Pjesma Baeskijina samoa, kao to to vidimo u samom nazivu govori o ljetopiscu, pisaru M.M. Baeskiji. Dakle, polazei od same te konstatacije primjeujemo da pjesma sadri elemente biografizma, odnosno portretiranja ivota jedne historijski znamenite linosti kao to su to radili i neki drugi pisci demistifikujui epski junaki kod i junake poput Imotskog kadije, Budaline Tala i dr. Svime navedenim da se zakljuiti da je lirski subjekat Sidranove pjesme sam M.M. Baeskija, hroniar svoga vremena. Sidran putem svojevrsne struje svijesti, odnosno toka misli, koje Baeskija iznosi ustvari, kroz pjesmu koju je napisao portretira ivot jednog umjetnika. Da, Baeskija je, iako moda ni sam nije bio svjestan toga, bio umjetnik. Iako je knjievnost osmanskog perioda bila vrlo oskudna, prije svega zbog vrlo slabe pismenosti bonjakog naroda, koji je dugo vremena bio otuen od evropskog kulturnog koda, Baeskija je klasian primjer jednog umjetnika. S druge strane, alegorijski gledano iako se pjesma bazira na samo jednoj linosti ona moe posluiti kao primjer svih velikih umjetnika, knjievnika i pisaca. Pisanje je potpuno intiman in koji neminovno zahtijeva od ovjeka predanost i samou. S toga, i Baeskijina samoa. On je ovjek koji posmatra, biljei hronologiju dogaaja poput nevidljivog ovjeka ili u krajnjoj instanci meleka koji zapisuje ljudske postupke. Baeskija je gotovo dosljedno takav. Njegove misli su kao niti koje se spajaju u cjelinu, kao prizma koja se sklapa u jednu savrenu harmoniju, a njegove misli mogu tei samo uz jedan uslov uz samou. Zbog toga ga i vidimo kako kroz prozor svog duana stidljivo posmatra snijeg, ljude, razmilja o ivotu i smrti te o protoku vremena i sve to briljivo zapisuje u svoj Ljetopis. Njegove misli nisu kompleksne, apstraktne, on se u pjesmi bavi onim malim, ali od ivotnog znaaja bitnim stvarima prostog puka koji levitira izmeu ivota i smrti, izmeu tradicionalnih kahvenisanja i pria o ivotu i o smrti. Izmeu ostalog, pjesma u jakoj mjeri podsjea na Dizdarevievu Bosansku kafanu u kojoj mali tradicionalni ljudi ive ivot jedne kasablijske sredine priajui o opim ljudskim stvarima i bitan je samo taj trenutni momenat. Takoer, treba naglasiti da pjesma koketira sa divanskim pjesnitvom, odnosno sa pjesmama koje su bile pisane na nain da se obraaju Bogu. Baeskija postavlja retorika pitanja Bogu na koja ne zna odgovor, ali ni na koja ne oekuje da e dobiti odgovor. On pita Boga koga li je veeras uzeo sebi i koga li e kasaba oplakivati ili spominjati u divanhanisanju uz kafu. On se bavi pojmom istine; svjestan je injenice da je istina relativna, da pojave u drutvu nikada nisu samo crni i bijele ve da boja uvijek levitira negdje u sredini. Baeskija zna da ne moe svima ugoditi, tj. da nikada ne moe biti dobar prema svima jer ako je dobar prema drugima tada oito grijei prema sebi, a ako grijei prema drugima onda e biti dobar prema sebi. Treba napomenuti da niko nije znao da on pie svoj Ljetopis pa vjerovatno zbog toga i Sidran u pjesmi kae kako bi ljudima srca stala kada bi vidjeli njegove redove koje skraja. Na kraju treba rei da je pjesama iako govori o duhu jednog tradicionalnog ciklinog vremena spoj modernog pjesnitva sa tradicijom. I naravno, na kraju, kako to i dolikuje velikanima, umjetnicima, Baeskija u duhu vlastitog duha, ne eli nikakvu pompeznu smrt, ve tihu, uspavanu, samotnjaku smrt karakteristinu za ljude njegove orijentacije i takva smrt je u sutini prototipska. Uostalom, takav je bio i njegov ivot. l Sama pjesma ima taj narativni koncept s duboko isproimanom tradicijom unutar sebe. Ona naruava sva metrika pravila kao i rimu koja je vezana za tradicionalno pisanje poezije. Dakle, Sidran vjeto spaja modernizam u tehnikom smislu sa tematskim tradicionalizmom.