204036401 cedomil huber bio sam zatocenik u logoru jasenovac

www.krajinaforce.com

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Biblioteka PORUKE

Knjiga 10.

Urednik: RADOVAN TRIVUNČIC


Izdavač

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Za izdavača

RADOVAN TRIVUNČIC

Tehničko uređenje i korektura

FRANJO PIRC

Tisak

PUP »PRIVREDA« — OOUR TISKARA

PETRINJA

ČEDOMIL HUBER

BIO SAM ZATOČENIKLOGORA JASENOVAC

1977.


S A D R Ž A J

Predgovor

l — Dolazak u logor

II — Jasenovac .

III — Prvi put u Jasenovcu

7

10

15

19

IV — Neki pokušaji psihološke borbe protiv jedinstva zatočenikai unošenja razdora među logoraše . . . . 2 6

V — Kraj »mira« u logoru . . . . 29

VI — Vraćaju me u Staru Gradišku . . . . 32

VII — Stara Gradiška 37

VI l I — Jesen 1943. godine . . . . 42

IX — Prijelaz u novu 1944. godinu . . 47

X — Od proljeća do jeseni 1944. godine 51

XI — Ponovo u Jasenovcu 55

XII — Postao sam »obskrbnik« 59

XIII — Početak kraja 65

XIV — Kraj logora 69

XV — Proboj zatočenika 74

XVI — Zaključak 80

PREDGOVOR

Ne može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac.Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zem-lji i sigurno je da mi sva ta literatura nije poznata. Ipak, ono štomi je poznato, po mojoj ocjeni, dano je suviše fragmentarno i su-više jednostrano.

U literaturi koju sam imao prilike upoznati, Jasenovac i nje-gova filijala Stara Gradiška, prikazani su uz pomoć pojedinačnihsjećanja preživjelih zatočenika, a samo djelomično uz pomoć nekesačuvane ustaške dokumentacije ili štampe. Ipak, čitajući to,ne mogu se oteti utisku da su prikazani samo poneki događaji, ane cjelina. A i ti događaji, osim rijetkih izuzetaka, prikazuju samoustaška, nasilja (iz poštovanja prema zvijerima ne upotrebljavamuobičajeni izraz »zvjerstva«), njihovo djelovanje, a ne i otpor za-točenika. Stječe se, uglavnom, utisak da su svi zatočenici bili sa-mo objekti sadističkih iživljavanja ustaša, živo meso dotjeranona klaonicu, živo meso koje nije ljudsko, jer je ono ljudsko unjemu uništeno, meso koje predstavlja samo biološki, po oblikučovjeka, ali koje nema i sve karakteristike psihofizičke ličnostikoju nazivamo čovjekom.

A baš to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijet-ljeno a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicimanikada nije mogao ubiti čovjek. Gotovo da i nije prikazan logorkao specifično bojište na kojem se također vodila narodnooslo-bodilačka borba, ali — dozvolite da upotrebim taj izraz — borba,u paklu i protiv pakla, dakle, na način potpuno različit od onogna okupiranom ili oslobođenom teritoriju, ali s istim ciljevima.

Takav, po mom mišljenju jednostavan prikaz logora, ponukaome je da pokušam prikazati logor drugačije, onako kako ga javidim, kako sam ga ja doživio i kakav mi je ostao u sjećanju. Toje pokušaj da se prikaže i ona druga, do sada neprikazivana stra-na, ona strana koju su ustaše samo ponekad mogle uočiti, u raz-dobljima njihovih čudovišnih hajki, hapšenja u logoru, mučenjai egzemplarnih ubijanja, ona strana koja je na kraju krajeva iomogućila onakav kraj Jasenovca kao logora, kakav je i bio 22.travnja 1945. godine.


Pokušavao sam i ranije tako prikazivati logor, ali — nažalost —nisam nailazio na podršku kod određenog broja ljudi u sredstvi-ma javnog informiranja, a sigurno je da i nisam bio mnogo upo-ran u tom nastojanju. Tek sada, uz pomoć Spomen-područja Ja-senovac, omogućeno mi je da napišem ove redove.

Sigurno je da ovaj moj zapis ne predstavlja i ne može pred-stavljati potpunu, cjelovitu i sasvim objektivnu istinu. Vrlo jevjerojatno da se potpuna istina o svemu ovome nikada neće saz-nati, jer je ustaška — iako neuredna, nepotpuna i nadasve jedno-strana — dokumentacija uništena. Spaljivanjem logora uništene sui one rijetke bilješke koje su pojedini logoraši, kojih danas višenema, napravili. Mnogi od rukovodilaca otpora u logoru pobijenisu i sa sobom su odnijeli zauvijek mnoštvo podataka o akcijama,uspjesima i neuspjesima, pravilnim tendencijama i greškama, alii o njihovim izvorima. U onim uvjetima, sve se praktično moralopamtiti. Bilješke o organizaciji i organiziranima nije smjelobiti. Zato je nestanak svakog od rukovodilaca otpora predstav-ljao i gubitak mnoštva podataka. I uvijek je trebalo organiza-ciju iznova formirati. Samo dio ove epopeje junaštva naših ljudimože se saznati, i to samo zato što još ima živih ljudi koji moguponešto od toga posvjedočiti.

Sva ta »svjedočenja preživjelih«, predstavljaju pojedinačna,manje više usamljena svjedočanstva, koja su — kao i sva drugasvjedočenja — opterećena subjektivizmom, djelomičnim znanjem,određenim zaključivanjem. Tako da i svaki od ovih prikaza (svje-dočenja) ne može biti potpuno vjerodostojan dokument u svakomdetalju, iako to uopće ne znači da je čovjek rekao bilo kakvu ne-istinu ni svjesno ni nesvjesno, a pogotovu ne da je lagao. Tekuspoređen]em većeg broja iskaza o istom događaju, moći će ses još uvijek relativnom sigurnošću odvojiti objektivne činjeniceod subjektivnih zaključaka, isključiti »ugao promatranja« svakogsvjedoka, pri čemu ne treba nijedan takav iskaz smatrati neisti-nom ili laganjem, ako je izjava savjesno dana, a ne u nekomafektu.

Pišući ovo, pokušat ću biti što objektivniji, nastojati opisatidogađaje i činjenice onakvima kakvi su bili, a ne kako su se menitada činili ili kako ih danas ocjenjujem. Svakako da ću moratiponegdje dati i svoje zaključke, svoje tadašnje ocjene ili sadašnje,ali ću nastojati da to jasno i kažem. Jer, mnogo toga što će bitiovdje rečeno sakupljeno je u dugom vremenskom razdoblju. Do-lazeći u logor ja sam o njemu samo čuo, znao sam da postoji,da je u njemu užasno, ali to je bilo sve. Tek postupno, živeći ulogoru, saznavao sam činjenice. No, ja ih ne mogu sada tim re-dom i postupkom prikazivati, jer bi to bilo suviše dugotrajno,zamorno i nadasve dosadno. Zbog toga ću prikazati stvari onakokako sam ih poznavao pri kraju logora, odnosno popunjeno poda-

cima koje sam od preživjelih zatočenika prikupio i koje smatramvjerodostojnim. Ali, to samo za cjelovitost slike u logoru, a ne iza one stvari koje predstavljaju moj osobni doživljaj.

Ne vjerujem da ću u tom svom nastojanju potpuno uspjeti, jeri ja sam samo jedan svjedok, jedan od preživjelih.

Zbog svega toga smatram ovo pokušajem drugačijeg prikaziva-nja logora, drugačijeg prilaska ovom problemu. Nadam se da ćetaj pokušaj podstaknuti preživjele zatočenike da i oni iz svojihsjećanja izvuku ponešto na ovu temu. Prikupljanjem svih takvih»izjava« pružit će se ipak solidna građa na osnovi koje će se mo-ći o Jasenovcu govoriti i kao o poprištu, jezivom, specifičnom,prepunom žrtvama, ali ipak poprištu narodnooslobodilačke borbenaših naroda.

Uzeo sam ovaj autobiografski oblik zato što mi on omogu-ćava da iznesem ne samo činjenice nego i svoje zaključke, aliodvajajući jedno od drugog, na osnovi činjenica i opažanja. Ni-sam u mogućnosti pisati historiju logora. Pokušavam samo pru-žiti građu onome koji to bude mogao, nekada kasnije.

Ali, kao i svaka autobiografija koja nije pisana na osnoviuredno vođenih i objektivno ocijenjenih dokumenata, za koju ne-ma podloge u bilješkama i dnevnicima, ona ne može biti u svimsvojim detaljima autentičan dokument o onome što prikazuje,već samo vjerodostojno svjedočenje.

Mislim da sam u samom početku bio dužan ovo istaći, jer bibez toga čitalac pogrešno shvatio i moju namjeru i moja dalj-nja izlaganja. A to bi značilo da bih se ogriješio o uspomenu naone divne ljude koji su pokazali neustrašivu hrabrost, takvo ljud-sko dostojanstvo koje ništa, pa ni logorski pakao i najsurovijamučenja, nisu mogli uništiti.

98


DOLAZAK U LOGOR

Negdje u ožujku 1943. godine pozvao me Milan Bogić na sastanak.Bilo je to tmurno popodne ranog proljeća. Pošli smo iz Osijeka, nasi-pom pokraj Drave, uzvodno. Nastojali smo ostaviti utisak dvojice mla-dića koji se bezbrižno šeću obalom Drave, gdje su se mladići ponekad

ranije šetali. Išli smo u šumu kod »Stare Drave«, oko 2 km uzvodnood Osijeka, gdje nas je čekao član Okružnog komiteta Nedeljko Hali-lović.

Ne sjećam se više svega što je tada bilo rečeno, o čemu smo sedogovarali i dogovorili. Ali se dobro sjećam da je Halilović tada rekaoda je Milan Bogić od tada novi sekretar Mjesnog komiteta Osijek a jada sam član tog komiteta. Pred kraj dana, u sam sumrak vratili smo sesvojim kućama.

Nedugo zatim — kako sam kasnije saznao — zbog svoje neoprez-nosti, negdje na terenu bio je uhvaćen Halilović i još jedan član Ok-ružnog komiteta: Melhior Tramšek. Čim smo saznali za njihovo hap-šenje, odlučili smo bježati iz grada na oslobođeni teritorij. Međutim,stiglo je naređenje da ne odlazimo, da nismo kompromitirani, a Halilo-vić i Tramšek — rečeno je — imaju dobro držanje pred policijom i nepostoji neposredna opasnost »provale«. Saznali smo također, ne znamviše kojim putem, da je Halilović pokušao samoubojstvo trovanjem, alida su ga ustaše hitnom bolničkom i liječničkom intervencijom uspje-le održati u životu. Bilo je to kao potvrda njegova dobrog držanja predpolicijom i ukazivalo je na to da će prije žrtvovati sebe nego odatidrugove.

HAPŠENJE U STANU

U noći od 22. na 23. ili od 23. na 24. svibnja 1943. godine, agentiustaške policije provalili su u stan u kojem sam stanovao s majkom ibratom Aleksandrom. Uhapsili su mene i brata, lako su izvršili preme-tačinu, nikakve materijale nisu našli, jer ono što sam imao dobro sam

10

sakrio. Kada su nas vezane odvodili, rekao sam majci da se ne brine,jer ćemo se ubrzo vratiti. Jedan od agenata je rekao da to neće biti takobrzo.

U zgradi policije, kamo su nas vezane doveli, bilo je mnogo uhap-šenih. Malo koga od njih sam poznavao. Nisam znao što se dogodilo,ali je toliko uhapšenih odjednom jasno svjedočilo da je u pitanju nekaprovala, ili pak da je racija. Činilo mi se ovo drugo vjerojatnije, pa sambio uvjeren da su ustaše načinile grešku kada su me uhapsili. Međutim,sam šef policije Furlanović, uskoro je razbio ovu moju nadu, jer mi je re-kao da nije niti znao da postojim i kolika sam zvjerka. Pravio sam se dane shvaćam o čemu se radi, ali mi je bilo jasno da sam provaljen i dao meni imaju dosta podataka i vjerojatno i dosta dokaza.

Sutradan u hodniku zatvora slučajno smo se sreli Bogić i ja. Ja jošnisam bio saslušan, ali on jest. Uspio mi je kazati da je Halilović sveizdao, da je Takač, zvani »Nagli«, slučajno izbjegao hapšenje jer nijeu Osijeku, da se Šedina prilikom hapšenja borio i ubio, a da je jošjedan član mjesnog komiteta — imena mu se ne sjećam, bio je tram-vajski kondukter u Osijeku — uspio pobjeći, navodno u Mađarsku.

Ovo obavještenje bilo je vrlo korisno i na tim sam podacima zas-novao svoju obranu: priznati ono što znaju, ali pri tome nikoga ne teretiti,da bih mogao sakriti ono što ne znaju, a zatim za sve što bi mene te-retili teretiti ona tri člana mjesnog komiteta koje nisu uspjeli uhapsiti. Takosam uspio da nijedna veza za koju sam znao nije bila otkrivena, l danasne znam kako su saznali da sam održavao vezu s Mirjanom Borbaš, tekjednog dana su me pitali za nju. Priznao sam da sam održavao vezusa ženom koja se tako predstavila, ali da ne vjerujem da je ta žena za-ista i Mirjana Borbaš. Kada su me s njom suočili rekao sam da to nijeona žena s kojom sam ja održavao vezu, pa tako ona taj put nije bilauhapšena. Na žalost, bila je uhapšena kasnije, povodom jedne drugeprovale.

Te noći kada sam uhapšen, bilo je uhapšeno još oko stotinu drugo-va i drugarica, ali sam samo neke od njih poznavao. Došavši u zatvor-sku ćeliju (najprije sam nekoliko dana zadržan gore u kancelariji, jeru zatvoru nije bilo mjesta, ili su ustaše htjele da nas razdvoje kolikosu god mogli da spriječe dogovaranje među nama) zatekao sam tamoranije uhapšenog Otona Garaja, kojeg nisam poznavao. Bio je žestokomučen i ništa nije priznao. Uostalom, o toku istrage i ustaškim meto-dama ne treba govoriti, jer je to već odavno poznato, pa bi ovo bilosamo ponavljanje. To je za mene trajalo svega oko mjesec dana.

S nama je bio uhapšen i Željko Kiemen, tada advokat u Osijeku, kojije bio poglavnikov kum (ili obrnuto), a kao hrvatski nacionalista (aline i ustaša) bio je na robiji za vrijeme bivše Jugoslavije. Vjerojatno zbogtoga nismo izvedeni pred »pokretni prijeki sud«, jer bi izvođenje pog-lavnikovog kuma pred sud bilo nepovoljno za ustaše. No, postojao jei drugi način da budemo likvidirani, a to je da nas pošalju u logor.

11


PUT U NEIZVJESNOST

Negdje potkraj lipnja 1943. godine, u rano ljetno jutro, kada je sun-ce već dobro grijalo ovu napaćenu zemlju, velika grupa uhapšenika iz-vedena je iz policijske zgrade i odvedena na željezničku stanicu. Išlismo po dvojica u redu. Izvjestan broj, među njima i Garaj, bilo je veza-nih lancem.

Moj brat već je bio pušten kući. Kako je majka saznala da ću baštoga dana biti otpremljen u logor, ne znam. Isto tako ne znam niti kako izašto su joj primili za mene poslan ranac s nužnom odjećom i izvjes-nom količinom hrane. Tek ujutro, na izlazu iz policijske zgrade, jedanpolicajac mi je predao taj ranac. Sjećam se da je u njemu bio i zimskikaput, iako je tek počelo ljeto.

Strpali su nas u »G« vagone, na kojima je pisalo da se u njima mo-že prevesti toliko i toliko vojnika ili toliko i toliko konja (brojke sam za-boravio). Ali, vagone su dobro zatvorili, tako da se iznutra nikako nisumogli otvoriti. Bili smo dosta potišteni jer smo odlazili u neizvjesnost,a i zbunjeni jer smo očekivali da ćemo biti izvedeni pred sud. Sada senaša situacija izmijenila. Ipak, i pored te zbunjenosti. Vladimir Cigale,član MK Osijek uspio je viknuti »Živjela sloboda«, na što smo odgovori-li »Živjela«. Bio je to prvi i do tada jedini znak koji je dokazivao dačovjek u nama još nije bio uništen.

Cijeli dan proveli smo u vagonu. Nisu nam dali ni vode, a kamo lihrane. Kasno popodne iskrcali smo se u Okučanima, ukrcali na kamionei pod jakom stražom sprovedeni u Staru Gradišku. Tamo su nas, s jošjednom grupom dovedenom iz Zagreba, smjestili u jednu veliku pro-storiju. Tu je počelo uzimanje podataka za logorsku administraciju,oduzimanje svih vrijednosti (novca, nakita, satova i sl.), ali su nam osta-vili svu odjeću koju smo ponijeli sa sobom, pokrivače, pa čak i hranu.Činilo mi se to posve normalnim, ali sam kasnije čuo, a i sam vidio,da je to bio izuzetak, da su po pravilu svim logorašima oduzimali svešto im se činilo vrijednim.

Nikome od nas nisu rekli tko je na koliko dugo zatočeništvo osu-đen. Računali smo da će nam to biti kasnije rečeno. Uskoro smo doz-nali da to uopće nije važno, da odavde — po pravilu — nema izlaska,a da osuda na tri godine (maksimalan rok prema »propisima«) možesamo predstavljati razlog da se bude likvidiran ranije nego neki drugi.

Toga dana je zapovjednik logora Gačić — mislim da je tada već biosatnik po činu — bio izuzetno dobro raspoložen. Udostojio nas je timešto je osobno došao da nas primi. Svakoga je pitao za ime, zanimanjei mjesto rođenja. A kada sam mu rekao da sam rođen u BosanskojGradiški (koju samo Sava odvaja od Stare Gradiške) rekao je kroz ve-

dar osmijeh: »Pa ti si došao u rodno mjesto da ostaviš kosti«. To je rekaotako da bi zvučalo kao neka šala, ali meni se ona nimalo nije sviđala.

12

Odlučio sam da mu ne dozvolim da baš ovdje ostavim kosti. Ta odluč-nost da ne nestanem u logoru bila je jedan od faktora koji mi je omo-gućio da izdržim do kraja.

POSTALI SMO ZATOČENICI

Sutradan smo odvedeni u sam logor. Tada smo saznali da smo pre-noćili u zapovjedništvu, velikoj i lijepoj zgradi unutar logora, ali je onabila visokim zidom od opeke odvojena od dijelova logora u kojima suživjeli i radili logoraši. Postali smo, dakle, zatočenici. Oni koji su prijenas dovedeni u logor znatiželjno su nas promatrali i među nama tražilisvoje eventualne poznanike. l mi smo njih promatrali nastojeći da iznjihova izgleda i držanja ocijenimo što nas čeka. l mi smo tražili pozna-nike.

Sjećam se da mi je od ranijih logoraša prvi prišao Drago Pocem izOsijeka. U Osijeku smo se dosta površno znali. Začudio sam se kadasam ga vidio ovdje, a ne manje se začudio i on. No, poznavali smo sei to je bilo dovoljno da porazgovaramo i da se raspitujemo za ono štonas je zanimalo. Njega je naročito zanimalo zašto smo uhapšeni, kak-vo je držanje na policiji imao koji od nas itd. Tek pošto je to sve odmene saznao, a ja nisam imao razloga da mu o tome ne pričam, dao mije prvi savjet za buduće držanje u logoru. Nepoznatim zatočenicima —rekao je — nikada ne govoriti istinu o tome zašto si doveden u logor. Akoveć treba nešto reći, onda treba istaći da je to zbog šverca (priču izmi-sli prema okolnostima) s obzirom da ustaše kriminalce povoljnije treti-raju, nego li svoje političke protivnike. Uostalom, logoraš koji nije pro-i/okator, rijetko će i postaviti takvo pitanje, tako da već postavljanje tak-vog pitanja može poslužiti donekle kao znak raspoznavanja provokatora,iako to ne mora uvijek biti slučaj. No, opreznost nikada ne škodi.

PRVI DANI

Svoje prve dane proveo sam na vanjskom radu. To znači da samradio sve što je trebalo: istovar ogrjevnog drveta ili balvana iz dereg-lija, čišćenje od maltera cigle dobijene rušenjem zidova stare tvrđaveitd. Ujutro su nas budili u šest, a u sedam je započinjao rad. Radilo sedo podne, a popodne od dva do pet.

Činilo se da će boravak u logoru biti lak. Posao nije bio pretjeranonaporan, ustaše nas nisu posebno gonile, slobodno vrijeme smo provo-dili u šetnji po krugu koji je bio djelomično sličan parku. Imali smo stru-ju, svjetlo i vodu, a jednom tjedno i kupanje sa dezinfekcijom, tako daje higijena — za logorske prilike — bila na zavidnoj visini. Hrana jebila slaba. Rijetka nezačinjena »čorba« po kojoj su plivali komadići re-pe, ponekad »pura« (rijetka kaša od kukuruznog brašna) bez soli i ko-madić kruha (čini mi se 75 grama) na dan. To je bilo u podne. Ujutro

13


neka vruća voda nazvana čajem, a uvečer isto takvo »varivo« tj. rijetkačorba u kojoj se moglo naći možda i zrno graha ili komadić krumpira.S takvom hranom ne bi se moglo preživjeti. Ali bilo je dozvoljeno da seu paketima od kuća prima hrana za kuhanje i bilo je dozvoljeno da seta hrana kuha. Zahvaljujući tome nije bilo potpune neishranjenosti ismrti od gladi. Govorim o vremenu u koje sam došao u logor, a ne ocijelom logorskom razdoblju, pogotovu ne o onome prije nego što sampostao zatočenik.

Iz priča starih zatočenika saznao sam da je ovo sada (ljeto 1943. g.)izuzetno mirno razdoblje, da nikada ranije nije bilo tako i da ovo sigurnoneće dugo trajati.

Tako je prošlo prvih sedam dana. Počeo sam se privikavati na lo-gor i na specifične uvjete života i prije svega na najvažnije pravilo po-našanja: »Radi koliko moraš najnužnije, da te ne bi tukli, ali ne zama-raj se, jer što od snage izgubiš, u logoru ne možeš nadoknaditi«.

NA PUTU ZA JASENOVAC

A tada je došao tzv. nastup. Svi zatočenici su bili postrojeni u cen-tru logora. Ustaški »dužnostnici« svuda su oko nas i nikom nisu doz-voljavali da izađe iz stroja. Većina se iskusnih zatočenika posakrivala,ako se ikako moglo. Ipak i njih je bilo u nastupu, jer nikada se svi nemogu sakriti.

Odvojili su jednu veću skupinu (možda oko 100) u koju sam bio od-ređen i ja. Odvajali su uglavnom nas s vanjskog rada, dok su one izradionica zadržali. Ta naša skupina određena je za Jasenovac i istog da-na tamo smo odvedeni.

Nikada se do tada nije dogodilo da je u Jasenovcu ponestalo radnesnage, a sada je baš to bio slučaj.

Vjerojatno su ustaše privremeno prekinule s prikupljanjem novihlogorša, pustošenjem sela i hvatanjem njihovih stanovnika. Jednim di-jelom to je bilo stoga što su sva sela bliza ustaškim posadama bila iliraseljena ili su pak nastanjena ljudima koje su smatrali dovoljno povjer-ljivima da ih mogu ostaviti na miru još neko vrijeme, a ona udaljenanisu bila pod njihovom kontrolom, nalazila su se na oslobođenom ilidjelomično oslobođenom teritoriju. Svakako da je i opća vojno-politič-ka situacija u to vrijeme djelovala na to. To je bilo — ako se dobro sje-ćam — razdoblje kada su ustaše pokušale stupiti u kontakt sa zapadnimsaveznicima i odvojiti se od fašističkog broda koji je počeo tonuti.

No, bez obzira na razloge, bilo je to razdoblje kada je u logor do-vođeno malo novih zatočenika, pa je za održavanje ustaških pogonatrebalo dosta radne snage, a to su mogli dati samo postojeći logoraši.

14

JASENOVAC

Do početka Drugog svjetskog rata Jasenovac je bilo malo poznatoselo. Nalazi se nasuprot ušća Une, na lijevoj (slavonskoj) obali. Bilo jeto pitomo selo, čiji su se stanovnici bavili uglavnom zemljoradnjom istočarstvom, a naročito uzgojem svinja.

Nekako pred Drugi svjetski rat, Jasenovac se počeo pomalo industri-jalizirati. Na istočnom, nizvodnom rubu sela podignuta je ciglana, jer jeilovača pružala gotovo neiscrpnu sirovinu. Bila je kvalitetna, pa se pro-izvodila dobra cigla i crijep.

Obje obale Save uzvodno od sela pokrivene su gustim šumama ukojima je prevladavao čuveni slavonski hrast, bilo je i dosta brijesta,a kako je teren podvodan i dosta vrbe i topole. Ove šume su predstav-ljale izvor sirovina za drugu industriju koja se na tom terenu počelarazvijati. Pored ciglane bila je podignuta i pilana.

Za stoku je trebalo dosta lanaca. To isto je bilo potrebno i za vezi-vanje trupaca drveta. Zato nije čudo da se kao treća fabričica tu stvo-rila i lančara.

Cio ovaj kraj oko Jasenovca je močvaran. Pored Save, tu je Una,koja je kod svoga ušća u Savu već prava, mirna ravničarska rijeka. Izslavonskih brda vode su se slijevale u Strug, koji je nizvodno od Ja-senovca utjecao u Savu. Polja oko Jasenovca, koja su se nalazila iz-među ogromnih slavonskih i bosanskih šuma bila su vrlo plodna, ali jemnoga žetva propadala jer su poplave često pustošile. Bilo je slučajevakada su se sve tri rjeke spojile u ogromno jezero, močvaru, a izlivenevode vrlo sporo su otjecale i povlačile u svoja korita.

Ovakav kraj bio je pogodno tlo za razvoj komaraca kojih je ovdje bilou ogromnim količinama. Stanovnici Jasenovca i okolnih sela mogli supreživjeti, mogli su se održati usprkos teškog rada samo zahvaljujućičinjenici da im je hrana bila obilna i kalorična, tako da se organizammogao oduprijeti boleštinama.

15


Čini se da su ustaše, vjerojatno po direktivi svojih nacističkih gos-podara, upravo zato i izabrale ovaj kraj za osnivanje logora za uništava-nje čitavih grupacija stanovništva s teritorija svoje tzv. »Nezavisne DržaveHrvatske«. Jer, bilo je potrebno samo da zatočenike nedovoljno hrane,da ih izgladne, da ih pri tome tjeraju na iscrpljujuće radove i samapriroda bi se pobrinula za to da velik broj jednostavno nestane zbogbolesti i loših životnih uvjeta.

Oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca nalazi se Stara Gradiška.To je malo naselje pored nekadašnje tvrđave. Tvrđavu je sagradila Ma-rija Terezija za obranu od Turaka. Između dva rata u tvrđavi je bilakaznionica. l tu kaznionicu ustaše su pretvorile u logor.

Od tri sela između Jasenovca i Stare Gradiške, koja su se nalazilaokružena stoljetnim šumama slavonskog hrasta, Košutaricu, Mlaku i Ja-blanac, ustaše su iselile posljednja dva kao što su učinile i s Jasenov-cem. Tako na cijeloj lijevoj obali Save, od Jasenovca do Stare Gradiškenizvodno nije bilo gotovo nikakvih stanovnika osim ustaških posadai malobrojnih članova njihovih obitelji (uglavnom u Jasenovcu i StarojGradiški). U Mlaki i Jablancu nije bilo ni jednog stanovnika.

Na desnoj obali Save, u Bosni, sve od Une pa do sela Orahova blizuBosanske Gradiške, također je bilo iseljeno nekoliko sela, pa je cioprostor do padina Prosare (sve do Dubice) također bio nenaseljen ipust.

Cio taj prostor od preko 300 kvadratnih kilometara bio je praktičnonenaseljen i predstavljao je područje logora Jasenovac.

Postojanje neke industrije, postojanje ogromnih obradivih površinapredstavljalo je osnovu za tzv. radni logor. Sam Jasenovac su nazivalilogor III Ciglana, jer je logorsko naselje bilo koncentrirano oko cig-lane. Kožara u samom mjestu Jasenovac bio je tzv. logor IV, dok jeStara Gradiška bila logor V.

Ne znam gdje su se nalazili logor l i logor II. Vjerojatno su to bililogori u Krapju, uzvodno od Jasenovca, koji su u vrijeme mog dolaskau logor već bili likvidirani.

Ustaše su u logor dovodile velik broj ljudi. Bilo je među njimastručnjaka svake vrsti. Ali, cilj ustaša nije bio radni logor, kako su ganazivali, nego logor smrti, uništavanja.

JEVREJI l ROMI — »NIŽA RASA«

Suglasno svojoj fašističkoj ideologiji, u skladu s njemačkim rješe-njem židovskog pitanja, u logor su dovedeni Jevreji. Zatim su dovedenii Romi, jer su i oni bili »niža rasa«. Kako je šovinizam bio jedno odosnovnih načela ustaške ideologije, to je s teritorija njihove državetrebalo istrijebiti sve Srbe, pa su i Srbi dovođeni u logor. Sve ove ka-

16

tegorije logoraša, dovođene su zato što su bili pripadnici tih etničkihgrupa koje su ustaše htjele uništiti, istrijebiti. Ali, u ustaškoj državi po-stojali su i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Među njimaje bila široka lepeza protivnika, od jugoslavenskih monarhista do ko-munista. Kako su komunisti bili na čelu narodnooslobodilačke borbe,usmjerene protiv fašizma i njemačke i talijanske okupacije (govorimsamo o području Hrvatske), to su ustaše sve svoje političke protivnikekoje nisu mogle nazivati ni Židovima, ni Romima, ni Srbima nazivalekomunistima. A sve te protivnike bilo je neophodno fizički istrijebiti, jersu se osjećali sigurni jedino među svojim istomišljenicima.

Prirodni i klimatski uvjeti nisu bili dovoljno efikasni u uništavanjutog ogromnog broja ljudi koje su ustaše dovodile u logor. Njima se žu-rilo da istrijebe što više stanovništva, pa su stoga uveli i cijeli sistemuništavanja ljudi, ubijanja na najrazličitije načine. »NDH« nije bila teh-nički razvijena zemlja, pa stoga nije bilo moguće uništavati ljude natehnički usavršen način, kao što je to činila Njemačka u Oswjenćimu.U Jasenovcu nije bilo plinskih komora (barem ne u većem obujmu).Ubijanje se vršilo ručno i u njemu su učestvovali manje više svi članoviustaške posade. Čak se među ustašama smatralo herojstvom da se ubi-jaju logoraši. Oni su se međusobno hvalili brojem ubijenih, a nerijetkoi načinom ubijanja. Što je neki od ustaša bio suroviji, što je više ubijao,to mu je ugled među ustašama rastao. Bio je to čudovišan način istica-nja i takmičenja, dostojan takve organizacije kao što je bila ustaškaobrana, kako se službeno nazivala ta formacija ustaške oružane sile.

Ne znam kako je došlo do takvog naziva ovih ustaških jedinica, alivjerojatno je to trebalo biti ono što je u Njemačkoj bio SS. Jer i SSje skraćenica od »Schutz Stafell« što bi se moglo označiti kao obram-bene jedinice. Vjerojatno su zato ustaše i ovoj svojoj formaciji daletakav naziv. Svakako je postojalo nastojanje da se ne samo dostignenego i prestigne uzor SS.

LUBURIĆ — VAŽNIJI OD POGLAVNIKA

Glavni zapovjednik ustaške obrane i njen neosporni gospodar bio jeVjekoslav-Maks Luburić. On je unutar ustaške obrane, pa i u logorukoji je bio područje ustaške obrane, bio važnija ličnost i od samog po-glavnika. Njegova volja bila je zakon za ustaše, a za logoraše ne tre-ba niti govoriti. Uostalom, njegovu volju su ustaše samo provodileprema logorašima. Logoraši nisu imali priliku neposredno čuti Luburi-ćevu riječ, njegovo naređenje.

U Jasenovcu, u samo selu, bilo je sjedište zapovjedništva ustaškogzdruga. To je bila velika jedinica, ali ne i jedini ustaški zdrug u okvi-ru ustaške obrane. Ona je imala za tadašnje prilike odlično naoružane(lakim pješadijskim naoružanjem) jedinice koje su bile svrstane u bojne(bataljone) i satnije (čete). Bila je i posebna motorizirana jedinica tzv.brzi sklop, ali je ta jedinica bila sastavljena od starih, istrošenih maši-

17


na. Ustaše nisu imale ljude koji bi se razumjeli u održavanje ovih ma-šina, pa je taj posao bio povjeren logorašima. Ustaše su samo nadziralerad logoraša.

Nije mi bio jasan odnos između zapovjedništva ustaškog zdruga izapovjedništva logora. Ne znam tko je bio stariji po činu i položaju odovih glavara ustaške organizacije u Jasenovcu. U svakom slučaju zdrugje osiguravao zaštitu logora od napada, a isto tako i sprečavao bjekstvologoraša. On je u svom sastavu imao jedinice koje su davale stražukada su logoraši radili izvan logora.

Logoraši su bili podijeljeni na grupe, prema vrsti rada koji su obav-ljali. Tako su postojale grupe: građevinska, pilana, ciglana, šumskagrupa, ekonomija, lančara itd. Neke su grupe brojile po nekoliko stotinalogoraša, a druge samo po nekoliko, kao što je napr. bila keramika ilikemijska grupa. Ako je grupa bila veća, onda su postojale manje grupekojima je na čelu bio desetar ili stotnik, što je zavisilo od toga koliko jegrupa velika. Na čelu grupe je bio grupnik. Sve su to bili zatočenicikoje su ustaše postavljale. Nekada je bilo mogućnosti da logoraši do-nekle utječu na izbor grupnika ili kog drugog funkcionara logoraša, aliuvijek je to bila odluka ustaša, ponekad čak i zapovjedništva. O nekimizborima među logorašima ne može biti ni govora.

Ustaše su se trudile da grupnik, ili stotnik ili desetar budu njimaodani, do budu goniči logoraša na rad, da budu surovi. Dozvoljavali suim da koriste batinu prema logorašima, i mnogi su logoraši postali grup-nici zahvaljujući baš tome što su se prihvatili takvog posla, što su svo-jom surovošću prema ostalima pokazivali koliko su bliski ustašama.Vjerovali su da će time spasiti svoje živote.

Samo, nisu svi grupnici bili takvi. Bilo je među njima ljudi koji su sezalagali za dobro logoraša, koliko je to bilo moguće u tamošnjim uvje-tima, koji su za svoju grupu tražili pojačanu hranu, koji su nastojalida ne tjeraju logoraše na previše naporan rad, ali su sva ta njihovanastojanja bila ograničena tamošnjim logorskim mogućnostima.

Za svaku grupu postojao je i jedan ustaški dočasnik, a ponekad,naročito kasnije i časnik, koji su imali funkciju ustaškog nadzornika.Njegov je zadatak bio da prima naređenja zapovjedništva i radne službe,da nadgleda da li grupnik pravilno organizira posao i iznad svega dase brine da logoraši ne bi učinili nešto što ne bi bilo ustašama po volji.

Pored ustaških kancelarija, koje su se nalazile u zapovjedništvulogora postojala i logorska pisarnica, kako se zvala kancelarija u kojojsu grupnici i njihovi pomoćnici obavljali administrativne poslove logora.

Eto, tako je otprilike izgledala ustaška organizacija logora u vrijemekada sam došao u logor, a takva je ostala i sve do kraja logora.

18

III

PRVI PUT U JASENOVCU

Iz Stare Gradiške kamionima su nas prevezli do Okučana. Tamo sunas ukrcali u vagone, opet »G« kola, razumije se. Navečer smo stigli uJasenovac, na industrijski kolosijek u samom logoru. Čim smo izašli izvagona postrojili su nas pred zgradom »zapovjedništva« i počeli raz-vrstavati u radne grupe. Izdvajali su zanatlije i njih su razmještali poradionicama. Intelektualce, nekvalificirane radnike i seljake razvrstavalisu u grupe koje su radile izvan radionica. To je bila ekonomija, gra-đevinska i šumska grupa, a nešto je poslano i u tzv. terensku grupukoja je imala ulogu transportnog pogona, jer je radila na utovaru i is-tovaru i na prijevozu materijala između pojedinih logorskih punktova,uglavnom riječnim putem.

Ja sam s još oko 50 drugih, među kojima je bio i Garaj, razvrstanu šumsku grupu. Ali, to sam saznao tek kasnije. Tada, u tzv. nastupusamo smo razdvajani na grupe i grupice, a nije nam rečeno što ćemoraditi.

Kada je razvrstavanje u grupe bilo završeno, odvedeni smo u logor.

Treba razlikovati logorsko područje od samog logora. Logorsko pod-ručje sam već opisao. A sada ću opisati sam logor III — Ciglanu.

Centar logora i najveći broj zatočenika u samom logoru zapoš-ljavala je ciglana. Za najteži rad u logoru smatran je rad na »bajeru«tj. na iskopu zemlje za ciglanu, jer se uvijek radilo u blatu i vodi.

Odmah pored ciglarske peći nalazila se lančara, nekad samo tvor-nica lanaca, a tada 1943. godine već znatno raznovrsnija metalna »in-dustrija«. U njoj su zatočenici popravljali oružje, ali su izrađivali i novo(npr. »strojnice«). Tu se praktično od metala izrađivalo sve što je usta-šama trebalo. U labirintskim hodnicima između ciglane i lančare nala-zile su se druge radionice. Tu su bili električari, kemičari, keramičarii dr. kojih se sada ne mogu sjetiti.

S druge strane ciglane nalazila se velika jednokatna zgrada Uprizemlju se nalazila stolarija, a na katu je bila logorska pisarnica i

19


crtaonica. Tu se obavljala zatočenička administracija, tu su imali svojestolove grupnici i njihovi pomoćnici, službeno nazvani pisarima. Tu suse izrađivali i projekti koje su ustaše naručivale. Znam da je ovdjeinž. Reis (Rajs) arhitekta projektirao određene objekte, a tu je inž.Spindel (Špindl) projektirao dimnjak za električnu centralu koja se uneposrednoj blizini stolarije u to vrijeme gradila.

U nastavku na stolariju pružala se pilana gdje su se u daske pre-tvarale klade koje su zatočenici sjekli u okolnim šumama. Od finalnihproizvoda ove pilane, koliko se sjećam, naročito su bile tražene »gajbe«za voće koje su se radile od vrbova drveta.

Ispred pilane, nasuprot zapovjedništvu nalazila se »časnička kuhi-nja« s »blagavaonicom«, ispred koje je bio mali travnjak i nekoliko mla-dih jablana. Sasvim prema Savi, pored časničke kuhinje nalazila se stra-žara, jer je tu bio ulaz u logor, a odatle je polazila i skela koja je za-točenike prevozila u Gradinu, na bosansku obalu Save.

Između ulaza u logor i zapovjedništva nalazile su se neke zgrade,kojima se na prvi pogled nije mogla odrediti namjena. Kasnije sam saz-nao da se u tom bloku nalazila i najzloglasnija zgrada u zloglasnomlogoru, ustaški zatvor. Mislim da je ovdje bila i tzv. zvonara, među svimustaškim zatvorima najzloglasniji, u kojem je ustaški redarstvenik Civi-dini, ali ne znam zašto i sam zatočenik, isljeđivao zatočenike uz obi-lato korištenje svih vrsta muka, od kojih su batine bile najlakše. Tuse nalazio i magazin odjeće koja je skidana s logoraša kada su ubijaniu logoru ili pak oduzimana odmah pri ulasku u logor. Ta se odjećasortirala i otpremala nekamo kao stare krpe, ako se nije mogla koristitiu logoru.

Tu je bila paketarnica u kojoj su se skupljali svi paketi prije negošto bi se podijelili logorašima koji su ih dobivali.

Tu, na tom prostoru, bili smo razvrstani prilikom našeg dolaskau Jasenovac.

Između stolarije i pilane put je vodio u logor. Put je išao nekakousko od obale Save prema Slavoniji. Bio je posut tucanikom i lomlje-nom ciglom, ali toliko malo da je poslije svake kiše na njemu bilo bla-ta dovoljno da čovjek ne može normalno hodati.

Odmah iza pilane nalazilo se gradilište električne centrale, a bila jetu i neka stara centrala koja je još uvijek radila. Pogon je bio na drvo,jer je toga bilo u izobilju, a nije koštalo ništa, jer su ga pribavljali idopremali zatočenici.

Put je zatim vodio do ruba jedne prizemne zgrade uzdignute okometar iznad terena. Po izgledu je podsjećala na stanične magazine. Unjoj se, od puta prema Savi, nalazila prvo pekara pa zatim mlin i nakraju, skoro sasvim uz put od Jasenovca prema Košutarici, koji je išao

20

samom obalom, nalazila se sušara za kukuruz. Dalje iza sušare bilo jezbijeno nekoliko baraka. To je bila ekonomija, koja je od ostalog lo-gora bila odvojena tzv. jezerom.

Jezero je bila duboka bara i pričalo se da je mnogo leševa u njupobacano Pored jezera i puta koji je tuda prolazio nalazilo se nekolikosuhih stabala šljiva. S lijeve strane puta počinjao je »bajer« sa svojimbarama i trskom obraslim obalama. Tu je tek započinjalo ono što sezvalo logor.

Naime, mnogi su logoraši spavali po radionicama, tamo gdje su iradili. Oni koji nisu radili po radionicama, ili u njima nisu imali mjesta,stanovali su u »logoru«. Logor je sačinjavalo šest ili osam (ne sjećamse više sasvim točno) baraka koje su bile oko 10 m široke i oko 40 mdugačke. Bile su podignute iznad zemlje za oko 60—70 cm, na kolju,poput sojenica, na poplavljenom terenu. U svakoj baraci sredinom jebilo poredano po dva reda boksova, a pored zidova još po jedan, tako

da je između baraka postojao samo uzak prolaz. Svaki boks imao je dvijeetaže, a u svakoj etaži normalno su ležala po tri zatočenika, u slu-čaju nužde i četiri, pa i više. Može se misliti koliko je svježeg zrakabilo u tim barakama, kada su se zatočenici, umorni i pokisli, vraćali naspavanje i kada se tu isparavao i znoj i vlaga iz znojem natopljene od-jeće i iz mokrih čarapa, odnosno krpa koje su ih zamjenjivale. A blizuvrata su još bile i kible, velike kante, sadržine možda do sto litara ukoje se mokrilo, jer je izlaz iz baraka noću bio zabranjen.

U produžetku ovih baraka, u pravcu obale Save, nasuprot ekono-miji, nalazile su se dvije ili tri barake, ograđene i od ostalog prostoraodvojene bodljikavom žicom. To su bile zgrade logorske bolnice. Ubolnici je bilo i liječnika i bolničara, ali su oni bili nemoćni da pomognubolesnicima, jer nisu imali gotovo nikakvih lijekova. Liječilo se uglavnomsamo sugestijom i ležanjem i odmaranjem. Priroda se morala sama pob-rinuti za ozdravljenje, ako je u logorašu bilo dovoljno snage za to iako je postojala volja za životom. Čak se hrana bolesnika nije mnogorazlikovala od logoraške hrane. Tek tu i tamo bilo je ponekad malo me-sa, ali također bez soli i to samo ako je nekog konja trebalo zaklatida ne ugine.

Nasuprot logorskoj bolnici, u produžetku stambenih baraka, nala-zila se zidana dosta duga prizemna zgrada u kojoj je bila smještena bri-jačnica, dezinfekcija i neke druge radionice, napr. urarija. Međutim,kapaciteti dezinsekcije bili su suviše mali da bi se moglo efikasnoodržavati čistoću i da bi se mogla potamaniti gamad koja je napadalalogoraše, a naročito uši. Zato je u logoru gotovo stalno bilo pjegavca,ali je to nekad bila prava epidemija, a nekad kao da se primirila, kaoda su bacili oslabili od tolikih žrtava koje su pokosili.

Još malo dalje, ali dosta daleko od te radionice, nalazila se opetjedna manja i jedna veća baraka gdje je bila smještena logoraškakuhinja. Ispred kuhinje nalazio se jedini bunar koji je bio dostupan

21


logorašima, odakle su se snabdijevali vodom i kuhinja i svi zatočenici.Istina, i na ekonomiji je postojao bunar, ali on nije bio za sve pristu-pačan.

Cijeli taj krug bio je ograđen ogradom od bodljikave žice. Izvan togkruga nalazili su se logorski vrtovi u kojima su radili zatočenici, ali izkojih nisu smjeli uzimati nikakav plod, jer se to smatralo teškim prije-stupom i često se kažnjavalo smrću na licu mjesta, a ponekad i poslijeteških mučenja u logorskom zatvoru. Naime, ustaše su smatrale da jepomaganje zatočenika od strane zatočenika ravno komunističkoj dje-latnosti, pa su ponekad istraživali s kim je nesretni zatočenik održavaovezu. Stalno su se bojali neke subverzivne aktivnosti, neke djelatnostikoja bi mogla uzbuniti zatočenike i dovesti do pobune.

Izvan ovih logorskih vrtova nalazio se red bodljikave žice. To jebila prva ograda logora od dva reda žice razmaknute oko 1 m, a visokomoko 2,5 do 3 m. Na visini oko 1 m od tla, taj međuprostor bio je zusutkolutima, smotuljcima bodljikave žice, tako da se ni mačka ne bi moglaprovući, a kamo li čovjek. A izvan ove ograde, u to se vrijeme forsiranoizgrađivao zid visok oko 3 m s bunkerima (izvidnicama) na određenimmjestima gdje se smještala ustaška posada. U svakom od tih bunkerabio je barem jedan puškomitraljez, a svaki je od ustaša imao pušku ibombe.

Sasvim uz žičanu ogradu nalazila se baraka koja je imala posebnunamjenu. To je bila tzv. »latrina«, zajednički nužnik za logoraše. Ova jebaraka bila nešto viša od ostalih, ali znatno uža i kraća. Pored zidovau podu su bile isječene rupe. Svaka ta rupa bila je ograđena daskamavisine oko 25 do 30 cm, a gornji rub ovih dasaka bio je ojačan letvama.Sve su te ograde povremeno krečene. Ispod svake rupe nalazila se ne-ka posuda, drvena ili metalna u koje se skupljao izmet. Svakog danasu posebno za taj posao određeni zatočenici praznili ove posude uposebna kola s velikom bačvom i to odvozili u vrt i tako ga gnojili. Zbognedostatka kreča, zemlja se pretvarala u tvrde grude koje je bilo teš-ško razbijati, pa je obrada vrta iz godine u godinu bila sve teža.

RAZGOVOR — U LATRINAMA

U tim latrinama, logoraši su imali priliku da malo posjede, da se od-more i izmijene misli, da se malo porazgovaraju. Tu su se najčešćeprenosile vijesti (od usta do usta) šapatom da netko izvana ne bi čuo.Razumije se da je u takvim uvjetima svaka vijest mogla biti izobličenaveć prema volji, želji i mašti onoga koji ju je prenosio, l tako su svenevjerojatne vijesti dobivale epitet »vijesti agencije latrina«.

U taj i takav logor došao sam iz nastupa. Tek tu sam saznao dasam raspoređen u šumsku grupu i da ujutro polazim na rad. Dobiosam mjesto u jednom boksu, u srednjoj grupi, negdje u sredini barake udonjoj etaži. Garaj je smješten nekoliko boksova dalje, a tako i ostali

22

iz moje grupe Ležeći tako u mraku, čekajući da me obuzme san, za-podjenuo sam razgovor s mojim susjedom u boksu. Od njega samsaznao da je sada u Jasenovcu tako dobro kako nikada nije bilo, dase ne goni tako mnogo na rad, da je postupak snošljiv, da su batinanjarijetka a ubojstva pogotovu. Razumije se, nisam sve to saznao iste ve-čeri. Prve večeri je bilo onako uopćeno propitkivanje. Čekalo se jutroda se promatra onaj s kojim spavaš da i po izgledu ocijeniš možeš lis njim razgovarati ili ne, da vidiš kako se ponaša, rječju da ga ispitaš itek onda se upustiš u općenite, ali ipak konkretnije razgovore o prili-kama u logoru, iz kojih se još uvijek ne bi moglo zaključiti što si ikakav si.

Sutradan smo pošli na rad u šumu. Kod stražare smo dobili stra-žu odnosno straža nas je preuzela od logora i krenuli smo na skelu,pa preko Save u Gradinu da siječemo drva. Sjekli smo prije svega vr-be, jer je ponestalo vrbova drveta na pilani. Svaki od nas dobio je na iz-lazu sjekiru s držalicom metar dugom, jer je to bila i mjera za dužinucjepanica koje smo morali praviti kada se dio oborenog stabla pret-varao i u ogrjevno drvo. Na trojicu iii četvoricu dolazila je velika pila,zvana »amerikanka«. Prema tim uvjetima dijelili su nas u tzv. partije, jer jeuz svaku pilu bila po jedna partija koja se sastojala od trojice ili čet-vorice zatočenika. Tih prvih dana nisu nam odredili normu, jer cilj nijebio stvaranje ogrjevnog drveta (uostalom vrba za to i nije pogodna) ne-go stvaranje klada, tj. tehničkog drveta za daljnju obradu na pilani.

Moram naglasiti da sam se vrlo malo razumio u rad sa sjekiromi pilom i da sam tada zapravo morao učiti taj zanat. Na sreću, išlo jedosta lako tako da sam ubrzo, već poslije desetak dana bio dovoljnodobar radnik da je svaki zatočenik bio zadovoljan ako sam njemu do-dijeljen u partiju, jer sam mogao ostvariti određen prosječni učinak.Međutim, bilo je i takvih zatočenika koji se nikada nisu naučili dobroslužiti sjekirom, ali su se mogli dosta dobro koristiti za rad s pilom.Jedan od takvih bio je Bek (imena mu se ne sjećam), geodetski inže-njer iz Vinkovaca. Ali, bio je simpatičan i zato sam najčešće bio s njimu partiji. Drugi su s njim nerado radili, jer nije bio dovoljno spretan.

Na povratku u logor saznao sam da smo dobili svaki komad kruha(mješavina pšenice i kukuruza) koji je bio vrlo ukusan, jer je u njemubilo i soli, s obzirom da se isti taj kruh dijelio i ustašama. Istina jeda smo dobivali samo nekih 75 ili 100 grama po glavi, ali je to biloipak toliko, dok drugi koji su bili na ispomaganju kod građevinara ili ulogorskom krugu nisu dobivali ništa. Kod građevinara su dobivali samooni koji su odlazili na rad na ogradnom zidu i zidari, odnosno tesari,a ne i svi zatočenici te grupe.

Tako sam imao sreću da sam dospio u grupu koja je imala pojačanuhranu, jer se rad u šumskoj grupi tretirao težim poslom.

23


ZAJEDNICE ZATOČENIKA

U Jasenovcu je tada bilo dozvoljeno da si logoraši sami spremajuhranu. Tri, četiri, do šest logoraša okupljali su se u tzv. zajednice izajednički pripremali hranu. Dijelili su na taj način ono što su dobivaliiz paketa od svojih kuća i tako se međusobno pomagali. l ja sam takos Garajem, Tramšekom i Matotekom osnovao zajednicu. Ne znam, alimislim da je u to vrijeme u našoj zajednici bio i Boris Ankon, skojevackoji je s nama došao u logor.

Takvih zajednica bilo je mnogo. Uglavnom unutar njih vladala jeprimjerna sloga, ali je bilo i slučajeva da su se zatočenici međusobnosvađali. Osnivanje takvih zajednica bilo je toliko normalno u tim uvje-tima da nisam mogao u prvo vrijeme niti zamisliti da se iza tih orga-nizacija krije (za ustaše) ilegalna logorska organizacija kojom rukovodekomunisti. To je isto tako normalno izgledalo i ustašama, pa se na tajvid udruživanja zatočenika nisu okomili, već su ga tolerirali. Nisu nitipomišljali na to da se kroz tu formu organiziranja logoraši okupljaju,da je to osnovna ćelija otpora koja se formirala među zatočenicima.

Dozvoljavajući zatočenicima da se hrane na taj način, ustaše su zap-ravo u ishranu zatočenika računale i doprinose članova porodica zato-čenika, koje su od svojih usta odvajale hranu do koje je tada bilo teškodolaziti. Pa i od tih paketa ustaše su mnogo koristile za sebe, a samodjelomično paketi su dostavljani onima kojima su bili i namijenjeni.No, i to je značilo znatno poboljšanje ishrane, što je bilo preduvjet dase izdrži, da se preživi.

Ponavljam, to je bilo vrijeme kada je režim u logoru bio najblaži. Od-nos ustaša stražara prema zatočenicima nije bio pretjerano loš. Bilo jetu i tamo slučajeva da su nekog zatočenika pretukli, pa i da su pone-kog ubili, navodno prilikom pokušaja bjekstva, ali su to bile izuzetnea ne svakodnevne pojave.

U tom razdoblju osjetio sam da postoji logorska organizacija zakoju ustaše ne znaju niti smiju znati. Osjetio sam po tome, što su pov-remeno i do mene prodirale vijesti o stanju na frontovima, što se odmene tražilo da nešto od svoje hrane odvojim nekome koga nisam poz-navao, ali mi je netko od poznatih rekao da trebam dati. Za uzvrat mo-gao sam nabaviti obuću koja mi je bila neophodna, jer su se moje cipe-le počele raspadati. Sve to išlo je preko poznatih do nepoznatih i odnepoznatih preko poznatih do mene. Ipak, još uvijek mi to nije ličilona neku dobro organiziranu snagu koja djeluje među zatočenicima.Osjetio sam samo da ima netko tko se brine i o meni i o drugima, netkokoga ja ne znam, ali za kojeg znam da postoji. Bila je to velika moralnapodrška, a povremeno se ona i te kako materijalizirala.

Spomenuo sam obuću. To su bile sandale načinjene od džonova iz-rađenih po obliku stopala od tvrda drveta, najčešće jasena. To drvenostopalo (džon) bilo je na mjestu pregiba presječeno tako da se džon

24

mogao savijati prema nozi, a oba su dijela bila spojena nekom kožomod starih cipela. Postojao je i remen koji je držao prednji kraj džonaa zatim sistem remenja kojim se takva sandala vezala za nogu. Za lo-corske prilike to je bila vrlo udobna obuća.

No, treba naglasiti da se ta obuća nije smjela izrađivati u logoru.Ako je neki stolar ili obućar bio uhvaćen da izrađuje ovakve sandalebio je najčešće pretučen, a ponekad i mnogo surovije kažnjavan. Ipak,ta se obuća masovno proizvodila. Ustaše su vidjele da zatočenici nosetu obuću. Nisu ispitivali odakle im, jer su to znali. Tolerirali su da za-točenici imaju takvu obuću, jer im oni nisu davali nikakvu, ali su pro-gonili one koji su takvu obuću izrađivali, pa makar i za sebe. Bio je tojedan od mnogih paradoksa u logoru.

Znao sam kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji će mi napraviti obuću.Nisam znao tko će je napraviti, ali sam bio siguran da ću je dobitikada je zatražim, jer mi je bila obećana. l samo to saznanje bilo jeznatna moralna podrška, pothranjivala je svijest da nisi sam pre-pušten sebi, da imaš drugove koji brinu i o takvim tvojim potrebama.A to je istovremeno poticalo da i ti budeš spreman nešto učiniti za tenepoznate drugove koji žjve s tobom, koje ne znaš ni po liku ni po ime-nu, ali znaš da postoje. Čak je bilo bolje da ih ne znaš, jer nisi u opas-nosti da ih odaš i nesvjesno u razgovoru sa zatočenikom koga si pog-rešno procijenio i koji je, možda, ustaški doušnik (konfident).

Svaki dan s ostalim logorašima iz šumske grupe odlazio sam na radu šumu na bosanskoj obali Save. Svaki dan smo se prevozili skelomu pratnji straže. Najčešće je broj stražara bio istovjetan broju zatoče-nika. Svaki stražar imao je obavezno pušku i kamu, poneki i puškomit-raljez. Prema tome s vanjskog rada moglo se pobjeći samo u izuzet-nim prilikama, jer to normalno nije bilo moguće.

Rad nije bio previše iscrpljujući, nisu nas previše tjerali, a norma od1 m3 ogrjevnog drveta mogla se relativno lako izraditi kada smo obaralitopolu. Topolove cjepanice slale su se u Dubicu, gdje su ustaše imalekrečanu koju su opet posluživali zatočenici. Uostalom, sve što se radilou logoru to su radili zatočenici, osim, naravno najpovjerljivijih ustaškihposlova u zapovjedništvu. Ustaše su samo vodile nadzor i to ne tolikonad tim što se i kako radi, nego da li se radi ili ne. Uvjeren sam da sumnogi zatočenici platili glavom neispunjavanje većih normi i tako prisi-lili ustaše na smanjivanje norme na količinu koja se mogla izraditi. Toje također bio jedan vid otpora prema ustašama s dvostrukim ciljem:da se smanji kapacitet logora i smanji količina logorskih proizvoda i dase olakša život zatočenicima.

25


IV

NEKI POKUŠAJI PSIHOLOŠKE BORBE PROTIVJEDINSTVA ZATOČENIKA l UNOŠENJA RAZDORA

MEĐU LOGORAŠE

U tom najmirnijem od svih razdoblja postojanja logora, ustaše supokušale unijeti razdor među zatočenike. Prije svega, počeli su klasi-ficirati zatočenike prema nacionalnostima. Postojali su Jevreji, Romi iSrbi, koji su sačinjavali jednu kategoriju, ali kategoriju koja se izme-đu sebe donekle razlikovala, od slučaja da slučaja. Zatim su posto-jali Hrvati, katolici i muslimani. To je bila najgrublja podjela.

Naime, u to vrijeme već je bilo mnogo Hrvata u logoru. Kako jerastao otpor u zemlji, kako se rasplamsavala narodnooslobodilačkaborba, tako je sve više Hrvata dopremano u logor. Nisu to sve bili ko-munisti, ali su komunisti činili većinu. U to vrijeme Hrvati su bili u donek-le povlaštenom položaju. Oni nisu morali raditi nedjeljom, odnosno pet-kom, Muslimani su petkom imali slobodan dan, nisu vođeni na rad ali sumorali odlaziti u džamiju, koju su ustaše improvizirale u logoru. Ka-tolici u nedjelju nisu morali raditi, ali su morali ići na misu. Naprotiv,Srbi, Jevreji i Romi morali su raditi i nedjeljom prije podne.

Bio je to pokušaj da se podvajanjem logoraša unese razdor međunjih, i ne može se reći da u tom nastojanju nije bilo i nekog sporadič-nog uspjeha za ustaše.

S jedne strane, izvan logora, Srbi, Jevreji i Romi su bili obespravlje-ni, Srbi su bili građani drugog ili trećeg reda, a Jevreji i Romi čak nisubili niti to, oni su naprosto bili nešto što je trebalo istrijebiti, ali ih pret-hodno iskoristiti do maksimuma, ako je to moguće. Sada, u logoru, ta sepolitika nastavlja. Čak i zatočenici, koji — barem po općem shvaćanju— nisu bili pristalice ustaša, ali su Hrvati, imali su neke privilegije. Onenisu išle dalje od te male poštede na radu, ali je i to značilo mnogo,prije svega zato što je jasno ukazivalo na razliku. A svaka razlika jeneprijatna, kako za one koji imaju određenu privilegiju, tako još višeza one koji je nemaju.

26

Hodža je bio jedan od ustaških oficira, a misu je služio ustaški sat-nik Brekalo inače po profesiji katolički svećenik. On se čak trudio dadrži i propovijedi, ali je na njih malo tko obraćao pažnju, osim da iztih propovijedi pokuša saznati nešto o općoj situaciji u kojoj su se usta-še nalazile.

Poslije dugotrajnog boravka u logoru, poslije svih muka i poniženjakoja su podnijeli, neki su zatočenici — bez obzira na nacionalnu, rasnu,religioznu ili političku pripadnost — popustili. Prestali su biti ono što subili prestali su biti ono što se naziva čovjekom. Prišli su ustašama islužili im ne samo kao doušnici, nego i kao fizički mučitelji, vješto ru-kujući batinom koja se često nemilosrdno spuštala na leđa, glavu idruge dijelove tijela drugih zatočenika. Naglašavam, to su bili pojedincii ne može se reći da ih je bilo više iz ove ili one grupacije. Ali biloih je.

Među Hrvatima posebno mjesto zauzimali su kažnjene ustaše i kaž-njeni ustaški redarstvenici. To su bili ljudi koji su znali da su dotjeraniu logor samo privremeno, zbog neke disciplinske ili druge greške i daće prije ili kasnije biti ponovo pušteni i nastaviti posao koji su radiliprije nego što su dovedeni u logor. Oni su se smatrali privilegiranima,jer oni su bili ustaše. Istina je da su mnogi od njih bili i naočigled svi-ju favorizirani. Često su dobivali ostatke hrane iz ustaške kuhinje, pa čaki »časničke«; ustaše su se prema njima posebno ophodile, dozvoljavalesu im da nose batinu, da tuku logoraše, da umjesto njih gone logoraše ured, na posao i sve drugo. Ali, njihov glavni zadatak bio je da motrelogoraše, da nastoje saznati postoji li bilo kakva logoraška organizacijai nastoje joj ući u trag.

Takvim svojim držanjem prema zatočenicima oni su mogli saznatiod logoraša samo ono što bi slučajno saznali prisluškujući razgovore lo-goraša bilo negdje u logorskom krugu, bilo pored latrine. Oni, dakle,nisu predstavljali za ustaše ono što su trebali biti, jer su se veoma br-zo otkrivali i na taj način zatočenike upozoravali na opasnost koja imod njih prijeti. Ali, njihova relativna brojnost, zatim izmiješanost s os-talim logorašima predstavljala je latentnu opasnost i otežavajuću okol-nost za logorsku organizaciju.

l tada se po logoru pročula vijest da će se logoraši razdvojiti:da će Hrvati ići isključivo u Staru Gradišku, da će svi ostali ostati uJasenovcu.

POKUŠAJI RAZDORA MEĐU ZATOČENICIMA

Za onoga koji ne poznaje logorske prilike to ne bi značilo ništaosim administrativnog razdvajanja. Međutim, već sam naglasio da jeStara Gradiška bila logor u kojem su životni uvjeti bili znatno povolj-niji nego li oni u Jasenovcu. Osim toga, Stara Gradiška bila je na pe-riferiji logorskog područja, dok je Jasenovac bio u centru. A sve je tona neki način imalo odraza na zatočenike.

27


Jednom je Alber Londr napisao kako su kažnjenici u Birbiju (zlo-glasnom zatvoru legije stranaca u Africi) sanjali o Gijani, a ne o slobodiili zatvoru u Francuskoj, iako je Rene Belbenoa o toj Gijani napisaočuveno djelo »Suha giljotina« nad kojim se čovječanstvo zgražalo. AGijana je bila nešto o čemu se u Jasenovcu moglo sanjati. Jasenovacje daleko nadmašio Gijanu. Tako su i logoraši u Jasenovcu sanjarili oStaroj Gradiški. Sama ova glasina još je više unosila razdor među za-točenike. Razumije se da to nije bilo nešto znatnije, da to nije uzelonekog većeg maha, ali se taj utjecaj podvojenosti ipak osjećao. Nijeto još izazivalo mržnju, niti ju je moglo izazvati, ali je izazivalo prezir.A to je bilo dosta.

l tada sam počeo osjećati utjecaj logorske organizacije. Stalno seprenosilo, a da nikada nisam znao od koga, da ne smijemo podlećiovakvoj ustaškoj taktici, da treba nastojati da se ne dozvoli odvajanjemeđu samim zatočenicima, da privilegije koje ustaše daju jednoj gru-paciji treba neutralizirati pojačanom pažnjom baš tih privilegiranih za-točenika prema drugima itd. Razumije se da sami zatočenici nisu mogliizmijeniti ustaški stav i njihove planove, ali su ih mogli znatno osla-biti.

Međutim, u to vrijeme se počela širiti i jedna »direktiva« logorskeorganizacije. Ne znam tko mi ju je prvi prenio, a to nije niti važno.Važno je da je ona kao takva i prenošena. A sastojala se u slijedećem:Logoraši ne smiju pojedinačno bježati. Bjekstvo se dozvoljava samoako se cijeli logor oslobodi, a nikako pojedinačno, jer da pojedinačnabjekstva izazivaju ustaške represaiije, pa je bjekstvo pojedinca ravnoaktu na ostale zatočenike. Čak je bilo rečeno da će onaj koji samostal-no, pojedinačno pobjegne biti strijeljan kada dođe na oslobođeni teri-torij. Stalno sam se interesirao odakle je potekla takva direktiva. Mnogokasnije sam saznao da je, navodno, potekla od CK Hrvatske. Čini mise da je poslije slučaja Andrije Hebranga, koji je jedno vrijeme biozatočenik u logoru, a kasnije zamijenjen, donekle rasvijetljena tajna te»direktive«.

Andrija Hebrang bio je zavrbovan od strane ustaša. A bio je tadasekretar CK KPH. Ako je on tu direktivu izdao, nije čudo da su lo-goraši smatrali da je to direktiva CK KPH.

Međutim, ta je direktiva bila toliko očigledno voda na ustaški mlin,da je zatočenici nisu mogli prihvatiti. Bjekstva su se nastavljala i orga-nizirala, kada god je to bilo moguće.

Ipak, takva je »direktiva« demorauzatorski djelovala na logoraše ipredstavlja još jedan ustaški pokušaj psihološkog djelovanja, što jeinače kod njih bilo rijetko.

28

KRAJ »MIRA« U LOGORU

U vrijeme, kada je u logoru bilo relativno mirno, kada su batinanjapredstavljala rijetkost, kada je ubijanje logoraša na radu bilo također ri-jetkost, negdje sredinom srpnja 1943. jedna grupa zatočenika (dvojica ilitrojica) uspjela je pobjeći, l to je bilo dovoljno da se režim u logoruiznenada promijeni.

Sjećam se tog prvog jutra poslije bjekstva. Svi smo se postrojili unastup pred zapovjedništvom. Zapovjednik »zdruga«, ustaški pukovnikPavlović, kočoperio se ispred stroja, sa svih strana opkoljen ustaškomstražom i držao govor. Govorio je o tome kako smo nezahvalni, kakoje sada režim u logoru bio dobar, pa ipak su se našli pojedinci kojisu pobjegli iz logora. Ne treba — rekao je — nama popuštati, treba ima-ti čvrstu ruku, treba pokazati snagu i vlast. A on ima tu čvrstu rukui pokazat će nam kako se poštuje vlast i poglavnikova država. Itd.

Ali, nije se sve zadržalo na tom govoru. Od ranog jutra su već ulančari okivali logoraše. Svi oni koji su zbog poslova morali izlaziti izvanlogorske žice okovani su.

Okovi su se sastojali od dvije karike od debelog lima, koje su bilemeđusobno povezane lancem srednje jačine, a dužine oko 50 cm. Tekarike su se okivale oko noge iznad članka. Kroz njih se nisu mogleprovući ni gaće ni hlače. A korak nije mogao biti duži od 50 cm. Prisvakom pokretu lanac je zveketao i opominjao da se njegov nosilackreće. Karike su žuljale kožu, pa su ih zatočenici odmah nastojali omo-tati bilo kakvim krpama, da barem koliko toliko zaštite noge. Jer, prisamo malo većem koraku karike su dosta bolno i sve jače povređivalekožu na nogama. Da lanac ne bi zapinjao za busenje zemlje, travu ilikorijenje, morao se konopcem povezati za pojas, što je još za neki cen-timetar skraćivalo korak. Ipak, i tako okovan čovjek je trebao raditi.

Međutim, sada rad više nije kao onaj rad jučer. Sada su po zato-čenicima pljuštali udarci rukama, nogama, batinom, korbačem, kunda-kom, čime se stiglo. Kretanje u toku rada moralo je biti trčećim kora-kom, iako je lanac bio veoma kratak. Kako smo tako okovani radili u

29


šumi, može se zamisliti i nije potrebno detaljnije opisivati. Na mojusreću tog prvog dana nisam određen na rad izvan logora. Ostao samu logoru, ali su drugi iz moje grupe otišli. Do smanjenja je došlo zbogpomanjkanja stražara.

Uvečer, po povratku s rada, bilo je znatno manje zatočenika, a ri-jetko koji je mogao normalno hodati. Svi od reda bili su pretučeni,prepuni modrica, neki i sa slomljenim rebrom. A nekoliko desetina nijese vratilo u logor. Ubijeni su i ostavljeni da leže tamo gdje su i ubi-jeni.

Sutradan je broj zatočenika sposobnih za posao izvan logora biosmanjen skoro na polovicu, tj. na onu polovicu koja prethodnog dananije izašla iz logora. l ja sam toga dana pošao na rad u šumu.

Najprije su nas kamionom odveli do sela Jablanac. Bilo je karakteri-stično da je toga dana ustaški vodnik Tomaš, nadzornik šumske grupe,molio stražare da nas ne tuku. l stvarno je toga dana u našoj grupi bilovrlo malo onih koji su dobili batine. Ja ih nisam dobio, valjda zato štosam se javio da komandiram čamcem kojim se drvo prevozilo od sto-varišta uzvodno od sela do tog sela, pa su se ustaše, koje su s namaišle, bojale da se čamac ne prevrne. Eto, imao sam sreću zajedno s jošdvojicom mojih drugova koji su bili veslači na čamcu, da nismo dobilibatina.

Po povratku u logor vidjeli smo da smo svi iz ove šumske grupe došlinatrag u logor, da nitko nije ubijen, l broj pretučenih bio je malen, abatine nisu bile tako teške kao jučer.

Okove smo nosili tjedan dana. Tada je došlo naređenje da se skinu.Opet su lančari otkivali zatočenike. Bilo je veliko olakšanje opet nor-malno hodati, ali se nikada više nije vratilo ono relativno mirno stanjekoje je bilo prije toga.

To je samo dokaz koliko je ona »direktiva« o zabrani bježanja bilaustaška tvorevina. Jer, Pavlović je rekao sve ono što se navodilo kaoargument protiv bježanja, osim »da će svaki koji pobjegne biti od stra-ne partizana strijeljan«. On partizane nije niti spominjao, ali je sve os-talo bilo identično. Sama činjenica da se nikada nije povratilo onomirno vrijeme u logor, dokazuje indirektno i to da je bjekstvo bilo samopovod, a nikako ne i uzrok promjene režima.

Ustaše su odlučile da Jasenovac i dalje ostane logor uništavanja,a ne radni logor, da im nije bio cilj »preodgajanje«, kako su to isticali,nego istrebljenje zatočenika. A morali su zadržati izvjestan broj radisebe, da bi oni imali opravdanja da budu tu, a ne negdje na frontu i dabi pribavili koliko toliko proizvoda, u čemu se u tadašnjoj »NDH« i tekako već oskudijevalo.

U logoru je opet nastupilo »normalno« stanje. Batine su pljuštale,nekad više nekad manje, zatočenici su »ubijani u bjekstvu«, ali sada

to nije bilo sistematski pojačavano i izazivano, sada je to bilo redovno,onako kako su ustaše bile raspoložene. Jer, o njihovu raspoloženju jeveoma mnogo ovisilo. Ustaša, praktično, nije odgovarao ni za kakavpostupak prema zatočeniku, osim ako bi bio izuzetno blag. što je biooštriji, to je bio za njih bolji. Ustaša se mogao vratiti bez nekog zato-čenika, trebao je samo reći da ga je ubio, i sve bi bilo u redu. Ali,ako je rekao da mu je zatočenik pobjegao, to je onda bilo nešto drugo.Mogao je čak odgovarati i kao suučesnik u bjekstvu.

Zatočenici su nastavili provoditi svoj mučan život. l samo čvrstariješenost da se ne popusti pred teškoćama, da se ustašama ne doz-voli trijumf, tjeralo ih je da ne podlegnu, da sačuvaju moralnu snagu iizdrže sve što su proživjeli i sve ono što ih je još očekivalo.

NAPORI ZA ODRŽAVANJE MORALA

Logorska se organizacija borila za održavanje morala. Krađom izustaških magazina, pružala je i materijalnu pomoć. To se već osjetiloi već sam bio svjestan postojanja organizacije, iako nisam primijetioda sam i sam u nju uključen. Tolika je bila konspiracija!

Iz ovog razdoblja moram ispričati jedan istiniti događaj kao ilustra-ciju koliko moralna snaga može podići čovjeka, a koliko ga gubitak togsamopouzdanja može uništiti.

U šumskoj grupi sa mnom je bio i Mijo Čužić, drvodjelac iz VelikeGorice. Bio je to snažan čovjek četrdesetih godina, mišićav, ne mnogovisok, ali širokih ramena, snažnih ruku i nogu. Sjekirom je mogao raditinajmanje za dvojicu. Bio je i dobro ishranjen, jer je tek nedavno došaou logor. Ubrzo smo se sprijateljili i zbližili. Negdje početkom ove prom-jene o kojoj je riječ, on mi se požalio kako ne može izdržati, kako ćezaglaviti u logoru. Nastojao sam ga ohrabriti, govoriti mu da zna zašto jedošao u logor, da ne smije kapitulirati itd.

On je odgovarao otprilike ovako: »Točno je to. Sve ja znam. Ali,razumi me, Čedo, ja ću umrijeti od toga što nisam na slobodi. Nećeme ustaše ubiti. Ja ću umrijeti od zatočeništva«.

l kolovoz nije ni prošao, a Mijo Čužić je zaista umro. Od tuge zaslobodom, a ne od neishranjenosti ili neke druge bolesti.

On je, fizički, mogao izdržati. Bio je snažan, primao je dobre pa-kete i to često. Vjerojatno mu je porodica slala pakete barem dva putatjedno, kada je on svakog tjedna primao po jedan. Hrane je, dakle,imao dovoljno da može izdržati. Čak nije niti jako oslabio do smrti. Ali,on je bio osuđen na smrt time što nije mogao podnositi zatvor, što nijemogao živjeti bez slobode.

30 31


VI

VRAĆAJU ME U STARU GRADIŠKU

Glasine o slanju Hrvata u Staru Gradišku uporno su se održavale.Čak se govorilo da to treba biti izvršeno u toku mjeseca kolovoza.

l zaista, već prvih dana kolovoza prva grupa Hrvata zatočenika ot-premljena je u Staru Gradišku. Jasno je bilo da nijedan Jevrej ili Srbin,a pogotovu ne Rom neće otići u Gradišku, ali se isto tako znalo da izGradiške u Jasenovac neće preseliti one Srbe, Jevreje i Rome koji subili tamo. Očigledno je bilo da su ustaše težište svoje »proizvodnje«prenijele na Gradišku, da su tamo koncentrirale većinu radionica. Me-đu Hrvatima je bilo više kvalificiranih ljudi nego među ostalima, jer suostali hapšeni odreda, a među Hrvatima uglavnom samo oni koji suna ovaj ili onaj način pokazivali da nisu ustaški simpatizeri, da su nji-hovi protivnici.

Pored toga treba naglasiti da sve nije bilo baš zasnovano na naci-onalnom principu. Prije je odlučivala religiozna pripadnost. Jer, kaoHrvati tretirali su se i Slovenci, jer su bili katolici. Dakle, sve je bilozasnovano na tom principu, a činjenica je da je većina katolika bilahrvatske nacionalnosti. Isto vrijedi i za muslimane, koji bili »cvijećehrvatstva«, pa čak i onda kada su bili Romi, što vrijedi naročito za ne-ke grupe bosanskih Roma.

No, bez obzira na ove netočnosti, sve je to bilo prikazivano kao da seHrvati sele u Gradišku, a ostali ostaju u Jasenovcu.

l na mene je došao red da budem prebačen u Staru Gradišku. Biloje to negdje krajem kolovoza. Nikad nisam mogao saznati po kojem suredu odabirali logoraše koji su trebali biti prebačeni u Staru Gradišku.To nije bio abecedni red, jer su otišli mnogi prije mene koji su poči-njali sa slovima koja po abecedi dolaze iza H. To nije bilo niti po važ-nosti mjesta koja su trebali zauzeti u Staroj Gradiški, jer su otišli mnogikoje sam ovdje zatekao na vanjskom radu. To nisu bili niti oni koji supredstavljali manje važna radna mjesta u Jasenovcu, jer ih je bilo imeđu onima koji su bili kvalificirani i visoko kvalificirani radnici. A neki

32

uopće nisu mogli otići u Staru Gradišku, jer su ustaše smatrale da su imneophodni za »proizvodnju« u jasenovačkim radionicama.

Sve ovo govori dovoljno jasno da se nije radilo o odvajanju Hr-vata i stvaranju posebnog »hrvatskog koncentracionog logora«, negoda se radilo samo o tome da se unese razdor među logoraše, zasno-van više na religioznoj nego na nacionalnoj osnovi, ali prikazivan nanacionalnoj osnovi.

lako smo se mi, koji smo trebali prijeći u Staru Gradišku tomeradovali ipak nam nije bilo prijatno ovo razdvajanje i siguran sam da bivećina bila protiv toga da ih se moglo pitati. Vjerojatno većina ne bipristala da se na taj način podvajaju logoraši. Ali, to su bili ustaškiplanovi i njih logoraši nisu mogli mijenjati. Oni su mogli samo donekleutjecati da učinak koji su ustaše mislile time postići, smanje. A tonije bilo niti lako, niti jednostavno. Međutim, uspijevalo se. A najvažnijeje u tom suzbijanju efekta ustaške propagande bilo baš to što u tim svojimzamislima nisu bili dosljedni. Tako je nama, zatočenicima dana mogućnostda osporavamo istinitost njihovih navoda i da razotkrijemo i razobličimonjihova nastojanja. U tome smo imali uspjeha, ali nismo potpuno moglineutralizirati djelovanje ovih ustaških akcija.

Opet sam se dakle našao u Staroj Gradiški. Razumije se i opet navanjskom radu. Želio sam ući u neku radionicu, osim ostalog i zbogtoga da se uklonim od neprestanog i neprekidnog ustaškog nadzora,da smanjim mogućnost dobivanja batina, da se sklonim od kiše, vjetrai zime. Ali, morao sam ostati na vanjskom radu.

Negdje polovicom rujna opet je k meni došao Pocem. Rekao mi jeda trebam otići raditi u kuhinju. Ja sam se nećkao jer to nisam volio.Osim toga, kuhari su bili stalno na nišanu logoraša i ustaša. Ali, rekaomi je, da moram to prihvatiti, jer organizacija (prvi puta ju je tadaspomenuo) smatra da je rad u kuhinji najvažniji, s obzirom da odrada kuhara u velikoj mjeri ovisi kako će se logoraši održati, da tomoraju biti mirni, staloženi ljudi, koji će znati prikriti svoju aktivnost,a koji će savjesno ispunjavati sve zadatke koje im logorska organiza-cija postavi.

POSTAO SAM KUHAR

Tako sam došao u kuhinju i postao kuhar.

Logorska kuhinja je imala dva odjeljenja. Jedno se zvalo obrtnička,a drugo radnička kuhinja, iako su obje bile jednake i po opremi, vrstii količini hrane koju su pripremale. Samo, jedna kuhinja nije bila do-voljna za kapacitet zatočenika pa se moralo koristiti obje, a naziv ku-hinja ostao je još od vremena kada je u Staroj Gradiški bila kaznionicai kada je taj naziv imao svoj značaj.

33


U svakoj kuhinji su bila po dva velika kazana, svaki od najmanje300 — 400 litara. Bili su usađeni u zidanu peć, a hranu se miješalodrvenim kuhačama, koje su ličile na vesla.

Na svakog zatočenika dolazilo je po 100 gr. kukuruznog brašnadnevno, od toga je trebalo napraviti tri obroka. Otprilike 20 do 30 gr.bilo je za doručak, oko 40 do 50 grama za ručak i ostatak za večeru.Količina vode je za svaki obrok bila ista i iznosila je oko pola litre. Iztoga se može vidjeti koliko je to bila gusta pura i kako je hrana bilaloša. A s tom hranom je trebalo preživjeti, i ne samo to, nego još iraditi.

Soli nije bilo niti zrna i sva je hrana bila neslana.

Negdje početkom jeseni, ustaše su donijele odluku da se iz pa-keta koje su dobivali logoraši uzima sva hrana koja je spremna za ku-hanje i da se priprema za sve u logorskoj kuhinji. Tada se hranaznatno popravila, ali to je išlo na račun samih zatočenika. Da bi one-mogućili da se tako rekvirirana hrana krade i izdvaja iz općih zaliha,logorašima je zabranjeno da sami kuhaju i pripremaju hranu. Onajtko je bio uhvaćen da nešto kuha dobivao je grdne batine, a nije bilorijetko da je bio zatvaran i mučen. Ponekad se nije ni vratio iz zat-vorskih odjeljenja, nego je iznošen izvan logora na groblje.

U takvim okolnostima bilo je naročito važno da u kuhinji budu ljudikoji će se prema toj zatočeničkoj imovini odnositi pošteno, koji će seusuditi da mimo svih ustaških nadzora i usprkos njima vrše preraspod-jelu hrane, tj. da dodaju nešto hrane onima koji nisu primali pakete ikoji su bili slabiji. A to je već bio težak »zločin« za koji nije bila do-voljna smrtna kazna već je trebalo prirediti i polagano umiranje u teš-kim mukama. Jer, to je već ukazivalo na postojanje organizacije i tadaje trebalo da taj nesretnik pod mukama oda organizaciju.

Moram priznati da nikada dok sam se nalazio u kuhinji nisam biouhvaćen, niti bilo tko od nas. A bilo je pokušaja da nas se uhvati.

Sjećam se jednog slučaja. Bilo je to nekako ujesen 1943. godine.Pripremali smo neku juhu i uz to tzv. tvrdu puru koja se mogla dijelitikao kruh.

Iznenada, ustaše su odlučile izvršiti kontrolu diobe hrane da biuhvatili kuhare koji daju više nego što zatočeniku pripada. Međutim,nije ih bilo dovoljno da zauzmu sva mjesta kod podjele hrane. Zatosu između logoraša izabrali jednog ili dvojicu koji su morali vršiti kon-trolu, ali su ih morali uzeti iz tzv. opskrbnog odjeljenja. Jedan od tihbio je naš čovjek. On je stao pokraj kuhara Alije Požegije. Bušio je kartena osnovi kojih se dijelila hrana, a Alija je po tome morao izdavati.To je tada bilo jedino mjesto, na kojem se moglo izdati više nego štoje nekome pripadalo. A i moralo se dijeliti više da ne bi došlo do viškaneizdane hrane, jer smo svjesno kuhali više da nitko ne bi ostao pri-kraćen, a da bi ipak određene grupe zatočenika dobile više.

34

l Alija je izdavao i izdavao. Na kraju, kada je podjela hrane završenanedostajale su dvije ili tri tvrde pure. Ustaše su se uvjerile da se ne ku-ha više hrane nego što treba, da nema organizirane podjele viška hra-ne da se nitko ne pomaže. Kuhari su bili spašeni, a logorska organi-zacija odnijela je jednu značajnu pobjedu.

Napominjem da je do takvih kontrola dolazilo više puta, ali je ovabila najteža, jer se moglo dijeliti samo na jednom mjestu.

Nekom drugom prilikom, ne znam kako i zbog čega, ostalo jejuhe više nego što je to normalno, a ustaše su to doznale, vjerojatnopreko nekog svog konfidenta, koji nije morao biti u samoj kuhinji.

Došao je ustaški zastavnik Ćenan, koji je nosio emigrantske ozna-ke, što je govorilo da je bio ustaša još u emigraciji. Raspitivao se otome, i kako mu nitko nije mogao objasniti zašto je i kako do togadošlo, on je sve kuhare odveo u zapovjedništvo i tamo osobno svako-me udario 5 do 10 batina korbačem po stražnjici, a dvojica ustaša suzatočenika držali za vrat da ne može izmaći udarcima.

Za ustaše je to bio posebno veseo prizor. Mi smo se bili mnogouplašili, jer nismo mislili da ćemo tako jeftino proći. Bojali smo seneke veće istrage i već bili pripremljeni na mnogo teže stvari. Nodobro je prošlo. Samo nekoliko udaraca korbačem u kojem su se na-lazile željezne kuglice, bilo je za logorske prilike, vrlo jeftino.

Logorska organizacija se brinula za logoraše. Sada, kada sampostao potpuno svjestan da sam i ja član te organizacije, kada samznao da postoji i unutrašnja disciplina u organizaciji, da se morajuizvršavati zadaci koji se pred tebe postavljaju, ali da ti moraš naći na-čina kojim ćeš ih izvršiti, bio sam spreman i da ih primim. Taj se za-datak sastojao da točno određenim grupacijama, a preko određenihzatočenika, dajem po jednu ili dvije porcije više, za njegovu zajednicu.Pa i to se mijenjalo, jer je nekad trebalo jednoj grupi davati više, adrugi puta drugoj. To je ovisilo od stanja zajednice, od toga kada sui kakve pakete primili, da li im je potrebno više hrane ili mogu izaćii s manjim količinama.

Imao sam spisak (razumije se samo u glavi) od desetak logorašakoji su mi se trebali javljati kao predstavnici svojih zajednica i znaosam koliko svakome treba dati više. Danas se više ne sjećam koji suto zatočenici bili. To, uostalom, nije važno. Ali, ja sam na taj načinznao relativno velik broj logoraša, a i relativno velik broj njih znao jemene. l to daleko veći broj nego što sam i mogao zamisliti. Jer, svi izzajednice znali su da sam taj koji im daje hranu, a ja nisam niti mogaoniti trebao znati za njih.

Mislim da ovo dovoljno pokazuje koliko je teško bilo raditi u logorui koliko se dobro očuvala konspiracija, jer i pored toga što me je to-liko zatočenika znalo, nijedan me nije odao.

35


lako to više nije bilo ono razdoblje logorskog mira, o kome samgovorio, ipak situacija nije bila tako strašna kao ona ranije. Logorskaorganizacija radila je i dalje. U radionicama je nastojala vršiti sabotaže,kako bi se, koliko je to moguće, smanjili kapaciteti. Nastojalo se da selogoraši opskrbe odjećom i obućom, da im se pojačava hrana, da sezaštite od ustaša i njihova režima koliko je to moguće.

Ali to nije sve. Organizacija se uspjela povezati i s vanjskim svije-tom i dostavljala nam pojedine vijesti i izvještaje. Naši su zatočenicinalazili mogućnosti da slušaju i radio, čak i zabranjene stanice, jer suradili kao »posilni«, tj. sluge oficira u zapovjedništvu. Oni su bili vezasa svijetom. Preko njih smo uspjeli saznati što se zbiva na frontovima.Organizacija je čak uspjela pribaviti i neke materijale s oslobođenogteritorija. Sjećam se da sam nekoliko puta vidio i Bilten Vrhovnog šta-ba i neke druge publikacije sa slobodnog teritorija. Jednom sam čakvidio i list »Naprijed«.

Sve to zajedno omogućavalo je zatočenicima da ne klonu, da iz-drže sve što ih je snalazilo i da ostanu čvrsto riješeni ustrajati u borbiprotiv okupatora i njegovih izdajnika, iako su bili obespravljeni, iakosu ustaše, te najvjernije sluge njemačkih i talijanskih fašista i najvjernijiizvršioci njihovog programa genocida — svim silama nastojale u za-točenicima ubiti sve ljudsko, od njih načiniti stvorove koji bi bili nižiod životinja, načiniti obične robote koji će izvršavati samo ono što seod njih traži i neće predstavljati niti zahtijevati ništa, pa čak ni hranu.To je bio ideal zatočenika koji su ustaše postavljale.

A ipak, u tim i takvim uvjetima, zatočenici su ostajali ljudi, borili suse protiv ustaša sredstvima koja su imali. A ta su sredstva bila mala.Samo, zatočenici su ih koristili do maksimuma.

36

VII

STARA GRADIŠKA

Stara Gradiška je bila nekadašnja tvrđava. Kažu da je sagrađena jošza vrijeme Marije Terezije, da bi branila Turcima prijelaz iz Bosne u Slavo-niju i Hrvatsku. Bila je građena od opeke sa živim krečom tako da suzidovi bili izuzetno tvrdi, a pored toga i jako debeli. Tko zna koliko jetisuća cigli ugrađeno u njene zidove koji su negdje bili i do metardebeli, koliko je bijednih kmetova i svoje živote uzidalo u ove zidine.A sada su zatočenici, robovi, morali rušiti neke od tih zidova koji susmetali ustaškim koncepcijama, čistiti ciglu od maltera i tako očišćenuugrađivati u zidove koji su okruživali logor i bunkere na vrhovima zidana svim uglovima, a ponegdje i između uglova. Jer, trebalo je logorbraniti i izvana i iznutra. Tako su ustaše postavile stvar.

Logor stara Gradiška sastojao se od tri dijela. Prvi je bio od samogulaza. Nasuprot glavne ulazne kapije, koja se nalazila blizu puta Oku-čani—Bosanska Gradiška, okrenuta prema Slavoniji, nalazila se zgra-da zapovjedništva. Bila je to lijepa zgrada, jednokatna, prostrana, gra-đena u ono vrijeme kada se nije štedjelo na materijalu. Zidovi su bilidebeli, a zgrada čak i ukrašena. Koliko se sjećam, njena fasada bilaje jasno žuta i djelovala je vedro između velikog drveća koje je tubilo posađeno (mislim da su bili hrastovi).

Ulazeći u logor na desnoj strani, odmah do kapije smjestila se tzv.ekonomija. Tu su bile staje za konje, krave, svinjci, kokošinjci i si, analazio se i dosta velik vrt. S lijeve strane bile su ruševine koje je tre-balo potpuno porušiti i ciglu koristiti za izgradnju zida oko drugog di-jela logora, o kome će kasnije biti riječi. Negdje na sredini tog pros-tranog dvorišta s parkom nalazilo se raskršće putova. Nalijevo je vodioput prema »kuli«. To zdanje, možda najstarije u logoru, imalo je veomadebele zidove s mnogo malih prozora, građeno bez izolacije tako da sevlaga u zidovima dovukla već do kata. Tu je bio ženski logor. On jeod ostalih dijelova logora bio ograđen tri metra visokim zidom. Samosu rijetki zatočenici imali pristup u kulu, i to samo oni kojima su tamobile radionice.

37


Na desnoj strani bio je put koji je vodio u logor u kojem su se na-lazile tri velike radionice: krojačka, postolarska i stolarska, sasvimdesno, blizu ogradnog zida. S lijeve strane od ulaza u taj logorski krugnalazile su se prostorije koje su također bile nekadašnja tvrđava, alimodernije od onih kuli. Tu su stanovali logoraši, bez obzira na to kojojsu grupi, nacionalnosti ili »rasi« pripadali. Spavaonice su bile velike.U njima je, opet u boksovima na kat, spavalo po 20 do 60 zatočeni-ka, što je ovisilo od toga kolika je bila prostorija. Pod u prostorijamabio je od dasaka.

U prizemlju zgrade, nalazile su se obje kuhinje, jedna do druge,zatim pekara, pa bojadisaonica i sasvim na uglu kupaonica i dezinsek-cija. Na suprotnom dijelu, sasvim u nakraju nalazila se baterija nužni-ka.

Pokraj ove nalazila se nova zidana zgrada s dva ili čak tri katakoja je bila sagrađena kada je tvrđava pretvorena u kaznionicu i onaje sadržavala mnoštvo malih soba-ćelija, koje su tada korištene kaosamice. Bile su veličine oko 3 X 4 m, a možda i nešto manje. Uglavnom,u svakoj takvoj sobi bio je samo po jedan boks, jer više nije moglostati, i u svakoj je sobi spavalo po 6, a ponekad i po 8 zatočenika. Podu ćelijama bio je betonski.

Ta zgrada se zvala »K« nastamba, katolička, a bila je namijenjena zakatolike i muslimane, lako tu podjela među logorašima nije bila po reli-giji i nacionalnosti, ipak je ova nastamba bila namijenjena isključivoonima koje su ustaše smatrale Hrvatima, tj. muslimanima. A bilo jekatolike i muslimane. lako tu podjela među logorašima nije bila po reli-jama.

Dalje, prema ogradnom zidu nalazila se ustaška bolnica, koju suzatočenici zvali «Hotel Gagro«, jer je u podrumima te zgrade bio lo-gorski zatvor i mučionica, a među mučiteljima naročito se isticao us-taški vodnik Gagro.

Između ovih zgrada nalazilo se dosta prostrano dvorište koje jenajvećim dijelom bilo travnato, sa stazama od nasute šljake i otpada-ka cigle, tako da nije bilo blata ni za vrijeme najvećih kiša.

Jedan dio dvorišta bio je popolčen ciglama. Na tom su se prostoruodržavali nastupi, tu se dijelila hrana, bez obzira da li je vrijeme bilolijepo ili je padala kiša tli snijeg. Uvijek je bilo nekoliko bačvi hraneiz kojih su je kuhari velikim kuhačama vadili i stavljali je u porcije kojesu zatočenici uvijek nosili sa sobom, naročito oni koji su bili na vanj-skom radu.

Na oko dva metra od zadnjeg zida zatočeničkih spavaonica dizao sevisok zid koji je dijelio muški od ženskog dijela logora (onog dijela ko-ji nije bio smješten u kuli).

38

l ovdie u Staroj Gradiški mnogi su logoraši spavali po radionicama,a oni ko i su radili na ekonomiji stanovali su na ekonomiji, po stajama,ali i u posebnim prostorijama, koje su bile u dijelu ekonomije.

Dodir sa zatočenicama bio je najstrože zabranjen. Čak i razgovor sazatočenicama često je kažnjavan smrću i polaganim umiranjem u mu-kama. Ipak, veza se održavala. Kojim putevima i gdje, preko kojihljudi, nisam znao. Tek poslije oslobođenja saznao sam da je vezaodržavana redovno i da je organizacija obuhvaćala i muški i ženskilogor, da su planovi usklađivani i da se zajednički radilo.

MAKSIMALNA KONSPIRACIJA

Stara Gradiška bila je povezana s Jasenovcem telefonom, a redov-na razmjena robe vršila se uglavnom Savom, tj. riječnim putem. ZaStaru Gradišku bila je vezana i ekonomija u Gređanima, negdje na sre-dini puta između Okučana i Stare Gradiške. l tamo su, kao uostalomi sve poslove unutar logorskog područja, obavljali zatočenici. Nikogaosim zatočenika, nije bilo da radi. Ustaše su sarno nadzirale red i da-vale naređenja.

Čak i vezu između Stare Gradiške i Jasenovca riječnim putem suodržavali logoraši, lađari, koji su plovili uvijek pod jakom ustaškomstražom. No, zahvaljujući tome, zatočenici iz oba ova dijela logora bi-li su povezani. Logorska organizacija bila je jedinstvena, iako smo jedniod drugih bili odvojeni desetinama kilometara.

Međutim, česta premještanja zatočenika iz jednog logora u drugi,poneka razmjena logoraša za zarobljene njemačke glavešine, još rje-đi odlasci ponekih logoraša kućama, unosili su poremećaje u logor-sku organizaciju.

Ova organizacija morala je biti do maksimuma konspirativna, a stvar-ni rukovodioci organizacije nisu smjeli biti poznati većem broju ljudi.Tako je ispadanje jedne karike, jednog zatočenika, odmah poremeti-lo vezu među organizacijama i trebaio je vremena i napora, pažljivogispitivanja, da bi se veze ponovo uspostavile. A u tom obnavljanju or-ganizacije zatočenici su bili neumorni. Čim je negdje došlo do prekida,veza se uspostavljala, jer se nije smjelo primijetiti da dolazi do prom-jene u vezama, što bi odmah uočili ustaški konfidenti.

Tek kasnije saznao sam da je sekretar logorskog komiteta u Sta-roj Gradiški u to vrijeme bio Ivica Sabljaković. Bilo je to tek kada jeon poslije otkrivanja podlegao mukama, a da nikoga nije odao. Nisamznao, a ni danas ne znam tko je poslije njega postao rukovodilac, alise osjećalo da organizacija radi i dalje i da nije onemogućena nitirazbijena. Bio je to velik gubitak, ali ne i nenadoknadiv, jer logorska or-ganizacija je postojala i ona je uvijek nalazila načina da na mjesto

onoga kojeg je iz bilo kojeg razloga izgubila, nađe drugog.

39


Nema nikakve potrebe detaljnije opisivati sve ovo. Život u logoruje tekao svojim »normalnim« tokom.

Jedno vrijeme bio sam u velikoj sobi. Kasnije sam prešao u »K«nastambu. Bio je problem kada sam trebao prijeći, jer se postavljalopitanje da li je to sa stanovišta organizacije poželjno. Jer, svuda, u sva-koj sobi, trebao je biti netko iz organizacije, a u velikim sobama nesamo jedan. Organizacija se povezivala pomoću zajednica. One višenisu imale ono ranije ekonomsko opravdanje, ali su zadržane kao po-godan oblik. Ipak je još bilo mogućnosti međusobnog pomaganja i nataj način, jer se u paketima dobivalo podosta toga što je dolazilo uzajednički kazan.

Te zajednice bile su osnovne ćelije i logorske organizacije. Rijetko,ali ipak ponekad zajednice nisu formirane na dobrovoljnom povezivanjuzatočenika. Ponekad je logorska organizacija morala djelovati u tompravcu da se u neku organizaciju prihvati netko, kome je trebalo pomoći,a koji nije uspio sam sebi stvoriti zajednicu, naročito ako su svi oni ko-je je poznavao i s kojima se družio bili mahom u istom materijal-nom položaju. No i to se sređivalo, mirno, bez ikakvog znaka koji biustašama mogao dojaviti o čemu se radi.

l moja je zajednica jednom bila u takvoj situaciji. Trebalo je dase u našu zajednicu primi Jakov Tuka. On je bio dotjeran u logor zatošto mu je sin bio u partizanima. Njegovi poznanici u logoru bili su prak-tično bez ikakvih paketa, kao i on sam i bili su već raspoređeni u od-govarajuće zajednice. On je ostao. A baš tada je u našoj sobi ostalojedno prazno mjesto. Na inzistiranje logorske organizacije mi smo gaprihvatili, iako nismo u početku na to pristali, jer ga nismo poznavalii jer je bio stariji čovjek; mogao nam je barem biti otac, ako ne idjed. No, ipak smo ga prihvatili. On je, dobričina kakav je bio, smat-rao da nam treba svoju zahvalnost iskazati na taj način što je predlo-žio da on sam i jedini preuzme čišćenje naše sobe, da se tako nekakooduži. Razumije se da na to nismo pristali i kada je već došao u našuzajednicu, onda je stekao sva prava, ali i obaveze kao i mi ostali, takose to rješavalo u logoru.

Činilo se do organizacija ne radi ništa na pripremama za oslobo-đenje logora. Činilo se da ona samo vodi računa o zatočenicima u že-lji da ih zaštiti i da im olakša život, da im omogući da prežive i dačeka neku pomoć izvana. To je ponekad među zatočenicima, pa i onimorganiziranim, kao što sam bio i ja, izazivalo nepovjerenje, zahtjeveda se i na tom polju nešto uradi. Uvijek je dolazio odgovor da će senešto uraditi, da se na tome radi, ali da još nije sve spremno i datreba biti strpljiv.

Ja tada nisam shvaćao što je to toliko složeno u tome da se organi-zira bijeg iz logora, proboj u slobodu. Nisam shvaćao niti kakve teš-koće za organizaciju nastaju tim premještanjem logoraša, pa i poje-dinačnim ubojstvima, ali ipak takvima koje su nosile pometnju u orga-

40

nizaciju i cijepale njene redove, privremeno čitave dijelove organizacijeprepuštene same sebi. lako željan da se nešto poduzme, ipak nisamhtio ništa poduzimati na svoju ruku. Nastojao sam svoj zadatak iz-vršiti kako treba, a drugima prepustio da rade ono što je trebalo ura-diti, iako sam bio pomalo nezadovoljan dugim, za nas tamo, predu-gim čekanjem i odlaganjem.

41


VIII

JESEN 1943. GODINE

Već sam rekao kako sam, po povratku u Staru Gradišku, dobiosvoj prvi zadatak od logorske organizacije da budem kuhar. U kuhi-nju je bilo teško prebaciti nekoga tko je već radio u nekoj od ra-dionica, jer su svakog tko je radio u radionici ustaše smatrale zanat-lijom i sposobnim da obavlja poslove zanatlije, pa nisu bile voljne tak-vog čovjeka pustiti u kuhinju. Osim ako je bio njihov čovjek. A mi nis-mo smjeli dozvoliti da u kuhinju bude prebačen neki njihov čovjek. Za-to smo birali zatočenike među onima koji su bili na vanjskom radu,nekoga tko bi odgovarao za taj rad. Njega je bilo lakše premjestiti narad u kuhinju, a time se postizalo dvoje: taj je čovjek bio tu, na nje-ga je organizacija mogla računati, a ako bi došlo do masovnog ubija-nja, taj bi čovjek donekle bio zaštićen, jer su prave žrtve bile oni svanjskog rada.

Kao povjerljiv čovjek organizacije imao sam i svoje zadatke kojesam morao izvršavati, l izvršavao sam ih.

Međutim, iako više nije bilo ono mirno logorsko doba, ipak jesituacija još uvijek bila daleko bolja nego ranije. Bilo je i slobodnogvremena, kada se nije moralo raditi, kada su zatočenici mogli šetatipo krugu, razgovarati i si. To je iskorišteno za to da bi se na neki na-čin i ideološki uzdizali. Osnivane su grupe logoraša, koje nisu bileorganizirane po principu zajednice, nego više po međusobnoj sklo-nosti i ideološkom nivou. Tu se prorađivala historija ljudskog društva,osnovi političke ekonomije i si. Razumije se da nije bilo nikakvih knji-ga iz kojih bi se to moglo učiti, već su oni koji su o tome nešto višeznali, u razgovoru s ostalima koji su manje znali, diskutirali o pojedi-nim pitanjima. Onaj tko je znao više, on je davao uvodnu riječ u dis-kusiji, a ostali su slušali, pitali, iznosili svoje mišljenje, i tome slično.Te su diskusije ponekad bile vrlo žive, jer su se logoraši prepiralioko raznih stvari. Na prvi pogled nitko nije mogao ni slutiti da se ovdjeradi o organiziranoj, svojevrsnoj školi.

Baš u okviru tih diskusija često je bilo postavljano i ono za nassudbonosno pitanje: da li se nešto radi na pripremi ustanka u logoru,

42

što se radi, dokle su odmakle pripreme. l baš ovdje su i davani odgo-vori o čemu sam već govorio.

Moram naglasiti da je ovakva grupa za ideološki rad (iako to nismotako zvali, nego je zvali kursem) bila malobrojna: tri do četiri zatoče-nika. Veće grupe nismo smjeli organizirati, jer bi to bilo sumnjivo, aovako male grupe nisu predstavljale nešto što bi ustaški doušnici iličak same ustaše mogli primijetiti.

l tako je prolazio dan za danom. Došla je i kapitulacija Italije.Znali smo za to i pitali se što će biti dalje. Činilo nam se da su ustašetime zbunjene. Svakako da s tim nisu računali. Ta njihova zabunaodrazila se na nas u logoru tako da su malo manje strogo pazili nanas. Na vanjskim radovima je bilo ponekad batinanja, bilo je i ponekoubojstvo, ali uglavnom to su bili izuzeci.

MILAN BOGIĆ USPIO POBJEĆI

Nekako u ranu jesen trebalo je dosta zatočenika za berbu kukuru-za na poljima ekonomije u Jablancu. Ustaše su organizirale grupu odviše desetina logoraša koji su odvedeni na ekonomiju na rad. Većinazatočenika koji su određeni bili su oni koje su ustaše namjerno tamoposlale. Od organiziranih zatočenika malo je otišlo, a i ti su većinomotišli tako da je izgledalo da su ih ustaše odredile, a ustvari su sesami javljali. Trebalo se samo pojaviti na određenom mjestu, u odre-đenoj grupi za vanjski rad, pa skrenuti na sebe pozornost ustaša, mož-da baš i time što bi se kao htio sakriti da ga ustaša ne uoči.

Kada se u logoru saznalo da će jedna grupa otići u Jablanac, došaomi je Milan Bogić i rekao da će se javiti za rad na ekonomiji, ali zatoda bi s ekonomije pobjegao. Bio je uvjeren da će mu to uspjeti. Usvakom slučaju barem će pokušati. Sjećam se dobro da sam mu govo-rio o onoj već spominjanoj direktivi, ali je on odgovorio da ne vjerujeda je to partijska direktiva, nego da je to ustaška smicalica i da je torazlog zbog kojeg hoće da bježi da bi sve provjerio. Poželio sam mu us-pjeh i zamolio ga neka na neki način javi da li je uspio i što se vani, naoslobođenom teritoriju misli o toj direktivi.

Nekoliko dana poslije odlaska grupe zatočenika, u kojoj su bili iMilan Bogić i Slavko Hlupić, čuli smo da je Milan pobjegao. Preplivaoje Savu i po dogovoru je s druge obale viknuo nešto u čemu je bila iriječ Milan, tako da su zatočenici znali da je uspio pobjeći. Dalje onjemu nisam saznao ništa, dok ga poslije oslobođenja nisam sreokao kapetana JNA.

Slavko Hlupić je trebao pobjeći s njim. Međutim, kako mi je po pov-ratku u logor pričao, nije mogao jer je stalno pored vatre ispred pro-storije gdje je bio određen na spavanje sjedio zatočenik Ivica Ledić,na koga smo preko logorske organizacije bili upozoreni da ga se ču-

43


vamo, jer da je ustaški konfident. Tako Slavko nije mogao pobjeći.No, baš on mi je pričao da se Milan javio s druge strane Save i da jesiguran da je Milan uspio pobjeći.

Za odmazdu zbog ovog bjekstva nitko nije ubijen, iako su mnogizatočenici bili pretučeni. Sve u svemu, dobro se završilo, a jedan odnaših je uspio pobjeći. To ponovo potvrđuje da je ono bjekstvo zbogkojeg smo dobili okove u Jasenovcu bilo samo povod, dobar izgovorustašama za uvođenje razdoblja ponovnog batinanja i ubijanja.

Prošla je rana i došla kasna jesen, sa svojim maglama, kišama ivremenom koje čovjeka čini mrzovoljnim. Život se u logoru nije mnogopromijenio. Ipak, u tom razdoblju dogodilo se nešto što je očiglednopokazivalo da je kod orijentacije ustaša, barem onih iz ustaške obrane,došlo do preorijentacije.

Naime, jedna grupa Dalmatinaca bila je puštena. Opravdanje za toje bilo da su oni dotjerani u logor, jer su bili protiv Italije, te da sada,kada je Italija izvan rata, nema više razloga da ih se drži u logoru.

Razumije se da ustaše to nisu javno rekle, ali to su dozvolile da sečuje među zatočenicima kao obrazloženje za puštanje grupe zatočenika.

Za nas je bilo jasno da ustaše sada više ne namjeravaju vrdati, dasu se čvrsto povezale s fašističkom Njemačkom, a iz toga smo izvuklizaključak da će logor još relativno dugo postojati.

No, puštanje ovakve grupe ljudi opet je unijelo pometnju u organi-zaciju, razbilo ju je. l trebalo je opet neko vrijeme dok su se preostalizatočenici međusobno povezali i opet osnovali čvrstu i jedinstvenuorganizaciju.

Da bih pokazao o kakvim je sve nepredviđenim okolnostima ovi-sila sudbina zatočenika, iznijet ću ovu pojedinost.

Ne znam točno kada se to dogodilo, ali se sjećam da je bilo neg-dje u kasnu jesen 1943. godine. Obaviješteni smo da ustaški satnikBosak s grupom ustaša obilazi logor. Bilo je to malo neobično, jeron to inače nije činio. Svi smo se preplašili, jer nikad nismo moglisa sigurnošću tvrditi što će se dogoditi pri takvim obilascima.

Svima je logorašima utuvljivano u glavu da prilikom bilo kakvogposjeta na svako pitanje moraju odgovarati: »Ja sam zatočenik brojtaj i taj«. Ništa drugo nije smjelo uslijediti kao odgovor.

Kada se Bosak približavao kuhinji, veći broj kuhara je pobjegao iznje. Ostali su samo, koliko se sada sjećam, šef kuhinje Marko Mihalić,ustaški nadzornik, ustaški vodnik Marković (koji je bio zatočenik iztko zna kojih razloga), ja i još jedan (mislim da je to bio Omer Ruvić)koji smo se nalazili kod peći i miješali hranu u kazanima, te Alija Po-žegija koji se zaposlio oko pranja bačvi.

44

Bosak ulazi na vrata, a Marković viče: »Pozor!«

Mi svi stojimo mirno. Bosak nato odmah reče: »Nastavi s radom«.

l mi nastavismo miješati hranu u kazanima, a Alija ribati bačvu

kraj koje se našao. Bosak i dvojica trojica drugih ustaških oficira gle-daju u nas.

Najednom se Bosak približi Aliji i upita ga: »Kako se zoveš?«.

Ovaj, napravivši najgluplje lice što je mogao, reče samo: Alija.

»Kako još« — nastavlja Bosak s pitanjima.

»Požegija«.

»A odakle si?«

»Iz Banja Luke.«

»A jesi l' bio ašćija?«

»Ne, podvornik«.

Poslije ovog dijaloga, Bosak se okrene i sa svojim pratiocima na-pusti kuhinju. Marković nam priđe i reče:

»Imali ste sreću, dobro je raspoložen«.

Mi smo samo šutjeli i polako se oporavljali od napetosti koju jenjegov dolazak izazvao.

Jedva da je to Marković rekao, kada se iz pekare, koja je bila samozidom odijeljena od kuhinje, začuje vrisak i tupi udarci. Ukočili smose od užasa.

Nekoliko minuta kasnije, kada je Bosak izašao, iz pekare su iznijelizatočenika Kajtasa iz Mostara. Bio je pretučen i nedugo zatim je iz-dahnuo.

Nikad nisam saznao zašto je Kajtas bio pretučen, a bio je jedanod mirnih zatočenika, mislim čak da je i on bio organiziran u logoru,ali jasno, to nisam mogao znati, kao što i on sigurno nije znao za mene.

Ako je istina da je Bosak bio dobro raspoložen, kao što je konsta-tirao Marković, što bi tek bilo da je bio loše raspoložen.

Uglavnom, Bosaku kao da se nešto na Kajtasu nije svidjelo. Što, touopće nije važno. On je to što mu se Kajtas nije svidio ispoljio nataj način da ga je prebio cjepanicom. A on je to i mogao, jer je bioizuzetno krupan čovjek. Za izradu njegovih čizama pravljen je posebankalup, jer standardni kalupi nisu bili dovoljno veliki. Koliko se sjećam,

45


nosio je čizme broj 52, ili čak i veće. Koristiti manju cjepanicu kaoštap, to za njega nije bilo teško. l tako je jadni Kajtas, koji se nije mo-gao braniti i da je htio, zaglavio toga dana, a da sigurno ni njemu, nibilo kome drugome nije bilo jasno zbog čega. Bila je to volja, trenutanhir ustaškog satnika i jasno, nitko nije pitao Bosaka zašto je to uči-nio.

Međutim, ovo su bili pojedinačni, u to vrijeme dosta rijetki doga-đaji. O tome se pričalo, i svaki prolazak Bosaka kroz logor izazivao jeveći strah nego ranije.

Tako je prolazila jesen. Što je vrijeme više odmicalo, osjećalo sesve više da se atmosfera pogoršava. Osjećalo se da se i ustaše boje, alisu one nastojale svoj strah prikriti povećanom surovošću.

46

IX

PRIJELAZ U NOVU 1944. GODINU

Jesen je odmicala. Nastala je već kalendarska zima. U logoru seništa bitno nije događalo što bi remetilo sliku koju sam već iznio.

No, u noći od 31. prosinca 1943. na 1. siječnja 1944. godine dogodi-lo se nešto što je za nas zatočenike imalo izvanredno krupan značaj.Naime, te noći partizani su napali Bosansku Gradišku. Ne znam da lije cilj napada bilo oslobođenje logora, ali je nama u logoru tako izgle-dalo.

Svi smo bili u svojim sobama, na svojim ležištima. Odavno se većspavalo. Ne znam koje je doba noći bilo kada su nas probudili odjeciborbe. Čuli smo tutanj minobacača, rafale mitraljeza i pojedinačnepuščane pucnje. Poneki svjetleći metak prešao je i preko logora.

Moram napomenuti da su vrata željeznih rešetaka na logorskojzgradi i ulazna vrata u »K« nastambu uvijek bila uvečer zaključavana,tako da je noću iz tih zgrada bilo nemoguće izaći.

Ipak, ustaše su s prvim pucnjevima donijeli u logorski krug mitra-ljez i postavili ga tako da je pred njegovom cijevi bio ulaz u logorskunastambu, a vrlo lako se mogao za samo nekoliko stupnjeva okrenu-ti i zasuti mecima vrata »K« nastambe.

Jer, ustaše su se bojale da će zatočenici i pored zaključanih vrataprovaliti iz zgrade i napasti ustašku posadu iznutra. Naravno, to senije dogodilo, jer logorska organizacija nije mogla predvidjeti takvu-situaciju i tako se pripremiti. Veza s vanjskim svijetom, s organizacijomkoja je djelovala u Bosanskoj i Staroj Gradiški, nije bila toliko pouzdanada se moglo organizirati ovakav sinhroniziran napad i izvana i iznutra.Jer, sistematska i brza veza s vanjskim svijetom nije mogla biti ostva-rena u logorskim uvjetima. Zato je bilo iluzorno da se u toj noći neštopoduzme od strane zatočenika, iako su oni i dalje, cijelu noć budniležali, osluškivali zvukove borbe i čekali da dođe sloboda. Nažalost,ona nije došla. Partizanski napad bio je odbijen.

Pričalo se da je glavnu zaslugu za ustaški uspjeh imao već spome-nuti ustaški satnik Bosak. Navodno je on na čelu jedne satnije ustaša

47


izletio na most prema Bosanskoj Gradiški i onemogućio njegovo za-uzimanje, što je osujetilo partizanski napad i zbog čega on nije uspio.

Negdje ujesen 1945. godine jedan oficir JNA, inače španjolski borac,na dužnosti pomoćnika upravitelja Vojne bolnice u Somboru, pričaomi je kako je s jednom jedinicom slavonskih partizana došao predsam logor, da su nekoliko sati gacali blato, vodu i susnježicu da bi seprivukli pod logor, ali da su se morali povući, jer da napad iz Bosan-ske Gradiške nije uspio, tj. partizani nisu uspjeli prijeći Savu.

Bilo kako bilo, tek napad nažalost nije uspio, logor je ostao logor,a naš se život nastavio istim tokom kao i prije toga.

Ipak, moram ispričati jednu pogibiju baš te noći.

U kuhinji su svake noći spavala po dva kuhara, koji su bili dežurnii koji su morali rano ujutro, prije ustajanja svih podložiti vatre i kuhati»doručak«. Te noći dežurni u kuhinji bili su Julije Suplika iz Siska iMirko Sirotić, mladi radnik ZET-a iz Zagreba.

Kada su ustaše postavile mitraljez u sredini logorskog kruga, MirkoSirotić to nije vidio. Čuo je ustašku komandu da nitko ne izlazi iz so-be. Međutim, njega je potjerala nužda. Pošao je u nužnik, koji se nala-zio svega desetak metara od kuhinje, u istom hodniku, a unutar ogradeod željezne rešetke. l tu, pred samim nužnikom, Sirotić je ubijen. Ujutrosmo ga našli kako leži na samim vratima nužnika. Tek poslije izvjesnogvremena, on je odnesen i zakopan negdje na logorskom groblju pokrajzidina logora. Iznesen je iz logora i nikada se više u njega nije vratio,ali je bio i izbrisan iz spiska živih. Kao da je to bila simbolika togatrenutka: odavde se može izaći samo, kako se govorilo, s nogamanaprijed, simbolika koju su nam ustaše htjele sugerirati kao jedino rje-šenje kao jedini način da napustimo logor i prestanemo biti zatoče-nici.

Poslije ovog događaja još se više inzistiralo na pripremi ustanka ulogoru. l nadalje je dolazio odgovor da se na tome radi, ali da još nijesve pripremljeno da bi se moglo pristupiti akciji i svakome prenijeti nje-gove zadatke.

Ako je ranije i bilo pokušaja da se poduzme nešto koordiniranomakcijom izvana i iznutra, poslije ovog događaja je sigurno svaka takvanamjera napuštena.

Ipak, primjećivalo se da se nešto radi. Sve češće su postavljanizadaci da se ispita ovo ili ono, da se vidi kako funkcionira ovo ili ono,koji su to ljudi u koje se može pouzdati da bi izvršili svaki postavljenizadatak i sl.

Danas, iz današnje perspektive jasno mi je da se tada već po od-ređenom planu tražilo sve potrebno da bi se plan mogao konkretizi-

48

rati, da bi se mogli odrediti strategijski i taktički zadaci, da bi se even-tualno izvršilo premještanje jednih logoraša na jedne, a drugih na drugepoložaje u logorskoj organizaciji. Tada sve to nisam gledao tako, jernisam imao nikakva iskustva u takvim stvarima.

Ali, da se nešto priprema, to smo već svi osjećali. l zato je sadabilo manje pitanja da li se nešto radi, a češće dokle se stiglo, kadaće konačno taj željno očekivani napad i konačno oslobođenje, paneka košta žrtava koliko bude trebalo.

Prolazila je i zima s početka 1944. godine. U logoru se ništa bitnog nijedogađalo. Režim je bio kao i prije nove godine. Nije bio najblaži, aliniti onaj karakterističan za uništavanje zatočenika. Bio je relativan miri zatočenici su mogli, pod tadašnjim uvjetima, donekle lakše trpjetiboravak u logoru.

Pod tim prividnim mirom i jednoličnošću, logorska organizacija jedjelovala. Sve njene funkcije, svi njeni zadaci, kako su već odavnabili utvrđeni, obavljali su se.

BEZIMENI — A UVIJEK PRISUTNI

U to sam vrijeme ostao bez odijela. Nije mi trebao kaput, jer nisamradio na vanjskom radu, ali odijelo mi je trebalo. Također i neka ko-šulja. O tome smo raspravljali u organizaciji, u našoj zajednici, jertu su se rješavala sva životna pitanja svakog zatočenika.

Jedan iz moje zajednice, Branko Cvitković, obećao mi je naba-viti odijelo. l zaista, poslije nekoliko dana, donio je u našu ćeliju nje-mačku uniformu, gotovo novu. Razumije se da se od toga ništa nijemoglo posebno učiniti. Trebalo ju je rasparati, obojiti, pa zatim nekakoprekrojiti, da odijelo ne bi bilo baš sasvim nalik na uniformu. Ali opet,zbog kroja, nije se moglo niti previše od njega odstupiti.

Kada je odijelo isprano, odnio sam ga Barti (mislim da se zvao Jo-sip i bio je koliko se sjećam iz Đakova a radio je u bojadisaonici).On je trebao da te komade čoje oboji tako da neće ličiti na uniformu.Nažalost, on ih je obojio u crno, jer drugom bojom nije raspolagao. Acrna je boja bila također boja uniforme, ali na sreću ne i ustaša iz us-taške obrane.

Zatim je od toga trebalo sašiti odijelo. To je učinio Melhior Tram-šek iz Osijeka, o kojem je već bilo riječi.

Tako sam došao do vrlo pristojnog odijela, koje je ujedno bilo idovoljno toplo za uvjete u kojima sam radio. Cipela nisam imao, slu-žili su mi, već opisani drvenjači, ali i to je bilo dovoljno. Tako se pita-nje cipela za mene nije niti postavljalo, jer je bilo onih kojima su onebile potrebnije.

49


Na sličan način, kao što sam ja došao do odijela, dolazili su i dru-gi zatočenici. Samo, razumije se, da je njima odijelo (ponekad uniformu,ponekad civilno odijelo) donosio drugi logoraš, iako je možda bašCvitković sva ta odijela nabavljao. Ja to ne znam, niti sam pitao, jerse takve stvari u logoru nikada nisu govorile i nitko, osim provokatora,ne bi takvo pitanje ni postavio. Isto tako je možda Tramšek i mnogimadrugima sašio odijelo, košulju ili nešto drugo. Ali, o tome se nije pri-čalo. Sve što je netko uradio, uradio je zato jer je to logorska organi-zacija zahtijevala, l nitko se nije hvalio onime što je učinio, jer se tomoralo kriti. Dobro je bilo da se što manje zna.

Zbog toga sigurno ne mogu spomenuti mnogo zaslužnih zatočenika,koji su za organizaciju, za njenu čvrstinu i uspješnost mnogo učinili,koji su mnogo učinili za svoje drugove logoraše. Takvih je ljudi bilo,ali su oni bezimeni. O njima se može govoriti samo bezlično, bez spo-minjanja imena, jer su ostali nepoznati. A ipak, za svaki takav akt moglisu izgubiti glavu i to ne da budu odmah ubijeni, nego prethodno i mu-čeni, kako se to obično kaže »zvjerski«, iako zvijeri ne muče.

Ostali su nepoznati i nikada se za njih neće saznati, jer su onimrtvi, izginuli tko zna kako, a mrtvi su i premnogi svjedoci koji bio njihovim djelima mogli svjedočiti. Ostat će zauvijek samo bezimenipripadnici organizacije zatočenika koja možda i nije imala svoje po-sebno ime, koja je bila isto tako bezimena, iako je u njenim redovimadjelovala KPJ, čiji su kadrovi bili i okosnica organizacije.

50

OD PROLJEĆA DO JESENI 1944. GODINE

Život u logoru tekao je svojim redom. Naizgled ništa se nije promi-jenilo i nije davalo izgleda da neke promjene predstoje. Hrana je bilakakva je bila, sada znatno bolja nego ranije, jer se u kazan sipaloi dosta toga što su zatočenici dobivali od svojih kuća. lako su mnogizatočenici našli načina da obavijeste svoje poznanike i prijatelje otome da im više ne šalju sirovu hranu, ipak je dolazilo još dosta si-rove hrane, tako da je uz ono malo kukuruznog brašna što se sljedo-valo po zatočeniku, hrana bila takva da je život bio podnošljiv. Odjećomsu se logoraši snabdijevali od ustaša, iz njihovih magazina, tako da subili relativno dobro odjeveni. Kažem, relativno, jer se to odnosi nalogorske uvjete. Malo tko je bio poderan, malo tko nije imao što obu-ći i da bude izložen hladnoći. Na prvi pogled čak bi se reklo da sulogoraši dobro odjeveni. Takav utisak bi stekao svaki posjetilac logora,jer on nije niti mogao sve vidjeti.

U logoru su postojale razne radionice, lako je bilo zabranjeno dalogoraši imaju kod sebe nož ili nešto slično, ipak gotovo da nije bilologoraša koji nije imao svoj džepni nož. U drvorezbarskim radionicamasu se za logoraše izrađivale kutije za cigarete, u bravarskoj radioniciupaljači, a benzin i kremen se nabavljao isto tako ilegalno. U tompogledu, u tom razdoblju ustaše nisu bile rigorozne i tolerirale su kadasu vidjele da netko ima dozu za cigarete ili upaljač, pa čak i nož. lto je bio jedan od dokaza da u logoru nije ono najgore stanje.

Ja nemam ništa od logorskih predmeta, ali poneki preživjeli logoraših ima, pa to može poslužiti kao dokaz mojih tvrdnji. A zašto ih jasada nemam, to će biti jasno tek na kraju ovih zapisa.

Logorska organizacija nije nikako mirovala. Radila je na pripremanjuustanka u logoru, pobune logoraša u cilju oslobođenja logora. To jebilo jasno i sve jasnije iz dana u dan.

U tom razdoblju doznao sam mnoge stvari o ranijem stanju u lo-goru, lako se dosta nerado pričalo o proteklom vremenu, ipak se o tome

51


govorilo, prenosilo se na nove logoraše ono što su raniji doživjeli. Ojednom od takvih događaja htio bih nešto reći.

OČAJNIČKI PROBOJ ZATOČENIKA

Bilo je to krajem 1942. ili početkom 1943. godine, u svakom slučajuprije nego što je nastalo razdoblje poboljšavanja logorskih uvjeta, prijenego što sam ja došao u logor. Ustaše su bile uhvatile jednu grupulogoraša i zatvorile ih u »Hotel Gagro«, tj. zgradu ustaške bolnice.Tamo su ih mučili i isljeđivali. Rezultati istrage bili su veoma mršavi,jer zatočenici ni pod najtežim mukama nisu odavali niti postojanjelogorske organizacije, a kamo li nešto više. Napokon, ustaše su ih osu-dile na smrt od gladi, računajući da će na taj način, na smrt izmuče-ne zatočenike dovesti do takvog psihičkog stanja kada se više nećemoći kontrolirati. Računali su da će makar tada nešto saznati.

No, ti logoraši su im poremetili račune. Vidjevši da im se više nedaje nikakva hrana, oni su organizirali i jednog dana provalili iz zatvor-skih ćelija. Provalili su u sam logorski krug, jer nisu mogli izaći izvanlogora. Pokušali su se dokopati kapije kaja je vodila prema zapadu.Ali u tome nisu uspjeli. Nastao je bjesomučan lov na ljude. Ustaše sunastojale uhvatiti pobunjene zatočenike. Razvila se čak i neravnop-ravna borba u kojoj su mlade, uhranjene i izvježbane ustaše napadalena izgladnjele i izmučene zatočenike, odlučne da više živi ne uđu uzatvorske prostorije.

Borba nije trajala dugo, ali je završena onako kako to ustaše nisuhtjele, a kako su vjerojatno pobunjeni zatočenici predvidjeli kao naj-nepovoljniju varijantu: svi zatočenici su pobijeni. Tko metkom, tkokundakom, tko nožem. Tek nitko od pobunjenih nije preživio.

Taj očajnički proboj zatočenika, koji su morali očekivati onakav krajkakav su i doživjeli, jer realno nije bilo ni najmanje mogućnosti da sedočepaju slobode, još je jednom dokazao da se ne može niti primjenomnajsurovije sile postići ono što se hoće, ako je protivnik spreman i nanajveće žrtve. Zatočenici nisu dozvolili da dođu u situaciju da tolikooslabe da bi mogli postati plijen ustaške znatiželje. Oni su radije odab-rali časnu smrt u borbi, neravnopravnoj, bezizlaznoj, bez izgleda nauspjeh, nego da čekaju smrt, polaganu, u strašnim mukama, i da tadamožda čak, zbog svoje slabosti, odaju ono zbog čega su podnosilitolike muke.

Na dijelu logorskog kruga gdje se odigravala ova bitka, rasla je tra-va. Jednom, u početku najboljeg logorskog perioda, ovdje su održalii nogometnu utakmicu između logoraša. Međutim, kasnije je malo kojilogoraš htio gaziti po tom zemljištu. Tada, u vrijeme kada su starizatočenici bili znatno prorijeđeni, a novi još nisu bili upoznati s timtragičnim događajem, moglo se i organizirati takvu utakmicu, ali kasnije,

52

već u vrijeme mog dolaska u logor, to ne bi bilo moguće. Iz poštova-nja prema palim drugovima.

Kakvo je bilo stanje u ženskom logoru, tada nisam znao. To je bioodvojen svijet. Znao sam da organizacija održava stalnu vezu i sa žen-skim logorom, ali nisam znao kojim putem, niti sam se mogao za tointeresirati. Jer, previše znati nije bilo poželjno.

Ali, što se više približavalo ljeto sve je očitije bilo da se pripremaustanak. Sve konkretnija i konkretnija pitanja su postavljana, sve kon-kretnije informacije se tražile. Za one koji su pripadali organizacijibilo je očito da je organizacija živnula, da nekako jača, da ju je ispu-nila neka visoka svijest o nečemu što treba izvršiti, nečemu što ćebiti značajnije od svega onog što je do tada urađeno.

Ne mogu se točno sjetiti dana, ali znam da je to bilo negdje ukolovozu. Uspostavljena je bila veza između mene i Rade Mirkovića,pravnika iz Sarajeva. Obaviješten sam tada da trebam naći grupu od6 ljudi, po mogućnosti cijelu moju zajednicu, i tu grupu pripremiti zaskoru akciju. Vođa naše grupe, koja je trebalo obuhvatiti 10 do 15zatočenika, bio je spomenuti Rade Mirković.

Naša grupa je imala zadatak likvidirati ustaškog vodnika »Bimbu«,koji je bio ustaški nadzornik na ekonomiji, ljudina od možda stotinjakkilograma, naizgled trom i spor, pa zatim otvoriti vrata prema cesti upravcu Okučana, provaliti kroz vrata i osvojiti bunker pred vratima,koji sa strane logora nije bio branjen, jer je branio logor od napadaizvana.

Za naoružanje, rečeno je, trebamo se sami pobrinuti, i to uglavnomza dobre noževe ili sjekirice.

Obaviješteni smo da postoje i druge grupe koje imaju druge za-datke, da se ne trebamo interesirati za druge, jer je organizacija vo-dila računa o svakom čovjeku, te da ne treba nikoga vrbovati u grupu,nego grupu sastaviti od onih ljudi koje je organizacija kao mogućeodredila. Na svakom od nas je bilo da vodi računa i odabere pouzdanei odlučne suradnike.

Saznao sam istovremeno da se iste pripreme vrše i u Jasenovcu,te da će napad na logorsku posadu biti istovremen ovdje u Gradiški itamo u Jasenovcu.

Svakako je trebalo vremena dok se sve to sredi i poveže, dok seutvrdi da sve funkcionira kako treba. Napokon je stigla i obavijest daje sve gotovo i da se samo čeka ugovoreni dan početka.

Prepad je trebalo izvršiti prije podne, a znak za napad dala bi lo-gorska sirena, što bi omogućila grupa zatočenika koja je radila u elek-tričnoj centrali gdje se nalazila i sirena.

53


Kasnije sam saznao da je bila pripremljena i grupa koja je trebalaprovaliti u puškarsku radionicu i tamo se snabdjeti svim lakim oruž-jem koje je bilo na raspoloženju, te likvidirati logorska satnija, tj. lo-gorska posada. Saznao sam da ništa nije ostalo nepredviđeno. Ali tada,neposredno pred napad, saznao sam za zadatak moje grupe i za tajsam se zadatak s grupom pripremao.

Međutim, do planiranog napada, do ustanka zatočenika ipak nijedošlo.

Naime, da li na sam dan napada ili neki dan ranije, to ne znam, ane vjerujem da će se ikada točno saznati, partizani su napali aero-drom u Banjoj Luci. Bio je to velik napad na jedno od isturenih i zaNijemce tada veoma važnih saobraćajnih centara.

Stara Gradiška nalazi se negdje u blizini polovice puta između prugeZagreb-Beograd-stanica Okučani - i Banje Luke. Osim toga, ona je šti-tila most preko Save, praktično jedinu sigurnu vezu za Nijemce s Ba-njom Lukom. Zato je iznenada, za nas zatočenike potpuno neočekivano,ogromno porasla uloga Stare Gradiške. Tvrđava je opet postajala tvr-đava. U logor su stigli njemački tenkovi, posada je više nego utro-stručena, opreznost ustaša i Nijemaca znatno pojačana. Bio je to rujan1944. godine.

Sada se moralo prekinuti sa svakom akcijom, jer bi u tim uvjetimaprepad bio čist samoubilački gest i ne bi mogao donijeti nikakve re-zultate. Izgledi da se netko od logoraša spasi, da preživi napad nalogorsku stražu, bili su minimalni.

Logorska organizacija je saopćila da se prepad odlaže, dok se pri-like malo ne konsolidiraju.

Ali i ustaše su imale svoje planove. Njima je sada Stara Gradiškatrebala za nešto drugo, a ne za logor. Zbog toga je trebalo hitno neštopoduzeti. Tako se događalo nešto što zatočenici nisu predvidjeli, a nisumogli spriječiti.

Ustaše su povukle prvi potez. Skupile su grupu zatočenika, prven-stveno Srba, među kojima je bio i spomenuti Rade Mirković, i pobileih na Savi.

Na taj način već je unijeta rupa u logorsku organizaciju zatočenika,a da to ustaše nisu ni znale, pa čak ni slutile.

DIO ZATOČENIKA PREBAČEN U LEPOGLAVU

Nekoliko dana kasnije jedna veća grupa zatočenika otpremljena jeza Lepoglavu. Broj zatočenika je prepolovljen, ali je za logorsku orga-nizaciju nastala daleko veća šteta, jer su sada njeni redovi bili znat-no prorijeđeni, mnoge karike u organizaciji ispale su iz lanca.

54

Tada se mnogo govorilo o tome da u Lepoglavi nije »ustaška obra-na«, nego PTS »poglavnikov tjelesni zdrug«. Očekivalo se prema tomeda se za zatočenike koji odlaze u Lepoglavu prilike poboljšavaju.

Međutim, kasnije smo saznali da je zapovjednik logora u Lepog-lavi u to vrijeme bio Ljubo Miloš, zloglasni jasenovački koljač. Bilo jejasno da je to samo manevar da se ne izvrši masovna likvidacija logo-raša u samoj Staroj Gradiški. Da li su ustaše to htjele izbjeći zato štoje Stara Gradiška sada bila u centru pažnje, da li su htjele da se sazatočenicima razračunaju bez prisustva Nijemaca, ili iz bilo kojih dru-gih razloga, tek Stara Gradiška nije postala novo masovno gubilište.Ona grupa, pretežno Srba, bila je jedina masovna likvidacija tih dana.

Tada nisam ništa znao što je s Jasenovcem. Nisam znao da li sutamošnji zatočenici pokušali prepad, jer nisam vjerovao da su mogubiti pravovremeno obaviješteni o našem odustajanju, o našoj nemo-gućnosti da se nešto poduzme. Nisam znao ni da li je tamo sve bilospremno kao u Gradiški, iako sam u to vjerovao, jer mi je tako bilorečeno.

Svi smo bili zabrinuti. Pokazalo se da ustaše nisu odustale od ma-sovne likvidacije logoraša. Pokazalo se također da su dani logora uStaroj Gradiški odbrojani. Što će biti s nama koji smo i dalje ostali unjoj, nikome nije bilo jasno. Likvidacija se očekivala svakog časa.Svaki novi dan značio je samo da je konačna likvidacija još za jedandan odložena.

Nažalost, s prelaskom većeg broja zatočenika u Lepoglavu, poreme-ćene su i naše veze s vanjskim svijetom. Mnogi zatočenici koji su ra-dili u zapovjedništvu, prebačeni su u Lepoglavu, pa nismo dolazili donovih vijesti koje su oni prikupljali tajno slušajući radio-emisije.

Ali i pored svega, organizacija nije klonula. Odmah se pristupilo kon-solidiranju redova, popuni praznina koje su nastale.

55


XI

PONOVO U JASENOVCU

Moj rad u kuhinji nastavljen je onako kako je tekao ranije. Manjese kuhalo, jer je bilo i manje zatočenika, ali je bilo i manje onih koje jetrebalo dopunski snabdijevati. Odnos je ostao gotovo isti. Nisam pri-mijetio neke promjene.

Ali i to je trajalo samo nekoliko dana.

Jednog jutra opet nastup. Više od polovice preostalih zatočenikaodabrano je u veliku grupu. Naređeno nam je da pokupimo sve svo-je stvari. Išli smo za Jasenovac. Ali ovaj put pješice i to uz obaluSave.

Brzo smo se morali spremiti. Bio je to 23. rujna 1944. godine. Po-redali su nas po trojicu u dugačku kolonu, a bilo nas je nekoliko sto-tina. Točan broj ne znam, a ne vjerujem da su i ustaše točno znalebroj onih koje šalju. Slali su iz svih grupa, a sve s tzv. vanjskog rada.Zadržali su samo one koji su im bili potrebni u radionicama, jer kro-jačka i postolarska radionica trebale su nastaviti rad punim kapacite-tom, a od ostalih samo oni koji su bili nužni za održavanje pogona.Razumije se da je ostalo još dosta logoraša, ali je logor Stara Gra-diška poslije našeg odlaska ostao s vrlo malim brojem zatočenika.

Put je bio naporan, lako nismo bili sasvim izgladnjeli, ipak smodosta slabi, i takav marš s nošenjem najpotrebnijih stvari bio je neštošto je zahtijevalo krajnje napore zatočenika.

Imali smo jaku stražu. Čini mi se da je na svaka dva zatočenikabio po jedan ustaša. Bila je to svakako ojačana satnija, ako ne i dvije,s nekoliko puškomitraijeza, dosta »strojnica«, a mnogo je ustaša osimpuške imalo i pištolj. Ta straža izabrana je među najokorjelijim ustašama.Prije polaska nam je rečeno da će se za svaki i najmanji pokušaj bjek-stva pucati i da nitko neće pobjeći.

U takvim uvjetima, razumije se, bježanje nije bilo moguće. Možda bibilo moguće da se organizira napad na stražu, ali na to nismo bilispremni. Sjećam se Oskara Brukera, mladog, snažnog Jevreja iz Bje-lovara, koji je prešao sa začelja na čelo, tražeći zatočenike u koje je

56

imao povjerenja i pokušao organizirati prepad, ali je to bilo ipak ne-moguće. On sam nije bio u mogućnosti da zna sve one u koje bi semogao pouzdati, kao što i mene nije znao, a niti ja njega. To o njegovupokušaju saznao sam tek kasnije u Jasenovcu. Osjećalo se da je lo-gorska organizacija razbijena, da su njeni članovi ovdje, ali nepovezani.Jer i ovo naše razdvajanje od ostatka zatočenika, od onih koji su ostaliu Staroj Gradiški, još je više rupa unijelo u lanac logorske organizacije,kako ovog dijela koji je sada pješačio prema Jasenovcu, tako i onogkoji je i dalje ostao u Gradiški.

Nitko nije pokušao bjekstvo, ali je nekoliko zatočenika, najmanjedesetak, pobijeno. Prvenstveno onih koji su posustali pa se nisu moglikretati dalje, a potom i neki od onih koji su mogli izdržati ali za kojese ustašama učinilo da nešto pokušavaju. Tako je ubijen i jedan zato-čenik, za kojeg sam bio obaviješten da je gestapovac koji je iz nekihrazloga dotjeran u logor i kojega su se logoraši klonili. Ne sjećam muse više imena, ali se i danas sjećam njegova lika, kako leži u prašinina obali Save s prostrijeljenom lubanjom na kojoj su još uvijek bilenaočale, kao da su mu nužne da gleda što se događa, jer su mu i očiostale otvorene.

Oko podne smo imali mali odmor, od možda jednog sata, pa se na-stavilo prema Jasenovcu. Što je put do Jasenovca postajao kraći, toje umor zatočenika bio veći. Ustaše su sve više požurivale hod. Ponekadsu oni na kraju kolone morali i potrčati ne zato što je čelo išlo suviše

brzo, iako su čelne zatočenike ustaše gonile na brži hod, već jednostavnozato što se duga kolona izmrcvarenih i na smrt umornih zatočenika sva-ki čas prekidala, pa je trkom, pod udarcima kundaka trebalo stizati onekoji su malo odmakli.

Bila je već večer, sumrak je već prelazio u mrak kada smo stigli uJasenovac. Ušli smo kroz kapiju iz Košutarice. Negdje blizu te kapijenalazile su se neke barake gdje smo prenoćili. Bili smo u Jasenovcu,unutar logorskog zida i logorske žice, i sada smo bili barem oslobođeniprisustva ustaša, a i nije se moralo više pješačiti. Premoreni zatoče-nici mogli su se konačno odmoriti.

Fizički je pružena mogućnost za odmor. Psihički, međutim, nije.Jer, neizvjesnost je ostala i dalje. Nikome nije jasno što se to zbiva,nitko ne može prozrijeti ustaške namjere. A činjenica da nismo od-mah dopremljeni u sam logor, nije bila dobar znak. To je moglo značitii da smo ovamo dotjerani radi likvidacije, ali da »mašina« za likvidiranjejoš nije stupila u akciju.

Očigledno je bilo samo to da ustaše nisu organizirale naš dolazak,da je to izvršeno na brzinu, pod nekim pritiskom, pod izuzetnim okolnos-tima.

Sutradan odmah smo raspoređivani na rad. Razumije se da suzanatlije odmah bile prebačene u radionice, a mi ostali upućeni na

57


vanjski rad. Pokazalo se da je ustašama za njihove planove potrebnoviše radne snage u Jasenovcu, a da je nisu više mogle nabavljati jed-nostavnim upadanjem u sela. Izgleda da je taj izvor radne snage presu-šio, ili barem da je bio znatno smanjen.

Samo toj činjenici trebamo zahvaliti što smo ostali u životu, štoveć tada nismo pobijeni, kao tolike tisuće prije nas.

»SLOBODNI KAPACITETI« ZA NOVE ŽRTVE

Ponovo sam bio na vanjskom radu. A to znači da sam radio svešto je trebalo, od istovara balvana i drugog materijala do čišćenjakruga.

Postupno su nas prebacivali u logor, već kako su ustaše uspjeleorganizirati prihvat.

Hrana je u Jasenovcu bila znatno slabija nego ranije u Gradiški.l ovdje je bila ista metoda kao i u Gradiški, i ovdje se sva sirova hranaiz paketa dostavljala u kuhinju (osim onoga što su ustaše uzimale zasebe, što se samo po sebi podrazumijeva), ali je toga bilo znatnomanje nego u Gradiški, a broj zatočenika je bio znatno veći.

Uvjeti života se nisu promijenili od onog vremena prije nešto više odgodinu dana kada sam otišao iz Jasenovca. Samo što je sada bilajesen, padala je kiša, tako da je svuda bilo blato. Nikoga od onih skojima sam svojevremeno radio u šumskoj grupi nisam našao. Svi suu međuvremenu bili pobijeni. Kako, kada. to nisam saznao. Bila je topostupna, tiha likvidacija, nesistematska, ali konstantna. Likvidacijakoja je dovela čak do oskudice radne snage u Jasenovcu, koji je uvijekimao višak radne snage i uvijek »slobodnih kapaciteta« za prijem no-vih za gubilište.

58

XII

POSTAO SAM »OBSKRBNIK«

Jesen je već uvelike uzela maha. Prošlo je možda već mjesec danaod mog dolaska u Jasenovac, kada je došao k meni Dragan Roler,student iz Zagreba i rekao mi da je logorska organizacija odlučila dapreuzmem dužnost obskrbnika. Rekao mi je kako je do sada obskrb-nik bio Vladimir Bornemisa iz Zagreba, ali da ga je ustaša-obskrbnik,zastavnik Silvestar Primorac tukao i sada ga treba povući s te dužnostiprije nego što ga ubije.

Ujedno mi je u kratkim crtama opisao i moj zadatak. Moja je duž-nost bila da iz ustaškog magazina kradem što je moguće više hrane,da bi što više kukuruznog brašna došlo u kazane i da bi se pojačalahrana. Znao sam što takav zadatak znači. To je značilo u samom lo-goru svakoga dana nositi glavu u torbi.

Pokušao sam odbiti, iako sam znao da će to netko morati prihva-titi, te da će taj drugi biti u istoj situaciji u kojoj sam i ja. No, on jeu ime organizacije kratko odbio moj prigovor istakavši da je organi-zacija vodila o tome računa te da smatra da ću ja moći obaviti tajzadatak, jer sam staložen, miran i uvijek dovoljno sabran, te da ću seznati čuvati. Osim toga, ne treba da sve obavljam sam, niti to mogu.Ja moram stvoriti organizaciju koja će mi omogućiti izvršenje zadatka.

l posljednji moj adut, da je pitanje hoće li me ustaše htjeti postavi-ti na tu dužnost, glatko je odbio, rekavši mi da je to gotovo već ure-đeno.

Nisam imao kamo. Prihvatio sam novi zadatak i postao sam ob-skrbnik.

Službeno, prema ustašama moj se zadatak sastojao u tome da naosnovi brojnog stanja zatočenika koje dobivam od logorske pisarnicetrebujem iz magazina odgovarajuću količinu kukuruza računajući 100 gr.po zatočeniku dnevno. Taj kukuruz se nalazio u magazinima u samomselu, a ne u logoru. Tek neznatne količine bile su smještene u sušariu samom logoru.

59


Kukuruz sam kolima dovozio u logor i predavao u mlinu, a zatimiz mlina preuzimao brašno i odvozio ga do kuhinje gdje se od njegakuhala pura.

Kuhinja u Jasenovcu razlikovala se od one u Staroj Gradiški. Prijesvega, kazani su bili manji i gotovo je svaka grupa imala svoj kazan isvog kuhara, a poneka je imala i po dva. Kada je bilo vrijeme za podjeluhrane iz svake grupe su dolazila po dvojica zatočenika da ponesu kazando mjesta diobe. Njihovo je pravilo bilo da ostrugnu kazan poslije pod-jele, ali i obaveza da ga potom operu. Za logorske prilike je bilo vrlopovoljno biti nosač kazana, jer je to značilo izvjesno pojačanje hrane.

Zaista, dan dva kasnije pozvan sam u logorsku pisarnu gdje mi jesaopćeno da sam imenovan za zatočenika-obskrbnika i predstavljensam ustaškom zastavniku Silvestru Primorcu, koji se još nije bio po-kazao kao koljač. Bio je to vrlo krupan čovjek, znatno i viši i krupnijiod mene. Samom svojom pojavom ulijevao je strah. A svaki dan sammorao ići k njemu, tražiti ga u »časničkoj blagovaonici«, moliti da mipotpiše trebovanje, da odvoji stražara i sve drugo što je bilo vezano zaobavljanje moje dužnosti.

Prvih dana nisam mogao ništa učiniti na ostvarenju svojih zadataka,dobivenih od logorske organizacije. Istina, tih dana nitko nije ni pitaokako mi je, da li ću uspjeti. Nije se sumnjalo u uspjeh, a ostavljenomi je vremena da se snađem u novoj ulozi. Prva i najvažnija stvar jebila da nađem »kočijaša« zatočenika koji će ići sa mnom, koji će mipomagati timariti konje i koji će mi biti najbliži suradnik u mom raduza zatočenike. Odabrao sam Karla Jagara, iz Starog Graca kod Viro-vitice, koji je bio partizan i kao takav uhvaćen i dotjeran u logor. Re-kao mi je, razumije se kasnije, kada smo se zbližili, da mu je ilegalnoime bilo Korčula.

l tako smo svako jutro, Jagar i ja polazili u selo. Tamo smo u logor-skoj staji morali očistiti i upregnuti konje. Bio je to dosta težak posao,jer su konji morali biti čisti, a u vječnom blatu kišovite jeseni to je bilojako teško. Inače, ako se ne bi vodilo računa o tome da konji budučisti, moglo je i samo to biti uzrok batinama, pa čak i smrti. Jer, konjje u logoru značio više nego zatočenik, bilo ga je teže nadomjestiti.

Zatim bismo kolima odlazili u magazin. Tu smo u vreće trpali ku-kuruz, stavljali ga na vagu, pa pošto bi ih zatočenik ili ustaša izvagao,tovarili bismo ih u kola i odnosili u mlin.

U magazinima su radile uglavnom zatočenice. Tako sam i s njimauspostavio kontakt. Za ustaše taj je kontakt bio strogo služben, svodiose samo na nekoliko riječi nužnih za trenutni posao koji smo obavljali.Ništa više. Međutim, mimo ustaša razgovor se vodio i o drugim pi-tanjima, pa čak i o tome kako da dođem do što više hrane.

Kukuruz mi je obično vagao zatočenik zvani Ljubo (prezimena muse ne sjećam, a mislim da nikad nisam ni znao). Bio je to jedan mršav,

60

veoma crnpurast čovjek, nešto stariji od mene, uvijek u pokretu, uvi-jek je nešto radio, a uživao je veliko povjerenje ustaše koji je bio ma-gaziner. Zahvaljujući tom Ljubi, ja sam u svakim kolima odnosio postotinu i više kilograma kukuruza preko količine koju sam sljedovao, lne samo to. Zahvaljujući Ljubi, a i zatočenicama, posebno jednoj kojusu zvali Bogek (a čije pravo ime nikada nisam saznao), ja sam voziou logor i grah i krumpir, ponekad i komade suhog mesa, cigarete. Sveje to odlazilo u logor kao kukuruz. Trebalo me je samo jednom takvomprilikom pretresti pa da nikada više ne ugledam dan. l ja i Jagar.

Uvijek je s nama na kolima išao i ustaša-stražar. On je trebao dabude prisutan prilikom utovara, stalno je bio uz nas dok smo hranuvozili u logor. Tek na logorskoj kapiji ispred stražarnice, on nas je pre-davao, razduživao se i mi smo mogli slobodno odahnuti, znajući daje opet jedan dan prošao a da nismo bili otkriveni.

Logorska organizacija se opet oporavljala, popunjavala su se up-ražnjena mjesta. Opet se nastavilo radom na isti način, i opet jeglavna preokupacija bila: organiziranje prepada.

Ovom prilikom moram nešto reći o ranije izvršenim pripremama kojesu bile usuglašene s onima koje smo mi izvršili u Staroj Gradiški.

VJEŠALI SU l POLUMRTVE

Na čelu logorske organizacije u Jasenovcu bio je Remzija Rebac.Međutim, po svemu sudeći, jedan veterinar-zatočenik s ekonomije,koji je trebao poslužiti kao veza s partizanima, uhvaćen je i u zatvoruje odao izvjestan broj zatočenika iz organizacije, među kojima su bilii Remzija Rebac, dr Bošković i drugi čija imena ne znam.

Nekoliko dana prije mog ponovnog dolaska u Jasenovac, svi su onibili obješeni, osim doktora Boškovića koji je bio strijeljan. Logorašikažu da su svi polumrtvi vješani, toliko su bili mučeni da je RemzijaRebac bio gotovo sav ispečen. No, iako je to bila velika »provala«, jerje uhvaćeno nekoliko rukovodilaca, organizacija je ostala sačuvana.Uhvaćeni su izdržavali sve muke, ali nikoga nisu odali. Kakve su tomuke bile neka posvjedoči samo to da su većinu donijeli do vješala,jer nisu mogli sami hodati; većini je tijelo bilo u opekotinama, jer suih ustaše pekle da bi od njih iznudile priznanje.

Bez obzira na to što je provala zaustavljena, što nije nitko bio odan,ipak je organizacija bila obezglavljena, a osim toga, veze između po-jedinih dijelova bile su prekinute. Trebalo je to ponovo uspostavljati. lu vrijeme tog rada ja sam došao u Jasenovac. Naša organizacija izlogora Gradiške (odnosno njen dio koji je dopremljen u Jasenovac)vrlo je brzo uspostavila kontakt s preostalim dijelom jesenovačke or-ganizacije. Nastala je nova ojačana organizacija, ali još i ne dovoljnočvrsto povezana. Možda je baš takva situacija i diktirala da se mene

61


izabere za obskrbnika, jer ne vjerujem da sam bio jedini koji je mogaoodgovoriti postavljenim zadacima.

Međutim, rad organizacije u Jasenovcu je bio teži i složeniji negoonaj u Staroj Gradiški, iz jednostavnog razloga. Logor Jasenovac jebio smješten na znatno većem prostoru, udaljenosti između pojedinihgrupa bile su daleko veće, a bilo je i daleko više vanjskog rada, radaizvan logora. Još uvijek se radilo na ekonomiji i u šumskoj grupi, uterenskoj montaži, na građenju pa i na postavljanju električne mreže.Jasenovac je radio kao da se ništa ne događa. Ustašama su ovi kapa-citeti, ma koliko oni mali i slabi, bili veoma dragocjeni.

Sada je već bila izgrađena nova električna centrala koja je gutalaveće količine drveta, ali koja je sigurnije snabdijevala pojedine pogonestrujom. Radna snaga je bila neophodna za održavanje svega toga upogonu. A produktivnost je bila veoma niska. U tom pogledu logorskaorganizacija činila je što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju,da se proizvodi što manje, da norme radnog učinka budu smanjene.Rezultati te uporne borbe započete samim osnivanjem logora sada suse pokazali. Da to nije bio logor, da se nije sistematski borilo protivproizvodnje, ali lukavo i prikriveno, ustaše bi imale daleko veće i bo-lje zadovoljavanje svojih potreba, nego što je to bio slučaj.

Logorska organizacija je djelovala svuda. U to vrijeme pojavio sepjegavac. Lijekova nije bilo. Nije bilo čak ni mogućnosti da se obolje-lima da neka bolja i lakše svarljiva hrana. Jedino kada mi je uspjelou logor donijeti nešto krumpira, onda smo to mogli dati bolnici i tada subolesnici dobivali pomalo krumpirove čorbe, što je značilo poboljšanjeza njih i olakšavalo njihovu organizmu borbu protiv bolesti.

U to je vrijeme stvorena još jedna kategorija logoraša. To su bili1zv. pritvorenici. Ime je trebalo označiti da su oni samo pritvoreni dokse nešto ne ispita, dok se ne dovrši istraga ili nešto slično.

Zbog toga što nisu bili zatočenici, što su bili samo pritvorenici, oninisu dovođeni u logor. Nalazili su se sasvim na istočnom dijelu logora,odvojeni žicom od zatočenika. Pristup k njima je bio moguć samo kadaim se donosila hrana. Oni nisu korišteni za radove.

Međutim, bez obzira na to što su bili pritvorenici, ili možda bašzato, svake je noći po nekoliko desetina, možda ponekad i više stotina,odvođeno na Savu i tamo ubijano i bačeno u rijeku da ih voda odnese.

Ja sam i njih imao odvojeno iskazano u brojnom stanju. Naime, ubrojnom stanju sam svakog dana pokazivao koliko ima zatočenika akoliko pritvorenika. Međutim, smanjenje broja pritvorenika uslijed li-kvidacije nije se odražavalo u brojnom stanju. Ma koliko da je pobi-jeno, ja sam u brojnom stanju prikazivao samo da je brojno stanjesmanjeno za desetak ljudi. A pritvorenika je u to vrijeme bilo uvijekviše od tisuću, jer su stalno dovođeni novi.

62

Tako sam i zbog ustaške kamuflaže dobivao nešto kukuruza višenego što mi je po tablici sljedovalo. K tome sam ja dodavao nešto štosam mogao dodati uz pomoć Ljube i zatočenika i napokon dodavao jei Milan Milutinović, mislim da je bio iz Bijeljine, koji je bio mlinar.Naime, trebalo je da za meljavu platim ušur, tj. da dobijem manjebrašna nego što sam donosio kukuruza. Međutim, ja sam gotovo re-dovno dobivao više brašna nego što sam davao kukuruza. Kako je Mi-lan pravdao to, ne znam, niti sam pitao a niti bi mi on rekao. Sigurnoje sve nadoknađivao na isti način kojim sam ja povećavao sljedovanje.

Postojao je, dakle, cijeli lanac zatočenika koji su svaki na svom mje-stu doprinosili tome da se uvjeti života, odnosno prehrana, poboljšaju,l svaki je od nas bio jednako izložen, i svaki je morao bezgraničnovjerovati onom drugom. Jer, bez toga bi takav rad bio nemoguć.

Došla je već i zima. Moje se odijelo poderalo. Nisam imao cipela.Zatražio sam od organizacije. Obećano je bilo da će mi se pomoćičim to bude moguće.

Uskoro sam dobio odijelo od finog štofa. Sigurno je nekom prit-voreniku bilo skinuto prilikom likvidacije. Nije ga trebalo prepravljati.Zatim sam dobio cipele. Vrlo dobre, prave gojzerice, potkovane klin-cima. Jer, u to vrijeme je u postolarskoj radionici bilo dosta kože idosta starih cipela od kojih su se uzimali dijelovi i krojile nove cipele.Tako su jedne nove cipele, po ustašama namijenjene ustaši, došle kmeni. A koliko je sličnih otišlo drugima, ja ne znam, niti će itko ikadamoći utvrditi.

Ali jednog dana, kada sam natovario na kola točno 100 kg više negošto je bilo zapisano, baš pred sam izlazak iz magazina, došao je ustaša--magaziner i tražio da se sve ponovo izvaže. Na sreću, sve nije mog-lo stati na jednu vagu. Moralo se dva puta vagati. No, i pored toga, ot-kriveno je da se na kolima nalazilo točno 100 kg. kukuruza više negošto je bilo zapisano.

Izgledalo je da sam dolijao, da me ništa ne može spasiti. Ali, logor-ska organizacija je odmah stupila u akciju i to ovdje u magazinu. Prvose zauzeo Ljubo, a zatim i Bogek. Ona mi je samo u prolazu šapnulaneka budem miran da će ona to urediti.

Čini se da taj magaziner nije bio posebno krvoločan čovjek, ačini se i da nije imao čiste prste. Ja to nisam znao, ali su to znali iLjubo i Bogek. l Bogek je uspjela ustašu ucijeniti reskirajući da i samabude uvučena u cijelu stvar i da i sama plati glavom i bez mene isa mnom. Međutim, njihova procjena je bila dobra. Sve je bilo zataš-kano. Ustaša više nije pokrenuo to pitanje, a i mi smo postali znatnooprezniji.

Nekoliko dana morali smo se uzdržati od bilo kakve akcije, dokstvar ne legne, a onda se sve nastavilo kao i prije. Jer, to je logor.

63


Nitko od nas nije došao u logor da se tamo čuva, nego da nastavitamo gdje je prije hapšenja stao. Logorska organizacija nije znala zauzmicanje. Ona je znala za gubitke, znala je za žrtve, ali ne i za iz-bjegavanje izvršavanja zadataka iz straha zbog mogućih posljedica.

Ne treba misliti da nije bilo straha. Svaki prolaz kroz kapiju s uk-radenom hranom koja nije bila kukuruz, izazivao je strah i kod menei kod Jagara, ali to je bio sastavni dio života, to je značilo preživjetida bude dostojno čovjeka. l zato se rad nastavio, iako je jednom ot-krivenima to predstavljalo pojačanu opasnost.

Izvijestio sam o svemu organizaciju. Rečeno mi je da je sve zataš-kano i da trebam nastaviti rad, da nema zamjene.

64

XIII

POČETAK KRAJA

Cijela jesen 1944. i prvi mjeseci 1945. godine (zapravo samo sije-čanj i veljača) prolazili su u atmosferi očekivanja među zatočenicima.Znali smo da postoje pritvorenici, znali smo da mašinerija za ubijanjedjeluje, ali da ovaj put zatočenici predstavljaju unekoliko zaštićeni diožrtava. Zašto je bilo tako to nismo mogli zaključiti, a ne mogu to zak-ljučiti ni danas. Rad se odvijao normalno. Svaki je obavljao svojedužnosti koliko je to morao. Do nas su dopirale vijesti s frontova, znalismo — u glavnim crtama barem — kako stoji s Njemačkom, a time i sustašama. To je sve budilo određene nade da će ipak oslobođenje lo-gora uslijediti prije nego što ustaše uspiju sve likvidirati.

Moram napomenuti da je u to vrijeme među zatočenicima bilo višestruja. Jedni su smatrali da ustaše zbog svojih glava neće smjeti svelikvidirati, da će nastojati s nama, ostacima stotina tisuća svojih žr-tava, spasiti svoje živote. Bilo je čak i takvih mišljenja da će ustašeu posljednjem trenutku okrenuti list, ne bi li se tako spasili, ne samosvoje živote, nego uz pomoć zapadnih saveznika čak i neke svoje or-ganizacione forme.

Organizacija je uporno objašnjavala da ne treba imati nikakvih ilu-zija. Ustaše nas trebaju i dok nas trebaju dotle smo relativno sigurni.Međutim, onoga trenutka kada bude i njima posve jasno da je sve iz-gubljeno, da ćemo svi biti likvidirani, ako ni zbog čega drugog a onozato da ne bismo bili svjedoci njihovih zlodjela. Organizacija je isti-cala da se treba pripremiti na borbu.

U općoj atmosferi uspjeha saveznika, jačanja i proširenja slobodnogteritorija, oslobođenja velikih dijelova zemlje, kao da je bilo lakše po-vezati ljude, kao da se bilo lakše snaći u onom velikom broju zato-čenika. Jer, to je sada svakome već bilo jasno, kraj je blizu. Nitko nijemogao reći koliko će to približavanje kraja trajati, ali je svatko znaoda je to neusporedivo kraće razdoblje od onoga koje je ostalo zanama.

Međutim, konspiracija se i dalje morala čuvati. Onih koji su mogli bitiobuhvaćeni organizacijom nije bilo previše, čak niti dovoljno da bi

65


organizacija brzo i efikasno mogla funkcionirati, a čiji su pripadnici bilirasprostranjeni po svim dijelovima logora i međusobno ponekad biliudaljeni i više od kilometra. Neopaženo prenositi obavještenja, neopa-ženo održavati sastanke, u takvim uvjetima bilo je teško. Ali, ipak seradilo.

Treba imati u vidu da su ustaški agenti, bez obzira na to da li subili kažnjene ustaše ili redarstvenici, ili pak kroz proteklo razdoblje zatu službu zavrbovani zatočenici, nastojali pojačati svoje napore i do-dvoriti se ustašama, pokazujući zatočenike. Bilo je u tom razdoblju i ne-koliko hapšenja (unutar logora), ali to ili nisu bili organizirani zatočenici,ili su bili u perifernim organizacijama, tako da opasnosti od provale i ši-reg zahvata u organizaciju, u njene redove, nije bilo. Međutim, tu psi-hozu je organizacija iskoristila pa je ustaški bijes usmjeravan na njiho-ve ljude, tako da je i nekoliko kažnjenih ustaša, odnosno redarstvenikapobijeno, umjesto drugih zatočenika.

Ti naoko sitni detalji pokazivali su sve jasnije da je kraj logora blizu,da kraj može biti samo jedan: likvidacija svih zatočenika, bez obzirana to tko su i što su. Jer, da to nije bio cilj, ustaše ne bi nikada pošleubijati svoje prije drugih. Ali, kada je bilo jasno da će svi otići u smrt,a nitko van iz logora, onda je bilo prilično svejedno — s njihove točkegledišta — tko će prije a tko poslije.

Saznali smo u tom razdoblju da su iz Lepoglave vagonima dovažanizatočenici u Jasenovac. Oni su iz vagona otpremani ravno na gubilište,u logor nisu ni ulazili. Ponekad su ti jadnici glađu i žeđu bili tolikoizmučeni da im je čak i smrt mogla biti olakšanje.

Međutim, u veljači 1945. g. zbio se jedan značajan događaj, kojije bitno utjecao na daljnju sudbinu i logora i zatočenika.

Nijemci su trebali novu radnu snagu, jer su prikupljali svoje pos-ljednje snage da što duže istraju u ovom uništavajućem ratu. Pokupititu radnu snagu u gradovima i selima gdje su još imali svoju vlast nijeizgleda bilo lako, niti je bilo dovoljno ljudskih ruku na taj način pri-kupljeno. Front se već približavao i Jasenovcu. Jasno je bilo da su danilogora u Jasenovcu odbrojani. Čak više nisu bili važni ni logorski ka-paciteti, l zato su — vjerojatno — Nijemci zatražili od ustaša nekolikostotina zatočenika za rad u Njemačkoj.

Nijemci su tražili samo zdrave i snažne muškarce. Ustaše su imhtjele utrapiti bilo koje. Nije im više bilo stalo do toga tko će otići atko će ostati. Možda za ponekog majstora, ali za ostale nije bilo važno.

Znali smo jako dobro da zatočenici zaista odlaze u Njemačku, dato nije jedna od onih ustaških patki koje su ranije često puta lansiralida bi bezbolnije pokupili žrtve za svoju klaonicu. Zato je bilo važnoda se što veći broj čestitih ljudi ugura u taj transport. Tako smo samidoprinijeli da se opet naši redovi prorijede. Jer, ući u taj transport zna-

čilo je osigurati život, odnosno barem za to steći velike šanse, nasuprotostanku u logoru što je značilo ostati na milost i nemilost ustašama igotovo sigurno smrt.

Isto je tako bilo jasno da svi logoraši ne mogu ući u taj transport.Bilo nas je suviše mnogo. Možda bi za ovim uslijedio drugi ili treći,ali za te ostale transporte više nije bilo vremena.

Kasniji događaji su potvrdili ispravnost ovakvog shvaćanja i ovakavpostupak logorske organizacije. Jer, najveći broj onih koji su otišli utom transportu preživio je rat i vratio se svojim kućama. To nije slučajs onima koji su ostali u Jasenovcu.

Ako ustašama nije bilo važno tko će otići a tko će ostati, pojedi-načno, ipak im je bilo stalo da ostanu i ljudi sposobni za rad. Jer,logorski kapaciteti i u tom razdoblju još nisu bili za podcjenjivanje.Pogotovu ako se uzme u obzir da su u nekom pogledu ti kapacitetibili za ustaše nenadoknadivi. No, to ne znači da je to značilo i očuvanjelogora i zatočenika. Naprotiv, to je značilo samo iskorištavanje zato-čenika do krajnjih granica njihovih mogućnosti. A potom? Zna se —likvidacija.

Poslije odlaska ovog transporta, logorska organizacija se još višeprorijedila. Ostalo nas je veoma malo, prostor je ostao isti, a i sastavostalih logoraša isti. Bez obzira na to organizacija je živjela i radilai dalje.

PRIPREME ZA UNIŠTAVANJE TRAGOVA ZLOČINA

Ako se dobro sjećam, negdje krajem veljače ili početkom ožujka, ulančari se grozničavo radilo na rešetkama. One su rađene od željez-ničkih tračnica, kao veliko ložište za vatru. To je bilo montažno. Naime,u zemlju su se pobijale šine na koje su zavarene neke kuke odnosnoležišta za druge šine, a na ove su polagane šine na način kako se toradi u pećima s ložištima.

Kako je koja rešetka bila dovršavana, tako je odmah utovarena naskelu i prevožena u Gradinu. S ložištem je odlazila i grupa od dvade-setak zatočenika, izabranih među preostalima, najsnažnijih, koji su biliokovani i opremljeni krampovima i lopatama.

To je bila priprema za uništavanje tragova ustaških zločina.

Ti su zatočenici morali otkopavati ranije masovne grobnice poGradini, vaditi leševe, bacati ih na te rešetke, polijevati naftom i spa-ljivati. Nije trebalo ostati traga masovnih likvidacija logoraša.

A kada su od danonoćnog rada ti zatočenici posustali, kada višenisu mogli izvršavati svoje zadatke, onda su i oni likvidirani i bacani uvatru. Nestajali su zajedno s ostacima onih koji su ranije bili pobijeni.

66 67


Jer, ustaše su sebi postavile zadatak da sve masovne grobnice unište,da sve leševe spale, kako se nikada ne bi moglo utvrditi koliko su ljudipobili, lako je mnogo pobijenih bacano u Savu tako da ih je ona nosilacijelim svojim tokom, što samo po sebi ne bi dozvolilo točno prebro-javanje žrtava, velik broj pobijenih nalazio se i s jedne i s druge straneSave u masovnim grobnicama. Te tragove su ustaše htjele uništiti.Počeli su u Gradini.

Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo i svje-dočio o uništavanju tragova zločina, ali samo onih materijalnih o brojupobijenih, ali ne i o samoj činjenici uništavanja na stotine tisuća ljudi.l taj dim je bio stalno upozorenje da je kraj logora već veoma blizu,ali ujedno i putokaz što čeka nas koji smo još u životu u logoru.

Više nitko nije mogao izlaziti izvan logora. Ni ja više nisam mogaoodlaziti po hranu u selo. Kukuruz sam preuzimao u sušari, tu odmahpored mlina, na kolicama prevozio u mlin, a potom isto tako do kuhi-nje. O nekim radovima u šumi ili na ekonomiji nije bilo ni govora.Samo oni zatočenici što su radili u samom Jasenovcu, za potrebeustaša, odlazili su na radove.

Na taj način nam je otežan i dodir s vanjskim svijetom. Sve težesmo dolazili do vijesti o stanju na frontovima pa i o onom koji nas jenajviše interesirao: o napredovanju naših jedinica prema logoru. Znalismo da se one približavaju, ali gdje su, koliko im još treba da i taj putprevale, to nismo znali. Samo smo mogli slutiti. A želje su naše jediniceprivlačile uvijek bliže nego što su stvarno bile. l svako jutro ponovnočekanje i svaku večer osluškivanje da li se čuje kanonada.

U toku te zime logor je nekoliko puta bombardiran. Izgleda da avi-jatičari nisu točno znali raspored logora. Gađali su zapovjedništvo, alisu pogodili paketarnicu koja je bila u susjedstvu. Pogodili su električnucentralu i gotovo je potpuno onesposobili. Ali su gađali i logorski vrt.Naime, u tom je vrtu bilo uzvišenje koje je izgledalo kao da pod njimleže rezervoari s gorivom. A toga nije bilo. Nekoliko je bombi palo ublizini, ali su bile bačene uzalud, jer se tamo ništa nije nalazilo doprazne zemlje.

Jasno je da je izvjestan broj zatočenika poginuo od bombardiranja.Nije nam bilo žao. Željeli smo da se bombardiranje nastavi, da budežešće, ali da se prije svega bombardira zid i žičana ograda, no tamobombe nisu bile upućene. To nam je bilo žao, ali smo vjerovali da ćeto uslijediti onda kada se naše jedinice više približe logoru. Ali tonismo dočekali, jer su ustaše znajući za razvoj događaja, odrediledrugačije.

68

XIV

KRAJ LOGORA

Već je nastupio travanj. Atmosfera u logoru je bila sumorna, jer seosjećao kraj. Zapravo se više uopće nije postavljalo pitanje kakav ćebiti kraj, nego kada će on nastupiti. U Gradini su se crni stubovi dimai dalje dizali u nebo. Opet je s vremena na vrijeme okivana grupa za-točenika koja je trebala zamijeniti onu koja je iscrpljena već ubijena,ili čak i živa bačena u vatru da nestane. Iz logora se nije izlazilo, osimrijetkih pojedinaca. Ustaše su rijetko dolazile u logor, ali je zato aktiv-nost njihovih doušnika porasla. Zatočenici su obavljali svoje poslove,kako su stizali. Osjećalo se da ustaše brinu drugu brigu, a da logorveć više i ne računaju kao brigu. Ovo malo zatočenika što je preostalomoglo se pobiti, tako reći začas. Ipak, brinule su ustaše i o logoru, alisamo toliko da nitko od zatočenika ne može pobjeći. Straže na izvid-nicama su pojačali, a sprečavanje logorašima da izlaze na rad izvanlogora bila je također jedna od mjera usmjerenih u tom pravcu.

Logorska organizacija je nastojala održati vezu između pojedinihdijelova. Razmišljalo se o oslobođenju kroz borbu, ali se nije moglonaći nijedno rješenje koje bi pružilo koliko toliko šansi za uspjeh.

l tako je u toj atmosferi došao i 21. travnja 1945. godine.

Negdje popodne, naređeno je da se svi logoraši spreme i da sasvim stvarima krenu u logorsku krojacnicu, čvrstu dvokatnu zgradu teknedavno završenu u kojoj su se nalazile krojačka i cipelarska radionica.Zgrada je bila građena od cigle, bila je najmanje pedesetak metaradugačka i najmanje dvadesetak metara široka. Na istočnoj strani (pre-ma Košutarici) imala je na svakom uglu po dvoja vrata. Pokraj vrata,u prizemlju, nalazile su se po dvije manje prostorije, dok je cijela sre-dina zgrade predstavljala jednu prostoriju — radionicu.

Tu, u toj prostoriji, krojači i cipelari — zatočenici su spavali, ovamoim se donosila hrana, ovdje su radili. Nisu imali potrebe nikamo ići izato je napr. kontakt s njima bio otežan jer je svaki izlazak iz zgrade,odnosno svaki ulazak u zgradu trebalo nečime pravdati.

69


Preko puta ove, bila je još jedna slična zgrada. U to vrijeme to jebio jasenovački ženski logor, tj. ono što je od žena — zatočenica pre-ostalo. U to vrijeme tu je bilo smješteno oko stotinjak žena.

Naređenje za prelazak u krojačnicu značilo je ustvari naređenje zakonačnu likvidaciju logora. To je svakome trebalo biti jasno. A da toipak nije i svakome bilo jasno, pokazalo se uskoro.

Takvim naređenjem logorska organizacija je bila iznenađena. Onatakvu selidbu nije predviđala, a u tom razdoblju priprema za selidbu,nije se moglo ništa uraditi, nije se moglo proučiti novonastalu situaciju,jer za to nije bilo vremena niti mogućnosti. Ali jedno je bilo sigurno:koncentracijom zatočenika na manji prostor, rastu mogućnosti organi-zacije da nešto učini. Samo, da li će biti vremena za tako nešto?

Zatočenici su se sporo prikupljali pred barakama i svojim radioni-cama. Nosili su svoje zavežljaje u kojima se nalazilo sve ono što suimali, i neophodno i potrebno i nepotrebno. A sve skupa je bilo bez-vrijedno. Međutim, ustaše su znale da seoba sa stvarima predstavljaizvjesno umirenje za zatočenike, jer predstavlja manju vjerojatnost zaslanje na gubilište, nego kada se šalje bez stvari. Zato su i naredili dase pređe sa svim stvarima.

Izvjestan broj zatočenika uvidio je da je to kraj logora. Znao je damu dugog života više nema. Znao je da će biti ubijen. l mnogi to nijehtio dozvoliti. Mnogi je radije sam sebi oduzeo život, nego dopustioda to ustaše učine. Mislim da nije potrebno reći da su tako postupilivećinom oni koji nisu bili obuhvaćeni organizacijom, jer su izgubilisvaku perspektivu. Znam da je među onima koji su sebi tada oduzeliživot bio i Špindl, građevinski inženjer koji je projektirao dimnjak elek-trične centrale. Više desetina zatočenika nije izašlo iz svojih nastambi.Ostali su visjeti u barakama, u hodnicima između boksova, dok je ve-černji povjetarac lako njihao njihova tijela.

Ustaše su ulazile u barake, slale su onamo svoje doušnike da bisvakog živog zatočenika istjerali napolje u stroj koji je trebao krenutipokraj »jezera« i ekonomije, pa pokraj Save, preko livade do krojačnice.

Nitko se nije obazirao na one koji su ostali visjeti. Bilo je to pomaločudno. S jedne strane, čudno stoga što ustaše nisu ni pred zatočeni-cima pokušale ove samoubojice skinuti s vješala na koja su se samipopeli, a s druge strane što nisu nastojale da se leševi uklone. Kaoda im je bilo svejedno kako će te barake i ostale nastambe izgledati,kao da su bili sigurni da nitko više neće ući u te barake i da nitko višeneće ugledati stravičnu sliku obješenih zatočenika između boksova ukojima su nekada spavali.

KOLONA POLAZI NA SVOJ POSLJEDNJI PUT

Napokon, pred sam zalazak sunca, krenula je velika kolona zato-čenika na svoj posljednji put. Vijugala je kolona, sporo je odmicala.

70

Ustaše koje su pratile kolonu vikale su, psovale, požurivale, tu i tamoudarale, ali se imao utisak kao da se i njima ne žuri naročito, kao daim je sve svejedno. Ustaški agenti među zatočenicima, uočili su prilikuza sebe. Oni su preuzeli dužnost goniča, nadajući se da će tako uposljednji čas skrenuti na sebe pažnju ustaških krvnika i tako sačuvatisvoj bijedni život. l više nego ustaše, oni su vikali, oni su psovali, onisu tukli i požurivali. Kao da i oni ne idu tim putem. Vjerovali su učudo, a čudo za njih nikako nije moglo doći.

Negdje na pola puta preko livade, od nasipa s cestom pokraj Save,prema našem odredištu sreli smo kolonu žena — zatočenica. Ta jekolona odlazila iz svog logora prema Savi.

Situacija je bila jasna: danas žene, sutra muškarci, l logora višeneće biti. To je kraj.

l žene su bile svjesne kamo ih vode. Ali su bile hrabre. Njihovakolona nije bila tako troma kao naša. One su išle bodro. Pjevale su,iako su mnoge imale suze u očima. Ugledao sam i Bogeka, koja mi jespasila život, kako korača, mirno, odmjereno, sa suzama u očima, kaoi tolike druge u toj koloni od stotinjak žena. Kada su kolone došlejedna nasuprot drugoj, žene su podigle pesnice u pozdrav nama, svojimdrugovima. Odgovorili smo također podignutim stisnutim pesnicama.Jednog trenutka kolone su se zaustavile, kao da će jedna poletjetidrugoj u zagrljaj. Ali, to je trajalo samo trenutak. Trenutak jedan ustašenisu mogle niti vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvi-šeni trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovoni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, oproštaja predneminovnu smrt koja ih je očekivala.

Sjećam se da je i mene steglo u grlu gledajući ovaj prizor. Bilo mije teško da gledam Bogeka kako odlazi u smrt, a ja — kome je onaspasila život svojom odvažnošću — ne mogu poduzeti ništa. Hvataome je nemoćan bijes, najgori od svih koji postoje, ali nisam mogaoništa. A vrijeme za neke gestove, ma kako oni herojski izgledali, sva-kako nije bilo.

Prošla je kolona žena pokraj nas, a mi smo nastavili naš put premasumornoj, sada još sumornijoj, zgradi od cigala koja nije bila još ninabačena. Bilo je jasno da ćemo tu provesti noć. Bilo je jasno da ćežene danas likvidirati. Sutra će nas. A da bi bili sigurni da ništa neće-mo poduzeti, zatvorili su nas u ovu zgradurinu. Stvorili su još jedanzid između zatočenika i slobode, pored svih onih koji su do tadapostojali.

Kada smo ušli u zgradu, već se spuštala noć. Posljednja noć ulogoru. Razmjestili smo se kako smo mogli. S tavana, kroz razmaknutecrijepove, neki su zatočenici vidjeli kako žene odvode na skelu papreko Save u Gradinu. Znači, i one će biti spaljene. l od njih nećeostati nikakva traga.

71


Noć je. Svjetla nema. Ne vidi se tko je pokraj tebe. Ne smiješ go-voriti glasnije da ne bi ustaški agent, doušnik, čuo što misliš i moždapozvao stražara da upozori na tebe. Ne znaš tko je pokraj tebe, pa gane možeš sa sigurnošću ušutkati za sva vremena, jer ne znaš nema lisvog subrata u blizini koji će mu priteći u pomoć. Noć je tamna, bezmjesečine, bez zvijezda. Nikakva svjetla nema. Ako se nešto možeučiniti, to se može učiniti samo ujutro. A sigurno je da do jutra neće-mo biti likvidirani.

Još prije nego što smo se kako tako smjestili, dok mrak još nijeposve zavladao, došle su ustaše i zatražile da izađu svi grupnici.Računali su da su grupnici naši rukovodioci i da će njihovim izdvaja-njem od ostalih obezglaviti zatočenike. Oni nisu mogli niti slutiti dazatočenička organizacija u većini slučajeva o grupnicima nije uopćeovisila, da grupnici nisu bili najčešće niti u organizaciji, a pogotovunisu bili neki značajniji rukovodioci u organizaciji.

Kada su grupnici odvedeni, onda je ustaški zastavnik Lisac, koji jevodio personalne poslove u zapovjedništvu, zatražio da mu logorskapisarnica da brojno stanje zatočenika. Sjećam se kao sada: Mića Anićiz Osijeka bio je logorski pisar i on je prikupio i predao brojno stanje.Bilo je tada, ovdje u zgradi točno 1073 zatočenika. Ostaci ostatakaogromnog broja zatočenika koji su dovedeni u Jasenovac i koji sadaleže po Savi, u masovnim grobnicama Gradine, ili u bližoj ili daljojokolici logora u Jasenovcu, ili u nasipu pored Struga koji je armirankostima zatočenika.

Već je odavno pala noć. Tišina svuda. l pored svega naprezanjane čuje se grmljavina topova. Znači, naši još nisu došli dovoljno blizulogora. Da li su već oslobodili Staru Gradišku i onih desetak zatoče-nika i isto toliko zatočenica? Ili su i oni već pobijeni? Jer, znali smo,u Staroj Gradiški je ostalo samo nekoliko zatočenika da održavajuvodovod i električnu centralu. Sve ostalo je iseljeno, što u Lepoglavu,što u Jasenovac. A od svih tih zatočenika ostalo je ovih 1073, ovdje uovoj zgradi u ovoj posljednjoj logorskoj noći. Da, ostalo je još neštou logoru IV u kožari u samom mjestu Jasenovac, ali ne znamo ni štoje s njima. Jesu li i oni danas, noćas pobijeni, ili su i oni ostavljeniza sutra?

Odjednom je tišinu noći prekinulo gruvanje minobacača. Svjetlećimeci mitraljeza paraju oblačno, crno nebo bez zvijezda. Radoznalo iz-virujemo kroz prozore da vidimo što je. Kao iskra nade i velike srećepomišljamo da nisu možda naši uspjeli iznenada se privući logoru inapasti ga. Ali, prvi pogled kroz prozor raspršio je sve iluzije. Vidimo,u logoru gore barake u kojima smo još popodne bili, odakle su nasiselili. Ustaše minama iz minobacača tuku barake. Od njihovih eksplo-zija raspršava se vatra na sve strane i osvjetljava noć koja postajejasna. Suha jelovina gori, što kažu, kao barut. U plamenu baraka ne-staju i oni koji su još maločas tamo visjeli kao nijemi prkos ustaškoj

72

želji za ubijanjem, kao svjedoci njihove volje da radije sami sebeunište nego da dozvole ustašama da to učine. Sada postaje jasno izašto ih nisu skidali s greda, zašto im je bilo svejedno kako će barakeizgledati. Znali su da će noćas barake progutati plamen i s njim da ćenestati i svi tragovi.

Ali, kao što su se nadali da će spaljivanjem ranije pobijenih leševauništiti tragove svojih zločina, tako su se naivno nadali da će ispalji-vanjem mina i pucanjem u zrak uspjeti nekoga zavarati da nisu onizapalili logor, nego da su to učinili bombarderi. Zato im je i odgovaraloda bude i nekoliko spaljenih leševa u barakama, da bi slika izgledalavjerodostojnije. Ali, čudno je da se nisu zapitali: a tko će posvjedočitida je to bilo tako? Zar će izjava njihovih ljudi biti dovoljna da se todokaže? Jer, mi, zatočenici, koji smo i protiv svoje volje svjedoci ovelakrdije od zračnog napada, nećemo preživjeti. Mi nećemo moći svje-dočiti. A u blizini nikog drugog nema, nikoga koji bi mogao posvjedo-čiti da su bombarderi zapalili logor.

Koliko su dugo barake gorile, ne znam. Vrijeme nisam mogao mje-riti. Ali, plamen se ugasio još u toku noći. Logora više nije bilo. Odnjega je ostao logorski zid, žičana ograda i ove dvije zgrade: ova ukojoj smo mi i druga pusta i prazna u kojoj su do večeras bile žene.Sve ostalo su ruševine. Sigurno da su i ove dvije zgrade minirane, iliće to barem biti poslije naše pogibije.

SUTRA ĆE SE SVE ZNATI

Zatočenici su umorni od svega što su vidjeli, od svega što su do-živjeli, od svega što ih očekuje. Izgleda kao da nitko više ne vjerujeda bi se mogli spasiti. Ipak, i u tim trenucima, bilo je zatočenika kojisu još vjerovali u to da nećemo svi biti pobijeni. Te noći se to nijevidjelo, ali se vidjelo sutradan.

Čudnovato je koliko može biti jaka ta nada u neko čudo, čudo kojese ne može očekivati, iako sve što se vidi ukazuje jasno samo na jedanjedini izlaz, neizbježnost likvidacije svih preostalih zatočenika.

Opet je zavladao mir. Svuda caruje tišina proljetne noći. Samo senegdje s istoka počinje javljati vjetar koji huji oko osamljenih zgradakoje su se ispriječile na njegovu putu. Poneki zatočenik spava, ponekileži i bulji u tamu, poneki puši, ako ima što. Svaki provodi vrijeme kakosam zna i umije, i čeka. Čeka sutrašnji dan i nešto što će se dogoditi,a nitko ne zna što je to. Svima je jasno: ovo je posljednja noć u logoru.Sutra logora više neće biti. A zatočenika? To će se znati sutra. Jer,dok je živ, čovjek se nečemu nada, nešto očekuje. Ne mora to bitičudo, ali mora biti nešto neočekivano. Hoće li sada, u ovim uvjetima,logorskoj organizaciji uspjeti učiniti ono što do sada nikako nijemogla? Hoće li se moći organizirati napad na stražu?

73


XV

PROBOJ ZATOČENIKA

Svanulo je tmurno jutro 22. travnja 1945. Vjetar je s kišom i snijegomizvodio svoje igre oko krojačnice. Kapija u zidu na putu prema Košu-tarici bila je otvorena i vjetar je njihao njena krila od gredica povezanihbodljikavom žicom. Nasuprot krojačnici, uz sam put što je vodio odJasenovca prema Košutarici kroz logor, nalazio se bunker u kojem jeovaj put bila ustaška posada s puškomitraljezom i nekoliko pušaka.Ispod izvidnice koja je nadvisivala kapiju nalazio se također bunker ukojem je bilo barem dva puškomitraljeza i nekoliko pušaka. Na samojcesti ispod bunkera vidjeli smo bacač koji je noćas izvodio »bombar-diranje« logorskih baraka. Tamo sa nalazio i teški mitraljez u kojem jejoš bio redenik s mecima koji nisu bili istrošeni. Samo ustaša poredtog oružja nije bilo. Valjda su se od vjetra i kiše sklonili u bunker.

Ispred vrata na krojačnici nalazila su se po dva stražara, na svakavrata po jedan. Ženski logor je izgledao pust i prazan, a to je zaistai bio.

Na nekoliko metara od ženskog logora prolazio je zid od bodljikavežice, a iza njega je bio zid od opeke. Na kojih stotinjak metara odizvidnice iznad kapije, na zidu se nalazila nova izvidnica koja je tako-đer bila zaposjednuta i u kojoj je bio najmanje jedan puškomitraljez.Ustaše su nas mogle tući unakrsnom vatrom.

U samo svitanje, čim se moglo raspoznati likove, logorska organi-zacija je uspjela jednu malu prostoriju, između vrata na sjevernoj stranizgrade osloboditi samo za svoje pripadnike. Oko te prostorije takođersmo smjestili pouzdane zatočenike. Jer, trebalo je donijeti odluku otome što poduzeti u ovoj situaciji.

Ostali zatočenici nalazili su se i po katovima i u velikoj prostorijiu prizemlju. Sve je izgledalo mirno, ništa nije ukazivalo na to da senešto priprema.

A u onoj maloj prostoriji sastalo se tadašnje rukovodstvo organi-zacije. To nije bilo ono rukovodstvo koje je ranije formirano, koje je

74

cijelo vrijeme rukovodilo organizacijom i koje se mijenjalo i dopunja-valo prema prilikama. To je bilo rukovodstvo stvoreno ad hoc, u tojkonkretnoj situaciji. Inicijativu za sastanak i formiranje tog rukovodstvadao je vjerojatno Ante Bakotić, pirotehničar iz Sinja, dugogodišnjizatočenik i svakako član ranijih rukovodstava.

U opisanoj prostoriji našlo se desetak zatočenika, među njima i ja.Nikad do tada nisam bio u rukovodstvu logorske organizacije. Sadasam ovdje vidio neke ljude koje sam poznavao, za koje nisam pretpo-stavljao da pripadaju logorskoj organizaciji, ljude za koje sam znao dapripadaju organizaciji i ljude koje nisam poznavao. Bili su tu, kolikose ja sjećam: Ante Bakotić, dr Petar Krstić, mislim da je bio iz Zagreba,ali u to nisam siguran, Jovo Živković, koji je sada u Beogradu, Dra-gutin Škrgatić i Pavao Kulaš, također iz Zagreba, ja i još nekolicina.U sjećanju mi je ostao jedan crnomanjast čovjek, star oko 40 godina,sitnog rasta, koji je nosio oznaku da radi u stolariji. Ne sjećam se dasam ga ikada ranije vidio.

Ubrzo, odjednom, tako reći bez ikakva dogovaranja, svi smo bilisuglasni da nam preostaje samo napad na stražu i pokušaj da se pro-bijemo izvan logorskog zida. O tome nije bilo nikakve diskusije nitibilo kakvog razmimoilaženja. Znali smo da to treba učiniti što prijejer večer ne smijemo dočekati. Uvečer ćemo svi biti mrtvi. Kako i gdje,to nije bilo poznato, ali to nije niti bilo važno. Važno je bilo probiti senapolje.

Bili smo svjesni da nemamo mnogo izgleda na uspjeh. Bilo je jasnoda će mnogi poginuti u unakrsnoj vatri s bunkera, ali smo računali naiznenađenje i na to da će ipak netko preživjeti i da će moći reći svima isvakome da se nismo dali poklati, da smo se borili za slobodu.

Razlika je postojala u načinu kako to postići. Jedni su predlagalida se pokuša pod nekim izgovorom namamiti stražare u zgradu i tuih likvidirati, pa tako doći do 4 puške. Zatim da se četvorica zatoče-nika preobuku u ustaške uniforme i da zamijene stražare. Na daniznak da otvore vatru na izvidnice iz pušaka, a dotle da ostali jurnuna kapiju. Predlagači su vjerovali da će na taj način uspjeh biti osigu-ran, a da će iznenađenje biti potpuno, pa prema tome i gubici sma-njeni na minimum.

Drugi su predlagali da se ne ide tim putem, nego da masovno nasva vrata i sve prozore pojurimo napolje. Prvi koji uspiju izaći nekanapadnu stražare, oduzmu im oružje i zatim pojure s ostalima premakapiji i usput pokušavaju paljbom po bunkerima spriječiti efikasnopucanje na logoraše. Računali smo da bi ovo bilo također iznenađenjei da bi imalo uspjeha.

Ja nisam imao svoj prijedlog. Ali drugi mi se učinio bolji. Sjećamse da sam postavio pitanje što je naš cilj. l kada smo utvrdili da namje cilj da se probijemo u što je moguće većem broju izvan logora, tada

75


sam rekao da smatram da je jedino druga varijanta pogodna. Prva dapredstavlja prevelik rizik, jer imamo dosta smutljavaca među zato-čenicima i da iznenađenje može potpuno izostati.

Nismo se složili oko toga kojim putem i kako trebamo izvesti pre-pad. Većinom glasova smo odlučili da idemo po drugoj varijanti.

Odmah zatim dana su zaduženja. Osnovane su četiri desetine, zasvaka vrata po jedna, a to znači i za svakog stražara po jedna. Kod sva-kog prozora treba postaviti pouzdanog čovjeka koji će na dani znakskočiti kroz prozor i na taj način pozvati i povesti za sobom ostale kojenismo smjeli uputiti u naš plan, a za koje smo vjerovali da će naspodržati. Jer, jedino je masovnost napada mogla donijeti uspjeh.

Ja sam dobio zadatak da formiram desetinu, da je naoružam onimešto nađem i da se pripremim i koncentriram na zadnjim vratima, naonima koja su najudaljenija od kapije. Tko je sve dobio zadatak daoformi desetine, ne sjećam se više. Znam da Bakotić nije dobio takavzadatak. On je trebao dati signal za napad. Dogovoreno je da će tobiti povik: »Naprijed drugovi!«, da će biti dan iz sredine prostorije uprizemlju.

Pošto je svaki preuzeo određeni zadatak razišli smo se na izvr-šenje. Skupio sam svoju desetinu u kojoj su bili i već spomenuti DragoSkrgatić i Pavao Kulaš, a pored njih još Mića Anić, Karlo Jagar, no nemogu se sjetiti i ostalih. Tek. bilo nas je deset. Jagar je imao velikikuhinjski nož, a isto tako i Škrgatić, koji su se naoružali još u kuhinjiprije nego što smo pošli ovamo. Ja sam imao svoj dosta velik džepninož, a drugi su nabavili krojačke škare, cipelarske čekiće ili noževe.Tako naoružani skupljali smo se na mjestu na kojem smo trebali če-kati znak.

Bilo je to dosta opasno i teško provesti. Jer, trebalo je s prilazazgradi sklonuti one koji su bili nepouzdani, a pogotovu one koji su sepokazali kao ustaški doušnici. Jer, neopreznim postupkom moglo je svebiti dovedeno u pitanje.

Vrijeme je sporo odmicalo, jer se sve radilo polako. Ali s drugestrane činilo se da pripreme nikad neće biti završene. Napokon jedošao Bakotić i rekao mi da su svi javili da su na svojim mjestima.Rekao sam mu neka pođe još jednom da sam provjeri je li sve spremno.

Poslije izvjesnog beskrajno dugog vremena, drhtao sam kao šiba.Zubi mi cvokotali, da li od uzbuđenja ili straha ne znam, tako da samse bojao da će se cvokot zuba čuti čak i izvan zgrade. Napokon, došaoje Bakotić i rekao da je sve u redu. Rekao sam mu: »Idi i daj znak«.Toga trenutka nestalo je drhtanja, nestalo je cvokotanja zuba. Ostalaje samo odlučnost i spremnost da se udari.

Na dani znak izjurili smo kroz vrata. Skrgatić i još jedan, mislim daje to bio Kulaš, oborili su ustašu i s njime se gušali. Poletio sam prema

drugom, ali tu je već Sava Luketić (ili Vlaketić iz Dalja) imao puškui njome pucao prema bunkeru pored ceste. Pozvao sam ostatak svojedesetine da obiđemo oko ženskog logora da nas od tamo netko neiznenadi, ali tamo nikoga nije bilo.

Kada sam izbio pred ženski logor i potrčao prema kapiji, vidio samda već ogromna masa zatočenika juriša prema kapiji. Bili su tijesnozbijeni jedan uz drugog kao do su se htjeli jedan na drugog osloniti.Vikali su: »Naprijed drugovi!«. Bio je to sada bojni poklič zatočenikakoji su jurili prema slobodi. Ustaše su bile potpuno iznenađene, takoda su vatru otvorile tek kada smo pretrčali već gotovo polovicu putaprema kapiji. Ostavili su minobacač, koji nije imao mina, ostavili su iteški mitraljez s neistrošenim redenikom metaka. Sklonuli su se u bun-kere njinove izvidnice i odavde nas obasipali vatrom.

Razumije se da je mnogo zatočenika padalo. Ali, jurili smo i prekonjih, samo naprijed, da što prije stignemo do kapije.

l tada se dogodilo ono što nismo mogli očekivati. Najednom semeđu zatočenicima javiše glasovi: »Nemojte bježati, jer će nas svepobiti! Natrag!« Dakle, i u ovom trenutku još je postojalo vjerovanjekod nekih zatočenika da neće svi biti pobijeni. Nevjerojatno, ali istinito.

Još glasnije se zaorio poklič »Naprijed, drugovi!«. Još smo bržepotrčali.

HEROJSKI PODVIZI

Milan Ristić, zarobljeni partizan, zatočenik, dočepao se mitraljezai otvorio vatru na bunker na cesti. l ušutkao ga. Aca Grabovac je ba-cio bacač u Savu. A kada je ispraznio redenik i Ristić je to učinio smitraljezom. S izvidnice su ustaše bacale na nas ručne bombe. Vje-rojatno su se i oni uplašili pa su bombe bacali suviše rano, tako da sušišteći padale na zemlju, vrtjele se tamo. Zatočenici su ih uglavnomnogama gurali u Savu. l ja sam to s jednom učinio.

Za to vrijeme Edo Šajer uspio se popeti uz banderu i prekinuti te-lefonsku vezu s Jasenovcem.

Već su prvi zatočenici jurili izvan logora prema oko dva kilometraudaljenoj šumi kod Košutarice. Jedna grupa je ušla u Savu u pokušajuda je prepliva i dočepa se bosanske obale. Ustaše su gađale i jedne idruge, tako da se vatra razredila i više se zatočenika moglo spasiti.

Napokon sam i ja izašao iz logora. Primijetio sam da ustaše ga-đaju po vodi, ali da ne mogu tući samu obalu. Brzo sam se spustio ipošao obalom, tako da sam cijelom visinom bio zaklonjen od mogućihmetaka. Bio je to mrtvi ugao. Stalno sam pogledavao gore. Vidio samzatočenike koji trče cestom i vidio kako ih meci obaraju. Vidio sam

76 77


u Savi kako tonu oni koji su je pokušali preplivati. Nastavio sam timputom.

Još dok sam se nalazio u logoru, dok sam trčao prema kapiji, osje-tio sam da me pogodio metak. Osjetio sam udarac u prsa. Nisam imaohrabrosti pogledati jesam li i kako ranjen. Samo sam duboko uzdahnuoda osjetim mogu li disati. Kada me ništa u tome nije sprečavalo, nastaviosam trčati pojačanom snagom.

Međutim, zatočenici su bili iscrpljeni dugim boravkom u logoru.Nisu imali snage da dugo trče. l čim su izašli iz logora morali sukrenuti običnim korakom jer trčati više nisu mogli. Sjećam se da samvidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom a pluća mu se nadi-maju kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ideovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje.Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu.

U Savi sam među onom množinom živih i mrtvih koji su plutali,ugledao i onog crnpurastog čovjeka iz stolarije koga sam tog jutraprvi puta vidio. Plivao je na leđima, okrenut k nama, i stalno vikao:»Naprijed drugovi!« Učinio je tako još nekoliko sporih iznemoglih za-veslaja, a zatim još povikao «Naprijed drugovi! Živio drug Tito!« izatim potonuo. Vjerujem da je bio ranjen kada sam ga ugledao. Bio jeobučen, čak je imao i zimski paut, te ga je vjerojatno odijelo, koje senatopilo vodom, povuklo na dno. Ali, do posljednjeg daha on je bioborac. Zatočenik više nije bio. Vrijeme zatočeništva je ostalo za njim,kao i za svima nama.

Došao sam i do okuke Save. Sada ovo više nije bio mrtvi ugao.Trebalo se prebaciti preko ceste i nastaviti put prema Košutarici. Pli-vanje preko Save u toj situaciji izgledalo je moguće. Ustaše su jošuvijek raspolagale s jakom vatrom i Savu su posebno tukle.

Prešao sam na livadu koja nas je dijelila od šume. Na livadi senalazilo neko drvo i poneki grm. To je pružalo dobar zaklon od oka,jer je već bilo i ponešto mladog lišća. Ni ja više nisam mogao trčati.Hodao sam korakom i polako napredovao. Cilj mi je bila šuma koja secrnila preda mnom. Dosta je zatočenika išlo tim putom.

l sada su ustaše načinile nešto, što je s njihove strane neshvatljivo.Oni su poslali na nas ustašku satniju. Bili su to mladići, gotovo jošdjeca. Pošli su nas hvatati žive. Kao da će ijedan sada pristati dabude živ uhvaćen. Bila je to borba na život i smrt, ali samo za naszatočenike. Mi smo mogli, ili ostati živi i slobodni ljudi, ili poginuti.Treće mogućnosti više nije bilo.

Zbog toga su ustaše morale prekinuti vatru iz izvidnica, jer bi potuklisvoje koji su im još trebali čuvati odstupnicu. A ovi mladići su punilipuške, pucali u nas, ali su pokušavali i da nas žive uhvate. Sjećam sejednog, ne vjerujem da je imao više od 13—14 godina, kome je nje-

78

gova uniforma i puška predstavljala suviše velik teret za kretanje. Pošaoje prema meni. Ispalio je metak, ali je promašio. Trebalo je ponovonovi metak gurnuti u cijev. Pošao sam prema njemu, riješen da galikvidiram. Ali on je pobjegao. Nisam potrčao za njim, nego sam seizgubio iza prvog grma, nastojeći da što prije dođem do šume.

Nismo znali da se ispred šume nalazi još jedan red ustaških bun-kera koje je trebalo proći. Ali, ti su bunkeri bili neutralizirani time štosu ustaše bile između nas, pa nisu mogle tući unakrsnom vatrom. Samosu pojedinačno mogli nekoga pogoditi. l sigurno su pogađali, ali toje bilo manje nego što bi bilo da su tukli mitraljezima koje su imali.

NAPOKON U ŠUMI

Napokon sam se našao u šumi. Pošao sam u nju, samo što daljeod logora. Tek tu, u relativnoj sigurnosti, pogledao sam svoja prsa.Odijelo, pa čak i košulja bili su poderani, metak ih je zakvačio. Aliprsa su ostala neozlijeđena. Imao sam, dakle, mnogo sreće. Nastaviosam ići sve dublje u šumu. Tu sam sreo i Jovu Živkovića. Dogovorilismo se da se raziđemo, da svaki krene na drugu stranu kako bi baremjedan sigurno preživio. l tako sam ostao säm u šumi. Pucnjava je posta-jala sve slabija, pucanje se sve rjeđe čulo. Na kraju je zavladao mir,a ja sam bio slobodan, säm, u šumi i nisam bio povrijeđen. Tada mije to bilo dovoljno. Tada nisam ni pomišljao na to da smo danas, mizatočenici, likvidirali logor, da smo ustašama pomrsili račune. To mije na pamet palo tek nekoliko dana kasnije, kada sam već bio u je-dinici. Tada sam samo osjetio veliko olakšanje što više nisam zato-čenik, što sam slobodan i neozlijeđen. Sve ostalo je bila budućnost.A ona je morala biti svijetla poslije svega što sam proživio.

Idući tako kroz šumu, nekoliko sam puta izbijao na Savu, ali nisamimao smjelosti da zaplivam. Uvijek sam se od Save vraćao natrag ušumu. Ali, kada sam jednom dospio na rub šume, u pravcu premalogoru, učinilo mi se da ustaše opkoljavaju šumu. Hitro sam pošaodublje u šumu, ali pored Save. l kada sam došao na mjesto gdje mise učinilo da me nitko za vrijeme plivanja neće vidjeti, skinuo sam sasebe sve osim gaća i bacio se u Savu. Bilo je strašno hladno. Puhao jevjetar, a padala je i kiša. Snijeg je prestao. A Sava mi se činila tolikotoplom, toliko je prijatno bilo u njoj da sam brzo zaplivao. Nisam ponioodijelo, samo da bih što prije preplivao.

Napokon, stigao sam na drugu obalu. Trebalo je izaći iz vode.Nisam dotle ni primijetio da sam isplivao baš pokraj jednog ranijeubijenog zatočenika, koji je ruku vezanih žicom ležao na obali, tamogdje ga je Sava izbacila. Od njega se širio strašan zadah truleži i jasam što sam brže mogao pobjegao na obalu i u šumu. Sada sam biosiguran da sam se spasio i da me više neće moći uhvatiti i ubiti.

79


XVI

ZAKLJUČAK

Ušao sam u šumu. Bilo mi je strašno hladno. Od zime su mi zubicvokotali, udarali jedni o druge. Vjerovao sam da se ne bih mogao pri-tajiti, ako bi slučajno naišla neka ustaška patrola, jer bi me cvokotanjeotkrilo. Pošao sam ravno od Save prema Bosni. U gustoj vrbovoj šumi,branjevini, sastavljenoj od mladog drveća, nisam mogao ništa vidjetidalje ispred sebe. Znao sam da je preda mnom Prošara i tamo samse uputio. Ali, izbio sam opet na Savu. Ni danas ne znam da li je tobilo zato što sam gubio pravac, ili zato što je tu Sava pravila mnogezavoje.

Odjednom sam čuo neke ljudske glasove. Pritajio sam se, a zubimi cvokoću. Na nekoliko koraka od sebe ugledao sam dvojicu golihmladića. Znao sam da su zatočenici. Jednog sam i prepoznao, bio je to»Ahbab«, sluga kod zapovjednika logora Pičilija. Kasnije sam saznaoda se zvao Radovan Popović i da je iz nekog zaseoka pored Podgra-daca, ispod Kozare. On je bio doveden u logor poslije neprijateljskeofanzive na Kozaru, kao dječak. Imao je tada. tj. u vrijeme kad samga sreo, možda tek 15 ili 16 godina, a bio je već stari logoraš. Drugoganisam poznavao, niti mu znam ime.

Ahbab je bio ranjen u lopaticu. Kada je plivao preko Save, metakga je okrznuo i odnio mu dio kosti s lopatice. Bio je potpuno gol, kaoi njegov drug. Ja sam imao gaće na sebi, skinuo ih i pokidao tako dasam kako tako previo njegovu ranu. Koliko je on bio sitan, koliko jošdijete, neka ilustrira samo ovaj podatak. Mene je, koji sam tada imaosvega 25 godina, koji nisam niti visok niti krupan, zvao ljudinom.

l sada smo utroje nastavili put. Opet smo nekoliko puta izbijali naSavu. Činilo nam se da lutamo i da nikada nećemo izaći iz ove šume,iako smo znali da ona nije niti velika niti široka.

Napokon, već je bilo kasno popodne, sunce se probilo kroz oblake,izbili smo na livadu. Daleko, koji kilometar ispred nas, vidjela se Prošarai njeni šumom obrasli obronci. Sada smo vidjeli cilj i pošli prema njemu.Vidjeli smo da ispred šume ima nekoliko kuća. Ali ni iz jedne nijeizlazio dim. Vjerovali smo da je i to napušteno selo ili zaselak, u komenema nikoga. Vjerovali smo da je tu negdje granica logorskog podru-

80

čja, pustog i nenaseljenog kao što je cijelo područje bilo. A mi smobili goli i gladni, pa čak i žedni.

Poslije možda pola sata ili nešto više hoda, ugledali smo kako namse približava jedan seljak s dvije žene. Valjda sa ženom i kćerkom.Stali su dosta daleko od nas. Muškarac nam je prišao. Bio je to prvikontakt s nekim izvan logora, prvi dokaz da više nismo u logoru. Gledaonas je sumnjičavo, pitao nas tko smo i kamo idemo, odakle dolazimoitd. Rekli smo tko smo i kamo idemo. On je bio sumnjičav i pošao jesa svojima dalje svojim putem, a mi svojim. Tada nisam ni pomišljaona to da smo mogli biti sumnjivi i da nas je netko mogao smatrati iustašama koje su pobjegle iz svoje jedinice. Bio sam čvrsto uvjeren daće svatko tko nas sretne znati da srno mi logoraši, koji su eto srećom,slučajem izbjegli smrt.

Napokon, pred smiraj dana stigli smo i do kuća. Bile su zaistapotpuno puste. Nigdje nije bilo ničega što bi se moglo jesti, nigdjeničega u što bi mogli ogrnuti naša gola tjelesa. A s dolaskom večeribivalo je sve hladnije i hladnije. Htjeli smo odmah nastaviti put u pla-ninu, ali to nismo mogli. Nismo imali snage. Onaj treći naš drug for-malno je izgubio svijest. Htio je trčati, ali nije mogao ni na nogamastajati. Nije dozvoljavao da ga dirnemo, govoreći nam da smo ustašei da se ne da uhvatiti.

Potražili smo makar nešto slame. Nismo našli niti jednu rukovetni slame ni sijena. Skupili smo se u uglu jedne od kuća i tamo sespremili da provedemo noć.

Ujutro sam Ahbabu objasnio da idem prema Orahovu. Znali smoobojica da je to ustaško uporište. Ali, ja sam vjerovao da nema toguporišta ustaša u kojem ne bi partizani imali nekog svog suradnika.Vjerovao sam također da je taj — ako postoji — sigurno već obavije-šten o našem prepadu i da će morati izaći izvan sela da vidi je li nekiod logoraša dospio i da mu pomogne. Ahbab se složio s mojim raz-mišljanjem, a onaj treći je nepokretan ležao u uglu. Bio je živ, ali seviše nije mogao kretati. Samo je nesuvisle riječi izgovarao.

Na putu prema Orahovu, izdaleka sam ugledao jednog čovjeka nakonju. Imao je tamne hlače, bijelu košulju i nešto crveno na glavi,vjerojatno fes. l on me je primijetio i potjerao konja galopom premameni. Ja sam pošao prema šumi, ali mi je on doviknuo da ne bježim.Stao sam, a i on je zaustavio konja na nekoliko koraka od mene.Odmah je upitao jesam li logoraš i ima li još neki. Rekao sam mukako stoji stvar. Obećao je da će se odmah vratiti i donijeti nam neštoda se obučemo i nešto za pojesti. Dogovorili smo se da ga čekamogore na njivi pod kruškom.

Vratio sam se po Ahbaba i zajedno smo se popeli na obronak, naonu njivu. Ali nismo pošli pod krušku. Iz opreznosti, jer ipak nisambio siguran, iako sam vjerovao čovjeku. Kada sam ga izdaleka ugledao

81


kako nam prilazi i kada se on osvrnuo, jer nas nije ugledao podkruškom, mahnuo sam mu. Prišao nam je i rekao da se moramo hitnoobući, da sada ne jedemo jer za to nema vremena, da se spustimo doljena cestu, gdje će doći njegov drug s kolima kojima će nas prebaciti daljeu šumu. Tamo će nas dočekati treći i uputiti nas dalje.

Kada su bijesnim galopom dojurili konji i kola, brzo smo se popelii sjeli. Galopirali su mali bosanski konjići koliko su mogli. Pjena ih jeoblila, ali su vukli. Napokon smo krenuli uzbrdo. A nakon nekog vre-mena naš pratilac i vođa puta rekao nam je da smo iz Hrvatske prešliu Jugoslaviju. Uskoro smo našli i trećeg, koji je sjedio na jednom panjui čekao nas.

Tek tu smo pokušali zagristi u tvrd, ali svjež kukuruzni kruh. Ali,nismo mogli gutati. Samo smo mlijeko iz čuture popili. Ono je bilo toplo,a to je toliko godilo. l odijelo nam je godilo, jer je bilo toplo, iakonikako nisam mogao odrediti koje je osnovne boje bilo. Sastojalo senaime sve od zakrpa.

Odatle smo pošli ka Vrištiku i tamo nas je našla, odnosno tamosmo našli partizansku stražu. Konačno, bili smo sigurni. A Ahbab jesasvim klonuo. Njegova rana mu nije dala dalje. Dobio je temperaturui bio je u bunilu kada smo stigli do zaseoka. Ali, još iste noći njegovaje majka saznala za njega i prenijela ga u bolnicu gdje je i izliječen.

Često mislim na cijelo to vrijeme. Ne može se sve to samo takoizbrisati. Niti treba. Naprotiv, treba ovo sačuvati kao uspomenu najedno doba, na jedno vrijeme koje se više ne smije vratiti. Ali, trebaznati i to da logori nisu bili samo mučilišta u kojima su se ustašeiživljavale, nego da su bili i poprišta borbe.

To je bio cilj ove knjižice, da prikaže kako se vodila borba i kakosu se zatočenici ponašali u tim uvjetima, kako su jedan drugog podr-žavali i kako su se zajedničkim snagama, osloncem jednih na drugeuspijevali suprotstaviti.

Cilj mi je bio da ovim zapisima potaknem na promatranje logorai iz ovog ugla. Siguran sam da nisam mogao iznijeti sve što bi se otoj materiji moglo reći. Sigurno je da mnogo i mnogo toga ja nisamznao. Vjerujem da ima ljudi koji bi mogli dopuniti ovo nizom novihpodataka. A možda će se netko, potaknut ovom knjižicom, prihvatititoga mukotrpnog i dugog posla.

Ja sam pokušao da od niza fragmenata koji su meni poznati prika-zem cjelinu kako sam je ja sagledavao. Možda sve to nije potpunotočno. Ja jamčim za točnost samo onih podataka koje sam iznio, aline i točnost svih svojih pretpostavki i zaključaka, bez obzira na to

82

da li sam do njih došao još u logoru ili tek kasnije razmišljajući ipreživljavajući sve to. Možda će u svjetlu novih podataka poneštoizgledati drukčije nego što sam to ja prikazao. Ali sigurno je, da novaistraživanja, prikupljanja podataka od preživjelih mogu samo potvrditiosnovnu pretpostavku i neoborivu činjenicu da su i logori bili poprištanarodnooslobodilačke borbe i da oni koji su dospjeli u logor nisu samimtim izbačeni iz borbenog stroja.

Ako sam sve to dokazao, onda sam i u potpunosti uspio.

83


204036401 cedomil huber bio sam zatocenik u logoru jasenovac

Documents