2008 issn 1331-2170 5 živo vrelo - hilp.hr · ne djelatnosti, velika je opasnost da ju se...

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

55555552008od

11.

svib

nja

do 7

. lip

nja

2008

.

Naša tema:

Sadašnji trenutak liturgijske obnove

živo vrelou ovom broju:

živo vreživo vreživo vreživo vreživo vreurednikova riječ

Liturgijsko produbljenje vjere

naša tema: Kršćanska inicijacija

Liturgija je punina očitovanja spasenja,razgovor s msrg. Ivanom Šaškom

Liturgijska obnova pred izazovimakulture i tradicije, Ivica Žižić

»Danas« liturgijske obnove,Ante Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković,Ž. Tanjić, I. Raguž

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Osma nedjelja kroz godinu

Deveta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini

Gospodnja riječ – svjetlo života

Glazbeni prilog

trenutak

O pojednostavljivanju liturgije

2

16

1

40

36

Briga za obnovu bogoslužja CrkveMajka Crkva želi se pomno pobrinuti za opću obnovu same liturgije kako bi kršćanski na-rod u svetoj liturgiji sigurnije postizao obilje milosti. Liturgija se, naime, sastoji od nepro-mjenjivoga, božanski ustanovljenoga dije-la te od dijelova koji su podvrgnuti promje-nama; oni se tijekom vremena mogu, ili čak moraju mijenjati ako se u njih možda uvuklo ono što manje odgovara unutrašnjoj naravi same liturgije ili je postalo manje prikladno.

Neka obredi blistaju plemenitom jedno-stavnošću, neka zahvaljujući kratkoći budu jasni, neka izbjegavaju nepotrebna ponav-ljanja te budu prilagođeni mogućnosti shva-ćanja vjernikā tako da im općenito ne treba-ju mnoga razjašnjenja.

Sacrosanctum Concilium, 21.34.

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo


tvorenost Crkve liturgiji, koja je otajstvena zbilja Božjega spasenj-skog djelovanja, otkriva sve očitijom istinu da su Crkva i liturgi-ja u uzajamnome odnosu trajnosti obnove. Što Crkva više teži za autentičnošću svoga identiteta i za evanđeoskom prepoznatljivo-šću svoje prisutnosti u svijetu, to postaje potrebnija obnove, obno-

ve koja je uranjanje u darovanu novost Kristova života. Povijesna iskustva Crkve, pa i ona ‘idealizirana’ iz ranokršćanskoga doba, ne mo-

gu biti shvaćena kao paradgima ili ogledalo njezine čežnje za istinskim licem. Ta iskustva mogu pružiti samo nadahnuće za traženje autentičnosti u ovome danas. Mjera vjernosti jest sraslost s novošću koja uvijek stoji pred Crkvom, kao dar »Onoga koji sjedi na prijestolju« i koji reče »Evo, sve činim novo« (Otk 21,5). Njegovo obnavljanje Crkve u novosti života događa se poglavito po slavljenju liturgije, koja aktualizira njegovu prisutnost i njegovo djelo ot-kupljenja. Zato Crkvi koja je semper reformanda odgovara liturgia semper reformanda. Ima li Crkva danas dovoljno snage i oduševljenja za obnovu svoje liturgije? To pitanje propituje Crkvu o njezinoj vjernosti »Onomu koji sve čini novo« i o spremnosti da bude zahvaćena njegovom novošću.

Današnje vrijeme nosi sa sobom izvjesno opiranje trajnoj potrebi liturgij-ske obnove. Mnogi priželjkuju imati siguran oslonac vjere na nepromjenjivo-sti obredne paradigme. No, liturgija nema za cilj ‘čuvati’ konstantu vjere, ne-go biti vrelo njezinoga buđenja i produbljivanja. Stoga se liturgijska obnova u Crkvi i obnova Crkve u liturgiji nameću kao trajna zadaća života vjere.

U razgovoru o toj temi i o pitanjima koja izviru iz zahtjevnosti sadašnjega trenutka liturgijske obnove razgovaramo s msgr. Ivanom Šaškom, pomoćnim biskupom zagrebačkim i višegodišnjim stalnim suradnikom u našemu listu.S iskrenom zahvalnošću za dosadašnju suradnju kao i za očitovanu spre-mnost na daljnje zajedništvo u promišljanju i nastojanju oko promicanje ljepote i životnosti liturgije, izričemo radost i iskrenu čestitku za njegovo odabranje za službu biskupstva. U radosnu čestitku želimo utkati i molitvu kojom ćemo pratiti njegovu pastirsku službu, sa željom da uvijek ostane ure-šen vjerom i ljubavlju te neumoran u otkrivanju i naviještanju liturgijskoga lica Crkve.

Urednik

tvorenost Crkve liturgiji, koja je otajstvena zbilja Božjega spasenj-

ve koja je

Čitateljima koji su, zbog nepredviđenih tehničkih poteškoća,prethodni broj Živoga vrela primili u zakašnjenju Uredništvo

upućuje iskrenu ispriku. Zahvaljujemo na razumijevanju.Uredništvo

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

ŽIVO VRELO: Preuzvišeni gospodine Biskupe, Va-šoj višegodišnjoj suradnji u našemu liturgijsko-pastoralnom listu rado ćemo u ovome broju dati oblik razgovora. Prije nego što pred Vas iznese-mo svoja pitanja, koja izviru iz liturgijskoga života Crkve, želimo Vam iskazati radost i čestitku zbog Vašega imenovanja i zaređenja za pomoćnoga biskupa zagrebačkog. U naše čestitke utkana je radost mnogih vjernika koji Vas prate i koji u Va-šoj riječi, ustrajno ispisivanoj na stranicama Živo-ga vrela, prepoznaju svjetlo za istinski život Kristo-va spasenja koje se daruje u liturgiji Crkve. Možete li nam reći koje mjesto pripada liturgiji u sveuku-pnome životu Crkve?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Hvala na čestitkama Vama i svima koji kao čitatelji »Živoga vrela« tu čestitku ispisuju svojom revnošću i brigom za liturgijska slavlja, pri čemu se nadam da pridonose i nasto-janja svih suradnika Uredništva, a jedan sam od njih i ja. Dakle, ta povezanost na čudesan način postoji i gotovo da se već i međusobno prepozna-

Liturgija je puninaočitavanja spasenjaRazgovor s mons. Ivanom Šaškom, pomoćnim biskupom zagrebačkim

ju »oni koji čitaju ‘Živo vrelo’«, odnosno oni koji-ma je više stalo do liturgijskih slavlja.

Glede mjesta liturgije u životu Crkve čini mi se važnim naglasiti upravo poveznicu liturgije i Crkve. Crkva je zajednica od Boga pozvanih vjernika. Pri-tom se mogu u razmišljanjima pronaći dva pogrješ-na zaključka. Prvi je onaj koji liturgiju vidi kao djelo okupljene zajednice, a drugi se tiče stava da je litur-gijsko slavlje poput skupa zainteresiranih ljudi ko-ji se okupljaju radi postizanja nekih svojih ciljeva. Ako se bogoslužje najprije gleda kao služba Boga čovjeku i svijetu, tada je Crkva nešto što se gradi na božanskim temeljima. Bog koji dolazi čovjeku kao trojedini već je sam u sebi zajedništvo osoba, on je onaj koji u zajednicu poziva i koji utemeljuje zajed-ništvo među ljudima. Dakle, i odnosi među ljudima uvijek izranjaju iz Boga i zato imaju svojstvenu ka-kvoću koja se ne može susresti u svijetu. Odatle po-stoji živ odnos između liturgije i Crkve. Bez Crkve nema liturgije, ali još i više: nema punine očitova-nja spasenja. A to liturgiji daje primat u sveukupno-me djelovanju Crkve. I dok možemo reći da je Bog u životu Crkve prisutan na razne načine, nama nedo-hvatljive, u liturgiji je ta prisutnost zajamčena.

Liturgija je ponajprije ‘Božje djelo na ljudi-ma’, a tek onda naše djelo upućeno Bogu. Litur-gija je danost, dar i postojala je prije negoli smo mi mogli u njoj sudjelovati. Djelatni subjekt u li-turgiji je uskrsnuli Krist. Samo je on Veliki sve-ćenik koji prinosi hvalu i žrtvu Bogu i posvećuje ljude. To nije apstraktna teološka istina: ona mo-ra postati očitom u liturgijskome slavlju. Liturgija postoji, pred-egzistira i zajednica ulazi u nju kao u nešto pred-postavljeno, božansko i duhovno. U tome smislu mi nismo stvaratelji, nego služitelji otajstava. Iz te istine izranja i svaka djelatnost Cr-kve. Zbog toga je ime našega lista ‘Živo vrelo’ sa-svim primjereno onomu čime se bavi.

3

živo vrelo 200855LITU

RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

ŽIVO VRELO: Smatrate li da je liturgija danas sve-dena na jednu od aktivnosti koje Crkva poduzima u svome pastoralnom nastojanju? Nije li liturgija, unatoč svojoj »uzvišenosti i izvornosti«, izjednače-na s drugim pastoralnim aktivnostima, ili možda čak iskorištena za postizanje drugih pastoralnih ciljeva?

MONS. IVAN ŠAŠKO: U pravu ste kada izražavate zabrinutost i uočavate iskrivljenost pristupanja li-turgiji, gdje je ona uistinu promatrana kao jedna od djelatnosti. No, budući da je ona izražaj, očito-vanje Crkve i obredno uspijeva spojiti sve njezi-ne djelatnosti, velika je opasnost da ju se ‘iskori-štava’ za raznolike ciljeve. Time se otežava čitanje naravi Crkve, ali i slabi snaga liturgijskoga izvo-ra. To se na Zapadu vidi najbolje kroz mnoštvo riječi koje nisu molitvene, kroz verboznost. Po-sljedica verboznosti je opasnost korištenja litur-gije za (hvalevrijedne) ciljeve koji su izvan liturgi-je. Liturgija je simboličko događanje koje pripada obrednomu svijetu i svijetu ‘igre’, budući da litur-gija ne nosi sa sobom korisnost u proizvodnome smislu. Smrt igre i njezina smisla nastupa kad se rodi interes (natjecateljske ili financijske naravi). Liturgija nije u rodu kateheze, iako samo slavlje-nje ima visoku katehetsku vrijednost. Liturgija nije ni informativni govor, bez obzira koliko su te informacije bitne. Iako je liturgija vrelo i vrhunac crkvenoga djelovanja, ona ih ni ne zamjenjuje niti se podudara s njima. To se može vidjeti u okviru ‘tematskih pastoralnih nedjelja’ (a takve su česte u zadnje vrijeme), raznih ‘akcija’, gdje se ne pazi na liturgijsku narav i zbog toga liturgijski ne mo-gu biti dugoga daha. Osim toga, liturgijsko slav-lje nije ni ‘zagrijavanje’ za neko drugo događanje (općedruštvenoga, političkoga, pa čak ni crkveno-ga tipa). Liturgija, dakle, nije interesni skup, ne-go slavlje Kristova i našega vazma, sudioništva na Kristovu djelu po kojemu smo dionici vječnosti.

ŽIVO VRELO: U svojim ste člancima više puta ista-knuli potrebu za ljepotom slavljenja liturgije. Što li-turgiju čini lijepom? U čemu se razaznaje njezina istinska ljepota?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Liturgiju promatram kao poe-ziju, usklađenost Crkve. Liturgija i poetika su ta-

ko bliske, čak i po etimologiji. Glagol poeieo znači ‘činiti’, a riječ ergon, od koje dolazi liturgija zna-či ‘djelo’. Liturgiju lijepom može učiniti samo krš-ćanski lijepa zajednica koja se raduje slavlju, koja je obradovana Kristovim uskrsnućem. Liturgičare obično promatraju kao uskogrudne čuvare odre-daba, ali istinski liturgičari nastoje biti produ-bljivači liturgijskoga smisla koji odredbe štite od trendovskih razornosti tzv. podanašnjenja. Poda-našnjenje liturgije ne smije voditi u banalizaciju. I poslijesaborska liturgija traži ljepotu, neobičnost, ili – rekli bi neki – uzvišenost: nobilis pulchritu-do. Sve dok se liturgijska obnova svodi na pitanje: Što možemo ispustiti? Na koji način liturgiju mo-žemo skratiti? obnova je na pogrješnim nogama. Ako liturgija nije puko ustrojavanje nejasne ljud-ske religioznosti, nego objava Boga u ljudskoj po-vijesti (od Abrahama do Krista), tada ne možemo izbjeći potrebu inicijacije (uz koju je usko poveza-na kateheza) koja ne može bez estetskih iskustava. No, temeljna ljepota liturgije je u ljepoti Crkve ko-ja ima svoje službenike, koja obuhvaća djelatnosti: od navjestiteljske do karitativne. Samo zajednica koja živi ljepotu evanđelja može ostvarivati ljepo-tu liturgije. Izvanjska ljepota oslonjena samo na odredbe može djelovati prazno i beživotno.

ŽIVO VRELO: Liturgija se često poima kao »element redovitosti« života vjere i nastojanja Crkve. Prerasta li ta redovitost katkada u formalizam, u običnost i uobičajenost koje ne nose iskustvo novosti?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Ako prihvatimo činjenicu da je liturgija otajstvena, tada ćemo vidjeti da se u nju prodire i sudjeluje samo vjerom. Vaše bih pitanje, možda neobično, smjestio u kontekst govora o ra-zumijevanju i razumljivosti liturgije. To priziva re-dovitost u kojoj težimo da nam sve bude ‘jasno’. Suvremenim se rječnikom pojmom razumijeva-nje želi izreći neposrednost i trenutačnost shvaća-nja. No, to je više primjećivanje i dio kognitivnoga pristupa, negoli razumijevanje. Time smo blizi la-tinskoj riječi capio (dohvatiti, uzeti), ali nešto da-lje od cognoscere ili suvremenijih jezičnih izričaja, kao što su under-standing ili verstehen. Engleski jezik čuva riječ substantia – ono što je ispod sta-

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

jališta, ono što nosi i postaje temeljem stabilnosti. Na razini neposrednosti primjećivanja i registrira-nja dubine ljudske zbilje nemaju odjeka. Ljubav, smrt, radost, solidarnost, spoznaja Boga nisu do-hvatljivi na prvoj razini uvida. Tako i liturgija ču-va biblijski pristup koji označuje prodiranje u zbi-lju i prijateljevanje s njom. Liturgijska je obnova pogriješila svaki put kad se usredotočila isključi-vo na sadržajne kognitivne vrijednosti. Liturgijsko slavlje nije predmet spoznaje, ono je vrelo spozna-je i razumijevanja; ono je događanje životne dra-me. Liturgiju mogu shvatiti samo oni koji vjeruju i vole; zbog toga ostaje nepristupačnom izvan okvi-ra vjere i u ‘redovitosti’. Uostalom, slavlje je – an-tropološki – po svojoj definiciji dokidanje redovi-toga tijeka. Ako postane dio uobičajenoga, tada je nešto pogrješno u dimenziji slavlja.

ŽIVO VRELO: Učiteljstvo Crkve nas poučava da je liturgija uvijek potrebna obnove, ali i da se u litur-giji otkriva obnoviteljska snaga Crkve. U kojoj je mjeri naša dosadašnja liturgijska obnova bila ob-nova Crkve?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Liturgijska paradigma obnove je dragocjena i lako je vidjeti da ne postoji niti jed-na obnova i reforma Crkve bez dubokoga zadiranja u liturgijska pitanja. Time se pokazuje međuprože-tost liturgije i ekleziologije. U tome smislu se vide pomaci u kojima je liturgijska obnova pomogla u uspostavljanju drukčijih odnosa između zaređenih službenika i laika, a time otvorila i prostor za življe-nje karizma, proširujući djelatnost i prisutnost Cr-kve u svijetu. Ali promjena je postignuta i u osjećaju crkvenosti, a ne samo komunikacije. Fenomenolo-gija promijenjene obredne paradigme dovela je do promjene paradigme crkvenoga djelovanja. Teško mi je reći koliko se Crkva obnovila, ali je po toj litur-gijskoj paradigmi lakše pronašla sebe i svoje djelo-vanje u novim okolnostima. A to jest obnova.

Na tomu se putu kretalo stupnjevitim kora-cima. Prvi je od njih bilo približavanje vjernici-ma obrednih preinaka, kako bi ‘shvatili’. Sljedeći je korak bio pokušaj uključivanja u veće sudjelo-vanje. To su bili pilastri i osi oko kojih se u dosi-zanju najvećega stupnja tih ciljeva okretao litur-

gijski pastoral. Vladalo je uvjerenje da bi se tim putem moglo doći do vjerodostojnoga kršćan-skog života i do plodonosnoga dijaloga sa ‘svije-tom’. Ipak, te dvije okosnice nisu bile dovoljne te se nametnula treća - slavlje i slavljenje, što je oso-biti način shvaćanja i (su)djelovanja. Time se u središte pozornosti unijela tematika o smislu i ra-zlogu ljudskoga slavljenja, koja je u prvi mah bila isključena. Pitanje pod imenom celebrabilitas bit će uvijek izazovno upravo zbog toga što će liturgi-ja kao obred trebati opravdati odgovor na pitanje kako je obredni govor sposoban posredovati es-hatološki događaj Kristove smrti i uskrsnuća.

ŽIVO VRELO: Koji je vidik liturgijskoga života, po Vašemu mišljenju, najviše slijedio duh Drugoga vatikanskog sabora, a gdje je sve do sada izosta-la prava liturgijska obnova?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Mislim da je puno učinjeno u naviještanju i u približavanju Božje riječi vjerni-cima, zatim u smislu prevođenja liturgijskih tek-stova, u pokušajima prericanja. Ključna točka li-turgijske obnove svakako je bio pastoral. Zapravo bih mogao reći da se, u objektivno teškim okolno-stima komunističke diktature, učinilo jako puno, za što treba zahvaliti našim prethodnicima, kako u teološkome radu, tako i u pastoralu širega opse-ga. To je moglo samo oduševljenje u kojemu je po-stojala i mala zamka. Možda je prenaglašeno živje-lo uvjerenje da će se s novim liturgijskim knjigama sama od sebe događati i obnova. Za obnovu je po-treban duh, nutarnji smisao, što je često izostalo.

Prividno jamstvo koje nudi biblijsko nadah-nuće ili kristocentričnost s dozom ekleziologi-je, nije sačuvalo liturgijsku pastoralnu praksu od opasnih bolesti. Nema dvojbe da je obnovljena eklezijalna samosvijest unijela liturgijski kriterij sudjelovanja, ali, u nakani da se postigne sudje-lovanje i uključenost vjernika u slavlju, došlo se u čudnu slijepu ulicu, unoseći one elemente koji nisu sposobni zadržati nužnu i osjetljivu simbo-ličku ravnotežu obreda. Pored (pre)brze pastoral-ne interpretacije na području liturgije, pokušava se utrti drugi put, obilježen novom sviješću za hu-manum, pri čemu taj put ne bi trebao pristati na

5


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

akritičko unošenje elemenata svakodnevice u li-turgiju, nego treba tražiti simboličku specifičnost. U brizi oko antropoloških odrednica nalazi se ti-pično kršćansko u antropološkomu posredništvu, a da se time liturgija ne svede na ceremonijali-zam, niti pastoral na brigu o obredu.

ŽIVO VRELO: Čini se da i u sadašnjemu trenutku liturgijske obnove postoje izvjesna nesnalaženja i traženja. Koji su razlozi da nakon četrdeset godina obnoviteljskoga nastojanja još uvijek tragamo za smislom obnove?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Napetost obnove u Crkvi i li-turgiji uvijek mora živjeti. Puno toga što se kao krivnja pripisuje obnovi, zapravo je naša krivnja u njezinoj primjeni. Često spominjem da je potre-ban odgoj za liturgiju. Razlozi zbog kojih izgleda da se vrtimo na mjestu leže u poteškoćama koje sprječavaju ispravnu primjenu liturgijske obnove i pospješuju širenje uznemirujućih navika u ne-djeljnim slavljima. Čini mi se da odgovorni sto-je pred tri opasnosti: prva je u vršenju obreda kao da je riječ o kompjutorskome programu, čime se redovito pada u formalizam ili ezoterizam. Od običnoga vršenja, održavanja obreda potreban je skok u umjetnost predsjedanja i slavljenja. Druga je opasnost pred kojom se nalazimo mi svećeni-ci ta da mislimo da smo mi jedini nositelji slavlja i liturgije. Cijela Crkva je subjekt slavlja: Krist-Cr-kva, a u njemu i svaki pojedinačni vjernik. Treća je opasnost liberalizam koji je nešto drugo od krea-tivne liturgijske životnosti. Na taj se način opona-šaju tzv. show-programi u kojima uvijek postoji

‘iznenađenje’. Obred ima svoja pravila, među ko-jima je i ponavljanje, nužna ‘dosadnost’ proroč-ke težine. Ona nije svediva na bilo koji prostor i na bilo kakav govor. U odmicanju od predsabor-ske liturgije, pod krinkom jednostavnosti, izgubi-li smo uzvišenost i svečanost koja nije podudar-na s besmislenim pompama, nego s istinitošću liturgije. Liturgije nema bez svečanosti, a ona je smještena u jednostavnost. Pokušaji neposredno-sti vode nerijetko u infantilizaciju liturgije (držati se za ruke, mahati, pružati mir kao da se pozdrav-ljamo na ulici i sl.). Obnova liturgije je neizvediva bez odgajanja za specifičan govor liturgije.

ŽIVO VRELO: Zagovaratelji očuvanja naše crkve-ne baštine katkada daju prvenstvo običajnosti i tradiciji pred aktualnošću liturgije. Usuđujemo se reći da liturgijski čin već samim svojim obrednim prestankom prestaje biti liturgijom. Liturgija ne ži-vi u čuvanju običaja nego u prenošenju iskustva spasenja koje Krist u Crkvi daruje. Što biste iz naše baštine izdvojili kao vrijedno a što bi i danas mo-glo liturgiju Crkve činiti aktualnom?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Mislim da se ni kao Crkva ni kao narod ne bavimo dostatno poniranjem u mo-dele koje su naši pređi koristili, ponekad opona-šajući druge, ponekad određenoj tipologiji daju-ći vlastiti pečat. Očuvanje baštine se ne događa poglavito očuvanjem predmeta, odnosno odjeka jednoga vremena, nego razumijevanjem nutar-nje dinamike. Zbog toga se često događa da se ba-ština izravno suprotstavlja liturgijskim nastoja-njima i živi kao paralelni svijet. Gotovo da ništa u hrvatskoj kulturalnoj baštini nije odvojeno od života Crkve, a ipak se događa da se kreće po dva ili više paralelnih kolosijeka. Kult i kultura su ve-oma bliski, upućeni jedno na drugo – neodvojivo. Čuvati kulturalnu baštinu znači poznavati razloge iz kojih je neka ‘predmetnost’ (umjetnina, običa-ji, ustrojstvo) nastala. Artefakt je proizvod duha i genija vremena i duhovnosti. Kao što za liturgi-ju kažemo da nije mimesis, nego anamnesis, isto vrijedi i za ovo područje. Arhitektura prošlosti izražaj je Crkve, te stoga, ako Crkva koristi i dalje taj prostor, on ostaje njezinim izražajem. Crkveni

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

6

KRŠĆANSKAini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ija

muzeji su i nastali tako što su mijenjane teološko-liturgijske paradigme življenja Crkve, te su neki predmeti i običaji postali pokazatelji i nadahnuća za nova vremena. Ono što hrvatska baština u se-bi ima, a vrijedno je za liturgiju jest iskustvo vjere pretočeno u kulturu i umjetnost. Naša Crkva još nije za muzej, a kada bude u tome stanju, onda ni-ti baština neće biti razumljiva.

ŽIVO VRELO: Srž liturgije stoji u sakramentima Cr-kve. Sakramenti se slave uvijek u Crkvi, po njezi-noj službi, izrastaju iz same sakramentalnosti Cr-kve. Kako prepoznati sakramentalnu i eklezijalnu narav sakramenata ako se oni često slave u odvo-jenosti od zajednice vjernika? Oblikuje li takav na-čin slavljenja sakramenata samu liturgiju kao dje-lo osobne religioznosti i pobožnosti?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Nažalost i ovdje ste zadnjom tvrdnjom u obliku pitanja u pravu. Sakramental-na slavlja kao naizvrsniji izražaj sakramentalno-sti Crkve nepojmljiva su bez zajednice vjernika. Sakramenti su djelatni znakovi otajstva Kristova spasenja: njegova su ‘aktualizacija’ (posadašnjeno ostvarenje) u 'vremenu Crkve'. Za njihovo je razu-mijevanje potrebno ispravno viđenje mjesta Kristo-va spasenjskoga djela u povijesti spasenja, budući da je on ‘vremenska’ dimenzija ostvarenja Božjega plana za/na čovjeka(u). Tako, dok kristologija daje istinsko viđenje Krista »Glave Tijela - Crkve« (usp. Kol 18), poznavanje sakramenata, kao ostvarenja spasenja u vremenu, otkriva nam ujedno i Crkvu u njezinu rastu i oblikovanju ‘Kristova Tijela’ u po-vijesti. Na razini pastorala je lako vidjeti gdje smo se udaljili od poimanja slavlja, koje je danas u kri-zi, jer je slavlje nemoguće ostvariti izvan zajedni-ce, u samoći. Nitko ne može slaviti sam, a to nije-če i narav liturgije. Sve dok se sakramenti, osobito euharistija, promatraju i žive kao sredstvo za ‘trgo-vanje’ s Bogom i za ‘skupljanje milosti’, ona ostaju nedovoljno plodna i počinju se pretvarati u zbilju koja je na tragu poganskoga shvaćanja obreda. Do-voljno je navesti tek primjer euharistijske pretvor-be. Ako se zaustavimo samo na pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv kao čudesan fenomen, a zaboravimo da se u euharistiji ostvaruje pretvorba

nas vjernika u Kristovo tijelo, tada ne možemo go-voriti o izgrađivanju sakramentalnosti Crkve i ni-je nikakvo čudo što ćemo kao vjernici biti u svijetu beznačajni i neprimjećeni. Sakrament je iz katego-rije znaka, a znak postoji da bi značio. Njegova od-lika nije beznačajnost.

ŽIVO VRELO: Oblikovanje liturgijskoga prostora, mjesta slavljenja liturgije, kroz zadnja desetljeća je-dan je od najjasnijih pokazatelja različitih pristupa kršćanskoj liturgiji i nejasnoća u njezinu shvaćanju. Koji bi bio ispravan put do oblikovanja prostora ko-ji je uistinu mišljen i stvaran za liturgiju Crkve?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Svaki dom je simbol prisutno-sti svoga vlasnika i onih koji žive u njemu. U do-move se smije ući kad nas vlasnici pozovu i kada dopuste da simbol njihove smještenosti djeluje na posjetitelje. Crkva je za kršćane ne samo mjesto Božje prisutnosti, već je ona zajednica u čijemu je središtu nazočan Bog. Tko želi graditi crkvu koja će imati obilježja primjerenosti neizostavno mora poznavati mjeru i ne može izbjeći susret s teolo-gijom niti zanemariti teološke postulate u suvre-menosti. Isto tako vrijedi: Nemoguće je izgraditi liturgijski prostor bez dobroga poznavanja liturgi-je i liturgijskih knjiga, kao nositelja kodificirano-sti obrednoga programa. Liturgijska arhitektura

7


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

pokazuje trajno na-stojanje Crkve odre-đenoga vremena da iščita teo loške i bi-blijske datosti, te da ih pretoči u eklezijal-

ni izražaj, izrastao iz konstitutivnosti govo-

ra Boga čovjeku i čovjeka Bogu – upravo tim redoslije-

dom – u jedan od liturgijskih govora – u govor prostora. Put do toga je mukotrpan, a zahtijeva pridržavanja liturgijskih postulata i mjerodavno-sti, poniznost u dijalogiziranju, kao i nadahnu-će arhitekata koji se žele suočiti s najizazovnijim arhitektonskim zadatcima – crkvama, izražajima suvremene arhitekture, oplemenjene kršćanskom istinom.

ŽIVO VRELO: Prije mjesec dana zaređeni ste za pomoćnoga biskupa zagrebačkog. Pred vama su nove odgovornosti i zadaće, pa i na liturgijskome polju. Koje biste pomake rado vidjeli u liturgijsko-me životu Crkve?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Želio bih da koncilska obno-va nastavi svoj tijek u oduševljenosti mlađih lju-di, naročito laika. Iako smo svjesni da niti jedna obnova nije zaživjela, ako ju nisu nosili župnici i drugi pastoralni djelatnici, ova obnova nužno tre-ba i vjernike laike kao svoje nositelje. U tome smi-slu, iako tiho, vidim pomake. Nakon što su uočeni darovi i plodovi, ali jednako tako i neke zloporabe liturgijske obnove, ušli smo u njeno novo razdo-blje. Novost ima i svoj prag ili krizu. U njoj se mo-že naći sukobljenost težnje za ‘konzerviranjem’ postojećega i nastavljanje koncilskim korakom u Duhu koji oživljuje i daruje svježinu. Bilo bi mi drago da se uoči potreba za ozbiljnim pristupom liturgijskim pitanjima i uvažavanjem teologije. Mislim da i dalje teologija treba prethoditi pa-storalnoj primjeni, a ne obratno. Govoreći o kon-kretnosti ostvarivanja, mislim da su našim zajed-nicama potrebne liturgijske skupine, ljudi koji će i sebe i druge pripremati za liturgijska slavlja, pro-mišljati i oplemenjivati obrednu dinamiku. Osim

toga, biskupijama su potrebni dobro organizira-ni uredi za liturgiju, koordinacija s dekanima i žu-pnicima, otvorenost za unutarcrkvene rasprave. Radostan sam što se vidi istinska želja vjernika – i zahtjevnost prema nama svećenicima – za slav-ljem liturgije i za blizinom otajstva koje se očituje u dobro pripremljenoj liturgiji.

ŽIVO VRELO: Dugogodišnji ste aktivni član Hrvat-skoga instituta za liturgijski pastoral i bliski surad-nik u liturgijsko-pastoralnom listu Živo vrelo? Želja nam je i dalje nastaviti s Vama tu plodnu suradnju. Što biste, glede sadržaja, pridodali ovome listu i što očekujete od naših daljnjih nastojanja?

MONS. IVAN ŠAŠKO: Zahvaljujem na mogućnosti dosadašnje suradnje, a radujem se i budućoj. Naš glavni urednik, dr. Ante Crnčević je siguran kor-milar i s njim puno razmatram postignuća i mo-gućnosti. Institut treba razgranati svoju djelatnost i svjesni smo koliko je potrebna prisutnost liturgi-čara u biskupijama, na zborovanjima svećenika, u zajednicama, u projektima kao što su gradnje cr-kava, u katehetskome djelovanju, u formaciji li-turgijskih službenika... »Živo vrelo« je početak puta i nalik je igli na kompasu koja pokazuje gdje je uporište i usmjeruje hod. Pokušavamo osluški-vati istinske potrebe Crkve i na ozbiljan način te-matizirati sve što smatramo važnim za liturgijski život. Tu nam pomažu sugestije čitatelja. Među gorućim pitanjima svakako je liturgijska glazba i – premda se pokušava učiniti pomake – trebat će puno dodatnoga napora i pridržavanja kriterija za osmišljenu kreativnost. Znam da bi trebalo više glazbenih priloga i prijedloga, ali se sva ta pitanja slome u nepoštivanju već i sada važećih stajališta. Općenito govoreći, s jedne strane će više pozorno-sti trebati posvetiti temama koje povezuju funda-mentalnu teologiju i liturgiju, zatim umjetnost i liturgiju, kako bi se, s druge strane, iz toga razvija-li konkretni prijedlozi za pastoral. Bilo bi mi dra-go da svaki čitatelj osjeti da je to njegov časopis i da bez ustručavanja daje prijedloge za poboljša-nje. Vjerujem da će se to snažnije ostvarivati na-kon otvaranja web-stranice »Živoga vrela«.

Razgovarala: Gabrijela Miličević

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

Liturgijska obnova pred izazovima kulture i tradicijeIvica Žižić

Od samih početaka liturgija je bitno veza-na uz kulturu i tradiciju. Neupitno je da se kultura dijalektički odražavala u liturgiji, a

liturgija postala žarištem tradicije. Štoviše, mogu-će je govoriti i o liturgijskoj kulturi, odnosno o li-turgijskoj tradiciji, o liturgiji koja tvori kulturu i ak-tivno se odnosi s tradicijom. Naravno, liturgijska kultura, u višeznačju koje sa sobom nosi, riskira postati nejasan pojam, a tradicija pojednostavlje-ni prijevod ‘tradicionalizma’. Predrasudna gledi-šta smještaju i kulturu i tradiciju u prošlost tvoreći od njih lijek protiv ontoloških nesigurnosti uvje-tovanih postmodernom krizom identiteta. Napro-tiv, kulturu valja shvatiti kao aktualnost odnosā i govora, vrijednosti i obzorā koji obilježavaju odre-đenu epohu. U stvarnosti, suodnosi izme đu kultu-re, tradicije i liturgije pronalaze se u jedinstvenoj svezi satkanoj povjerljivim autoritetom, srastom novoga i staroga te jedinstvom aktualne i inkultu-rirane liturgije. Nekoliko izloženih ideja imaju za-daću tek ogledno naznačiti polazišne točke u sa-gledavanju ove složene problematike.

Autoritet tradicije i kultura (Post)moderni diktat emancipacije od autoritetā i tradicijā nije zaobišao domaće prilike. Zaborav temeljā i ukidanje odnosa s tim temeljima pot-ka je na kojoj anonimni subjekt izgrađuje samo-dostatni identitet čija se simbolika utjelovljuje u svjetovne rituale sporta, spektakla, konzumiz-ma... Možda je danas više nego ikada uočljiva ri-tualna odrednica ‘slavlja života’, odrednica koja blokira ‘autoritete’ u ime slobode izbora ne uviđa-jući pritom vrijednost slobode kao dara i autorite-ta kao snage izbora dobra. U suvremenome druš-tvu, čini se, nije u krizi obrednost, nego autoritet tradicije. U crkvenom pak kontekstu, u krizi je obrednost bez koje autoritet tradicije ostaje izlo-žen akutnom nepovjerenju.

Taj se konflikt kuša nadići stavljanjem naglaska na devocionalne običaje, odnosno, inzistiranjem

na promicanju ‘istine’ shvaćene u teorijskome ili čisto etičkome smislu s dodatnim naglaskom na ‘nacionalnom identitetu’ potrebnom žurne reinte-gracije na religioznim osnovama. Kad simboličko-obredni temelj postane ‘sredstvo’ doktrinalne ili etičke poruke, socijalnoga programa ili pak sred-stvo učvršćivanja ‘nacionalnoga jastva’, izaziva ri-zik gubitka povjerenja, ali i rizik ‘ideološke’ reduk-cije liturgije na religio civilis.

Povjerenje u autoritet prigodom velikih nacio-nalnih i vjerskih proslava sedamdesetih i osam-desetih godina prošloga stoljeća, zamijenio je za-

Današnjoj liturgiji prijeti interna sekularizacija koja koristi tradicije u ime spektakularizacije

kolektivnog identiteta koji je već odavno izgubio čvrste oslonce.

zor od ‘velikih pripovijesti’, odmak od autoriteta krsnoga identiteta i nacionalne svijesti. Čini se da danas više nije održiva liturgija kao mjesto inter-pretacije ‘povijesnoga’ identiteta i kao mjesto pri-znanja nacionalne simboličke baštine.

Pred izazovom slabe obrednosti, koja je spo-sobna samo otvoriti sadržaje prošlosti i govori-ti jezikom nostalgije, vjerodostojnost autorite-ta bi se trebala uzbiljiti u nadilaženju opozicija, u zajedništvu slobode dara na temelju simbolič-kih odnosa bez kojih i vjerski i nacionalni iden-titet ostaju prikraćeni u svojoj snazi i vjerodo-stojnosti, ne utjelovljuju se u sadašnjosti i ne preuzimaju odgovornost za budućnost. Liturgi-ja, koja je često poprište autoreferencijalnih re-torika, ‘političkoga’ mišljenja i uvjetovanja od-luka ili pak posredovanja ‘moralnih vrjednota’, trebala bi u konačnici postati mjestom ozbilje-nja kršćanskoga oslobođenja i vjerničke svijesti, mjestom ostvarenja odnosa koji jamče istinsko otkriće kršćanskoga identiteta i egzistencijalno prihvaćanje vrijednosti.

9


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

Liturgijska obnova tako poprima nove obrise: ne više liturgija koju treba obnoviti kako bi kaziva-la naše misli i nakane, nego liturgija koja cjelovi-to obnavlja kako bi nadahnjivala vjerničko biće iz povjerljivoga i uvjerljivoga autoriteta Tradicije koja se liturgijom ižarava u sadašnjost. Danas se nemi-novno nalaže pronalaženje autoriteta i identiteta ne na temelju predrasudnih prihvaćanja, niti sa-mo na temelju volje i razuma (bio on i recta ratio), nego na temelju iskustva, tj. na temeljima ‘induk-tivne vjere’, povjerljivih odnosa koje jamče odgo-vornu evidenciju istine, evidenciju koja ne otkriva samo ‘objektivne sadržaje’ kršćanske vjere i obras-ce moralnoga ponašanja, nego i najintimnije odgo-vore na goruća pitanja subjekta. Odgovornost s ob-zirom na vlastito nasljeđe i s obzirom na budućnost nužno se susreće u sadašnjemu trenutku u liku pi-tanja: što je prava tradicija u liturgiji, a što kultura nudi današnjoj liturgiji kako bi ista mogla unositi u povjerljive odnose, tj. posredovati vjeru?

Sraz ili srast novoga i staroga?Postmoderna kultura zazire od tradicijā, a vodi se diktatom novoga. Novo, međutim, nije samo sa-držaj, nego i forma. Nadilazeći nesretne podje-le između duhovnoga i tjelesnoga, unutarnjega i izvanjskoga, bitnoga i akcidentalnoga, suvreme-na je kultura, unatoč mnoštvu drugih zamki u ko-jima se zatekla, uočila neprihvatljivost načela raz-dvajanja i nepovezivanja. Je li u liturgijskoj obnovi moguće nadići sporadični ili pak stalni sraz izme-đu staroga i novoga, unutarnjega i izvanjskoga, između predkoncilskog i postkoncilskog, između teologije i pastorala...? Nije li odveć ‘uobičajena’ i zato zapuštena simbolička baština liturgije ipak tlo zacjeljivanja identiteta i autoriteta baštine vri-jedne povjerenja, pod uvjetom da nanovo zado-bije životnost, odnosno, da postane aktualizacija vjere, a onda i kulture? Ako svaka kultura i tra-dicija posjeduju kontinuitet kao bitni dio svoje-ga integriteta, onda i liturgija ima potrebu konti-

Liturgija može biti žarište oblikovanja kulture i tradicije, ali liturgijska tradicijanije svediva na oblike ‘tradicionalizma’. (Josip Botteri Dini: Mediteraneum, 1987., detalj)

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

nuiranoga integriranja novosti Tradicije na kojoj se temelji i s kojom stoji u jedinstvu te obnavlja-nja ‘zdravih tradicija’ u službi onom Događaju ko-ji sakramentalno dopire do nas (usp. SC 23).

Liturgijska obnova kod nas u ime prvenstva liturgije nije uvijek uvažavala plodne tradicije. S druge pak strane, i same tradicije, pretvarajući se u tradicionalizam, često su se nametale zastirući formu vjere čija životnost i učinkovitost o njima ne ovisi, ali ih nipošto ne ukida. Nažalost, primje-ri današnjih procesija, proslava, velikih svetkovi-na ne idu u prilog obnove liturgije kao događaja vjere. Osvrnemo li se na liturgijsku praksu kod nas uočljivo je da se velika liturgijska slavlja ra-dije artikuliraju u vidu spektakularnih svjetovnih dominanti, koje faktički zastiru spasenjski doga-đaj neutralizirajući energiju i evidenciju bogo-služnog iskustva. Štoviše, današnjoj liturgiji pri-jeti interna sekularizacija koja koristi tradicije u ime spektakularizacije kolektivnoga identiteta koji je već odavno izgubio čvrste oslonce. Današ-njoj je liturgiji potrebna žurna de-sekularizacija povratkom na izvorišta istinske tradicije što znači u aktualnost Bogo-ljudskoga zajedništva iz kojega živi bogoslužna forma vjere. U suprotnom, riskira postati demonstracija religijske moći umjesto da postane intimnim susretištem ljudi u vjeri.

Liturgijska obnova podrazumijeva kritički od-nos spram onoga što opterećuje sadašnjost liturgi-je. No, ona iščekuje i srast novoga i staroga u njiho-vim autentičnim oblicima. Srast novoga i staroga u liturgijskoj obnovi dogodit će se tek pod uvjetom sazrijevanja u liturgijskoj kulturi, u svijesti da je bogoslužje forma fidei iz koje provire identitet po-treban svojega izvornog simboličkog oslonca spo-sobnog utkati se u najdublje pore života. Pripustiti pak da obilje života uđe u liturgiju, druga je stra-na aktivnoga odnosa s tradicijom i kulturom. Bu-dući da se liturgijska obnova ne može zadovoljiti stanjem pasivnoga primatelja, nego samo angaži-ranim dijalogom, s predanim i mudrim odnosom s kulturalnim ozračjem u kojemu živi, ona se valja voditi načelom aktualizacije i inkulturacije. Pruži-ti ljudima našega vremena ‘milosni trenutak’ u su-sretu sa stvarnom potrebom za svetim, omogućiti da se bogoslužje događa kao ‘epifanija’, nije li ‘sta-

ra novost’ koja iščekuje svoj budući trenutak? U doba ‘ogoljene vjere’ (R. Guardini), kojoj nedosta-ju mnoge kulturalne infrastrukture, u vrijeme kul-turalne izolacije kršćanstva, nije li potrebno da li-turgija, umjesto angažiranja u socijalne projekte i doktrinalne didaktike, postane mjesto nadahnuća novih pokreta i novih pogleda i da svojom ‘pleme-nitom jednostavnošću’ (SC 34) uvodi u ono sržno – u Kristovo Otajstvo?

Poslijesaborska reforma liturgije tek je dio li-turgijske obnove. Ona je omogućila da se liturgija vrati svojemu ‘duhu’ preko ozdravljenoga odnosa s autentičnom ‘formom’. Ostaje nam iščekivati ob-novu polazeći od liturgije, obnovu koja će na svim razinama buditi crkvenu svijest u istini da je litur-gija vrhunac crkvenoga djelovanja samo pod uvje-tom da se stvarno događa kao njegovo izvorište.

Od reforme prema formi Ako je tradicija dar, kao što sama riječ govori, ono što ona predaje nesvedivo je na polog koji se samo brani i čuva, ili na vrijednost koju je moguće kupi-ti, uvjetovati ili ishoditi. Tradicija je dar, jer u svo-me slobodnom predanju daje i darujući poziva

U potrazi za novim licem Crkve i njezine liturgije.

Willi

am C

oras

ick, 1

945.

11


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

čovjekovu slobodu da se odredi prema onome bez kojega ne bi mogao biti. Ona nam kazuje da smo baštinici milosti po milosti drugih. U ime i u snazi tradicije, današnja liturgijska obnova pozvana je prepoznati, vrjednovati i integrirati onu milosnu baštinu koja je pronašla svoj sretni izraz u kultu-ri, u umjetnosti, u velikim simbolima koji će se i danas otvarati milosnom događaju samo ako im pružimo mogućnost da oni prvi progovore. Dati liturgiji prvu riječ znači podvrgnuti se uzajamno-sti dara, iskusiti njegovu veličinu u cjelokupnome osjetnom bogatstvu koje taj dar pruža.

Načelo aktualizacije u liturgijskoj obnovi vo-di se upravo tim obećanjem i aktualnošću dara Prisutnosti u životu Crkve danas. »Zašto se došli

Liturgijska obnova podrazumijeva kritički odnos spram onoga što opterećuje sadašnjost liturgije.

Stoga ona iščekuje srast novoga i starogau autentičnosti njihovih oblika.

Liturgija je po svojoj prirodi kulturalni feno-men. Bilo bi krivo misliti da današnja kultura ne-ma što ponuditi liturgiji kao i da današnja liturgi-ja nema što reći kulturi. Čak i u slučaju kulturalnih kriza i dezorijentacija, one za liturgiju mogu posta-ti felix culpa njezine korekcije i preobrazbe na istin-skim temeljima. Liturgija upravo zbog svojega po-navljanja, kao i zbog utvrđenosti u temelju Predaje, sposobna iskazati svu svoju inovativnost u svakoj generaciji i u svakoj kulturi. Istina liturgije, naime, ozbiljuje se u sadašnjim odnosima i aktualizira u sadašnjim kulturalnim i antropološkim uvjetima. Inkulturacija u tomu smislu ne znači jednostavno izraziti sadržaj kršćanskoga vjerovanja u obredno-me ruhu, nego uzajamno prožimati liturgiju i kultu-ru u dinamici rasta vlastitoj i jednoj i drugoj. Taj su-odnos, međutim, ne isključuje kritičku napetost.

Liturgija uvijek ostaje okrilje svetoga koje stav-lja u pitanje ‘apsolutne vrijednosti’ aktualne kultu-re, proročki upozorava na drugost Apsolutnoga, ali se ujedno utjelovljuje u svijet kako bi ga uskrisila u snazi obećanja dara. U tome uočavamo svezu ak-tualizacije i inkulturacije. Inkulturirana liturgija je aktualna liturgija. U kulturalno zakašnjeloj liturgiji nije moguće doživjeti svu novost i aktualnost koju ona u sebi nosi i prenosi. Komunikabilnost liturgij-skoga posredovanja Otajstva upravo ovisi o plod-noj dijalektici između liturgije i kulture, iz čijega se okrilja rađa svijest ne samo o veličini i vrijednosti baštine, nego i o životnosti liturgijske forme u uvo-đenju u srce kršćanske vjere. Budući da je liturgija ponazočenje Kristova Otajstva, ona je su-vremena svim epohama i budući da je uzbiljenje toga istog Otajstva, nije joj strana niti jedna kultura.

Ovo razmišljanje zaključujem riječima Salva-torea Marsilija koje ponajbolje sažimlju zadaće li-turgijske obnove, obnove koja iščekuje teološku inteligenciju i pastoralnu umješnost, dinamičnu otvorenost i konačno mističnu kristocentričnost: »Želio bih da imamo na umu dvije stvari: 1) Litur-gija je živa, ali krhka stvarnost. Zamire u rukama onih koji s njom ne znaju postupati; 2) Liturgija je živa stvarnost samo ako je dinamična, tj. upravlje-na prema budućnosti. No, njezin dinamizam ima dva pola: otajstvo spasenja ostvareno po Kristu i to isto otajstvo koje se treba ostvariti u nama.«

ovdje?« – upitao je sv. Augustin svoje katekumene i neofite. »Došli ste ovdje preuzeti na sebe lik kru-ha!« Ako Crkva i svaki pojedini vjernik prima sa-moga sebe preko sakramentalnoga događaja, on postaje dar, a čitava egzistencija sabirući se na toj okosnici poprima lik darovanosti i velikodušno-sti. Srast života i liturgije, odnosno, aktualizacija liturgije u životu podrazumijeva delikatnu korek-ciju liturgijske obnove koja mentalitet reformira-nja treba zamijeniti promicanjem formacije u du-hu liturgije, a devocionalne običaje relativizirati u odnosu prema onom odnosu koji u liturgiji zado-biva sakramentalno tijelo.

Aktualizacija liturgije u Crkvi znači prevlada-vanje antiritualnih sumnji, a oživljavanje simbolič-kih odnosa koji paradigmatski određuju vjerničku egzistenciju. Očigledno je, međutim, da antiteze iz-među tradicije i inovacije pokušavaju osporiti sa-dašnji trenutak liturgije kao što čini i ‘instrumenta-liziranje’ liturgije u socijalne, etičke ili doktrinalne svrhe. No, liturgija se utjelovljuje i aktualizira u ovome vremenu, ponazočuje obećanje dara ovim ljudima u sadašnjemu povijesnom trenutku i zbi-va se kao izvorište vjere. U tome smislu nužnost in-kulturacije susreće žurnost aktualizacije liturgije.

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

Razmišljanje o vlastitostima današnjega tre-nutka u življenju i obnavljanju liturgije Cr-kve polazi od lako zamjetljive činjenice da

ovo »danas«, gledano u okviru suvremene mi-sli i pastoralnoga nastojanja, u velikoj mjeri uvje-tuje i određuje liturgiju Crkve, kritički raspravlja s njome, proziva je, suprotstavlja joj se, pa mož-da i dovodi u pitanje. Primjetljiv je izvjesni zamor u liturgijskome nastojanju koje traga za izvorom i smislom slavljenja. Liturgijsku se obnovu počesto smatra apsolviranom i završenom, ili ju se želi ap-solvirati i dovršiti, pa stoga svaki govor o aktualno-sti i trajnosti obnavljanja liturgije u Crkvi i Crkve u liturgiji izaziva tihu odbojnost.

Nerazumijevanje i neprihvaćanje istine da ži-votnost liturgije stoji u trajnosti njezine obnove nastoji »imati« liturgiju kao blago (ili sredstvo) ko-jim će pastoralno nastojanje raspolagati i nuditi ga zajednici vjernika. Dvostruk je izričaj takve že-lje za raspolaganjem liturgijom: jedni će u liturgi-ji tražiti »čvrstu formu«, obrednost, shvaćenu kao zadani oblik ispovijedanja vjere i slavljenja Boga, dok će drugi, u suprotnosti naspram prvih, litur-gijsku formu doživljavati kao zadani okvir koje-mu će »mudrim pastoralnim nastojanjem« poku-šati dati ‘prave’ i ‘aktualne’ sadržaje. No, liturgija nije Crkvi samo zadana, nego još više darovana – kao mjesto obnavljanja i življenja vjere. Možda smo u Kristovim riječima »Ovo činite meni na spo-men« počesto skloni staviti naglasak na »Ovo či-nite«, usredotočujući se na obrednu gestu i čin, ili pak na moć Crkve u ‘činjenju’ Kristova djela, a za-boravili na smisao i značenje liturgijskoga činjenja, sažetoga u Kristovim riječima »meni na spomen« (eis ten emèn anámnesin). Potrebno je stalno pod-sjećati da uzvišenost i smisao liturgije nisu u naše-mu činjenju onoga što nam je Krist predao, nego u Kristovu spomen-činu (anámnesis), u živom upri-sutnjenju njegova otkupiteljskog djela. Aktualnost (životnost) Kristova djela otkupljenja traži aktual-nost liturgije, njezinu otvorenost otajstvenoj zbi-

»Danas« liturgijske obnoveAnte Crnčević

lji. Stoga govor o liturgijskoj obnovi ne prestaje biti aktualan. Štoviše, upravo ondje gdje govor o potre-bi njezine obnove izaziva zamor i zazor, obnova se čini najpotrebnijom.

Od nužnosti do nedosežne dostatnostiMisao koja je na početku prošloga stoljeća pokre-nula Crkvu u djelu liturgijske obnove nije imala za cilj pronaći ili izraditi novi ili obnovljeni način li-turgijskoga slavljenja, nego razumijevati i slaviti li-turgiju kao vrelo trajnoga obnavljanja Crkve. Ob-nova o kojoj je riječ nije jednosmjerna, nego počiva na uzajamnosti odnosa. Štoviše, jedna i druga ob-nova, obnova liturgije i obnova Crkve uzajamno se pročišćuju. Što se više povjeravamo liturgiji i njezi-noj spasenjskoj i obnoviteljskoj snazi, to ćemo ja-snije razumijevati njezin govor i značenje, ali isto-vremeno i uočavati u njoj elemente koji, nekoć govorljivi smislom, danas ostaju nijemi ili nejasni te stoga i potrebni novoga prericanja i preobliko-vanja (ili možda izostavljanja u obrednome izrica-nju vjere). Zatvaranje liturgije u trajnu zadanost značenja i forme oslabljuje snagu poniranja u nje-zinu otajstvenu zbilju i u novost (liturgijsku doga-đajnost) Kristova djela spasenja te ujedno postaje zaprjekom za istinsku ljepotu slavljenja.

Čini se da smo, kako primjećuje Andrea Gril-lo, u razumijevanju liturgijske obnove upali u zam-ku identificiranja nužnoga s dostatnim. Ono što je bilo nužno u obnovi i što je velikim dijelom dosti-gnuto (a što se svodi na novu obrednu formu) ni-je samim time i dostatno ili dovoljno da bi se mo-glo govoriti o izvršenoj zadaći obnove. Liturgijska obnova ne poznaje dovoljnost jer liturgija živi kroz obnovu koju potiče i kojoj je trajni izvor.

Pogled na stoljeće liturgijskih obnoviteljskih nastojanja razotkriva nam da liturgijska obnova u naumu svojih začetnika i promotora nije bila shva-ćana u uskome okviru obnove i prilagodbe obred-ne forme, nego kao ogled i izričaj nužno potrebne promjene teološke paradigme doživljavanja Krista i

13


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

njegova spasenja. Nije presmiono tvrditi da je novi pristup liturgiji, osobito pod utjecajem misli koju su oblikovali Maurice Festugière i Odo Casel otkriva-jući liturgiju u njezinoj misterijskoj dimenziji i spa-senjskoj zbiljnosti, prodahnuo sveukupnu teološku misao, na poseban način ekleziološku i dogmatsko-sakramentalnu, te otvorio prostor za »novu« teolo-giju i novi duh u življenju vjere. »Liturgijsko pita-nje«, koje je zaokupljalo misao i brigu Crkve kroz čitavo proteklo stoljeće, nije svedivo na liturgijsku obnovu niti rješivo obnovom. Sama obnova, shva-ćena u zadaći inicijacije u liturgijsku zbilju, iznova budi aktualnost liturgijskoga pitanja. Liturgija, na-ime, trajno propituje život Crkve, trajno obnavlja Crkvu, pročišćuje njezinu misao i njezino nastoja-nje, otvara joj obzore novih spoznaja i iskustava.

U osvrtu na četiri desetljeća unatrag moguće je zamijetiti velike promjene u liturgiji Crkve, promje-ne koje se stavljaju pod nazivnik »novoga«. To »no-

vo«, koje je zamjetljivo na liturgijskome licu Crkve, biva podvrgnuto prosudbi, katkada i strogoj osudi pod vidom promašenosti ili pak iluzije o ‘boljemu’ ili ‘privlačnijemu’ načinu slavljenja. Zaboravlja se, me-đutim, da u nakani Crkve, koja je odvažno krenula u djelo obnove, novost liturgijske obnove ili reforme nije bila ni gledana ni očekivana tek u »novome ko-je se vidi«. Vjerujem da liturgijska obnova, uza sve nezadovoljstvo i misao o polovičnosti i umornosti u obnoviteljskim nastojanjima, zadire daleko dublje, onkraj onoga što se vidi u obrednome izričaju litur-gije. Liturgijska se obnova ima sagledavati i izvan okvira liturgijskih slavlja i liturgijske discipline. Li-turgijska je reforma, bez sumnje, pokrenula znatno širu obnovu, čiji se plodovi svakodnevno mogu isku-siti kroz različite vidike življenja vjere: u većoj blizi-ni vjernika sa Svetim pismom, u duhovnosti koja se nadahnjuje Božjom riječju, u sakramentalnome ži-votu koji hrani život vjere, u pastoralu koji traži nove putove življenosti evanđelja, u shvaćanju i doživlja-vanju same Crkve, u svijesti o svećeničkome i pro-ročkome dostojanstvu i poslanju svih vjernika, u ‘či-šćenju’ vlastitoga vjerničkog nastojanja od ‘formi’ koje ne nose duh… Usuđujem se reći da još nismo susreli temeljitu i ozbiljnu prosudbu o obuhvatno-sti i dubini gibanja koje je u životu Crkve izazvao i pokrenuo duh liturgijske obnove. Možda je za takvu prosudbu potreban nešto veći vremenski odmak.

Doseg liturgijske obnove zamjetljiv je i kroz pokušaj odgovora na pitanje što bi se dogodilo ili, još bolje, što se ne bi dogodilo da u Crkvi nije zapo-čela liturgijska obnova. U takvome shvaćanju ko-rak koji nam predstoji u obnoviteljskim nastoja-njima nije težnja k završetku nego k produbljenju same obnove, s jasnom sviješću da je liturgija Cr-kve vrelo njezine životnosti i vrhunac cjelokupno-ga njezina nastojanja.

Novost koju priželjkujemo u liturgijskoj obno-vi ne počiva na našemu činjenju i na našemu obno-viteljskome nastojanju, nego na onome što liturgi-ja čini novo u nama. Liturgija, jer je u sebi novost, novost koja izvore iz Kristova spomena (anámne-sis), ne prestaje biti u žarištu života Crkve i njezi-ne želje za novošću. »Evo sve činim novo«, riječi su »Onoga koji sjedi na prijestolju« (Otk 21,5), Ono-ga koji je spasenjski prisutan u Crkvi koja vrši »nje-

Načelo vjernosti u liturgiji nužno otvara prostor Novosti.

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKA

OBN

OVA

dana

sda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VAda

nas

LITU

RGIJS

KA O

BNO

VA

gov spomen«. Ta darovana novost izvor je i korek-tiv svakoj novosti za kojom kršćani teže.

Do kada će liturgijska obnova biti trajna za-daća Crkve? Možda se ne treba bojati priznati da tvrdnja kako »postoje stvari koje svaka generacija započinje uvijek ispočetka« (S. Kierkegaard) mo-že biti lako primjenjiva i na liturgiju Crkve. Una-toč dvotisućljetnom iskustvu Crkve, unatoč boga-toj liturgijskoj baštini i tradiciji, liturgija ne živi od

nika u Emausu otkriva izvornost i narav liturgijske dinamike koja je tijesno ovisna o dinamizmu Kri-stove prisutnosti u Crkvi: oni ga zaustavljahu, a on »kao da htjede dalje«… »Kad im se otvore oči te ga prepoznaše, on im iščeznu s očiju« (Lk 24,29-31). Učenici, premda ga prepoznaše u lomljenju kruha, ne ostadoše ondje. Njihovo se prvo liturgijsko isku-stvo preobrazbenoga susreta s Uskrslim pretapa u liturgiju života: digoše se i vratiše u Jeruzalem te ondje, pred jedanaestoricom i ostalima, posvjedo-čiše svoj susret s Uskrslim (24,31.35).

Dinamizam Kristove prisutnosti, koja izvire iz uskrsnuća i iz djelovanja Duha, ne dopušta litur-giji nikakav oblik ‘statičnosti’ ili nepromjenjivosti. Još manje je liturgiji sunaravno da vjernike zatva-ra u statičnost gledanja, u nepromjenjivost načina slavljenja ili u jednoznačnost tumačenja njezinih obrednih (verbalnih i neverbalnih) izričaja. Valja se prisjetiti i iskustva povijesti: onda kad je liturgi-ja Crkve petrificirana u čvrstu i ‘nužno nepromje-njivu’ obrednu formu, rodila se misao o statično-sti Kristove prisutnosti u Crkvi, pa je prisutnost u euharistijskim prilikama, čuvanima i čašćenima u svetohraništu, bila očitija i obredno naglašenija od samoga sakramentalnog slavlja euharistije.

Nastojanja koja žele danas zaustaviti dinami-ku liturgijske obnove, iznova priželjkujući stalnost obredne forme ili čak povratak na ‘stari’ način slav-ljenja, prijete istim ishodom. Živa vjera, ako vjeru-jemo da se hrani liturgijom Crkve, traži životnu litur-giju, slavljenu u obrednome jeziku i jeziku vjere koji će biti govorljivi čovjeku današnjega vremena. Na isti je način čovjeku sutrašnjice potrebna liturgija ko-ja će se izražavati jezikom toga vremena. No, raspo-ni od kulturalnoga »danas« do kulturalnoga »sutra« premošćuju se sve kraćim vremenskim distancama. Stoga se nužnost trajne obnove pokazuje u današnje-mu vremenu očitijom i većom zadaćom negoli je to bilo u stoljećima prije nas. Valja se trajno pitati pra-ti li liturgija Crkve, svojim obrednim razvojem, onaj Kristov eshatološki hod: »kao da htjede dalje«.

U priželjkivanju (i pokušajima) povratka po-jedinaca na ‘staro’, na staru obrednu formu slav-ljenja, nije jasan prosudbeni ključ izbora ‘staro-ga’. U dugoj liturgijskoj povijesti među različitim obrednim formama postoji mnoštvo obrednih pa-radigmi. Ako je povratak ispravan put liturgijsko-

Dinamizam Kristove prisutnosti, koja izvire iz uskrsnuća i iz djelovanja Duha, ne dopušta liturgiji

nikakav oblik ‘statičnosti’ ili nepromjenjivosti..

naslijeđa nego od iskustva koje živi Crkva ovoga vremena. Zato je potreban hod »od početka«, po-trebna je inicijacija koja će nas od predvorja vje-re uvoditi u srž njezine otajstvenosti i spasenjske zbiljnosti. Zadaća inicijacijskoga ili mistagoškoga rasta u Crkvi je povjerena liturgiji. Prihvaćati takvu zadaću liturgije znači predmnijevati potrebu njezi-na stalnoga obnavljanja, ali još prije potrebu stal-noga povjeravanju liturgiji i njezinoj obnoviteljskoj snazi. U tome povjeravanju i predanju liturgiji mo-guće je iskusiti dinamizam vjere, njezin rast kroz vrijeme, pa i onda kad nam se čini da nas liturgija, po tko zna koji put, vraća na početke vjere.

Dinamizam Kristove prisutnostii trajnost liturgijske obnovePovjerenje Crkve u snagu liturgije, u kojoj prepo-znajemo Božje spasenjsko djelovanje, poučava nas da ispravan pogled na budućnost liturgije nije onaj koji gleda kroz sadašnji način razumijevanja i kroz ovodobnu obrednu formu, nego onaj koji gleda kroz prizmu Kristova otajstva koje se trajno uprisutnju-je u životu Crkve. Vjerni duhu liturgije, umjet će-mo prevladati bojazan pred novim obnoviteljskim iskoracima. Činjenica da se nakon samo četiri de-setljeća obnove osjeća potreba njezina produblje-nja, a što se katkada površno ocjenjuje kao revizija obnove, ne govori o neuspjehu dosadašnjega puta nego o slavljeničkome koraku koji »želi dalje«, o ra-dosti koja traži nove obzore poniranja u slavljeno otajstvo vjere. Liturgija nema za cilj »zadržati« Kri-sta prisutnim ili privući vjernike na trajno klanjanje pred njegovom prisutnošću. Iskustvo dvojice uče-

15


RGIJSKA O

BNO

VAdanasdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVAdanas

LITURG

IJSKA OBN

OVA

LITURGIJSKIkalendar

SVIBANJ 11 N PEDESETNICA. DUHOVI 12 P BL. DJEVICA MARIJA MAJKA CRKVE, blagdan vl.: Post 3,9-15.20; Otpj. pj.: Jdt 13,18b-19; Iv 19,25-25 13 U Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska Jak 1,12-18; Ps 94,12-13a.14-15.18-19; Mk 8,14-21 14 S SV. MATIJA, apostol, blagdan vl.: Dj 1,15-17.20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17 15 Č Svagdan: Jak 2,1-9; Ps 34,2-7; Mk 8,27-33 16 P Svagdan: Jak 2,14-24.26; Ps 112,1-6; Mk 8,34 – 9,1 17 S Svagdan: Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30 18 N PRESVETO TROJSTVO, svetkovina 19 P Svagdan: Jak 3,13-18; Ps 19,8-10.15; Mk 9,14-29 20 U Svagdan; ili: sv. Bernardin Sijenski Jak 4,1-10; Ps 55,7-11a.23; Mk 9,30-37 21 S Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes Jak 4,13-17; Ps 49,2-3.6-11; Mk 9,38-40 22 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 23 P Svagdan: Jak 5,9-12; Ps 103; Mk 10,1-12 24 S Svagdan: Jak 5,13-20; Ps 141,1-3.8; Mk 10,13-16 25 N OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 26 P Sv. Filip Neri, prezbiter 1Pt 1,3-9; Ps 111,1-2.5-6.9.10c; Mk 10,17-27 27 U Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski 1Pt 1,10-16; Ps 98,1-4; Mk 10,28-31 28 S Svagdan: 1Pt 1,18-25; Ps 147; Mk 10,32-45 29 Č Svagdan: 1Pt 2,2-5.9-12; Ps 100,2-5; Mk 10,46-52 30 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina 31 S POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan Sef 3,14-18a ili: Rim 12,9-16b; Otpj. ps: Iz 12,2-3.4b-6; Lk 1,39-56

LIPANJ 1 N DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 2 P Svagdan; ili: sv. Marcelin i Petar, mučenici 2Pt 1,2-7; Ps 91,1-2.14-16; Mk 12,1-12 3 U Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan 2Pt 3,12-15a.17-18; Ps 90; Mk 12,13-17 4 S Svagdan: 2Tim 1,1-3.6-12; Ps 123,1-2; Mk 12,18-27 5 Č Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan 2Tim 2,8-15; Ps 25,4-5b.8-9.10.14; Mk 12,28b-34 6 P Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup 2Tim 3,10-17; Ps 119; Mk 12,35-37 7 S Svagdan; 2Tim 4,1-8; Ps 71; Mk 12,38-44

ga razvoja, onda se smijemo pitati zašto bi se taj povratak trebao zaustaviti na najmlađoj od svih ‘starih’ obrednih formi, tj. na onoj predsaborskoj. Ozbiljan bi povratak, ako bi bio ispravan put, za-cijelo težio k dubljemu vraćanju, onomu koje te-ži za izvornim ili prvotnim načinom slavljenja, premda je jasno da se liturgijska »izvornost« i au-tentičnost ne vežu ni uz jednu obrednu formu, nego uz smisao slavljenja.

Nespremnost za trajnost liturgijske obnove odjek je ne(za)življenosti nove teološke misli koja nastoji razumijevati i doživljavati Crkvu kao otaj-stvenu ili sakramentalnu zbilju. Obnovljena se li-turgija ucjepljuje u tu teološku matricu. Ako način slavljenja (lex orandi) u Crkvi ne slijedi i ne očitu-je oblik njezinoga vjerovanja (lex credendi), slav-ljenje je u sebi nevjerodostojno. Zanimljivo je da se novu teološku misao nastoji utkati u katehetski i navjestiteljski govor Crkve, u društveni nauk i u ra-znoliku prisutnost Crkve u svijetu, a da se tu novost teološke misli prešućuje u liturgijskome izražaju slavljene vjere. Liturgija koja nije vrhunac i vrelo vjere Crkve, zacijelo ne može biti vrhunac i vrelo ni njezinoga nastojanja i poslanja u svijetu.

Kada Crkva zaboravi ili nejasnom spoznajom o samoj sebi zasjeni otajstvenu ili sakramentalnu dimenziju svoga identiteta, tada, kako primjeću-je nadbiskup Gianfranco Ravasi, postaje filantro-pijskom udrugom, a njezina liturgija, lišena sa-kramentalnoga zajedništva s Kristom i njegovim otkupljenjem, postaje duhovni fitness, u kojemu vježbamo svoj duh i tažimo žeđ za Bogom.

Liturgija je Bogo-ljudsko djelo, zbilja kojom je Krist htio u Crkvi »na vjekove prenijeti« i trajno ži-vim čuvati (perpetuaret, SC 47) djelo otkupljenja. Zato ona nije svediva na zadovoljenje naših duhov-nih potreba; još manje može biti čin zadovoljštine za nevjerodostojan život ili naš zalog za Božju do-brotu i smilovanje. Shvatimo li je kao izričaj Bož-je ljubavi i potrebe za otkupljenim čovjekom, samo će događanje otkupitelsjke Ljubavi biti prvo mje-rilo za oblikovanje i trajno obnoviteljsko čišćenje njezinoga načina i ljepote slavljenja. Trajna dina-mika te Ljubavi, nadilazeći mijene vremena i kul-tura, ne prestaje od nas iziskivati ljepotu slavljenja koja će očitovati naše razumijevanje i zahvalno pri-hvaćanje njezinoga darivanja.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 2,1-11

Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili.I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi po-božni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svo jem ma-terinskom jeziku? Parti, Međani, Elam ljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Ka padocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i kra-jeva libijskih oko Cirene, prido šlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 104, 1ab.24ac.29b-31.34

Otpjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,i opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 526 Duh Gospodnji ili: 552 O dođi, Stvorče Otpjevni ps.: 537 Pošalji Duha svojegaPosljednica: 540-541 Dođi Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542 Svi se napuniše ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršetak: 565 Milost Duha Svetog

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi 11. svibnja 2008.

NED

JELJ

A Pede

setn

icePe

dese

tnice

Ulazna pjesmaRim 5,5; 10,11

Ljubav je Božja razlivena u srcima našimpo Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Zborna molitva

Bože, ti otajstvom današnje svetkovineposvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Ispuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaDj 2,4.11

Svi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvena djela Božja, aleluja.

Popričesna molitva

Bože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja, po Kristu, Gospodinu našemu.

17

živo vrelo 200855N

EDJELJAPedesetnice

Pedesetnice

Molitva vjernikaBraćo i sestre, združeni snagom vjere,s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskome, djelitelju svakoga dara, zajedno moleći:

Gospodine, obdari nas svojim Duhom.1. Daruj svojoj Crkvi Duha Svetoga kako

bi mogla svim narodima vjerodostojno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Mudrošću Duha Svetoga ravnaj i posvećuj sve pastire Crkve da svojim služenjem budu trajni znak tvoje ljubavi i prisutnosti u tvome narodu, molimo te.

3. Ispuni naše dane svojim mirom da se možemo radovati u tvome Duhu i pronositi tvoju ljubav među svim ljudima, molimo te.

4. Ojačaj u vjeri sve koji ovih dana pristupaju sakramentu potvrde: ispuni ih svojim Duhomi budi im svjetlo na putu vjere, molimo te.

5. Nama okupljenima na ovo slavlje otvori oči vjere da umijemo prepoznati i s radošću prihvaćati darove Duha kojim nas milosno obnavljaš, molimo te.

Gospodine iskazujemo ti hvalu za tvoj veliki dar – Duha Svetoga, kojim nas neprestano obnavljaš u novosti života. Neka nas, molimo te, prožme snaga tvoga Duha, da trajno rastemo u zajedništvu s tobom. Po Kristu.

Drugo čitanje1Kor 12,3b-7,12-13

U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Nitko ne može reći:»Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom. Različiti su dari, a isti Duh;i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bogkoji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista,kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova,a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jednotijelo kršteni bilo Židovi, bilo Grci,bilo robovi, bilo slobodni.Svi smo jednim Duhom napojeni.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 10,14

Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

EvanđeljeIv 20,19-23

Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas:Primite Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinui reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otaci ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im:»Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«Riječ Gospodnja.

Iznenada se spusti silan vjetar i ispuni svu kuću u kojoj su bili.(Josip Botteri Dini, 1988., Dominikanska crkva, Dubrovnik)

18

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA Pe

dese

tnice

Pede

setn

ice

Isus svoje prijatelje nalazi skrivene iza zido-va, zgrožene strahom, uvučene u sebe i pune osjećaja razočaranja. Onaj koji je razrušio oko-

ve smrti, sada treba srušiti zatvor u kojemu se na-laze prestravljeni budući nositelji Radosne vijesti. U njima će vjera zamijeniti strah, a mir nadvlada-ti nemir, zbunjenost i tjeskobu. Sveti Ivan posebnu pozornost pridaje znakovima Isusove muke, zna-kovima ljubavi koja ga je odvela na križ, a osobi-to probodenomu boku iz kojega proizlaze znako-vi Duha Svetoga i sakramenata. Uskrsnuli Isus želi dati ono što je postigao svojom mukom. Tako se prelazi na drugi prizor, a to je davanje Duha kao nastavak Kristova djela.

Dah svjetlosti i slave besmrtnostiDuh ovdje nije viđen tek kao ‘snaga i sila’ koja omogućuje plodnost poslanja. Znakovito je čuti glagol dahnuti. On se ne nalazi ni na jednom dru-gom mjestu u Novome zavjetu. U Bibliji ga, u grč-kome prijevodu, nalazimo dvaput u Starome za-vjetu. Prvi put kada se govori o stvaranju Adama (usp. Post 2,7), a drugi put u knjizi proroka Ezeki-jela (usp. Ez 37,9) u govoru o suhim kostima ko-je oživljuju. Na temelju toga možemo reći da se Pedesetnica smješta u šesti, ali i u novi, osmi dan stvaranja. Djelo koje je izvršio Krist svojim uskr-snućem je stvoriteljski čin, te smo tako dionici no-voga stvaranja. Rađa se novi čovjek, odjeven ne u odjeću grijeha i smrti, već u odjeću svjetla i slave besmrtnosti. Stvaranje se u ovome slučaju odno-si na okupljenu zajednicu. Ljudska je narav primi-la svoje novo duhovno stvaranje u obliku Crkve. U svjetlu Pedesetnice od Crkve primamo narav no-voga čovjeka. Evo zašto se Pedesetnica zove i ro-đendanom Crkve. I u samome evanđelju nalazimo gotovo liturgijski ustroj: najprije pozdrav, zatim zaziv Duha i otpust, baš kao kod svakoga liturgij-skoga slavlja u kojemu primamo radost Kristove prisutnosti, mir, oproštenje grijeha, snagu Duha da bismo nastavili u svijetu njegovo poslanje.

Pedesetnica je slavlje Crkve koja izlazi iz pre-strašenosti, povučenosti, stidljivosti i neplodnoga samosažalijevanja. Crkva koja se rađa iz toga Du-ha ne može biti marginalizirana. Jedina zaprjeka

Snaga jednoga Daha

joj je vlastiti strah. Na distanci ju ne mogu drža-ti neprijatelji, niti oni mogu ograničiti njezinu pri-sutnost. Ona sama može izgubiti svoje pravo mje-sto, a to je središte svijeta. I apostoli su bili u kući zbog straha od neprijatelja, ali zahvaćeni Duhom, vjetrom prisilili su svoje neprijatelje da ih se boje. Samo onda kada se ne slijedi taj poticaj, ritam Du-ha, težimo da se zaključamo u neko skrovište i da počnemo brojiti neprijatelje.

U krizi beznačajnostiČudo Pedesetnice može se jasno vidjeti u slici razvaljenih vrata. Mala skupina izlazi pred mnoš-tvo, ne ostaje zatvorena u sebe. Više ne pronalazi razlog svojega postojanja u sebi samoj; ‘biti zajed-no’ je u funkciji svjedočenja i poruke. Vjerujem da bi kršćani danas trebali vratiti svoje temeljno obi-lježje, a to je unošenje nesigurnosti u lažne sigur-nosti, nemira u nepravedni mir, postati opasnošću za ravnodušnost, samodostatnost, za bezvrijedno-sti koje se zakonom promidžbe dižu na ljestvici su-vremenoga mentaliteta. Ne bojim se sadašnje krize Crkve, niti pomanjkanja zvanja, niti mnoštva ne-dostataka u njoj. Ono što me plaši je beznačajnost kršćanskoga života koji nikoga ne uznemiruje, kao da je sve u najboljemu redu; život koji je neprepo-znatljiv, koji se ne razlikuje… Ne vjerujem u jed-nostavna rješenja, kompromise, prijateljske dvo-smislenosti, u političku igru ravnoteže, kako bi se ispunile praznine; ne vjerujem u nabačenu boju na

19

živo vrelo 200855

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Govor u jezicima uz: 1Kor 12,3b-7.12-13

U Novom zavjetu »govor u jezicima« ili »glosolaliju« susrećemo u Dj 2; 10; 19 i u 1Kor 12 – 14. Glosolalija najprije nalazi svoje mjesto u molitvenome životu pojedinca: u jezicima hvali Boga i izgrađuje samoga sebe (usp. 1Kor 14,2-4). Taj oblik govora u jezicima ne nala-zi mjesto u bogoslužju zajednice jer nije od zajedničke koristi (usp. 1Kor 12,7), osim kada je govor u jezicima usmjeren na ljude i kada je preveden (usp. 1Kor 14,27). Premda ima formalne sličnosti s po-ganskom ekstazom, valja nam izlučiti kršćanske značajke govora u jezicima: oni, koji govore u jezicima su uvijek kršćani; uzrok je go-vora u jezicima uvijek Duh Sveti (a ne neke tehnike koje proizvode ekstazu); sadržaj je uvijek navještaj Božje pohvale i izričaji su uvijek u skladu sa Svetim pismom, što je onda odrednica i sud radi li se o govoru u jezicima pod utjecajem Duha Božjega ili ne.

Mario Cifrak

NED

JELJAPedesetnicePedesetnice

»Iznenada se pojavi silan vjetar i ispuni svu kuću«. Iznenadnost Duha govori o novosti koju donosi, o stvaralačkoj snazi, o daru obnove kad ju se ne očekuje i ne osjeća potrebnom. Potrebna nam je iznenadnost Duha više negoli njegovo darivanje kad ga osjećamo potrebnim. (C. A.)

pročelja, kako bi se privukla znatiželja prolaznika i kako bi se učvrstila površnost u razmišljanjima; ne vjerujem u sužavanje zahtjeva, omekšavanje oporosti i radikalnosti Kristova života, bez obzira na našu grješnost… Vjerujem u jasnoću, u otvoren govor o tomu tko smo, što želimo, pošteno svjesni visoke cijene, jer ‘bezbrižno i zabavno’ kršćanstvo postaje beznačajno, kao da nikomu nema ništa re-ći, a zastava predvodništva pretvara se u marami-cu za suze oproštaja.

U evanđelju stoji da nam je Isus rekao: Vi ste sol zemlje. Još niti jedan tumač Svetoga pisma ni-je te riječi preveo vi ste med zemlje; niti je kvasac koji je uzrok rastu i slika bujanja igdje preveden kao sredstvo za uspavljivanje. Dakle, dragi kršća-ni, ne preostaje nam drugo doli imati hrabrosti ne bojati se. U proteklih sto godina često se čulo pita-nje: Postoji li Bog. Godine 1968. na zidovima pa-riškoga sorbonskoga sveučilišta pojavio se grafit s pitanjem: Jeste li znali da postoje kršćani? Pravo izazovno pitanje prije slavlja svetkovine Pedeset-nice. Na nama je dati dokaze da postoje ljudi koji su zahvaćeni dahom koji nikoga ne ostavlja ravno-dušnim i koji je nadahnuće za novi svijet.

Dar Duha, da bismo uvijek bili ‘kod kuće’Proslavljamo rođendan Crkve, slavimo rođendan iznenađenja. Nakon što su uklonili Isusa, vlasto-dršci ponovno uspostavljaju svoj red, gase žarišta, smiruju vjetrometinu. Nakon što su raspeli gali-

lejskoga Ribara koji je zapalio srca slijepima, si-romašnima, gladnima i hromima, ipak se javljaju naizgled obezglavljeni i beznačajni učenici, apo-stoli. Takva je i Crkva koju je Krist po Duhu osno-vao. Javlja se nenajavljena, uznemiruje, budi sa-vjesti, zamišlja nezamislivo... Zacijelo bi netko htio da su ona dvanaestorica ostala prikovana u svo-jemu strahu, ali Crkva Pedesetnice je takva da ne ostaje na mjestu koje su joj namijenili, ne preuzi-ma ulogu koju joj daju redatelji ovozemaljskih in-teresa. To je Crkva koja zna ostati u molitvi, ali uvi-jek šireći navještaj koji ispravlja nepravde; u brizi za Božje stvari, ali gorljiva za ljudsku kob. I danas postoje ljudi i ideologije koje žele tzv. predduhov-sku Crkvu: razboritu, opreznu, ‘pobožnu’, posve-ma i isključivo u svojemu poslu oko ‘duša’, ostav-ljajući da se lukavi i nepošteni brinu o ostalome, osiguravajući Crkvi tek poneko počasno mjesto.

U nama vjernicima gori isti onaj Duh koji je govorio u Jeruzalemu, onaj koji je svima razumljiv i koji oduševljava. Sveti Bazilije kaže da Duh Sve-ti stvara prisnost s Bogom, tj. oikeiosis. Taj pojam u sebi sadrži pojam oikia, što znači kuća. Prema tome, tu se s Bogom osjećamo 'kao kod kuće'. Pa ipak, prisutnost Duha u nama nema cilj da u nama ostane, već da se širi na sve ljude i svijet. Duh se daje za poslanje i za zajedništvo. Kao kršćani smo pozvani graditi novo zajedništvo kojemu je u sre-dištu Isus Krist. Sretan ti rođendan, Crkvo!

Ivan Šaško

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIzl 34,4b-6.8-9

Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!

Čitanje knjige IzlaskaU one dane: Mojsije rano jutrom ustanei popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva ime Gospodnje: »Gospodin! Gospodin!« Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, sporna srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.« Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamDn 3,52-56

Otpjev: Hvaljen i slavljen dovijeka!Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših!

Blagoslovljen budi u domu svete slave svoje!

Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima!

Blagoslovljen budi na svodu nebeskom!

Drugo čitanje2Kor 13,11-13

Milost Gospodina Isusa Krista,ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mirabit će s vama.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 75 Blagoslovljen budi ili 165 Oče naš dobri Otpjevni ps.: glazbeni prilog str. 38Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 233 Punina kad dođe vremenaZavršetak: 708 Tebe Boga hvalimo

Svetkovina Presvetoga Trojstva 18. svibnja 2008.

PRES

VETO

Troj

stvo

Troj

stvo

PRES

VETO

Troj

stvo

PRES

VETO

Ulazna pjesma

Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duhza milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitva

Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja,da ljudima objaviš tajnu svoga života.Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvote se klanjamo tebi, svemogućemi jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine Bože naš, zazivamotvoje sveto ime da posvetiš ove darove.Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi, po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaGal 4,6

Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svogakoji kliče: Abba! Oče!

Popričesna molitva

Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i dušiova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvoi jedinstvo koju smo ispovjedili,po Kristu, Gospodinu našemu.

21

živo vrelo 200855PRESVETOTrojstvo

TrojstvoPRESVETOTrojstvoPRESVETO

4. Za nas ovdje okupljene: neka nas ovaj susret s tobom okrijepi da tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre obdari udioništvom u svojoj nebeskoj slavi, a nas okrijepi živom nadom u vječno zajedništvo s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam u svome Sinu Isusu Kristu objavio svoje očinsko lice, a u Duhu Svetome darovao nam Branitelja koji nas vodi na putu života. Usliši nam smjerne prošnje: neka sav naš život bude rast u zajedništvu s tobom, po Kristu Gospodinu našemu.

Pozdravite jedni druge svetim cjelovom.Pozdravljaju vas svi sveti. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaOtk 1,8

Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.


Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedi-norođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osu đen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, zajedno s Kristom Gospodinom, u snazi Duha koji nam je darovan, pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskome.Molimo zajedno:

Budi Gospodine sa svojim narodom.1. Za tvoju svetu Crkvu: da svi koji su kršteni

u ime Oca i Sina i Duha Svetoga vjerno čuvaju milost božanskoga života i budu vjerodostojni svjedoci evanđelja, molimo te.

2. Za one kojima si povjerio zadaću poučavanja tvoga svetog naroda: daj da budu trajno uronjeni u tvoju Riječ i vjerni Duhu Istine, molimo te.

3. Za naše obitelji: obnovi u njima sve što je ranjeno nerazumijevanjem i nepovjerenjem i obdari ih istinskim zajedništvomi ljubavlju, molimo te.

Bog se objavljuje u zajedništvu osoba, u ljubavi koja spašava svijet. (Biblia sollemnis, Metropolitanska knjižnica Zagreb, 14. st.)

Foto

: Gla

s Kon

cila

/Z. A

tletić

22

OTAJSTVO i zbiljaPR

ESVE

TOTr

ojstv

oTr

ojstv

oPR

ESVE

TOTr

ojstv

oPR

ESVE

TO

Pristup tajni trojedino-ga Boga moguć je jedino preko Isusa Krista. Isus

nam otkriva svoj odnos s Ocem, uvodi nas u njega i ukazuje na prisutnost i djelovanje Duha Bož-jega. U Isusovu odnosu s Ocem mo-guće je otkriti i Božji odnos prema čo-vjeku. Nitko nije uzišao na nebo (Iv 3,13), govorio je Isus u razgovoru s Nikodemom. Nitko svijetu nije mogao objaviti tko je i kakav je Bog do-li On sām. Čovjekov napor da probije nebesa i ot-krije tajnu Boga nije dovoljan. Pa ipak, Bog nije skriveni i nepoznati Bog. On sām sišao je s neba i objavio se čovjeku. Isus je samoobjava Boga čovje-ku u ljudskome liku i ljudskome jeziku. Blizi i do-stupni Bog i istovremeno Bog obavijen tajnom.

No, s ljudskim shvaćanjem nije jednostavno. Moglo bi se učiniti da čovjek razumije sebe i ze-maljsko, a da mu izmiče nebesko. Isus, međutim, u istome razgovoru s Nikodemom kaže: »Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjero-vati kad vam budem govorio nebesko?« (Iv 3, 12). Čovjek ne razumije ni samoga sebe niti razumije ono zemaljsko. Pa ipak, radije se oslanja na svoje znanje, negoli na Sina Božjega koji mu objavljuje i zemaljsko i nebesko.

Spoznaja Boga kao spoznaja čovjekaSpoznaja Boga tiče se čovjeka i njegova života na zemlji. Spoznavanje Boga nije spoznaja zbog spo-znaje. Ona se tiče ljudske samospoznaje, ljudsko-ga znanja i nadasve ljudskoga spasenja. Bog se ne objavljuje kako bi zadovoljio ljudske spoznajne žudnje, a još manje ljudsku znatiželju. Božja obja-va smjera na nešto drugo.

Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3,16). U ovoj se Isusovoj rečenici krije ključ razumijeva-nja Božje objave čovjeku i ključ nutarnjega Bož-jeg života.

Trojstveni Bogi spasenje čovjeka

Najprije Božja ljubav pre ma svijetu. Bog lju-

bi svijet. Svijet nije suparnik Bogu. Bož-ji je odnos prema svijetu jasan i vrlo jednoznačan. On ga ljubi. Njegova lju-

bav prema svijetu je velika. Veoma velika.

Nije izvanjska. Tiče se njegova nutarnjega života.

U svome srcu Bog je pokrenut ljubavlju prema čovjeku. Njegova ljubav prema svijetu pokreće njegovo djelovanje prema svije-tu. On se daje svijetu. Daje sebe. Daje svoga Si-na Jedinorođenca. Ne daje nešto što bi bio njegov posjed izvan njega samoga. Daje sebe. Daje ono što on sam jest. Daje sebe samoga s namjerom da od propasti spasi one u svijetu. Daje se da bi ljudi u svijetu povjerovali i tako iz propasti ušli u spa-senje. Izlaz čovjeka iz propasti i ulazak u spase-nje događa se Božjim sebedarjem čovjeku i ljud-skom vjerom Bogu. Božje sebedarivanje i ljudska vjera kao odgovor Bogu rezultiraju životom vječ-nim. Čovjek nije vječan. On je stvoren u vremenu. I on može propasti. No, on može i ući u vječni ži-vot. Objava tajne trojedinoga Boga tiče se moguć-nosti života vječnoga.

S druge strane, volja za upoznavanjem Boga i njegova nutarnjega života dolazi iz ljudske žudnje za spasenjem. Ona se pojavljuje ondje gdje se čo-vjek otkrije izgubljenim. Izgubljenost, nepoznava-nje sebe i svrhe svoga života, zarobljenost u mraku i ovisnostima, zarobljenost ideologijama, bijeda i si-romaštvo, poniženosti, međuljudski odnosi mržnje i neprijateljstva, bol i bolesti, patnja, očaj i zdvoj-nost… Tako je mnogo ljudskih izgubljenosti. Ono što sva ovakva ljudska stanja povezuje i čini slični-ma jest krik izgubljenoga čovjeka i njegovo nepo-vjerenje, nesposobnost da vjeruje Bogu, da vjeruje u njegovu dobrotu. U tim je stanjima daleko lakše vjerovati da Bog sudi i osuđuje, da kažnjava i odba-cuje čovjeka. Štoviše, postoji neki oblik olakšanja u stanju izgubljenosti kad se čovjek pobuni protiv Boga i odbaci ga. Postoji neka vrsta minimalnoga

uvodi nas u njega i ukazuje na prisutnost i djelovanje Duha Bož-jega. U Isusovu odnosu s Ocem mo-guće je otkriti i Božji odnos prema čo-

Nitko nije uzišao na nebo (Iv(Iv( 3,13),

Najprije Božja pre ma svijetu. Bog lju-

Nije izvanjska. Tiče se njegova nutarnjega života.

U svome srcu Bog je pokrenut

23

živo vrelo 200855

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Milost, ljubav i zajedništvo uz: 2Kor 13,11-13

Apostol Pavao trojstvenim pozdravom zaključuje svoju Drugu poslanicu Korinćanima (2Kor 13,13): »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!« Uz Isusa Krista veže se milost koja je darovana »po otkupljenju u Kristu Isusu« (Rim 3,24). Po njoj je na-stala Crkva kao zajednica izabranih (Rim 11,5-6). Uz Boga Oca spominje se ljubav (2Kor 13,13), a on se već u Starom zavjetu objavio kao ljubav i vjernost (Izl 34,6) i to je počelo njegova djelovanja. Tom ljubavlju vjernici postaju sluge jedni drugima (Gal 5,13). Uz Duha Svetoga spominje se zajedništvo, kao zajedništvo s Kristom u koje nas Bog poziva (1Kor 1,9), a očituje se u zajedništvu tijela i krvi Kristove (1Kor 10,16), to jest u euhari-stiji te u velikodušnom davanju i brizi jednih za druge (2Kor 9,13).

Darko Tepert

PRESVETOTrojstvoTrojstvo

PRESVETOTrojstvoPRESVETO

olakšanja kad čovjek Boga smatra krivcem za svoje stanje ili kad ga smatra osvetnikom i sucem. Olak-šanje takve vrste dolazi odatle što čovjek pronalazi neki odgovor, nekoga odgovornog, nekoga krivca za svoju izgubljenost. Tako se spašava od krajnjega očaja besmisla i krajnje osamljenosti.

Krik protiv Boga u krajnjoj ljudskoj patnji još uvijek je neki odnos s Bogom. Budući da je krik protiv Boga tako širok i tako bolan, Isus odgova-ra na njega kada kaže: »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po nje-mu.« Božji odgovor na ljudsku izgubljenost i kriko-ve jadikovki njegova je volja da spasi svijet. Božja volja za spasenjem čovjeka teži probiti se do ljud-ske izgubljenosti. Objava Boga čovjeku tiče se spa-senja čovjeka.

Trojstvo: objava Božjega odnosaprema čovjekuPavao u svome pozdravu Korinćanima sažima troj-stveni odnos Boga prema čovjeku. Taj je pozdrav našao svoje mjesto u liturgiji. Samo mjesto u litur-giji je izričaj kako ga Crkva shvaća. To je liturgijski pozdrav svećenika okupljenoj zajednici vjernika na početku euharistijskoga slavlja. Prije poziva na ka-janje i prije traženja oproštenja, prije nego čovjek spozna svoju uključenost u zlo i grješne strukture, prije negoli je u stanju izreći svoje kajanje i spre-mnost promjene, Bog mu već izriče i jamči svoju milost, ljubav i zajedništvo.

Sin je izričaj Božje milosti. On, Bog s nama, na-čin je kako Bog svijetu izriče svoju milost. Sin je po-stao solidaran s ljudskom patnjom i izgubljenošću. Sam je sišao u najdublju ljudsku izgubljenost s na-mjerom da odatle u spasenje izvede izgubljene.

Otac je izričaj ljubavi. On, Bog iznad nas, Bog je koji ljubi čovjeka. Bog čovjeka nadilazi u ljubavi. Na prvome mjestu nisu njegova svemoć ni njegovo sveznanje niti njegova sveprisutnost. Na prvome je mjestu njegova ljubav. Ona prethodi ljudskom okre-tanju od zla. Ona je bezuvjetna ljubav. Štoviše, ona je Božje jamstvo kojemu on ostaje vjeran i na taj je na-čin pretpostavka da se čovjek uopće može odvažiti pogledati u svoje sudjelovanje u zlu bez straha da bi Otac zbog toga mogao povući svoju ljubav.

Duh je izričaj zajedništva. On, Bog u nama i među nama, je Bog zajedništva. Duh je najprije izričaj da je Bog u samome sebi odnos i komuni-kacija. Potom, da je on Bog koji ulazi u odnos s čo-vjekom. Štoviše, on je Bog koji čovjeku jamči zajed-ništvo sa samim sobom.

Bog Otac je stvoritelj. Čovjek u temelju svoga postojanja nalazi Stvoriteljev trag. Bog Sin je otkupi-telj. U temelju spasenja čovjeka leži Isusovo davanje života za ljudsko spasenje. Bog Duh Sveti je životvo-rac. U temelju vječnoga života otvorenoga čovjeku stoji trag Duha koji je Isusa uskrisio od mrtvih.

U trojstvenome se Bogu reflektira drama ljud-skoga života, njegova nastanka, izgubljenosti, spa-senja i života vječnoga.

Ante Vučković

Istina o Bogu nije u otkrivanju Boga, nego u otkrivanju Bogu. Riječ »Bog« zato ima puni smisao samo u vokativu, kad ga izravno zazivamo »Bože«. Iz odnosa koji se tu rađa spoznaje se tko je Bog.

M. Buber

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePnz 8,2-3.14b-16a

Hranio te manom za koju nisi znaoni ti ni tvoji oci.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi i iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu velikui strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim kra-jem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio ma-nom, nepoznatom tvojim ocima.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 148,12-15.19-20

Otpjev: Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 77 Narod svoj ili: 275-278 Veselo svetkujmoOtpjevni ps.: 128 Hvali JeruzalemePosljednica: 202 Hvali, Sion

ili: 166 Anđeoske eto hranePrinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)Pričesna: 135 Tko jede moje tijelo ili: 248-256 Zdravo TijeloZavršetak: 259 Krist nas je sobom hranio

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove 22. svibnja 2008.

TIJE

LOi K

rv K

risto

vai K

rv K

risto

va

Ulazna pjesmaPs 81,17

Narod svoj hrani pšenicom najboljom,siti ga medom iz pećine.

Zborna molitva

Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijelai krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvomi mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,57

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine,pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

25

živo vrelo 200855TIJELOi Krv Kristova

i Krv Kristova

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s vjerom se pomolimo Kristu Gospodinu koji nam je u otajstvu euharistije ostavio dar svoga otkupljenja.1. Za Crkvu kojoj si povjerio slaviti otajstvo

euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: osnaži ih za život dostojan dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve one koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječi u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: da slavlje euharistije, koja je otajstvo susreta s tobom, nadahnjuje sva naša djela i da sva naša nastojanja nalaze svoj vrhunac u euharistijskome zajedništvus tobom, molimo te.

5. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim Tijelomi Krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh da nam život bude na hvalu tebi,koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.


Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao,govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.


Tijelo je moje jelo istinsko,krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čo-vječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tije-lo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Tko blaguje moje tijelo ima život vječni.(Hunterov psaltir, Engleska, oko 1170.)

26

OTAJSTVO i zbilja

Današnjom svetkovinom ispovijedamo vje-ru u Kristovu nazočnost u prilikama kru-ha i vina. Kruh i vino su u Svetome pismu

znak osnovne ljudske potrebe, ali i Božjega blago-slova. Biblijski čovjek kao što moli za dostatnost, moli i za pravu mjeru blagoslova. Ne daj mi ni premalo, ni previše… Imati kruh i vino znak je i prave mjere i potrebe i blagoslova. Zato nam se Isus tako daruje.

Vjerujemo li?Koliko stvarno vjerujemo da se u euharistiji doga-đa pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu?! To je pitanje bilo presudno i za prve učenike. Sve do govora o tijelu i krvi mnoštvo slijedi Isusa, a on-da nastupa nagli zaokret. Do tada su ga brojni sli-jedili, divili se njegovim djelima i prihvaćali nauk, ali nisu mogli prihvatiti govor o tijelu i krvi. Njihov put i danas je aktualan. Mnogi rado slušaju njegove riječi, ali nisu spremni ići do zajedništva u onome što on naziva »Ovo je tijelo moje… Ovo je krv mo-ja«. Lakše je slijediti praktične upute, nego se uži-vjeti u otajstvo koje razum ne može objasniti koje se samo vjerom može prihvatiti. Teško je ostaviti uobičajeni način razmišljanja preko osjetila i razu-ma i povjerovati u ono što ne možemo nikakvim sredstvima provjeriti. Zato ta vjera sablažnjava i izgleda ludost. Jednima je sablazan, drugima lu-dost, ali Krist nam nudi svoje tijelo i svoju krv.

Našavši se u sličnoj situaciji da mu s čuđe-njem prigovaraju kako može dati tijelo i krv za hranu on odgovara: »A što kad vidite Sina čovječ-jega kako uzlazi na nebo?« Time poručuje: Ako mogu uzići na nebo, zašto ne bih mogao dati svo-je tijelo i krv? Pa to je lakše! Ozdravljajući bolesni-ka govorio je: »Otpuštaju ti se grijesi.« Kad su mu prigovorili kako može opraštati grijehe upitao je: »Što je lakše, kazati otpuštaju ti se grijesi ili usta-ni i idi?« Zatim je rekao: »Ustani i idi.« I čovjek je ozdravio. Isus je pokazao: Ako mogu ono što je te-že, zašto sumnjate da mogu i ono što je lakše. Ta-ko je i ovdje. Ako mogu uzići na nebo, zašto ne bih mogao dati svoje tijelo i krv?!

Prihvaćamo li?Već od prvih redaka svoga evanđelja sveti Ivan razmatra o odbijanju na koje je Isus naišao kod suvremenikā. Iako je govorio njima razumljivim riječima i rabio slike bliske njihovu načinu razmi-šljanja, rijetki ga uspijevaju razumjeti, a još rje-đi slijediti. Današnji evanđeoski ulomak nastavak je govora o kruhu života. U tim se riječima Isus predstavlja od Boga poslanim da bi dao život svi-

Kruh za život svijeta

jetu. S prihvaćanjem i odbijanjem opet je jednako. Većina ne razumije i odbija, ali samo ponizni pri-hvaćaju i bivaju nahranjeni tim kruhom. Za Iva-na je to pitanje vjere ili nevjere. Nevjera se očitu-je prigovorom: Kako nam ovaj može dati. U riječi »ovaj« skriva se odbijanje da ga priznaju Sinom čovječjim, poslanim od Oca da bi spasio svijet. Ja sam kruh koji je s neba sišao, točna je definicija za Riječ Božju u Starom Zavjetu. Stoga i ne izosta-je reakcija. Ovaj je poznat, znaju mu roditelje, tko je i što je, a on tvrdi da je s neba sišao.

Njegovo predstavljanje kao utjelovljene Rije-či Božje novi je korak u objavi. To više nije samo učenje prema kojemu će vjernici nastojati uskla-diti svoj život, nego potreba istinske identifikaci-

TIJE

LOi K

rv K

risto

vai K

rv K

risto

va

Blagujući od jednoga kruha postajemo jedno tijelo.

27

živo vrelo 200855

Biti jedno tijelo uz: 1Kor 10,16-17RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIKod »tijela Kristova« se prema paralelnosti s izričajem »krv Kristova« mora misliti na spasenjsku stvarnost koja je pred Crkvom, a dolazi od Krista koji se za nas predao u smrt. Na sakramentalnom zajed-ništvu s tim Kristovim tijelom utemeljuje Pavao »biti jedno tijelo« zajednice. Prema Pavlovom shvaćanju, sam sakrament sa soterio-loškoga stanovišta, tj. ukoliko posadašnjuje čin otkupljenja, mora biti nadređen Crkvi i ne smije ga se shvaćati kao njezino izražavanje života. Kod ekleziološkoga izričaja »jedno tijelo« (1Kor 10,17), »tijelo Kristovo«, radi se o ispravnom razumijevanju: prakticiranju odnosa »jedinstvo – mnoštvo« u zajednici. To tematiziranje pojma »Kristovo tijelo« temelji se dakle na soteriološkom pojmu o »Kristovu tijelu« i o razumijevanju njegovoga sakramentalnog posredovanja.

Mario Cifrak

je s njime i međusobno. U drugome čitanju sveti Pavao naglašava: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.« Isus zato ne govori o kruhu koji samo hrani tijelo, nego o onoj istinskoj gla-di koju nikako ne možemo sami utažiti. Ta glad je čovjekova želja za smislom, srećom, ljubavlju, pu-ninom života… On nam se zbog nje daruje, a kroz tijelo i krv govori o cijelome sebi: o svojoj osobi, nauku, životu i djelu.

Podsjećanje na kruh »koji jedoše očevi« vra-ća nas na prvo čitanje koje u mani pronalazi Bož-ji način odgajanja: »Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom… da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.« Mana je bila tjelesna hrana, darovana ne samo da bi omogućila narodu da preživi u pustinji, nego da narod saču-va i dovede do punine života. Budući da je dariva-na iz dana u dan, ona ga je poticala da se svaki dan okrene svome Bogu i od njega očekuje potrebno za život. Bog je tu i daruje život. Tako je Isus život svijeta. Govor o tijelu i krvi evocira i njegovu mu-ku na križu po kojoj je svijet zadobio život.

Svjedočimo li?Premda Isusova žrtva, što se tiče njezina ostvare-nja u vremenu, pripada prošlosti, ona je stalna sa-dašnjost u novome svijetu u koji je Krist ušao žr-

tvujući samoga sebe i gdje je trajno prisutan kao svećenik, oltar i žrtva. Zato euharistija, nama ko-ji smo još uvijek uronjeni u ovaj svijet, omogućuje i stvarni dodir s Kristom u stvarnosti novoga svi-jeta. Ona nas povezuje s Bogom, ali i jedne s dru-gima, jer jedno smo tijelo. Zato nema euharistije koja bi nas osposobila da gledamo Boga, a zabo-ravljamo ljude oko sebe. Ona ne uspavljuje, nego potiče da idemo i Krista donosimo ljudima ovo-ga svijeta i ovoga vremena. Na mnogim mjesti-ma danas to činimo slikovito u procesiji s Presve-tim u pokaznici. No, ona ne može stići do svakoga kutka, ali možemo mi. Ne može stići do svakoga mjesta gdje su nered i nemir, do svakoga mjesta nepravde, rasvijetliti sva mjesta tame… ali mi mo-žemo biti žive pokaznice, nositelji Kristove prisut-nosti u svijetu.

Krist nam se daruje u euharistiji, ali ta hra-na ne bi trebala biti osuđena na propast. Nije do-statno da je nama dobro s Kristom, nego trebamo učiniti da i njemu bude dobro s nama. Zar ga mo-žemo primati u ruke koje čine nepravdu, otima-ju i ubijaju; koje su zatvorene za potrebite?! Zar ga možemo blagovati ustima koja ogovaraju, kle-veću i vrijeđaju?!... Krist nam se darovao u euha-ristiji. Po nama on može biti proslavljen ili iznova pogrđivan i ubijen. Pozvani smo biti vjerodostojni nositelji njegove prisutnosti u svijetu.

Slavko Slišković

Otajstvo euharistije razumijeva se kroz »pretvorbu« Crkve: oni koji blaguju postaju »jedno tijelo i jedan duh«, međusobno i s Kristom. Euharistija je, dakle, pričest zajednicom, Crkvom, i pričest Kristom. (A. C.)

TIJELOi Krv Kristovai Krv Kristova

28

OTAJSTVO i zbilja

Osma nedjelja kroz godinu 25. svibnja 2008.

OSM

A nedj

elja

kroz

god

inu

nedj

elja

kroz

god

inu

OSM

A nedj

elja

kroz

god

inu

OSM

A

Ulazna pjesmaPs 18,19-20

Gospodin mi je zaštita,na polje me prostrano izvede,spasi me jer sam mu mio.

Zborna molitva

Gospodine,ravnaj tijekom svjetskih zbivanja:da živimo u miru te radosno i slobodnotebi služimo.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, sve što ti prinosimo tvoj je poklon,a ti ga ipak primaš kao znak naše pažnje.Tvoji su darovi jedino što imamo:daj da nam donesu vječnu nagradu.Po Kristu.

Pričesna pjesmaPs 13,6

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg.

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas darom spasenja.Još te molimo: ovim otajstvom vremenite okrepe privedi nas zajedništvu života s tobom.Po Kristu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 76 Gospodin mi je zaštita ili: 217 Bože, tvoj smo sveti narod (ŽV 7/2006.)Otpjevni ps.: Samo je u Bogu mir (psalmodijski tonus) Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: Evo ja sam s vama (ŽV 4/2006.) ili: 273 Nebo goriZavršetak: 778 Marijo, svibnja kraljice

Prvo čitanjeIz 49,14-15

Tebe ja zaboraviti neću!

Čitanje Knjige proroka IzaijeSion reče: »Gospodin me ostavi,Gospod me zaboravi.« Može li žena zabo-ravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, Tebe ja zaboraviti neću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 62,2-3.6-9

Otpjev: Samo je u Bogu mir, dušo moja!Samo je u Bogu mir, dušo moja,samo je u njemu spasenje.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,Samo je u njemu nada moja.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati

U Boga je spasenje moje i slava;Bog mi je hridina silna, utočište.U nj se, narode, uzdaj u svako doba;pred njim srca izlijevajte!


Gospodin će razotkriti nakane srdaca.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo:Neka nas svatko smatra službenicimaKristovim i upraviteljima otajstava Božjih.A od upravitelja iziskuje se napokonda budu vjerni. Meni pak nije nimalodo toga da me sudite vi ili bilo kojiljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan,no time nisam opravdan:moj je sudac Gospodin.Zato ne sudite ništa prije vremenadok ne dođe Gospodin

29

živo vrelo 200855

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nas je u Kristu obdario novim ži-votom. Obnavljajući svoje poklonstvo pred njim uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:

Otkrij nam, Gospodine, radost življenja.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: da živeći Kri-

stovo evanđelje i pouzdajući se u tvoju očinsku ljubav, bude zajednica istinskoga zajedništva i ljubavi za svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da nesebičnošću svoga služenja i predanja budu tvome narodu primjer vjere i nade u vječni život, molimo te.

3. Za sve umorne od životnih teškoća: pomozi im otkriti smisao trpljenja, a kršćane nadahni da im budu blizi po djelotvornoj ljubavi, molimo te.

4. Za one koji su životni poziv našli u služenju drugima u bolnicama i ustanovama skrbi: njihovo služenje prodahni darom nesebične ljubavi, molimo te.

5. Za ovu sabranu zajednicu vjernika: oslobodi nas navezanosti na zemaljska dobra i daj nam svakodnevno se oduševljavati vrjednotama koje ne prolaze, molimo te.

Gospodine Bože, ti si nam darovao zemaljski život kao put u vječnost. Molimo te, svjetlom svoga Duha usmjeravaj naša htijenja i upravljaj naše želje k prihvaćanju tvoje volje da bismo spoznali istinsku radost življenja. Po Kristu.

OSM

Anedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

OSM

Anedjelja kroz godinuO

SMA

koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaHeb 4,12

Živa je riječ Božja i djelotvorna;prosuđuje nakane i misli srca.

EvanđeljeMt 6,24-34

Ne budite zabrinuti za sutra.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara.Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogui bogatstvu.Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti;ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?Nemojte dakle zabrinuto govoriti:‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se osta-lo dodati. Ne budite dakle zabrinutiza sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«Riječ Gospodnja.

Ne budite zabrinuti za život svoj. Tražite najprije Kraljevstvo nebesko, a sve će vam se ostalo nadodati. (C. Mattioli, 1958.)

30

OTAJSTVO i zbiljaO

SMA ne

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

uO

SMA ne

djel

ja kr

oz g

odin

uO

SMA

Kako čudno prostorima naše nutrine odzva-njaju Isusove misli koje nam zbore: »Ne budite zabrinuti za svoj život!« U nama kao

da se stvara neizbježan osjećaj šutnje i nemoći ko-ja izvire iz neshvaćanja i nerazumijevanja Isuso-vih riječi i njegovoga stava. U ovo vrijeme mnogi od nas nose u sebi strepnju pred budućnošću, bli-skom i daljnjom. Kako ići naprijed, kako prehraniti obitelj, kako zaraditi za život, sačuvati i naći radno mjesto, kako se izboriti za djelić mjesta i dostojan-stva pod kapom varljive zakonitosti tržišta i do-bitka? Zabrinutost, ništa drugo nego zabrinutost prolazi našim mislima, osjećajima, razgovorima, odnosima. Zabrinutost za »goli život«.

A Isus s druge strane, neočekivano ali odlučno poručuje da ne budemo zabrinuti ni što ćemo jesti, ni što ćemo piti, niti u što ćemo se obući. Poziva nas da se ugledamo na ptice nebeske i na poljske ljilja-ne, da poput njih ostvarujemo svoju egzistenciju.

Briga za smisaoU koji pretinac srca i misli smjestiti današnje evan-đelje koje se čini suprotnim svim našim težnjama i svemu što oko sebe doživljavamo? Na koji ga na-čin prihvatiti i kako kroz njega i po njemu vidjeti i ostvariti iskorak k dubljemu shvaćanju onoga za či-me svi žudimo, za dobrim i mirnim životom? Nije moguće da Isus nije uviđao i shvaćao stvarnost ži-vota u koju je i on kao čovjek bio uronjen: u stvar-nost borbe za egzistenciju. Zar je, dakle, bio samo običan sanjar koji je puno nudio i obećavao, a za-pravo ništa nije bilo ostvarivo?

Naše nam susretanje s Isusom kroz život u krš-ćanskoj zajednici govori da on nije bio izgubljen u vremenu i prostoru i da je oštroumno pronicao taj-ne čovjekova života, i sam se s njima susrećući. Sna-gom svoga poslanja za objavu Očeve zauzetosti za čovjeka i sviješću da je došao kako bi čovjek imao ži-vot u izobilju, Isus je pokušao ljudima prenijeti jed-no drukčije i novo iskustvo vrjednovanja i življenja života. To novo iskustvo daje pravu vrijednost cje-lovitosti ljudskih težnja i traženja, nasuprot nedo-rečenosti pojedinih naizgled blještavih trenutaka. Čovjekova briga za život nerijetko je izričaj njegove tragičnosti: što se više sām svojim snagama želi pri-bližiti osmišljavanju života, to mu smisao i ljepota življenja sve više izmiču i pretvaraju ga u čovjeka za-tvorenoga samom sebi, drugima oko sebe i Bogu.

Zato Isus svojim životom i djelovanjem želi čo-vjeku ne samo vratiti vjeru u smisao života, nego mu želi pokazati put i način njegova otkrivanja, ko-liko god taj put bio težak.

Isusove prispodobe o životu ptica i ljepoti ljilja-na slikoviti su izričaj temeljne poruke: život nema svoje ishodište u nama samima, premda se u nama i kroz nas očituje, nego je dar. Život je dar. A dar u sebi nosi logiku nenužnosti i neuvjetovanosti, tj. ne podliježe logici korisnosti i zadovoljavanja potreba, nego je plod nutarnje povezanosti koja želi biti po-svjedočena i koja se želi izreći, koja želi biti oživlje-na. Toj logici dara svakako pripada i logika prepo-znavanja onoga koji daruje i onoga što se daruje. Ta povezanost i to prepoznavanje koji se ostvaruju u prostoru čovjekove slobode daju smisao ne samo daru nego i onome što mi zovemo život.

Zabrinutost za život i ozbiljnost življenja

Ako Bog travu poljsku i ljiljane ljepotom odijeva,koliko li će više vas…

31

živo vrelo 200855O

SMAnedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

OSM

Anedjelja kroz godinuO

SMA

Povjeriti se smisluStoga nam današnje evanđelje otvara put k otkriva-nju središnjosti euharistije u našemu životu preko ponovnoga otkrivanja temeljne vrijednosti činjeni-ce da naš život nije samo plod dara naših rodite-lja, nego da je, prije svega, dar živoga Boga te da smisao života ne proizlazi iz toga koliko smo uspje-li ostvariti, zaraditi, koliko posjedujemo, na koje-mu smo stupnju društvene ljestvice, nego iz vje-re da smo zamilovani i ljubljeni u Isusu Kristu. Ta nam vjera omogućuje da i onda kad se nad otkuca-je naših srdaca nadviju tmasti oblaci briga i nevo-lja koji zatamnjuju ljepotu življenja, i kada se čini da život nema vrijednosti, jer se nisu ostvarila naša očekivanja, duboko udahnemo zrak životne nade koja nam govori da Otac neće dopustiti da propad-nemo, da će se brinuti i brine za nas i da nam on daruje i pokazuje u čemu su smisao i ljepota življe-nja. Jer, kako veli papa Benedikt XVI., »kršćanski vjerovati znači povjeriti se smislu koji nosi mene i svijet, uzeti ga kao čvrsti temelj na kojemu mogu bez straha stajati. Kršćanska vjera znači opciju za to da je ono što se ne može očima vidjeti zbiljskije od onoga što se može vidjeti.«

Da bi se ta vjera mogla živjeti potrebna je ne sa-mo otvorenost životu nego i povjerenje u Božju blizi-nu po Isusu Kristu, povjerenje koje svoj temelj nala-zi u vjeri da Otac nebeski zna što nam treba. Ta vjera nas razlikuje od onih koji ne vjeruju i koji misle da će do smisla doći polazeći od zadovoljenja svojih po-treba. Tek dajući svoje povjerenje temeljnome smi-

slu čovjek pravo uviđa koje su stvarne životne potre-be. Zato smo pozvani najprije tražiti »Kraljevstvo i pravednost njegovu«, a to znači Božju prisutnost u našemu životu i našim odnosima da bismo osjetili i razumjeli, premda i kroz križ, čemu i kako živjeti. Tražeći i naviještajući Kraljevstvo i Isus se našao na putu do Golgote, ali samo ga je taj put uveo u radost uskrsnoga jutra i poruke svojim učenicima da se ne boje. A mi, kako kroz Nehljudovo razmišljanje govo-ri Tolstoj u romanu »Uskrsnuće«, »tražimo drugo i očevidno ga ne nalazimo«.

Promatrajući vlastiti život u svjetlu ovakvoga promišljanja postaje nam jasno da Isusov govor ne samo da nije daleko od stvarnosti, nego da joj je bliži i zapravo utemeljujući. Na tom je temelju moguće graditi i živjeti odnose, i voditi poslove, i brinuti o svemu onome što nam se čini važnim, ali ne brinući se brigom koja je beznadna, koja ne vi-di dalje od potreba koje se sada i ovdje čine nužni-ma, a zapravo su izričaj čovjekova nemirnoga srca. Upravo u svjetlu toga životnog stava stvari u životu dobivaju prave orise i pravo mjesto, a Isusove rije-či postaju riječi za život.

Tu Očevu brigu za naš život kušamo i u slav-lju euharistije koja je hrana za nas. Neka nam sto-ga slavlje euharistije pomogne da kroz logiku dara euharistije ostvarimo novi i dublji pogled na svoj ži-vot, u temeljnome uvjerenju da poteškoće i nevo-lje ne mogu zasjeniti vrijednost života te nam otvori oči za kršćanski pristup tome neizmjernom daru.

Željko Tanjić

Gospodin sudi nakane srdaca uz: 1Kor 4,1-5ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječi Odgovarajući na podjele u korintskoj Crkvi, Pavao naglašava da su svi navjestitelji samo »službenici Kristovi i upravitelji otajstava Božjih« (1Kor 4,1-5) te počinje govoriti o svojoj ulozi navjestitelja, o svome po-slanju i svojoj vjernosti Bogu (4,3). U tome on s punim pouzdanjem stoji pred Bogom i odriče pravo ljudskome sudu. »Ljudski dan« što ga apostol spominje, ironično podsjeća na »Dan Gospodnji« kao dan ko-načnoga suda (1,8). Podjela u Crkvi koja dovodi do osude Božjega gla-snika zapravo je pobuna protiv Boga i preuzimanje Božje uloge suca, jer samo on može »suditi ono što je skriveno u ljudima« (Rim 2,16), on će »iznijeti na vidjelo« i »razotkrit će nakane srdaca« (1Kor 4,5).

Darko Tepert

Posjedovanje dobara u sebi krije želju za neovisnošću. No, pos-jedovanje zarobljava buđenjem još veće želje za neovisnošću. Tako želja za slobodom rađa robovanjem. Ovisnost o Bogu jedina je neovis-nost, jer Bog ne zarobljava. (S. K.)

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePnz 11,18.26-28.32

Gle! Nudim vam blagoslov i prokletstvo.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima! Gle! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svo-ga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, nego sađete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima kojih niste poznavali. Ali držite i vršite sve zakone i uredbe koje vam danas izlažem.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 31,2-4.17.25

Otpjev: Budi mi, Gospodine, hrid zaštite!Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!Prikloni k meni uho svoje!

Pohiti da me oslobodiš!Budi mi hrid zaštite.Jer ti si hrid moja, tvrđava moja,radi svoga imena vodi me i ravnaj.

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

Drugo čitanjeRim 3,21-25a.28

Čovjek se opravdava vjerom bez djela Zakona.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa

Deveta nedjelja kroz godinu 1. lipnja 2008.

Ulazna pjesmaPs 25,16.18

Pogledaj me i smiluj se meni, Gospodine,jer osamljen sam i nevoljan.Vidi nevolju moju i mukui oprosti sve grijehe moje.

Zborna molitva

Tvoj se promisao, Gospodine,u odlukama ne vara: ukloni što nam je štetno,udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život.Po Gospodinu.

Darovna molitva

S pouzdanjem i darovima, Gospodine,pristupamo tvom oltaru da služimotvojim otajstvima. Molimo te, obdari nas milošću i očisti od grijeha, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 17,6

Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit:prikloni mi uho i čuj riječi moje.

Popričesna molitva

Gospodine, ti nas hraniš tijelom i krvljusvoga Sina: vodi nas svojim Duhomda te ne priznajemo smo riječju i jezikom,već djelom i istinomte zaslužimo ući u kraljevstvo nebesko,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 167 O Stvoritelju ljudi (1. kitica) Otpjevni ps.: 97 Budi mi, Gospodine ili: gl. prilog str. 39Prinosna: 167 O Stvoritelju ljudi (2. kitica)Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršetak: 175 O Srce, Sina Božjega

DEV

ETA ne

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

u

33

živo vrelo 200855

Molitva vjernikaSvemogućemu Ocu, koji nas po Kristovu evanđelju poziva na djela, uputimo svoje molitve:1. Za Crkvu koju si sazdao na stijeni: vodi

je svjetlom Duha Svetoga da svojom postojanošću u življenju evanđelja bude mjesto spasenja za sve ljude, molimo te.

2. Za pastire Crkve: trajno ih nadahnjuj da životom svjedoče ono što riječju propovijedaju, molimo te.

3. Za sve koji su uključeni u pastoralno poslanje Crkve: ne dopusti da brige i poslovi u njima ugase žar ljubavi prema tebi i bližnjima,molimo te.

4. Za nas, tvojim Duhom ovdje sabrane: pomozi nam da u životnim kušnjama i dvojbama u tebi pronađemo oslonac i utjehu, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: učini ih dionicima vječnoga blaženstva, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam u svome Sinu pokazao put spasenja i poučio nas nesebičnoj ljubavi prema svim ljudima. Daj nam trajno hoditi putem kojim nas je poveo on, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkuplje-nju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište po vjeri. Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djelâ Zakona.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 15,5

Ja sam trs, vi loze, govori Gospodin;tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

EvanđeljeMt 7,21-27

Kuća sagrađena na stijenii kuća sagrađena na pijesku.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ’Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ’Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ’Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’Stoga, tko god sluša ove moje riječii izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – uteme-ljena je na stijeni.Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagra-di kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«Riječ Gospodnja.

DEVETAnedjelja kroz godinu

nedjelja kroz godinuOnaj tko vrši volju Oca mojega, taj će ući u Kraljevstvo nebesko.

(Đ. Seder, 1988.)

34

OTAJSTVO i zbiljaD

EVET

A nedj

elja

kroz

god

inu

nedj

elja

kroz

god

inu

Kristova kritika »pastoralaca«

Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: »Gospodine, Gospodine!«, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na

nebesima. Poruka ovih Kristovih riječi čini nam se kristalno jasnom: Krist nam govori kako nije dovoljno samo riječima ispovijedati vjeru, nego i djelima. Stoga će mnogi vjernici tu rečenicu kori-stiti kao argument za praksu i pastoral protiv teo-rije i profesorske (kabinetske) teologije. Jer, tako tvrde ti vjernici, lako je teoretizirati »Gospodine, Gospodine«; treba doći u praksu, na ‘teren’, osje-titi tvrdu stvarnost, budući da se jedino u praksi i praktičnome pravo živi i djeluje. Jednom riječ-ju, vrijedan je samo onaj kršćanin koji djeluje, koji radi, koji je »pastoralac«, a ne onaj koji misli, sje-di (kleči), koji je »teoretičar«, jer on ne radi. Za-to je možda najbolje ukinuti ‘teoretičare’, ili blaže rečeno, dati im obveze da konačno nešto i oni ra-de. U takvome pristupu izgleda da se Isus Krist i Karl Marx, današnji kršćani i marksisti, savršeno slažu u kritici teorije i u svima poznatoj paroli »U radu je spas«.

Kritika ponosnih »pastoralaca«No, ako bolje pogledamo nastavak evanđeoskoga teksta, ostat ćemo iznenađeni: »Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvo-je ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam po-znavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’«

Ostajemo potpuno začuđeni da ovdje Isus kritički progovara upravo o praksi ‘pastoralaca’, a ne o teoretičarima. Izloženi su dakle kritici upravo oni koji su prorokovali, čak u njegovo ime izgonili đa-vle i činili čudesa. Gotovo da ne možemo vjerovati Kristovim riječi-ma, jer što može biti snažnije i važnije negoli svjedočanstvo Isusa Kri-sta u prorokovanju, izgonu đavola i u činjenju čuda?! Već smo htjeli staviti današnje evanđelje po strani, pomislili smo da je praksa sve, napose uzvišena praksa prorokovanja, egzorcizma i čudesa, a sada Isus i to stavlja u pitanje. Točno, Isus Krist postavlja u pitanje i prak-su, upozorava da ni praksa nije pošteđena zlouporabe. Štoviše, i naj-uzvišenija praksa može biti samo jedan običan (i običajan) izričaj ne-vjere te tako nanositi štetu samoj vjeri.

34

nedj

elja

kroz

god

inu

nedj

elja

kroz

god

inu

34

Tko god sluša moje riječii izvršava ih,bit će kao mudar čovjekkoji gradi kuću na stijeni.

35

živo vrelo 200855

Svi su potrebni opravdanja uz: Rim 3,21-25a.28-30ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiNakon što je pokazao da su svi grješni i potrebni opravdanja – kako po-gani, tako i Židovi (Rim 3,9-20) – Pavao naglašava da se Božja praved-nost, to jest opravdanje koje dolazi od Boga, očitovalo »izvan Zakona« (3,21). Židovski Zakon za kršćane nije sredstvo opravdanja i spasenja. Opravdanje i spasenje ostvaruju se vjerom u Isusa Krista, besplatno, njegovom milošću (3,22-24). Taj je dar ipak naviješten »Zakonom i Pro-rocima« (3,21), pri čemu Zakon označava Petoknjižje, a Proroci većinu povijesnih te proročke knjige Staroga zavjeta. Tako čitav Stari zavjet postaje mjesto objave otkupljenja u Isusu Kristu, koje se događa njego-vom krvlju, što od samoga Krista čini Pomirilište (3,25), namjesto onoga hramskog. Njime su svi opravdani (3,28-30).

Darko Tepert

DEVETAnedjelja kroz godinu

nedjelja kroz godinu

Dragi prijatelju, mijenjaj praksu…Iz drugih Kristovih riječi (npr. Mt 6,1-6) zna-mo da se »nevjera prakse« sastoji ponajpri-je u pogrješnoj nakani: »pastoralcu« nije na pameti Krist i njegova poruka, nego vlasti-ta slava, pokazati se pred ljudima, dati im do znanja kako on puno radi, kako je aktivan. Koliki su takvi aktivni »pastoralci« izgorjeli i otupjeli duhovno (svećenici i obiteljski lju-di), tješeći sebe i druge da ih izjeda revnost za kraljevstvo Božje, a u stvarnosti ih je izjela revnost za vlastiti ego. Neka nam dakle bude dopušteno sažeti sljedeća načela.

Prvo, tko se duhovno ne izgrađuje i duhov-no sebe zapušta, njegova praksa nije Kristova, nego praksa egoizma. Stoga, dragi prijatelju, mijenjaj praksu dok nije prekasno, dok se ne dogodi »velika ruševina« u tvomu svećeniš-tvu, u tvojoj obitelji.

Drugo, »nevjera prakse« očituje se u tome što »pastoralac« odustaje od kritičkoga pro-mišljanja svoje prakse. Kritički ovdje ne zna-či samo razumski, teološki, što je također jako važno, nego ponajprije promišljanje s Isusom Kristom i njegovim tijelom, Crkvom. Praksa tako može biti sjajna i prekrasna a da izgubi dodir s Isusom Kristom i životom Crkve.

Treće, sveti Bernard iz Clairvauxa razliku-je caritas effectiva i caritas affectiva. »Cari-tas effectiva« jest djelatna izvanjska ljubav, ljubav djela, a »caritas affectiva« čuvstvena nutarnja ljubav, ljubav predanja. Obje su vr-ste ljubavi važne. No, sveti Bernard također primjećuje kako postoji opasnost kod vjerni-ka da afektivnu, čuvstvenu ljubav reduciraju na »efikasnu« i praktičnu ljubav, koja se ogra-ničila određenim djelima, u smislu: »Odradio sam što sam morao i to je dokaz moje ljuba-vi prema Bogu i bližnjemu«. Suprotno tomu, afektivna, čuvstvena ljubav nema granica, ne može se ‘strpati’ u djela i praksu. Ona se do-duše ostvaruje u praksi, ali ostaje trajno veća od svake prakse te zato zahtijeva uvijek nova ostvarenja.

Nismo li možda danas svi postali praktič-ni i »pastoralci« jer nam nedostaje afektivna, čuvstvena ljubav prema Bogu i bližnjemu? Ne prikriva li naša praksa nestanak takve afek-tivne, čuvstvene ljubavi? Zato: mijenjaj svoju »efikasnu«, djelatnu ljubav ako ona guši i uni-štava tvoju afektivnu, čuvstvenu ljubav prema Bogu i bližnjemu. I za kraj, budimo zahvalni Isusu Kristu što ne kritizira samo kršćansku teoriju (Mt 25,31-46), nego i praksu…

Ivica Raguž

Stijena je znak sigurnostii čvrstine, ali i znak oskudnosti i neplodnosti. Oslanjati život na stijenu koja ne pruža života znači pouzdati se većma u Boga nego u svoju snagu i mudrost. Život s Bogom jest život na stijeni.

(T. C.)

36

U DUHUi istini

3636

UVODNI OBREDI

Slavlje započinje pjevanjem antifone Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda, uz Ps 95: Dođite, kličimo Gospodinu (v. PGPN 111). Dok solist i zajednica pjevaju, predvoditelj slavlja ulazi u crkvu. Iskazavši počast oltaru, započi-nje bogoslužje.

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.O. Amen.P. Gospodin, koji nam je darovao riječ života, bio sa svima vama.O. I s duhom tvojim.

Predvoditelj zatim uvede u slavlje ovimili sličnim riječima:

Braćo i sestre, Božjom riječju pozvani, u ovom svetom susretu iskazujemo hvalu Bogu na daru njegove riječi. Svoga Sina poslao nam je kao Ri-ječ koja se nastanila u nama. Riječ Gospodnja neka bude živa stvarnost među nama da bismo njezinom snagom oživljeni uzmogli biti njezi-nim vjernim nasljedovateljima.

Slijedi kraća šutnja.

PRIPRAVA PUTA RIJEČI KOJA DOLAZI

Svi sjednu te nakon trenutaka šutnje započne ti-ha instrumentalna glazba. Dvoje čitača, ne uzla-zeći na ambon nego s drugog prikladnog mjesta, meditativno izgovaraju sljedeće tekstove kao po-ticaj na otvorenost »Riječi koja dolazi«.

Čitač I.:Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči me,jer ti si Bog, moj Spasitelj:

Čitač II.:Prepusti Gospodinu putove svoje,u njega se uzdaj i on će sve voditi.Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlosti tvoje pravo k’o sunce podnevno.Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,on je pomoć i uzdanje naše.

Čitač I.:Čemu da se nadam, Gospode?Sva je nada moja u tebi!Šutim i s nadom bdijem,da riječ tvoju čujem.

Čitač II.:U srce pohranih riječ tvojuda protiv tebe ne sagriješim.Blagoslovljen si, Gospodine,nauči me svojim pravilima.Razmišljat ću o naredbama tvojimi putove ću tvoje razmatrat’.Uživat ću u pravilima tvojim,riječi tvojih zaboraviti neću.Orgulje prestanu svirati, a svi neko vrijeme ostanu u tišini.

INTRONIZACIJA KNJIGE EVANĐELJA

Svi ustanu. Predsjedatelj pođe k vratima crkve, gdje je prethodno pripravljen evanđelistar. Uzme evanđelistar te,uzdignuvši ga, poklikne:

P. Evo, stojim na vratima i kucam.Ako tko čuje moj glas i otvori mi vrata,ući ću k njemu i večerati s njim,i on sa mnom.Svi odgovore poklikom, pjevajući:Govori Gospodine, sluga tvoj sluša,ti imaš riječi života vječnoga.


Priloženi obrazac priređen je kao prigodna Liturgija riječi. Uz manje prilagodbei nadopune, može poslužiti i kao slavljenički dio molitveno-katehetskoga susreta po

modelu celebratio catechetica. Tema je molitvenog susreta »Božja riječ – svjetlo života« te je preporučujemo za molitveni susret biblijske ili liturgijske skupine u župnoj zajednici.

slavlj

esla

vlje

slavlj

esla

vlje

slavlj

esla

vlje

slavlj

esla

vlje

MO

LITV

ENO

37

živo vrelo 200855

3737

slavljeslavljeslavljeslavljeslavljeslavljeslavljeslavlje

MO

LITVENO

Snim

ila: s

. Z. M

ilić

Svećenik svečano nosi evanđelistar prema am-bonu. Pred njim može ići poslužnik s kadioni-kom, a pored njega dvojica poslužitelja sa svi-jećama. Za to vrijeme, na jedan od uobičajenih psalamskih modusa, pjeva se poklik Aleluja sa sljedećim antifonama:

1. Gospodnja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.

2. Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština,ona su radost mome srcu.

3. Licem svojim obasjaj slugu svogai nauči me pravilima svojim!

NAVJEŠTAJ EVANĐELJA

Predvoditelj došavši do ambona te položivši evanđelistar na ambon zapjeva poklik:

P. Kada Jaganjac otvori sedmi pečat,nasta tajac na nebu.

Nakon kratke stanke proslijedi:

Poslušajte, braćo i sestre,riječ Gospodnju iz evanđelja po Mateju.U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: »Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih,bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne padaJer –utemeljena je na stijeni.Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi,a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom.Riječ Gospodnja.

Zajednica odgovori pjevajući:

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život,ti imaš riječi života vječnoga.

Svi sjednu, a predvoditelj započne prikladnu homiliju tumačeći naviješteni evanđeoski od-lomak i ističući snagu Kristove prisutnosti u bogoslužju po riječi koja se naviješta. Nakon homilije svi neko vrijeme ostanu u molitvenoj šutnji i razmišljanju.

MOLITVENI ZAZIVI

P. Ocu nebeskom, koji je nekoć našim ocima govorio po prorocima a nama progovorio u svome Sinu, uputimo svoje molitve:

1. Oče nebeski, ti si rekao »Čuj, Izraele, Gos-podin je Bog naš. Ljubi Gospodina Boga svo-ga svom dušom svojom i svom snagom svo-jom.« Osnaži nas da odanu ljubav prema tebi posvjedočimo djelatnom ljubavlju prema svo-jim bližnjima, molimo te.

2. Oče nebeski, ti se rekao »Tko riječ moju slu-ša, spokojno živi, bez straha od zla«. Obdari nas svojim Duhom da ustrajno slijedimo put tvojih zapovijedi, molimo te.

3. Oče nebeski, ti si rekao: »Poslušaj, narode moj, moju nauku; prikloni uho riječima usta mojih«. Udijeli svojoj Crkvi evanđeoske mu-drosti da se tvojom riječju hrani i vjerno je propovijeda tvojim vjernicima, molimo te.

4. Oče nebeski, tvoj Sin, Riječ nastanjen me-đu nama, posvjedočio nam je: »Riječi koja sam vam govorio Duh su i život«. Obdari nas odvaž-nošću za život evanđelja, kako bismo svoj dom mogli graditi na čvrstoj stijeni, molimo te.

Mogu se dodati i drugi zazivi. Na kraju svi zajedno mole Molitvu Gospodnju a predvodi-telj zaključi molitvom:

P. Bože, izvore svakoga dobra, poučio si nas svojom riječju i obdario nas Duhom mudrosti da tvoj glas uvijek umijemo čuti. Prati nas trajno svojom dobrotom da nam tvoja riječ bude svjetlo na putu života te jednom prispijemo onamo gdje ćemo vječno klicati tvome veličanstvu,po Kristu, Gospodinu našemu.

BLAGOSLOV I OTPUST

Bogoslužje završi uobičajenim blagoslovomi otpustom zajednice.

Priređeno prema:Rivista di pastorale liturgica

39(2001) 3, prilog 27-31.

38

U DUHUi istini

Hvaljen i slavljen dovijekaPripjevni psalam za blagdan Presvetog Trojstva

Stipica Grgat

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

39

živo vrelo 200855

Budi mi, Gospodine, hrid zaštitePripjevni psalam za 9. nedjelju kroz godinu

Stipica Grgat

prilogprilog

GLAZ

BENI

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A


Poštovano Uredništvo, u nastojanju za skla-dnim slavljenjem liturgijskih čina počesto osjetim teškoću i pastoralnu neprimjenjivost pojedinih liturgijskih slavlja ili pojedinih li-turgijskih knjiga, npr. novoga Reda blago-slova. Potreba njihova pojednostavljivanja, radi njihova »lakšega razumijevanja«, uvo-di nas u raskorak s liturgijskim odredbama. Ne bi li u pripravljanju liturgijskih knjiga tre-balo više paziti na pastoralni kontekst i kon-kretne potrebe svagdašnjega života?

J. B., župnik

Liturgija Crkve po svome je sadržaju slojevita zbiljnost. Definiramo je kroz otajstvenost, kroz Božje djelovanje posredovano snagom Duha,

pa postaje sasvim jasno da bogatstvo zbilje koju litur-gija u sebi nosi prelazi okvire obredne geste i obredne strukture slavlja. Liturgijski obred nema pretenziju u potpunosti obuhvatiti slavljeno otajstvo ili bezrezer-vno pokazati njegovo značenje.

U iskušenju da slavlja koja priređujemo budu na vidljiv način i u istome trenutku ‘efektna’, neri-jetko se upuštamo u jedan od dvaju liturgiji nepri-padnih oblika pojednostavljivanja. Prvi je način da se obrednu gestu pokuša unutar samoga slavlja tumačiti, učiniti je ‘jasnom’ kroz riječ koja će joj da-ti značenje. Tako obredna dinamika, koja posreduje događajnost otajstva, biva prekinuta tumačenjem, zadržavanjem na manje razumljivome, čime se gu-bi nit o onom što je bit i središte otajstvene zbilje. Sām je naime obred najjasniji tumač obrednosti. Tumačenje i pojašnjenje mogu ukazati na znače-nje obredne geste, no, to je tumačenje gotovo uvi-jek usmjereno kroz jednostranost i trenutnost ne-čijega pristupa i razumijevanja, pa je lako upasti u zamku u kojoj tumačenje i razumijevanje zaprije-če put iskustvu Božje otajstvene zbilje. Nedostatak liturgijske inicijacije i kateheze, koje bi trebale na-ći važno mjesto unutar pastoralne brige i biti pret-postavka slavlju, ne može biti nadomješten tuma-čenjem unutar slavlja.

Drugi način kojim se pokušava postići ‘jasno-ća’ liturgijskih slavlja usmjeren je na pojednostav-

ljivanje obrednih čina. Počesto nije znano kojim se kriterijima pojedinci vode u preuzetnoj slobodi po-jednostavljivanja. Pogled u praksu pokazuje da se pojednostavljivanje ipak ne ravna načelnom željom za jasnoćom i za razumijevanjem otajstva, nego za lakoćom i manjom zahtjevnošću u vršenju obreda.

Prizivi na »konkretnost pastorala« i na nepred-vidivost svakodnevnoga života te misao da je obred-na struktura stvarana za neko »idealno i imaginarno slavlje« koje je »daleko od svagdašnjega života«, po-kazuju svu ironiju pokušaja opravdavanja slobode kojom pojedinci pristupaju obrednome tkivu. Isku-stvo nas života uvjerava da »ništa nije tako apstrak-tno kao izraz svakodnevni život« (G. Angelini). Na-stojanje za pojednostavljivanjem onoga što je u sebi slojevito i nikad u potpunosti obuhvatljivo put je bi-jega od bîti i od zahtjevnosti koja izvire iz susreta s njom. Ako je želja Sabora bila da se liturgijski čini Crkve odlikuju »plemenitom jednostavnošću« (no-bili simplicitate fulgeat, SC 34), to ne znači da je sva-komu danas sloboda njihova reduciranja. Plemenita jednostavnost, usmjerena k dostojanstvu slavljenja, ima biti zamjetljiva u svakome slavlju, kako u ono-me koje okuplja malu zajednicu vjernika u tjedne svagdane, tako i u ‘svečanim’ slavljima na velikim ili blagdanskim okupljanjima zajednice.

Mjerenje ‘uspjeha’ slavlja trajno je iskušenje koje znade zahvatiti pastoralne radnike i predsje-datelje slavlja. ‘Uspješnost’ ne može biti vrjednova-na mjerilima drugih okupljanja. Na nekim (nelitur-gijskim) skupovima aktivnost sudionika i jasnoća njihova razumijevanja mjeri se kroz jednodušnost poklikā ili kroz pozornost usmjerenu na glavnoga aktera skupa. Nasuprot takvoj uspješnosti, unutar liturgijske logike, koja otvara vrata doživljaju otaj-stvene zbilje, jednodušnost radosne šutnje vjerni-ji je pokazatelj razumijevanja i sudjelovanja negoli jednodušnost pjesme i poklika oko čega se poče-sto trudimo. Pojednostavljivanje i tumačenje obre-da možda može dovesti do zanosnoga klicanja, ra-zumijevanja, znanja… Nisu li, međutim, ti ‘efekti’ stavljeni ispred smisla liturgije koja posreduje isku-stvo otajstva, nesvediva na kategorije razumijeva-nja i jasnoće?

god. XXV. (2008.) br. 5Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević,Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SRB, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Povede ih na goru.Zbirka homilija za liturgijsku godinu A.

Uredio A. Crnčević.304 str.

65 kn

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Povede ih na goru.indd 1 14.12.2007 11:57:41

Homilijar vlastitih slavljaZagrebačke nadbiskupije.

Zbirka homilija.168 str. 55 kn

NOVO! NOVO! NOVO! NOV

O!živo vrelourednikova riječ


naša tema: Kršćanska inicijacija

Liturgija je punina očitovanja spasenja,razgovor s msrg. Ivanom Šaškom

Liturgijska obnova pred izazovimakulture i tradicije, Ivica Žižić

»Danas« liturgijske obnove,Ante Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković,Ž. Tanjić, I. Raguž

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Osma nedjelja kroz godinu

Deveta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini


Glazbeni prilog

trenutak


2008 issn 1331-2170 5 živo vrelo - hilp.hr · ne djelatnosti, velika je opasnost da ju se...

Documents