od 1

7. ve

ljače

do 1

9. ož

ujka

200

8.

Naša tema:

Liturgija i skrb za bližnje

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

22222222008

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Socijalna zauzetosti euharistijska dosljednost

naša tema: Liturgija i skrb za bližnje

Proslava zauzete Ljubavi, Ivan Šaško

Živjeti liturgiju izvan liturgije,Ante Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:A. Crnčević, S. Slišković, I. Šaško,A. Vučković, I. Raguž

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

symbolon

Daruj nam kršćansko licePokorničko bogoslužje u korizmi

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Klanjanje križu na Veliki petak

2

16

1

40

38

Društveni karakter liturgijske mistike

Sjedinjenje s Kristom, koje se ostvaruje u sakramentu, unosi novost u naše socijalne odnose: mistika sakramenta ima društveni karakter. Postati jedno s Kristom znači isto-dobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe; mogu mu pripadati samo u jedinstvu sa svima onima koji su postali ili će postati njegovi. U tu je svrhu nužno dovesti u jasnu vezu otajstvo euharistije i društvenu odgo-vornost. (…) Upravo preko konkretnog pri-hvaćanja ove odgovornosti euharistija po-staje u životu ono što označava u slavlju.

(papa Banedikt XVI.,Sacramentum caritatis, 89)

Ljubav iskazana prema Gospodinu očituje se u bratskoj skrbi za ljude.(M. I. Rupnik: Isus u domu betanijske obitelji,mozaik u blagovaonici Centra Aletti, Rim, 2000.)

36

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo

Socijalna zauzetost i euharistijska dosljednost

rugi vatikanski sabor i poslijesaborska liturgijska obnova posvješćuju nam istinu da je euharistijsko slavlje u središtu rasta Crkve. Pritjelov-ljenje Kristu, ostvareno po otajstvu krštenja, neprestano se obnavlja sakramentalnim zajedništvom Crkve u euharistijskoj žrtvi. Može se

stoga reći da svatko od nas u euharistiji »ne samo prima Krista već da također Krist prima svakoga od nas« (Ecclesia de eucharistia, 22). Po

euharistijskome zajedništvu Krist i njegov učenik prebivaju jedan u drugome: »Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15,4).

Sakramentalnim sjedinjenjem s Kristom, u intimnosti liturgijske otajstve-ne zbilje, slavljenička zajednica, Crkva, ne zatvara se u sebe, nego postaje sa-krament za čovječanstvo, znak i sredstvo spasenja cijeloga ljudskog roda (LG 1), sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-16). Iz trajnoga uprisutnjenja Kristo-va otkupiteljskoga djela u euharistiji Crkva crpi snagu učeničkoga jedinstva, ali i snagu za ostvarenje svoga poslanja u svijetu.

Crkva, nastala u sakramentalnome zajedništvu s Kristom i trajno oživljava-na euharistijom, sakramentom ljubavi, pozvana je živjeti u euharistijskoj do-sljednosti, (Sacramentum caritatis, 83) tj. očitovati život u dimenziji dara koji obvezuje na darivanje, na služenje. Euharistija nas osposobljuje za službu lju-bavi prema bližnjima, s poslanjem da budemo razlomljeni kruh za život svije-ta. Vjerom ispunjeno slavljenje sakramenta ljubavi nadahnjuje nas na istinski život ljubavi i rasvjetljuje nam pogled za spoznaju svih onih koji su potrebni ra-zlamanja i darivanja primljenoga dara.

Korizma, vrijeme u kojem želimo jasnije spoznavati djelo Kristova čovje-koljublja, nadahnjuje nas na djelatnu ljubav i skrb prema potrebnima. Kršćan-ska socijalna zauzetost i skrb za potrebne nisu potaknute ‘dobrotvornim akci-jama’ ili ‘prigodnim’ sjećanjem potrebnih (čime se naizgled ‘umiruju’ savjesti neosjetljivih), nego Božjom ljubavlju koja nas ne prestaje hraniti ljubavlju ko-ja obvezuje na ljubav. Kršćanska dobročinstva u svijetu, zbog dosljednosti svo-me Izvoru, trebala bi jasnije očitovati i propovijedati Božju ljubav nego ljudsku pravednost. Mnoge korisne inicijative i pothvati koje Crkva poduzima u druš-tvu, u promicanju pravednosti, u zauzimanju za prava ‘malih’ i podjarmljenih, u skrbi za obespravljene i siromašne, u brizi za napuštene, za djecu, bolesne i umiruće…, potrebni su čišćenja od svjetovne motiviranosti i povratka na ne-presušni izvor nadahnuća, na Kristovu bezuvjetnu ljubav koja nam se daje u euharistiji, sakramentu ljubavi. Korizma je vrijeme djelatne ljubavi – u euha-ristijskoj dosljednosti.

Urednik

rugi vatikanski sabor i poslijesaborska liturgijska obnova posvješćuju

stoga reći da svatko od nas u euharistiji »ne samo prima Krista već da također Krist prima svakoga od nas« (

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

Proslava zauzete LjubaviTeološko utemeljenje odnosa između liturgijei socijalnoga življenja Crkve

Ivan Šaško

Odnos liturgije i vjerničkoga življenja može se promatrati kroz prizmu mo-ralnosti i etičnosti, jer se takav pogled

nužno nameće u provjeravanju dosljednosti i sukladnosti liturgijske molitve/slavlja i po-sljedica vjere koja se slavi, pri čemu su zakon vjerovanja (lex credendi), zakon moljenja (lex orandi) i zakon življenja (lex vivendi) združe-ni. Može se, dakle, postaviti pitanje koliko je život dosljedan slavlju, ali je jednako tako sa-svim legitimno pitanje: koliko je slavljenje do-sljedno i moguće na temelju življenja? Liturgi-ja je culmen et fons, gdje je vrhunac postavljen prije izvorišta (kao funkcionalnoga polazišta za ljudske ciljeve). Osim toga, liturgija se mo-ra gledati u cjelini njezinoga prije (život prije slavlja), za vrijeme (samo obredno događanje) i nakon (život u duhu i istini u kojemu sve što se živi postaje prinosom Bogu).

Dakle, liturgiju se može čitati kao vrelo snage za življenje, ali – još je bolje – može se i mora čitati kao Božji dar po kojemu je liturgija vre-lo za život (darovano vrelo!). Kršćanska se liturgija ne može svesti na obrednost (na ritualizam i ceremonijalizam) te je liturgijski važno pi-tanje: što su preduvjeti našemu (ne samo mojemu, jer je liturgija za-jednički čin) slavlju? Svaki put kada se slavi, a ne samo kada se živi u društvenome kontekstu, ulazimo u suodnos s drugima. Ako nisam po-miren s drugim, ako ne prepoznajem dostojanstvo Božjega djeteta u drugome, ne mogu slaviti vazmeno otajstvo... ili rečeno izravnije: sām sam sebe izopćio iz liturgijske zajednice (ekskomunicirao), a time i iz crkvene. Biti kršten znači Krista staviti u središte – i društvenoga ži-vota. Socijalni nauk koji zanemaruje liturgijsku zbilju ulazi u opasnost da presiječe teološke korijene, jer na pitanje o tome kada započinje so-cijalni nauk Crkve, treba jednoznačno odgovoriti: otkad postoji Crkva, iako je klice sustavnijega nauka moguće tražiti najprije u 16. st. (mora-listi u odnosu na novootkrivene zemlje i misijsku djelatnost suočenu s procesima kolonizacije), a zatim krajem 19. st. (u smislu proučavanja i uporabe važećih znanstvenih metoda).

»Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje,

i Bog u njemu« (1Iv 4,16). Te riječi izražavaju samo središte kršćanske vjere:

kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta.

Srž vjere sažimlje se u rečenicu: »Mi smo upoznali ljubav koju

Bog ima prema nama i povjerovali joj.«

Vjerovati i pronositi Božju ljubav temeljna je odlika Kristova vjernika.

(M. I. Rupnik, kapela sv. Monike, Generalna kurija augustinaca,

Rim 2007., detalj mozaika)

3

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

Socijalni nauk koji zanemaruje liturgijsku zbilju ulazi u opasnost da presiječe teološke korijene

jer socijalni nauk Crkve postoji otkad postoji Crkva, okupljena na Sakrametu ljubavi.

U brojnim crkvenim dokumentima koji su od tada objavljivani kroz više od sto i dvadeset godina velikim se dijelom primjećuje nedostatak liturgijskoga ključa čitanja, a na samome počet-ku nisu gotovo prisutni niti navodi koji se vežu uz liturgiju (premda shvaćenu na juridički način). Na prvo mjesto su stavljeni društveni i politički problemi i znanstveni pristupi s vlastitim meto-dama raščlambe i donošenja zaključaka. Ipak, li-turgija – i onda kada nije izravno spomenuta – živi u ekleziološkim pristupima, u slici Crkve i u posljedicama koje proviru iz ekleziološke matri-ce. Naime, liturgija je slika svijeta, ali ponajpri-je izražavanje poimanja Crkve u sebi, do te mjere da liturgija nudi iznimno vrijedan put u otkriva-nje kako Crkva živi svoju crkvenost, a iz nje i svo-ju općedruštvenost.

U pomacima koji su se događali tijekom za-dnjega stoljeća ne smiju biti previđeni antropo-loški obrati (shvaćanje osobe, ljudske naravi, re-ligije), kao ni povijesne silnice koje su utjecale na pojedince i zajednice. U tijeku vremena jasno je moguće pratiti odnos prema liturgiji i raznolikost shvaćanja liturgije, u kojima se polazi od kultno-pravnoga do naglašavanja osobnoga doživlja-vanja unutar vjerničke zajednice. U tome važno mjesto ima razvijanje pojma solidarnosti, napu-štajući pritom na stanovit način etičko-socijalnu filozofiju, i upuštajući se u praktičnost primjene prihvaćenih postulata, osobito u pitanjima glede mira i pravednosti u svijetu.

Iz istoga korijena izrasta sve veća potreba za življenim svjedočenjem vjere, ne u kontekstu ra-zvoja nauka, nego ponajprije sučeljavanja i pred-viđanja mogućih problema na društvenoj ljestvi-ci. No, liturgija i dalje nije bila promatrana kao polazište i kao sakramentalnost u društvenome tkivu, jer je lakše zanemariti njezin trajni povi-jesni diskontinuitet, negoli ju vidjeti kao jednu društvenu i političku silnicu. Liturgija objavlju-je i živi svojom dinamikom istinu da društvena i druga pravednost, da briga za drugoga čovje-ka i za stvoreno nije poglavito unutar reda neči-jih prava, nego unutar događaja spasenja in actu

kojemu je glavni subjekt Bog (Krist), a ne čovjek. Tako činiti dobro kršćaninu nije dano ad libi-tum, nego je sastavni dio njegove ukristovljeno-sti, krštenja (bolje: inicijacije).

Ako ustvrdimo da je liturgiji, nakon Drugo-ga vatikanskoga sabora, vraćena (i na razini ‘defi-niranja’) njezina dinamična, spasenjska čitljivost u ekleziološkome ključu, tada nije teško zaključi-ti da bi socijalni nauk Crkve mogao snažnije po-segnuti za tim svojim vrelom na kojemu vjernici

žive vrhunac brige za bližnjega, zbog Božje milo-sti koja ih uvodi u život s Bogom. I Krist i Crkva neprestano pozivaju na činjenje (»Ovo činite me-ni na spomen«; »Što god ste učinili jednomu od najmanjih, meni ste učinili«), a i liturgija je defi-nirana po performativnosti govora sa sadržajem spasenja na djelu (salus in actu). Pitanje je ka-ko je moguće da se taj liturgijski actus nedostatno vrjednuje u pristupanju socijalnim temama.

Liturgija i zauzetost koja iz nje provireLiturgija nije sveto skazanje, predstava ponuđe-na za zainteresirane koji traže umjetnički doživ-ljaj ili se smatraju pozvanima na prosudbu s to-nom estetske ili literarne kritike. Istina je da se u prošlosti možda prečesto (zbog odnosa pre-ma poimanju Crkve) naglašavala zauzetost u do-laženju na misu, na zapovijedi i dužnosti prisu-stvovanju, kao da su glavni čimbenici i sudionici samo službenici, dok bi ostatak Božjega naroda ostao promatračem. Liturgijska je drama po svo-joj naravi takva da nužno zahvaća, poziva na su-djelovanje i pretpostavlja zajednicu kao subjekt slavlja (po Kristu i s Kristom i u Kristu).

Sažeto prikazujući razmišljanja Luigija Sarto-rea pokušajmo ući u teološko utemeljenje slože-noga, ali prirodnoga odnosa liturgije i pitanja ko-

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

ja se tiču socijalnoga življenja vjernika. Premda se nakon Drugoga vatikanskog sabora naglašava nerazdruživost liturgijskoga slavlja i zauzetosti za bližnjega, dimenzija vjerničke društvene zauze-tosti iz liturgije (dakle, iz dinamike slavljenja) do sada nije na prikladan način produbljena na teo-loškoj razini. Nažalost, stariji pristupi liturgijskoj teologiji teško su pronalazili nutarnje opravdanje za taj bitan vidik bogoslužja. Prema tim razmi-šljanjima liturgijski se znak (u skolastičkome te-ološkom poimanju) otvara prema prošlosti (kao spomen-čin), prema budućnosti (kao signum prognosticum) i prema sadašnjosti (kao aktua-lizacija), spajajući ih u liturgijski hodie (danas). Poput nekoga dodatka, razmišljalo se o vrijedno-sti zauzetosti pojedinoga vjernika i slavljeničke zajednice za bližnjega u raznim potrebama.

Istina je da – upravo zahvaljujući toj trostru-koj otvorenosti – liturgijski čin biva uzdignut na razinu posebne vremenitosti i na razinu vremena ‘ispunjena’ vječnošću, kako bi naša povijest ušla u Božju vječnost (u su-vremenost Božju u našoj povijesti). Bog je apsolutna su-prisutnost i sadaš-njost sa svim vremenima, bez mogućnosti mono-polizirajućih zatvaranja od strane stvorenja. Sve to valja trajno naglašavati, ako se želi razumjeti ljudskost u svim protegama, zbog čega dimenzi-ja svega življenoga ne može biti promatrana tek kao dodatak liturgiji. Dimenzija ljudskosti je bit-na sastavnica liturgijskoga čina. Upravo je zbog te intrinsečnosti (unutarnje neodvojivosti) nera-zumljivo zašto dokumenti koji se bave socijalnim naukom Crkve više nadahnuća i poticaja ne ko-riste iz liturgije (ne na razini zapovijedi i obveze očitovanja crkvene društvenosti i kulture, nego iz naravi liturgije i kršćanske obrednosti).

Liturgija uzima ozbiljno (jer drukčije ju se niti može misliti niti slaviti) načelo i zbilju Utje-lovljenja koja kriterij Saveza vodi k punini. Bog je čovjeka uzdignuo na razinu suradnika u pla-nu spasenja. To nije nešto što se podrazumijeva »iz naravi stvari«. Liturgija pripada i računa s re-dom milosti, odnosno: Utjelovljenje i Savez po-stali su kriterijima kršćanske povijesnosti. Iz toga

slijedi da je sastavnica ljudskoga u svakome obi-lježju liturgijskoga znaka: činjenje spomena (kao prva dimenzija liturgijskoga znaka) obuhvaća svu širinu povijesti Božjih veledjela (mirabilia), ostvarenih u prošlosti, a to znači i cjelokupan od-govor po kojemu čovjek biva uključen u božan-sko-ljudsku povijest. Nadalje, proroštvo (kao di-menzija koja preduhitruje konačnu budućnost u punini) ne može se ograničiti na slavljenje savr-

šenoga dara Božje ljubavi svetima, zanemaruju-ći plodove koji su niknuli u onima koji su svo-jim odgovorom ušli u krug darovane i uzvraćene Ljubavi, a koja je zapravo život u Bogu. Uprisut-njenje, aktualizacija spasenjskoga Božjeg da-ra (treća dimenzija) očito sadrži i ‘dar-zauzetost’ koja zahvaća subjekte liturgijskoga slavlja u spo-sobnosti da se na dosljedan način svijetu očituju vidljivi i povijesni znakovi trajne izvorne novosti evanđelja i milosti.

Liturgijsko slavlje ni u kojemu svojem se-gmentu ne dopušta odvajanje ‘milosti’ i ‘zakona’, budući da liturgija ne slavi samo ljubav koja do-lazi od Boga, nego i ljubav koja se vraća k Bogu. Na to nas obvezuje Utjelovljenje u kojemu nam se objavljuje i ostvaruje zbilja da Krist nije samo pravi Bog, nego i pravi čovjek koji očituje i izra-žava svoje predanje Ocu, uzvraćajući Ocu ljubav ljubavlju prema nama. Radi se o posvemašnjoj uzajamnosti između Isusa i njegova Oca, ali i iz-među Isusa i čovječanstva. Isusova ljubav nije bi-la samo posvema i istodobno božanska i ljudska, nego se u potpunosti ugnijezdila u mrežu odnosa ljubavi koji obilježavaju svaki istinski ljudski do-gađaj i doživljaj. Zajednica vjernika u liturgiji ne slavi samo Očevu ljubav, nego i ljubav Sina, a – u Sinu – i ljubav djece (braće i sestara).

Liturgija pokazuje istinu da društvena praved-nost i skrb za drugoga ne proizlaze tek iz nečijih prava, nego iz događaja spasenja, kojemu je su-bjekt Bog a na čovjek. Stoga, činiti dobro nije pi-

tanje izbora nego identiteta Kristova vjernika.

5

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

Govor sastavnica liturgijskih slavljaUz oprez prema višeznačnoj uporabi govora o ljubavi, potrebno je dati točna imena zauzeto-sti i nastojanjima koja proizlaze iz zakona lju-bavi te ih čitati u svjetlu posebnih sastavnica li-turgijskih slavlja. Razumljivo je da će najprije na pamet pasti poticaji homiletske naravi, kao i na-govori i propovjedni segmenti, pri čemu ne tre-ba zaboraviti molitveni naglasak i oblik molitve vjernika, s pomoću koje, uz ostalo, svaka zajed-nica u lice gleda vlastite potrebe i životne hitno-sti cijeloga čovječanstva.

Osim tih najverbalnijih oblika, postoje oni koji su vlastiti liturgiji kao čini, jer molitva nije nikada samo verbalni sadržaj. U smještaju služ-benika i vjernika, u njihovu zajedništvu, u njiho-voj brizi za prisutnost drugoga, u zajedničkome

vršenju gesta progovara neodvojivost življenja povijesti, stvarnih kulturalnih okvira, obveza koje proviru iz svjedočenja evanđelja. Liturgija je slika i ostvarenost svijeta koji je u interakciji s Bogom; liturgija je božansko-ljudska drama te bilo koje odvajanje tematike mira, pravednosti, zaštite života, borbe protiv raznih diskriminaci-ja dostojanstva čovjeka, očuvanja stvorenoga…, od nutarnje naravi liturgije (koja i ne mora biti verbalizirana) iskrivljavanje je i dokidanje litur-gije u njezinoj sadržajnoj nosivosti.

Baš je zbog toga iznenađujuće da crkveni do-ku menti ne crpe više epistemološke, te time i teo-loške snage iz liturgijskoga slavlja. U korijenu svih konkretnih zauzetosti, svjetlo kršćanske vjere ot-kriva jezgru: zakonitost agape (djelotvorne krš-ćanske ljubavi). U njoj se zrcali konkretnost (do-slovce: cum+crescere = sraštenost, zajednički rast) koja je nesebična i baš zbog toga liturgija ne može i ne smije biti pokriće ili izgovor za bilo kakvo ‘političko djelovanje’ u stranačkome smislu. Tako liturgija ostaje istinskim promicateljem zajednič-koga (političkoga) dobra, ali nije mjesto zauzima-nja za logiku zemaljskoga nad- i pre-vladavanja.

Liturgija nije laboratorij tehničkih projekata, niti mjesto sazrijevanja etičkih odgovora koji bi funkcionalno odgovarali konkretnim rješenjima u društvu. Liturgija uvijek vraća u središte povi-jesti Ljubavi, odnosno povijesti spasenja. I ljud-ska je ljubav nerazdruživi dio te povijesti, a litur-gija ju promatra kao odgovor ljubavi koji daje posvemašnju prednost Božjoj inicijativi.

Liturgija pokazuje društvene rane i živi naduU proteklim desetljećima se izravno ili neizrav-no promatralo liturgiju u odnosu prema politici do te mjere da se od liturgijskih slavlja očekivalo previše, tovareći na nju svu etičku odgovornost zajednice i vjernika pojedinačno, bilo na indivi-dualnoj, bilo na društvenoj i političkoj razini. U razmatranju »doksološke i političke ljubavi« do-bra je nakana da se kršćane budi na političku za-uzetost, na izlaženje iz intimističkoga poimanja i

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje. (Corrado Corazza, 1958.)

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

življenja vjere i na ulaženje u složenost (i ambi-valentnost) odnosa bijede i težnjā ljudi. Ispravna je i kritika onih liturgijskih slavlja koja žive svo-ju obrednost kao u nekoj nepropusnoj opni u od-nosu na život izvan liturgijskoga prostora, previ-đajući ili namjerno brišući napetosti i sukobe s grubošću zbilje koja i same vjernike dijeli rezom opcija u političkome ili gospodarskome ključu.

Liturgija svojom naravi, kao proslava vje-re, kao čin vjere, uvijek pokazuje rane društva, ali živi prostore nade. Liturgija nije sklonište u umjetnu oazu i skrivanje dramatičnosti življe-nja. Baš suprotno tomu: ona živi eshatološku di-menziju vječnosti kao povijesnu sukobljenost u kojoj se u klici ostvaruje zajedništvo u tri dimen-zije liturgijskoga znaka. Liturgija u sebi ima i pe-dagošku vrijednost u odnosu na život vjernika, pozvanoga na preoblikovanje svojih djela i mi-sli u plodove ljubavi. Liturgija je kao slavlje (ne u liturgiji kao neka posebna nadodana pedagoška aktivnost) škola agape.

Liturgija, budući da pripada području činje-nja, obrednosti, slavljenja i znakova, otvara speci-

fičan i složen sustav (međuljudske) komunikaci-je. Kršćanska ljubav, caritas nalazi se u području jednostavnoga, općih načela praizvornih sadrža-ja. Zajedničko polje gdje se susreću liturgija i dje-latna kršćanska ljubav nedvojbeno je vjera. Vjera nije samo krjepost, izvorište života, kvasac vječ-nosti, nego i nauk, odnosno povijesni izražaj kul-turalnim znakovima, kako bi se ostvarili izražaji Istine i Riječi koju je Bog priopćio. Vjera, kao vi-đenje svijeta (svjetonazor) otvara obzorja one lju-bavi koju liturgija slavi.

Liturgija na zemlji vrhunac je povijesnoga izražaja i ispovijedi (professio) vjere; ona je najvi-ši i najcjelovitiji čin vjere, budući da pruža ostva-reni smisao, usmjerenost i vrijednost življenja. U liturgiji vjera postaje životnom dramom, dokida-jući u simboličkome govoru granice vidljivoga i imanentnoga te – više od poezije ili koje druge umjetnosti ljudske dramatizacije – božanskim prisustvom daje dioništvo u kraljevstvu Božje-mu. U liturgiji vjernik svjedoči prisutnost Dru-goga koji izgleda odsutan, a koji je razlog i svrha svemu. Dakle, ne radi se o generičkome ‘drugom

Zajedništvo s Kristom u sakramentu ljubavi preslikava se u odnos ljubavi prema braći ljudima. (M. I. Rupnik, diptih u kapeli doma »Madonna dell ‘Uliveto«, Montericco, Italija, 2000.)

7

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

svijetu’, ‘naličju zbilje’ ili ‘ozračju svetoga’, kao da je u pitanju neka nejasna zona sacrum-a.

Dramatizacija u snazi simboličkoga govora vrijedi na općereligijskome planu, a kršćanska je specifičnost u objavi božanskoga kao Ljubavi (ne samo kao Svemoćnosti i Mudrosti). I dok se odnos čovjeka prema Bogu općenito promatra s naglascima na smislu za sveto, u mješavini stra-ha i očaranosti; u naporima da se približi Bogu i da ga se umilostivi, kršćanstvo je prožeto obja-vom Boga koji je u sebi agape, sebedarje u jedin-stvu triju osoba koje svoju ljubav daju čovjeku u: stvaranju, otkupljenju, posvećivanju, odnosno dopuštanju ulaženja u božanski život po daru Je-dinorođenca (usp. Iv 3,16). Baš zbog toga liturgi-ja ne slavi subjektivnost nečijih osjećaja, veliko-dušnosti i dobrih djela, nego Boga koji je Ljubav. Ta se činjenica ne smije izgubiti u razmišljanju o uzlaznoj (cultus) i silaznoj (sacramentum) di-menziji liturgije, niti u obilježjima kršćanske mo-litve: klanjanje, zahvaljivanje, zazivanje, molba za oproštenje. Specifičnost kršćanske liturgije je u onome što daje oblik svakoj drugoj božanskoj oznaci – Agape.

Liturgija slavi Očevu ljubavZa liturgiju je specifično da je slavlje, zajedničko slavlje, a nipošto samotno privatno moljenje ko-je izražava jastvo vjerujućega subjekta. Ona nije niti skupno moljenje koje polazi od ljudske inici-jative. U snazi Kristove prisutnosti i njegova Du-ha liturgija je cjelovit povijesni događaj koji obje-dinjuje svemir, povijest, čovječanstvo; spaja nebo i zemlju u utjelovljenoj Riječi kao središtu rekapi-tulacije svijeta na izvorištu Očeve ljubavi. Upra-vo je ova zadnja ‘prvi izvor’, nedostupan, neiscr-pan, neizreciv.

Na Zapadu smo skloni promatrati Božje je-dinstvo, bez posebne pozornosti na Božja ‘očito-vanja’ i na ‘redoslijed’ biblijske objave u kojoj Otac ostaje nedostupan, osim po Kristu u Duhu. Otac je izvorište ljubavi, a liturgija nam omogućuje za-jedništvo s Bogom, te je ona poglavito doksologija i onda kada je spomen povijesnih događaja. Vrhu-

nac molitve je Boga moći zvati Ocem (sinovi smo i kćeri u Sinu), pri čemu to očinstvo ne pripada po-vršnoj metaforičnosti u kojoj se čovjek obraća Bo-gu, nego je vječni Otac uistinu roditelj (prije svih vjekova) suvječnoga Sina. Slaviti Boga Oca znači ispovijedati da ljubav ne počinje od nas.

Iako učinci ljudske velikodušnosti (drago-cjeno je što postoji njezino očitovanje, bez obzi-ra koje joj je podrijetlo) mogu izgledati slični u darivanju onih koji su vjernici i onih koji to ne ispovijedaju, izvorište je različito, jer velikoduš-nost za kršćanina nije pitanje izgrađivanja krje-posti, nego je odgovor na Božju ljubav i pripada kršćanskoj konstitutivnosti.

Od dara Svetoga pisma naše primanje je oz-načeno kao sakrament, što znači da je nekada darovano Kristovo tijelo kao povijesno i uskr-snulo ono tijelo koje mi sada primamo kao sa-kramentalno tijelo u sadašnjosti. Naš je odgovor moguće vidjeti kao agape, odnosno kao etički odgovor. Možda to najbolje izriče pavlovsko-au-gustinovska sintagma: multi unum corpus in Christo (»mnogi smo jedno Tijelo u Kristu«). To se simbolički izražava primanjem jednoga kru-ha koji dijele mnogi kao euharistijsko Kristovo tijelo. Ono se u biti ne sastoji u bratskoj i sestrin-skoj ljubavi, u agape, proizišloj iz Božje ljuba-vi. Taj se dio euharistije živi unutar eshatološke istine: već, ali ne još (u punini).

Stoga je i zanemarivanje toga vidika nijekanje bitnoga u kršćanskome životu. U kršćanskoj vjeri, dakle, govorimo ponajprije o Božjoj, a ne o ljud-skoj velikodušnosti, jer se Božja ne može pretpo-staviti, dok je ljudska tek izražaj koji ima naličje u grijehu. Nakon svega dobra koje činimo, nije nam se hvaliti nego iskreno reći: »sluge smo beskori-sne« (Lk 17,10). Nekomu tko nije vjernik to može

Liturgija u sebi nosi pedagošku vrijednost za život vjernika, pozvanih na djelatnu ljubav. Ta pedagoška dimenzija nije neki pridodani

ili prigodni element, jer je liturgija u sebi, u svojoj biti, škola agape.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

zvučati kao ponižavanje i nedostatno vrjednova-nje ljudskoga zalaganja, ali: čime se istinski mo-žemo pohvaliti, osim Božjom prisutnošću i do-brotom? Kad Bog dariva, dariva sebe. Zbog toga liturgijske molitve nose u sebi sadržaj koji se mo-že sročiti na sljedeći način: »Mi ti, Bože, prinosi-mo (tvoje) darove, a ti nam podari sama sebe.«

darom u Sinu, a u liturgiji – slaveći pojedina otaj-stva i događaje spasenja – Duh otvara i drži otvo-renim svaki događaj za objavu otajstva, kako bi se očitovala konačna svrha i odredište. Liturgija je u tome smislu trajna aktualizacija (u Duhu) koja simbolički (sakramentalno) ostvaruje eshatološ-ki već, puninu i savršenost života u Agape.

U liturgijskome govoru narod, zajednica, za-jedništvo, Crkva… nisu samo povijesni pojmovi ili samo sociološki elementi koji bi izražavali či-njenice i fenomene instrumentalnoga reda, od-nosno dinamizam koji nekoga okuplja radi neče-ga, kako bi se postigli određeni ciljevi. Liturgija je simbol konačnoga okupljanja; ona slavi vječnost odredišta u radosti Božjega zajedništva, gdje ni-je prisutan niti jedan radi. Zajedništvo ostvareno u ime Kristovo, snagom Duha, radi slave Oca od privremenoga postaje vječno.

O tome liturgija ne progovara samo rječnikom nade, obećanja, čežnje i zazivanja, nego usliša-njem koje se ostvaruje epikletskim dinamizmom (zazivom Duha Svetoga da preobrazi svijet i lju-de u nova stvorenja i Božjim jamstvom da taj za-ziv uslišava u liturgijskome slavlju). Najkraći put da se uoči neiskorištenost liturgijskih tema u cr-kvenome govoru o socijalnim pitanjima nalazi se u drugome dijelu epikleze u euharistijskim moli-tvama, ali i u epiklezama drugih slavlja. Navodim samo dvije od njih u kojoj se vidi snaga i aktual-nost liturgijskoga slavlja i osjećaj za društvene po-trebe temeljene u Božjoj ljubavi, koje su vjernici (ako žive liturgiju) očitovanje. Ove riječi valja či-tati u punini konteksta euharistije: »Ti po svome Sinu ljude, koje si stvorio na slavu svoga imena, otkupljene njegovom krvlju i obilježene pečatom Duha okupljaš u jednu obitelj… Učini nas osjet-ljivima za potrebe svih ljudi… Otvori nam oči da upoznamo potrebe braće i sestara: nadahni nam riječi i djela da jačamo potrebne i potlačene, daj da im iskreno služimo, po primjeru i zapovijedi Kri-stovoj. Daj da tvoja Crkva bude živo svjedočanstvo istine i slobode, mira i pravednosti, da u svim lju-dima potakne novu nadu.« (Iz Euharistijske mo-litve za različite potrebe)

Vječna ljubav Očeva jamči čovjeku postojanje ljubavi koja ne stari, koja ne traži trajno obnavlja-nje. U liturgiji je na djelu ljubav koja je trajno ak-tualna i istodobna, usmjerena svima. Kad ne bi bi-lo tako, spomen-čin i proroštvo liturgije nestali bi u praznini izvan zbiljnosti i uzdasima pobožnih želja.

‘Agape’ u Sinu aktualizirana DuhomIz otajstva Presvetoga Trojstva proizlazi otajstvo Utjelovljenja. Liturgija ne slavi samo Božji dar, nego i darivanje kojim se Bog upoviješnjuje, ula-zi u povijest, objavljuje se. Ti događaji raznovrsnih očitovanja su magnalia Dei, veledejela Božja, jer su u povijesti znakovi novosti s odlikom neočeki-vanoga i darovanoga; događaji smisla Božje sna-ge, milosrđa i znamenja Ljubavi. Darivanje Bo-ga u Sinu ne može se misliti bez Duha Svetoga. U liturgiji je jedno Očevo poslanje (missio) – kri-stološko, nerazdruživo od drugoga – pneumato-loškoga. U daru utjelovljene Riječi očituje se ne-posrednost Božje ljubavi koja se obraća svakomu čovjeku, sa svim obilježjima (i opterećenostima) povijesti, ne ostajući u anonimnosti, nego dohva-ća svakoga pojedinca.

U daru Duha Svetoga božanska ljubav izraža-va sva lica, daje važnost svakomu čovjeku, osobi-to onomu koga ljudska mjerila smatraju nevaž-nim. Sloboda Duha i u Duhu ne znači neku vrstu bijega u udaljenost od drugih, gdje je moguće uži-vati u djeliću odražaja zrake Božje ljubavi. Duh otvara raspoloživost čovjeka u skladu s Očevim

Liturgijsko zajedništvo nije tek ‘sociološki’ element okupljanja radi određenoga cilja. Liturgija je simbol konačnoga okupljanja,

lišena svakoga 'radi' i svake trenutne koristi.

9

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

Živjeti liturgiju izvan liturgijeO liturgijskoj prepoznatljivostikršćaninove prisutnosti u svijetu

Ante Crnčević

Svjedočeći stalnim pozivima Crkve na dje-lotvorniju i prepoznatljiviju prisutnost krš-ćana u društvenoj zajednici, i to na svim

razinama zajedništva, od karitativne skrbi do po-litičkoga djelovanja, ne možemo ne postaviti pi-tanje iz kojih temelja izvire taj vidik življenja krš-ćanskoga poslanja. Je li kršćanska solidarnost izazvana teškim životnim situacijama potreb-nih i brojnim primjerima društvenih nepravdi, ili je pak nadahnuta kršćanskim iskustvom Ljuba-vi koja se u Kristu bezuvjetno daruje i koja uvijek pronalazi nove prostore izricanja i darivanja?

Svjedočenje vjere i evanđeoska angažiranost u društvu – u zajednici vjernika i u široj društve-noj zajednici – poimaju se kao pokazatelji život-nosti vjere. Iza poziva na socijalnu zauzetost Kri-stovih vjernika stoji misao koja se dade izvesti iz evanđeoskoga govora o ljubavi, iz primjera Kri-stova čovjekoljublja ili pak iz novozavjetne pou-ke o vjeri koja je mrtva bez djela (usp. Jk 2,14-26). No, je li socijalni nauk Crkve utemeljen samo u nauku evanđelja, na riječi i pouci? I jedan i drugi nauk (evanđeoski i socijalni) mogu biti besplodni, ‘mrtvi’, »bez djela«… i, unatoč tomu, ostati uzvi-šeni, idealizirani, kao najpoželjniji oblici života u ljudskoj zajednici. Čini se da bi za društvenu an-gažiranost vjere bilo veliko osiromašenje kad bi-smo njezino opravdanje i utemeljenje tražili samo u riječima, u nauku – svetopisamskome ili crkve-nome. Teško je razmišljati, iako je lako nazrijeti zaključak, što bi u današnjemu svijetu od vjere i evanđelja ostalo da Crkva počiva samo na nauku, na katehezi i na propovijedanju o ljubavi. Bio bi to još samo jedan nauk, među tolikima u svijetu.

No, još prije nauka i riječi o ljubavi, posto-ji čin ljubavi, Božje djelo spasenja, djelo očito-vano u Isusu iz Nazareta, a koje se svakodnevno oživljava i odjelotvoruje po liturgiji Crkve, vazda-

novom činu Božje ljubavi. Valja nam priznati da Crkva nakon dvije tisuće godina ne živi svoje po-slanje u svijetu snagom svoje vjernosti nauku ko-ji joj je (jednom, nekoć) u evanđelju predan, ne-go životvornom snagom koju svakodnevno prima iz Božjega darivanja u ljubavi. To Božje darivanje očituje se u mnogoobličnosti Božjega djelovanja i nadahnuća, a najčudesnije je i najvidljivije u sa-kramentima Crkve koji su Božji čini spasenja.

Sakramentalnost liturgije i životaPolazeći upravo s takvih postavki, koje Božjemu djelovanju u ljubavi daju prvenstvo pred našim govorom i pred ‘naukom’ o ljubavi, moguće je s ve-ćom jasnoćom gledati na poslanje i angažiranost kršćana u svijetu. Doista, nije moguće na jasan na-čin govoriti o Crkvi kao sakramentu spasenja ci-jeloga ljudskog roda (LG 1) ako se zaboravi da sa-ma Crkva počiva na sakramentu – na Kristu koji je izvorni sakrament i iz kojega, kao prasakramen-

Bog ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda. (Erich Schickling)

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

ta, izviru svi sakramenti Crkve. Crkva je rođena iz sakramenta Krista, iz njegova potpunoga preda-nja za naše spasenje, predanja kojemu je pashalno otajstvo vrhunac, a sakramenti Crkve spomen-či-ni koji u vremenu aktualiziraju Kristovo spasenj-sko djelo (usp. KKC 766). Stoga liturgija Crkve i sveukupno poslanje Crkve, pa i ono koje se tiče društvene angažiranosti Kristovih vjernika, mora-ju izvirati iz istoga vrela, iz Krista-Sakramenta koji sakramentalno djeluje u liturgiji Crkve.

Iskustvo sakramenata, koji su mjesta spasenj-skoga susreta s Kristom, najjača je i najživotnija zapovijed ljubavi. Sakramenti, kao iskustvo Bož-je ljubavi prema čovjeku, postaju za kršćane pre-obrazbena okrjepa za svjedočenje i darivanje pri-mljene ljubavi. Sakramentalnost euharistije nije moguće omeđiti obrednim trajanjem i obredno-mjesnim određenjem. Euharistija je u svojoj izvornosti čin »hvale iskazane Bogu« koji je lju-bav (euharistéin - iskazivati hvalu), te stoga ima potrebu neprekidnosti, trajnosti. Apostol Pavao zato opominje: »Svagda i za sve zahvaljujte (eu-haristoúntes pántote hypèr pánton) Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista« (Ef 5,20). Trajnost euharistije u životu, pronoseći iskustvo

darovane Ljubavi, postaje vrelom i paradigmom svekolike kršćaninove ljubavi. Izvornost vjernič-koga života je u iskustvu Boga koji se sām objavio i koji nas je prvi ljubio. Doista, vrhunac ljubavi, koliko god se to činilo paradoksalnim, nije u na-šim djelima ljubavi nego u životnoj (iskustvenoj) spoznaji prvenstva Božje ljubavi: »U ovom je lju-bav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je lju-bio nas« (usp. 1Iv 4,10). Spoznaja toga prvenstva i takvoga reda ljubavi put je autentičnoga življenja vjere i sakramenata.

Čini se, međutim, da u iskustvu vjere i u govo-ru o poslanju kršćana u svijet sakramentalni život olako zatvaramo u usko područje duhovnosti i po-božnosti, pa angažiranost vjere ostaje na drhtavim nogama nauka, propovijedanja i ljudskoga zalaga-nja. Zaboravljamo da je i sav kršćanski nauk izra-stao iz Božjega djela ljubavi, a ne samo iz njegove objavljene riječi. U propovijedanju se, međutim, češće pozivamo na Kristovu zapovijed ljubavi, ne-go na njegovo djelo ljubavi, trajno darovano u sa-kramentima Crkve. Riječi i zapovijedi ne obvezu-ju onom snagom koju u sebi nose djela i njihovo iskustvo. Zato se događa da naše očitovanje ljuba-vi i solidarnosti prema drugima proizlazi iz obve-ze pred savješću i pred naukom, iz ljudskoga suo-sjećanja s onima koji su potrebni naše pomoći ili iz svijesti o potrebi činjenja dobra, a ne iz sakra-mentalnoga iskustva Boga koji je ljubav – premda redovito participiramo na euharistiji, sakramen-tu ljubavi. Red ljubavi govori o iskustvu Božje lju-bavi koja je izvor svemu. No, nisu rijetka iskustva sasvim drukčijega puta ljubavi: iskustvo blizine sa siromašnima i potrebnima, nadahnuto urođenom ‘dobrotom’ i solidarnošću, mnoge ljude izvodi na put traženja Boga, izvorne Ljubavi. U takvim isku-stvima ljubav prema Bogu ovisi o našoj naklonosti prema bližnjima, pa je stoga nestalna, bez sigur-noga temelja i opravdanja. Stanemo li pak u red ljubavi te na prvo mjesto stavimo iskustvo Božje ljubavi i trajne vjernosti u ljubavi, tada je ljubav prema ljudima neupitna, obvezujuća, uvijek nova – jer počiva na sigurnome temelju.

Izokrenutost prvenstva ljubavi i davanje ve-ćega značenja zapovijedi nego djelu ljubavi, osje-ća se čak i u samim liturgijskim slavljima jer se i

U sakramentu euharistije Krist nastavlja ljubiti svoju Crkvu, sve do konca svijeta. (P. Pirc, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik)

11

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

unutar njih nerijetko više pozornosti i brige pri-daje propovijedanju i našoj poruci (moralnoj, du-hovnoj, ‘pastoralnoj’) nego Božjemu djelovanju, očitovanu (ili zapretanu?) u navještaju Božje rije-či, u molitvi (osobito u epiklezi) te u liturgijskim činima koji uprisutnjuju Božje sakramentalno djelovanje. Vidljiva odijeljenost socijalnoga nau-

U saborskoj konstituciji o liturgiji izrijekom se naglašava egzistencijalna dimenzija liturgije te njezina bezuvjetna međuprožetost sa sveukupnim kršćanskim življenjem: predstavljena je kao »vr-hunac (culmen) kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor (simul fons) iz kojega proistječe sva njezina snaga« (SC 10). Liturgijsko udioništvo kr-šćanske zajednice u djelu otkupljenja zauzvrat po-tiče vjernike (vicissim impellit fideles) da nasićeni vazmenim otajstvom otkupljenja »budu složni u bogoljubnosti« te »životom vrše ono što su vjerom primili«, kako to izriče vazmena euhologija.

Ove misli, koje se iščitavaju iz liturgisjke euho-logije i iz novijih liturgijsko-teoloških promišlja-nja, stoga nisu protivljenje liturgičara socijalnoj angažiranosti Crkve, nego su poziv na zajedništvo i životnu međuprožetost poslanja – radi autentič-nosti liturgijskih slavlja Crkve te radi djelotvorno-sti i evanđeoske prepoznatljivosti njezinoga soci-jalnoga zagovaranja i nastojanja.

Euharistijski stol i stol siromahaLiturgija proslavlja i utjelovljuje Božju praved-nost, utemeljenu na njegovu čovjekoljublju, te sto-ga nadilazi i transcendira svaki oblik ljudske pra-vednosti, socijalne pravde i solidarnosti. Sasvim je jasno da je pravednost za koju se kršćani zalažu u svijetu utemeljena na Božjoj pravednosti, pra-vednosti koja je nazvana »ludošću« (1Kor 1,18). Stoga ponašanje prvih kršćana u svijetu i njihovo zauzimanje za potrebne (osobito za siromahe te za nezbrinutu djecu) izaziva podsmijeh suvreme-nika. Njihovo ponašanje nadilazi pravednost, čak se i kosi sa zakonom koji je nalazio opravdanje za skrb za siromašnu djecu rimskih građana, ali ne i za djecu robova i stranaca. Nova pravednost koju kršćani promiču, koliko god bila »društveno ko-risna«, bila je katkad smatrana ugrozom carstvu. Zanimljivo je promatrati novozavjetne, ponekad idealizirane, opise zajedništva prve kršćanske za-jednice, ali je još zanimljivije zapaziti kako nekr-šćanski pisci zapažaju novost kršćanske prisutno-sti u svijetu. Već u II. st. pogani za kršćane kažu: »Gle, kako se ljube!«. Laktancije novost kršćan-stva opisuje kao »milost čovječnosti kojom se lju-be, pomažu i brane drugi ljudi«.

ka Crkve od njezinoga liturgijskog života, o čemu s pravom govore neki suvremeni liturgičari, stoga je samo jedan od pokazatelja duboke razdijelje-nosti vjerničkoga života od sakramenata u kojima se daruje Život. Potrebno je iznova otkriti simbio-zu sakramenata i životnosti vjere.

Potreba za združenošću i međuovisnošću li-turgijskoga života Crkve i njezinoga socijalno-ga angažiranja nije odraz samo današnjih težnji. Danas se ona iznova pojavljuje kao hitnost. Zani-mljiva je i teško objašnjiva činjenica da se u doba razvijenoga liturgijskoga pokreta sredinom proš-loga stoljeća, osobito u Americi, o toj združeno-sti govorilo s puno više jasnoće nego u poslijesa-borskim desetljećima. Još godine 1935. u Americi je Virgil Michel, jedan od promotora liturgijskoga pokreta, pisao da je liturgija »the indispensable basis of Christian social regeneration«. No usko-ro će se liturgijski i socijalni pokret u snažnom za-mahu razvoja gotovo u potpunosti odijeliti, pa će u dokumentima socijalnoga nauka Crkve biti uza-ludno tražiti izravnu dublju poveznicu socijalno-ga angažiranja kršćana s liturgijskim iskustvom vjere u kršćanskoj zajednici. Takva neprožetost li-turgije koja daruje spasenje i života koji bi trebao biti spasenjski plodan može nas navesti na misao da je socijalni nauk potaknut više potrebama lju-di i krizama koje se zamjećuju u svijetu negoli in-trinsečnom kršćanskom težnjom za autentično-šću kršćanskoga življenja. Izvornost socijalnom angažiranju kršćana, znano nam je, ne može bi-ti ljudska sućutnost nego nadahnutost nad Kri-stovim djelom ljubavi. Iskustvo toga djela ljubavi konstitutivni je element svake kršćanske ljubavi.

Izvornost socijalnom angažiranju kršćana ne može biti u ljudskoj sućutnosti, nego u nadahnuću nad Kristovim djelom ljubavi.

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

Ipak, slici idealiziranoga opisa zajedništva pr-ve kršćanske zajednice, koja je orisana kao »jed-no srce i jedna duša« (usp. Dj 2,42-47) potrebno je pridružiti i primjere nezajedništva očitovanoga u zajednici Korinćana. Apostol opominje zajedni-cu u Korintu da njihov euharistijski stol nije izraz zajedništva nego razdijeljenosti (usp. 1Kor 11,17-33). U Pavlovu oštrome prijekoru, kojim ukazuje na razdore u korintskoj zajednici, lako je uočiti da je liturgijsko nedjeljno okupljanje već tada bilo u izvjesnoj mjeri podčinjeno društvenome zajedniš-tvu i ‘bratskim’ gozbama (agape). Opomena ne ide samo protiv neosjetljivosti za siromašne i potreb-ne u zajednici nego i, prije svega, protiv pretvara-nja euharistijskoga sastanka i euharistijskoga sto-la u ‘stol’ običnoga ljudskog zajedništva i gozbe. Euharistija je uvijek eklezijalna, ali u ime eklezijal-nosti ne može biti socijalizirana, pa i kad je riječ o skrbi za potrebne. Liturgijska upućenost vjernika na svjedočku prisutnost u društvu ne smije biti za-mkom za podruštvovljavanje liturgijskoga zajed-ništva po matrici društvenih okupljanja.

Siromasi i potrebni članovi kršćanske zajed-nice bili su na nedjeljnim liturgijskim sastancima prve Crkve prepoznavani i prihvaćani kao poseb-na skupina vjernika. Pozadinu tome treba tražiti i u činjenici da društvo (carstvo) nije imalo izgrađene sustave skrbi za potrebne, ali još više u želji da eu-haristijsko »lomljenje kruha« dobije potvrdu svo-je autentičnosti u »lomljenju kruha« za siromahe i potrebne. Crkva biva u društvu prepoznata upravo po toj skrbi. Apostolske konstitucije svjedoče da su na liturgijskim sastancima prva mjesta bila »rezer-virana« za one koji su po naravi »najbliži svetištu Gospodnjem«: siročad, starci i udovice. Na tome će tragu i Didascalia opominjati da liturgijsko za-jedništvo treba biti ne samo poziv ili poticaj na skrb za siromahe nego da treba biti i svjedočanstvo au-tentične skrbi za njih. Pisac toga spisa ne dvoji in-zistirati da liturgijska i crkvena zajednica ne smi-ju primati nikakva dara od onih koji iskorištavaju siromahe! Sveti Ivan Zlatousti, tumačeći Pavlovu poslanicu Korinćanima (XII,58,6), posvjedoču-je da bez siromaha i potrebnih Crkva ne može do-segnuti puninu savršenstva (absque illis enim per-fecta non esset plenitudo Ecclesiae).

Bît euharistije počiva u Božjem darivanju, u zajedništvu koje je plod darivanja. Stoga se nagla-šava da autentičnost slavljenja (i primanja) toga Božjeg darivanja nužno uključuje skrb za braću u potrebi. Nutarnja bliskost i povezanost euhari-stijskoga stola sa stolom pripravljenim za siroma-he toliko je presudna za autentičnost kršćanskoga

slavljenja da Krizostom govori o tijesnoj pove-zanosti Kristove riječi »Ovo je moje tijelo« (Mt 26,26) s riječima »Vidjeste me gladna i ne nahra-niste me« (Mt 25,42). Isti autor nastavlja upozo-ravati da briga za euharistijskoga Krista, koga li-turgija polaže na svečano urešeni oltar i odijeva u svilu (pri čemu se misli na ondašnji način ču-vanja euharistijskoga kruha), treba biti preslika-na u životnu brigu za Krista koga u svijetu susre-ćemo u golosti i siromaštvu potrebnih. I tome je Kristu potrebna »svila« i svečanost odijevanja. U protivnom, naše euharistije nisu autentične. Za-govaranje »Crkve siromaha« smjera k prepozna-vanju Krista u licu siromaha.

Ne čudi da je prva kršćanska zajednica, oku-pljena oko liturgije i izrasla iz sakramentalnoga za-jedništva, jasno prepoznala neodvojivost kršćan-skoga poslanja u svijetu od liturgije i liturgijskoga iskustva. Pripravljajući se za kršćansku inicijaciju katekumen je, između ostaloga, bio pitan i o druš-tvenoj dimenziji svoje vjere: »Jesi li se skrbio za udovice? Jesi li posjećivao bolesne? Jesi li vršio do-bra djela?« (Trad. apostolica, 20). Ljubav iskaza-na prema bližnjima mjesto je ispovijedanja (confe-ssio) i životnoga svjedočenja vjere (professio).

Siromasi koji pohađaju pragove naših crkava pokazatelj su da je liturgijsko okupljanje skup ko-ji potiče na solidarnost s braćom u potrebi. Još je sveti Augustin govorio o ‘blaženstvu’ skrbi za po-trebne: »Blago onim crkvama na čijim vratima stoje prosjaci. Oni nas podsjećaju na ono što i sa-mi jesmo pred Bogom – prosjaci.« To iskustvo

Euharistija je »sakrament ljubavi« koja raste kroz naše darivanje i svjedočenje primljene ljubavi.

Stoga se autentičnost slavljenja i prepoznavanja Krista u liturgiji Crkve mjeri slavljenjem njega

u onima koji su potrebni ljubavi i skrbi.

13

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

posvjedočene ljubavi nadahnulo je kršćanske pis-ce da kršćansku, a posebice liturgijsku, zajednicu prisliče svratištu i gostinjcu iz prispodobe o milo-srdnom Samarijancu: crkvena je zajednica svrati-šte u kojem će potrebni pronaći utočište i pomoć. Iz evanđeoske perikope o milosrdnome Samari-jancu potrebno je izdvojiti pitanje kojim Isus daje odgovor o smislu skrbi za potrebne. Nakon što je pokazao stav svećenika, levita i nepoznatoga Sa-marijanca, Isus pita sugovornika zakonoznan-ca: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bli-žnji onomu koji je upao među razbojnike?« (Lk 10,26). U Isusovu shvaćanju »bližnji«, dakle, nije čovjek koji je bio potreban pomoći, nego onaj ko-ji pomaže. Solidarna ljubav, vođena kristovskom potrebom darivanja, ne iscrpljuje se u »traženju bližnjih« nego u dimenziji biti bližnji. Stoga se kr-šćaninu umjesto pitanja »Tko je moj bližnji?« na-meće zahtjevnije pitanje »Komu sam bližnji?«.

Euharistija, otajstvo Božjega darivanja (ine-stimabile donum), slavljena je uvijek kao radosno primanje dara. Kršćanin živi od toga primljenog te svoju životnu povezanost s Darom može očito-vati samo u istinitosti i životnosti darivanja.

Živjeti u skladu s nedjeljomSocijalna zauzetost kršćana u našemu se društvu prepoznaje kroz različite oblike skrbi za potrebne. Svako nabrajanje zahvatilo bi tek neznatni dio po-svjedočene ljubavi jer samo mali dio kršćanskoga zauzimanja biva obuhvaćen ‘projektima’, ‘akcija-ma’ ili institucionaliziranim oblicima solidarnosti i skrbi (npr. kroz Caritas, na različitim razinama). Te su akcije uspjele u red ‘bližnjih’, dakle onih ko-ji solidarno skrbe za potrebne, uključiti i izvjestan broj osoba koje ne pripadaju kršćanskoj zajedni-ci, kao i onih koje su na rubu crkvenosti. Uspjeh takvih akcija i projekata stoga ne može biti vjeran pokazatelj sklada i nutarnje međuovisnosti izme-đu liturgije sakramenta i liturgije života. Ne ni-ječući uspjehe i ne obezvrjeđujući ni jedan oblik pomoći koja zbrinjava potrebne, kršćanska na-stojanja oko djela ljubavi pozvana su trajno gajiti autentičnost kršćanske ljubavi, koja se ne identi-ficira s ljudskim suosjećanjem, nego s Kristovom ljubavlju, iskušenom u sakramentu ljubavi. Čini se da mnogim našim karitativnim ‘akcijama’ ne-dostaje takvoga sakramentalnoga nadahnuća, pa se njima ne uspijeva postići rast u ljubavi nego sa-mo pomoć potrebnima.

Kao primjer nedovoljno jasne kršćanske i eklezijalne prepoznatljivosti karitativnoga i soci-jalnoga nastojanja Crkve potrebno je izdvojiti za-uzimanje za »neradnu nedjelju«. Nesumnjivo je da su hvalevrijedne inicijative i nastojanja različi-tih crkvenih institucija i zajednica oko promicanja prava na neradnu nedjelju, na odmor, na obitelj-sko zajedništvo, na pravednu plaću… Ipak ta na-stojanja nisu uvijek praćena, a još manje nadah-njivana, promicanjem osnovne sakramentalne i liturgijske dimenzija nedjelje. Tako i u javnosti često spominjani dokument »Nedjelja radi čovje-ka« – koji su god. 2004. priredili Hrvatski Cari-tas, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve te Franjevački institut za kulturu mira – svoje te-

Ljubav nas čini »bližnjima« svima koji su u potrebi. (Erich Schickling)

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

krb

za b

ližnj

ei s

krb

za b

ližnj

e

žnje usmjerava prema »zaštiti i očuvanju nedje-lje za čovjeka« i prema »civilizacijskome iden-titetu nedjelje« (br. 1). Taj programatski tekst, zacijelo ne bez razloga, u osnovnoj nakani prire-đivača ima šire društveno usmjerenje i nije mi-šljen za usku pastoralnu primjenu, pa je na druš-tvenoj razini nedvojbena njegova vrijednost jer s izvrsnom jasnoćom i razradom ukazuje na naru-šenu pravednost u društvenim odnosima i na po-vrijeđena osnovna prava. No, uz takva društvena nastojanja izostalo je, čini se, prijeko potrebno za-laganje za otkrivanje kršćanskoga i liturgijskoga dostojanstva nedjelje, a šteta je da dokument ne predstavlja na jasniji način izvornost i eklezijalnu vlastitost Dana gospodnjeg.

U dobronamjernome promišljanju potrebno je ukazati na zaboravljenu istinu i povijesnu da-tost da nisu kršćani dali identitet nedjelji nego da je nedjelja dala identitet kršćanima. Nedjelja defi-nira kršćane kao ljude koji se, u zajedništvu s bra-ćom, okupljaju na susret s Gospodinom. Današnja zauzimanja oko slobodne ili neradne nedjelje u ve-

likoj su mjeri idejno svediva na misao da nam je potrebna sloboda (od rada) kako bismo mogli is-puniti nedjelju različitim kulturalnim, socijalnim i religijskim sadržajima. Izvorno kršćansko zauzi-manje za nedjelju, međutim, ne teži za nedjeljom kao danom koji je slobodan od rada i obvezā, nego za nedjeljom koja čovjeka oslobađa za novost živo-ta. U prvim stoljećima često ponavljano načelo abi-tinijskih kršćana »Bez nedjelje (tj. susreta s Gospo-dinom) ne možemo živjeti« (Sine dominicom non possumus) vrijedi i danas kao ispit o vjerodostoj-nosti našega shvaćanja i življenja nedjelje. Čini se da smo počesto bliži ideji rada i življenja za nedje-lju (slobodnu za obitelj, druženje, odmor, kulturu i za ‘blagdanski počinak’), nego ideji življenja od ne-djelje. Liturgija Crkve zato ustrajno i dalje u svome tjednome ritmu na početak stavlja nedjelju – kao prvi dan, dan sakramentalnoga i eklezijalnoga za-jedništva, dan od kojega se živi. Iznimno vrijedno razmišljanje koje dotiče dubinu ove problematike objavio je liturgičar Ivica Žižić u časopisu »Služba Božja« (god. XLVI/2006, br. 3).

Čak se i u Kompendiju socijalnoga nauka Cr-kve govor o nedjelji smješta pod naslov »Blag-danski počinak« (br. 284-286), a samu se nedje-lju naziva »danom oslobođenja« koji omogućuje sudjelovanje na slavlju euharistije. Sudjelovanje u euharistiji na neizravan se način predstavlja po-sljedicom ‘oslobođenja’ toga dana od redovitih čovjekovih aktivnosti, a dvojakost pojma ‘oslobo-đenje’, kako primjećuje Basilio Petrà, ostavlja nas u neznanju od čega to nedjelja oslobađa. Prisje-ćanje na kršćansku izvornost nedjelje i na sakra-mentalni kontekst njezina nastanaka, kao »no-voga dana« ili »prvoga dana«, kazuje nam da je upravo euharistija snaga koja čovjeka oslobađa i da ga slobodnim ne čini dan koji mu je stavljen na ‘slobodno raspolaganje’.

S tom je sviješću sv. Ignacije Antiohijski govo-rio o kršćanima kao onima koji »žive u skladu s ne-djeljom« (iuxta dominicam viventes). Ta dimen-zija življenja, definirana i oblikovana iskustvom Dana Gospodnjeg, daje svemu kršćanskome živ-ljenju paradigmu prvenstva božanskoga pred ljudskim, neprolaznoga pred prolaznim. »Nedje-lja je dan kada kršćanin iznova pronalazi euhari-

Krjepost ljubavi izgrađuje solidarnost sa svim ljudima i svim stvorenjem.

15

živo vrelo 20082LITU

RGIJAi skrb za bližnje

i skrb za bližnje

LITURGIJSKIkalendar

VELJAČA 17 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 19 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50; Mt 23,1-12 20 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31; Mt 20,17-28 21 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 22 P KATEDRA SV. PETRA APOSTOLA, blagdan vl.: 1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103; Lk 15,1-3.11-32 24 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 25 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42; Lk 4,24-30. 26 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 27 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147; Mt 5,17-19 28 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 29 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81; Mk 12,28b-34

OŽUJAK 1 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 2 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 3 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30; Iv 4,43-54 4 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46; Iv 5,1-3a.5-16 5 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145; Iv 5,17-30 6 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 7 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34; Iv 7,1-2.10.25-30 8 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 9 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 10 P Svagdan; Dn 13,1-9.15-30.33-62; Ps 23; Iv 8,1-11 11 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 12 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Dn 3,52-56; Iv 8,31-42 13 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 14 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 15 S SV. JOSIP, zaručnik bl. Dj. Marije, svetkovina 2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a 16 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA U procesiji s grančicama: Mt 21, 1-11 U misi: Iz 50, 4-7; Ps 22; Fil 2,6-11; Mt 26,14–27,66 17 P Svagdan: Iz 42,1-7; Ps 27,1-3,13-14; Iv 12,1-11 18 U Svagdan: Iz 49,1-6; Ps 71; Iv 13,21-33.36-38 19 S Svagdan: Iz 50,4-9a; Ps 69; Mt 26,14-25

stijski oblik vlastite egzistencije u skladu s kojim je pozvan trajno živjeti« naglašava papa Benedikt XVI. u pobudnici Sacramentum caritatis (br. 72). Opasnost je da, uza sva nastojanja oko »kulture nedjelje« i »dana počinka«, nedjelja ostane bogo-prazan dan (br. 73) te da kao »slobodni dan« do-ista ne pruži iskustvo slobode za koju nas je Krist oslobodio (Gal 5,1). Euharistija pruža Božji dar ot-kupljenja/oslobođenja čovjeka. Stoga, samo par-ticipirajući na tom otajstvu oslobođenja kršćanin može iskusiti istinsku slobodu nedjeljnoga dana.

Kruh razlomljen za život svijetaEuharistija, sakrament ljubavi i zajedništva, na-dahnjuje i pročišćuje nakane i nastojanja Crkve u ljubavi za potrebne, u skrbi, solidarnosti i od-govornosti za čovjeka i svijet. Slaveći otajstvo eu-haristije kršćanske su zajednice pozvane posvje-šćivati si kako »euharistija potiče svakoga koji u Krista vjeruje da postane razlomljenim kruhom za druge te da se založi oko pravednijega i brat-skijega svijeta« (SaC 88). U susretu s ljudima koji osjećaju glad – za kruhom, za pravdom, za zašti-tom, za blizinom, za nadom i radošću – kršćanin osjeća snagu Kristova poziva: »Dajte im vi jesti!« (Mt 14,16). Doista, životno je poslanje svakoga krš ćanina biti kruh razlomljen za život svijeta.

U skladu s Općim odredbama o liturgijskoj godini i kalendaru (br. 56f, 60) te u skladu s posebnim Naputkom Kongregacije za bogoštovlje i disci-plinu sakramenata (Notitiae, br. 475-476, str. 96.) naznačujemo izmjene u liturgijskome kalendaru za god. 2008.:1. Zbog prednosti slavljenja Velikoga tjedna od-

nosno Vazmene osmine pred svim svetačkim slavljima, svetkovina svetoga Josipa, zaručni-ka Bl. Dj. Marije, prenosi se na 15. ožujka (su-bota prije Cvjetnice), a svetkovina Navještenja Gospodinova prenosi se na 31. ožujka (pone-djeljak nakon Druge vazmene nedjelje).

2. Ove su izmjene obvezujuće za sve župe i za-jednice, s napomenom da nema razdvajanja na liturgijsko slavlje i »vanjske proslave«.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 12,1-4a

Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemljitobom će se blagoslivljati.«Abram se zaputi kako mu jeGospodin rekao.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 33,4-5.18-20.22

Otpjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, budenad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onimakoji ga se boje,nad onima koji se uzdajuu milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 426 Spomeni se, Gospodine ili: 460 Ja se kajemOtpj. ps.: Neka dobrota tvoja gl. prilog str. 39Prinosna: 427 Ti GospodinePričesna: 464 Kruh svoj s gladnim dijeli Završetak: 456 Prosti, moj Bože

Druga korizmena nedjelja 17. veljače 2008.

DRU

GA ko

rizm

ena

nedj

elja

koriz

men

a ne

djel

ja

Ulazna pjesmaPs 27,8-9

Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene.

Zborna molitva

Bože, ti nam zapovijedašda slušamo tvoga ljubljenog Sina.Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha,da se radujemo s gledanja tvoje slave.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Molimo te, Gospodine,da ova žrtva izbriše naše krivice,te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 17,5

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina.

Popričesna molitva

Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina.Primi našu hvalu što nam već na zemljidaješ dijela s nebesnicima,po Kristu, Gospodinu našemu.

17

živo vrelo 20082D

RUG

Akorizmena nedjelja

korizmena nedjelja

Molitva vjernikaBraćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu, koji nam je u Kristu objavio svoje spasenjei darovao snagu životne preobrazbe. Molimo zajedno:Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom! 1. Svoju Crkvu osnaži u vjernosti tvojoj riječi da,

okrijepljena svetim susretom s tobom, dono -si tvoje spasenje svim ljudima, molimo te.

2. Sve krštenike, koji su u krštenju rasvijetljeni nebeskim svjetlom, nadahni da snagom primljenoga svjetla preobražavaju lice ovoga svijeta, molimo te.

3. Braći i sestrama koji su bez nade u budućnost razbistri pogled vjere da spoznaju radost i smisao življenja, molimo te.

4. Nama ovdje okupljenima pomozi iskusiti tvoju prisutnost koja preobražava; daj da budemo novi ljudi koji vrše djela tvoje ljubavi, molimo te.

5. Našu pokojnu braću i sestre nagradi zajedništvom preobraženih koji gledaju tvoje lice, molimo te.

Svemogući Bože, ti nam već sada daješ nam osjetiti predokus buduće slave i vječnoga zajed-ništva s tobom. Prati nas svojim svjetlom na pu-tu obraćenja da jednom budemo dostojni stati pred tvoje lice, po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje2Tim 1,8b-10

Bog nas zove i prosvjetljuje.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuLjubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenā vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

EvanđeljeMt 17,1-9

Lice mu zasja kao sunce.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgo-varahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«Riječ Gospodnja.

Isus povede učenike na goru i pokaza im se preobražen u svjetlu. (Đ. Seder, 2003.)

18

OTAJSTVO i zbiljaD

RUG

A koriz

men

a ne

djel

jako

rizm

ena

nedj

elja

K orizmeni hod vjere vodi nas danas na Go-ru, na susret s Isusom koji je pred učeni-cima preobražen Očevim svjetlom. Svje-

tlo može biti zamamno, osvajajuće i zasljepljujuće, ako gledamo u njega, a ne u ono što je osvijetljeno. Na Gori je svjetlom preobražen Isus, učenicima je otkriven u novome svjetlu. Valja nam se, stoga, u razmatranju evanđeoskoga odlomka maknuti od čuda preobraženja i od snage svjetla, te gledati Preobraženoga, Onoga koji je pokazan u svjetlu.

Govor o preobraženju započinje vremenskim određenjem (koje je bez razloga izostavljeno u li-turgijskome navještaju): »Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana te ih povede na goru…« (Mt 17,1). Događaj na koji se odnosi to vre-mensko određenje govori nam o Isusovu razgovo-ru s učenicima: »Što vi kažete tko sam ja?«. Petro-va vjeroispovijest, koliko god bila snažna, ipak još nije bila odjek Petrova prihvaćanja Isusa i njegova puta. Ipak, Petrove riječi »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga« početak su novoga poglavlja Isu-sove objave učenicima: »Otada Isus poče upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mno-go pretrpi…, da bude ubijen i treći dan da uskrsne« (16,21). U okviru toga novoga upućivanja učenika potrebno je razumijevati i govor preobraženja.

Na GoriDogađaj preobraženja ima i svoje mjesno određe-nje. Isus povede učenike »na goru visoku, u osa-mu«. Uzdignutost iz podnožja, iz svakidašnjosti, uvodi nas u iskustvo novosti, drukčijosti, u su-sret s Bogom. U iskustvu biblijskoga čovjeka gora je mjesto Božjega objavljenja i susreta s njim. Sa-mi dolazak na vrh gore otvara novo gledanje. S vr-hunca se ne gleda vrhunac, nego podnožje, dolina. Isus učenike vodi iz doline na goru. Uspon iz svag-dašnjosti (doline) u posebnost (na goru), daruje novo gledanje na svagdašnjost. Potrebno je ma-knuti se »od svijeta« koji sve, pa i spasenje, gle-da ‘svojim’ očima. Odozgor, iz pogleda obasjana Božjim svjetlom, sve izgleda drukčije, pa i put ko-ji je pred Isusom i njegovim učenicima. Smješta-

Preobraženje i silazak s Gore

nje Božjega objavljenja na to povlašteno mjesto, ne zatvara objavu u izdvojenost mjesta, nego tome iskustvu gledanja daje novo značenje. To je objava koja preobražava gledanje.

Evanđelist bilježi da Isus pred učenicima biva preobražen. Znakoviti medijalni oblik glagola (me-temorfote) govori o Očevu djelu nad Isusom (teo-loški pasiv). Otac objavljuje Isusa u svjetlu njegove proslave i uskrsnuća. On koji će ga uskrisiti od mr-tvih sada ga obasjava svjetlom buduće slave. Pre-obrazba u slavu Očevo je djelo do kojeg se dolazi posluhom Očevoj volji. Valja se prisjetiti da je nepo-sredno prije uspona na goru Isus učenicima govo-rio: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samo-ga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom«. Križ nije konačnost. Križ je put preobrazbe do svje-tla, do zajedništva s Ocem. Na Gori se učenicima pokazuje smisao križa. Križ je put do slave. Križ prihvaćamo, a slava nam se daruje. Nije li ova mi-sao kritika našim životnim nastojanjima u kojima započinjemo svoju preobrazbu, preobrazbu koja je naše djelo, po našoj zamisli slave. Pokušavamo se preobraziti, živjeti ‘drukčijim’ životom, zaboravlja-jući da je preobrazba dar do kojega se dolazi samo jednim putem – prihvaćanjem križa.

Zahvaćeni svjetlom preobraženja siđoše s gore…

Mac

ha C

hmak

off

19

živo vrelo 20082

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Teškoće u služenju i življenju evanđelja uz: 2Tim 1,8b-10

Pavao u svojim poslanicama spominje više od četrdeset suradnika. Među njima je, na prvome mjestu, Timotej koji je bio najsrodniji Pa-vlu, zato što nije tražio osobnu korist, nego se sav, poput Pavla, ne-sebično predao služenju Evanđelju (usp. Fil 2,20-21). Služenje Evan-đelju Isusa Krista Pavao je doživljavao kao uzvišeni poziv, zato što Evanđelje nije ljudska, nego Božja riječ i božanska snaga, koja ima moć spasiti sve koji u vjeri prihvate navještaj Evanđelja.Pavlovo i Timotejevo služenje Evanđelju bilo je povezano s teško-ćama, upravo kao što je i suvremeni vjernički život po Evanđelju ne-izbježno povezan s teškoćama. Međutim, kako u teškoćama prvih navjestitelja Evanđelja tako i u teškoćama današnjih vjernika jednako je djelatna Božja milost, koja daje potrebitu snagu za podnošenje i nadvladavanje teškoća. Doista, spašeni smo – ne po našim djelima, nego po milosti koja nam je dana u Kristu.

A. Popović

DRU

GAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjelja

I dvojica pratitelja Isusove preobrazbe, Moj-sije i Ilija, nose poruku prepunu značenja. Nepo-vijesnost susreta Mojsija i Ilije s Isusom govori o Isusovoj nadpovijesnosti. Mojsije je oličenje sta-rozavjetnoga Zakona, a Ilija predstavnik prorokā. Isusovo pojavljivanje u zajedništvu s njima poka-zuje da se u njemu ispunjaju i preobražavaju sav Zakon i proroci. On daje novo značenje svemu, značenje punine. On ne dokida nego ispunja sta-rozavjetnu objavu. Zato na kraju, nakon iskustva preobraženja, pred očima učenika Isus ostade sām: »Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isu-sa sama.« Dostatan im je Isus. On je novi zakon, konačnost objave, on je Put do obećanoga zajed-ništva s Ocem u slavi. Preostaje im samo slijediti njega. Sve drugo je vraćanje u povijest. I Očeve ri-ječi koje prate praobraženje iskazuju istu poruku: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Njega slušajte!«

Silazak s GoreU pojedinostima opisa Isusova preobraženja na gori jasna je aluzija na Kalvariju, goru muke i uskr-snuća. Trojica učenika koji prate Isusa ista su ona trojica koji su s njim na Maslinskoj gori, u osami, uoči muke i smrti. Strah koji učenike obuzima na gori (»silno se prestrašiše«) jednak je onome ko-ji učenike zahvaća u danima Isusove muke i smrti (»u strahu od Židova bijahu zatvorili vrata«). Opis

preobraženoga Isusa, koji se pojavljuje u haljinama »bijelima kao svjetlost«, gotovo je identičan opisu anđela koji objavljuje uskrsnuće (»odjeća mu bija-še bijela kao snijeg«). Isusova riječ učenicima na gori »Ne bojte se« ista je ona kojom se objavlju-je prestrašenim apostolima nakon uskrsnuća: »Ne bojte se!« Gledanje Isusova preobraženja govor je učenicima o muci i uskrsnuću. Izvedeni su na goru, da vide i razumiju put koji je pred njima i smisao uspona do nove gore, one koja stoji na kraju puta.

Unatoč daru koji im je dan, učenici upadaju u zamku gledanja. Htjedoše zaustaviti iskustvo vječ-nosti u vremenu – i ostati u vremenu, na gori koja je mjesto objave, a ne proslave. »Dobro nam je ov-dje«, pomisli Petar, »načinit ću ovdje tri sjenice…«. No, odlomak evanđelja ne završava usponom na goru i gledanjem preobraženoga Isusa. Događaj se razrješava u silasku s gore. U hodu za Isusom koji prihvaća Očev naum spasenja i prigrljuje križ pro-nalazi se put do iskustva Božje slave.

Možda smo i sami pronašli neku svoju ‘goru pre obraženja’, sagradili ‘sjenicu’ u kojoj nam je dobro biti, u oso bnoj molitvi, u molitvenoj sku-pini, udruzi, u meditaciji… gdje osjećamo ljepo-tu gledanja Isusa. No, pred nama je silazak s gore, put kroz dolinu, kroz svagdašnjost, koja nas u su-putništvu s križem vodi k proslavi, k uskrsnuću.

Ante Crnčević

Iskustvo učenika na gori prožeto je divljenjem i strahom. Divljenje je plod gle danja: poželješe ostati ondje. No, kad čuše glas »Ovo je Sin moj… Slušajte ga!«, obuzi-ma ih strah. Strah od posluha, od nasljedovanja, od silaska s gore, od puta na kojem stoji križ. No, čuju samo jednu Očevu riječ: »Slušajte ga!« (A. C.)

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIzl 17,3–7

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodi-na: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako nao-čigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?« – Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 95,1.2.6-9

Otpjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

Drugo čitanjeRim 5,1-2.5-8

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza lju-bav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. – Riječ Gospodnja.

Treća korizmena nedjelja 24. veljače 2008.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 426 Kada na vama pokažem ili: 466 PodneOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 436 Tko bude pioZavršetak: 462 Bog nam posla

Ulazna pjesmaEz 36,23-26

Kada na vama pokažem svetost svoju,skupit ću vas iz svih zemalja.Poškropit ću vas vodom čistomi očistit ću vas od svih vaših nečistoća.I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Zborna molitva

Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehei pomozi da i mi praštamo svojoj braći,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 4,13-14

Tko bude pio vode koje ću mu ja dati, govori Gospodin, postat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.

Popričesna molitva

Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini,po Kristu, Gospodinu našemu.

TREĆ

A koriz

men

a ne

djel

jako

rizm

ena

nedj

elja

TREĆ

A koriz

men

a ne

djel

jaTR

EĆA

21

živo vrelo 20082

EvanđeljeIv 4,5-15.19-26.39-42

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svo-jemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ’Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahva-tio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti ni-kada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodi-ne, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mje-sto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate ono-me što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanja-ti Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomaza-nik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!«Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nas je danas okupio na vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječi i svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:Daruj nam, Gospodine, radost spasenja!1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću

koja od tebe dolazi; nek joj tvoja riječ bude stalno svjetlo u njezinu nauku i u svim njezinim nastojanjima, molimo te.

2. Prati, Gospodine svoje vjernike na putu obra-ćenja; nadahni ih da ti pristupe u iskrenome kajanju te u sakramentu pomirenja osjete snagu tvoga čovjekoljublja, molimo te.

3. Ražari, Gospodine, u srcima katekumena i svih koji te traže istinsku čežnju za tobom; pomozi im da novost života s tobom pro -nađu u zajednici tvojih vjernika, molimo te.

4. Nas ovdje okupljene očisti, Gospodine, milošću obraćenja; daj da sav naš život bude poklonstvo tebi u duhu i istini, molimo te.

5. Udijeli nam, Gospodine, hrabrost svjedočenja vjere; pomozi nam da iskustvo tvoje blizine naviještamo svim ljudima riječju i životom, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Potiči nas svojom milošću da su nama trajno raste želja za tobom. Po Kristu.

TREĆAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjeljaTREĆ

Akorizmena nedjelja

TREĆA

Ženu koja je došla zahvatiti vode Isus moli »Daj mi piti!«.(Adriana Notte, 1950.)

kraća verzija

22

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA ko

rizm

ena

nedj

elja

koriz

men

a ne

djel

jaTR

EĆA ko

rizm

ena

nedj

elja

TREĆ

A

U razgovoru sa ženom i učenicima Isus pre-lazi s materijalnoga na duhovno područje. Zde-nac se pretvara u izvor, voda u život, hrana u Ri-ječ Božju, a traženje u dar. Od umornog putnika koji traži Isus postaje onaj koji daje, a žena u nje-mu postupno prepoznaje Židova, kasnije proroka i na kraju Spasitelja. Samarijankina zbunjenost i želja za vodom od koje neće žeđati i morati dola-ziti na zdenac česta je slika nas vjernika. Očeku-jemo od Boga da preuzme naše obveze i rješava probleme, pa lijenost opravdavamo pobožnošću, a nerad pouzdanjem u Boga. Prepuštanje vodstvu Duha Svetoga nerijetko je plod želje da ne mora-mo »dolaziti ovamo zahvaćati« u učenju, spre-manju propovijedi i ispitā, vođenju gospodarstva, uređenju obiteljskih odnosa…

Spasitelj svijeta

Isusov susret sa Samarijankom, a potom i dru-gim Samarijancima, događa se nakon razgo-vora s farizejem Nikodemom, a prije negoli je

kraljevskom činovniku ozdravio sina. Nikodem je pravovjerni Židov. Samarijanci su uslijed povi-jesnih okolnosti postali mješavina narodā i vjerā pa su ih njihova subraća smatrala hereticima i ‘nečistima’ te izbjegavali svaki kontakt s njima. Evanđelje kaže da se Židovi »ne druže sa Sama-rijancima«, što je profinjeniji izraz za mržnju. Me-đusobna sličnost i blizina samo su pojačavali netr-peljivost. Obično najteže podnosimo svoje najbliže i najstrože osuđujemo pogreške drugih koje i sami činimo. Kraljevski činovnik zasigurno je poganin. Već taj kontekst otkriva nam zaključnu točku da-našnjega evanđelja: Isus je »uistinu Spasitelj svi-jeta«. To je ujedno punina objave, vrhunac svje-tlosti, »šesta ura«.

Susret Bježeći od farizejske mržnje iz Galileje u Judeju Isus bira kraći put i ide kroz Samariju. Kao što je prošao kroz mržnju i smrt da bi u jedno sabrao raspršenu djecu Božju, prolazi kroz ovu pokrajinu te susreće ženu koja je sa šestim mužem. Pojedini tumači u ženinih više muževa vide sliku Samarije. Zemlja koju je Jakov namijenio svome najdražem sinu Josipu prihvaćajući tuđa božanstva iznevje-rila se Bogu. Za druge su prvih pet muževa slika Petoknjižja koje jedino Samarijanci priznaju, dok je nezakoniti muž s kojim je sada njihovo paralel-no bogoštovlje.

Žena očito nije na dobru glasu i susreti s dru-gima nisu joj ugodni. Dolazak na zdenac u podne, po najvećoj vrućini, znak je izbjegavanja ljudi. Ali ne trebaju zdravi liječnika. Isus tražeći vodu od te žene priznaje svoju ljudskost i očituje svu slabost čovjeka koji može razumjeti slabosti drugih. Pou-čava nas da možemo imati pouzdanje u njega, jer u čemu je sam bio iskušavan, može nama iskuša-vanima pomoći. To je nada koja »ne postiđuje«, a sveti je Pavao dodatno učvršćuje riječima: »dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije«.

Isus na zdencu susreće ženu Samarijanku. Susret je to dviju žeđi: ljudske žeđi za životom u svijetu i Božje žeđi za čovjekom i njegovim spasenjem. Samarijanka, kako pokazuje mozaik, ne donosi vrč, nego urnu koja je znak smrtnosti. Žena je sva obavijena smrću, grijehom (šal). Vrč s vodom drži Isus, on koji prvi traži »Daj mi piti«. No, on ne zahvaća vodu iz zdenca. Zdenac je presahnuo, ispunjen je pijeskom: od vode iz zdenca čovjek ne živi. Isus daje vodu od koje »struji život vječni«. On je voda novoga života. Isusov plašt, prikazan u boji žive vode, zahvaća ženu, oživljava je od smrtnosti i daruje joj novi život. (M. I. Rupnik, Casa incontri cristiani, Capiago, Italija, 2006.)

23

živo vrelo 20082

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Kristov križ i Božja ljubav uz: Rim 5,1-2.5-8

Pavao iz Tarza, veliki apostol ‘pogana’, osobno je doživio nedokuči-vu veličinu Božje ljubavi, koja se očitovala u dragovoljnoj Kristovoj smrti, ne za pravednike, nego upravo za grješnike (Rim 5,8). Nai-me, Pavao je osobno doživio susret s uskrslim Kristom u trenutku dok je »progonio i pustošio Crkvu Božju« (Gal 1,13). Pavao je dobro znao da on ničim nije zaslužio Božju ljubav koja se prema njemu osobno očitovala u Božjem pozivu i odabranju.I ovo osobno iskustvo Božje »bezinteresne« ljubavi, očitovane u Kristovoj smrti, a djelatne po Duhu Svetom, bilo je pokretačka sna-ga i nadahnuće Pavlova kasnijeg neumornog i nesebičnog služe-nja spasenju svih ljudi po naviještanju Evanđelja križa Kristova.

A. Popović

TREĆAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjeljaTREĆ

Akorizmena nedjelja

TREĆA

Smisao životaSusret Isusa i Samarijanke dogodio se na Jakov-ljevu zdencu u podnožju brda Gerizima. Zdenci i izvori su putokazi zemaljskog, ali i duhovnog ho-da Izraelovih rodozačetnika. Židovi vjeruju da ih je Bog na putu u obećanu zemlju pored njih vodio ili posebno stvarao kako bi narod preživio u su-hom pustinjskom kraju. Stoga je voda slika samog života i njegova smisla. Potvrđuje to i današnje prvo čitanje govoreći kako Bog daje narodu vodu iz kamena. Unatoč tome što narod mrmlja protiv njega, On ostaje vjeran, poučavajući da je nekad lakše smekšati kamen nego ljudsko srce suočeno s besmislom. Traženja životnog smisla sažeto je u pitanje: »Zašto si nas iz Egipta izveo?«.

Slično je i u evanđelju. Isus je tjelesno žedan, ali žena je žedna duhovno. Žena to otkriva pitaju-ći o mjestu na kojemu se treba klanjati. Od ironič-noga pitanja o njegovoj veličini, ona u Isusu pre-poznaje onoga tko može utažiti njezinu žeđ. Isus joj se objavljuje riječima kojima se Bog predstavio Mojsiju: »Ja sam, ja koji govorim s tobom«. No, prije nego što je to razumjela, žena je morala ot-kriti samu sebe, svoju bijedu i slabost. Nema se či-me ponositi, ali ni što skrivati. Sramota nije manja ako od nje bježimo, ali tek susret sa samim sobom omogućuje čovjeku da susretne druge i Boga. Od osobe koja izbjegava ljude pretvara se u onu koja trči kako bi dugima kazala što je doživjela. Sigur-no je svjedočila iz dna duše i punine uvjerenja, jer

su joj unatoč svemu povjerovali. Oni koji su je ra-nije prezirali, sada joj vjeruju. Poruka je to nama danas da najprije sebi priznamo koliko smo kršća-ni. Kad bismo doista bili uvjereni u ono što dekla-rativno ispovijedamo, čak i oni koji ne vjeruju kao mi i drukčije misle poštovali bi naš stav. Često iz osobne nesigurnosti tražimo »goru gdje se treba klanjati«. Želimo nametnuti svima ono što ni sa-mi ne možemo nositi i zakonom regulirati ono što kao vjernici ne prakticiramo.

Pustinja ili vrelo?Mi smo Isusa susreli na krsnom zdencu. O nama ovisi vodi li nas taj susret do vode života ili dublje u pustinju. Put trasira naš stav o tome hoćemo li uljuljani u sigurnost svoje vjerske pripadnosti u Kristu prepoznati spasitelja čitava čovječanstva ili će nam vjera postati sredstvo distanciranja, a vjera drugoga samo dodatni motiv netrpeljivo-sti. Pustinju uzrokuje strah, obziri, način života i prakticiranja vjere, koji nas mogu voditi raznim zdencima »u šestu uru« kad smo sigurni da ne-ćemo susresti one koji po našim kriterijima ni-su dostojni, a vrelo nastaje približavanjem svakoj osobi ne skrivajući vlastitu slabost i prihvaćajući tuđu. Duhovnost promatrana kroz mjerila ispla-tivosti od Boga traži da bude suradnik u postiza-nju trenutne koristi vodi u pustinju dok se vrelo života nalazi postajanjem suradnicima Božjim u djelu spasenja.

Slavko Slišković

Žena koja je došla na zdenac po vodu, nakon razgovora s Isusom ostavlja vrč i ide u grad navijesti-ti drugima da je susrela Mesiju. To je jedinstvena slika obraćenja: ostaviti ono čime smo se prije napajali, tru dili se i mislili da je smisao našega života. (T. C.)

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje1Sam 16,1b.6-7.10-13a

Čitanje Prve knjige o SamueluU one dane: Reče Gospodin Samuelu: »Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betle-hemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.« Kad su došli i kad je Sa-muel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.«Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.« Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgo-vori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Sa-muelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 23,1-6

Otpjev: Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam.

Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Četvrta korizmena nedjelja 2. ožujka 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: 94 Gospod je pastir mojPrinosna: 230 Darove prinesite Pričesna: 242 O sveta gozboZavršetak: 492 Svaka duša

Ulazna pjesmaUsp. Iz 66,10-11

Veseli se Jeruzaleme!Kličite zbog njega svi koji ga ljubite!Radujte se, radujte s njime,svi koji ste nad njim tugovali!Nadojite se i nasitite na dojkamautjehe njegove.

Zborna molitva

Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, s radošću ti prinosimoovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaUsp. Iv 9,11

Gospodin mi pomaza oči,i odoh, oprah se i progledah.

Popričesna molitva

Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjekakoji dolazi na ovaj svijet;molimo te, izliječi nam sljepoću srcada spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo.po Kristu, Gospodinu našemu.

ČET

VRTA

koriz

men

a ne

djel

jako

rizm

ena

nedj

elja

ČET

VRTA

koriz

men

a ne

djel

jaČ

ETVR

TA

25

živo vrelo 20082

Molitva vjernika

Braćo i sestre, po otajstvu krštenja postali smo djeca Božja i sinovi svjetla. Nebeskome Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao svjetlo novoga života, obratimo se zajedničkom prošnjom:Prosvijetli nas, Gospodine!1. Za tvoju Crkvu: da u susretu s tamom i

beznađem svijeta ustrajno donosi svjetlo tvoga spasenja svakome čovjeku, molimo te.

2. Za sve navjestitelje Evanđelja: da vjerodo-stojnošću života i ustrajnošću naviještanja rasplamsavaju u tvojim vjernima dar vjere te im pomognu slijediti put svjetla, molimo te.

3. Za ljude kojima je grijeh zasjenio pogled vjere: izvedi ih na put obraćenja i ozdravi ih svjetlom svoga spasenja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: čuvaj u nama darovano svjetlo vjere i obdari nas odlučnošću da nakon svakoga grijeha pristupimo tebi, proseći ozdravljenje svoje vjere, molimo te.

5. Rasvijetli nam put do sviju koji su potrebni tvoje ljubavi i ljudske blizine, molimo te.

Svemogući Bože, svojim svjetlom rasprši tamu koja je u nama; prati nas svojim svjetlom na putu korizmene obnove i usmjeri nam život prema slavi uskrsnuća, po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeEf 5,8-14

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina –i odlučite se za ono što je milo Gospodinu.A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.«Riječ Gospodnja.

EvanđeljeIv 9,1.6-9.13-17.34-38

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. I pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđa-li kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvr-dio: »Da, ja sam!« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah– i evo vidim.« Nato neki između farizeja reko-še: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju sli-jepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« I izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.Riječ Gospodnja.

ČETVRTAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjeljaČ

ETVRTAkorizmena nedjelja

ČETVRTA

Slijepac posluša Isusa, umije se i vrati se gledajući. (Enrico Accatino, 1946.)

kraća verzija

26

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TAko

rizm

ena

nedj

elja

koriz

men

a ne

djel

jaČ

ETVR

TAko

rizm

ena

nedj

elja

ČET

VRTA

Ivan u svome evanđelju spominje samo sedam znamenja, čudesnih djela koja je učinio Isus, no ozdravljenje slijepca od rođenja zauzima središ-

nje mjesto, obuhvaćajući cijelo jedno poglavlje.Polazište je trijezan opis, bez imalo suviška, o

jednome od Isusovih znamenja, o čudu kojim je slijepcu vratio vid. Od te početne činjenice rađa-ju se dva suprotna stajališta i smjera koja kao da nemaju mogućnosti ponovnoga susreta: farize-ji, pred činjenicom neobična događaja, sve se vi-še zatvaraju u svoju sumnju, dok se ozdravljenik sve više otvara vjeri. I upravo bivši slijepac postaje najvećim kamenom spoticanja. Njegova je prisut-nost uznemirujuća. Pomalo ‘morbidna’ predstava oko dva od rođenja zatvorena oka podiže raspra-vu i znatiželju o podrijetlu bolesti. Isus se usproti-vio onima koji su povezivali grijeh i bolest.

Ozdravljenik – okrivljenik – odbačenikTaj slijepac, nakon što mu je Isus vratio vid, otva-ra prostore mnogih pitanja, rasprava, razgovora, tumačenja. Umjesto zbornoga pjevanja zahvale za događaj kojemu su svjedoci, slijedi niz ospora-vanja. Farizeji pozivaju roditelje, a ne ozdravljeni-ka; njega promatraju kao krivca. Njegovi roditelji, bojeći se vjerojatno izbacivanja iz sinagoge, govo-re samo kako je to njihov sin, ali kako se dogodi-lo ozdravljenje ne žele objašnjavati. Prepuštaju to njihovoj istrazi. A onda slijedi iznenađenje. Neki ljudi kao da bi bili sretniji da je ostao slijep. Sa-da kad mu je dano da vidi, može postati opasan, razlogom nemira. Zašto je tako? Oni ne gledaju iz perspektive njegove radosti, nego iz perspek-tive svojih postavki, neobjašnjivih. Pa i mi kad o njemu govorimo, češće rabimo pojam slijepac od rođenja negoli ozdravljeni slijepac. Neoprostiva krivnja nalazi se u neredovitome ozdravljenju na dan kad to nije bilo dopušteno činiti – subotu.

Pred istančanim optužbama, ozdravljeni čo-vjek svojom jednostavnom logikom koja razoru-žava kaže: »Pa to i jest čudnovato da vi ne zna-te odakle je, a meni je otvorio oči.« No, oni su ga

Slijepcu od rođenja dan je vid do vječnosti

izbacili. Nisu dopustili da ih on u svojoj prosto-dušnosti uči – njih koji su toliko toga znali. Oni se bave složenim pitanjima, ali ne čuju glas jedno-stavnoga, ne prihvaćaju očita tumačenja.

Izbačen je. I ponovno se nalazi pred Isusom. Započinje zanimljiv razgovor: »Vjeruješ li u Sina Čovječjega?« A čovjek ostaje iskren i kaže da ga ne poznaje, ali – kada mu je Isus objasnio da govori o sebi, o onome koga je vidio – prihvaća ga. To je ono što se tiče svakoga od nas – put kojim dolazi do govora, do ispovijedi vjere. Njegovi su odgovori u evanđelju: »Ne znam. Prorok je. Od Boga je. Vjeru-jem.« Polazi od neznanja: »Ne znam«, ali ne dola-zi do odgovora »Znam«, nego do odgovora »Vjeru-jem«. Tada je ispunjeno ozdravljenje duha i tijela. Oči su otvorene za svjetlo koje prodire dublje od tje-lesnoga mraka. Ozdravljenje u kršćanskome smislu upravo tu dobiva svoje središte. Tako i ljudi koji su tjelesno možda i slijepi, po vjeri mogu vidjeti puno više od nas koji mislimo da su nam oči zdrave. I ka-da farizeji Isusa pitaju: »Zar smo i mi slijepi?«, on im odgovara: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No, vi govorite: ‘Vidimo’, pa grijeh vaš ostaje.«

Gospodine, rasvijetli moju tamu i daj mi da progledam...

27

živo vrelo 20082

Probudi se, ti što spavaš! uz: Ef 5,8-14RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECI»Trgni se od sna, spavaču!« [»Probudi se, ti što spavaš!«]. Ovaj po-ziv svetopisamskoga odlomka iz poslanice Efežanima ukazuje da život kršćanina ne može biti ni ostati isti prije i poslije susreta s Kri-stom. Susret s Kristom stvara novu stvarnost i novo ozračje života koje je poput svjetla u odnosu na tamu ranijeg života u nepozna-vanju Krista. Novi život sinova svjetla dar je Kristova djela otkupljenja. Svojom smrću na križu Krist je srušio pregradu grijeha koji je prouzročio otuđenje (udaljavanje) čovjeka od Boga i tako je ljudima otvorio pristup Bogu – izvoru i punini života, a time i novom zajedništvu ljudi međusobno.

A. Popović

Isus šalje slijepca da se umije u potoku Siloamu. ‘Siloam’ znači ‘Poslanik’. Tako postaje jasno da slijepcu nije vraćen vid po snazi vode nego po snazi samoga Posla-nika, Isusa. Tko je u njemu opran, zadobiva novi život. (A. C.)

ČETVRTAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjeljaČ

ETVRTAkorizmena nedjelja

ČETVRTA

Ne željeti vidjeti – očitoTime se vraćamo na početak evanđelja. Tu se na-lazi grješna sljepoća. Smatrati da vidimo, a zatvo-riti oči za pravo svjetlo, znači griješiti. Isus je bes-pomoćan pred našom slobodom neprihvaćanja vlastita sljepila. On uspijeva otvoriti oči samo oni-ma koji odluče ne držati ih zatvorenima. Za vjeru je potrebno srcem znati samo jedno: Bijah slijep, a sada vidim. To je put koji smo započeli krštenjem. To je pustolovina svjetla koje je nepodnošljivo sa-mo onda kada mislimo da ga poznajemo. To je put Crkve. Ako činimo samo jedno, jednostavno, očito (očitost je – danas to ne zaboravimo – stvar očiju), a to je dobro i radost što je čovjeku dobro, nikakve sofisticirane zamke onih koji naizgled znaju puno neće spriječiti da ljudi progledaju i da im na oči ne bude navučena hladnoća tame i noći.

Najveći su slijepci oni koji vide samo ono što žele vidjeti. Farizeji optužuju Isusa zbog toga što ozdravlja subotom, a ne raduju se što ozdravlja. No, protiv njih je jednostavan i iskren čovjek koji zbunjeno odgovara: »Je li on grješnik, ja ne znam. Jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.« Oni posjeduju znanje, učene dokaze. On nema mu-drih razloga, ali ima činjenicu ozdravljenja; može se osloniti na susret koji mu je otvorio oči. Potreb-na je hrabrost da bi se srušio zid koji nam priječi put do susreta. Potrebna je tek jedna sigurnost, a ne mnoštvo njih. Željeli su da raspravlja s njima, da u detalje razradi svoje postavke, a on nije imao ništa osim svoga čudesno zadobivena vida.

Kada vam ne vjeruju da vam je vraćen vid, možda je vrijeme za odmak od beskorisnih raz-govora… Kada se prepoznajete u ‘slijepcu od ro-đenja’, kada riječi izgube svoju snagu, a svi učitelji postanu tek dio obrane vlastita sljepila, vrijeme je za ponovno, istinsko rođenje, u kojemu je jedina smislena rečenica: Vjerujem, Gospodine!

Krsno svjetloOzdravljeni čovječe, ti si kroz povijest Crkvi bio snaga onda kada si šutio i dopustio da o tebi govo-re što im drago, jer si znao da to što govore ne go-vore iz ljubavi. Šutio si, jer si vidio; jer nisi bio čo-vjek od prije. Osjećam se dobro u tvojemu društvu. U društvu onih koji znaju samo jedno. Prisjeća me to i na Isusov odgovor bogatomu mladiću: »Jedno ti nedostaje«; ili na odgovor Marti: »Brineš se za mnogo, a jedno je potrebno«. Radostan sam što na takvim licima lakše čitam istinu koja kruži, osloba-đa, jednostavnu, poniznu, skromnu, providnu, ko-ja kuca snagom života. Uostalom, ne kažemo li za novorođeno dijete da je ugledalo svjetlo?

Pavao nam dovikuje: »Ustani od mrtvih i za-svijetlit će ti Krist!« A krštenici su odjeveni u svje-tlo. Ili smo zaboravili da se na krštenju kaže: »Po-stali ste svjetlo u Kristu… živite kao djeca svjetla«? To svjetlo nema izvorište niti uvir na zemlji.

Jedino što ti znaš, ozdravljeni čovječe, jest da si bio slijep, a sada vidiš. I jedino što možeš reći stane u dvije riječi: Vjerujem, Gospodine!

Ivan Šaško

28

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeEz 37,12-14

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izrae-lovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 130,1-8

Otpjev: U Gospodina je milosrđei obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehā budeš spominjao,Gospodine, tko će opstati?Al’ u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

Drugo čitanjeRim 8,8-11

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grije-ha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 11,25a.26

Ja sam uskrsnuće i život, govori Gospodin; tko vjeruje u me, neće umrijeti nikada.

Ulazna pjesmaPs 43,1-2

Dosudi mi pravo, i povedi parbu mojuprotiv čeljadi bezbožne,izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka,jer ti si, Bože, zaklon moj!

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoćuodvažno stupamo putem njegove ljubavi.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Svemogući Bože, usliši nam prošnje.Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere:djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 11,26

Tko god živi i vjeruje u mene,neće umrijeti nikada, govori Gospodin!

Popričesna molitva

Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Peta korizmena nedjelja 9. ožujka 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 455 O Isuse, ja spoznajemPripj. ps.: 728 Uzda se duša moja (ili gl. prilog ŽV 2/2005.)Prinosna: 447 Spasi Kriste, svoje djeloPričesna: 436 Ako pšenično zrno ili: 245 Moj IsuseZavršetak: 484 Stala plačuć tužna Mati

PETA

koriz

men

a ne

djel

jako

rizm

ena

nedj

elja

PETA

koriz

men

a ne

djel

jaPE

TA

29

živo vrelo 20082

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu daro-vao novi život. Nahranjeni riječju života uputi-mo svoje molitve Bogu, u kojemu je izvor svake obnove i novosti:1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću

Duha Svetoga da svim ljudima bude svjetlo vjere i nade u novi život, molimo te.

2. Razbudi, Gospodine, u svim svojim vjernima nadu u uskrsnuće i ne dopusti da budu zarobljeni ovozemaljskim brigamai svijetom koji prolazi, molimo te.

3. Otvori nam, Gospodine, oči za sve koji trpe u bolesti, u osamljenosti ili životnoj potrebi; daj da naša dobrota prema njima bude nesebična, molimo te.

4. Pohodi, Gospodine, ovu zajednicu svojih vjernika: rasvijetli sumnju koja zasjenjuje našu vjeru, a naš životni hod upravi na put prema životu vječnome, molimo te.

5. Obdari, Gospodine, novim životom našu braću i sestre od kojih smo se rastali nad otvorenim grobom, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u tebi je izvor života. Prati naš zemaljski hod svojim svjetlom i pomo-zi nam da novi život koji si nam darovao trajno raste u nama, sve do dana rastanka s ovim svi-jetom. Po Kristu Gospodinu našemu.

EvanđeljeIv 11,3-7.17.20-27.33b-45

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«Kad je dakle Isus stigao onamo, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu ususret, dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj«! A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeru-ješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!« Nato Isus, sav potresen, upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus.Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je sli-jepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zau-dara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!«Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.Riječ Gospodnja.

PETAkorizmena nedjelja

korizmena nedjelja

PETAkorizmena nedjelja

PETA

»Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će!«(Hunterov Psaltir, Engleska, oko 1175, Glasgow University Library)

30

OTAJSTVO i zbiljaPE

TAko

rizm

ena

nedj

elja

koriz

men

a ne

djel

jaPE

TAko

rizm

ena

nedj

elja

PETA

Lazar u Novome zavjetu ne dolazi do riječi. Premda stoji u središtu događanja u ovom zadnjem i najsnažnijem od sedam Isusovih

znakova u četvrtom evanđelju, on sam ne dolazi do riječi. Evanđelist Luka, koji spominje njegove sestre Martu i Mariju, Lazara uopće ne spominje. Jean Vanier u prešućivanju kod Luke i nijemo-sti kod Ivana sluti moguću Lazarovu ‘hendikepi-ranost’. Ljude ranjene u duši, inteligenciji i tije-lu društvo lako i često prešuti. Najčešće isto čine i oni najbliži. Ime Lazar, skraćena inačica imena Eleazar, znači Bog je pomogao ili Bog pomaže. Znamo nešto o Lazarovoj obitelji. Živio je u obite-lji od troje odraslih ljudi. On i dvije sestre. Jedan neoženjeni brat i dvije neudane sestre. O sestra-ma znamo puno više nego o njemu. Marta i Mari-ja su zbog svojih razlika u temperamentu postale i slikama za dva načina života: aktivni i kontem-plativni. O Lazaru znamo još da ga je Isus ljubio. Ivan nam uvid u Isusovu ljubav prema Lazaru da-je preko njegovih sestara. Za njih je to glavni mo-tiv zbog kojega Isusa pozivaju k sebi: “Gospodi-ne, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Isusova je ljubav prema Lazaru morala biti posebna. Razli-čita od drugih. Vidljiva. Ovo bi mogla biti druga uputa na posebnu Lazarovu potrebu za ljubavlju. Ivan nam kaže da je Isus ljubio sve troje. I Laza-ra i sestre. Ivan opažajući posebnu Isusovu ljubav budi pozornost na njegovo odgađanje odlaska u Betaniju. Ljubi ih, a odgađa odlazak k njima u tre-nutku kad im je najpotrebniji. Ovdje slutimo kako ljubav ne znači činiti ono što drugi želi. Ljubav tra-ži slobodu. Štoviše, ljubav stvara slobodu. Na vi-jest da je Lazar bolestan Isus reagira prepoznava-njem svrhe Lazarove bolesti. Njegova bolest nije na smrt. Ona će služiti na proslavu Božju i prosla-vu njegova Sina. U Isusovu se odgađanju ne krije njegova nebriga, nego drukčije shvaćanje bolesti, prijateljstva i ljubavi. Bolest nije kazna. Valja je shvatiti kao prigodu proslave Boga. Bolest je pri-vilegirano vrijeme za odnos s Bogom. Ljubav ni-je spremnost činiti što drugi traži od mene. Kada ljubim i kada sam u prijateljskom odnosu, činim ono što smatram ispravnim. Bez straha i prisile!

Ja sam uskrsnuće i život Lazarova bolest i smrt se događaju u vrije-me prije Pashe i u Judeji gdje je Isusu već prijetila smrt. Judeja mu je, naime, postala opasno mjesto. Židovi su tamo već tražili da ga ubiju. Kada odluči ići u Betaniju, bit će to ujedno i odluka da ide u Je-ruzalem, ususret svojoj smrti. Tako će se susresti sa smrću prije nego sam bude izložen njezinoj sili. Odlazak u Betaniju i susret sa sestrama koje tugu-ju zbog smrti svoga brata bit će njegov susret sa si-lom smrti i njegova pobjeda nad njezinom vlašću. Na Lazaru će se pokazati da smrt nema zadnju riječ i da je Bog jači od nje. Reakcija Tome Blizanca na Isusovu odluku da idu u Judeju pokazuje kako ni on ni suučenici još nisu razumjeli Učiteljev put. To-ma će malo kasnije sam reći da ne zna kamo Isus ide, a nakon uskrsnuća će mu trebati više vremena nego drugima da u uskrslom prepozna Učitelja.

U BetanijiIsus dolazi u Betaniju četiri dana nakon Lazarove smrti i ukopa. Smrt je nedvojbeno nastupila. U Be-taniji se Marta prva susreće s Isusom. U njezinim se riječima naslućuju tuga i prigovor Isusu što nije pravodobno bio s njima. No, ona se više ne usuđu-je nešto moliti. Ipak, u njezinim se riječima osjeća pritisak očekivanja. Kaže mu da zna kako će ga Bog uslišati što god da zaište. Kroz razgovor će znanje prepustiti mjesto vjeri u Isusa. Najprije mu vjeru-je kao proroku. Vjeruje da će njezin brat uskrsnu-ti u posljednji dan. No, ne vidi da je Isus sam uskr-snuće i život. Ne vidi da se vjera ne odnosi na nešto izvan njega, nego na njega samoga. Dočim je Isus pita vjeruje li da je on uskrsnuće i život, ona poka-zuje svoju vjeru u njega. Kroz razgovor s njim nje-zina vjera raste. To je inače obilježje ozbiljnoga su-sreta s Isusom. Ivan često opisuje promjene u vjeri kod Isusovih sugovornika. Od površne prema du-bljoj, od izvanjske prema nutarnjoj. Promjena kod Marte je vidljiva i po tom što odmah zove svoju se-stru. Kad god se vjera produbi i postane životnija, ona se prenosi na druge. Na najbliže.

Marija odlazi Isusu dočim čuje da je on traži. Ivan kaže kako su za Marijom, ženom koju Luka opisuje kao slušateljicu riječi, pošli mnogi. Isusu govori iste riječi kao i Marta. No, nedostaju one koje se odnose na budućnost. Plače. Njezin plač i

31

živo vrelo 20082PETAkorizm

ena nedjeljakorizm

ena nedjeljaPETAkorizm

ena nedjeljaPETA

plač onih koji su došli za njom je ljudski plač ne-moći pred smrću. Isus je potresen. Njegova po-tresenost nije samo žalost zbog Lazarove smrti i žalosti njegovih sestara. On je potresen ljudskom nemoći pred smrću. On koji za sebe kaže da je Ži-vot stoji pred silom smrti. Potresenost se ponav-lja još jednom. Ovaj put nakon nevjere nekih pri-sutnih Židova. Neobična nevjera! Izriču je tako da njegova dobra djela pretvaraju u prigovore. On koji je slijepcu otvorio oči nije mogao učiniti da Lazar ne umre. Tako glasi prigovor. Što je više dobra činio to je više rastao otpor prema njemu. Kada netko počne činiti dobro, to najprije izazo-ve oduševljenje. Ubrzo potom se to smatra samo-razumljivim. Potom ga se počne optuživati za ono što nije učinio. Na koncu se pojavi otpor. Tko god čini dobro treba računati da bi mogao završiti s otporom i optužbama. Ivan opisuje porast i snagu znakova koje Isus čini i usporedno s njima opisuje kako raste otpor i neprijateljstvo prema njemu.

Na grobuIsus odlazi k grobu. Traži da se s pećine u kojoj je Lazar pokopan odvali kamen. Marta reagira. Ona je maloprije izrekla svoju vjeru u Isusa, ali se pred grobom ponaša kao da smrt ima zadnju riječ. Za-dah se smrti čini važnijim od Isusove prisutnosti.

Isus je ne prekorava, ali je podsjeća na njihov raz-govor. Vjera otvara oči za Božju slavu. Vjerom se vidi slava Božja u svijetu. Isus, nakon što je ka-men s groba odvaljen, moli. Javno. Glasno. Nje-gova molitva je zahvala. Zahvala Ocu za uslišanje. Još se na van ništa nije dogodilo, a Isus već za-hvaljuje što mu je molitva uslišana. U molitvi ka-že i zašto moli javno. Da se u njegovom djelovanju prepozna Očeva volja. Da narod u onom što on čini prepozna kako on dolazi od Oca. Nakon što je zahvalio Ocu, Isus Lazaru zapovijeda. Zapovi-jed je glasna, kratka i jasna. Lazare, izlazi! I Lazar sluša. Onako kako je kozmos slušao Jahvu kada je izgovarao riječi stvaranja. U oba slučaja život do-lazi kao posluh Božjoj riječi, kao odaziv na njegov zov. Lazar se na Isusov zov vraća u svoj zemaljski život. Isus će kroz svoju smrt prijeći Ocu. Smrtni-ci imaju smrtan život. Isus ima vječni život. Vje-rom se čovjek ne oslobađa smrtnosti. Vjera je pri-manje vječnoga života kojega Isus daruje svojima. Njegov je vječni život nadmoćniji od snage smrti kojoj su ljudi podložni. Vjernik ne živi da bi umro. On živi i umire da bi mogao sudjelovati u vječnom životu. I u životu i u smrti povezan je s Isusom koji je uskrsnuće i život.

Lazar izlazi iz groba, ali nije slobodan. Pove-zane su mu noge i ruke, a lice mu je prekriveno ručnikom. Živa slika zavezanoga života. U njoj je vidljivo gdje je i kako sve smrt prisutna u životu. Pokazuje se što ljudi mogu jedni drugima u odno-su prema životu i smrti. Smrt je posvuda gdje po-stoje okovi, zavezanost, sputanost, sljepilo. Gdje god to ljudi čine jedan drugome, stavljaju se u službu smrti i oko njih se širi zadah smrti i neslo-bode. S druge strane, život je tamo gdje se događa posluh Isusovoj drugoj zapovijedi u ovom tekstu. Odriješite ga i pustite neka ide! Gdje god ljudi je-dan drugome odrješuju spone i skidaju poveze događa se život.

Isus je Život. I zato se u njegovoj blizini događa oslobađanje za život. Tko god je zarobljen smrću služi joj i širi je. Tko god se približava Isusu otvara se životu i služi mu. To je razlog zašto se vjera u Isu-sa mjeri životom. Postoji tamo gdje se pokazuje po-tresenost ljudskom nemoći i patnjom, gdje se otva-ra prostor životu i gdje se oslobađaju sputani..

Ante Vučković

Vjernik ne živi da bi umro. On živi i umire da bi prispio u vječni život. (A. Siciliano, 1958.)

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 50,4-7

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospo-din Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu ču-pahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 22,8-9.17-20.23-24

Otpjev: Bože moj, Bože moj,zašto si me ostavio?

Svi koji me vide podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanjeFil 2,6-11

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan;

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica 16. ožujka 2008.

Prijedlozi za pjevanjePočetak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuU ophodu: 469 Židovska su djeca, 470-471 Himan Kristu KraljuUlazna: 472 Kad je ono Gospodin ili: 473 Dan nam svečan osvanuOtpj. ps.: 474 Bože mojPjesma prije Ev.: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 461 O Isuse izranjeniPričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršetak: 480 O križu blagoslovljeni

Ulazna pjesmaMt 21,9

Hosana Davidovu sinu:Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje.Izraelov Kralju: Hosana u visini!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj voljinaš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimoi postignemo slavu uskrsnuća.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina.Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista,koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaMt 26,42

Oče, ako me ne može mimoići ova čašada je ne pijem, neka bude volja tvoja.

Popričesna molitva

Po ovoj pričesti smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo.Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja, po istom Kristu, Gospodinu našemu.

NED

JELJ

A Muk

e G

ospo

dnje

Muk

e G

ospo

dnje

NED

JELJ

A Muk

e G

ospo

dnje

NED

JELJ

A

33

živo vrelo 20082

Molitva vjernikaBraćo i sestre, združeni u molitvi i nadahnuti Isusovim pouzdanjem u Oca, i mi se obratimo obratimo Ocu nebeskom proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno:

Usliši nas, Bože.1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u grad Jeruzalem

da ondje dovrši tvoj naum spasenja:daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoje je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijeta te da vjerno nasljeduju Kristov put koji vodi u slavu neba, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na svome putu susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin darežljivo oprostio svima koji su ga na smrt osudili:oprosti nam naše krivnje i daruj milost opraštanja svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina koji je sišao u iskustvo smrti, uskrsnuo od mrtvih:svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin predao u smrt radi našega spasenja i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i daj nam životom nasljedovati ljubav i predanje tvoga Sina, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaFil 2,8-9

Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

EvanđeljeMt 26,14 – 27,66

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Mateju

NED

JELJAMuke G

ospodnjeM

uke Gospodnje

NED

JELJAMuke G

ospodnjeN

EDJELJA

On naše grijehe i naše boli uze na se.(Erich Schickling)

34

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA M

uke

Gos

podn

jeM

uke

Gos

podn

jeN

EDJE

LJA M

uke

Gos

podn

jeN

EDJE

LJA

Na blagdan Cvjetnice kršćani ulaze u crkvu u procesiji, slaveći tako Kristov ulazak u Jeruzalem. O tomu nas događaju izvješta-

va Matejevo evanđelje koje se ove godine naviješta na dan Cvjetnice: »Pođite u selo pred vama i od-mah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. Ako vam tko što re-kne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pu-stiti. To se dogodi da se ispuni što je rečeno po pro-roku: ‘Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mlade-tu magaričinu.’ Učenici odu i učine kako im nare-di Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih.« (Mt 21, 2-7)

O značenju ovoga događaja moguće je razmi-šljati na različite načine. No, ovaj put pokušao bih o Cvjetnici progovoriti na jedan drukčiji, poma-lo neuobičajen način. Naime, u tekstu se spomi-nje da je Krista uvela u Jeruzalem magarica, od-nosno magare. To znači da je prisutnost magarca u evanđeoskomu tekstu vrlo važna za razumijeva-nje Cvjetnice, ali i cijeloga Velikog tjedna.

Magareća ludost vjereMagarac u Kristovo vrijeme, baš kao i danas, ni-je bio životinja kojom je čovjek htio pokazati svoju moć i dostojanstvo. Sa svojim dugim, klempavim ušima, nezgrapnim tijelom i revajućim glasanjem i danas samo izaziva smijeh. Stoga je razumlji-vo da su svi vlastodršci antičkoga doba, a napo-se rimski carevi, ulazili trijumfalno u grad na ko-nju ili na bojnim kolima. Tako su dokazivali svoju moć. A sada, u Isusu Kristu pojavljuje se jedan vr-lo neobičan vlastodržac, čudan kralj koji ulazi tri-jumfalno u Jeruzalem na toj smiješnoj životinji, magarcu. Isus time obrće cjelokupno shvaćanje moći: sada se moć shvaća kao poniznost, služenje, blagost. Evanđelist Matej navodi i rečenice proro-ka Izaije: »Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu.« (Iz 62,11) Bog u Isusu Kristu izabire magarca da bi ismijao, da bi se iskesio (usp. Ps

Cvjetnica i Kristovi magarci

2,4) i relativizirao čovjekov poredak, čovjekovu žudnju za moći. Lijepo to sažima sveti Ivan Zla-tousti: »Krist nije vozio kola kao svi drugi kralje-vi, nije zahtijevao časti, nije gurao od sebe ljude i okružio se čuvarima, nego je na taj način pokazao svu svoju blagost.« Dakle, slaviti Cvjetnicu znači slaviti je s Isusom Kristom, s njegovim magarcem poniznosti koji čovjekovu mudrost okreće nagla-vačke (usp. 1Kor 1,26-31).

Dobro se ovdje također podsjetiti da je u grč-koj mitologiji magarac omiljena životinja bo-ga Dionizija. Bog Dionizije predstavlja boga vi-na, opijenosti, ekscesa spram ustaljenih pravila. Njemački filozof Friedrich Nietzsche svoje je dje-lo »Ecce homo« završio poznatim usklikom: »Di-onizije protiv Raspetoga«. No, zanimljivo je da je u svojemu ludilu slao pisma prijateljima s potpi-

Kralj vječnoga kraljevstva dolazi u poniznosti.(Psaltir iz Würzburga, 1255., Benediktinerstift, Melk, Austrija)

35

živo vrelo 20082

Kristov životni put i otkupljeni život kršćana uz: Fil 2,6-11ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiIsusova muka i smrt na križu bili su dio Božjeg plana spasenja. Krist je prihvatio događaje muke i svoju smrt iz poslušnosti volji svoga Nebeskog Oca. Na taj način Krist je na križu pobijedio sna-gu zla i grijeha snagom pouzdanja u Božju dobrotu i u Božju sve-mogućnost. I tako je trenutak Kristova prividnog poraza, trenutak Kristove smrti na križu postao trenutak punog ostvarenja i dovrše-nja Božjeg djela otkupljenja čovjeka (čovječanstva) kao i trenutak Kristova uzvišenja i trenutak njegove nebeske proslave.

Kristov životni put poniznog (nesebičnog) služenja ljudima i po-slušnog vršenja volje Božje za vjernike je ne samo milosni izvor otkupljenja, nego i najviši, jedini uzor ponašanja u otkupljenom životu i u međusobnom ophođenju.

A. Popović

NED

JELJAMuke G

ospodnjeM

uke Gospodnje

NED

JELJAMuke G

ospodnjeN

EDJELJA

som »Dionizije ili Raspeti«. Vjerojatno je Nietz-sche tek prekasno, možda upravo u dionizijskom ekscesu, uvidio da Isus Krist, Raspeti Bog, u sebi uključuje i dionizijski element, element istinsko-ga obrata i »prevrjednovanja« svih čovjekovih vr-jednota…

Magareća tvrdoglavosti podnošljivost vjereNadalje, poznato je da je magarac strašno izdržlji-va, ali i isto tako i jako tvrdoglava životinja. Nije ni čudo da se u narodu nekoga iz milja naziva ma-garcem zbog njegove izdržljivosti i tvrdoglavosti. Možeš ga mlatiti, tući, mučiti, ali on jednostav-no neće popustiti, ostaje pri svomu. Stari nam za-vjet donosi događaj u kojem je Bileam tukao svo-ju magaricu jer nije htjela ići kamo je on zamislio (Br 22,21-35). Magarica, koja je vidjela anđela, ni-je htjela poći kamo je Bileam htio. Tako je magari-ca spasila život Bileamu i uputila ga na pravi put. Imajući na umu do sada istaknuto, usuđujemo se reći da Isus jaše na magarcu želeći tako simbolički poručiti kako ostaje »magareći« odlučan, izdržljiv i »tvrdoglav«, uporan i ustrajan u svojemu posla-nju. Isusa Krista, koji je potpuno predan svojemu Ocu, ništa ne može odvratiti od vjernosti i ljubavi

prema Ocu i ljudima. Za nas kršćane to znači da vjerovati u Isusa Krista i slaviti Cvjetnicu zahtije-va ‘magareću’ ustrajnost, tvrdoglavost i upornost u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

I na koncu, magarac je pravi »tovar«, dopu-šta da se na nj tovari i najteži teret. U tom smi-slu magarac ne misli na sebe, već na drugoga, ka-ko drugoga nekamo prenijeti. Nije Krist slučajno ujahao u Jeruzalem na magarcu. Poput ‘ponizno-ga magarca’ Isus je cijelim svojim životom nosio, podnosio i prenosio teret čovjekova života prema Bogu. Cvjetnica i Veliki tjedan slavlje su toga Kri-stova transitusa, prijenosa i nošenja čovjeka pre-ma Bogu. Vjerovati u Isusa Krista, upoznavati ga (usp. Iz 1,3) moguće je jedino ako i sami posta-nemo ‘magarci’ koji će drugoga nositi Isusu Kri-stu. Još važnije, kako ističe sveti Augustin, ako do-pustimo Isusu Kristu da na nama ‘jaše’ i vodi nas u nebeski Jeruzalem: »Sjećaš se onoga magareta koje je Krist vodio? Nemojmo se sramiti: mi smo ono magare. Neka nas Gospodin jaše i vodi kamo on to hoće. Njegovi smo tovari i idemo u Jeruza-lem. Kad nas on jaše, nismo pritisnuti već uzdi-gnuti. Kad nas on vodi, nećemo se izgubiti: njemu idemo, po njemu idemo i nećemo propasti.« (sve-ti Augustin).

Ivica Raguž

Ulaskom u Jeruzalem Isus iska-zuje potpunost svoga predanja Ocu. Čini se na trenutak da po-bjeđuju ljudi, oni koji se Isusu protive. Međutim, u ljudima koji mu se protive i u smrti na koju ga optužuju Isus prepoznaje put do Oca jer volja se Očeva ispunja ov-dje na zemlji, među ljudima i po ljudima s kojima živimo. (C. T.)

36

SYMbolon

Ponuđeni tekst, osmišljen je kao pomoć za pripremu i slavljenje pokorničkoga bogoslužja, a ne kao cjelo-viti obrazac, te ga je potrebno prilagoditi i dopuniti, u skladu s Redom pokore. Ulazna pjesma:

Kao što košuta žudi (PGPN 675.4)POZDRAV I UVOD

Nakon znaka križa i prikladnoga pozdrava:Braćo i sestre, sakrament pomirenja jest sakrament susreta s Bogom i njegovim licem. U ogledalu njego-va lica spoznajemo istinu o sebi i o našim odnosima prema braći ljudima. Zato svoju molitvu sažimlje-mo u vapaj Pokaži nam, Bože, svoje lice. Potrebno nam je njegovo očitovanje, njegova naklonost, kako bismo s njim i po njemu mogli svijet i ljude spozna-vati i prihvaćati snagom Kristove ljubavi. P. Pomolimo se. (kratka šutnja)Dobri Bože, ti nas sjajem svoga pogleda pratiš na našem životnome putu, u poslanju koje vršimo i u trpljenjima koja podnosimo. Obnovi nas u vjer-nom nasljedovanju tvoga Sina da po našemu živo-tu sjaj tvoga lica svijetli i braći ljudima te da u nji-ma uvijek prepoznajemo tvoju blizinu, po Kristu.

LITURGIJA RIJEČI

Prvo čitanje: Ez 34,11-12.15-17: Evo sam ću potra-žiti ovce svoje, ili drugi prikladni tekst.

Otpjevni psalam: Prosti, Gospode, krivnju grijeha mojega. (PGPN 98, br. 98)

Evanđelje: Što god učiniste jednome od ovih naj-manjih, meni učiniste. (Mt 25,31-46)

Razmatranje (nagovor):Netko se može preplašiti i biti u tjeskobi, kada po-stane jasno da je rečenica: ‘Što god učiniste jedno-mu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ zbir svih propusta i prilika, jer ‘najmanjih’ ima ve-oma puno. Teško je ljubiti najmanje. Teško je lju-biti bližnje – kažemo – osobito kada vidimo kako su ljudi oko nas škrti, uskogrudni, prevrtljivi, nepo-vjerljivi, kruti, kukavički, agresivni, žedni vlasti…

Pa ipak, koga sam ja to opisao i čije lice proma-tram u ogledalu svoje prosudbe i ocjene? Malen, stranac, neprijatan – to smo svi mi. Mi smo bli-žnji drugima kojega tako teško možemo ljubiti. Mi

smo samima sebi stranci, jer samima sebi izgleda-mo preslabi, odviše bespomoćni i maleni. Stoga još snažnije osjećamo izazov zahtjeva i ne čudi nas što se govori o ludosti kršćanske vjere.

No, gubimo li kao kršćani svoje lice? Gubimo ga jer ga tako često ne želimo javno pokazati; jer se bojimo izložiti kršćansko lice, biti pošteni, otvore-no ga pokazati. Krist je u svemu postao jednak na-ma. On je postao tijelom, čovjekom; predao se, ži-vio ludost ljubavi; nije zadržao ništa za sebe, kako bi prihvatio naše lice.

On želi postati najmanji i ne nameće nikakvo lice, već prihvaća lice svakoga čovjeka i po svojoj ljubavi želi darovati svakomu novo lice. On nam je pokazao kako nešto može postati lijepo samo ako je ljubljeno. Naše lice, koje skrivamo iza uloga i krinki, može biti lijepo samo ako ga se voli. Ako mi, kao što je to on činio, volimo čovjeka, tada čovjek može primiti novo lice, tada najmanji može ponov-no iskusiti, da smije živjeti. Novo je lice preobra-ženo lice ljubavi – najveća pretvorba koju je Bog donio na svijet. To je lice koji pokazuje Božje crte i oznake koje nam omogućuju da ne budemo bez li-ca i bez obraza.

Na licu svih ljudi i svakoga pojedinca postoji biljeg onoga koji je Put, Istina i Život. Svojim mi li-cem progovara bližnji za kojega bih toliko puta že-lio da ne bude preblizu. Kada to lice pokazuje bol ili radost, pokazuje mi se lice »Postaloga jednakim nama«, koji je došao da bi nas otkupio. Trebam li-ce svojega bližnjega jer mi je Krist u njemu bliži ne-goli u meni samome.

»Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.« (A. de Saint-Exupéry) Koliko samo če-znemo da budemo viđeni srcem! Kako li nam je sr-ce samo ispunjeno kad naiđemo na razumijevanje, kad nas netko uzima ozbiljno i kada nas netko tre-ba. Pa ipak, navezani na izvanjsko, prečesto ne gle-damo takvim očima. Gdje se zaustavlja naš pogled prema drugome. Ne prosuđujemo li po kriterijima utjecaja, novca, ugleda, bogatstva…?

»Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« Kako mogu biti dom za

Pokaži nam svoj lik i daruj nam kršćansko licePokorničko bogoslužje u korizmi

POKO

RNIČ

KObo

goslu

žjebo

goslu

žje

37

živo vrelo 20082

druge biti dom? Samo tako da sa slabima budem slab, a s jakima jak; tako da imam vremena za dru-ge i da sam spreman dijeliti. Sve to mogu, ako pola-zim od povjerenja u drugoga s kojim dijelim isti eu-haristijski kruh, s kojim dijelim krštenje i želju za vječnošću. U blizini s potrebnima postajemo svje-sni kako Krist naše lice uvijek iznova obnavlja i mi-jenja po svojoj ljubavi.

Što učinimo najmanjemu, to činimo njemu, te time i sebi samima. Tamo gdje postupamo pre-ma njegovoj volji, otvara se Božje kraljevstvo, jer, kaže nam Isus, »ondje gdje su dvojica ili trojica, sabrana u moje ime, i ja sam među njima«. On u svakom čovjeku dolazi k nama s novim licem, a istovremeno je i na našemu licu kada se susreće-mo s drugima. Molimo da naše lice bude za druge slika Boga koji se obraća čovjeku.

ISPIT SAVJESTI

Ogladnjeh i dadoste mi jesti.Poznajem li siromahe svojega mjesta, svoje žu-

pe? Koliko imam vremena za glad za dobrotom, razumijevanjem i ljubavlju, koja mi postaje vidlji-vom u životu društva, obitelji i bližnjih? Koliko vre-mena posvećujem razmišljanju o smislu i cilju ži-vota? Ostavljam li dovoljno vremena za odmor ili se gubim u zaposlenosti, bez promišljanja o svojim bližnjima kojima sam potreban odmoran i zdrav? Produbljujem li svoje spoznaje o vjeri kako bih mo-gao prenositi ih drugima? Koliko mjesta ima za Bo-ga u mojemu življenju i djelovanju? Iznosim li ja-sna kršćanska stajališta u političkom i socijalnom razmišljanju tako da očitujem ljubav Boga prema čovjeku i potrebu za pravednošću?

Stranac bijah i primiste me.Koje sam korake i pokušaje poduzeo kako bih

uklonio prepreku anonimnosti u svojemu susjed-stvu, a da pri tom nisam bio nametljiv? Što po-duzimam da bih razbio predrasude o strancima ili ljudima iz drugih krajeva, koji imaju poteško-ća zbog svoje krajevne pripadnosti? Jesam li spre-man ‘pokazati svoje lice’ ili mi je draže zatvoriti se i ‘u svoj svijet’? Jesam li spreman priznati svoje ograničenosti, slabosti i mane? Je li mi Bog postao stran, jer na njega više i ne mislim? Čitam li redo-vito Sveto pismo u kojemu nam je dana Božja ri-ječ, kao svjetlo na životnomu putu?

Gol bijah i zaogrnuste me.Jesam li koga ponizio da bih pokazao svoju

moć? Jesam li osjetljiv na tuđu bijedu i jesam li spreman podijeliti dobra s onima koji oskudijeva-ju? S koliko osjetljivosti pristupam ljudima, brane-ći ili namećući svoje mišljenje? Jesam li spreman zaštititi čovjeka kojega su drugi duboko povrijedi-li i nepravedno optužili? Jesam li spreman javno i otvoreno priznati svoju vjeru u Boga i dati svjedo-čanstvo svoje vjere? Ispovijedam li otvoreno svoje zajedništvo s Crkvom, pa i kad u svojemu okruže-nju nailazim na nerazumijevanje i neodobrava-nje? Jesam li aktivan u crkvenoj, župnoj zajednici? Zauzimam li se za obespravljene i nezaposlene?

Oboljeh i pohodiste me.Brinem li se za bolesne, invalide i starije oso-

be? Jesam li spreman pomoći i onim ljudima ko-ji su zapali u različite ovisnosti? Štetim li svojemu zdravlju uzimajući sredstva koja vode do brzoga, ali pogibeljnoga užitka? Znam li čuvati ravnote-žu napora i odmora? Obrazlažem li drugima nadu svoje vjere koja me drži, tako da drugi ljudi mogu od toga živjeti i sami prepoznati nadu? Koliko do-puštam Bogu da bude prisutan i djelatan u mojim riječima i djelima?

U tamnici bijah i dođoste k meni.Brinem li se o malodušnima i potištenima?

Pružam li im svojim svjedočanstvom svjetlo vjere? Dopuštam li da mi drugi pomognu ili sam previše ohol i samodostatan? Zatvaram li se htijenju dru-gih ljudi da se pomire i oproste? Dajem li dovolj-no prostora Božjoj ljubavi koja me želi osposobi-ti za novi život te da tako mijenjam svijet? Tražim li iskreno Božje oproštenje u sakramentu pomire-nja? Jesam li zahvalan Bogu za sve što sam od lju-di primio?Slijedi kratka šutnja, a potom pjesma:Pogledaj, Gospodine, i smiluj nam se (PGPN 852),ili: Milosti je čas (PGPN 464).P. Ispovijedam se…P. Smilovao nam se svemogući Bog, otpustio nam

grijehe naše i priveo nas u život vječni. Oče naš...Slijedi pojedinačna ispovijed.

(Priređeno prema tekstu I. Šaška iz: Komisija HBK za pripremu euharistijskih kongresa, Pokorničko bo-goslužje. Služba riječi. Litanije, Zagreb 2000.)

POKO

RNIČ

KObogoslužjebogoslužje

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

Čuj Stvoritelju milostivKorizmeni himan

G.: M. Martinjak

39

živo vrelo 20082G

LAZBEN

Iprilogprilog

Neka dobrota tvoja, GospodineOtpjevni psalam za 2. korizmenu nedjelju

G.: M. MartinjakPS 33

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Klanjanje križu na Veliki petak

U vremenu priprave za slavlje vazmenoga trodnevlja razmišljamo nad jednim davno pristiglim pitanjem o značenju klanjanja križu na Veliki petak te o zahtjevima litur-gijskoga smisla da klanjanje bude pred sa-mo jednim križem.

Sveukupnost kršćanskoga vjerovanja proistječe iz Kristova vazmenoga otajstva, njegove otku-piteljske muke, smrti i uskrsnuća, pa stoga

i svako liturgijsko slavlje ima izvor i temelj u tome istome otajstvu, otajstvu Krista. No, kad u godi š-njem ritmu liturgijskoga spomen-činjenja Kristova otajstva slavimo taj Temelj vjere, vremenski obliko-van kao vazmeno trodnevlje, pred nama se pojavlju-je niz elemenata koji zasjenjuju jasnoću o vazmenoj i ‘križnoj’ utemeljnosti kršćanske vjere. Tako je i s na-činom slavljenja otajstva križa u liturgiji Muke Go-spodnje na Veliki Petak. Misao o križu duboko je ut-kana u pučku pobožnost vezanu uz taj Dan, kao i u ‘pučku obrednost’, ali u samoj liturgiji Crkve sredi-šnjost križa nije tako jasno očitovana i življena.

Prva misao o liturgiji Velikoga Petka uprisutnju-je nam navještaj Muke Gospodinove iz evanđelja po Ivanu. Ostali elementi obredne dinamike slavlja ostaju manje pamćeni. Zašto? Zacijelo iz razloga što im u našemu liturgijskom iskustvu i praksi nije da-na važnost koja im pripada. Navještaj Kristove mu-ke samo je (istina središnji) trenutak prvoga dijela slavlja, Liturgije Riječi, koja je samo prvi stol zajed-ništva s Kristom. U Liturgiji križa, oblikovanoj kao središnji i najvažniji dio slavlja, prepoznajemo dru-gi stol zajedništva s Kristom – i to ne kao ‘zamje-nu’ za euharistijski stol (jer na taj dan Crkva ne sla-vi euharistiju), nego kao temelj i izvornost svakome našemu slavlju, pa i euharistijskome. Križ je jedini kršćanski žrtvenik jer je jedna i neponovljiva otku-piteljska žrtva, ona na križu (oltar je samo spomen--žrtvenik jer je i euharistija spomen-žrtva).

Liturgijska praksa, međutim, više je impregnira-na pobožnošću negoli liturgijskom i teološkom mi-šlju, pa se veća pozornost daje našemu nošenju križa s Kristom i našim križevima, negoli Kristu i otaj stvu njegova križa. Pučka pobožnost u središte stavlja

Isusovo nošenje križa, prihvaćanje križa i trpljenja. Liturgija, pak, u središte stavlja Kristov prinos na križu. On se križu dao nositi. Uistinu, lakše je nositi križ nego dati se križu da nas nosi. Vrelo našega ot-kupljenja nije u Kristovu nošenju križa, nego u isti-ni da se Krist dao nositi na križu, i na njemu razape-ti (predati) život za nas.

Liturgija Velikoga petka stoga križu, izvorno-me i jedinome kršćanskom žrtveniku, daje središ-nju važnost. Obred klanjanja križu trebao bi biti izraz vjere i spomen-činjenja toga Kristova otkupi-teljskog darivanja na križu. Jasnoća obrednoga oči-tovanja vjere iziskuje otkrivanje/pokazivanje križa i klanjanje križu sa »svečanošću koja dolikuje vrelu našega spasenja«. Svečano, a ne samo pobožno kla-njanje! Klanjanje koje će biti slavlje, a ne samo po-božnost! Zato se inzistira da se u činu otkrivanja kri-ža kod svakoga poklika »Evo drvo križa« i poziva »Dođite, poklonimo se« svi ostanu neko vrijeme u poklonstvu i tišini.

Osobito je važno nastojati omogućiti liturgijsku svečanost osobnome klanjaju vjernika pred križem. U liturgijskim se odredbama inzistira da se »križ pruži na poklonstvo svakome vjerniku, jer je osob-ni poklon križu poglaviti element u ovome slavlju, te da se samo u preobilnome mnoštvu naroda rabi obred poklona sviju zajedno«. Jednako se inzistira da se »za klanjanje dade samo jedan križ, jer to tra-ži istinitost znaka«.

Jednost i neponovljivost Kristova prinosa na križu izražava se jedinstvenošću znaka – jednim kri-žem. Ponuditi više križeva za klanjanje, znači svrati-ti pozornost s Križa i njegove otkupiteljske snage na izvanjsku obrednost našega(!) odnosa prema križu. Razmišljanja koja takvu praksu nazivaju »pastoral-no opravdanom« uistinu se ne dotiču bîti pastoral-ne brige oko slavlja. U Rimskom misalu se savjetuje da se u slučaju velikoga mnoštva naroda radije iza-bere zajedničko klanjanje pred jednim križem, ne-goli pojedinačni poklon pred više križeva. Ako se ponegdje vjernici opiru takvome zajedničkome kla-njanju, onda je to više nego dovoljan pokazatelj da kao najprikladniji obredni oblik ostaje pojedinačno klanjanje pred jednim križem, pa i po cijenu dulje-ga trajanja. U ime svečanosti slavljenja Izvora svih naših slavlja!

živo vrelogod. XXV. (2008.) br. 2

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SR, CG, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Povede ih na goru.Zbirka homilija za liturgijsku godinu A.

Autori: suradnici Živoga vrela.Uredio A. Crnčević.

304 str.65 kn

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Povede ih na goru.indd 1 14.12.2007 11:57:41

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Istina života je u otvaranju,u nastojanju da dar života,bogato crpljen na Izvoru,procvate za sve ljudei Ljubavlju oplemeni sav svijet.