1

JEDAN

Easterly, imanje obitelji Bradford, Charlemont, Kentucky

Netko se šuljao dolje u vrtu.U lijenoj, magličastoj južnjačkoj noći, pod voćkama okićenim

cvjetićima, između ruža veličine tanjurića i postrojbe živice od obreza-nog šimšira, lik se provukao unutar zidova obraslih bršljanom, poput uljeza se krećući stazama od opeke prema stražnjem dijelu palače.

Jonathan Tulane Baldwine zaškiljio je i još se više nagnuo pre-ma prozoru svoje spavaće sobe. Tko god to bio… bio je pognut i držao se sjena, a odlučnost kojom je odabrao smjer upućivala je na to da zna što radi i kamo ide. Doduše, nije bilo toliko teško pronaći u mraku tu kuću nalik na bijelu rođendansku tortu površine tisuću i osamsto četvornih metara.

Okrenuvši leđa valovitom starom staklu, pogledao je na krevet. Lizzie King, ljubav njegova života, čvrsto je spavala na jastucima, nje-zina plava kosa blistala je na mjesečini, njezina preplanula ramena provirivala su ispod svilenih plahti.

Smiješni su ovi trenuci jasnoće, pomislio je dok je navlačio bokse-rice. Razmišljajući tko bi ono mogao biti, no ne domislivši se ničemu

J. R. Ward

2

pametnom, shvatio je da bi ubio samo da zaštiti ovu ženu. Iako, znala se brinuti o sebi, a on je imao dojam da se oslanja na nju sad više nego ikad… No da joj itko pokuša nauditi?

Smjestio bi ga u grob prije njegova idućeg otkucaja srca.S tom je mišlju nečujno prešao preko orijentalnog saga do antikne

komode koja je bila u njegovoj obitelji otkako je, u devetnaestom stoljeću, izrađena. Njegov je pištolj bio u gornjoj ladici slijeva, pod svicima fino satkanih čarapa koje je nosio uz smokinge. Pištolj kalibra devet milimetara bio je kratak, ali imao je laserski nišan i bio do kraja napunjen.

Otkočio ga je.Izišavši u hodnik, koji je bio dugačak poput gradske ulice te

namješten skladno i službeno poput hodnika Bijele kuće, držao je oružje prislonjeno o bedro. Easterly je pod svojim krovom imao dvadesetak obiteljskih ili gostinskih soba i, dok je prolazio pokraj vrata, brojio je tko je sve bio unutra — ili je trebao biti: njegova mlađa sestra Gin, iako ne i njezin novopečeni suprug Richard, koji je izbivao poslom; Amelia, Ginina šesnaestogodišnja kći koja se uskoro trebala vratiti na Hotchkiss radi završnih ispita; Jeff Stern, Laneov stari cimer s koledža i nedavno postavljeni glavni izvršni direktor tvrtke Bradford Bourbon. I, dakako, Laneova i Ginina majka, Mala Virginia Elizabeth.

Mogao je bilo tko od njih biti dolje i šetati se u dva sata ujutro. Dobro, osim njegove majke. Zadnje tri godine Mala V. E. nije izišla iz svoje sobe osim na bdjenje za njegova oca prije samo nekoliko dana — a iako je razlog za njezin trud bio opravdavan, bio je šokiran kad ju je vidio odjevenu dolje u prizemlju.

Zato, teško da je to bila ona.A osoblje? Batler je dao otkaz, a nijedna od sluškinja nije ostajala

preko noći — zapravo, i sve sluškinje bile su otpuštene.Nitko drugi ne bi trebao biti na posjedu.Na pola puta niz hodnik, prošao je kroz salon na drugom katu

i zastao na vrhu službenog stubišta. Sigurnosni alarm odozdo nije se oglasio, ali nije ga ni uključio

kad su on i Lizzie stigli kući iz bolnice.

DAVOLJI UDIO

3

Glupo.Kvragu, je li se uopće udostojao zaključati ona pusta vrata na

donjoj etaži? Nije se mogao sjetiti. Bila je gotovo ponoć, a njegov je mozak bio u kaosu, prizor gospojice Aurore na onom krevetu na odjelu intenzivne njege zapetljao ga je u čvorove. Mili Bože… ta Afroamerikanka bila mu je majka više od one Daisy Buchanan novog doba koja ga je rodila — a pomisao da rak odnosi gospojicu Auroru, organ po organ, bila je dovoljna da postane nasilan.

Silazeći velikim stubištem, koje kao da je ispalo iz filma Pro-hujalo s vihorom, spustio se na crno-bijeli mramorni pod predvorja. Nijedno svjetlo nije bilo upaljeno, i on ponovno zastane i osluhne. Kako to biva sa svim starim kućama, i palača Easterly glasala se kad bi se netko kretao njezinim odajama. Njezine grede i podne daske, šarke i kvake razgovarale su s onim tko je njome hodao.

Ništa.Šteta. Zakon Kentuckyja jamčio je domaćinu obranu ako bi

usmrtio provalnika u svojoj kući. Zato, ako će nekoga večeras ustrije-liti, radije bi to učinio unutra nego vani, kako ne bi morao dovlačiti tijelo kroz neka vrata i namještati da sve izgleda kao da je pasji sin provalio.

Nastavivši dalje, prolazio je polumračnim sobama u javnom dijelu kuće, a zbog antikviteta i starih slika imao je osjećaj kao da je čuvar koji provjerava muzej nakon radnog vremena. Prozori i francu-ska vrata bili su posvuda, zaklonjeni raskošnim zavjesama od tkanine Fortuny, ali kako su svjetla bila ugašena na cijelom prvom katu, bio je duh, baš kao i onaj koji je bio u vrtu.

Otišao je do jednih vrata u stražnjem dijelu palače i zagledao se preko terase popločane kamenom, gledajući preko počivaljki od kovanog željeza, naslonjača i stolova sa staklenim plohama, tražeći ono što nije onamo pripadalo, ili što se kretalo. Ništa. Barem ne iza kamenog obruba kuće.

Negdje među zelenilom, međutim, netko je vrebao njegovu obitelj.

Okrenuvši mjedenu kvaku, nježno je odškrinuo vrata i izvirio van. Svibanjska noć obgrlila ga je toplinom, težak zrak bio je mirisan

J. R. Ward

4

poput bukea. Pogledao je lijevo. Pogledao je desno. Plinske svjetiljke što su se nizale uz stražnji dio palače treperavo su svijetlile, ali bre-skvasta jezerca svjetlosti nisu sezala daleko.

Kao i sve kuće ovakve veličine, velebna federalna palača imala je prostrane perivoje što su se rastirali naokolo, raznovrsnog tlocrta i lijeha s biljkama koje su oblikovale krajolik jedinstveno i upečatljivo poput različitih poštanskih brojeva. Što je svemu tome bilo zajednič-ko? Elegancija kamo god da pogledaš, bile to rimske skulpture što poziraju usred minijaturnih uzoraka živice, ili fontane koje prskaju kristalno čistu vodu u ribnjake sa šaranima, ili pak sjenica od glicinije kraj kućice uz bazen.

Bila je ovo majka priroda podčinjena volji čovjeka, biljni svijet kultiviran i do u detalje dotjeran, te održavan preciznošću kojom bi netko ukrasio unutarnje prostorije. I, prvi put u svom životu, po-mislio je na to koliko sve to košta, na uložene radne sate, sadnice, stalnu košnju, obrezivanje i čišćenje korova, brigu oko onih dvjesto godina starih ciglenih zidova i šetnica, čišćenje bazena.

Suludo. Bila je to ona vrsta troška koju samo superbogati mogu sebi priuštiti. A obitelj Bradford više nije bila u toj stratosferi.

Hvala ti, oče, bitango jedna.Ponovno se usredotočivši na svoju misiju, leđima se naslonio

na kuću i postao lovac na jelene u čeki. Nije se pomicao. Jedva da je disao. Bio je tih dok je čekao da se ukaže njegova meta.

Je li to bio Max, pitao se. U braku bez ljubavi njegovih roditelja rodilo se četvero djece, što

je iznenađujuće, s obzirom na to da su majka i otac rijetko, ako ikad, bili zajedno u istoj sobi, čak i prije nego što je ona — ima tome tri godine — zalegla u krevet. No bio je tu Edward, najstariji, zlatni sin, kojeg otac nije podnosio; Max, crna ovca; Lane, koji je izraz »plejboj« doveo do savršenstva — barem dok se nije dovoljno opametio da se skrasi s pravom ženom i, naposljetku, Gin, promiskuitetna smutljivica.

Edward je bio u zatvoru zbog ubojstva njihova strašnog oca. Gin je bila u braku punom mržnje samo radi novca. A Max, koji je došao kući nakon što se nekoliko godina nije znalo gdje je, bio je bradata, tetovirana sjenka studenta kakav je nekoć bio, prezirući sve

DAVOLJI UDIO

5

i svakoga, uključujući i svoju obitelj — toliko da je odsjeo u jednoj od brvnara za osoblje dolje u stražnjem dijelu imanja, jer je odbijao biti pod krovom Easterlyja.

Možda se Max popeo do velike kuće zbog… bogzna zbog čega. Malo šećera. Boce burbona. Možda da ukrade nešto srebrnine?

Ali kako bi mogao ući u vrtove? Kako bi to itko mogao? Dvije strane tih hektara prekrivenih cvijećem i travnjacima bile su zaštićene tri i pol metra visokim ciglenim zidovima s bodljikavom žicom na vrhu i dvjema kapijama zaključanim lokotima. Treća je strana bila još nepristupačnija; njihov je otac preuredio stare konjušnice u poslovni centar, arhitektonsko remek-djelo iz kojeg se upravljalo tvrtkom Bradford Bourbon nekoliko zadnjih godina. Bog zna da se nije moglo proći kroz objekt osim ako nisi imao propusnicu ili lozinke…

S desne strane, netko je projurio niz aleju procvjetalih divljih jabuka.

Imam te, pomislio je Lane, a srce mu je prebacilo u višu brzinu. Premjestivši se naprijed, oba su mu stopala bila tiha na kamenim pločama kad je požurio preko terase pa se sakrio iza vaze dovoljno velike da bi se u njoj mogao okupati.

Bio je to muškarac, nedvojbeno. Ona su ramena bila preširoka da budu ženska.

I ološ je dolazio prema njemu.Lane je uperio pištolj u svoju metu, mirno držeći automatik

objema ispruženim rukama. Ostavši savršeno nepomičan, čekao je da se provalnik sjuri niz stazu i približi spletu bočnih stuba.

Čekao je…… i čekao…… i pomislio na svoju mržnjom ispunjenu, uskoro bivšu suprugu

Chantal. Možda je ovo bio privatni istražitelj kojeg je ona poslala i koji dolazi iščeprkati nešto prljavo o financijskom skandalu u tvrtki, neka-kve informacije o tome koliko je gadan bankrot bio, kakav podatak koji bi mogla upotrijebiti protiv njega dok zakopavaju svoj nepostojeći odnos u prašinu.

Ili je možda Edward pobjegao iz zatvora i došao kući.U što je čisto sumnjao.

J. R. Ward

6

Provalnik je zadnji put skrenuo, a onda je dolazio ravno prema Laneu, ali ruke su mu bile spuštene, bejzbolska kapa nisko navučena.

Lane je bio ukočen sve dok nije bio posve siguran da bi ga mogao pogoditi u prsa. Onda je napola povukao okidač, crvena laserska zraka zasjekla je mrak, stvorivši malenu titravu točku točno ondje gdje je tipu bilo srce.

Lane je progovorio, glasno i jasno: »Stvarno me neće biti briga ako te ubijem.«

Muškarac je tako brzo zastao da mu se stopalo poskliznulo o ciglu. A onda su ruke skočile gore kao da je taj, tko bio da bio, imao opruge od madraca ispod pazuha.

Lane se namrštio kad mu je najzad vidio lice. »Što ćeš ti ovdje?«

7

DVA

Zatvor Okruga Washington, centar Charlemonta

Mjesečina je prodrla u zatvorsku ćeliju kroz prozor s rešetkama, zraka mliječne svjetlosti rasjekla se u pet dijelova prije nego

što će se spotaknuti o rub umivaonika od nehrđajućeg čelika i opružiti se na betonskom podu. Vani je noć bila vlažna, što je samo naglasilo sumorno osvjetljenje. U ćeliji se, međutim, nije znalo koje je godišnje doba: zidovi, pod i teška, čvrsta vrata bila su oličena nijansama zatvorske sive, a zrak ustajao, vonjajući na metal i sredstvo za dezinfekciju.

Edward Bradford Baldwine povukao se na sam kraj ležaja. Nje-gove dvije sakate noge bile su izbačene pod čudnim kutom, zbog čega mu je bilo mrvicu lakše, dok je tanki madrac nudio malo do ništa mekoće kostima njegova usahla donjeg dijela tijela.

Ovo nije bilo prvi put da je zatvoren, no sada barem to nije bilo protiv njegove volje. Svojevoljno je pristao na ovo; priznao je ubojstvo svog oca i tako se strpao iza rešetaka. K tome, nije bio ni jedini za-tvorenik, a za razliku od prethodnog iskustva, zvukovi hrkanja, kašlja i povremenog jaukanja dopirali su do njegovih ušiju unatoč onim armiranim vratima.

J. R. Ward

8

Prigušen udarac i pridružena jeka nagnali su ga da pomisli na svoju farmu punokrvnih konja Red & Black. Svi ovi muškarci u svo-jim samicama bili su poput njegovih kobila u pregradama — nemirni, vrpoljeći se čak i noću. Možda baš posebno nakon sumraka.

Zabivši dlanove u madrac, pokušao je što je dulje moguće oslo-boditi točke pritiska na svojoj stražnjici. Prerano se morao premjestiti, njegov gornji dio tijela nije bio snažniji od onog donjeg, a pozadinsko zveketanje tjelesne nelagode bilo je nešto na što se već naviknuo.

Dok je prelazio pogledom po ćeliji, s onim betonskim zidovima i ulaštenim betonskim podom, onim umivaonikom od nehrđajućeg čelika i zahodskom školjkom, prozorom s rešetkama i žičanom mre-žom kao na kokošinjcima, pomislio je na raskoš Easterlyja. Podrum obiteljske palače bio je luksuznije opremljen od ovih sobičaka, naro-čito onaj vinski, koji je bio poput engleske radne sobe koja je propala kroz strop i sletjela na temelje brda.

Bez nekog naročitog razloga — dobro, osim onog očiglednog, a to je da nije imao pametnijeg posla i nije bilo šanse da će zaspati — sjetio se priče koju je davno pročitao, o dječaku koji je odrastao u kartonskoj kutiji. Zapravo, nije li bila i televizijska serija o liku koji je na sličan način bio zlostavljan…

Čekaj, o čemu je ono razmišljao?Njegov um, gnjecav i trom, pokušao se uhvatiti za rep poimanja. O… tako je. Dječak u kartonskoj kutiji. Dakle, dječak zapravo

nije bio bogzna kako traumatiziran kad su ga oslobodili. Uzrujao se tek kad je doznao da druga djeca nisu bila podvrgnuta takvoj vrsti zlostavljanja.

Pouka priče? Kad si odgojen u danom okruženju i ne znaš ni za što drugo, nedostatak mogućnosti usporedbe i kontrasta znači da su izvanredne okolnosti tvoga postojanja nevidljive i nepoznate. Život u njegovoj obitelji na Easterlyju bio mu je potpuno normalan. Pretpo-stavljao je da svi žive na posjedu gdje je zaposleno sedamdeset ljudi. Da su Rolls-Roysi bili obični automobili. Da predsjednici i uglednici i ekipa s televizije i iz filmova navraćaju u kuću tvojih roditelja tek tako.

Činjenica da je golema većina onih iz Charlemont Country Daya, kao i sa Sveučilišta Virginia, bila sličnog društvenog i financijskog

DAVOLJI UDIO

9

statusa nije odmogla njegovoj pristranosti. A nakon diplome? Njegova se perspektiva nije poboljšala jer je bio suviše obuzet pokušajima da uhvati korak s obiteljskim biznisom.

K tome, nije nimalo sumnjao u to da svu djecu njihovi očevi mrze.

Dakako, njegova dva brata i sestra nisu bili prezreni koliko je to bio on, ali dovoljna količina netrpeljivosti bila je iskazana i pre-ma njima, tako da su njegove usporedbe i zaključci ostali neupitni. A premlaćivanja i hladne osude događali su se samo iza zatvorenih vrata. Stoga, kad bi bio negdje i vidio očeve koji se ponašaju civilizira-no prema svom potomstvu? Samo bi pretpostavio da je to predstava, društvena obmana, poput zastora navučena kako bi se prikrila mračna stvarnost.

Kao što je to bilo u domaćinstvu Bradfordovih.Napokon je progledao kad je napredovao do upravljačke funk-

cije u tvrtki BB, i to do pozicije na kojoj je otkrio da otac nije bio samo užasan roditelj, nego i bijedan biznismen. A onda je počinio pogrešku suprotstavivši se Williamu Baldwineu.

Dva mjeseca kasnije, Edward je otišao poslom u Južnu Ame-riku, gdje je bio otet. Otac je odbio platiti otkupninu, a posljedica je bila ta da su se određene stvari dogodile Edwardu. Dijelom jer su otmičari bili frustrirani, dijelom jer im je bilo dosadno.

Ali uglavnom zato što im je njegov otac rekao da ga ubiju.Tada je zaključio da je William zapravo zao tip, koji je činio

gadne stvari cijelog svog života te usput povrijedio mnogo ljudi na mnogo različitih načina.

Srećom za Edwarda, neočekivani se spasitelj materijalizirao u džungli pa je Edward bio najprije prevezen zrakoplovom u vojnu ba-zu Sjedinjenih Država te naposljetku vraćen kući, na američko tlo, sletjevši ovdje u Charlemont kao ulubljeni paket koji je netko šutirao i koji je zapeo negdje na carini.

Dok su sjećanja na ponovno učenje hodanja, penjanja uza stu-be, hranjenja i pranja prijetila da provale vrata Edwardova mental-nog dvorca, sjetio se koliko mu nedostaje alkohol.

Za ovakvih noći, kad su mu društvo pravili samo nesanica i njegov kanibalistički mozak? Ubio bi da se može onesvijestiti od cuge.

J. R. Ward

10

Nakon početnog razdoblja oporavka, kad se kljukao lijekovima, alkohol mu je postao jedini prijatelj. Onda, kako su se sljedeći dani i noći vukli, zahvaljujući piću uživao je u obamrlosti i olakšanju. Ti mali plutajući praznici na lijepom brodu zvanom Cugalizalica1 postali su jedini predah od njegova tijela i uma. Odustajanje od toga ciroznog hobija, međutim, bilo je nužno.

Čim je postalo jasno da ga čeka zatvor, znao je da mora provesti detoksikaciju i prva su sedamdeset i dva sata bila paklena. Zapravo, još uvijek je bilo gadno, i to ne samo zato što je ostao bez svoje psiho-loške štake. Osjećao je još veću malaksalost, a iako mu ruke i stopala više nisu toliko drhtali, treskavica je i dalje mrcvarila njegov centar za fine motoričke vještine, kao i onaj za ravnotežu.

Bacivši pogled na svoje široke, narančaste zatvorske hlače, sjetio se svoga starog života, bivšeg tijela, bivšeg stanja uma. Bio je silno ispunjen dok se pripremao da preuzme tvrtku Bradford Bourbon nakon što se otac povuče u mirovinu, donoseći strateške poslovne odluke, rasturajući u skvošu i tenisu.

Poput klinca iz kartonske kutije, nije mu bilo ni u peti da ga čeka drukčiji život. Druga vrsta egzistencije. Da je promjena, koja će ga dovesti do novog stanja uma, bila iza ugla.

Za razliku od dječaka iz kutije, međutim, njegov život postao je gori, barem prema gotovo svim objektivnim mjerilima. A to je bilo čak i prije nego što su ga njegovi postupci doveli ovamo, gdje zahod nije imao ništa u ponudi osim hladnog obruča na koji može sjesti.

No dobra je vijest to da će svi za koje je mario sada biti dobro. Njegov najmlađi brat Lane preuzeo je kormilo tvrtke i vodit će posao s burbonom kako treba. Njihova majka, Mala V. E., bila je toliko smušena od starosti i lijekova da će svoje posljednje dane proživjeti — možda na Easterlyju, možda ne — blaženo nesvjesna promjene obi-teljskog društvenog statusa. Gin, njegova sestra, udala se za strahovito bogatog muškarca kojim je mogla manipulirati do mile volje, a njegov drugi brat, Max? Pa, ta crna ovca obitelji ostat će ono što je oduvijek i bio, lutalica zadovoljan životom daleko od Charlemonta, duh što 1 Ovdje autorica aludira na pjesmu On the Good Ship Lollipop iz filma Bright Eyes (1934.),

koju je izvodila malena Shirley Temple.

DAVOLJI UDIO

11

proganja nasljedstvo koje nikad nije cijenio niti mu je bilo stalo do toga da ga zadrži.

A što se tiče njega? Možda će mu, kad ga premjeste iz ove okružne pernice za olovke u pravi zatvor, omogućiti nekakvu fizikalnu terapiju koja bi mu mogla pomoći. Možda bi mogao steći još jedan magisterij. Ponovno se povezati sa svojom ljubavi spram engleske književnosti. Na-učiti kako izrađivati registarske tablice.

Nije to bio život kojem se veselio, ali već se navikao na beznađe.Važnije od svega, čovjeku katkad jedino preostane utjeha da je

ispravno postupio. Makar to zahtijevalo golemu žrtvu, mora postojati mir u spoznaji da voljenima više ne prijeti užas.

Kao što je to bio njegov otac.Štoviše, zaključio je, činjenica da nitko nije tugovao za Williamom

Baldwineom činila se kao dovoljno dobro opravdanje pred optužnicom za ubojstvo. Prokleta je šteta što to nije i zakonski priznato kao olakotna okolnost…

Koraci koji su se približavali bili su teški i odlučni, i načas se stvarnost razmrvila, a prošlost uzdignula poput čudovišta iz močvare njegove svijesti. Mozak više nije bio načistu nalazi li se u džungli, privezan grubim užetom i hoće li ga opet premlatiti… ili je bio u zatvorskoj zgradi svoga rodnog grada…

Glasan zveket na vratima poslao je njegov krvni tlak u visine, srce mu je tuklo, znoj je izbio pod pazusima i na licu. Sleđen od straha, zario je prste u pokrivač pod sobom, njegovo se slomljeno tijelo toliko žestoko treslo da su mu zubi cvokotali.

Zamjenik šerifa koji je otvorio vrata samo ga je još više zbunio. »Ramsey?« slabašnim je glasom rekao Edward.Afroamerikanac u smeđe-zlatnoj šerifovskoj odori bio je golem,

ramena toliko širokih da su ispunila dovratak, a nogu posađenih kao da su se zakovale za pod. Obrijane glave i čeljusti koja je jasno poru-čivala da je prepirka s njime gubitak vremena, Mitchell Ramsey bio je sila prirode sa značkom — a ovo je bilo drugi put da je došao do Edwarda ove noći.

Edward je, zapravo, bio živ samo zato što je zamjenik otišao u džunglu da ga potraži. Kao bivši komandos — osim što su ga resile

J. R. Ward

12

vještine preživljavanja i što je imao poznanstva dolje oko ekvatora potrebna da odradi posao — Ramsey je također rutinski igrao ulogu osobe koja rješava probleme bogatih obitelji iz Charlemonta, pa mu spašavanje nije bilo nepoznanica.

Ako vam je trebao tjelesni čuvar, snagator, privatni detektiv ili netko tko će vas povezati s predstavnicima zakona, Ramsey je bio na kratkom popisu onih koje treba nazvati. Taj obučeni ubojica, diskretan i hladnokrvan, nije zazirao od škakljivih situacija.

»Netko ti je došao u posjet, stari«, rekao je zamjenik svojim dubokim južnjačkim glasom.

Edwardu je trebalo nešto vremena da obradi te riječi, gungula straha u njegovu umu onesposobila je komande za engleski jezik.

»Dođi.« Ramsey je pokazao prema izlazu. »Moramo sad poći.«Edward je trepnuo jer su emocije prijetile da će se preliti iz

grudi i izliti po licu kroz suzne kanale. Ali nije sebi smio dopustiti da se utopi u posttraumatskom stresu. Ovo je bila sadašnjost. Nitko neće doći s batinom da mu slomi noge. Nije bilo noževa koji će mu se zariti pod kožu. Nitko ga neće udarati sve dok ne počne bljuvati krv, a glava se klatiti na vrhu kralježnice.

Ramsey je zakoračio naprijed i ponudio mu svoj dlan nalik na medvjeđu šapu. »Pomoći ću ti.«

Edward je podignuo pogled prema onim tamnim očima i iz-govorio one iste riječi kao i prije dvije godine: »Mislim da ne mogu stajati na nogama.«

Činilo se načas da je i Ramsey zarobljen onim što su podijelili u Južnoj Americi. Njegovi su se kapci nakratko sklopili, a ona masivna prsa se počela širiti i skupljati, kao da se pokušava smiriti dubokim uzdasima.

Očigledno, čak su i bivši komandosi imali uspomene kojih se nisu rado prisjećali. »Držim te. Ajde.«

Ramsey mu je pomogao da ustane s ležaja, a zatim pričekao dok se Edwardove noge nisu udostojale raspetljati; sati koje je proveo sjedeći pretvorili su njegove deformirane, loše zacijeljene mišiće u kamen. Kad je najzad bio spreman pokrenuti se, šepanje je bilo po-nižavajuće, naročito pored zamjenikove nevjerojatne snage, ali barem,

DAVOLJI UDIO

13

kad je od ćelije odšepao do ograde, preplavila ga je jasnoća, stvarnost je isplivala kroz žabokrečinu njegove traume.

Dok su njihovi koraci odzvanjali vijugavom metalnom stazom do stuba, Edward je pogledao preko ograde, dolje na zajedničku prostoriju. Sve je bilo čisto, ali čelični stolovi i klupe bili su izlizani, narančasta boja izblijedjela je ondje gdje su se igrale kartaške igre a zatvorenici se uvlačili i izvlačili. Nigdje nije bilo otpadaka, ni odbačenih odjevnih predmeta, ni omota od slatkiša ili praznih limenki od gaziranih sokova. Doduše, u određenim okolnostima, sve može poslužiti kao oružje i nije se očekivalo da će se išta poštovati.

Bio je na pola puta niz stube kad je zastao, njegova sposobnost rasuđivanja najzad je provalila. »Ne želim nikoga vidjeti.«

Ramsey ga je samo blago pogurao i zatresao glavom. »Da, želiš.«»Ne, ja…«»Ne možeš birati, Edwarde.«Edward je odvratio pogled, sve je sjelo na svoje mjesto. »Ne

vjeruj im. Bezveze dižu frku…«»Samo nastavi hodati, stari moj…«»Već sam popodne bio sa psihijatrom. Rekao sam mu da se

nema za što brinuti.«»Za tvoju informaciju, nisi kompetentan procjenjivati svoje

psihičko stanje.«»Znam jesam ili nisam sklon samoubojstvu.«»Zbilja?« Ramseyjev pogled bio je izravan. »Zatekli su te s

naoštrenim komadom metala…«»Lijepo sam im rekao. Uzeo sam tu stvar u kantini i kanio

sam je predati…«Ramsey je zgrabio Edwardovu nadlakticu, povukao je pa podi-

gnuo rukav njegove zatvorske uniforme. »Ovdje si ga upotrijebio. A to je problem.«

Edward je pokušao vratiti svoj ud, ali zamjenik za to nije mario sve dok nije bio spreman da ga pusti. A na jarkoj fluorescentnoj svjetlo-sti, svježa rana na njegovu zapešću činila se kao vrisak.

»Čuj, stari, učini nam obojici uslugu i pođi sa mnom.«

J. R. Ward

14

Ramsey je premjestio ruku na Edwardov lakat i pogurao ga toli-ko neumoljivo da je bilo jasno kako je zamjenik bio spreman prebaciti ga preko ramena i ponijeti bude li potrebno.

»Nisam suicidalan«, promrsio je Edward kad je ponovno ščepao ogradu i vratio se nespretnom, šepavom spuštanju u svojim zatvorskim papučama. »A tko god to bio, ne želim ga vidjeti…«

Vani na terasi Easterlyja, Lane je smjesta spustio cijev pištolja. Jarkocrvena laserska zraka kliznula je s muškarčevih prsa te

iščeznula kad je okidač bio do kraja otpušten. »Mogao sam te ustrijeliti! Koji ti je vrag?«Gary McAdams, upravitelj imanja i domar, skinuo je kapu držeći

je objema žuljevitim rukama. »Oprostite, gospodine Lane.«Na mjesečini, njegovo izborano, vječito preplanulo lice imalo je

brazde toliko duboke da su izgledale kao tragovi guma u blatu, a dok je gladio svoju razbarušenu kosu, u svakom se njegovu nervoznom pokretu očitovala isprika.

»Nisam htio nikoga probudit’.«Lane je krenuo zataknuti pištolj za pojas na leđima, no tada

je shvatio da ima samo bokserice. »Ne, dobrodošao si bilo gdje na imanju. Samo te ne želim probušiti metkom.«

»Počeo je štekati onaj sustav filtriranja bazena u crpnoj stanici. Naručio sam dio, ali sjetio sam se da nisam isključio tu vražju stvar. Uš’o sam kroz stražnju kapiju i isključio ga. Kad sam iziš’o, primijetio sam ono.« Čovjek je pokazao prema stražnjem dijelu kuće. »Srednja plinska svjetiljka je ugašena. Zabrinuo sam se da curi pa sam krenuo zavrnut’ ventil.«

I bome, u redu tih starinskih brončanih svjetiljki doista je bila crna rupa, kao da u redu zuba nedostaje sjekutić.

Sklopivši oči, Lane je zavrtio glavom. »Predobar si za nas.«Zagunđavši, Gary se dovukao uz kamene stube i vratio kapu

na glavu. »Kuća i imanje kao ovo, to je jedna stara dama. Uvijek nešto nije kako treba. Moram stalno na nju pazit’.«

Hoćemo li uspjeti zadržati ovo mjesto, pomislio je Lane kad je krenuo dalje.

DAVOLJI UDIO

15

Prvi put u povijesti Easterlyja, imanje i kuća bili su pod hipo-tekom. Srećom, zadužili su se kod obiteljske prijateljice, a ne u banci. No Sutton Smythe će željeti svoj novac i kamate. A što je s održava-njem? Gary je bio u pravu. Stalno se nešto trebalo popravljati, a što ako to bude krov? Električni sustav? Temelji stariji od dvjesto godina?

Proći će puno, puno vremena prije nego što će se te stvari moći pokriti; ne samo da je glavna zaklada njegove majke presušila, nego je i tvrtka Bradford Bourbon bila u deficitu više od stotinu milijuna dolara — čak i nakon što je Lane otplatio dug od pedeset milijuna koje je otac posudio od Prospect Trusta.

Više od stotinu milijuna dolara. Plus opustošena majčina zaklada.Bio je to deficit da ti se zavrti u glavi, a sve zahvaljujući očevu

financiranju hrpe loših poslova, zamračenih u poslovnim knjigama, a koji su imali dvije zajedničke stvari: prva, svi su bili na ime Williama Baldwinea, a druga, ili su propali, ili nisu ni postojali.

Lane je još uvijek radio na tome da pronikne u dubinu svega.Kad smo već kod toga, odlučio je obratiti pažnju kad se Gary us-

pentrao uz svjetiljku, izvukao odvijač iz stražnjeg džepa kombinezona i prionuo na posao oko baze lampe.

»Treba li ti svjetlo?« upitao je Lane.»Imam ga ovdje dovoljno.« »Mora da jedeš gomilu mrkve.« Naslonivši se na fasadnu dasku

Easterlyja, Lane je protrljao lice. »Mračno je kao u lubanji.«»Snaći ću se.«Kad je Gary odvio teško staklo i mjedeni oklop s baze, Lane se

uspravio. »Da ti ja to pridržim?« »Ma kakvi. Vjerojatno će vam ispasti.«Lane se morao nasmijati. »Zar je moja nesposobnost toliko

očita?«»Imate vi drugih vještina.«»Nadam se da je to istina.«Opsovavši, Lane se zagledao preko cvjetnih lijeha, prema mrač-

nom prostranstvu poslovnog centra. Prenamjena onoga što je izvorno bila konjušnica obavljena je onomad kad novac nije bio u pitanju, a

J. R. Ward

16

kao ishod, arhitektura je bila toliko savršeno usklađena da je bilo teško odrediti gdje počinje suvremeno, a završava starinsko. A pod onim kosim krovom? Iza onog reda francuskih vrata, koja su sva bila ručno izrađena kako bi odgovarala onim originalnima u palači? Bilo je ondje dovoljno mjesta za urede glavnog direktora tvrtke, viših me-nadžera i asistentica, potpuno opremljenu profesionalnu kuhinju, kao i službenu blagovaonicu i konferencijske dvorane.

Sjedište korporacije bilo je tehnički u centru grada, ali zadnje tri godine sve su se odluke donosile točno ondje, s druge strane vrta.

William je tvrdio da je preseljenje nužno kako bi mogao biti uz svoju suprugu, koja je zalegla u postelju i počela pobolijevati. Međutim, istina je bila — što se doznalo tek prije kojih dva tjedna — da je lik trebao privatnost za svoje pronevjere. Taj izdvojeni objekt, s ograničenim brojem osoblja i vrlo rigoroznim sigurnosnim mjerama, omogućavao mu je izolaciju dovoljnu da čini sve što je bilo potrebno kako bi njegove pronevjere prošle ispod radara.

Bila je to savršena varka kojom se zaštitio od znatiželjnih očiju. I savršen plan, barem kratkoročno, da prebaci imovinu tvrtke na svoje ime i pod svoj nadzor.

Šteta samo što je taj gad bio jezivo loš u poslovanju. Napušteni rudnici u Južnoj Africi, loši hoteli na zapadu, propali komunikacijski i tehnološki pothvati. Kako se činilo, Williamov je novac bio proklet u svakoj prilici za investiciju, a Lane je još uvijek pokušavao dokučiti koliko je točno bilo propalih poslovnih subjekata…

»Kako je gospojica Aurora?« upitao je Gary kad je zabio prste u arterije svjetiljke, a zatim i odvijač. »Je l’ imalo bolje?«

»Ne, bojim se da nije.«»‘Oće l’ umrijeti?«Proteklih nekoliko dana, kad god bi mu netko postavio to pita-

nje, odgovarao je s optimizmom. Ovdje u mraku s Garyjem, izgovorio je ono u što je vjerovao da je istina. »Da, mislim da hoće.«

Upravitelj imanja pročistio je grlo. Dvaput. »Ona je dobra žena.«»Prenijet ću joj da si to rekao.«»Učini to, momče.«»Mogao bi je posjetiti, znaš?«

DAVOLJI UDIO

17

»Ne, ne mogu.«I to je bilo to. Doduše, Gary McAdams bio je čovjek staroga

kova, jedan od onih koji nisu odavali što ih muči. On i gospojica Aurora radili su za obitelj Bradford još od svojih tinejdžerskih dana i nijedno nije bilo u braku ni imalo djecu. Imanje im je bilo dom, a osoblje i obitelj na imanju i u kući bili su njihova zajednica.

Nije da bi on ikad to spomenuo.Ipak, tuga je bila opipljiva u njegovoj suzdržanosti i nije bilo

prvi put da je Lane uočio i osjetio poštovanje prema dostojanstvu te šutljive naravi.

»Drago mi je da ostaješ«, čuo se Lane kako govori. Iako je mogao govoriti i o pripremi sprovoda gospojice Aurore, jer sve će ovo dobro završiti. »I nastavit ću plaćati tvoj…«

»Mislim da je ovaj ventil zagušen. Vratit ću se ujutro i popravit’ ga. Ali barem sad neće curit’ pa nema opasnosti od požara.«

Kad je podignuo bazu svjetiljke i uglavio je natrag na svoje mje-sto, Lane se zatekao s knedlom u grlu. Godinama se činilo da imanje nekakvom čarolijom funkcionira samo od sebe. Baš kao što se nikad nije brinuo koliko košta održavanje onih vrtova, nikad nije razmišljao ni o troškovima hrane ili pića za sve zabave, ili osiguranja svih auto-mobila, antikviteta ili ostalih vrijednih predmeta, kao ni o računima za grijanje, struju i vodu. Glavinjao je kroz život, plutajući na površini zlaćane svjetlosti bogatstva, dok su pod njime ljudi rintali za minimal-ne plaće, nekako spajajući kraj s krajem, samo kako bi održali standard u kojem je on uživao.

Pomisao da je Gary McAdams ostao ne misleći na to hoće li dobivati plaću svakog tjedna pobudila je u Laneu osjećaj da je nizak koliko i peta na cipeli.

»Okej, što je — tu je.«Stariji je muškarac zakoračio unatrag i vratio odvijač u džep iz

kojeg ga je izvukao.»Ti, ah…« Lane se uhvatio za rame i stao gnječiti čvor koji se

ondje stvorio. »Uvijek imaš jedan od tih pri ruci?«»Jedan od čega? Odvijača?«»Aha.«

J. R. Ward

18

»Zašto ne bi’ imao?«To je bilo to. »Imaš pravo…«Lane je krajičkom oka zamijetio bljesak nečeg u pokretu što

mu je privuklo pažnju. »Čekaj, što je ono?«»Ništa«, rekao je Gary. »Što mislite da ste vidjeli?«»Tamo je nešto bijelo.« Lane je pokazao laserskim nišanom

prijeko, prema terasi koja je gledala na rijeku, onoj gdje su se kokteli uvijek služili u sumrak. »Bila je… dao bih se zakleti da sam vidio nekoga ondje u bijeloj haljini.«

Pustio je da mu riječi utihnu, svjestan da zvuči sumanuto.»Mislite da ste vidjeli duha ili nešto?« upitao je Gary.Činilo se da se upravitelj imanja nije previše uznemirio. Doduše,

vjerojatno biste mogli ispustiti automobil na njegova stopala, a on bi samo izvukao svoj odvijač i uklonio tu vražju stvar, dio po dio.

Lane je otišao prijeko i pogledao iza ugla kuće. Na terasi nije bilo ničega što ondje ne bi trebalo biti pa je nastavio sve do ruba i padine. Bio je to vraški pogled, morao je priznati — rijeka Ohio u daljini koja sebi krči put prema charlemontskoj financijskoj četvrti. Treperava, razbacana svjetla nebodera na mračnom obzoru podsjetila su ga na mjehuriće što se uzdižu u čaši šampanjca, a rijetki, usamlje-ni automobili na petlji govorili su kako je na Srednjem zapadu bilo vrijeme za počinak.

Nagnuvši se preko zida, provjerio je staro stubište što se viju-gajući spuštalo niz visoki stjenoviti nasip. Easterly je bio izgrađen na kruni najvišeg brda u gradu, a otisci palače bili su toliko golemi da su se temelji morali poduprijeti nanesenom zemljom koju su u mjestu držali beton i kamen. Kad bi sve prolistalo, kao sad u svibnju, nije se moglo uočiti koliko je kuća bila nesigurna na svom uzvišenom polo-žaju, granje obraslo gustim lišćem skrivalo je istinu. Zimi, međutim, kad je bilo hladno, a stabla ogoljena, strmoglavi slobodni pad bio je toliko uočljiv da malo koga ne bi spopala vrtoglavica.

Nitko nije šmugnuo niz stube. I nitko se ne bi mogao provući kroz lokotom zaključanu kapiju dolje pri dnu.

Okrenuvši se prema palači, Lane se zabrinuo da mu se priviđa. Radije bi da je to bio samo slučaj jednog od predaka koji je došao

DAVOLJI UDIO

19

obići svoj bivši dom nego da se u njemu počinje rađati neka vrsta ludila.

I, mili Gospode, ako mu je to bilo u kartama? E onda je stvarno sve otišlo kvragu.

»Hvala, Gary«, rekao je kad je ponovno prišao domaru.»Na čemu? Samo sam obavio svoj pos’o.« Čovjek je skinuo

kapu pa je vratio točno na isto mjesto na glavi. »Malo se odmorite. Izgledate mi umorno.«

»Dobar savjet. Vrlo dobar savjet.«No nije gajio nadu da će zaspati.»I trebate nešto zapamtit’.«»Što to?«»Bog vam ne daje više od onog što možete podnijet’. Ne znači

da će bit’ zabavno, al’ garantiram da on zna bolje od vas.«»Nadam se da je to točno.«Domar je slegnuo ramenima i okrenuo se. »Nije važno što se

nadate. To je istina. Vidjet ćete.«

20

TRI

Soba za ispitivanje u koju je Edward uveden bila je ista ona u kojoj je bio ranije toga dana, kad se susreo sa svojim odvjetnikom po

službenoj dužnosti pa ga potom otpustio. A kao i u zajedničkoj pro-storiji u njegovu zatvorskom krilu, namještaj je bio od nehrđajućeg čelika i pričvršćen: stol s četiri stolca, tvrda i hladna.

Odabrao je stolac okrenut prema vratima i dok je spuštao svoje slomljeno tijelo, nije se gnjavio suspregnuti stenjanje. To je bila jedna od onih finih stvari kad si bio u Ramseyjevu društvu. Mitch ga je vidio i u gorim stanjima pa nije bilo potrebe bilo što skrivati.

»Hoćeš li mi reći tko je to?« Molio se da to nije bio Lane. Njegov braco bio je posljednja osoba koju je želio vidjeti, iako je volio tog lika. »Ili ćeš me tjerati da pogađam?«

»Čekaj ovdje.«»Zar bih mogao nekamo otići?«Zamjenik se povukao i čuo se zveket na vratima kad ih je za-

ključao. Ostavši sam, Edward je mlitavo isprepleo prste pa ih spustio na plohu stola. Klimatizacija je ovdje bila nešto jača, hladan zrak pa-dao je kao snijeg, tih i studen, iz ventilacijskog otvora nad njegovom glavom. No niža temperatura nije značila da je soba odisala svježinom — i dalje je zaudarala na ustanovu, onaj jedinstveni spoj buke metala, adstringensa i tjelesnog vonja.

DAVOLJI UDIO

21

Molim te, samo ne Lane, pomislio je.Njegov braco bio je njegova Ahilova peta i strepio je da će Lane

sve pokvariti. Dok su zajedno odrastali, Edward je uvijek bio glavni — dobro, osim kad bi Maxwell izvodio gluposti, a nad tim nitko nije imao kontrolu, čak ni Max. No Edward je uvijek bio glas autoriteta i razuma, te je upravo zahvaljujući tome uspio uvjeriti Lanea da je očeva smrt nastupila od njegove ruke i ničije druge.

I da se Lane sad mora brinuti o svima.Na kraju krajeva, majka nije bila u stanju nositi se sa stresom

većim od uređivanja i četkanja kose prije nego što joj se glava vrati svojim jastucima presvučenima svilom. Gin će ionako dovoljno patiti zbog degradacije od privatnog mlažnjaka do komercijalne poslovne klase. A Max? Nema šanse. Taj skitnica bi najvjerojatnije prije na-pustio grad na prikolici nečijeg kamioneta nego stisnuo zube i donio teške odluke koje čekaju iza ugla.

Ali ako ovo nije bio Lane, tko bi onda mogao biti? Nije mogao biti psihijatar kojeg je otpilio ranije u ambulanti. Ni svećenik za po-sljednju pomast, jer iako se osjeća kao smrt, nije umirao. Zasigurno to nije bio nitko iz konjušnica Red & Black — Moe Brown mogao je upravljati tim mjestom zatvorenih očiju.

Tko…Iz nekog zakutka njegova uma isplivao je prizor visoke brinete,

klasično lijepih crta lica i elegancije europskog plemstva, i sve pomeo.Sutton… pomislio je. Bi li ga došla posjetiti?Sutton Smythe za njega je bila savršena — a, dok je bio u tvrtki

Bradford Bourbon, također i njegova najveća poslovna rivalka kao na-sljednica korporacije Sutton Distillery. Ne samo da su odrasli zajedno u Charlemontu, nego su se, nakon što su počeli raditi u obiteljskim tvrtkama, viđali na dobrotvornim večerama, privatnim zabavama, na sjednicama kojekakvih odbora. Nikad nisu bili službeno zajedno, nikad nisu izlazili, nikad spojili svoje živote na bilo koji način — ia-ko su postojale godine uzajamne privlačnosti i, najnovije, dvaput su vodili ljubav.

Kao da ih je smislio Shakespeare, njih dvoje. Zvijezdama spojeni ljubavnici koji slijede različite sudbe.

J. R. Ward

22

Ali volio ju je. S ono malo toga u sebi što je ikome mogao pružiti.

Netom prije priznanja policiji, rekao je Sutton da za njih nema budućnosti. Ubijalo ga je što ju je tako povrijedio, ali dosad je već morala vidjeti u vijestima njegovo uhićenje — tako da bi to mogla biti i ona, dolazi da mu zapapri. Na kraju krajeva, Sutton je bila od one vrste koja bi željela znati zašto i gdje i kako, itekako svjesna da je Ramsey može uvesti izvan vremena za posjete kako bi umanjila rizik da vječno gladni mediji doznaju da ga dolazi vidjeti…

Začuo se zveket kad su se vrata otključala i u djeliću sekunde Edwardovo je srce počelo toliko snažno tući da mu se zavrtjelo u glavi.

Trgnuo se i prekrio zapešće dlanom iako su mu rukavi bili spušteni — a onda su se teška vrata širom otvorila. Kad je Ramsey ušao, Edward nije vidio nikoga iza njegovih golemih ramena i prsa pa je naslonio dlanove na stol i pokušao ustati…

»O, ne«, promrsio je kad se strovalio natrag. »Ne.«Ramsey je zakoračio u stranu i pokazao naprijed — a mlada

žena koja je slijedila njegove upute bila je poput ponija koji prolazi pokraj claydesdalea.2 Shelby Landis jedva da je bila visoka metar i pedeset, a s licem bez šminke i onom plavom kosom zategnutom gumicom, izgledala je kao da još nije stasala za vozačku dozvolu.

»Ostavit ću vas nasamo«, promrmljao je Ramsey kad je počeo zatvarati vrata.

»Molim te, nemoj«, rekao je Edward.»Isključio sam opremu za nadzor.«»Želim se vratiti u svoju ćeliju!« uzviknuo je Edward kad su

se vrata zatvorila i ponovno zaključala.Shelby je stajala ondje gdje se zaustavila, odmah pred vratima.

Glava i oči bili su joj spušteni, a ruke prekrižene na grudima, majica i traperice čisti, ali stari gotovo koliko i ona. Jedino skupocjeno što je imala na sebi bile su kožne kaubojske čizme s metalnim pojača-njem na prstima. Osim toga, vješalice s rasprodaje u Targetu bile su 2 Pasmina konja proglašenih najjačima na svijetu

DAVOLJI UDIO

23

na korak od njezine garderobe. Doduše, kad život provedeš radeći s punokrvnim grlima, naročito pastusima, shvatiš da će sve što nosiš trebati iste te večeri oprati, a stopala su bila među najugroženijim točkama zahvaljujući svim onim potkovanim kopitima.

»Što je?« Edward se pokušao povući unatrag u svojemu stolcu, ali vražja je stvar ponudila fleksibilnost i udobnost koliko i betonski blok. »Onda?«

Shelbyn glas bio je mekan onoliko koliko je to bilo i njezino crnčenjem oblikovano tijelo. »Samo sam htjela vidjeti jesi li okej.«

»Dobro sam. Ovdje je svaki dan kao Božić. A sad me, molim te, ispričaj…«

»Neb se jučer porezao. Usred one oluje. Nisam mu mogla do-voljno brzo navući kapuljaču.«

U tišini što je uslijedila, Edward je pomislio na trenutak kad se Shelby prije nekoliko tjedana pojavila na pragu brvnare upravi-telja na Red & Blacku u kojoj je on stanovao. Ništa nije imala uza se osim starog kamioneta i upute pokojnog oca da pronađe posao kod Edwarda Baldwinea. Ono prvo nije bilo ništa osobito, tek četiri gume i zahrđala karoserija. Potonje je, pak, bio dug koji je Edward morao podmiriti: sve što je znao o konjima, naučio je od njezina oca, prgave i briljantne ispičuture. I gle čuda… sve što je Shelby naučila od svog oca, te prgave ispičuture, sasvim joj je sigurno pomoglo da se može nositi s Edwardom.

»Moj pastuh je idiot«, promrmljao je. Doduše, bio je to i njegov vlasnik. »Jeste li ti i Moe pozvali veterinara?«

»Petnaest šavova. Obložila sam pregradu. Cijelu. Je li oduvijek takav?«

»Naprasite i gadne naravi koja se mijenja od bahatosti do panike? Naročito kad se može ozlijediti? Da, a s godinama postaje sve gori.«

Kad smo već kod toga, možda bi on i njegov pastuh mogli dobiti susjedne ćelije. Društvo bi mu sasvim sigurno dobro došlo, a nepresta-ne proljetne grmljavinske oluje bilo je teže čuti usred zatvorske zgrade od betona.

»One nove kobile su dobro«, promrmljala je Shelby. »Obožavaju livade. Moe i ja rotiramo ih od pašnjaka do pašnjaka.«

J. R. Ward

24

Pomislio je na svog upravitelja. Baš dobar tip, prava kentakijevska dobričina. »Kako je Moe?«

»Dobro.«»Kako je Moeov mali?«»Dobro.«Kad je rumenilo oblilo njezine obraze, Edwardu je bilo silno

drago što ju je pogurao prema tome malcu, Joeyju, a dalje od sebe. Samo zato što si se navikao nositi s teškoćama, ne znači da moraš s njima i spavati, a u ono malo vremena što je bila ondje, Shelby je zamalo pala na njega — nedvojbeno zato što joj je kaos bio blizak.

A zauzvrat, i on je zamalo pao na nju, samo zato što je patnja mrzila usamljenost.

Kad su oboje zamukli, pao je u iskušenje da pričeka pravi razlog njezina posjeta. No unatoč činjenici da nije imao ništa osim vremena, nije mogao smisliti dangubljenje.

»Nisi se dovezla sve dovde u gluho doba noći da razgovaraš o farmi. Zašto jednostavno ne gukneš?«

Shelbyne su se oči podignule prema stropu, a činjenica da se na-izgled molila Bogu nije ga ispunila radosnim iščekivanjem. Možda je ovo bilo zbog novca? Farma konja, koju je osnovao njegov prapradjed, bila je posljednje mjesto gdje je Edward očekivao da će završiti svoju karijeru; ne samo korak unatrag, nego pokliznuće, neuspjeh, strmo-glav pad s uzvišenog direktorovanja u tvrtki Bradford Bourbon. Pa ipak, ono što je njegovim precima bio tek bogataški hobi, njemu se pokazalo kao spasenje — k tome, mislio je da je posao bio u plusu.

»Čekaj malo«, rekao je, »ako je ovo zbog financijskog priljeva, upravo smo počeli profitirati. A ima i dovoljno novca na poslovnom računu…«

»Molim?«»Lova. Na poslovnom računu. Ostavio sam ondje najmanje

pedeset tisuća. Nemamo dugovanja, a prodaja jednogodišnjih…«»Ma o čemu ti?«Kad su se smeteno pogledali, on je opsovao. »Znači, nisi došla

ovamo jer je bankovni račun presušio?«

DAVOLJI UDIO

25

»Nisam.«Ovo bi mu trebalo biti olakšanje. Ali nije.Shelby je pročistila grlo. A onda su se one njezine oči prikovale

za njegove. »Želim znati zašto si lagao policiji?«

Lane se mogao vratiti gore, ali nije želio uznemiravati Lizzie, a za one izmoždene poput njega ionako nije bilo predaha. Njegov

um bio je daščara usred tornada, misli su se cijepale i postajale leteće iverje zahvaljujući svim emocijama koje su ključale u njemu. Ma koliko volio biti u krevetu sa svojom ženom, pomisao da leži ondje u tami, tijela sleđena pokraj njezina dok taj F5 bjesni u njegovoj lubanji, činila mu se kao pakao.

Završio je u kuhinji. Ušavši u polumračan otvoreni prostor, nije se gnjavio ni s jed-

nim od prekidača za svjetlo. Iz stražnjeg dvorišta dopiralo je dovoljno ambijentalnog osvjetljenja, a plohe od nehrđajućeg čelika i kuhinjski uređaji dostojni kakvog restorana odbijali su sjaj, pa se činilo kao da je sumrak ovdje zastao da predahne dok ga sljedeće večeri opet ne pozovu na dužnost.

Prostor veličine kuglane bio je podijeljen na dva dijela, jedan gdje se kuhalo za domjenke, kad bi tuce kuhara rintalo kako bi izbacili stotine predjela, nakon čega bi uslijedili identični tanjuri nekakvih otmjeno ukrašenih i začinjenih delicija te, naposljetku, minijaturne zdjelice s kremom dovoljne da nahrane kakvu omanju vojsku. U drugom je dijelu gospojica Aurora kuhala za obitelj, gdje bi pripremala doručak za goste u kući, dovršavala ručak i spravljala večere za četiri, šest ili dvanaest osoba.

Koliko se ljudi ovdje hranilo, zapitao se. U hotelima je vjerojatno bilo manje posla, naročito u danima kad su njegovi roditelji bili u punoj snazi. U njegovu djetinjstvu, kokteli su se organizirali svakog četvrtka, službene večere za dvadeset i četiri osobe svakog petka, dok su subote bile rezervirane za dobrotvorne gala-večere za tristo ili četiristo uzvanika, ili kao društveni događaji, ili u čast političkih kandidata. A onda su tu bili i blagdani. I Derby.

Kvragu, ove je godine na užini za Derby više od sedamsto

J. R. Ward

26

gostiju bilo posluženo koktelima od mente i »mimozama« prije nego što su se svi zaputili na trkališta.

No sada su takve gungule pripadale prošlosti Easterlyja. Kao prvo, za takvo što više nije bilo novca. Kao drugo, s obzirom na to da se tek šačica ljudi pojavila na bdjenju za oca, očito je vijest o bankrotu Bradfordovih rastjerala horde.

Smiješno je kako su bogati tako nesigurni. Skandal je dobar samo ako se događa nekome drugome, a i tada samo u dometu ogovaranja. Kad bi to bilo nešto više od govorkanja, kao da su svi strepjeli da će se zaraziti virusom insolventnosti.

Lane je otišao do središnjeg otoka i izvukao stolac. Kad je sjeo, pogledao je preko štednjaka s dvanaest plamenika i prisjetio se koliko je puta promatrao gospojicu Auroru kako ondje obavlja svoj posao s loncima i tavama. I dandanas su njezina raštika i pržena piletina bile za njega hrana za utjehu, i zapitao se kako će nastaviti kroz život a da nikad više ne pojede nešto od toga pripremljeno na njezin način.

Sjetio se trenutka kad je sletio u Charlemont prije samo ne-koliko tjedana. Došao je jer ga je nazvao jedan od rođaka gospojice Aurore i rekao da njegova majčica umire. Bilo je to jedino što ga je moglo vratiti ovamo. A nije imao pojma što mu se sve sprema.

Primjerice, nije imao pojma da će pronaći obiteljsku šeficu raču-novodstva u njezinu uredu nakon što je izvršila samoubojstvo.

Kukutom, zaboga. Kao nešto s rimskih palača.Smrt Rosalinde Freeland bila je početak svega, nagnuta domino

pločica loših vijesti zbog koje su se urušile i sve ostale, počevši od novca koji je ukraden iz tvrtke Bradford Bourbon, preko očeva duga Prospect Trustu i pražnjenja majčine zaklade, pa sve do nepriznatog sina kojeg je Rosalinda rodila Williamu. Lane je sve otada bio u žrv-nju, nastojeći doznati koliki su gubici, restrukturirati tvrtku, spasiti obiteljsku kuću i uživjeti se u ulogu za koju su svi, uključujući i njega, pretpostavljali da je predodređena njegovu starijem bratu Edwardu.

A onda je očevo tijelo pronađeno kako pluta u rijeci Ohio.Svi, pa i policija, pretpostavljali su da je posrijedi samoubojstvo,

naročito kad su obdukcija i zdravstveni karton pokazali da je William

DAVOLJI UDIO

27

Baldwine imao metastatski rak pluća jer je cijeli život pušio. Čovjek je umirao, a ta činjenica, zajedno s financijskim zakonima koje je prekr-šio i zakladama koje je proćerdao, bila je nešto zbog čega bi se svatko ubio da se izvuče.

Da, bio je tu i onaj nezgodan detaljčić da je tip napumpao La-neovu uskoro bivšu suprugu.

No zapravo, na popisu Williamovih grijeha, ovo je bilo takoreći fusnota.

Samoubojstvo nije bilo uzrok smrti, međutim, a na istinu je, doslovce, ukazao prst.

Njegova Lizzie i njezina kolegica Greta bile su pred palačom, presađujući gredice bršljana, kad su pronašle komadić Williama Bald-winea, točnije — njegov prst. To je otkriće dovelo odjel za ubojstva charlemontske policije u kuću, a daljnja istraga odvela je policiju izvan okruga, ali ne i izvan obitelji.

Do Edwarda i farme konja Red & Black.Lane je zastenjao i protrljao bolne oči kad je čuo bratov glas u

glavi. Sam sam to učinio. Pokušat će reći da mi je netko pomogao. Ali nije.

Znaš što mi je otac priredio. Znaš da me je dao oteti i mučiti…U biti, William je pokušao ubiti rođenog sina. A nije li to, u

biti, bilo dovoljno da Edward ima motiv? Pusti, Lane. Ne opiri se ovome. Znaš kakav je bio. Dobio je što

je zaslužio i ni najmanje ga ne žalim.Da, motiv osvete bio je jasan k’o dan.Opsovavši, Lane je posegnuo prijeko i izvukao primjerak najno-

vijeg izdanja Charlemont Courier Journala. I čudna li čuda, fotografija na kojoj se Edward izvlači sa stražnjeg sjedišta policijskog automobila pred velikom zatvorskom zgradom u centru bila je točno na gornjem presavijenom dijelu.

U članku ispod jasno je navedeno što je Edward rekao poli-ciji; u noći ubojstva, čekao je ispred poslovnog centra sve dok otac nije izišao iz ureda. Edward je imao namjeru suočiti se s njime, ali William je kolabirao prije nego što je došlo do bilo kakve rasprave.

J. R. Ward

28

Kad je postalo jasno da je tip pretrpio neku vrstu moždanog udara, Edward je odlučio da će, umjesto da nazove hitnu službu, dovršiti ono što je neurološka oluja započela.

Dizalica mu je pomogla da ubaci devedeset kilograma mrtvačke težine u kamionet konjušnica Red & Black, a zatim se odvezao do zabačene šume na obali rijeke pa kroz raslinje nespretno odvukao čovjeka koji je još uvijek disao. Baš kad ga je kanio gurnuti u vodu, zastao je, otišao po nož… i vratio se da odsiječe prst. Nakon toga, ubacio je Williama u rijeku nabujalu nakon oluje i vratio se na Easter-ly kako bi zakopao jezivi suvenir ispred gredice bršljana te time odao počast svojoj napaćenoj majci i obitelji.

I to je bilo to.Kad je prst pronađen i policija se umiješala, Edward je poku-

šao prikriti stvari izbrisavši snimke s nadzornih kamera iz stražnjeg dvorišta. No pokušaj prikrivanja tragova bio je glupost. Detektivi su pronašli njegovo unošenje lozinke u računalo u vrijeme brisanja i on je tada sve priznao.

Lane je odbacio novine.I tu su bili sad. Sin kojeg su svi voljeli bio je u zatvoru zbog

ubojstva onoga koji nikome neće nedostajati.Kao i kod svih trampi, i ova je bila strahovito nepoštena, ali

katkad život tako baci karte. Peh, kao i sreća, ne ovisi uvijek o slo-bodnoj volji i bilo bi najpametnije upamtiti da takve stvari nikad nisu osobne. Inače, mogli biste skrenuti pameću.