WWW.USP.BA

© Sva prava pridržana

Skripta služi, ISKLJUČIVO, za ponavljanje gradiva!!!

www.usp.ba

PRONALAZAČKO PRAVO

UVOD

Prvi zakonski tekst kojim je uređena materija pronalazačkog prava bio je francuski zakon iz 1791.godine. Ovaj primjer slijedile su SAD 1792, a zatim i druge industrijski razvijene zemlje. Monopolsko pravo koje se daje pronalazaču, odnosno proizvođaču uglavnom dobija oblik patenta, mada postoje i drugi oblici zaštite pronalazačkog prava: tzv.mali patenti, tehnička unapređenja itd.

Prvi zakon iz ove oblasti u našoj zemlji bio je Zakon o zaštiti industrijske svojine od 17.02. 1922.godine, koji je, uz izmjene učinjene 1928.godine, bio na snazi sve do kraja II sv.rata. Nakon II sv.rata, 1948.godine donesen je Zakon o pronalascima i tehničkim usavršavanjima, koji je kao osnovni instrument zaštite pronalazaka usvojio tzv.pronalazačko svjedočanstvo, po uzoru na SSSR. Zakon je predvidio i patent, koji je bio namijenjen zaštiti inostranih pronalazača. Po sistemu pronalazačkih svjedočanstava država je bila nosilac prava na pronalazak i prava iz pronalaska, a pronalazaču su bila garantovana pronalazačka moralna prava i određena imovinska prava (pravo na naknadu).

Prelaskom na samoupravljanje 1952.godine, u praksi se počinju izdavati patenti, čak i za domaće pronalazače. Takvo stanje sankcionirano je odlukom Glavne državne arbitraže iz 1954, a posebno Zakonom o patentima i tehničkim unapređenjima iz 1960, koji je bio na snazi sve do 1981.godine kad je donesen novi Zakon o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja.

Danas je u BiH na snazi Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini iz januara 2002.godine (Sl.glasnik BiH br.2/03).

Međunarodna zaštita pronalazačkog prava ostvarena je potpisivanjem Konvencije Pariske unije za zaštitu industrijske svojine iz 1883.godine, kao i posebnim užim konvencijama, aranžmanima i sporazumima usvojenim u okviru Pariske unije, kao i drugim regionalnim ugovorima.

I – PREDMET ZAŠTITE PRONALAZAČKOG PRAVA

Predmet zaštite pronalazačkog prava je pronalazački rad, odnosno sam pronalazak kao njegov produkt.

1. PRONALAZAK

Pronalazak je određeno rješenje rješenje definisanog tehničkog problema koje je novo, ima inventivnu razinu i može se industrijski primijeniti. Dakle, da bi bio podoban za zaštitu, pronalazak mora ispuniti 3 uslova:

1. da je nov; 2. da ima inventivni nivo;3. da se može industrijski primijeniti.

Da li je pronalazak nov ili ne cijeni se objektivno, tj. prema stanju tehnike u svijetu. Pod stanjem tehnike se podrazumijeva sve ono što je na bilo koji način poznato svjetskoj javnosti. Poznatim se smatra tehničko rješenje koje je bilo opisano, izloženo ili upotrijebljeno na takav način da ga stručnjak na osnovu toga može upotrijebiti. Trenutak u kome se ocjenjuje «novost» pronalaska je trenutak isticanja zahtjeva za pravnu zaštitu. Postoje 2 izuzetka od pravila po kome svako objavljivanje nanosi povredu novosti pronalaska. Prvi se odnosi na tzv. sajamski prioritet, a drugi na slučaj kad je pronalazak učinjen dostupnim javnosti bez pristanka pronalazača. Dodatni uslov koji Zakon postavlja u oba slučaja jeste da je do objavljivanja došlo 6 mjeseci prije podnošenja prijave patenta.

Smatra se da pronalazak ima inventivni nivo ako rješenje određenog problema za stručnjaka ne proizilazi na očigledan način iz postojećeg stanja tehnike.

2

www.usp.ba

Pronalazak je industrijski primjenljiv ako je tehnički izvodljiv i ako se može proizvesti ili upotrijebiti u bilo kojoj oblasti industrije i u poljoprivredi.

Pronalascima u smislu podobnosti za pravnu zaštitu se ne smatraju:

a) otkrića, naučne teorije i matematičke metode;

b) estetske tvorevine;

c) planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara ili privrednih aktivnosti;

d) programi računara;

e) prikazivanje informacija definisano samim sadržajem tih informacija.

2. TEHNIČKA UNAPREĐENJA

Tehničkim unapređenjem smatra se svaka racionalizacija rada nastala primjenom poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka, kojom se postiže povećanje dohotka, produktivnosti rada, poboljšanje kvaliteta ili tehničke kontrole proizvoda, ušteda materijala ili energije, bolje iskorištavanje sredstava za rad, poboljšanje zaštite na radu ili zaštite čovjekove okoline. Tehničkim unapređenjem smatra se i rješenje tehničkog problema kome nije priznata zaštita patentom, ako ispunjava navedene uslove.

Iz navedene definicije uočljive su karakteristike tehničkog unapređenja i njegove razlike u odnosu na pronalaske:

1. Tehnička unapređenja moraju biti tehničke prirode, tj. da predstavljaju tehnička rješenja;

2. Ona ne predstavljaju novo rješenje problema, već svako rješenje ostvareno racionalnijom primjenom poznatih sredstava i postupaka. Ona su relativno nova, tj. predstavljaju nova rješenja u granicama preduzeća u kojima trebaju biti primijenjena;

3. Za razliku od pronalazaka, kod kojih korisnost nije uslov pravne zaštite, tehnička unapređenja moraju biti korisna;

4. Tehnička rješenja trebaju biti originalna, tj. predstavljati rezultat kreativnog rada, a ne rutinsko prenošenje poznatih tehničkih iskustava iz drugih preduzeća ili iz stručne literature.

3. KNOW HOW

Know how obuhvata sve vrste tehničkih znanja i iskustava koja predstavljaju tajnu, a služe za primjenu pronalaska u procesu proizvodnje. Pod pojmom know how podrazumijevaju se i sve vrste tehnoloških postupaka, recepture, tehničkih opita i proizvodnih i fabričkih tajni, uključujući i nepatentirane pronalaske. Smatra se da predmet industrijske svojine po svojoj prirodi može biti samo tzv.tehnički know how, a ne i komercijalni know how, mada ima i drugačijih mišljenja.

Bitni element know how-a predstavlja njegova tajnost, jer on svoju vrijednost ima samo dok se čuva u tajnosti. Tajnost se posmatra relativno, tj. kao znanja i iskustva poznata samo uskom krugu lica. Danas postoje određene tendencije u teoriji i gledištima međunarodnih organizacija i udruženja, da se element tajnosti eliminiše iz definicije know how-a.

II – OBLIK PRAVNE ZAŠTITE

1. PATENT

Patent je pravo kojim se štiti pronalazak koji ispunjava uslove zaštite. U formalnom smislu, patent je isprava koju na zahtjev ovlaštenog lica izdaje nadležni organ uprave i predstavlja dokaz da je lice navedeno u ispravi nosilac prava iz patenta. U materijalnom smislu, patent je pravo određene sadržine koje je od strane nacionalnog zakonodavstva priznato njegovom nosiocu na određenoj teritoriji i u određenim vremenskim granicama.

3

www.usp.ba

1. Materijalni uslovi za patentiranje

Da bi mogao biti patentiran, pronalazak mora ispunjavati opće i posebne uslove. Opći uslovi su novost, inventivni nivo i industrijska primjenjivost. Nacionalna zakonodavstva pored općih predviđaju i neke posebne uslove. Po našem Zakonu, patentom ne mogu biti zaštićeni:

a) pronalasci čije bi objavljivanje ili iskorištavanje bilo protivno javnom poretku ili moralu;

b) pronalasci medicinskog postupka (dijagnostika, hirurgija, liječenje) koji se primjenjuje neposredno na živom ljudskom ili životinjskom organizmu, osim pronalazaka koji se odnose na proizvode, materije ili smjese koje se upotrebljavaju pri takvom postupku.

2. Vrste patenata

Osnovni patent se izdaje za svaki novi pronalazak koji ispunjava zakonske uslove. Uz ovaj patent, naš Zakon definiše i patent sa skraćenim trajanjem, na koji se shodno primjenjuju odredbe koje se primjenjuju i za patent. Razlika je u vremenu trajanja: patent traje 20, a patent sa skraćenim trajanjem 10 godina od dana podnošenja prijave.

Dopunski patent može se izdati u slučaju da je dopunjen ili usavršen pronalazak za koji je već izdat osnovni patent. Shodno tome, može postojati više dopunskih patenata. Dopunski patent dijeli sudbinu osnovnog patenta u pogledu roka trajanja. Ako je osnovni patent prestao da važi, dopunski patent se na zahtjev nosioca patenta može proglasiti osnovnim patentom.

Zavisni patent je patent kojim se štiti pronalazak koji se ne može upotrebljavati bez upotrebe nekog drugog, ranije zaštićenog patenta.

Povjerljivi patent izdaje se za pronalaske koji se odnose na odbranu države.

3. Postupak patentiranja

Sticanje pojedinih prava industrijskog vlasništva u Bosni i Hercegovini ostvaruje se podnošenjem prijave Institutu za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. Patentnu prijavu u pismenom obliku podnosi zainteresirano lice. Za podnosioca prijave se pretpostavlja da je on pronalazač ili njegov pravni sljedbenik. Prijava se podnosi za svaki pronalazak posebno. Jednom prijavom se zaštita za više pronalazaka može zahtijevati samo ako su ti pronalasci međusobno tako povezani da ostvaruju jedinstvenu pronalazačku zamisao (jedinstvo pronalaska). Prijava mora sadržavati podatke o podnosiocu i pravu za koje se traži zaštita. Patentni zahtjev mora biti istaknut precizno i potpuno. Uz prijavu se podnosi i opis pronalaska, u kome se naznačava šta je u pronalasku novo, kao i način na koji je najbolje koristiti taj pronalazak. Prijava obavezno sadrži i abstrakt. To je kratak sadržaj suštine pronalaska koji služi isključivo u svrhu tehničkog informiranja i nema uticaja na obim tražene zaštite.

Pravo prvenstva. Od trenutka podnošenja uredne prijave, podnosilac stiče prioritet u odnosu na sva ostala lica koja bi nakon njega podnijela prijavu za isti pronalazak. Podnosiocu prijave se na njegov zahtjev izdaje potvrda, tzv.rubrum.

Osim ovog prioriteta, postoje još 2 vrste prioriteta, priznatih i odredbama Konvencije Pariske unije za zaštitu industrijske svojine. To su tzv.sajamski (izložbeni) prioritet i unionistički prioritet.

Sajamski prioritet – lice koje izloži neki pronalazak na zvaničnoj ili zvanično priznatoj izložbi (sajmu) u nekoj zemlji članici Pariske unije ili Svjetske trgovinske organizacije (WTO), može u prekluzivnom roku od 3 mjeseca od dana zatvaranja izložbe tražiti zaštitu za taj pronalazak sa prioritetom od dana izlaganja. Uslov je podnošenje pismene potvrde nadležnog organa da je u pitanju zvanično priznata izložba međunarodnog karaktera.

4

www.usp.ba

Unionistički prioritet – pripadniku zemlje Pariske unije ili WTO, koji je u nekoj zemlji podnio urednu patentnu prijavu, priznaje se pravo da u roku od 12 mjeseci zatraži sa prioritetom zaštitu i u drugoj zemlji članici.

Ispitivanje patentne prijave. Po prijemu prijave, Zavod za patente ispituje da li je uredna. Ako nije, Zavod poziva podnosioca da otkloni nedostatke u roku od 90 dana. Ovaj rok se može na zahtjev podnosioca prijave produžiti za još najviše 90 dana. Ako se nedostaci ne otklone u roku, prijava se odbacuje zaključkom. Ako se nedostaci otklone u roku, priznaje se prioritet prve prijave. Prijava će se odbaciti zaključkom i u slučaju da se podnosilac u toku postupka pismeno izjasni da odustaje od zahtjeva.

Ako je prijava uredna, ispituje se da li su ispunjeni uslovi za priznanje traženog prava. Ovo ispitivanje nije potpuno, jer se novost pronalaska ispituje samo ako je pokrenut postupak za potpuno ispitivanje uslova za priznanje patenta.

Prijava se objavljuje i postaje dostupna javnosti po isteku 18 mjeseci od dana podnošenja. Na zahtjev podnosioca prijava se može objaviti i ranije, ali najmanje 90 dana nakon podnošenja. Neobjavljena prijava može se razgledati samo na osnovu pismene saglasnosti podnosioca prijave. Ako se utvrdi da pronalazak ne ispunjava uslove za patentiranje, prijava se objavljuje i zahtjev odbija rješenjem.

Svako lice može podnijeti zahtjev da se izvrši potpuno ispitivanje uslova za priznanje patenta, tj. da se izvrši i ispitivanje novosti pronalaska, s tim da je dužan platiti taksu i troškove potpunog ispitivanja. Potpunim ispitivanjem se utvrđuje da li je pronalazak u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao uslove podobnosti za patentiranje i da li opis patenta ispunjava zakonske uslove. Podnosilac prijave može zahtjev za potpuno ispitivanje podnijeti od dana podnošenja prijave, a ostala lica od dana njenog objavljivanja. Zahtjev se u svakom slučaju mora podnijeti u roku od 4 godine od dana objavljivanja prijave. Istekom ovog roka prestaju patentna prava koja se priznaju bez potpunog ispitivanja.

Na navedeni način naše pravo usvaja sistem tzv. odloženog ispitivanja patentne prijave. Na ovaj način se rasterećuje aparat za ispitivanje patentnih prijava, jer je praksa pokazala da se u samo oko 10% slučajeva patentni pronalasci iskorištavaju, tj. podnose zahtjevi za potpunim ispitivanjem.

Pored opisanog, u praksi postoje još 2 sistema:

1. Sistem strogog prethodnog administrativnog ispitivanja patentnih prijava, po kome svaka prijava podliježe potpunom prethodnom ispitivanju na osnovu kojeg se donosi odluka o izdavanju patenta ili odbijanju zahtjeva.

2. Sistem prijave, prema kome se na osnovu podnesene prijave automatski izdaje patent, a zainteresirana lica upućuju na sud da ospore punovažnost tako izdatog patenta.

Prijave za priznanje patenta za povjerljive pronalaske. Povjerljivi pronalasci odnose se na odbranu države ili su od značaja za sigurnost države. Prijave za te pronalaske smatraju se povjerljivim. Prijave za pronalaske koji se odnose na odbranu države podnose se nadležnim ministarstvima odbrane, a prijave za pronalaske koji su od značaja za sigurnost države ponose se nadležnim MUP-ovima. Protiv rješenja koja po ovim prijavama donesu nadležna ministarstva žalba nije dozvoljena. Patent za povjerljivi pronalazak se ne objavljuje.

Isključivo pravo na korištenje i raspolaganje povjerljivim patentima pripada nadležnim ministarstvima odbrane, a pronalazaču pripada samo jednokratna naknada. Visina naknade utvrđuje se sporazumno, a ako se sporazum ne postigne naknadu utvrđuje sud u vanparničnom postupku.

U slučaju da nadležna ministarstva utvrde da prijavljeni pronalazak nije povjerljiv, dostavljaju prijavu Institutu koji nastavlja postupak. Ako ministarstva tek nakon priznanja patenta utvrde da pronalazak nije povjerljiv, kompletan spis se dostavlja Institutu i dalji postupak je isti kao kod “običnog” patenta.

S druge strane, ako Institut primi prijavu za koju ocijeni da se odnosi na povjerljivi pronalazak, pozvaće podnosioca da se o tome izjasni. U daljem toku postupka moguće su 3 situacije::

5

www.usp.ba

1. Ako se podnosilac prijave saglasi sa ocjenom Instituta, Institut će prijavu dostaviti nadležnom ministarstvu na dalji postupak;

2. Ako se podnosilac prijave ne saglasi, a svoje mišljenje potkrijepi dokazima koje Institut prihvati, Institut će nastaviti redovni postupak za dodjelu “običnog” patenta.

3. Ako se podnosilac prijave ne saglasi, a svoje mišljenje ne potkrijepi ili ga ne potkrijepi dovoljnim dokazima, Institut će donijeti zaključak o svojoj nenadležnosti i ustupit će prijavu nadležnim ministarstvima.

Izdavanje patenta. O urednoj prijavi odlučuje se rješenjem. Rješenje se donosi u granicama podnesenog zahtjeva, a Institut može donijeti jedno od slijedećih rješenja:

a) rješenje kojim će utvrditi da pronalazak ispunjava sve zakonske uvjete;

b) rješenje kojim se utvrđuje da pronalazak samo djelimično ispunjava zakonske uvjete. Tim rješenjem se u odgovarajućem obimu sužava dalje važenje patentnog zahtjeva;

c) rješenje o oglašavanju ništavnim, ako pronalazak danom podnošenja patentne prijave nije ispunjavao zakonske uvjete za patentnu zaštitu.

Prije izdavanja rješenja iz stava kojim se sužava obim prava ili se prijava odbija, Institut će prethodno pismeno obavijestiti imaoca patenta o razlozima zbog kojih ne može priznati pravo ili ga ne može priznati u traženom obimu i pozvati ga da se u roku od 90 dana izjasni o tim razlozima i eventualno otkloni nedostatke. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke, odnosno ne saglasi se sa promjenom zahtjeva koju predlaže Institut, patent će se oglastiti ništavim u cjelini ili djelimično i to sa dejstvom od dana dodjele patenta (ex tunc).

Upis patenta u registar. Patenti se upisuju u registar patenata koji ima svojstvo javnih knjiga. Podaci uneseni u registar smatraju se tačnim. Po izvršenom upisu, nosiocu patenta se izdaje patentna isprava.

Osporavanje patenta vrši se tužbom. Spor može pokrenuti samo zainteresirano lice: pronalazač ili njegov pravni nasljednik. Tužba se može podnijeti za svo vrijeme trajanja patentne zaštite. U tužbenom zahtjevu tužilac ističe i zahtjev da on bude oglašen za nosioca patenta. On je dužan da u roku od 90 dana od dana pravosnažnosti presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev, zatražiti da na osnovu presude bude upisan u registar patenata, a pod prijetnjom brisanja patenta iz registra patenata.

Teret dokazivanja je na tužiocu. Sudska presuda je deklarativnog dejstva prema tužiocu, a nema dejstva prema savjesnim trećim licima. Eventualne naknade koje su treća lica plaćala ranijem nosiocu patenta, nakon pravosnažnosti presude plaćaju se novom nosiocu patenta.

4. Sadržaj i pravna priroda subjektivnog patentnog prava

Sadržaj subjektivnog patentnog prava je imovinsko-pravno ovlaštenje nosioca patenta da iskorištava i raspolaže pronalaskom koji je zaštićen tim patentom. Prava pronalazača ne čine sadržinu subjektivnog patentnog prava, već predstavljaju posebna moralna (autorsko-pravna) ovlaštenja pronalazača. Dakle, pravi se razlika između imovinskog ovlaštenja na iskorištavanje pronalaska (patentno pravo) čiji je nosilac titular patenta, i lično-pravnog ovlaštenja na zaštitu ličnosti pronalazača (pronalazačko pravo), čiji je nosilac pronalazač. Ovo važi čak i u slučaju kad se ta dva subjekta stiču u jednoj osobi.

Pravna priroda. Subjektivno patentno pravo je isključivo (monopolsko) pravo apsolutnog karaktera (djeluje erga omnes), koje je vremenski, prostorno i stvarno ograničeno.

Monopolsko (isključivo) pravo ima privremeni karakter. Zakonom je ograničeno na određeni rok trajaja patenta, koji znatno varira od zemlje do zemlje.

Subjektivno patentno pravo je i prostorno ograničeno na teritoriju države u kojoj je izdat patent. Zbog toga se privredno značajni pronalasci patentiraju u velikom broju zemalja.

6

www.usp.ba

Subjektivno patentno pravo je i stvarno ograničeno i odnosi se samo na predmet pronalaska koji je zaštićen patentom, a ne i na bilo koji drugi predmet industrijske svojine, npr. na prateći know how.

U pravnoj literaturi se navodi i da je subjektivno patentno pravo relativnog karaktera, u tom smislu što njegov opstanak zavisi od izvjesnih činjenja, odnosno ponašanja nosioca patenta: od plaćanja godišnjih taksi, iskorištavanja pronalaska koji je predmet patenta itd.

2. TEHNIČKA UNAPREĐENJA *

1. Sadržina prava iz tehničkih unapređenja

Tehnička unapređenja predstavljaju racionalniju primjenu poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka. Ona njihovim autorima ne daju nikakvo isključivo pravo iskorištavanja. Sadržinu prava iz tehničkog unapređenja čini s jedne strane pravo autora na naknadu, a sa druge strane pravo preduzeća u kojoj je tehničko unapređenje ostvareno na naknadu za korištenje tog unapređenja od strane nekog drugog lica (fizičkog ili pravnog).

2. Osnovi sticanja prava iz tehničkih unapređenja

Osnovi su: Zakon, autonomni pravi akti preduzeća i ugovori. Zakon određuje samo osnovna rješenja i zainteresirana lica upućuje da svoje odnose urede odredbama autonomnog prava, odnosno ugovorom.

3. Postupak sticanja prava iz tehničkog unapređenja

Autor je dužan da o tehničkom unapređenju obavijesti organizaciju u kojoj je zaposlen, te da joj uz opis unapređenja dostavi prijedlog za njegovo korištenje. Organizacija se dužna o prijedlogu izjasniti u roku od 90 dana. Ako ga prihvati, dužna je unapređenje početi da koristi u roku od 1 godine od dana prihvatanja prijedloga. Ako odbije, autor to unapređenje može ponuditi drugom preduzeću, koje se u roku od 90 dana izjašnjava o ponudi.

Ako organizacija koja je prihvatila prijedlog ne počne koristiti unapređenje u roku od 1 godine, pravo primjene tog unapređenja stiču sva preduzeća u zemlji, uz obavezu plaćanja naknade autoru, kao i obavezu da o tome obavijeste Privrednu komoru koja vodi evidenciju tehničkih unapređenja.

Autoru pripada naknada za korištenje unapređenja. Isplaćuje se za svo vrijeme primjene tehničkog unapređenja, ali ne duže od 5 godina. Njena visina zavisi od doprinosa tog unapređenja povećanju produktivnosti rada. Naknada za tehničko unapređenje od značaja za odbranu i bezbjednost države se autoru isplaćuje jednokratno.

4. Pravna priroda prava iz tehničkog unapređenja

Striktno posmatrano, tehnička unapređenja se ne mogu smatrati pravom industrijske svojine, već posebnim subjektivnim pravom. U širem smislu, tehnička unapređenja spadaju u kategoriju pronalazačkih prava, jer se ipak javljaju kao rezultat istraživačkog rada.

3. KNOW HOW

Know how je konkurentsko pravo koje nema zakonskog oblika zaštite. On štiti samog sebe time što legalnim putem nije dostupan drugim licima. Know how svom titularu pruža faktički monopol u odnosu na konkurente koji ne raspolažu odgovarajućim tehničkim znanjem i iskustvom, proizvodnom tajnom, tehnološkim postupcima i sl.

7

www.usp.ba

III – NOSIOCI PRONALAZAČKOG PRAVA

Nosilac pronalazačkog prava je načelno sam pronalazač, odnosno njegov pravni nasljednik. Izuzetno, zbog pomoći koje je pružilo u ostvarivanju pronalaska, pravno lice u kome je pronalazak ostvaren ima pravo biti nosilac određenih pronalazačkih prava.

1. PRONALAZAČ

Širom svijeta usvojeno je načelo po kome pronalazak pripada pronalazaču. On je u načelu i jedini ovlašten na dobivanje patenta. Pravo na pronalazak je prenosivo i nasljedivo.

U evropskom pravu postoji oboriva pretpostavka da je podnosilac patentne prijave pronalazač, odnosno njegov pravni nasljednik. U anglosaksonskim zemljama podnosilac prijave pod zakletvom izjavljuje da je baš on pravi pronalazač, jer je po anglosaksonskom pravu pronalazak strogo lično i neprenosivo pravo, a prenosiva su samo prava iz patenta.

Pored sistema prvog i pravog pronalazača, postoji i sistem prijavioca, čiji predstavnik je bila Francuska, a po kome pravo na zaštitu pripada prvom podnosiocu prijave. Oštećeno lice upućuje se na sudski spor.

Ako se u ulozi pronalazača javi više lica, patent se izdaje na ime svih podnosilaca prijave, a njihovi međusobni odnosi regulišu se po pravilima građanskog prava.

Lica koja su pronalazaču pružila samo tehničku pomoć pri ostvarenju pronalaska ne smatraju se pronalazačem.

2. PRONALASCI PREDUZEĆA

Pod pronalascima preduzeća podrazumijevaju se pronalasci stvoreni zajedničkim radom, praksom i iskustvom u preduzeću (organizaciji), tako da nije moguće utvrditi određeno lice kao pronalazača. Broj zemalja koje prihvataju instituciju pronalaska preduzeća je veoma mali, jer je uvijek moguće utvrditi fizičko lice koje se može smatrati pronalazačem.

IV – PRAVNI PROMET PRONALAZAČKIH PRAVA

Vrši se nasljeđivanjem i pravnim poslovima – cesijom i licencom.

1. NASLJEĐIVANJE PRONALAZAČKIH PRAVA

Nasljeđivanje pronalazačkih imovinskih prava vrši se po općim pravilima nasljednog prava. Pronalazačka moralna prava nisu nasljediva, jer su to prava strogo vezana za ličnost pronalazača.

2. CESIJA PRONALAZAČKIH PRAVA

Cesijom se ostvaruje potpuni prenos pronalazačkih prava. Može se vršiti samo u pogledu pronalazaka i know how-a. Cesija može biti potpuna i djelimična (parcijalna). Parcijalna se vrši tako što se pronalazačko pravo ustupa samo za određeno vrijeme, teritoriju, ili određeni način iskorištavanja. Parcijalna cesija je vrlo rijetka u praksi. Ugovor o cesiji mora biti zaključen u pisanoj formi i upisan u odgovarajući registar. U suprotnom ne proizvodi dejstvo prema trećim licima.

3. UGOVOR O LICENCI

Vrste ugovora o licenci

Ugovor o licenci (licenca) je najvažniji vid prometa pronalazačkih prava. Ugovorom se prenosi pravo upotrebe (iskorištavanja) predmeta ugovora (patenta, pronalaska, know how-a). Ugovor o licenci je

8

www.usp.ba

dvostran, po pravilu teretan, sinalagmatičan ugovor koji se zaključuje intuitu personae i koji stvara trajan obligacioni odnos među ugovornim stranama. Najtipičnije su 4 vrste ovih ugovora i to:

1. Vremenski ograničeni i neograničeni ugovor o licenci – podjela je izvršena na osnovu toga da li je ugovor zaključen na određeno vrijeme ili ne. Neograničeni ugovor traje dok traje i predmet ugovora.

2. Prostorno ograničeni i neograničeni ugovor o licenci – prostorno ograničeni su oni ugovori kod kojih se sticaocu ograničava prostor na kome može iskorištavati predmet ugovora. Ako teritorija nije izričito ograničena ugovorom, smatra se da je licenca prostorno neograničena.

3. Isključivi i neisključivi ugovor o licenci – isključivim se na sticaoca prenosi isključivo pravo iskorištavanja predmeta ugovora, u odnosu na sva ostala lica, pa i na izdavaoca licence. Isključivo pravo stiče se samo ako je to izričito ugovoreno. U suprotnom se radi o neisključivoj, prostoj licenci koju davalac može dati praktično neograničenom broju lica. Pored isključivog i neisključivog ugovora, licenca može biti i mješovita, što znači da se isključivo pravo daje sticaocu na jednoj teritoriji, a prosta licenca na drugoj teritoriji.

4. Kvantitativno ograničeni i neograničeni ugovor o licenci – Kvantitativno ograničeni su oni ugovori u kojima davalac na sticaoca prenosi kvantitativno ograničeno pravo iskorištavanja predmeta licence, određuući npr. količinu proizvoda koja se po licenci može proizvesti. Kvantitativno ograničenje je izuzetak i kao takvo se mora izričito navesti u ugovoru.

2. Forma ugovora o licenci

Bitan element ugovora o licenci je pismena forma.

3. Prava i obaveze ugovornih strana

Bitni elementi ugovora o licenci su predmet ugovora i naknada. Kao dvostrano obavezni ugovor, licenca proizvodi prava i obaveze za obje ugovorne strane:

Predaja predmeta ugovora – davalac licence je dužan predati predmet licence, tj. dovesti sticaoca u položaj da na odgovarajući način može iskorištavati predmet licence. To podrazumijeva i davanje tehničke dokumentacije, kao i svih drugih informacija i smjernica potrebnih za korištenje predmeta licence.

Garantovanje za saobraznost i nepostojanje stvarnih mana na predmetu licence – Davalac garantuje da predmet ugovora posjeduje svojstva za koja se pretpostavlja da postoje ili za koje je on tvrdio da postoje. U svakom slučaju, davalac odgovara za tehničku izvodljivost i upotrebljivost predmeta licence. Pod izvodljivošću se podrazumijeva mogućnost da se tehničkim putem proizvede određeni predmet ili primijeni određeni postupak. Pod upotrebljivošću se podrazumijeva garancija davaoca licence da će proizvod dobijen primjenom predmeta licence služiti cilju koje su obje strane imale u vidu pri zaključenju ugovora. Ako je predmet ugovora tajni pronalazak ili know how, davalac garantuje postojanje tajnosti predmeta ugovora, i to za svo vrijeme važenja ugovora. Na kraju, davalac garantuje i da predmet ugovora nema tzv.sporedna škodjiva dejstva.

Garantovanje da postoji monopolsko pravo – ako predmet ugovora čini monopolsko pravo (patent, model za iskorištavanje), davalac je dužan da garantuje kako monopolsko pravo postoji i da je on nosilac tog prava, a dužan je to pravo održavati u važnosti za svo vrijeme trajanja ugovora. Postojanje monopolskog prava dokazuje se odgovarajućim izvodom iz registra. Za svo vrijeme trajanja ugovora, davalac licence nema pravo da se bez saglasnosti sticaoca licence odrekne tog monopolskog prava.Zaštita od evikcije – Davalac licence garantuje da predmet licence nema pravnih nedostataka, tj. da na njemu ne postoje prava trećih lica. Davalac odgovara za mane koje postoje u trenutku zaključenja ugovora, kao i za one koje nastan tokom izvršenja ugovora. U slučaju postojanja pravne mane, posljedice zavise od toga da li mana u potpunosti isključuje, ili samo ograničava mogućnost iskorištavanja predmeta licence, a uslov je da sticalac nije znao niti je morao znati za postojanje mana.

Zaštita od uznemiravanja – davalac je dužan da zaštiti sticaoca licence od svih uznemiravanja trećih lica, kao i da se sam uzdrži od takvog uznemiravanja. Sticalac isključive licence u sklopu ovog prava ima i

9

www.usp.ba

pravo na zaštitu od nelojalne konkurencije, što se ne odnosi i na sticaoca proste (neisključive) licence, koji zaštitu uživa samo od direktnog uznemiravanja. Osim toga, sticalac isključive licence ima pravo podnošenja direktne tužbe protiv lica koje vrši uznemiravanje, bez prethodnog obraćanja davaocu licence. Ovo se ponovo ne odnosi i na sticaoca proste licence. U teoriji i praksi SAD i Francuske, pravo na direktnu tužbu ne pripada ni sticaocu isključive licence.

Korištenje naknadnih usavršavanja – ako zakonom ni ugovorom nije određeno drugačije, ugovorna strana nema pravo koristiti usavršavanja do kojih dođe druga ugovorna strana.

Iskorištavanje predmeta ugovora – ovo je osnovno pravo sticaoca licence. Prilikom iskorištavanja sticalac je dužan da predmet koristi na ugovoreni način, u ugovorenim granicama i u ugovorenom roku. Ukoliko ugovorom nije preciziran, rok u kome je sticalac dužan početi koristiti predmet je faktičko pitanje.

Naknada – kao bitan element ugovora, naknada mora biti određena ili odrediva. Može biti određena u paušalnom iznosu ili u zavisnosti od određenih ugovorom utvrđenih elemenata. Naknada u paušalnom iznosu se plaća odjednom ili u ugovorom utvrđenim ratama. Kad se određuje u zavisnosti od određenih elemenata, to se najčešće čini na osnovu broja proizvedenih komada, u procentu od ostvarenog prometa ili u procentu od dobiti. Najčešći oblik određivanja naknade je u procentu od ostvarenog prometa. Najčešće je to 5%, mada može biti ugovorena i ispod 1%, ali u praksi rijetko prelazi 10%.

Minimum naknade je najmanji iznos koji je sticalac licence dužan da plati bez obzira na obim iskorištavanja licence. Obično se ugovara u slučajevima kad se ustupa isključivo pravo iskorištavanja. Najčešće se kreće od 50-75% od očekivanog iznosa naknade. Maksimum naknade je najveći iznos naknade za ustupljenu licencu, preko koje sticalac nije dužan plaćati davaocu licence.

Naknada za usluge i tehničku pomoć plaća se davaocu licence za obučavanje kadrova sticaoca, obavljene poslove komercijalizacije, uvođenje u posao, plasman na tržištu, planiranje, upravljanje, istraživanje i razvoj itd. Svu tu pomoć i usluge davalac je dužan pružiti u granicama svojih mogućnosti, ali uz odgovarajuću naknadu koja se precizira ugovorom.

Polaganje računa – Ako ugovorena naknada zavisi od obima iskorištavanja predmeta licence, sticalac je dužan davaocu položiti račun o uspjehu iskorištavanja. Davalac licence ima pravo uvida u poslovne knjige sticaoca. Vrijeme uvida poklapa se sa obračunskim periodima, a uvid se vrši preko trećih, neutralnih lica i to o trošku tražioca uvida.

Prava i obaveze ugovornih strana po isteku ugovora o licenci – Istekom ugovora ostaju određena specifična prava, koja proizilaze iz karaktera ugovora o licenci. Ta prava su:

1. Pravo sticaoca da rasproda robu proizvedenu po licenci;

2. Pravo sticaoca da koristi tehniku i tehnologiju kao predmet ugovora o licenci, a u cilju izvršenja obaveza nastalih tokom trajanja ugovora o licenci. Uslov je savjesno postupanje;

3. Pravo sticaoca da koristi know how zavisi o kakvom se know how-u radi. Tajni know how sticalac nema pravo koristiti nakon prestanka ugovora. Situacija je suprotna ako je know how pao u javni domen.

4. Dužnost vraćanja dokumentacije;

5. Obaveza izvršenja konačnog obračuna i konačne isplate naknade, ako to ranije već nije učinjeno;

6. Obaveza obustave daljeg korištenja znakova i simbola davaoca licence;

7. Obaveza čuvanja predmeta licence u tajnosti. (po našem zakonu ova obaveza prestaje nakon 3 godine od dana isteka ugovora o pribavljanju tehnologije od stranog lica).

4. Restriktivne ugovorne klauzule

10

www.usp.ba

Restriktivnim klauzulama davalac licence nastoji ograničiti sticaoca licence, da bi iz ugovora izvukao maksimalnu korist, a istovremeno da bi limitirao konkurenciju od strane sticaoca licence. Restriktivne klauzule manje-više nailaze na osudu svih nacionalnih zakonodavstava, ali se ipak primjenjuju u međunarodnim odnosima. Najvažnije restriktivne klauzule su:

Klauzula o snabdijevanju. Ovom klauzulom se sticalac obavezuje da se isključivo kod davaoca licence snabdijeva sirovinama, mašinama, rezervnim dijelovima i drugim materijalom potrebnim za iskorištavanje predmeta licence, ili davalac uslovljava prodaju licence kupovinom drugih predmeta. Ovdje spadaju i klauzule tie-out, koje ne sadrže obavezu snabdijevanja kod davaoca, već zabranu snabdijevanja kod davaočevih konkurenata.

Klauzule o snabdijevanju smatraju se nedopuštenim bez obzira da li su ugovorene u korist davaoca ili primaoca licence.

Klauzulom o teritorijalnim restrikcijama pravo iskorištavanja predmeta licence se ograničava samo na određeno tržište, čime se faktički vrši podjela međunarodnog ili domaćeg tržišta. Pritom davalac licence za sebe zadržava tržišta koja je osvojio, kao i tržišta koja ima izgleda da osvoji.

Klauzula o ograničavanju iskorištavanja predmeta ugovora o licenci je klauzula kojom se sticaocu ograničava pravo proizvodnje preko određene količine, odnosno preko određenog broja predmeta, ili se to ograničenje vrši svođenjem na određenu oblast primjene. Zemlje izvoznice tehnologije smatraju dopuštenom ovu klauzulu.

Klauzula o razmjeni informacija i iskustava smatra se dopuštenom ako se njome predviđa uzajamna obaveza razmjene informacija i iskustava vezanih za iskorištavanje predmeta ugovora (poboljšanja, usavršavanja i sl).

Klauzula o određivanju prodajne cijene. Radi se o klauzuli kojom se određuje prodajna cijena proizvoda dobijenih primjenom ustupljene tehnologije, sa ciljem da putem cijene izvrši kartelizaciju tržišta ili da sebi obezbijedi povoljan položaj na tržištu. Takve se klauzule u većini razvijenih zemalja smatraju restriktivnim i nedopuštenim.

Klauzula o nenapadanju je klauzula kojom se sticalac licence obavezuje da tokom važenja ugovora neće podnositi tužbu za poništavanje isključivih prava industrijske svojine koja čine predmet ugovora.

Klauzula o obavezi plaćanja pretjerane naknade smatra se nedozvoljenom, a ovdje spada ne samo ona kojom se predviđa previsok iznos naknade, već i klauzula kojom se sticalac obavezuje da naknadu za licencu plaća i po isteku roka zaštite prava koja predstavljaju predmet ugovora ili po isteku ugovora o licenci.

Druge ugovorne klauzule koje su po svojoj prirodi restriktivne. Prema našem pravu, ništava je svaka odredba kojom se postavljaju ograničenja koja ne potiču iz prava industrijske svojine, koja čini predmet ugovora o licenci ili koja nije potrebna za očuvanje tog prava. Radi se o slijedećim klauzulama: o zabrani konkurisanja, o paketu licenci, o isključivosti transakcija, zabrani istraživanja, adaptaciji, obavezi prodaje, kontroli kvaliteta, upotrebi žiga, trajanju ugovora, sudskoj nadležnosti itd.

5. Ustupanje prava iz ugovora o licenci

Potpuno ustupanje (cesija) pribavljene licence vrši se po pravilima općeg prava, uz jednu specifičnost. Naime, obzirom da je licenca ugovor intuitu personae, rasprostranjeno je stanovište da se može cedirati samo po pristanku davaoca licence.

Podlicenca je djelimično ustupanje prava stečenog ugovorom o licenci od strane sticaoca licence trećim licima. Pitanja koja se u vezi s tim javljaju jesu dopuštenost podlicence, svojstva podlicence i odnos između davaoca licence i sticaoca podlicence.

11

www.usp.ba

Dopuštenost podlicence. Ako nije drugačije izričito ugovoreno, smatra se da sticalac proste licence načelno nema pravo davati podlicence. Stavovi u uporednom pravu podijeljeni su kad se radi o isključivoj licenci. Po našem pravu, sticalac isključive licence je automatski ovlašten na davanje podlicenci. Svojstva podlicence. Podlicenca je isto što i ugovor o licenci, s tim što se zaključuje između sticaoca licence i sticaoca podlicence. U praksi se podlicenca daje kao neisključivo pravo iskorištavanja.Odnos između davaoca licence i sticaoca podlicence. Između davaoca licence i sticaoca podlicence ne stvara se nikakav poseban pravni odnos. Postoji jedan izuzetak: davalac licence se može direktno obratiti sticaocu podlicence sa zahtjevom za naplatu potraživanja koja ima prema sticaocu licence.

6. Trajanje i prestanak ugovora o licenci

Trajanje ugovora o licenci zavisi od volje ugovornih strana. Ugovorne strane mogu dužinu trajanja fiksno utvrditi, utvrditi okolnosti od kojih će zavisiti dužina trajanja ugovora ili mogu pitanje trajanja ugovora ostaviti neriješenim, čime se stranama ostavlja pravo da svakodobno raskinu ugovor.

Ugovor je po ZOO perfektan (nastao) kad su se strane sporazumjele o njegovim bitnim elementima.

V – OGRANIČENJE PRONALAZAČKIH PRAVA

1. PRAVO NA OSNOVU RANIJE UPOTREBE (nema u Zakonu iz 2002)

Institutom prava na osnovu ranije upotrebe rješava se sukob interesa nosioca patenta i drugog lica koje je na savjestan način došlo do istog pronalaska, i u tajnosti ga iskorištava. Taj sukob se rješava na način da pravo nosioca patenta nema uticaja na pravo pomenutog drugog lica, ali ako su ispunjeni slijedeći uslovi:

1. da se radi o istom pronalasku, do kojeg su nosilac patenta i držalac tajnog pronalaska došli vlastitim pronalazačkim radom i neovisno jedan od drugog;

2. da držalac zaista i iskorištava pronalazak, a ne samo da ga posjeduje. Sa iskorištavanjem se izjednačava i valjano izvršena priprema za iskorištavanje;

3. da je iskorištavanje već postojalo u trenutku podnošenja patentne prijave;

4. da se iskorištavanje pronalaska vrši unutar iste države.

2. OGRANIČENJE U INTERESU MEĐUNARODNOG SAOBRAĆAJA

Konvencija Pariske unije predviđa da se nacionalno zakonodavstvo zemalja članica iz oblasti industrijske svojine neće primjenjivati na prevozna sredstva koja privremeno ili slučajno dospiju na teritoriju neke od zemalja članica.

3. OBAVEZNA (PRINUDNA) LICENCA

Prinudna licenca je najvažnija mjera ograničenja pronalazačkih prava. Njena svrha je da omogući snabdijevanje domaćeg tržišta. Za izdavanje prinudne licence moraju biti kumulativno ispunjena 2 uslova: 1. Da nosilac patenta ne iskorištava zaštićeni pronalazak ili ga iskorištava u obimu koji nije dovoljan za

zadovoljavanje potreba domaćeg tržišta; 2. Da nosilac patenta odbija zaključiti ugovor o licenci ili postavlja neopravdane uvjete za zaključenje

tog ugovora.

Za izdavanje prinudne licence isključivo je nadležan Sud BiH, koji licencu izdaje na zahtjev zainteresiranog lica. Zahtjev se može podnijeti nakon isteka roka od 4 godine od datuma podnošenja prijave, ili nakon isteka roka od 3 godine od datuma priznanja patenta, zavisno od toga koji od ova dva datuma nastupi kasnije. Izuzetno, prinudna licenca se može izdati i prije isteka navedenih rokova, ako je iskorištavanje zaštićenog pronalaska od javnog interesa (zdravstvo, odbrana, zaštita i unapređivanje čovjekove okoline) ili od posebnog interesa za pojedinu granu privrede.

12

www.usp.ba

Prinudna licenca ne može se odobriti ako nosilac patenta dokaže postojanje zakonskih razloga koji opravdavaju neiskorištavanje ili nedovoljno iskorištavanje zaštićenog pronalaska.

Prinudna licenca ne može biti isključiva i njeno trajanje vezano je isključivo uz trajanje razloga zbog kojih je odobrena. Ne može se prenositi bez prijenosa proizvodnog pogona, odnosno njegovog dijela u kojem se iskorištava pronalazak za koji je izdata. U slučaju izdavanja prinudne licence, nosilac patenta ima pravo na naknadu primjerenu ekonomskoj vrijednosti licence koja se određuje istom odlukom kojom sud odlučuje i o izdavanju prinudne licence.

VI - ZAŠTITA I OSTVARIVANJE PRONALAZAČKIH PRAVA

1. ZAŠTITA PRONALAZAČKIH PRAVA

Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH predviđa mjere kazneno-pravne i građanskopravne zaštite pronalazačkih prava.

1. Kazneno-pravna zaštita pronalazačkih prava

Kaznenopravna zaštita obuhvata sankcije za prekršaje i krivična djela. Za prekršaje su predviđene novčane kazne, koje se za pravna lica kreću od 1.000-100.000 KM, za odgovorno lice u pravnom licu od 100-5.000 KM, te za fizička lica do 1.500 KM. Prekršaj postoji ako počinilac:

a) koristi znake, bez odobrenja nadležnog državnog, odnosno drugog organa;

b) ako objavi povjerljivi pronalazak ili podnese prijavu u inostranstvu bez dozvole ministarstva nadležnog za odbranu, odnosno unutrašnje poslove;

c) ako se zastupanjem bavi lice koje nije upisano u registar (važi samo za pravnu osobu);

d) ako na robu ili usluge neovlašteno stavlja oznaku (R) ili drugu oznaku kojom se obavještavaju ostali učesnici u prometu da je znak zaštićen žigom;

Shodno Zakonu, krivično djelo čini onaj ko: 1. Neovlašteno podnese prijavu patenta ili u prijavi patenta ne navede ili lažno navede pronalazača ili

učini dostupnim javnosti sadržaj pronalaska prije nego je pronalazak objavljen na zakonom utvrđeni način.

2. Bez ovlaštenja izrađuje, uvozi, prenosi preko granice, nudi, stavlja u promet, skladišti ili upotrebljava proizvod ili postupak koji je predmet patentne zaštite.

Za oba djela propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine. Ako je izvršenjem djela pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzrokovana znatna šteta, a izvršilac je postupao upravo s tim ciljem, propisana je kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Sud BiH je nadležan za vođenje postupka za navedena krivična djela, kao i za drugostepeno rješavanje za navedene prekršaje. Za prekršaje su prvostepeno nadležni entitetski sudovi.

2. Građanskopravna zaštita pronalazačkih prava

Nosilac patenta, kao i svih drugih isključivih prava industrijskog vlasništva, ovlašten je da tužbom zahtijeva:

a) da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava;

b) da lice koje je povrijedilo pravo ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odstrani sredstva i predmete povrede;

c) da se sredstva i predmeti povrede unište;

d) da se presuda objavi o trošku tuženog, u javnom glasilu, u obimu i na način, kako odluči sud.

13

www.usp.ba

Tužilac ima i pravo na naknadu štete i to kako direktne štete tako i izmakle dobiti. Povredom prava smatra se neovlašteno korištenje zaštićenog pronalaska ili njegovog dijela u proizvodnji ili prometu, kao i neovlašteno raspolaganje patentom. Tužba se može podnijeti u roku od 3 godine od dana saznanja za povredu i učinioca, odnosno u objektivnom roku od 5 godina od dana učinjene povrede prava. Postupak po tužbi je hitan, a najvažnija sankcija je obaveza naknade štete prouzrokovane povredom prava. Tužilac je dužan dokazati postojanje štete, krivicu tuženog, te postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete.

2. OSTVARIVANJE PRONALAZAČKIH PRAVA

Ostvarivanje prava domaća pravna i fizička lica mogu vršiti sama ili preko zastupnika. Fizička i pravna lica koja se bave zastupanjem u postupku pred Institutom, moraju biti upisana u registar zastupnika, kojeg vodi Institut. U registar se upisuju pravna i fizička lica koja ispunjavaju uvjete utvrđene posebnim propisom.

Strana pravna ili fizička lica prava u postupku pred Institutom ostvaruju samo preko zastupnika koji je ovlašten za zastupanje.

VII - TRAJANJE I PRESTANAK PRONALAZAČKIH PRAVA

1. TRAJANJE PRONALAZAČKIH PRAVA

Pitanje trajanja pronalazačkih prava postavlja se samo u vezi sa patentima. Kod nas redovni patent traje 20, a patent sa skraćenim trajanjem 10 godina od dana podnošenja prijave. Trajanje patenta se neposredno po isteku 20 godina može produžiti za još najviše 5 godina, i to u slijedećim slučajevima:

1. ako je proglašeno ratno stanje ili slična vanredna mjera - za vrijeme trajanja takvog stanja, odnosno okolnosti;

2. ako je predmet patenta proizvod ili postupak za koji je prije početka privrednog korištenja potrebno provesti zakonom propisani postupak za izdavanje odobrenja - za vrijeme trajanja tog postupka.

U praksi patenti u samo 10-20% slučajeva ostanu u važnosti do kraja maksimalne zakonske zaštite, jer se najčešće ugase po nekom od osnova prestanka važenja patenta. Po isteku roka trajanja patenta, njegova dejstva prestaju ex nunc, a pronalazak koji je bio zaštićen patentom pada u javni domen i svako ga može slobodno koristiti.

2. PRESTANAK PRONALAZAČKIH PRAVA

Pravo na patent prestaje po jednom od slijedećih osnova: odricanjem, neplaćanjem propisanih taksa, i oglašavanjem ništavim rješenja o priznavanju patenta.

Odricanje od patenta. Nosilac se može odreći patenta pismenom izjavom o odricanju koju podnosi Institutu. Pravo prestaje narednog dana od dana podnošenja pismene izjave. Upis odricanja u registar je deklarativnog značaja.

Ako je u registar upisano neko pravo u korist trećeg lica (licenca, prenos, zalog i sl), nosilac patenta se ne može odreći svog prava bez prethodne pismene saglasnosti lica na čije ime je to pravo upisano.

Neplaćanje taksa. Za održavanje prava na patent plaćaju se odgovarajuće takse i troškovi postupka. Patent prestaje ako nosilac patenta ne plati propisanu taksu i troškove za održavanje prava. Prestanak nastupa narednog dana od dana isteka roka za plaćanje.

Oglašavanje ništavim rješenja o priznanju patenta. Institut za svo vrijeme trajanja prava može rješenje o priznanju patenta oglasiti ništavim ukoliko utvrdi da u vrijeme donošenja rješenja nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za priznanje patentnog prava. Do toga može doći po službenoj dužnosti, na zahtjev zainteresovanog lica ili na zahtjev javnog pravobranioca. Postupak za oglašavanje ništavim rješenja o

14

www.usp.ba

priznanju patenta utvrđuje se posebnim provedbenim propisom. Ako podnosilac zahtjeva odustane u toku postupka, Institut može nastaviti postupak po službenoj dužnosti.

Na osnovu rezultata provedenog postupka Institut svojim rješenjem može: - oglasiti ništavim rješenje o priznanju patenta, u cjelini ili djelimično; - odbiti zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja o priznanju patenta.

Oglašavanje ništavnim rješenja o priznanju patenta djeluje ex tunc. Ono međutim nema retroaktivno djejstvo na pravosnažne sudske odluke u vezi sa utvrđivanjem povrede prava, kao i na zaključene ugovore o prijenosu prava, odnosno ustupanju licence ako su ti ugovori izvršeni i u mjeri u kojoj su izvršeni. Uslov je da je tužilac, odnosno nosilac prava patenta postupao u dobroj namjeri.

Poništenje patenta nije predviđeno Zakonom o industrijskom vlasništvu u BiH. Po ranijem Zakonu, do poništenja je moglo doći rješenjem Zavoda za patente, pod uslovom da se prinudnom licencom nije mogla postići svrha njenog izdavanja.

VIII - MEĐUNARODNA ZAŠTITA PRONALAZAČKIH PRAVA

1. KONVENCIJA PARISKE UNIJE ZA ZAŠTITU INDUSTRIJSKE SVOJINE

1. Historijat

Povodom svjetske izložbe tehničkih dostignuća priređene 1878.godine u Parizu, francuska vlada je organizovala kongres u Parizu, poznat pod imenom Kongres u Trokaderu. Na kongresu je izabrana stalna međunarodna komisija sa zadatkom da pripremi tekst pretprojekta međunarodne konvencije za zaštitu industrijske svojine. Revidirani tekst te konvencije usvojen je 1883.godine u Parizu, od strane 19 zemalja. Time je nastala Pariska unija. Konvencija je otvorena za pristup, a danas se u Parsikoj uniji nalaze sve najrazvijenije zemlje svijeta.

2. Predmet regulisanja

Predmet konvencije je cijela materija industrijske svojine: patenti, modeli za iskorištavanje, industrijski uzorci i modeli, oznake i imena porijekla, trgovački i uslužni žigovi, trgovačko ime i nelojalna konkurencija.

3. Načela na kojima se zasniva Konvencija

Načelo nacionalnog tretmana (asimilacije) podrazumijeva da u svakoj članici Unije državljani ostalih članica uživaju jednak tretman kao i državljani te članice, kad je u pitanju zaštita industrijske svojine. Sa državljanima zemalja Unije su izjednačeni državljani zemalja koje ne pripadaju Uniji, pod uslovom da su domicilirani ili da imaju stvarno i ozbiljno industrijsko ili trgovačko preduzeće na teritoriji neke od zemalja Unije. Pod pojmom “stvarno i ozbiljno preduzeće” podrazumijeva se preduzeće ili filijala, a ne npr. samo zastupništvo ili predstavništvo.

Unionistički tretman (načelo minimuma zaštite). Konvencijom su predviđena određena minimalna prava koja će zemlje članice garantirati pripadnicima drugih zemalja Unije, bez obzira na to da li su ta prava predviđena nacionalnim zakonodavstvom ili ne. Ta posebno predviđena minimalna prava su:

1. Pravo unionističkog prioriteta – svako lice koje podnese urednu patentnu prijavu u jednoj od zemalja Unije, može naknadno u roku od 12 mjeseci podnijeti patentnu prijavu u svim drugim zemljama unije, i to sa pravom prvenstva.

2. Pravo sajamskog (izložbenog) prioriteta – predviđeno je za sve pronalaske koji budu izloženi na zvaničnim ili zvanično priznatim izložbama organizovanim na teritoriji neke od zemalja Unije.

3. Nezavisnost patenata – patenti traženi u različitim zemljama za isti pronalazak su međusobno nezavisni. To znači da npr. ako je patent stečen za isti pronalazak najprije u Italiji, a zatim pozivom

15

www.usp.ba

na unionistički prioritet u SAD, u Italiji će važiti 15, a u SAD 17 godina od dana podnošenja prijave jer su ti rokovi predviđeni nacionalnim zakonodavstvima koja su međusobno nezavisna. Takođe, činjenica da je za jedan pronalazak stečena patentna zaštita u nekoj od zemalja Unije, ne obavezuje ostale zemlje da automatski izdaju patent za isti pronalazak.

4. Obaveza iskorištavanja – zemlje članice Unije mogu preduzimati mjere za sprečavanje zloupotrebe monopolskog prava datog patentom, s tim da se oduzimanje patenta može izreći tek ako se prinudna licenca pokaže kao nedovoljno efikasna.

5. Moralno pravo pronalazača – pronalazač kao takav ima pravo da bude naznačen u patentu.

6. Rok tolerancije – pripadnicima Unije se priznaje pravo da u naknadnom roku koji odredi nacionalno zakonodavstvo, a koji ne može biti kraći od 6 mjeseci, plate neplaćenu taksu za održavanje patenta u važnosti. Zemljama članicama Unije ostavljena je mogućnost da svojim zakonodavstvom predvide obnavljanje patenta koji je prestao važiti zbog neplaćanja takse.

7. Stavljanje oznake ili napomene o patentu ne može se predvidjeti nacionalnim zakonodavstvom kao uslov zaštite.

8. Imunitet upotrebe patentom zaštićenih predmeta na prevoznim sredstvima predviđen je u interesu međunarodnog transporta.

2. REGIONALNE UNIJE ZA ZAŠTITU PRONALAZAČKIH PRAVA

U Americi postoji nekoliko takvih unija. Prva je osnovana konvencijom u Montevideu 1889.godine. U Evropi se saradnja u materiji patenata odvija kroz aktivnosti Vijeća Evrope, EU i Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć. Najznačajnija dostignuća su Konvencija o evropskom patentu (Minhen 1973) i Ugovor o saradnji u materiji patenata (Vašington 1970). Ugovor je otvoren za pristup svim članicama Pariske unije.

3. PRIMJENA NAČELA RECIPROCITETA

U odnosima između zemalja koje u oblasti pronalazačkog prava nisu vezane međunarodnim konvencijama primjenjuje se načelo uzajamnosti (reciprociteta). Lice koje svoje pravo želi ostvariti na osnovu načela uzajamnosti mora dokazati da takva uzajamnost postoji.

16

www.usp.ba

PRAVO INDUSTRIJSKIH UZORAKA I MODELA

I - PREDMET I USLOVI PRAVNE ZAŠTITE INDUSTRIJSKIH UZORAKA I MODELA

1. PREDMET ZAŠTITE

Predmet zaštite su novi oblici tijela, slike i crteži koji svoju primjenu nalaze u industrijskoj ili zanatskoj proizvodnji. Model predstavlja plastičan oblik (formu), koji je dat u prostoru. Uzorak je oblik grafičke umjetnosti na površini. Uzorci su karakteristični za industriju tkanina, tapeta, etiketa i sl, a modeli za npr. industriju odjeće i obuće, automobila, namještaja itd.

Industrijskim dizajnom štiti se izgled cijelog ili dijela proizvoda koji je nov i čiji je individualni karakter rezultat posebnih obilježja linija, kontura, boja, oblika, odnosno materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih ornamenata. (važeći Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH)

2. USLOVI ZAŠTITE

Uslovi zaštite su: novost, primjenjivost i originalnost.

Novost. Oblik tijela, slika i crtež se smatraju novim ako se bitno razlikuju od onih koji su ranije prijavljeni i onih koji su prije podnošenja prijave radi zaštite učinjeni dostupnim javnosti. Novost se u uporednom pravu cijeni u objektivnom smislu, tj. kao i u pronalazačkom pravu – uzorci i modeli uživaju zaštitu ako prije podnošenja prijave nisu bili poznati nigdje u svijetu.

Da bi bili podobni za zaštitu, uzroci i modeli ne moraju biti novi u svim svojim dijelovima, tj. oni mogu biti samo djelimično novi. Međutim, novost mora biti takve prirode da čini da se taj oblik tijela, crtež ili slika bitno razlikuju od postojećih uzoraka i modela. Dakle, za zaštitu je bitna distinktivnost i to u pogledu vanjskih obilježja, a ne u odnosu na primjenu.

Primjenjivost – misli se na industrijsku i zanatsku primjenjivost.

Originalnost ne mora biti potpuna. Kako je već rečeno, bitno je ostvariti distinkciju u odnosu na postojeće uzorke ili modele. Tuđi oblici tijela, slike ili crtež se ne mogu zaštititi kao vlastiti uzorak ili model. Takođe se ne mogu zaštititi kombinacije tuđih uzoraka ili modela, odnosno dijelova tuđih uzoraka ili modela.

II - POSTUPAK ZA PRIZNANJE, SADRŽAJ I PRAVNA PRIRODA PRAVA KOJIMA SE ŠTITE OBLICI TIJELA, SLIKE I CRTEŽI

1. POSTUPAK ZA PRIZNANJE PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Prijava. Postupak se pokreće pismenom prijavom, uz koju se podnosi opis, fotografija ili nacrt. Oni moraju biti takvi da se iz njih vidi u čemu se sastoji novina za koju se traži zaštita. Podnosiocu se na njegov zahtjev izdaje potvrda o datumu i vremenu podnošenja prijave.

Pravo prioriteta važi kao i kod patenta – prioritet deponovanjem prijave, sajamski i unionistički.

Ispitivanje prijave vrši Institut. Najprije se ispituje urednost prijave, a zatim se donosi rješenje kojim se prijava odbija ili prihvata. Neuredna prijava čiji nedostaci nisu otklonjeni ni u naknadno ostavljenom roku odbacuje se zaključkom.

Rješenje po prijavi može biti rješenje kojim se usvaja zahtjev za priznanje prava na uzorak ili model, ili se njime zahtjev odbija u cjelini odnosno djelimično.

17

www.usp.ba

Upis u registar je konstitutivan čin zasnivanja prava na uzorak ili model. Pravo se upisuje u Registar zaštićenih uzoraka odnosno modela, koji ima karakter javnih knjiga.

Osporavanje prava na uzorak ili model može pokrenuti autor uzorka ili modela, odnosno njegov pravni nasljednik, koji podnose tužbu. Teret dokazivanja je na tužiocu. Presuda je deklarativnog karaktera, a konstitutivni čin je upis u registar. Zahtjev za upis u odgovarajući registar može se podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti sudske odluke, pod prijetnjom brisanja prava iz registra.

Sadržaj prava na uzorak ili model čini imovinsko pravo nosioca da iskorištava predmet uzorka odnosno modela i pravo da to iskorištavanje ustupi drugim licima. Ovdje se pod iskorištavanjem podrazumijeva privredno iskorištavanje oblika tijela, slike ili crteža, a ne i iskorištavanje u lične svrhe.

Pravna priroda prava na uzorak ili model. Pravo na uzorak ili model je pravo apsolutnog karaktera, ali vremenski, prostorno i stvarno ograničeno. Pravo upisano u odgovarajući registar djeluje erga omnes u vremenskim granicama koje određuje zakon i teritorijalnim granicama suvereniteta države. U pogledu ostalog važe karakteristike pravne prirode subjektivnog patentnog prava.

III - NOSIOCI PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Autor. Pravo na uzorak ili model pripada autoru oblika tijela, slike ili crteža koji su predmet uzorka odnosno modela. Postoji oboriva pretpostavka da je prvi podnosilac prijave za priznanje prava na uzorak ili model istovremeno i autor, odnosno pravni nasljednik autora. Pravo na uzorak ili model je prenosivo i nasljedivo po općim pravilima imovinskog prava. Ako je više lica u ulozi podnosioca prijave, rješenjem se svima njima priznaje pravo na zaštitu, a njihovi međusobni odnosi se u slučaju spora regulišu propisima općeg imovinskog prava.

IV - PRAVNI PROMET PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Nasljeđivanje se vrši po općim propisima nasljednog prava. Prenos prava (cesija) vrši se ugovorom koji mora biti u pisanoj formi. Da bi proizvodio dejstvo prema trećim licima, osim pisane forme ugovor mora biti upisan u odgovarajući registar. Ugovor o licenci je kao i kod patenta.

V - OGRANIČENJA PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Ograničenje u interesu međunarodnog saobraćaja uvedeno je konvencijom Pariske unije, prema kojoj se nacionalno zakonodavstvo zemalja članica neće primjenjivati na prevozna sredstva koja privremeno ili slučajno dospiju na teritoriju neke od zemalja članica.

VI - ZAŠTITA I OSTVARIVANJE PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

- Kaznenopravna i građanskopravna zaštita – vidi patent.

VII - TRAJANJE I PRESTANAK PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Pravo na uzorak ili model je vremenski ograničeno na rok koji određuje zakonodavstvo svake države. Prema ranijem Zakonu, kod nas je to 5 godina od dana podnošenja prijave, a na zahtjev se može produžiti za još 5 godina. Prestanak prava na uzorak i model nastaje odricanjem, neplaćanjem propisanih taksa, oglašavanjem ništavim rješenja o priznavanju prava na uzorak ili model, te smrću nosioca prava (?) (vidi patent)

VIII - MEĐUNARODNA ZAŠTITA PRAVA NA UZORAK ILI MODEL

Ova zaštita ostvaruje se odredbama multilateralnih i bilateralnih konvencija, ili na osnovu pravila o reciprocitetu.

18

www.usp.ba

Konvencija Pariske unije zasniva se na načelu asimilacije, uz poštivanje određenih minimalnih prava koja se primjenjuju iure conventionis, tj. bez obzira da li su ih države članice unijele u svoje zakonodavstvo ili ne. Ta minimalna prava su: (1) Unionistički prioritet; (2) Sajamski prioritet; (3) Nedopuštenost predviđanja nacionalnim zakonodavstvom bilo kakvih sankcija zbog neiskorištavanja ili uvoza predmeta saobraznih zaštićenim predmetima; (4) Nedopuštenost uslovljavanja priznanja zaštite stavljanjem oznake ili napomene o deponovanju industrijskog uzorka ili modela; (5) Rok tolerancije.

Na osnovu čl.15 Konvencije, koji dozvoljava stvaranje užih unija između zemalja članica Pariske unije, u ovoj oblasti osnovane su 2 takve posebne unije: jedna na osnovu Haškog aranžmana o međunarodnom deponovanju industrijskih uzoraka i modela, i druga na osnovu Lokarnskog aranžmana za međunarodnu klasifikaciju uzoraka i modela.

19

www.usp.ba

PRAVO ZNAKOVA RAZLIKOVANJA – DISTINKTIVNIH ZNAKOVA (PRAVO ROBNIH I USLUŽNIH ŽIGOVA)

UVOD

Historija savremenog prava robnih i uslužnih žigova počinje sa kapitalističkim načinom proizvodnje. Prvi zakonski tekst u ovoj oblasti je francuski Zakon o manufakturama, fabrikama i radnicima iz 1802, koji je samo djelimično regulisao ovu materiju. Prvi zakon posvećen isključivo žigovima bio je francuski Zakon o fabričkim i trgovačkim žigovima iz 1857.

U bivšoj SFRJ 1961.godine donesen je Zakon o robnim i uslužnim žigovima, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja iz 1981.godine. Danas je ova materija u BiH uređena Zakonom o industrijskom vlasništvu u BiH iz 2002.godine.

I - PREDMET I USLOVI ZAŠTITE PRAVA ROBNIH I USLUŽNIH ŽIGOVA

1. PREDMET ZAŠTITE

Predmet zaštite su robni i uslužni žigovi. Robni, odnosno uslužni žig je znak koji je u privrednom prometu namijenjen za razlikovanje robe, odnosno usluga iste ili slične vrste. Osnovna odlika žigova je njihova distinktivnost, tj. podobnost da u privrednom prometu služe za obilježavanje i razlikovanje roba i usluga. Osim toga, žig se danas smatra i dokazom kvaliteta.

Zakon primjerice nabraja znakove koji se mogu štititi žigom. To su: riječi, slova, brojevi, slogani, kratice, grafički prikazi, kombinacije boja i njihovih nijansi, trodimenzionalni oblici, ambalaža za proizvode, kao i kombinacije svih navedenih znakova.

Riječi od kojih je sastavljen žig mogu imati određeno značenje, a mogu biti i čisti produkt mašte. Mješovite kombinacije riječi i slova najčešće i predstavljaju zaštićene žigove.

Primjere trodimenzionalnih žigova često susrećemo u automobilskoj industriji (npr.Mercedes, Rols-Rojs i sl), industriji pića (flaša koka-kole), kozmetičkoj industriji itd. U vezi sa ovim žigovima postavlja se pitanje njihovog razlikovanja u odnosu na industrijske modele. Odgovor na to je jednostavan: industrijski modeli predstavljaju same proizvode ili se na njih mogu prenijeti. S druge strane, žig ne predstavlja proizvod niti se na njega može prenijeti, već je on samo znak koji je podoban da se ti proizvodi u privrednom prometu razlikuju od drugih. Npr. flaša može biti zaštićena kao model. U tom slučaju ona moež biti korištena od strane svakog lica koje tu flašu kupi, a proizvoditi je može samo nosilac prava na model. S druge strane, ako je flaša zaštićena kao žig, može je proizvoditi bilo ko, ali je može koristiti samo nosilac žiga.

Prema Zakonu, žigom se ne smatraju pečat, štambilj i punca (službeni znak za obilježavanje dragocjenih metala, mjera i sl.). Osim toga, u Zakonu su nabrojani znaci koji se ne mogu zaštititi žigom, i to:

a) Znak protivan javnom poretku ili moralu;

b) Znak koji se ne može grafički prikazati;

c) Znak koji svojim ukupnim izgledom nije podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga u privrednom prometu (odsustvo distinktivnosti);

d) Znaci koji u prometu služe za označavanje vrste, kvaliteta, količine, namjene, vrijednosti, imena mjesta odnosno geografsko porijeklo proizvoda. Radi se o znacima koji su u javnom domenu i koje svako može koristiti bez ograničenja.

20

www.usp.ba

e) Znak koji se sastoji isključivo od oznaka ili podataka koji su uobičajeni u svakodnevnom govoru ili stručnom govoru ili ustaljenoj trgovačkoj praksi. Radi se o znacima koji su svojom dugogodišnjom upotrebom postali generični pojmovi (npr.”žilet”, “grisini” i sl).

f) Znak određen vrstom proizvoda ili oblik proizvoda potreban za postizanje određenog tehničkog rezultata ili oblik koji proizvodu daje bitnu vrijednost;

g) Prevarni znaci, tj. znaci koji svojim izgledom ili sadržajem mogu obmanuti javnost, posebno u odnosu na geografsko porijeklo, vrstu, kvalitet ili neko drugo obilježje robe ili usluge;

h) Znak koji sadrži državni ili drugi javni grb, zastavu ili amblem, naziv ili kraticu naziva neke zemlje ili međunarodne organizacije, osim uz odobrenje nadležnog organa te države ili organizacije;

i) Znak koji sadrži zvanične znakove ili punceve za kontrolu ili garanciju kvaliteta ili ih podražava;

j) Koji predstavlja ili podražava nacionalni ili religiozni simbol;

k) Koji je isti sa ranijim žigom za istu vrstu roba ili usluga. Ova zabrana proizilazi iz same prirode prava na žig;

l) Znak koji je isti sa ranijim žigom ili je sličan ranijem žigu za istu ili sličnu vrstu roba ili usluga, te postoji opasnost od izazivanja zabune u privrednom prometu, uključujući mogućnost da javnost dovede u vezu prijavljeni znak sa ranijim žigom;

m) Znak koji svojim izgledom ili sadržajem povređuje autorska prava ili druga prava industrijskog vlasništva;

n) Žigovi koji su, u vrijeme podnošenja prijave žiga za znak općepoznati u BiH (u granicama značenja člana 6bis Pariske konvencije i Čl.16. st.3. TRIPS-a - Ugovora o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva).

Lik ili ime lica može se zaštititi samo po pristanku tog lica. Lik ili ime umrlog lica može se zaštititi samo po pristanku bračnog druga i djece umrlog, ako njih nema s pristankom roditelja, a ako nema roditelja s pristankom drugih nasljednika ukoliko testamentom nije drugačije određeno. Za zaštitu lika historijske ili druge umrle znamenite ličnosti potrebna je i dozvola nadležnog organa.

2. USLOVI ZAŠTITE

To su: mogućnost grafičkog prikazivanja znaka, distinktivnost znaka, vezanost za određenu vrstu robe ili usluga, vezanost za obavljanje određene privredne djelatnosti i upotreba znaka u privrednom prometu.

Distinktivnost. Žigom se može zaštititi samo znak koji je distinktivan, tj. podoban za razlikovanje robe ili usluga u privrednom prometu. Znak ne smije biti identičan ili sličan sa već zaštićenim znakom za obilježavanje iste ili slične vrste robe odnosno usluga. Sličnost ispituje Institut, a prema kriteriju prosječnog potrošača. Naime, smatra se da su dva znaka slična ako njihova sličnost može dovesti u zabludu prosječnog potrošača. Pod prosječnim potrošačem se podrazumijeva neposredni potrošač određene robe, odnosno korisnik određenih usluga. Pažnja sa kojom taj potrošač prilazi izboru robe odnosno usluge zavisi od vrste robe odnosno usluge (npr.pažnja nije ista pri kupovini kuhinjskog suđa i automobila).

Prema Zakonu, pri ocjeni da li je neki znak podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga u privrednom prometu uzet će se u obzir sve okolnosti, a posebno vrijeme i obim njegove dotadašnje upotrebe u BiH.

Vezanost za određenu vrstu robe ili usluga. Žig služi za razlikovanje roba ili usluga jednog učesnika u privrednom prometu od istih ili sličnih roba odnosno usluga drugog učesnika u prometu. Ovdje se postavlja pitanje šta se smatra istom ili sličnom robom. To je faktičko pitanje koje se rješava u svakom konkretnom slučaju. U praksi se smatra da se isti žig npr. ne može upotrijebiti za 2 ili više bezalkoholnih pića, odnosno voćnih sokova, koji se svi smatraju istom vrstom robe. Proizilazi da ako nije riječ o istoj ili sličnoj robi, isti žig može biti upotrijebljen za obilježavanje robe i usluga 2 ili više učesnika u privrednom prometu. Od toga postoje odstupanja u mnogim zemljama kad su u pitanju čuveni (renomirani) žigovi, koji su sami za sebe poznatiji od proizvođača robe koju obilježavaju.

21

www.usp.ba

Priroda roba, odnosno usluga na koji se žig stavlja ni u kom slučaju ne može biti smetnja priznanju žiga.

Upotreba žiga. Veliki broj zemalja zahtijeva obaveznu upotrebu žiga, pod prijetnjom gubitka prava. Razlog za navedeno je činjenica da učesnici u privrednom prometu često registruju žigove ne da ih sami koriste, već prvenstveno da spriječe njihovo korištenje od strane konkurenata. Naš Zakon takođe predviđa obaveznu upotrebu žiga, navodeći da je “nosilac žiga dužan, radiodržavanja važenja žiga, žig upotrebljavati u zemlji za robe odnosno usluge za koje je priznat”. Izuzetak je ako za neupotrebu postoje razlozi neovisni o volji nosioca žiga, kao što su uvozna ograničenja ili drugi vladini zahtjevi u pogledu roba odnosno usluga za koje je žig priznat. Neupotreba žiga u BiH u neprekidnom trajanju od 5 godina povlači prestanak prava.

U uporednom pravu, kako u teoriji tako i u praksi se smatra da upotreba mora biti stvarna, ozbiljna i nedvosmislena. Po našem zakonu, kao korištenje u zemlji smatra se upotreba žiga na robi, opremi i pakovanju izvršeno u zemlji i kad je roba isključivo namjenjena za izvoz.

II - STICANJE ŽIGA, SADRŽINA I PRAVNA PRIRODA PRAVA NA ŽIG

1. STICANJE ŽIGA

U uporednom pravu postoje 2 načina sticanja žiga. U Angloameričkom pravu, žig se stiče upotrebom u privrednom prometu, a u većini zemalja žig se stiče rješenjem nadležnog organa i upisom u odgovarajući registar. U našem pravu žig se stiče na osnovu rješenja o priznanju žiga i upisom u registar žigova. Datum upisa istovjetan je sa datumom donošenja rješenja o priznanju žiga, a žig važi od datuma podnošenja prijave. Postupak za priznanje žiga je slijedeći:

Prijava za priznanje prava na žig. Postupak za priznanje žiga pokreće se podnošenjem pismene prijave za priznanje žiga Institutu za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH. Za svaki znak koji se želi zaštititi žigom podnosi se posebna prijava.

Prijava žiga mora da sadrži:

a) zahtjev za priznanje žiga;

b) identifikacijske podatke podnosioca (ime i adresu, odnosno naziv i sjedište);

c) izgled znaka koji se želi zaštititi žigom – ako je prijavljen trodimenzionalni znak, prikaz dvodimenzionalnog izgleda znaka sa najmanje dvije međusobno okomite projekcije. Ako je znak pisan nekim drugim pismom osim latinice, njegovu transliteraciju na latinicu;

d) popis roba, odnosno usluga za koje je zatražena zaštita znaka u skladu sa Ničanskim aranžmanom o međunarodnoj klasifikaciji roba i usluga radi registracije žigova;

e) naznačenje boje odnosno kombinacije boja, ako se traži zaštita znaka u boji.

Kao datum podnošenja prijave uzima se datum prijema uredne prijave (tj.one koja sadrži sve navedene elemente). Uredna prijava upisuje se u registar prijava, o čemu se podnosiocu na njegov zahtjev izdaje potvrda.

U prijavi žiga kojoj je utvrđen datum podnošenja ne može se naknadno bitno izmijeniti izgled znaka niti dopuniti spisak roba, odnosno usluga. Od trenutka prijema uredne prijave, podnosilac ima pravo prvenstva.

Ispitivanje prijave. Prijava se smatra urednom Ako sadrži sve naprijed nabrojane elemente, dokaz o uplati takse i troškova postupka i druge priloge propisane provedbenim propisom. Ako utvrdi da prijava nije uredna, Institut će pismeno, uz navođenje razloga, pozvati podnosioca prijave da je uredi u roku koji ne može biti duži od 90 dana od dana dostavljanja poziva. Ovaj rok se na obrazloženi zahtjev podnosioca prijave može produžiti za još najviše 90 dana.

22

www.usp.ba

Odlučivanje po prijavi za priznanje prava na žig. Institut može prijavu odbaciti zaključkom ili donijeti rješenje kojim odlučuje o materijalnom sadržaju prijave. Zaključkom se prijava odbacuje u 2 slučaja: 1. ako se prijava ne uredi u ostavljenom roku; 2. u slučaju da se tokom postupka podnosilac pismeno izjasni da odustaje od svog zahtjeva.

Ako je prijava uredna i podnosilac se ne izjašnjava o odustajanju, ispituje se materijalni sadržaj prijave, tj. ispituje se da li su ispunjeni uvjeti za priznanje prava na žig. Pritom institut može rješenjem:- odbiti zahtjev za priznanje žiga, - zahtjev usvojiti samo djelomično; - zahtjev usvojiti u cjelini.

Prije donošenja rješenja kojim se zahtjev odbija ili prihvata samo djelimično, Institut je obavezan pismeno upoznati podnosioca prijave sa razlozima zbog kojih traženo pravo ne može priznati (u cjelini ili djelimično) i pozvati ga da se u roku od najviše 90 dana očituje o tim razlozima, odnosno da podnese zahtjev za izmjenu i dopunu. Navedeni rok se na obrazložen zahtjev podnosioca prijave može produžiti za još 90 dana. Izjašnjenje, odnosno neizjašnjenje ne obavezuje Institut na promjenu odluke.

Ako prijava ispunjava uvjete za priznanje prava, Institut će pozvati podnosioca da plati taksu i troškove postupka za prvih 10 godina održavanja prava na žig i troškove objave žiga u Službenom glasniku. Ako podnosilac u ostavljenom roku ne dostavi dokaze o izvršenim uplatama, Institut će prijavu odbaciti zaključkom.

Upis žiga u registar. Priznato pravo kojim se štiti žig upisuje se u registar žigova, koji ima svojstvo javnih knjiga. Po upisu u registar, nosiocu žiga se daje odgovarajuća isprava koja sadrži sve relevantne podatke o žigu i njegovom nosiocu.

Razdvajanje prijave. Prijava žiga u kojoj je naveden spisak roba, odnosno usluga se može na zahtjev podnosioca prijave razdvojiti na dvije ili više prijava tako što će se razdvojiti spisak roba, odnosno usluga. Zahtjev za razdvajanje prijave može se podnijeti do do upisa u registar žigova. Razdvojena prijava zadržava datum podnošenja prvobitne prijave i njeno pravo prvenstva. O razdvajanju prijave donosi se posebno rješenje.

Razdvajanje žiga. Žig koji je priznat za više roba, odnosno usluga se na zahtjev njegovog nosioca može u svako doba razdvojiti na dvije ili više registracija (žigova) tako što će se razdvojiti spisak roba, odnosno usluga. O razdvajanju žiga donosi se posebno rješenje. Razdvojeni žig, odnosno žigovi upisuju se u registar žigova.

Osporavanje prava na žig. Fizičko ili pravno lice koje u prometu koristi već koristi određeni znak, a koji je drugo lice registrovalo na svoje ime za obilježavanje istih ili sličnih roba odnosno usluga, može tražiti da ga sud oglasi za nosioca prava. Uslov je da tužilac dokaže da je taj znak bio općepoznat za obilježavanje njegovih roba, odnosno usluga, prije nego što je tuženi podnio prijavu. Tužba se može podnijeti u roku od 5 godina od dana upisa žiga u registar. Pojam “općepoznat” je faktičko pitanje.

Sud će odbiti tužbeni zahtjev ako tuženi dokaže da je isti ili sličan znak koristio u prometu za obilježavanje istih ili sličnih roba, odnosno usluga, isto koliko i tužilac ili duže od njega.

Pravo na firmu jače je od prava na žig, što je u Zakonu izraženo kroz odredbu prema kojoj “žig koji sadrži natpise, riječi ili kombinacije slova ne isključuje pravo drugog lica da pod istim natpisom, riječima ili kombinacijama slova stavlja u promet svoju robu, odnosno usluge, ako ti natpisi, riječi ili kombinacije slova predstavljaju njegovo ime, firmu ili naziv koji nisu stečeni na nesavjestan način”. Prema tome, kasnije stečeno pravo na firmu nije slabije od ranije stečenog prava na žig i u slučaju istovjetnosti sa žigom pravo na firmu neće moći biti osporeno. Uslov za to je savjesnost nosioca prava na firmu, tj. da on nije naziv firme uzeo u namjeri da iskoristi renome tuđeg žiga koji je već osvojio tržište.

S druge strane, nosilac imena, firme odnosno naziva može osporavati prijavljeni žig za istu ili sličnu vrstu robe koji je istovjetan sa njegovim imenom, firmom odnosno nazivom. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju ako je nosilac žiga u trenutku prijave imao isto ime, firmu, odnosno naziv.

23

www.usp.ba

2. SADRŽINA I PRAVNA PRIRODA PRAVA NA ŽIG

Sadržaj prava na žig čini isključivo ovlaštenje nosioca da svoju robu ili usluge obilježava tim žigom i tako obilježene stavlja u pravni promet. Osim toga, sadržaj prava na žig se sastoji i u negativnom ovlaštenju nosioca prava da drugim učesnicima u privrednom prometu zabrani korištenje svog žiga za obilježavanje roba odnosno usluga iste ili slične vrste. Pravo se stiče od dana podnošenja prijave.

Od svakog lica koje stavlja ili namjerava staviti na tržište robe odnosno nuditi usluge koje su označene istim ili sličnim žigom, nosilac žiga ima pravo zahtijevati informaciju o porijeklu i prometnim putevima roba ili dokumentaciju za te robe odnosno usluge.

Nosilac općepoznatog žiga može zabraniti trećim licima da bez njegovog odobrenja upotrebljavaju isti ili sličan znak za robe, odnosno usluge koje nisu iste ili slične onima za koje je žig zaštićen, ako bi upotreba takvog znaka mogla upućivati na povezanost tih roba, odnosno usluga sa nosiocem zaštićenog žiga, i pod uvjetom da takva upotreba može izazvati štetu interesima nosioca žiga.

Nosilac žiga ima isključivo pravo da pored znaka zaštićenog žigom stavi oznaku “(R)“ ili drugu oznaku kojom obaviještava ostale učesnike u prometu da je njegov znak registrovan.

Pravna priroda prava na žig. Po svom karakteru pravo na žig je apsolutno, isključivo (monopolsko) pravo upotrebe registrovanog žiga u privrednom prometu, neograničenog trajanja (pod uslovom plaćanja taksa i korištenja žiga) i teritorijalno ograničenog dejstva (državna teritorija).

III - NOSIOCI PRAVA NA ŽIG

1. INDIVIDUALNI ŽIG

Nosilac prava na žig može biti pravno ili fizičko lice koje stavlja u promet robu ili usluge određene vrste na koju se žig odnosi.

2. KOLEKTIVNI ŽIG

Kolektivnim žigom štiti se znak udruženja proizvođača, odnosno preduzeća koja pružaju usluge u privrednom prometu. Kolektivni žig ima pravo da koristi pravno, odnosno fizičko lice ovlašteno aktom o korištenju kolektivnog žiga. Taj akt sadrži naziv i sjedište udruženja, podatke o podnosiocu prijave, zastupniku udruženja, odredbe o izgledu znaka, popis roba, odnosno usluga na koje se znak odnosi, popis lica ovlaštenih za upotrebu kolektivnog žiga, uvjete koji određuju takvu upotrebu i odredbe koje se odnose na zloupotrebu ili kršenje odredaba akta o korištenju kolektivnog žiga. U postupku zaštite kolektivnog žiga, uz prijavu se prilaže i akt o korištenju kolektivnog žiga.

IV - PRAVNI PROMET ŽIGOVA

1. PRENOS PRAVA NA ŽIG

U uporednom pravu postoje 3 različita gledišta na pitanje prenosa žiga i to: - slobodan prenos žiga;- slobodan prenos žiga pod uslovom da se time ne stvara konfuzija na tržištu;- prenos žiga samo zajedno sa prenosom preduzeća.

Kod nas je prenos individualnog žiga slobodan, jer nosilac žiga može pod zakonom utvrđenim uslovima na drugog prenijeti svoje pravo u cjelini, ili djelimično. Za valjanost prenosa potrebna je pismena forma, a prenos prema savjesnim trećim licima ima pravno djejstvo od trenutka upisa u registar. U nedostatku suprotne odredbe, s prijenosom preduzeća prenosi se i žig.

24

www.usp.ba

Kolektivni žig se ne može prenositi niti može biti predmetom licence.

2. LICENCA ŽIGA

Na ugovor o licenci žiga u osnovi se primjenjuju ista pravna pravila kao i na ugovor o licenci za korištenje pronalazaka i drugih predmeta industrijske svojine. Specifičan karakter žiga ogleda se u tome što je on na izvjestan način akcesorne prirode i obično se prenosi zajedno sa tehnikom i tehnologijom koja čini primarni predmet ustupanja. Sticaoci tehnike i tehnologije nastoje pribaviti i licencu žiga sa kojom je ta tehnika ili tehnologija osvojila tržište, ali to stvara i posebne obaveze sticaoca licence žiga.

Te karakteristike čine specifičnosti transfera žiga i ujedno dovode do primjene određenih specifičnih pravila u vezi sa licencom žiga.

Licenca žiga i kvalitativna svojstva robe ili usluga. Davalac licence se želi obezbijediti od zloupotrebe žiga na način da se žig stavlja na robu koja po svom kvalitetu ne odgovara robi davaoca licence koju on takođe obilježava istim žigom. Zbog toga, a i zbog zaštite potrošača, ZOO predviđa da sticalac licence može stavljati u promet robu sa istim žigom samo ako je njen kvalitet isti kao i kvalitet robe koju proizvodi davalac licence. Ova odredba ZOO je imperativne prirode.

Kontrola kvaliteta žigom obilježene robeili usluga se po pravilu prepušta davaocu licence žiga. Naše pravo nema izričitih odredaba o tome. Odgovarajuća odredba ZOO se treba tumačiti tako da ona daje pravo svakom zainteresiranom licu da može vršiti kontrolu robe puštene u promet sa žigom drugog lica. To znači da kontrolu može vršiti davalac licence, ali i druga zainteresirana lica, prvenstveno organizacije potrošača.

Obaveza stavljanja naznake o proizvodnji po licenci. Nacionalna zakonodavstva često predviđaju obavezu sticaoca licence da robu označenu žigom davaoca licence obilježe i posebnom naznakom da je ta roba proizvedena po licenci davaoca tehnologije i davaoca prava na upotrebu žiga.

Zabrana obilježavanja robe žigom davaoca licence. Davalac licence za proizvodnju može izričito zabraniti upotrebu svog žiga od strane sticaoca licence.

V – ZAŠTITA I OSTVARIVANJE PRAVA NA ŽIG 1. ZAŠTITA PRAVA NA ŽIG

1. Kaznenopravna zaštita prava na žig

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000-100.000 KM kažnjava se za prekršaj pravno lice koje na robu neovlašteno stavlja oznaku ® ili drugu oznaku kojom se ostali učesnici u prometu obavještavaju da je znak zaštićen žigom. Za isti prekršaj kaznit će se i odgovorno lice u pravnom licu, novčanom kaznom od 100 – 5.000 KM.

Povreda tuđeg žiga protivno odredbama Zakona o industrijskoj svojini predstavlja krivično djelo, za koje je propisana novčana kazna ili zatvor do 3 godine. Ista kazna predviđena je i za učinioca koji neovlašteno izrađuje, uvozi, prenosi preko granice, nudi, stavlja u promet, skladišti ili upotrebljava proizvod koji je predmet zaštite žiga.

Za vođenje krivičnog postupka nadležan je Sud BiH, koji donosi i drugostepena rješenja za prekršaje utvrđene Zakonom o ind.vlasništvu u BiH. Prvostepena nadležnost za prekršaje pripada sudovima entiteta.

2. Građanskopravna zaštita prava na žig

Važe pravila kao i kod zaštite patenta, uz napomenu da se povredom prava na žig smatra i imitiranje žiga koje postoji ako prosječan kupac odnosno korisnik može uočiti razliku samo ako obrati naročitu pažnju, odnosno ako žig predstavlja prevod ili transkripciju.

25

www.usp.ba

2. OSTVARIVANJE PRAVA NA ŽIG

Važe ista pravila kao i za ostvarivanje pronalazačkih prava.

VI – TRAJANJE I PRESTANAK PRAVA NA ŽIG

1. TRAJANJE PRAVA NA ŽIG

Žig traje 10 godina računajući od datuma podnošenja prijave žiga. Može se obnavljati neograničeno, i to za periode od 10 godina, pod uslovom nosilac prava blagovremeno podnese zahtjev za produženje važenja žiga i uplati odgovarajuću taksu i troškove postupka. Zahtjev se podnosi tokom posljednje godine trajanja desetogodišnjeg perioda zaštite ili najkasnije šest mjeseci nakon isteka tog perioda. Novi period zaštite započinje danom isteka prethodnog perioda, a ne danom podnošenja zahtjeva.

2. PRESTANAK PRAVA NA ŽIG

Pravo na žig prestaje: odricanjem, neplaćanjem propisanih taksi, poništenjem žiga, oglašavanjem ništavim rješenja o priznanju prava na žig i smrću ili prestankom nosioca prava na žig.

Odricanje prava na žig. Nosilac prava na žig može se odreći tog prava pismenom izjavom koju podnosi Institutu. Ako je u registru upisano neko pravo u korist trećih lica (licenca, zalog i sl), nosilac žiga mora od tih lica pribaviti pismenu saglasnost za odricanje. U suprotnom izjava o odricanju neće imati pravni učinak. Neplaćanje propisanih taksi. Žig prestaje istekom roka od 10 godina za koje je priznat ako nosilac žiga u propisanom roku ne podnese zahtjev za produženje važenja žiga i ne plati takse i troškove postupka. U takvom slučaju, treće lice u čiju korist je u registar upisana licenca, zalog ili neko drugo pravo, ima mogućnost da u roku od 6 mjeseci plati taksu i troškove postupka i time održi važenje žiga.

U roku od 1 godine od dana prestanka važenja žiga, bivši nosilac žiga ima isključivo pravo da zahtijeva da se žig ponovno registruje na njegovo ime za iste robe, odnosno usluge. Pritom je nosilac žiga dužan da ponovo podnese prijavu žiga.

Poništenje žiga. Ako nosilac prava bez opravdanog razloga ne koristi žig duže od 5 godina neprekidno, žig se može poništiti rješenjem Instituta.

Oglašavanje ništavim rješenja o priznanju prava na žig. Rješenje o priznanju žiga ništavim može oglasiti Institut. Rješenje se može oglasiti ništavim u cjelini ili samo za pojedine robe odnosno usluge i to u 2 slučaja:

1. ako Institut utvrdi da u vrijeme njegovog donošenja nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za priznanje žiga;

2. ako je žig nakon donošenja rješenja o priznanju stekao obilježja generične oznake.

Rješenje o priznanju žiga može se oglasiti ništavim za svo vrijeme trajanja zaštite i to: po službenoj dužnosti, na zahtjev zainteresovanog lica ili na zahtjev javnog pravobranioca.

Ako se radi o žigu koji je istovjetan sa ranije registrovanim žigom za istu vrstu roba ili usluga, taj zahtjev može podnijeti samo nosilac prava na ranije registrovani žig, osim ako se u roku od 5 godina prije podnošenja zahtjeva nije protivio upotrebi kasnije registrovanog žiga čiji podnosilac prijave je bio savjestan. Ista pravila važi u slučaju ako sadrži državni ili drugi javni grb, zastavu ili amblem, naziv ili kraticu naziva neke zemlje ili međunarodne organizacije,

Ako podnosilac u toku postupka odustane od zahtjeva, Institut može nastaviti postupak po službenoj dužnosti ili na zahtjev nosioca tog prava.

26

www.usp.ba

Smrću, odnosno prestankom nosioca pravo na žig prestaje ako nije prešlo na nasljednike. U tom slučaju prestanak djeluje od dana smrti, odnosno prestanka postojanja nosioca prava na žig.

VII – MEĐUNARODNA ZAŠTITA PRAVA NA ŽIG

Međunarodna zaštita prava na žig ostvarena je odredbama Konvencije Pariske unije za zaštitu industrijske svojine, zatim užim međunarodnim konvencijama u okviru Pariske unije, bilateralnim sporazumima, te pravilima o reciprocitetu.

Uz Konvenciju Pariske unije značajno je spomenuti i 3 uže unije osnovane na osnovu Konvencije. To su unije osnovane: Madridskim aranžmanom, Bečkim ugovorom i Ničanskim aranžmanom.

1. NAČELA KONVENCIJE

1. Načelo asimilacije (nacionalnog tretmana)

Ovo načelo, kako je ranije rečeno, podrazumijeva da u svakoj članici Unije državljani ostalih članica uživaju jednak tretman kao i državljani te članice, kad je u pitanju zaštita industrijske svojine. Sa državljanima zemalja Unije su izjednačeni državljani zemalja koje ne pripadaju Uniji, pod uslovom da su domicilirani ili da imaju stvarno i ozbiljno industrijsko ili trgovačko preduzeće na teritoriji neke od zemalja Unije.

2. Unionistički tretman ili načelo minimalne zaštite

Minimum prava koja su po ovom načelo garantirana pripadnicima unije obuhvata: pravo unionističkog prioriteta, pravo sajamskog prioriteta, telle-quelle zaštita žigova, nezavisnost žigova, rok tolerancije, zabrana paralelnog uvoza, princip da priroda proizvoda na koji se stavlja žig ne smije uticati na registraciju žigova, zaštita notornih žigova, upotreba žiga, zaštita uslužnih žigova i zaštita kolektivnog žiga.

Pravo unionističkog prioriteta. Lice koje se osnovano poziva na to pravo u svim zemljama Unije u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja prve prijave uživa prioritet u odnosu na sve druge prijave za isti fabrički ili trgovački žig.

Pravo sajamskog (izložbenog) prioriteta u potpunosti odgovara istom pravu u vezi sa patentima.

Telle-quelle zaštita žigova. Po ovom načelu, svaki fabrički ili trgovački žig koji je uredno prijavljen u zemlji porijekla, može kao takav da se prijavi i zaštiti i u ostalim zemljama Unije, pod uslovima navedenim u Konvenciji. Osnovni uslov je da je žig uredno registrovan u zemlji porijekla. Urednost se cijeni po propisima zemlje porijekla.

Zemlja u kojoj se traži telle-quelle zaštita može traženu zaštitu odbiti samo u 3 slučaja:

1. Ako je žig protivan moralu ili javnom poretku zemlje u kojoj se traži zaštita ili je prevaran za javnost;

2. Ako je žig takve prirode da može naškoditi stečenim pravima trećih lica u zemlji u kojoj se traži zaštita;

3. Ako je žig bez ikakvih distinktivnih osobina ili ako je postao generični pojam.

Nezavisnost žigova. Žig koji je pravilno registrovan u nekoj zemlji smatra se nezavisnim od njegovog registrovanja u drugim zemljama Unije. To znači da prestanak važnosti žiga iz bilo kojeg razloga u jednoj zemlji, uključujući i zemlju porijekla, ne utiče na punovažnost žiga u drugim zemljama Unije.

Rok tolerancije. Zemlje članice Unije dužne su ostaviti naknadni rok od najmanje 6 mjeseci za plaćanje taksa koje su nacionalnim zakonodavstvom predviđene za održanje žigova u važnosti.

27

www.usp.ba

Zabrana paralelnog uvoza. Prema konvenciji, svaki proizvod koji je bespravno obilježen žigom će biti zadržan (oduzet) prilikom prilikom uvoza u zemlju u kojoj žig ima zakonsku zaštitu. Umjesto toga, nacionalno zakonodavstvo može predvidjeti zabranu uvoza proizvoda bespravno obilježenih tuđim zaštićenim žigom.

Uticaj prirode proizvoda na registraciju žigova. Priroda proizvoda na koje se stavlja žig ni u kom slučaju ne može biti prepreka za registraciju žiga.

Zaštita notornih žigova ogleda se u obavezi da se ex officio ili na zahtjev zainteresiranog lica, poništi, odbije registracija ili zabrani upotreba žiga čiji bitan dio predstavlja reprodukciju nesumnjivo poznatog žiga, pod uslovom da oba služe obilježavanju iste ili slične vrste robe.

Upotreba žigova. U slučaju ako nacionalno zakonodavstvo predviđa obaveznu upotrebu žiga, poništavanje zbog neupotrebe može se vršiti samo nakon jednog «pravičnog roka» i ako zainteresirano lice ne opravda razloge svoje neaktivnosti.

Zaštita uslužnih žigova. Sve zemlje članice Unije dužne su predvidjeti zaštitu uslužnih žigova, ali ne i njihovu registraciju.

Zaštita kolektivnih žigova. Sve zemlje članice Unije dužne su predvidjeti zaštitu i registraciju kolektivnih žigova koji pripadaju udruženjima čije postojanje se ne protivi zakonu zemlje porijekla.

Suvlasništvo nad žigom ne može spriječiti registraciju ili umanjiti zaštitu priznatu u bilo kojoj zemlji Unije, osim ako istovremena upotreba žiga od strane suvlasnika dovodi javnost u zabludu ili je protivna javnom poretku zemlje u kojoj se traži zaštita.

2. MADRIDSKI ARANŽMAN

Madridski aranžman o registrovanju žigova zaključen je 1891.godine, revidiran 6 puta, posljednji put u Stokholmu 1967.godine. Njime je osnovana Madridska unija, čiji cilj je obezbjeđenje međunarodnog registrovanja žigova po jeftinijem i jednostavnijem postupku. Jedan žig se može registrovati prema Madridskom aranžmanu samo ako je prethodno registrovan u zemlji porijekla kao nacionalni žig. Međutim, nakon isteka roka od 5 godina od dana međunarodne registracije, međunarodni žig postaje nezavisan od nacionalnog žiga i poništavanje ili odricanje u zemlji porijekla više ne utiče na njegovu međunarodnu važnost.

Za održavanje žiga u važnosti na teritoriji svake zemlje članice Madridskog aranžmana plaćaju se takse predviđene nacionalnim pravom odgovarajuće zemlje. Poništavanje i osporavanje žigova takođe se vrši po nacionalnim zakonima članice u kojoj se vodi postupak.

Međunarodna registracija važi 20 godina, a može se obnoviti neograničen broj puta, za što se plaćaju takse neovisne od taksi predviđenih nacionalnim pravom država članica. Nosilac prava na međunarodni žig može se u svako doba odreći žiga izjavom koja se daje Međunarodnom birou.

3. UGOVOR O REGISTROVANJU ŽIGOVA

Mnoge industrijski razvijene zemlje, uključujući SAD, Japan i V.Britaniju, nisu članice Madridske unije. Osim toga, Madridski aranžman ima i drugih nedostataka koji uglavnom dolaze zbog vezanosti žiga za zemlju porijekla. Zbog toga je u Beču 1972.godine usvojen Ugovor o registrovanju žigova (Trademark Registration Treaty – TRT).

Ovaj Bečki ugovor o registrovanju žigova je u relativno kratkom roku potpisan od strane 20-tak zemalja, među kojima su SAD, SR Njemačka i V.Britanija.

Ugovor se zasniva na slijedećim principima:

1. Nezavisnost međunarodne registracije od prethodnog registrovanja u bilo kojoj zemlji;

28

www.usp.ba

2. Međunarodno registrovani žig djeluje u članicama Bečke unije kao nacionalni žig, sa svim konsenkvencama tog principa;

3. Za sticanje zaštite se podnosi prijava Međunarodnom birou. U prijavi se naznačavaju zemlje u kojima se želi postići zaštita;

4. Ispitivanje prijave vrši Međunarodni biro;

5. Prijavu mogu podnijeti svi pripadnici zemalja članica Bečke unije;

6. Zemlje Unije mogu odbiti zaštitu međunarodnog žiga na svojoj teritoriji, pod istim uslovima kao što mogu odbiti zaštitu po Madridskom aranžmanu. Uslov je da odluku dostave Međunarodnom birou u roku od 15 mjeseci.

7. Upotreba međunarodnog žiga mora početi u roku od 3 godine. Po isteku tog roka nosilac prava se ne može pozvati na međunarodnu zaštitu žiga.

4. NIČANSKI ARANŽMAN

Ničanski aranžman o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga na koje se primjenjuju fabrički i trgovački žigovi potpisan je u Nici 1957.godine. Njime je osnovana Ničanska unija, koja okuplja 30-ak zemalja. Cilj aranžmana jeste da se uspostavi jedinstven sistem klasifikacije proizvoda i usluga koji će se primjenjivati prilikom registracije žigova. Sastavni dio aranžmana je Međunarodna klasifikacija robe i usluga.

5. MEĐUNARODNA ZAŠTITA PRAVA NA ŽIG U ODNOSIMA IZMEĐU ZEMALJA KOJE NISU VEZANE KONVENCIJAMA

Uređuje se primjenom načela reciprociteta ili faktičkim priznanjem prava na žig strancima, bez obzira na uzajamnost.

29

www.usp.ba

PRAVO OZNAKA PORIJEKLA PROIZVODA

UVOD

Zemlje common-law sistema štite geografske nazive proizvoda i posebnim žigom (tzv.certification mark), koji nije pravi žig već nešto na pola puta između žigova i oznaka kvaliteta.

1. PREDMET ZAŠTITE

Predmet zaštite oznaka porijekla proizvoda su geografski nazivi proizvoda. Radi se o znacima koji se u robnom prometu koriste da označe proizvode koji potiču iz određenog geografskog područja i koji su zahvaljujući prirodnim uslovima (geografski faktor) i znanju i iskustvu ljudi te sredine (ljudski faktor) stvorili posebnu reputaciju na tržištu kao proizvodi svojstvenog i izuzetnog kvaliteta. Dakle, kao oznake porijekla proizvoda mogu se zaštititi samo geografski nazivi koji asociraju na porijeklo proizvoda.

Geografska oznaka se neće registrovati za geografski naziv koji je dugom upotrebom u privrednom prometu postao generički pojam, tj. općepoznat za obilježavanje određene vrste proizvoda (npr.perzijski ćilimi). S druge strane, Zakonom je propisano da se zaštićena geografska oznaka proizvoda ne može pretvoriti u generički pojam čija bi upotreba bila slobodna.

2. USLOVI ZAŠTITE

Uslovi su: distinktivnost, određeno geografsko porijeklo i određene osobine proizvoda koji se obilježavaju tim oznakama.

Distinktivnost se određuje prema tome da li je geografska oznaka dovoljno indikativna da potrošačima jasno ukaže na geografsko porijeklo određenog proizvoda (npr.travnički sir, glamočki krompir i sl). Shodno tome, ne bi se mogla smatrati distinktivnom oznaka sa nekim uopštenim geografskim nazivom npr.»riječna riba», «južnoamerička kafa» i sl.

Određeno geografsko porijeklo je slijedeći uslov zaštite. Neophodno je da proizvod potiče iz određene specifične geografske sredine («sa određene teritorije, regije ili mjesta na toj teritoriji»).

Specifičan kvalitet proizvoda neraskidivo je vezan sa specifičnim geografskim porijeklom. Da bi se roba mogla registrirati geografskom oznakom, neophodno je da se određeni kvalitet, reputacija ili neka druga karakteristika robe može dovesti u vezu sa njenim geografskim porijeklom.

Vezanost oznake porijekla za određenu vrstu proizvoda. Geografska oznaka daje se za tačno precizirane proizvode. Prema Zakonskoj odredbi, geografska oznaka može se upotrebljavati za označavanje prirodnih proizvoda, uključujući poljoprivredne, industrijske i zanatske proizvode.

II – REGISTRACIJA, SADRŽINA I PRAVNA PRIRODA OZNAKE PORIJEKLA PROIZVODA

1. REGISTRACIJA GEOGRAFSKE OZNAKE

Prijava. Geografsku oznaku registruje Institut i to na osnovu prijave koju mogu podnijeti udruženja pravnih i fizičkih lica, privredne komore, općine ili državni organi. Uz prijavu mora biti priložen pravilnik, koji naročito sadrži:

e) oznaku koja će se registrovati kao geografska oznaka, uključujući i izgled oznake;f) navedenu robu na koju se odnosi predložena geografska oznaka;g) naznaku teritorije odnosno regije s koje roba potiče;

30

www.usp.ba

h) odredbe o načinu upotrebe robe i ostale uslove koje koje korisnici moraju ispuniti za označavanje robe geografskom oznakom;

Ispitivanje urednosti prijave. Prijava je uredna ako sadrži sve zakonom propisane elemente, dokaz o uplati takse i troškova postupka i druge priloge propisane provedbenim propisom. Ako je prijava neuredna, rok za njeno uređenje je 90 dana, a na na obrazloženi zahtjev podnosioca prijave može se produžiti za još 90 dana.

Odbacivanje prijave, obustava postupka. Ako podnosilac prijave u navedenom roku roku ne uredi prijavu, Institut će zaključkom odbaciti prijavu. Ako tokom postupka podnosilac prijave odustane od zahtjeva (pismenim izjašnjenjem), Institut će zaključkom obustaviti postupak.

Upis geografske oznake u registar. U slučaju ispunjenja svih zakonskih uslova, Institut izdaje rješenje o registraciji geografske oznake, a oznaka se upisuje u registar geografskih oznaka. Registrovane geografske oznake Institut objavljuje u Službenom glasniku. Bitno je napomenuti da se za održavanje važnosti geografske oznake ne plaćaju takse.

2. SADRŽINA I PRAVNA PRIRODA PRAVA KOJE PROIZILAZI IZ GEOGRAFSKE OZNAKE

Sadržinu prava čini imovinsko-pravno ovlaštenje korisnika zaštićene geografske oznake da u privrednom prometu koristi tu oznaku za obilježavanje proizvoda, ambalaže, poslovnih isprava i reklamnih sredstava za proizvode na koje se ona odnosi.

Pravna priroda. Pravo koje proizilazi iz geografske oznake je specifično. Ono nije tipično monopolsko pravo jer ne daje isključivo pravo iskorištavanja određenom licu ili određenom krugu lica. Ovo pravo je kolektivno pravo jer pripada ograničenom, mada neodređenom krugu lica koja ispunjavaju zakonske uslove. Naime, geografsku oznaku mogu u privrednom prometu upotrebljavati samo lica koja proizvode i stavljaju u promet robu na koju se odnosi geografska oznaka.

Ovo pravo spada u kategoriju tzv.apsolutnih prava. Sadrži negativan zahtjev koji se može od strane korisnika istaći prema svim drugim licima koja bi neovlašteno pokušala upotrijebiti geografsku oznaku.

Trajanje geografske oznake nije vremenski ograničeno, ukoliko nije na zahtjev nadležnih organa izbrisana iz registra. Pravo nije prenosivo, što proizilazi iz njegove pravne prirode. Ono pripada neodređenom krugu korisnika. Prema tome, ako neko lice ispunjava uslove za korištenje geografske oznake, ono automatski stiče pravo da bude upisan u registar kao korisnik te oznake i nije potrebno da svoje pravo izvodi iz prava nekog drugog lica.

3. KORISNICI GEOGRAFSKIH OZNAKA

Korisnici geografskih oznaka su lica koja proizvode i stavljaju u promet robu na koju se odnosi geografska oznaka. Važeći Zakon o industrijskoj svojini u BiH ne sadrži odredbe prema kojima bi se ta lica upisivala u registar, kako je to bilo ranije riješeno.

4. ZAŠTITA PRAVA KOJA PROIZILAZE IZ GEOGRAFSKE OZNAKE

Prema Zakonu, Povredom prava se smatra vako neovlašteno korištenje geografske oznake u privrednom prometu ili neopravdano raspolaganje geografskom oznakom. Kao i kod žiga, povredom geografske oznake smatra se i njeno podražavanje. Podražavanje postoji ako prosječan kupac odnosno korisnik može uočiti razliku samo ako obrati naročitu pažnju, odnosno ako oznaka predstavlja prijevod ili transkripciju.

Tužbu može podnijeti korisnik geografske oznake u subjektivnom roku od 3 i objektivnom od 5 godina. Tužbom se zahtijeva prestanak povrede prava, povrat u prijašnje stanje, objavljivanje presude o trošku tuženog, te naknada štete. Postupak je hitan.

31

www.usp.ba

V - TRAJANJE I PRESTANAK PRAVA KOJIMA SE ŠTITE GEOGRAFSKI NAZIVI PROIZVODA

Trajanje geografskih oznaka nije ograničeno.

VI – MEĐUNARODNA ZAŠTITA OZNAKA PORIJEKLA PROIZVODA (GEOGRAFSKIH OZNAKA)

Oznakama porijekla proizvoda je u Konvenciji Pariske unije posvećeno najmanje pažnje. Osnovni razlog za to su nesuglasice koje između zemalja članica postoje u pogledu definicije tog pojma. S jedne strane su zemlje poput Francuske, koje nastoje međunarodnu zaštitu oznaka porijekla proizvoda podići na viši nivo, a s druge strane su SAD koje ovo pitanje ne smatraju značajnim i principijelno su protiv svih napora koji se u okviru Pariske unije čine na planu unapređenja međunarodne zaštite oznake porijekla proizvoda. Ipak, Pariska konvencija je i dalje najvažniji akt u ovom domenu.

Značajno je spomenuti i Lisabonski aranžman, kojim je stvorena uža unija sa ciljem potpunije zaštite oznaka porijekla proizvoda.

1. NAČELA KONVENCIJE PARISKE UNIJE U VEZI SA MEĐUNARODNOM ZAŠTITOM GEOGRAFSKIH OZNAKA

Načelo asimilacije (nacionalnog tretmana) važi kao i kod drugih oblika industrijske svojine.

Načelo minimalne zaštite (unionistički tretman) u ovoj oblasti predviđa obavezu zemalja članica Unije da pripadnicima Unije garantiraju zaštitu od konkurencije lažnih i prevarnih oznaka porijekla. S tim u vezi primjenjuju se odredbe koje se odnose na neovlaštenu upotrebu robnih i uslužnih žigova, a koje prvenstveno predviđaju mjeru uzapćenja.

2. UŽE I REGIONALNE UNIJE ZA ZAŠTITU PORIJEKLA PROIZVODA

Madridski aranžman o suzbijanju lažnih i prevarnih oznaka porijekla proizvoda zaključen je 1891. godine sa ciljem da se bliže uredi suzbijanje lažnih oznaka porijekla. Okuplja preko 30 zemalja članica Pariske unije.

Lisabonski aranžman za zaštitu i međunarodnu registraciju imena porijekla zaključen je 1958. između samo nekoliko zemalja, sa ciljem da zaštitu obezbijedi polazeći od francuskog načina poimanja institucije porijekla proizvoda. Otvoren je za pristup svim zemljama Pariske unije, ali pod uslovom da svoje zakonodavstvo usklade sa odredbama aranžmana, tj. da ustanove zaštitu i registraciju imena porijekla proizvoda.

Drugi međunarodni akti kojima se uređuje zaštita oznaka porijekla proizvoda. Ovdje se može spomenuti Ugovor o osnivanju Afričkog ureda za industrijsku svojinu zaključen 1962.godine između frankofonskih zemalja Afrike, te Centralnoamerički aranžman o zaštiti industrijske svojine.

32

www.usp.ba

NELOJALNA KONKURENCIJA

1. UVOD

Skup pravnih pravila za suzbijanje nelojalne utakmice na tržištu za cilj imaju da spriječe određene postupke koji se smatraju nekorektnim ponašanjem. U pravnoj teoriji postoje 2 gledišta o svrsi tih pravila. Prema jednom, koje je karakteristično za zemlje common law sistema i Francusku, za primjenu pravila o suzbijanju nelojalne utakmice bitno je postojanje konkurentskih odnosa na tržištu. Po drugom shvatanju, pomenuta pravila imaju i svoju “socijalnu funkciju”, tj. da štite i potrošače.

I – OPĆI POJAM NELOJALNE KONKURENCIJE

Nelojalnom utakmicom se smatra radnja privrednog subjekta učinjena radi privredne utakmice pri vršenju privredne djelatnosti koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili može nanijeti šteta drugom privrednom subjektu, potrošačima ili društvenoj zajednici.

Iz definicije općeg pojma mogu se izvući elementi bitni za postojanje djela nelojalne utakmice:

1. Izvršilac radnje je privredni subjekt (učesnik u privrednom prometu);

2. Radnja učinjena u privrednom prometu – pod privrednim prometom podrazumijeva se svaka privredna djelatnost koju obavljaju privrednici. U ulozi privrednika može se pod određenim uslovima javiti i država. Djelatnosti koje se ne smatraju privrednim ne spadaju u biće djela nelojalne utakmice (npr.sportska djelatnost, zdravstvene usluge itd);

3. Radnja učinjena radi privredne utakmice – za postojanje djela uslov je postojanje konkurencije na tržištu;

4. Radnja protivna dobrim poslovnim običajima – Teorija i zakonodavstvo prepuštaju sudskoj praksi da odredi šta se smatra pod pojmom dobrih poslovnih običaja.

5. Šteta – uslov za postojanje nelojalne utakmice jeste da se radnjom nanosi ili može nanijeti šteta drugim privrednim subjektima, potrošačima ili društvenoj zajednici. Pod štetom se podrazumijeva materijalna i nematerijalna (moralna) šteta.

II – POJEDINE VRSTE DJELA NELOJALNE UTAKMICE

1. NELOJALNA (NEISTINITA, PREVARNA) REKLAMA1

Prevarna reklama je propagiranje, reklamiranje, oglašavanje ili nuđenje robe navođenjem podataka ili upotrebom izraza kojima se stvara ili može stvoriti zabuna u privrednom prometu, čime se određeni privredni subjekt dovodi ili može dovesti u povoljniji položaj na tržištu. U praksi se nelojalna reklama ispoljava kroz:

1. Servilno podražavanje tuđe reklame – vrši se potpunim imitiranjem tuđih reklamnih poruka ili načina reklamiranja i predstavlja oblik tzv.parazitske konkurencije.

2. Prevarna reklama (propaganda) – svodi se na faktičko pitanje koje ocjenjuje sud.

3. Superlativna reklama – ogleda se u tome što sadržaj reklame jasno ukazuje na nadmoćniji položaj učesnika u privrednom prometu koji upućuje poruku u odnosu na konkurente. Ta nadmoćnost se obično ogleda u upotrebi pridjeva u superlativu, pa otuda potiče naziv. Sudska praksa u uporednom pravu navodi na opći zaključak da superlativna reklama nije dozvoljena ako ne sadrži istinite navode.

4. Uporedna reklama – može biti kritikujuća i naslanjajuća. Kritikujuća reklama ogleda se u poređenju koje se vrši između vlastitog i konkurentskog preduzeća, odnosno vlastite i konkurentske robe, a na štetu konkurenta. Naslanjajuća (parazitska) reklama se takođe ogleda u poređenju, ali ne na

1 Zakon o suzbijanju nelojalne utakmice (1974) (?)

33

www.usp.ba

štetu konkurenta već sa ciljem da se utvrdi kako je vlastito preduzeće ili roba jednako dobro kao i renomirano konkurentskko preduzeće, odnosno roba. Naslanjajuća reklama u izuzetnim slučajevima može biti i dozvoljena: ako je potrebno da se potrošačima iz opravdanih razloga ukaže na sličnost robe ili usluga, kad je ta sličnost bitna za korištenje robe ili usluga (npr. rezervni dijelovi).

5. Upoređivanje sistema – postoji kad se upoređuju prednosti i nedostaci određenog načina privređivanja, tehnike proizvodnje, rada i sl. Ono se u uporednom pravu smatra dozvoljenim pod uslovom objektivnosti (uopštenosti), tj. ako nije u pitanju tačno određeni privredni subjekt.

6. Robni testovi – testovi koje vrše zainteresirane privredne organizacije izjednačaaju se sa uporednom reklamom. Objavljivanje testova izvršenih od strane specijaliziranih institucija, a koji su objektivni i stručno izvršeni, ne predstavlja djelo nelojalne reklame.

2. OCRNJAVANJE

Sastoji se u iznošenju ili pronošenju tvrdnji ili davanju podataka o drugom privrednom subjektu, njegovom poslovanju, proizvodima, uslugama, radnicima ili drugim okolnostima, ako su te tvrdnje odnosno podaci štetni ili mogu biti štetni po ugled ili poslovanje te organizacije.

Konvencija Pariske unije takođe predviđa ovo djelo i definiše ga kao lažne podatke pri vršenju trgovine koji su takve prirode da diskredituju preduzeće, proizvode ili industrijsku odnosno trgovinsku djelatnost konkurenta.

Za postojanje ovog djela nije bitno da li je spomenuto ime privrednog subjekta na čiju štetu se iznose tvrdnje ili podaci, ako se na osnovu drugih okolnosti može lako uočiti o kome je riječ. Način iznošenja takođe nije bitan. Djelo se može počiniti kako javnim, tako i povjerljivim saopštavanjem.

Razlika između ocrnjavanja i kritikujuće reklame sastoji se u tome što se kod ocrnjavanja ne vrši nikakvo poređenje vlastitog preduzeća, robe ili usluga sa konkurentom.

3. STAVLJANJE U PROMET ROBE SA OZNAKAMA KOJE MOGU STVORITI ZABUNU

Djelo se definiše kao stavljanje u promet robe sa oznakama ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u privrednom prometu u pogledu porijekla, proizvođača, načina proizvodnje, količine, kvaliteta i drugih svojstava robe i u pogledu okolnosti koje utiču ili mogu uticati na poslovanje.

Rješavajući o tome da li određeno ponašanje može izazvati zabunu, sud se stavlja u poziciju prosječnog potrošača.

4. PRIKRIVANJE MANA ROBE

Ovo djelo obuhvata npr.prikrivanje datuma proizvodnje robe, prikivanje činjenice da se tkanina skuplja prilikom pranja i sl.

5. NEPOŠTENO OTIMANJE (ODMAMLJIVANJE) TUĐE KLIJENTELE

Djelo se sastoji u preduzimanju radnji usmjerenih na raskidanje postojećeg ili sprečavanje odnosno otežavanje zasnivanja poslovnog odnosa između drugih privrednih subjekata. Za postojanje djela bitno je postojanje namjere da se učinjenom radnjom raskine postojeći poslovni odnos ili da se njegovo zasnivanje spriječi ili oteža, bez obzira na posljedice takve radnje. Djelo postoji i samim navođenjem na raskidanje, odnosno na odustanak od upostavljanja poslovnog odnosa.

6. NEOPRAVDANO NEIZVRŠAVANJE ILI JEDNOSTRANO RASKIDANJE UGOVORA

Radnja djela se sastoji u zlonamjenom neizvršavanju ili raskidu ugovornog odnosa sa ciljem da se isti ili sličan ugovorni odnos zaključi sa drugim partnerom.

34

www.usp.ba

7. OGLAŠAVANJE PRIVIDNE RASPRODAJE I MANIPULACIJA SA CIJENAMA

Djelo se definiše kao oglašavanje rasprodaje ili prividnog sniženja robi ili vršenje drugih sličnih radnji koje potrošača dovode ili mogu dovesti u zabludu u pogledu cijena. Bitan uslov za postojanje ovog djela je dovođenje potrošača u zabludu.

8. PLAĆANJE VEĆE NABAVNE CIJENE RADI POSTIZANJA POVOLJNIJEG POLOŽAJA NA TRŽIŠTU

Za ovo djelo je bitno da se nudi veća cijena za robu i to zlonamjerno, a sa ciljem da se na tržištu postigne povoljniji položaj u odnosu na druge učesnike u privrednom prometu.

9. STVARANJE POMETNJE NA TRŽIŠTU NEOVLAŠTENOM UPOTREBOM TUĐIH VANJSKIH OBILJEŽJA

Kao djelo nelojalne utakmice smatra se i neovlaštena upotreba zakonom zaštićenih obilježja drugog privrednog subjekta (naziv, firma, žig, oznaka kvaliteta, porijekla itd), kao i upotreba obilježja koja nisu zakonom zaštićena ako se time stvara ili može stvoriti zabuna u privrednom prometu na štetu drugog privrednog subjekta koji ta obilježja odranije koristi.

Kad je u pitanju nedozvoljena upotreba zakonom zaštićenih obilježja (naziv, firma, žig, oznaka porijekla), moguća je konkurencija tužbi obzirom da ova materija spada u graničnu oblast prava na koju se primjenjuju pravila o suzbijanju nelojalne utakmice, kao i pravila Zakona o industrijskom vlasništvu kojima se štite oznake proizvoda.

10. STVARANJE POMETNJE OVLAŠTENOM UPOTREBOM TUĐIH VANJSKIH OBILJEŽJA

Karakteristika ovog djela je da se upotreba tuđih vanjskih obilježja vrši na osnovu ovlaštenja njihovih nosilaca, ali se tom upotrebom kod potrošača može stvoriti zabuna u pogledu identiteta privrednih subjekata, odnosno identiteta roba ili usluga. Za postojanje ovog djela nije potrebna namjera da se stvori pometnja u privrednom prometu – dovoljan je i nehat, tj. nepostupanje sa potrebnom pažnjom.

Ovo djelo može npr. biti počinjeno tako što je ugovornom partneru iz ugovora o licenci ustupljeno i pravo korištenja žiga, ali on uz obilježavanje žigom ne stavlja i oznaku da je roba proizvedena po licenci. Time se potrošači mogu dovesti u zabludu u pogledu identiteta robe.

11. PODMIĆIVANJE

Djelo nelojalne utakmice podmićivanja definiše se kao davanje ili obećavanje poklona, imovinske ili druge koristi privrednom subjektu, njegovom radniku ili licu koje radi za taj subjekt radi povlašćivanja davaoca poklona na štetu drugog. Mito se može sastojati u novcu, robi, neuobičajeno velikom rabatu, otvaranju kredita ili u obliku nekih drugih pogodnosti. Djelo je izvršeno samim davanjem, odnosno obećanjem mita, bez obzira na nastup posljedice.

12. ODAVANJE POSLOVNE TAJNE

Sastoji se u podmićivanju zaposlenika drugog privrednog subjekta da oda ili učini pristupačnom poslovnu tajnu ili druge povjerljive podatke. Tajnim se smatra sve ono što se krije od javnosti i od konkurenata. Ovdje spada i tajni know how. Kao i prethodno, i ovo djelo spada u graničnu oblast privrednog i krivičnog prava.

13. VRBOVANJE TUĐIH RADNIKA

Djelo nelojalne konkurencije sastoji se u vrbovanju tuđih radnika, posebno onih za kojima se osjeća nedostatak na tržištu radne snage, a sa ciljem da se time konkurentsko preduzeće dovede u težak privredni položaj.

35

www.usp.ba

14. PRISVAJANJE TUĐIH POSLOVNIH VEZA

Za postojanje ovog djela bitno je prisvajanje tuđih poslovnih veza neovlaštenim korištenjem usluga trgovačkog putnika, predstavnika ili zastupnika druge organizacije, čime se stvara odgovarajuća pogodnost na štetu drugog privrednog subjekta.

15. PREMIJSKI POSLOVI, NAGRADNE PRODAJE I DRUGI SLIČNI NAČINI PRIDOBIJANJA KUPACA

Za ovo djelo je karakteristično pridobijanje klijentele davanjem ili obećanjem nagrada ili druge imovinske koristi ili pogodnosti, i to na štetu drugih preduzeća ili na štetu potrošača. Ovdje spadaju premijski poslovi, reklamni pokloni i nagradne prodaje (igre).

Premijski poslovi (prodaje uz nagrade) su poslovi kojima se kod kupca stvara utisak da su napravili dobar posao, jer su uz kupljeni proizvod dobili i posebnu nagradu (premiju), tj. dodatni predmet. Ta premija mora biti u vidu predmeta druge vrste, inače nije riječ o premijskom poslu, a takođe mora biti veće vrijednosti od poklona uobičajenih u privrednom prometu (kao što su npr.značke, upaljači, olovke).

Reklamni pokloni se za razliku od premija daju neovisno od bilo kakvog posla koji je trenutno zaključen, ali sa ciljem da se potencijalni klijenti privuku za ubuduće. Da bi spadali u djelo nelojalne utakmice, ovakvi pokloni trebaju biti veće vrijednosti od uobičajenih poklona u privrednom prometu.

Nagradne prodaje (igre) – nacionalna zakonodavstva donose posebne propise o nagradnim igrama kako bi se potrošači zaštitili od nekorektnih postupaka prilikom organizovanja ovih igara.

16. NUĐENJE POVOLJNIJIH USLOVA ZA OSNIVANJE MJEŠOVITOG PREDUZEĆA U INOSTRANSTVU

Za postojanje ovog djela bitno je da se povoljniji uslovi za osnivanje mješovitog preduzeća u inostranstvu nude stranom subjektu sa kojim se neko domaće preduzeće već nalazi u pregovorima sa istim ciljem.

17. UVOZ ROBE BEZ NADMETANJA ILI PRIKUPLJANJA PONUDA

Djelom nelojalne konkurencije smatra se i uvoz robe bez nadmetanja ili prikupljanja ponuda kad su oni obavezni, a uvezenom robom se može nelojalno konkurisati.

III – ZAŠTITA OD NELOJALNE UTAKMICE

Realizira se kroz upravno-pravne, kazneno-pravne i građansko-pravne mjere. Kad su u pitanju upravno-pravne mjere, Zakon predviđa mjeru zabrane vršenja određene privredne djelatnosti u trajanju do 1 godine. Mjeru izriče sud.

Kazneno-pravna zaštita relizuje se kroz krivične i prekršajne mjere.

Građansko-pravna zaštita ostvaruje se po pravilima parničnog postupka. Tužba može biti usmjerena na utvrđivanje postojanja djela nelojalne utakmice, obustavu daljeg vršenja tog djela, uklanjanje stanja stvorenog djelom nelojalne utakmice, te naknadu štete. Aktivno su legitimisani: privredni subjekat oštećen djelom nelojalne utakmice, poslovno udruženje odnosno privredna komora, potrošači i organizacije potrošača, te druga zainteresirana lica. Pasivno su legitimisana sva pravna i fizička lica koja počine djelo nelojalne utakmice na teritoriji BiH.

Zastarjelost – pravo na tužbu zbog djela nelojalne utakmice zastarijeva u subjektivnom roku od 1 godine, odnosno objektivnom roku od 3 godine. Rok zastarjelosti tužbe za naknadu štete je 3 godine (subjektivni), odnosno 10 godina (objektivni).

36

www.usp.ba

IV – MEĐUNARODNA ZAŠTITA OD NELOJALNE UTAKMICE

Važeći tekst Konvencije Pariske unije definiše akt nelojalne konkurencije kao svaki akt konkurencije koji je protivan dobrim običajima u industriji ili trgovini. Osim toga, Pariska konvencija konkretizira djela koja se smatraju djelima nelojalne konkurencije kao:

1. Djela koja po svojoj prirodi mogu bilo kojim sredstvom stvoriti zabunu u vezi sa preduzećem, proizvodima ili industrijskom odnosno trgovinskom djelatnošću nekog konkurenta;

2. Lažni navodi prilikom obavljanja trgovine, koji su takve prirode da diskredituju preduzeće, odnosno djelatnost konkurenta;

3. Oznake ili navodi čija upotreba u trgovini može dovesti javnost u zabludu o porijeklu, načinu proizvodnje, osobinama, pogodnostima za upotrebu ili količini robe.

Pitanje sankcija prepušteno je nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica Unije.

37

www.usp.ba

AUTORSKO PRAVO

UVOD

Prvi zakon o autorskom pravu bio je engleski Copyright act iz 1709.godine. Prvi propis o autorskom pravu koji se primjenjivao na tlu BiH bio je austrijski carski Patent o autorskom pravu iz 1846.godine, a zatim Zakon o autorskom pravu iz 1895.godine. Prvi jugoslovenski zakon o autorskom pravu donesen je 1929.godine. Nakon II sv.rata donesen je novi Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1946.godine. Nakon više revizija u zakonodavstvu iz ove oblasti, 1978.godine je donesen Zakon o autorskom pravu koji je bio na snazi do raspada SFRJ. Današnji izvor prava u BiH iz ove oblasti je Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH donesen u martu 2002.godine (Sl.glasnik BiH br.7/02)

I – ZAŠTIĆENA DJELA

1. POJAM AUTORSKOG DJELA I USLOVI ZAŠTITE

Prema zakonskoj definiciji, autorskim djelom smatra se individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja.

Dakle, autorskim djelom smatra se svaka tvorevina duha, izražena u bilo kojoj formi. Pravni teoretičari se razilaze u tumačenju definicije autorskog djela, u zavisnosti stava da li autorsko djelo čini samo jedan element – izražajna forma ili su za postojanje djela potrebna 2 elementa – ideja (animus) i oblik njenog izražavanja (corpus). Kod nas je prihvaćeno monističko shvatanje jer naše pravo vodi računa samo o djelima koja su dobila svoju vanjsku formu, dok se ideja ostavlja nezaštićenom. Međutim, neki teroretičari smatraju da je prihvatljivije dualističko stanovište jer izražajnu formu nije moguće odvojiti od unutrašnje sadržine (ideje) djela.

Uslovi zaštite autorskog djela

Spoljna (izražajna) forma Da bi autorsko djelo uživalo zaštitu, uslov je da se radi o produktu duha i da ima svoju materijaliziranu formu. Ta forma ne mora kod svih djela biti izražena u trajnom i fizičkom obliku. Takav slučaj je sa govornim djelima (predavanja, govori i sl) ili sa muzičkim djelima bez nota. Osim toga, djelo ne mora dovršeno: i nedovršena djela uživaju zaštitu. Bitno je da je materijalizirana ideja predstavljena u mjeri koja očigledno karakteriše autorsko djelo.

Originalnost djela je općeprihvaćen uslov autorsko-pravne zaštite. Originalno je ono djelo koje je njegov tvorac ostvario sam, ne podražavajući djela drugih autora. Umjetnička originalnost dozvoljava imitaciju tuđih djela, s tim što nova kreacija koja je stvorena na osnovu takve inspiracije, mora sadržavati znatne izmjene koje nose pečat ličnosti njegovog autora. Pitanje originalnosti je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom konkretnom slučaju.

Zaštitu uživa svaka materijalna ideja bez obzira na književnu ili umjetničku vrijednost djela.

Objavljivanje u većini zemalja ne igra nikakvu ulogu za sticanje autorsko-pravne zaštite domaćih državljana. Izuzetak čini američko pravo, koje do trenutka objavljivanja pruža zaštitu autorskog prava po pravilima common law-a, a nakon objavljivanja nastaje tzv.statutory protection, tj. zakonska zaštita. Međutim, kad je u pitanju zaštita na međunarodnom planu, u okviru Bernske i Univerzalne unije objavljivanje u jednoj zemlji je konstitutivni element za ostvarenje zaštite u ostalim zemljama.

Naše pravo, kao i pravo većine zemalja, ne zahtijeva ispunjenje bilo kakvih formalnosti kao uslov zaštite autorskog djela. Pravo na autorsko-pravnu zaštitu autor stiče samom činjenicom da je ostvario duhovnu tvorevinu. Situacija je drugačija u zemljama common law sistema, posebno u SAD, gdje su određene formalnosti zadržane kao uslov sticanja autorsko-pravne zaštite. To su: stavljanje rezerve, deponovanje, registracija i obaveza proizvodnje u SAD. Stavljanje rezerve podrazumijeva da autor može obezbijediti autorsko pravo na svom djelu ako ga objavi sa oznakom autorskog prava koja je predviđena zakonom na vidnom mjestu svakog primjerka tog djela. Deponovanje se vrši predajom 2 potpuna primjerka

38

www.usp.ba

objavljenog najboljeg izdanja djela kod Biroa za autorska prava ili Registratora za autorsko pravo u Vašingtonu. Deponovanje trodimenzionalnih djela vrši se deponovanjem fotogafija koje omogućavaju identifikaciju djela. Registracija objavljenih i deponovanih djela vrši se kod Biroa za autorska prava. Obaveza proizvodnje u SAD je mjera zaštite grafičke i izdavačke industrije SAD od konkurencije knjiga sa engleskog govornog područja. Vremenom je dejstvo ove klauzule oslabilo.

Namjena djela u načelu nije bitna za zaštitu. Zaštitu uživa svaka intelektualna tvorevina. Izuzetak su različite vrste zvaničnih akata: zakoni, podzakonski propisi, sudske odluke i drugi službeni akti (izvještaji, referati itd). Međutim, prevodi tih zvaničnih akata uživaju autorsko-pravnu zaštitu ako nisu načinjeni radi službenog objavljivanja i ako kao takvi nisu objavljeni.

2. VRSTE ZAŠTIĆENIH DJELA

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH primjerice navodi slijedeće vrste autorskih djela:

1. pisana djela (knjige, brošure, književni tekstovi, članci i ostali napisi i kompjuterski programi);

2. govorna djela (predavanja, govori i druga djela iste prirode);

3. dramska i dramsko-muzička djela;

4. koreografska i pantomimska djela;

5. muzička djela, s riječima ili bez riječi;

6. filmska djela i djela stvorena na način sličan filmskim djelima;

7. djela iz oblasti slikarstva, vajarstva, arhitekture i grafike, bez obzira na materijal od kojeg su načinjena, te ostala djela likovnih umjetnosti;

8. djela svih grana primijenjenih umjetnosti i industrijskog oblikovanja;

9. fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom;

10. kartografska djela (geografske karte, topografske karte i sl.) i

11. planovi, skice i plastična djela, koja se odnose na geografiju, topografiju, arhitekturu ili drugu naučnu ili umjetničku oblast.

Pisana djela. Ovdje spadaju knjige, brošure, naučni i stručni radovi, članci i ostali napisi, te kompjuterski programi. Novinske vijesti koje sadrže samo golu informaciju nisu predmet autorske zaštite jer one predstavljaju prezentiranje činjenica, a ne intelektualnu tvorevinu datu u posebnom izražajnom obliku koji čini bitan uslov zaštite.

Kompilacije takođe uživaju autorsko-pravnu zaštitu, pod uslovom da s obzirom na izbor, raspored ili način izlaganja građe predstavljaju samostalne individualne duhovne tvorevine. One mogu biti:

1. Zbirke autorskih djela (kao što su npr.enciklopedije, zbornici, antologije, muzičke zbirke, fotografske zbirke, baze podataka i sl). Ovim se ne utiče na prava autora pojedinih djela od kojih je zbirka sastavljena; 2. zbirke narodnih književnih i umjetničkih tvorevina, dokumenata, sudskih odluka, ili zbirke druge slične građe, koje same po sebi ne predstavljaju zaštićena autorska djela;

Naslov autorskog djela takođe uživa zaštitu. Ako predstavlja individualnu duhovnu tvorevinu, zakonom je zaštićen kao i samo djelo. Neovisno od toga, za naslov autorskog djela nije dozvoljeno uzimati naslov koji je već upotrijebljen za neko autorsko djelo iste ili slične vrste, ako bi takav naslov mogao izazvati zabunu u pogledu autora djela.

Zakon ne spominje izričito ilustracije kao posebnu vrstu autorskih djela. Međutim, one uživaju zaštitu pod istim uslovima kao i druga književna djela.

Govorna djela. Pod govornim djelima podrazumijevaju se predavanja, govori, pripovijesti i sl, pod uslovom originalnosti. O njima se mogu objavljivati samo kraći izvještaji putem medija, a pod uslovom

39

www.usp.ba

poštivanja moralnih autorskih prava. Govori namijenjeni javnosti održani u organima vlasti, političkim organizacijama, na svečanostima i sl. mogu se slobodno objavljivati u cilju obavještavanja javnosti o aktuelnim događajima. Međutim, zbirke takvih govora ne mogu se objavljivati bez dozvole autora.

Dramska i dramsko-muzička djela. Pozorišna djela su najvećim dijelom zaštićena i kao književna (tj.pisana), ali su i posebno zaštićena kao dramska odnosno dramsko-muzička djela. Njihova specifičnost je u tome što se mogu izvoditi na sceni.

Koreografska i pantomimska djela. Za razliku od ranijih rješenja, prema kojima su ova djela uživala zaštitu samo ako su bila fiksirana pismeno ili na neki drugi način, važeći Zakon ne postavlja nikakve posebne uslove za zaštitu ovih djela.

Muzička djela uživaju zaštitu bez obzira na to da li su zabilježena putem nota ili na neki drugi način i bez obzira na to da li su propraćena riječima ili ne. Veličina djela takođe ne utiče na njegovu zaštitu. Muzička djela mogu biti izvorna i izvedena. U izvedena spadaju aranžmani, varijacije, skraćivanja i imitacije. Uz uslov originalnosti, izvedena djela (varijacije i imitacije) su poseban predmet zaštite.

Djela likovnih umjetnosti. Ovdje spadaju djela iz oblasti slikarstva, vajarstva, arhitekture i grafike, bez obzira na materijal od kojeg su načinjena, te ostala djela likovnih umjetnosti (rezbarstvo, dekor, holtikultura). Izvedena djela kao što su prilagođavanja, smanjenja i aranžmani uživaju zaštitu kao i izvorna djela, pod uslovom originalnosti.

Fotografska djela uživaju zaštitu bez obzira na njihovu umjetničku vrijednost. Uslov je originalnost.

Filmska djela i djela stvorena na način sličan filmskim djelima. Ovdje se podrazumijevaju sve vrste filmova – igrani, dokumentarni, animirani, zatim žurnali, nastavni, kulturni i reklamni filmovi itd.

Djela primijenjenih umjetnosti su umjetničke tvorevine namijenjene za zadovoljavanje praktičnih potreba. Naš pravni sistem dopušta paralelnu zaštitu ovih djela po propisima Zakona o industrijskoj svojini u BiH (industrijski dizajn) i Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

II – ZAŠTIĆENA LICA

1. INTELEKTUALNI TVORCI AUTORSKIH DJELA

Autor djela je fizičko lice koje je stvorilo djelo. Autorom se smatra lice čije je ime ili pseudonim označeno na djelu, dok se ne dokaže suprotno. Autor zbirke autorskih djela, prevoda, prilagođenog, obrađenog ili na drugi način prerađenog djela je lice koje je sačinilo zbirku odnosno preradilo djelo.

Koautori su lica koja su zajedno stvorila autorsko djelo. Djelo ostvareno u saradnji 2 ili više lica obuhvata 3 elementa: zajedničku inspiraciju, isti cilj i jedinstvenu cjelinu. Da bi bilo riječ o koautorstvu, djelo mora činiti nedjeljivu cjelinu. Ako autorsko djelo stvoreno saradnjom dva ili više lica ne čini nedjeljivu cjelinu, svaki koautor ima autorsko pravo na svoj doprinos.

Posebnu pažnju zaslužuje pitanje koautora filmskog djela. Po našem Zakonu, autorima filma se smatraju pisac scenarija, režiser i glavni snimatelj, a autorom crtanog filma smatra se i glavni crtač. Koautorom se smatra i kompozitor muzike, ako je muzika bitan element filmskog djela i ako je komponovana za to djelo. U zemljama common law sistema autorsko pravo se priznaje producentu filma.

2. NOSIOCI AUTORSKOG PRAVA

Izvorni nosioci autorskog prava su autori. Autorsko pravo na anonimna djela i na djela izdata pod pseudonimom čiji autor nije poznat, vrši izdavač. Ako izdavač nije naznačen na djelu, na vršenje autorskog prava ovlašteno je lice koje je djelo objavilo. Ako se radi o neobjavljenom djelu, a i autor nije poznat, autorsko pravo vrši odgovarajuća organizacija autora. Kada se utvrdi identitet autora, navedena pravila se prestaju primjenjivati.

40

www.usp.ba

Nosioci autorskog prava na djela stvorena u radnom odnosu. Za djela stvorena u radnom odnosu, Zakon prvenstveno predviđa uređenje odnosa između poslodavca i posloprimca putem ugovora. Ukoliko ugovorom nije drugačije predviđeno, ako je posloprimac stvorio autorsko djelo izvršavajući svoje obaveze ili radeći po uputstvima poslodavca, smatra se da je pravo na iskorištavanje autorskog djela preneseno na poslodavca u trajanju od pet godina. Pri objavljivanju svojih sabranih djela, autor može i bez dozvole poslodavca koristiti djelo stvoreno u radnom odnosu. Nakon isteka roka od 5 godina prava na iskorištavanje djela pripadaju isključivo autoru.

Izuzetno od navedenog, poslodavac je nosilac autorskog imovinskog prava na računarskom programu i bazi podataka stvorenim u radnom odnosu.

Nosioci autorskog prava na djela stvorena po narudžbi. Sva autorska prava na djela stvorena u okviru ugovora o djelu pripadaju autoru koji je djelo stvorio, izuzev ako je ugovorom utvrđeno drugačije. Izuzetak od navedenog pravila čini računarski program stvoren u okviru ugovora o djelu. Ako ugovorom nije drugačije određeno, takav program pripada naručiocu.

Međutim, djelo koje je stvoreno na podsticaj i u organizaciji fizičkog ili pravnog lica, u čijem stvaranju je učestvovao veći broj lica i koje se koristi pod imenom naručioca, smatra se kolektivnim autorskim djelom (enciklopedije, zbornici, računarski programi, baze podataka). Ukoliko ugovorom nije drugačije predviđeno, nosilac autorskog imovinskog prava na ovakvom djelu je naručilac.

Nosioci autorskog prava na filmskom djelu. Naše pravo ne prihvata rješenje koje je usvojeno u uporednom pravu, a prema kome se zakonski prezumira da je autorsko pravo na filmsko djelo u cjelini preneseno sa autora na producenta (cessio legis). Po našem Zakonu, samo autori mogu biti nosioci prava na filmskom djelu, a odnosi između proizvođača i autora, kao i međusobni odnosi autora filmskog djela, uređuju se ugovorom koji se zaključuje u pismenoj formi. U praksi se ovim ugovorima štite interesi producenata i to vrlo detaljno, tako da obuhvataju čak i ona prava koja producentima ne bi pripadala na osnovu tumačenja klauzule o zakonskoj cesiji autorskih prava na producenta.

III – PRAVNA PRIRODA I SADRŽAJ AUTORSKOG PRAVA

1. PRAVNA PRIRODA AUTORSKOG PRAVA

Autorsko pravo je isključivo (monopolsko) pravo koje svom nosiocu daje mogućnost iskorištavanja autorskog djela, kao i pravo da svim drugim licima zabrani iskorištavanje tog djela. Ono je vremenski i prostorno ograničeno. Prostorno – granicama suvereniteta i eventualno sklopljenim međunarodnim sporazumima, a vremenski u zavisnosti od trajanja koje konkretan suverenitet priznaje tom pravu.

2. SADRŽAJ AUTORSKOG PRAVA

Subjektivno autorsko pravo sastoji se iz lično-pravnih i imovinsko-pravnih ovlaštenja.

Lično-pravna ovlaštenja autorskog prava. U vezi sa autorskim pravima vrši se razlikovanje između kontinentalnog i angloameričkog sistema. Kontinentalni sistem daje prednost ličnopravnim elementima u odnosu na imovinskopravne i zaštita ličnopravnih elemenata predviđa se u samim zakonima o autorskom pravu.

Po angloameričkom sistemu zaštita moralnog prava po pravilu nije regulisana odredbama zakona o autorskom pravu. Prvenstvo se daje imovinsko-pravnim elementima, tj. odnosima u vezi sa iskorištavanjem djela (copyright), a moralno pravo uživa samo djelimičnu zaštitu i to po pravilima common law-a. Autor zaštitu uživa ne kao tvorac djela, već kao vlasnik djela i osoba koja ima pravo iskorištavati to djelo.

U zemljama evropskog kontinentalnog prava moralno pravo, odnosno zaštita nepovredivosti djela i njegovog tvorca traje vječito, tj. i po prestanku roka trajanja imovinsko-pravnih prerogativa. Ne gubi se

41

www.usp.ba

nevršenjem. Načelno je neprenosivo. Pravnim poslom se može prenijeti samo vršenje moralnog prava, ali ne i njegov sadržaj. Na moralnim pravima nije dozvoljeno ni prinudno izvršenje.

Prema našem Zakonu, autorsko pravo sadrži imovinsko-pravna i lično-pravna ovlaštenja, odnosno imovinska i moralna prava. Autorsko moralno pravo sastoji se od 4 komponente: pravo objavljivanja, pravo na poštivanje nepovredivosti djela i autora, pravo pokajanja i pravo na priznanje autorstva.

Pravo objavljivanja. Autor je jedini ovlašten donijeti odluku o objavljivanju. Niko ga ne može spriječiti niti natjerati da objavi djelo. Pod objavljivanjem u općem smislu podrazumijeva se činjenje djela pristupačnim javnosti.

Za objavljivanje se vežu određene pravne posljedice. S tim u vezi naš Zakon predviđa slijedeća pravila:

- punu zakonsku zaštitu uživaju autorska djela državljana BiH ili stranaca koji imaju prebivalište u BiH i to kako objavljena tako i neobjavljena;

- istu zaštitu uživaju autorska djela stranaca i lica bez državljanstva ako se objavljuju u BiH po prvi put ili ako se u BiH objavljuju u roku od 30 dana od dana kada su bila objavljena u nekoj drugoj državi;

- autorska djela stranih državljana, koja nisu prvi put ili istovremeno objavljena u BiH uživaju zaštitu u okviru obaveza BiH po osnovu međunarodnih ugovora ili na osnovu reciprociteta.

Pravo na objavljivanje pripada autoru i u slučaju naručenih autorskih djela. Jedina sankcija koja se može primijeniti protiv autora jeste naknada štete ugovornom partneru. Ovo važi pod uslovom da autor ne postupa prevarno. Autor npr. ne bi mogao, pozivajući se na svoje moralno autorsko pravo, odbiti da preda svoje završeno djelo naručiocu, a zatim da isto djelo preda radi objavljivanja drugom licu koje mu je naknadno ponudilo bolje materijalne uslove.

Na isti način je riješeno i pitanje autorskog lično-pravnog ovlaštenja na objavljivanje i stavljanje u promet kolektivnih djela i djela stvorenih u saradnji. Izuzetak su filmska djela. Naime, u praksi je prihvaćeno pravilo po kome saradnik koji ne završi svoj doprinos filmskom djelu, ne može da se usprotivi tome da se njegov već dati doprinos upotrijebi za dovršavanje filmskog djela. Ovakvo pravilo je i zakonski sankcionirano.

Pravo na poštivanje nepovredivosti djela i autora. Autor ima pravo da od trećih lica zahtijeva poštivanje integriteta njegovog djela i da se usprotivi bilo kakvoj izmjeni djela, kao i svakoj upotrebi djela koja vrijeđa njegovu čast i ugled.

Pravo na poštivanje nepovredivosti djela različito je postavljeno u slučaju ustupanja autorskih imovinskih prava na djelo i u slučaju prenosa svojine na autorskom djelu (original autorskog djela).

U slučaju prenosa prava svojine na original autorskog djela, autor u vezi sa svojim djelom zadržava sva ostala imovinska prava (npr.pravo reprodukcije ili pravo prilagođavanja), kao i moralno autorsko pravo. Vlasnik originalnog primjerka autorskog djela je, shodno pravilima općeg prava, ovlašten djelom raspolagati u granicama koje mu omogućava pravo svojine na materijalnu podlogu na kojoj je djelo ostvareno. On bez saglasnosti autora nije ovlašten da dira u autorska prava – ne može reproducirati djelo u bilo kom obliku, vršiti prilagođavanje djela ili bilo kakve izmjene, niti može djelo prikazivati odnosno izlagati. Vlasnik međutim može postaviti djelo na mjesto na koje on želi, može ga prodati, pokloniti pa čak i uništiti, ali pod uslovom da ne postupa zlonamjerno, odnosno da djelo nije uništio u namjeri da naškodi časti i ugledu autora.

U slučaju ustupanja autorskih imovinskih prava, različita pravila se primjenjuju u zavisnosti od vrste autorskog imovinskog prava koje se prenosi (adaptacija, reprodukovanje i javno izvođenje).

Prilikom adaptacije (prilagođavanja) nekog autorskog djela u cilju stvaranja novog djela, autor novog djela može vršiti manja ili veća odstupanja od djela koje se prilagođava. Pred pravnu teoriju i sudsku praksu postavljeno je teško pitanje utvrđivanja granica slobode autora novog djela i pravo da se udalji od izvornog djela. U tom smislu francuska sudska praksa zauzela je stav da je granica između prava

42

www.usp.ba

respektovanja i slobode umjetničkog izražavanja određena zabranom svjesnog nanošenja povrede ugledu i časti autora izvornog djela.

U slučaju reprodukovanja i javnog izvođenja, lice kje vrši reprodukovanje i javno izvođenje ne smije vršiti bilo kakve izmjene u djelu i dužno je djelo poštivati i u pogledu cjeline i u pogledu detalja. Izmjene ili skraćenja u djelu koje se reprodukuje odnosno javno izvodi može odobriti samo autor.

Širim tumačenjem zakonskih odredaba dolazi se do zaključka da se autor ne može odreći svojih lično-pravnih prerogativa.

Pravo pokajanja. Ako je autor ustupio imovinsko pravo iskorištavanja djela nekom drugom licu, postavlja se pitanje da li nakon toga može povući djelo iz javnog prometa, odnosno da li može vršiti neke izmjene u djelu. Dakle, postavlja se pitanje da li autor može povrijediti načelo pacta sunt servanda pozivajući se na svoje autorsko pravo. Pitanje korištenja prava pokajanja može se posmatrati iz dva ugla: kao pravo povlačenja djela iz prometa i kao pravo vršenja izmjena u već objavljenom djelu.

Prema našem Zakonu, autor može u svako doba povući iz prometa i uskratiti dalje korištenje djela u bilo kojem obliku, “ako za to ima ozbiljne moralne razloge”. Uslov za to je da prethodno nadoknadi štetu vlasniku primjerka djela, odnosno nosiocu prava iskorištavanja. Pod štetom se ovdje podrazumijeva kako direktna šteta tako i izgubljena dobit.

Ako autor koji je koristio svoje pravo pokajanja odluči da to svoje djelo ponovo stavi u promet, raniji korisnik odnosno vlasnik djela ima pravo prvenstva u roku od 30 dana od dana saznanja, a najkasnije u roku jedne godine od dana stavljanja djela u promet.

Pravo pokajanja pripada samo autoru, a ne i drugom nosiocu autorskog prava. Pravo pokajanje se ne odnosi na kompjuterske programe, filmska djela i baze podataka.

Pravo pokajanja važi i za vršenje izmjena u objavljenom, odnosno izdatom djelu, ponovo pod uslovom naknade štete vlasniku, odnosno korisniku djela.

Pravo na priznanje autorstva. Autor ima pravo da bude priznat i označen kao stvaralac djela i to pod vlastitim imenom, pseudonimom ili anonimno. To pravo paterniteta (duhovnog očinstva na djelu) sastoji se od:

1. Ovlaštenja autora da prilikom svakog saopštavanja djela javnosti istekne svoje ime ili zahtijeva da njegovo ime bude naznačeno na djelu;

2. Ovlaštenja autora da štiti svoje autorstvo, tj. ovlaštenja da se usprotivi svakom uzurpiranju autorstva od strane drugog lica.

Autorstvo se ne može prenositi pravnim poslom, niti se autor može odreći autorstva na svom djelu. Pravni posao koji bi imao za predmet ustupanje autorstva bio bi ništav kao nemoralan i protivan javnom poretku.

Osim navedenog, bitno je navesti još i prava autora u slučaju promjena na djelu arhitekture, te pravo pristupa djelu i izložbe. Naime, Ako vlasnik ima namjeru mijenjati djelo arhitekture, mora tu preradu prvenstveno ponuditi autoru djela arhitekture, ako je autor živ i uobičajeno dostupan. Ako autor neosnovano odbije saradnju, vlasnik može djelo slobodno preraditi, ali autor zadržava autorska moralna prava.

Autor ima pravo pristupa originalu ili kopijama djela koje se nalazi u posjedu drugog lica, ukoliko je to neophodno za vršenje njegovog prava umnožavanja ili prerade i ako to nije suprotno opravdanim interesima posjednika. Od posjednika djela likovne umjetnosti ili fotografije autor ima pravo zahtijevati predaju originala ili kopije svoga djela radi izlaganja u BiH, ukoliko dokaže postojanje pretežnog interesa. Ova predaja može biti uvjetovana davanjem garancije ili zaključenjem ugovora o osiguranju, u visini tržišne cijene djela. Pravo pristupa djelu i izložba se ostvaruju na trošak autora i sa što je moguće manje oštećenja za posjednika. Autor odgovara bez obzira na krivicu u slučaju oštećenja djela.

43

www.usp.ba

Imovinsko-pravni elementi (ovlaštenja) autorskog prava

Autorska imovinska prava sastoje se u isključivom ovlaštenju autora na iskorištavanje djela. Drugo lice može iskorištavati djelo samo po odobrenju autora, a za svako takvo iskorištavanje autoru pripada naknada (ukoliko drugačije nije određeno Zakonom ili ugovorom).

Zakonom su predviđeni pojedini oblici iskorištavanja autorskih djela. Autor ima isključivo pravo da daje odobrenje za objavljivanje, reprodukovanje, stavljanje u promet, prevođenje, prilagođavanje ili iskorištavanje djela u bilo kojem drugom obliku. Shodno tome, vlasnici npr. ugostiteljskih objekata obavezni su autoru platiti posebnu naknadu ako preko zvučnika ili na drugi način reproduciraju djelo svojim klijentima, bez obzira što vlasnici tih objekata ne naplaćuju od svojih gostiju posebnu naknadu za slušanje, odnosno gledanje javnog saopštavanja djela.

Najvažniji oblici iskorištavanja djela su: pravo reprodukovanja, pravo stavljanja u promet originala ili reprodukcija, pravo emitovanja djela, pravo recitovanja, pravo izvođenja, pravo predstavljanja, pravo prikazivanja, pravo sekundarnog iskorištavanja, te pravo prevođenja.

Naš Zakon predviđa i pravo slijeđenja. Ovo pravo pripada autorima izvornih djela likovne umjetnosti u pogledu tih djela i autorima književnih, naučnih i muzičkih djela u pogledu njihovih izvornih rukopisa. Oni imaju pravo da od vlasnika ili korisnika tih djela odnosno rukopisa budu obaviješteni o novom vlasniku, odnosno korisniku. Ako je vlasništvo na takvom djelu odnosno rukopisu promijenjeno naplatnim pravnim poslom, autor ima pravo da bude o tome obaviješten i ima pravo na učešće u dobiti u iznosu od 5% od prodajne cijene.

Za izvršenje navedene obaveze garantuje otuđilac djela. Ako je prodaja izvršena preko posrednika (galerija, aukcija i sl), onda ta lica solidarno garantuju s otuđiocem. Obaveza obavještavanja odnosi se na podatke o otuđenom originalu, prodavaču i prodajnoj cijeni. Autoru se u neophodnom obimu garantuje i uvid u odgovarajuće poslovne knjige i drugu evidenciju odgovornog lica.

Autor se ne može odreći prava slijeđenja niti ga može prenositi pravnim poslovima. Pravo slijeđenja se nasljeđuje, a ne može biti predmet prinudnog izvršenja. Pravo slijeđenja se ne primjenjuje na djela arhitekture i primijenjene umjetnosti.

Ograničenje autorsko-pravnih ovlaštenja. U određenim slučajevima predviđenim Zakonom, isključivo pravo autora je ograničeno na način da je bez dozvole autora moguće objavljivanje i reprodukovanje njegovog djela i to u pojedinim slučajevima uz obavezu plaćanja naknade autoru, a u drugim slučajevima bez obaveze plaćanja naknade.

Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, na teritoriji Bosne i Hercegovine dozvoljeno je bez dozvole autora:

1. Objavljivanje i reprodukovanje pojedinih dijelova književnog, naučnog ili umjetničkog djela u svrhu nastave i naučnog rada

2. Preštampavanje u periodičnoj štampi aktuelnih članaka u kojima se raspravlja o općim pitanjima od javnog interesa. Dakle, radi se o ineresu obavještavanja javnosti. Preštampavanje je moguće ako autor nije izričito zabranio reprodukovanje tih članaka.

U svim pomenutim slučajevima objavljivanja i reprodukovanja autor ima pravo na naknadu i sva druga prava u skladu sa zakonom. Osim toga, ime i prezime autora, originalno djelo i porijeklo pozajmice moraju biti jasno naznačeni.

Bez dozvole autora i bez plaćanja naknade za korištenje dozvoljeno je:1. Javno predstavljanje i izvođenje književnih ili umjetničkih djela u svrhu edukacije i to:

- u obliku neposredne nastave;- sekundarno emitovanje školskih emisija putem radiodifuzije; - na besplatnim školskim svečanostima, pod uslovom da izvođači ne dobivaju nikakvu naknadu.

44

www.usp.ba

2. Recenzije – tj. objavljivanje izvještaja o književnim, umjetničkim i naučnim djelima, u kojima se njihov sadržaj reprodukuje na originalan i skraćen način;

3. Reprodukovanje umjetničkih djela izloženih na javnim mjestima (parkovi, ulice, trgovi), s tim da se ne koriste u trodimenzionalnom obliku, za iste svrhe kao i prvobitno djelo ili za postizanje ekonomske koristi;

4. Reprodukovanje djela u svrhu ličnog usavršavanja, ukoliko reprodukcija nije namijenjena i pristupačna javnosti, i ako posredno ne služi drugom licu za postizanje ili povećanje dobiti. Ova odredba se ne odnosi na djela arhitekture, kompjuterskih programa i baza podataka, niti na fiksiranje javnog saopćavanja djela na nosač slike ili zvuka. Osim toga, cijela knjiga, časopis ili dnevni list se za privatne svrhe može kopirati samo ručno ili pomoću pisaće mašine. Fotokopiranje je dozvoljeno najviše u tri primjerka i to ako je djelo rasprodato više od 2 godine;

5. Djela koja se nalaze na javnim izložbama, sajmovima, aukcijama ili zbirkama priređivač smije slobodno umnožiti u katalozima izdatim u te svrhe;

6. Reprodukovanje djela slikarstva putem vajarstva i obratno, te reprodukovanje djela arhitekture putem slikarstva ili vajarstva;

7. Citiranje odlomaka iz djela, uz uvjet da bude u skladu s dobrim običajima i u mjeri opravdanoj svrhom koja se ima postići. Prilikom citiranja obavezno se naznačava izvor i ime autora;

8. Korištenje djela kao dokaza u arbitražnom, sudskom ili upravnom postupku, u obimu koji zahtijeva svrha izvođenja dokaza.

U svim navedenim slučajevima autor zadržava sva druga zakonska prava.

Govori koji su namijenjeni javnosti, a koji su održani u državnim, naučnim, umjetničkim, vjerskim i drugim institucijama mogu se objavljivati bez dozvole autora i bez plaćanja naknade. O ostalim govorima, predavanjima i sl. putem medija se mogu emitovati samo kraći izvještaji.

Za iskorištavanje narodnih književnih i umjetničkih tvorevina putem javnog izvođenja plaća se naknada kao i za javno izvođenje autorskih djela. Iskorištavanje narodnih tvorevina u drugim oblicima je slobodno, s tim što su lica koja ih iskorištavaju dužna naznačiti porijeklo djela i suzdržati se od sakaćenja i nedostojne upotrebe. O zaštiti narodnih tvorevina brinu odgovarajuće organizacije autora i institucije iz oblasti nauke i umjetnosti.

Moralna i imovinska prava koautora zavise od toga da li se radi o djelu koje predstavlja nedjeljivu cjelinu ili ne. U prvom slučaju svim koautorima pripada nedjeljivo autorsko moralno pravo, a u drugom svaki od autora zadržava pravo na svom doprinosu.

IV – PRENOŠENJE AUTORSKIH PRAVA, ZALAGANJE AUTORSKIH PRAVA I IZVRŠENJE NA AUTORSKOM PRAVU

1. PRENOŠENJE AUTORSKIH PRAVA

Prenošenje autorskih moralnih prava u zemljama kontinentalnog prava nije moguće – moralna prava se smatraj neprenosivim. Ustupiti se može samo vršenje lično-pravnih ovlaštenja.

Autorska imovinska prava mogu se prenositi pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. Autor može svoja prava iskorištavanja prenositi na druga lica u cjelini ili djelimično, naplatnim i besplatnim pravnim poslovima trajno i privremeno itd. Ustupljeno pravo može biti isključivog i neisključivog karaktera. Ako je isključivog karaktera, autor je dužan da se uzdrži od naknadnog ustupanja istog ovlaštenja trećem licu. Ova obaveza je obligacione, a ne stvarne prirode, te će autor u slučaju njene povrede odgovarati samo za naknadu štete uzrokovane povredom ugovorne obaveze.

45

www.usp.ba

Sticalac prava iskorištavanja nije ovlašten da stečeno pravo dalje ustupa bez ovlaštenja ustupioca, izuzev ako je ugovorom predviđeno drugačije. Sticalac je dužan da poštuje autorska moralna prava i bez autorovog izričitog odobrenja ne smije vršiti nikakve izmjene na djelu.

Autorski ugovori

Svoje pravo iskorištavanja autor na druga lica prenosi autorskim ugovorom. Na te ugovore se primjenjuju pravila Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, kao i pravila ZOO kao lex generalis.

Opća pravila u autorskim ugovorima. Među opća pravila prvenstveno se ubrajaju pravila o formi. Naš Zakon načelno predviđa pismenu formu kao bitan element autorskog ugovora. Izuzetak su ugovori o objavljivanju članaka, crteža i bilješki u novinama, časopisima i drugoj periodičnoj štampi, koji ne moraju biti zaključeni u pisanoj formi

Autorski ugovor treba naročito da sadrži: imena ugovornih strana, naziv autorskog djela koje je predmet ugovora, način korištenja autorskog djela, te visinu, način i rokove plaćanja naknade ako se djelo koristi uz naknadu.

Ako se korištenjem autorskog djela ostvari prihod koji je u očiglednoj nesrazmjeri s ugovorenom naknadom, autor ima pravo zahtijevati izmjenu ugovora u svoju korist.

Predmet autorskog ugovora može biti i buduće djelo, s tim što je ništav ugovor kojim autor prenosi pravo iskorištavanja svih svojih budućih djela.

Za vrijeme trajanja ugovora autor je dužan da se uzdržava od postupaka koji bi korisnika ometali u vršenju prenesenog prava. S druge strane, korisnik je dužan da autorsko djelo iskorištava u granicama ustupljenih prava i da poštuje moralna prava autora.

Vrste autorskih ugovora su: izdavački ugovor; ugovor o prikazivanju; ugovor o izvođenju; ugovor o filmskom djelu; ugovor o emitovanju djela preko radija ili TV; ugovor o snimanju djela instrumentima za registraciju zvukova i slika; ugovor o prerađivanju (adaptaciji) djela; ugovor o ustupanju prava na prevođenje djela i sl.

Izdavačkim ugovorom autor prenosi na izdavača pravo objavljivanja autorskog djela štampanjem, odnosno umnožavanjem i stavljanjem u promet.

Izdavački ugovor ima izvjesne specifičnosti u odnosu na ostale autorske ugovore. Prije svega, izdavački ugovor je ugovor intuitu personae. Strogo lični karakter ugovora je dvostran: tiče se i autora i izdavača. Ugovarajući obavezu izrade određenog djela sa određenim autorom, izdavač ima u vidu njegove lične kvalitete. Zbog toga, ako se desi da autor umre prije okončanja svog djela, smatraće se da je izdavački ugovor prestao. S druge strane, autor koji zaključuje izdavački ugovor ima u vidu kvalitete određenog izdavača, pa izdavač nije ovlašten da bez saglasnosti autora svoje pravo objavljivanja djela prenese na drugog izdavača. Izuzetak je ako izdavač prenosi čitavo preduzeće ili odgovarajući dio preduzeća.

Osim toga, izdavački ugovor po svojoj prirodi spada u ugovore koji se moraju striktno tumačiti. Na osnovu toga se smatra da su izdavačkim ugovorom prenesena samo prava koja su izričito ugovorena.

Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, izdavački ugovor sadrži naročito: obim i vrijeme korištenja prava koja autor prenosi na izdavača, rok u kojem je izdavač dužan objaviti djelo i visinu naknade (ako je ugovorena). Ako rok nije utvrđen ugovorom, izdavač je dužan objaviti djelo u primjerenom roku, a najkasnije u roku od 1 godine od dana predaje rukopisa. Ako se naknada autoru utvrđuje u procentu od cijene prodatih primjeraka, ugovorom se mora se odrediti najniži iznos i rok za isplatu naknade koji je izdavač dužan platiti bez obzira na broj prodatih primjeraka.

Izdavački ugovor sadrži i niz specifičnosti vezanih za prava i obaveze stranaka.

46

www.usp.ba

Osnovna obaveza autora je da izdavaču preda predmet ugovora i to u ugovorenom roku, ugovorenom obimu i ugovorenom obliku (otkucano u ugovorenom broju primjeraka i sl). Ako ugovorom drugačije nije određeno, original djela koji je autor predao izdavaču ostaje vlasništvo autora i izdavač mu ga je dužan na zahtjev vratiti. Obaveza autora je i da garantuje izdavaču pravo koje mu je ustupio, tj. da mu obezbijedi mirno i nesmetano korištenje prava stečenih ugovorom. To podrazumijeva obavezu autora da se uzdrži od uznemiravanja izdavača, kao i da izdavača zaštiti od uznemiravanja trećih lica. S tim u vezi, dispozitivno pravilo je da za vrijeme važenja izdavačkog ugovora autor ne može pravo objavljivanja na istom jeziku ustupiti trećem licu. Ovo ne važi za novinske članke, koji mogu biti ustupljeni većem broju korisnika istovremeno.

Obaveze izdavača. Izdavač je dužan prvenstveno da djelo objavi u predviđenom roku, ugovorenom obliku i tiražu. Na svakom primjerku djela izdavač je dužan da na vidljivom mjestu stavi ime i prezime autora, ako autor ne želi da djelo bude anonimno ili označeno pseudonimom. Izdavač je također obavezan autoru platiti ugovorenu naknadu, starati se o uspješnom rasturanju primjeraka djela, i autora na njegov zahtjev povremeno obavještavati o rasturanju primjeraka.

Ako ugovorom nije drugačije određeno, smatra se da je na izdavača preneseno pravo na objavljivanje samo jednog bibliografskog izdanja, odnosno pravo na samo jedno umnožavanje. Izdavač je dužan da u slučaju novih izdanja autoru omogući unošenje poboljšanja ili izmjenu djela, pod uvjetom da to za izdavača ne povlači prevelike troškove i da ne mijenja karakter djela.

Prestanak ugovora. Izdavački ugovor prestaje: ispunjenjem, smrću autora prije završetka autorskog djela, iscrpljenjem tiraža svih ugovorenih izdanja i istekom važenja ugovora. Shodno općim pravilima obligacionog prava, ugovor može prestati usljed propasti predmeta ugovora, kao i jednostranim raskidom uz ispunjenje određenih uslova.

Ako djelo propadne zbog više sile nakon njegove predaje izdavaču radi objavljivanja, autor ima pravo na naknadu kao da je djelo objavljeno. Ako zbog više sile propadne pripremljeno izdanje prije njegovog stavljanja u promet, izdavač ima pravo pripremiti novo izdanje. U tom slučaju autoru pripada naknada za propalo, ali ne i za novo izdanje. U slučaju djelimične propasti pripremljenog izdanja zbog više sile prije njegovog stavljanja u promet, izdavač ima pravo da bez naknade autoru umnoži onoliko primjeraka djela koliko je propalo.

Nakon iscrpljenja jednog izdanja, izdavač je obavezan na zahtjev autora da pristupi izdavanju novog ugovorenog izdanja. Ako tu obavezu ne ispuni u roku od 1 godine od dana zahtjeva autora, autor može tražiti raskid ugovora.

Jednostrani raskid ugovora moguć je u slučaju neispunjenja obaveze druge ugovorne strane, tj. ako autor ne preda izdavaču autorsko djelo u ugovorenom roku ili ako izdavač ne izda djelo u ugovorenom roku. U oba slučaja oštećena strana može zahtijevati raskid ugovora i naknadu štete zbog neizvršenja ugovora. Pored toga, savjesna strana ima pravo zadržati isplaćenu naknadu, odnosno tražiti isplatu naknade.

Ako izdavač za vrijeme trajanja izdavačkog ugovora, a najkasnije nakon isteka tri godine od dana izdavanja djela namjerava neprodate primjerke prodati kao papir za preradu, dužan je prije toga ponuditi autoru da ih otkupi, i to po cijeni koju bi dobio ako bi ih prodao kao papir za preradu.

Kad je u pitanju zastupanje kod izdavačkog ugovora, zastupnik može zaključiti izdavački ugovor samo za djela koja su izričito navedena u punomoći (posebna punomoć). Zastupnik ograničeno poslovno sposobnog lica ne može zaključiti izdavački ugovor bez pristanka autora da se djelo objavi.

Ugovor o prikazivanju odnosno izvođenju je ugovor kojim autor korisniku ustupa pravo javnog prikazivanja ili izvođenja djela, a korisnik se obavezuje da to djelo prikaže odnosno izvede u roku, na način i pod uslovima određenim ugovorom.

Predmet ugovora mogu biti sva autorska djela pogodna za predstavljanje ili izvođenje na sceni,odnosno posredstvom velikog ekrana. Za razliku od izdavačkog, ovaj ugovor nema isključiv karakter, pa se pravo

47

www.usp.ba

prikazivanja odnosno izvođenja može ustupati i većem broju korisnika, ako ugovorom nije određeno drugačije.

Bitni elementi ugovora su način prikazivanja, odnosno izvođenja i područje na kojem se djelo može koristiti. Slično izdavačkom ugovoru, original autorskog djela ostaje vlasništvo autora, ako ugovorom nije drugačije određeno.

Korisnik ugovora je dužan omogućiti autoru uvid u prikazivanje odnosno izvođenje djela, osigurati tehničke uvjete prikazivanja, odnosno izvođenja djela koji osiguravaju poštivanje autorskih moralnih prava, te autoru dostavljati program i povremeno ga obavještavati o prihodima od prikazivanja, odnosno izvođenja djela.

Ugovor o filmskom djelu je ugovor autora filmskog djela (ugovor o scenariju, o režiji, o filmskoj muzici, ugovor s glavnim crtačem), sa producentom, kao i ugovor o pojedinim autorskim doprinosima filmskom djelu.

Ugovorom autori prenose na proizvođača prava snimanja, reprodukovanja, stavljanja u promet, javnog prikazivanja i emitovanja filmskog djela, i to izričito, jer se smatra da na producenta nisu prenesena prava koja nisu izričito obuhvaćena ugovorom. Preneseno pravo je isključivog karaktera, tj. za vrijeme važenja ugovora autori filmskog djela ne mogu prava prenijeti trećem licu, niti se usprotiviti korištenju tih prava od proizvođača (ako ugovorom nije drugačije određeno). Pisac scenarija i autor muzike mogu svoje doprinose objaviti ili na drugi način odvojeno koristiti, pod uslovom da time ne vrijeđaju prava prenesena na producenta.

Ugovorena naknada za snimanje filmskog djela ne obuhvata naknadu za reprodukovanje, javno prikazivanje i emitovanje. Prema tome, ako u ugovoru nije izričito drugačije navedeno, autor će imati pravo da zahtijeva posebnu naknadu za svako javno prikazivanje svog djela.

Producent je dužan da djelo dovrši u roku od 3 godine od dana zaključenja ugovora i da ga stavi u promet u roku od 1 godine od dana završetka. U suprotnom autori mogu zahtijevati raskid ugovora i naknadu štete zbog neizvršenja, te zadržiti primljenu naknadu, odnosno tražiti isplatu ugovorene naknade. Osim toga, proizvođač je dužan da autore na njihov zahtjev obavještava o ostvarenom prometu djela.

Ugovor o emitovanju djela preko radija ili TV je ugovor kojim autor ustupa pravo emitovanja svog djela radio-difuznoj ustanovi. Može biti ugovoreno jedno ili više emitovanja. Ugovoreno pravo emitovanja ne obuhvata i pravo snimanja tih djela instrumentima za mehaničko reprodukovanje zvukova i slika. Takvo pravo se mora posebno ugovoriti i autoru pripada naknada. Osim toga, autoru pripada pravo na posebnu naknadu i u slučaju javnog saopštavanja djela emitovanog putem radija ili TV (npr. u salama, klubovima, kafanama, autobusima i sl).

Ugovorom o snimanju djela na instrumente za registrovanje zvukova (i za njihovo mehaničko reprodukovanje) autor ustupa proizvođačima nosača zvuka isključivo ili neisključivo pravo registrovanja djela na nosače zvuka i stavljanje tih nosača zvuka u promet. Ugovor je jako sličan izdavačkom ugovoru.

Ugovor o prilagođavanju djela (o adaptaciji) je ugovor kojim autor drugom licu dozvoljava da izvrši transponovanje njegovog zaštićenog djela u drugi žanr (npr. prerada romana u film) i na taj način stvori novo izvedeno autorsko djelo. Pravo prilagođavanja autor može ustupiti kao isključivo ili kao neisključivo. Za ustupljeno pravo pripada mu naknada.

Ugovorom o ustupanju prava na prevođenje djela autor ustupa drugom licu isključivo ili neisključivo pravo na prevođenje djela na jedan ili više jezika, kao i pravo objavljivanja i stavljanja u promet prevoda. Ustupljeno pravo prevođenja na jedan jezik ne podrazumijeva i pravo prevođenja na bilo koji drugi jezik.

2. ZALAGANJE AUTORSKOG PRAVA I IZVRŠENJE NA AUTORSKOM PRAVU

Autorsko imovinsko pravo može biti predmetom zalaganja, mada to u praksi nije uobičajeno. Također se mogu zalagati originalni primjerci autorskih djela (slike, skulpture, rukopisi i sl).

48

www.usp.ba

Autorsko pravo ne može biti predmetom prinudnog izvršenja. Predmet izvršenja može biti samo imovinska korist koja potiče od autorskog prava. Original autorskog djela može se u izvršnom postupku izložiti prodaji pod uslovom da je djelo objavljeno i da autor svoje pravo pokajanja nije iskoristio prije pokretanja izvršnog postupka.

V – TRAJANJE AUTORSKIH PRAVA

1. MORALNA PRAVA

Trajanje autorskog moralnog prava u zemljama kontinentalnog prava je neograničenog trajanja, za razliku od zemalja common law-a u kojima autorsko moralno pravo ne traje duže od roka trajanja imovinskih prava.

Nosioci autorskog moralnog prava nakon smrti autora su njegovi nasljednici. Na prenošenje autorskog prava nasljeđivanjem primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju. Ako autor nije izričito odredio drugačije, nakon njegove smrti o zaštiti autorskih moralnih prava brinu se nasljednici umrlog, kao i organizacija autora kojoj je umrli autor pripadao ili kojoj bi pripadao s obzirom na vrstu djela i institucije iz oblasti nauke i umjetnosti. Pravo vršenja autorskog moralnog prava od strane tih nosilaca vremenski je ograničeno na rok trajanja autorskih imovinskih prava. Nakon tog roka, o zaštiti autorskih moralnih prava stara se organizacija autora ili odgovarajuća akademija nauka i umjetnosti.

Sadržaj autorskog moralnog prava nakon smrti autora po slovu zakona ostaje nepromijenjen. Međutim, u praksi moralno pravo nakon autorove smrti doživljava transformaciju. U pravnoj literaturi preovladava gledište da autorovi nasljednici mogu preduzimati sve mjere da zaštite autorska moralna prava, ali ne mogu vršiti one prerogative koji po prirodi stvari mogu pripadati samo autoru kao što je slučaj sa pravom vršenja izmjena u djelu, pravom pokajanja i sl. Izuzeci postoje u slučaju izmjena autorskog djela koje su po prirodi stvari razumljive i nužne (npr. izmjene u novom izdanju pravnog udžbenika koje su nužne zbog izmjene važećih propisa). U svakom slučaju, nasljednici ne bi mogli vršiti izmjene koje zadiru u suštinu i mijenjaju karakter autorskog djela.

2. IMOVINSKA PRAVA

Prema Zakonu (čl.84), autorska prava traju za života autora i 70 godina nakon njegove smrti. Ako prava zajednički pripadaju koautorima, pomenuti rok se računa od smrti koautora koji je zadnji umro2.

Autorska prava na anonimno djelo i djelo objavljeno pod pseudonimom traju 70 godina kako je djelo na dopušten način objavljeno. Ako pseudonim ne ostavlja nikakvu sumnju u pogledu identiteta autora ili ako autor otkrije svoj identitet, autorsko pravo traje onoliko godina koliko bi trajalo da je objavljeno pod imenom autora.

Nosioci autorskog imovinskog prava nakon smrti autora su njegovi nasljednici, a sadržaj prava se ne mijenja.

Posmrtna djela. U vezi sa djelima koja se objavljuju nakon smrti autora, postavljaju se 3 ključna pitanja: (1) ko ima pravo objavljivanja tih djela, (2) ko je nosilac autorskog prava i (3) koliki je rok trajanja autorsko-pravne zaštite tih djela.

Zakon ne sadrži izričite odredbe o navedenim pitanjima, ali je logičan zaključak da pravo objavljivanja djela nakon smrti autora imaju njegovi nasljednici uz nadzor odgovarajućih organizacija autora. Što se tiče nosioca autorskog prava i roka trajanja autorsko-pravne zaštite primjenjuju se prethodno navedena pravila u vezi sa nosiocima prava nakon smrti autora i rokovima trajanja (70 godina).

3. SLOBODNA DJELA

2 Zakon ne navodi izričito da se radi o imovinskim pravima.

49

www.usp.ba

Po isteku zakonskih rokova zaštite autorsko djelo pada u javni domen i slobodno je za korištenje pod uslovom poštivanja moralnih prava.

Posebnim zakonom može se propisati doprinos za korištenje tih djela. To je ustanova tzv.domaine public payant – po isteku zakonskih rokova autorsko djelo paad u javni domen, s tim što se korisnik obavezuje da plati zakonom određenu taksu, odnosno doprinos za korištenje djela koja ide u određene fondove (najčešće za razvoj kulture i za pomoć autorima).

VI – OSTVARIVANJE I ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA

1. OSTVARIVANJE AUTORSKIH PRAVA

Autor može svoja autorska prava ostvarivati lično ili preko zastupnika.

Uz odobrenje Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH, a na osnovu punomoći nosioca autorskog prava, autorska prava mogu ostvarivati i organizacije autora kao i druga pravna lica specijalizirana za ostvarivanje autorskih prava. Institut je ovlašten da propisuje stručne kriterije koje organizacija mora ispuniti da bi dobila odobrenje za djelatnost ostvarivanja autorskih prava.

Za zastupanje pred sudovima i drugim organima, organizacija autora, organizacija specijalizirana za ostvarivanje autorskih prava mora imati posebnu punomoć autora čije je pravo predmet spora. Autorska prava javnog izvođenja nescenskih muzičkih i književnih djela (mala prava) organizacija može ostvarivati i bez punomoći autora.

2. ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA

1. Kazneno-pravna zaštita. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH za povredu autorskih prava predviđa krivične i prekršajne sankcije i to novčane i zatvorske kazne.

Zakon izričito navodi radnje povrede autorskog prava koje se smatraju krivičnim djelom, a za koje je propisana novčana kazna od 5.000,00 do 50.000,00 KM ili kazna zatvora do tri godine. Za kvalificirani oblik djela (kojim je pribavljena znatna imovinska korist ili prouzrokovana znatna šteta, a počinilac je postupao upravo u toj namjeri), propisana je kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Za neovlašteno umnožavanje i stavljanje u promet nosača zvuka, kao i njihovo emitovanje suprotno zabrani proizvođača, predviđena je novčana kazna u iznosu od 5.000 do 20.000 KM ili kazna zatvora do 1 godine.

Za prekršaje kojima se vrijeđa autorsko pravo predviđene su novčane kazne, u zavisnosti od vrste prerkšaja i to za pravna lica od 3.000 do 50.000 KM, a za fizičko lice i za odgovorno lice u pravnom licu od 3.000 do 20.000 KM.

2. Građansko-pravna zaštita. Autor može zaštitu svog prava zahtijevati po odredbama Zakona o autorskom pravu, kao i naknadu štete po Zakonu o obligacionim odnosima. Tužilac zahtijeva da se tuženom zabrane vršenje povrede, da uspostavi stanje nastalo prije povrede, unište ili preinače sredstva kojima je počinjena povreda prava, te da se presuda objavi na trošak tuženog.

U slučaju povrede prava autora izvršene namjerno ili iz nepažnje, tužilac može zahtijevati plaćanje ugovorenog ili uobičajenog honorara odnosno naknade, uvećane do 200% i to bez obzira da li mu je zbog počinjene povrede nastala imovinska šteta ili nije. Ako je imovinska šteta veća od civilne kazne, tužilac može zahtijevati isplatu razlike do potpune naknade štete.

Neovisno od naknade imovinske štete, zbog povrede autorskih moralnih prava sud može u korist tužioca dosuditi novčanu naknadu nematerijalne štete u skladu sa ZOO.

50

www.usp.ba

VII – MEĐUNARODNA ZAŠTITA AUTORSKOG PRAVA

Na ovom planu postoje 2 značajne međunarodne konvencije: Bernska konvencija i Univerzalna konvencija.

1. BERNSKA KONVENCIJA

Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela, kojom je stvorena tzv.Bernska unija, potpisana je 1886.godine. Ova konvencija zasnovana je na 3 osnovna načela:

- načelo asimilacije (nacionalnog tretmana);

- načelo zaštite bez formalnosti – uživanje i vršenje autorskih prava ne podliježe ispunjenju bilo kakvih formalnosti koje nacionalno zakonodavstvo eventualno može predviđati;

- načelo minimalne zaštite – ovdje spada minimalno trajanje autorskih prava od 50 godina nakon smrti autora (za filmska i foto djela 25g), autorsko imovinsko pravo, te zaštita moralnog prava najmanje u granicama roka zaštite imovinskog prava.

Zaštitu po Konvenciji uživaju i autori koji nisu državljani neke od zemalja članica Unije za djela koja se prvi put objavljuju na teritoriji neke od zemalja članica, ili istovremeno u nekoj od tih zemalja i u nekoj drugoj zemlji nečlanici.

Sastavni dio Konvencije čini dodatni Protokol usvojen na konferenciji u Stokholmu 1967.godine. Cilj protokola je da se zemljama u razvoju pruže određene olakšice u slučaju pristupanja Konvenciji. Protokol omogućava zemljama u razvoju izvjesne rezerve čijim korištenjem one stiču mogućnost reduciranja zaštite autorskog prava na svojim teritorijama. Te rezerve se tiču: 1. trajanja zaštite (25 umjesto 50 i 10 umjesto 25g);2. prava prevođenja – isključivo pravo prevođenja prestaje 10 godina nakon objavljivanja originala;3. prava reprodukcije;4. emitovanja autorskih djela putem radio-difuzije;5. ograničenja autorskih prava u svrhe nastave, studija ili istraživanja.

Stokholmski tekst Bernske konvencije još uvijek nije stupio na snagu.

2. UNIVERZALNA (SVJETSKA) KONVENCIJA

Potpisana je u Ženevi 1955.godine, na inicijativu UNESCO-a. Kao i Bernska konvencija okuplja oko 70 zemalja. Njen cilj je da okupi što veći broj zemalja, a značajna je po tome što je uspjela za sebe vezati SAD i tadašnji SSSR.

Principi na kojima se Konvencija zasniva isti su kao kod Bernske konvencije – načelo asimilacije i načelo minimalne zaštite, s tim što su nešto blaži nego što je to kod Bernske konvencije. Za razliku od Bernske, Univerzalna konvencija usvaja određena minimalna pravila koja se tiču formalnosti za čije se ispunjenje u izvjesnim slučajevima veže zaštita autorskog prava (znak “C” na proizvodu, popraćen imenom nosioca autorskog prava i oznakom godine prvog objavljivanja).

Pravila o sukobu Univerzalne konvencije i drugih međunarodnih konvencija. U Konvenciji se izričito navodi da se njome ne vrijeđaju propisi Bernske konvencije niti pripadnost Bernskoj uniji. Osim toga, predviđena su slijedeća pravila vezana za sukob Univerzalne i Bernske konvencije:

1. Univerzalna konvencija neće se primjenjivati između zemalja vezanih Bernskom konvencijom; 2. Djela iz zemlje porijekla koja je napustila Bernsku uniju nakon 01.01.1951.godine neće biti zaštićena odredbama Univerzalne konvencije u zemljama Bernske unije.

U slučaju sukoba između odredaba Konvencije i sporazuma koji su na snazi između 2 ili više američkih država, primjenjivaće se odredbe najskorije zaključenog sporazuma. Međutim, odredbe Konvencije imaju prednost u odnosu na odredbe ostalih dvostranih ili višestranih ugovora.

51

www.usp.ba

SRODNA PRAVA

UVOD

Pojam srodnih prava nije jedinstveno shvaćen u uporednom pravu. Prema užem shvatanju, pod srodnim pravom se podrazumijevaju ona prava koja regulišu odnose koji su tijesno vezani sa odnosima koje reguliše autorsko pravo. Prema tome, srodna prava su u potpunoj zavisnosti od autorskih prava.

Po širem shvatanju, srodna prava obuhvataju sva pravna pravila koja su u izvjesnoj vezi sa autorskim pravom, a ne spadaju u samo autorsko pravo. U našem pravu srodna prava čine: izvođačko pravo (tj.prava umjetnika izvođača), pravo proizvođača fonograma i pravo radio-difuznih ustanova.

I – IZVOĐAČKO PRAVO

1. ZAŠTITA IZVOĐAČKOG PRAVA NA NACIONALNOM PLANU

Zaštita izvođačkog prava i drugih srodnih prava regulisana je Zakonom o autoskom pravu i srodnim pravima u BiH.

Prema Zakonu, pod pojmom umjetnici izvođači podrazumijevaju se glumci, pjevači, muzičari, plesači i druga lica koja izvode književna ili umjetnička djela. U ovu kategoriju takođe spadaju pozorišni režiseri, dirigenti, majstori tona te cirkuski umjetnici.

Sadržaj prava umjetnika izvođača. Prema Zakonskim odredbama može se zaključiti da je zaštita prava umjetnika izvođača vrlo slična onoj koju uživa autor, s tim što je predmet zaštite kod umjetnika izvođača njegovo izvođenje književnog ili umjetničkog djela. Umjetnik izvođač ima imovinska i moralna prava. Imovinskim pravima smatraju se prava na iskorištavanje izvođenja. Moralnim pravima smatraju se pravo umjetnika izvođača da njegovo ime odnosno pseudonim bude navedeno pri saopćenju javnosti njegovog izvođenja, a na svakom snimku ili omotu snimka tog izvođenja, pravo da se suprotstavi deformisanju, skraćivanju ili drugom mijenjaju njegovog izvođenja, korištenju ili rasparčavanju snimljenog izvođenja koje sadrži tehničke ili druge nedostatke, te nedostojnom korištenju snimka, kojima se vrijeđa čast i ugled umjetnika izvođača.

Izvođač ima isključivo pravo da daje odobrenje za emitovanje izvođenja preko radija ili televizije, saopštavanje javnosti izvođenja, snimanje izvođenja, umnožavanje i stavljanje u promet snimljenog izvođenja itd.

Bez dozvole umjetnika izvođača i bez plaćanja naknade, dozvoljeno je:a) korištenje izvođenja radi nastave i naučnoistraživačkog rada;b) korištenje kratkih odlomaka izvođenja pri izvještavanju o tekućim događajima;c) snimanje izvođenja od organizacije za radiodifuziju vlastitim sredstvima snimanja i samo za vlastitu emisiju (efemerni snimci), ako ima dozvolu za emitovanje. Ovi snimci se mogu nakon emitovanja predati javnim arhivama kao dokumentacijski materijal ili ponovo emitovati, ali uz naknadu.

Umjetnik izvođač ima pravo na naknadu ako se snimljeno izvođenje koje je pušteno u prodaju, koristi za emitovanje preko radija i televizije ili drugog saopćavanja javnosti (sekundarno korištenje).

Prenos prava umjetnika izvođača vrši se izvođačkim ugovorom. On se obavezno zaključuje u pisanoj formi. Bitni elementi su vrsta i način korištenja izvođenja, ime autora i naziv autorskog djela koje se izvodi, visina, način i rokovi plaćanja naknade. Osim toga, izvođački ugovor koji se odnosi na snimanje izvođenja i emitovanje snimka preko radija ili TV, sadrži i broj emitovanja i vrijeme u kojem se može emitovati, a izvođački ugovor koji se odnosi na umnožavanje snimka sadrži i broj primjeraka koji se mogu umnožiti.

Trajanje prava. Imovinska prava umjetnika izvođača traju 50 godina od isteka godine u kojoj su izvođenja snimljena, odnosno izvedena (ako nisu snimljena).

52

www.usp.ba

Ostvarivanje prava. Odredbe su analogne onima koje se tiču ostvarivanja prava autora (neposredno ili preko zastupnika, odnosno organizacije umjetnika izvođača ili drugih specijaliziranih pravnih lica).

2. MEĐUNARODNA ZAŠTITA IZVOĐAČKOG PRAVA

Prava umjetnika izvođača su na međunarodnom planu zaštićena odredbama Rimske konvencije. Unija koja je stvorena ovom konvencijom nema univerzalni karakter, mnoge vodeće svjetske kulture nisu je ratificirale. Konvencija regulira samo odnose u vezi zaštite prava umjetnika-izvođača, proizvođača fonograma i radio-difuznih ustanova koji prelaze nacionalne granice država – članica.

Osnovna dva načela Rimske konvencije su načelo nacionalnog tretmana (asimilacije) i načelo zaštite minimalnih prava. Zaštita moralnih prava nije predviđena odredbama Rimske konvencije. Minimalni rok zaštite izvođačkih prava je 20 godina od dana snimanja odnosno izvođenja.

II – FONOGRAMSKO PRAVO

1. ZAŠTITA FONOGRAMSKOG PRAVA NA NACIONALNOM PLANU

Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, proizvođačem fonograma smatra se fizičko i pravno lice koje prvo snimi zvukove izvođenja ili druge zvukove. Odnosi između proizvođača fonograma i autora djela čije se izvođenje snimi na fonogramu, regulišu se ugovornim putem, kao i odnosi između proizvođača fonograma i interpretatora.

U načelu, proizvođači fonograma imaju isključivo pravo da uz naknadu daju odobrenja za umnožavanje i stavljanje u promet fonograma, s tim što Zakon izričito navodi da prava proizvođača fonograma ni na koji način ne utiču na prava autora i prava umjetnika izvođača.

Proizvođači imaju pravo na naknadu i u slučaju kada se fonogram koji je stavljen u promet koristi za emitovanje preko medija (sekundarno korištenje).U tom slučaju, ako ugovorom nije drugačije određeno, polovina naknade pripada izvođaču čija su izvođenja snimljena za korišteni fonogram.

Trajanje prava proizvođača fonograma je 50 godina od kraja godine u kojoj je izdat fonogram, odnosno obavljeno snimanje (ako fonogram nije izdat).

2. MEĐUNARODNA ZAŠTITA FONOGRAMSKOG PRAVA

Regulisana je putem Rimske konvencije. Prema načelu nacionalnog tretmana, svaka država ugovornica dužna je pružiti zaštitu proizvođačima fonograma ako je ispunjen jedan od slijedećih kriterija:

1. kriterij nacionalnosti, tj. ako je proizvođač državljanin neke od država ugovornica;

2. kriterij snimanja, tj. ako je prvo snimanje izvršeno u nekoj od država ugovornica;

3. kriterij objavljivanja, tj. ako je prvi put objavljen u nekoj državi ugovornici.

Prema načelu minimalne zaštite, proizvođači imaju pravo zabraniti reprodukovanje, odnosno umnožavanje njihovih fonograma. Osim toga, minimum trajanja zaštite je 20 godina od isteka godine u kojoj je izvršeno snimanje.

Konvencija predviđa i maksimum formalnosti. Formalnosti koje predviđa nacionalno zakonodavstvo smatraju se ispunjenim ako je na samom fonogramu ili njegovom omotu stavljen zaokružen znak “P”, popraćen imenom proizvođača, njegovog pravnog sljedbenika ili nosioca isključive licence.

U slučaju sekundarnog korištenja fonograma, Konvencija predviđa pravo na jednokratnu pravičnu naknadu koju je korisnik fonograma dužan isplatiti proizvođaču ili interpretatoru (ili i jednom i drugom).

Trajanje zaštite priznate Rimskom konvencijom ne može biti kraće od 20 godina od isteka godine u kojoj je izvršeno snimanje.

53

www.usp.ba

Obzirom da Rimska konvencija nije ispunila očekivanja u smislu masovnosti članstva, pristupilo se izradi nove Konvencije za zaštitu proizvođača fonograma od neovlaštenog reprodukovanja njihovih fonograma. Ta konvencija je potpisana u Ženevi 1971.godine. Predviđa zabranu neovlaštene proizvodnje, uvoza i distribucije fonograma, a sredstva zaštite prepuštaju se nacionalnim zakonodavstvima. Ova konvencija sadrži iste odredbe kao i Rimska konvencija u pogledu maksimuma formalnosti i trajanja prava. U vezi sa zaštitom ova konvencija predviđa samo jedan kriterij – državljanstvo proizvođača fonograma.

III – RADIO-DIFUZNO PRAVO

Radio-difuzija nije ništa drugo nego poseban medij za saopštavanje autorskih djela javnosti. To je i jedina veza radio-difuznih ustanova sa autorskim pravom koja zaštitu radio-difuznih emisija svrstava u kategoriju srodnih prava. Radio-difuzne emisije očekuju zaštitu od nedozvoljenog reemitovanja, registrovanja (snimanja) programa, te od nedozvoljenog javnog saopštavanja (prijema) emisija (u salama, kafanama, bioskopima itd).

Tu zaštitu je nemoguće pružiti neposredno putem autorskog prava. Zaštita se pruža kao srodnim pravima, zatim po osnovu zaštite od nelojalne konkurencije, pozivom na instituciju neosnovanog bogaćenja (ZOO) ili na osnovu posebnih propisa donesenih za zaštitu radio-difuznih ustanova. Zaštita u uporednom pravu vrši se kombinacijom navedenih osnova.

Naš Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima sadrži odredbe o zaštiti organizacija za radio-difuziju. One prema Zakonu imaju isključivo pravo dati odobrenje za reemitovanje, snimanje i stavljanje u promet snimljenih emisija, te saopštavanje javnosti svojih TV emitovanja ako se za to naplaćuju ulaznice.

Prava organizacija za radiodifuziju traju 50 godina računajući od kraja godine emitovanja. Ona ni na koji način ne utiču na prava autora, umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Strane organizacije za radiodifuziju uživaju zaštitu ako to proizilazi iz međunarodnih ugovora, faktičkog reciprociteta ili ako se njihovi predajnici nalaze na teritoriji BiH.

2. MEĐUNARODNA ZAŠTITA RADIO-DIFUZNIH EMISIJA

Ostvaruje se putem Rimske konvencije. Nacionalni tretman se priznaje stranim radio-difuznim ustanovama ako je ispunjen jedan od slijedeća 2 uslova:

1. ako je sjedište ustanove na teritoriji neke druge zemlje-ugovornice;

2. ako se emisija prenosi putem emisione stanice koja se nalazi na teritoriji neke druge države ugovornice.

Zemlje ugovornice mogu zaštitu usloviti kumulativnim ispunjenjem oba uslova.

Zaštita koja se pruža Rimskom konvencijom sastoji se u pravu radio-difuznih ustanova da dozvole ili zabrane reemitovanje, snimanje, umnožavanje i stavljanje u promet snimaka, te saopštavanje javnosti TV emisija, a za koje se naplaćuju ulaznice. Konvencijom su predviđeni i izuzeci – privatno korištenje, informiranje javnosti o aktuelnim događajima, efemerno snimanje za vlastitu upotrebu radio-difuznih ustanova, u cilju nastave ili naučnog istraživanja.

Važne akte na planu međunarodne zaštite radio-difuznih ustanova predstavljaju Aranžman o razmjeni programa putem televizijskih filmova, zaključen u Parizu 1958.godine na inicijativu Vijeća Evrope, te Evropski aranžman za zaštitu TV emisija iz 1960.godine koji za cilj ima otklanjanje smetnji za razmjenu TV programa. Ovdje se još može spomenuti Evropski sporazum za sprečavanje radio-difuznih emisija izvršenih od strane radio-difuznih stanica van nacionalne teritorije, zaključen u Strazburu 1965.godine koji je ratificiran od strane malog broja zemalja.

54