1

NEPOSREDNI IZVORI KRIVI ČNOG PRAVA:

Važnost izvora krivičnog prava

Važnost izvora krivičnog prava ogleda se u tome što organi koji su ovlašteni da utvrđuju krivična djela i krivi čne sankcije raspolažu represivnim mjerama prema počiniocu krivičnih djela, gdje mu se ili u potpunosti oduzimaju njegova prava (smrtna kazna) ili se u nekim svojim slobodama i pravima ograničava (imovinska kazna, zatvor itd.). Zbog toga, pitanja krivičnog prava trebaju biti uređena najvišim pravnim aktima predstavničkih organa, a to je ZAKON . Od Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 17.st. u ustave evropskih zemalja, kao najvažnije načelo, se uvodi načelo legaliteta (zakonitosti) krivičnog djela i kazne. Prema tom načelu niko ne može biti kažnjen za djelo koje, prije nego je učinjeno, u zakonu nije bilo propisano kao krivično djelo i za koje nije bila propisana sankcija. Poštujući to načelo, savremeno krivično pravo počiva na zakonu kao jedinom pravom neposrednom izvoru. Krivi čno pravo je zakonsko pravo, što znači da se nijednim drugim pravnim aktom, osim zakona, ne mogu uspostaviti određena ponašanja kao krivična djela i za njih se ni u jednom drugom aktu, osim zakonu, ne mogu propisivati sankcije. Propisivanje pojedinih ponašanja kao krivičnih djela u aktu nižeg ranga od zakona, direkton bi kršilo usvojeno načelo legaliteta u našem krivičnom pravu.

Opće i posebno krivično zakonodavstvo

Zakoni kojima se uređuje krivično-pravna problematika obično se razvrstavaju na tzv. opće i posebno krivično zakonodavstvo. Opće krivično zakonodavstvo – čine zakoni koji isključivo sadrže krivično-pravne odredbe (npr . krivični zakon FBiH). Posebno (sporedno/dopunsko) krivi čno zakonodavstvo - predstavljaju razni drugi zakoni kojima se uređuju druge oblasti života ili druge djelatnosti, ali koji među svojim odredbama sadrže i pojedine odredbe kojima su propisana određena ponašanja iz te oblasti kao krivična djela i za koja su propisane kazne za počinioca tih djela. Npr .: Zakon o autorskom pravu, Carinski zakon, Devizni zakon, Zakon o proizvodnji i prometu otrova itd. Svaki krivični zakon iz domena općeg krivičnog zakonodavstva ima svoj uređen sistem, pa se već iz njega može donijeti sud i o načelima na kojima počiva krivično pravo te zemlje, kao i sud o stavu zakonodavca u odnosu na osnovne probleme krivičnog prava. Klasični model krivičnog zakona evropskog kontinentalnog tipa zastupljen je podjelom na opći i posebni dio krivičnog zakona. Odredbe općeg dijela čine sistem materijalnih krivičnopravnih propisa, kojima se postavljaju načela krivičnog prava te zemlje, a zatim određuju i razrađuju osnovni pojmovi i instituti krivičnog prava (krivično djelo i odgovornost) i ustanovljava sistem krivičnih sankcija, u prvom redu kazni. Posebni dio krivičnog zakona predstavlja razrađen sistem materijalnih krivičnopravnih odredbi kojima se određuju pojedina krivična djela i kazne koje se primjenjuju protiv počinilaca tih djela. Načelo zakonitosti krivičnog djela i kazne, kao osnovno načelo krivičnog prava, određuje značaj posebnog dijela krivičnog zakona, tako da odredbe općeg dijela mogu da dođu do primjene samo u odnosu na učinioca takvog djela koje je u zakonu određeno kao krivično djelo i za koje je zakonom određena kazna za učinioca tog djela. Opći i posebni dio krivičnog zakonodavstva su samo dvije cjeline koje su međusobno povezane i uslovljene do te mjere da se ne može govoriti o izdvojenoj primjeni samo jednog dijela.

2

Odredbe općeg i posebnog dijela Krivičnog zakona FBiH se razlikuju:

1. prema sadržini 2. prema strukturi 3. prema međusobnom odnosu

1. Prema sadržini: Razlika se ogleda u tome što su odredbe općeg/generalnog karaktera,

koje mogu biti deklarativne ili konstitutivne. Tako npr . odredba člana 13 stav 1 je deklaratornog karaktera, jer propisuje precizno koja se lica imaju smatrati neuračunljivim počiniocima krivičnih djela, dok je odredba čl.12 o krivičnoj odgovornosti konstitutivnog karaktera jer precizno uspostavlja krivičnu odgovornost na osnovu njenih elemenata (ti elementi su krivnja i uračunljivost). Odredbe općeg dijela važe i primjenjuju se na bilo koje krivično djelo koje je propisano kao takvo u posebnom dijelu zakona. Tako npr . odredba o neuračunljivosti ili stvarnoj zabludi može da se primijeni na bilo kojeg počinioca povodom izvršenja bilo kojeg krivičnog djela. Odredbe posebnog dijela su specijalnog karaktera. Odnose se na tačno određeno ponašanje kao krivično djelo. Prema obilježjima odredbi posebnog dijela razlikuju se pojedina krivična djela jedno od drugog. Tako npr . sasvim su različita obilježja krađe od obilježja špijunaže ili obilježja terorizma od sličnog djela koje se zove međunarodni terorizam. To znači da svako krivično djelo ima svoja specifična obilježja koja su u svojoj ukupnosti samo obilježja tog djela i koja kao takva ne postoje ni kod jednog drugog krivičnog djela.

2. Prema strukturi: Razlika između odredbi općeg i posebnog dijela ogleda se u tome što odredbe općeg dijela imaju samo onaj dio propisa/pravne norme koji se može nazvati dispozicijom i u kojem su izloženi elementi određenog instituta. Tako npr . u čl. 10 stav 2 zakonodavac po elementima precizno određuje institut krivičnog materijalnog prava, koji se zove nužna odbrana («Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugoga odbije istovremeni protupravni napad i koja je srazmjerna napadu.»). Odredbe posebnog dijela obavezno imaju svoja dva dijela i to: prvi dio, DISPOZICIJA, u kojem je prema obilježjima određeno biće konkretnog djela (npr. terorizam), a iza toga obavezno slijedi drugi dio propisa koji se naziva SANKCIJA u kojem je određeno kako će se kazniti počinilac djela datog u dispoziciji. (Može se prvo navesti sankcija, a tek onda oblici krivičnog djela za koje ta sankcija može biti izrečena, kao što je slučaj sa krivičnim djelom krađe.)

3. Prema međusobnom odnosu: Nikad se ne može dogoditi da se izdvojeno primjenjuju samo odredbe općeg ili samo posebnog dijela. Uvijek se naime mora raditi o tome da se primjenjuje najmanje jedna odredba posebnog dijela kojom je neko ponašanje određeno kao krivično djelo, da bi se potom uz tu odredbu primijenio manji ili veći broj čitavog niza odredbi općeg dijela. Prema tome, uvijek se prije svega mora raditi o tome da je neko u vanjskom svijetu manifestirao neku radnju kojom je u tom vanjskom svijetu proizveo nekakvu promjenu, što znači da je prouzrokovao posljedicu. Kada to postoji (što znači da postoji krivično djelo u objektivnom smislu)

3

tada se primjenjuje niz odredbi općeg dijela da bi se utvrdila njegova krivična odgovornost, da bi se izvršio izbor vrste i mjere krivične sankcije, odnosno da bi se primijenio neki drugi opći materijalni institut.

Metodi određivanja bića krivi čnih djela,

odnosno različitost dispozicija Dispozicija je onaj dio odredbe/pravne norme u kojoj je po obilježjima određeno biće svakog pojedinog krivičnog djela. U zakonu ne postoje dvije iste dispozicije različitih krivi čnih djela, jer uvijek postoji makar jedan elemenat pomoću kojeg se ta djela razlikuju. Npr . sitna krađa se razlikuje od krađe po dva posebna elementa od kojih je objektivni taj da vrijednost ukradene stvari ne prelazi 500 KM, a subjektivni da se utvrdi da je učinilac išao upravo za tim da pribavi stvar takve vrijednosti. Sva ostala obilježja sitne krađe su kao i kod krađe. Dispozicije se obično dijele na jednostavne i složene, pa se u tom smislu pominju:

1. obične 2. opisne 3. upućujuće 4. blanketne 5. alternativne.

1. Obične dispozicije su one u kojima se ne izlažu pojedina karakteristična obilježja

nekog krivičnog djela. Npr . uvreda iz čl. 214, gdje zakonodavac kaže: «Ko uvrijedi drugog...» Iz te dispozicije se ne može ništa saznati ni o radnji, ni o posljedici, ni o čemu drugom vezano za to djelo. Tako i kod dispozicije «Ko drugog liši života...».

2. Opisne dispozicije su one u kojih se pomoću obilježja opisuje biće nekog krivičnog djela. Tako npr . kod krađe iz čl. 273 zakonodavac pomoću pojedinih elemenata opisuje to krivično djelo: «Ko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi protupravnu imovinsku korist...». Iz navedene odredbe se vidi sljedeće:

- u pogledu počinioca to može biti bilo koje lice; - objekat radnje je tuđa pokretna stvar, tj. stvar koja nekome pripada. To dalje

znači da se ne može ukrasti svoja stvar, niti napuštena stvar; - u pogledu radnje to je oduzimanje; - u pogledu pasivnog subjekta to može biti fizičko ili pravno lice; - posebno subjektivno obilježje djela je namjera da se sebi ili drugom pribavi

protupravna i imovinska korist; - pomoću elementa namjere to krivično djelo se razgraničava od oduzimanja

tuđe pokretne stvari koje ne sadrži takvu namjeru (čl.279, stav1) – neko protupravno uzme tuđe auto da ga provoza, a ne da ga preproda.

3. Upućujuće dispozicije su one koje upućuju na neka obilježja iz nekog drugog propisa

krivičnog zakona. Npr . kod krivičnog djela teške krađe iz čl. 274, gdje zakonodavac izričito upućuje na krivično djelo krađe iz čl. 273 [«Kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina kazniće se ko počini krađu (čl.273, stav 1)»] Ovdje postoji kvalifikovana (otežavajuća) okolnost, što krivično djelo čini težim, te će se mijenjati i član po kojem će se suditi.

4

4. Blanketne dispozicije su one kojima su određena blanketna bića pojedinih krivičnih djela. Takve dispozicije predstavljaju samo opći okvir koji mora biti dopunjen nekom normom iz nekog drugog propisa. Krivično-pravna norma je sama za sebe praktično neupotrebiva ukoliko nema te druge norme kojom biva dopunjena, tj. egzistencija te blanketne norme zavisi od te druge norme. Takvih krivičnih djela u našem zakonu ima više, kao što su npr . ratni zločini, nedopuštena trgovina iz čl. 269, nedopuštena proizvodnja iz čl. 270, protupravni prekid trudnoće iz čl. 176 itd.)

5. Alternativne dispozicije su takve u kojima je jedno ili više obilježja postavljeno kroz više mogućnosti. Tako npr. kod teških ubistava iz čl. 171, stav 2 ima čitav niz alternativno postavljenih oblika tog krivičnog djela (ubistvo na: svirep način, podmukao način, pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, na način da je tim ubistvom doveden u opasnost život još nekog lica, iz rasnih/nacionalnih/vjerskih pobuda, iz koristoljublja, radi izvršenja drugog krivičnog djela, radi prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, iz drugih niskih pobuda itd.) Kod nekih krivičnih djela zakonodavac je u osnovnom obliku djela predvidio više alternativa. Npr . kod međunarodnog terorizma iz čl. 168, stav 1 kao osnovni oblici su predviđeni: a) izvršenje otmice nekog ili neko drugo nasilje, b) prouzrokovanje eksplozije ili požara

c) izazivanje opasnosti po život ljudi i imovinu velike vrijednosti nekom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom (koje nije eksplozija ili požar).

Kod nekih krivičnih djela, u njihovom osnovnom obliku, samo je radnja data u alternaciji. Npr . kod protivpravnog prekida trudnoće radnje su sljedeće:

a) izvršenje prekida trudnoće, b) započinjanje vršenja prekida trudnoće, c) pomaganje trudnici da prekine trudnoću.

Način određivanja (propisivanja) sankcije (kazne) za krivično djelo Kroz historiju krivičnih prava i krivičnih zakonodavstava različiti zakonodavci su na različit način pristupali propisivanju kazni za određena krivična djela. U tom smislu postojalo je nekoliko sistema na osnovu kojih je propisivana kazna za krivično djelo, kao što su:

1. sistem apsolutno određenih kazni, 2. sistem apsolutno neodređenih kazni i 3. sistem relativno određenih kazni.

Sistemi apsolutno određenih i apsolutno neodređenih kazni kroz historiju krivičnih zakonodavstava su se međusobno smjenjivali.

1. Sistem apsolutno određenih kazni znači da je za svako krivično djelo određena

kazna u njrnoj fiksnoj/preciznoj/apsolutnoj mjeri, bez ikakave mogućnosti da se sud kreće u nekim granicama/rasponu.

2. Sistem apsolutno neodređenih kazni znači da kazna unaprijed nije određena ni za jedno djelo, već sud u svakom konkretnom slučaju vrši izvor i vrste i mjere kazne za određeno krivično djelo.

5

Dok je prvi sistem u potpunoj koliziji sa načelom sudske individualizacije kazne, drugi je sistem u potpunoj suprotnosti sa načelom legaliteta, jer otvara mogućnost teških zloupotreba. Zbog toga današnje savremeno krivično pravo prihvata uglavnom treći sistem, a to je sistem relativno određenih kazni za svako krivično djelo.

3. Sistem relativno određenih kazni – To znači sljedeće:

a) da su pojedine kazne u općem dijelu zakona date u određenom rasponu koji se

naziva opći kazneni okvir određene vrste kazne; b) da je u određenim rasponima postavljen poseban okvir kazne za svako

krivično djelo

- Opći kazneni okvir kazne zatvora u našem krivičnom pravu je od 15 dana (opći minimum kazne zatvora) i 15 godina (opći maksimum kazne zatvora); - Opći kazneni okvir dugotrajnog zakona se kreće od 20 godina (opći minimum) do 40 godina (opći maksimum); - Opći kazneni okvir novčane kazne je od 200KM (opći minimum) do 20.000KM (opći maksimum), a za djela iz koristoljublja je opći maksimum 100.000KM. - Svi posebni kazneni okviri za bilo koje krivično djelo moraju se uklapati u opće kaznene okvire pojedinih vrsta kazni. To znači da oni ne mogu ići ispod određenih minimuma, odnosno preko maksimuma određenih vrsta kazni. Prilikom propisivanja kazni za pojedina krivična djela zakonodavac je različito određivao kaznene okvire u zavisnosti od pojedinih vrsta kazni. Tako se on koristio sljedećim okvirima: A Zatvoreni kazneni okvir B Poluotvoreni nagore C Poluotvoreni nadole D Otvoreni kazneni okvir Kod kazne zatvora on se koristio zatvorenim i poluotvorenim kaznenim modelima, dok je kod novčane kazne i dugotrajnog zatvora u pitanju potpuno otvoreni kazneni okvir. A) Zatvoreni kazneni okvir za kazne zakona znači da je zakonodavac odredio i posebni

minimum i posebni maksimum za konkretno krivično djelo. Npr . kod teške krađe iz čl. 274 posebni minimum je 6 mjeseci, a posebni maximum 5 godina; kod primanja mita, ubistva na mah, razbojništva, razbojničke krađe itd. Posebni minimum je 1, a posebni max. 10 godina).

B) Model poluotvorenog kaznenog okvira nagore postoji u slučaju kada je zakonodavac odredio samo posebni minimum zatvorske kazne za određeno djelo, dok u pogledu posebnog maximuma on ništa ne govori, što znači da logičkim tumačenjem uzimamo da tada važi opći maximum. Npr. kod krivičnog djela ubistva iz čl. 171, stav 1 zakonodavac kaže da će se počinilac kazniti zatvorom najmanje 5 godina, što je posebni minimum kazne za to krivično djelo, dok u pogledu posebnog maximuma važi opći kazneni maximum, koji iznosi 15 godina.

C) Poluotvoreni kazneni okvir nadole postoji u slučaju kad je zakonodavac odredio samo posebni dio maximum zatvorske kazne za određeno krivično djelo, dok u pogledu posebnog minimuma važi opći minimum. Npr . kod kriv. Djela iz čl. 273, stav 1

6

zakonodavac kaže da će se počinilac kazniti zatvorom do 3 godine, što znači da posebni kazneni okvir za to krivično djelo po zakonu iznosi od 15 dana do 3 godine.

Kod postavljanja posebnih kaznenih okvira zakonodavac se ipak koristi nekim standardima i kad su u pitanju posebni minimumi i kad su u pitanju posebni maximumi. Na taj način on želi da postavi neku uniformnost i da izbjegne preveliki broj različitih kaznenih okvira. - Kao posebni minimumi tu se javljaju: 3 mjeseca, 6 mjeseci, 1 godina, 3 godine, 5 godina, 10 godina; - Kao posebni maximumi: 3 mjeseca, 6 mjeseci, 1 godina, 3 godine, 5 godina, 8 godina, 10 godina, 12 godina. Kad su u pitanju dugotrajni zatvor i novčana kazna, zakonodavac pri određivanju tih kazni za određena krivična djela koristi otvoreni kazneni okvir. To znači da ni za jedno krivično djelo zakonodavac nije odredio posebni kazneni okvir u smislu da je odredio posebni minimum ili posebni maksimum, već je kazna određena samom svojom vrstom. Dugotrajni zatvor, kao kazna sa otvorenim kaznenim okvirom, propisana je za jedan broj najtežih oblika i inače teških krivičnih djela. Ta kazna je uvijek postavljena u alternaciji s kaznom zatvora, što znači da ni za jedno krivično djelo nije propisana kao jedina krivična sankcija. U takvim slučajevima kazna zatvora kao alternacija predviđena je sa posebnim minimumom od 5 ili od 10 godina. Tako npr . kod genocida iz čl. 153, zakonodavac je sankciju odredio kroz zatvor najmanje 5 godina (od 5 do 15 godina) ili dugotrajni zatvor (od 20 do 40). U tom slučaju sud mora da izvrši izbor kazne (zatvor ili dugotrajni zatvor) i da obrazloži svoj izbor, a zatim da izvrši i izbor mjere kazne za koju se opredijelio i da to također obrazloži. Posebni minimum od 10 godina zatvora, kao alternacija dugotrajnom zatvoru je predviđen kod određenog broja krivičnih djela. U takvom slučaju sud ima mogućnost alternative zatvora od 10-15 godina ili dugotrajnog zatvora od 20-40 godina, pri čemu mora obrazložiti svoj izbor i vrste i visine konkretne kazne. Takav slučaj je kod kvalificiranih ubistava iz čl. 171, stav 2, kod uzimanja talaca iz čl. 170, stav 3, kod ugrožavanja lica pod međunarodnom zaštitom iz čl. 179, stav 3, kod međunarodnog terorizma iz čl. 168, stav 3. Kod novčane kazne naš zakonodavac također koristi otvoreni kazneni okvir. Međutim, za razliku od dugotrajnog zakona, kod novčane kazne su moguće dvije varijante, i to: I – kada je novčana kazna propisana alternativno uz kaznu zatvora II – kada je novčana kazna propisana kumulativno uz kaznu zatvora Prva varijanta je ista kao kod dugotrajnog zatvora, što znači da sud mora da bira između novčane kazne i zatvora i da taj svoj izbor obrazloži, a potom da izabere mjere za izdržavanje te kazne i da to obrazloži. Takve situacije su u zakonu češće, kao npr .:

- kod krivičnog djela klevete iz člana 213, stav 1, gdje je propisano da će se učinilac kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci.

- kod krivičnog djela uvrede iz čl. 214, gdje je propisano da će se učinilac kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do 3 mjeseca, a za stav 2 novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci.

- kod krivičnog djela nedopuštene proizvodnje iz čl. 270, gdje je propisano da će se učinilac kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do 3 godine.

Druga varijanta – kod nekih krivičnih djela zakonodavac je sankciju odredio na način da je predvidio kumulativno izricanje novčane kazne i kazne zatvora. Takav slučaj je npr .:

7

- kod krivičnog djela porezne uprave iz čl. 272, stav 1, gdje je kao sankcija predviđen zatvor do 3 godine i novčana kazna, a za teži oblik tog djela iz stava 2, propisana sankcija je zatvor do 5 godina i novčana kazna.

Neovisno od toga da li je u pitanju alternativni ili kumulativni model kombinacije novčane kazne i kazne zatvora, zakonodavac ni kod jednog krivičnog djela nije postavio poseban kazneni okvir u odnosu na novčanu kaznu. To znači da je kod svih takvih djela predviđen otvoreni kazneni okvir sa kaznom koja ne može biti manja od 200 KM i koja ne može biti veća od 20.000 KM, osim kada su u pitanju djela iz koristoljublja, kada ta kazna ne može biti veća od 100.000 KM. To znači da će sud u svakom konkretnom slučaju kod djela za koje je propisana novčana kazna utvrditi njenu mjeru, tj. visinu i to u apsolutnom iznosu. (npr. 3500KM ili 5000KM)

Tumačenje krivi čnog prava

Tumačenje krivičnog prava je utvrđivanje tačnog i pravog smisla sadržine krivično-pravne norme i njenog obima / domašaja, kao i obima krivično-pravne zaštite, koja se tom krivično-pravnom normom pruža. Postoji i više vrsta tumačenja i ono može biti:

1. tumačenje po subjektu/organu koji vrši tumačenje a) autentično b) sudsko c) doktrinarno

2. tumačenje prema metodu po kojem se vrši tumačenje a) gramatičko b) logičko c) sistematsko d) komparativno e) historijsko f) ciljno / teleološko

3. tumačenje prema obimu a) usko / restriktivno b) široko / ekstenzivno

1.a Autentično tumačenje predstavlja utvrđivanje pravog i tačnog smisla, sadržaja, obima i domašaja određene krivično-pravne norme, koje daje onaj organ koji je tu normu donio. Kako se krivično-pravne norme mogu donositi samo zakonom (države, federacije, kantona), to je za njihovo tumačenje nadležan organ (državni, federalni, kantonalni) koji je donio zakon u kojem se nalazi ta krivično-pravna norma. Autentično tumačenje je jedino obavezno tumačenje, što znači da ono obavezuje sve subjekte (fizička i pravna lica) i sve organe koji dođu u priliku da primjenjuju određenu krivično-pravnu normu. U slučaju da je potrebno da se istumači neka pravna odredba, koja se nalazi u KZFBiH, za to tumačenje je nadležan Parlament Federacije koji je taj zakon i donio. U savremenim krivičnim zakonodavstvima se već ustalila praksa da na kraju općeg dijela zakona sam zakonodavac unaprijed ponudi autentično tumačenje pojedinih izraza i pojmova koji se češće pojavljuju u tom zakonskom tekstu, a čije bi tumačenje u sudskoj praksi moglo da dovede do određenih dilema i razmimoilaženja. Na taj način je postupio i naš federalni zakonodavac kada je u posljednjoj 14.-oj glavi općeg dijela zakona dao značenje nekih izraza, odnosno pojmova kao što su: šta se podrazumijeva pod teritorijom BiH, odnosno FbiH, šta pod pojmom službenog, vojnog, odgovornog lica, šta pod pojmom pravnog lica, šta se

8

podrazumijeva pod pojmom isprave, novca, pokretne stvari, šta se smatra silom, te šta se u smislu tog zakona smatra motornim vozilom. 1.b Sudsko tumačenje nije obavezno u smislu da odluke jednog suda obavezuju donošenje iste takve odluke u nekom sličnom predmetu od strane drugog suda. Ono je obavezno samo za taj konkretan slučaj koji se rješava, jer dva ista slučaja ne postoje. U svom radu sudovi svakodnevno tumače zakon na način da činjenične komplekse iz stvarnog života podvode (subsumiraju) pod pravne norme. Na taj način, podvođenjem pod pravne kvalifikacije različitih činjeničnih kompleksa, sudovi zapravo utvrđuju pravi smisao, pravu sadržinu, obim i domašaj krivično-pravne zaštite određene krivično-pravne norme. 1.c Doktrinarno (naučno) tumačenje predstavlja utvrđivanje pravog smisla, sadržine krivično-pravne norme, koje (tumačenje) dolazi od naučnih institucija, fakulteta, katedri, pojedinih instituta, ratnih naučnih udruženja ili od samih pojedinaca koji se bave pravnom naukom. To tumačenje također nije obavezno jer mišljenje neke katedre ili pojedinca izraženo u nekom naučnom radu ne obavezuje nijedan drugi organ. Međutim, doktrinarno tumačenje je ipak važno zbog toga što naučnici u svojim radovima ozbiljno i temeljito analiziraju određenu pravnu normu ili institut i na taj način do kraja rasvjetljavaju prirodu te norme i njen sadržaj i domašaj i obim koji se tom normom pruža. Doktrinarno tumačenje nameće da bude prihvaćeno snagom argumentacije. 2. Prema metodu postoje sljedeće vrste tumačenja:

a) gramatičko b) logičko c) sistematsko d) komparativno e) historijsko f) ciljno (teleološko)

2.a Gramatičko tumačenje predstavlja utvrđivanje pravog smisla sadržine krivično-pravne norme, njenog obima i donošaja na osnovu gramatičkih pravila, naročito pravila sintakse koja postoji u jednom jeziku. Npr.: svaki veznik, zarez ili drugi jezički znak ima svoj duboki smisao i važnost kada je njime određena neka krivičnopravna norma, npr .: u odredbi čl. 13, stav 1, zakonodavac kaže: “Nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao da shvati značaj svog djela ili nije mogao da upravlja svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti , poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.” 2.b Logičko tumačenje predstavlja utvrđivanje pravog smisla određene pravne norme na osnovu pravila logike kojima se određuju zakoni mišljenja i zaključivanja. Ka primjer logičkog tumačenja mogu se navesti kazne za određena krivična djela. Tako npr . kod onih krivičnih djela kod kojih je zakonodavac odredio samo posebni minimum ne govoreći o posebnom maksimumu, logičkim zaključivanjem uzimamo da tada važi opći maksimum. 2.c Sistematsko tumačenje je utvrđivanje smisla krivično-pravne norme na osnovu mjesta te norme u sistemu zakona i njenog odnosa sa drugim bliskim ili srodnim odredbama.

9

2.d Komparativno tumačenje može da se pojavi u dva oblika:

• Prvi oblik predstavlja utvrđivanje stvarnog smisla zakona ili određene krivičnopravne norme na osnovu upoređivanja teksta odredbe objavljene na više autentičnih jezika. Tako npr. moglo bi se postaviti pitanje da li je riječ “grupa ” ili riječ “skupina”, kao riječi koje pripadaju različitim jezicima, predstavljaju sinonime ili su u pitanju riječi koje imaju sasvim drugačije značenje.

• Drugi oblik predstavlja utvrđivanje smisla zakona na osnovu upoređivanja

krivičnopravne norme ili cijelog zakona jedne zemlje sa odgovarajućom krivičnopravnom normom ili cjelokupnim zakonom druge zemlje.

2.e Historijsko tumačenje se može javiti u dva oblika:

• Prvi predstavlja utvrđivanje pravog smisla zakona na osnovu uzroka i uslova koji su postojali kada je on nastajao. Tu se utvrđuje volja zakonodavca, a to se vrši pomoću tzv. materijalija, kao što su prednacrti, nacrti, projekti, prijedlozi, obrazloženja prijedloga, materijaliji sa skupštinskih rasprava, materijaliji koji se odnose na amandmane itd.

• Drugi oblik historijskog tumačenja je onaj pomoću kojeg se nastoji pronaći pravi i tačan

smisao zakona s obzirom na vrijeme, prilike ili okolnosti u kojima se zakon primjenjuje, što znači da se tom metodom utvrđuje smisao zakona i volja zakona. Ovaj metod je potreban zbog toga što se oni društveni odnosi koje zakon reguliše stalno mijenjaju i razvijaju zbog čega je i nužno voditi računa o tome prilikom primjene zakona. Ovakvo tumačenje je dozvoljeno samo u onom obimu u kojem se bitno/suštinski ne mijenja prvobitni smisao zakona. Ta metoda se primjenjuje naročito kada su u pitanju zakoni starijeg datuma koji još uvijek važe, pa se u tom smislu i govori o toj metodi kao metodi evolutivnog tumačenja zakona.

2.f Teleološko (ciljno) tumačenje zakona predstavlja utvrđivanje njegovog pravog smisla na osnovu cilja koji se želi postići određenom krivičnopravnom normom. To znači da se ima u vidu ratio legis određene zakonske odredbe i ocasio legis, tj. povod donošenja te zakonske odredbe. To je najvažnija metoda donošenja i njoj služe ove ostale nabrojane metode (gramatička, logička, historijska…) 3. Prema obimu tumačenje se dijeli na: a) usko (restriktivno) b) široko (ekstenzivno) Do tumačenja po obimu dolazi zbog nesavršenosti jezičkog izražavanja. Naime, kako su pojedini pojmovi u zakonu, odnosno njegove norme, izražene upotrebom određenih izraza koji važe u određenom jeziku kroz pojedine riječi ili rečenice, dolazi se u priliku da se mora dati pravo i tačno tumačenje pojedinog upotrebljenog izraza. Kada upotrijebljeni izraz potpuno precizno određuje neki pojam, tada uopšte nema potrebe za tumačenjem po obimu. Međutim, ako neki izraz ne određuje potpuno precizno smisao nekog pojma, tada je nužno da se taj pojam (izraz) istumači na način da mu se daje uže ili šire značenje.

10

Restriktivnim tuma čenjem se sužava značenje određenog izraza, a ekstenzivnim tumačenjem se proširuje njegovo značenje. I jedno i drugo tumačenje ostaje u okvirima zakonske norme/propisa i ono je dozvoljeno jer se njime ne narušava načelo legaliteta, jer se ne izlazi iz okvira određene zakonske norme.

ANALOGIJA U KRIVI ČNOM PRAVU (posebno ispitno pitanje) Analogija u pravu uopće, a potom i u krivičnom pravu, može da se pojavi u dva oblika: 1. prvi oblik je analogija kao način tumačenja zakona, a 2. drugi oblik je analogija kao izvor prava, odnosno kao način njegovog stvaranja. 1. Analogijom kao načinom tumačenja određene zakonske norme se na osnovu sličnosti ostaje u okviru zakona i na taj način se rješava konkretni slučaj. Ona je dosta slična ekstenzivnom tumačenju i praktično predstavlja granično područje između ekstenzivnog tumačenja i analogije kao izvora prava. Razlika između ekstenzivnog tumačenja i analogije kao načina tumačenja zakona ogleda se u tome što se u prvom slučaju ostaje i u okviru upotrebljenih zakonskih izraza (npr . kod krivičnih djela narušavanja nepovredivosti stana - sa njegovim širim značenjem to može biti i stan u stambenoj zgradi i stan u privatnoj kući i iznajmljeni podstanarski stan i vikendica ako se u njoj stalno živi i podstanarska soba itd.), dok se analogijom, jednom logičkom operacijom pronalaženja sličnosti, udaljavamo od pravih i osnovnih značenja upotrebljenih izraza uz nastojanje i obavezu da se ostane u skladu sa voljom zakonodavca, odnosno njegovim htijenjima u pogledu šta je želio postići određenom krivičnopravnom normom. Kao primjer analognog tumačenja zakonske norme najčešće se navodi situacija koja je postojala prvih decenija XX vijeka na prostorima naše zemlje, kada se pojavilo neovlašteno korištenje električne energije. Kako bi stali u kraj toj sve masovnijoj pojavi, sudovi su električnu energiju podveli pod pojam pokretne stvari i na taj način neovlašteno korištenje električne energije podvodili pod radnju krivičnog djela krađe, iako je nesumnjivo jasno da električna energija po svom osnovnom značenju ne bi mogla da se podvede pod pojam pokretne stvari. Takva situacija danas više ne postoji u smislu da treba za takve slučajeve koristiti analogno tumačenje, s obzirom da zakonodavci redovno izričitom zakonskom odredbom daju tumačenje pojma “pokretna stvar”, što je učinio i naš zakonodavac. Naime, u odredbi čl. 136, stav 11, izričito je rečeno da je pokretna stvar i svaka proizvedena ili skupljena energija za davanje svjetlosti, toplote, kretanja, kao i telefonski i drugi impulsi. 2. Analogija kao način stvaranja/izvor prava postoji u onom slučaju kada se jedan slučaj koji nije regulisan zakonom rješava na način da se poziva na nešto što jeste regulisano u zakonu. U tom smislu postoje dva oblika te analogije i to: a) analogija legis (zakonska analogija) b) analogija iuris (pravna analogija). Zakonskom analogijom se jedan konkretan slučaj koji nije predviđen u zakonu rješava na način da se poziva na najsličniji slučaj koji jeste predviđen u zakonu.

11

Pravnom analogijom se jedan slučaj koji jeste predviđen u zakonu rješava na način da se pozivamo na pravna načela određene grane prava (u krivičnom pravu npr . pozivanjem na načelo humanosti, na načelo pravičnosti, na načelo ograničenja prinude itd.) ili na pravna načela cjelokupnog pravnog sistema jedne zemlje. Pravna analogija može biti i korisna i dozvoljena u nekim drugim granama prava, pa možda čak i u krivično-procesnom pravu. (npr. ako ne bi postojali propisi koji bi se odnosili na saslušanje svjedoka, ne bi predstavljalo poseban problem da se u nekom slučaju primjene procesi koji se odnose na saslušanje vještaka). Ta analogija nije dozvoljena u materijalnom krivičnom pravu. Razlog tome je što bi njeno prihvatanje praktično predstavljalo direktnu suprotnost načelu legaliteta djela i kazne, što bi značilo da bi se putem te analogije uspostavljala određena ponašanja kao pojedina krivična djela ili što bi se putem te analogije mogle graditi razne osnove za pooštravanje kazne u konkretnim slučajevima.

Vremensko važenje krivičnog zakona

Pod vremenskim važenjem krivičnog zakona se podrazumijeva važenje određenog krivičnog kodeksa, imajući u vidu vrijeme izvršenja krivičnog djela. Prema odredbi čl.4, stav 1 KZFBiH postoji osnovno pravilo vezano za vremensko važenje zakona, prema kojem se na učinioca krivičnog djela uvijek primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja tog djela. S obzirom na to, važna pitanja su kada krivični zakon počinje da važi, tj. kada stupa na snagu i pitanje kada on prestaje da važi. Od odgovora na ta pitanja zavisi i odgovor na pitanje kad je na snazi određeni krivični zakon. Krivi čni zakon stupa na snagu na dva načina: - izričito - prećutno Izri čito stupa na snagu kada je preciznim zakonskim propisom regulisano pitanje stupanja na snagu tog zakona. To znači da je zakonodavac od donošenja zakona do njegovog stupanja na snagu u prilici da odredi kraće ili duže vrijeme (vacatio legis) od objavljivanja zakona do njegovog stupanja na snagu. Takva zakonska odredba je najčešće u samom tom zakonu i to je posljednja odredba (npr . “Ovaj zakon stupa na snagu tada i tada…).1 Prećutno – Ako ne postoji izričita zakonska odredba koja reguliše pitanje stupanja na snagu zakona, tada se primjenjuje nepisano pravilo po kojem zakon prećutno stupa na snagu osmog dana po njegovom objavljivanju u Službenim novinama. (npr . ZID – zakon o izmjenama i dopunama itd.) Krivi čni zakon prestaje da važi na dva načina: - izričito - prećutno

1 Zašto je potreban vacatio legis? a) da bi se zakon prilagodio pravnom sistemu države i usaglasio se s njim. b) da bi oni koji treba da primjenjuju taj zakon bili dobro upoznati s njegovom suštinom c) da bi oni na koje bi se primjenjivao taj zakon imali mogućnost da se upoznaju s njim

12

Izričito prestaje da važi: a) na osnovu zakonskog propisa koji jasno kaže kad prestaje važnost tog zakona. Taj propis

može biti donesen već kad se donosi zakon (npr. “Ovaj zakon prestaje da važi danom prestanka ratnog stanja ili stanja neposredne ratne opasnosti).

b) Međutim, izričito zakon može da prestane da važi i kad se donese drugi zakon kojim se izričito stavlja van snage prethodni zakon (npr . stupanjem na snagu novog zakona prestaje da važi zakon taj i taj od tada i tada).

c) Treći slučaj izričitog prestanka trajanja zakona je kad se donese drugi zakon koji sadrži generalnu klauzulu kojom se stavljaju van snage sve krivičnopravne odredbe drugih zakona koje su u suprotnosti sa tim zakonom.

Prećutno prestaje da važi kazneni zakon u onom slučaju kada se donese NOVI zakon koji ISTU materiju uređuje na DRUGAČIJI način. Tada se primjenjuje pravilo “Lex posterior derogat legi priori.” (Kasniji zakon ukida/derogira raniji zakon.) Naše krivično pravo i krivično zakonodavstvo ne dozvoljava povratnu ili retroaktivnu primjenu krivičnog zakona koji nije važio u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno. To je zbog načela legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena krivična sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije zakonom bilo određeno kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana krivična sankcija. Od osnovnog pravila iz čl. 4, stav 1 KZ-a izuzima se samo jedna situacija prema kojoj se dozvoljava povratna ili retroaktivna primjena zakona, ali samo u onom slučaju ako je u pitanju zakon koji je blaži za učinioca. Prema odredbi čl. 4, stav 2, ako se poslije izvršenja krivičnog djela zakon izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Prihvatanje ovog izuzetka izraz je načela humanosti koje je kroz njega zakonodavac ispoljio u odnosu na učinioce krivičnog djela. Prilikom utvrđivanja blažeg zakona uvijek se mora voditi računa o tome da je u pitanju blaži zakon u odnosu na određenog učinioca i s obzirom na određeno krivično djelo. To znači da nije u pitanju apstraktno upoređivanje strogosti, odnosno blagosti ranijeg ili novog zakona, jer to može da znači da se na učinioca primijeni i zakon koji za njega uopće nije povoljniji. Pri tome se ne može voditi računa samo o kazni koja je propisana za to konkretno djelo prema ranijem i kasnijem zakonu, već se mora sagledati cjelokupni pravni položaj učinioca, imajući u vidu sve odredbe koje dolaze u obzir da budu primjenjene i to prema starom i prema novom zakonu. Tehnički se to izvodi na način da se sagleda pravna situacija po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a zatim se ta operacija ponovi po novom zakonu, te se onda odredi koji je zakon blaži. Na učinioca se može primijeniti u svojoj cjelokupnosti ili stari ili novi zakon, a ne može se primijeniti neki apstraktni, nepostojeći, miješani zakon. To je zbog toga što svaki zakon ima svoj vlastiti sistem koji ima svoju logiku. Treba imati u vidu da u teoriji preovladava shvatanje da ne bi bilo kontra zakona ako bi se dozvolilo da se izuzetno na učinioca primijeni i neka mjera (npr. neka mjera bezbjednosti) koja je za njega povoljnija po novom zakonu, iako je sva ostala situacija za učinioca povoljnija po starom zakonu. Tako npr. smatra se da ima opravdanje da se na učinioca primijeni npr. stari zakon u odnosu na kaznu, a novi zakon u odnosu na mjeru bezbjednosti vezanu za upravljanje motornim vozilom. (Ta mjera je ranije bila oduzimanje vozačke dozvole, zbog čega učinilac nije mogao upravljati nijednom kategorijom vozila za vrijeme trajanja mjere, a prema novom rješenju ta mjera je zabrana upravljanja motornim vozilom određene vrste ili kategorije).

13

U teoriji i sudskoj praksi se kao kriterij za utvrđivanje blažeg zakona uzimaju u obzir uglacnom sljedeći momenti: 1. Od dva zakona uvijek je blaži onaj koji učinjeno djelo ne predviđa kao krivično djelo.

Tako npr. naš raniji zakon je predviđao sabotažu i diverziju kao krivično djelo, dok novi zakon to ponašanje ne predviđa kao krivično djelo u grupi djela koja se kolokvijalno nazivaju politički delikti.

2. Ako je i po starom i po novom zakonu učinjeno djelo predviđeno kao krivično djelo, onda

je blaži onaj zakon koji isključuje krivičnu odgovornost učinioca za to krivično djelo. Npr. raniji zakon je predviđao odgovornost za nehatni oblik djela, a novi zakon ne predviđa odgovornost za takav oblik djela. Onda je taj novi zakon blaži.

3. Ako i jedan i drugi zakon predviđaju i krivično djelo i odgovornost za to krivično djelo,

onda je blaži onaj koji isključuje kažnjivost za to krivično djelo. Tako npr. da je kažnjivost po jednom zakonu isključiva zbog zastarjelosti ili zbog nedostatka privatne tužbe.

4. Ako ni kažnjivost nije isključena ni po jednom ni po drugom zakonu, onda je blaži onaj zakon koji za to konkretno djelo sa svim konkretnim pojedinostima koje kod njega postoje predviđa neki ili fakultativni ili obligatorni osnov za oslobađanje od kazne. Tako npr. Naše ranije zakonodavstvo nije poznavalo poseban zakonski osnov za oslobađanje od kazne, koji je bio predviđen u općem dijelu zakona, a koji se odnosio na nehatne delikte pod uslovom da njihove posljedice teško pogađaju njihovog učinioca; Novi zakon sadrži takav osnov sadrži takav osnov, pa je on svakako blaži za učinioca.

5. Ako ne postoji neki od osnova za oslobađanje od kazne, tada se uzima da je blaži onaj

zakon prema kojem treba da se izrekne blaža kazna. U tom smislu uvijek je blaža ona kazna koja je blaža po svojoj vrsti. Tako npr. blaži je doživotni zatvor od smrtne kazne; blaži je dugotrajni zatvor od 20-40 godina od doživotnog zatvora; blaži je zatvor od dugotrajnog zatvora; blaža je novčana kazna od kazne konfiskacije imovine itd.

6. Ako oba zakona predviđaju istu vrstu kazne, onda je blaži onaj zakon koji predviđa manju

mjeru određene vrste kazne. Npr. kraće trajanje zatvora; manji iznos novčane kazne… 7. Ako i jedan i drugi zakon predviđaju određenu glavnu kaznu za neko krivično djelo

(npr.pored novčane predviđaju zatvor kao glavnu kaznu), tada je blaži onaj zakon čija je gčavna kazna manja po mjeri. Pri tome treba imati u vidu da je pri istoj vrsti glavne kazne blaži onaj zakon koji predviđa niži posebni minimum. Npr. blaži je zakon koji predviđa kaznu od 3 mjeseca do 5 godina. Pri istom minimumu blaži je onaj zakon koji predviđa niži posebni maksimum. Blaži je zakon sa kaznom od 3 mjeseca do 3 godine nego zakon sa kaznom osd 3 mjeseca do 5 godina.

8. Od dva zakona blaži je onaj koji predviđa dvije kazne u alternaciji, nego onaj koji

predviđa dvije kazne u akumulaciji. 9. Ako je došlo do izmjene zakona na način da nema u njemu više onih kazni koje su

postojale po starom zakonu (npr. ranije su postojale kazne lišenja slobode - i to zatvor sa trajanjem od 3 dana do 3 godine i strogi zatvor sa trajanjem od 1-15 godina). Ovdje je blaži onaj zakon o mora se primjenjivati, koji je kasnije donešen i učiniocu se mora izreći

14

kazna po novom zakonu, S TIM DA SUD MORA VODITI RA ČUNA U POGLEDU IZVORA MJERE , kada je u pitanju odredba o kazni u starom zakonu. Znači ne može izreći veću mjeru nego što bi se izrekla po starom zakonu.

10. Od dva zakona uvijek je blaži onaj koji pored glavne kanze ne sadrži sporednu kanzu, a

ukoliko i jedan i drugi zakon sadrže sporednu kaznu, onda je blaži onaj zakon čija je sporedna kazna blaža. Npr. po jednom zakonu predviđena je kazna zakonske konfiskacije imovine, a po drugom kazna zatvora i novčana kazna, što znači da je drugi zakon blaži jer je novčana kazna kao sporedna blaža od kazne konfiskacije imovine.

11. Primjena blažeg zakona ne odnosi se samo na kaznu kao na krivičnu sankciju, već se ona

odnosi i na mjere bezbjednosti i na vaspitne mjere, zbog toga što primjenom tih krivičnih sankcija učinilac ne bi smio biti doveden u nepovoljniju situaciju primjenom zakona koji nije važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

12. Ako je i pored svih istaknutih kriterija pravni položaj učinioca potpuno identičan i po

starom i po novom zakonu, tada će se na njega primijeniti zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a ne kasniji zakon. Razlog tome je što novi zakon nije jednostavno blaži, a ako nije blaži nema uslova za primjenu čl. 4, stav 2 o izuzetku, već se primjenjuje čl. 4, stav 1 koji sadrži pravilo.

Postavlja se pitanje da li vankrivičnopravni propisi mogu imati uticaja na utvrđivanje blažeg zakona. Tako se npr . kod krivičnog djela nedozvoljene trgovine ili proizvodnje radi o tome da postoje određeni vankrivičnopravni propisi kojima je uređena problematika proizvodnje i prometa određenih roba i proizvoda, kojim propisima postoje ograničenja ili određene zabrane. U tom smislu može se pojaviti situacija da je primjenjen propis koji je zabranjivao proizvodnju ili promet određenih roba na način da to tim propisom više nije zabranjeno. Postavlja se pitanje kako ćemo riješiti situaciju učinioca koji je proizvodio ili prodavao određenu robu kada je postojao propis koji je to zabranjivao nakon čega se taj propis promijenio u smislu da se ta proizvodnja ili prodaja više niti ograničava, niti zabranjuje. U našoj domaćoj doktirini i sudskoj praksi preovladava shvatanje da i izmjene vankrivičnopravnih propisa svako treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja blažeg zakona. To znači da u unaprijed nevedenom primjeru ne bi dolazila u obzir krivična odgovornost učinioca, s obzirom da djelo koje je on ranije učinio praktično više nije krivično djelo, a to je osnovni kriterij za utvrđivanje blažeg zakona. U teoriji se često postavlja pitanje da li prilikom utvrđivanja blažeg zakona uzeti u obzir samo zakon vremena izvršenja djela, ili zakon vremena suđenja, ili u tu konkurenciju uvrstiti jedan ili više drugih zakona koji nisu ni zakon vremena izvršenja djela, ni zakon vremena suđenja. To su tzv. MEĐUZAKONI, odnosno zakoni koji su važili, koji su bili na snazi u međuvremenu od prestanka važenja zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, do stupanja na snagu zakona koji je na snazi u vrijeme izvršenja djela, do stupanja na snagu na snagu zakona koji je na snazi u vrijeme kada treba donijeti pravosnažnu presudu. U domaćoj krivičnoj teoriji i sudskoj praksi, kao i u našen zakonu, jasno je izraženo shvatanje prema kojem se i međuzakoni moraju uzeti u obzir prilikom utvrđivanja blažeg zakona. To se jasno vidi iz odredbe čl. 4, stav 2, prema kojoj zakonodavac kaže: “Ako se nakon izvršenja djela zakon izmijeni jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je blaži, odnosno koji je najblaži za učinioca.” Primjena blažeg zakona dolazi u obzir do pravosnažnosti presude. Ako bi nakon njene pravosnažnosti zakon bio izmijenjen, to ne bi imalo nikakvog uticaja na već presuđeni predmet. Takve situacije nakon presuđenih predmeta, a s obzirom na izmene zakona, mogu se

15

rješavati samo donošenjem posebnih propisa koji uređuju problematiku revidiranja ovih propisa pravosnažnih presuda u smislu ublažavanja, oslobođenja od kazni ili ukidanja kazni. Ako je donesena prvostepena presuda, a zakon se izmijeni prije nego što je ona postala pravosnažna, u postupku pred žalbenim sudom ili u ponovljenom prvostepenom postupku mora se omogućiti primjena blažeg zakona. Postavlja se pitanje kako u pogledu primjene blažeg zakona postupiti kada su u pitanju pravosnažne presude u slučaju podnošenja vanrednih pravnih lijek ova (npr. zahtjev za zaštitu zakonistosti, koji podnosi ovlašteni tužilac). Kod nas je prihvaćeno shvatanje da u takvim slučajevima mora da se obezbijedi primjena blažeg zakona uvijek onda, ako povodom uloženog vanrednog pravnog lijeka dođe do ponovnog suđenja.

Prostorno važenje krivičnog zakona

Pod pojmom prostornog važenja krivičnog zakonodavstva određene zemlje podrazumijeva se važenje tog zakonodavstva s obzirom na to da li je određeno krivično djelo učinjeno na teritoriji te zemlje ili van njenih granica. Problematika prostornog važenja obuhvata i pitanja državljanske pripadnosti učinioca, kao i pitanja na čiju štetu je izvršeno određeno krivično djelo ( da li je u pitanju oštećeno lice kao stranac ili je u pitanju strana država kao pasivni subjekt). Za razliku od vremenskog važenja, problematika prostornog važenja spada u oblast međunarodnog krivičnog prava. Međutim, kako na međunarodnom planu ta pitanja nisu uređena na univerzalni način, danas imamo situaciju da svaka pojedina država uređuje ta pitanja izričitim zakonskim odredbama propisanim u svom nacionalnom krivičnom kodeksu. Pri određivanju prostornog važenja krivičnog zakonodavstva neke zemlje, značajna su tri elementa:

1. teritorija na kojoj je krivično djelo počinjeno � TERITORIJALNI PRINCIP 2. državljanska pripadnost učinioca � PERSONALNI (NACIONALNI) PRINCIP 3. na čiju štetu je krivično djelo počinjeno � REALNI (ZAŠTITNI) PRINCIP

1. – Prema prvom elementu, krivično zakonodavstvo jedne države važi za svakog ko na

njenoj teritoriji počini krivi čno djelo, bez obzira na to čiji je državljanin izvršilac i bez obzira na to na čiju je štetu krivično djelo učinjeno (na štetu domaće države, domaćeg državljanina, strane države ili stranca)

2. – Prema personalnom principu krivično zakonodavstvo određene zemlje primjenjuje se samo na njene državljane kao učinioce krivičnih djela, neovisno od toga je li djelo počinjeno u zemlji ili inostranstvu.

3. – Prema realnom principu krivično zakonodavstvo jedne zemlje primjenjuje se na svakog ko počini krivi čno djelo protiv dobara ili interesa te zemlje, bez obzira da li su počinioci domaći državljani ili stranci i bez obzira na to da li su ta dobra koja su povrijeđena u zemlji ili u inostranstvu.

16

Pored ova tri, postoji još jedan princip, tzv. UNIVERZALNI / KOZMOPOLITSKI PRINCIP. Prema univerzalnom / kozmopolitskom principu, krivično zakonodavstvo jedne zemlje primjenjuje se na sva lica kao počinioce krivičnih djela, koji su krivično djelo izvršili u inostranstvu protiv stranca ili strane države, a zateknu se na njenoj teritoriji. Isključiva primjena jednog od prva tri navedena principa dovodila bi do očiglednih nelogičnosti u sudskoj praksi što bi praktično značilo da bi širok krug počinilaca krivičnih djela ostajao nekažnjen. Tako npr . ako je jedno djelo počinjeno u zemlji koja primjenjuje teritorijalni princip, a počinilac pobjegne u zemlju koja također primjenjuje teritorijalni princip, on bi praktično bio aziliran i ne bi odgovarao za počinjeno djelo ukoliko ne bi bio ekstradiran. Ispod krivične sankcije ostao bi i onaj učinilac koji bi učinio krivično djelo po zakonu zemlje koja primjenjuje teritorijalni princip, a otišao u zemlju čiji nije državljanin, a koja primjenjuje personalni princip. Nwelogična situacija bi bila i u slučaju ako bi jedna zemlja primjenjivala relani princip, a druga zemlja teritorijalni princip. Tada učinilac ne bi bio kažnjen za djelo koje je protiv stranca ili strane države počinio u zemlji koja primjenjuje realni princip, pa čak i kad dođe u zemlju koja usvaja teritorijalni princip. Kako ne postoje međunarodni propisi kojim bi na univerzalnom planu bilo riješeno pitanje prostornog važenja krivičnog zakonodavstva, tada svaka država uređuje tu problematiku na način koji najviše odgovara njenim sopstvenim interesima. Pri tome, uvijek se vodi računa o interesima međunarodne zajednice kao cjeline, kao i o interesima i korektnim odnosima sa drugim, a naročito susjednim državama. Zbog toga se u savremenom krivičnom pravu nikada ne usvaja samo jedan princip kao isključiv, jer on ne može da zadovolji sve kriterije primjene zakonodavstva, već se vrši kombinacija na način da se na prvo mjesto postavi jedan princip kao osnovni, a drugi principi mu služe kao dopunski. Na takav način je postupio i naš zakonodavac kada je u odredbama glave XII uredio problematiku važenja prema mjestu izvršenja krivičnih djela. U tomsmislu naše krivično zakonodavstvo sadrži teritorijalni princip kao osnovin, a u njegovu dopunu uključeni su još i realni princip, kao obligatorno primaran, zatim personalni princip aktivni, realni/zaštitni kao subsidijaran, personalni princip kao pasivni, te najzad i univerzalni/kozmopolitski princip. Teritorijalni princip postavljen je u odredbama čl. 130 KZFBiH . Prema stavu 1 tog člana, krivično zakonodavstvo u Federaciji važi za svakog ko na teritoriji Federacije učini krivično djelo. Pri tome nije važno da li je u pitanju učinilac koji je domaći državljanin ili stranac, a isto tako nije važno da li su tim djelom povrijeđena dobra domaće države i njenih državljana, ili su u pitanju dobra strane države, odnosno stranih državljana. Teritorijalni princip je izraz suverenosti u pogledu rasprostiranja represivne vlasti određene države na njenom teritoriju. Pri tome, shodno odredbi čl. 136, stav 1, pod teritorijem Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije, podrazumijevaju se suhozemni teritoriji, obalno more i vodene površine unutar njenih granica, kao i zračni prostor. Osnovni oblik teritorijalnog principa je dopunjen princip om zastave broda i princip om registracije aviona. Naime, prema čl. 130, stav 2, naše krivično zakonodavstvo važi i za svakog ko učini krivi čno djelo na domaćem brodu, bez obzira gdje se brod nalazio u vrijeme izvršenja djela, a prema odredbi čl. 130, stav 3, naše krivično zakonodavstvo važi i za svakog ko učini krivi čno djelo u domaćem civilnom avionu dok je u letu, ili u domaćem vojnom avionu, bez obzira gdje se avion nalazio u vrijeme izvršenja djela.

17

Vidljivo je da postoji distinkcija kada su u pitanju civilni i vojni avioni i da je jača krivičnopravna zaštita kada su u pitanju vojni avioni koji su u pogledu prostornog važenja potpuno izjednačeni sa situacijom domaćih brodova. Naše krivično pravo sadrži dva izuzetka kada je u pitanju primjena teritorijalnog principa:

a) da se gonjenje učinioca krivičnog djela koji je stranac može, pod uslovom uzajamnosti, ustupiti drugoj državi, premda je djelo učinjeno na domaćoj teritoriji, na domaćem brodu, vojnom ili civilnom avionu.

b) da se, u slučaju da je u stranoj državi pokrenut ili dovršen krivični postupak, krivično gonjenje može preduzeti samo po odobrenju federalnog tužioca. Tako npr. ako je npr. provalna krađa iz čl. 274 KZFBiH počinjena na našoj teritoriji, nakon čega učinilac napusti teritorij naše zemlje pa pređe npr. u Hrvatsku, gdje za to djelo protiv njega bude pokrenut krivični postupak, tada se kod nas za počinjeno djelo gonjenje poduzima samo po odobrenju federalnog tužioca po načelu cjelishodnosti. 2

Izuzetak od primjene krivičnog zakonodavstva Federacije po teritorijalnom principu predviđa i međunarodno pravo prema kojem se nacionalni krivični zakoni ne mogu primjenjivati na šefove stranih država i njihovu pratnju, zatim na diplomatske i konzularne funkcionere i funkcionere određenih međunarodnih organizacija. Prema tom načelu međunarodnog prava, takva lica su izvan domašaja nacionalnih krivičnih zakonodavstava stranih zemalja i ne mogu biti izvedena pred krivične sudove stranih zemalja. Jedina sankcija u odnosu na takva lica, u slučaju da postoji osnovana sumnja da su počinili neko krivično djelo u zemlji u kojoj su gosti ( a takve kvalifikacije najčešće idu za krivično djelo špijunaže) jeste sankcija međunarodnog javnog prava u smislu da se takva lica proglašavaju za nepoželjne ličnosti u toj zemlji (persona non grata) i da im se ostavi stanovito relativno kraće vrijeme u kojem su dužni da napuste zemlju domaćina.

Realni princip , koji se naziva još i zaštitni, u našem zakonu predviđen je u dvije varijante, i to:

a) kao obligatorno primaran b) kao subsidijaran.

a) Obligatorno primaran realni princip predviđen je u čl. 131 KZFBiH prema kojem krivično zakonodavstvo u Federaciji važi za svakog ko na teritoriju BiH učini određena krivična djela i to djela iz glave XV u članovima 137-152. To su krivična djela protiv ustavnog poretka BiH i FBiH, kao što su:

- napad na ustavni poredak iz čl. 137 - priznavanje okupacije i kapitulacije iz čl. 138 - ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 139 - podrivanje vojne i odbrambene moći iz čl. 144 - oružana pobuna iz čl. 145 - terorizam iz čl. 146 - upućivanje i prebacivanje na teritoriju Federacije oružanih grupa, oružja i

municije iz čl. 149 - izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razora ili netrpeljivosti iz čl. 150.

2 može se raditi i o strancu koji je krivično djelo počinio na teritoriji Federacije

18

Ovaj princip je obligatorno primaran i on isključuje pravilo NE BIS IN IDEM (ne dvaput o istom), što znači da se u slučaju počinjenja takvog djela na teritoriju BiH, zbog njihove težine i značaja za ustavni poredak države i Federacije, uvijek sudi pred našim sudovima i uvijek se primjenjuje naš krivični zakon, bez obzira na to da li je takav učinilac za to isto djelo u inostranstvu pred nekim drugim sudom pravosnažno osuđen. Prihvatanje ovakvog rješenja je izraz stava domaćeg zakonodavca prema kojem sami sudovi nikad neće zaštiti vitalne interese naše zemlje na način kako će to učiniti domaći sudovi. Kod ovog principa ne postoje nikakvi posebni uslovi za gonjenje osim što postoji obaveza na osnovu čl. 135 da se pritvor, lišenje slobode u toku ekstradicijskog postupka, kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda uračuna u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste, tada će se uračunavanje izvršiti po ocjeni suda.3

b) Realni/zaštitni princip kao subsidijaran sadržan je u odredbi čl. 133, stav 1. Prema toj zakonskoj odredbi krivično zakonodavstvo u Federaciji važi i za stranca koji na teritoriju BiH ili u inostranstvu učini prema njoj ili njenom državljaninu neko drugo krivično djelo, osim onih koja su nabrojana u čl. 131, pod uslovom da se zatekne na teritoriju Federacije ili da bude Federaciji ekstradiran. U ovom slučaju u pitanju je važenje našeg zakonodavstva kada su u pitanju sva ostala krivična djela (imovinski delikti, krvni delikti, djela protiv seksualnog integriteta, privredni kriminal itd.), koja su počinjena ili na teritoriji BiH ili u inostranstvu i to od strane učinioca koji je stranac, s tim da je pasivni subjekt domaći državljanin, odnosno domaća država. Ovaj princip je subsidijaran, što znači da do gonjenja za takva krivična djela ne dolazi uvijek, već samo onda kada su ispunjeni posebni uslovi za gonjenje. Prema odredbi člana 134, stav 2, u slučajevima djela za koja se goni po zaštitnom principu kao subsidijarnom, gonjenje se može preduzeti ako su ispunjena 2 uslova: 1. da se za to krivično djelo kažnjava i po zakonu zemlje u kojoj je učinjeno (npr.

stranac ubio našeg državljanina u Njemačkoj), što znači da mora biti ispunjen uslov u kome je sadržan princip identiteta norme.

2. da se gonjenje za to djelo poduzima po zahtjevu oštećenog, a takav zahtjev je podnesen. To znači da i pored toga što se za to djelo kažnjava i po zakonu zemlje u kojoj je učinjeno, gonjenje kod nas se neće poduzeti ako nema takvog zahtjeva.

I u ovom slučaju se primjenjuje odredba člana 135 o uračunavanju pritvora i kazne koja je izdržana u inostranstvu po presudi inostranog suda za isto krivično djelo.

Personalni princip i to kao aktivni odnosi se na državljanina Federacije koji učini krivično djelo na teritoriju BiH ili inostranstvu. Taj princip je predviđen u odredbi čl. 132 KZFBiH i naziva se personalni aktivni zbog toga što se odnosi na domaće državljane koji su aktivni u kriminalnom smislu. S druge strane, ono što nazivamo personalnim princip om, ali pasivnim, predviđeno je u čl. 132, stav 1, odnosno kao žrtve krivičnih djela. Prema odredbi čl. 132 krivično zakonodavstvo Federacije važi za državljanina BiH kada na teritoriju BiH ili u inostranstvu učini neko drugo krivično djelo osim onih krivičnih djela koja su nabrojana u čl. 131, a koja se odnose na djela upravljena protiv ustavnog poretka BiH,

3 Ovdje je manjkavost našeg zakona, jer ne obuhvata sva lica bilo gdje – npr. nioje uzeto u obzir da se to djelo može počiniti i u inostranstvu

19

odnosno Federacije. Propisivanjem ovog principa zakonodavac je htio da uputi poruku potencijalnim počiniocima u smislu da se primjereno ponašaju kao građani domaće države i onda kada pređu granice naše države, te da će ukoliko u inostranstvu počine neko krivično djel, biti za njega kažnjeni od strane domaćeg suda primjenom domaćeg krivičnog zakonodavstva. Drugim riječima, to je izraz stava da takva lica neće moći računati na azil u našoj zemlji i izbjegavanje kažnjivosti za ono što su počinili u inostranstvu. I personalni aktivni princip je takav da ne dovodi uvijek do krivičnog progona domaćih državljana. I u ovom slučaju potrebno je da se ispune posebni uslovi za gonjenje, poduzeti samo onda kad se za učinjeno krivično djelo kažnjava i prema zakonu zemlje u kojoj je učinjeno (princip identiteta norme), s tim da se ni u tom slučaju gonjenje domaćeg državljanina neće poduzeti, ako se po zakonu te strane zemlje gonjenje poduzima po zahtjevu oštećenog, a takav zahtjev nije podnesen. I u slučaju primjene ovog principa primjenit će se odredba čl. 135 o uračunavanju pritvora, svakog drugog lišavanja slobode ili kazne izdržavane u inostranstvu u kaznu koju za isto djelo izrekne domaći sud. Univerzalni princip prostornog važenja sadržan je u čl. 133, stav 2 KZFBiH u nešto modificiranoj varijanti u odnosu na njegov integralni oblik. Prema toj zakonskoj odredbi, krivično zakonodavstvo u Federaciji važi i za stranca koji prema stranoj državi ili prema strancu učini u inostranstvu krivično djelo za koje se po zakonu te države može izreći zatvor od 5 godina ili teža kazna, kad se zatekne na teritoriju Federacije. Isto tako ta odredba sadrži još jedno posebno ograničenje u smislu da ako naš sud u takvom slučaju ne može izreći težu kaznu od kazne koja je propisana zakonom zemlje u kojoj je krivično djelo učinjeno. Iz navedene zakonske odredbe se vidi da je u njoj potpuno usvojen zakonski elemenat i u pogledu učinioca i u pogledu mjesta izvršenja i u pogledu pasivnog subjekta. Isto tako se vidi da je naš zakonodavac ograničio primjenu ovog principa samo za ona djela za koja se po stranom zakonu može izreći 5 godina ili teža kazna. S druge strane postavio je i ograničenje na planu izricanja, odnosno određivanja mjere kazne od strane domaćeg suda na način da njegova kazna po svojoj mjeri ne može biti takva da takav stranac bude doveden u nepovoljniji položaj primjenom našeg zakonodavstva, nego položaj u kojem bi se našao po presudi suda zemlje u kojoj je djelo izvršio. Univerzalni/kozmoplitski princip je izraz međunarodne solidarnosti na suzbijanju kriminaliteta i on unaprijed stavlja na znanje potencijalnim učiniocima da ne mogu računati sa azilom u našoj zemlji, odnosno izbjegavanjem kažnjavanja za djela koja su kao stranci počinili u stranoj državi protiv stranca ili strane države. Iz navedene zakonske odredbe se vidi da naš zakonodavac poštuje princip dvostruke kažnjivosti, međutim, u odredbi čl. 134, stav 3, naš zakonodavac predviđa da će se po odobrenju federalnog tužioca (prema načelu cjelishodnosti) poduzeti krivično gonjenje za djela iz čl. 133, stav 2 ovog KZFBiH, bez obzira na zakon zemlje u kojoj je krivično djelo učinjeno, AKO JE U PITANJU DJELO KOJE JE, U VRIJEME KADA JE IZVRŠENO, SMATRANO KRIVIČNIM DJELOM PREMA PRAVILIMA MEĐUNARODNOG PRAVA.

20

POJAM KRIVI ČNOG DJELA

Različita shvatanja pojma krivičnog djela

Krivi čno djelo je jedan od osnovnih pojmova u krivičnom pravu. Zadatak nauke krivičnog prava je prije svega da odredi taj pojam, imajući u vidu njegove pravne elemente koji postoje u svakom krivičnom djelu (osnovni elementi i elementi koji postoje samo kod nekih krivičnih djela - posebni elementi). Kako su krivična djela međusobno veoma različita, osnovni elementi se moraju postaviti dosta uopšteno. S obzirom na to, posebni elementi se javljaju kao konkretizacije osnovnih elemenata, a ponekad se javljaju i kao njihova dopuna. Pojam krivičnog djela se u doktrini sagledavao sa gledišta njegove forme i sadržine. U tom smislu se govori o formalnom i materijalnom pojmu krivičnog djela. Formalnim zbog toga što se smatralo da nauka krivičnog prava treba da objasni institute pozitivnog prava jedne zemlje, a ne da se bavi izmjenama i dopunama tog krivičnog zakona. Smatralo se da nauka krivičnog prava treba da se bavi proučavanjem tog prava de lege lata (po postojećim propisima) u smislu da se ograniči na postojeći zakonski tekst, a ne da se bavi krivičnim pravom de lege ferenda (po zakonu koji bi trebalo propisati), čime treba da se bave druge pravne discipline. Kod formalnog pojma krivičnog djela svojevremeno se postavljalo pitanje da li se krivično djelo ima smatrati kao isključivo pravni pojam ili prvenstveno kao pojava u vanjskom svijetu. U tom smislu su postojala dva shvatanja:

a) normativno shvatanje b) realističko shvatanje

a) normativno – Krivično djelo se prije svega posmatra kao povreda norme ili krivi čnog

zakona, što bi značilo da upravo ta povreda predstavlja osnovni element svakog krivičnog djela. To shvatanje je razvijao Karl Binding prvih decenija XX vijeka,

21

tvrdeći da je povreda norme, a ne kaznenog zakona, osnovni elemenat svakog krivičnog djela.

b) realističko – uzima se da krivično djelo nije isključivo pravni pojam, već je to pojava u vanjskom svijetu. Ta pojava se određuje s obzirom a radnju il posljedicu, koja nastaje kao rezultat te radnje. Prema tome, osnovni element svakog krivičnog djela je ono što nazivamo djelo u objektivnom smislu, koje ima svoja dva elementa:

- radnju - posljedicu.

Ovo shvatanje je razvijao Franz von Liszt i takvo shvatanje preovladava u savremenom svijetu.

Objektivno-subjektivni i objektivni pojam krivi čnog djela

Ako se prihvati formalni, i to realistički pojam krivičnog djela, onda se postavlja pitanje da li taj pojam treba u sebi da obuhvata samo svoje objektivne elemente (radnja, posljedica) ili treba unijeti u taj pojam pored objektivnih i subjektivni elemenat koji se ogleda u krivnji. Na taj način nastala su 2 pojma krivičnog djela, i to:

1. objektivni formalni pojam (samo objektivini elementi) 2. objektivno-subjektivni formalni pojam

1. Krivi čna djela u teoriji je posebno razradio Toma Živanović, insistirajući na tome da se

krivično djelo sagledava isključivo sa njegovih objektivnih aspekata (djelo čovjeka koje je prouzrokovalo određenu posljedicu), bez obzira na to da li je to učinjeno sa sviješću, voljom ili ne. To znači da subjektivne elemente koji se odnose na svijest i volju treba odvojiti od objektivnih elemenata i vezati ih za pojam izvršioca kojeg on naziva krivcem. Na taj način on u krivično pravo uvodi treći element, pored postojeća dva (krivično djelo i krivična sankcija), a to je učinilac kao krivac ili to je krivnja ili krivična odgovornost. Zbog toga se on smatra osnivačem trihotmij e u krivičnom pravu, za razliku od dvodiobnog sistema koji je zastupala klasična pravna škola. Ono što se ovom pojmu prigovara jeste:

- da ovo shvatanje, odvajajući djelo od odgovornosti, odvaja ono što se ne može odvojiti, jer se ne može smatrati krivičnim djelom ono što se nekom ne može staviti na teret. Odvojiti odgovornost znači ustvari dati jedan pojam koji nema realne sadržine

- prigovara se i to da ni pojam krivičnog djela u objektivnom smislu ne odgovara njegovom logičkom (prirodnom) smislu. Tako se npr. po objektivnom shvatanju pojma krivičnog djela ne smatra krivičnim djelom, ako je tjelesnim pokretom u snu počinjeno neko djelo sa protupravnom posljedicom.

22

2. Objektivno-subjektivni pojam krivičnog djela potiče od Liszta i smatra se da krivično djelo može da bude samo ono koje se nekome može staviti na teret. Ako se neka ljudska radnja sa prouzrokovanom posljedicom nikome ne može pripisati, niko za nju ne može biti proglašen krivim, onda se takvo prouzrokovanje krivične radnje ne može smatrati krivičnim djelom. Znači da je odgovornost sastavni dio krivičnog djela.

Ono što se ovom pojmu prigovara je sljedeće: - to shvatanje ne odgovara logičkom pojmu krivičnog djela u smislu da se ne smatra

krivičnim djelom ono koje počini maloumnik ili dijete od 10 godina (i neuračunljivost i nedoraslost isključuju krivičnu odgovornost). Međutim, prema logičkom pojmu i općem shvatanju, i lišavanje života od strane maloumnika smatra se krivičnim djelom.

- Drugi prigovor da objektivno-subjektivni pojam ne odgovara akcesornoj* pravnoj prirodi saučesništva. Npr . ako je neko lice koje je uračunljivo, podstaklo neko drugo lice koje nije uračunljivo da počini neko krivično djelo, to lice kao podstrekač uopće neće biti kažnjeno, zbog toga što se radnje sa prouzrokovanom posljedicom od strane neuračunljivog ne smatra krivičnim djelom, što znači da ni podstrekač nema zbog čega da odgovara. Zbog toga je u njemačkoj teoriji i sudskoj praksi, koja je po Lisztu insistirala na objektivno-subjektivnom pojmu, uveden pojam posrednog izvršilaštva. To znači da se podstrekač maloumnog ili malodobnog izvršioca u pogledu odgovornosti i kažnjivosti ne smatra podstrekačem kao saučesnikom, već posrednim izvršiocem, dok se podstreknuto lice (neuračunljiv ili malodobni izvršilac) uopšte ne smatra izvršiocem krivičnog djela, već se uzima samo kao oruđe ili sredstvo u rukama podstrekača.

- Kao treći prigovor ovom shvatanju ističe se to da ono zapostavlja pitanje sistematike krivičnog prava, jer vezujući subjektivne elemente za objektivne, ne odvaja dovoljno subjektivne elemente i ne vezuje ih za pojam krivice kao odvojeni pojam krivičnog lica.

Protivpravnost i određenost krivičnog djela u zakonu

Protivpravnost učinjenog djela je također jedan opšti elemenat krivičnog djela. To znači da pored djela u njegovom objektivnom i objektivno-subjektivnom smislu mora postojati i protivpravnost, što znači da se to djelo mora protiviti određenim pravnim normama određene zemlje. To međutim ne znači da je taj elemenat univerzalan i identičan u krivičnim zakonima zemalja, jer ono što je protivpravno u jednoj zemlji i jednom zakonodavstvu, ne mora biti protivpravno u drugoj zemlji. Iako svako djelo mora biti protivpravno, kod nekih krivičnih djela zakonodavac izričito u njihova obilježja unosi elemenat protivpravnosti. To je zbog toga da bi se na taj način iste djelatnosti odvojile na one koje jesu u skladu sa pravom i one koje su protivpravne (npr. protivpravno lišenje slobode). Prema tome, preko osnovnog elementa protivpravnosti, zakonodavac odvaja dozvoljena od nedozvoljenih djela. Npr. svakako je protivpravno drugog lišiti života, ali nije i u slučaju kod izvršenja smrtne kazne, kad takvo lišavanje života biva zasnovano na nekom pravnom osnovu, a to je pravsnažna sudska odluka o izricanju te kazne, sa odbijenom molbom za pomilovanje. Pored protivpravnosti, drugi elemenat općeg pojma krivičnog djela je njegova određenost u zakonu. To znači da svako krivično djelo, da bi bilo krivično djelo, mora biti određeno u zakonu kao takvo, što drugim riječima znači da se drugim pravnim aktima niže pravne snage

* akcesoran- lat. sporedan, podređen, nebitan, pridodan, dopunski

23

od zakona, ne mogu uspostavljati određena ponašanja kao krivična djela, niti se može za njih propisivati krivična sankcija. Taj elemenat opšteg pojma je izraz prihvatanja načela Nullum crimen sine lege (Nema krivnje bez zakona). Iz izloženog proizilazi da prema realističnom shvatanju krivičnog djela, ako se ono bazira samo na njegovim objektivnim elementima, krivično djelo bi predstavljalo djelo čovjeka (radnja s prouzrokovanom posljedicom) koje je protivpravno i koje je u zakonu određeno kao krivično djelo. To je njegov objektivni pojam. Kad se tom objektivnom pojmu doda krivnja (krivična odgovornost), onda se dobija objektivno-subjektivni pojam. Iako je u krivičnopravnoj teoriji bilo shvatanja da se kao elemenat općeg pojma krivičnog djela treba prihvatiti i tzv. objektivni uslov inkriminacije (objektivni uslov kažnjivosti), to shvatanje nije prihvaćeno kao prihvatljivo. Radi se o tome da jedan broj krivičnih djela u svom opisu ima određeni uslov koji mora biti ispunjen da bi to djelo bilo krivično djelo. Tako npr . djelo iz odredbe o učestvovanju u tuči iz čl. 179 KZFBiH , kao uslov za postojanje tog djela kao krivičnog djela traži se da je u toj tuči neko lišen života, odnosno da je nekom nanesena teška tjelesna povreda. Ako taj uslov nije ispunjen, taj fizički obračun između tri ili više lica neće predstavljati krivičnodjelo učestvovanja u tuči, već prekršaj protiv javnog reda i mira. Kako je objektivni uslov inkriminacije prisutan samo kod nekih, a ne svih krivičnih djela, on se i ne može prihvatiti kao jedan od elemenata opšteg pojma krivičnog djela. Do posljednje izmjene našeg krivičnog zakonodavstva, naša doktrina, zakonodavstvo i sudska praksa, bili su na liniji kompleksnog objektivno-subjektivnog i formalno-materijalnog pojma krivičnog djela. Međutim, kako je posljednjom reformom našeg krivičnog zakonodavstva u Federaciji iz definicije opšteg pojma krivičnog djela izostavljen elemenat društvene opasnosti, to znači da se i naš zakonodavac i naša teorija okrenula ka objektivno-subjektivnom formalnom pojmu krivičnog djela. Umjesto elementa društvene opasnosti, koji je izričito bio prisutan u zakonskoj definciji krivičnog djela, uveden je element protivpravnosti, koji ranije nije bio izričito propisan. Razlog tome je što je prevladalo shvatanje da iz definicije treba odstraniti jedan nejasan, fluidan i rastegljiv socijalni elemenat, a na njegovo mjesto staviti jedan isključivo pravni elemenat. Prema tome, naš krivični zakon više ne sadrži društvenu opasnost kao elemenat općeg pojma krivičnog djela. Iako je kazna osnovna krivična sankcija za krivično odgovorne učinioce djela, pored nje, a ponekad umjesto nje, izriču se i druge krivične sankcije. To je narčito slučaj kad su u pitanju učinioci koji zbog svoje neuračunljivosti nisu bili krivično odgovorni. U takvim slučajevima, na njih se primjenjuju mjere bezbjednosti liječenja, naročito mjere psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i obaveznog zdravstvenog liječenja na slobodi iz čl. 63. i 64. KZFBiH. U takvim slučajevima čini se izuzetak i odstupa se od objektivno-subjektivnog pojma krivičnog djela, kada se prihvata objektivni pojam krivičnog djela. To međutim ne znači da i generalno treba da se prihvati objektivni pojam krivičnog djela, zbog tih izuzetnih situacija, jer je osnovni zadatak krivičnog prava sprečavanje onih neprihvatljivih i antisocijalnih ponašanja i djelatnosti, koje određena društvena zajednica ne prihvata, s tim da se to sprečavanje vrši primjenom kazne koja se izriče i primjenjuje prema krivično odgovornim učiniocima krivičnih djela (uračunljivi učinioci koji su djelo učinili s umišljajem ili iz nehata). Naš krivični zakon u II glavi zakona govori zajedno o krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti, koji su i odvojeni, ali koji su i toliko međusobno povezani da čine jednu

24

zasebnu sistematsku cjelinu u zakonu. U tom slučaju je jasno da se naš zakon i naša doktrina baziraju na objektivno-subjektivnom pojmu djela, u smislu da objektivnim elementima moraju biti pridodati subjektivni elementi (uračunljivost i krivnja) da bi došlo do kažnjivosti za to djelo, osim izuzetka kad su u pitanju mjere bezbjednosti iz čl. 63. i 64. Zakonodavac se ponekad koristi terminom “krivično djelo” kao tehničkim terminom kojim se označava, po obilježjima, određeno ponašanje kao krivično djelo u krivičnom zakonu. Tako npr. u odredbi čl. 13, stav 1 u kojoj zakonodavac definiše neuračunljivost, zakonodavac kaže: “Nije uračunljiv učinilac, koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela…”, iz čega se vidi da se zakonodavac koristi terminom “krivično djelo” da bi njim označio skup obilježja koji u određenom slučaju čine određeno ponašanje krivičnim djelom, neovisno od toga što neuračunljivi činilac nije krivično odgovoran i što ne može biti kažnjen. Na isti način zakonodavac se služi izrazom krivično djelo kao tehničkim terminom i u čl. 71 KZFBiH , kada isključuju primjenu krivičnih sankcija prema djeci (maloljetnicima koji nisu navršili 14. godinu života). Prema tome, i kad su u pitanju odredbe čl. 63. i 64. i kad je u pitanju čl.13 i 71., a u svim slučajevima je isključena mogućnost primjene kazne, radi se o odstupanju od objektivno-subjektivne koncepcije, kada se prihvata objektivni pojam krivičnog djela, bez ikakvih subjektivnih primjesa ili elemenata.

RADNJA KRIVI ČNOG DJELA Radnja je osnovni elemenat u pojmu krivičnog djela, koji se manifestira kao određeno ponašanje čovjeka u spoljnom svijetu. To znači da odluke ili namjere da se izvrši neko krivično djelo, kao i ostali psihički, odnosno unutrašnji procesi ne prestavljaju radnju u krivičnopravnom smislu, sve dok to nisu ispoljili ili odrazili u vanjskom svijetu. U krivičnopravnoj teoriji postoje sljrdeća shvatanja radnje krivičnog djela: 1. Objektivno-subjektivno shvatanje radnje Radnja krivičnog djela je samo voljna djelatnost koja se hoće. Relevantna je samo ona djelatnost koju je pojedinac htio, pri čemu je potpuno bez značaja cilj, zbog kojeg je ta radnja poduzeta. Prema tome, nije radnja u krivičnopravnom smislu situacija kada je učinilac silom na tu radnju prinuđen, jer on tu radnju nije htio i postupao je protiv svoje volje. U takvim slučajevima, prinuđeno lice je samo oruđe ili sredstvo onoga koji ga prinuđuje, pa zbog toga poduzeta radnja nije njegova radnja. Isto tako nije radnja u krivičnopravnom smislu i ona nevoljna radnja koja se dogodila slučajno, jer ni tu radnju učinilac nije htio. Tako npr . iznenadni moždani/srčani udar vozača spriječi da zaustavi vozilo na semaforu, čime dođe do teških posljedica djela ugrožavanja bezbjednosti javnog saobraćaja. 2. Objektivno shvatanju radnje Radnja krivičnog djela je tjelesni pokret, odnosno njegovo propuštanje, pri čemu je apsolutno bez značaja da li se to dogodilo sa ili bez volje čovjeka. U tom smislu, radnjom bi se mogli smatrati i pokreti tijela teškog duševnog bolesnika, kao i pokreti čovjeka koje on učini dok je u besvjesnom stanju, ukoliko dovedu do nastupanja protivpravne posljedice.

25

Objektivno shvatanje je zastupao Toma Živanović, kao što je zastupao i objektivni pojam krivičnog djela. To shvatanje se kod nas ne uzima kao prihvatljivo, osim u izuzetnim, već pomenutim slučajevima. 3. Finalističko/ciljno shvatanje radnje Krivi čnopravno je relevantna samo ciljna radnja. To je takva djelatnost, koja je poduzeta u cilju ostvarenja zabranjene krivičnopravno relevantne posljedice. To znači da za postojanje radnje nije dovoljno samo da je učinilac nju htio, već se traži da se utvrdi da je on htio da preduzetom radnjom postigne tačno određenu zabranjenu posljedicu. Vidljivo je da se kod ovog shvatanja u radnju unose elementi krivnje (svijest i volja postizanja tačno određene posljedice), tj. elementi umišljaja. Ovo shvatanje potiče od njemačkog teoretičara Welzela i nije šire prihvaćeno u teoriji.

Opšti načini izvršenja krivi čnog djela Krivi čno djelo se može izvršiti ili činjenjem ili nečinjenjem/propuštanjem, a samo se izuzetno neka krivična djela mogu izvršiti i činjenjem i nečinjenjem. • Činjenje kao radnja u krivičnopravnom smislu je voljni tjelesni pokret (kod krađe to je

oduzimanje pokretne stvari, kod otmice to je otmica, kod klevete to je iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog, kod dvobračnosti to je zaključenje novog braka itd.) Takva krivična djela se nazivaju krivična djela činjenja ili komisivni delikti (delicta commissiva).

• Nečinjenje kao radnja u krivičnopravnom smislu je voljno propuštanje da se izvrši dužni tjelesni pokret. Prema odredbi čl. 30, stav 2 KZFBiH, krivično djelo može biti učinjeno nečinjenjem samo kada je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan izvršiti. Takva krivična djela nazivaju se krivičnim djelima nečinjenja ili omisivnim deliktima (delicta ommissiva).

DELIKTI NEČINJENJA:

Postavlja se pitanje u kojim slučajevima postoji dužnost činjenja, tako da se propuštanjem izvršenja tog djela može izvršiti krivično djelo? a. djela kod kojih je radnja izvršenja negativno određena.

npr: neodazivanje pozivu za služenje vojnog roka; nepružanje pomoći licu koje je u životnoj opasnosti

b. kad je zakonom ili drugim propisom ustanovljena dužnost na određeno činjenje npr. dužnost roditelja da izdržavaju svoju djecu

c. kad je dužnost na činjenje ustanovljena pravnim poslom (npr. ugovorom) ili proističe direktno iz radnog odnosa npr: bolničar ostavi bolesnika u stanju opasnom po život skretničar na željezničkoj stanici

d. kad iz prethodnog činjenja izvršioca, kojim je stvorena opasnost za drugog, proističe dužnost izvršioca za daljim činjenjem npr: hirurg koji je započeo operaciju

e. dužnost na činjenje, nastala iz odnosa povjerenja

26

npr: zajednički alpinistički poduhvat

Prava i neprava krivična djela nečinjenja: Sva krivična djela nečinjenja se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine: 1. Prava krivična djela nečinjenja, tj. PRAVI/ČISTI OMISIVNI DELIKTI , su ona djela kod

kojih je radnja izvršenja krivičnim zakonom određena kao nečinjenje, odnosno kao propuštanje određene dužnosti. Npr.: Neprijavljivanje pripremanja krivičnih djela Nepostupanje prema zdravstvenim propisima za vrijeme epidemije

2. Neprava krivična djela nečinjenja, tj. KOMISIVNO-OMISIVNI DELIKTI, su ona krivična djela koja su u krivičnom zakonu određena kao krivična djela činjenja, jer je radnja izvršenja tih djela određena kao poduzimanje neke činidbe, ali se izuzetno ta djela mogu izvršiti i propuštanjem određene dužnosti. Npr.: kad majka propušta da po svojoj dužnosti hrani dijete, koje zbog toga umre� ubistvo!

Oblici radnje u odnosu na krivično djelo: A) radnja izvršenja (1 počinilac) ______ B) radnja podstrekivanja C) radnja pomaganja najmanje 2 izvršioca; D) radnja organizovanja zločinačkih organizacija djela saučesništva (III pitanje!) E) radnja saizvršenja (više počinilaca) A) Radnja izvršenja: To je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo. (kod krađe to je

oduzimanje tuđe pokretne stvari; kod dvobračnosti – sklapanje drugog braka itd.) Radnja izvršenja je u KZ-u određena na različite načine:

a. Radnja je određena odvojeno od posljedice � tzv. DJELATNOSNE RADNJE b. Radnja i posljedica su obuhvaćene zajedno � tzv. POSLJEDIČNE RADNJE

• Radnja izvršenja se najčešće određuje jednim izrazom, i to obično glagolskim oblikom • Kod nekih krivičnih djela se radnja izvršenja sastoji iz 2 djelatnosti od kojih je jedna

sredstvo za izvršenje druge (a ne njena pripremna radnja). Ovdje obje radnje ulaze u radnju izvršenja! Npr : primjena sile pri razbojništvu

• Kod nekih kriv. djela je radnja izvršenja određena tako da je za postojanje takvog krivičnog djela nebitno da li je preduzeta samo jednom ili više puta. Npr : “ko lovi ribu eksplozivom, električnom strujom…”

• Bića nekih krivičnih djela sadrže više radnji izvršenja, koje mogu biti postavljene: o ALTERNATIVNO � dovoljna je samo jedna: (npr. krivotvorenje isprave i njeno

korištenje) U ovom slučaju su neke radnje naveden kao:

27

� aktivne (protivi se stražaru…), ili kao � pasivne (ne izvrši naređenje...)

o KUMULATIVNO � dvije, a izuzetno i više odvojenih radnji koje moraju biti izvršene da bi postojalo krivično djelo! Npr. “ko drugu osobu ostavi bez pomoći ili prilikama opasnim po život koje je sam prouzrokovao”

Posljedične radnje: To su one radnje izvršenja koje su određene/determinirane posljedicom, a na način da u takvim slučajevima radnju izvršenja predstavlja svaka radnja kojom je moguće ostvariti ili prouzrokovati zabranjenu posljedicu. Te radnje mogu biti: a) navedene samo neke najznačajnije primjera radi! Redovno se završavaju “…ili na drugi

način.” Npr.: “ko rušenjem, paljenjem ili na drugi način uništi ili ošteti..” Ukoliko postoji više mogućnosti, uopšte nije bitno da li je zabranjena posljedica prouzrokovana samo jednom ili sa više radnji izvršenja navedenih u generalnoj klauzuli, jer uvijek postoji samo jedno djelo, a ne sticaj krivičnih djela.

b) Nije navedena nijedna radnja izvršenja ni primjera radi. Npr . ubistvo, uvreda itd. Radnja izvršenja kod nečinjenja: Bitno je propuštanje, odnosno nepoduzimanje radnje koja je označena u biću krivičnog djela. Može da bude navedena: - samo 1 radnja nečinjenja (neukazivanje liječničke pomoći itd.) - više radnji alternativno postavljenih (vojna osoba koja ne posluša poziv ili ne izvrši ili

odbije da izvrši naređenje...) Radnja izvršenja – činjenja i nečinjenja: Kod nekih krivičnih djela je u opisu obilježja navedeno da radnja izvršenja može da bude i radnja činjenja i nečinjenja. Npr. ˝službena osoba koja svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa ili propuštanjem dužnosti nadzora očigledno nesavjesno postupa.˝ Procjena radnje od strane suda: Kod nekih krivičnih djela su radnje izvršenja tako postavljene da podliježe ocjeni suda da li je određeno faktičko ponašanje radnja izvršenja ili ne! Npr. djela “očiglednog nesavjesnog poslovanja; očiglednog nesavjesnog liječenja itd. U ovakvim slučajevima potrebno je u svakoj konkretnoj situaciji utvrditi koje su radnje izvršene i da li su te radnje u skladu sa zakonom. Prirodno jedinstvo radnji: Radnja izvršenja može da se sastoji iz samo jedne djelatnosti, ali isto tako može da bude sastavljena iz niza djelatnosti koje su međusobno povezane u jednu cjelinu � tzv. fizičko/prirodno jedinstvo radnje izvršenja. Te djelatnosti ne moraju biti izvršene u isto vrijeme (npr. ubistvo sukcesivnim trovanjem, sukcesivno potkradanje, nesavjesno poslovanje i sl.), niti na istom mjestu. Sve ove radnje se uzimaju kao jedna radnja izvršenja! Neke od ovih djelatnosti mogu biti radnje činjenja, a druge nečinjenja!

28

POSLJEDICA KRIVI ČNOG DJELA a) NORMATIVNO shvatanje: Posljedica krivičnog djela je promjena u pravnom svijetu. b) REALISTIČKO shvatanje: Posljedica krivičnog djela je promjena stanja u vanjskom

svijetu, a ta promjena nastaje na objektu krivičnog djela. (ovo shvatanje je prihvaćeno!) Postoji više načina ispoljavanja posljedica: • tako da se može uočiti, tj. čulima opaziti • kao unutrašnji subjektivni doživljaj (npr. uvreda) • povreda, odnosno ugrožavanje nekih nematerijalnih vrijednosti (npr. ustavni poredak) Posljedica je uvijek vezana za određeni subjekt koji se naziva PASIVNI SUBJEKT , a on može biti: - fizičko lice (ubistvo, otmica, krađa...) - pravno lice (znatna imovinska šteta i sl.)4

Materijalna i formalna krivična djela: Danas se u teoriji pretežno smatra da svako krivično djelo nužno ima posljedicu. Kod najvećeg broja kriv. djela je posljedica izričito navedena u opisu samog djela. Međutim, u KZ-u postoje i opisi krivičnih djela kod kojih se posljedica ne naglašava, te se na osnovu toga razvilo i mišljenje da postoje krivična djela bez posljedice. (uvreda, oštećenje brana itd.) Kod takvih djela je inkriminisana sama radnja, a ne mora nastati još i nea promjena u vanjskom svijetu. S obizrom na ovo shvatanje: - Krivi čna djela sa posljedicom su nazvana MATERIJALNA krivi čna djela - Krivi čna djela bez posljedice nazvana su FORMALNA krivi čna djela.

4 Ovdje može i država da se javi kao pasivni subjekt! Takva djela su navedena u glavi XV KZFBiH

29

Međutim, prihvaćeno je mišljenje da i formalna krivična djela imaju posljedicu, iako ona nije izričito unesena u zakonski opis tih djela. (uvreda � unutarnji osjećaj povređenosti časti i ugleda; davanje lažnog iskaza � stvaranje pogrešnog mišljenja u postupku � pogrešna presuda)

Krivična djela povrede i krivična djela ugrožavanja: 1. Krivična djela povrede – kao posljedica je određena određena povreda pravno zaštićeno

dobra ili vrijednosti Ova povreda je najčešće uočljiva samim čulima, mada ne mora biti (uvreda). Posljedica je kod ove vrste krivičnih djela uvijek određena kao obilježje bića krivičnog djela.

2. Krivična djela ugrožavanja – posljedica je određeno ugrožavanje, tj. prouzrokovanje opasnosti po pravno zaštićeno dobro ili vrijednost. a. Krivična djela sa konkretnom opasnošću kao posljedicom: konkretna opasnost je ona

opasnost koja je izvršenjem radnje krivičnog djela stvarno nastupila jer je neko ili nešto stvarno doveden u opasnost, ali iz određenih razloga nije došlo i do povrede. Ova opasnost mora u Zakonu biti određena kao obilježje bića djela. Posljedica je redovno definisana kao «izazivanje opasnosti po život ljudi ili imovinu većeg obima» koja nastupa kao posljedica radnje izvršenja. (djelo izazivanja opće opasnosti, nepravilno i nepropisno izvođenje građevinskih radova itd). Ova opasnost se u svakom konkretnom slučaju mora dokazivati!

b. Krivična djela sa apstraktnom opasnošću kao posljedicom: apstraktna opasnost je ona opasnost koja je mogla da nastupi usljed preduzete radnje konkretnog krivičnog jdela, ali iz određenih razloga nije došlo i do povrede. Ova opasnost nije navedena u KZ-u kao obilježje bića krivičnog djela. Ne može se dokazivati da u konkretnom slučaju uopšte nije bilo opasnosti. (nepropisana predaja eksplozivnog ili zapaljivog materijala u saobraćaju; oštećenje brana; nepostupanje po zdravstvenim propisima za vrijeme stanja epidemije itd.)

30

Opšti osnovi koji isključuju postojanje krivi čnog djela: Prema KZFBiH Slučajevi iz stranih zakonodavstava

1. djelo malog značaja A) upotreba sile ili prijetnje 2. nužna odbrana B) pristanak povrijeđenog na povredu itd. 3. krajnja nužda

Zajedničko im je svim to, što postoje sva zakonom određena obilježja nekog krivičnog djela, a krivično djelo ipak ne postoji.

1. DJELO MALOG ZNA ČAJA: Čl. 9. KZFBiH: «Nije krivično djelo ono djelo koje, iako sadrži obilježje krivičnog djela određena

zakonom, zbog načina izvršenja djela, neznatnosti ili nepostojanja štetnih posljedica i malog stepena krivične odgovornosti izvršioca predstavlja djelo malog značaja».

Djelo malog značaja je faktičko pitanje i mora se u svakom konkretnom slučaju procjenjivati. PREDNOSTI: a) Izbjegava se preopterećenje suda � De minimus non curat lex! (Sud se ne bavi

zakonskim sitnicama) b) počinioci se ne tretiraju kao delikventi NEDOSTATAK: lice koje je svjesno i voljno počinilo nedozvoljeno djelo i koje je krivo za to djelo

oslobađa se od odgovornosti Uslovi za postojanje djela malog značaja:

a) NAČIN IZVRŠENJA DJELA – odnosi se na cjelinu radnje (oblik, intenzitet, djelovanje, vrijeme, mjesto i sredstva izvršenja i sve ostalo što je relevantno). Ponašanje učinioca u konkretnom slučaju ne smije imati ono značenje i težinu koje se prema zakonu uzima kao tipičnu za počinjeno krivično djelo.

31

b) (NE)POSTOJANJE ŠTETNE POSLJEDICE – Ta posljedica treba da bude neznatna, što znači da postoji, ali je njen značaj minoran, marginalan ili uopće ne postoji.

c) MALI STEPEN KRIVIČNE ODGOVORNOSTI POČINIOCA – mora biti ispod stepena kojeg kao tipičan ima u vidu zakon za konkretno djelo.

2. NUŽNA ODBRANA: � sukob prava i neprava!!

Čl.10. KZFBiH: To je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije

istovremeni protivpravni napad i koja je srazmjerna napadu. U pravnoj teoriji nije sporno da li se trebaju kažnjavati djela koja su počinjena u nužnoj odbrani, ali je sporno koji su to osnovi, tj. razlozi zbog kojih ne treba kažnjavati za djela učinjena u nužnoj odbrani. U vezi s tim razlozima su se razvila dva osnovna shvatanja: A) SUBJEKTIVNO SHVATANJE: Djela počinjena u nužnoj odbrani ne treba kažnjavati jer se uzima

da se ono lice koje postupa u takvoj odbrani nalazi u uzbuđenom afektivnom stanju koje isključuje njegovu uračunljivost. Ovo shvatanje je neprihvatljivo jer se pravo na nužnu odbranu zakonom priznaje, ne zato što se takvo lice nalazi u afektnom stanju, već zato što zakonodavac samu nužnu odbranu dozvoljava kao SAMOZAŠTITU i NUŽNU POMOĆ koja je neophodna i potrebna.

B) OBJEKTIVNO SHVATANJE: Nužna odbrana je pravo da se onaj koji postupa u nužnoj odbrani, braneći se povrijedi pravo onog koji ga je napao. � ne radi se o sukobu prava i prava, već o sukobu prava i neprava!

Da bi se radilo o nužnoj odbrani moraju biti ispunjeni određeni uslovi, kako napada, tako i odbrane: Uslovi napada Uslovi odbrane 1. Napad je svaka radnja, usmjerena na povredu

nekog dobra (pretežno se ogleda u činjenju, a iznimno i u nečinjenju)

1. Odbrana mora predstavljati odbijanje protupravnog napada

2. Napadač u smislu nužne odbrane može da bude samo čovjek (izuzetak su dresirane životinje)

2. Upravljena je protiv napadača ili njegovog dobra

3. Napad mora biti protupravan 3. Mora biti istovremena s napadom� fakt. pitanje 4. Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg

pravno zaštićenog dobra, iako u zakonu nije nijedno ni primjera radi navedeno5

4. Mora biti neophodno potrebna – najkomplikovanije pitanje u sudskoj praksi

5. Napad mora biti stvaran. Ako nije stvaran, onda je to tzv. putativna nužna odbrana (umišljena). KZ predviđa 2 rješenja za takav slučaj:

a) ako je lice koje postupa u putativnoj nužnoj odbrani uz nužnu pažnju moglo da ocijeni da taj napad nije stvaran, ono će odgovarati za djelo počinjeno iz nehata.

b) ako se to lice nalazilo u neotklonjivoj zabludi, neće biti krivično odgovorno

5. Odbrana mora biti srazmjerna napadu. Može se tolerisati izvjesna, ali ne i očigledna nesrazmjera. Ovo se cijeni primjenom socijalno-etičkog, a ne individualističkog principa, mada je faktičko pitanje!

6. onaj ko postupa u nužnoj odbrani upravo ide za tim da odbije od sebe ili drugog protivpravan napad, dakle postoji svijest i volja da se postupi u nužnoj odbrani

Prekoračenje granica nužne odbrane: 5 Sloboda, život, tjelesni integritet, moral itd.

32

Granice predstavljaju uslovi neophodnosti, istovremenosti i srazmjernosti. Ukoliko prekorači te granice, počinilac će odgovarati za djelo koje je učinio u prekoračenju, tj. on odgovara za to djelo uz pretpostavku da su ispunjeni uslovi za krivičnu odgovornost, tj. da je riječ o krivičnom djelu. Prekoračenje granica nužne odbrane (dakle, krivično djelo) može biti učinjeno sa umišljajem ili iz nehata. Ukoliko je to djelo učinjwno u zabludi, onda se radi o putativnoj nužnoj odbrani, a krivična odgovornost se procjenjuje prema odredbama o stvarnoj zabludi. U principu se primjenjuju opšta pravila o krivičnoj odgovornosti, ali čl.10, stav3 KZFBiH predviđa dvije mogućnosti blažeg tretmana učinioca koji je prekoračio granice nužne odbrane:

a) opšti, fakultativni, zakonski osnov za ublažavanje kazne b) opšti, fakultativni, zakonski osnov za oslobađanje od kazne � zbog razdraženosti ili straha

3. KRAJNJA NUŽDA: � sukob prava i prava!!! Čl. 11. KZFBiH: «Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi, a krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno rado toga da učinilac od sebe ili drugoga otkloni istovremenu, neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.» Krajnja nužda je takva situacija u kojoj se ugroženo dobro može spasiti samo žrtvovanjem drugog, tuđeg dobra. Krajnja nužda se temelji na ideji da u konfliktnim situacijama pravo mora dopustiti, tj. opravdati, pod određenim uslovima, zahvate u tuđa dobra. Vrlo je osjetljivo odgovoriti na pitanje kad je to dopušteno i koji su to uslovi pod kojima se to može tolerisati??? Uslovi za postojanje krajnje nužde Uslovi za otklanjane opasnosti od

krajnje nužde 1. Opasnost mora biti istovremena 1. postojeća aktuelna opasnost se nije mogla 2. Opasnost mora biti nesakrivljena (sakrivljenost

može nastupiti kako s umišljajem, tako i iz nehata) otkloniti na drugi način, sem povredom dobra

drugog lica (faktičko i individualno pitanje!) 3. Opasnost može biti izazvana od strane čovjeka,

životinje ili prirodnih sila 2. učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo

Razlika postoji kad su u pitanju dobra nejednake 4. Može da prijeti bilo kom pravom zaštićenom

dobru (život, sloboda, moral itd.) i jednake vrijednosti: a) štiti se dobro veće vrijednosti i kada to znači

5. Opasnost mora biti stvarna – tj. prepoznatljiva svakom prosječnom čovjeku. Ako počinilac pogrešno smatra da postoji opasnost, onda je riječ o tzv. putativnoj krajnjoj nuždi

apsolutno žrtvovanje dobra manje vrijednosti b) krajnja nužda postoji i kad su u pitanju dobra

jednake vrijednosti i jednaki interesi

Prekoračenje granica krajnje nužde: Ukoliko je učinjeno zlo veće od onog koje je prijetilo, prekoračene su granice krajnje nužde! Ipak postoji mogućnost da se toj osobi sudi po blažim kriterijima, uzimajući u obzir psihičko stanje te osobe pri izvršenju takvog djela. Kao i kod slučaja nužne odbrane, zakon predviđa dvije mogućnost ublažavanja kazne: a) opšti, fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne – npr. opasnost skrivljena iz nehata b) opšti, fakultativni, zakonski osnov za oslobađanje od kazne – ovo samo pod uslovom da sud utvrdi

da je do prekoračenja došlo pod osobito olakšavajućim okolnostima – npr. opasnost mora biti nesakrivljena

4. SILA I PRIJETNJA:

33

KZFBiH ne predviđa silu i prijetnju kao poseban osnov za isključenje postojanja krivičnog djela, ali su oni ipak jako bitni za naše krivično zakonodavstvo. U nekim situacijama je isključeno postojanje krivičnog djela ako je do njega došlo usljed primjene sile ili prijetnje. SILA je upotreba snage prema određenom licu s ciljem da to lice poduzme određenu radnju (činjenje) ili da ne poduzme dužnu radnju (nečinjenje). Ta sila može da bude fizička ili mehanička, a silom se smata i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava. Postoji:

A) Apsolutna sila (vis absoluta) – lice je u potpunosti lišeno mogućnosti da donese odluku o svojoj radnji, kao i u slučaju ako je to lice bilo potpuno lišeno mogućnosti da već ranije donesenu odluku realizira - dakle, lice joj se ne može suprostaviti

B) Kompulsivna sila (vis compulsiva) – lice prema kojem je primjenjena sila može da donese odluku, ali je usljed djejstva te sile njegova odluka suprotna njegovoj volji. Kompulzivna sila može biti:

• Neposredna – primjenjuje se direktno prema licu koje donosi odluku • Posredna – primjenjuje se prema trećim licima ili određenim stvarima, s ciljem djelovanja

na volju onog koji donosi odluku PRIJETNJA je verbalni čin, tj. izjava nekog lica kojom se drugom licu stavlja u izgled neko zlo, te se tim zlom donošenje odluke usmjerava u određenom pravcu. Ta izjava može biti:

• usmena • pismena • izražena konkludentnim radnjama

Nebitno je da li će zaprijećeno zlo nanijeti neposredno lice koje prijeti ili neko treće lice pod utjecajem lica koje prijeti. Bitno je da ono lice kojem se prijeti u situaciji i okolnostima u kojim se nalazi, prijetnju smatra i kao ozbiljnu i kao moguću. Opšti krivi čno-pravni značaj prijetnje i sile: Rješenja su različita od zakonodavstva do zakonodavstva! Kad je u pitanju apsolutna sila (vis absoluta), u teoriji uglavnom postoje dva mišljenja:

a) upotreba takve sile isključuje postojanje krivičnog djela, što znači da ta sila predstavlja osnov koji je po svom kvalitetu i kvantitetu jednak drugim osnovima za isključenje postojanja krivičnog djela

b) upotreba apsolutne sile isključuje krivnju učinioca u odnosu na radnju, jer nedostaje volja učinioca za tom radnjom. Naime, takvo lice nema mogućnost da odlučuje, što znači da nema mogućnost da preduzme bilo kakve voljne radnje

Kad su u pitanju kompulzivna sila i prijetnja , u teoriji se smatra da ova dva osnova mogu pod određenim okolnostima isključiti postojanje krivičnog djela, mada je sporno kjoi su to slučajevi i šta je tu osnov isključenje odgovornosti. Razlika između kompulzivne sile i prijetnje se ogleda u tome što se kod kompulzivne sile zlo već realizira, a kod prijetnje se ono tek stavlja u izgled! Dakle, mogućnost odlučivanja nije u potpunosti isključena, ali je odluka koja se donosi iznuđena. U teoriji se ova dva instituta vežu za druge institute koji isključuju postojanje krivičnog djela i to: Kompulzivna sila (zlo koje se već primjenjuje) ���� istovremeni protupravni napad kod nužne odbrane

Prijetnja (zlo koje se stavlja u izgled) ���� istovremena, neskrivljena opasnost kod krajnje nužde Dakle, ukoliko je po svojoj vrsti i intenzitetu ta sila/prijetnja takva da ima elemente protupravnog napada/neskrivljene opasnosti, tada postoje instituti nužne odbrane, odnosno krajnje nužde. U tim situacijama primjena te kompulzivne sile/prijetnje isključuje postojanje krivičnog djela.

34

5. PRISTANAK POVRIJEĐENOG NA POVREDU Sam povrijeđeni izričito ili na drugi način pristane na povredu nekog njegovog dobra. KZFBiH nema odredbi koje bi regulisale takve slučajeve, ali ukoliko su ispunjene neke posebne okolnosti, uzima se da i pristanak povrijeđenog ima utjecaja na postojanje krivičnog djela. Ovaj problem se uglavnom svodi na pitanje povrede tijela, do koje dolazi pri sportskim takmičenjima ili liječničkim intervencijama (posebno hirurškim). • povrede pri sportskim takmičenjima - Postoje dva različita mišljenja:

• nema krivičnog djela jer je povrijeđeni izborom discipline sam pristao na povredu • nema krivičnog djela jer nema protivpravnosti djela (ta djela nisu socijalno neprihvatljiva)

• liječničke intervencije – Također postoje dva različita mišljenja: • postoji krivično djelo tjelesne povrede u svim slučajevima kada pacijent nije dao pristanak na

liječničku intervenciju (niko nije dužan da se liječi, ako to sam neće) • ne postoji krivično djelo tjelesne povrede jer nema nasilja nad pacijentom i zato što je

djelatnost korisna za pacijenta, socijalno opravdana i prihvatljiva. Pristanak povrijeđenog na liječenje nije potreban! Treba prihvatiti ovo shvatanje!

STADIJI/FAZE IZVRŠENJA KRIVI ČNOG DJELA

1. Faza donošenja odluke: uslijedilo je nekon razmišljanja da se ostvari neko krivično djelo. 1a. Faza pripremnih radnji: međustadij! 2. Faza realizacije: u nekim slučajevima može odmah predstavljati svršeno krivično djelo bez

međustadija (tj. pripremnih radnji). Kada učinilac poduzme radnju izvršenja, mogu da nastupe dvije različite situacije realizacije:

a. pokušaj krivi čnog djela – radnja izvršenja je poduzeta, ali posljedica iz nekih razloga nije ustupila!

b. svršeno krivično djelo – zabranjena posljedica je ustupila! Kada su u pitanju pripremne radnje i pokušaj krivičnog djela, bitno obilježje te dvije faze je da one mogu postojati samo ako je u pitanju vršenje krivičnog djela sa umišljajem, a nikako kao nehatni delikti! Faza pod 1. (donošenje odluke) prema KZFBiH nije kažnjiva iz dva razloga: - odluka se do faze realizacije može promijeniti - nije je moguće dokazati Kad su u pitanju pripremne radnje i pokušaj izvršenja krivičnog djela, postoje dva mišljenja o kažnjivosti takvih djela: • objektivna teorija – treba kazniti samo za one radnje koje su proizvele neku posljedicu u

vanjskom svijetu • subjektivna teorija – bitno je da je učinilac nekom svojom radnjom jasno izrazio svoju zločinačku

volju, a nebitno je da li je njegova volja do kraja realizirana. Ova teorija nije prihvatljiva u ovom obliku!

1a. Pripremne radnje:

35

To su takve radnje koje preduzima izvršilac krivičnog djela, a koje mu omogućavaju ili olakšavaju izvršenje krivičnog djela. To pripremanje se može sastojati:

a. u nabavljanju ili osposobljavanju sredstava za izvršenje krivičnog djela b. u otklanjanju prepreka za izvršenje krivičnog djela c. u dogovaranju, planiranju ili organizovanju izvršenja djela sa drugim d. u drugim radnjama kojima se stvaraju uslovi za neposredno izvršenje djela, a ne predstavljaju

samu radnju izvršenja Pripremne radnje su ante portas delicti (pred vratima krivičnog djela). Prijašnje zakonodavstvo je razlikovalo dvije grupe pripremnih radnji: 1. pripremanje radnje kao krivi čno djelo sui generis � pripremna radnja je uzdignuta na nivo

radnje izvršenja krivičnog djela 2. pripremanje određenog krivičnog djela kao kažnjivo � pripremna radnja predstavlja samo

predradnju u ostvarenju određenog krivičnog djela KZFBiH više ne prihvata više tu podjelu, već sve pripremne radnje tretira na isti način kroz čl.19., stav 1: Ko s direktnim umišljajem priprema izvršenje krivičnog djela, kaznit će se samo kad to zakon izričito određuje.

2a. Pokušaj krivičnog djela: Pokušaj krivičnog djela je jedan od dva moguća krajnja stadija izvršenja krivičnog djela. Postoji kada je izvršenje krivičnog djela s umišljajem započeto ali nije dovršeno, ili je radnja dovršena, ali nije nastupila posljedica. Ovdje su bitna tri elementa:

1. UMIŠLJAJ (direktni ili eventualni) kao oblik krivnje 2. RADNJA IZVRŠENJA ZAPOČETA – dovršena ili nedovršena 3. ZABRANJENA POSLJEDICA IZOSTALA

Postoji razlika između krivičnih djela kod kojih se posljedica javlja kao povreda ili kao konkretna opasnost (posljedica je elemenat bića k. djela) i djela gdje je posljedica apstraktna opasnost. Zajedničko i za pripremne radnje i za pokušaj krivičnog djela je da je izostala zabranjena posljedica. Razlika se ogleda u tome što se kod pripremnih radnji omogućava ili olakšava izvršenje krivičnog djela, ali se ne ulazi u krivično djelo, dok se kod pokušaja poduzimanjem radnji izvršenja ulazi u krivično djelo � učinjena je radnja kao 1. element krivičnog djela.6 Pokušaj nije moguć kod svih krivičnih djela, a prije svega ne kod onihkod kojih bi pokušaj predstavljao svršeno krivično djelo. Npr.

- napad na ustavni poredak - ugrožavanje teritorijalne cjeline - kusdjelovanje u tuči itd.

Prema fazi u kojoj je izostala radnja izvršenja, pokušaj može da bude:

6 Pošto se radnja pretežno sastoji iz više djelatnosti, uzima se da pokušaj postoji kad se poduzme prva u nizu tih djelatnosti. Npr. pokušaj ubistva pištoljem postoji kad se na osobu nanišani

Ova klasifikacija je bitna iz dva razloga:

• zbog dobrovoljnog odustanka, jer se različito manifestira

• kod odmjeravanja kazne je kazna u pravilu blaža kod nesvršenog nego svršenog pokušaja

36

A) SVRŠEN – radnja izvršenja je dovršena, ali nije ustupila zabranjena posljedica (nanišani, puca, ali promaši)

B) NESVRŠEN – radnja izvršenja je započeta, ali nije dovršena, te samim tim nema posljedice (A zagnjuri glavu od B u vodu da ga uguši, ali to ne učini do kraja)

Kvalificirani pokušaj: Postoji onda kada su pokušajem jednog krivičnog djela ostvarena obilježja drugog krivičnog djela. U ovakvim slučajevima sud pri odmjeravanju kazne uvijek uzima u obzir i kaznu koja je propisana za ostvareno i za pokušano krivično djelo. Npr. lice A s umišljajem da liši života lice B puca na njega, ali ga samo rani, on će odgovarati za pokušaj ubistva, a ne za svršeno krivično djelo teške tjelesne povrede, jer je njegov umišljaj bio upravljen na lišavanje života. Kažnjivost pokušaja: Uzimaju se u obzir tri pitanja:

1. RAZLOG KAŽNJAVANJA (ispravno je kombinovati oba shvatanja) a. Prema subjektivnom shvatanju:učinilac se kažnjava za zbog ispoljene zločinačke volje b. Prema objektivnom shvatanju: počinilac se kažnjava jer on predstavlja opasnost za neko

pravno zaštićeno dobro ili vrijednost. 2. KADA JE POKUŠAJ PREMA KZ-u KAŽNJIV? Kod nas postoje dva osnovna pravila: a. Pokušaj je uvijek kažnjiv ako se za pokušano djelo prema KZ-u može izreći kazna zatvora od

5 godina ili veća kazna b. Za pokušaj ostaih kažnjivih djela, učinilac se može kazniti samo ako je to zakonom izričito

propisano 3. KAKO KAZNITI POČINIOCA? Zakon u čl.20, stav 2 određuje da će se počinilac za pokušaj kazniti u granicama kazne koja je propiana za pokušano krivično djelo, a može se i blaže kazniti. Dakle, pokušaj krivičnog djela predstavlja fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne.7

Nepodoban pokušaj: Postoje situacije kada je izvršenje krivičnog djela praktično nemoguće uprkos poduzetoj radnji izvršenja, a do tih situacija dolazi ili zbog određenih svojstava objekta na kome se vrši radnja ili zbog određenih svojstava sredstava kojima sepoduzima radnja izvršenja. Pokušaj takvog krivičnog djela se zove nepodoban, zbog nepodobnosti objekta, odnosno sredstava. APSOLUTNO NEPODOBAN POKUŠAJ: objekat ili sredstvo radnje izvršenja su takvi da usljed poduzete radnje uopšte ne može doći do nastupanja posljedice, odnosno do izvršenja krivičnog djela.

- u pogledu objekta: npr. ubistvo na lešu; prekid trudnoće kod netrudnice itd. - u pogledu sredstava: npr. pucanje iz prazne puške; trovanje sredstvom koje nije otrovno itd.

7 kao i kod prekoračenja granica nužne odbrane i krajnje nužde)

37

RELATIVNO NEPODOBAN POKUŠAJ: objekat ili sredstvo radnje izvršenja su podobni da proizvedu posljedicu, ali u konkretnom slučaju zbog nekih okolnosti nije moglo doći do nastupanja te posljedice.

- u pogledu objekta: npr. pokušaj ubistva lica kroz prozor prostorije iz koje je to lice kratko prije toga izašlo

- u pogledu sredstava: pucanje iz puške napunjene sitnom sačmom sa razdaljine do koje ta puška uopšte ne može dobaciti

Naš zakon ne pravi razliku između ove dvije vrste pokušaja, a u pravnoj teoriji je sporno i pitanje da li se ovdje uopšte radi pokušaju krivičnog djela jer je radnja izvršenja nemoguća:

A) objektivna teorija: nema pokušaja jer je radnja nemoguća! Samo izuzetno se neki slučajevi relativno nepodobnog pokušaja mogu tretirati kao pokušaji (pucanje kroz prozor)

B) subjektivna teorija: i nepodoban pokušaj je pokušaj krivičnog djela. Ova teorija uopšte ne pravi razliku između apsolutno i relativno nepodobnog pokušaja

KZFBiH u čl.21. tretira kažnjavanje nepodobnog pokušaja izvršenja krivi čnog djela:

a) može se kazniti u granicama propisane kazne b) kazna se može neograničeno ublažiti c) može se osloboditi od kazne

Dakle, nepodoban pokušaj je samostalan opšti fakultativni zakonski osnov za oslobađanje od kazne. Dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela: Okolnost da je počinilac sam odustao od izvršenja djela ili spriječio da nastupi posljedica, redovno se uzima kao važna okolnost kad je u pitanju kažnjavanje! Moment dobrovoljnosti postoji onda kada se utvrdi da je počinilac bio svjestan i da je objektivno mogao započeto djelo dovršiti do kraja. Ako je radnja izvršenja započeta, ona se mora biti prekinuti, a ako je radnja izvršenja dovršena, učinilac mora spriječiti posljedicu. Ukoliko posljedica ipad nastupi, onda nije riječ o odustajanju! Čl. 22. KZFBiH predviđa:

• dobrovoljni odustanak od pripremanja • dobrovoljni odustanak od pokušaja izvršenja

Dobrovoljni odustanak postoji kada je počinilac jednim objektivnim, realnim, vanjskim činom iskazao svoju volju u smislu da je napustio odluku o izvršenju krivičnog djela. (npr. uništi predmete za izvršenje) Dobrovoljnost odustanka kod svršenog i nesvršenog pokušaja NESVRŠENI POKUŠAJ – za dobrovoljni odustanak se traži da počinilac prekine započetu radnju da bi na taj način prekinuo i dovršenje krivičnog djela. (lice A guši lice B, pa prestane). Dobrovoljni odustanak je u ovakvim situacijama uvijek moguć. SVRŠENI POKUŠAJ: nije dovoljno pasivno ponašanje počinioca, već se traži da on poduzme novu aktivnu radnju, tj. činjenje usmjereno na to da se spriječi nastupanje posljedice. Ovdje je bitno da je posljedica izostalo upravo zbog ove nove radnje! (lice A baci neplivača B u vodu, pa skoči za njim). Dobrovoljni odustanak u ovakvim situacijama nije uvijek moguć, te se razlikuju dvije osnovne grupe:

A) temporalni delikti – od završetka radnje izvršenja do nastakna posljedice postoji određeni kraći ili duži vremenski interval u kojem počinilac ipak može intervenisati (A baci B u vodu)

B) momentalni delikti – nakon završetka radnje izvršenja ili odmah nastupi posljedica ili je sasvim izvjesno da ona nije nastupila i da uopšte ne može nastupiti (A puca na B i promaši) Ovdje nema dobrovoljnog odustajanja, kao ni u slučaju svršenog krivičnog djela.

38

Kažnjavanje u slučajevima dobrovoljnog odustanka: Čl.22.1. KZFBiH: počinilac koji je pripremao ili pokušao učiniti krivi čno djelo, ali je dobrovoljno odustao od njegovog izvršenja ili je spriječio njegovo izvršenje, oslobodit će se od kazne! Dakle, dobrovoljni odustanak je kod nas opšti obligatorni zakonski osnov za oslobađanje od kazne Prema čl. 22, stav 2, učinilac će se kazniti samo za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo. Npr. Lice A falsificira ispravu i time želi prevariti lice B, te od toga odustane. Lice A će ipak odgovarati za upotrebu krivotvorene isprave! Ova odredba (22.2.) se ne odnosi na kvalificirani pokušaj, već samo na ono djelo koje uistinu jeste samostalno, a koje ne bi bilo konzumirano pokušanim krivičnim djelom.

STICAJ KRIVI ČNIH DJELA:

Sticaj krivičnih djela znači postojanje više krivičnih djela ostvarenih od istog lica. Pravilo je da se za sva ta djela u sticanju izrekne jedna jedinstvena glavna kazna. Pravo poznaje dvije vrste sticaja: A) IDEALNI (formalni) STICAJ – učinilac jednom radnjom

(činjenjem ili nečinjenjem) izvrši više krivičnih djela. (lice A puca jednom iz pištolja, ubije lice B, a rani lice C). Ako se prihvati stanovište da se kod idealnog sticaja radi samo o sticanju krivičnih zakona (a ne o sticaju krivičnih djela), onda se kazna ima odmjeriti samo za jedno krivično djelo i to po zakonu koji propisuje najtežu kaznu.

B) REALNI (materijalni) STICAJ – učinilac sa više radnji izvrši više krivičnih djela za koja se istovremeno sudi. Te radnje mogu biti činjenje ili nečinjenje, vremenski, pa čak i prostorno odvojene. (lice A jednim udarcem povrijedi lice B, a drugim udarcem lice C)

Idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni: • homogeni sticaj postoji ako je izvršeno više jednorodnih krivičnih djela

� homogeni idealni: lice A jednom radnjom nanese povrede licima B i C � homogeni realni: lice A jednim udarcem povrijedi B, a drugim udarcem lice C

• heterogeni sticaj ako je izvršeno više raznorodnih djela. � heterogeni idealni: lice A ubije lice B i pri tom ošteti tuđu stvar � heterogeni realni: lice A ubije lice B, a drugom radnjom ošteti tuđu stvar

Prividni sticaj krivi čnih djela: Prividni sticaj krivičnih djela je slučaj gdje samo prividno postoji sticaj, a ustvari postoji samo jedno djelo. Prividni sticaj krivičnih djela može biti:

Zajedničko im je da je prouzrokovano više protupravnih posljedica, a razlika je u tomu što su te posljedice kod realnog sticanja prouzrokovane jednom, a kod realnog sa više radnji.

39

A) PRIVIDNI IDEALNI STICAJ B) PRIVIDNI REALNI STICAJ

A) PRIVIDNI IDEALNI STICAJ KRIVI ČNIH DJELA

Postoji u slučaju kad su jednom radnjom ostvarena bića dva ili više krivičnih djela, ali su sva ta krivična djela obuhvaćena bićem jednog jedinstvenog krivičnog djela, tako da su ta ostala bića sadržana u tom jedinstvenom biću. Ovaj sticaj postoji posebno u sljedećim slučajevima: a. odnos specijaliteta: učinjeno krivično djelo se javlja kao poseban oblik nekog opšteg krivičnog

djela � ne postoje dva krivična djela (opšte i posebno), već samo oblik posebnog krivičnog djela, tj. primjenjuje se pravilo lex specialis derogat lex generali Npr.: ubistvo djeteta pri porođaju (čedomorstvo) i ubistvo

b. odnos subsidijarnosti: jedno krivično djelo se javlja kao predstadij drugog krivičnog djela. Ovdje je prethodno djelo subsidijarno naknadnom djelu kao primarnom. Važi pravilo lex primaria derogat legi subsidiariae, tj. primarni zakon derogira subsidijarni. Npr.: lice nabavi sredstva za izvršenje terorizma (kažnjiva pripremna radnja), te i izvrši teroristički čin, on odgovara samo za ovaj čin, jer je on primaran!

c. odnos konsumcije: vrijedi pravilo lex consumeus derogat legi consumptae, što znači da u takvim slučajevima postoji samo ono djelo koje je konsumiralo drugo, redovno lakše krivično djelo. Npr. lice A nanese licu B više udaraca od kojih neki rezultiraju teškim tjelesnim povredama, a drugi ubistvom � lice a odgovara samo za ubistvo, jer ubistvo konsumira povrede

d. odnos alternativiteta: kada učinilac jednom radnjom ostvari dva ili više alternativno postavljenih oblika nekog krivičnog djela. Tada on odgovara samo za jedan alternativno propisan oblik i to redovno onaj najdominantniji. Npr.: lice A liši lice B života na svirep način i iz bezobzirne osvete

e. prateće nekažnjivo djelo: kada je učinilac jednom radnjom ostvario obilježje dva krivična djela, od kojih se jedno javlja kao zanemarljiva kriminalna količina u odnosu na kriminalnu količinu drugog glavnog djela. Npr. Lice A pucanjem liši života lice B i istovremeno ošteti tuđu stvar (npr. odijelo oštećenog)

f. naknadno nekažnjivo djelo: jedno djelo je logičan i prirodan nastavak drugog krivičnog djela! Npr.: lice A skriva stvar koju je ukrao, što je normalan i prirodan produžetak krađe � odgovara samo za krađu, a ne i za prikrivanje

B) PRIVIDNI REALNI STICAJ KRIVI ČNIH DJELA

Postoji u slučaju kad zbog jedinstva radnje izvršenja uzimamo da postoji jedno krivično djelo iako su sa više radnji ostvarena bića više krivičnih djela, od kojih bi svako za sebe već predstavljalo odvojeno krivično djelo. Ovaj sticaj postoji u sljedećim slučajevima: 1. Složeno krivično djelo: djelo koje je sastavljeno iz dva ili više krivičnih djela! Spajanje tih

pojedinačnih djela u jedno se može vršiti samo ukoliko to zakon izričito propisuje spajanje.8 Za složeno krivično djelo je kazna određena u zakonu. Npr.: razbojništvo � krađa + prinuda

2. Kolektivno krivi čno djelo: Također postoji samo kada to zakon propisuje, a razlikuju se slučaja:

8 složeno krivično djelo nije isto što i kvalificirano krivično djelo

40

a. kolektivno krivično djelo u vidu zanata: djelo kod kojeg je učinilac pokazao spremnost da ga ponavlja radi pribavljanja izvora prihoda ili kod kojeg je učinilac imao namjeru da pribavi izvor prihoda. (prije se u ovo ubrajalo kockanje, više ne!)

b. Kolektivno krivično djelo u vidu zanimanja: kada je učinilac ispoljio spremnost da ponavlja izvršenje krivičnog djela , pri tom nemajući namjeru da mu to služi kao izvor prihoda.

c. Kolektivno krivično djelo iz navike: kada je učinilac pokazao sklonost ka vršenju takvih ili sličnih djela.

Kod kolektivnog krivičnog djela je dovoljno njegovo jednokratno izvršenje, s tim da se utvrdi spremnost učinioca da ponavlja to krivično djelo. Djela slična ovim kolketivnim jesu nadripisarstvo, nadriljekarstvo i sl., s tim da se tu radi o djelu ponovljenom u više navrata.

3. Produženo krivično djelo: Za razliku od prva dva slučaja, ovo je pravna konstrukcija, tj.

spajanje više djela u jedno se vrši putem sudske prakse! Ovo je potrebno iz praktičnih razloga, a to je da se više i vremenski i prostorno odvojenih djelatnosti iz određenih razloga spoji u jednu cjelinu. Postoje dvije osnovne teorije o produženom krivičnom djelu:

a. OBJEKTIVNA teorija: - da bi postojalo produženo krivično djelo moraju se ispuniti 3 uslova:

i. Istovjetnost krivičnih djela ii. Vremenski kontinuitet (riječ je o kraćim vremenskim razmacima, što je faktičko pitanje) iii. Istovjetnost oštećenog

b. OBJEKTIVNO-SUBJEKTIVNA teorija: - pored uslova čisto objektivne prirode, zahtjeva se

još i jedan subjektivni momenat kod učinioca, a to je umišljaj, koji povezuje sva pojedina krivčna djela, čime ona čine jedno, produženo krivično djelo. Kod nas se ovo ne uzima u obzir!

MJESTO I VRIJEME IZVRŠENJA KRIVI ČNOG DJELA

Mjesto izvršenja krivi čnog djela: Pretežno posljedica nastupi na istom mjestu gdje je izvršena i radnja, ali ima i slučajeva gdje su se radnja i posljedica odigrale na dva različita mjesta � distanciona krivična djela! Gdje je u tom slučaju počinjeno krivično djelo??? To je posebno bitno za određivanje mjesne nadležnosti: 1. na međunarodnom planu: lice A sa teoriroja jedne zemlje ubije lice B na teritoriji druge zemlje 2. na unutrašnjem planu: koji je sud nadležan U vezi s kriterijima za određivanje mjesta izvršenja krivičnog djela, postoje tri shvatanja:

A) TEORIJA DJELATNOSTI – mjesto izvršenja je ono mjesto gdje se dogodilo činjenje, odnosno nečinjenje, bez obzira gdje je posljedica nastupila! (lice A rani lice B na ulici, a ono podlegne u bolnici)

B) TEORIJA USPJEHA –mjesto izvršenja je mjesto gdje se dogodila posljedica, jer je tek sa posljedicom izvršeno krivično djelo

C) TEORIJA UBIKVITETA – krivično djelo je počinjeno kako na mjestu gdje je počinjena radnja činjenja/nečinjenja, tako i na mjestu gdje je uslijedila posljedica. Svi elementi krivičnog djela stoje u međusobnoj povezanosti i imaju jednak značaj.

Čl.32. KZFBiH također prihvaća teoriju ubikviteta: (1) Krivi čno djelo je učinjeno kako u mjestu gdje je učinitelj radio ili je bio dužan raditi, tako i u

mjestu gdje je nastupila posljedica. (2) Pripremanje i pokušaj krivičnog djela smatraju se učinjenima kako u mjestu gdje je učinitelj

radio, tako i u mjestu gdje je prema njegovom umišljaju posljedica trebala nastupiti ili je mogla nastupiti.

Vrijeme izvršenja krivi čnog djela: 3. za utvrđivanje krivične odgovornosti i primjenu krivi

u vrijeme izvršenja krivičnog djela4. za zastarjelost krivičnog gonjenja5. odgovornost se određuje prema zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela

zakon) 6. bitno je za djela kod kojih je vrijeme obilježje krivi7. bitno je i u slučaju kada se procjenjuje ura Prema KZFBiH je kod komisivnih delikatakad je postojala dužnost na činidbu.Vrijeme izvršenja krivičnog djela se veže za radnju, tj. cijelo vrijeme trajanja radnje, mada se u određenim slučajevima računa vrijeme poduzimanja zadnje radnje (npr. zlostavljanje maloljetnog lica; kolektivna, ali i produžena krivi

KKK RRR

BBBeeezzz ooodddgggooovvvooorrrnnnooosssttt iii nnneeemmmaaa kkkaaažžžnnnkazne postoji u slučaju kada je upsihička svojstva i takav psihičmože staviti na teret. Ta psihična njegovu krivnju ili vinost �da bude samo onaj učinilac koji je u vrijeme izvršenja djela bio ova elementa su subjektvnog karakteraispunjeni. Krivi čna odgovornost je podložna stepenovanju, a to je mogustepenovanja elemenata iz kojih se ona sastoji. (Krivnju je takoPrisustvo krivičine odgovornosti je osnovna pretpostavka za primjenu kazne kao krivisankcije prema punoljetnim po(maloljetnički zatvor ili novčana kaznapored uračunljivosti i krivnje mora utvrditi još i postojanje odreduševne razvijenosti, koja maloljetniku omogusvojim postupcima. Dakle:

nog djela: - bitno je iz sljedećih razloga:

ne odgovornosti i primjenu krivične sankcije bitna je starosna dob počnog djela

nog gonjenja uje prema zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela

djela kod kojih je vrijeme obilježje krivičnog djela (npr. ratni zločinprocjenjuje uračunljivost počinioca

kod komisivnih delikata bitno vrijeme činjenja, a kod omisivnih delikatainidbu.

nog djela se veže za radnju, tj. cijelo vrijeme trajanja radnje, mada se u una vrijeme poduzimanja zadnje radnje (npr. zlostavljanje maloljetnog

lica; kolektivna, ali i produžena krivična djela i sl.)

222... pppiiitttaaannnjjjeee

RRRIII VVVIIIČČČNNNAAA OOODDDGGGOOOVVVOOORRRNNNOOOSSSTTT:::

nnnjjj aaavvvaaannnjjj aaa!!! Krivi čna odgovornost kao pretpostavka za primjenu

aju kada je učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao takva ka svojstva i takav psihički odnos prema djelu da mu se na osnovu toga u

psihička svojstva ukazuju na njegovu uračunljivost, a psihi� krivično odogvoran učinilac za učinjeno krivi

inilac koji je u vrijeme izvršenja djela bio uuurrraaačččuuunnnlll jjjisubjektvnog karaktera i prema čl. 12 (1) KZ moraju biti

na odgovornost je podložna stepenovanju, a to je moguće zato što su mogustepenovanja elemenata iz kojih se ona sastoji. (Krivnju je također moguće stepe

ine odgovornosti je osnovna pretpostavka za primjenu kazne kao krivisankcije prema punoljetnim počiniocima, a izuzetno i prema starijim maloljetnicima

ana kazna). Za razliku od punoljetnika, kod starijih maloljetnika se unljivosti i krivnje mora utvrditi još i postojanje određenog stepena njihove

duševne razvijenosti, koja maloljetniku omogućuje da shvati značaj svog djela i da upravlja

41

bitna je starosna dob počinioca

uje prema zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela (izuzetak je blaži

čin�za vrijeme rata)

kod omisivnih delikata vrijeme

nog djela se veže za radnju, tj. cijelo vrijeme trajanja radnje, mada se u una vrijeme poduzimanja zadnje radnje (npr. zlostavljanje maloljetnog

na odgovornost kao pretpostavka za primjenu čnog djela imao takva

ki odnos prema djelu da mu se na osnovu toga učinjeno djelo unljivost, a psihički odnos injeno krivično djelo može

jj iii vvv iii kkkrrriii vvv (((vvviii nnn)))... Oba l. 12 (1) KZ moraju biti kumulativno

e zato što su moguća će stepenovati!)

ine odgovornosti je osnovna pretpostavka za primjenu kazne kao krivične iniocima, a izuzetno i prema starijim maloljetnicima

arijih maloljetnika se đenog stepena njihove

aj svog djela i da upravlja

42

1. psihička svojstva � uračunljivost U momentu izvršenja djela: 2. psihički odnos prema djelu � krivnja/vinost 3. kod starijih maloljetnika i � duševna razvijenost 1. URAČUNLJIVOST: Bez uračunljivosti nema krivične odgovornosti. Razvila su se dva osnovna shvatanja oko pitanja šta je to osnov uračunljivosti, a zavisno od toga na šta stavlja težište:

A) sloboda ili uslovljenost volje9 1. INDETERMINISTIČKA SHVATANJA 2. DETERMINISTIČKA SHVATANJA

B) pitanje volje potpuno odbacuje U savremenoj krivično-pravnoj teoriji se prihvata shvaćanje da se kao osnova uračunljivosti uzima psihičko stanje u kojem postoji mogućnost za svjesno djelovanje čovjeka. Smatra se da takva mogućnost postoji kod svakog ovog pojedinca kod kojeg postoji mogućnost da pravilno nesmetano i potpuno shvati značaj svojih radnji i da upravlja svojim postupcima što se svodi na moć potpunog rasuđivanja i odlučivanja.

Metodi utvr đivanja uračunljivosti: a.) PSIHOLOŠKI METOD – ustanovljavanje uračunljivosti se svodi na utvrđivanje

prisustva određenih psiholoških smetnji. Te smetnje su posljedica nenormalnih psihičkih stanja.

b.) ECIOLOŠKI (biološki) METOD – suprotno psihološkom, ustanovljavaju se samo nenormalna ili neredovna psihička stanja, pri čemu se ne traži da se ustanove posljedice tih stanja na planu psihičkih funkcija.

c.) MJEŠOVITI (psihološko-biološki) METOD – objedinjuje prethodna dva metoda � biološkom metodom se utvrđuju uzroci isključenja uračunljivosti, a psihološkom isključenje psiholoških funkcija na kojima se zasniva uračunljivost (rasuđivanje i odlučivanje).10 U čl. 13(1) KZFBiH je prihvaćen ovaj metod:

(1) Nije uracunljiv ucinitelj koji u vrijeme izvrsenja krivicnog djela nije mogao shvatiti znacaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene dusevne bolesti, privremene dusevne poremecenosti ili zaostalog dusevnog razvoja (neuracunljivost).

Dakle, psihološki osnov isključenja uračunljivosti je postavljen alternativno: - nije mogao shvatiti znacaj svog djela � nedostatak intelektualne moći

- ili nije mogao upravljati svojim postupcima. � nedostatak voluntarističke moći

Biološki osnov isključenja uračunljivosti se generalno naziva duševna poremećenost, koja je također postavljena u alternaciji:

- zbog trajne ili privremene dusevne bolesti,

- ili privremene dusevne poremecenosti - ili zaostalog dusevnog razvoja

9 shvatanje i pod A.1. i pod A.2. mogu biti apsolutna ili relativna 10 neuračunljiv počinilac može da bude samo onaj kod kojeg postoje i nenormalna psihička stanja koja su

uzrokovala određene psihološke smetnje na kojima se zasniva uračunljivost

43

Duševna poremećenost:

To je takvo duševno stanje čovjeka u kome se psihički procesi (jedan ili više njih) ne mogu pravilno (normalno) ostvarivati, već dolaze do izražaja razna poremećenja nagona, osjećajnosti, opažanja, pamćenja, mišljenja, rasuđivanja i djelatnosti � tj. do simptoma duševne poremećenosti.11 Da bi se moglo raditi o isključenju uračunljivosti, nužno je da budu kumulativno ispunjeni najmanje jedan alternativno postavljen oblik duševne poremećenosti s biološkim osnovom i jedan alternativno postavljen oblik s psihološkim osnovom. Procjena uračunljivosti u krivičnom postupku se ne vrši redovno, već samo izuzetno i to onda kad za to postoji sumnja. Procjena uračunljivosti se uvijek vrši u odnosu na vrijeme izvršenja radnje (i kod omisivnih i kod komisivnih djela). Uračunljivost prije ili poslije izvršenja djela nije relevantna. Procjena se također uvijek vrši u odnosu na konkretno krivično djelo koje je u pitanju, a ne generalno. Jedno te isto lice može istovremeno biti uračunljivo u odnosu na jedno djelo (npr. ubistvo, krađa i sl.), a neuračunljivo u pogledu drugog (npr. uvreda, nepružanje pomoći itd). Krivi čni zakon u čl. 13(1) kao osnove za isključenje uračunljivosti uzima:

a. duševna oboljenja (trajna ili privremena) b. privremene duševne poremećenosti c. zaostali duševni razvoj

Patološki i apatološki karakter duševnih poremećenosti: Poremećenosti koje Zakon određuje kao osnove isključenja uračunljivosti mogu biti patološkog i nepatološkog karaktera. a.) Trajna i privremena duševna oboljenja � patološkog karaktera

(sve poremećenosti izazvane trovanjem) b.) Privremene duševne poremećenosti � pretežno patološkog karaktera, ali to nije uvijek

slučaj (npr.: razna afektivna stanja, hipnoza itd.) c.) Zaostali duševni razvoj � redovno patološkog karaktera (nerazvijenost mozga), ali može

biti i nepatološkog (izolovanost od društva itd). Trajna i privremena duševna oboljenja: TRAJNA: oboljenja kod kojih ne postoji mogućnost ozdravljenja, niti u toku bolesti spontano nastaju periodi duševnog zdravlja. (npr. neizlječiva šizofrenija, progresivna paraliza itd) PRIVREMENA: oboljenja kod kojih ne postoji mogućnost i vjerovatnoća da će se izliječiti ili zaliječiti. U privremena duševna oboljenja se ubrajaju i oboljenja kod kojih se bolest pojavljuje povremeno ili se razvija u određenim intervalima, tako da periode oboljenja smjenjuju periodi duševnog zdravlja. Psihopatije (duševne nastranosti): Treba ih razlikovati od duševnih bolesti, jer to nisu! Kod psihopata se anormalnost (nastranost) ispoljava u području osjećanja i volje, tako da kod psihopate, za razliku od

11 uzroci mogu da budu endogeni ( unutrašnjeg porijekla) i egzogeni (vanjskog porijekla)

44

normalnih ljudi volja ne uspijeva dovoljno da savlađuje nagone i emocije, već naprotiv nagoni (praćeni emocijama) u velikoj mjeri utiču na volju i opredjeljuju čovječije radnje i uopšte njegovo ponašanje. Psihopate su redovno uračunljivi, ali mogu da nastupe tranzitorna (prolazna) stanja koja su slična psihotičnim stanjima kod duševnih bolesnika. Samo u takvim stanjima psihopata može biti neuračunljiv. Privremene duševne poremećenosti: Ovo NISU ni trajna ni privremena duševna oboljenja! To su normalna i prolazna psihička stanja, izazvana raznim uzrocima, u kojima postoji poremećenje psihičkih funkcija, a koja mogu da dostignu i toliki stepen da onemogućuju shvatanje značaja preduzetog djela i upravljanje postupcima. Mogu da nastupe kao rezultat hipnoze, somnambulizma (mjesečarenje), visoke tjelesne temperature, potresa mozga, mehaničkih povreda (trauma) mozga, gušenja, a posebno trovanja. Posebno treba istaknuti privremenu duševnu poremećenost prouzrokovanu akutnim trovanjem alkoholom. Na temelju hroničnog pijanstva kao bolesti mogu da se jave delirium tremens i alkoholičarska halucinoza.12 Ako je riječ o afektima-uzbuđenjima (strah, prepast, gnjev, radost, tuga itd.), ti afekti mogu biti ili siptomi određenog duševnog oboljenja, ili mogu prouzrokovati neuračunljivost neovisno od bilo kojeg oboljenja. Privremenu duševnu poremećenost izaziva samo onaj afekt koji je tolikog intenziteta da onemogućuje shvatanje značaja djela i upravljanja postupcima! Od posebne su važnosti su afekti koji potpuno prekidaju psihičke procese, tj. dovode do stanja šoka! Zaostali duševni razvoj: Ima dosta sličnosti sa duševnim bolestima. Najčešće je posljedica oboljenja mozga! Zaostali duševni razvoj je posebno psihičko stanje zbog kojeg je isključeno ili otežano rasuđivanje i odlučivanje zato što je psihički aparat ostao nedovoljno razvijen.

Ta nerazvijenost može biti posljedica: - oboljenja ili povreda mozga u majčinoj utrobi ili u prvim danima života. To sprječava da se mozak

dovoljno razvije i usljed toga neke funkcije mozga nenormalno reaguju, te dolazi do stanja imbeciliteta ili idiotizma.

- Oboljenja perifernih čula (gluhonijem) � moždane funkcije se zbog toga ne mogu skroz razviti

Zaostali duševni razvoj može biti praćen posebnim psihotičnim stanjem (shizofrenija, halucinacije i sumanuta stanja).

Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja:

1. Značaj djela i mogućnost njegovog shvatanja (intelektualni element uračunljivosti): Def. prema KZ-u: Mogućnost rasuđivanja je mogućnost shvatanja učinjenog djela, a mogućnost odlučivanja je mogućnost upravljanja svojim postupcima. Nije uračunljivo ono lice koje nije bil ou mogućnosti da shvati šta radi i šta će svojom radnjom prouzrokovati � tj. da shvati realni (stvarni) značaj djela.13

12 alkoholna halucionza – dominiraju slušne halucinacije pri bistroj svijesti! Prisutne i sumanute ideje bolesnog lica da ga neko proganja! Veoma slično shizofreniji!

45

Krivi čni zakon za uračunljivost zahtijeva toliki stepen intelektualne moći, da izvršilac može rasuđivanjem ocijeniti kakvo značenje ima njegovo djelo, naime, da li je korisno ili štetno il je indiferentno. Pri tomu je nebitno da li je učinilac u mogućnosti da ocijeni odnos djela u odnosu na pravni poredak (da li je protuzakonito). Pretpostavlja se da je čivjek kao psihički normalan u konkretnom slučaju bio u mogućnosti da iskoristi ove svoje psihičke mogućnosti, naime da je pri izvršenju djela razmišljao o značaju djela koje čini. Za postojanje uračunljivosti je dovoljna mogućnost rasuđivanja o značaju djela, a nebitno je da li je učinilac zaista i rasuđivao o značaju djela.

2. Mogućnost upravljanja svojim postupcima (voluntativni element uračunljivosti): Mogućnost rasuđivanja je tijesno vezana za mogućnost odlučivanja, jer svakom odlučivanju prethodi rasuđivanje. ALI, postoje slučajevi da neko ima sposobnost rasuđivanja, a da ipak ne može upravljati svojim postupcima (pušači). Uvažavajući mogućnost postojanja takvih situacija, naš zakonodavac je te dvije psihološke funkcije postavio u alternaciji (čl.13.1.) � nemogućnost rasuđivanja ili nemogućnost odlučivanja. Volja je sposobnost subjekta da izvrši izbor, organizuje način postizanja i realizacije izabranog cilja. Nevoljne su one radnje koje se vrše bez unaprijed utvrđenog cilja. S toga se volja redovno sastoji iz dva stadija:

a. PRIPREMNI – prethodna svijest o cilju,, misaona akcija, pravac put i način djelovanja itd.) b. ZAVRŠNI – predstavlja izvršenje donijete odluke!

Emocije prema KZ-u nisu element uračunljivosti, mada često stimuliraju voljne radnje, te čovjek često na osnovu rasuđivanja mora izvršiti znatan napor da bi ugasio emociju koja nije u skladu s umom.

Bitno smanjena uračunljivost: Pored uračunljivosti i neuračunljivosti, kao stanjima koja su od značaja za postojanje ili nepostojanje krivične odgovornosti, kao zakonska kategorija u našem pravu postoji i prelazno stanje u kojem učinilac nije ni potpuno uračunljiv ni potupno neuračunljiv, a takvo stanje se naziva stanje bitno smanjene uračunljivosti . Čl.13(2) KZ – bitno smanjena uračunljivost postoji kad je kod učinioca (usljed trajne ili privremene duševne bolesti; zaostalog duševnog razvoja) sposobnost da shvati značaj svog djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena. Dok neuračunljivost isključuje krivičnu odgovornost, djejstvo bitno smanjene uračunljivosti je drugačije: učinilac koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv krivi čno je odgovoran, ali se može blaže kazniti. To je dakle zaseban opšti fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne. U krivičnopravnoj teoriji postoje različita shvatanja o tome da li je krivičnom pravu potreban ili nije pojam “bitno smanjene uračunljivosti”. Pojam smanjene uračunljivosti je danas općeorihvaćen u krivičnom zakonodavstvu. A) Prema teoriji klasične škole je ovaj institut nepotreban, jer je vladalo mišljenje da se uračunljivost

kao kategorija krivične odgovornosti ne može stepenovati, već da se svi učinioci krivičnih djela mogu podijeliti na uračunljive i neuračunljive. Razlozi koje su ovi teoretičari navodili protiv uvođenja pojma smanjene uračunljivosti u pravo su:

a. ovaj pojam nema smisla, jer se uračunljivost ne može stepenovati b. neprecizan je i stoga bi otvarao put zloupotrebama, samovolji i nesigurnosti u sudskoj praksi c. došlo bi do toga da se zdrava lica proglašavaju za smanjeno uračunljiva, a duševno bolesna

lica za potpuno zdrava (zloupotreba)

13 Na osnovu realnog će spoznati i socijalni i pravni značaj!

46

d. sud neće biti u mogućnosti da ocjenjuje da li je neko lice smanjeno uračunljivo zbog nedovoljnog stručnog znanja � to mogu da utvrde samo psihijatri, a to dovodi do psihijatrizacije krivičnog prava, tj. presude bi donosili vještaci, a ne sud.

B) Prema teoriji njemačke sociološke škole, ovaj institut ima svog smisla i opravdanja, treba da

postoji u krivičnom zakonodavstvu, jer odgovara realnosti života (između uračunljivih i neuračunljivih, postoji cijeli niz prelaznih stanja). Njihovi argumenti su bili: a. realnost života je da postoji čitav niz prelaznih stanja između uračunljivosti i neuračunljivosti. b. uz pravilnu ulogu suda i psihijatrije, ne postoje posebni problemi da se utvrdi takvo stanje! To

pobija argument nepreciznosti! Praksa je pokazala da pri utvrđivanju da li je jedno lice smanjeno uračunljivo, nije bilo nesavladivih poteškoća.

c. sudija uistinu stoji pred težim zadatkom kada treba da odgovori na pitanje da li je neko lice uračunljivo, smanjeno uračunljivo ili potpuno neuračunljivo, nego kad je samo uračunljivo ili neuračunljivo � međutim, težina zadatka ne treba da utiče na pravednost rješenje problema

d. strah od «psihijatrizacije» prava nije opravdan, kad se pravilno odredi uloga sudije i uloga psihijatra. Vještak svojim stručnim znanjem pomaže rad suda, a sud donosi presudu!

Utvrđivanje bitno smanjene uračunljivosti: Bitno smanjena uračunljivosr se utvrđuje na isti način kao i neuračunljivost uopće. To znači da se moraju uzeti u obzir i biološki i psihološki elementi. U pogledu bioloških osnova, kod bitno smanjene uračunljivosti se zahtijeva postojanje istih stanja duševne poremećenosti kao i kod neuračunljivosti. Razlika je međutim u psihološkoj osnovi, jer je kod potpune neuračunljivosti, usljed djejstva tih stanja mogućnost rasuđivanja/odlučivanja potpuno isključena, dok je kod smanjene uračunljivosti samo bitno smanjena (nije isključena). Da bi se neko lice smtralo bitno smanjeno uračunljivo, navedena duševna stanja treba da budu takva da su BITNO uticala na psihičku mogućnost učinioca. (neće se priznati smanjena uračunljivost psihopati sa pojačanim polnim nagonom pri djelu krađe). Kad se utvrdi da postoji smanjena uračunljivost, postavlja se pitanje da li svaka smanjena sposobnost za rasuđivanje/odlučivanje dovodi do bitno smanjene uračunljivosti?! -NE! � može kod nekog lica postojati smanjena sposobnost za rasuđivanje/odlučivanje, a da se

ono i dalje smatra uračunljivim. Dakle, pojam uračunljivosti ima određenu sferu kretanja, pa se može govoriti o manjem ili većem stepenu uračunljivosti. Kad taj stepen spadne do određene granice, onda postoji bitno smanjena uračunljivost. Ni Zakon ni krivičnopravna teorija ne daju odgovor koja je to granica. To sudija u saradnji sa vještakom-psihijatrom određuje u svakom konkretnom slučaju. Smanjena uračunljivost i maloljetstvo: Nedovoljna duševna razvijenost maloljetnika ne može biti osnov bitno smanjene uračunljivosti. Razlog tomu je što bi kod takvih lica primjena i najblažih kazni (bitno smanjena uračunljivost podrazumjeva krivičnu odgovornost i kažnjivost) mogla krajnje negativno utjecati na njegov dalji psihološki razvoj, karakter i život uopće. � Maloljetnici, počinioci krivičnih djela, s obzirom na svoj duševni razvoj mogu da budu ili

uračunljivi ili neuračunljivi, ali nikako bitno smanjeno uračunljivi. Krivi čna odgovornost i primjena krivičnih sankcija

47

na lica sa bitno smanjenom uračunljivošću: Bitno smanjena uračunljivost, kao i uračunljivost, mora postojati u vrijeme izvršenja radnje, a njeno postojanje se ustanovljava u odnosu na konkretno djelo (slučaj psihopate i krađe). Potpuna krivična odgovornost isključuje odgovornost, ali bitno smanjena uračunljivost ne! Ona može dovesti samo do blažeg kažnjavanja! Različita zakonodavstva ovo pitanje različito tretiraju:

A) OBLIGATORNO blaže kažnjavanje – lice kod kojeg je ustanovljena bitno smanjena uračunljivost se mora blaže kazniti

B) FAKULTATIVNO blaže kažnjavanje - sud ga može blaže kazniti. Ovaj institut je prihvaćen i po našem KZ-u i to ograničeno (čl. 13, stav2).

Što se tiče ublažavanja kazne, po nekim zakonima sud kaznu može ublažiti neograničeno, a po drugim ograničeno (vezano za određena pravila o ublažavanju). Kod nas zakon u pogledu kažnjavanja ovakvih lica predviđa dvije mogućnosti:

a. da se za učinjeno djelo takvo lice kazni sankcijama propisanim u KZ-u za data djela b. da se izrekne ublažena kazna prema ograničenjima propisanimu čl. 42. KZ-a

Pored kazne, takvom licu se može izreći i mjera bezbjednosti obaveznog psihičkog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, ako sud utvrdi da bi takav učinilac, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao izvršiti teška djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine (čl. 65. KZ). Ipak se pri odmjeravanju i dabiru vrste kazne uvijek uzimaju u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja!

Actiones liberae in causa Da bi neuračunljivost bila osnov za isključenje krivične odgovornosti, potrebno je da je učinilac bio neuračunljiv u vrijeme izvršenja radnje! Međutim, postoji izuzetak kod ovog pravila: Ako počinilac nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, iako je bio svjestan ili je mogao biti svjestan da u takvom stanju može učiniti krivi čno djelo, ondaje takav učinilac krivično odgovoran. Dakle, uslov odgovornosti jeste neka prethodna radnja učinioca koja je prouzrokovala neuračunljivost – a da je učinilac pritom postupao s umišljajem ili iz nehata. Te radnje se zovu actiones liberae in causa (radnje koje su slobodne u odluci – ne i u izvođenju). Dugo vremena je bilo sporno da li postoji odgovornost za ova djela, jer su teprija i praksa zauzele suprotna stajališta. Starija zakonodavstva nisu sadržavala propise o odgovornosti za ova djela, ali neka novija to pitanje izričito regulišu. Ova djela mogu da budu izvršena s umišljajem ili iz nehata, činjenjem ili propuštanjem. Naš zakon propisuje da je takav počinilac odgovoran. U teoriji se postavlja pitanje da li se krivična odgovornost za actiones liberae in causa može zasnovati na osnovu opštih principa o odgovornosti, na bazi uračunljivosti i krivnje, ili ta odgovornost mora biti posebno zakonom određena (bilo uopće ili za određena djela)?! � Tj. pitanje je da li je za uračunljivost bitno vrijeme izvršenja djela ili vrijeme izvršenja prethodne radnje?! Ranije je bilo zastupljeno mišljenje da se odgovara samo za izvršenje radnje, a za pripremne radnje ne! Ovo stanovište je napušteno. � Naime, za odgovornost je bitno da li je lice

48

ostavilo uzrok posljedice (stavljanje u stanje neuračunljivosti jeste uzrok) i da je pri tomu ostvarilo posljedicu s vinošću (sa umišljajem ili iz nehata).14 Opijanje kao posebno krivično djelo: Novija zakonodavstva nastoje ovo pitanje izričito riješiti kako bi se izbjegla bilo kakva pogrešna tumačenja. Sama radnja opijanja je inkriminisana, a u odnosu na posljedicu (djelo) koja je prouzrokovana u tako neuračunljivom stanju ne smije postojati krivnja (ni umišljaj, ni nehat), jer u tom slučaju postoji actio liberae in causa, a ne krivično djelo opijanja. Kod krivičnog djela opijanja, krivnja postoji samo u odnosu na potpunu opijenost, kao posljedicu radnje (opijanja). To je osnov za razlikovanje actiones liberae in causa i krivičnog djela opijanja. Naš krivični zakon ne određuje opijanje kao posebno krivično djelo, smatrajući da prouzrokovanje posljedice bez krivnje ne može dovesti do krivične odgovornosti, pa ni do kažnjivosti. Praksa pokazuje da najveći broj krivičnih djela izvršenih u pijanom stanju nije izvršen i u neuračunljivom stanju. Redovno se radi o smanjeno uračunljivom stanju. Takva lica su krivično odgovorna i sud njih može, ali ne mora, a i ne bitrebao blaže kažnjavati. Samo donekle u slučaju potpune opijenosti dolazi do primjene institut «actiones liberae in causa», a tada treba utvrditi krivnju učinioca u vrijeme uzimanja alkohola. Odgovornost za actiones liberae in causa: Zakone koji sadrže odredbe o odgovornosti za actiones liberae in causa dijelim na:

a.) ona koja odredbom samo konstatuju odgovornost za sve actiones liberae in causa (naš KZ) b.) koja odgovornost ograničavaju samo na slučaj ako je privremena duševna

poremećenost (naročito pijanstvo) izazvana u namjeri da se u neuračunljivom stanju izvrši krivično djelo

c.) koji pooštravaju kažnjivost za actiones liberae in causa čl. 13(3): Krivicno je odgovoran ucinitelj krivicnog djela koji je upotrebom alkohola, droga ili na drugi nacin doveo sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti znacaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je prije nego sto se doveo u to stanje djelo bilo obuhvaceno njegovim umisljajem ili je u odnosu prema krivicnom djelu kod njega postojao nehat a zakon za takvo djelo predvidja krivicnu odgovornost i za nehat. Iz navedenog se može zaključiti sljedeće:

• Odgovornost za actiones liberae in causa je postavljena adekvatno odgovornosti koja bi postojala za ova djela primjenom opštih principa na kojima se uopšte zasniva krivična odgovornost, a to znači da je učnilac bio uračunljiv u vrijeme kada je sebe dovodio u stanje smanjene uračunljivosti.

• Za actiones liberae in causa se uvijek odgovara ako su izvršena sa umišljajem, a ako su izvršena iz nehata odgovara se samo ako zakon tako određuje

• Pošto se odgovornost ravna prema osnovnim postavkama o krivnji, to se umišljaj/nehat treba da odnose na učinjeno krivično djelo, tj. na njegova bitna obilježja, a ne i na pojedinosti.

14 Kako god se treće lice, koje je pijano ili ludo, može koristiti za izvršenje nekog nedozvoljenog cilja, ista tako

neko može upotrijebiti sebe u takvom stanju za izvršenje plana koji je ranije pripremljen!

49

Npr: odgovorno je na osnovu umišljaja lice koje je prije sjedanja za volan konzumiralo alkohol i bilo svjesno da bi moglo izazvati sudar. Nebitno je da li sudar nastupio zbog prevrtanja vozila ili sudaranjem.

Actiones liberae in causa i smanjena uračunljivost: KZ ne rješava neposredno pitanje odnosa smanjene uračulnjivosti i actiones liberae in causa. Prihvaćeno je stanovište da, ako se neko lice stavilo u stanje privremen poremećenosti i ako je usljed takvog stanja njegova sposobnost da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, neće se moći takvom licu ublažiti kazna ako je bilo svjesno ili je bilo dužno i moglo biti svjesno da u takvom stanju može učiniti krivi čno djelo. (Npr. skretničar se opije).

2. KRIVNJA/VINOST: Prema teorijskim shvatanjima, u savremenom krivičnom pravu izvršenje nekog djela koje je opasno po društvenu zajednicu nije osnov za kažnjavanje takvog počinioca. On se može kazniti samo ako takva posljedica, po svojim obilježjima predstavlja krivično djelo određeno u kaznenom zakonu. Tek tada se dozvoljava da se prema učiniocu tog djela primijeni kazna kao krivična sankcija. To je jedan od uslova za primjenu sankcije, ali nije i jedini uslov! Taj uslov je objektivnog karaktera, ali je potrebno da se ipsune i neki subjektivni uslovi da bi došlo do primjene sankcije:

a) treba da se radi o uračunljiv om učiniocu b) učinilac prema učinjenom djeu mora imati određeni psihološki odnos u smislu da je

bio svjestan onoga što je činio i da je htio upravo to učiniti � on taj psihološki odnos izražava preuzimanjem svjesne i voljne radnje.

Dakle, krivično odgovoran i kažnjen može biti samo onaj učinilac koji ispunjava i objektivni, a i subjektivne uslove. Ti uslovi su kumulativno određeni. - Ovo je sistem subjektivne odgovornosti, tj. nema odgovornosti na osnovu pukog prouzrokovanja posljedice. Suprotan tomu je sistem objektivne odgovornosti � učinilac odgovara za ono što je stvarno učinio, bez obzira na njegova subjektivna svojstva i na njegov subjektivni odnos prema onome što je prouzrokovao. Ova dva sistema su se kroz historiju smjenjivala, da bi od 19.st. dominat preuzeo sistem subjektivne odgovornosti, tako i naš KZ.

50

Krivnja kao psihi čki odnos: KRIVNJA JE - Skup psihi čkih odnosa prema određenom djelu. Ti odnosi se izražavaju u svijesti i volji učinioca. U objektivno-subjektivnom smislu: krivnja je subjektivni element krivičnog djela U objektivnom smislu: krivnja je subjektvin uslov krivične odgovornosti Bez krivnje nema krivične odgovornosti, ni kažnjivosti, bez obzira da li se radi o jednom ili drugom shvatanju. Kao skup psihičkih odnosa, krivnja je jedan složen odnos u kojem se isprepliću razni elementi unutrašnjeg života, ali prije svega su bitni: SVIJEST i VOLJA. To su dva odlučujuća elementa, pri utvrđivanju uračunljivosti, a i krivnje. Ali, dok se kod uračunljivosti postavlja pitanje da li je učinilac UOPŠTE mogao biti svjestan značaja svog djela i da li je uopšte mogao upravljati svojom voljom u vrijeme izvršenja djela, kod krivnje ne se postavlja pitanje da li je učinilac BIO svjestan određenog krivičnog djela i da li je to djelo HTIO. Dakle, uračunljivost se tiče psihičkih svojstava učinioca uopšte (njegove mogućnost ida u određenom vremenu svjesno djeluje i odlučuje), a krivnja se tiče psihičkog odnosa učinioca prema krivičnom djelu (odnos svijesti ivolje prema tom djelu). Krivnja se utvr đuje za svaki konkretan slučaj! Kod nas se primjenjuje subjektivni sistem krivnje (čl.12.) Neka zakonodavstva poznaju presumpciju vinosti/krivnje, ali je to sistem objektivne odgovornosti i omogućava da se neko lice proglasi krivično odgovornim iako nije krivo, a to se vrši na dva načina:

a. apsolutna presumpcija krivnje - propisuje se odredba prema kojoj se prepostavlja da je dokazana krivnja učinoca samim tim što je on izvršio određeno krivično djelo

b. relativna presumpcija krivnje - pretpostavlja se da vinost postoji, ali je dozvoljeno dokazivati suprotno

Glavna shvatanja pojma krivnje: U pravnoj teoriji dominantnu ulogu imaju dva osnovna pravca u određivanju pojma krivnje: A) psihološki – vinost je psihički odnos učinioca prema djelu, koji se izražava ili u umišljaju

ili u nehatu. Ovo shvatanje je bilo jedino do početka 20.st. Na osnovu ovog shvatanja je i u teoriji i u praksi uspostavljen sistem subjektivne odgovornosti. (naš KZ)

B) normativni – nije jedinstveno, ali sva ta različita se shvatanja mogu svesti na dva osnovna: a.) psihološko-normativno shvatanje - za postojanje krivnje je potrebno da učinilac

svoje djelo ocijenio kao protivno pravu (bio je svjestan, ili je morao biti svjestan da je to djelo protupravno)

b.) potpuno normativno shvatanje – krivnja je sud o tome da li se učinilac zbog izvršenog djela može pravno prekoriti, a taj sud ne donosi sam učinilac, već treća lica � sudsko vijeće. (potpuno objektivna ocjena krivnje)

U našoj krivičnopravnoj teoriji i u KZ-u krivnja se shvata kao određeni psihološki odnos učinioca prema učinjenom djelu. Uvijek se ocjenjuje u odnosu na konkretno djelo, a a ne u vezi sa karakterom učinioca, njegovim ranijim držanjem i ponašanjem. Krivnja se javlja u svoja dva osnovna oblika, van kojih nema krivične odgovornosti: � umišljaj (redovan i teži oblik) � nehat (izuzetan i lakši oblik)

51

Isto tako se ne može tvrditi da nema krivnje u slučaju da na strani učinioca postoji umišljaj ili nehat.

Oblici krivnje: 15

UMIŠLJAJ (dolus): To je redovni i teži oblik krivnje i redovno se takva djela sreću u praksi – samo rijetko djela iz nehata. Krivična djela počinjena s umišljajem se UVIJEK KAŽNJAVAJU, dok kad zakon propisuje kažnjavanje za nehat, kazne su redovno blaže. Postoje različite definicije ovog pojma. Prema psihološkom shvatanju (koje prihvata naš KZ) – umišljaj se određuje samo po psihičkom odnosu učinioca prema njegovom djelu. Međutim, teoretičari se razilaze već u pogledu tumačenja tog psihičkog odnosa:

a. teorija predstave/svijesti (intelektualistička teorija) – umišljaj postoji ako je učinilac predvidio posljedicu svoje radnje � dakle, ako je imao predstavu (svijest) o posljedici njegove radnje. Pri tomu nije bitno da li je učinilac htio ili želio nastupanje posljedice; dovoljno je da je on tu posljedicu samo predvidio.

b. teorija volje (voluntaristi čka teorija) – za umišljaj je bitno da li je učinilac htio posljedicu ili ne! Pritom ne igra nikakvu ulogu momenat predviđanja posljedice � dakle, sve i da ju je učinilac predvidio, ako je nije htio, onda ne postoji umišljaj.

Kad bi se ove dvije teorije primijenile u praksi u svom čistom obliku, onda bi dolazilo do dosta nerealnih situacija, tako da su one ipak prilagođene stvarnosti, te se tako došlo do rješenja koje približava te dvije teorije. Naš zakon prihvata mješavinu tih teorija. čl. 14 KZFBiH : djelo je učinjeno sa umišljajem kada je uččinilac bio svojestan svog djela i htio njegovo izvršenje (direktni umišljaj), ili kad je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njezino nastupanje (eventualni umišljaj). Prihvaćena je kombinacija teorije predstave (svijesti) i teorije volje, jer se ti elementi međusobno isprepliću – uslovljavaju jedni druge. Dakle, naš zakon prihvata ove dvije teorije u jedinstvu! Elementi direktnog i eventualnog umišljaja: Na osnovu čl.14 � Naš Zakon poznaje dvije vrste umišljaja: DIREKTNI – učinilac je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje! EVENTUALNI - bio je svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njezino nastupanje. Prema gore navedenim teorijama, ovdje razlikujemo: I - intelektualni element umišljaja (predstava/svijest):

a. svijest počinioca je takva da je on relativno siguran da postoje određene okolnosti i da će posljedica nastupiti � svjestan je posljedice

b. učinilac to smatra samo kao manje-više moguće. � svjestan je mogućnosti nastupanja posljedice

15 umišljaj i nehat

52

II – voluntaristički element umišljaja (volja):

a. učinilac je htio izvršenje djela (jači stepen volje) b. učinilac je samo pristao na izvršenje krivičnog djela (slabiji stepen volje)

S obzirom na navedene stepene svijesti i volje, postoje i njihove različite kombinacije: (1) učinilac je bio svjestan da će posljedica sigurno nastupiti i pri tome je htio izvršenje

radnje (2) bio je svjestan da će posljedica nastupiti, ali je samo pristao na izvršenje djela16 (3) bio je svjestan mogućnosti nastupanja posljedice i pri tome je htio izvršenje radnje (4) bio je svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, ali je samo pristao na izvršenje djela U slučajevima od 1-3 se radi o direktnom umišljaju (dolus directus)17, a u slučaju 4. postoji eventualni umišljaj (dolus eventualis). Htijenje posljedice: Kad je učinilac htio posljedicu, a kad je samo na nju pristao??? – Krivično djelo uvije sadrži više elemenata koji konkretizuju radnju izvršenja i posljedicu. Htijenje se uvijek odnosi na sva obilježja krivičnog djela u njihovoj kompleksnosti. Prema tomu, mogu se izdvojiti neke karakteristične situacije kada se sa sigurnošću uzima da je učinilac htio posljedice, odnosno izvršenje krivičnog djela: a.) učinilac je htio posljedicu ako je svoju djelatnost usmjerio baš na postizanje određene

svrhe (npr. ubistvo iz ljubomore ili iz bezobzirne osvete) b.) učinilac je htio i onu posljedicu koja je sredstvo za postizanje svrhe (npr. ubistvo radi

nasljedstva; falsifikovanje diplome radi stupanja u određenu službu) c.) učinilac je htio posljedicu ako je bio svjestan da će uz glavnu posljedicu, koja je svrha ili

sredstvo za postizanje svrhe, sigurno uslijediti i druga, tzv. uzgredna posljedica.(npr. lice A s umišljajem da liši života lice B baci bombu u prostoriju u kojoj se nalaze i lica C, D i E)

d.) učinilac je htio posljedicu i onda kada je svjestan da će izvjesna posljedica (daljna) nastupiti nakon ostvarenja njegove svrhe (neko ubije majku koja doji, a zna da će usljed datih okolnosti i dijete umrijeti zbog nedostatka ishrane i njege).

Pristajanje na posljedicu:

16 ovaj slučaj u praksi je nezamisliv, jer čim je svjestan da će posljedica nastupiti, onda on tu posljedicu želi, a ne

pristaje na nju 17 intenzitet volje je izražen u htijenju!

53

Kad je učinilac pristao na posljedicu??? - Najprihvaćenije je mišljenje Reinharda Franka, koji je zastupao teoriju predstave. Na osnovu tzv. «Frankove formule» se razgraničavaju slučajevi eventualnog umišljaja i svjesnog nehata! Ta formula je: Pristajanje na posljedice kod eventualnog umišljaja postoji u slučaju kada se učinilac ne bi uzdržao od radnje i da je posljedicu predvidio kao izvjesnu. To znači da je on odobrio nastajanje te posljedice, a saglasnost je dao tako što je pristao na tu posljedicu.

Npr.: lice A zapali kuću a svjesno je mogućnosti da se u toj kući nalazi neko od ukućana, te da prema tomu mogu izgoriti u požaru. Ubistvo takvog lica je izvršeno s eventualnim umišljajem, ako se utvrdi da je lice A «pristalo» na tu moguću posljedicu, a smatra se da je pristalo, ako se utvrdi da je lice A smrt tog lica u požaru predvidjelo kao izvjesnu.

Frankova formula ima jedan nedostatak, a on se ogleda u tome što je ona zasnovana na jednoj hipotetičkoj okolnosti � da li bi se učinilac suzdržao od radnje izvršenja i u slučaju da je posljedicu predvidio kao sigurnu?! Takva okolnost se praktično uopšte ne može utvrditi. Svijest o stvarnim obilježjima krivi čnog djela: Intelektualni element umišljaja obuhvata svijest o stvarnim obilježjima krivičnog djela. Stoga je za umišljaj kao oblik krivnje, prije svega potrebna:

- svijest o onim okolnostima kojima se konkretizira radnja izvršenja - svijest o posljedicama - svijest o uzročnoj vezi između preduzete radnje i nastupjele posljedice - izuzetno je potrebna i svijest o ličnom svojstvu18 ili li čnom odnosu učinioca, te svijest

o protivpravnosti19 Svijest o stvarnim obilježjima krivičnog djela treba razlikovati od mogućnosti shvatanja stvarnog značaja djela. Prvo je psihički odnos učinioca, a drugi slučaj pretpostavlja određeno duševno stanje učinioca koje mu omogućava da pravilno shvati stvarni značaj svog djela. Stvarna obilježja krivičnog djela mogu biti:

• Pravno irelevantne (fizičke) pojave • Pravno relevantne pojave � pravno svojstvo,

pravni odnos, određeno subjektivno pravo.

Dakle, stvarna obilježja nisu samo fizičke, već i pravne činjenice: službeno lice, brak, tuđa stvar, ugovor, isprava itd. Umišljajni učinilac treba da bude svjestan stvarnih okolnosti kako se one ispoljavaju u stvarnosti i životu, a nije potrebno da bude svjestan pod koji se pravni pojam one podvode. (npr. kod krađe je tuđa pokretna stvar obilježje djela, ali se ne zahtijeva da je učinilac svjestan pojma svojine kako je on određen u građanskom pravu. Dovoljno je da je on svjestan da zadire u jedan pravni odnos, koji drugom obezbjeđuje slobodno raspolaganje sa stvari) U odnosu na radnju izvršenja, svijest učinioca mora da obuhvati sve stvarne okolnosti, pomoću kojih krivični zakon kod raznih krivičnih djela konkretizuje radnju izvršenja – bilo da određuje sredstvo ili radnju izvršenja, predmet prema kojem ili kojim se izvršila radnja, mjesto ili vrijeme izvršenja itd.

18 Svijest o tzv. izvjesnom odnosu učinioca – potrebna je samo ako su te okolnosti osnovna obilježja krivičnog

djela, tj. ako bez tih okolnosti nema krivičnog djela � službeno ili vojno lice; srodnik po krvi itd. 19 Samo kod onih djela kod kojih to zakon izričito propisuje. Npr: protupravno (protuzakonito) pretresanje: čl. 189: Sluzbena osoba koja u vrsenju sluzbe protuzakonito vrsi pretresanje stana, prostorija ili osoba, kaznit ce se zatvorom od tri

mjeseca do tri godine.

Svijest izvršioca mora da obuhvati posljedicu, odnosno uzrosvijest postoji čim je učinilac svjestan o (izvjesnom ili mogunjegove radnje, ali pritom nijei ostvariti (npr. lice A uperi pištolj da ubije lice B, ali ga ubije tako što se oni po Li čna svojstva i lični odnos ili li Kao što je već napomenjeno, svijest o ovim okolnosti osnovna obilježja krivi A) Krivi čna djela kod kojih su bitna

• krivična djela protiv službene ili odgovorne dužnostikao što je službeno ili odgovorno liceslobode drugog itd.)

• krivična djela kod kojih je bitno li(npr. protiv ustavnog poretka itd.

• bitno je lično svojstvo uč B) Krivi čna djela kod kojih je bitan odre

npr. rodoskrvnuće – srodnik po krvi po prvoj lin čedomorstvo – odnos majke prema vlastitom djetetu itd.

C) Krivična djela kod kojih je bitna odre

dvobračnost – zaključen novi brak mada postoji ve prenošenje spolne bolesti

Kažnjavanje za umišljaj: Kad je u pitanju umišljajno krivida li je u pitanju direktni ili eventualni umišljaj. Zakon ni kod jednog krivičnog djela ne ogranieventualni umišljaj. Međutim, s obzirom na odremogu izvršiti samo sa direktnim, a neka samo sa eventualnim umišljajem. Npr. direktnim; nesavjesno liječenje bolesnika U pogledu kažnjavanja zakon ne pravi razliku s obzirom na to da li je djelo izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. umišljajem, pa u pravilu slijedi i strožija kazna. posljedice eventualnog umišljaja goreizrečena i strožija kazna. Namjera i cilj kod umišljaja: Kod nekih krivičnih djela zakonodavac kao obilježje biodređene namjere. Namjera je uvijek tijesno vezana sa ciljem

20 Kad bi liječnik postupao sa direktnim umišljajem, onda bi se radilo o sasvim nekom drugom krivi

Svijest izvršioca mora da obuhvati posljedicu, odnosno uzročnu vezu radnje i posljedice. Ta inilac svjestan o (izvjesnom ili mogućem) nestupanju posljedice

njegove radnje, ali pritom nije potrebna i svijest kako će se to prouzorkovanje u pojedinostima npr. lice A uperi pištolj da ubije lice B, ali ga ubije tako što se oni počnu hrvati oko pištolja

ni odnos ili lična okolnost kod umišljaja:

napomenjeno, svijest o ovim činjenicama je potrebna samo onda kada su te okolnosti osnovna obilježja krivičnog djela � tj. kad bez njih ne postoji krivi

na djela kod kojih su bitna lična svojstva učinioca su: užbene ili odgovorne dužnosti – bitno je lično svojstvo u

službeno ili odgovorno lice (npr. priznavanje kapitulacije; protupravno lišavanje

na djela kod kojih je bitno lično svojstvo učinioca kao «građanina npr. protiv ustavnog poretka itd.)

no svojstvo učinioca kao vojnog lica (krivično djelo protiv oružanih snaga FBiH itd.

na djela kod kojih je bitan određeni lični odnos: srodnik po krvi po prvoj liniji

odnos majke prema vlastitom djetetu itd.

na djela kod kojih je bitna određena lična okolnost: čen novi brak mada postoji već jedan

prenošenje spolne bolesti – i pored svijesti o vlastitoj zaraženosti itd.

Kad je u pitanju umišljajno krivično djelo, za takvo djelo se uvijek odgovara neovisno od toga da li je u pitanju direktni ili eventualni umišljaj.

čnog djela ne ograničava odgovornost samo na dirutim, s obzirom na određena obilježja nekih krivi

mogu izvršiti samo sa direktnim, a neka samo sa eventualnim umišljajem. Npr. enje bolesnika – samo sa eventualnim umišljajem.20

U pogledu kažnjavanja zakon ne pravi razliku s obzirom na to da li je djelo izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. U principu je teže djelo koje je izvršeno sa direktnim

, pa u pravilu slijedi i strožija kazna. Ali, nije isključena ni situacija da su posljedice eventualnog umišljaja gore, pa zbog ravnodušnosti ili bezobzirnosti u

Namjera i cilj kod umišljaja:

nih djela zakonodavac kao obilježje bića krivičnog djela pominje i postojanje ene namjere. Namjera je uvijek tijesno vezana sa ciljem. Cilj je spoljni objektivni

nik postupao sa direktnim umišljajem, onda bi se radilo o sasvim nekom drugom krivi

54

nu vezu radnje i posljedice. Ta em) nestupanju posljedice

e se to prouzorkovanje u pojedinostima nu hrvati oko pištolja).

injenicama je potrebna samo onda kada su te tj. kad bez njih ne postoji krivično djelo.

čno svojstvo učinioca npr. priznavanje kapitulacije; protupravno lišavanje

građanina Federacije»

no djelo protiv oružanih snaga FBiH itd.)

no djelo, za takvo djelo se uvijek odgovara neovisno od toga

ava odgovornost samo na direktni ili samo na ena obilježja nekih krivičnih djela, ona se

mogu izvršiti samo sa direktnim, a neka samo sa eventualnim umišljajem. Npr. krađa – samo sa

U pogledu kažnjavanja zakon ne pravi razliku s obzirom na to da li je djelo izvršeno sa U principu je teže djelo koje je izvršeno sa direktnim

ena ni situacija da su , pa zbog ravnodušnosti ili bezobzirnosti učinioca bude

nog djela pominje i postojanje . Cilj je spoljni objektivni

nik postupao sa direktnim umišljajem, onda bi se radilo o sasvim nekom drugom krivičnom djelu

fizički fenomen, koji se kao predstava zadržava u svijesti djeluje kao motiv za preduzimanje izisključivo psihički fenomen. S namjerom nastupa lice koje pod djejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi ostvarilo cilj, a svaka ljudska radnja je namjerna cilja. S tog gledišta čovjek postupa s namjerom izvršujuMeđutim, KZ u nekim slučajevima odrecilj koji se nalazi van bića krividovoljan umišljaj, već se zahtijeva i namjera.U takvim slučajevima umišljaj dobija jedan teži/kvalificirani oblik krivnje. Upostupa sa namjerom da ostvari neki cilj može postupati ka postizanju cilja koji je zapravo jedna dalja posljedica radnje i to posljedica koja je van bičl. 146(1) (terorizam): Ko u namjeri rusenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najvisih organa izvrsi otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzroci eksploziju ili pljudi ili imovinu velike vrijednosti, kaznit ce se zatvorom najmanje jednu godinu.Čl. 153. (genocid): Ko u namjeri da potpuno ili djelimicno unisti neku nacionalnu, eubojstva ili teske povrede tijela ili tesko narusavanje fizickog ili dusevnog zdravlja clanova skupine ili prinudno raseljavada se skupina stavi u takve zivotne uvjete koji dovode do sprjecava radjanje izmedju pripadnika skupine ili da se vrsi prinudno preseljavanje djece u drugu skupinu ili ko u istoj namjnavedenih djela, kaznit ce se zatvorom najmanje pet godina ili dugotrajnim zatvorom.

Čl. 168(1) (međunarodni terorizam): organizaciji izvrsi otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzrokuje eksplozijuopceopasnim sredstvima izazove opasnost za zivot ljudi i imovinu velike vrijednosti, kaznit ce se zatvorom najmanje jednu god

Čl. 188(1) (iznuđivanje iskaza): Sluzbena osoba koja u vrsenju sluzbe upotrijebnedopusten nacin u namjeri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svjedoka, vjestaka ili druge osobe, kaznit ctri mjeseca do pet godina. U svim navedenim slučajevima od posljedice koja je obilježena binamjeravani cilj i ostvaren. Tako npr. kod iznuđivanja iskaza nije bitno da li je taj iskaz iznutaj namjeravani cilj i ostvaren, to odmjeravanja kazne. U nekim slučajevima cilj prema kojem je usmjerena namjera ne predstavlja daljnju posljedicu radnje krivičnog djela. Npr .: Kod krivičnog djela krađe, namjera je prisvajanje tudakle, koristljublje. Ako ova namjera prilikom oduzimanja tukrivičnom djelu oduzimanja tuđe stvari, što je lakši delikt od kra Namjera, kao posebno subjektivno obilježje, postoji i kod krivinamjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji tudju pokretnu stvar koja mu je povjerena, kazn

kaznom ili zatvorom do jedne godine. Isto vrijedi i za krivična djela iznude (258), ucjene (286), zloupotrebe povjerenja (287) itd.

NEHAT (culpa):

21 Oduzimanje tuđe pokretne stvari (čtudju pokretnu stvar, kaznit ce se novcanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

, koji se kao predstava zadržava u svijesti čovjeka. Ukoliko predstava o cilju djeluje kao motiv za preduzimanje izvjesne radnje � tada postoji namjera

S namjerom nastupa lice koje pod djejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi ostvarilo cilj, a svaka ljudska radnja je namjerna � jer je usmjerena na ostvarenje odre

ovjek postupa s namjerom izvršujući bilo koje krivično djelo.čajevima određuje da izvjesna radnja s posljedicom postigne neki ća krivičnog djela. U tim slučajevima, sa subjektivne str

se zahtijeva i namjera. ajevima umišljaj dobija jedan teži/kvalificirani oblik krivnje. U

postupa sa namjerom da ostvari neki cilj može postupati ka postizanju cilja koji je zapravo edica radnje i to posljedica koja je van bića izvršenog krivič

Ko u namjeri rusenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najvisih organa izvrsi otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzroci eksploziju ili pozar ili kakvom opceopasnom radnjom ili opceopasnim sredstvima izazove opasnost za zivot ljudi ili imovinu velike vrijednosti, kaznit ce se zatvorom najmanje jednu godinu.

Ko u namjeri da potpuno ili djelimicno unisti neku nacionalnu, etnicku, rasnu ili vjersku skupinu naredi da se vrse ubojstva ili teske povrede tijela ili tesko narusavanje fizickog ili dusevnog zdravlja clanova skupine ili prinudno raseljavada se skupina stavi u takve zivotne uvjete koji dovode do potpunog ili djelimicnog istrebljenja skupine ili da se primijene mjere kojima se sprjecava radjanje izmedju pripadnika skupine ili da se vrsi prinudno preseljavanje djece u drugu skupinu ili ko u istoj namj

zatvorom najmanje pet godina ili dugotrajnim zatvorom. unarodni terorizam): Ko u namjeri da naskodi stranoj drzavi, oslobodilackom pokretu ili medjunarodnoj

organizaciji izvrsi otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzrokuje eksploziju ili pozar ili kakvom opceopasnom radnjom ili opceopasnim sredstvima izazove opasnost za zivot ljudi i imovinu velike vrijednosti, kaznit ce se zatvorom najmanje jednu god

Sluzbena osoba koja u vrsenju sluzbe upotrijebi silu, prijetnju ili drugo nedopusteno sredstvo ili nedopusten nacin u namjeri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svjedoka, vjestaka ili druge osobe, kaznit c

ajevima učinilac ide za tim da se ostvari jedan drugi cilj, koji je dalji od posljedice koja je obilježena bićem krivičnog djela. Pri tome nije važno da li je taj

ivanja iskaza nije bitno da li je taj iskaz iznuđen ili ne. Metaj namjeravani cilj i ostvaren, to će se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost prilikom

ajevima cilj prema kojem je usmjerena namjera ne predstavlja daljnju posljedicu

, namjera je prisvajanje tuđe stvari ili druga protupravna imovinska korist. Motiv je dakle, koristljublje. Ako ova namjera prilikom oduzimanja tuđe stvari izostane, onda nije rije

vari, što je lakši delikt od krađe.21

Namjera, kao posebno subjektivno obilježje, postoji i kod krivičnog djela utaje iz namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji tudju pokretnu stvar koja mu je povjerena, kazn

na djela iznude (258), ucjene (286), zloupotrebe povjerenja (287) itd.

e pokretne stvari (čl. 279.): Ko bez namjere pribavljanja imovinske koristi protupravno oduzme ili prisvoji tudju pokretnu stvar, kaznit ce se novcanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

55

ovjeka. Ukoliko predstava o cilju namjera, kao jedan

S namjerom nastupa lice koje pod djejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi jer je usmjerena na ostvarenje određenog

i bilo koje krivično djelo. uje da izvjesna radnja s posljedicom postigne neki

ajevima, sa subjektivne strane nije

ajevima umišljaj dobija jedan teži/kvalificirani oblik krivnje. Učinilac koji postupa sa namjerom da ostvari neki cilj može postupati ka postizanju cilja koji je zapravo

a izvršenog krivičnog djela. Ko u namjeri rusenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najvisih organa izvrsi otmicu neke osobe

ozar ili kakvom opceopasnom radnjom ili opceopasnim sredstvima izazove opasnost za zivot

tnicku, rasnu ili vjersku skupinu naredi da se vrse ubojstva ili teske povrede tijela ili tesko narusavanje fizickog ili dusevnog zdravlja clanova skupine ili prinudno raseljavanje stanovnistva ili

potpunog ili djelimicnog istrebljenja skupine ili da se primijene mjere kojima se sprjecava radjanje izmedju pripadnika skupine ili da se vrsi prinudno preseljavanje djece u drugu skupinu ili ko u istoj namjeri izvrsi neko od

Ko u namjeri da naskodi stranoj drzavi, oslobodilackom pokretu ili medjunarodnoj ili pozar ili kakvom opceopasnom radnjom ili

opceopasnim sredstvima izazove opasnost za zivot ljudi i imovinu velike vrijednosti, kaznit ce se zatvorom najmanje jednu godinu. i silu, prijetnju ili drugo nedopusteno sredstvo ili

nedopusten nacin u namjeri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svjedoka, vjestaka ili druge osobe, kaznit ce se zatvorom od

inilac ide za tim da se ostvari jedan drugi cilj, koji je dalji nog djela. Pri tome nije važno da li je taj

li ne. Međutim, ako je ća okolnost prilikom

ajevima cilj prema kojem je usmjerena namjera ne predstavlja daljnju posljedicu

e stvari ili druga protupravna imovinska korist. Motiv je e stvari izostane, onda nije riječ o krađi, već o

nog djela utaje iz čl. 278.: Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji tudju pokretnu stvar koja mu je povjerena, kaznit ce se novcanom

na djela iznude (258), ucjene (286), zloupotrebe povjerenja (287) itd.

mjere pribavljanja imovinske koristi protupravno oduzme ili prisvoji

56

Nehat je drugi oblik krivnje, tj. drugi mogući psihički odnos učinioca prema djelu usljed kojeg dolazi do krivične odgovornosti. Za nehat se odgovara samo onda kada je to zakon izričito odredio. Za ova djela je zakon odredio kazne koje su redovno mnogo blaže, nego kad je u pitanju umišljajno krivično djelo. Čl. 15 (nehat): Krivicno djelo je ucinjeno iz nehata kad je ucinitelj bio svjestan da zbog njegovog cinjenja ili necinjenja moze nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko drzao da ce je moci sprijeciti ili da ona nece nastupiti, ili kad nije bio svjestan mogucnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan te mogucnosti. Iz ove zakonske definicije se vidi da je stav našeg zakonodavca da i nehatni učinilac mora imati određeni psihološki odnos prema djelu s tim da se taj odnos izražava:

• ili u svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice • ili u dužnosti i mogućnosti učinioca da predvidi mogućnost njenog nastupanja.

Osnov za razgraničavanje između umišljaja i nehata jesu voluntaristički elementi:

a.) Kod umišljaja učinilac ili hoće izvršenje krivičnog djela ili pristaje na nastupanje posljedice

b.) Kod nehata se učinilac uopšte ne saglašava sa izvršenjem krivičnog djela � on posljedicu niti hoće, niti pristaje na nju!

Iz čl.15. KZ-a � naš zakon poznaje dvije vrste nehata:

A) Svjesni nehat – učinilac je bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može doći do nastupanja zabranjene posljedice, s tim da je on smatrao da se to neće desiti il da će je on moći spriječiti

B) Nesvjesni nehat – učinilac nije bio svjestan mogućnosti da usljed preduzete radnje dođe do nastupanja zabranjene posljedice, s tim da je on prema svojim ličnim svojstvima mogao, a prema objektivnim okolnostima morao da bude svjestan te mogućnosti.

Pored ova dva osnovna oblika nehata, krivičnopravna teorija poznaje i tzv. profesionalni nehat –to je nehat određenog lica koje po svojoj profesiji ima dužnost da bude pažljivije od ostalih kada preduzima određeneradnje iz djelokruga svojih profesionalnih djelatnosti. Profesionalni nehat se smatra težom vrstom nehata, iako naš KZ ne uspostavlja izričitom odredbom posebnu veću odgovornost za profesionalni nehat ni kod jednog krivičnog djela. Okolnost da se radi o profesionalnom nehatu se pri odmjeravanju kazne može uzeti kao otežavajuća okolnost.

A) Svjesni nehat: Svjesni nehat (samopouzdanje) – LUXURIA – postoji u slučaju kad učinilac ima svijest o mogućnosti, da preduzetom radnjom proizvede zabranjenu posljedicu � dakle, on predviđa mogućnost ispunjavanja stvarnih obilježja bića nekog krivičnog djela, ali se on sa takvom mogućnošću ne saglašava. Osnovna razlika između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata jeste u voljnom elementu, tj. na unutrašnjem stavu učinioca prema zabranjenoj posljedici. (NE pristaje na nju) Kod eventualnog umišljaja: i element svijest i element volje su pozitivno određeni ++ Kod svjesnog nehata: element svijesti pozitivno, a element volje negativno određen. + - KZFBiH taj negativno određeni element volje – nesaglašavanje sa posljedicom – pri definisanju svjesnog nehata nije izričito odredio, ali je taj element označio kao olahko držanje

57

učinioca da posljedica neće nastupiti ili da će je on moći spriječiti . Na taj način se Zakon u definiciju svjesnog nehata unosi elemenat NEOPREZNOSTi učinoca, odnosno njegove NEPAŽNJE. � olahko držanje postoji u slučaju kada učinilac nije sa dovoljno pažnje procijenio sve okolnosti pod kojim izvršuje djelo. Da je bio pažljiviji, on bi došao do zaključka da posljedica neće izostati, odnosno da neće biti u mogućnosti da je spriječi. Ta nepažnja može da bude manjeg ili većeg stepena, ali u svakom slučaju (već samim time što je učinilac smatrao da do posljedice neće doći, pa makar se on pouzdao i u neke vrlo malo vjerovatne okolnosti koje su prema njegovoj, istina pogrešnoj procjeni, trebale da otklone nastupanje posljedice), on je ipak nehatni, a ne umišljajni učinilac krivičnog djela. Utvrđivanjem okolnosti koje je učinilac mogao da ocijeni kao psihički normalan čovjek, sud će imati mogućnost da utvrdi i stepen nepažljivosti učinioca � što je ta nepažnja bila manja, to je vjerovatnije da se učinilac nije saglasio s njenim nastupanjem i obratno. Ako se ustanovi da se saglasio sa posljedicom, onda je već u pitanju eventualni umišljaj! Sproni granični slučajevi između svjesnog nehata i eventualnog umišljaja se uvijek trebaju smatrati svjesnim nehatom � zbog manje krivnje. Postavlja se i pitanje da li postoji svjesni nehat, ako se učinilac u nepažnji oslanja na potpuno neodređene okolnosti � oni h ne predviđa u konkretnom obliku kao moguće, a cijeni da će one izostati! (baciti cigaru u sijeno za vrijeme suse i cijeniti se da se neće zapaliti) � pouzdavanje u slučaj nije dovoljno! Olahko držanje da posljedica neće nastupiti, mora se zasnivati na određenoj okolnosti ili na određenom kompleksu okolnosti, a ne na pukoj slučajonsti.

B) Nesvjesni nehat:

Nesvjesni nehat (nemar) – NEGLIGENTIA –postoji kao krivnja kada učinilac djela nije bio svjestan mogućnosti prouzrokovanja posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Pošto nije bilo svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice, nije postojala ni saglasnost sa nastupanjem posljedice. Dakle, nesvjesni nehat je i intelektualnim i voljnim elementom negativno određen. Nesvjesni nehat se, dakle, od umišljaja razlikuje u oba elementa – niti ima svijesti o posljedici, niti ima saglasnosti s njom! Ipak, nesvjesni nehat nije samo negativno određen, jer inače ne bi bilo krivnje. Ono što je pozitivno određeno jeste zahtjev da je učinilac»prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan» mogućnosti prouzrokovanja posljedice. Dakle, pozitivni element nesvjesnog nehata jeste � dužnost i mogućnost predstave (svijesti) koja je u konkretnom slučaju nedostajala.22 Nesvjesni nehat je nepažljivo ponašanje, tj. nepažljivo preduzimanje ili propuštanje izvjesne radnje. Šta je kriterij za ocjenjivanje nepažnje???

22 Ako bi lovac pucajući na divljač pogodio čovjeka, postavlja se pitanje da li je riječ o slučaju ili o nesvjesnom nehatu. Ako se

utvrdi daa je bio dužan predviditi tu mogućnost, onda je riječ o nehatu, a ako se utvrdi da nije mogao i nije bio dužan predviditi tu mogućnost – onda je to bio slučaj. Za slučaj se ne veže krivnja!

58

OBJEKTIVNI KRITERIJ: uzima se u obzir pažnja kojom bi, pod postojećim okolnostima, postupao svaki prosječan čovjek. Ukoliko nije postupao sa tolikom pažnjom, onda je to nehatni učinilac.23 SUBJEKTIVNI KRITERIJ: u obzir se uzima isključivo ličnost učinioca djela, dakle, njegove psihičke mogućnosti, lična svosjtva i okolnosti. KZFBiH ( čl. 14.): određuje da ta dva kriterija moraju biti kumulativno ispunjeni: “… iako je prema okolnostima i prema svojim osobinama i svojstvima morao i mogao biti svjestan te mogućnosti…” � Dakle, ta dva kriterija se nadopunjuju, ali i istovremeno ograničavaju. Tako npr.: neće postojati nesvjesni nehat ako je učinilac prema svojim izuzetnim sposobnostima mogao da predvidi nastupanje posljedice, ali po opštom (objektivnom) prosjeku pažljivosti nije bio dužan da je predvidi. Neće postojati nesvjesni nehat ni kada učinilac nije bio u mogućnosti da, usljed svojih ličnih (subjektivnih) razloga, da predvidi mogućnost nastupanja posljedice, iako je po pažnji čovjeka prosječne (objektivne) pažljivosti na to bio dužan. Dakle, prvenstveno treba utvrditi da li je učinilac bio dužan da predvidi posljedicu, a u ako jeste � onda se treba utvrditi da li je učinilac mogao predvidjeti posljedicu � ako je mogao, onda postoji nehat. Ovo se utvrđuje na osnovu svih objektivnih i subjektivnih okolnosti. Posebno je bitno da li je učinilac pri izvršavanju radnje bio svjestan tih okolnosti ili ne. npr. šofer koji je kratkovidan prouzrokuje nesreću � postavlja se pitanje da li je on znao u datom trenu za svoju kratkovidnost ili ne?! – ako je bio svjestan tog ličnog svojstva, onda je mogao da predvidi da on i pri umjerenoj vožnji može prouzrokovati nedozvoljenu posljedicu. U suprotnom to nije slučaj. Neki vrše podjelu nesvjesnog nehata na:24 a.) težak nehat (culpa lata) - posljedicu je mogao da predvidi svaki prosječan čovjek b.) lahak nehat (culpa levis) - posljedicu je mogao da predvidi svaki oprezan čovjek c.) vrlo lahak nehat (culpa levissima) - posljedicu je mogao predvidjeti naročito oprezan čovjek

Odgovornost za krivična djela kvalificirana težom posljedicom ili naročitom okolnošću

U praksi su poznata djela da počinilac izvrši određeno krivično djelo, pa iz tog djela proiziđe teža posljedica od one koja redovno nastupa25 ili da neko djelo prate posebne okolnosti koje to djelo čine težim26. Za takva djela je KZ-om predviđeno i strožije kažnjavanje. Ta djela su strogo propisana KZ-om (ne mogu se iskonstruisati u sud. praksi) Krivi čna djela za koja KZ propisuje težu kaznu zato što je nastala teža posljedica se zovu krivična djela kvalificirana težom posljedicom, a kriivčna djela za koja zakon propisuje težu kaznu jer su učinjena pod posebnim okolnostima se zovu krivična djela kvalificirana posebnom okolnošću. Oba ova slučaja pretpostavljaju postojanje OSNOVNOG krivičnog djela. A) Odgovornost za krivična djela kvalificirana težom posljedicom: - čl. 177(5) � teška tjelesna povreda - čl. 180(2) � izlaganje opasnosti - čl. 187(2) � napuštanje nemoćnog lica - čl. 187(3) i (5) � protupravno lišenje slobode

23 pažljivost prosječnog čovjeka je samo opšte mjerilo, ali posebno mjerilo prosječne pažljivosti postoji u raznim djelatnostima

koje već po svojoj prirodi zahtijevaju veću ili manju pažnju. � npr. u željezničkom i drumskom saobraćaju, u preduzimanju liječenja (operacija, injekcije), u privredi itd.

24 ovu podjelu KZ ne prihvata! 25 teška tjelesna povreda, pa povrijeđeni podlegne! 26 izvršenje krivičnog djela za vrijeme rata ili mobilizacije

59

- čl. 221(2) � silovanje - čl. 254. � teška djela protiv zdravlja ljudi

- čl. 308. � teška djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine itd. Princip je da neko može biti krivično odgovoran samo ako je postupao sa krivnjom. Prema KZ-u se učiniocu ne može izreći propisana teža kazna samo ako je učinilac u odnosu na tu težu posljedicu postupao iz nehata. Dakle, ako je teža posljedica nastupila kao rezultat slučaja, propisana teža kazna se ne može izreći, bez obzira što postoji teže djelo. npr.: A napadne B. B podlegne! A se može strožije kazniti samo ako je u odnosu na smrt postupao nehatno – tj. bio je svjestan da posljedica može nastupiti, a olahko je držalo da se to neće desiti ili da će je moći spriječiti. Nije bitno da li je učinilac postupao sa svjesnim ili nesvjesnim nehatom – u oba slučaja se može primjeniti teža kazna. Nema čak ni razlike između umišljaja i nehata. B) Odgovornost za krivična djela kvalificirana posebnom okolnošću: Naš KZ nema opšte odredbe za takva djela, iako za neka krivična djela propisuje težu kaznu ako su učinjena pod posebnim okolnostima. Npr.: - čl. 378 (2) � krivično djelo stražarske, patrolne ili druge slične službe: teže se kažnjava ako je

učinjeno “kod skladišta oružja, municije ili eksplozivnog materijala, ili kod drugog objekta važnog značaja”.

Pošto KZ ne sadrži posebnu odredbu o odgovornosti za ovakva djela, to se u pogledu ovih djela primjenjuju opšte odredbe o kriivčnoj odgovornosti � prema tome, učinilac djela učinjenog iz nehata je krivično odgovoran samo kad to Zakon odredi.

U navedenom slučaju zakonodavac predviđa odgovornost i za nehatno izvršenje tog djela, te prema čl. 378(5) – kazna za nehatno izvršenje navedenog djela jeste zatvor do jedne godine, a za njegov umišljajni oblik iz čl. 378(2) zatvor od tri mjeseca do tri godine.

Ukoliko KZ za pojedina takva djela predviđa nehatni oblik izvršenja, onda ostaje da se odgovornost za djela kvalifikovana naročitom okolnošću utvrđuje samo na osnovu umišljaja. U slučajevima kada KZ ne propisuje težu kaznu za takva djela odgovornost za djela kvalificirana posebnom okolnošču utvrđivaće se na osnovu umišljaja (učinilac je svjestan da posebna okolnost postoji ili je mogao predvidjeti da postoji i pristao je na tu mogućnost).

ZABLUDA (error) I NJEN ZNA ČAJ U KRIVI ČNOM PRAVU:

Stvarna zabluda (Error facti): Zabluda se inače definiše kao «pogrešna predstava» o nekoj okolnosti. Kada se ta predstava odnosi na stvarnu okolnost, onda je to tzv. stvarna zabluda (error facti). Međutim, u krivičnom pravu postoji podjela stvarne zablude na dvije različite vrste:

1. stvarna zabluda u užem smislu – učinilac je imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja ulazi u obilježja krivičnog djela � tj. učinilac nije bio svjestan nekog stvarnog obilježja krivičnog djela. (lice A ne zna da je zaražen polnom bolešću, pa zarazi lice B).

2. stvarna zabluda u širem smislu –koja bi, ako bi zaista postojala, isključivala protupravnost i društvenu opasnost učinilac je bio svjestan svih obilježja krivičnog djela, ali je imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti učinjenog djela, tako

60

da bi to djelo bilo dozvoljeno. (A tjelesno povrijedi B-a, pogrešno misleći da lice B prema njemu vrši protupravan napad� A misli da djelo vrši u nužnoj odbrani).

Otklonjiva i neotklonjiva stvarna zabluda: Stvarna zabluda (u užem i širem smislu) isključuje postojanje umišljaja. Učinilac koji izvrši krivično djelo u stvarnoj zabludi ne može nikada biti učinilac djela s umišljajem. Stvarna zabluda, međutim, ne isključuje uvijek postojanje nehata. Može biti da je bio u zabludi zbog nehata. Nehatna zabluda postoji kad je učinilac imao pogrešnu predstavu o obilježjima krivičnog djela ili okolnostima koje isključuju protupravnost i društvenu opasnost, iako je bio dužan i mogao da o tim okolnostima ima pravilnu predstavu. � u vezi s ovim se vrši podjela stvarne zablude na otklonjivu i neotklonjivu:

a. OTKLONJIVA STVARNA ZABLUDA – učinilac je bio u zabludi usljed nehata (tj. bio je dužan i mogao je imati pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima). Ova zabluda isključuje umišljaj! Ovakav učinilac može biti krivično odgovoran i krivično neodgovoran. To zavisi od okolnosti da li zakon za određeno krivično djelo određuje krivičnu odgovornost i za nehat.

b. NEOTKLONJIVA STVARNA ZABLUDA – učinilac nije bio u zabludi usljed nehata (tj. nije bio dužan i nije mogao imati pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima). Ova zabluda isključuje ne samo umišljaj, već i nehat. Ovakav učinilac nije nikad krivično odgovoran.

Da bi stvarna zabluda isključivala krivičnu odgovornost potrebno je da kod učinioca nije postojala svijest o stvarnim okolnostima u vrijeme izvršenja djela. � ako je učinilac prije izvršenja bio u stvarnoj zabludi, takva zabluda ne bi bila od uticaja na krivičnu odgovornost učinioca. (Neko krene ka tuđem kaputu, misleći da je njegov. Kada uzme kaput u ruke i primijeti da nije njegov, on ga ipak uzme! � ovdje je riječ o umišljajnom učiniocu!) 1.) Stvarna zabluda u užem smislu: - Svijest umišljajnog učinioca obuhvata svijest o stvarnim okolnostima krivičnog djela (svijesto posljedici i o uzročnoj vezi između radnje i posljedice). Dakle, stvarna - Stvarna zabluda u užem smislu postoji kad je učinilac imao pogrešnu zabluda isključuje predstavu o stvarnim okolnostima krivičnog djela. umišljaj. Zabluda se može odnositi na neku stvarnu okolnost, bilo kao na fizičku ili kao na pravnu okolnost. Za postojanje stvarne zablude je bitno da postoji zabluda o činjenici kao stvarnosti u životu. npr. rodoskrvnuće između oca i kćeri � ako ta lica nisu svjesna da se nalaze u krvnom odnosu, onda se radi o stvarnoj zabludi; Ako neko pogrešno podvodi činjenice pod neki pojam koji zakon upotrebljava određujući biće nekog krivičnog djela, tada nije u pitanju stvarna već pravna zabluda, a ona za sobom povlači krivi čnu odgovornost, jer ne isključuje umišljaj! Npr. ako oni znaju da su u odnosu otac-kći, ali ne znaju da je takav odnos zabranjen, onda se radi o pravnoj zabludi. Pojmovi koje zakon upotrebljava da bi konkretizirao određena krivična djela mogu biti:27 • PRAVNE PRIRODE – npr. tuđa pokretna stvar, isprava itd.

27 Bez obzira o kojoj vrsti pojmova se radi, podvođenje činjenica pod njihovo značenje nije stvarna zabluda,

već pravna i ne isključuje se krivična odgovornost.

61

• VANPRAVNE PRIRODE – npr. grupa, gomila, nemoćno lice itd. Irelevantne zablude o činjenicama: - Učiniočeva zabluda o pojedinostima prouzrokovanja nema nikakvog značaja � npr.

potpuno je irelevantno to što je učinilac krivičnog djela ubistva žrtvu lišio života tako što joj je dao otrov, misleći da će trenutno djelovati, a djejstvo je nastupilo tek nakon nekoliko dana!

- Također je nebitna zabluda o nekoj okolnosti koja predstavlja konkretan oblik kroz koji će biti ostvarena neka stvarna činjenica. Npr. lice A oduzme tuđu pokretnu stvar misleći da ona pripada licu B, a ona ustvari pripada licu C � bitno je da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, a nebitno o čijoj

- Irelevantna je i zabluda o objektivnom uslovu inkriminacije. Npr.:čl.179.KZ – učesnik u tuči je u zabludi da u toj tuči neće niko biti lišen života ili da drugom neće biti nanešena teža tjelesna povreda. Isto tako i u slučaju neprijavljivanja krivičnog djela iz čl. 324 – potpuno je nebitno to što je učinilac pogrešno smatrao da više nije moguće spriječiti njegovo izvršenje.

- Irelevantna je i zabluda o subjektivnim okolnostima učinioca – uzrast, uračunljivost, krivnja, motiv itd.)

Uticaj zablude u užem smislu na postojanje nehata zavisi od toga da li postoji otklonjiva ili neotklonjiva zabluda: pravno relevantna je samo neotklonjiva zabluda, dok je otklonjiva zabluda krivično-pravno potpuno irelevantna.

U skladu s izloženim se rješavaju i sljedeći slučajevi zablude:

1. Zabluda o predmetu (error in objecto) – učinilac pri izvršenju djela pogrešno smatra da djelo čini prema jednom predmetu, a čini ga prema drugom (krade vreću, misleći da je u njoj pšenica, a u njoj je riža!) � ova zabluda je irelevantna, jer je posrijedi umišljaj

2. Zabluda o licu (error in persona) – poseban oblik zablude o predmetu! Učinilac počini krivi čno djelo prema jednom licu misleći da je drugo! Npr.: misli da ubije lice A, a ustvari je to lice B.

3. Aberratio ictus – učinilac djelo izvršava prema jednom predmetu/licu, a djelo izvrši prema drugom licu/predmetu. Npr.: učinilac nišani na lice A, ali promaši i pogodi lice B, čiju smrt nije htio, niti je na nju pristao. O ovom pitanju se mišljenja razilaze.

2.) Stvarna zabluda u širem smislu: I kod stvarne zablude u širem smislu se radi o pogrešnoj predstavi o nekoj stvarnoj okolnosti, ali ovdje se radi o tomu da učinilac nije imao pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima koje isključuju društvenu opasnost i protupravnost. Klasični primjer stvarne zablude u širem smislu jeste:

• nužna (putativna) odbrana • krajnja nužda

Naime, u takvim slučajevima se uvijek isklju čuje umišljaj učinioca. Npr. A liši života B-a, smatrajući da ga je B u datom trenutku protupravno napao, mada taj napad u stvarnosti ne postoji. Ukoliko se učinilac nalazi u stvarnoj zabludi u širem smislu usljed nehata (nehatno smatra da postoji okolnost koja bi djelo činilac dozvoljenim), tad bi učinilac bio krivično odgovoran za izvršenje djela iz nehata, ako zakon određuje kaznu za tako izvršeno djelo. Dakle, zabluda u širem smislu (otklonjiva i neotklonjiva) isključuje umišljaj, a neotklonjiva zabluda u širem smislu isključuje odgovornost i za nehat.

PRAVNA ZABLUDA:

62

Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela, što znači da ona postoji kada učinilac nije znao da je njegovo djelo zabranjeno. Pravna zabluda postoji u sljedećim slučajevima: 1. ako učinilac nije znao da je njegovo djelo u Zakonu određeno kao krivično djelo:

▫ npr. učinilac ne plaća alimentaciju koja mu je određena sudskom odlukom, a ne zna da je to određeno kao krivično djelo u čl. 238

2. ako učinilac ne zna normu koja upotpunjava biće krivičnog djela (blanketno biće k.djela)

▫ npr. unčinilac se bavi proizvodnjom ili prometom robe čiji je promet ili prozivodnja zabranjen ili ograničen određenim normama

3. ako je učinilac u zabludi u pogledu protupravnosti učinjenog djela u slučaju kada

protupravnost nije element tog krivičnog djela ▫ npr. roditelj fizički kažnjava svoje dijete zbog lošeg uspjeha u školi smatrajući da mu je

to dozvoljeno kao roditeljska disciplina i vlastita mjera 4. ako učinilac pogrešno subsumira neku stvarnu činjenicu ili okolnost pod pojam koji zakon

upotrebljava pri određivanju bića nekog krivičnog djela ▫ npr. neznanje koje se srodstvo smatra kao srodstvo po krvi; koja se zaraza smatra kao

polna; koje su materije otrovi; koji su predmeti isprave itd.

5. ako učinilac pogrešno smatra da neka postojeća okolnost, koja nije obilježje bića krivičnog djela, čini djelo dozvoljenim ▫ službeno lice pogrešno smatra da je njegovo djelo dozvoljeno ako ga učini po

naređenju pretpostavljenog Uticaj pravne zablude na krivičnu odgovornost i kažnjivost: Ovo pitanje je različito riješenou uporednom zakonodavstvu i uporednoj teoriji. Postoje dvije osnovne koncepcije: A) stoji na stajalištu IGNORANTIA IURIS NOCET –nepoznavanje prava škodi – prema

ovom stanovištu pravna zabluda nije uopšte relevantna kada je u pitanju krivična odgovornost i kažnjivost takvog učinioca

B) drugi koncept smatra da je gore navedeni princip nepravedan i strog, te da je u kontradikciji sa načelom da kazna ima smisla i opravdanja samo kada je u pitanju krivično odgovoran učinilac, odnosno da se ona ne može primijeniti na onog ko ni ne zna da je kriv. Pored toga navedeni princip nije prihvatljiv i zato što se temelji na fikciji da svi uračunljivi ljudi poznaju sve važeće pravne norme.

I jedna i druga pravna koncepcija imaju svoje prednosti i nedostatke, te zato nisu prihvatljive u svojim čistim oblicima. Stoga se pitanje pravne zablude rješava po nekoj srednjoj koncepciji, prema kojoj pravna zabluda ne isključuje umišljaj, ali ima utjecaj na blaže kažnjavanje. I naš KZ je ovo pitanje riješio na taj način. Djejstvo pravne zablude rješava čl.18. Prema toj odredbi, učinilac koji iz opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne!

Dakle, pravna zabluda ne iskljupredstavlja FAKULTATIVNI ZAKONSKI OSNod kazne. Ali se on u toj zabludi mora nalaziti iz opravdanih razloga.Postavlja se pitanje koji su to opravdani razlozi???? rješavaju u svakom konkretnom sluPri tom ocjenjivanju treba koristiti objektivnookolnosti! Veoma je bitno i o kojem se krivizabludi u pogledu jednog krivič Pošto se radi o fakultativnom osnovu za ublažavanje ili oslobaučinioca koji je djelo učinio u pravnoj zabludi, sud može:• kazniti u granicama kazne koju je Zakon propisao za to djelo• neograničeno mu ublaži kaznu • potpuno ga osloboditi kazne

Saučesništvo u krivičnom pravu postoji kada u ostvarenju nekog kriviviše lica � takva lica se zovu saudjela predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je za neko društvo opasniji od kriminaliteta koji se ostvaruje djelovanjem pojedinca.U savremenom krivičnom zakonodavstzavisnosti od kaznene politike odreSaučesništvo ne predstavlja neki samostalni osnov krivije pojedinac odgovoran za počposeban osnov krivične odgovornosti, sauima svoje specifičnosti na planu krivi

28 Npr. mnogo je opasnije ubistvo kada ga ostvare dva ili više lica zajedni

ostvari pojedinac.

Dakle, pravna zabluda ne isključuje umišljaj, te time ni krivičnu odgovornst, vepredstavlja FAKULTATIVNI ZAKONSKI OSNOV za ublažavanje kazne ili za oslobaod kazne. Ali se on u toj zabludi mora nalaziti iz opravdanih razloga. Postavlja se pitanje koji su to opravdani razlozi???? – To spada u red faktirješavaju u svakom konkretnom slučaju. Pri tom ocjenjivanju treba koristiti objektivno-subjektivni kriterij � treba uzeti u obzir sve

Veoma je bitno i o kojem se krivičnom djelu radi?! – Moguće je da je uzabludi u pogledu jednog krivičnog djela, a da nije u pogledu nekog drugog.

Pošto se radi o fakultativnom osnovu za ublažavanje ili oslobađanje od kazne, to znainio u pravnoj zabludi, sud može:

kazniti u granicama kazne koju je Zakon propisao za to djelo eno mu ublaži kaznu

otpuno ga osloboditi kazne

333... pppiiitttaaannnjjjeee

SSSAAAUUUČČČEEESSSNNNIII ŠŠŠTTTVVVOOO

nom pravu postoji kada u ostvarenju nekog krivičnog djela utakva lica se zovu saučesnici. Učestvovanje više lica u ostvarenju nekog krivi

djela predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je za neko društvo opasniji od kriminaliteta koji se ostvaruje djelovanjem pojedinca.28

nom zakonodavstvu problematika saučesništva se razlizavisnosti od kaznene politike određene države u određeno vrijeme.

esništvo ne predstavlja neki samostalni osnov krivične odgovornosti jer isto tako kao što je pojedinac odgovoran za počinjeno djelo, isto tako su odgovorni i sau

ne odgovornosti, saučesništvo je ipak poseban oblik kriminaliteta koji nosti na planu krivične odgovornosti.

Npr. mnogo je opasnije ubistvo kada ga ostvare dva ili više lica zajedničkim djelovanjem

63

nu odgovornst, već samo OV za ublažavanje kazne ili za oslobađanje

To spada u red faktičkih pitanja, te se

treba uzeti u obzir sve

e je da je učinilac u pravnoj nekog drugog.

anje od kazne, to znači da

nom pravu postoji kada u ostvarenju nekog krivičnog djela učestvuje estvovanje više lica u ostvarenju nekog krivičnog

djela predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je za neko društvo opasniji od kriminaliteta

esništva se različito rješava u

ne odgovornosti jer isto tako kao što isto tako su odgovorni i saučesnici. Iako nije

esništvo je ipak poseban oblik kriminaliteta koji

djelovanjem, nego ubistvo koje

64

Objektivna i subjektivna veza između saučesnika kao uslov postojanja saučesništva: Za saučesništvo nije dovoljno samo golo učešće više lica u ostvarenju krivičnog djela. Nužno je da između pojedinih saučesnika postoji određena objektivna i subjektivna veza. OBJEKTIVNA VEZA – ogleda se u tome što iako su u pitanju posebne i odvojene djelatnosti različitih lica, sve te djelatnosti ipak moraju predstalvjati ednu cjelinu u smislu da su sve one doprinijele nastajanju zabranjene posljedice. Te radnje mogu biti različite. Naime, radnja izvršioca jeste radnja izvršenja djela, dok su radnje saučesnika u užem smislu: � radnja podstrekivanja � radnja pomaganja � radnja organizovanja Između svih ovih radnji i radnje izvršenja mora postojati uzročna veza. SUBJEKTIVNA VEZA – sastoji se u svijesti pojedinih saučesnika o zajedničkom djelovanju sa drugim licima. � potrebno je da saizvršioci znaju jedan za drugoga, a da saučesnici znaju za izvršioca. Također je za pojam saučesništva karakteristično da krivična odgovornost saučesnika u užem smislu postoji samo u slučaju ako su oni radili s umišljajem. � ZAKLJUČAK: Dakle, saučesništvo postoji onda kad u ostvarenju krivičnog djela

učestvuje više lica koja su svjesna zajedničkog djelovanja!

Oblici saučesništva: U krivičnom pravu postoje tri oblika saučesništva i tri vrste saučesnika: 1.) dva ili više lica zajednički izvršavaju neko krivično djelo � u tom slučaju svi su oni

izvršioci tog krivičnog djela, ali se u odnosu jedan prema drugom javljaju kao saizvršioci. (npr. dva ili više lica skupa vrši provlanu krađu, silovanje ili ubistvo).

Ako u ostvarenju krivičnog djela učestvuje više lica, ali nisu svi izvršioci, odnosno saizvršioci, onda se ta ostala lica mogu javiti ili kao podstrekači ili kao pomagači:

2.) Podstrekači su lica koja navode izvršioca da izvrši krivično djelo 3.) Pomagači su lica koja izvršiocu pomažu Saučesništvo u užem i širem smislu: Saučesništvo koje obuhvata samo podstrekivanje i pomaganje, naziva se saučesništvo u UŽEM smislu Saučesništo koje pored ta dva oblika obuhvata i izvršilaštvo, odnosno saizvršilaštvo, jeste saučesništvo u ŠIREM smislu. Ova podjela je bitna pri odmjeravanju kazne! 1. IZVRŠILAŠTVO I SAIZVRŠILAŠTVO:

65

U teoriji postoje dvarazličita pojam izvršioca: a.) kao širi (ekstenzivni) pojam izvršioca – izvršilac krivičnog djela je svako lice koje

doprinese izvršenju krivičnog djela, odnosno čija radnja predstavlja uslov za nastupanje zabranjene posljedice. Irelevantno je da li se ta radnja sastoji u neposrednom prouzrokovanju posljedice ili u radnji podstrekivanja ili pomaganja. Bitno je da je preduzeta radnja uslov posljedice. Ovakvo shvatanje se temelji na teoriji jednakih uslova � to znači da nema razlike između uzroka i uslova posljedice. Ova teorija faktički i ne prihvata pojmove podstrekača i pomagača, jer se svi tretiraju isto. Može se reći da ne priznaje saučesništvo kao poseban institut krivičnog prava. Pošto su svi izvršioci, svima će se izreći i kazna propisana Zakonom za to djelo.

b.) kao uži (restriktivni) pojam izvršioca – ono lice koje je izvršilo onu radnju koju zakon određuje kao radnju izvršenja određenog krivičnog djela. Pri tomu sva ostala lica, koja su preduzela radnje koje su uslovile nastupanje posljedice, smatraju se saučesnicima. Naš KZ priznaje institut saučesništva!

Pojam saizvršioca: U krivičnopravnoj teoriji postoje objektivna, subjektivna i objektivno-subjektivna teorija o saizvršilaštvu i na osnovu tih teorija se vrši razgraničenje između saizvršilaštva kao najtežeg i pomaganja kao najlakšeg oblika saučesništva. a. Objektivne teorije o saizvršilaštvu: Razlika između izvršilaštva (saizvršilaštva), podstreki-

vanja i pomaganja se ispoljava u radnjama � na objektivnom području: • (sa)izvršilac je ono lice koje je preduzelo radnju izvršenja, odnosno koje je makar

djelomično učestvovalo u radnji izvršenja kao UZROK u POSLJEDICE. • radnje podstrekača i pomagača su pri tomu USLOVi POSLJEDICE!

Ovako izložena formalno-objektivna teorija (Toma Živanović) je sasvim izvjesno preuska, jer postoje i slučajevi kao npr: jedno lice ne bi moglo se popeti u kuću i izvršiti krađu, da mu pritom drugo nije pomoglo popeti se na sprat itd. Strogo objektivno-formalne definicije saizvršilaštva su rijetkost u krivičnom zaknodavstvu, a posebno u sudskoj praksi. Ove teorije u osnovi imaju restriktivno tumačenje saučesništva, po kojem se izvršilac, podstrekač i pomagač razlikuju u radnjama � dakle, po objektivnom kriteriju.

b. Subjektivne teorije o saizvršilaštvu: Prema ekstenzivnom shvatanju saizvršilaštva, svi

uslovi koji dovode do nastajanja posljedice su jednakog značaja. To znači da se izvršilac, podstrekač i pomagač ne razlikuju po radnjama – tj. po objektivnom kriteriju. Razlikovanje se po ovoj koncepciji vrši na terenu subjektivnog � na osnovu toga su se razvile razne subjektivne teorije saizvršilaštva, od kojih su najizraženije:

• EKSTREMNA subjektivna teorija – izvršilac krivičnog djela se utvrđuje prema tomu da li

je lice koje je učestovvalo u djelu to djelo htjelo: o Kao svoje (animus auctoris) – ako je radnju htio kao svoju, onda je to lice izvršilac,

bez obzira u kojoj je mjeri to djelo doprinijelo realizaciji posljedice. o Kao tuđe (animus socii) –

66

Pri tomu je potpuno nebitna radnja kojom je to lice učesatvovalo u tom djelu. Ispoljavanje izvršilačke volje ne mora se čak sastojati u preduzimanju radnje izvršenja, već je dovoljno da se na bilo koji način doprinese ostvarenju bića krivičnog djela. Ne mora se čak ni fizički djelovati, već je dovoljno i psihičko djelovanje (savjetovanje, dogovor, stvaranje plana itd), ali sve to mora biti učinjeno cum animo auctoris (vlastitom voljom). Ovakvo tumačenje može da dovede do pogrešnih zaključaka, kao npr.: Lice A uništi tuđu pokretnu stvar na zahtjev lica B, ali pri tomu nije postupalo s izvršilačkom voljom � po ovoj koncepciji, lice A nije izvršilac, već samo pomagač lica B, koje bi bilo izvršilac! Saizvršilaštvo, pak, postoji kada više lica svjesno zajednički djeluje tako da svako lice hoće da djelo koje je ostvareno uz sudjelovanje ostalih lica bude i njegovo vlastito djelo. Subjektivisti moraju u nekim slučajevima ipak korigirati svoja stanovišta, jer postoje krivična djela koja mogu izvršiti samo lica sa određenim svojstvima (tzv. delicta propria). I kada bi neko lice djelovalo u tom slučaju cum animo auctoris, ono se može javiti samo u ulozi podstrekača ili pomagača, a ne kao saizvršilac.

• OGRANIČENA subjektivna teorija – za utvrđivanje saizvršioca nije mjerodavan samo njegov unutrašnji stav prema djelu, već on mora biti i dovoljno ispoljen preduzetom radnjom, tako da se iz te preduzete radnje može nesumnjivo zaključiti o njegovom subjektivnom odnosu prema ostvarenoj posljedici. Taj odnos najviše dolazi do izražaja u samoj radnji izvršenja, tako da se saizvršiocem uvijek smatra lice koje je učestvovalo u radnji izvršenja.

c. Materijalno-objektivna teorija o saizvršilaštvu - ova teorija se zasniva na finalnom ili

ciljnom shvatanju radnje � po kojem radnja znači voljno ostvarivanje postavljenog cilja. Razlikuje se od formalno-objektivne teorije o saizvršilaštvu time što se ne zadovoljava formalnim kriterijem pri razlikovanju preduzetih radnji na saizvršilačke i pomagačke radnje, već pri tomu koristi i materijalni kriterij. Taj materijalni element jeste kvalitet učešća u djelu. U toku cijelog procesa ostvarenja krivičnog djela saizvršilac ima volju i mogućnost da odlučujuće utiče na tok zbivanja i realizovanja posljedice, obuhvaćene umišljajem. � Saizvršilac je, dakle, ono lice koje preduzetim radnjama u toku procesa ostvarivanja krivičnog djela zadržava moć da bitno utiče na nastajanje, izmjenu ili izostajanje posljedice, obuhvaćene njegovom voljom. Ova teorija usvaja saizvršilaštvo samo u slučaju umišljaja, a negira saizvršilaštvo kod nehatnih krivičnih djela.

Saizvršilaštvo u našem KZ-u: Prema odredbi čl. 23. KZFBiH, saizvršilaštvo postoji ako više lica, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo. Osnovni naglasak u ovoj zakonskoj definciji je upravo u sintagmi «zajednički učine krivično djelo», s tim što je zakonodavac taj momenat postavio u alternaciji, u smislu da to može biti ili učešće u radnji izvršenja ili na drugi način. čl. 26(1): Saizvršitelj, podstrekač ili pomagač koji dobrovoljno spriječi izvršenje krivičnog djela oslobodit će se od kazne. To vrijedi i u slučaju kažnjivog pripremanja krivičnog djela.

67

Iz ove odredbe se vidi da KZ ne prihvata čistu formalno-objektivnu teoriju, jer pored učešća u radnji izvršenja on dozvoljava da to bude i neka druga radnja koja nije radnja izvršenja. Isto tako ne prihvata ekstremnu subjektivnu koncepciju, koja se temelji na volji (animus socii ili animus auctoris).

Kada se povežu članovi 23. i 26. � naš KZ prihvata jednu mješovitu objektivno-subjektivnu teoriju saizvršilaštva, s tim da nije jasno i do kraja precizno definisano, koji su to objektivni, a koji subjektivni elementi nužni da bi postojalo saizvršilaštvo.

Osnovni problem pri definisanju saizvršilaštva, svodi se na pitanje jasnog razgraničenja između tog oblika saizvršilaštva i pomaganja kao oblika saučesništva. Zakonodavac je na prvo mjesto stavio učešće u radnji izvršenja � tada je nesporno da se radi o saizvršilaštvu. Međutim, u životu su veoma česte situacije da pojedini saizvršioci preduzimaju vrlo različite radnje koje se ne mogu podvesti pod radnju izvršenja, ali koje su sa njom čvrsto povezane i samo u svojoj ukupnosti mogu dovesti do zabranjenog rezultata, tj. do posljedice.

Ako bi se saizvršilaštvo ograničilo samo na radnju izvršenja, onda bi svi ostali saizvršioci sasvim neopravdano dobili blaži tretman u kažnjavanju, pa čak i u onim slučajevima kada su njihove radnje po prirodi takve da praktično dovode u pitanje samu radnju izvršenja.

Da bi se došlo do nekog mjerila, u smislu određivanja saizvršilačke radnje ( to je ona radnja koja nije radnja izvršenja), moraju se ispuniti i neki objektivni i subjektivni uslovi. Kada je u pitanju subjektivna strana, onda se za postojanje saizvršilaštva traži da je takvo lice koje učestvuje u djelu svjesno djelovanja ostalih učesnika u smislu da se njegova radnja uklapa u radnju drugih lica i da sa tom radnjom predstavljaju jednu cjelinu. Ta subjektivna veza između saizvršilaca se najčešće uspostavlja u njihovom međusobnom dogovoru ili sporazumu o zajedničkom djelovanju. Taj odgovor redovno slijedi prije preduzimanja radnje i predstavlja prethodni dogovor. Mađutim, taj dogovor može da uslijedi i neposredno prije otpočinjanja radnje izvršenja ili druge radnje, a uzima se da saizvršilaštvo postoji i u slučaju kada taj dogovor uslijedi poslije radnje, odnosno u toku radnje koju je poduzelo drugo lice.

Za postojanje saizvršilaštva se traži da je to lice bilo svjesno izvršioca ili drugih saizvršilaca, pri čemu se ne traži da i oni koji su otpočeli radnju prije29, budu svjesni njegovog djelovanja. Ako ne postoji ta subjektivna veza onda se ne može govoriti o saizvršilaštvu, jer ne postoji svijest o zajedničkom djelovanju, a to isključuje postojanje saizvršilaštva.

Objektivna komponenta saizvršilaštva je radnja. To znači da bez određene djelatnosti

saizvršilaštvo ne postoji. Ono se najjasnije izražava kroz radnju izvršenja, ali to nije nužan uslov. Kad je u pitanju druga radnja, onda se postavlja pitanje koja je i kakva ta radnja mora biti da bi se radilo o saizvršilaštvu?!

Poseban problem u razgraničenju saizvršilaštva i pomaganja jesu te druge radnje, s obzirom da jedna te ista radnja u jednom slučaju može da bude uzeta kao saizvršilaštvo, a u drugom kao pomaganje. 30 U odgovoru na to pitanje, shvatanja se razlikuju u zavisnosti od toga da li se u tim slučajevima veći značaj pridaje:

• subjektivnom momentu (u smislu da se utvrdi njegova volja � da li je postupao cum animo auctori ili cum animo socii)

• ili čistom objektivnom momentu (u smislu da se pretežan značaj daje karakteru i kvalitetu radnje i njenim različitim oblicima).

29 Tzv. sukcesivno saizvršilaštvo 30 npr. radnja čuvanja straže na parkiralištu dok drugo lice provaljuje u parkirane automobile � u jednom slučaju

se može uzeti kao radnja saizvršilaštva, a u drugom kao radnja pomaganja.

68

Pri utvrđivanju saizvršilaštva treba prihvatiti oba kriterija – i objektivni i subjektivni, što znači da ih treba posmatrati u njihovoj uzajamnoj vezi. Kada je u pitanju subjektivni element, koji se ispoljava u odnosu učinioca prema djelu, razlike postoje zavisno od toga da li se radi o saizvršilaštvu sa učešćem u radnji izvršenja ili je u pitanju poduzimanje neke druge radnje:

a. učešće u radnji izvršenja – subjektivni element se manifestira u svijesti o zajedničkom djelovanju sa ostalim saizvršiocima, a krivična odgovornost se određuje zavisno od oblika krivnje kojim je učinilac postupio u tom djelu.

b. poduzimanje neke druge radnje –više do izražaja dolazi subjektivni momenat, s obzirom da se samo na osnovu objektivnog elementa može precizno razgraničiti saizvršilaštvo od pomagačke radnje. Ovdje je jako bitno odrediti da li to lice postupa kao u svom djelu ili je u pitanju samo volja da se drugom pomogne u njegovom krivičnom djelu.

Težište zakonske formulacije i sudske prakse je ipak na objektivnom kriterijumu � bitnija je radnja izvršenja, a neke druge radnje moraju biti usko vezane sa radnjom izvršenja. U ovom drugom slučaju, značaj subjektivnog momenta se ogleda u tome što on ima dopunsku ulogu i služi kao dopunski kriterij za utvrđivanje saizvršilaštva. � Dakle, saizvršilaštvo učešćem u nekoj drugoj radnji, koja ni djelomično nije radnja izvršenja postoji samo u onom slučaju kada je ta preduteta radnja u najužoj mogućoj objektivno-funkcionalnoj vezi sa radnjom izvršenja, u smislu da obje predstavljaju jednu čvrsto povezanu cjelinu. Subjektivni kriterij ima naglašeniji značaj kad povezanost tih radnji nije u naglašenom stepenu. U takvom slučaju subjektivni momenat je samo pomoćni dopunjujući kriterij za određivanje saizvršilaštva. U svakom slučaju, neovisno od unutrašnjeg subjektivnog stava učinioca prema djelu, bez njegovog objektivnog učešća u djelu, kojim je taj njegov unutrašnji stav dovoljno jasno izražen u vanjskom svijetu, saizvršilaštvo ne može postojati. Iako je u čl.20(1) KZFBiH, krivična odgovornost saizvršioca vezana i za nehat, uglavnom se uzima da je umišljaj učinioca jedini oblik krivnje koji dolazi u obzir, kada se ne radi o učešću u radnji izvršioca. Iako KZ nije napravio razgraničenje, nehat kao oblik krivnje je u takvim slučajevima isključen.

Za postojanje saizvršilaštva nekad je vezan i prethodni dogovor za izvršenje krivičnog djela. Prethodni dogovor o zajedničkom izvršenju krivičnog djela između saizvršilaca nije uslov za postojanje saizvršilaštva u slučaju kada svi učesnici preduzimaju, odnosno učestvuju u radnji izvršenja. U tom slučaju je dovoljna saglasnost za zajedničko preduzimanje radnje izvršenja. ALI , ako se radi o saizvršilaštvu u vidu poduzimanja neke druge radnje, onda se to saizvršilaštvo obično realizira u vidu prethodnog dogovora, pri čemu taj dogovor obično obuhvata i raspodjelu djelovanja i sl. Ovdje taj dogovor jeste uslov za postojanje saizvršilaštva, pri čemu je svakako bitan značaj radnje i njenog dopsrinosa realizaciji krivičnog djela.31

31 Tako npr. postoji podjela uloga kada lice A prethodno se dogovorivši sa licem B o izvršenju krađe, sveže psa u

dvorištu, ostavi otključana vrata, isključi alarmni sistem, nakon čega pođe na spavanje, da bi lice B u kasnim noćnim satima izvršilo tešku krađu

69

Postoje djela koja po zakonu mogu izvršiti samo lica sa određenim svojstvom (DELICTA PROPRIA) i saizvršilac u tim djelima može biti samo lice koje ima to isto svojstvo, kao npr.: vojno lice, službeno lice itd. - nesavjesno liječenje- saizvršilac, kao i izvršitelj, može biti samo ljekar - neukazivanje liječničke pomoći – također liječnik - kršenje zakona od strane sudije – samo sudija itd.

Saizvršilaštvo nije moguće u izvršenju svih krivičnih djela, jer postoje takva djela su po svojoj prirodi takva, da ih izvršilac može izvršiti samo i isključivo vlastitim djelovanjem. Ta djela se zovu vlastoručna krivi čna djela. Npr.: - uvreda - davanje lažnog iskaza - rodoskrvnuće itd.

Saizvršilaštvo može postojati i kod komisivnih i kod omisivnih delikata (djela činjenja i nečinjenja) Nečinjenje će postojati ako više lica sporazumno ne učine radnju koju su bili dužni zajednički izvršiti. Npr.:

• Roditelji koji sporazumno ostave dijete bez pomoći u prilikama opasnim po život (čl.181.-napuštanje nemoćnog lica)

Nužno i prividno saizvršilaštvo: Saizvršilaštvo je redovno fakultativno � djelo se može izvršiti kako učešćem jednog lica u njegovom ostvarenju, tako i učešćem saizvršilaca.

A) NUŽNO saizvršilaštvo - to su slučajevi kod kojih izvršenje krivičnog djela nije moguće ako u njegovu izvršenju ne učestvuje dvoje ili više lica.32 Ono se javlja u tri oblika: a. Delikt susretanja – saizvršioci poduzimaju radnje koje su okrenute jedna protiv

druge. Npr.: rodoskrvnuć- čl. 239. (ko izvrši obljubu sasrodnikom po krvi u pravoj liniji, odnosno s bratmo

ili sestrom...) b. Konvergentni delikt (krivična djela sticanja) – radnje su usmjerene ka istom cilju.

Npr.: oružana pobuna – čl. 331. c. Divergentni delikt – interesi učesnika su u koliziji. Npr.: učestvovanje u tuči – čl.179.

B) PRIVIDNO (sporedno) saizvršilaštvo – Ovdje saizvršilaštvo uopšte ne postoji! Ovo

je slučaj kada više lica zajednički ostvari posljedicu, ali pri tomu nisu sporazumno, tj. svjesno djelovali (npr. jedno lice pogine u sudaru do kojeg je došlo krivicom oba vozača). U ovom slučaju se svako od tih lica se smatra samostalnim izvršiocem.

32 od ovoga treba razlikovati slučajeve kada u izvršenju krivičnog djela nužno sudjeluju dva lica, ali pri tomu zakon određuje kažnjavanje samo jednog lica � npr. vanbračna zajednica sa maloljetnim licem

70

Posredno saizvršilaštvo: Postavlja se pitanje da li se lice koje se poslužilo drugim licem za ostvarenje bića krivičnog djela, kao sredstvom za realizovanje svoje odluke, smatra posrednim izvršiocem ili se izvršiocem smatra ono lice koje je poslužilo kao sredstvo??? Ako se prihvati ovo drugo rješenje, onda je pojam posredno saizvršioca suvišno. Ali, ako se prihvati prvo shvatanje, onda to pitanje treba posebno razmotriti. Poseban problem ovdje jeste onda kada se neko u te svrhe koristi neuračunljivo lice ili lice sa smanjenom uračunljivošću, ili maloljetnu djecu ispod 14 godina koja nemaju deliktnu sposobnost. Iako naš KZ u principu prihvata načelo tzv. ograničene akcesornosti saučesništva, pojam posrednog saizvršilaštva ima značaja i u našem pravu. � I to kod sljedećih krivičnih djela:

• djela, kod kojih se kao bitno obilježje javlja postojanje namjere ili pobude • djela koja mogu biti izvršena samo od lica sa potrebnim svojstvom (vlastoručna krivična

djela) U tim slučajevima se jedno lice koristi drugim licem kao oružjem ili sredstvom za izvršenje krivičnog djela. To drugo lice ne može da bude izvršilac tih djela, jer mu nedostaje jedno bitno obilježje � postojanje namjere ili određeno lično svojstvo! Npr.:

Lice A se posluži licem B u izvršenju krađe, pri čemu kod lica A postoji namjera da prisvajanjem tuđe stvari pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a kod lica B, koji tu tuđu nepokretnu stvar neposredno oduzima, ta namjera ne postoji.

U jednom ovakvom slučaju se lice A (koje ima namjeru da se postigne nedozvoljena posljedica predviđena krivičnim djelom krađe-čl.273.) može uzeti kao posredni izvršilac krivičnog djela, dok lice B može biti samo učinilac krivičnog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari (čl. 279. – pošto ne postoji namjera). Slična je situacija i kod krivičnog djela protivzakonite naplate i isplate, kada lice A (koje je službeno lice) od nekog naplati neki iznos koji to lice nije trebalo platiti � riječ je o posrednom izvršiocu krivičnog djela protivzakonite naplate i isplate, jer se koristio licem B za izvršenje tog kriivčnog djela, koje može da izvrši samo službena ili odgovorna osoba. Kada je riječ o krištenju drugog lica kao «doloznog oružja» ili «doloznog sredstva» za izvršenje nekog krivičnog djela, mogu se pojaviti krivične situacije:

a.) kada korišteno lice uopšte nije izvršilac krivičnog djela – npr.: krivično djelo iznošenja ličnih i porodičnih prilika (čl.215.), gdje lice A namjerno koristi lice B da iznošenjem ili prenošenjem nečega iz ličnog ili porodičnog života nekog lica istoj nanese štetu ugleda � lice A je posredni izvršilac, a lice B neće uopšte biti izvršilac tog djela, jer Zakon ne predviđa takvu mogućnost

b.) ono jeste izvršilac djela, ali ne onog za koje je ono dolozno korišteno, već nekog drugog krivičnog djela – npr. teško ubistvo (čl.171.2.4.) – lice A koristi lice B da izvrši kriivčno djelo teškog ubistva iz rasnih, nacionalnih ili vjerskih pobuda. Ako lice B ubije lice C, ali s tim da kod njega ne postoje navedene kvalifikatorne pobude, tada lice A (kod kojeg postoje te pobude) može da se uzme kao posredni izvršilac teškog ubistva, a lice B može samo da bude neposredni izvršilac krivičnog djela običnog ubistva iz čl 171(1).

2. PODSTREKIVANJE:

71

Podstrekivanje ili podsticanje znači preduzimanje takve radnje kojom se sa umišljajem kod drugog lica izaziva ili učvršćuje odluka da to lice preduzme takvu radnju kojom će ostvariti obilježja bića nekog krivi čnog djela. Da bi postojalo podstrekivanje, kod podstaknutog lica ne smije postojati čvrsta odluka o izvrenju krivičnog djela. Ako takva čvrsta odluka postoji, tako podstrekivanje može imati značaj samo psihičkog pomaganja. Podstrekivanje postoji samo ako volja izvršioca nije čvrsta, već je kolebljiva. Podstrekivanje može biti izvršeno i zajednički od strane više lica. Ako sevrši svjesno zajednički, onda se ta lica smatraju sapodstrekivačima (adekvatno saizvršiocima). Može se desiti i da neko lice navodi drugo lice da utiče na neko treće lice! � neposredno! Zbog toga postoji razlika podstrekivanja na:

• NEPOSREDNO • POSREDNO (SUKCESIVNO)33

Radnja podstrekivanja: To je svaka ona umišljajna radnja kojom se može uticati na volju drugog lica. Za razliku od drugih krivičnih zakonodavstva koji limitativno i egzemplarno navode sredstva kojima se vrši podstrekivanje, KZFBiH ne navodi takva sredstva. Podstrekivanje se može izvršiti bilo kojmi sredstvom, ali najčešće dolaze u obzir: Može se izvršiti samo činjenjem, a ne i nečinjenjem, s tim da način podstrekivanja također može biti jako različit:

Redovni načini podstrekivanja Drugi načini podstrekivanja - usmeno - pismeno

- gestom - mimikom - konkludentnim radnjama itd.

Odnos podstrekača i podstreknutog: Za postojanje podstrekivanja mora postojati određeni odnos između podstrekača i podstreknutog, jer podstrekivanje mora biti jedini uzrok posljedice. Taj odnos mora biti postavljen tako da svojim djelovanjem izazove odluku kod drugog lica. Ne mora se podstrekivanje odnositi strogo samo na jedno lice, već može biti usmjereno i na krug ljudi, s tim da izvršilac mora biti iz tog kruga ljudi.34 33 U teoriji je sporno da li treba kazniti i za posredno podstrekivanje! Ali treba! 34 U ovom slučaju podstrekač uopšte ne mora znati podstreknutog, ali mora poznavati krug lica iz kojeg treba da

proizađe izvršilac krivičnog djela. Npr.: Neko lice na mitingu poziva grupu ljudi oko sebe na ubistvo lica koje drži govor, a neko od prisutnih to i

učini � radi se o podstrekivanju To isto lice poziva preko novina na ubistvo tog govornika � ne postoji podstrekivanje, jer poziv nije upućen

određenom krugu ljudi (ovakvo djelo bi bilo kažnjivo samo ako je propisano kao kažnjivo u KZ-u)

• nagovaranje • prikazivanje koristi od krivičnog djela • poklon ili obećanje poklona • prijetnja • zloupotreba odnosa zavisnosti

• zloupotreba ovlaštenja pretpostavljenog • dovođenje ili održavanje u zabludi • ispoljavanje želje • upućivanje molbe itd

72

Ovaj krug lica je redovno prostorno povezan (npr. u jednoj prostoriji, zgradi, školi, kasarni, na mitingu itd.), ali ta povezanost nije nužna! Određen krug lica predstavljaju i lica koja pripadaju istom udruženju, stranci ili su na drugi način povezani. Da li je u nekom slučaju podstrekivanje usmjereno određenom krugu lica � to je faktičko pitanje. Odnos podstrekača i krivi čnog djela: Podstrekivanje se mora odnositi na tačno određeno krivično djelo. Nije podstrekivanje ako neko lice govori drugom da učini krivi čno djelo krađe, ako nije tačno odredio šta da ukrade. S obzirom na tu činjenicu, podstrekivanje se razlikuje od propagande! Propagiranje i pozivanje drugih lica da prihvate izvjesnu ideju može biti propisano kao krivivčno djelo, ali je inače propaganda dozvoljena. Umišljaj podstrekača: Čl. 24(1) � podstrekač je krivično odgovoran samo za umišljajno podstrekivanje! To podrazumijeva i direktni i eventualni umišljaj, a isključuje se odgovornost za nehat. Radnja podstrekivanja je svaka radnja podstrekača kojom se kod drugog lica sa umišljajem ili izaziva ili zčvršćuje odluka na izvršenje krivičnog djela � to znači da umišljajem podstrekača moraju biti obuhvaćene:

a.) njegove vlastite radnje postrekivanja umišljaj podstrekača je b.) radnje drugog lica kojim se iziaziva određena posljedica dvostruk

U svakom slučaju kod podstrekača i kod izvršioca mora postojati svijest o svim stvarnim obilježjima krivičnog djela! Ta obilježja bića kod nekih djela mogu biti i lični odnos ili neko lično svojstvo! Ukoliko nije postojala svijest o tim obilježjima, onda ne postoji podstrekivanje. Npr.:

Nema podstrekivanja na krivično djelo rodoskrvnuća, ako lice koje je podstrekivalo na obljubu, nije bilo svjseno određenog srodničkog odnosa između izvršilaca obljube.

Postoji razlika u intelektualnom elementu kod podstrekača i izvršioca kada je u pitanju svijest o konkretnom obliku stvarnih obilježja nekog krivičnog djela:

1.) Podstrekivano lice - kao neposredni izvršilac, svjestan je krivičnog djela i njegovih obilježja u detalje (tj. u najkonkretnijem obliku), jer on neposredno poduzima radnje za izvršenje. On direktno utiče na tok izvršenja djela i težinu njegove posljedice i da li će posljedica uopšte nastupiti

2.) Podstrekač – njegova svijest je u tom slučaju mnogo manja. On je samo svjestan osnovnih obilježja datog krivičnog djela. 35

Kod nekih krivičnih djela zakonodavac kao obilježja djela postavlja neke subjektivne momente, kao npr. određenu namjeru ili pobudu. U tom slučaju nije potrebno da ti subjektivni momenti postoje kod podstrekača � dovoljno je da postoje kod izvršioca, ali pri tomu podstrekač mora znati (ili je pretpostavio) da izvršilac posjeduje ta svojstva.

35 Npr.: kod krivičnog djela ubistva, podstrekač je svjestan da će izvršilac poduzeti radnju kojom će drugo lice lišiti života i to je za njegov umišljaj sasvim dovoljno. Izvršilac pak ima svijest o svim modalitetima tog krivičnog djela – vrijeme, mjesto, način, sredstvo itd.

73

Međutim, ako taj posebni subjektivni moment postoji na strani podstrekača, a ne i na strani izvršioca, onda je u pitanju posredno saizvršilaštvo � pri čemu se izvršilac koristi kao oruđe ili sredstvo za ostvarenje posljedice. U istom krivičnom djelu ne može postojati sticaj podstrekivanja i nekog drugog oblika saučesništva, jer se tada primjenjuje pravilo da teži oblik saučesništva obuhvatas lakši oblik! Neuspjelo podstrekivanje: Iako naš KZ u načelu prihvata tzv. ograničenu teoriju akcesornosti saučesništva (krivična odgovornost saučesnika se veže za radnju izvršioca, shvaćenu u objektivnom smislu), ipak je predviđen jedan izuzetak u čl. 24(2), a taj izuzetak se odnosi na stalnu odgovornost i kažnjivost podstrekača u slučaju neuspjelog podstrekivanja:

Ko drugog s umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći 5 godina zatvora ili teža kazna, a djelo ne bude ni pokušano, podstrekač se tada kažnjava kao za pokušaj krivičnog djela (u granicama propisane kazne, a može se i blaže kazniti)

Time se reguliše odgovornost i kažnjavanje za neuspjelo podstrekivanje � mogućnost kažnjavanja je propisana samo za određene slučajeve. Da bi se radilo o takvom slučaju, omraju biti ispunjeni određeni uvjeti: • da postoji radnja podstrekavanja (da je došlo do uticaja na svijest i volju izvršioca) • da je u pitanju podstrekvanje na relativno teže krivično djelo (od 5 godina zatvora i teže) • djelo ne smije biti ni pokušano Neuspjelo podstrekivanje na krivično djelo kvalificirano težom posljedicom redovno ne može postojati, jer je neizvjesno da li bi pri konkretnom izvršenju nastupila ta teža posljedica. Ukoliko bi nastupanje takve posljedice bilo izvjesno, onda u odnosu na nju postoji umišljaj, a ne nehat � onda je riječ o sasvim drugim, težem krivičnom djelu. 36 Neuspjelo podstrekivanje na djelo kvalificirano posebnom okolnošću postoji ako je podstrekač navodio na izvršenje djela uz tu posebnu okolnost (krađa provaljivanjem ili obijanjem itd.) Kažnjavanje podstrekača: Prema odredbi čl. 24(1), podstrekač se kažnjava kao da ga je sam učinio, što znači da se kažnjava u okvirima kazne koja je u Zakonu propisana za to djelo! Ako je podstreknuto lice izvršilo samo pokušaj krivičnog djela, onda se podstrekač kažnjava samo za pokušaj (u granicama redovnog zakonskog okvira, a može i blaže).37 Ovo je posljedica teorije akcesornosti pravne prirode saučesništva � to znači da podstrekač odgovara za ono što je izvršilac učinio, a ne za ono što je njegovim umišljajem obuhvaćeno.

36 npr. podstrekivanje na nanošenje tjelesne povrede u tuči � ne može se smatrati da je lice podstrekivalo na

nanošenje težih tjelesnih povreda koje bi rezultirale smrću, jer bi se inače radilo o podstrekivanju na ubistvo, a ne na nanošenje teških tjelesnih povreda

37 ako je u pitanju neuspjelo podstrekivanje, ono se tretira kao pokušaj izvršenja krivičnog djela

74

Iako odgovaraju za isto djelo, može se desiti da kazna izvršioca i kazna podstrekača budu različite, što zavisi od okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, a utvrđuju se u konkretnom slučaju. Dovoljno sprječavanje djela: Prema čl. 26(2) podstrekač koji spriječi izvršenje krivičnog djela, oslobodit će se od kazne. On to izvršenje mora spriječiti vlastitom radnjom da bi nastupilo obligatorno oslobađanje od kazne. Ako se on trudio da spriječi izvršenje, ali u tomu nije uspio, tada ne postoji dobrovljno sprječavanje djela, jer on mora izdjejstvovati promjenu volje kod izvršioca. Podstrekač će se osloboditi od kazne i u onom slučaju ako je izvršilac obavio kažnjivu pripremnu radnju � npr. iz čl.157. organiziranje skupine i poticanje na izvršenje genocida i raznih zločina Pri ovomu nije bitna etička vrijednost motiva zbog kojeg je neko lice (podstrekač) promijenilo odluku o izvršenju djela. 3. POMAGANJE: Neposredno pomaganje: To je preduzimanje takve radnje kojom se s umišljajem doprinosi izvršenju protivpravne radnje drugog lica, a to lice onda tom radnjom ostvaruje obilježje nekog bića krivičnog djela. � pomagač pruža pomoć izvršiocu! Posredno pomaganje: Pomagač doprinosi izvršenju krivičnog djela tako što izvršiocu pomaže preko nekog drugog lica. Lanac tih posrednih pomagača može bit jako dug. Pomagač doprinosi radnji izvršenja, ali ne preduzima radnju izvršenja ni djelimično, jer bi u tom slučaju bio saizvršilac, a ne pomagač. Pomagač djeluje: - prije izvršenja ili - za vrijeme izvršenja, ali nikako nakon izvršenja krivičnog djela, jer bi to onda bilo sauzrokovanje posljedice. Da bi se radilo o pomaganju, kod izvršioca mora postojati već donesena odluka za preduzimanje radnje izvršenja u vrijeme kada pomagač poduzima radnju pomaganja. Ne može biti pomaganja prije nego što se izvršilac odlučio na radnju izvršenja (to bi bilo podstrekivanje).

75

Lice koje je učestvovalo u radnji izvršenja ne može biti pomagač, jer je ono uvijek saizvršilac. Ali, kad se utvrdi da neko lice nije učestvovalo u radnji izvršenja, to ne znači da je ono bilo pomagač. Da li se radi o radnji saizvršioca ili radnji pomagača jeste faktičko pitanje! Pomaganje se može izvršiti zajednički od strane više lica: • ako svjesno zajednički pomažu � sapomagači • ako nisu svjesni zajedničkog djelovanja � samostalni pomagači Radnja pomaganja: To je svaka ona radnja kojom se može doprinijeti izvršenju krivičnog djela, tj. svaka radnja kojom se izvršenje djela: • podupire • unapređuje ili • olakšava. Mjera u kojoj se doprinosi izvršenju nije bitna. Pomaganje može da bude: a. fizičko – posebno dolazi u obzir � nabavljanje, osposobljavanje ili stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje

krivičnog djela (oružje, oruđe i dr.). � uklanjanje spoljnih prepreka za izvršenje djela � obezbjeđivanje nesmetanog izvršenja radnje itd.

b. psihičko (intelektualno)38 – to je svako psihičko podupiranje izvršioca. Uglavnom se

javlja kao: � davanje savjeta o izvršenju krivičnog djela � davanje raznih obavještenja od značaja za izvršenje djela Pomaganje može biti izvršeno i činjenjem i nečinjenjem. � Nečinjenm će se pomoći ako je postojala obaveza na činjenje kojim bi se sprječavalo izvšenje krivičnog djela. Nije potrebno da je on mogao to djelo spriječiti, već je dovoljno da je mogao otežati njegovo izvršenje. Doticaj sa krivičnim djelom: Pružanje pomoći poslije ostvarenog krivičnog djela se zove doticaj s krivičnim djelom ili prikrivanje ! Prikrivanje nije pomaganje! Doticaj se može ostvariti prikrivanjem:

• učinioca krivičnog djela • tragova krivičnog djela • sredstava kojima je izvršeno krivično djelo • predmeta pribavljenih krivičnim djelom • samog djela

Prikrivanje može biti :

• stvarno – obezbjeđuje se korist pribavljena krivičnim djelom, te i ono što se dobilo prodajom ili zamjenom stvari pribavljenih krivičnim djelom

38 ako je psihičko djelovanje učinjeno prije izvršenja krivičnog djela, onda je bitno, dali je izvršilac već u tom trenu bio čvrsto odlučio da izvrši dato krivično djelo

76

• lično - pomaganje krivcu da ne bude otkriven i uhvaćen Za prikrivanje se odgovara samo ako je to Zakonom tako određeno. Prikrivanje ne predstavlja oblik saučesništva osim u slučaju ako je unaprijed obećano! U takvoj situaciji to prikrivanje predstavlja psihičko pomaganje! Treba utvrditi da li je kod učinioca postojala već čvrsta odluka da izvrši krivično djelo, ili je učvršćena zbog unaprijed obećanog prikrivanja � u tom slučaju je riječ o podstrekivanju! Odnos pomagača prema izvršiocu i krivičnom djelu: Pomaganjem se doprinosi izvršenju krivičnog djela koje izvršuje drugo lice. I kod pomaganja, kao i kod podstrekivanja, mora postojati određeni odnos između pomagača i izvršioca. Taj odnos se ogleda u tomu što pomagač mora biti svjestan kojem individualno određenom licu pomaže ili kojem određenom krugu lica pripada izvršilac. Pomaganje mora biti usmjereno na tačno određeno krivično djelo!!! Pružanje pomoći potpuno neodređenim licima je kažnjivo samo ukoliko je izvjesno pomaganje zakonom određeno kao posebno krivično djelo. Umišljaj pomagača: Pomagač je krivično odgovoran samo ako je postupao s umišljajem, bez obzira da li je u pitanju direktni ili eventualni umišljaj. Direktni umišljaj postoji ako je pomagač htio svojom radnjom da doprinese (podupre, unaprijedi, olakša) izvršenje određenog krivičnog djela. Eventualni umišljaj postoji ako je pomagač bio svjestan mogućnosti da će svojom radnjom doprinijeti izvršenju određenog bića krivičnog djela, pa je na to pristao. Može se reći da je umišljaj pomagača dvostran. To ustvari znači da taj umišljaj treba prije svega da obuhvati: • svijest i volju o vlastitoj radnji pomaganja • svijest i volju o radnji izvršioca Pomagač mora biti svjestan obilježja bića krivičnog djela koja ostvaruje izvršilac. On mora biti svjestan onih obilježja kojih je svjestan i izvršilac djela kada postupa s umišljajem.39 Što se tiče sticaja između pomaganja i nekog drugog saučesništva u istom krivičnom djelu – ono ne može postojati! Kažnjavanje pomagača: Čl. 25(1): Kažnjava se za učinjeno djelo kao da ga je i sam učinio, ali može i blaže! Dakle, sud može ublažiti kaznu ukoliko za to postoje određeni razlozi. To znači da je ublažavanje kazne pomagaču fakultativno! Kako će sud postupiti, to zavisi od konkretnog slučaja. Pri tomu treba posebno imati u vidu o kojoj se radnji radi i kakav je njen doprinos ostvarenju krivičnog djela. Ukoliko je pomognuto lice ostalo u pokušaju, pomagač je odgovoran samo ako je pokušaj kažnjiv i tada će se kazniti za pokušaj, ali se i tada ta kazna može ublažiti prema propisima.

39 kada je riječ o svijesti o protivpravnosti djela, o posebnim ličnim odnosima ili svojstvima i sl � pomagač mora biti svjestan tih činjenica samo ako je to zakonom izričito propisano

77

� pomagaču se kazna može ublažiti i kada je djelo učinjeno i kad je ostalo pri pokušaju! Kazne izrečene pomagaču i izvršiocu ne moraju biti iste. Redovno se pomagač kažnjava blaže od izvršioca, mada može postojati i obratan slučaj. To je faktičko pitanje! Dobrovoljno sprječavanje djela: Čl. 26(2) KZFBiH predviđa da će se pomagač osloboditi kazne ako je dobrovoljno spriječio izvršenje krivičnog djela u kojem je izvršiocu pružao pomoć. To sprječavanje ne može uslijediti nakon što je posljedica nastupila, ali može: - prije izvršenja djela - u toku izvršenja djela (pomagač treba obustaviti dalje pomaganje bez kojeg izvršilac to djelo ne može

izvršiti). Kao i kad je u pitanju podstrekivanje i saizvršilaštvo, Zakon predviđa obavezno oslobađanje od kazne u slučaju ako je u pitanju sprječavanje krivičnog djela nakon pružene pomoći, kojom je izvršilac ostvario kažnjivu pripremnu radnju! (npr. nabavljanje sredstava prema čl. 151. za ostvarenje terorizma iz čl. 146.) Oslobođenje od kazne dolazi u obzir samo onda kada je pomagač svojom radnjom uistinu uspio spriječiti izvršenje krivičnog djela. Neuspjelo pomaganje: Ono nije kažnjivo! KZ ne sadrži odredbu koja bi određivala kažnjavanje za neuspjelo pomaganje. � odgovornost za pomaganje može postojati samo ako je pomognuto lice izvršilo krivično

djelo, naime ako ga je ostvarilo u cjelini ili je izvršilo pokušaj, koji je kažnjiv.

KRIVI ČNA ODGOVORNOST SAUČESNIKA Uračunljivost i krivnja kao osnovi odgovornosti Pravilo da se odgovornost utvrđuje na osnovu uračunljivosti i krivnje važi i za saučesnike. Dakle, kao i izvršioci, saučesnici su krivično odgovorni ako su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi i krivi . U pogledu uračunljivosti ne postoje nikakva posebna pravila za saučesnike. Sve prethodno navedeno o uračunljivosti vrijedi i za saučesnike. Međutim, razlika postoji u pogledu krivnje ! Ona nije ista za izvršioce i za saučesnike. Naime, izvršioci odgovraju za djela izvršena i s umišljajem i iz nehata (za djela propisana Zakonom). Ali, saučesnici odgovaraju samo za djela učinjena s umišljajem! U praksi su mogući slučajevi nehatnog podstrekivanja i pomaganja, ali se za to ne propisuje krivična odgovornost. Krivi čna odgovornost saučesnika je nezavisna i posebno se utvrđuje za svakog od njih. I ovdje važi princip da svako odgovara za svoje postupke, nezavisno od postupaka drugih lica.

78

Pravna priroda saučesništva:

1. AKCESORNA (zavisna) TEORIJA o saučesništvu – kad u izvršenju nekog krivičnog djela učestvuje više lica, od kojih su neki izvršioci, a drugi podstrekači ili pomagači, ostvareno krivično djelo je njihovo zajedničko djelo. Ali, pošto je posljedicu djela neposredno prouzrokovao izvršilac, saučesnici odgovaraju za djelo koje je on prouzrokovao. Dakle, odgovornost saučesnika zavisi od radnje izvršioca!

2. PRINCIPALNA (samostalna) TEORIJA o saučesništvu – učestvovanje više lica u izvršenju krivičnog djela predstavlja više samostalnih radnji, izvršenih od strane izvršioca, podstrekača ili pomagača. Svaka od ovih radnji se mora ocjenjivaot samostalno, tako da svaka od tih radnji predstavlja posebno krivično djelo. Prema ovom shvatanju, koliko je radnji preduzeto od pojedinih učesnika toliko ima i krivičnih djela. Napr: ako je jedno lice podstrekavalo , drugo pomagalo, a treće izvršilo krivično djelo, postoje tri samostalna krivična djela.

Odgovornost saučesnika: Saučesništvo je moguće ne samo u slučaju kada svi saizvršioci postupaju sa umišljajem, već i u slučaju ako neki ili svi postupaju iz nehata. Krivnja (umišljaj, nehat) svakog saučesnika se samostalno utvrđuje s obzirom na njegov odnos prema posljedici kao rezultatu njihovog zajedničkog djelovanja. Pošto je saučesnik učesnik u zajedničkom djelovanju više lica, to je on obavezan da rasuđuje o posljedici i da odredi odnos prema njoj kao rezultatu ne samo njegovog ličnog djelovanja već i kao rezultatu zajedničkog djelovanja ostalih saučesnika. Npr:

Više lica zajednički spuštaju gredu sa građevine pa teško tjelesno povrede prolaznika. Za utvrđivanje krivnje svakog saizvršioca treba utvrditi dali je on lično bio svjestan, odnosno da li je bio dužan i mogao da bude svjestan mogućnosti nastupanja ove posljedice. Ako je svijest postojala treba za svakog saizvršioca utvrditi da li je posljedicu htio, saglasio se s njom ili je smatrao da ona neće nastupiti. Tako će se ustanoviti koji su izvršioci postupali s umišljajem, a koji iz nehata..

Svaki saizvršilac odgovara u granicama svoga umišljaja ili nehata. Niko ne odgovara za djelo drugog. Npr: A i B napadnu C da ga teško tjelesno povrede ali ga A pri tomu s umišljajem liši života. Lice A će odgovarati za ubistvo, a lice B za tešku tjelesnu povredu, mada su saizvršioci. Granice odgovornosti podstrekača i pomagača: U praksi se dešava da izvršilac učini krivi čno djelo koje se, po vrsti i težini, razlikuje od onog na koje je podstreknut, odnosno u kojem mu je pružena pomoć. Tada podstrekači i pomagači odgovaraju u « granicama svog umišljaja» . Ovo je nužna posljedica prihvatanja teorije akcesornosti. U vezi s ovim se javlja nekoliko različitih situacija.

1. Umišljaj podstrekača i izvršioca se razlikuje u odnosu na vrstu krivi čnog djela (podstrekač podstiče na izvršenje jednog djela, a izvršilac učini neko sasvim drugo). Pošto između njihovih radnji ne postoji nikakva veza, odgovornost podstrekača se ne može vezati za radnju izvršioca. Ovo čak nije ni saučesništvo.

2. Umišljaj podstrekača i izvršioca upravljen je na isto djelo, pa izvršilac učini djelo iste vrste, ali teže prirode (tzv. eksces izvršioca) podstrekač će odgovarati u granicama

79

svog umišljaja tj. za djelo na koje je podstrekavao, a ne za ono koje je izvršeno (krađa i razbojništvo).40

3. Ako izvršilac učini blaži oblik djela od onog na koje je bio podstreknut – tada radnja podstrekača stoji u uzročnoj vezi sa djelom, i prema tome saučesništvo postoji. Primjenom principa akcesornosti slijedi zaključak da podstrekač odgovara za djelo izvršioca, tj. za djelo koje je blaže (djelo teške krađe provaljivanjem i djelo obične krađe).

40 od ovog pravila postoji jedan izuzetak: Ako je izvršilac učinio kvalifikovani oblik krivičnog djela na koje je bio podstreknut. Ovdje svaki učinilac, pa i saučesnik, kaznit će se težom kaznom koju zakon propisuje zbog teže posljedice, ako se ta posljedica može pripisati nehatu saučesnika.