u zatvorima što mi je dalo još potpuniju sliku o četničkoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su „izuzetno opasni" za njih. Četnicima nije smetalo to što su ove žene stare preko šezdeset godina. Oni su ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teške poljoprivredne i druge poslove. "Ali eto, ostale smo žive, fala Bogu" rekoše sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano.

Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. Četnici još koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, što opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time što kažu da su neke pijane budale gadjale i da su ih oni već kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obično istog dana ponovnim pucanjem ili granatiranjem. Još jedan neprijatelj je kucao na vrata prijeteći našem opstanku na ovom prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. Što je moguće i nemoguće krpi se, jer nema drugo. Ima samo to što je na borcu, a što nije ni blizu potrebnog za zimu. Nije dovoljno toplo, nije nepromočivo, a o uniformi borci samo sanjaju od početka agresije. Snovi većine boraca su često puške i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li će to doživjeti ? U meni postoji nada da hoće, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove teško mogu obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti su već prisutne, ali ne na epidemiološkom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost, iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogućnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije, neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je čvrst i žilav, pun gorčine tako da ni bolest ne može prići blizu. Sve neprijatelje pobjedjuje i prkosno korača na oluji i mećavi sa osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve bliže slobodi. Brašno, koje je dobijeno u razmjeni, može hraniti borce ako ne bude ništa drugo dospjelo iz Goražda, najviše dva mjeseca. A šta onda? Iz Goražda smo za narod i vojsku do sada povremeno dobijali žito i još ponešto, ali to je bilo premalo da bi se od toga preživjelo.

Davalo se, uglavnom, za narod u početku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Pošto su normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica pokušavali lažnim brojnim stanjem dobiti više hrane što im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo znali.

UNPROFOR se sa humanitarnom pomoći najavljivao, ali su četnici pokazali da oni ne uvažavaju humanitarnu misiju i da nikome neće dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja, što je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj, ali ga četnici prethodno dobro olakšaju. Nastavljeni su kontakti sa četnicima oko razmjene zarobljenika i tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju što prije Miću Obradovića, Brana Simsića i Slobodana Tanaskovića nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim živim i pobijenim u Višegradu od početka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene četnike. Znao sam da su mnoge odvedene pobili jer su to svjedočili oni koji su pobjegli iz Višegrada ispod noža u maju, junu i julu '92. godine. Za takve smo tražili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na dalje razmjene u nadi da ćemo uskoro dobiti žive naše nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i 25.11.'92. izvršena razmjena tijela četnika za hranu. Za šesnaest tijela četnika dobili smo šest hiljada kilograma brašna, tri hiljade kilograma krompira, petsto kilograma graha, petsto kilograma šećera, dvjesta kilograma riže i deset šteka cigareta.

Šta je značila navedena količina hrane za nas, teško je opisati, ali najkraće rečeno: još tri mjeseca života, odnosno, preživljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, čije su porodice bile najugroženije sa hranom, dobijali obično simbolične pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-šest dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca išta pojesti ili gladuju. Teško su mi padali zahtjevi boraca za pomoć u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kaže da on nosi svoj hljeb kući i da on uopće ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali isti dan i isto veče su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomoć u hrani. Svima se izašlo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i kritike i vrlo podlih komentara iz Štaba od nekih članova, čak i u pismenoj formi zvaničnih optužbi upućenih meni, komandantu brigade.

U suštini, njihov komentar da ne žele jesti kosti svojih boraca je tumačen na više načina, a oni sami su istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali šta jesti, a nisu poduzimali ništa da dodju do hrane za Štab. Teško je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a još teže optužbe sitne podlosti i prijetnje, doduše, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najteže mi je padao njihov nerad.

Nadao sam se da će štapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i da će moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajednički da se sobom ne bavimo, ali nisu se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad rušila čvrste principe mog ponašanja i ukupno stila života, što je čudilo moje najbliže saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su došli tjelohranitelji Avdije Šabanovića, Zahid Hurem i Sejo Bećirević koga su zvali šejtan, koji su me pokušali zastrašiti svojim gestovima šepureći se prilikom susreta, najčešće ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su tražili da im dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plaši nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja ću ih upozoriti. Sjećam se, prije mjesec dana rahmetli Hećo Meša je poslije jednog Avdijinog komentara htio završiti puškom svoj komentar, ali mu to nisam dozvolio. Pred četvrtu razmjenu sam tražio od Komisije za razmjenu da se uključi i pomogne mi u komunikaciji, pripremi i izvršenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanović Ešefa, predsjednika Komisije, kod mene na razgovor što je on prihvatio. Prethodno je svratio u Štab sprat niže i vjerovatno dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajednički rad u cilju postizanja što boljeg

ukupnog rezultata, on je počeo kritikovati mene za dosada izvršene razmjene što sam prihvatio u domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave laži tada sam ga zaustavio i pitao šta je dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedžada.

Nije mi htio reći, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao šta je čije. "Jesi li ti angažovan u nekoj jedinici?" upitah, "Nisam, niti namjeravam," reče i dodade "Ja radim neke poslove za Štab.“ Nisam bio zadovoljan odgovorom pa upitah zašto ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: "Neću pod tvoju komandu i ti mi ništa ne možeš. Moj komandant je Tvrtković," zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren. "Bićeš uskoro mobilisan ili pritvoren," rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je što ni po jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza učešća u odbrani u sklopu jedinice. "Nikad, a ti pokušaj da me pritvoriš" čulo se njegovo deranje niz stepenište. Nakon ulaska u prostorije Štaba počele su prijetnje upućene meni, a završna je bila Mehmeda Tvrtkovića: "Neka pokuša da te pritvori, pucaćemo se," našto ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i teško su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa četnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radeći redovne zadatke a onda dobih informaciju da je sačinjena "službena zabilješka" koju su kao svjedoci potpisali: Mehanović, kao, predsjednik Komisije, Džemo Omerović, Dine Jamak i Nedžad Muhić, kao svjedoci i članovi Komisije. Razgovor izmedju mene i Ešefa nije pratio niti slušao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Ešef i Štab to nazvaše službenom zabilješkom.

I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo više usmenih provokacija, ljage i laži, nisam pokleknuo. Moja podrška su bili moji saradnici, borci, a odlučujuća inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne teritorije. Mnogo vremena u dosadašnjem toku agresije utroših da pokušam razumjeti te ljude i njihove poteze i uvijek dolazim do sličnih rezultata i razmišljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg utroših, što pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najtežem vremenu. Kod nekih sam osjećao zavist, potcjenjivanje pa čak i mržnju. Ta mržnja se graničila ponekad s neprijateljstvom, što je bilo vrlo opasno. Zato sam pokušavao biti mnogo tolerantniji nego što sam obično. U početku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi različite prijeteće, poruke i dojave. Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmišljao onda mi moj strah nije bio na umu. Možda ga uopće i nemam. Daleko više sam razmišljao šta će biti sa mojim borcima i narodom, da li će doživjeti slobodu ili umrijeti u mukama? Upravo ta želja da doživimo slobodu povlačila me unazad kada sam trebao napraviti posljednji korak i raščistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me uništavajući pomagali mom i našem neprijatelju, sigurno više nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i Tvrtkovića "pucaćemo se" bile teške jer znam da oni nisu sada sposobni potegnuti oružje na mene, a ja da potegnem na njih, na to nisam ni pomišljao. Mnogi su pitali: "Da li to Sejdić ne smije?" I nije smio. Samo zato što su to prethodni saradnici, možda i budući, i zato što nisu neprijatelji već prijatelji iz mog naroda, a u velikoj su zabludi.

Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz Štaba OS Višegrad su jeli tu hranu a huškali narod i borce da se radi o zatrovanoj i ozračenoj hrani. Eto, i to su radili. Još jedna razmjena, četvrta po redu, izvršena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo četnika Pere Kovačevića, oficira predratne JNA poginulog na Meremišlju, dobili smo tijela dva naša poginula borca : Hadžić Amira i Raonić Malina i tri živa odrasla muškarca srednje starosne dobi

1) Ahmetspahić Hajrudina

2) Ćuprija Ilijaša

3) Balić Hasana

Ovo je bila vrlo uspješna razmjena. Spašena su tri Bošnjaka ispod noža, od mučenja koja su zapamtili za sva vremena. Šta su preživjeli, teško je opisati, ali ostali su živi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta značajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije četnika na neuspjehe koje su imali u borbenim dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedočenja sam zaključio da su četnici u nekoliko navrata bili spremni pobjeći iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su mnogi bježali autima i pješke ka Užicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali sreće do kraja dovesti dobro započete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevića sa kojim sam komunicirao u pripremi i provodjenju razmjena dobio sam podatke o našim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od boraca koje su četnici zarobili prijavljeni su

1) Berberović Adem i

2) Samardžić Muharem.

Od civila koje su četnici priveli u toku "velike zablude" bez pružanja otpora kao živi su prijavljeni

1) Kulo Ramiz

2) Klačar Fadil

3) Selimbegović Mirsad

4) Tabaković Fehim

5) Muratagić Šaban

6) Kasapović Džemal

7) Dragović Mustafa

8) Kustura Islam

9) Ćuprija Anes

10) Dervišević Mustafa

11) Ćuprija Mustafa

Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti način zatvorenih četnici nisu imali odgovor. Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su živi. Možda negdje u Srbiji, u nekom od logora o kojima se već govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih Ahmetspahića, Balića i Ćuprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla

nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do početka septembra 1992.godine, da je često plakala i tražila načina da sazna šta se to oko nje dogadja, da bi četnici, vidjevši je kao veliku opasnost, odlučili da je nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kažu da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i da se više nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male šanse da je živa. Razmijenjeni su djelovali tako preplašeno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Možda slobodu nisu mogli prihvatiti kao stvarnost, već su očekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjećaj da si dao doprinos da oslobodiš nedužne civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kažem bili, jer više ni blizu nisu i ne mogu biti, je veliko olakšanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti daje dodatnu snagu da izdržiš i činiš još bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj želji upućeni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.

Pomoć i brat su stigli

23.11.1992.godine na područje goraždanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Višegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podžić Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojišta, izrasli u vrsne starješine sa dosta dobijenih teških bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlaštenjima, uglavnom da pomognu da dodje do što bržeg oslobadjanja novih prostora i jačanja Prve višegradske brigade. Podžić je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica, a naročito u rješavanju kadrovskih problema i angažovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Štaba je bilo jedno od bitnijih koje je namjeravao riješiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su informisani o stanju jedinica, a naročito o povremenom destruktivnom djelovanju članova Štaba prema Komandi brigade. Oni će to brzo riješiti, rekoše, i da od njih mogu očekivati punu podršku u radu, što mene i moje bliže saradnike Hodžu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podžom stiglo je tridesetak Višegradjana od kojih je onaj veći broj djelovao vrlo odvažno i poznavao nas u Komandi. Jednog od boraca koji su stigli sam sa posebnom željom iščekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem Sejdić. Naš susret, kao i često prije agresije, bio je pun srdačnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo poziva na prošlost i neke komične situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. "Dje si burazeru," reče i prigrli me muški stežući ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se mogle svaki čas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret čvrstih i usko privrženih jedan drugom, susret dvojice od četvorice braće iz porodice Ibre i Zemke Sejdić. Da se to ne dogodi, počeo sam sa pitanjima koja će nas razvedriti.

"Jel' to ti hoćeš Sarajevo da deblokiraš pa tek onda da nas obidješ. Dje zapelo, da braco pogura." Ti nisi moj brat, nego ja tvoj u Goraždu" reče Adi i dodade: "Čestitam, svi mi pričaju uglavnom dobro o tebi." A ja mu doskočih: "Ono što su meni o tebi pričali je previše i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih "koka," a ti nisi od tog posla." "Znaš da nisam, ko ni ti," , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo puno uspomena iz zajedničkog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je naša starija sestra Fatima Tima natjerala pod šporet da bi generalno uredila, očistila dnevni boravak i kada nismo smjeli plakati već smo trpili toplotu koja je u početku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u čaršiji, Višegradu, pa je sestra pokušala malo da nas urikta jer smo bili jako nemirni.

Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka žestoko kritikovala, ali nismo željeli da je majka šiba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Šta poslije ? Sjećam se Adijevih gegova sa zabacivanjem obiju nogu iza vrata što je bila rijetkost da ko može osim sportista koji su imali gipko tijelo, a to je kao dječak mogao. Meni je to bilo nemoguće, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i čini mi se da sam bio puno krut i debeo, a on mršav i uvijek nejak. Njega su više bolesti lomile nego mene. Sjećam se, žuticu je bolovao jedino on u našoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat često sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujući da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u našoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo čija je zadnja, a ja sam uvjek bio jači i brži. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuče Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to

bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa dječacima sa kojima smo se družili. Adi je imao lošiji rukopis od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija braća). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali što je nametalo i takmičarsku atmosferu tamo gdje je to bilo moguće. Ja sam bio vrlo uporan i teže podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepše provocirati, što je često mene puno nerviralo. Ponekad je to bio početak naših prepiraka koje su završavale njegovim povlačenjem, a ponekad se desi i sitna čarka. Kada je to u kući, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.

Šah je bio česta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kućnom ambijentu, na stolicama ili vani na vratima stavljenim na stalak, smo često do iznemoglosti igrali dokazujući ko je bolji. Fudbal, košarka i ostali timski sportovi su takodje bili područja gdje smo rekreacijom često doživljavali poraze i pobjede, ali je uvijek bio prisutan naglašen takmičarski duh i upornost da se uspije više i bolje. Zajedno smo dijelili svaki, pa i najsitniji džeparac a dobijali ga na razne načine od babe koji je i pijan vrlo često za nas odvajao da imamo kupiti sebi nešto kada se vraćamo iz škole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naučili, a ostavio nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajući, a kasnije i radeći fotografije, zaradili nešto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obučio, Halil je i sam zaradjivao ponešto novca za školovanje i džeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo naučeni zanat smo dobro iskoristili za džeparac, a često i mnogo više od toga, čime bismo kupovali nešto od odjeće. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca plaćali smještaj i ishranu za vrijeme studija. Pored dobre zarade na gradjevini i puno uloženog rada i truda, otac nam je mogao priuštiti samo jedan dio naših prohtjeva koji su bili u vrijeme našeg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio priučen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodeći majstor u ovoj oblasti na našem kraju, a stručnost koju je posjedovao otvarala mu je široko vrata napretka i prolaz gdje mnogi gradjevinski inženjeri nisu mogli.

Zaradjivao je puno novaca radeći privatne kuće koje je vrlo rijetko pogadjao "udjuturu" a najčešće radio za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov učinak, odnosno vrijednost tog učinka. Mnoge kuće na kojima su kvazi-majstori, praveći propuste, dolazili u bezizlazne situacije, babo je popravljajući velike greške završavao, naročito na krovnim konstrukcijama. Kada bi završavao kuću dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebično rasporedjivao radnicima i majstorima koji su mu pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije završetka nekog objekta (obično privatnih kuća) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iščekivanje je bila vječnost znatiželja i radost.

U vremenu koje ja pamtim, babo najčešće je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najčešće dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog uspona u povratku, vozači nisu rizikovali da ga dovezu do naše kuće. Novac, koji je nosio po svim džepovima, bio je zgužvan i često uprljan blatom, a puno novca izgubljeno po kafanama i putem do kuće. Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo čekali uprljanu i zgužvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na neki od teferiča kada smo odrasli.

I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila u susret, ali to je imalo svoju konačnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je noći, nespavanih zbog alkohola s kojim se babo družio vrlo aktivno, moja majka provela čekajući da se razidju, da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga što mi nismo znali odgovoriti. Izmedju ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obično je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo tako, dijelili smo jer smo tako učeni od majke. Majka i otac su nas voljeli više od starije braće koji su već krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.

Kao i najstariji barat Halil, Adem je završio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Ja sam po završetku Škole učenika privredi, upisao šumarstvo, tako da smo školsku 82/83. započeli zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucoš. U to vrijeme sam ga mnogo čemu pokušao naučiti, ali se i sam veoma dobro snalazio boraveći u studentskom domu Nedžarići. U tom vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih cimera, ali i to, da će družeći se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku završi studij. Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je završio u razumnom roku.

Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priuštiti i sebi nešto što je njegovo društvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti piće i to je bila sva ljepota užitka od mogućih poroka i to mu je nametnulo društvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u Sarajevo mog šuraka Muharema koji je već dobro prebirao gitaru, pronašao je ahbaba da se povremeno opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su često "Dirliju" i hitove Crvene jabuke. Uz puno teškog u našem djetinjstvu, doživjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komičnih scena koje smo priredjivali vrlo često. Jedna takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno služenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme svaki ispraćaj regruta u vojsku je bio popraćen velikim veseljem jer je taj čin smatran činom ponosa roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispraćen i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prošao svijeta i bojala se da se neće snaći tako miran i patrijarhalno odgojen. Nakon Adijevog pozdravljanja sa rodbinom, komšijama i prijateljima, ušli smo u Halilov auto, fiću, i krenuli iz sela Drokan ka Višegradu.Tek što smo izašli uz prvu uzbrdicu, Adi će panično: "Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu knjižicu!" Halil zaustavi uz negodovanje: „Pa kako ćeš to zaboraviti?" "Na šta si misilo?". Idi, Ahmo, trkom, donesi je"! Adi mi objasni i ja otrčah. Kroz selo bi onih logičnih pitanja: „Što si se vratio?" „Šta ste zaboravili?" a ja da ne pričam bruku kratko odgovorih: "Ništa." Uzeh knjižicu i ustrčah uz uspon do mjesta koje smo zvali Zelenka a Adi mi otvori vrata. Dajući mu knjižicu upitah ga: "Gdje ti je poziv i lična karta?"

Tad se Adi uhvati za glavu i panično reče: "Nisam ponio ništa," opet se Halil poče čuditi i postavljati Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavši naći odgovore, zamoli me da ponovo trčim do kuće da uzmem poziv i ličnu. Ja sam se već dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmišljao puno, idem što prije, jer zakasnićemo na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produžavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je vojni rok u JNA služio i naš rodjak Izet Sejdić oko čijeg je služenja bilo puno više komičnih scena. Ovom što nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepričavajući, najčešće u porodičnom krugu, kako se ono desilo, evocirajući uspomene na ovaj komičan dogadjaj. Pred agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovići i čupao se da nadje neko perspektivnije rješenje, jer su plate bile male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset četiri lična dohotka u robi amonijum - nitrat i napustio, a

honorarno je radio kao profesor u srednjim školama u Goraždu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i uglavnom, se izuzetno lijepo pričalo o njemu. Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi reče da je on ponosan na mene te da je on "moj brat" a da je očekivao da sam ja "njegov brat," bar u Goraždu u kom ga mnogi znaše pred agresiju i dobro uvažavaše. Pričasmo te večeri o svemu, o nestanku Fahrije ponajviše, i njegovom boravku i angažovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo otišli do roditelja u Medjedji.

Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon što smo se dobro ispričali, ja sam otišao spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kući Redže Rešića. Nisam mogao dugo zaspati, razmišljao sam o svemu a ponajviše o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih čiji su najbliži ostali sami i za čiju sudbinu ništa ne znaju. U snazi da izvrši tu svoju odluku vidjela se veličina ljubavi i poštovanja prema nama, patriotizam i žudnja za Goraždem. I eto, uspio je, svaka mu čast! Znajući njegov temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da će odmah ući u teške situacije, ali nisam imao pravo ni razmišljati da ga sakrijem i zaštitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja se očekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i načinu ratovanja svi koj i su došli ovih dana, a njih je tridesetak u ovoj grupi za višegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i želje da pokažu šta znaju, ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je povremeno narušavano od strane četnika.

Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo završili četvrtu razmjenu, četnici su očekivali i petu u kojoi su tražili Miću Obradovića, Brana Šimšića i Slobodana Tanaskovića. U njima svojstvenom stilu, nakon što mi nismo prihvatili ponudjene uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz žestoku podršku su zauzeli naše pozicije od HE Višegrad na lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jačeg pokušaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.

Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlačenje jedinice vršilo neorganizovano. Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linija odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i već stekli značajno iskustvo, što je ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, značajno oslabilo. Novi komandant jedinice, Karaman Fadil, je izrastao u dobrog starješinu, stičući znanja u bitkama, nije mogao mnogo učiniti u ovom žestokom napadu četnika, sa artiljerijskom podrškom koja djeluje zastrašujuće. Nakon uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobičnu naredbu čiju suštinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na čelu sa Liskom Kasimom pridje četnicima što bliže i da sa više različitih mjesta od ponoći drži četnike pod opterećenjem, pucajući prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, približava se kroz šumu, a zatim oko tri sata ujutro prekine pucati i zvižducima se doziva, simulirajući pripremu za napad. Znao sam da četnici ne poznaju

tako dobro ovaj teren da se upute u noćni pretres terena kroz šumu, naročito, jer mogu očekivati puno različitih iznenadjenja, a za noćno granatiranje teško mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju. Očekivao sam da će bježati, u najgorem slučaju da će biti cijelu noć budni i sutra iscrpljeni, tako da će našim napadom udariti "fuk."

Naredba je izvršena, četnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti nečujnim pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao naše pojačanje. Nisam mogao da ih uvjerim da može biti puno opasno, ali sam očekivao da ću idući sa njima moći da ih zaustavim prije eventualnih teških situacija i izvući ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili vozilima, žureći da stignemo što prije na kotu Vrhovi, jer su izvještaji sa Bukvice i Vrhova govorili da nigdje ne vide četnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavši na Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uočih ništa što bi ukazivalo da su četnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Počivalima, bliže liniji odbrane. Sa Vrhova, vie kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje koje su četnici morali pokriti, ako još drže liniju odbrane koju su, privremeno, juče zaposjeli. Juče smo izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremišlju, ali nadam se da ćemo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoć, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeći masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me oduševili Enko Kulovac, Podžić Fikret i Taib Dervišević u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrašujuće, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, nečujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Počivala. Kada sam bio siguran da četnici nisu prisutni, otvoreno sam prešao čistinu od šume do kuhinje na Počivalima, što je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom došao sa stijena iznad HE Višegrad, preko Konja, i na Počivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte, pažljivo, nadajući se iznenadjenjima koja su četnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlačili u toku prethodne noći. Iz uočenog na terenu bilo je očigledno da su četnici pobjegli sa ovih pozicija neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojeći se da ih mi u noći ne iznenadimo. Jako zadovoljan što smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da pomognu, što su Enko i Podžić prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim licima jer postigli su početni, vrlo značajni uspjeh, ne ispucavši ni metka. "A šta će biti kada zarafalamo", glasno su razmišljali. I ja očekujem puno dobrih rezultata i puno pomoći borcima u bitkama i meni u komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju četnici nisu dograbili, prijavi teško stanje na Džankićima i potrebu da se javim vezom što prije, ili da idem na Džankiće po traženju komandira jedinice koja je branila vruće područje od Zaglavka preko Dugog Čajra do Klisure.

Dobivši pojašnjenja stanja na Džankićima odlučih otići što prije uz angažovanje interventne jedinice iz Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je već stiglo do Počivala. Moje lično obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Ćosibegović. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inače momak kojeg sam odlično poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dževade. Prateći sa Drinska, četnici su uočili naše kretanje po bojištu i uputili nekoliko granata u šumu, pedesetak metara iznad puta

kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvučeno maskirano u šumarku. Vidjevši pogotke granata, ocijenih da će sljedeća serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Oštro naredih: “Idemo trkom što prije do auta, naći će nas granatama"! Juso je prihvatio i izvršio naredbu prateći mene u brzini trčanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvši se prema njemu proderah se: "Hajde, trči brzo, ostavi to vezanje cipela." Imao sam predosjećaj da će granata pasti na mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrčao, je tridesetak metara a jedna od tri upućene granate je pala tačno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. "Umalo ne pogiboh” reče Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graške znoja.

Auto nas je čekao u šumom obraslom dolu, a žurba je bila velika, jer kritično stanje na Džankićima prijetilo je da izgubimo najznačajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku vožnje prema Medjedji iz Orahovaca, tek što smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi šifrovano da su Holijaci ponovo pali. "Nemoguće", rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Šta se moglo desiti za petnaestak minuta otkada smo otišli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je moguće da smo ponovo izgubili Holijake? "Pa šta su radili ovi naši? Zašto se nisu branlii?", upitah naglas. Abaz i Juso sa čudjenjem komentarisaše da to nije moguće. "Okreni! Idemo ponovo u Holijake", rekoh vozaču Hamedu, a on smota u tunelu i okrenu. Tražio sam da vozi što brže kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret Podžić. Govorili su da je sve palo, da su ih četnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su Fikro i Enko, rekoše da su kod džamije i da me čekaju. Na moje pokušaje da ih vratim, ovi borci su na razne načine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplašeno, što je bilo dovoljno da shvatim da neće ispoštovati naredbu, ali moja ekipa mora ići, gore su ostali borci koji su pružali otpor. Njima moramo pomoći! Enka i Podžića nije bilo kod džamije, a vidjeni su da idu ka džamiji pa mi bi čudno gdje su nestali. Auto ostavismo ispod džamije u Orahovcima i žurno nastavismo pješke.

Zijo Kustura, Hodžin brat, nam se pridruži na prilazu Bukvici, kao i Ćero Jasmin, a doktora Benka zatekosmo na Bukvici. Pokušava dvogledom približiti i razjasniti situaciju na Počivalima, koja su zaselak na vrhu sela Holijaci. Još uvijek nije siguran da li ima naših i smije li gadjati snajperom. „Šta ovo bi Sejdiću"? upita me sav začudjen i blijed. "Reci ti meni doktore, ja sam ostavio čisto stanje, šta uradiste? Kako ih pustiste?" ljutito upitah. "Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu čuo žestoku paljbu i vidio da neki naši već bježe. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta. Šta sad da radimo?" u očaju me upita. "Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti," rekoh sa puno ogorčenja. "Dajte mi nadjite Enka i Podžića odmah!" naredih Abazu i Jusi. "A, Zijo i Cero, vidite koga ima od naših na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da će konkretniji zadatak dobiti brzo.

Enka i Podžića nisu našli, a pregledom bojišta utvrdio sam da su četnici zaposjeli naše linije i samo okrenuli puškarnice u suprotnom smijeru iz naših zaklona. Radilo se o velikom broju četnika koji su djelovali jako oprezno i spretnije od domaćih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa udaljenosti od oko osamsto metara. Pokušali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo uspjeha. Enka i Podžića nismo pronašli do akšama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao. Svi su produžili za Medjedju.

Kada sam pomislio da je medju onima koji su panično otišli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio sa jednim saborcem. Rekoše uglas: "Jedva smo uspjeli izvući se!" Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od trnja u izvlačenju. Ostali su zadnji i odsječeni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno sreće iz prve vrlo teške situacije na vrelom višegradskom bojištu. Adem je bio uporan u svojoj želji da doprinese što više odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer očekivao da ćemo vrlo skoro on i ja ići u naše rodno selo i iz te pozicije pripremati ulazak u Višegrad, a do tada će iz Sarajeva stići puno boraca i jedinica, nadasmo se. Ademova odlučnost je bila naglašenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je čuo da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerješive situacije. Teško je bilo to opravdati u ovako dramatičnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadoše sa nama, a Fadil Karaman izvijesti da nije u mogućnosti prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima, dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlučih da ih ne povlači jer je to najznačajnija pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima ću odlučiti noćas, nakon što izvijestim komandanta IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmišljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon što sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo zastraši doktor Benko, koji panično protrča pored mene govoreći "Tenk! Bježi, Sejdiću, bježimo. Evo ga tu, ispred nas!"

Vidjevši Benka kako panično trči i znajući da nemamo ništa od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a za mnom i ostali, i strčah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne veće bukve. Benko je tražio da trčimo još do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slučaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono što me je natjeralo da stanem bilo je čudjenje, kako to da tenk ne čujem na sto metara od mene, a ne puca niko okolo niti se granatira. "Čuje li neko od vas tenk?" upitah. Svi se pretvoriše u uho i pokušaše da čuju neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da čuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: "Možda su ga ugasili da pješadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk." Prihvatih tu mogućnost i okrenuh se da nastavim, ali ugledah u Ćere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa što nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj to ovamo odmah!" ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvši na žile debele bukve. Granata je već bila u cijevi RPG-a. "lzvolite," zamuca i dodade: "Ja sam vas tražio da kažem da je RPG u ovoj kući ispod nas." Nastupi tajac da ponovo osluhnemo čuje li se taj famozni tenk, sada sam ga priželjkivao mnogo više nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su išli uz mene i govorili: "Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne možeš i puškom i RPG-om". A ja kratko odgovorih: "Zašto ste vi tu." Vraćali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vraćo i nije mogao vjerovati da tenk još nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.

Ta pozicija je bila usjek puta Počivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara niže je jedna jaka krivina u pravcu HE Višegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuše svjetla direktno u moje oči kroz usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uočih još neka svjetla okolo: dva velika fara koja su obasjavala područje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE Višegrad. Pozvah doktora, a on laganim, nečujnim korakom dodje do mene. "Eno ti tenka, pucaj!" našalim se. On se nasmija i reče: “Isto ko farovi vozila." E moj doktore", bijaše moj komentar. Na ovaj previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati našu liniju odbrane, a mi smo otišli u Medjedju da primimo izvještaje o današnjem gubljenju pozicija na Počivalima.

Medjutlm, Enka i Podžića nismo našli, niti su svraćali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo čudno, jer sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starješinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produžili za Goražde. Ovo danas je njima bilo previše da izdrže. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvažavali dok sam uz njih a čim smo se razišli hvatali su krivinu. Puno je bilo različitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podžić prošli kroz Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se pročešlja teren u širem rejonu Orahovaca i da me večeras, do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U današnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao žustrošću i stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervišević, koji je u Sarajevu već postigao velike rezultate kao borac.

On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Derviševića Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko Dervišević je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije došlo jer su četnici htjeli civile poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji za Bosnu u kojoj neće biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve što nije u duhu velikosrpstva. U ponoć mi stiže izvještaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama Počivala, ali da Enka ni Podžića nisu pronašli. Ujutro su već stigle poznate priče "vidjeni u Goraždu," "prošli kroz Ustipraču," "već su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka" i slično, što je davalo nadu da su još živi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napuštaju i objasnili zašto, jer su na mene ostavili izuzetno pozitivan i snažan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to što su neki pričali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su tražili svoje mjesto po osnovu ispričanih laži, u kojima su smišljene gadosti žestoke sadržine. Kada bi to ispričao neki anonimni gradjanin, borci su pitali ko mu je to pričao. Odgovor je često bio: neko iz Općinskog štaba : Avdija, Trte, Dine, Ešef ili Nedžad.

Ovu situaciju Avdija Šabanović je iskoristio da lansira zanimljivu priču i uputio je ka Goraždu i Sarajevu, prema običnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Suština njegove prljavštine je bila u tome da sam ja žrtvovao, ili čak sumnje da sam ja ubio Erika i Podžića, jer su mi oni bili konkurenti kao borci i starješine, sve u cilju da što bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela. Te i takve laži brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim situacijama. Avdija i ostali iz Štaba su takvim pričama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su mogli ući, naročito po Goraždu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomišljenike, a Štab su forsirali kao pokriće svog angažovanja. Takav Općinski štab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora agresoru pa je te funkcije odavno preuzela IBOG, ali štapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu pokušali iznuditi papir kojim će oni, ipak, komandovati. Ti pokušaji nisu srećom donijeli uspjeh, jer je teško vjerovati da poslije svega što su do sada učinili imaju povjerenje boraca i starješina, pa i od naroda koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Šabanovića je stigla do Zenge, Azema Derviševića, i on je insistirao da se čujemo radiovezom. To nije bilo moguće istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se čuli narednog dana, odmah poslije Nove '93.godine, nakon što su pronadjena tijela Podžića i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u našoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica - Pržnica 01.01.1993.god.

Poginuli su od granate krećući se ka Medjedji, jednom prečicom pored džamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo sreće jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala

je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije čuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je već saznao od saboraca koji su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da će on sa mnom raščistiti. Prihvatio sam da dodje, ako može, rekavši da se ja istine ne plašim. Rekao sam mu još da oni koji su mu lansirali takvu priču nisu moji, a vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne sluša već da sve sam provjeri. Eto, Avdija je našao svoju ulogu i pokušao njemu svojstvenim načinom, podlošću, napraviti još veći gubitak i pomoći neprijatelju da nas manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavši istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji, rahmetli Enko i Podžić, nisu ispunill svoju poslednju želju da udju u Višegrad pobjedonosno. Ukopani su u goraždanskom groblju 03.01.1993.godine.

Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu '92.godine bio meta stalnih napada četnika i mjesto pravog herojstva naših šezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruženja, naizgled bezizlazne situacije, ali za borce bataljona "Čole" koje je predvodio Fahro Račić, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi četnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.

Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru već je vodio četu iz Kostića koja je bila problematična u pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadačka dejstva da bi, želeći da bude u svom kraju, tražio odlazak za Crni Vrh što sam mu i udovoljio. Sjećam se njegove radosti kada je zarobio prvu osamdesetčetvorku "sijač smrti," 16.10.92. na Meremišlju, kao i dana kada smo pred agresiju često igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu noć kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih dana početka agresije u Višegradu, bijaše moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro tražio da pokušam pronaći naočare jer je one koje je imao uništio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih više ne može koristiti. U Goraždu je bilo obećanja i na kraju je rečeno da će naručiti da se donesu iz Sarajeva. Kada sam Fahri saopćio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram tražiti četnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju." Imao je smisla za šalu i bio je vrlo duhovit kada je raspoložen, a rijetko kada nije bio dobro raspoložen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom žestokom udaru četnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazeći prema četnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo velikog borca, starješinu, komandira i budućeg komandanta, borca koji je brže napredovao od svlh. Autoritetom i hrabrošću bio je nenadmašan.

lznešen je kroz četnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio čak ni naočale koje je toliko želio. Poslednje brilijantne rezultate i izvještaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadrživ, ali nas uspjeh nije bio potpun zbog pogibije Heće, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je teško pao, ali sam skupio snage gledajući gorčinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove dženaze. U njihovim licima vidjeh sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta moć? Svi su željeli osvetu. Te želje sam se pribojavao, jer i ta osveta je morala ići po razumu i komandi, viteški, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi

zadovoljavanja ličnog osjećaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na dženazi, mada mi bi jako teško. Ne zaplakah.

Stigli Fikret Cocalić i Nijaz Nuhanović

U decembru '92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanović, profesionalni starješina bivše JNA sa izraženom željom da doprinese oslobadjanju Višegrada i učestvuje u radu Komande Prve višegradske brigade. Odmah se uključio i pomagao koliko je mogao. Imalo se šta naučiti od Nijaza. Veoma bitna i dugo iščekivana ličnost bio je predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Višegrad u Sarajevu i predsjednik Općine pred agresiju, Fikret Cocalić. U valu izbjeglica napustio je Višegrad i zadržao se u Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slušanja radio-vezom, eto, odlučio doći u Medjedju da pomogne svom narodu u organizaciji života i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet Mehmed Tvrtković Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika Izetbegovića i paralelno u Crnom Vrhu vodeći Općinski štab TO Višegrad, vodio i Ratno predsjedništvo i Stranku demokratske akcije. To mu je omogućavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo učešće u odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.

Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druženje naših supruga u toku njihovog zajedničkog anagažovanja u preduzeću "Panos" u Višegradu. Naši kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao moju suprugu i dijete iz obdaništa, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i povučen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli značajnije približiti. Ozbiljnost ratne situacije nas je približila i ja sam se njemu prijavio da učestvujem u organizovanju otpora neprijatelju. Fikretovim odlaskom za Sarajevo, što su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Višegrada su to dobro osjetili u dosadašnjem toku agresije. O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio mi je puno Zaim Hodža. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo očekivao od Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je počeo vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa članovima Komande, ali što je duže boravio u Štabu sve se više osjećao uticaj štapskih "longosa." Štapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pričama. Jedna od tih je da sam ja rekao da ćemo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice, što je samo jedna u nizu prljavih laži. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.

Brzo se Komandi brigade Ratno predsjedništvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadržine. Pošto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starješina brigade, došao sam pod stalni udar gospode iz Štaba i Ratnog predsjedništva. Kada bi brigada postigla značajan rezultat, tada su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obećanja i želja za pomoći: Komandi, borcima, meni " šta nam god zatreba". Hodža je brzo pokazao razočarenje Fikretovim uticajem na članove Štaba, odnosno, njihovim uticajem na Fikreta. U svemu što sam zamjerao onima koji su pobjegli najviše me pogadjalo to što ne pomišljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlučujući da o njemu razmišljam kao odlučnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjedništva. Ipak, on me je brzo razočarao. U mojoj odsutnosti bio sam izabran za člana Ratnog predsjedništva Općine Višegrad u Sarajevu, što sam saznao

Fikretovim dolaskom, a što je članovima Štaba malo teže palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane štapskih oficira, longosa.

Gospodin Hadžo Efendić, predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Goražde, nakon boravka u Sarajevu me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na višegradskom bojištu i pomogao u eventualnom rješavanju problema, prvenstveno logističke podrške. Mene je Hadžo upoznao u početku agresije, pa je sa rezervom primio "uvale" koje su ispričali neki štapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita: „Šta oni to rade?" Što su se okrenuli protiv tebe?" Mislim da znaš koliko je potrebno da zaključiš," odgovorih mu.

Hadžo mi reče da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce goraždanskog regiona i to preko Višegrada, što nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za nas samo šalju plaćenike," rekoh Hadži a on klimnu glavom i reče:" Svijet ih tjera da pošalju hranu, oni sami to sigurno ne bi." Ipak, u rokovnik, pored ovoga upisah "apsurd" što se ubrzo potvrdi. Ova riječ mi je puno govorila i sve pojašnjavala.

Foča je još daleko

Uz puno kvalitetnih priprema, angažovanjem svih raspoloživih jedinica, izvršen je pokušaj oslobadanja područja do Foče, sa lijeve i desne obale Drine. Osim značajnog početnog dobrog rezultata nekih jedinica i mnogo izuzetno dobro osmišljenih elemenata, nije postignut ukupan uspjeh ni blizu očekivanog, a gubici naših jedinica su bili značajni, što je u analizi potvrdjeno kao rezultat nepoštivanja komande i neizvršavanja naredjenja. Nisam bio pristalica odlaska u borbu dobrovaljaca, već boraca i jedinica koje dobiju zadatak. Jedinica iz Prve višegradske brigade je na takav način formirana i uz neophodne pripreme upućena na izvršavanje zadatka. Ja sam, zbog intenzivnih napada neprijatelja u zoni odbrane brigade,da se ne desi veliko iznenadjenje, ostao sa oko sedamsto boraca i sto pedeset pušaka da odbranimo slobodnu teritoriju.

U drugoj fazi ovih dejstava učestvovao sam i zajedno sa borcima ušao u neprijateljska utvrdjenja ispod Stoca, izuzetno značajnog vrha kojeg su četnici čvrsto držali. Sa jedinicom iz naše brigade napadali su i borci Prve drinske brigade. Bego Mršo, odvažni komandir ćete iz Ilovače koji je svojom hrabrošću razbijao strah kod saboraca i Hasan Turčalo, iskusni komandant 5.bataljona Prve drinske brigade,koji je poznavao svaku stopu ovog terena i provodio neumorno mnoge konvoje do Grepka, su vodili svoje jedinice koji su poznavale ove terene puno bolje od boraca iz naše jedinice. Bego Mršo je pošao sa pedeset boraca, a pri kraju bitke sa njim je ostalo pet boraca. Kada sam ga upitao: "Gdje su ostali borci?" zacrveni se i ljutito reče: "Ne znam, jebem im mater, sve ću ih pobiti." Teško je podnio da ga ostave njegovi borci i to ispred svojih kuća, a da Višegradjani i Rudjani iz višegradske brigade vode borbu do kraja, bez povlačenja, izuzev po mojoj komandi. To što smo mi probili neprijateljsku liniju nije iskorišteno jer jedinice, koje su napadale Zebinu šumu, nisu zadržale početni uspjeh i kada je komandant Buljubašić javio da se povučemo, bilo mi je teško prenijeti to starješinama jedinica. Moje lice je bilo svo izgrebano, nešto od provlačenja kroz smreke a još više od dejstva osom iz tih smreka i kovitlanja iglica nakon dejstva. Prije ovog oslobadjanja i posjedanja linija na dijelu Nekopi-Stolac, u pokušaju zauzimanja Stoca, dominantne kote na ovom prostoru, poginuo je Nere, vrstan borac iz Zakirove jedinice i brat još poznatijeg hrabrog borca Čimbura, Kabaklije Ibrahima. U istom pokušaju lakše je ranjen Zakir Jamak i odvezen u bolnicu, a dejstva su nastavljena. Ipak, sve je završeno bez ukupnog većeg uspjeha. Ostali smo na istim pozicijama, neprijatelj je imao veće gubitke, ali to nam nije bio cilj, već oslobadjanje teritorija oko Foče, pa možda i Foče.

Džankići padaju ako ...

Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokušao napadom na naše linije ugroziti naše pozicije na najvažnijim mjestima, Zaglavak i Džankići. Četnici su uspjli zauzeti Zaglavak

bez značajnijeg otpora naših boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj široki i značajni plato, a zatim su, uz žestoku artiljerijsku podršku, napali Džankiće 30.12.'92. Oko 10 sati ujutro mi je javljeno da je napad počeo i da učestvuje mnogo četnika, da su četnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju po školi na Džankićima i našoj l/o, a oko 12.00 sati da je kritično i da će, ako pomoć ne stigne hitno, Džankići pasti brzo. Krenuo sam sa pet-šest boraca i naredio da nas stigne interventna jedinica iz kasarne u Medjedji. Znao sam da će biti kritično i da će izvlačenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena, inače, naša najtvrdja linija. Naš dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego četnici izadju nad Džankiće. Istrčali smo do Džankića vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji su "nosili ranjene," a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su išli za nama. Bilo je i onih koji su izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izašavši na stjenoviti plato ispod prodavnice, čusmo da neko puca iz tih stijena. Rekoše mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: "A šta je sa ostalim ?“ upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne čuh odgovor. PAM, koji je Šemso Džanko, komandir jedinice sa Džankića, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam može li se popraviti. Upravo to mi se učinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastrašujuće orudje i spriječiti pad Dzankica. Pokusao sam, ali je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U iščekivanju odgovarajuće municije, pokušao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa naše pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerović, a ostali su se panično bacili u stjenčice koje nisu mogle biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj čistini kao i MG-ovka , a ja sam ostao bez oružja izuzimajući pistolj "Valter", koji sam nosio uvijek. Esedu Džanki, Šemsinom bratu koji je bio najbliže MG-ovki, šapnuh tiho: "Ja ću pucati iz pištolja dok se ti ne prebaciš i zgrabiš MG-ovku." Nisam imao blizu mene nikoga sa puškom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energičan borac, čuvši šta sam naredio Džanki Esedu, prebaci se do mene i zatraži da on puca papovkom da štiti Eseda, a Esed sav premro, inače vrlo plašljlv borac za razliku od brata Šemse, kroz zube u stranu procijedi: "ubi me komadante, ne smijem." "Kako ne smiješ? Vidiš da smo im ko na dlanu, da se ne možemo nigdje pomaći, sve će nas pobiti", dodadoh pun ogorčenja. "Džaba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom reče Esed. Vidjevši da su Halčo Halil Gegić i Juso Kesmer moji pratioci i lično obezbjedjenje u borbi, dalje od mene, šapnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrčim do MG-ovke i vratim se, da me pokuša zaštiti. Razdaljinu od desetak metara čistine pretrčao sam brže nego ikad, čini mi se uz prethodnu pripremu i dejstvo iz pištolja, a kasnije podrškom Munira i papovke. U toku mog pretrčavanja čuo sam jedan duži četnički rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zviždale kugle i samo sudbina, ogromna sreća i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjenčice iz kojih sam virio makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili dodatnu snagu nakon što sam ja uspio doći do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio dobro maskiran i borovima zaštićen od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u naše zaklone koje su četnici preuzeli. Pošto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo teško postići, pogotovu sa samo šest granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treća granata su pogodile cilj. Četnici su pobjegli sa pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Džankići vec pod punom kontrolom, bez šansi da se brane. Vidjevši da su četnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, niže od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio šta se ovdje dešavalo od jutros, a zatim se pridružio pretresu terena. Onaj famozni PAM još uvijek nije proradio a meni je bila želja da njim

podsprajcamo četnike u njihovom izvlačenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam prišao sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija većeg kalibra, a druge nemamo na Džankićima. Tek što smo riješili da ostavimo PAM, četnici nas zasuše granatama oko nas. Napravili smo veliku grešku zadržavanjem na istom mjestu već petnaestak minuta.

Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala žestoko, zasula nas je kamena prašina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na našim tijelima. Nismo mogli vjerovati da smo živi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu mogli vjerovati da nismo gotovi, panično su zavikali: „Pogibe komandant," a zatim, nakon što se prašina od granate oko mene i Juse rastjerala, sa čudjenjem upitaše: "Jeste li živi?" i "Treba li pomoć“. Vidjevši da se krećemo prema njima, nisu mogu prikriti čudjenje i radost što se to tako sretno završilo. Imao sam osjećaj da sam danas zaštićen od neprijatelja, da mi ništa niko ne može kao i mojim borcima pa sam, vidjevsi da su četnici u paničnom bijegu, odlučio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog prethodno preživljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i teško im pade ova moja odluka, ali kako smo išli dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jači voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju četnika priključio se i Šemso Džanko sa ostatkom svoje jedinice. Veći dio njegove jedinice je, noseći ranjene, otišao ka Medjedji. Četnici se nisu zaustavili do Kočarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogućnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane četnika. U odbrani Džankića danas su poginuli Meho Čakar, Dževad Kahriman i Hasib Omerović. A meni i mojim saborcima, naročito Jusi, 30.12.92. je bio dan sreće i pomoći Allaha dž.š. Najznačajnija linija za našu odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabrošću spasena i odbranjena u nevjerovatnim okolnostima.

Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najači kada to najviše treba, a ja sam još sigurniji da ovi borci mogu pobijediti mnogo jačeg neprijatelja boreći se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski vole i žele. Noćas, 30/31.12.'92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oči. Da li sam ja odabran da ostanem živ? Ako jesam, onda, zašto baš ja? Ako sam to nečim zaslužio onda time što sam stao u odbranu nevinih i nejakih ulažući život za taj cilj, a takvlh je već puno poginulo i njihove pogibije su me boljele. Zašto i oni nisu sačuvani da neprijatelja pobijedimo brže i lakše, bez puno žrtava, da i oni osjete ljepotu sutrašnje slobode? Da li ću i ja ostati živ i dočekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu u borbama rizikujući tako često život? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo komandant? Da li ja uopće i znam kako ću se osjećati kada ne budem kao borac mogao pomoći borcima da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i slične misli su me proganjale cijelu noć, a u sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu '93. smo obilježili kao svaku drugu noć: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj noći, je bio pun zadovoljstva. Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj noći, a vrlo mali broj boraca je stigao do svojih porodica. U Goraždu se Nova godina dočekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio nakratko uz obilazak po pozivima.

Na feštama u Goraždu vidio sam još mnogo toga što je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje raspoloženje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala opuštanje a opterećenost situacijom na bojištu i činjenicom da moji saborci nisu u mogućnosti da odahnu, a kamoli otfeštaju, nisu mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu užitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i

svojim saradnicima. Za mene je bilo značajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i čestitam Novu godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica.Česti sastanci Ratnog predsjedništva Općine Višegrad bili su šansa da se pronadju kvalitetnija rješenja u saradnji za prevazilaženje i savladavanje ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjedništva i Štaba TO u Komisiju za boračko-invalidska pitanja uvrštena je i Bakira Hasečić, osoba koju su bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog čega smo Hodža, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida na Bakiru i više uvažavanje Bakire nego tri ključna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko želi da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od učešća u radu Ratnog predsjedništva. Brzo nas je razriješila štapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a nas to više i nije plaho boljelo znajući u kojim okolnostima i od koga je.

Dobijaju se nove bitke

Smještaj jedinica u kasarske uslove je bio jedan od zadataka koji smo dobili od pretpostavljene komande što smo odmah, u skladu sa mogućnostima, izvršili i tako imali, medju prvima u Oružanim snagama R BIH, u jednoj brigadi objedinjene prostorne jedinice i manevarske koje su bile u kasarskim uslovima. Svi borci su prolazili uloge odbrane prostora, interventnosti i napada, tako da su svakim danom postajali jači, spremniji i kompletniji. Rezerve i dalje nismo imali, a umjesto da se povećava, broj boraca se svakim danom smanjivao što je predstavljalo vrlo težak problem. Bilo je previše dezerterstva preko Grepka pa je iz IBOG-a naredjeno da se pojača kontrola na Grepku i Bjelašnici, a radi izlaska u susret borcima koji žele obići porodice po Bosni i inostranstvu, odobreno je da deset do petnaest boraca dobije odsustvo od petnaest do trideset dana, a po njihovom povratku isti broj novih boraca. Ovim je malo smanjeno dezerterstvo i bježanija, ali su se pojedinci snalazili raznim putevima i načinima. Medju prvih petnaest boraca koji su dobili moje odobrenje i dozvolu komandanta Ferida Buljubašića bio je i Jamak Zakir, kako u mom rokovniku zapisah, "Migoje", novi nadimak po nekom njegovom daljem komšiji koji je bio "veseliji". Zakir je svojim rezultatima zaslužio mnogo više od tog odlaska porodici u Sloveniju, ali se nije mogla obezbijediti ni sigurnost do Sarajeva, a kamoli papiri i bezbijedan put do Slovenije.

Privremeno ostajemo bez vrlo vrijednog saradnika, odgovornog komandanta bataljona i borca za sve zadatke, često i previše slobodnog. Ipak, nadamo se da će se vratiti brzo. Do tada ćemo ojačati i napredovati, ako bog da. Sve izvidjačko-diverzantske jedinice Prve višegradske brigade su na izvidjačkim zadacima u cilju prikupljanja što više kvalitetnih podataka o neprijatelju. Podatke o neprijatelju smo svakodnevno ažurirali a izvidjačko- diverzantske jedinice su ubacivanjem u privremeno okupiranu teritoriju donosile nove, izuzetno značajne podatke. Pošto su izvidjanja vršena u više pravaca, starješine i borci nisu mogli pretpostaviti sa sigurnošću u kom pravcu će uslijediti naši napadi, a sa raspoloživim snagama mogli smo napasti manje prostore i manje jedinice, maksimalno bataljon četnika. Za veća dejstva bi nam se pridruživale jedinice iz ostalih brigada sa goraždanske regije. Poslije samo početnog

uspjeha u dejstvima prema Foči, radi jačanja kolektivnog morala i podsticaja u narednim dejstvima, bila je potrebna jedna briljantna pobjeda nad neprijeteljem. Vrlo značajnu bitku dobili smo u vrijeme intenzivnih priprema nekoliko različitih dejstava, a ona je izvojevana u odbrani. Neprijateljska sredstva informisanja, tačnije Radio -Višegrad, objavila su da je Višegrad napadnut sa svih strana od strane muslimanskih fundamentalista i da mu je potrebna pomoć rodoljuba iz svih krajeva Jugoslavije. Meni i starješinama Komande je to bio dodatak da shvatimo da žele napasti jače pa smo pojačali odbranu i pripremili iznenadjenja. 12/13.01.1993. godine četnici su upotrijebili specijalne jedinice koje su se koristile samo ruskim jezikom opremljene uredjajima za noćna borbena dejstva, ali su i nakon početnog uspjeha i one doživjele krah, a naše jedinice su još više ojačale poslije ovog iskustva. Drugu, vrlo bitnu pobjedu, ostvarili su borci Prve višegradske, tačnije entuzijasti, okupljeni oko pomoćnika za moral u brigadi gdje Sabahete, koja je puno truda uložila zajedno sa mojim bratom Ademom, Nijazom Memiševićem i još nekim borcima i uz pomoć umjetnika iz Goražda napravila priredbu koja će se dugo pamtiti. Goraždani su govorili da sala Doma kulture nikada, otkad pamte, nije bila punija a temperatura u sali je bila oko pet stepeni. Danas, 15.01.`93.godine, vidjelo se da još imamo izuzetno mnogo duha i da nismo zaboravili pjevati, recitovati, šaliti se i takmiciti.

Strmica i Strgačina

Komandant Buljubašić je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmišljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdžije, komandanta bataljona "Lim" i Redža Mutapčića, operativca, da se izvidi područje po dubini od Brodara do Setihova i po širini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogućnosti napada i oslobadjanja tog prostora. Čim mi je Hajro predložio, krajem novembra mjeseca '92. godine, odmah sam mu dao zadatak da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno područje. Dosta boraca su mještani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona "Lim” je, uz puno uticaja Abdela Brajanca, predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u područje Duha i povremeno držala stražu, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne zapostavljenosti ove jedinice u nekim logističkim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade kao i ostale jedinice logističku podršku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjedništva Općine Rudo dodatno povremeno primala nešto pomoći, što je uglavnom Abdel završavao u Goraždu.

Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona "Lim," a na zakazan sastanak u IBOG-u su stigli i sve dileme su riješene: bataljon "Lim" djeluje u sastavu 1. višegradske brigade. Po mojoj naredbi, Hajro Lagumdžija, inače vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starješina koji je neobično brzo napredovao, pokušao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio jednog od boljih boraca i to je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove '93. godine. U tri navrata se izvršilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret sa neprijateljskom izvidjačkom jedinicom koji smo riješili uspješno. U ovom komandantsko-komandirskom izvidjanju sa starješinama moje brigade bili su i starješine 1. drinske i 31. drinske brigade koje će učestvovati u dejstvima na čelu sa već legendamim Zaimom Imamovićem, čovjekom koji je imao puno osjećaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva pokušali smo sjediniti naša iskustva i zajednčki doći do najboljeg rješenja. Borci i starješine su vjerovali da će to, što smo planirali, biti sigurno dobro i izvršeno, uvidjevši da se radi o jednoj manje složenoj "šahovskoj partiji". U pripremu je uloženo puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio. Ono o čemu smo najviše radili u razradi su moguće situacije i rješenja. Pronašli smo dosta potencijalnih rješenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.

Pozicija neposredno iznad glava četnika, bočno u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmičkim tunelom. Pomoćno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje može aktivno učestvovati na cijelom području koje napadamo i efikasnom paljbom postići, možda, i odlučujući rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni vodiči od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, što je puno značilo, pogotovu za jedinice iz Goražda koje je Zaim angažovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1. drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan značajni dio jedinice 1. višegradske brigade je planiran na pomoćnom pravcu napada prema Drinsku, što je takodje pripremano do najsitnijeg detalja

uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za komandovanje na ovom pravcu zadužen je načelnik Štaba, 1. višegradske brigade, Rašid Sobo. Pošto sam smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odlučio sam detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomoćni pravac samo u dijelu donošenja odluke i preciziranja zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Rašid Sobo, a puno su mu pomogli Čimbur, Poljo, Beća, Balić i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na pomoćnom pravcu. Ovo područje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lakše organizovati napad. U prvoj fazi na pomoćnom pravcu (bliži zadatak) trebalo je da se ovalada područjem naselja Cacice i Stražbenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje širim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem pretpostavki za oslobadjanje HE Višegrad i grada Višegrada.

Na glavnom pravcu napada bliži zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela, a naredni, druga faza, energično produžiti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti četnicima da pripreme odbranu. U izvršenju zadataka učestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, što je za napad na front širine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni što smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, naročito kada su izlazile jedinice iz Goražda, znalo se gdje idu, čiji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto. Ovaj put su iz Goražda borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Višegradu, a sa koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajućem nivou što je bio bitan preduslov za izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno nešto municije i oružja što je pomoglo da svi borci imaju borbeni komplet za oružje. Prvi put se to doživjelo i na višegradskom bojištu. Za više od borbenog kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvič, paštetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i čokolade. Svaki učesnik je dobio čokoladu što je bilo izuzetno prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadašnjim dejstvima. Moralne pripreme su izvršene na svim nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurišnih položaja je proteklo vrlo disciplinovano.

Ovo su prva zajednička dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo isključili u odluci približavajući naše jedinice što bliže četničkim, a naša artiljerija je bila spremna usprkos skromnom broju granata koje smo čuvali za teške situacije. Sistem veze je razradjen do nivoa vodova sa puno mogućnosti, a naša pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogućavala poklapanje, odnosno, paralisanje četničke veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima, pristupilo se uvodjenju jedinica u noći 20/21.01.'93. godine. Prvo su upućene jedinice za napad na pomoćnom pravcu koje su sačinjavali borci 1.višegradske brigade. U proračunu vremena ostavljeno je dodatnih dva sata za rezervu u slučaju nastanka nepredvidjenih poteškoća. Jedinice iz Goražda, na čelu sa Zaimom Imamovićem, su stigle sa dva sata zakašnjenja što je predstavljalo malu poteškoću jer su time izgubljene rezerve vremena, a noć je vrlo tamna i otežano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U formiranju marševskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog obezbjedjenja i dopunskim naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo moguće.

Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starješina i vojnika koji će biti na komandnom mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje

uredjaja veze i još puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je bio namjenski planiran megafon koji nam je poklonio Bekto rahmetli.

Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju četnicima kada nas čuju sa Sokolovih stijena. Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kiša lila cijelu noć, stigosmo oko šest sati ujutro na Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke još nisu stigle na pozicije za početak napada. To su, uglavnom, bile jurišne pozicije što je odlukom definisano prvenstveno radi očekivanog efekta iznenadjenja, ali i svježine jedinica u prvom udaru i u daljem toku dejstava. Nešto nije bilo u redu na pomoćnom pravcu pa se i kasnilo sa početkom napada. Po izvještajima koji su stizali vezom, magla je bila startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogućnosti praćenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja i praćenja njegovih reakcija. Ispod našeg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz nju se nije vidjelo baš ništa, tako da smo Zaim i ja odlučili da jedinice napadnu kada se magla podigne, a do tada da se ne čuju i ne vide. Ubrzo je počeo napad na pomoćnom pravcu jer se magla razbistrila. Žestoka paljba je bila na početku, a kasnije se samo povremeno čuo neki rafal. Rašid Sobo je prijavio da su naši izvršili prvi dio bližeg zadatka i onda su nastupile odredjene poteškoće oko rješavanja nekih četničkih utvrdjenja. Kada je to riješeno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala naše jedinice da se povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje ići naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno većim šansama da se neprijatelj ne zaustavi, već da bezglavo pobjegne. To je nešto što nam je falilo u dobijenim borbama prije ovog današnjeg pokušaja.

Veza sa Rašidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odlučio da jedinice izvuče potpuno iz borbe, nakon što je artiljerija neprijatelja ugrožavala izvlačenje jedinica na pogodnije pozicije. Po izvještaju, naše jedinice su postigle na pomoćnom pravcu dobar početni rezultat: desetak četnika je ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan što su se jedinice povukle do Medjedje, što je iskazana hrabrost, a ne i upornost i što nama, na glavnom pravcu, neće obezbijediti da istovremenim dejstvom naš napad bude ukupno puno jači. Zaim je bio nešto zadovoljniji i jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: "Da li će se ova magluština podići iz kanjona danas uopće?" Mislim da hoće," odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da će se nešto promijeniti. Ono što je postojalo je nada da će bar popodne doći do promjene. Puno me je brinulo to što su borci već nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu četničkim pozicijama, što se mrznu i što postoji velika mogućnost da u tom iščekivanju budu otkriveni, ili primorani da počnu dejstvo iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih šala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer, Sabaheta i Halil Gegić Halčo, novi član ekipe,neustrašiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa Zaimom je došao i Edin Vranj htijući da kamerom snima što više detalja iz dejstava koja treba da uslijede. Medjutim, nije mogao snimiti ništa sem komandnog mjesta i bliže okoline do sto metara, jer to magla nije dozvoljavala.

U jednom momentu začula se nešto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdžija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao protivpješadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokušah ga malo smiriti. Sljedeća šifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje šta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i malo više da se izvuku, a ako ih četnici stvarno budu otkrili, oni će dejstvovati po njima duže, možda i

granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su četnici pucali nasumice, da ih nisu primijetili, što je velika sreća. Tek negdje u 13,50 magla se pokrenula i dejstva su počela na svim pozicijama. Reakcija četnika je bila panika. Pola posla je završeno samom pojavom naših jedinica na jurišnim pozicijama, a naročito u stijenama iznad asfaltnog puta Rudo - Strmica odakle su četnici mogli očekivati pomoć i kuda su možda mogli bježati. To ih je demoralisalo tako da su pružali vrlo malo otpora, više u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada će vezom biti javljeno da su se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne žele učiniti a nalaze se u utvrdjenim pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i čišćenju terena ne gubimo borce, već da uvjerimo četnike da su u bezizlaznoj situaciji u okruženju jezera Lima i našeg obruča. Upravo to smo pokušavali Zaim i ja postići megafonom sa komandnog mjesta, što je dalo značajan rezultat. Medjutim, juriši naših jedinica su bili odlučujući i efikasnost u tim jurišima. Podrška PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno značajna jer je u toku dejstva cio kanjon hučao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila zadovoljavajuća.

Ukupno, četnici su doživjeli da se osjećaju kao u košnici i da imaju utisak da ih bije neka supermoćna sila, a mi smo artiljeriju samo u početku vrlo kratko, sa desetak granata, uključili. Jedino kritično mjesto je bilo novo naselje Strgačina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali već jednog poginulog. Edo Zeba, komandir jedinice koja je napadala četnike u Strgačini, je vrlo panično izvještavao pa sam ga morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo čišćenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sišli da čestitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u čišćenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogućnost medjusobnog pucanja naših jedinica i nesreća. Tek što smo uspjeli sagledati dio plijena i čestitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice iz Vitkovića, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanović,komandir diverzantskog voda i jedan vrlo hrabar borac, izvještava da ima problema sa neka dva ili tri četnika koji su se zavukli pod most iza Dolova i da im ništa ne mogu. Pita me:“Šta da radim? Borci hoće da idu ka Strmici a naročito gosti iz Goražda." "Sačekaj i ne radi ništa dok ja ne dodjem," rekoh mu a zatim upitah Zaima: "Hoćemo li zajedno do tog nekog mosta?" a on bez sekunde razmišljanja odgovori: "Hoćemo, ako ima kakvo ispravno vozilo da brze stignemo." Pronadjoše vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata naših jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su četnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mrša i uz malo problema ovladali ovim sedlom. Vožnja vozilom veze kroz neprečišćen teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto naših boraca i svi su nešto prijavljivali, predlagali, medjusobno, a komandiri jedinica pokušavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!

Vidjevši da smo stigli Zaim i ja, borci se utišaše, a ja sam tražio Ramgu da mi pojasni šta se zbiva i gdje su četnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:”Znaš li ima li četnika okolo?" "Ne bi trebalo da ima, do sad bi se javili valjda, možda i ne smiju," odgovori on dosta nesigurno. "Koliko je četnika ispod mosta. "Čime su naoružani i kako su utvrdjeni?” upitah “Ima ih dva ili tri, a imaju puške i bombe, ali su izgleda dobro utvrdjeni. Ništa im ne možemo!” odgovori Ramga i upita: “Šta da radimo?" Ništa bez komande rekoh i pokušah prozvati četnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni Zaim takojde, pa pokušah prijetnjom, ali ni to nije prošlo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici,

naredih i megafon stiže brzo vozilom. Imao sam utisak da ćemo lako ako četnici bolje čuju, biti uvjerljiviji te da će njihov strah biti veći. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanović Graničar, onaj isti Rajo koji je učestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevića i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru na džamiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem i zadužio nekog drugog četnika da nastavi.

"Kapetane Sejdiću, ovdje je Graničar. Dajte nam još malo vremena da razmislimo i garanciju da nas nećete pobiti ako se predamo," i nastavi sa hvalospjevom :"Mi znamo da ste vi komandant koji uvažava zarobljenike i da ste čestit čovjek, pa vas molimo da nam date vašu garanciju - vašu riječ!"

Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obećao da će se sa njima postupati korektno. U iščekivanju prihvatanja predaje, desilo se nešto što smo i ranije očekivali. Dva četnika su pokušala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do šumarka udaljenog pedesetak metara niže, uz samo jezero rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne čekajući komandu, neki borci sa ograde mosta počeli pucati. "Prekini paljbu," dreknuh preko megafona vidjevši da je jedan od dvojice četnika pao, a ni to ne bi bilo moguće vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren oko mosta. Dva sretna četnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Nešto jače od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je završila pod bradom krupnijeg četnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio sličan: "Hoćete da zbog vas stradaju i ostali koji se žele predati?" Nismo dozvolili borcima da udaraju ove četnike, mada je Halco bio kao zapeta puška i prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke četnika udario ga nogom u ruku misleći da ovaj trazi nož ili bombu. Dok smo rješavali problem onih koji su pobjegli ispod mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim četnikom Stjepović Vladimirom, čiji je otac bio ispod mosta. Stjepović Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina bavio planinarenjem. Zorana dadosmo šansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih ispitasmo koliko ukupno ima četnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je još šesnaest živih i da ima dva mrtva.

Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Goraždu i kada je pozvao oca i ostale četnike da se predaju, objasnio je to ovako: "Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi naši su se razbježali ili izginuli, nemate šanse, ovdje ima puno vojske, ne možete se boriti niti izvući," i Vladimir je počeo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekoše pola osam, isticalo je vrijeme za predaju. Rajo Bogdanović je prijavio da se predaju i pitao kako će izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez oružja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kažem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most onda drugi može krenuti. Za svaki slučaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvršeno, a osu je pripremio njegov borac Fadil Fajko Jelačić, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvršena je predaja šesnasnaet četnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zatečeni četnici.

Materijalni plijen iz bajte bio je beznačajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB 120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja četnika bili uporni da dovedemo do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvršili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi jos moglo biti četnika, otkud očekuju pomoć i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim

jednog, da četnika ima, vjerovatno, u dugom strmičkom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje nije prečišćeno. Pokušali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene četnike kojih ima, rekoše, bar još dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.

Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o čišćenju Gradine. Borci su bili jako umorni, hladnoća je bila sve veća i teško je bilo očekivati punu spremnost, a motivacija je bila na visokom nivou. Ipak, trebalo je svježih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlačenje MTS-a bilo je potrebno pročistiti tunel od četnika i od mina, što je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela čekali su nas Hodža, Rašid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom viješću: pomažući u čišćenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokušaju razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, teško ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga što sam naredio da me čekaju ispred tunela, a da će nam četnici sami pomoći da pronadjemo šemu minskog polja. Nisu je pronašli, ali su znali koliko ima mina i razminirali smo pažljivo ovo minsko polje, a onda su prvo ranjenici naši i njihovi, odveženi ka bolnici, a zatim su gosti iz Goražda otišli u svoje baze. Teški MTS se u noći prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali početni rezultat, a imali smo ispred sebe četnike koji su protrčali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujući u današnjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog komandanta, a meni je iskazao puno uvažavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomoć boraca i starješina koji su učestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne šahovske partije. Mi smo imali jednog poginulog i jednog nestalog te dva teže ranjena i dva-tri lakše ranjena kojima nije bila potrebna intervencija u bolnici. Četnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset četiri zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najveći u jednoj bici:

- pušaka i mitraljeza oko 40

- municije i granata - previše da se broji za sva orudja i oružja

- PAMOVA - 4 kom

- MB 82 mm - 3 kom a 120 mm takodje 3 kom

- praga, jedna - bilo je moguće još jedna ali je uništena bez potrebe

- samohotka, tenk - jedan

- haubice, dvije -jedna 152 mm jedna 105 mm

i još puno opreme i sitnog MTS-a.

Dio MTS-a su borci iz Goražda ponijeli kao trofejni, a veći dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdžije, Hodže i Seje Osmanagića, novog pomoćnika komandanta za logistiku, smješten u toku noći i ujutro u magacin Brigade. Dio četnika sa Gradine se uspio izvući u toku noći jer su Hajrini borci iz bataljona “Lim” bili jako umorni i nisu pokrili cijeli teren, što je omogućilo da se neki četnici izvuku iz okruženja, čime je umanjen još veći trijumf. Ono što je posebno značajno, a što sam saznao od Raje Bogdanovića, koji je zajedno sa još tri ranjena četnika liječen i izliječen u goraždanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je

bilo to da su četnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili. Onaj susret izvidjačkih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremišlja i Medjedje. Eto, bili smo brži.

Kada sam razgovarao sa zarobljenim četnicima, rekoše istinu teška srca: “Moramo, jer su nam rekli da vi to još žešće izvršavate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto živi smo i zadovoljni. Ipak su nas zatrovali mržnjom. To moramo reći svima kada budemo slobodni." Ne znam da li će reći, kada i ako budu razmijenjeni.

Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvještaj Štabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon čega su tražili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, čujemo i obrazložimo kratko postignuti rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekršen embargo na oružje za Bosnu i OS Bosne i Hercegovine, a da su ga prekršili, niko drugi nego četnici, ostavljajući nam haubice i ostalo.

To se kasnije ponavljalo u više navrata na Radiju BIH, a nakon većih uspjeha naših boraca ponavljali su to i drugi komandanti. To je bila prilično prijatna izjava.

Čajniče kao i Foča

„Glas slobodnog Goražda“ je novina koja se počela štampati u Goraždu kao sedmični list, ali je izašao samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokušaj bez dovoljno upornosti da se, doduše, pod izuzetno teškim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvaćen je moj prijedlog „Glas slobodnog Goražda“.

Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Višegradjanina po rodjenju, Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese nešto tonskog materijala kao poruku gradjanima Višegrada i istočne Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za povratak i očekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da će onih, koji će se vratiti biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i jedan komičan i tragičan odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli prijatelj, muž moje kume, Nijaz Poljo zvani Žica. Iskreno i naivno je odgovorio: “Slušaj jarane, da imam dva života posao bih. Ovako ne smijem, pošteno da ti kažem!”

I dok su po “bijelom” i “crnom” svijetu padale razne izjave i puno praznih obećanja ozbiljnih tijela do nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za pomoć u okončanju agresije, dotle u Bosni vri od zločina, ali se radja, jača i prkosi duh bosanskog otpora. U regionu Goražda se pokušava izaći na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid Buljubašić , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u Štabu vrhovne komande, priprema naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilačkog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigada da predlože šta bi bilo najviše značajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo šta bi se postiglo oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, paušalnih, nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa čak i isključivosti. Zaključak je vrlo precizno definisao i kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u suštini, bio zadatak da se kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon što su doneseni podaci i različitog stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da će objekat našeg napada biti širi rejon Čajniča, što jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rješenjem i najboljim u ovom momentu.

Cijenio sam da je važnost Višegrada taktički, pa i strateški, daleko veća i da, pored niza materijalnih prednosti, ostvarujemo vezu sa Žepom i Srebrenicom i tako većim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno ovladamo. Važno uporište u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Višegrad koja je rješavala sve probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, što je bio izuzetno važan preduslov za dalju aktivnost i stvaranje minimalnih preduslova za pružanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Višegradu je izvršeno kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne šanse za ulazak u Višegrad, ali za odbranu u dužem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadašnjih slobodnih prostora, ali oni su još uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su gubici neprijatelja naša snaga a ne naše potencijalne i stvarne mogućnosti izvan bitaka i prije bitaka.

Kako prema Foči tako i prema Čajniču, bilo je nešto početnih uspjeha ali su se dejstva završila našim povlačenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su naši gubici bili značajno manji nego prema Foči. Borci moje brigade su imali prije početka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su trebale riješiti najteži dio našeg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vučinica brdo koji je bio preduslov za brzo rješenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjačka grupa je sa vodičima pokušala prići neopaženo na Vučinića brdo putem kojim dolaze četnici, jer on nije sigurno bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodiča; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative boraca iz grupe.

Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi što bržeg izvlačenja, jer je svitalo, krenuše prečicom ka Dobroš-vodi i udariše pravo na Bećinu diverzantsko- izvidjačku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta bio je pet ranjenih boraca i nemogučnost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na drugim pravcima i pokušali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je još jedna šansa da angažovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga očekivali, mada je realno teško doći do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritičan od početka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojačati. Analiza bitke je potvrdila da nismo riješili neke bitne slabosti.

Hrana je ponovo ovih dana februara'92. izuzetno žestok neprijatelj kao i zima, čak veći od četnika. Putem "smrti i života" dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vrećicom brašna i, zavisno od snage, ponese što više brašna da spasi porodicu i sebe. Najčešće se prvi put naš izgladnjeli nejaki starac ili starica zaprti sa više nego što može donijeti putem straha i patnje i onda se teško rastaje uz put sa kilogramom brašna, ponekad izdahne pod teretom. U želji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Goražda, Trideset prva, Četerdeset treća i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i već su postojala naša obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na višegradskom bojištu mi nismo bili u mogućnosti slati organizovati jedinice na Grebak u većem broju, pa smo odlučili da pokušamo riješiti privremeno problem hrane na drugi način, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je Zaborak kod Čajniča, a pripreme su vršene tri dana izvidjanja pod izuzetno teškim uslovima: dubok snijeg, daleki put i puno mogućnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlačenje sa tog prostora se moralo planirati zbog nemogućnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva održati, a koja bi nam značila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.

Četnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomoć ne prodje do Goražda, a često su tu pomoć i sami prisvajali. Svijet je to "oštro" osudjivao, a prešutno dozvoljavao. Jer, šta smo mi tom svijetu koji odlučuje o sudbini, što je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko svaki dan. Biće dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Goraždu! Dobili smo još jednu bitku za hranu 20.02.'93. i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvišnih poteza. Četnici su pobjegli kao i stanovništvo iz dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su donijeli "zolje" na ledjima. “Zolje " je bio šifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice boraca u iščekivanju rješenja, maštale. Utrošeno je nešto MTS-a, ubijeno pet-šest četnika i doneseno dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.

Goražde-Grebak-Sarajevo i nazad

Sa komandantom Buljubašićem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogućim rješenjima. Značajan problem za rješenje ukupno teške situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od početka rata, je nedostatak MTS-a i boraca. Ponajviše zbog tog problema koje je on počeo rješavati u Sarajevu, zatražih dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokušao pokrenuti sa područja Sarajeva jedinicu jačine jedne brigade. “Pokušaj Sejdiću, ali ja nisam optimista iako su mi obećali u SVK-u da će uputiti za mnom jednu veću grupu, do hiljadu boraca", reče komandant. "Mislim da je to nedovoljno da se rješi istočna Bosna i da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foče do Zvornika, a tada je Bosna od četnika slobodna jer su odsječeni od Srbije", rekoh uz uzdah sa velikom težinom i gorčinom, ali i nadom da će to biti uskoro. Dugo smo pripremali šta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem, kako nastupiti u Sarajevu. Ono što nas je najviše mučilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog odsustva - da se ne desi da neke od linija padnu ili neki veći belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim Komandu i jedinicu da mogu izvršiti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova priprema je trajala tri dana. Starješine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da pokažu spremnost za najsloženije zadatke i najveće napore, a u meni je, ipak, postojao strah da nešto neće izvršiti. Oni su naučili da izvršavaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, čega sam se puno pribojavao. Autoritet načelnika Štaba Sobo Rašida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja posjedovao, ali to smo sa starješinama jedinica riješili prije polaska.

Svi će mu pomoći gdje bude potrebno.

lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjački i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne može organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starješina, uz obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizičkoj snazi i kondiciji tako da sam zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevši scene koje su u mnogome asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bića na kraju dvadesetog stoljeća na jugu najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadoše duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u njihovoj nemoći da nose teret brašna i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grčevita borba za pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodiči. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj noćnoj koloni vidio sam i veličinu Hasana Turcala, čovjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je odredjivao maršute kretanja, koji je otvorio ovu mogućnost spasa od gladi upornošću i entuzijazmom bez odmora i bez ličnog interesa. Koliki je njegov sevap za to što je učinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz kolona i ostali koji čekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo sličnih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako da mi je putovanje proteklo prebrzo, a moje razočaranje je znatno povećano organizacijom logorskog života na Podgrepku. Možda sam ja očekivao uredjenije stanje, vojničku disciplinu, organizaciju prihvata i otpreme konvoja, u kojoj onaj koji je stigao iz Goražda neće morati da se gura, traži poznanstvo i slično da bi dobio ono što ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i

takvu muku moraju četrdeset kilometara u ledenoj zimskoj noći nositi oni kojima je preostalo da sa njom prežive.

Mene i moju ekipu prihvatiše drugačije kada saznaše o kome se radi. Stigoše sokovi, bombone, hurme i još puno toga, ali to nije zadovoljilo gorčinu vidjenog. Čekajući prevoz za Trnovo pregledao sam nešto knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u organizaciji što je promijenjeno odmah. Već sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da je bilo sitnog i krupnog šverca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji će zbog te navike na kraju švercovati sa sobom i svojim životima. Premalo vremena je bilo da uočim i ono što je izuzetno dobro, ali i u to malo vremena sam uočio odlučnost i napore čestitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu, a ta čestitost i poštenje, nažalost, prestaju tamo gdje neki "naredbodavci" u ime ličnih ili sličnih interesa traže izvršenje kako to oni kažu. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda prevoz kamionom po teškom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog područja, Fehimom Bibićem. U Hotelu "Smuk " na Bjelašnici razgovorao sam sa Azemom Derviševićem Zengom o svemu, a najviše o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podžića i njegovog brata Taiba. I prije našeg susreta, Azem je saznao istinu, tako da priče Avdije Šabanovića i sličnih nisu našle plodno tlo kod njega. Cijela ekipa je prihvaćena i ugošćena izuzetno dobro, a radost članova moje ekipe je bilo nemoguće prikriti. Posebno su bili oduševljeni raznovrsnošću hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjećala na mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali većina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i onda nas niko ne može zaustaviti. Bojao sam se stomačnih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa sam saopćio članovima ekipe da se malo kontrolišu u količini hrane.

lpak, peglane cigarete su bile najveće zadovoljstvo za pušače. Čini mi se da uopše nisu gasili uz mnogo komentara u stilu: "Eh da smo imali i da li ćemo imati ovo mi, i kada?" U ekipi su bile dvije žene-borci, Dijana i Sabaheta, po vlastitoj želji i uz obećanje da će napore puta preko Grepka izdržati, što su lagano i izvršile. Ostali članovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana, Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vraćaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Većinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzića. Suljo je, nakon ranjavanja na višegradskom bojištu, pokušao zaliječiti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimično uspio i vratio se da kao oficir- bilećanac (završio školu rezervnih oficira pješadije u Bileći) i veliki patriota pokušao odmah da, u vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starješine koji su se spremali za upućivanje u Goražde. Vruće i teško goraždansko bojište nije bilo nimalo primamljivo za one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i onih koji su se otimali da nigdje ne idu već da ostanu u hladovini Bjelašnice, ali i njih su Zenga i Suljo dobro opterećivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da mene i moju ekipu što bolje ugosti a ja da što više novog čujem od mog borca i starješine visokog profila.

Dugi noćni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja. Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah duže u noći 25/26.02.93.

Mnogo razmišljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele čizme koja je ostala blizu uključenog rešoa. Nije mu je bilo žao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, reče izuzetno drag pa može da preboli ovu čizmu, gojzericu - adidasku, ili kako moji borci za sličnu na mojoj nozi kažu "samohotku."

Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno živaca i pomoći nekolicine posrednika, a bogami, i uporno pretrčavanje piste koju od nas i četnika čuva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon našeg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio što je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono što posebno karakteriše ovog stasitog i srdačnog komandanta bilo je da je imao previše snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdačnog normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu noć nismo prošli a drugu je uspješan bio prvi pravi pokušaj, iako smo u ekipi imali pridodate još dvije djevojke sa teškim torbama. U prvoj noći, nakon niza pokušaja, pred sabah sam dugo razmišIjao o ovom sarajevskom problemu. Ono što sam zaključio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlačio paralele i kada sam sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i užasa Goražde-Grebak, potvdio sam i prenio članovima ekipe da je ovo mnogo lakše. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala postojati, brzina, i svakako, puno sreće. Pored dejstava četnika po prostoru oko piste, a ponekad i po pisti, postojala je mogućnost da, nakon što UNPROFOR otkrije pokušaj pretrčavanja, pokupi te u vozilo i odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretrčavanje, direktno četnicima. Eto, mi smo imali sreće.

Sarajevo je bilo po mnogo čemu drugačije i ličilo mi je na Goražde u početku agresije prema pozicijama i situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno pretrčavanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-vožnja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno vojske i naroda, eto, nekuda žuri sa rizikom da bude nesreća ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su ono što je najveći problem i, ako je nešto bilo izuzetno veliki problem koji je u Goraždu bio daleko lakše rješiv, to su drva, odnosno, ogrijev. Četnicima su najznačajniji obavještajni podaci: gdje se vrši dodjela energenata ili gdje se toči voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su "ugrožavala" egzistenciju srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih će se lansirati nuklearno oružje" na srpski, četnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima Bosne i omogućavala pružanje otpora za druga dva neprijatelja, žedj i hladnoću.

Zenga je po Sarajevu znao sve prečice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti gubljenja vremena. Mustafu Hajrulahovića-Talijana upoznasmo 28.02.'93.godine u Komandi 1.korpusa.

On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je nešto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri hiljade boraca, i izuzetno važnim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su četnici već u početku agresije osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domaćinski nas pritivatio sa puno uvažavanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kući. Nije bilo poznatih starješina, a želio je da nas upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjećanju jer sam znao da ću u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog interesovanja za stanje oko Goražda, što smo mi ponosno razlagali naglašavajući naše fenomene a, bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujuće za našeg sagovornika. Uz objektivne i istinite priče sa goraždanskog bojišta, u Sarajevo su stizale i one druge, "bombaške," pa je , Talijan postavljao

pitanja “da li je moguće” a naši odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo naše namjere i osnovni razlog dolaska, a to je da dobijemo pomoć, prvenstveno u ljudstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvaćen od strane Talijana, ali ga mora odobriti načelnik štaba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilović. Ja sam tražio da se prekomanduju za Goražde svi borci sa područja istočne Bosne - gornjodrinski region.

Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga, Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat, vjerovatno prema Višegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.višegradska brigada posjeda liniju odbrane veću od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista pušaka, sa karabinima i M48 tandžarama. Kada smo pojasnili postavku odbrane i način ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, doduše, vjerovatno je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije želio pokazati iz poštovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno pohvala, govorio o našim "šahovskim partijama" i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku dubinu, o autoritetu pojedinaca - starješina a pomenuo je i veliki udio žena boraca u našoj brigadi, što bi prošlo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, žene-borce koje gadjaju iz svih oružja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je već vidjena reakcija i u našem Goraždu, a borci koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo često bivali zastidjeni odvažnošću ovih žena- boraca i svojim strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto veče bili gosti Televizije BiH i iznijeli puno značajnih detalja o stanju u Goraždu, o našim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad Hadžifejzović, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo čuti.

Hadžifejzović je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rješenje sarajevske situacije za deblokadu. To pitanje je bilo preteško za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije i mišljenje. Talijan i starješine iz Komande Prvog korpusa su čekali da čuju taj prijedlog vrlo znatiželjno, ali sa malo uvjerenja da to može biti nešto izuzetno, što se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se iskoriste naše dominantne pozicije na Igmanu i izvrši presjecanje puta Sarajevo-Hadžići, a zatim i puta Sarajevo-Ilijaš ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvršio proboj četničke linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, čime bi se četničke jedinice u i oko Hadžića i Ilijaša, našle u jednom dosta teškom okruženju uz napad naših jedinica iz Hrasnice, Visokog, sa Igmana i Pazarića, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomoćni pravac bi bio Jevrejsko groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruženja Grbavice. Zadatak na pomoćnom pravcu nije bio prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se vežu što veće snage na tom pravcu. To je bila suština, a u pojašnjavanju odluke dao sam detalje u čemu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon našeg prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja logičnih, a poneko i suvišno. U ušima mi je jače zaparalo pitanje Talijana: "Kako misliš ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadžići i koje to snage mogu izvršiti?" Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jačinu pa sam rekao. "Noću, kroz medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda nečujno, maskirno lagano šumom, mic po mic, potrebne su snage jačine dvije čete za početak, a kada putevi budu deblokirani onda još dvije čete uvesti u borbu". Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije čete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju, ubaciti se u dubinu, pogledao me oštro i upitao: "Bi li to vaši smjeli?" a moj je odgovor bio da su već imali nekoliko težih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren što me oduševilo. Ovaj moj prijedlog je prihvaćen kao

jedno od potencijalnih dobrih rješenja, ali je vjerovatno da će zbog svoje težine brzo biti odbačen. Kada sam razmišljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:

Plan treba biti taktički neobičan i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rješivih uz angažovanje samo postojećih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske artiljerije, da obezbijedi dobar početni rezultat koji će se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji će proizvesti neizbježnu paniku. Još mnogo elemenata me upućivalo na ovakav prijedlog. "Da li biste ti i Zenga učestvovali?" upita Talijan. "Kako ne", odgovori Zenga a ja sa uzdahom rekoh: "Eh, da mi je onih mojih bar stotinu." I da predjete komunikaciju za Hadžiće," reče Talijan sa malo osmijeha. "Upravo to da pokušamo", rekoh ja. Poslije ovog razgovora i analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i tražeći nedostatke, uvidio sam da je najveći rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, otežana mogućnost njihovog izvlačenja u slučaju neuspjeha, ali to su već doživljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom većom, na više načina rješivom preprekom.

Načelnik štaba vrhovne komande Oružanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilović nas je primio na polusatni razgovor i ono što je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Goraždu uputi što više boraca rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom naredbu uputivši je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahoviću Talijanu. Sefer Halilović je sa zadovoljstvom slušao kratko pojašnjenje naših posljednjih uspjeha i čestitajući nam dodijelio dvadeset Zlatnih ljiljana, rekavši da dodijelim najuspješnijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za poginule, posthumno, što prije. Shvatio sam da je dvadeset "Ljiljana" velika nagrada i da će to biti ogroman podstrek borcima 1. višegradke brigade. Na moje pitanje:“Šta ćemo za ostale brigade?" načelnik Halilović je odgovorio da će njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali o sličnim uspjesima, akobogda. Sefer Halilović nam je saopćio šta se može očekivati u narednom periodu i šta treba poduzeti da se postigne još veći uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja diverzantskim akcijama kako četnici ne bi došli u priliku da mogu organizovati ofanzive većih razmjera i kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilović je imao želju upriličiti nam susret sa predsjednikom države BiH, gospodinom Alijom Izetbegovićem, ali zbog zauzetosti predsjednika i našeg kratkog boravka u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno priželjkivali i željno očekivali, ali šta se može.

Po pozivu nekih jedinica i našoj iskazanoj želji, Zenga i ja smo obišli nekoliko komandi brigada iz sastava 1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike, zatim Nedžada Ajnadžića, komandanta 101.brigade, i još nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa. Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog čovjeka, a kasnije komandanta narodnog kova koga borci poštuju, vole i cijene. Imao je sigurno nešto više od znanja, možda osjećaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog "Badžana" Senada Spahića, i upitah: "Kakav ti je on komandir?" "Odličan i pouzdan." reče kratko. Kod mog Badžana, Senada ,koji je oženjen bližom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zbliženi i badžama se zvali, svratismo uveče, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od našeg naroda koji nas je želio vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, što nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno ništa manja i nisam je mogao ni pokazati potpuno, jer

smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti noćas. Senad nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja noćim, a ostali mogu ići, ako moraju. Upravo tako je i bilo. Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu noć, a naša besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajedničkih i sličnih osobina sa mnom od našeg poznanstva 1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve bliži, lično i porodično. Ono u čemu smo se razlikovali nismo forsirali, eskivirali što je više moguće, uz veliko obostrano poštovanje.

Bio je vrlo snalažljiv, spretan, promućuran i pun ideja, izuzetno pošten i čovjek širokih pogleda. Badžo od akcije. Često smo se porodično obilazili, a mnogo češće sam ja navraćao dolazeći u Sarajevo, uglavnom da završim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim poslovima a on je tražio moje mišljenje oko većine svojih dilema, ili čak i namjera. Obostrano smo bili zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najčešće bismo odlazili na bilijar gdje bi se često u ekipi nalazili Fadil Ćosibegović, zvani Enes, i Abaz Ćosibegović, rodjak i brat Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi štimung. Često smo ostajali dugo u noć. Moje radosti, a posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad išle na živce pa je to shvatao kao više od šale a ja sam to pokušavao stišati, što sam najčešće i uspijevao. Sjećam se jedne prilike: nas dvojica htjedosmo vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponoć, u Starom studenskom domu u Nedžarićima na fajrontu. Oko stola se okupilo desetak studenata i pet-šest naših jarana, a mi igramo kao početnici. lpak, ja pobijedih uz nešto više sreće. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si više sreće, ovo je bila moja partija". Možda i jeste trebala biti, ali ja sam razmišljao šta mu reći da to bude provokacija kojom ću ga malo više iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: “Ti si, Senade, mlad, naučićeš pa možda i ti mene da pobijediš nekad." I dodah: "Kad ti pustim."

Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izrečenih provokacija već zbog prisustva posmatrača i njihovog smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbućkurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da neće više sa mnom nikad poigrati, ali nije dugo izdržao. Kad sam sljedeći put došao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je Senad uvjerenje da će već u januaru '92. u BiH biti agresije i njegov otac i braća su se za to pripremali, kupovali puške da ne ostanu goloruki. U odbranu se uključio kao pravi borac i do marta '93. dogurao do komandira voda, pokazujući hrabrost i umijeće u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto, noćas je bio u prilici prenijeti svoje uspjehe svom badžanu, ali nije, već je samo pitao šta i kako to mi uspijevamo u Goraždu i okolo. "Ponosan sam na tebe, badžane, svaka ti čast, znao sam ja da ti moraš biti veliki borac, mi smo sličnog temperamenta", reče mi. Kad smo ostali sami, zatraži od mene da mu ispričam najvažnije uspjehe jedinice koju vodim i moje lično, i na kraju da obavezno odem do linije odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, što sam prihvatio. Teško smo se rastali jer smo znali da ima puno šansi da se više ne vidimo.

Uspjeli smo obići rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su teško opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najčešće ljubav sestre prema bratu daleko jača od bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je živa, onda sam shvatio da me je, kao i ostalu braću, pazila i voljela mnogo više nego što sam joj uzvraćao. Sestra Tima je osjetljiva na sve što se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je doživjela kao ogroman udarac i taj utisak je kod nje još svjež, bez obzira što je prošlo već sedam mjeseci. Pitala me kroz plač o svemu, a ja je jedva vraćao u stanje da me razumno može pratiti. Posebno je željela znati istinu kako su majka i babo

podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su takodje željeli da čuju mnogo toga o stanju u Goraždu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i brzo otišao od sestre, kako ne bih morao slušati jecaje i gledati suze iz nepresušnih izvora, iz njenih od plača nateklih očiju. Susret i cjelovečernje druženje sa Drokančadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila je to prilika da ja pokažem svoj smisao za humor i kada izričem velike istine. Moje Drokance sam dovodio do suza u smijehu prenoseći im najvažnije informacije i dajući odgovore na mnoga njihova pitanja. U kući Redže i Huse Karčića ostali smo dugo u noć, a kada sam ja pošao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole. Ipak, na kraju su popustili.

Nešto značajnog MTS-a, prvenstveno optičkih instrumenata, dobili smo na poklon što je stvorilo malo zadovoljstva a daleko više smo očekivali od naredbe o prekomandi boraca na goraždansku slobodnu teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja će najkasnije 15.03.93. krenuti za Goražde po naredbi štaba vrhovne komande.

Moja ekipa je sa sličnim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavši mnogo novih starješina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju goraždanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U logističkoj bazi u Visokom smo upoznali Halida Čengića Hadžiju o kojem su u Goraždu pričane vrlo različite priče. Uvjeravao nas je da se za Goražde šalje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Goražde znali smo samo mi. Veći dio nije stizao, a zbog koga i zbog čega, nisam znao odgovore. Rasima Delića, aktivnog visokog oficira bivše JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o situaciji na bojištima u BiH, sa posebnim osvrtom na goraždansko bojište. Delić je zadužen za ovo istureno komandno mjesto štaba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno logistička podrška jedinicama OS BiH. Bojadžić Nihad, čovjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovića treba da, ako budem u prilici, zatražim odgovor za dio novca koji su donirali Višegradjani iz inozemstva, a koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, tražeći najbolje rješenje da nešto od značajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao, a pridržavao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispričao nešto drugačiju priču u kojoj je puno novaca otišlo za granate za MG-ovku, a za ovu pušku vanrednih mogućnosti je dato samo 5.000 DM. Cijena puške nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopće nije spominjao računajući da uz oružje dolazi i borbeni komplet granata - municije.

Cijela Nihadova priča mi je bila neuvjerljiva pa čak i to da je plaćao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i po toj njegovoj računici ostalo je da nam kupi još jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije imao novac da nam ponudi da ponesemo za Goražde, a obećao je da će tu pušku dostaviti odmah za nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo čisto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a lično i sam nisam želio nikakav novac primati bez potpuno čistih papira. Za ovaj problem čula je kasnije gospoda iz štaba TO Višegrad i Ratno predsjedništvo, pa su pokušali konstruisati zanimljivu priču i mene staviti u ulogu profitera, ili još goru. Usta su im začepljena predatim papirima od Zaima Imamovića na kojim se vidi da je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni neće odustati.

Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubašićem izvještavao sam ga o našim poduzetim aktivnostima u Sarajevu i šire, a dobijao informacije o stanju na goraždanskom bojištu, a posebno u zoni moje jedinice, Prve višegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Trećeg korpusa, stekao uvjerenje da uz sve poteškoće i neimaštine, ima veću snagu i da je jača od vidjenih. Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerješivog zadatka i bezizlaznih situacija u dejstvima. "Eh, kada bismo imali hranu, oružje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio kraj?," rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: "Nigdje," i ponovo uzdahnu.

Komandant Buljubašić je tražio da požurim jer četnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a već su izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica - Brodar, ali nisu imali značajni uspjeh. Zengi sam dao puno zaduženja i sa mojom ekipom pregazio put do Goražda znatno teže nego u dolasku. Već sam ja ovih desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, što će u Goraždu lahko biti riješeno.

I Rusi su poraženi

U Medjedju smo stigli 13.03.'93. Ponovni susret sa starješinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i ovom sredinom, budio je u meni puno dječije radosti ali surovost, stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu. Nisam mogao niti želio ispričati borcima šta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu, Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdržljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak, kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo računajući na realizaciju "prekomande" i pomoći iz Sarajeva, deblokadi Goražda. Nadao sam se i slobodnom Višegradu. Ono što se pretpostavljalo, četnici su pokušali već 19.03`93. napadom na cijelu zonu odgovornosti Prve višegradske brigade. Ofanziva je trajala šest dana. Sem početnog uspjeha, četnici nisu ostvarili ništa, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve značajne pozicije u našim kontraudarima. Propala je još jedna redovna mjesečna ofanziva četnika. Sada ih treba napasti jer su elitne jedinice otišle, ostale su one domaće gnjide, uglavnom, strašive i nesposobne.

Narednih dana, do kraja mjeseca marta, četnici su popunili linije sa plaćenicima koji su zaposjedali medjuprostore i uporno ih držali. To je bilo nešto novo od njih, a navodilo je na razmišljanje šta bi mogao biti cilj te upornosti. Smatrao sam da će uskoro pokušati još žešće napade. U prethodnoj ofanzivi su uključili avione sa varkom u natpisu "UN", što je onemogućilo izdavanje naredbe o dejstvu sa naše strane, a efekti od zastrašujućeg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili značajni, hvala Bogu. Konsultirajući najbliže saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa područja Okruga Goražde i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sačinjen uz vrlo dobru procjenu neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podršku, što nije bilo dovoljno u bliskoj budućnosti.

Na poziv Radio-Goražda dao sam 04.04.'93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obraćanje je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu poštovali nikoga. Prateći neprijateljsku aktivnost, zaključili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijatelj priprema veoma brzo još žešću ofanzivu na višegradsko- rogatičkom pravcu od prethodne, i po odobrenju komandanta Buljubašića, pripremili se da preduhitrimo četnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da, i pored predupale pluća koju je dobila moja kćerka Amila, nisam mogao više od dva sata da se zadržim u Goraždu kod porodice.

Rastajući se od roditelja mojih i Dževadinih, od Dževade i moje Amilice, koji su već od Nove godine zajedno smješteni u jednom stanu goraždanskog naselja Prvi maj, razmišljao sam kako te rastanke oni podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vječni selam. "Da li su bili opterećeni time?", pitao sam se često i koliko su se stvarno plašili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog. Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumačio sam ga kao da želi pitati, zar ti babo mene ne voliš i ne želiš biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li ću ja biti živa ili ne, zar mi nećeš pomoći da ozdravim, ti znaš one doktore možeš im reći da mi daju sirupe da što prije ozdravim da mogu sama bježati u podrum kad četnici granatiraju i da me mama ne nosi, može biti kasno

za nas obje, i puno drugih vrlo sličnih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promućurna pa je gledajući kako odrasli igraju igre, sama ulazila u suštinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo kada je sa četiri i pol godine počela igrati "remi" kartašku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam godina. Najlakše mi je bilo otići i rastati se kada je ona bila vesela, što ovaj put nije bilo. Sličan osjećaj je bio u rastancima sa suprugom Dževadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao radio-vezom sa braćom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu, ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo nešto posebno, ukupno mi je olakšalo razmišljanja o njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teška pitanja koja su me mučila vrlo često u mojim dubokim razmišljanjima, najčešćce kasno u noć.

Kako Halil preživljava ovo što nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeća kao čovjek i kao vojnik koji je trebao braniti Bosnu? Kako razmišlja njegovo okruženje i da li istinski žele da se vrate? Koliko su spremni dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako preživljavaju ofanzive na Goražde, Medjedju i slično? Da li su zabrinuti samo za svoje najbliže rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo loše informisani o tome šta se dogadja u Bosni, a još lošije organizovani u pripremi za povratak i da su naše slabosti u Bosni često njihov alibi za prolongiranje odluke o povratku i uključivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomoći Bosni, to nisu ni približno mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na višegradskom području, gdje je svaki borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalaženju rješenja za priručna sredstva i improvizacije u nedostatku svega neophodnog za život, a pogotovu odbranu tog golog života u raljama razjarenih moćnih zvijeri u liku četnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju, paljenju, klanju i silovanju na ovom području. Ovo nam se ponavlja u vrlo sličnom izdanju iz II svjetskog rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli pouke. Kao narod, Bošnjaci su zaboravili da je četnicka taktika raseliti u izbjeglištvo što više vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih spremnih da pruže otpor u Bosni.

U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, nešto svojom profesionalnoin pripremom, ali i našom nespremnošću za otpor agresiji ovog obima i žestine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i detaljnim izvidjanjem i odlukom koja će sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na novouspostavljene četnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.višegradske brigade kao pomoć su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogatičke su napadali neprijatelja ispred svoje linije odbrane. Posebnosti ovog našeg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj i vrlo rizičnoj artiljerijskoj podršci, sinhronizaciji i silini udara, odlučnosti boraca i starješina da zadatak izvrše do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznačajnije četničko uporište ponovno je plato Zaglavak, koji je vrlo teško osloboditi i još teže zadržati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, isključivo radi četnickog granatiranja i uništavanja Medjedje sa ovih izuzetnih pozicija i taktičkih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje Zaglavka nam nije donosilo značajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadržavali samo da ga četnici ne bi koristili. Odluka koju sam predložio komandantu IBOG-a je prihvaćena kao dobra, pretočena u zapovijest, ali 14.04.'93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje nije bilo odlučujuće, jer su neke jedinice na pomoćnom pravcu otkrivene prerano.

Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi Čair, gdje su četnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona neće pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka odlučivala. Ovo uporište su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u žestokim dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pružen je žešći otpor od očekivanog, jer su četnici na najvažniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom pričom, da ne kažem prevarom, su ih uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda očekujući da će oni pravi profesionalci-ubice zaustaviti naše borce i naše jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, učeni da napadaju i civile, djecu, žene sve za novac vjerovatno ili za spas "ugroženog srpstva". Velika težina ove bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi Čair čist, jedan, uporniji Rus četnik je vraćao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokušao da tu bitku okonča, dajući mogućnost da se četnik preda ili da ga on dokusuri svojom preciznošću i hrabrošću. Ovog puta metak je bio brži od njega i sudbina je htjela da ratni put i život ovozemaljski bude okončan u momentu kada dobijamo još jednu veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i sigurno je najveću bitku dobio kada je odlučio da brani Bosnu svom svojom snagom i svojim bićem.

Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vještini rukovanja oružjem i vodjenju jedinice je stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglašenija osobina od stručnosti koju je sticao kroz borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim ličnim uspjesima i uspjesima jedinice koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve veće jedinice. U vremenu kada je bio moje lično obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije četiri mjeseca, nije htio suzu pustiti dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova žena i djeca, a gubitak brata je ostao u njemu da ga guši. Plakat će kada za to dobije vrijeme, vjerovatno säm u svojoj tišini. Djevojku koju je zavolio, koja je bila njegov saborac, je obećao ženiti, a to je želio i ozvaničiti prve povoljne prilike. Istinski je volio i to dokazivao neposredno. Fizički je djelovao grubo što je suprotnost nježnosti koju je ispoljavao prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno teško pade ovaj gubitak Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hećinim. Oba su mi prirasli previše uz srce da ne bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao čovjek dužan puno onima kojim ne mogu vratiti. On i Hećo su bili spremni učiniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim, tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rješenja.

U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan život u njoj svih koji je takvu žele, ostajem dužan svima koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je brane neće dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponoć sa željom da bar slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su bili odlični u prvoj fazi, u izvršavanju bližeg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i samoinicijative komandira nižih jedinica. Šansi za postizanje mnogo većih rezultata je bilo na drugom sporednom pravcu prema Pešurićima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlačenje 1.drinske i 1.višegradske brigade koje je predvodio komandir Džanko Šemso, koji je odlično poznavao ovo područje u kom je rodjen i gdje je živio do početka agresije. Ova dejstva će ostati zapamćena i po izuzetnoj preciznosti naše artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je

pripremao Nijaz Memišević i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremišlju 16.10.`92. i čiji je učinak u današnjoj podršci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene jedinice gadjale su posade brdskog topa i haubice preko glava naših jedinica na nepunih sedam hiljada metara. Ispred artiljerijskih položaja ovih naših orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po visini niže od naših i četničkih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko trista metara izmedju cilja (četničkih utvrdjenja) i naših jedinica u napadu.

Moje komandno mjesto je bilo, iznad Čubara (zaselak sela Džankići), blize Dugom Čairu sa kog se mogla odlično pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je trebalo pogoditi tenk što je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Naša artiljerijska vatra se sa komandnog mjesta odlično pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno značio, a bilo ih je desetak. Jedan je pogodio direktno zaklon sa četnicima i obližnji šator. Uslijedila je čestitka nišandžijama što je sa moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memiševića, koga sam stalno zatrpavao novim zadacima i često kritikama, tražeći da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, školovan rezervni oficir pješadije koji je u dosadašnjem dijelu agresije naučio mnogo o artiljeriji i u nedostatku adekvatnog rješenja, angažovan na mjesto načelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austriji puno je patio za njom. Česte tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rješavao sam, a kako je, kao i većina boraca imao malo vremena da opere odjeću, dešavalo se da od znoja struhne i počne se raspadati. Na Nijazov račun pale su mnoge šale:

"Znaš kako Nijaz pere noge?", upita jedan starješina

"Nikako", odgovori drugi.

"Ma jok, pere brzo i pod pritiskom", grohotom će prvi.

"Kako to misliš?" upita drugi.

„Fino, stavi noge u WC šolju i pusti vodu", odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi. Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starješina, ali što su njegove, to je bilo neuporedivo, pa se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predloži da umjesto što gadja artiljerijom četnike sa pet kilometara, pridje na kilometar i skine čizme i četnici će pobjeći bez metka. A neki su išli i dalje pa su u nadimku pogrdno ga prozvali "Smrad" ili još ružnije „Štakor“. On se nije ljutio, istinski je bio dobrodušan i vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i već iskusne i stručne starješine Dizdarević Ferid, Prljača Mersed i Prljača Edin, tako da u komandovanju nije bilo puno problema i dobijeni zadaci su izvršavani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli samo borci 1.višegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najviše, jer je PAM-om, PAT-om, a kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugrožavano najveće uporište četnika na Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio u dva-tri navrata, pretrčavajući makadamski put koji su četnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo uništili tenk koji zastrašujuće dejstvuje i po nama.

Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj, vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio teže mog saborca, lično obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokušam skinuti tenk. Tek što sam stigao do Pene i položaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, možda petstota koja je pala na širi rejon komandnog mjesta. Istrčao sam do komandnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u'92. godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije sačekao da se oporavi do kraja, već se pridružio nedovoljno oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosači su se sklanjali u zaklone od granata, koje su četnici nasumice slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da čim sanitet završi previjanje, trčeći snesu Jusu u Medjedju, da ne iskrvari do bolnice, što su vrlo nespretno i panično odmah izvršili. Jedan od gelera je odsjekao Jusina dva prsta i okidač na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajući mjesto PAM-a, prateći situaciju na bojištu, komandujući i pripremajući izvještaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenošenju poruka sa i bez šifre i dobro su ga, uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najčešće nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.

Bitku smo doveli do kraja. Četnici su ponovo morali bježati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na još jednu, već pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi smo imali tri poginula i pet-šest teže ili lakše ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali sudbina i velika sreća po mene pa sam samo minut prije otišao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je u želji da postigne što bolji rezultat, malo produžio rafal, što je omogućilo četnicima da bliže odrede poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemović Hamdo i Harbaš Omer su ukopani u Medjedji, a veliku gorčinu ove pobjede smo osjetili ispraćajući ih uz nadu da im Alah da Dženet. TV ekipa iz Sarajeva je obišla ovo bojište i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su oduševljeni moralom boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na goraždansko bojište, odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija prema komandantu 1.korpusa, dobila naredbu - iznudila da ode sa ovih prostora. Pokušavali smo ih privoljeti da ostanu još bar na višegradskom bojištu u zoni 1.višegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmišljanja od strane ovih boraca, oni su željeli što prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teške uslove, slabu ili ponekad nikakvu hranu, smještaj za njih neizdrživ, bez cigareta, slabo zaštićenih pozicija i kako rekoše, blizinu četnika i stalna granatiranja.

Prva višegradska brigada posta "Slavna"

Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu došli u poziciju da napuštaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno značajno je da su oni u toku svog boravka obučili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po njihovom dolasku početno riješen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Goražde, komandantu Korpusa i svom komandantu, neki su im psovali sve što stignu, jer su im navodno lažno predstavljali stanje kod nas, a prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su nešto značajno dobili, onda je to jedno vrijedno iskustvo sa ovog bojišta i uniforme koje su na Igmanu svi zadužili, a koje su bile namijenjene borcima naših jedinica. Eto, oni to "nisu" mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put prema Grepku i konvoji su svaku noć prolazili donoseći puno hrane i nešto MTS-a. Koliko god se komandant Ferid Buljubašić trudio da stigne što više MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do kraja nisu ispoštovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili lične prirode, a svodili su se na to da svako sebi bar nešto hrane donese, a oni koji imaju konje su često pokušavali prošvercati ne izdvajajući dio tovara za vojsku i sutra prodajući to brašno na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu preći pet stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga što smo se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.

U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod komandanta IBOG-a (na referisanjima) tražio sam da se pripremaju dejstva prema Višegradu i Žepi. Spajanje naših jedinica sa jedinicama Žepe i Srebrenice je bio strateški cilj. Za ostvarivanje istog je bilo potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratećih potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili česti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri puta sedmično. Komandant je pokušavao da zajednički dodjemo do rješenja većine problema, što mu je u najvećem broju težih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i otežavalo donošenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu stručnosti i iskustvu vrlo različitog nivoa, a komandant Buljubašić je uvažavao sve i svima davao šansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u napadnim dejstvima najčešće samo početni uspjeh, a oni što su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni čije jedinice nisu kvalitetno izvršavale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to komandant ne želi iz dva razloga: prvo, radi mira u kući, a drugo, koga će postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.

Prihvaćena je moja inicijativa za dejstva ka Žepi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju četnici razaraju i već se nalaze pred ulazom u sami grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva većih razmjera, već se moralo dejstvovati što prije. Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.višegradske i 1.rogatičke brigade pokušamo napasti četnike na više mjesta u pravcu Sjemeča. Pokušaj nije imao dovoljan uspjeh, ali nismo imali ni guibitke. U ponovnom pokušaju četnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Višegradske

brigade i 1.rogatičke brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio četnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz Žepe i Srebrenice.

16.aprila sam obaviješten da je na komandantov prijedlog 1.višegradska brigada proglašena od strane Štaba vrhovne komande OSR BIH, "Slavnom", kao najbolja jedinica iz IBOG-a, što je jako obradovalo borce i starješine brigade. Meni je to bio znak da u našim Oružanim snagama počinju primjenjivati stimulativne mjere po odredjenim kriterijima. Kada sam saznao da u Bosni već ima nekoliko Viteških, a to je veći stepen priznanja za jedinice Oružanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala jer sam već posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje postižu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jači od onih koji postižu jedinice na ovom prostoru. Smatrao sam da bar još jedna naša jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zaslužuje epitet Slavne a za višegradsku da je morala ponijeti epitet Viteške.

Možda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim argumentima, rezultatima u sigurno najtežim uslovima ratovanja, jedino je taj zaključak logičan i realan. Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila'93.godine nisu bili dovoljni, bit će još bitaka i šansi da se dobiju i veća priznanja.

Hrana ponovo "neprijatelj broj jedan"

17.04.1993.godine od komandanta Buljubašića sam obaviješten da je Kacelj, dominantna kota na putu Zorovići-Grebak, pao, što je novi veliki belaj, jer sada četnici kontrolišu sve moguće puteve ka Grepku, puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubašića. Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokušaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga što su četnici brzo izgradili jaka utvrdjenja i tešku poziciju Kacelja još više otežali za naše oslobajanje. U jednom od pokušaja uspjeli su naši borci izaći djelimično na Kaceij, ali su se zbog izvlačenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske vatre morali povući sa tih značajnih pozicija. Poznajući psihologiju četnika iz dosadašnjih iskustava, prokomentarisao sam nakon izvještaja o ovom pokušaju da je trebalo makar deset boraca provesti noć na bližoj udaljenosti, pucajući povremeno i držati četnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da pobjegnu kao što su često u sličnim situacijama radili. U ostalim pokušajima smo išli znatno šire od napada na Kacelj i ispoljili dosta naših slabosti i dosta neodlučnosti, a na Kacelju su i dalje ostali četnici. I dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne višegradske brigade, borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogućnosti da organizovano ili pojedinačno odu na, za njih, nagradni put.

Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na području Goražda, pa je cijeli period bio u jedinici, bez odmora, uz hranu koja ga je teško održavala u životu, ali je jedino preostalo rješenje. Na višegradskom bojištu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogućnosti angažovanja neke rezerve nije bilo, jer cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vraćali u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Tražeći rješenja, naredio sam uz odobrenje komandanta Buljubašića, da logističari iz brigade pokušaju prikupiti nešto hrane preko MZ. Rezultat je bio u početku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo svakog jutra na ulazu u Komandu čekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju nešto hrane, a već se nekoliko dana dešava da Komanda ne jede, jer nema šta. Teško mi je dati bilo kakav odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od četiri-pet godina pita:

"Komandante, što ti ne daš mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hoće da umre".

Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti naše zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije Šabanovića i Meše Tvrtkovića i sličnih bili: „Idite nek vam Sejdić da, on je vaš komandant, njega vi volite, nek vam on i pomogne", i još veće gadosti dodate uz ove „iskrene savjete". Od njih sam to i očekivao.

Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se kreću i novorodjena djeca, čije majke nisu imale šta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.

Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodjač hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu prije početka agresije, sada već sa borbenim iskustvom, se angažovao uz izvršavanje obaveza u jedinici i na plasteničkoj proizvodnji hrane-povrća. Čuo je za stanje u pogledu nedostatka hrane u našoj jedinici i odlučio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, što je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest. Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala ponešto od hrane ali je i to iscrpljeno. Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze još svojih proizvoda, a mi ćemo mu se revanširati i poslati sijena za stoku što je prihvatio rekavši: "Ja ću to radije vama dati nego bilo kojoj jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate šta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako."

Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdić, Dževad Fazlić, Samir Hasanbegović, moj brat Adem i još neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i proizvodnjom struje koja može osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat, kao i neki prethodni, zabilježen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i upornost ove ekipe dala je kasnije puno značajnijih rezultata, zbirnih i pojedinačnih.

Heroji i dalje ginu ali ostaju da žive

Po uhodanom sistemu četnici su i na kraju ovog mjeseca aprila '93. izveli žestoku ofanzivu na cijelu liniju odbrane 1. Slavne višegradske brigade, imali početni uspjeh prvog dana a kasnije, drugog i trećeg, vraćeni na početne pozicije uz veće gubitke. Kod nas je poginuo jedan borac, Fadil Užičanin, i dva komandira su teže ranjena : Emir Šabanija i Kasim Džavkusić. Ponovo su napadali plaćenici za vikend angažovani, neki koji prvi put dolaze na ovo bojište da osjete snagu boraca koji brane Bosnu i oni su je žestoko osjetili. Poslije pogibije Ibrahima Kabaklije, bataljon "Čole" je preuzeo Emir Šabanija, borac koji je brzo napredovao i veoma mlad uživao izuzetno visok autoritet medju borcima, a njegov prvi susret sa četnicima u Vidovoj gori, u toku napada četnika na Crnču i Hamziće, ga je prekalio. Nije imao ni puške, ali uspio ih je prevariti. Poslije težeg ranjavanja odvežen je u bolnicu i operisan a isti dan je umro poslije operacije. Kasim Džavkušić je upravo na posljednjim dejstvima briljirao. Od dolaska u jedinicu borio se izuzetno hrabro i odlučno. Mogao je ostati u Turskoj gdje se zatekao u početku agresije, ali želja za odbranom Bosne i svog naroda u njoj ga je vukla u Bosnu, kojoj je kao pravi heroj dao sve. Poginuo je kao komandir voda koji je mogao biti samo samo prvi i to sa puškomitraljezom u rukama od kojeg se nije odvajao. Imao je dugu, gustu, crnu bradu pa je često četnicima bilo nejasno da li je naš ili četnik, što je on vješto koristio. Upravo sa dijelom svoje jedinice snimljen je nakon uspjeha na Zaglavku prije petnaestak dana.

Kada su iz bataljona "Lim" odustali od pretresa terena i traženja tijela Oglečevac Envera, koji je ubijen u jednom izvidjanju prije petnaestak dana kod iznenadnog susreta sa četnicima u širem rejonu Sokolovih stijena i računali da su tijelo možda odvukli četnici, naredio sam još jedno, ali detaljno, pretresanje tog terena. Tijelo je pronadjeno uz zaključak da prethodne grupe nisu do kraja izvršavale zadatak. I Oglećevac je bio izuzetno hrabar komandir voda u bataijonu "Lim" i nišandžija PM- 53, izuzetan borac i

starješina. Teško se bilo snaći i reagovati u iznenadnom susretu na bližoj distanci sa četnicima. Do ove situacije Enver je uvijek brže reagovao od četnika, ali sudbina je htjela da i njega izgubimo. Ovo su teško podnijeli posebno borci bataljona "Lim," kojih je sve manje u jedinici, a gubeći one koji ih vode, gube puno sigurnosti u dejstvima. Kasim je ukopan 03.05.'93., a Enver 04.05.93. godine u Goraždu, a istog dana u bolnici je umro Emir Šabanija koji je ukopan 05.05.93.godine. Tri gubitka u kratkom vremenu teško sam podnio.

A svijet nam hoće-neće pomoći?!

I dok sam učio Fatihu na njihovim mezarjima i zatražio da im Alah da dženet, pitao sam se dokle ćemo gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada će neprijatelj biti potpuno kažnjen? Ta famozna svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljačke i pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.

Šta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo različiti su mogli omogućiti, da ne kažem odobriti ili podstaći agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. Šta je to moglo razoriti sarajevsko i slična jaranstva - prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mješovitih brakova, dušu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo živjelo u prethodnom sistemu, onda je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, nažalost, trebala odlučiti svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rješenje od strane nečijih interesa u Bosni, a Bosna je krvarila sa sve manje živih, bez naslućivanja vojničkog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage, volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili možda sada uz majske praznike, ali svjetska zajednica je omogućila Karadžiću i Miloševiću da o tome odluče, nudeći im dio Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli još mnogo više. A ja i ostali gradjani sa goraždanskog okruga smo mogli samo izuzetno čuti vijesti preko radija priključenog na akumulator ili slično i biti ponekad informisani da će možda biti potpisan mir. Da li će to biti sloboda?, pitao sam se. Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode će teško biti u Bosni. Potpisano je još jedno primirje, kako kažu, "zaraćenih strana" i počelo važiti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni ovo, kao ni mnoga prethodna, četnici nisu poštovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove velike napade.

Olakšanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je Žepa proglašena demilitarizovanom zonom, kao i Srebrenica. Četnici su postigli ono što su željeli i kada to budu htjeli, uništit će te zone sa ili bez odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je šansa da se pripremi stvarna pomoć Žepi i Srebrenici, a bogami, i Goraždu. Naredbu o poštivanju primirja smo potpuno uvažavali, ali četnici su kršili već prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oružja, i ponekom granatom. Vrlo čestim sasatancima predstavnika civilne vlasti iz općina a ponekad i Okruga sa komandama jednica, pokušalo se doći do rješenja drugog, a ponekad po težini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom, prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog efekta dobili smo i veliki nered u kome je već do 10.05.93. poginulo deset osoba a šest teže ranjeno. Vrlo teško je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vršiti kontrolisan prihvat pomoći, a ponekad je izgledalo da se želi taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomoći izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod je u toj želji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajući se za bačeni zalogaj, a predstavnici raznih humanih organizacija su često sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomoć prihvata. Izgleda, nisu znali da je ovdje narod - vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u početku jače pozitivne efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo moguće u noći kontrolisati ponekad i više od trideset hiljada ljudi na širem otovrenom prostoru na koji će, možda, biti bačena paletirana pomoć.

Dešavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je usmrtila tri lica pogodivši ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom čekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo veće drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u veći i sigurniji zaklon. Na Grebak se išlo i dalje, vrlo tiho, zaobilazeći Kacelj uz obezbjedjenje kritičnih mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Veće količine municije, oružja i opreme su prenesene sa Grepka za Goražde, što je imalo veliki značaj. Veliku ulogu su odigrali vodiči za Grebak, najveću, naravno, Hasan Turčalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom relacijom izvršavajući sve izuzetno teške zadatke. Nakon više intervencija u i izvan Goražda, bačena je pomoć iz vazduha i na područje Medjedje, u rejonu Kaostića. Efekti u prikupljanju te pomoći su bili veoma visoki preko 60 % bačenog paketa je prikupljeno, što je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za narod i borce na slobodnoj višegradskoj teritoriji. U Goraždu je 12.05.'93.godine nakon puno priprema otovrena kasarna Šišeta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski život. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvršavanje složenih i težih borbenih zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljača što sam smatrao jako dobrim, odnosno, pravim rješenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa Mešom, mojim vozačem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Meša je izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Užitak je bio ponovo igrati uz puno posmatrača oko stola.

Primirje - priprema ofanzive

Od potpisivanja primirja moja razmišljanja su bila vezana, gotovo 100 % za pripremu oslobadjanja Višegrada. Uz odobrenje komandanta, poslao sam, uz do sada najkvalitetnije pripreme, ekipe u izvidjanje pozicija oko Višegrada. Prethodnim detaljnim izvidjanjima dobijen je veći broj podataka koji su ovim izvidjanjima potvrdjeni, a izvidjačke grupe su ponovo bile u Crnom Vrhu i Dobrunu, potpuno uspješno izvršile zadatke u velikoj neprijateljskoj dubini. Izvidjanja su vršena i sa Butkovih stijena, iznad samog Višegrada, a i sa linije odbrane. Pratio se svaki korak neprijatelja. Borci su vrlo sretno i spretno ulazili u neprijateljsku dubinu i vrlo rijetko imali probleme u izvršavanju tih složenih zadataka. Ipak, u prikupljanju ovih podatka u povratku na slobodnu teritoriju, ranjen je vrstan izvidjač, izuzetno dobar inženjerac i komandir u bataljonu, "Džemo", Mustafa Šetkić, ali se izvukao uz pomoć saoboraca iz jedinice i donio značajne podatke iz uže gradske zone Višegrada. Mustafa je operisan u bolnici i noga mu je spasena. Ostale pripreme su išle ubrzano i prekidane su samo u svečanostima obilježavanja godišnjica formiranja bataljona "16.maj" i bataljona „Lim" 16.i 25.05.'93.godine. Ove godišnjice su obilježene vrlo skromno, a za 29.05.93 se pripremalo nešto bogatije obilježavanje godišnjice brigade, a zatim, ako ne bude većih prepreka i zabrana dejstava, izvest,ćemo po mojim nadanjima i najveću bitku do sada: ući u Višegrad i osloboditi ga, spojiti se sa žepskom brigadom i barem ne dozvoliti neprijatelju prelazak sa desne obale Drine na lijevu. Koliko je moguće, iskoristiti Drinu kao prirodnu prepreku.

Oslobadjanjem Višegrada riješili bismo i problem struje, a četnicima onemogućili korištenje iste sa HE Višegrad. Sve se odvijalo po mojim pretpostavkama, a ova zamisao se držala u strogoj tajnosti. Priprema

i razrada odluke komandanta IBOG-a je trajala desetak dana uz stalne dopune kako su pristizali novi obavještajni podaci, a po toj odluci, oko dvije hiljade boraca je iz svih jedinica IBOG-a i iz žepske brigade trebalo učestvovati, planirana su dva forsiranja Drine u Slapu i ispod Hamzića, puno kvalitetnih i novijih iznenadjenja, a najveće efekte su trebale imati zasjede. Na prostoru Medjedje su stigli Zenga sa ekipom, Zakir sa ekipom, Sobo Rašid sa odsustva, zatim Esad Ohranović i Ismet Šepo uticajni politicari i gradjani, vratili se iz Slovenije, Austrije a Mirsad Sendo iz Visokog. Svi oni su došli u pravo vrijeme, kada najviše trebaju. Medju onima koji su donijeli tu tešku "mušku", patriotsku odluku bio je Šepo Ismet, ugledan gradjanin iz Višegrada, čovjek koji je obavljao teške razgovore sa Ojdanićem, komandantom Užičkog korpusa, po ulasku ovog Korpusa u Višegrad. Nakon tih razgovora uslijedio je sporni povratak gradjana u Višegrad u organizaciji još spornijeg Foruma gradjana, a sve u ime poslušnosti i povjerenja prema dokazanom neprijatelju.

Svaki borac, svaka puška će puno značiti uskoro, razmišljao sam pod opterećenjem da li će primirje koje četnici krše biti razlog da nam se ne odobre dejstva iz SVK iz Sarajeva. Kao prva pojedinačna stimulativna mjera a višeg nivoa za dan brigade trebalo je da se dodijeli odredjeni broj "Zlatnih liljana" koje je načelnik WK uručio meni da podijelim borcima brigade po svojoj odluci, ali u medjuvremenu, u razgovorima sa komandantom Buljubašićem, shvatio sam da to može imati i loše refleksije na borce drugih jedinica koji su u znatno manjem broju zaslužili do tada ta velika priznanja.

Oko dodjele "Zlatnih ljiljana" smo trebali da preciziramo zajedničko rješenje na sastanku komandanata brigada i Komande IBOG-a. U jednom pokušaju, znatno ranije, nije bilo uspjeha jer su svi tražili previše, što je pokazalo koliko se neobjektivno cijene i uvažavaju rezultati jedinica i pojedinaca u tim jedinicama, a što je već veliki problem. Svu takvu dobru atmosferu iznenada je 26.05. a posebno 27.05.93. prekinulo žestoko granatiranje i napadi četnika na liniju odbrane 1.rogatičeke brigade i 1.Svbr. Odluku četnika da prekinu primirje smo očekivali, ali ne ovako brzo i ne odmah pakleno granatiranje, već podmuklo, da se ne zna ko je prekršio primirje. Ovih dana komandant IBOG-a, na zahtjev za otpočinjanje ofanzivnih dejstava od Štaba vrhovne komande, dobija odgovor da moramo poštovati primirje, a da budemo spremni da uzvratimo ako četnici napadnu. Očekivali smo da će za dva-tri dana biti drugačije stanje i da će uslijediti pozitivan odgovor po upitu za aktivna borbena dejstva, za napade, jer su četnici svuda već počeli naglašenije kršiti primirje. Godišnjica formiranja brigade je bio datum do kog su pripreme za nas pohod trebale biti završene, a sami početak napada je trebao uslijediti najkasnije 02.06.'93.godine, na godišnjicu bitke u Rohcima. Stvarno stanje ipak nije bilo alarmantno 26.05.'93. ali već 27.05.93. u izvještajima iz 1.rogatičke brigade, prijavljeno je povlačenje nekih jedinica sa dobro uredjenih linija na Pokreveniku i šire na rezervne koje po poziciji a pogotovu uredjenosti, nisu ni blizu davale sigurnost kao prethodne. To je, u stvari, bila priprema izvještaja da su linije odbrane pukle, ali da to ne bude odjednom. Pripremao se teren za postepenu pripremu novog izvještaja o padu linija odbrane.

VIŠEGRADE

O tebi mislim o tebi još sanjam

za tebe živim

još tebi se nadam

ko ždralovi kad te napustiše

moja duša od tad kuca tiše

Višegrade, Višegrade

ti si biser istok Bosne

na tebe će kad sve prodje

biti majke sve ponosne

Tako sam blizu da noću te gledam

dušom te volim i nikom te ne dam

noću često plačem kao dijete

sve moje misli, grade, tebi lete

Višegrade, Višegrade

ti si biser istok Bosne

na tebe će kad sve prodje

biti majke sve ponosne

Samo da mogu do tebe da dodjem

ćupriju staru još jednom da prodjem

o tebi, grade, pjevaće se pjesme

al`što je bilo, zaboravit se ne smije

Autor pjesme:

Adžem Dževad Oskar

(Ova pjesma je trabala biti uz muzičku obradu otpjevana za dan 1.Svbr. 29.05.93., a zamišljeno je da ona bude pjevana i pred polazak u bitku za Višegrad )

Najveća četnicka ofanziva do sada

Drljević Midho koji komanduje Prvom rogatičkom brigadom, pokušava sve učiniti da je potpuno objedini i pripremi za odbranu prvenstveno zbog panike koja je nastupila nakon pakla artiljerijske vatre, zatim zbog realnog odnosa snaga ali u dobroj mjeri i nediscipline i subjektivnih slabosti u jedinici. Odnos snaga na ovim prostorima nikada nije bio u našu korist i na to smo se navikli, to smo pokušavali izjednačiti hrabrošću, spretnošću i vrlo često mudrošću boraca i starješina. Midho mi danas, 27.05.`93. na Ustiprači reče da je gusto, da su četnici fanatici u nekim bijelim odijelima, da su zaštićeni maksimalno pancir-opremom, drogirani i još mnogo toga, a ja sam samo dio toga prihvatao a ostatak smatrao pričom pokrića koju su neki borci ili starješine montirali da bi opravdali neuspjehe. Midho pokuša pojasniti da sada nema snaga da spoji liniju sa mojom brigadom i da je brdo Vlahnja,dugo brdo koje pada od Pokrivenika prema Medjedji, već prazno. 28.05.93. granatiranje je bilo od sabaha žestoko, kao što sam i

pretpostavljao. Prema dobijenim zadacima, sve jedinice su upućene na izvršenje, sve linije brigade su ojačane. Po dojavi da četnika ima na Vlahnji, upućena je manja jedinica da izvidi i utvrdi se, izvijesti, ostane na Vlahnji i čeka dalji zadatak ili pojačanje, ukoliko neprijatelj bude napao. Iz sastava 31.drinske brigade stigao je, kao i obično, na ovaj prostor Mersed Prljača sa svojim borcima, uglavnom Bačanima, ovaj put da pomogne uspostavijanju nove linije u pravcu Pokrevenika u rejonu Kulinove kose.

Na taj pravac uputio sam jedinicu u interventnosti po ukazanoj potrebi, jedinicu iz bataljona "Vatra" sa Hodžom, kojeg više nose, nego što sam ide, ali hoće on da bude bar blizu svoje jedinice i nisam ga mogao spriječiti. Hodža je preživio drugo teško ranjavanje u četnickoj zasjedi, na putu Crni Vrh - Medjedja krajem'92. godine.

On je sada iz sela Crijep pokušavao objediniti dejstva u odbrani na tom pravcu i ubrzati neke pripremne radnje. Sa Zengom su, uz njegovih desetak boraca, došli kao dobrovoljci i jedan veliki penzionisani general egipatske Armije, gospodin Gamal Abdel, i jedan Alžirac koji nije bio vojno lice. Htjeli su snimiti situaciju na ovom bojištu i pomoći po svom osjećaju, a ne po naredbi. Došli su da spase bar jednog Bošnjaka i odbrane bar čeperak Bosne. Odmah po njihovom dolasku, razgovarao sam sa generalom Gamalom a zatim smo izašli na teren. Imao je puno izuzetno dobrih prijedloga, ali nisu mogli biti ostvarivi, jer šta je god tražio nedostajalo je. Njemu nije bilo jasno da se neki borci bore bez predaha, a neki odmaraju, a tek da se neposjednuti medjuprostori po kilometar i više ne mogu pokriti. Bio je vrlo hrabar i često nesmotren pa sam se plašio da ne pogine u toku osmatranja neprijatelja sa naših pozicija. Pratio je moj rad na komandnom mjestu 27. a danas, 28.05. je htio otići na Džankiće sa Zengom jer nije mogao da izdrži u Medjedji, htio je da bar puškom proba jače uticati. Nije imao ili bar nije iskazao velike primjedbe, a ja sam uvažavao sve njegove prijedloge u toku komandovanja. I dok su dolazili izvještaji, uglavnom povoljni, od komandanta i komandira sa linije odbrane 1.Svbr i moja nada da ćemo sutra proslaviti dan brigade je rasla, a raspoloženje se poboljšavalo, sve dok nisu iznenada dvije, rekao bih, lutalice granate, koje su otprilike tražile najprije Komandu, pale nekih dvjesto metara od Komande. Nisu me uopće trznule i ostao sam u potkrovlju kuće, gdje je bila smještena Komanda, ali čim sam čuo krik neke žene i panično traženje da pošalju kola odmah, znao sam da je neko teže ranjen.

Pogledah kroz prozor, ali nisam mogao od maske drveća vidjeti ništa. Dežurni posla kurira da iz saniteta odmah uputi auto na mjesto ranjavanja i da se ranjenik vozi u bolnicu, ako treba. U kratkom vremenu sam imao nekoliko uzastopnih poziva sa terena, dojava o novim snagama koje četnici uvode, ali i dobrih rezultata, naročito na Trbosilju gdje su bile naše diverzantske jedinice a vodio ih je Rašid Sobo, načelnik Štaba. Auto sa ranjenim je velikom brzinom prošao pored Komande kao da se htjelo sakriti od mene. Bilo mi je malo čudno, ali sam mislio da vjerovatno pokušava što prije doći do naše bolnice u blizini Komande i da ranjenik puno krvari. Beri, vezista, stalno prenosi stanje sa terena kratkim izvještajima, pogleda kroz prozor i njemu se učini sumnjivim ovaj "reli" prolazak sanitetskog vozila pored zgrade Komande. Osjećao sam u tijelu neka velika vrenja, preznojavao se, mada i nije bilo vruće, a prozor u centru veze stoji široko otvoren. Nešto se kidalo u meni, u mom organizmu je nestajao dah i kao da me stezao veliki teret u plućima. Razmišljah šta se to dešava u meni, nisam umoran, a i stanje na bojištu je stabilni dobro. Mada se intenziviraju napadi četnika, sve je više učesnika na vezi neprijatelja, što govori da uvode nove snage i da će pojačati napade, ali to nije prvi put, mnogo su pokušaja imali i, uglavnom, zbog gubitaka u prvoj

fazi povlačili su se sa puno nereda, psovki i medjusobnih optuživanja. Mi smo za domace četnike, višegradske, rogatičke, rudjanske, goraždanske i ostale bliže, bili strah i trepet.

Oni su pokazivali respekt i bojali se svojih napada, a posebno naših, i nikada nisu bili sigurni da nećemo izroniti iz zemlje, a nisu mogli pronaći rješenje da se suprotstave našoj taktici. Sa lokaliteta Trbosilja stiže dojava da je neprijatelj zauzeo neke pozicije i da postoji mogućnost da će nastaviti napad u pravcu sela Kaoštice, ali me to nije puno brinulo jer sam znao da će angažovanjem diverzanata to biti brzo vraćeno. Izdao sam zadatak da se pripreme diverzanti iz DIG, Ramge i Beće, oni koji su bili spremni da naprave preokret kada je najteže. Najvažnija pozicija za odbranu prostora slobodne teritorije Medjedje bila je na području Džankića sa koje su stizali izvještaji da je stabilna odbrana u kojoj su bili borci jedinice "Vatre", "Čola", "16 maja" i Zengini momci iz Sarajeva, a komandni tim je bio izuzetno jak te su od mene tražili da pratim ostale pozicije, a da oni mogu bez problema komandovati odbranom Džankića. Zakir, Pena i Zenga su već mnogo teških bitaka imali iza sebe i svaki od njih bi sam mogao komandovati odbranom ovog prostora oko Džankića, a šta tek zajedno mogu napraviti?! Pozicija Orahovaca je bila vrlo teška i komplikovana jer su četnici bili na Zaglavku, iznad Orahovaca, i Pržnici, brdu izmedu Orahovaca i Holijaka, a jačim snagama pokušavali uporno napadati u pravcu Medjedje. Borci bataljona "Džemo" su branili Orahovce i pozicije uz Drinu. Imao sam utisak da će oni izdržati koliko bude potrebno, a četnici su ipak na tom pravcu napadali opreznije jer su u većini dosadašnjih napada imali puno gubitaka i puno iznenadjenja, za njih kobnih, a za nas presudnih. Pozicija Meremišlja je bila vrlo značajna za odbranu Medjedje i nju su branili borci batatjona "16.maj" uz puno problema i velikih poteškoća u noćnom periodu. Tražio sam od komandanta bataljona prisustvo na toj poziciji i njegove izvještaje, kako bih donosio odluke.

Munir Muharemović, komandant bataljona "16.maj", se trudio ali bez diverzanata iz Bećine DIG nije mogao imati sigurnosti u stabilnu odbranu tog prostora pa je sam morao ulivati sigurnost borcima, svojim prisustvom na liniji odbrane, zajedno sa njima. Pozicija Strmice i Stragačine je ugrožena već danas i tamo se pruža nedovoljan otpor, jer je objektivno isti nemoguće organizovati na tako širokom prostoru sa pedesetak pušaka u jedinici, a oko četrdesetak na liniji odbrane (desetak je bilo odsutno iz raznih razloga na Grepku, u Goraždu, Sarajevu ili drugim mjestima u potrazi za hranom i za svojima). Tih četrdesetak boraca je trebalo braniti front od oko dvadeset kilometara širine, što se do sada uspijevalo samo hrabrošću i ničim drugim. Četnici nisu mogli vjerovati da se mi branimo sa tako malo oružja i boraca i da, istovremeno, napadamo na više pozicija. Uvijek su govorili "hiljade muslimanskih fanatika napada na tom pravcu" a u stvari napadala je četa ili dvije, rijetko kada više. Nevjerovatno je to bilo i borcima, i narodu, i odgovornim ljudima u Goraždu, ali su se mnogi uvjerili dolaskom na ovaj prostor u interventnim jedinicama ili nekim drugim povodom. Oni koji su u sklopu interventnih jedinica dolazili radi izvodjenja borbenih dejstava su to pamtili kao teži zadatak i češće uspješan, zanimljiv, i poslije izvršenja takvog zadatka su bili mnogo jači.

Nabrojane pozicije i medjuprostori oko istih su bili manja briga za mene od boka na lijevoj strani koji su branili Rogatičani (1.rogatička brigada) a koji je već počeo popustati. Na desni bok, 43.drinsku brigadu, nisam obraćao pažnju jer stvarni dodir naših jedinica na terenu nije ni postojao, već se medjuprostor od pet-šest kilometara pokrivao povremenim patroliranjem, a četnici na tom pravcu nisu nikada napadali zbog naglašenog reljefa i teškog terena. Ipak, taj medjuprostor je bio u zoni odgovornosti 43.drinske

brigade i po otpočinjanju ove ofanzive komandant IBOG-a je po mom zahtjevu naredio komandantu 43.drinske brigade da ovaj prostor pokrije i organizuje stabilnu odbranu istog. Ja sam to smatrao riješenim, i ako ništa drugo, onda imam sigurnu vezu sa dviju strana Drine do Goražda za pomoć i podršku u slučaju potrebe. Sa komandantom Feridom sam se čuo jutros i prjavio stanje u zoni 1.Svbr. Bio je nezadovoljan ukupnim stanjem, što se moglo primijetiti iz njegovog glasa i rekao mi je da se pazim lijevog boka koji je već ugrožen, što sam već doznao od komandanta rogatičke brigade, Midhata Drljevića, koji mi se žalio da trpi žestoke napade i da se povukao na neuredjenu rezervnu liniju, a ima problema i sa svojm borcima koji su već iscrpljeni u iščekivanju pojačanja. Za neprijatelje mi je kazao da su drogirani, ginu, ali napadaju bezglavo i da ih ima mnogo "Ko pljeve ih ima", reče držeći cigaru u ustima, kao i uvijek.

Komandante, ON je poginuo!

Pred ulazom u Komandu čulo se neko sašaptavanje koje prekinu detonacije granata preko Drine u Kaošticama a zatim u centru Medjedje, jedan kilometar od zgrade Komande.

Mene više ne steže onaj teret u grudima, disanje mi posta normalno a ja se čudom čudim šta mi to bi da me najednom pusti. I kada sam sebi rekao: „Pusti sad to, prati situaciju na terenu", i uzeo dvogled da pogledam Zaglavak koji se vidio na četiri-pet kilometara daljine, na njemu su se vidjele siluete četnika u pravcu horizonta, čuh kucanje na vratima centra veze koji se nalazio u potkrovlju Komande, gdje i moja kancelarija. Po odobrenju, u kancelariju centra veze, sav preblijedio, izgubljen i uplakan udje Samir Hasanbegović, načelnik veze u brigadi, koji je jutros otišao po sopstvenom prijedlogu uz moje odobrenje ka Crijepu, gdje je trebao naći lokaciju da prati, sluša na uredjajima veze, i po mom odobrenju ometa četnike u komunikaciji. Bilo je veoma bitno znati šta četnici spremaju, a njihova naredjenja u napadu su prenošena uglavnom UKT-vezom (motorolama). Samir i ostali vezisti su do sada vrlo dobro izvršavali ove

zadatke i usavršili se u slušanju i ometanju veze četnika, a često su unosili toliku zabunu da su četnici zbog nejasnih pozicija pravili kobne greške i optuživali jedni druge. Nakon dojave šifrovanih podataka od vezista, moje starješine i ja smo brzo tumačili namjere neprijatelja i povlačili poteze koji bi četnike iznenadili i uništili njihove dalje mogućnosti nastavka dejstava. Samir i Adem, moj brat, otišli su da danas pokušaju uraditi što više posla i pomoći da se u odbrani postigne što bolji rezultat, a neprijatelj dovede u poziciju za povlačenje.

Samira sam mnogo puta do sada vidio i nervoznog i raspoloženog, imao je puno snage i pobjegao je četnicima sa strijeljanja, izvukavši mladjeg brata, a sada je nestajao na nogama i zanijemio. Vidjeh da nešto nije u redu, nije se javio sa terena a došao u Komandu. Možda mu neki uredjaj nije u redu ili akumulator za punjenje uredjaja, samo na tren pomislih, ali na licu je pisalo nešto znatno teže. Iz očiju mu potekoše suze mnogo brže od riječi: "Komandante, on je poginuo", mucajući je vrlo teško izgovorio, a onda nastavi plakati prilazeći mi u zagrljaj. Još mi ne bi jasno ko je poginuo. Sjetih se, vjerovatno je onaj ranjenik u pitanju "A ko je on Samire?", upitah bojeći se istinski odgovara. „Vaš brat Adi", projeca Samir, i dlanovima sakri lice. Odmah mi bijaše jasno što me stezalo u grudima i šta se otkidalo od mene. Gubio se, nestajao još jedan dio mene. Još jedno iskušenje od Boga za mene, prihvatih razborito a onda se moradoh sakriti u kancelariju. "Od koga i čega se sakrivati"?, upitah se i izadjoh odmah. Samir mi reče da je tijelo brata u gasulhani kod džamije, a ja sam sada morao vidjeti brata i njegove rane od kojih podliježe. Svi u Komandi su plakali, a mene su pokušali utješiti. Riječi utjehe, koje su teško izgovarali, jedva sam čuo. U ušima mi je odzvanjala granata koja ga je ubila dvijesta metara od Komande i jasno mi je bilo zašto se od mene prikrivalo da je ranjen prije nepunih sat vremena. Dežurnom u Komandi prenesoh da preuzme Komandu dok ja ne stignem, a generalu Gamalu da bude tu dok ja ne dodjem iz gasulhane. General me čudno gledao, jer njemu nisu teško padale smrti boraca i sam je želio postati šehid, ali prije toga uništiti što više neprijatelja.

Zato je pitao zašto plaču starješine u Komandl i što sam ja tako tužan ako sam izgubio brata.

"Alah ga je uzeo i on će u Dženet, akobogda", reče na engleskom jeziku koji sam sasvim malo mogao razumjeti. E moj generale, meni je to jasno, ali brat se kod nas puno voli a Adi i ja smo imali previše zajedničkog da bi moje, naizgled tvrdo srce, izdržalo da ne reaguje i sada udara jače od onih prokletih granata. U gasulhani sam ostao sam sa tijelom brata, gledajući ga u oči koje su još uvijek vedre, pune radosti a na usnama je ostao osmijeh kojim je, izgleda, htio pokazati snagu ličnosti i pravde za koju se borio. Vidjevši da je jedan veći geler ispod srca napravio oko dva centimetra široku ranu na koju je navirala utroba, pokrih tijelo mog Adema ćebetom i ostadoh razmišljati krećući se u krug oko njegovog tijela. Pred očima se redjaše slike svih značajnih zajedničkih doživljaja iz našeg djetinjstva. Sve naše preživljene muke su prelistavane brzinom najbržeg vjetra, a oči su ih vidjele kristalno jasno. Koliko sam pogriješio prema bratu? Jesam li mu mogao biti bolji brat? Da li sam kriv što je poginuo, šta sam sve trebao učiniti da ga spasim i na kraju kako majci, babi, sestri Timi i braći Halilu i Enesu reći da je poginuo? To su pitanja, koja su težinu moje glave povećala toliko da je više ne mogoh nositi, a moje oči zaslijepila i kao da ne vidjeh više ništa. U ušima mi odzvanja ona granata i ništa više ne čujem.

Mene polako nestaje, idem kroz neka stanja nejasne tvorevine. Da li umirem ili se onesvješćujem, pitao se posljedjni trzaj razuma u meni. Upravo taj trzaj me natjera da se udarim šakom po licu i provjerim

jesam li živ. Živ, ošamućen susretom sa gorčinom istine u sudbini moga brata. Gledajući njegov smiješak na usnama, dobih odjednom neku novu snagu i počeh razumno redati obaveze koje su na mojim ledjima, u mojoj glavi. Ovu bitku sa sobom i još jedan test sudbine sam prošao živ, u velikoj kušnji, i moram dalje. Ispred mene su velika iskušenja u nastavku bitke za odbranu slobodnog prostora oko Medjedje. Sada predati komandu nekome od mojih prvih saradnika, bilo bi vrlo riskantno, a od mene možda kukavički. Svi u Komandi su me već dobro upoznali i nisu nikada do sada vidjeli da sam pao, klonuo duhom ili se prepao situacije, i očekuju odlučujuće poteze komandanta, ako zatreba i kao borca. Moje saborce i narod ovog kraja ne smijem zabrinuti, a kamoli ostaviti da se bore bez mene. Bosna mi, možda, ne bi oprostila, bar ne u mojoj glavi, mada su mnogi Bosanci i Bošnjaci tu moju i našu Bosnu prevarili, pa joj se dodvoravaju na razne načine, a onima koji je napadaju Bosna smeta i žele je uništiti. Odgovara im da nestanem. Slavili bi i taj dan, vjerovatno. Ovom mom razmišljanju suprotstavi se jedan porodični grješnik u mom licu koji se bori protiv mene, snažnog patriote, borca i komandanta, dok slobodu ne doživi u cijeloj Bosni. I taj moj drugi lik će me osuditi na najveće muke,ukoliko brata ne ispratim, u nadam se, zasluženi Dženet a porodici ne poklonim vrijeme, bar u podnošenju bola i utjehe.

Najbolje da prijavim komandantu da nisam sposoban komandovati više, da sam žestoko pogodjen bratovom smrću i da se bojim da neću napraviti pogrešan potez koji bi mogao biti koban i imati teških posljedica po nas. Komandant će to prihvatiti bez trunke zamjerke, jer mi vjeruje i razumije situaciju, i po mom prijedlogu potvrditi mog zamjenika svojom naredbom. Ja ću otići u Goražde i sa porodicom pripremati dženazu i slušati šta pričaju oni koji mi dolaze iskazati žaljenje zbog pogibije brata. Slušati, kako tiho šapuću medjusobno, da je stanje kritično, da je poginulo i ranjeno toliko i toliko boraca i slično, a ja ću to, pogodjen tragedijom, pokušati ne čuti i ne razumjeti. Porodici ću obezbijediti doktora i tablete, svoje prisustvo u svakom jecaju, svoju utjehu, a oni istinski zaslužuju jer su prema meni uvijek bili toliko dobri da nikada neću moći u toj mjeri uzvratiti. Od početka agresije mojim roditeljima, Ibri i Zemki, supruzi Dževadi i kćerci Amili, nisam posvetio ukupno 5 % vremena, a ja sam ta glava porodice i sada kad im je nejteže, neću valjda i sad prijaviti bratovu pogibiju i vratiti se na bojište. Pa imam li ikakav osjećaj ljubavi prema porodici, ili bar razumijevanja? U mojoj situaciji velika većina bi napustila borbu, ili bar ovu bitku, i odmorila bar desetak dana, to su obavezno dobijali kao preporuku ili naredbu od mene moji saborci koji izgube svoje najbliže. U gasulhani, pored tijela brata (mejta) u meni su se kosila dva lika, koja su me raskidala na dvije strane pravde i morala. Pogledah na sahat i uvidjeh da sam već cijeli sahat u gasulhani. Vedrinu smiješka na bratovom licu umanjih zaklapanjem njegovih očnih kapaka, a osta smiješak na usnama koji mi pomože da donesem odluku koji lik u meni da oživim i poslušam, kao da mi sigurnim i gromkim glasom reče:

"Bori se, brate, jer to je jedini pravi put!”

Moja odluka je sada postala kristalno jasna, a bratova poruka kao da mi odobri da napravim još jednu nepravdu prema porodici, a za ideale i slobodu Bosne.

Izadjoh iz gasulhane i požurih u Komandu, pun snage, odlučnosti i nevjerovatno smiren, kao da se ništa nije dogodilo. U Komandi sam primio izvještaje sa terena i izdao nove zadatke. Četnici trpe žešće gubitke, ali ne odustaju, već uvode nove jedinice i idu u nove pokušaje. Danas su ostali bez dva tenka i nepoznata, ali vjerovatno dvocifrena, broja izgubljene pješadije. Na moj zahtjev, komandant Buljubašić

mi odobrava nastavak komandovanja za dalja dejstva, ali njegova naredba o upućivanju pomoći iz drugih jedinica IBOG-a a na ovaj prostor se ne izvršava, izuzev jedinica iz Bačanskog bataljona, Čete vojne policije i MUP-a. Moral boraca 1.Svbr je jako visok, a ono što mene brine je pozicija susjeda i upornost u odbrani te pozicije. Majci I ocu sam rekao tek naveče, oko 20,00 sati, da je njihov najmladji sin, koji je stigao iz Sarajeva da brani njih i Bosnu gdje je najteže, poginuo. Bilo je teško vidjeti reakciju oca koji neće da pusti suzu, a ne može da prikrije bol i želi svojoj supruzi, mojoj majci, prikriti da je nešto teško saznao u razgovoru koji smo nas dvojica vodili u sobi.

Smogli smo snage da joj saopćimo, a ona se izgubila u bolu. Kroz glave mojih roditelja je prolazilo, vjerovatno, mnogo više slika od rodjenja brata rahmetli, pa do danas, i sve su one kod majke sa jecajima komentarisane, a otac je tražio da prekine s tim, da mene ne sekira, a opet ja sam tješio njih da bih približio realnost sudbine. Sa mnom su došli da pomognu doktor Benko i moj rodjak Esad Karčić. Pomoć, koju su pružili, bila je vrlo značajna. U stanu sa mojim roditeljima, sa mojom suprugom i kćerkom, bili su i roditelji moje supruge. Svi su plakali, a svi pokušavali tješiti uglavnom moju majku. Amila nije još mogla shvatiti da je njen amidža Adi poginuo i da neće sutra ili narednih dana doći da se sa njom poigra neke od dječijih igara. Goražde je saznalo da je poginuo moj brat prije mojih roditelja, a bilo je i dezinformacija i zamjena, pa su neki već tvrdili da sam ja poginuo. Nakon dva sata boravka kod roditelja, morao sam ka Medjedji, a prethodno smo babo i ja dogovorili da dženaza bude sutra, 29.05.93. u 17,00, sati u Medjedji. Ispratili su me babo i majka sa zebnjom i onim :"Sine, čuvaj se bar ti, ti si nam još ovdje ostao!" Supruga Dževada je pitala što idem, da li moram i što se igram sa životom, a na kraju je ipak zamolila da se čuvam. Znao sam da se svi u porodici plaše za mene. Sada se boje i moje osvete brata i srljanja u borbi. Nisam im imao mogućnosti ispričati moje borbe u meni samom. 29.05.93. je "proslavijena" prva godišnjica brigade u paklenoj odbrani svih pozicija oko Medjedje. Ono što je dodatno otežavalo našu poziciju je slom linije odbrane 1. rogatičke brigade i povlačenje boraca do Ustiprače, umjesto postepenog povlačenja i iscrpljivanja neprijatelja.

Mogli su, koristeći se pogodnošću reljefa i poznavanjem terena, zadržati četnike još dva-tri dana, po mojoj procjeni. Ovako, ostalo je da mi pokrivamo nastali medjuprostor i pregrupišemo jedinice na novih petnaestak kilometara linije, da iste uredimo odmah a da se to ne osjeti na odbrani naše zone odgovornosti, koju smo jedva pokrivali vizualno, a kamoli i odbranom. Četnici su i danas pretrpjeli gubitaka, aktivirali su stara i nova minska polja i ostali bez nekoliko motornih vozila, ali oni nastavljaju sa napadima. Borcima i starješinama sam čestitao preko komandira i komandanta jedinica dan brigade i zaželio da idući dočekamo u Višegradu, u slobodi i sreći. Zbog izuzetno velike koncentracije snaga neprijatelja oko Strgačine, naša jedinica (četerdeset boraca) se izvukla na Kaostiće po odobrenju i pravovremeno. Taj gubitak prostora Strgačine je uticao na borce sa tog područja iz bataljona "Lim" koji je, kao i ostali bataljoni u našoj brigadi, po broju boraca i naoružanju, mogao biti jedva četa. Demoralisalo je borce i komandire pa su, razočarani, odbili izvršiti zadatke, pomoći u odbrani kaostičkog područja i uveče, 29.05.93.godine napustili višegradsko bojište i dezertirali u Goražde. Zuko Šerif, koji je komandovao jedinicom, je od mene dobio izričito naredjenje da izvrši zadatak i da ostane u Kaostićama, čak i ako svi borci krenu za Goražde. Ja sam znao da oni neće krenuti bez njega i da neće prihvatiti teret dezerterstva. Zuku sam upozorio da će odgovarati za neizvršenje naredjenja i za posljedice istog. Bratova dženaza, koja je trebala biti u Medjedji, je odgodjena zbog nemogućnosti prolaska autobusa i drugih

vozila od Goražda prema Medjedji sa onima koji su htjeli doći na dženazu. Četnici su danas izbili na pozicije iznad Ustiprače, sa kojih PAT-ovima i PAM-ovima mogu jako dobro kontrolisati put na ulazu iz Goražda u Ustipraču.

Borci rogatičke brigade su po Ustiprači kao u košnici, a samo mali broj ih je bio na stijenama iznad naselja iščekujući povlačenje za Goražde. Komandant rogatičke brigade, Midho Drljević, je tražio sastanak komandanata brigada, tražio je pomoć drugih jedinica, tražio neko rješenje, ali njegova jedinica je moralno pala i zrela za zamjenu, medjutim, mi nemamo jedinica u rezervi koje bi bile uvedene. Na sastanku komandanata brigada na Ustiprači kasno uveče, uvjerio sam se u stvarno kritično stanje na liniji odbrane rogatičke jedinice, vidio sam iscrpljenog Drljevića bez ideja u stanju velikog razočarenja. Komandant Ferid je pokušao motivisati Midhu i njegove saradnike, izdao je naredjenja da se obezbijedi pomoć, ali je prethodno pitao koliko ko od komandanata može dati boraca da interventno pomognu rogatičkoj brigadi. Taj stil naredbi sa pitanjima mi se nije nikada činio dobrim, ali realno, to je jedino preostalo rješenje. Kada je preciziran zadatak rogatičkoj jedinici, a on je u suštini bio: ne dozvoliti četnicima da dodju u poziciju da kontrolišu put Goražde-Ustiprača-Medjedja i vratiti izgubljene pozicije u sadejstvu sa 1.Svbr. 43.drinska brigada je dobila sličan zadatak, samo sa druge strane Drine (desna obala), iako je taj prostor bio manje bitan i manje pokriven. U ovoj situaciji, prostor od Gostuna do Mazurice je postao izuzetno značajan na desnoj obali Drine. Imao sam utisak da nije dovoljno ozbiljno shvaćena pozicija 1.Svbr. zbog mogućnosti stavljanja u usko okruženje, presijecanjem puteva sa obju strana Drine na Ustiprači.

Meni je obećana za sutra, 30.05.93.godine pomoć od sto do dvijesta boraca iz 1.drinske i 31.drinske brigade. Kvalitetnim sadejstvom u razbijanju neprijateljske novoformirane linije u širem rejonu Pokrevnik-Kulinova kosa, napali bismo u pravcu prethodnih pozicija 1.rogatičke brigade. Ovim bi mogućnost neprijatelja da napreduje bila minimalna i vjerovatno bi odustao od ofanzive nakon našeg kontraudara. Bio sam zabrinut za ukupno stanje, iznerviran pucanjem na ljude koji su krenuli na dženazu moga rahmetli brata i činjenicom da četnici već mogu dejstvovati po asfaltnom putu i kontrolisati ga vatrom. Bojao sam se i panike medju narodom Medjedje i šire, kada čuju da četnici silaze ka Ustiprači i kontrolišu put. Pošto je ovom neprijateljskom ofanzivom napadnuta samo zona 1.rogatičke brigade, 1.Slavne višegradske brigade i samo mali dio zone 43.drinske brigade, očekivao sam da će značajna pomoć biti usmjerena od jedinica koje nisu napadnute u ovoj ofanzivi, 1.drinske i 31.drinske brigade. Sastanak komandanta IBOG-a i komandanata brigada na Ustiprači je bio dosta mučan, a oko prostorije u kojoj je održavan, vrtio se veliki broj boraca koji su, imao sam utisak, čekali da se kaže da idemo za Goražde i pribojavali se naredbe o kontranapadu. Jedan značajan broj boraca 1.rogatičke brigade je sa porodicama produžio ka Goraždu, da bi ih smjestio. Porodice krenuše sa zavežljajima u rukama. Za njih je slobodni prostor ostao manje bitan kada je palo njihovo selo, kao i borcima bataljona "Lim", kada su morali da se povuku iz Strgačine i, ipak, dezertirali ka Goraždu.

Trideseti maj je otpočeo neprijateljskim granatiranjem, čija je žestina pojačavana, što je govorilo da vrše klasičnu artiljerijsku pripremu napada i uvode jedinice što bliže našim pozicijama. Danas je pristiglo trinaest boraca iz 1.drinske brigade, koji su usmjereni ka Džankićima, a obrazloženje za ostale je bilo uobičajeno: nisu mogli da ih skupe, jer su kasno dobili naredjenje, što je za neke mogao biti objektivan razlog, za one koji su dvadeset kilometara od Goražda, ali za većinu nije tako. Bio sam razočaran i ljut, ali

nije bilo izbora, i nada u uspjeh je još postojala. Uspjesi su potvrdjivani u odbijanju napada četnika na svim pozicijama, ali nije bilo pretpostavki za kontranapad u pravcu Pokrevenika, jer nisu stigli ni Rogatičani. Zbog toga, moja najveća briga je bila za Ustipraču i moguće četničko presijecanje komunikacije sa Goraždem, odnosno, stavljanje moje brigade u usko okruženje u kanjonu Drine. To bi bila vrlo teška pozicija, a to je bilo sve više realno. U vrijeme ove ofanzive, kao i prethodnih, postojali su u narodu, ponekad i medju borcima oni tzv. paničari koji su zbog sopstvenog straha a često i pravdanja "fuka", lagali da su četnici svuda. Tako su danas prijavili da su četnici na Brodaru i da se pripremaju da udju u Medjedju. Pošto je i komandant bataljona "16.maj", Munir Muharemović prijavio isto, pozvah ga da to provjerimo odmah, jer nisam vjerovao da je istina. Asfaltom smo stigli direktno do Brodara i uvjerili se da je Brodar čist, da četnika okolo nema i da je ova panika bila bez razloga. I ovaj put moja sigurnost je bila uvjerljiva. Išao sam bez puno opreza sa tri-četiri borca, iako je postojala mogućnost iznenadjenja. Nisam bar morao u provjeri ići prvi ali, razljućen i pun gorčine, nisam mogao čekati.

To je u velikoj mjeri hrabrost, ali više inat i rezultat duševnog neraspoloženja, ono čega sam se puno plašio. General Gamal je htio puno toga sugerisati, a moja muka je bila što sam ga samo ponešto mogao razumjeti. Razumio sam da traži od mene da insistiram u zahtjevu za pomoć iz Goražda. Nije mogao da shvati da sada, kada se odlučuje o velikom rezultatu u sudbonosnoj bici za ove prostore, pomoć iz Goražda ne stiže. Dan je sporo puzio prema večeri, a sa terena su stizali izvještaji o sve težoj situaciji. Ipak, gubici na našoj strani su bili ranjenih pet-šest boraca, što je u odnosu na pakao napada mali broj i za sada još uvijek dobro. Pozicije su očuvane, sem Meremišlja koje ne možemo braniti zbog pregrupisavanja snaga ka Pokreveniku, kao prioritetnog zadatka.

U poslijepodnevnim satima prijavljeno mi je da su neki članovi Štaba već napustili Medjedju, spakovali se i otišli rješavati utočište u Goraždu. Imali su puno vremena da se spakuju i „logistički obezbijede", dok su Nezir Mesić, koji je nedavno ušao u tu ekipu, i Nusret Hurem čekali da pomognu i ono što im se da u zadatak, izvrše, i dožive zajedničku sudbinu. Komandant Štaba Mehmed Tvrtković i njegovi najbliži štapski saradnici Dine Jamak, Avdija Šabanović, pa i Hasib Džafo, su osjetili da bi moglo biti gusto pa su udarili "fuk". Oni su najbitniji da ne poginu, slučajno. Ko bi onda stvarao probleme u nadležnosti komandovanja jedinicama, a bogami, i predstavljao narod i civilnu vlast?

Presjednik Ratnog presjedništva Općine Višegrad, Fikret Cocalić, je došao oko 15,00 sati u Komandu da bi dobio informaciju o stanju na bojištu, ali postavio je vrlo čudno pitanje. „Šta misliš, komandante, hoće li Medjedja pasti i možemo li se odbraniti danas?" U izrazu lica vidio sam zabrinutost, ali izgledalo mi je da se puno brine za sebe lično, jer je pitao i ovo: „Može li se proći kroz Ustipraču? Da li pucaju četnici na vozila, da li mi je sigurno da odem do Goražda?" Nisam ga htio pitati zašto ide, jer sam to shvatio i znao odgovor. Na sva njegova pitanja odgovorio sam da je stanje na terenu teško, ali da naše jedinice drže i dalje sve bitnije pozicije, sem Meremišlja. Za prolaz preko Ustiprače odgovorih da ne znam koliko je sigurno ali da ću i ja ići na dženazu rahmetli Ademu za koju sam iz bezbjedonosnih razloga za ljude koji dolaze iz Goražda, uz saglasnost oca, odlučio da bude danas u 18,00 sati u Goraždu. Čudilo me što Fikret ne htjede da zajedno idemo ka Goraždu, a još više što, ne ponudi da pomogne u rješavanju nekih zadataka u podršci vojsci, ali shvatih. Žurilo mu se. I ovaj dan se izdržalo, četnici nisu uspjeli, ali ne odustaju, sutra će pokušati još žešće, ali mi sutra imamo obećanu pomoć i biće puno lakše. Zanesen situacijom na terenu, zaboravih na vrijeme, i tek kada mi javiše da ne idem na dženazu, jer su četnici

vezom javili da pucaju na sva vozila, a posebno ako naidje plavi mercedes, on ne smije proći nepogodjen, to je bila naredba četnika koja je imala prijeteći sadržaj, a cilj je bio i psihološki opteretiti mene i moje saborce.

Uvidjeh da kasnim na dženazu i saopćih vezistima da što bolje šifruju i jave u Goražde u IBOG da dolazim i da se sačeka sa dženazom. Starješine iz Komande su me upozoravale da je opasno, da me četnici čekaju i da sačekam bar mrak, a ja sam rezonovao da je u predvečerje bolje nego u noći i da je boja mercedesa i asfalta približna te da je to dobra pretpostavka da me bar kasno primijete. Meša Ahmetspahić, moj vozač, profesionalac, nije iskazao strah kao i u mnogo situacija ranije. U stilu reli-vozača je prošao kroz kritičnu dionicu bez posljedica, pucali su nas ali nisu ni blizu auta, jer smo kasno primijećeni na kritičnoj dionici od oko sto metara. Na dženazi sam vidio puno prijatelja koji su iskazali istinsko razumijevanje, žaljenje i dali iskrenu podršku da izdržimo meni, babi i rodbini, a brojno je to bila velika dženaza, iako su mnogi koji su željeli doći, morali ostati na bojištu u Medjedji. Ja sam im rekao da znam da bi željeli, ali da je sada neophodno da ostanu na liniji odbrane. Sa porodicom sam ponovo kratko razgovarao, kao i sa komandantom Feridom. Moju ljutinu i neraspoloženje zbog neizvršavanja njegovog naredjenja i nedolaska pomoći u Medjedju, je shvatio kao normalnu reakciju i pokušao me uvjeriti da će to sutra sigurno biti i to do četiri sata ujutro sve jedinice će, po dogovoru, biti u Medjedji. Njegovo uvjerenje sam prihvatio kao njegovu odlučnost da se to izvrši, ali sam morao pitati: "Je li dolaze dobrovoljno ili naredbom", kako bih znao mogući rezultat, a on mi je rekao, “Pa ti znaš kako je u kojoj jedinici." Znao sam kako se odlučuje u kojoj jedinici i mogao pretpostaviti koliko će boraca krenuti iz koje jedinice, ponekad i koja niža jedinica iz brigade će stići u pomoć. Ipak, nada u sutra postoji. Sutra je pokušaj popravke velike današnje greške - za one koji nisu izvršili zadatak i stigli u Medjedju.

Pada i Medjedja

Nisam osjećao umor, a brata sam ukopao kritikujući sebe sumnjom koja me pritiskala: da li sam učinio dovoljno dobrog u životu prema njemu i šta sam mogao jos učiniti, jesam li kriv za njegovu sudbinu? Kroz Ustipraču smo, u povratku, profurali bez problema, a Midho je kao objašnjenje stanja oko Ustiprače izrekao nekoliko psovki u njegovom stilu; "Jebem im majku, nisu mi pomoć poslali, pa ti nisam posl'o jedinicu za sadejstvo, a neće ni moji, bježe za Goražde, nema ni pola jedinice, ovdje su svi sa Pokrevenika otišli" i nastavi psovati a ja shvatih da je Midho "puko" i da je rastrojen, pa ga pokušam utješiti i dati mu malo nove snage objasnivši mu stanje u liniji odbrane 1.Svbr. Za sutra je ostalo da zajedno pokušamo kontra-ofanzivu sa jedinicama koje dodju u pomoć našim jedinicama. To je još preostalo, inače ćemo ostati bez velike slobodne teritorije, jer neprijateij samo što nije sišao na Ustipraču, a kada će to uraditi, može se naslutiti. Vjerovatno sjutra, ako ga ne spriječe veliki gubici ili velika iznenadjenja. U Komandi su me čekali moji komandanti i komandiri jedinica koje sam pozvao na prijem zadataka i koji se odmah po prijemu zadataka vraćaju na svoja komandna mjesta. Izvijestili su me o stanju na liniji odbrane u zonama jedinica kojim komanduju i njihovim očekivanjima. Primijetio sam umor na njihovim licima, ali i odlučnost da izdrže u odbrani. Naglasili su problem nedostatka municije i protivoklopnih sredstava, a

posebno ljudstva, boraca za smjenu kako bi se oni, koji već tri dana i noći neprekidno pružaju otpor neprijatelju, odmorili. Bojao sam se puno toga, jer borci su već počeli halucinirati od umora.

Komandire i komandante jedinica je najviše zanimala pomoć u MTS-u i nove svježe jedinice, ako ne kao smjene, onda bar kao nadopune u pokrivanju medjuprostora i jačanju kritičnih linija odbrane. Bili su nezadovoljni. Očekivali su da će danas imati tu pomoć i kada sam rekao da je ista obećana za sutra, rekoše: "Dabogda", uglas. Svi su potvrdili po prijemu zadataka da će učiniti sve da sutra neprijatelja rezultatom odvrate od nastavka ofanzive. Kada su izašli, razmišljao sam, oni su istinski heroji, prave starješine visokog morala, ali kako, već ne kažu da ne mogu izdržati te pljuskove granata, taj pakao razaranja koji ni u noći ne prestaje. Naredbe koje dobijaju su prevelik zalogaj za majore i pukovnike profesionalce i ponekad su one samo odluke, a ni blizu potpune zapovijesti, jer iste je nemoguće pripremiti kao reakciju na nove poteze neprijatelja koji uvodi nove jedinice svakih dvadeset četiri sata, često i prije. Da li će pomoć stići ? Gledam u sat koji nemilosrdno grabi naprijed, već je prošao prvi sat 31.05.93.godine, umor postoji, a san ne odlazi. Nisam siguran da će pojačanje doći i sve me više intuicija uvodi u sabah bez obećane pomoći i kao da mi govori: "Uzdaj se u Boga i svoje borce, od pomoći neće biti ništa". Borcima i starješinama su teško padala obećanja koja se ne izvršavaju, a ja dobro znam, kao i oni, da su u dosadašnjem toku agresije baš oni najopterećeniji i najgladniji, a ipak postižu i najbolje rezultate. Jesu li kažnjeni da budu najbolji?

Jesu, a veliki dio kazne je i od mene i mog patriotizma i uvjerenosti u uspjeh i odlučnost u odbrani naroda Bosne i Hercegovine. Ovu bolest, poput epidemije primili su borci i starješine u brigadi. Gamal Abdul je tražio da ode na Džankiće i juče, 30.05.'93. Dozvolio sam, a Zengi rekao da pripazi na njega da ne reaguje previše hrabro jer je, čini mi se, želio poginuti. Moja noć je trajala dva sata i to u prekidima. Više sam spavao na nogama u iščekivanju prijave dolaska pomoći, nego u krevetu. Starješine u Komandi su bile neprekidno dežurne i nisam morao mnogo naredjivati, čitali su sa očiju šta želim reći, svi su silno željeli da uspijemo. Od mene su tražili da se odmorim, a znali su da to i, kada bih htio, teško bih mogao, ako ima igdje poteškoća na linijama odbrane. Svanulo je, a pomoć nije stigla. Pakao se nastavio, ključne pozicije se drže, a već je podne. Komandant Buljubašić je bijesan od izvještaja komandanata brigada da ne mogu i da nisu izvršili njegovo naredjenje da upute pomoć 1.Svbr. Pokušava mi pomoći, hoće da dodje odmah, ali to je već puno riskantnije. Četnici s obiju strana Drine uveliko kontrolišu put Medjedja-Ustiprača-Goražde na dijelu Ustiprače. Djuha, selo na desnoj obali Drine, su prazna. Četnici ulaze u selo kao i u Hladila. Prijeti nam potpuno okruženje u kanjonu Drine, ali time za sada nisu opterećeni borci, jer ne znaju. Noćas ce saznati. Izvještaj sa Džankića glasi: "Stanje naših linija je još uvijek dobro, mada vri od granata, a samo u pješadijskim napadima neprijatelja granatiranje se obustavlja”.

Pješadijski napadi traju obično po sat vremena i to je odmor za borce, tada su u mogućnosti da uzvrate, što ih oduševljava, ali ne ni blizu onako intenzivno kao neprijatelj, jer je metaka kod svakog borca poznat broj u komad. O borbenom kompletu se danas samo moglo sanjati. Iz IBOG-a se slalo što se imalo i nije bilo rezerve ni tamo, mada su pojedinci u Goraždu, uglavnom slabi borci, još čuvali za sebe i svoju situaciju. Nisu imali dovoljno razuma da shvate da će ih odbraniti daleko više meci koje budu poslali na linije koje se napadaju daleko od Goražda. Bilo je još gorih, ali istina, mali broj koji su pucali samo kad se napiju ili šenluče nekim sličnim povodom, vidjevši u tome zadovoljstvo. Eto, takve ja uporedjujem sa ovima koji danas u Medjedji, juče na Osanici, Jabučkom sedlu, Trebeskom brdu, Orahovcima i drugim

perifernim bitnim pozicijama, biju,bitku za spas i slobodu naroda u, i oko Goražda. I za istu Bosnu se bore svi kada ih pitaš, a nisi u mogućnosti da ih promijeniš, a pogotovu kazniš. To i nije tvoja nadležnost. To rade civilne vlasti. A kako? Često nikako, ili i zaštite "ugrožene" nišandžije sa fešti čiji su zakloni i jurišne pozicije balkoni ili češće podrumi. "Bosno moja, i oni te brane", procijedih gorko u sebi mnogo puta. Ali, idemo dalje, biće pravde u slobodi jer mi se borimo za oboje.

Neprijatelj angažuje danas mnogo više artiljerijskih orudja i koncentriše vatru najviše po Džankićima, a po ostalim pozicijama naše odbrane, znatno manje. Jasno je da je pozicija Džankića ključna u odbrani Medjedje, pogotovu poslije pada Meremišlja, sa koga sada topovi i tenkovi sa ledja biju Džankiće. Dio centra veze je nezaštićen od neprijateijskih artiljerijskih projektila u mojoj kancelariji, smještenoj u potkrovlju novije kuće rahmetli Pajo Ismeta, koga su četnici ubili medju prvima, već 16. maja '92. godine. Tada im je pružen i prvi otpor u Medjedji. lzlazio sam često na balkon i osmatrao Džankiće na kojima kao da sijevaju munje; bljesne, zadimi, a tek dva-tri sekunda kasnije prolomi se zastrašujući zvuk i kao da me svaka ta granata reže po tijelu i otkida dio po dio mene. Sinoć sam sa starješinama analizirao namjere neprijatelja. Jasno je da će Džankiće pokušati po svaku cijenu uzeti, jer tada im je Medjedja kao na dlanu. Još važniji cilj neprijatelja je zatvaranje naše jedinice u usko i vrlo malo okruženje u kanjonu Drine, što su već uveliko uspjeli. Vrlo profesionalno i detaljno su razradili ovu ofanzivu, što se vidi i na vezi kojom su nas poklapali, pokrivali i obmanjivali, što je bio do sada često naš adut i to vrlo bitan. Informacije o nama kojim su raspolagali su bile veoma blizu potpunih, kao da su sa nama. Naša bezbjednosna" kultura" je bila samo jedan od izvora informacija. Naš gradjanin, ponekad i borac, se hvalio time što ide u bitku pa je pričao svugdje i svakome dajući puno detalja a ja nisam nikada bio siguran da neprijatelj ne posjeduje doušnike u ovom krugu slobodne goraždanske teritorije.

Ako mi je noćas vrijeme nemilosrdno brzo prolazilo, onda je danas iscrpljujuće sporo sekund otkucavao, samo zato što sam prižeijkivao da padne akšam što prije i da mi odbranimo pozicije Džankića, Kulinove kose, Trbosilja i druge. Posebno me brinula mogućnost da četnici sidju sa brda iznad Ustiprače. Nadao sam se da neće smjeti, jer bi tada uzavrelo a oni su dobro znali snagu 1.Svbr, ali i snagu ostalih naših jedinica i nije slučajno da su se uklinili na Ustiprači s obiju strana u zonama 43.drinske brigade i 1.rogatičke brigade. Veoma lukavo su to izveli. Sa kaostičko-trbosiljskog područja stiže izvještaj koji ohrabruje: Sobo sa diverzantima Ramgom, Bećom, Bidom, komadirom kostičke čete i njihovim borcima, zadržava napade i postiže dobar rezultat, ali sa pokreveničkog dijela Hodža javlja da ima puno problema i da ima pomijeranja naših linija, ali izdržat će. Na toj liniji su dio "16.maja" i Vojna policija iz Goražda, tu su na ispomoći prije dva dana bili i Mersini Bačani iz 31.DUB, ali su pukli i tražili brže smjenu nego što je to bilo moguće. Moj odgovor je bio ružan i možda uvredljiv, ali u ovoj situaciji nisam prihvatao povlačenja i odustajanja bez naredbi. Sa komandantom Buljubašićem sam se ponovo čuo i obećao je da će stići čim bude mogao, ali po mraku, jer je izviješten da "ptica ne može proći" Ustipraču po danu i da naših Rogatičana već nema na Ustiprači. Komandant je činio vjerovatno što je mogao, ali "s kim i kako izvršiti naredenja?"

Pitanje je šta bi bilo da je Zaja sa nama u Goraždu, ali nije. Moramo bez njega pokušati. Zaim Imamović Zaja nije slutio šta će se desiti, otišao je u aprilu da pokuša još jednom, uvjeriti one koji odlučuju, da se na Drini najkrvavije brani Bosna i da je za odbranu potrebna pomoć iz Bosne. Treba svega a najviše boraca i MTS-a. Izgleda, još ih nije ubijedio ili oni ne mogu da to što im je definitivno jasno realizuju.

Uvjeren sam da je Zaja bio sa mnom u Medjedji u ovom paklu da bi bar sto boraca doveo da interveniše. Uostalom, samo su njegovih petnaestak izašli na Džankiće u ovoj ofanzivi od boraca iz drugih jedinica. Bilo bi mnogo lakše, ali što se može, pokušat ćemo sami. Pena Enver Kustura mi pokušava nešto dojaviti, ali ne ide, poklapaju četnici i prozivaju me istom šifrom lažno, pokušavajući da nas dekoncentrišu, a Pena vrlo pristojan, kulturan oficir pokuša da ih prekori i reče. "Kako ste tako bezobrazni, pustite da bar jednu rečenicu kažemo, sram vas bilo, našto sam samo u sebi prokomentarisao:

"E moj Pena, kome ti to govoriš”.

Uslijedile su reakcije četnika prljavog i bljutavog sadržaja, a neki od naših učesnika se nisu uzdržali: uzvratili su im prijetećim sadržajem. Iz Peninog, a kasnije Zenginog i Zakirovog glasa, sam shvatio da je na Džankićima gusto i da se bitka lomi. Pogledah na sat. 18,00 sati, ali dan je još puna dva sata. Da li će izdržati? Da li da krenem gore i pokušam nešto promijeniti sa dvadesetak vojnika i starješina, koje bih mogao skupiti?

I kada sam odlučio "idem", sa drugog jakog žarišta Kulinova kosa-Crijep, javi Hodža da imamo puno problema, da smo u povlačenju, da neprijatelj napreduje nezadrživo, a da su rezervne pozicije naših neutvrdjene pod bukvama i upita šta da radi. Tražio sam na karti rješenje. Prave pozicije za odbranu nema, a i da postoji ne mogu obezbijediti spoj sa Džankićima sa desnog boka, a lijevi bok je potpuno prazan do Ustiprače, pa je ta nova odbrana vrlo rizična. Odlučih da pokriju nekoliko bitnih, dominantnih objekata u medjuprostoru, a posebno put od Pokrevenika ka Crijepu, te da sadejstvuju sa Munirovom jedinicom (dvadeset boraca), koja je pokrivala podnožje brda Vlahnja i sprečavala silazak četnika direktno u Medjedju. Situacija je već mnogo složenija i pravih rješenja ne vidim bez novih snaga i sigurnosti komunikacije Medjedja-Ustiprača-Goražde, a to je sada nerješivo. Komandant poziva i traži izvještaj o stanju, ali po ko zna koji put danas ne mogu mu ništa dobro javiti. On je priželjkivao radosnu vijest, jer je od ove jedinice najčešće takve i dobijao, ali iz njegovog glasa sam jasno osjećao njegovo preživljavanje naših poteškoća. Pitanja su bila blaga kao utjeha, a ne vojnički upiti, isto tako i naredjenja, kao da se pribojavao trenutka u kome ću ja eksplodirati i prestati komandovati ili istrčati na liniju i poginuti u pokušaju osvete brata i odbrane Medjedje, a sve je to bila realnost. Medjutim, razum je nadvladao emocije, nisam podlegao, hvala Bogu, i komandant je sugerisao da ostanem u bazi i pokušam komandovati u ovom paklu. Granate padaju sve žešće po Medjedji, što znači da neprijatelj priprema završni pješadijski napad, a panikom i snažnim artiljerijskim djelovanjem želi ubrzati pokretanje odlučnog naroda, koji je već dobrim dijelom u Tunelima, uglavnom po sopstvenoj odluci a ne civilnih organa vlasti, čiji su predstavnici već u Goraždu i pripremaju kritiku odbrane Medjedje sa više aspekata, ali najviše da opravdaju svoj "fuk".

Rašid Sobo već nekoliko puta šifrovano pita šta je sa Džankićima i traži od mene upute šta on da radi. Da li da napada ili da čeka u odbrani, šta su dalji zadaci za njegovu ekipu? "Ostani na tej poziciji i prati ukupnu situaciju". "Biće uskoro moguće da ti dam sijedeću naredbu". Sve je ovo išlo šifrovano još uvijek, ali vrlo nervozno, jer su vezisti iserpljeni do kraja, ubi ih ometanje od strane četničkih "gnjida"-vezista. Tajson i ekipa iz Komande su shvatili težinu situacije i pitaju da mi olakšaju stanje, da li nešto treba pripremiti, da li sam gladan ili slična pitanja, a ja, opterećen situacijom, oštro, kratko, i nabusito odgovaram: "Ne treba ništa, što ste dosadni, pustite me da pratim stanje na terenu". Znam, da griješim

prema Tajsonu puno, ali on to ne uzima za zlo, on me do sada potpuno poštuje, sa svim mojim osobinama, lošim i dobrim, kao i ostali u ekipi. U pitanjima koja su postavljali starješine u Komandi se naziralo i pitanje koje izgleda niko nije smio postaviti, a to je, trebamo li se pakovati. Dževad Kos, profesionalac koji je poštovao komandu, imao uvijek dosta poštovanja prema meni i nije zaboravio njegovo ranjavanje na Bjeljevinarna i moju upornost da ga prenesem što prije preko potoka, to je često pominjao a ja sam to zaboravio za dva-tri dana, poslije bitke, prosto zbog toga što sam morao ići u sljedeće bitke i teške situacije, udje u moju kancelariju.

Upravo Dževad je ponekad znao “istrčati pred rudu" i pitati ono što ne bi smio. To se i sada desi. "Mogu li ja, komandante, pripremati arhivu za ne do Bog da budemo morali dislocirati se sa ovog komandnog mjesta, upita Dževki ili Orbe kako su ga zvali u Komandi i drmnu malo glavom u stranu, vidjevši da sam ja procijedio odgovor očima. “Ne-mo-žeš" potvrdih izrazom lica i upitah:

“Ima li nešto pametnije?"

"Nema", reče i upita da mu dozvolim da ode. Na njegovom, češće veselom licu, uvidjeh da nešto prikriva, jer je počeo šarati očima. Bilo je lahko pročitati, on je već spakovao arhivu, ali to ne smije reći.

"Jesi li već spakovao?", upitah.

“Jesam, gospodine komandante" uzvrati, "Ali ću sad odmah raspakovati."

"Nećeš dok ti ja ne naredim, neka stoji spakovana". Slobodan si možeš ići!" Čim je Dževad izašao, shvatio sam da u slučaju pada Medjedje, treba izvući ogroman MTS i dadoh zadatak dežurnom da budu obezbijedjene ekipe u logistici da noćas mogu utovarati i izvući sve iz magacina i sa terena, ali samo po mojoj naredbi, a ne prije. Pokušah objektivno sklopiti mozaik, šta to može da se učini da ostanemo u Medjedji, odbranimo pozicije koje još uvijek kontrolišemo. Nisam siguran da ćemo izbjeći okruženje u kanjonu, jer će četnici iskoristiti nepostojanje odbrane u predjelu Ustiprače i zatvoriti nas. Shvatih da je Medjedja pala padom linije odbrane rogatičke brigade i ulaskom četnika nad Ustipraču.

Jaka vatra iz pješadijskog naoružanja zapara mi uši. Izadjoh na balkon zgrade Komande, uvjerivši se da dopire sa područja oko Džankića. Potvrdi se moja pretpostavka da će četnici pokušati bar još jednom do mraka pješadijski napasti ovu najznačajniju poziciju. Istresali su četnici municiju kao da se takmiče ko će prije isprazniti sve što ima kod sebe. Izgledalo je kao da su Džankići vulkansko grotlo. Pitao sam se može li neko ostati živ? Znao sam da su gore prekaljeni borci, veliki heroji i da su preživljeli teške bitke, da su u komandnom dijelu sve bolji od boljeg i da će znati parirati neprijatelju. Nakon sat vremena pakla, osjetilo se stišavanje vatre. Pozvao sam sve jedinice da daju izvještaje i iste odmah dobio. Komandantu sam prijavio stanje i tražio informaciju za Ustipraču, ima li bar neko od naših još u naselju? Nije mi mogao potvrditi, bilo mi je sve jasno kao i njemu. Prijavio je da kreće prema meni i da ce doći znatno pojačanje. "Kasno-harolah", pomislih da makar mogu osigurati Ustipraču kao zaledjinu i potrebni prolaz kako bi sve bilo drugačije, ali nema šanse jer su mnogi koji su potrebni za organizovanje te odbrane već pukli i nalaze se u Goraždu. U 20,30 sati sa Džankića javise da se moraju povući niže, da je linija već pukla, te da je situacija potpuno nejasna. Ne zna se ko je gdje, traže odobrenje za isto. Nisam imao bolje rješenje u tom

momentu, odobrih s nadom da ću noćas moći povući bolje poteze, nakon razgovora sa starješinama iz jedinica i komandantom Buljubašićem.

"Tiho", je bila riječ koju nisam šifrovao namjerno da četnike opteretim, ja sam je izrekao, a ne vezista, a četnici su znali moj glas i mogli su očekivati iznenadjenje, a za to vrijeme naši borci su mogli stišati paniku i povući se na sigurniju poziciju ka Medjedji i sačekati dalja naredjenja. Ostalim jedinicama sam naredio da budu na većoj distanci od neprijatelja i ne otpočinju ništa bez komande. Noć već polahko pada a četnici počinju slavljenički pir u paljenju Džankića. Uspjeli su. Sa kojim žrtvama, još ne znam, a uvjereni su da naših ima preko sto poginulih na Džankićima. Meni nisu prijavljeni naši gubici. Hodža se u jednom trenutku pobojao da ga četnici ne iznenade na Crijepu, medjutim, nisu oni tako hrabri, precijenio ih je, ali obzirom na njegovu paralisanost u jednoj nozi i dosta nejasnu situaciju na tom dijelu odbrane, te prelazak u noćnu neizvjesnost, to je bila potpuno razumna reakcija. Ponovo se granatira Medjedja u koju pristiže nekoliko kamiona i autobusa iz Goražda. Stiže pomoć! Utrča dežurni oficir Kos Dževad, on je već tri-četiri dana dežurni neprekidno, sav sretan i zadihan. "Dobro, neka se sklone u tunele ili kuće, grantira se da ne bude belaja", rekoh Dževadu. On je očekivao nešto bolju reakciju od mene, ne bi mu logičan odgovor, izgleda da je očekivao da ću ih odmah usmjeriti na Džankiće ili na neku od teških pozicija odbrane ka Pokreveniku. Nije ništa upitao, a htio je mnogo. Nije shvatio da više ni pomoć nije pomoć.

Starješine, komandanti i komadiri jedinica su stizali u Komandu puni razočarenja, ali ne toliko u stanje na liniji odbrane sa kojih dolaze, već zbog nesigurnosti zaledjine i mogućeg uskog okruženja u kanjonu Drine. Psovali su Rogatičane, Goraždake, onakvu vojsku i neke komandante, dok nam se pogledi ne bi susreli. Onda nastaje tajac i prestaju psovke i počinje razmišljanje, šta dalje? Koliko su se medjusobno cijenili starješine 1.Svbr, vidjelo se u ovim najtežim situacijama. Svi su pitali šta je sa ostalim i pojedinačno nabrajali one koji nisu tu, a nisu bili sa njima danas i ovih dana, ima li ranjenih ili pogiliulih? Svi su mi prišli i iskazali žaljenje zbog pogibije brata i zamolili da se čuvam i da izdržim. Znam da je Zenga rekao: "Ti si jak, izdržat ćeš, ja sam to isto prebolio, znaš i sam". "Znam", odgovorih i potapšah ga po ramenu. Nisam očekivao da će stići ni večeras neka značajnija pomoć u ljudstvu i MTS-u iz Goražda, ali kada sam izašao iz Komande uvjerili se da okolo vri od vojske i nekih kamiona. Po pozivu za pomoć IBOG-a i iz civilnih organa vlasti Goražda, stigla su vozila s namjerom da posluže u prevozu naroda, vojske, hrane i MTS-a, ako bude potrebno. Javljaju mi se komandanti i komandiri novopridoslih jedinica i prijavljuju spremnost za pomoć, ali uz primijetan strah i nesigurnost da je moguće više pomoći i izvući se iz ove situacije. Izmedju ostalih tu su Peda Nedim Alagić, Prle Merso Prljača, čiji sam dolazak očekivao prije ostalih, pogotovu Mersin. On je obično dovodio jedinicu na ispomoć u našu zonu odbrane, gotovo se odomaćio u Medjedji sa svojim Badjanima i drugim borcima Moto- bataljona 31.DUB.

Ono što je bila primijetna razlika izmedju boraca 1.Svbr i boraca 31.DUB i gotovo svih naših brigada na ovom prostoru, je princip dobrovoljnosti učešća u bitkama interventnog i napadačkog karaktera. Ja sam pokušavao i u velikoj mjeri zajedno sa mojim potčinjenim starješinama uspijevao izgraditi rad jedinica, time i pojedinaca u istim po naredbi u svakoj borbenoj situaciji, a dobrovoljnost smatrao lošim principom i pokušao ga udaljiti iz rukovodjenja i komandovanja. Ovaj princip je i u ovoj prilici doveo mnoge borce u Medjedju nespremne za neki teški napor. Nisam želio da bez jasnog uvjerenja u spremnost jedinice odlučim upotrijebiti istu, a pogotovu interventne jedinice koje se noću uvode u

nepoznate, nejasne i složene pozicije. Prevelik bi to bio rizik, a svaki ljudski život ovdje, na Drini, je beskonačno vrijedan u ovom vremenu i kada pogine jedan borac sa njim gine ili umire jedan dio Bosne i Drine. Sa starješinama sam pokušavao naći rješenja za upotrebu jedinica, ali izlaza je bilo vrlo malo i u idejama. Sva rješenja su bila uslovljena Ustipračom. Najboljom mi se učinila odluka da napadnemo u dva pravca, rano ujutro, oko tri-četiri sata, glavnim snagama iz Crijepa preko Kulinove kose ka Hrušnju iznad Ustiprače, a pomoćnim snagama da napadnemo Džankiće i Zaglavak, uvodjenjem jedinica iza ledja neprijatelja i koristeći faktor iznenadjenja, energičnim i brzim napadom ovladamo starom linijom odbrane na ovom području.

Za pravac prema Hrušnju tražio bih pomoć u uvodjenju jedinica iza ledja neprijatelja od poznavalaca terena, boraca iz 1.rogatičke brigade. Bilo je puno dilema, puno pitanja komandira jedinica, a najteže je ipak bilo, koliko smo spremni ići u vrlo teške situacije iscrpljeni, a krug oko nas samo što nije zatvoren sa pojačanjem koje kasni četrdeset osam sati i čija je snaga i spremnost trenutno neuvjerljiva za postizanje uspjeha. Upravo zbog snage jedinica koje su stigle da nam pomognu, odlučih da izadjem i porazgovaram sa borcima kako bih stekao bolji uvid u njihovu spremnost i provjerio koliko je jak princip dobrovoljnosti sada. Nisam uspio izaći iz Komande jer je ulazio komandant Buljubašić, sav zadihan, kao da je dugo trčao, a ne kratko hodao. Naš razgovor je bio ubrzan s ciljem da zajedno provjerimo ono što sam ja htio prije njegovog dolaska. Izvijestio sam ga o stanju u jedinici i na linijama odbrane. Bio je iscrpljen i jako pažljivo reagovao, nije htio niti jednu tvrdu konstataciju dati, a kamoli kritiku meni ili jedinici, da bi na kraju rekao da su ga obmanuli komandanti drugih brigada: 31.DUB, 43.drinske brigade i 1.DUB, a za rogatičku je konstatovao da je pukla i da Midho nema nikakve mogućnosti da ih sabere. To što je moguće je Peda skupio i pokrenuo ka Medjedji (pedesetak boraca). Izašli smo iz Komande i Ferid je tražio da komandiri jedinica koje su stigle iz Goražda postroje jedinice što brže ispod jedne nedovršene, do pola izidane velike kuće u blizini Komande. Oko 22.30 sati, stalo je granatiranje desetak minuta i to nam je dobro došlo da komandant i ja kratko čujemo borce i procijenimo moral i snagu naših jedinica.

Mjesečina je obezbjedjivala da se neki likovi u stroju mogu prepoznati, a četnici su predaleko da bi mogli vidjeti da se okupljamo i ugroziti artiljeriskom vatrom, a za pješadijsku vatru smo predaleko. Oni još nisu uspjeli ni granatom, osim one tri od kojih je jedna ubila brata Adema rahmetli, pogoditi ili blizu zgrade Komande. Ferid je naznačio ozbiljnost situacije prihvativši kao najbolje rješenje navedenu varijantu upotreba jedinica po mojoj zamisli, ali naglašavajući ozbiljnu mogućnost zatvaranja izlaza na Ustiprači. Nije bio uvjeren da su jedinice spremne da izvrše ovaj vrlo težak zadatak. Borce moje brigade nije htio provjeravati, vjerovao mi je i pitao me imam li nešto reći postrojenim borcima. Obratio sam se vrlo kratko sa pitanjem:

"Ko je od vas spreman da napadnemo četnike na Džankićima, noćas, odnosno, da ide preko Kulinove kose prema Hrušnju, neka podigne ruku?!" Umjesto podignutih ruku, vidjeh da glave padaju ka zemlji od stida, da ih ne prepoznamo. Sve nam je bilo jasno. “Idemo gore u Komandu", reče Ferid.

"A vi, komandiri, povedite borce na sigurno, u zaklonjene prostorije, da ne bude belaja.

Čuo sam kako Ferid othukuje nekoliko puta, kao da svu srdžbu pokušava ispustiti iz sebe bez komentara, dok smo se približavali zgradi Komande. Ipak, nije izdržao, procijedio je:

"Gotovo je Ahmo, nema od ovih ništa, ne možemo napraviti mnogo noćas." Ja sam, šutio i razmišljao šta je moguće uraditi da se stanje popravi i da li ima nade za to.

U mojoj kancelariji vezista nam saopćava da četnici već slave, provociraju, prijete, traže bezuslovnu predaju. Sa Feridom sam ostao nasamo i pola sata pokušavao da predvidim rezultate "ako" i "ako", ali ni jedan nije bio impresivan, a o realnosti sam sada znatno drugačije razmišljao.

"Nema rješenja, Ahmo", reče Ferid, zapali cigaretu podigavši glavu prema plafonu, pusti dim u širokom mlazu prema gore i nastavi:“Možeš li orgnizovati da se evakuiše sve bitno noćas iz Medjedje, ljudi, hrana, MTS i ostalo."

"Dio MTS-a je spreman, i dio hrane, a za ljudstvo imaju vozila. To se može do sabaha završiti i proći Ustiprača, ali uz osiguranje kolone na Ustiprači od napada četnika". U izgovoru ove rečenice vidio sam težinu buduće odluke. Nisam mogao sebi oprostiti. Pa ja ću odlučiti da se Medjedja napusti, tutnjalo mi je kroz glavu. Šta ja to radim? Ko sam to ja? Šta misle svi borci? Šta narod misli? Da li u ime njih potvrdjujem da trebamo napustiti Medjedju ili njima namećem nešto što ne žele, redala su se pitanja sve teža i teža. Najveći dio naroda je već na putu ka Goraždu, nekim saborcima iz ovog kraja koji napustaju svoje kuće ovo izuzetno teško pada, a tek rodbini ovdje ukopanih šehida, ali i oni kao i ja računaju, vratit ćemo se mi, bićemo mnogo jači, spremniji, brojniji, ukupno snažniji.

"Hoćemo li?" upita Ferid i pogledom pokuša pročitati sve moje misli.

"Moramo, komandante", rekoh teška srca. Znao sam da moje emocije ne smiju nadvladati razum, da ne smijem uložiti u veliki rizik ovako iscrpljene borce 1.Svbr, kao i to da pojačanje nije moralno spremno za nejasne i teške noćne borbene zavrzlame i velika iskušenja u realno uskom okruženju.

Naredio sam da se jedinice i pojačanja angažuju u pripremi transporta ljudi, opreme, MTS-a i hrane. Na terenu, daleko od Medjedje, osta onesposobljen PAT i Bl, sakriven i onesposobljen. Ostali, vrlo značajni MTS, je prevezen kao i sva hrana iz magacina. Prijavljeno je da je sav narod evakisan i da su kuće pregledane sve. Od MTS-a najteže je bilo transportovati samohotku i oklopnjak, ali uspjelo se pokrenuti i napraviti vučni voz.

Prage su bile spremne za dejstvo i rasporedjene na prednji, srednji i zadnji dio kolone. Na pripremi transporta se radilo izvaredno dobro i svi borci su pružali maksimum, naročito pojačanje koje je stiglo iz Goražda. U 03,00 sata, 01.06.1993.godine na Hadžilajski bajram, naša transportna kolona vozila je već bila ispod Ustiprače, a na izlazu iz Medjedje ostalo je nas desetak i sa nama komandant Ferid. Zakir i ja smo tražili neki zaboravljeni agregat kod saniteta, a kasnije je iz pekare moja ekipa donijela zaboravljeno ispečeno meso, koje smo u tunelu jeli ne znajući ni šta jedemo, da bismo na kraju masne tepsije još pune mesa, strpali u auto. To meso je trebalo borcima za Bajram biti pojačana ishrana. Ovo ćemo meso pokušati podijeliti danas u Kopačima na postrojavanju, rekoh Tajsonu da to proprati. Kurban-bajrami '92. i '93. trebali su biti veliko klanje Muslimana oko Višegrada, to je precizno odabrano vrijeme i cilj četnika, mi bismo im bili ovnovi, ali ne samo za klanje, već i iživljavanje.

Nismo im ni ovaj put dozvolili takvu krvoločnu strast, ali ostali smo privremeno bez Medjedje. Trebamo poći kao da već u 03.15 svanjava, noge su mi olovne, gojzerice-samohotke zalijepljene za asfalt na ulazu u tunel u kojem su vozila upaljena il čekaju da udjemo Sabaheta, Hodža, Zakir, Ferid, Rašid Sobo, Tajson i ja. Kroz tunel gledam Medjedju po dubini na kraju ravnine, džamiju koja će već danas biti, vjerovatno, srušena. Osjećam tugu Medjedje kao ranjenika na izdisaju koji traži da ga neko od saboraca ubije, da mu pomogne u njegovoj muci. Ne čujem ni Drinu da huči, a od ptica nema ni glasa ni leta. Od džamije se pogledom penjem uz strme strane prema Džipima u kojim se "odmor- voda" pila sladje od bilo kog specijaliteta i slatkiša, a pitka tako da zagasi svaku poru u obično iscrpljenom tijelu borca i putnika koji je tek stigao na pola puta do Džankića, i to lahkim putem, a teži ga tek čeka. Džankići još gore, a u vatri zapaljenih kuća vidim muku onih ljudi koji nas tako bojažljivo, ali ipak domaćinski, prihvatiše 07.06.'92. i dadoše sve što imaše, ostaviše samo svoje gole živote i njih će dati za Bosnu sa nama, rekoše kasnije. Gore, u toj vatri su i četnici koji napadaše mnogo puta Džankiće i padoše suludo za osvajačko-nacionalističke ideale. I taman kad mi se pogled zaustavi na vrhu horizonta, na uvijek ponosnom, a jutros sumornom Zaglavku za koji me vežu duboko urezane gorke i sjajne uspomene, za rame me povuče krupna i teška ruka Zakirova. "Hajde, Ahmo, vidiš da svanjiva", prigrli me i doda: "Dobro je, učinili smo što smo mogli."

Ušao sam u auto, napravivši jedva tih nekoliko koraka olovnih nogu, koljena su klecala, a pogled je ostao na Zaglavku. Suludo je bilo moje priželjkivanje da se sretnemo sa, četnicima, da svu srdžbu i sav bijes iskalim na njima, ali viteški, jer mi drugačije i ne znamo. Hodža je tuko jednu na drugu cigaru ispraznivši brzo Feridovu (komandantovu), zalihu. Prebacio se na Zakirovu kutiju i sa svojom mukom obilazio oko auta, vukući lijevu nogu po asfaltu kao da će najposlije pući od srdžbe, a cigara ga je kao droga trenutno smirivala. Sjeli smo u auta a Meša, pravi saburli vozač je sa bisimilahom upalio auto i krenuo. Bez problema stigosmo do Goražda gdje su se već naširoko pričale razne priče o padu Medjedje, olahko proglasavali krivcima jedne, herojima druge, a da nisu ni čuli priču bar jednog borca sa bojišta oko Medjedje. Tako je to obično bilo. Lično i porodično težak Bajram, najteži u dosadašnjem dijelu života ali živjeti se mora i nadati boljem, to smo medjusobno rekli, ja roditeljima i oni meni. lpak, njima je lahnulo kad sam bar ja došao živ i nadaju se da ću se čuvati ubuduće.

Prva Slavna višegradska brigada se nastavlja boriti

Prvog juna u 15,00 sati, po mojoj naredbi ispred vojnog objekta Soca u Kopačima, postrojena je 1.Svbr, kako bi se kratko izvršila analiza borbenog dejstva, ali više radi uputstava o daljem radu jedinice koja je trebao saopćiti komandant Buljubašić Ferid i zadataka koje ću saopćiti ja komadantima bataljona. Ako je gotovo sve ovih dana bilo poražavajuće, onda je veliki stroj boraca 1.Svbr bio još jedan dokaz njihove snage i nepobjedivosti, odlučnosti ali i discipline u izvršavanju naredjenja i kad je očekivano rasulo jedinice zbog ukupnog i ličnih razočarenja svakog borca.

Ostavili su svoje porodice sa zavežljajima na ulicama Goražda, ali i ispoštovali moje naredjenje. Borci su bili razočarani, ponajviše padom linija susjeda i nepravovremenom, ili potpuno zakašnjelom reakcijom u dolasku pomoći iz Goražda. Ferid i ja smo to kroz objektivni nastup stišali i pojasnili da se moramo boriti i dalje te da ćemo se vratiti u Medjedju uskoro. I sada sam bio ponosan na borce i starješine ove jedinice iako ogorčen na mnogo toga što se dešavalo ovih dana na prostoru goraždanske slobodne teritorije. Ovi borci imaju u sebi duh nepobjedivosti, nevjerovatnu snagu, nevidjeni patriotizam i veliko poštovanje prema komandantu i ostalim starješinama. Upravo zato ja ne mogu nit imam pravo da budem iza njih ili da ih iznevjerim. Idem sa njima i nadam se slobodi.

Vratio sam se u Goražde nakon obilaska objekata za smještaj boraca u buduće kasarske uslove, nakon susreta sa mnogima koji su službeno ili privatno tražili pojašnjenja o tome kako smo izgubili Medjedju. Oko ponoći sam prošetao, pored Drine ispod zgrade gdje su stanovali moji roditelji, supruga, kćerka, punac i punica. Šaptao sam mojoj Drini: "Drino, vodo, ti sve pamtiš. Znaš ko te krvlju čijom zamutio. Nosiš mnogo bola, a žuboriš radosno. Nosiš sreću, a hučiš sumorno. Pomozi mi da budem kao ti. Preuzmi dio mog bola, a daj mi da na tvom žuboru stigne moja sreća. Daj da vidim Višegrad u svjetlu, da prohodam po kaldrmi Ćuprije i presrećne da ugledam ljude. Daj da to vidim, daj mi, Drino, da to bude."

Nisam se uspio odmoriti, kao ni dobar dio boraca i starješina koji su radili na smještaju u kasarske uslove adaptiranjem školskih objekata u MZ Berić i Bogušići. Tako su učionice postale spavaone, pa čak i fiskulturna sala je prilagodjena toj svrsi. Puno improvizacija je bilo potrebno da se u nedostatku svega stvore kasarski uslovi. lpak, uspjelo se uz mnogo problema. Hodža, Sejo, Pena, Avdo Ahmetspahić i svi komandiri jedinica su puno radili da nadju rješenja za ogromne probleme koji se javljaju u smještaju boraca u kasarne. Naši domaćini u Beriću i Bogušićima su uglavnom sa respektom prihvatili borce i pomogli da se smjeste, mada je bilo i omalovažavanja od strane pejedinaca i provokacija u smislu one: "Što nisi branio svoje, pa bi imao." Neki sitni lopovi, kojih je bilo u svim sredinama, su koristili priliku da iskoriste borce Višegradjane, dežurne krivce za pokriće svojih malih ili većih kradja po baštama i kućama u okolnim selima. I medju borcima je bilo nekoliko neodgovornih, nedisciplinovanih. Medju njima je bilo onih koji su krali zbog toga što im porodice gladuju, ali i onih koji su ukradeno prodavali za rakiju ili slično. Zanimljiv je bio slučaj kradje iz bašte Muja Pesteka Tite, koji je pohvatao lopove u jednom pokušaju. Borci iz 1.Svbr, koji su pritvoreni, dobro su osjetili gorčinu kazne i težinu pokušaja kradje. Posljedica te i sličnih kradja bilo je "zvono" na Višegradjane, pa je u tom kraju za sve što se ukrade ili loše

desi prva bila sumnja na nas. Doduše, meni se nije niko i lično požalio za neku kradju izvršenu od strane mojih boraca, ali jeste mojim starješinama iz Komande brigade.

Predstavnici civilne vlasti Općine Višegrad su insistirali na hitnom sastanku sa komandantom IBOG-a na kojem bi se analizirala odbrana Medjedje u posljednjej neprijateljskoj ofanzivi sa posebnim osvrtom na učešće i pomoć jedinica iz Goražda u toj odbrani. Htjelo se Feridu skresati da je za sve jedini krivac upravo on te da treba da odgovara za to.

Sastanak je organizovan, a na isti sam pozvan ja sa pomoćnicima iz Komande. Znao sam da će to biti mučan sastanak sa prljavim optužbama i podmetanjima, jer sastav ekipe: Cocalić Fikret, Trtković Mehmed, Avdija Šabanović, nije mogao dati jednu objektivnu i realnu analizu. Htjeli su i meni prilijepiti mnogo toga, ali Ferid je bio na tapetu, a ako ih ja podržim, dizaće me u zvijezde, a ako budem objektivan i ne podržim neku od njihovih teških optužbi prema Feridu, okomiće se i na mene kao i do sada. Ferid je u uvodu iznio osnovne razloge pada Medjedje i pohvalno se izrazio prema našoj jedinici i borcima u istoj, ali je isto tako rekao da nije primijetio nikoga iz civilnih struktura u posljednjoj noći u Medjedji, poslije čega su zapljuštale optužbe na njega. Bio je: kriv, nesposoban, nedovoljno stručan, kukavica i zaprijećeno mu je da će se protiv njega povesti postupak preko viših instanci vlasti. Ostao je vrlo staložen rekavši: „Povedite, baš bih to volio pa da vidimo ko je za što kriv." Onda je postavio nekoliko pitanja u smislu doprinosa civilnih organa Općine Višegrad, podršci 1.Svbr, radu Općinskog štaba, švercu pojedinaca i sličnom. Sastanak se pretvorio u dreku punu optužbi. Uključio sam se i rekao svoje mišljenje kojim je Ferid bio branjen po mišljenju Coclica, a u stvari sam samo činjenicama obrazložio šta je on poduzeo i šta je mogao.

Njegove naredhe nisu mogli provesti komandanti brigada (31.DUB, 143.dr.Br, 1.dbr i 1.rogatička br.) Možda se oni nisu dovoljno angažovali, a možda je trebalo više vremena da se obezbijede jedinice spremne za ovako teške zadatke. Stanje u komandovanju jedinica nije ni približno isto kao u višegradskoj jedinici, jer princip dobrovoljnosti ne garantuje izvršenje nijednog zadatka. Moja procjena je bila da su komandanti brigada znatno više krivi od komadanta Ferida, a za moju krivicu sam tražio da se utvrdi, ako postoji, u kojoj mjeri i zašto? Sastanak se završio u uvjeravanju Fikreta, Meše i sličnih, kako su oni posljednji napustili Medjedju" a ja dobro znam da je jedino Nezir Mesić ostao do kraja od predstavnika civilne vlasti sa nama u Medjedji. Na mene i Hodžu su pokušali svaliti sve krivice, a kad im je Hodža rekao da su se izvukli dan prije pada Medjedje, a neki i dva dana prije kako bi spasili svoje guzice, a jebe im se za narod a pogotovu za vojsku, to ih je rasrdilo umjesto da ih zastidi.

Načelnik Štaba IBOG-a

Predstavnici civilne vlasti, Abdel Brajanc, predsjednik Okruga, i njegovi saradnici, pozvaše me da mi saopće da me žele rasporediti na dužnost načelnika Štaba IBOG-a, ili čak komandanta, i da od mene zavisi da li smatram da to mogu raditi, a da će oni obezbijediti punu podršku za isto. Sastanku je prisustvovao i presjednik Općine, gospodin Ismet Briga. Za Ferida su rekli da on nema snage i čvrstine, da je mehak i ne može ove teške situacije savladati. Pitali su me šta ja mislim o njemu. Rekao sam da je njegova krivica samo djelimična, a da on ima visoku stručnost, širinu u organizaciji, sposobnost jako dobrog rukovodjenja i komandovanja jedinicama, ali da nam nedostaje pravih nižih starješina. Izrekao sam i stav da treba čvršće komandovati i nastupati, a: "Za sve to mu je potrebna vaša puna podrška, a ja mislim da mora biti veća", rekoh.

Složiše se i tražiše od mene izjašnjenje šta ću prihvatiti. „Biću i dalje komandant 1.Svbr, jer tamo sam istinski komandant i mogu riješiti sve probleme u jedinici vrlo lahko, a ako moram, onda prihvatam mjesto načelnika Štaba IBOG-a, a Ferid da ostane komandant IBOG-a, a dalje da se sagleda stanje i izvrše obavezno kadrovske promjene u brigadama", izrekoh svoj stav bez dilema. Ovakav prijedlog presjednik Okruga je uputio u Sarajevo na razmatranje, a ja sam vrlo brzo dobio nove probleme, mada ih nisam zaslužio. Komadant Ferid je, saznavši da se to bez njegovog mišljenja odlučuje, promijenio odnos prema meni, valjda pogrešno informisan, ili je sam pogrešno protumačio prijedlog mog novog angažmana. Možda je pomislio da mu radim iza ledja te kadrovske kombinacije. Nisam se imao kada baviti mnogo čim bitnim u ovom vremenu, a o mogućim kadrovskim promjenama u IBOG-u, razgovarao sam službeno prvo s njim, a ponekad s mojim starjesinama iz Komande brigade. Veljan Ekrem i Dervo Harbinja, pomoćnici komadanta IBOG-a za logistiku, odnosno za moral, starješine koje su dale puni doprinos u ustrojavanju jedinica u novu organizaciju u okviru IBOG-a, i u velikoj mjeri pomogli da se stvore uslovi za ukupno komandovanje jedinicama, doduše sa još ponekim prisutnim problemom, aktivni oficiri bivše JNA, su otišli dalje, pa su mi u razgovoru rekli da me Hasa Kuljuh postavlja za komandanta IBOG-a i da sam ja njen igrač, te da sam ih neprijatno iznenadio, ali oni su to primijetili malo ranije, čim je pala Medjedja.

Na kraju mi Ekrem reče:

"Nisi fer prema Feridu, on tebe strašno cijeni i uvažava, a ti mu podmećeš i skidaš ga preko nekih Hasa. Trebao si nam reći, Ferid bi se sam povukao".

Jedva iščekah da Ekrem završi misao, a Dervo se pristavi:

"Tebe su oni vrbovali, ja to znam, nisi ti nikad bio loš, znam iz koje si familije."

E, tada ja već pukoh: "Stanite malo, gospodo. Je li vi mislite da sam ja stvamo nešto radio, mučki i podmuklo? Pa vi niste normalni. Ni na kraj pameti mi nije tako nešto, i ja znam ko je Ferid, bar toliko da mu to ne mogu raditi, a isto tako vas dvojica znate koliko ja cijenim i Hasu i ostale koji su oko Hase. Uostalom, vi možete misliti što god želite, ja znam da sam sa Feridom razgovarao i rekao mu da ću

prihvatiti mjesto načelnika Štaba IBOG-a, koje do sada, inače, nije popunjeno od formiranja Operativne grupe. Ubuduće bi bilo bolje da mene pitate o tome što ja radim, pa čak i namjeravam, a ne da sabirate informacije na ulici po sistemu zdravo za gotovo."

Vidjeh da ih nisam potpuno uvjerio, ali neću se ni truditi, neka se oni potrude da provjere, pa će se bar pristojno izviniti. Sa Feridom sam po pitanju kadrovskih promjena sjedio više puta do kasno uveče. Za komandante brigada smo nalazili neka rješenja, ali komanda IBOG-a bez Zaima se trebala ojačati što prije. Bilo je kombinacija da se angažuju u Komandu Pelam i Hrapo Husnija, ali se tražilo potpuno rješenje za sva mjesta, a sam Ferid je često govorio da mu treba odmor, u Sarajevu, pogotovo kada ga opterete neke nepotrebne gluposti u odnosima sa civilnim strukturama.

Tada sam osjetio da ima tu naglašenu distancu prema meni i da nije uvjeren da ja nikakve igre ne igram, već samo da pokušavam ukupno povećati naš rezultat. Ali kako je vrijeme prolazilo, Ferid se uvjeravao u to, mojim potezima i rezultatima.

Četnici i dalje napadaju

Četnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustiprača, već su sa Čajničko-Fočanskog pravca dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sići do Drine, jer su preostale pozicije za našu odbranu vrlo slabe i gotovo da je nemoguće postaviti dobru liniju odbrane. Kako su četnici zauzeli te pozicije tako brzo? Odgovor za pokriće bio je iznenadan i vrlo energičan napad, a vjerovatno da su postojale i naše slabosti, a naročito opuštenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopći taj naš gubitak, a kod njega u kancelariji je već sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je držala vitkovićka jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoružanjem. „Šta je bilo sad više nije puno važno, nego šta činiti"?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada. Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam baš sve pokušao skinuti sa karte. Nemamo vremena za detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvršiti jasno. lpak, izvidjet ćemo danas popodne, 07.06.93, Nihad i ja, ali ko će napasti, čija jedinica?

Ferid je, znajući da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teške borbe i doživjeli poraz i što je još bitnije bili razočarani što su pukle linije susjeda kao prvo, i što pomoć najavljivana i obećavana nije pravovremeno, već potpuno kasno stigla, teška srca upitao: "Može li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da pomogne Nihadovim da ovo vratimo?" Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj sam situaciji, ali izgleda da nema izbora. "Nema ništa više od ovih iz rogatičke, 31. i 43, imaju neke sitne napade, rekoše, a ti znaš i sam ko je kakav i ko šta može", reče i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih teška srca; “Pokušat ću nesto napraviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije onog belaja". Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset četiri sata od momenta komandantovog saopćenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodiči, a odluku da napad počne u 16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu noć i on je dizao sidro. Inače najveći broj napadnih borbenih djelovanja u kojima smo do sada mi pokušali napraviti iznenadjenje, otpočinjao je u sabah, pa su četnici sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i kašnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energičnim napadom sa puno iznenadjenja, napadnuti su četnici u rejonu Potrkuše I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu na prostoru od Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obično, komandiri jedinica koje odustanu od dejstava krive vodiče ili minska polja i nemogućnost razminiravanja zbog gustog šiblja, trave ili grmlja.

U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlučnosti za to. Carevo guvno, najveća kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuše, je uzeto i oslobodjeno veoma brzo, kao i Potrkuša. Zarobijeni MTS je bio vrlo značajan, uglavnom lahko naoružanje, protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovači je obezbjedjivalo samo djelimično vizuelno praćenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, šume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao jasnu situaciju, pa sam otišao do Potrkuše da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu

vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogućnost daljeg napredovanja. Medjutim, četnici su nakon gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuše. Komandiri jedinica Adem Fehrić, Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronašli granatama, a nikakvih stabilnih zaklona, skloništa, nema. Četnici nisu imali potrebe za skloništima, jer mi nismo imali artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u početku brojati koliko ispalimo i znati koliko još imamo. Eto, to je naša stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je neprijatelju omogućava da se poigrava i iživljava. Svijet je držao embargo na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, što je opet bilo samo prema našim borcima, jer četnici su dobijali što požele preko Srbije i Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako više ne pomažu ili da kažu da žele da ovaj rat bude završen što prije i pomognu napadačima, a ne kako se deklarišu, braniocima Bosne.

Pošto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkuši, Nihad, moja ekipa i ja smo se prebacivali ponovo prema Popovači do komandnog mjesta. Kao rješenje koje će spasiti borce od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadržimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa distance iz šume puca i pokušava ubrzati fuk naših boraca, napadnu i približe mu se na što manju distancu. To nam omogućuje šuma kao maska, a čim to urade, granatiranje će biti bezopasno a četnici u tom slučaju ne smiju nastaviti granatirati ni po našim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a naši borci će biti u ravnopravnoj poziciji, puška na pušku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjeraće bezglavo četnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Beće (Nuhanović Ramiza i Omerović Omera) su proparadirale bojištem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zaslužile kažnjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je već postignut rezultat za koji su bili angažovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovićkog bataljona da preuzme čuvanje vraćenih pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu vraćenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne noći su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani naših pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i skloništa, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno prisustvo velikog straha.

Ponovo smo narednih dana pokušavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije išlo, što zbog četničkog ojačanja tih pozicija, što zbog naših sve većih slabosti a naročito jedinica koje su se dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojište. U tim pokušajima vidio sam veliku razliku u poštovanju komande i izvršavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom momentu sam znao šta su uradili, gdje se nalaze, šta mogu šta ne mogu uraditi, i nisu me lažno izvještavali, što mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabrošću, disciplinom i poštovanjem su bolji od ostalih, ali sam to zadržavao u sebi da to ne čuju, jer moguće je da se promijene, u stilu one "kako ostali tako ćemo i mi." Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energično i bez gubitaka startno oslobodili, olahko smo izgubili, predajući tako vruće ponovo jedinicama koje su ih već jednom izgubile dosta lahko. Bila je to jedna od pogreški, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pušaka i ostalog oružja. O orudjima smo maštali da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban užitak.

Ranjenici, smještaj, hrana...

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene zgrade, su mi se u današnjem obilasku 15.06.93. požalili na uslove, a posebno na hranu i njegu. Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iscrpljeni teškim uslovima, gladju ponajviše, ali i nedostatkom lijekova, ponovo su na sličnim iskušenjima i ovdje u Goraždu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovićem i on obeća da će uraditi sve što bude moguće da oni dobiju što bolje uslove za boravak i liječenje u ovom improvizovanom stacionaru.

Neki ranjenici su tražili da budu uz borce u kasarni, što sam prihvatio nakon razgovora sa načelnikom saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevićem, koga sam uvažavao kao borca, doktora i čovjeka, čije prijedloge sam puno respektovao. Odlučili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogušići, koja je već oformljena i funkcioniše. Alija Begović je tražio rješenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih je već sada previše u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu je bilo pravo rješenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenić je u jako dobrom stanju i značajno povoljnijim uslovima vodio stacionar u Bačcima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku radost iz težine muka i bolova koji su ih opterećavali kada sam sa mojim saborcima i starješinama dolazio u obilazak. Ipak, najveća radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od sreće. Pratio sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bočnim džepovima mojih maskirnih pantalona, znali su često u prvom pogledu da li ima išta u njima. Ova njihova sreća me tjerala da često tražim na sve načine cigarete, i da ih njima donesem, radujući se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete. Kažem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce učinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pušili sve što ih je imalo podsjećalo na duhan.

Neprijatelj je utihnuo, potpisano je još jedno obećano primirje, a moj komentar na isto je bio na sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.'93. da je ovo još jedno lažno obećanje kojim se dobija vrijeme da četnici pregrupišu snage i novom ofanzivom naprave završni udarac ka Goraždu.

Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipraču. Predložio sam da pripremamo aktivnu odbranu i uštimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja "pada iz vazduha" i oko koje se vode velike otimačine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvršava sva naredjenja i ne "holta", (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomoći koja se baca padobran - paletama iz vazduha), ne može očekivati na drugi način hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu hranu, tako da mu ne preostaje ništa već da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokuša obezbijediti za porodicu bar brašna. Oni tvz. podrumaši, longosi i slično, su svako veče prisutni na holtanju i stvorili su sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomoć, ugrabe ili ne nešto za porodicu i što prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to što nema hrane u kući, neke borce je koštalo i života. Kopneni konvoji humanitarne pomoći su bili vrlo rijetki, četnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane što mi je bilo

čudno, ponekad smiješno a često žalosno. Pa zar svijet ne može pokazati snagu da provede svoju namjeru? Može, ako hoće, i moći će ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da još neće i da se četnici malo vise kofrče, jer im svijet to omogućava, a možda i odobrava ili čak dogovara. Četnici su manipulisali sa ženama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturne gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na kraju dvadesetog vijeka.

Da li se Evropa ujedinila da uniŠti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da postane Čista drŽava. Do sada je, moŽda, bila nečista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmišljao, ali zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stići. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne žele pokolje, jer ih mogu očekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijeće je vjetrovi i u Bosnu, akobogda.

Radio-Goražde je u ponekad nemogućim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz ogromne probleme, uglavnom tehničke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovništvo o svim bitnim dešavanjima, obavještenjima, a program je obuhvatao sve značajnije sadržaje na kulturnom, sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Goražda dao sam osvrt na osnovne karakteristike neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazložio naše pozicije, i opće razloge pada Medjedje, zadržavajući tajne podatke, zbog toga što je neprijatelj ovo sve slušao. Gostovao sam više puta na radiju, a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opuštene gradjane da neprijatelj nije završio svoje namjere i da će uskoro nastaviti dalje dok "ne očisti" Drinu.

Duraković Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, ključni objekat u zoni njegove jedinice, pala, mada se nije čula neka značajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo mudro,izbjegavajući frontalni napad.

Sigurno je da je pratio sve što se dešava na našim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, slabu popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca "muka" iz zraka i da se otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ih još lakše. Ramiz je "puko", kako mi to kažemo, ali mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na goraždanskom dijelu desne obale, izgubljena, i da su četnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevićem Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i bližim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nažalost, često su komandanti jedinica morali provjeriti da li su četnici zauzeli pozicije koje su naši borci napustili, jer je bilo situacija kada su te pozicije ostajale prazne i više od dvadeset četiri sata. Primijećeni smo u popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prišli na manje od sto metara četnicima i pokazali malo neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakše ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a četnici su se uzrujali i cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio naš prijedlog da novu liniju ispred Gradine primaknemo što bliže četnicima i da ona bude u obliku otpornih tačaka, jer konfiguracija terena ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktičkim potezom četnici su dovedeni u još veću nesigurnost, jer obraslost šumom Gradine, nemogućnost zaštite bokova i naša blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak nas se puno boje", rekoh kad javiše da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zašto.

Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljšalo, vraćene su sigurnost i snaga potrebne za nova iskušenja. Inače, Ramiz je imao, kao i većina profesionalaca, visok stepen vojno-stručnog znanja za vježbu, obuku, školovanje, uvježbavanje i organizaciju vojničkog života, ustrojavanje jedinice i pripremu do otpočinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato što su ovdje borci navikli vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvećim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti učili, a često ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se upusaju u bitku kao borci. Pa, ko će onda komandovati, ili kako će se pratiti situacija kad je glava u vatri? To je jedino logično racionalno razmišljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmišlja nove zapovijesti, dakle, ne puškom nego glavom. Ova uloga je u '92. godini u našim jedinicama pala, srušili su je borci, a prihvatili komandanti, pa su te komandante prozvali "narodski" komandanti. U ovom otporu neprijatelju, našim jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji može u odsudnom momentu doći na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat. Nažalost, već smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo imali šta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.

Da četnici ne poštuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na Osanici jednog od "posmatrača", koji su stigli da prate poštivanje dogovora, dolazak humanitarne pomoći konvojima i iz vazduha.

Jedni će proizvoditi oružje, drugi izvidjati, a treći švercati po pijacama

U nedostatku oružja i orudja pokušavalo se improvizacijama doći do nečega, čime ćemo se moći suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u "Pobjedi" su napravljena vrlo značajna sredstva, od bombi do granata, ali uvijek je bila mogućnost da zataji nešto u tehničkom pogledu, jer brzina usvajanja ili osvajanja oružja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga što nam je to života i odbrane vrijedno. Stručnjaci u "Pobjedi" su činili sve da eliminišu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su radili i od čega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji su ih ostvarivali ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.

Danas,- 21.06.93.godine, sam oduŠevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je naš minobacač, svaka vam čast, rekoh "čestitajući" predstavnicima "Pobjede: Dodah: "Dajte mi dvadeset komada odmah" Nasmijaše se i obećaše da će to biti brzo.

Gostun, izuzetno značajna i teško pristupačna kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekoše. Po zahtjevu Durakovića, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.

Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Općinskog staba Oružanih snaga Goražde, ja i dva vodiča sa područja ispod Gostuna, tačnije iz sela Hladila, izvidjački, mic po mic,

prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema četnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Pračista sa kojih se odlično vidi desna obala Drine do Kaostića, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprače, pa do Radićke gradine.

Osmatrali smo vrlo dugo pozicije neprijatelja konstatujući da ima puno lošeg u postavci njihove odbrane te da je ista jako šuplja, ali vjerovatno ne žale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Naš cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi naših napadnih ili diverzantskih dejstava, već više postavljanje naše linije odbrane i pronalaženje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uočavanjem neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako nišane u četnike koji ljegkare na Piskiru, uzvišenju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. Četnici su se dozivali derući se tako da ih i mi čujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdušne razdaljine. Gledali smo kuda donose ručak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takodje smo pratili kuda se uopće ne kreću. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdržati, morali smo im pokvariti šepurenje, opržiti ih tako da neki više nikada nisu imali priliku da se pojave na vidjelo. Nisu ostali dužni, bar što se municije i granata, tiče, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli da ih ima puno više, naročito na pozicijama koje nije moguće vidjeti sa Pračišta. Razlika u našem i njihovom dejstvu je u potrošnji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo još uvijek je u našu korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrućih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajući metak je pogodio u nogu vodiča Kadrić Edin iz Hladila. Imali smo malo problema u nošenju, ali smo brzo bili u Goraždu. Major Hrapo, komandant Štaba Oružanih snaga Općine Goražde je pokazao izuzetnu hrabrost i vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najčešće, na svom nivou.

U obilasku ranjenih 25.06.'93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih jaku gorčinu u želucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:

"Komandante, ima li koja danas”?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida.“ Imaju ovi šverceri-podrumaši, ali je 5 DM cigara i to Marlboro". E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto grama brašna kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi rekoste, da će biti naša Ponosna", plačnim glasom završi.

Vidjeh u dubini upalih očiju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poče gušiti. Jesam li ja slijep ili se sve ovo dešava kao normalno, a ja idiealiziram tražeći Bosni svjetlije mjesto i ideale veće od onih koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao šansu da se osiguraju i obogate. Nimalo mudro niti razborito,vrlo energično eksplodirah:

“ Koji su to i gdje su"? Pa zar ih nije sramota", zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da će se prolomiti, a neki od ranjenih se trznuše kao da je granata iznenada pala.

"Neka ih, komandante, neka se bogate na našoj muci, ali meni dajte pušku da skratim muku, da ih ne gledam, ja više ne mogu ovo izdržati", reče onaj isti ranjenik i udari štakom od pod, kao da htjede da je slomi.

Istrčao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola nekoliko kutija cigara. Pritrčao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije "Marlbora", a momak koji je prodavao ostao je bez riječi, sve mu je bilo jasno. Kada sam pošao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu, momka iz Goražda iz centra, koji je na početku agresije odglumio diverzanta dok se vršio pretres prodavnica, a onda otišao u hladovinu i prodajući pokradeno, uvećao svoj kapital.

“Moje nećeš, majmune jedan"!, promrmlja, zgrabi torbu i pobježe. Nisam imao kada mistiti, vidio sam njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrčah za njim, a iza stola čuh poznati glas Zaima Žuge, načelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: "Seljačino, idi u Višegrad pa glumi šerifa." Zastadoh kao da me nožem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika gužva da u srdžbi nisam mogao korak naprijed napraviti prema Žugi. "Vidjećemo se poslije u IBOG-u", rekoh. "Obajsnit ćeš mi to". Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrčah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo vrijeme hodao iza mene i pokušavao me zaustaviti, rekoh: "Ostani tu i čekaj me". Momak sa torbom nije uspio pobjeći ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio je da ga ne udarim, pravdajući rečeno kako to nikada više neće i kako on mene uvažava i cijeni puno. Nisam ga uopće udario što ga je iznenadilo. "Hoćeš li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?" upitah ga. "Zajedno ćemo", reče drhtavim glasom. Podijelio je cigarete i nije želio ništa da mu plati niko.

Kaže da i sam želi pomoći ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u stacionaru mi rekoše da je Žuga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto naćelnika Štaba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamoviću, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni loše namjere. Zaim Imamović, koji trenutno nije bio u Goraždu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga očekujem puno u budućem angažovanju.

Moj respekt prema veličini čovjeka je kroz veličinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a Zaimovo djelo se teško može potpuno sagledati, tako da Žuga pravi veliku grešku u svojoj zabludi, ali valjda će se promijeniti.

Kadrovske i druge promjene

Intezivno se održavaju radni sastanci sa predstavnicima civilnih vlasti na kojima se razmatraju,vitalna pitanja, a ponekad padnu i neosnovane optužbe iz puno sitnih ili krupnih razloga, a sve ponajviše što se svako ne bavi svojim poslom i u njemu ne pokušava dostići maksimum.

Ferida prozivaju predstavnici Okruga za sve loše, što je ponekad i izvan njegove nadležnosti. Predstavnici Općine Višegrad ne zaostaju za njima, ali oni optužuju i mene, jer sam ih istinom o njihovom "fuku" iz Medjedje pogodio, a inače su imali u svom stilu namjere omalovažavanja rezultata brigade, što nije bilo čudno, i pojedinaca koji su vodili brigadu. lpak, ti sastanci su imali dobar rezultat, na njima su se već tada pripremala rješenja o logističkoj podršci, kao i neka bitna pitanja poboljšanja, organizacije i ustrojavanja vojske, informisanja u vojsci i informisanja naroda, kako se ne bi glasinama diktirao puls

naroda. Na sastanku 26.06.'93.godine, potpuno su prihvaćeni, ali ne i u praksi podržani, moji prijedlozi od kojih su najbitniji da:

1. Odmah, odnosno što hitnije povećamo borbenu gotovost jedinica,

2. Pripremimo i izvedemo bar jedno značajnije borbeno dejstvo i vratimo samopouzdanje jedinicama, a moral boraca i naroda podignemo na veći nivo.

3. Formiramo interventnu jedinicu jačine brigade sa zadatkom izvodjenja svih bitnih borbenih dejstava u odbrani i napada, jezgro te jedinice je trebalo biti iz 1.Svbr u koje bi ušli borci iz svih brigada.

4. Postignemo približno identično opterećenje jedinica u odbrani, kao i boraca u svim jedinicama. Dosada je bilo vrlo velikih razlika, što se pokazalo velikim problemom.

5. Pronadjemo takva kadrovska rješenja u IBOG-u i brigadama koja će obezbijediti provodjenje ovih i ostalih značajnih aktivnosti što prije.

lpak, na ovim prijedlozima se nije istrajalo, doduše znatno više iz objektivnih razloga, nego zbog nečije volje i htijenja. U dane zatišja u kasarskim objektima su stvoreni minimalni uslovi za boravak, a starješine iz Štaba 1.Svbr su pripremile plan obuke komandnog kadra, prvenstveno radi sticanja dopunskog znanja iz RiK /rukvodenja i komandovanja/, a bogami, i taktičke obuke i još nekih bitnih oblasti. Operativac u 1.Svbr, Pena Enver Kustura, se puno trudio da teoretske postavke za isto budu što sadržanije i uspio je. Svako slobodno vrijeme se koristilo za obuku u kojoj su mnoge starješine upotpunile znanja, a veliki broj starješina je tek stekao osnovna vojno-stručna znanja, jer prethodno nisu bili ni rezervni oficiri. Bilo je i onih koji bivšu JNA nisu ni odslužili iz raznih razloga. Komandant Buljubašić je omogućio svim komandantima brigada da daju svoje prijedloge za komandni kadar IBOG-a i brigada, i sagledavši sve, pokušao naći rješenja. Evo njegovih razmišljanja za komandu IBOG-a u tri varijante.

I

1. Komandant IBOG-a Husnija Hrapo

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčić Pelam

3. Načelnik Štaba IBOG-a Ahmet Sejdić

Ova varijanta bi bila do dolaska Zaima Imamovića, ili

II

1. Komandant IBOG-a Ahmet Sejdić

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčić Pelam

3. Načelnik Štaba IBOG-a Husnija Hrapo

Po dolasku Zaima Imamovića na prostore Goraždanskog okruga najbolja bi bila sljedeća varijanta:

III

1. Komandant IBOG-a Zaim Imamović

2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčić Pelam

3. Načelnik Štaba Ahmet Sejdić

Zaim Imamović je bio još izvan ovih prostora, ali se očekivao njegov dolazak, odnosno povratak. Ferid je, opterećen različitim problemima, želio otići ali i sa vrlo bitnim razlogom kvalitetnog prezentiranja stanja na goraždanskoj slobodnoj teritoriji. Česti su bili sastanci Komande 1.Svbr, na kojima su analizirani postignuti rezultati, a posebno nova uloga naše brigade, nova zona odgovomosti i mogućnost prerastanja u manevarsku jedinicu. Poslije nekoliko intervencija naše jedinice na linijama svih brigada, moji najbliži saradnici su na sastanku Komande brigade i komandanta jedinica 10.07.'93. zatražili da malo sagledamo ulogu naše jedinice i razloge tako intezivnog angažovanja. Rašid Sobo, Zakir Jamak, Zaim Kustura, Enver Kustura, Nijaz Nuhanović, Dževad Kos, Nijaz Memišević, Sabaheta Demir Mujkanović, Adem Fehrić, Fadil Karaman, Munir Muharemović i drugi su se pitali:

"Zašto mi, koji smo i u Medjedji bili daleko opterećeniji sa obavezama od drugih jedinica, bar sada ne budemo približno isto tretirani i dokle će naša jedinica, gdje god zagusti, morati intervenisati." Govorili su i mislili svi isto.

Neka se vidi šta će se dogoditi ako mi zakažemo jednom, i neka i naši borci dahnu, tako bi se mogla formulisati njihova završna konstatacija u zahtjevu. Bili su potpuno u pravu, osim što su zanemarili da mi poštujemo komandu, a da su ostale jedinice malo uljuljkane te da će se, nadamo se, brzo trgnuti. Uvažio sam suštinu zahtjeva, a oni su tražili i od mene da odmorim malo, računajući valjda, da zbog mog opterećenja nisam u mogućnosti zaštiti jedinicu. Bili su i tu u pravu, ali nismo imali kvalitetne alternative.

Ferid i ja smo često tražili rješenja od nekih komandanata brigada, dobijali smo obećanja, a izgubili vrijeme, ili još gore, ponekad upućivali jedinice koje nisu bile spremne za izvršenje zadataka, pa ih vraćali, ili su se same vraćale prije početka izvršenja dobijenih zadataka. Ipak, ovaj sastanak Komande 1.Svbr, nam je poslužio da malo detaljnije analiziramo ukupnu situaciju na slobodnoj goraždanskoj teritoriji, a meni lično ubrzao potrebu za pisanjem jedne informacije, u kojoj bi se alarmirale institucije da poduzmu mjere u hitnom poboljšanju bezbjednosnog stanja u ovom okruženju. 11.07.93. godine napisao sam je i dosatavio na značajnije adrese u sljedećem obliku. Sa kadrovskim promjenama se moralo ići što prije, jer su one bile preduslov za promjene načina rada u pojedinim jedinicama, tako je na mjesto komandanta 1.drinske brigade rasporedjen Sobo Rašid, načelnik Staba 1.Svbr, a za njegovog zamjenika Dervišević Azem Zenga, kako bi se ojačala komanda 1.drinske brigade.

Izvršena je i popuna Štaba IBOG-a u minimumu. U Štab IBOG-a su angažovani i rezervni oficiri, članovi Općinskog štaba TO Goražde, Hamed Rišljanin i Edin Fejzić sa namjerom da daju veći doprinos od onoga koji kroz rad u Štabu TO Goražde pružaju. Inače, pozicija općinskih štabova, njihova uloga i značaj su već marginalizirani, jer je vitalni dio njihovih funkcija dodijeljen Komandi IBOG-a, pa se i zbog toga angažovao kadar iz tih štabova. U Štab IBOG-a su ušli kao novi članovi Nijaz Nuhanović i Trgo Ferid, u obavještajni organ, kao i Nusret Hurem na inžinjerijske poslove. Tako je, ipak, stvorena jedna ekipa koja može da poboljša rad Štaba i rezultat. Nisam imao utisak da je ovo najbolji tim za Štab, ali tome se prioritetno nije ni težilo, jer bismo za najbolji tim morali izvući najbolje starješine u brigadama i time kadrovski osiromašili brigade, što bi bilo katastrofalno u postojećim okolnostima. Nedim Alagić Peda je imenovan za komandanta 1.rogatičke brigade, što je bila želja starješina iz brigade i sve osim stanja u alkoholu je bilo pohvalno o njemu, ali kako sam reče da će pokušati svesti to na najmanju mjeru, tako se svi ponadasmo. Da je, bogdo, uspio potpuno prestati piti, ali nije. Kadrovske promjene su u ovom periodu vršene i u drugim brigadama i na nižim nivoima. Efekti promjena su uglavnom bili pozitivni, što se manifestovalo kroz veći rad i disciplinu u jedinicama, ali i posjednutost, odnosno, uredjenje linije odbrane. Ipak, poslije kadrovske problematike u vojsci kojom su se u velikoj mjeri bavile i sve civilne institucije, puno pažnje i interesovanja je bilo za hranu, konvoje, akciju padobran i mogućnost izlaska, odnosno, ulaska u ovaj krug..

Bilo je puno onih koji sebe više nisu vidjeli na ovim prostorima, koji su zažalili što nisu dezertirali ili izvukli bar porodice, pa se vratili.

Sasvim drugi motivi su vodili neke i doveli ih čak u Crnu Goru ili do Sarajeva, i sa tim rizikom dugog neizvjesnog puta su za sebe tražili dobru korist u švercu, doduše, vrlo mali broj ljudi se u to upuštao, neki su u takvom poslu i završili život, preračunali se u povjerenju prema četnicima.

U razmjeni zarobljenih sa četnicima dobili smo Menzilović Mehmeda, koji je, rekoše mi borci, u noći 31.05./01.06.93. ostao u kasarni da spava, i svo spremanje, pozivi za polazak i pakovanja ga nisu osvijestili da krene sa saborcima. Sutradan je bio prijatno iznenadjenje četnicima. Obavio sam razgovor s njim, ali taj razgovor je u smislu dobijanja nekih uvjerljivih odgovora, a naročito kvalitetnih obavještajnih podataka, bio beskoristan u prvom dijelu, a kada sam utvrdio da pored njegovog mentalnog stresa malo ima i njegovih hirova i glume, oštro sam ga upozorio da mi odgovori na neka pitanja. Dao je neke bitne podatke o svom boravku u zatvoru u Višegradu.

U kasarnama Berić i Bogušići odradjen je bio program obuke u cilju otklanjanja nedostataka koji su bili prisutni u toku borbenih dejstava i pripreme za rješavanje složenih i teških situacija u budućim dejstvima. Pokazalo se da ima puno toga što je još uvijek slabo i da se u skorije vrijeme mora izvršiti potpuna vojno-stručna obuka. Na brzoj i skraćenoj obuci sam insistirao prvenstveno zbog izvidjačkih zadataka koje odmah treba nastaviti u svim jedinicama.

Upravo te radnje i postupci boraca i jedinica u izvidjanju, uvezane sa diverzantskim dejstvima su najviše uvježbavane. Na trenutak sam bio zadovoljan kada borci pokažu spretnost, stručnost, upornost, ali ponajviše kada otkriju postavljene zamke koje sam lično pokušao približiti stvamo mogućim u dubini PZT. Medjutim, i u ovoj oblasti su pokazane odredjene slabosti, ali i napredak za nekoliko dana obuke. Jedan od manje bitnih ciljeva je bio da borci shvate da im je obuka potrebna i značaj dobre uvježbanosti. Ja sam to povezivao sa njihovim životima a dalje sa posljedicama za druge. Tako sam postizao ozbiljnost. Oni koji su se malo kofrčili kao pravi diverzanti, iza kojih stoje uspješno izvedene briljantne bitke, padali su na sitnicama, pa su se malo prizemljili, što je jako dobro bar dok uče i vježbaju.

Izvidjanja radi prikupljanja obavještajnih podataka su intenzivno vršena u zonama svih brigada, a ja sam koordinirao preko načelnika štabova brigada tu aktivnost. Uglavnom su rezultati tih izvidjanja bili vrlo kvalitetni obavještajni podaci. Često su borci sami tražili da odlaze u dubinu PZT, nakon što prethodno pronadju prolaz kroz neprijateljsku liniju odbrane, da tamo poslije prikupljanja značajnih podataka izvrše diverzije, a zatim se vrate u bazu. Za takve zadatke pripremane su diverzantske jedinice. Pripreme su bile sve bolje i obuhvatnije, a sreća da do sada nije bilo neke veće nesreće u izvršavanju ovakvih zadataka. Svako značajnije diverzantsko dejstvo jedinica iz sastava 1.Svbr sam odobravao, a najčešće i morao osmisliti, naročito u '92.godini. Sada već ima inicijativa i ideja ostalih starješina.

Obavljanje poslova komandanta brigade i načelnika Štaba IBOG-a, me u velikoj mjeri iscrpljivalo a naročito kada sam još morao rješavati odredjene probleme u ostalim brigadama, tražiti kadrovska rješenja, presudjivati i dijeliti pravdu bez instrumenata za istu. A kada poslije svega stigne iz duboke hladovine, osmišljani akt Ratnog presjedništva Općine Višegrad u kome se kritikuje moj rad i rad mojih saradnika, ponekad povrijedi i cijela brigada, onda mi baš prekipi, ali šta ću, mora se trpjeti. Oni su civilna vlast. Kakva-takva, naša je, i poslije takvog akta uslijedi odgovor iz brigade, od Komande. Onda počinju prljavije igre bolesnih ljudi, i to ne svih već samo kreatora i jednog do dva slijepa izvršioca. Ta pisma su oduzimala puno vremena, a pogotovu "silni" sastanci, još "silnijeg" Presjedništva u kome sam ja član dok ne progovorim sa srca, a onda eto nisam član, ali opet me zovu, ohlade i razvedre. U ovom periodu juli - avgust '93. nisam imao vremena ni da vidim porodicu, često zbog gluposti na maratonskim sastancima, ispravljao krivu Drinu sa ljudima koji i dalje voze uzanim kolosijekom, a uz to su samo dobri kočničari ili češće skretničari, tako da ih ne mozeš privoljeti da djeluju u pravcu potrebnih rješenja. Koliko daleko su odlutali pokazuju akti usmjereni prema Komandi 1.Svbr i komandantu 1.Svbr.

SIGO '93 - Fenomen nepokrivenog duha

Snagu i nadu u uspjehe su mi vraćali entuzijasti poput Emira Avdića Ministra i slični, koji ne mogu klonuti duhom, već uvijek žele i čine više od očekivanog.

Goraždanin Junuz Vlajčić Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmičenja u ovakvim uslovima i zajedno sa ekipom istomišljenika, počeo pripremati SIGO igre /Sportske igre Goraždanskog okruga/, od mene je dobio čestitke za ideju, a svakako, i potrebnu podršku.U različitim disciplinama bi se takmičile ekipe svih općina Okruga Goražde, što je bila jako dobra zamisao.

Šlag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Goraždanski (bivši Radnički) i ekipa IBOG-a. „Šta mislite vi o tome?" upita Junga i doda: Možda biste vi mogli biti selektor ekipe IBOG-a ili čak i igrati". Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.

Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne poteškoće je bio i korištenje KT - radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Goražda bez ikakvog reda i sa naglašenom slobodom razgovora o svemu i svačemu. Tako su oticali vrlo značajni podaci o našim jedinicama, stanju u njima, ukupnom stanju čak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah nešto da se isto spriječi, ali neki od uredjaja van institucija su bili kod teško dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zaštitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici ključnih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko tih uredjaja. Kada se bura stiša opet se pojave ti koji su obećali da će postivati naredbu, ali se sada bar više vodio račun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao već smijenjeni načelnik veze u IBOG-u Zaim Žuga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vršili odredjene službene poslove preko uredjaja u svom stanu, čak i u toku dejstava, koristeči i motorole, odnosno, UKT uredjaje veće snage, pokušavali dati doprinos prisluškivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, doduše, nikada direktno ali ukupno u tom njegovom radu korisnog je bilo više. Žuga se vjerovatno malo liječio tim provokacijama u običnim lahkim situacijama, a u težim pokušavao pomoći. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro, slušali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati što više informacija o tome šta se priča u Goraždu i to samo o njima lično, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Goraždu. Rad tih osoba je bio vrlo profesionalan a kontakti sa značajnim ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najčešće specifično šifrovani. Kada smo napravili rezultat na zaštiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo analizirali šta mi poduzimamo da dodjemo do značajnih podataka o neprijatelju. Najviše podataka smo do sada dobijali na osnovu izvršenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najtežih načina a podaci su bili vrlo uvjerljivi i obično su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvršenju b/d. Moj prijedlog da formiramo što prije "prislušni centar" sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o komunikaciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavještajnom organu, a kasnije i u operativnom, pretočen je u zadatak meni sa rokom odmah. Četnici su, valjda misleći da ih mi ne možemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali što je nama donosilo bitne podatke i čime

smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaža oko tehničkog opremanja centra, ali se uspjelo, uglavnom, povlačenjem uredjaja iz brigada. Nažalost, to je bilo najlakše izvodivo jer onim, koji su čuvali privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili već zalapili, bi čovjek lakše oko izvadio nego uredjaj oduzeo, a tek da sami daju, nema šanse. Ipak, prislušni centar je počeo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su bili vrlo značajni. To je bila ujedno i kontrola naše komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje poštivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada su u pitanju uredaji jedinica, brigada.

Predstavnici Ratnog predsjedništva Općine Višegrad su ubijedili Esada Ohranovića čije su sposobnosti u ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridruži ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom pokušava doći do potrebnih poena, a ne nekim značajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredjenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo rijetko stizali u Goražde. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogućnost da odaberu svoje miljenike, doušnike, glasače i telale koji će pričati ono što oni kažu, uglavnom, protiv drugih čestitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se dešavalo da kategorije ljudi za koje je namjenski izdvojena pomoć ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najčešće dobijali u raspodjeli kao općina nesto veći broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno. Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija Šabanović onima koji se pobune tražeći svoju pomoć (paket i slično) davali odgovore pune ironije i osvetničkog hira kao što su :

"Neka ti Sejdić da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hodža, oni su te doveli do toga, s njima ti je sin i poginuo." Razljućeni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su davall i ovakve odgovore

"Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan…” i onda je paket ostao Avdiji. Tek kada bi neko značajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao neku hrabrost, a ja se nisam upuštao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama "šutnuo" od sebe jednom riječju i ozbiljnim stavom.

Eto, u takvu ekipu je ušao Fikret Cocalić a sada i Esad Ohranović. Hajde, valjda će se korigovati.

10.09.`93. obradovan sam viješću da je Muaz Hadzić, Goraždanin koga se sjećam po vožnji oklopnjaka u početku agresije, sa još jedanaest momaka - boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za šest dana u Goražde. To je bila još jedna potvrda mogućnosti dolaska manjih pa i većih jedinica na ove prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, čega sam se pribojavao. Iz razgovora sa pristiglim borcima dobijene su značajne informacije o četnicima koje su govorile da oni ne očekuju više prolaze naših jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju većim rizikom ili neizvodivim zadatkom. Ucrtana je maršuta kretanja. Nijaz Nuhanović, načelnik obavještajnog organa u IBOG-u je posebno puno radio na prikupljanju podataka što sam ja shvatio kao želju da pronadje neka rješenja za ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predloži ih meni. U početku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je više ulazio u maršutu mogućeg puta, tako je sve više razmišljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me pitao kakve su šanse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih

mogućnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predložiti komandantu Buljubašiću, a on da odobri. Nijaz Nuhanović major, aktivno vojno lice, je ponajviše po svojoj želji stigao, krajem '92. u Medjedju sa izraženom željom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i naš Višegrad. Po dolasku je iskazao svoje divljenje borcima ali i razočarenje u uslove ratovanja.

Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima života računajući da će porodici pomoći i vojne i civilne institucije, bar da preživljava ako ne da žive kao porodice onih koji ratuju tu, u Sarajevu. Bio sam prisutan više puta kada se razočaran u toku razgovora hvatao za glavu i čudio govoreći svojoj supruzi:

"Pa je li to moguće Seno?", i na kraju joj poručivao "lzdrži, molim te, ja ću odavde probati da se čujem, završit ću to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i čuvaj mi se".

A onda je sa mnom komentarisao kako ništa nisu pomogli oni koji su obećali kako njegova Sena drhti na pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom žitu kukolja i brzo se zaboravlja dobro mnogih. Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubašića da pokušamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici i porodicama ostalih starješina koji su ovdje, a čije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju. Uvijek su obećanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obično. Nijaz mi je u Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomoći. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do nekog stepena, a konačne odluke kritički mudro sagledavao. Često je imao i drugačije mišijenje, što me tjeralo da preispitam odluku sagledavajući još jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv odluke, što je najčešće poboljšalo istu.

Ostale starješine su se obično brzo složile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno značajan. Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokušava da dä puni doprinos u radu ali i u prijedlogu svojih rješenja i kritičkom osvrtu na neka moja bitna rješenja i odluke.” Bolan majci", često je tako počinjao svoje rečenice uvjeravajući sagovornika u ono što želi reći, a posebno simpatične su mu bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iščekuje cigaretu je takva da čovjek pomisli da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne može pratiti. Svaka moja cigareta koju sam često ostavljao za njega je bila naša obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj ceremonijal oduševljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Goraždu, a pogotovu u Medjedji, za život dostojan jednog starješine ni po jednom elementu, od smještaja koji je rješavao kako se snadje do ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mještana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti odlasci i ručkovi bili česti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su često otkazivani zbog obaveza. Nijazov brat Rasim Nuhanović je po pričama svjedoka koji su boravili u Višegradu maja i juna'92. godine ubijen na ćupriji i bačen u Drinu, a Nijaz se još nada da je živ, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz se snalazio na razne načine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku mučio da to uvijek bude čisto, a on čist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, već velikog broja boraca i starješina u brigadi i IBOG-u. Ovo su samo one značajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmišlja, da svjesno rizikuje život i pokuša otići do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:

“Možeš li ti zažmiriti dok ja odem, ali ću se pozdraviti svakako s tobom", reče i zatrepta očima.

Svaki drugi odgovor osim "mogu" bio je za mene predalek, mada sa vojničkog aspekta griješim, ljudski aspekt mi je u ovoj situaciji bliži, to je moja slabost. Ali kad već griješim, upitah ga:

"Mogu li ti šta pomoći" da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno dezerterstvo.

"Možeš. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, živ i zdrav, drugo, evo maršute ako imaš šta predložiti i treće, ako mi šta zatreba hrane i pomagala, eto nisam baš skroman” reče i nasmija se a onda upita: "Može ili ne može?"

"Ma može, znaš da može, ali daj mi reci ekipu s kim ćeš ići” upitam ga da se uvjerim koliko je grupa ozbiljna i spremna za ovakva iskušenja. "E to ni ja još ne znam, radim na tome", - zahvali se, pruži ruku i reče:

“Ovo je samo za nas, mada znam da je suvišno što to naglašavam" nasmiješi se i slatko zapali pola cigarete koju je ugasio: nekad prije.

U ovom haosu agresije uništavano je mnogo toga, ne samo surovošću rata nego i neodržavanjem i vremenskim nepogodama. Ali, nešto što mi je kao inženjeru šumarstva, profesionalcu, jako teško padalo je bilo višestruko brutalno i totalno uništavanje ekosistema u šumama direktno, a indirektno i šire. To što su četnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju uništavanja svega što nam može pomoći. To sam prihvatao kao njihov zločin u sklopu ukupnog zločina koji čine u bezumlju istrošenih ideja odbrane ugroženog srpstva i Srba. Naš pojedinačni i organizovani kriminal, pokolj šume bez reda i poštivanja zakona prirode i zakona ovog društva nisam mogao prihvatiti kao naš, pitajući se često jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?

Medjutim, oni kojima su vidici pomućeni kažu:

"Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle ćemo preživjeti", bio je najčešći odgovor, a ja sam obično odgovarao:

"Ti i ja možda nećemo, ali neko hoće, ako Bog da, a bez prirode, bez šume nema života". Tako sam tjerao ljude da malo razmišljaju prije nego što počnu redom šišati brda obrasla šumom. Na razmišljanja nekih: Ima šume, ne može je nestati" ja sam uzvraćao: “Ima i onakvih kakvi su oni još nažalost puno, i brzo će joj dohakati." Moja sreća je što ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar čestito saslušaju. Lugara, šumara, koji već obavlja u radnoj obavezi svojih dužnosti, pored ostalih, čuvanje i zaštitu šume, mnogi i ne saslušaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju često monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi šumari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih komandanata jedinica. Logističar u 1.Svbr im kaže da mu šumar ne dozvoljava da sječe u nekom gore rejonu drva za brigadu i pita šta da radi. "Uradi ono što oni traže, ispoštuj do kraja proceduru, ne samo sada već i ubuduće, i nemoj da bude slučajno nekih drugačijih radnji." Bilo mu je potpuno jasno i oko toga nije više bilo priče. Razmišljajući o efektima agresije, vrlo često sam dolazio do jednog općeg zaključka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube

već stečene kod nekih drugih, a kao nikada prije veličaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas golog života ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvažavamo kao najsvetiji, jer nam bez njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo će izblijediti zato što agresija duže traje. Našminkani sjaj četničkih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.

SIGO - igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u sportskom centru Ušće u Višegradu, na kome su igrane medjurepubličke omladinske sportske igre, i kada je prostrani kompleks sportskih terena Ušće bio prepun sporta, druženja i rezultata, a sada se tamo igraju igre nekih preostalih sportaša, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je ranjen i teško će preživjeti, a i kad preživi neće potpuno zaživjeti dok budu živjeli oni koji ga raniše. Ekipa Goražda, kao što se i očekivalo, je bila najuspješnija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima bi doživjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale općine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinačnim disciplinama je bilo nešto drugačije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se obilježavala godišnjica oslobodjenja Goražda pa su propratne svečanosti održane u pauzama sportskih aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu obilježavanja godišnjice, bila je uskraćivanje nagrada najzaslužnijim borcima i starješinama, gradjanima i funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je što nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i sadašnji aktualni gradski prvaci. Ono što se iščekivalo kao šlag na sportska takmičenja je bila utakmica Goraždanski - ostali (IBOG),od početka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radničkog odnosno, Goraždanskog.

Kao selektor ekipe imao sam i učešća u pripremi iste, posebno u izboru igrača i taktike. Bilo je samo pitanje koliko ćemo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivši fudbaleri klubova sa Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila ništa posebno. U početku defanzivna, a kasnije će se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po tri-četiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje će napuniti golovima i igrom nadigrati ekipa Goraždanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo raspoloženje igrača i rukovodstva Goraždanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokušali što prije postići gol i eto, to se iskoristilo kao naša šansa. Njihova nervoza im je razrušila koncepciju igre. To su iskoristili moji igrači i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razočarenje i gorčina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igrača dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova da kasnije sa igračima Goraždanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut više u sitnim šalama. Da se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se četnici artiljerijom ispalivši desetak granata koje su pale u blizini stadiona na kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za najbolje ekipe na SIGO-takmičenju. Eto, četnici su se potrudili da pokažu kako mi još nismo slobodni, kako nas mogu ometati kada to oni žele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas "pozdrave." A o tome su čuli od nas, jer mi to javno saopćavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i ljutnje odvažnih boraca, želje da se četnicima uzvrati, ali nije, jer to nije naš stil borbe, a i da jeste, ne možemo se rasipati granatama koje na prste brojimo. Četničko iživljavanje je proteklo bez posljedica, a nama je to bila još jedna opomena da ponešto ostane samo za nas.

Nijaz Nuhanović mi u akšam navrati da se pozdravimo, jer on noćas ide na put neizvjesnosti po sopstvenoj odluci, ide da pokuša pomoći porodici i sebi, ali ne bježi da pomogne Bosni.

Zaželio sam mu sreću a prethodno, ono što se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu maršutu dajući mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muški, bez puno emocija, a kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao naše dosadašnje prilike i neprilike i nadao se da će on ponovo doći sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obećao se javiti čim stigne u Sarajevo. Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa četnicima, ali je uspio proći, što je najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.

S pjesmom do slobode

Ono što su četnici činili iznenadnim granatiranjima često je bilo vrlo tragično, a tragedija je bila veća što su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatrači UN-a nisu puno opterećivali. Oni su sva primirja kršili kada požele, čak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatrači UN-a smješteni. Možda su željeli da ih zaplaše i istjeraju. Naši diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivši u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojnički izvršivši diverzije i to isključivo na vojne ciljeve. Tada su četnici razmišljali kako i koliko će granatirati. Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i više granata, ali znatno češće reakcije u nastavku agresije su bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po hrabrosti, ali vrlo malo školovanih oficira koji su mogli osmisliti i voditi diverzantska dejstva. Medju najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarević Dizdar sa kojim sam često razgovarao o tim dejstvima i našim mogućnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati desetak poginulih neprijateljskih vojnika i nešto zarobljenog MTS-a, a da su naši svi živi i zdravi da je aktivnost izvršena u njegovom kraju u okolini Čajniča. Dizdar je, inače, ulivao svojim stilom rada, ponašanjem pa i fizičkom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u običnom nastupu, ali u borbi je bio brz energičan i razborit. Vrlo stručan rezervni oficir iz okoline Čajniča, poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je iscrpljeno, uvijek više nego što je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizičke napore samo da zadatak izvrši. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odluči uraditi i to je uradjeno. Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao više dara za napade, a specijalnost su ipak bili diverzantsko izvidjački zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvažnih boraca, sa manje volje prihvatao. Vjerovatno je tražio šansu za sličnu poziciju u borbi sa bliže distance, mada nikada do sada nije mogao imati niti municiju, niti naoružanje i opremu kao četnici, i što je najbitnije previše je volio Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Duraković Ramiz, komandant 43.drinske brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a naročito u prilagodjavanju suhe vojne teorije ovdašnjoj praksi. U svim težim situacijama Duraković se oslanjao na Ferida Dizdara što mu je, u mnogome, olakšalo vodjenje jedinice i to je, čini mi se, znao cijeniti uzvraćajući visoki nivo poštovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlična kombinacija za uspješan rad u ovim teškim uslovima.

Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo rijetko.

Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kritične situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz lakša ranjavanja. Sada ponovo pokušava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku načelnika štabova brigada, a po naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starješinama koji su zauzimali i mjesta komandanata brigada, onih koji su još kao da je'92. i početak agresije govorili:

"Nemojte da diramo četnike, oni će nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda možda i neće."

Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubašić, Zakir, Hodža Zaim Kustura, Drljević, velika većina starješina i ja smo bili razočaraiii takvim razmišljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali napadali i ubijali prije nego što su počeli sa agresijom.

Često sam u obilasku ranjenika doživljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu, ali sam sa njim preživljavao svu njegovu muku ostajući dugo u noći da bih pomogao svojim prisustvom da preživi. 25.09.`93. sam slučajno svratio Kemi Korjeniću i poslije takvih operativnih zahvata vidio njegov veliki premor i premor kolega ljekara. Želio sam ih iznenaditi i počastiti, ali nisam imao ni kahve, a ni cigareta. Doktor Korjenić je čovjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako srdačno i toplo primao i ponekad pozivao da čuje šta ja mislim o situaciji obično kada je bilo kritično ali i da ispričam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod njega obično Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar ručak. Sada, taj moj doktor sav iscrpljen, reče dječački:

“Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u život." Rekao sam mu da žurim kući i da ćemo se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je već bilo oko 1 poslije ponoći. Otišao sam do Kema Kuljuha, uglednog Goraždanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:

"Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve" bijaše brzi odgovor.

"Kako da se zahvalim?" upitah.

"Ti si se već zahvalio" odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da žurim.

"Hvala, žurim, vidimo se", rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komično upita:

"Šta si zaboravio?" "Da nisi doš'o zbog neke od ovih sestara?"

"A znaš ti dobro doktore da ja nisam od tog posla," odgovorih mu što sam ozbiljnije mogao, a on se nasmija i dodade:

„Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu pravu kahvu i pravi Marllboro.

Ono što je 26.09.93. pobudilo moju nešto veću pažnju, a i mnogih gradjana Okruga Goražde, to je bio uz pomoć UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skupštine u Sarajevo. Otišao je i Cocalić Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanović je morao nogom i to sa glavom u torbi. Bitnije od svega ostalog je bilo to da će ljudi, poslanici iz Goražda, konačno imati priliku da kažu šta se dešava u goraždanskom paklu a to će, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Goražde u okruženju ne bude klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim očima. Narod je to ovako komentarisao: Što ode onaj i oni i šta će on pričati i koga će predstavljati." Kao da su htjeli odabrati nekoga ko će govoriti po tabijatu tog naroda, ali to ne pije vode i neće još piti, bar dok je ovo okruženje.

Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, što je uzburkalo Ratno predsjedništvo Općine Višegrad, a malo i narod, pa je bilo različitih komentara. Sepo, Abdel i Esad Ohranović su tražili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, što sam zajedno sa Hodžom prihvatio i dobio puno vrlo značajnih informacija, a pitao sam samo: "Da li ima namjera da se u Goražde upute značajnije jedinice i MTS ili deblokira Goražde i kako"? Odgovor je bio: “Ima, ali ne znamo kada i kako." Jebaji ga, ko da mi ništa niste rekli", reče Hodža Zaim Kustura i nastavi rondati u svom stilu. Ja sam ovo još jedno obećanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima MUP-a Goražde smo povremeno održavali sastanke Ferid Buljubašić i ja, a povremeno i ostali članovi Komande IBOG-a i razmatrali mogućnosti zajedničkog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema. Jedan od jako naglašenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajviše iz 1.Svbr bio je upad u stanove, prazne, poluprazne ili napuštene kuće bez ikakvih papira, rješenja. Predstavnicima MUP-a su pristizale žalbe, uglavnom na Višegradjane. Kada bi intervenisali ili izvršili uvidjaj službena lica su na pitanje, što ste uselili ili što ste provalili, dobijala odgovor gotovo identičan od svih a to je: "Reko Sejdić da provalimo ili da uselimo", i onda se tu priča završavala.

Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zašto, ako jesam, i njih nisam službeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zašto podržavam nered i to bi odguralo do optužbi većeg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snašli, zloupotrijebili moje ime, ali da ih ipak ne treba šutnuti na ulicu već naći rješenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju potpuno legalnim putem i da ću im pomoći u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste, Komandu ili svog pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rješavana a Višegradjani nosili zvono provalnika u stanove pa i ja u ime Višegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rješenje ovog i sličnih problema dogovoreno je zajedničkim angažmanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugeriše, ili čak i omogućuje provalu, štiteći one koji provaljuju u stanove i kuće, najčešće prazne i najčešće čuvane za one koji su, eto, otišli pa će se vratiti i dobro zahvaliti svojim čuvarima. Njihove kuće i stanovi bi trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa života. Složili smo se da te kuće i stanovi budu legalno useljeni što prije, uz potpunu proceduru i poštivanje propisa, a naročito prava na ličnu imovinu. U Beriću je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen muzički koncert pod nazivom: "S PJESMOM DO SLOBODE". Koncert je protekao u dobrom raspoloženju, a trajao je puno više od predvidjenog vremena. Svaki skup muzičara, svaka fešta je za mene bila još jedno sjećanje na rahmetli Adema-Adija. Većina muzičara su bili njegovi prijatelji i neizbježna tema su bila sjećanja na predratna druženja, a kada se priča završi ostajao sam u svojim razmišljanjima i svom

bolu. Šta bi bilo da nisam ostao u Goraždu? Šta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi živ. Na kraju, riječju sudbina, samo malo ublažim krivicu ali ne i tugu.

Zaja se vratio

Puno radosti je donijela informacija da je ovih dana na prostore goraždanske slobodne teritorije stigao Zaim Imamović. Osjetilo se u narodu da je vedriji, veseliji pa čak i živahniji, i svuda se pričalo o dolasku, ponegdje pridodajući kako je došao sa jednom jakom jedinicom i kako ima namjeru deblokirati Goražde odmah i još mnogo vrlo nerealnih želja je pretočeno u Zaimovu namjeru. Lično sam se jako obradovao znajući snagu autoriteta, sposobnosti i mogućnosti Zaje. Evo šanse da se malo trgnemo iz ove uspavanke koju su nam četnici napakovali poslije ofanzive na Medjedju. Pitao sam se: "Gdje je Zaja, što ne dolazi u Goražde?", zvao Komandu 1.drinske brigade, a odgovor mi bi malo nonšalantan: "Doći će dok se odmori dva-tri dana". Poznajući Zaju, nisam mogao povjerovati da neće, koliko god bio umoran, prvo doći u Goražde i u Komandu IBOG-a. jer on je pravi profesionalac. Medjutim, eto nešto sam previdio. Neki ljudi su se potrudili da ga napumpaju sa puno loših informacija o tome kako je on odbačen i kako se tamo neki komandanti šepure po Goraždu uz još puno bljuvotina lične prirode. Sa Zaimom je došao i Emin Imamović koji je bio bezbjednjak u IBOG-u do odlaska, aprila '93. godine. Dobar dio dezinformacija je kolao o njemu, tako da se stvorila atmosfera da zvanične vojne, a naročito civilne strukture, ne žele prihvatiti Zaima. Oni koji su pričali ovakve bljutave priče, koji su potrčali na "muštuluk" su ostali vrlo blizu Zaima u narednom periodu kao vjerni fasifikatori i najvećih istina. Bilo je u toj ekipi i čestitih ljudi koji, ili su ćutali ili su bili neuvjerljivi, bar u početku: Mujo Pestek, Nihad Klinac, Dževad Adžem Oskar, Edo Fejzić, i ostali. Ipak, Zaja je došao nakon dva-tri dana na sastanak u Komandu IBOG-a i vidno rezervisan dao neke svoje prijedloge i mišljenja, dosta tvrdo, gotovo naredbodavno. Taj stil se nimalo nije dopao komandantu Feridu, a ni meni, ali računali smo da je to prolazno kao i odredjena, već primjetna, distanca prema Feridu naročito ali i prema meni Dervi Harbinji, Ekremu Veljanu, Himzi Selimoviću i ostalima iz Komande IBOG-a. Na sijelima koja su organizovana u užem sastavu bistrila su se već bitna pitanja, a Zaji dodvoravali mnogi sa ciljem da, eto, oni pomognu da se neko promijeni i da Zaju zastite. Pa od koga, kada njega svi borci, starješine i cio narod, vole i cijene dovoljno da niko ne pomisli ništa ružno, a kamoli učini?! Ovih dana, dok su ta sijela održavana, pokušavao sam biti više uposlen u brigadi što mi je omogućilo da ne slušam razne uglavnom "šuplje" priče, o tome kako Zaja želi ovo ili ono i slično. Nadam se da ćemo mi sjesti i dobro razbistriti sve ozbiljno što se želi promijeniti na ovom prostoru, a duboko sam uvjeren da Zaim želi najbolje ovom kraju i ovom narodu. Puno je volio Drinu i po povratku je iskazao je oduševljenje ljepotom svog rodnog kraja. Znao se družiti i biti neprimjetan, a katkad i oduševljavati društvo. Ipak, sport je, čini se, najviše volio i bio je, pravi sportski tip i na Akademiji, a kasnije u službi u bivšoj JNA u Vipavi, Sloveniji puno puta pokazao da je bez premca u nekim vojničkim sportskim disciplinama. Svojom brzinom, a bogami i tehnikom, lomio je protivnike i u fudbalu koji je vrlo često igrao. Često smo razgovarali i o njegovoj porodici, o problemima da se konačno smjeste i dobiju status izbjeglica. Volio je puno svoju suprugu Sutku, sinove Ernesta i Denisa. Ponekad smo zajedno sjedili u

centru veze IBOG-a. Kada bih sa njim razgovarao, iskazivao je puno jednostavne topline i ljubavi prema svojoj porodici. Volio je i pjesmu, ali ne tako puno da pjeva koliko da sluša i uživa. Eto, sada takvog Zaima neko želi preusmjeriti i naznačiti da on ima onih koji mu podvaljuju, ili možda još i teže. Doduše, neki ljudi iz civilnih struktura Okruga i Općine nisu oduševljeni ni Zaimom. To mogu biti oni koji ničiji dobar rezultat, a pogotovo autoritet, ne vole. Njih je, srećom, jako malo.

O kadrovskoj problematici se ponajviše razgovaralo na puno narednih sastanaka Komande IBOG-a. Iznošeni su razni prijedlozi koji su bili vrlo približni jedan drugom. Ferid Buljubašić je predlagao da on, Veljan i Dervo odu, a da ostale starješine budu rasporedjene kako se dogovorimo, respektujući svaki od elemenata. Čini se da je Zaimovo insistiranje na prejedlogu da Emin Imamović bude bezbjednjak u IBOG-u bilo nešto naglašenija kočnica za naš ukupni dogovor i usaglašeni prijedlog, ali tu nije tačka. Prijedlog mora biti potpuno podržan i od civilnih struktura. E, tu su stvoreni odredeni principi koje je bilo poteško riješiti. O mišljenju predstavnika civilnih organa bilo je puno polemike i pitalo se ko tu sve daje mišljenje. Konstatovano je da tu nisu mišljenja samo predsjednika Općine i Okruga Goražde.

Pod vatrenim goraždanskim nebom svoje mjesto je tražila i vrlo rijetka preostala divljač koja rat nije razumjela i kojoj je on donio mnogo novih neprijatelja. Pored granata mina, požara i vremenskih nepogoda sada je svaka puška postala potencijalni neprijatelj zečeva, srna, lisica, divljih svinja, medvjeda i ostalih divljih životinja koje nisu uspjele pobjeći sa ove, za njih užarene plate. Lovci koji su istinski zaljubljenici lova bili prije agresije su pokušali uticati na sve koji se iživljavaju prema divljači, ali su imali malo uspjeha. Jednostavno, odgovor lovokradica je bio: "Nemamo šta jesti." "Imaš ti da nam daš?""Mi mesa nismo vidjeli godinu dana" i slični. Delegacija Lovačkog društva Goražde u sastavu: Ramiz Drakovac, Rizo Dacić i Rasim Mirvić je od mene tražila da učinim što mogu da se vojska ne bavi krivolovom, mada znaju da je to vrlo teško regulisati, a tek kontrolisati i suzbijati krivolov. Ono što sam obećao bilo je da ćemo informisati u sklopu informisanja boraca o štetnim posljedicama krivolova, a oružje smjestiti u oružanje jedinica i da tako očekujemo mnogo manje problema oko upotrebe oružja izvan boračkih zadataka.

25.10.’93. je ispraćena grupa starješina koja je dala veliki doprinos u odbrani naroda i slobodne teritorije u kojoj su bile vrlo sposobne starješine od kojih se, iz različitih razloga, opraštamo, nadam se, ne na dugo. Teško sam prihvatio da toliko starješina u ovim teškim i složenim okolnostima napušta Goražde, ali nisam mogao spriječiti nikoga, jer svi oni su imali vrlo značajne razloge. Ono o čemu sam razmišljao i što je ukupno uzrokovalo nestrpljenje ovih starješina i ubrzalo odlazak, je neuredjivanje kadrovske strukture u IBOG-u i brigadama, kao prvo, a drugo i uticaj pada prostora Medjedje i Ustiprače.

Odlazi general Gamal, čovjek koji je iskazivao ogromnu želju da pomogne Bosni, a svoj život stavljao na kocku odmah po dolasku u Medjedju, izlazeći sa mnom u izvidjanja u medjuprostore sa željom da učestvuje u pripremi dejstava ka Višegradu krajem maja '93. ali četnici nas preduhitriše. Trebalo je vidjeti njegova razočarenja što pomoć iz Goražda ne stiže u Medjedju. Nisam ga mogao puno razumjeti, a govorio je odlično engleski, ali ja prevodioca nisam imao. Ono malo što sam uspio razumjeti bilo je izrečeno energično pitao se zašto komandant Ferid ne pošalje pomoć, šta on misli, zna li on šta se ovdje dešava, i sl. Znao je Ferid šta se dešava, ali nije general znao naše slabosti. Ferid je često morao moliti da se nešto završi ili naredjivati više puta isto jednoj jedinici, a onda, kada to ista ne izvrši, drugoj koja hoće.

Ta druga je vrlo često bila 1.SVbr. General Gamal je sebi pojasnio situaciju u toku svog boravka i vjerovatno ima namjeru da istu prezentira u Sarajevu.

Zahvalio sam se u ime boraca, i u svoje ime, prvo njemu a onda i ostalim starješinama koje nas napuštaju. Zenga je, takode, došao da ide u Višegrad, da udjemo zajedno. On i general su bili zadovoljni pripremom odluke kao i idejom koju sam im prezentirao. Zenga je sebe već vidio u gradu dok je razgledao odluku na karti, ali eto, sada se vraća. Malo je nezadovoljan ukupnim stanjem. On ima i neke lične planove sa svojom budućom izabranicom, nekom Amerikankom koju nisam imao priliku upoznati, ali kažu da je jako zgodna. Zenga je izgubio brata u Holijacima, a babo mu je u zatvoru kod četnika u Višegradu. Očekuje razmjenu i ima snage, hrabrosti, znanja i iskustva. Vrlo je hladan, a kad plane sijevne i ne zaustavi se. Uvijek je držao metak u cijevi i ukočen pištolj. Bio je u sebe puno siguran. Želio sam da zajedno dejstvujemo, ali eto, on odlazi. Još jedan vrstan oficir na koga bar ubrzo ne mogu računati da preuzme dio moje odgovornosti, ili neku od brigada, Rašid Sobo, koji nije planirao ići, ali situacija poslije Zaimovog dolaska se promijenila i to je ubrzalo njegov odlazak. On je iz grupe koja odlazi, najviše boravio sa mnom u jedinici, mijenjao me, preuzimao dobar dio obaveza i izvršavao dosta dobro i vrlo korektno. Izgledao je kao dječak vrlo velikih sposobnosti. Imao je i porodičnih problema, poput Nijaza Nuhanovića, i to je ubrzalo odlazak. Za njega sam se nadao da ce najbrže doći ponovo u Goražde. Veljan Ekrem, potencijal u oblasti logistike, nenadmašan u IBOG-u, vjerovatno i šire, visok, vitka stasa, malo sporih pokreta i ekavskog prihvaćenog u toku službovanja u bivšoj JNA. Čovjek odličnih ideja i zamisli, ali slabe upornosti i nešto manje odgovoran nego što treba da sačuva svoj profil i potencijal. Višegradjanin po rodjenju i on je čekao priliku da udje u Višegrad. Sam se ponudio da lijepo nacrta kartu odluke za b/d prema Višegradu, i nacrtao je, ali džaba. Dervo Harbinja, kao i prethodni, izuzev Zenge, oficir-profesionalac, moj dalji rodjak koga sam upoznao u toku agresije, dobrih karakternih osobina i vrlo odgovoran. Brzo pukne, ali se brzo i vrati. Vrlo je temperamentan. Ide, jer je osjetio da je vrijeme, a ima i privatnih razloga. Sada smo puno, slabiji ali se nadam da će nastup ovih starješina u Sarajevu biti uvjerljiv u prezentiranju situacije u zoni IBOG-a te da će se na ovaj prostor uputiti značajnija pomoć u ljudstvu i naoružanju, a naravno, i dodatni starješinski kadar. Pitao sam u nekoliko navrata Ferida Buljubašića:

"Zašto dozvoljavate da idu sve ove starješine i zar baš svi moraju?"

Slegnuo je ramenima, otpuhnuo ljutnju iz sebe, i rekao:

"Izgleda moraju" i nastavi: "Priča svakog od njih je prejaka i uvjerljiva da bih ih ja zaustavio, a ovo što ovdje imaju je prekipilo kod svih i svi su neupotrebljivi. Na silu ne ide, a njihove odluke su čvrste. Želiš li ih ti zadržati?" upita me s kritičkim pogledom.

"Hoćeš li da pokušaš? Izvoli", rafalno je izrekao sve.

"Znaš da neću, ako se ne dogovorimo, a znaš i da sam oštar i principijelan ako nešto želim, i na kraju znaš da ovo smatram velikim gubitkom, ali idemo dalje", malo ljutito sam uzvratio. U sebi sam mislio da još mnogo toga kažem Feridu od toga da je popustljiv, preblag, da komanduje vrlo emotivno i da ima slabosti prema tim ljudima kao i to da će nam se sve brzo obiti o glavu. Želio sam uputiti i jaču kritiku, otvoriti se potpuno, ali uvidio sam da je on jako potresen tim odlaskom i da ne bi bilo dobro da se sada uzrujava jer je potpisao dozvole. Ljudi odlaze, nema popravke, ostaju kajanje i samokritika. Primijetio

sam, mada to nije htio reći, da bi on vrlo rado sa ekipom i da mu je teško što ostaje bez onih njemu bližih, a poželio je i porodicu ali....

Na godišnjici formiranja 2/31 DUB (vitkovićkog bataljona), učestvovao sam u sportskom dijelu programa kao član fudbalskog tima 1.Svbr. Turnir je jako dobro organizovan, a nastupile su ekipe svih brigada i ekipa 2.bataljona 31 .drinske udarne brigade. Ovaj naziv "udarna" me uvijek podsjećao na radne akcije i radne brigade koje su rezultatom dobijale taj epitet i to priznanje. Igralo se na travnatom terenu FK Azot u Vitkovićima, što je bilo prava atrakcija poslije mnogo igranja na betonu. Ekipa 1.Svbr je osvojila prvo mjesto, dobila nagrade i pehare, a meni je ostao u sjećanju jedan volej-udarac, silovit i neodbranjiv, sa nekih dvadeset pet-trideset metara kojim je Ramga oduševio gledaoce, a mi poveli sa 2:1 u finalu protiv ekipe 31 .DUB koja je očekivala da će lagano dobiti ovo finale. Konačan rezultat je bio 3:1, a ja sam igrao jedno poluvrijeme. Na zajedničkoj večeri,povodom godišnjice Drugog bataljona 31.DUB, smo obaviješteni da je Zaimov šurak poginuo. Zaja je otišao, mi smo ostali, ali drugačijeg raspoloženja. Momci iz moje ekipe su se, ipak, dobro provodili i znali da proslave pobjedu.

Kraj prvog dijela (Prva knjiga)

SKRAĆENICE

b/d borbena dejstva

CSB centar službi bezbjednosti

DIG diverzantsko-izvidjačka grupa

DIJ diverzantsko-izviđačka jedinica

IC infracrveni uredaji za noćno osmatranje

IDC izvidjačko-diverzantska četa

LARV PVO laki artiljerijski vod protiv vazdušne odbrane

l/o linija odbrane

M/48 model puške

MB minobacač

MG-ovka puška za izbacivanje granata manjeg dometa

MTS materijalno tehnička sredstva

MOB Muslimanska oslobodilačka brigada

MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova

NRC Nastavno-regrutni centar

NS načelnik Štaba

OB oslobodilačka brigada

OČ Oslobodilačka četa

PAM protivavionski mitraljez

PASP 7/9 poluautomatska snajperska puška mm

PAT Protivavionski top

PM M/53 puškomitraljez. model 53

PM M/72 puškomitraljez, model 72

PT-mina protivtenkovska mina

PP-mina protivpješadijska mina

POT privremeno okupiranih teritorij

RB ručni bacač

RIK rukovodenje i komandovanje

RPG ručni bacač raketa

SUP Sekreterijat unutrašnjih poslova

TO Teritorijalna odbrana

VBR Višecjevni bacač raketa

VES vojno-evidenciona sposobnost