2008 issn 1331-2170 1 živo vrelo · aviještajući evanđelje života i vršeći svoje poslanje u...

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

1111111112008od

20.

sije

čnja

do 1

6. ve

ljače

200

8.

Naša tema:

Liturgija – mjesto zajedništva

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Liturgijska duhovnost komuniciranja

naša tema: Liturgija – mjesto zajedništva

Zajedništvo Duha Svetoga – preduvjet svakoga crkvenog zajedništva, Goran Dabić

Liturgijski prostor zajednice vjernika,Ivan Šaško

Pjevalište – mjesto izdvojeno za pjevače ili mjesto očitovanja liturgijskoga zajedništva?,Ante Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: S. Slišković, A. Vučković, D. Tokić, I. Raguž, Ž. Tanjić, I. Šaško

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica

Četvrta nedjelja kroz godinu

Pepelnica

Prva korizmena nedjelja

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Smije li se u misi izostaviti drugo čitanje?

2

14

1

40

38

Prostor crkve – slika Crkve

Božji narod koji se sabire na slavlje euhari-stije čvrsto je međusobno povezan i hije-rarhijski uređen, što se očituje kroz različite službe i radnje u pojedinim dijelovima sla-vlja. Stoga opće uređenje svetoga zdanja mora biti takvo da na neki način daje sliku sabrane zajednice, da omogućuje odgova-rajući raspored sviju i pogoduje ispravno-mu vršenju svake pojedine službe.

Vjernici i pjevački zbor zauzet će mjesto koje će im omogućiti djelatno sudjelovanje.

(Opća uredba Rimskog misala, 294)

Krist – vrelo zajedništva svojih vjernika.(I. Dulčić: Krist Kralj svega stvorenja,crkva Gospe od zdravlja, Split, 1958.)

Snim

io: A

. Vuč

kovi

ć

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 20081

Liturgijska duhovnost komuniciranja

aviještajući Evanđelje života i vršeći svoje poslanje u svijetu Crkva se svi-jetu predstavlja kao zajednica Kristovih vjernika, ističući zajedništvo kao temeljni princip svoga ustroja. Pravo lice Kristove Crkve otkriva se upra-vo u očitovanju njezinoga zajedništva, koje zrcali bogatstvom različito-sti u darovima, službama, zadaćama… Vjernik spoznaje da je Crkva prije

svega koinonía ili communio, životno zajedništvo vjernika s Kristom, koji je Sazi-vatelj novoga Božjeg naroda i koji je izvor životnome zajedništvu vjernika. Nova ekleziologija zajedništva, osobito zastupljena u misli Drugoga vatikanskog sabo-ra, nameće se svim krštenicima kao zadaća kroz koju ostvaruju svoje evanđeosko poslanje. Stoga je kršćanska komunikacija (communio) drugo ime vjerničkoga zajedništva. »Komunikacija« o kojoj je ovdje riječ nije puka uspostava odnosā, nego život u zajedništvu koje je otvoreno svima.

Liturgija, otajstvena Božja zbiljnost u Crkvi, mjesto je najtješnje združenosti vjernika s Kristom. Zato upravo po zajedništvu liturgije vjernici mogu »životom izraziti i drugima očitovati otajstvo Krista i istinsku narav prave Crkve« (SC 2).

Prostor u kojem kršćanska zajednica slavi liturgiju nije, dakle, samo prostor njezine obrednosti ili mjesto duhovnosti, nego, neizostavno, i mjesto njezine istinske eklezijalnosti. Kršćanska je tradicija prostor svoga liturgijskoga zboro-vanja s teološkom sviješću nazvala ‘crkvom’, mjestom u kojem se u svoj jasno-ći raspoznaje lice Crkve. Ipak, priznat ćemo da liturgijski prostori, pa i oni obli-kovani u novije doba, ne slijede uvijek ovu ‘prostornu eklezilogiju’. Počesto su stvarani samo s ciljem njihove obredne funkcionalnosti, koja u puno slučajeva nije postignuta jer je izostalo potrebno promišljanje o duhu liturgije i o otajstve-nome smislu samoga obreda. Liturgijski je prostor mjesto istinske eklezijalne komunikacije, mjesto življenja i očitovanja crkvenosti – u mjeri njezine litur-gijske punine.

Liturgiju ne slavi svećenik, niti koji drugi liturgijski službenik. Liturgiju slavi Crkva, u kojoj je Duhom Božjim sazvana zajednica vjernika prvi subjekt slavlja. Ukazujući na važnost crkvenosti liturgijskoga prostora ponudili smo dva razmi-šljanja koja pokušavaju osvijetliti put za otkrivanje nove liturgijske duhovnosti ‘komuniciranja’. Odabrali smo dvije liturgijske službe, službu zajednice i službu liturgijskoga pjevačkog zbora, te pokušali govoriti o »mjestu« koje u liturgijsko-me prostoru očituje vlastitost njihovih službā.

Vjerujemo da će ovaj broj Živog vrela, koji otvara dvadeset i petu godinu postojanja ovoga liturgijsko-pastoralnog lista, pomoći otkrivanju liturgije kao mjesta istinske eklezijalnosti kršćanske vjere.

Urednik

aviještajući Evanđelje života i vršeći svoje poslanje u svijetu Crkva se svi-jetu predstavlja kao temeljni princip svoga ustroja. Pravo lice Kristove Crkve otkriva se upra-vo u očitovanju njezinoga zajedništva, koje zrcali bogatstvom različito-sti u darovima, službama, zadaćama… Vjernik spoznaje da je Crkva prije

koinonía

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima va-ma! (2Kor 13,13). Te riječi, koje su najvje-

rojatnije predstavljale odjek liturgijskoga obreda prve Crkve, jasno nam pokazuju kako se besplatni dar Očeve ljubavi u Isusu Kristu čvrsto taloži upra-vo u zajedništvu koje ostvaruje Duh Sveti. Proma-trajući kontekst u kojem je sveti Pavao izrekao ovu rečenicu, upućenu zajednici kršćana u Korintu, uo-čavamo da zajedništvo Duha Svetoga nije tek puko »sudjelovanje« koje ima za objekt Duha, nego ‘za-jedništvo’ koje sām Duh potiče kao tvorac i glav-ni činilac toga zajedništva: »Uostalom, braćo, ra-dujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama« (2Kor 13,11). Slijedi, dakle, da je zajedništvo Duha Sve-toga istovremeno zajedništvo u Duhu i bratsko za-jedništvo koje sām Duh proizvodi. U tom smislu moglo bi se ustvrditi da su milost, ljubav i zajed-ništvo, u odnosu na Krista, Oca i Duha, zapravo ra-zličiti aspekti jedinstvene povijesti spasenja iz koje nastaje Crkva voljom Očeve ljubavi, okupljena Kri-stovom milošću i izražena u povijesti kao zajedniš-tvo stvoreno i njegovano Duhom života.

Zajedništvo s BogomGovoreći o zajedništvu (grč. koinonía) u smislu ka-ko ga je shvaćala i živjela prva Crkva, proizlazi da je zajedništvo prije svega sudjelovanje u životu Sina Božjega, a koje je moguće zahvaljujući Božjem po-zivu: »Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Si-na svojega Isusa Krista, Gospodina našega« (1Kor 1,9). Da ovo sudjelovanje u životu Sina za prvu Cr-kvu nije stvar filozofsko-teološke spoznaje, nego plod stvarnoga iskustva, življenog u kršćanskoj za-jednici koja je rođena iz susreta s uskrslim Gospodi-nom i koja se neprestano obnavlja slavljenjem nje-gove prisutnosti, svjedoči nam sām Pavao u jednom od najstarijih euharistijskih tekstova: »Čaša blago-slovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi

Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tije-la Kristova?« (1Kor 10,16). Ovdje Pavao jasno ističe da zajedništvo kršćana s božanskim životom nasta-je po euharistijskom blagovanju Tijela i Krvi Kristo-ve, ali istovremeno želi suprotstaviti to zajedništvo svakom obliku idolatrijskoga zajedništva: »Za-to, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva... Koji

Zajedništvo Duha Svetogapreduvjet svakoga crkvenog zajedništva

Goran Dabić

Euharistijsko zajedništvo prije svega je zajedništvo u Kristu iz čega slijedi bratsko zajedništvo Kristovih

vjernika. Tako Crkva postaje jedno tijelo.

blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?... pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajed-ničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega« (rr. 14.18.20s). Dakle, euharistijsko zajedništvo jest prije svega zajedništvo u Kristu iz koga slijedi sveza bratskoga zajedništva, a koja on-da čini da Crkva postane jedno tijelo: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (r. 17).

Ovo sakramentalno zajedništvo u životu Isusa Krista združuje se u »zajedništvo u patnjama nje-govim« (Fil 3,10). Prema novozavjetnoj logici slije-di da suobličenost Kristu po zajedništvu u vjeri nosi sa sobom i neodvojivo zajedništvo u njegovim pat-njama. To vrijedi ne samo kao načelo prema kojem se ravna egzistencija apostola, nego načelo po ko-jemu trebaju živjeti svi Kristovi vjernici: »Raduje-te se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objav-ljenju njegove slave mognete radosno klicati« (1Pt 4,13). Dakle, sudjelovanje u životu Sina nije nika-kvo apstraktno izvanpovijesno iskustvo. Napro-tiv, blagujući Krista u euharistijskome kruhu i vi-nu, vjernik crpi onu novost života koja mu dopušta da s Krstom nosi križ vlastite patnje i da istovreme-no bude dionik Gospodinove muke u korist njegova Tijela – Crkve (usp. Kol 1,24). Tako već u vremenu svoga zemaljskog hoda kršćanin blagovanjem uskr-

3

živo vrelo 20081LITU

RGIJAm

jesto zajedništvam

jesto zajedništvaLITU

RGIJAm


RGIJA

sloga Gospodina može sudjelovati u božanskom životu Oca i Sina: »A na-še je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom« (1Iv 1,3). Ovaj život međusobnoga zajedništva plod je Duha Svetoga, koji je, prema Pavlu, aktivan i dinamičan princip cjelokupnoga zajedništva kako unu-tar božanskih osoba tako i između Krista i vjernika.

Crkveno zajedništvo– zajedništvo u vjeriZajedništvo kao udioništvo u božan-skom životu izražava se i očituje u crkvenome zajedništvu: ne može se biti u zajedništvu s Bogom i istovre-meno hoditi u tami. Hoditi u svjetlosti, ujedinjeni s Kristom, znači biti istovremeno u zajedništvu jed-ni s drugima: »Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima« (1Iv 1,6-7). Ivanov govor o bratskom zajedništvu, koje je plod zajedništva s Bogom, temelji se na životnom odno-su učenika i Krista, slično odnosu trsa i loze (usp. Iv 15,1s). Posebnu ulogu u Ivanovu govoru o me-đusobnom zajedništvu ima veznik »kao« koji ima svrhu ne samo uspostavljanja sličnosti između Isu-sa i učenika, nego istovremeno upućuje da ono što je u Bogu treba biti i u onima koji mu pripadaju. To znači da zajedništvo ljubavi, koje povezuje Sina s Ocem i s ljudima, postaje model i izvor bratsko-ga zajedništva među ljudima: »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio« (Iv 15,12).

Kod apostola Pavla shvaćanje zajedništva u vjeri, kao sastavnoga dijela crkvenog zajedništva, dolazi na poseban način do izražaja: »Zahvaljujem Bogu svome kad vas se god sjetim. Uvijek se u sva-koj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog va-šeg udjela (koinonía) u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada« (Fil 1,3-5). Dakle, ono što sve-ti Pavao ovdje ističe nije samo vjera koja sjedinjuje Filipljane, nego i njihovo sudjelovanje u evanđeo-skom poslanju. Stoga zajedništvo među vjernici-

ma nije nikakvo statično posjedovanje, nego zau-zetost i životni dinamizam za djelo Evanđelja.

To nam Pavao potvrđuje pišući svome surad-niku Filemonu: »Nek zajedništvo tvoje vjere bude djelotvorno u spoznanju svakoga mogućeg dobra među vama poradi Krista!« (Flm 1,6). Zajedništvo u vjeri postaje tako temelj novih međuljudskih od-nosa nadahnutih ljubavlju i dobrim djelima, i po-staje vidljivo u zajedništvu raznolikih oblika slu-ženja jedinstvenom Evanđelju. Zanimljivo je kako upravo u tom smislu Jakov, Petar i Ivan kao stupo-vi crkve u Jeruzalemu, kojima je povjereno navije-štati Evanđelje među Židovima, u susretu s Pavlom i Barnabom, kojima je povjereno Evanđelje za po-gane, pružaju im u Jeruzalemu »desnicu zajedniš-tva« (Gal 2,9) – znak potvrde punog zajedništva.

Jedinstven izričaj crkvenoga zajedništva u no-vozavjentim zajednicama jest solidarnost prema najslabijima i najsiromašnijima koja se očituje na poseban način u skupljanju milodara za Crkvu u Jeruzalemu, koja je znak pomirenja između Žido-va i pogana. Prikupljanje milodara biva simbolič-ki definirano kao zajedništvo: »Makedonija i Ahaja odlučiše očitovati zajedništvo prema siromašnim svetima u Jeruzalemu« (Rim 15,26). U tom milo-daru nije riječ tek o materijalnim dobrima, nego ponajprije o velikodušnosti zajedništva, jedinstvu vjere, zajedništvu u ljubavi... Kršćanska bi zajedni-

Zajedništvo Crkve izvire iz zajedništva s Gospodinom. (Đ. Seder, Emaus, 2003.)

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

ca morala biti uvijek prožeta zajedničkom brižljivo-šću za potrebe braće i sestara i gajenjem gostoljubi-vosti (usp. Rim 12,13); zajedničkom odgovornošću u potpori onome koji se posvetio učenju u vjeri; di-jeljenjem radosti i žalosti (usp. 2Kor 1,7); sudjelo-vanjem u služenju Evanđelju (usp. Fil 1,5). Na taj se način Crkva pojavljuje uistinu kao bratsko za-jedništvo, kao Crkva ljubavi, koja već ovdje na ze-mlji očituje zajedništvo u božanskom životu zahva-ljujući djelatnoj prisutnosti Duha Svetoga.

Crkva – sakrament zajedništva Dvije dimenzije zajedništva – teološka, kao dio-ništvo na božanskom životu, i crkvena, kao brat-stvo među ljudima – neodjeljive su ako ih proma-tramo iz perspektive vjere i prakse prve Crkve. Čak bi se moralo ustvrditi da je njihov međusobni od-nos nužan, budući da bez prve dimenzije zajedniš-tva nema niti druge.

U shvaćanju prve Crkve bratsko zajedništvo ni-je samo djelo ljudskoga napora i zauzetosti, nego se u njemu prepoznaje i znak eshatološkog vremena, dar Boga živoga koji skuplja u svojoj Crkvi sve na-rode kako bi ju obasjao svjetlom svoje ljubavi.

U Djelima apostolskim dolazi do izražaja kon-vergencija tih dvaju aspekata zajedništva do te mjere da ih se promatra kao jedinstveno otajstvo zajedništva: »Bijahu postojani u nauku apostol-skom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitva-ma.« (Dj 2,42) Ono što pada u oči jest činjenica da se u ovoj rečenici pojam zajedništvo koristi u ap-solutnom smislu, a ne samo kao dio nečega, što se da iščitati promatrajući cjelokupan kontekst u ko-jem je nastala ova rečenica. Taj se smisao otkriva u retku koji kaže: »Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko« (r. 44).

No, kontekst pojma apsolutnog zajedništva ni-je obilježen samo zajedništvom dobara prve Cr-kve, nego prije svega zajedništvom vjere u slušanju i naviještanju Božje riječi te euharistijskim slavlje-njem: »Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i pro-stodušnosti srca zajednički uzimali hranu.« (r. 46) Iz toga kratkog opisa života prve Crkve jasno dolazi do izražaja čvrsta povezanost i neodjeljivost izme-đu apostolskog nauka, zajedništva, lomljenja kruha

i molitava. Dakle, riječ je o isticanju jedincatoga za-jedništva koje se rađa iz vjere potaknute propovi-jedanjem apostola, hrani lomljenjem kruha i moli-tvama, a osvjedočuje u bratskoj ljubavi i služenju.

Ovdje je potrebno istaknuti još jednu poseb-nu činjenicu, a ta je da opis života prve Crkve tre-ba smjestiti u široki kontekst izvanrednog doga-đaja Duhova: silazak Duha Svetoga na Crkvu stvara među vjernicima plodove mnogostrukoga zajedništva. Zajedništvo je predstavljeno istovre-meno kao plod i kao znak djelovanja Duha. U tom smislu crkveno bi se zajedništvo moglo shvatiti kao sakramenat djelovanja Duha Svetoga, vidlji-vo očitovanje i plod njegove djelotvorne prisutno-sti u životu Crkve.

Izazov sveopćeg zajedništva kršćanaKršćani, učenici Istine koja spašava, pozvani su u svome zajedništvu biti svjedoci Božjeg druženja s ljudima. Ne može se graditi Božje sutra u ljudskoj sadašnjosti putem osamljenih ‘avantura’ i bije-gom od zajedničke odgovornosti. Kao što se teolo-gija rađa iz zajedništva i služenja zajedništvu, ta-ko se i mišljenje i ponašanje u življenju vjere ne bi smjeli odvijati izvan crkvene odgovornosti. Ludost osamljenosti tipičan je ‘proizvod’ postmodernoga nihilizma u kojem živimo. Upravo su zato kršćani današnjice pozvani svjedočiti, na ‘koralni’ način, da je moguće biti i živjeti zajedno.

Željeti i ljubiti Crkvu znači učiniti od Crkve za-jednicu koja može svakoga privući k sebi, gdje se može stanovati, osjećati prihvaćenim te osobno iz-mirenim, snagom kršćanskoga milosrđa. Svijet u kojem živimo ima danas više nego ikada prije po-trebu ove konkretne, diskretne i solidarne kršćan-ske ljubavi, koja umije biti životnom suputnicom i koja je kadra graditi put u zajedništvu. U tom smislu posebna pažnja usmjeruje se prema poj-mu katoličanstva u njegovu izvornome značenju koje obuhvaća i zemljopisnu univerzalnost i puni-nu smisla te nas usmjerava na cjelovitost vjere i na potpuno uprisutnjenje Kristova otkupiteljskog djela. Doista, buduće kršćanstvo u današnjem glo-baliziranom svijetu, ili će biti katoličko (tj. ‘sveop-će’ i ‘za sve’ prikladno), ili će postati u potpunosti beznačajno u odnosu na spasenje svijeta.

5


RGIJAm

jesto zajedništvam


RGIJAm


RGIJA

Dinamika liturgijskoga prostora pokazuje zakonitost da u međuovisnosti elemena-ta postoje specifična mjesta za pojedine

obredne čine, odnosno za pojedine obredne, litur-gijske službe. Ta vlastitost naravi činā i službā ne tiče se samo zaređenih i postavljenih službenika, nego zajednice vjernika u cjelini, jer je ona díoni-ca Krista svećenika, ona je »po Kristu i s Kristom i u Kristu« subjekt liturgijskoga slavlja. Zbog toga sam u naslov stavio prostor zajednice vjernika, a ne uobičajenu sintagmu: prostor za zajednicu vjernika, budući da je to vlastiti prostor zajedni-ce i po njemu zajednica govori o sebi, odnosno: govori prostorom. Osim toga, kategorija ‘zajedni-ce’ ima puno toga zajedničkoga s kategorijom ‘sa-kramentalnosti’.

Liturgijski prostor zajednice vjernikaSmještenost crkvenoga zajedništva

Ivan Šaško

Prostor u napetostima eklezioloških polazištaOrganizacija nutarnjega prostora ovisi o raznim ekleziološkim postavkama, o raznim pristupima naravi i otajstvu Crkve, izražavanima duhovno-šću, doktrinarnim i pastoralnim polazištima i na-kanama. I dok duhovnost tijekom stoljeća ističe čas jednu, čas drugu boju kršćanskoga spektra i dok se artikulira s mogućim relativno brzim pro-mjenama, s arhitekturom se to ne događa u br-zim promjenama i ritmovima. Istina je, dodu-še, da se mogu lako ostvarivati formalni zahvati i unutar ranije određenoga arhitektonskog polazi-šta, ali oni najčešće nisu ikonografski spojivi s cje-lovitošću strukture.

Tako se događa da ustroj nije uvjetovan ekle-ziološkim odrednicama, nego sām ustroj prosto-ra nameće svoje uvjete koji su u trajnoj napetosti s teologijom Crkve i liturgijske zajednice, osobito onda kada se zajednica, koja se okuplja u tome li-turgijskom prostoru (baš kao Crkva), izražava u liturgijskome obredu. Taj način uvjetovanja oso-bito se osjeća nakon Drugoga vatikanskog sabora te živi u čudnoj napetosti, možda upravo zbog to-ga što su nakon stoljećā traženja, ali ne i prostor-ne artikulacije (koja je ostala veoma slična onima prijašnjih stoljeća), stvoreni zaokreti koje arhitek-tonski pomaci i prostorno oblikovanje nisu mogli pratiti. Tako se jasno uočava da, dok bi se htjelo slaviti otajstvo Krista obnovljenim duhom ekle-zijalnosti, najčešće postoje uvjetovanosti od stra-ne drugih duhovnosti koje žive od jasnih i prilič-no određenih ustroja prostora.

Dvorana crkve je prostor zajednice i zajedniš-tva, oblikovan prema odrednicama slavlja pojedi-noga liturgijskog čina i obreda. Zbog toga je bitna i odlučujuća zbilja Crkva, koja se očituje u sku-pini osoba okupljenih i pozvanih u Kristovo ime. Dakle, i tu vrijedi pravilo da se taj prostor mo-ra odnositi smisleno prema konkretnim obred-

Liturgija je mjesto najtješnjega zajedništva s Gospodinom.

T. Lo

ngar

etti,

1950

.

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

nim odrednicama, a smislenost će biti to veća što je prostor dvorane snažnije povezan sa samim obrednim činom.

Prostor koji ne unosi podjele,nego različitost službaProstor (gozbeni i žrtveni) za slavljenje liturgije u prošlim je stoljećima pokazivao naglaske u longi-tudinalnosti tlorisa. Njegov odnos prema oltaru pokazivao je više odijeljenost negoli razlikovanje. Upravo je razlikovanje ključno za identitet, ali ne i odvojenost koja govori o nepripadnosti i često o nespojivosti. I u jednome i u drugome slučaju ra-be se slična sredstva, kao što je, na primjer, ra-zličitost razina podova ili semantičko-funkcional-ne pregrade. Neka su od tih sredstava korištena radi toga da bi se ostvarila vidljivost predsjedate-lja. No, i sama ideja ‘izoliranja’ predsjedatelja ima svoju ekleziološku pozadinu, prema kojoj je za-jednica bila u drugome ili barem drukčijemu teo-loškom planu od zaređenih službenika. Svećenik je viđen kao prvi u procesiji hodočasnika prema Božjemu kraljevstvu.

Drugi vatikanski sabor u svojim postavka-ma nastoji liturgijska slavlja oblikovati tako da ži-ve vjerodostojnost sakramentalnih znakova, a da

ih se ne liši dubokoga i višestrukoga simboličkog bogatstva. Štoviše, Sabor to bogatstvo želi pro-micati, iako je nerijetko dolazilo i dolazi do osi-romašivanja. Put do ostvarivanja vjerodostojno-sti prolazi i putem odbijanja onih simbolizama, a naročito alegorizama koji su predugo sprječavali da bude izraženo spomenuto bogatstvo.

Čovjek, zahvaljujući postavkama Sabora, po-novno ‘pronalazi’ svoje mjesto i vrijednost u slav-lju, kao član Božjega naroda u Kristu, koji je su-bjekt i svrha slavlja. Zbog toga se i prostor crkve može zvati hramom ili Božjim domom. On je ui-stinu povlašteno, izuzeto, odsječeno (što doslovce dolazi od grčkoga glagola temno, koji u sebi sadrži riječ templum – hram) mjesto od ostalih prosto-ra, namijenjenih drugim ljudskim djelatnostima. Ovdje se, štoviše, jasno ističe božansko, odnosno božansko-ljudsko djelo. To je povlašten prostor za ono vrijeme i čin koji prihvaća čovjeka kada se, s braćom i sestrama, želi okupiti ili, bolje, prihva-ća Božji poziv na okupljanje u Kristovo ime i ka-da, u euharistijskome slavlju, od njih Duh Sveti čini s Kristom »jedno tijelo i jedan duh« (Treća euharistijska molitva). Upravo na taj način do-mus ecclesiae postaje Domus Dei.

To je ujedno i razlog zbog kojega osoba tre-ba imati svoje mjesto u dvorani u koju je pozva-na. Svakomu pojedinom vjerniku i zajednici kao cjelini upućena je riječ s ambona i svaki je pojedi-nac pozvan k stolu koji je pripravio Otac nebeski. Ako je tomu tako, svaki vjernik i vjernica moraju moći pristupiti bez straha i osjetiti se da su rado-sno prihvaćeni, da je euharistijska gozba pripre-mljena baš za njih.

Mjera prostora u naravi Crkvei obrednih zahtjevaU planiranju rasporeda prostora zajednice posto-ji nekoliko slojevitih i suptilnih odnosa koje va-lja poštivati i omogućiti im njihov govor. Postoji osjetljiva ravnoteža koja se može narušiti između vidika žrtve i zajedništva u liturgiji, između po-trebe za svetim prostorom i želje za intimnošću i blizinom; između izražavanja razlike ministeri-jalnoga i zajedničkoga svećeništva i izražavanja jedinstva tijela Kristova. Ovi razlozi pokazuju da

Mjesto slavlja, slika Crkve, prostor je zajednice i zajedništva vjere.

7


RGIJAm

jesto zajedništvam


RGIJAm


RGIJA

je potrebna velika briga u stavljanju eklezioloških temelja u odnos s oltarom i cijelom crkvom. Na-čela za tu ravnotežu mogu se izvući iz nekih ključ-nih odlomaka iz Opće uredbe Rimskoga misala u kojoj se kaže:

»Božji narod koji se sabire na misu čvrsto je međusobno povezan i hijerarhijski raspoređen, što se očituje s pomoću različitih služba i radnja u pojedinim dijelovima slavlja. Stoga opće uređenje svetoga zdanja mora biti takvo da na neki način daje sliku sabrane zajednice, da omogućuje od-govarajući raspored sviju i pogoduje ispravnomu vršenju svake pojedine službe.

Vjernici i pjevački zbor zauzet će mjesto koje će im olakšati djelatno sudjelovanje.

Svećenik predsjedatelj, đakon i ostali služite-lji zauzet će mjesto u prezbiteriju. Na istome će se mjestu pripraviti i sjedala za suslavitelje; ako je njihov broj velik, sjedala će se rasporediti u neko-me drugom dijelu crkve, ali u blizini oltara.

Sve to, mada mora izražavati hijerarhijsko uređenje i raznovrsnost služba, treba ipak tijesno povezati u jednu cjelinu tako da jedinstvo sveko-likoga svetog puka time dođe jasno do izražaja. Narav i ljepota prostora i svega namještaja treba da promiče pobožnost i očituje svetost slavljenih otajstava.« (OURM 294)

Iz ovih odlomaka možemo vidjeti nekoliko stvari: 1. liturgijsko je zborovanje poput organiz-ma, organizirano kao živi sustav povezanih dije-lova; 2. hijerarhijska je struktura bitna, i uređe-nje prostora zajednice i oltarnoga prostora mora izražavati odnose među dijelovima; 3. mjesto za vjernike, uključujući i mjesto za zbor, mora biti pažljivo planirano da dopusti potpuno razmjenu obredne dinamike; 4. uređenje mora omogućava-ti i izražavati stvarno jedinstvo u Kristu, nalaze-ći ga u zajedničkoj molitvi, dijeljenju prinosa jed-nim srcem, mislima, svrhom i stavom.

Jedinstvo u stajanju, klečanju ili sjedenju u kojem svi sudjeluju znak je zajedništva i jedinstva

okupljenih vjernika i izražava i podupire duhov-ni stav onih koji pojedinom gestom i držanjem sudjeluju u slavlju. Osim toga, mora biti plani-rana mogućnost hoda, prolaženja, i to ne samo zbog liturgijskih procesija unutar obreda, nego i radi mogućnosti doživljavanja prostora pojedi-načnim hodom i ophodom. U svemu je bitno po-stojanje prostora za glavne procesije u crkvi pri ulasku i izlasku.

Prvotna zadaća arhitekta je da donese priklad-no uređenje koje poštuje i hijerarhijsku i organič-ku kakvoću sastajanja. Uređenje redova paralel-nih klupa u crkvi s definiranom granicom između glavne lađe i svetišta prilično jasno naglašava hi-jerarhijski problem. Suprotno, amfiteatralni mo-del ignorira složenost crkve kao uređenoga tijela s višestrukim funkcijama. Drugi nedavni pokuša-ji razvili su tzv. communio prostor i na stanovi-ti se način vratili monaškomu, korskomu obliku, koji se ponekad naziva i antifonalni ustroj, s am-bonom i oltarom na suprotnim stranama central-noga prostora, podijeljenoga zborom.

Prostor zajednice u krizi ekleziologijeUstroj prostora zajednice simbolizira Crkvu kao dio koji čini cjelinu – kaže C. Valenziano. To zna-či da taj prostor definira Crkvu kao mjesto, osobi-to u odnosu prema ambonu. I ne bez razloga, bu-dući da je funkcija ambona da otvori zajedništvu koje je ostvareno navještajem Riječi.

Okupljenost Crkve događa se liturgijski. No, ta dimenzija liturgijskoga okupljanja danas otkri-va krizu ekleziologije. U takvim slučajevima re-zultat je da se (unutar i izvan zgrade) poigrava s arhitektonskim simbolima Crkve, kao i s antropo-morfnim, kozmomorfnim i drugim alegorijama koje su strane kršćanskomu ključu čitanja i ni-su potencijalni temelj ‘eklezijalnih’ simbola, nego su tek njihovi dodatci. Naime, ikonografija dvo-rane zajednice pokazuje njezinu odliku crkveno-sti. Ako pak ne, tada je sumnjiva i vjerojatno teško prihvatljiva. Na različite načine ona prikazuje po-vijest vjerničkoga naroda od drevnih okupljanja do novih zajednica. Drugim riječima, ona poka-zuje jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet, odnosno zrcali slavlje vjere ili liturgije.

Ustroj liturgijskoga prostora ima biti uvjetovan ekleziološkim odrednicama. Prostor crkve,

svojim ustrojem i odnosima među pojedinim dijelovima simbolizira Crkvu – zajednicu spasenja.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

Kada su glavna vrata (portal) smještena na pročelje crkve, na njima se redovito nalazi lik Kri-sta kao ‘Vrata ovčinjaka’. Ona su u suodnosu pre-ma prozoru stražnjega zida gdje je Krist ‘sunce pravde’; dakle, kao Alfa (početak) koja gleda pre-ma Omegi (završetku). Gdje je pak dvorana po-vezana sa svetištem nad kojim je kupola, kupola sadrži lik Krista, s poveznicom četiriju evanđe-lista na četiri pilastra, oko simboličkog središta građevine, označavajući gdje je središte zemlje is-pod središta nebesa koja se otvaraju. Ispod toga su ‘novorođeni’, preporođeni koji slave admira-bile commercium – divotnu razmjenu.

U prostoru koji je njoj namijenjen kao vlastit zajednica se okuplja na dinamičan, ne na statičan način. U središnjemu prostoru nema nepokretno-sti ‘aranžiranoga prostora’, dakle onoga što može biti naglašeno u pokrajnjim prostorima razvede-nosti središnjega prostora, nego je njegov sadržaj spremnost za kretanje u procesiji (prema oltaru ili krstionici) i u pravilnome smještaju (prema ol-taru, ambonu ili krstionici).

Tu je vidljiv kontrast u odnosu na statično uređenje mjesta liturgijskih službenika (oltara)

koji su neopravdano odijeljeni od tijela zajedni-ce. Stoga mjesto gdje treba biti sjedište predsje-datelja slavlja i poslužitelja treba također planira-ti imajući u vidu narav njihovih služba i obrednih uloga. Potrebno je paziti na nekoliko stvari u isto vrijeme, a osobito na činjenicu da ti (po)služitelji u potpunosti pripadaju okupljenoj zajednici.

Prostor zajednice je prostor sudjelovanja na ra-zne i različite načine, što ne uključuje samo moguć-nost kretanja, nego sva liturgiji primjerna držanja i geste, posebice slušanje, razmatranje, ali i odmara-nje (usp. Mt 11,28; Mk 6,31). Kršćanin u crkvi mo-ra imati prostor u kojemu je moguće pronaći mir. Zbog toga liturgija predviđa trenutke šutnje, a ne samo radosti, izraženih pjesmom i glazbom, kao i sudjelovanja u molitvi, izraženoga riječju.

I pod i zidovi crkve mogu svojim simbolizmom pridonijeti stvaranju jedinstva i naglasiti osobita mjesta u cjelini prostora. Zbog toga su opravdane primjedbe na nagnute, ukošene podove koji su bili plod oduševljenja neposredno nakon Koncila. Na-ime, tako ustrojena dvorana usmjeruje pozornost na isključiv način prema žarištu euharistijskoga slavlja, te time pomalo guši potrebnu pozornost prema drugim prostorima; na nenamjeran način pretjerano dijeli zajednicu od oltarnoga prostora (premda je nakana bila sasvim suprotna tomu); ulazi u opasnost stvaranja podija i pozornice, što nije u duhu liturgijskoga čina; potiče vjernika da bude više promatrač, nego subjekt slavlja; prostor zajednice i prezbiterij takvim pristupom postaju gotovo isključiva mjesta euharistijskoga slavlja, bez nužne veze s dimenzijama koje u sebi imaju krstionica i mjesto za slavljenje pomirenja.

Sudjelovanje kao odrednica dinamičnosti prostoraBog je jedini koji okuplja crkvenu zajednicu na sudjelovanje u liturgiji. Zajednica vjernika ne okuplja se spontano, vlastitom inicijativom, nego je okupljena po riječi Božjoj. Zajednica ne posta-je zajednicom uzajamnim djelovanjem, nego svo-je postojanje dobiva kao dar od već postojeće sa-vršenosti, cjeline – Boga, a zauzvrat daje sebe toj cjelini... Zato liturgija ne može biti ‘napravljena’. Na isti način, crkvena zajednica nije ‘napravlje-

mje

sto z

ajedn

ištva

prema drugim prostorima; na nenamjeran način pretjerano dijeli zajednicu od oltarnoga prostora (premda je nakana bila sasvim suprotna tomu); ulazi u opasnost stvaranja podija i pozornice, što nije u duhu liturgijskoga čina; potiče vjernika da bude više promatrač, nego subjekt slavlja; prostor zajednice i prezbiterij takvim pristupom postaju gotovo isključiva mjesta euharistijskoga slavlja, bez nužne veze s dimenzijama koje u sebi imaju krstionica i mjesto za slavljenje pomirenja.

Sudjelovanje kao odrednica dinamičnosti prostoraBog je jedini koji okuplja crkvenu zajednicu na sudjelovanje u liturgiji. Zajednica vjernika ne okuplja se spontano, vlastitom inicijativom, nego je okupljena po riječi Božjoj. Zajednica ne posta-je zajednicom uzajamnim djelovanjem, nego svo-je postojanje dobiva kao dar od već postojeće sa-vršenosti, cjeline – Boga, a zauzvrat daje sebe toj cjelini... Zato liturgija ne može biti ‘napravljena’. Na isti način, crkvena zajednica nije ‘napravlje-

U traganju za prostorom koji će očitovati istinsku narav Crkve…

9


RGIJAm

jesto zajedništvam


RGIJAm


RGIJA

na’, nego nastaje odgovorom pojedinaca na Božji poziv na prinošenje žrtve hvale.

Kršćanska se zajednica može graditi jedino ako ima svoj temelj, a to je slavlje svete euharisti-je, a liturgijska je zajednica utemeljena na teološ-koj stvarnosti, zato jer je to zajednica euharistije. Zbog toga su oltar i ambon odgovarajuća žarišta liturgije: oni su znakovi Kristove prisutnosti i dje-lovanja u njegovu narodu.

U slavljenju euharistije gradi se i potiče za-jedništvo, a zajednica ima svoje mjesto. Liturgij-ski prostor, crkva, stvara smisao, daje mjesta za-jednici, s-mješta zajednicu, tako da i sam prostor govori o pozvanosti pojedinaca. Ta individualna svijest o Božjemu djelu je srce bremenitoga i neri-jetko osporavanoga pojma: participatio actuosa, aktivnoga sudjelovanja vjernika u liturgiji, što je iskrena težnja pastorala Crkve:

Nažalost, mnogi su suvremeni teolozi i pasto-ralni djelatnici izjednačili »aktivno sudjelovanje«

s vanjskim aktivizmom – kao što je biti čitač, po-seban poslužitelj zajednice, sakralni plesač – ili s fizičkom blizinom oltaru kao u »okupljanju oko stola Gospodnjega«. Liturgičari već poduže vri-jeme s razlogom preispituju smislenost takvoga pristupa liturgiji.

Pravo liturgijsko sudjelovanje nije toliko pita-nje pjevanja, plesanja, čitanja ili stajanja blizu olta-ra. To je više unutarnji proces obraćenja, davanje samih sebe u liturgijskome prinosu. Jedino se po tome unutarnjem procesu može istinski ostvariti potpuno (smisleno i pravo) sudjelovanje u liturgiji.

Sav rad, molitve i apostolski pothvati, obitelj-ski i bračni život, svakodnevni posao, odmaranje misli i tijela – ako su ostvareni u Duhu – te str-pljivo podnošene nevolje života, sve to postaje du-hovnom žrtvom od Boga prihvaćenom po Isusu Kristu (usp. Pt 2,5). U slavljenju euharistije one mogu biti najprikladnije prinesene Ocu s euhari-stijskim prinosom.

Kršćanska je liturgija čin otajstvenoga zajed-ništva Crkve s Kristom Gospodinom. Litur-giju slavimo kao Crkva, »novi Božji narod«,

zajednica sazvana snagom Božjega poziva. Izrasta iz zajedništva vjere i istodobno oblikuje zajedniš-tvo Crkve. Stoga se autentičnost liturgije i njezine otvorenosti Božjemu spasenju reflektira u istinito-sti zajedništva okupljene zajednice.

Govor o zajedništvu i eklezijalnosti kršćanske liturgije neizostavno nas vodi k razmišljanju o pro-stornome oblikovanju liturgijskih slavlja te o pro-stornome izricanju vlastitosti pojedinih obrednih dijelova i pojedinih liturgijskih službā. Prostor-na raspoređenost liturgijskoga slavlja, očitova-na u različitosti i međusobnoj upućenosti pojedi-nih obrednih mjestā, trebala bi oslikavati obrednu dinamiku slavlja te naglašavati međusobni odnos pojedinih obrednih dijelova, kao i njihove vlastito-

sti. Isto načelo valja primijeniti i na dinamiku koja izranja iz različitosti liturgijskih službi. Liturgijske zadaće predsjedatelja, đakonā, akolitā, posluži-telja, čitača, pjevača, solista ne očituju se samo u ‘trenutnome’ vršenju povjerenih im obrednih di-jelova, nego i po ‘mjestu’ koje služitelji zauzima-ju u liturgijskoj zajednici i liturgijskome prostoru. Načelo saborske konstitucije o liturgiji da »svat-ko u liturgiji vrši ono i samo ono što mu pripada« (SC 28) izražava se i simboličkim jezikom liturgij-skoga prostora.

Čini se da liturgijska praksa još uvijek nije uspjela dati vlastito mjesto svim liturgijskim služi-teljima/slaviteljima (uz napomenu da su slavitelji svi nazočni). Osobito postoji nedorečenost u pro-stornome izricanju slaviteljske zadaće i naravi sa-me zajednice (ili ‘puka’), pa se prostor za zajedni-cu nerijetko zamišlja na matrici gledališta. Još više

Pjevalište – mjesto izdvojeno za pjevačeili mjesto očitovanja liturgijskoga zajedništva?

Ante Crnčević

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

nejasnoća, pa stoga i raznolikosti, postoji u poima-nju mjesta koje bi bilo vlastito onima koji vrše li-turgijsku zadaću pjevačā – bilo da je riječ o zboru pjevača ili o pjevačima solistima. Tome liturgijsko-me mjestu posvećujemo nekoliko misli, izraslih iz duha ‘nove’ liturgije.

Mjesto definirano liturgijskom službom, a ne glazbomPolazište za valjanu prosudbu u traženju liturgij-ski prikladnoga mjesta za liturgijski zbor pjevača uvijek je liturgijsko-teološke naravi. Zboru pjeva-ča, kao dijelu zajednice, povjeren je u liturgiji dio obredne strukture, pa je nužno razmišljati da se to u-dioništvo pjevača u slavljenju liturgije očituje ba-rem na dvije razine: na njihovu udioništvu u zajed-ništvu zajednice te na udioništvu u prostoru za-jednice. Prostorni smještaj koji ne bi bio vođen tim načelima te ne bi očitovao to višestruko udioništvo, zasjenjuje pravu narav liturgijske glazbe i pjevača u liturgiji, ali ujedno i priječi samoj zajednici da u li-turgiji sudjeluje kroz jezik glazbe.

Osvrnemo li se na rješenja koja je liturgijska tradicija oblikovala kroz povijest, zamijetit ćemo da je kršćanska starina, za razliku od kasnijih raz-doblja, s većom jasnoćom očitovala prostornu po-

vezanost liturgijskih služitelja s okupljenom za-jednicom, ne niječući pri tom i njihovu liturgijsku vlastitost. Iako u ranokršćanskim bazilikama mo-žemo susresti različita prostorna smještanja služi-telja-pjevača, lako je uočiti da su sva ta rješenja bila vođena istom polazišnom idejom koja jasno isti-če da je glazba poseban oblik navještaja Božje rije-či, odnosno odjek naviještene Riječi. Pjevači su bi-li »služitelji Riječi«.

Ne čudi stoga da su pjevači, zajedno s čitačima, bili smješteni u ambonski prostor koji je bio obli-kovan kao blago povišeni i izduženi »otok« koji se nalazio ispred oltara. Prostrani ambonski prostor (bema) objedinjavao je i ikonografski povezivao različita mjesta navještaja: mjesto za navještaj sta-rozavjetnoga čitanja (ili novozavjetne poslanice), mjesto s kojega se pjevao otpjevni psalam (na stu-bama koje vode na mjesto navještaja evanđelja), mjesto za navještaj evanđelja, sjedišta za čitače, psalmiste, soliste i pjevače... Ambonski je prostor bio ‘gurnut’ duboko u prostor zajednice, u crkvenu lađu, te je na taj način unosio u zajednicu dinami-ku liturgijskoga događanja Riječi i ujedno pozivao zajednicu na djelatno uključenje u slavljeno otaj-stvo. Pjevači, glazbeni služitelji Riječi (schola can-torum), svojim prostornim smještajem bili su dio

11


RGIJAm

jesto zajedništvam


RGIJAm


RGIJA

zajednice te su i samoj zajednici bili poziv na udi-oništvo u slavlju kroz jezik glazbe. Jednoglasnost pjevanja prizivala je na jednodušje zajednice pa je i predsjedateljev poziv zajednici na zajedništvo s ne-beskom Crkvom (una voce dicentes) nalazio svoje ostvarenje i kroz glazbeni i kroz prostorni izričaj.

Unutar ambonskoga prostora pjevači su bili raspoređeni u dvoredu, »u dva kora«, a što je bi-lo uvjetovano antifonijskim načinom pjevanja, načinom koji je prevladavao u tadašnjoj liturgiji. Jednostavnost glazbenih formi, jednoglasje i naiz-mjeničnost pjevanja otvarali su mogućnost zajed-nici da se pjevanjem uključi u liturgijsku zbilju.

U tako koncipiranome prostoru i u liturgijski mišljenome rasporedu pjevača nije moguće govo-riti o ‘pjevačkome zboru’ jer je jedini ‘zbor’ bio oku-pljena zajednica. Pjevači su, pored obredne zadaće u slavlju, imali i zadaću naglasiti ‘zborsku’ ili ekle-zijalnu narav okupljenih vjernika.

Očevidno je da misao koja je odredila smješta-nje pjevača u ambonski prostor ne počiva na za-konitostima glazbe ili akustike, nego prvenstve-no na smislu liturgije kojoj je okupljena zajednica (‘vjernički zbor’) prvi subjekt. Glazba je od početa-ka shvaćana sastavnim dijelom liturgije, ne njezi-nim izvanjskim uresom, te je bilo razumljivo da i nositeljima glazbenoga služenja u liturgiji pripad-ne mjesto koje će sugerirati takvu međuovisnost glazbe i liturgije.

Glazba i izvanjsko ruho liturgijeSlijedimo li povijesno-razvojni put liturgijske glaz-be te iz ranocrkvene nutarnje prožetosti glazbe i li-turgije zakoraknemo preko nekoliko stoljeća kr-šćanskoga liturgijskog iskustva, susrest ćemo novi smještaj glazbe: ne više u liturgiju nego pored ili iznad liturgije. Zbog nemogućnosti djelatnoga i svjesnoga sudjelovanja vjernika u slavljenome otajstvu, zbog izvjesne klerikalizacije liturgije i ne-razumijevanja liturgijskoga jezika te zbog poima-nja euharistijske liturgije kao najuzvišenijega djela svećenikove(!) pobožnosti, zajednica postaje pro-matrač obrednoga događanja. Nazočna je na li-turgiji, ali je lišena djelatnoga sudjelovanja i istin-skoga slavljenja. Liturgija je skrivena, kao otajstvo kojega čovjek nije dostojan. Individualizacija litur-

gijskoga slavlja suprotstavljena je negdašnjoj ekle-zijalnosti i zajedništvu. Stoga se i liturgijske službe više ne promatraju u odnosu na slavlje zajednice, nego u odnosu na pojedini obredni čin koji pripa-da pojedinome službeniku. Kad je zasjenjen smi-sao slavlja, naglašava se partikularnost, pojedinač-nost obrednih elemenata. Kad se izgubi smisao zajedništva, u prvi plan izranja partikularnost služ-bi i službenika.

Glazba je u takvome poimanju liturgije trebala pružiti ozračje mistike, izazivajući pobožni uzdah pred nepristupačnim Božjim otajstvom. Budu-ći da zajednica u liturgiji nije sudjelovala na djela-tan način, i glazba je prestala biti oblikom djelat-noga sudjelovanja, te je prerasla u ‘zvučnu kulisu’ – prikladnu za svećenikov obredni čin te za djelo pobožnosti i osobne molitve vjerničkoga puka. Li-turgijsku službu pjevanja od liturgijske je zajednice (‘zbora’) preuzela grupa pjevača, nazvana pjevač-kim zborom.

Polifona glazba, osobito u doba baroka, bila je prikladan odgovor na takvu potrebu čovjekova du-ha. Raskošna glazba, zidovi ispunjeni slikama i ki-povima svetaca i biblijskih prizora, trebali su pru-žiti duhovni ugođaj, ozračje susreta sa svetim, s Bogom, do kojega je čovjek dopirao svojom osob-nom molitvom – za vrijeme dok je svećenik vršio liturgijski čin mise.

Takvoj obrednoj matrici nisu potrebni služite-lji koji bi bili integrirani u zajednicu. Potreban joj je samo glas, zvuk. Štoviše, glazba je u takvoj obred-noj zamisli trebala biti ‘nevidljiva’, u potpunosti nenametljiva i za zajednicu ‘nezahtjevna’. Imamo li u vidu da se umjesto djelatnoga sudjelovanja tada promicalo isključivo ‘duhovno sudjelovanje’ (pa i u samoj pričesti), lako nam je razumjeti da je i glazba trebala poslužiti samo duhovnome sudjelovanju u liturgiji Crkve (gdje je Crkva bila identificirana sa svećeničkim staležom). Štoviše glazba nije smjela ometati duhovno sudjelovanje vjernika u činu što ga pred njima (i za njih) vrši svećenik.

Iz takve je duhovne misli izrasla zamisao da se zbor pjevača smjesti izvan zajednice ili daleko od zajednice. Kao prikladan odgovor toj novoj potre-bi okupljenih vjernika (lišenih liturgijskoga zajed-ništva) bilo je smještanje zbora pjevača na mjesto

Liturgijski pjevači i čitači nekoć su dijelili isto liturgijsko mjesto u ambonskomeprostoru jer su služitelji jedne Božje riječi. (Crkva sv. Klementa, Rim, 6. st.)

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vam

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJAm

jesto

zaje

dništ

vaLI

TURG

IJA

koje je najudaljenija protuteža svetištu – na ‘gale-riju’ uzdignutu iznad ulaznih vrata, pa time i ne-dostupnu oku vjernika. Zbor je dakle, u doslov-nome smislu riječi, u pozadini zajednice, nije dio zajednice niti dio liturgije. Ponegdje je odijeljenost zbora od zajednice bila takva da se zbor uopće ni-je mogao zamijetiti jer je bio u potpunosti zakriven ‘korskom’ ogradom ili sviralama orgulja.

Mnoga velika djela crkvene glazbene baštine mišljena su i stvarana upravo za takvo duhovno ozračje obreda, nerijetko i bez osnovne poveznice s nutarnjom dinamikom liturgijskoga slavlja. Duhu ‘nove’ (poslijesaborske) liturgije zacijelo ne odgo-vara obredna paradigma koja bi naznačavala odi-jeljenost zajednice od liturgije. Osjetljivost za litur-giju u kojoj se na istinski način doživljava i oblikuje zajedništvo Crkve tražit će glazbene oblike koji će promicati zajedništvo slavljenja. U istoj osjetljivo-sti moguće je prepoznati neprikladnost nekih ‘ve-likih’ glazbenih djela za današnju liturgiju, što ne znači negiranje njihove umjetničke vrijednosti.

Mnogi će se složiti da je potreban trud kako bi se duh obnovljene liturgije – kroz liturgijsku kate-hezu, liturgijski odgoj i kroz autentičnost sla vljenja – približio zajednici vjernika. No, ne manji trud potrebno je ulagati u uklanjanje ili prevladavanje svih onih baštinjenih elemenata koji priječe ta-kvo življenje liturgije Crkve. Nije moguće govoriti o glazbi kao sastavnome dijelu liturgijskoga čina, ili o pjevačima kao liturgijskim služiteljima, ako je još uvijek postoji vidljiva prostorna odijeljenost zbora pjevača od zbora zajednice.

Glazbeno zajedništvo Crkve koja slaviMeđu zahtjevima liturgijske obnove, usmjerene k življenju zbiljnosti Božjega otajstva spasenja, važno mjesto pripada nastojanju za očitovanim zajedniš-tvom Crkve. Nova paradigma liturgije stoga daje i osnovni tloris ‘novomu’ – i u duhu liturgije obnov-ljenomu – liturgijskom prostoru. Središnjost olta-ra (nesvediva na geometrijsko središte) progovara o kristosredišnjosti liturgijskoga sla vlja te o upu-ćenosti svih prema njegovoj otajstvenoj zbiljnosti. Zajedništvo vjernika – puka i svih liturgijskih služi-telja – očituje se kroz tu upućenost na Krista. Litur-gija ne nudi mjesto individualnoga odnosa s Kri-

stom, nego pruža iskustvo spasenjskoga odnosa u zajedništvu. To je put razumijevanja vlastitosti po-jedinih liturgijskih službi, pa i pjevačke službe.

Ponovno smještanje zbora u liturgijsku zajed-nicu, nadomak svetištu koje je žarište liturgijsko-ga prostora, ne dopušta zajednici da bude slušač ili promatrač obrednoga ‘programa’, ali jednako ta-ko ne dopušta ni zboru da pored liturgije ima para-lelni ‘program’. Potreba za povratkom pjevačkoga zbora u zajednicu, u jasnoj upućenosti na obred-no-otajstveno događanje, izranja iz glazbe koja je vraćena u liturgiju, kao njezin sastavni dio, kao ele-ment koji dotiče njezinu bitnost.

Gdje se ‘liturgijska’ glazba još uvijek shvaća kao izvanjski ures obrednoga čina, ili gdje se liturgija doživljava kao mjesto ljubomornog čuvanja i nje-govanja ‘velikih’ glazbenih djela, zacijelo će se ču-ti mišljenja o prikladnosti ‘kora’ ili ‘galerije’ rezer-virane za pjevače i druge glazbenike. Pojedinim glazbenim djelima, sasvim je sigurno, u potpuno-sti odgovara ‘kor’, ali im nipošto ne odgovara smje-štanje nadomak zajednici ili nadomak svetištu u li-turgijskome prostoru, jer je time zanijekan njihov izvorni cilj. Djela koja iziskuju ‘izvedbu s kora’ već

Mjesto služiteljâ pjevanja dio je prostora zajednice.

13


RGIJAm

jesto zajedništvam


RGIJAm


RGIJA

LITURGIJSKIkalendar

SIJEČANJ 2008. 20 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4.7-10; 1Kor 1,1-3; Iv 1,29-34 21 P Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan 1Sam 15,16-23; Ps 50,8-9.16b-17.21.23; Mk 2,18-22 22 U Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik 1Sam 16,1-13; Ps 89,20-22.27-28; Mk 2,23-28 23 S Svagdan; 1Sam 17,32-33.37.40-51; Ps 144; Mk 3,1-6 24 Č Sv. Franjo Saleški, biskup i crkv. naučitelj, spomendan 1Sam 18,6-9; 19,1-7; Ps 56,2-3.9-14; Mk 3,7-12 25 P OBRAĆENJE SV. PAVLA, blagdan Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 S Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.10; Lk 10,1-9 27 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Sv. Toma Akvinski, prezb. i crkv. naučitelj, spomendan 2Sam 5,1-7.10; Ps 89,20.21-22.25-26; Mk 3,22-30 29 U Svagdan; 2Sam 6,12b-15.17-19; Ps 24; Mk 3,31-35 30 S Svagdan; 2Sam 7,4-17; Ps 89; Mk 4,1-20 31 Č Sv. Ivan Bosco, prezbiter, spomendan 2Sam 7,18-19.24-29; Ps 132; Mk 4,21-25

VELJAČA 2008. 1 P Svagdan; 2Sam 11,1-4a.5-10a.13-17; Ps 51; Mk 4,26-34 2 S PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA, blagdan Mal 3,1-4; Ps 24,7-10; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40 3 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU Sef 2,3; 3,12-13; Ps 146; 1Kor 1,26-31; Mt 5,1-12a 4 P Svagdan; 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a; Ps 3; Mk 5,1-20 5 U Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan 2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30 – 19,3; Ps 86; Mk 5,21-43 6 S PEPELNICA; Jl 2,12-18;Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18 7 Č Svagdan; Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 8 P Svagdan; Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 9 S Svagdan; Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32 10 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 11 P Svagdan; Lev 19,1-2.11-18; Ps 19; Mt 25,31-46 12 U Svagdan; Iz 55,10-11; Ps 34; Mt 6,7-15 13 S Svagdan; Jon 3,1-10; Ps 51; Lk 11,29-32 14 Č Svagdan; Est 4,17k-m.r-t; Ps 138; Mt 7,7-12; 15 P Svagdan; Ez 18,21-28; Ps 130; Mt 5,20-26 16 S Liturgija kvatri: Lk 7,36-50

samim time pokazuju svoju neprikladnost i nepri-mjerenost za liturgijsko slavlje zajednice. Jednako tako, ‘nova’ glazbena djela koja su u nastajanju mi-šljena za liturgiju zajednice – i to za liturgiju sa-svim određenoga slavlja u sasvim određenome li-turgijskome vremenu ili liturgijskome danu – ne mogu biti doživljena ako ih se ‘sluša’ u izvedbi s ‘kora’, daleko od zajednice. Ove suprotnosti, očito-vane u samim glazbenim djelima, naznačuju nam potrebu osmišljenoga povratka glazbe i glazbenika u liturgijsku zajednicu.

Prostorna dimenzija toga povratka pronala-zi različita, ali ne uvijek i prikladna rješenja. U ne-kima od njih željeni povratak svodi se na vizualnu komunikaciju pjevačkoga zbora i zajednice, pa se zbor smješta u samo svetište, lijevo ili desno od ol-tara. U tim je slučajevima teško izbjeći ‘efekt pozor-nice’ odnosno suprotstavljenosti vjerničke zajedni-ce (gledališta) i prostora koji je pred njom izdignut i na kojemu su smješteni svi ‘vršitelji’ liturgijskih čina. Još je manje prikladan pokušaj koji zbor smješta iza oltara, pri čemu nije moguće izbjeći su-protstavljenost zbora i zajednice. A cilj ‘povratka’ upravo je oprečan njihovoj suprotstavljenosti.

Željeni povratak iz barokne potpune udalje-nosti zbora od oltara ne ide za doslovnim povrat-kom »k oltaru«, nego za povratkom u zajednicu kako bi zajednica, kroz glazbeno sudjelovanje, mo-gla biti usmjerena na liturgijsko događanje. Ta za-daća glazbe i glazbenika ne može se sročiti u jasna i sasvim određena pravila. Stoga i ne postoje pre-cizne odredbe o mjestu pjevača i pjevačkoga zbo-ra u liturgijskome prostoru. Onima koji teže za isti-nitošću slavlja dovolja su načela koja će za svaki prostor sročiti najbolje i najprikladnije ‘pravilo’. Spomenemo li da osnovna misao o zajedništvu i djelatnome sudjelovanju zajednice u liturgiji mo-že prihvatiti i ono prostorno rješenje u kojemu će pjevači biti raspoređeni na različitim dijelovima crkvene lađe (u nekoliko manjih grupa), s ciljem snažnijega promicanja djelatnoga sudjelovanja či-tave zajednice, bit će nam jasna sva nedorečenost i ujedno sva zahtjevnost pitanja o ‘najprikladnije-mu’ mjestu za pjevače. U svakom slučaju, povra-tak zbora u zajednicu mora biti praćen i povratkom glazbe u zajednicu koja slavi.

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 49,3.5-6

Postavit ću te za svjetlost narodima,da spas moj budeš do nakraj zemlje.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin mi reče: »Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!«A sad govori Gospodin, koji me od utrobe slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael.Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga.I reče mi: »Premalo je da mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov,nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 40,2.4.7-10

Otpjev: Evo dolazim, Gospodine,vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnimi on se k meni prignu i usliša vapaj moj.U usta mi stavi pjesmu novu,slavopoj Bogu našemu.

Žrtve i prinosi ne mile ti se,nego si mi uši otvorio;paljenicā ni okajnicā ne tražiš.Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikomi usta svojih zatvoriti neću,Gospodine, sve ti je znano.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 108 Kliči Bogu ili: 704 Saberi nas Gospodine (ant. 3.+3-4. Ps 133)Otpj. ps.: 102 Evo dolazim, GospodinePrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 183 Ti Kriste kralj si vjekova

Druga nedjelja kroz godinu 20. siječnja 2008.

DRU

GA ne

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

u

Ulazna pjesmaPs 66,4

Sva zemlja, Bože, nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga narodai udijeli mir našem vremenu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem.Kad god se slavi spomen Kristove žrtve,vrši se u nama djelo otkupljenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 23,5

Trpezu preda mnom prostireš,čaša se moja prelijeva!

Popričesna molitva

Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi.Nahranio si nas jednim kruhom s neba,daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi,po Kristu Gospodinu našemu.

15

živo vrelo 20081D

RUG

Anedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog Otac poslao nam je svoga Sina da među nama uspostavi svoje kraljevstvo nebesko i obdari nas spasenjem. Otvoreni tome Božjem darivanju, iskrenom se molitvom utecimo nebeskome Ocu: 1. Za tvoju svetu Crkvu: vodi je svjetlom Duha

Svetoga da po svome evanđeoskom služenju pruža svim ljudima svjedočanstvo Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Za sve kršćane: obnovi njihovu vjernost evanđelju i ujedini ih u zajedničkom ispovijedanju vjere, molimo te.

3. Za sve one koji se dvoje pred pozivomkoji im upućuješ: ohrabri ih svojom milošćuda s punim predanjem pristupe Kristu i u njemu spoznaju Spasitelja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: udijeli nam milost obraćenja da budemo vjerni nositelji tvoga Duha, molimo te.

5. Za braću i sestre koji dovršiše svoj ovozemaljski put: udijeli im obećani dar vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Gospodine, Bože naš, s vjerom i pouzdanjem upućujemo ti svoje molitve. Okrijepi nas i danas svojim Duhom da tvoja milost u nama ne bude uzaludna nego da uvijek možemo rasti u predanju tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Kor 1,1-3

Milost vam i mir od Boga, Oca našega,i Gospodina Isusa Krista!

Početak Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaPavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 1,14a.12b

Riječ tijelom postade i nastani se među nama; onima koji Njega primiše podade moć da postanu djeca Božja.

EvanđeljeIv 1,29-34

Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh:

Za mnom dolazi čovjekkoji je preda mnom jer bijaše prije mene!

Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođohi krstim vodom da se on očituje Izraelu.«I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na nje-mu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«Riječ Gospodnja

Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! On će vas krstiti Duhom Svetim.

16

OTAJSTVO i zbilja

Svetopisamska čitanja izabrana za ovu nedje-lju izvrsno povezuju tek završeno božićno vrijeme i korizmu koja je pred nama. Otkri-

vaju smisao Božjeg rođenja kao čovjeka i njegove patnje: rodio se da bi bio »svjetlost narodima« i »spas do nakraj zemlje«. Taj Božji naum spase-nja za čitavo čovječanstvo u Starom je zavjetu na-goviješten, a potpuno očitovan dolaskom Krista koji odnosi »grijeh svijeta«. Ivan u svome evan-đelju jedini put rabi spomenuti izraz, dovodeći u vezu grijeh i svijet kao opreku svetosti i Kraljev-stvu. No, budući da je svijet također Božje stvore-nje, koje svoj smisao i konačnu sudbinu ima u nje-govu naumu spasenja, tom je složenicom još više naznačena ona mračna sila koja na razne načine uzrokuje suprotstavljanje životu koji je Stvoritelj predvidio za sve stvoreno. Sve što čovjeka udalja-va od Boga može se nazvati tim grijehom, a nje-gove su posljedice i svi oni predznakovi posljed-njega suda.

Sluga GospodnjiUpravo radi grijeha svijeta potreban je »Slu-ga Gospodnji« o kome govori prorok Izaija. To je proročka uloga, a dobiti taj naziv jedna je od naj-većih pohvala u Starome zavjetu. Zadaća mu je bi-ti glasnogovornik i svjedok Božji, suradnik u nje-

Svjetlost naroda

DRU

GA ne

djel

ja kr

oz g

odin

une

djel

ja kr

oz g

odin

u

govu djelu spasenja. Sveto pismo rečeni naslov redovito daje pojedincima čiji je cilj od čitava na-roda učiniti ‘vjernog slugu’ koji će svojim svjedo-čenjem donijeti svim narodima svjetlost i spase-nje. Narod Saveza treba postati sredstvom Saveza sa svim narodima, svjedočeći svoju vjernost Bogu i Božju vjernost njemu.

U konkretnom slučaju, opisanom u današ-njem odlomku Izaijine knjige, Izrael u progon-stvu treba ostati vjeran Bogu i ne pasti pod utjecaj idolā, za koje se mislilo da su moćniji od Boga kad su njihovi štovatelji uspjeli poraziti Božji narod. S druge strane, Bog će sigurno osloboditi svoj narod koji će tako biti svjedokom njegove moći i po tome proslaviti Boga među svim narodima. No, kako su brojni pripadnici izabranoga naroda iznevjeri-li svoj poziv, za Izaiju »Sluga Gospodnji« posta-je ostatak koji će vratiti natrag Jakova i sabrati Izraela, a kasnije i otajstveni lik proroka, odnosno obećanoga Spasitelja.

Zanimljivo je da ovaj poziv biva otkriven u vri-jeme patnje i progonstva. U vrijeme kada narod više nema kralja, očekivani Mesija dobiva drugo lice. On više nije predstavljen kao kralj, nego kao sluga, što nikako nije isto, a time nije ista niti za-daća njegova naroda. Biti »svjetlost narodima« i instrument Božjeg »spasa do nakraj zemlje« vi-še nije u dominaciji nego u služenju, niti u porazu drugih nego u vlastitoj žrtvi.

Jaganjac Božji Ostvarenje Izaijina proroštva događa se u Isuso-vu dolasku k Ivanu Krstitelju. Identifikacija Isu-sa s jaganjcem rijetko je, ali izuzetno snažno pri-sutna u Ivanovu evanđelju, a moguća je jedino u svjetlu uskrsnuća. Isus je jaganjac koji na sebe uzima grijehe svijeta (Iz 53,7), zaklani jaganjac iz Apokalipse, pobjednik nad zlom snagom Bož-jom (Otk 5,6) ili pashalni jaganjac čija je krv bila sinovima Izraelovim u Egiptu znak Božje zaštite (Izl 12,23). Iz iskustva kršćanske zajednice nakon uskrsnuća evanđelist Isusa predstavlja kao »Ono-ga koji je prije svega«, kao Sina Božjeg puna Du-ha Svetoga.

Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. (M. I. Rupnik)

17

živo vrelo 20081

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Zajednica pozvanih uz: Kor 1,1-3

Pavlov pozdrav korintskim kršćanima širi je od pozdrava u pismi-ma toga doba. Najprije se predstavlja imenom, te dodaje da je on apostol, ali ne svojom voljom, nego »po Božjoj volji pozvan« (1Kor 1,1). Tako već od početka naglašava da je izvor apostolske službe sâm Bog te da nema mjesta strančarenju kakvo je bilo pri-sutno u toj Crkvi (usp. 1,10-16). Poslanica je upućena »Crkvi Božjoj u Korintu« (1,2). »Crkva« (grč. ekklesía) znači skup pozvanih, a ovdje je to skup koja pripada Bogu. Kršćani su izdvojeni od svijeta kako bi pripali Kristu, a Bog ih je pozvao i učinio svetima. Crkva je za-jednica molitve, jer se u njoj »prizivlje ime Isusa Krista.« Konačno Pavao izriče i pozdrav (1,3). Dok bi uobičajeni pozdrav sadržavao samo grčku riječ Haire, što bi se moglo prevesti kao »Pozdrav!«, ovaj pozdrav ima teološku poruku da je Bog izvor milosti i mira, kao i kristološku poruku da je Krist Gospodin.

D. Tepert

Svjedočanstvo Ivana Krstitelja sažimlje se u rečenicu:»Za mnom dolazi Čovjek koji je pred mnom jer bijaše prije mene.« Time je iskazana Isu-sova preegzistencija, njegovo postojanje »prije svega«, ali i Ivanovo svjesno stavljanje Isu-sa naprijed svemu. Kršćanin je čovjek koji uvijek ima Krista pred sobom. (C. T.)

Svjedok-očevidac svoje osobno iskustvo izriče pripisujući Ivanu Krstitelju ovo svjedočanstvo te opisujući njegov put od nepoznavanja do svjedo-čenja. Pritom je osobito istaknuto da je Ivan samo svjedok, dok Bog djeluje: On ga je poslao, Isus do-lazi, Duh Sveti silazi. Budući da više puta ističe ka-ko se vjera temelji na svjedočanstvu, evanđelist ov-dje Krstitelja predstavlja kao prvoga svjedoka, pri čemu naglašava da je svjedočanstvo snažnije od kr-štenja. Ivanovo krštenje bilo je simboličan poziv na obraćenje, dok pravo krštenje, kao dar Duha, mi-jenja nutrinu bića. Zato Isus nakon krštenja zapo-činje javno djelovanje. Duh koji je lebdio nad vo-dama sada je sišao na njega i započeo novi život. On na njemu nije privremeno, nego »ostaje na nje-mu«, dan mu je jednom zauvijek. Ovo je Krstitelje-vo svjedočanstvo u četvrtom evanđelju zamijenilo Božje svjedočenje u sinoptičkim izvješćima. Evan-đelist tako uči da prihvaćanje Riječi Božje mijenja vjernikovo biće u toj mjeri da njegovo svjedočan-stvo postaje svjedočanstvom samoga Boga.

Svjedoci BožjiSveti Pavao u poslanici Korinćanima podsjeća da kršćanstvo nije životni stil koji biramo pre-

ma sviđanju, nego objava Božjeg nauma kakav je očitovan u Isusu, a to je spasenje svih ljudi. Zajednici koja se prepire i dijeli ovisno od ko-ga su kršteni i tko ih je poučio u vjeri, apostol objašnjava da je vjerovjesnička služba Kristov dar. Krist je bitan, a ne onaj koji ga naviješta. Dok i sami vidimo slične poteškoće vezivanja uz jedan ili drugi red, zajednicu ili pokret, potrebno je shvatiti da su pozvanici i sveti oni koji svjedo-če milost i mir, koji dopuštaju da se Krista »na bilo kojemu mjestu prizivlje«, na različite nači-ne, njihov i naš.

»Grijeh svijeta« najočitiji je kroz nasilje, ne-toleranciju, nametanje drugima, ugrožavanje čovjeka i čitave prirode… Tu je potrebno doni-jeti spas i svjetlost, najprije ne pristajući na ta-kvo ponašanje, a s druge strane svjedočeći vje-ru u Boga koji će se proslaviti po onima koji žive nenasilje i nenametanje, jer to naznačuju Božji simboli jaganjac i golub. Vjernička identifikacija s Kristom ogleda se kroz prihvaćanje uloge Sluge Gospodnjega koji služenjem i vlastitom žrtvom svoj život čini Božjim svjedočanstvom na zemlji pa makar bio samo »glas koji viče u pustinji«.

Slavko Slišković

DRU

GAnedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 8,23b–9,3

Čitanje Knjige proroka IzaijeU prvo vrijeme obescijeni zemlju Zebuluno-vu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljed-nje on će proslaviti put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećā njego-vih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 27,1.4.13-14

Otpjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje1Kor 1,10-13.17

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaZaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli;neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mi-šljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa.

Treća nedjelja kroz godinu 27. siječnja 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 82 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: Gospodin mi je svjetlost i spasenje (ŽV 2/2007.)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 188 Na Isusov se spomenZavršetak: 602 Zdravo, Djevo čista

Ulazna pjesmaLk 96,1.6

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Slava je i veličanstvo pred njim,sila i sjaj u svetištu njegovu.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sinaobilujemo dobrim djelima.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, pomiri na sa sobomi primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duha,da nam budu na spasenje,po Kristu, Gospodinu našemu.


Pristupite ka Gospodinu i razveselite se,da se ne postide lica vaša.

Popričesna molitva

Svemogući Bože, ovom svetom gozbomdao si nam udio u svom božanskom životu:daj da u tom daru uživamo svu vječnost,po Kristu Gospodinu našemu.

TREĆA n

edje

lja k

roz

godi

nune

djel

ja kr

oz g

odin

uTREĆA n

edje

lja k

roz

godi

nuTREĆA

19

živo vrelo 20081

19

Mislimto što svaki od vas govori »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudro-šću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 4,23

Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu,i liječio svaku bolest u narodu.

EvanđeljeMt 4,12-23

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebu-lunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jorda-na, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Pro-lazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, pro-povijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijetiz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judejei Trans jordanije.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nas je po Kristovoj riječi i po primjeru njegova života pozvao na put spasenja. Zahvalni Bogu za dar izabranja, u radosnome predanju pozivu vjere, uputimo mu svoje molitve. 1. Za tvoju Crkvu koja živi u kraljevstvima

ovoga svijeta: osnaži je da u kušnjama ostane postojana i vjerna svome evanđeoskom poslanju, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve one kojima si povjerio naviještanje Radosne vijesti: pomozi im da tvoje spasenje radosno naviještaju i svjedoče svima koji trpe obespravljenost i odbačenost, molimo te.

3. Svima koji tragaju za istinskim životom daruj svjetlo svoga Duha da spoznaju Kristai vjerno slijede put evanđelja, molimo te.

4. Za nas, tvojim Duhom ovdje sabrane:oslobodi nas od straha pred budućnošću i obdari nas evanđeoskom nadom u svijet ispunjen tvojim mirom, molimo te

5. Našu braću i sestre, koje si s ovoga svijeta pozvao k sebi, nagradi vječnim zajedništvom među svojim svetima, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si evanđelje spasenja došao navijestiti svim narodima zemlje.Usliši nam smjerne molitve da budemo ustrajni graditelji tvoga kraljevstva. Koji živiš.

TREĆAnedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

TREĆAnedjelja kroz godinu

TREĆA

Hajdete za mnom…(Duccio di Buoninsegna, oko 1310.)

20

OTAJSTVO i zbiljaTREĆA n

edje

lja k

roz

godi

nune

djel

ja kr

oz g

odin

uTREĆA n

edje

lja k

roz

godi

nuTREĆA

Kad je Ivan uhva-ćen i prestao propovijedati

obraćenje, s propovijeda-njem počinje Isus. Povlači se u Kafarnaum, uz more, daleko od Jeruzalema. Tako

je zaštićen od nagle uvučeno-sti u politički vrtlog u Jeruza-

lemu. Stanovništvo je u Galileji, u provinciji gdje Isus započinje jav-

no djelovanje, miješano. Pogani i Židovi. Ljudi iz ve-ćih židovskih gradova na njih su gledali s visoka. Nji-hovu pobožnost nisu smatrali ozbiljnom. Galileja je za njih bila onakva kakvom je opisuje prorok Izai-ja. Galileja poganska, a u njoj je bio nastanjen na-rod što je sjedio u tmini, ljudi što mrkli kraj smr-ti obitavahu.

Isusov početak propovijedanja dolazak je svje-tlosti u ljudski mrak. Njegov pojavak i njegove riječi dolazak su svjetlosti. U Izaijinim riječima i u Isusovu propovijedanju može se naslutiti što znači kad ljudi mrkli kraj smrti obitavaju. Blizina smrti je u nezna-nju. Zato će Isus poučavati. Smrt je blizu tamo gdje su sve vijesti samo loše vijesti i gdje ne vlada kraljev-stvo radosti. Zato će Isus naviještati radosnu vijest. Smrt se približava s bolešću. Zato će Isus liječiti sva-ku bolest. Smrt je blizu kada su ljudi nemoćni. Za-to će Isus liječiti svaku nemoć u narodu. U njegovu propovijedanju prisutni su obraćenje koje je pro-povijedao Ivan i blizina nebeskoga kraljevstva koju će nakon Isusova uskrsnuća nastaviti propovijedati njegovi učenici. Isus tako stoji u sredini između Iva-na Krstitelja i Crkve. Povezuje ono što mu je pretho-dilo s onim što dolazi nakon njegova uskrsnuća.

PozivIsus propovijeda putujući. Nailazi na Petra i Andri-ju dok su bacali mreže. Tekst nam ništa ne govori o mogućem susretu, razgovoru, odlukama. Samo bi-lježi kako Isus dvojicu braće poziva usred njihova svakodnevnog posla. Oni ostavljaju mreže i idu za njim. Jednostavno. Samo na njegovu riječ: Hajde-te za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! Ostavljaju

Jarka svjetlost i poziv ribara

mreže, obitelj, odnose, mjesto boravka, sve što ima-ju. Od tog trenutka sve što imaju postaje im kao ni-šta, a Isus im postaje sve. Učitelj, Gospodin, Mesija.

Podjednako poziva Jakova i Ivana. Dok su s ocem Zebedejem krpali mreže. I oni ostavlja-ju mreže, lađu i oca i idu za njim. Dva para bra-će pozvani usred svoga svakodnevnog ribarskog posla da ostave sve i pođu za Isusom. Pozvani su da ostave sve i da svejedno ostanu i dalje ribari. Drukčiji ribari. Njihov ribarski posao nije doki-nut nego doveden u drugi odnos. Pozvani su na-viještati radosnu vijest ljudima koji obitavaju u mraku. Navještaj će naličiti ribarenju. Dovođe-nje ljudi jednih drugima i zajedno Bogu. Izgrad-nja zajedništva i razlučivanje dobrih od zlih.

Isus će kasnije kraljevstvo nebesko usporediti s bacanjem mreže koja uhvati svakovrsne ribe koje se potom razdvajaju na dobre i loše. Navještaj će biti sličan krpanju mreža. Bavit će se povezivanjem ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Posebno tamo gdje su ti odnosi pokidani. Tamo gdje mreža odnosa s Bogom i mreža života budu pokidane oni će ih krpati, pove-zivati, iscjeljivati. Kasnije će u više navrata govori-ti o potrebi da se narušeni međuljudski odnosi po-novno uspostave i povežu. U ova dva ribarska posla slutimo dva obilježja poslanja Isusovih učenika: na-viještati radosnu vijest i povezivati ljude s Bogom i jedne s drugima.

Isus ovu braću poziva da idu za njim. Ne za ne-kom idejom niti za nekim planom. Poziv je osobni od-nos. Odgovorom na poziv pozvani ulazi u osobni od-nos s Isusom. Na njihov odgovor ne slijedi nikakva pohvala niti govor o njihovoj velikoj žrtvi. Isus im sa-mo kaže da će postati ribarima ljudi. U pozivu se na-slućuje i to da je kršćanstvo bitno odnos s osobom Isusa Krista. Bez tog odnosa ono se pretvara u ideolo-giju. Ova dva para braće nisu pozvali sami sebe. Poziv ne dolazi od pozvanih. Nitko ne može pozvati samoga sebe. Svatko je pozvan izvana. Poziva samo Isus.

Poziv isključuje dosadašnji način života. Ne do-kida ništa što su ribari naučili, ali ih ne ostavlja na istome mjestu. Poziv sa sobom donosi nove odno-se. Isus im ne prenosi nove spoznaje o Bogu. Stavlja ih u nove odnose.

lemu. Stanovništvo je u Galileji, u provinciji gdje Isus započinje jav-



lemu. Stanovništvo je u Galileji,

Jarka svjetlost i poziv ribara



lemu. Stanovništvo je u Galileji,

21

živo vrelo 20081

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Biti iste misli u Kristu uz: 1Kor 1,10-13.17

Pavlove riječi protiv podjela u korintskoj Crkvi započinju zaklinjanjem »imenom Gospodina našega Isusa Krista« (1Kor 1,10). Apostol poziva Korinćane da budu »iste misli« kako bi nadišli razdore (1,10), misleći pritom na ono »isto mišljenje kao u Kristu Isusu« (Fil 2,5) o kojem go-vori u Poslanici Filipljanima i koje podrazumijeva lišavanje sebe sa-moga i odricanje od časti (usp. Fil 2,6-8). To je potrebno u Crkvi gdje je na snazi razdor i gdje se neki prepoznaju kao Pavlovi, neki kao Apolo-novi, neki kao Kefini (1Kor 1,12). Apolon je bio propovjednik u Efezu. Isprva je slijedio nauk Ivana Krstitelja, a potom prihvatio kršćanski i otišao u Ahaju, kraj oko Korinta (usp. Dj 18,24-28). Kefa je apostol Pe-tar, a Pavao spominje i svoje nesuglasice s njime (usp. Gal 2,11-14). Jedinstvo kršćana utemeljeno je na pripadnosti samo jednome Kristu u čije su ime kršteni (1Kor 1,13).

D. Tepert

Pozvan sam biti netko i činiti nešto na što nije pozvan nitko drugi. U Božjemu naumu dano mi je na zemlji mjesto koje nema nitko drugi. Pozvan sam! (kard. H. Newman)

TREĆAnedjelja kroz godinunedjelja kroz godinu

TREĆAnedjelja kroz godinu

TREĆA

Poziv traži odgovor. Odazvati se znači odložiti dosadašnji način života i ići za njim. Poziv traži po-slušnost i pokazuje se tek u poslušnosti. U ovome tekstu prisustvujemo prvome, svježem koraku vje-re kao odgovoru na poziv. Braća ostavljaju sve i idu za Isusom. Taj će korak biti određujući za sve što će se kasnije događati.

Matej ne kaže što su učenici vidjeli, kako su do-živjeli Isusa i njegov poziv. No, iz opisa njihova pr-voga koraka možemo naslutiti kako je na njih morao djelovati njegov glas, pojava, pogled. Jedan poziv i u istom trenutku odgovor. Spremnost. To što su vidje-li pred sobom bilo je dovoljno jako da su odmah kre-nuli za njim.

NavještajPoziv je u uskoj vezi s navještajem Evanđelja. Ma-tej bilježi da je Isus obilazio Galilejom. Išao ljudima ususret. Donosio im radosnu vijest. To je činio pou-čavanjem, propovijedanjem, liječenjem i oslobađa-njem. Matej doduše ne spominje oslobađanje, ali ga u istom kontekstu spominju Marko i Luka.

Poučavati. Poučavanje se tiče upućivanja u ži-vot, a ne prenošenja informacija. Isus poučava auto-ritetom kojega slušatelji opažaju u njegovom glasu i u njegovom načinu poučavanja. Ne poučava nauče-no, nego ono što je on sām. Njegovo se poučavanje ne razlikuje od onoga što on jest. On ne poučava jed-

no, a živi drugo. Poučava ono što živi i živi ono što poučava. Odatle će njegovo poučavanje imati vlast koja će se čuti u njegovim riječima.

Propovijedati. Sadržaj propovijedanja je blizi-na kraljevstva nebeskoga. Kraljevstvo je došlo blizu u njemu. On je blizina kraljevstva. On ne naviješta kraljevstvo koje će doći, nego on sam jest njegov do-lazak. Kraljevstvo je tamo gdje je on.

Liječiti. Isus liječi svaku bolest i nemoć u naro-du. Liječenje prati propovijedanje. U liječenju sluti-mo njegovu sućut s ljudskom patnjom. Njegov do-lazak i propovijedanje nisu usmjereni na osudu i traženje grijeha. On je došao tražiti izgubljene i bo-lesne, potrebne Božje blizine. Njegovo propovijeda-nje nije usmjereno protiv ljudi koji borave u mraku i u blizini smrti. On dolazi k njima kao svjetlost i kao lijek. Iscjeljuje bolesne i nemoćne. Tako se kraljev-stvo pokazuje u svojoj moći novoga života upravo onima koji su opterećeni i izmučeni.

Oslobađati. Oslobođenje je također vidljivi znak prisutnosti kraljevstva. Kidanje okova. Bilo kakvih okova. Onih ovisnosti, zarobljenosti, nepoučenosti, nemoći, bolesti, umora, siromaštva, bijede…

Početak Isusova propovijedanja Matej opisuje kao dolazak jarke svjetlosti i riječi koja poučava, li-ječi i oslobađa. To je ujedno program Crkvi koja od Isusa preuzima nastavljanje istog djela. Isto što je či-nio Učitelj pozvani su činiti i oni koje je on pozvao.

Ante Vučković

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeMal 3,1-4

Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka MalahijeOvo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite.Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebroda prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judinai jeruzalemska kao u drevne danei kao prvih godina.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 24,7-10

Otpjev: Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u boju!

Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave!

Pjesma prije evanđeljaLk 2,32

Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga izraelskoga.

Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica 2. veljače 2008.


Paljenje sv.: 184 Ti divni Kralj si nebesnikOphodna: 138 Svjetlost na prosvjet. narodaUlazna: 75 Spominjemo se (ant. 1.+1. Ps 48)

Otpj. ps.: XII Tko je taj kralj slavePrinosna: 233 Punina kad dođe vremena Pričesna: 201 O svjetlo duša Isuse ili: gl. prilog str. 38Završetak: 228 Odbaci, dušo (u Slavimo Boga)

ili: 769 Svi u glas (3. strofa)

PRIK

AZAN

JEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Ulazna pjesmaPs 48,10-11

Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, takoi slava tvoja do na kraj zemlje doseže;puna je pravde desnica tvoja.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, na današnji je danSin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazanu hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, htio si da se tvoj jedinorođeni Sintebi prinese kao neokaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove,što ti ih Crkva u radosti prikazuje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaLk 2,30-31

Vidješe oči moje spasenje tvojekoje si pripravio pred licem svih naroda.

Popričesna molitva

Po ovoj pričesti, Gospodine,nastavi u nama svoje milosno djelo.Ti si ispunio Šimunovi nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život, po Kristu Gospodinu našemu.

23

živo vrelo 20081PRIKAZ

ANJEG

ospodinovoG

ospodinovo

Molitva vjernika

Braćo i sestre, na dan kad je Isus bio prikazan Ocu nebeskom u hramu,i mi istom Ocu nebeskom prinesimo sebe izričući pred njim svoje ponizne molitve.Molimo zajedno: Pokaži nam, Gospodine, svoje spasenje!1. Crkvu svoju obdari novom snagom da se, živeći evanđelje,

zdušnije zalaže za spasenje svijeta, molimo te. 2. Svima starima i osamljenima budi danas bliz i osnaži ih da se, poput svetih službenika

Šimuna i Ane, u ustrajnoj nadi raduju susretu s tobom, molimo te. 3. U svima osobama posvećenoga života, redovnicima, redovnicama

i osobama koji ti se posvetiše živeći u svijetu, obnovi zanos duhai potakni ih da svojim životom doprinesu posvećenju svijeta, molimo te.

4. Sve nas ovdje sabrane obdari snagom za potpunije predanje i posvećenjeu našem krsnom pozivu, molimo te.

5. Daj nam svaki dan prepoznavati put svoga posvećenja, molimo te.Primi, svemogući Bože, naše smjerne molitve i s njima život koji ti posvećujemo.Očisti nas od svakoga grijeha da jednom budemo dostojni prispjeti u tvoj nebeski hram,po Kristu Gospodinu našemu.

EvanđeljeLk 2,22-32

Vidješe oči moje spasenje tvoje..

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Za-konu Gospodnjem: Svako muško prvorođen-če neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospo-dnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram.I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga onu naručje, blagoslovi Boga i reče:»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči mojespasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naro-da, slavu puka svoga izraelskoga.«Riječ Gospodnja.

Isus biva »prikazan« i »otkupljen« u Hramu da bi ondje, na 'mjestu prinosa', pretkazao svoj Prinos kojim će zauvijek otkupiti ljudski rod od njegova grijeha. (Erich Schickling)

24

OTAJSTVO i zbiljaPR

IKAZ

ANJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Mjesec dana po rođenju bio je, po židovskome običaju, red da Isusa predstave svećeniku i da nad njim izvrše obred ot-kupa prvorođenca. Naime, u spomen na izlazak iz Egip-

ta, kad faraon nije htio pustiti Izraelce na slobodu sve dok Gospodin Bog nije pomorio egipatske prvorođence, a Izraelove sačuvao, Izraelci su prvijence svoje stoke prinosili za žrtvu Gospodinu, a svoju prvorođenu mušku djecu simbolično bi otkupljivali.

Drevni je običaj bio da se zahvalnost za spašeni život izra-zi stavljajući ga na službu Onome koji ga je poštedio ili spasio. Za životinje je to značilo da trebaju biti žrtvovane, a za ljude bi to značilo da trebaju biti isključivo u Božjoj službi. No, među izra-elskim plemenima samo je Levijevo pleme bilo određeno za služ-bu Gospodinu Bogu u zavjetnom šatoru i kasnije u Hramu. Nisu imali dijela u baštini Obećane zemlje, jer je Bog bio njihova bašti-na. Služili su Bogu i uzdržavali se od hramskih prinosa, desetina i žr-tava koje su Izraelci donosili za Hram. Sve su to činili umjesto pr-vorođenaca ostalih plemena, koji su to inače trebali činiti, ali su se u pobuni u pustinji njihova plemena pokazala nepostojanima. Za-to je u Zakon ušlo da su sva ostala izraelska plemena dužna otkupi-ti svoje prvorođence od svećenika levijevaca, koji umjesto njih slu-že Gospodinu.

I danas su Židovi dužni vršiti otkup svojih prvorođenaca tride-set dana nakon njihova rođenja, čak i ako je dječak bolestan pa zbog bolesti nije bio još obrezan ili ako i nije nazočan (npr. da je u bolnici). Pa čak ako koji prvorođenac iz bilo kojeg razloga ne bi bio otkupljen, obvezan je otkupiti sebe kad odraste. Važnost koju židovska preda-ja pridaje uvjerenju da prvorođenci pripadaju Gospodinu i da Bogu duguju zahvalnost za svoj život, pruža nadahnuće i našemu promi-šljanju o našem »prikazanju« Bogu i o našoj zahvalnosti njemu ko-ji je izvor života.

Sumrak zahvalnostiŽidovski običaj prikazanja i otkupa prvorođenaca i za nas kršćane može biti velika pouka o zahvalnosti koju dugujemo Gospodinu Bogu i o brizi za duhovna zvanja, tj. za one koji su svoj život stavili u potpunosti na ras-polaganje Bogu, bilo kao zaređeni službenici Crkve, bilo kao njezini po-sebno zavjetovani članovi. Doista, sve što imamo Bogu dugujemo i neri-jetko se događa da, dok žudimo za onim što mislimo da nam nedostaje, zaboravljamo i zanemarujemo i ne znamo cijeniti ono što nam je već da-rovano. Da smo pravo svjesni Božjega dara života, zdravlja i izvjesnoga blagostanja u odnosu na ogromnu većinu ljudi koji gladuju i trpe od zi-me, bez električne energije i tekuće vode, bez prijevoza i mobitela, koji ne mogu sebi ni predočiti prepune police naših trgovačkih centara, a ka-

Svjetlo u tami

jetko se događa da, dok žudimo za onim što mislimo da nam nedostaje, zaboravljamo i zanemarujemo i ne znamo cijeniti ono što nam je već da-

jesec dana po rođenju bio je, po židovskome običaju, red da Isusa predstave svećeniku i da nad njim izvrše obred ot-kupa prvorođenca. Naime, u spomen na izlazak iz Egip-

ta, kad faraon nije htio pustiti Izraelce na slobodu sve dok Gospodin Bog nije pomorio egipatske prvorođence, a Izraelove sačuvao, Izraelci su prvijence svoje stoke prinosili za žrtvu Gospodinu, a

Drevni je običaj bio da se zahvalnost za spašeni život izra-zi stavljajući ga na službu Onome koji ga je poštedio ili spasio. Za životinje je to značilo da trebaju biti žrtvovane, a za ljude bi to značilo da trebaju biti isključivo u Božjoj službi. No, među izra-elskim plemenima samo je Levijevo pleme bilo određeno za služ-bu Gospodinu Bogu u zavjetnom šatoru i kasnije u Hramu. Nisu

njihova bašti-. Služili su Bogu i uzdržavali se od hramskih prinosa, desetina i žr-

tava koje su Izraelci donosili za Hram. Sve su to činili umjesto pr-vorođenaca ostalih plemena, koji su to inače trebali činiti, ali su se u pobuni u pustinji njihova plemena pokazala nepostojanima. Za-to je u Zakon ušlo da su sva ostala izraelska plemena dužna otkupi-ti svoje prvorođence od svećenika levijevaca, koji umjesto njih slu-

I danas su Židovi dužni vršiti otkup svojih prvorođenaca tride-set dana nakon njihova rođenja, čak i ako je dječak bolestan pa zbog bolesti nije bio još obrezan ili ako i nije nazočan (npr. da je u bolnici). Pa čak ako koji prvorođenac iz bilo kojeg razloga ne bi bio otkupljen, obvezan je otkupiti sebe kad odraste. Važnost koju židovska preda-ja pridaje uvjerenju da prvorođenci pripadaju Gospodinu i da Bogu duguju zahvalnost za svoj život, pruža nadahnuće i našemu promi-šljanju o našem »prikazanju« Bogu i o našoj zahvalnosti njemu ko-

Židovski običaj prikazanja i otkupa prvorođenaca i za nas kršćane može biti velika pouka o zahvalnosti koju dugujemo Gospodinu Bogu i o brizi za duhovna zvanja, tj. za one koji su svoj život stavili u potpunosti na ras-polaganje Bogu, bilo kao zaređeni službenici Crkve, bilo kao njezini po-sebno zavjetovani članovi. Doista, sve što imamo Bogu dugujemo i neri-jetko se događa da, dok žudimo za onim što mislimo da nam nedostaje,

jesec dana po rođenju bio je, po židovskome običaju, red da Isusa predstave svećeniku i da nad njim izvrše obred ot-kupa prvorođenca. Naime, u spomen na izlazak iz Egip-

ta, kad faraon nije htio pustiti Izraelce na slobodu sve dok Gospodin

to značilo da trebaju biti isključivo u Božjoj službi. No, među izra-elskim plemenima samo je Levijevo pleme bilo određeno za služ-bu Gospodinu Bogu u zavjetnom šatoru i kasnije u Hramu. Nisu

njihova bašti-. Služili su Bogu i uzdržavali se od hramskih prinosa, desetina i žr-

tava koje su Izraelci donosili za Hram. Sve su to činili umjesto pr-vorođenaca ostalih plemena, koji su to inače trebali činiti, ali su se u pobuni u pustinji njihova plemena pokazala nepostojanima. Za-to je u Zakon ušlo da su sva ostala izraelska plemena dužna otkupi-ti svoje prvorođence od svećenika levijevaca, koji umjesto njih slu-

I danas su Židovi dužni vršiti otkup svojih prvorođenaca tride-set dana nakon njihova rođenja, čak i ako je dječak bolestan pa zbog bolesti nije bio još obrezan ili ako i nije nazočan (npr. da je u bolnici). Pa čak ako koji prvorođenac iz bilo kojeg razloga ne bi bio otkupljen, obvezan je otkupiti sebe kad odraste. Važnost koju židovska preda-ja pridaje uvjerenju da prvorođenci pripadaju Gospodinu i da Bogu duguju zahvalnost za svoj život, pruža nadahnuće i našemu promi-šljanju o našem »prikazanju« Bogu i o našoj zahvalnosti njemu ko-

Židovski običaj prikazanja i otkupa prvorođenaca i za nas kršćane može biti velika pouka o zahvalnosti koju dugujemo Gospodinu Bogu i o brizi za duhovna zvanja, tj. za one koji su svoj život stavili u potpunosti na ras-polaganje Bogu, bilo kao zaređeni službenici Crkve, bilo kao njezini po-sebno zavjetovani članovi. Doista, sve što imamo Bogu dugujemo i neri-jetko se događa da, dok žudimo za onim što mislimo da nam nedostaje,

Marija, iako očuvana od svake ljage grijeha, dolazi u Hram izvršiti obred očišćenja da bi i na taj način bila uzor poniznosti i posluha. (Skulptura iz 1330., Bressanone,biskupska palača)

25

živo vrelo 20081

Krist – Veliki svećenik uz: Heb 2,14-18RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIIsus je veliki svećenik dostojan vjere, onaj kojemu se može vjero-vati jer je proslavljen, sjedi na Božjem prijestolju. Naslov »Veliki svećenik« ide istodobno u dva pravca: izražava Isusovu proslavu kod Boga i njegovu solidarnost s ljudima. Ta se solidarnost očituje u tome da »je trebalo da u svemu postane braći sličan« (2,17). Na-glasak je na izričaju »u svemu«. Kontekst nam pojašnjava da je riječ o vrlo dramatičnim i bolnim životnim situacijama, a to su kušnje i napasti, patnje i smrt. Taj uvjet svećeništva je potpuno iznenađujući jer ne odgovara vremenu i tradiciji Staroga zavjeta. Ne govori ni o ka-kvom obredu posvećenja, ceremoniji uvođenja u službu, nego samo o »potrebi« da u svemu postane braći sličan. Pritom ne želi isključi-ti fizička ranjavanja, pa ni samu smrt; štoviše, uključeni su u njegov hod prema svećeništvu: trebalo je da Isus trpi, trebalo je da umre.

Mario Cifrak

PRIKAZAN

JEGospodinovo

Gospodinovo

moli da bi ih sanjali ili imali u njih pristupa, tada se čovjek mora zapitati nije li se u izvjesnom bla-gostanju probahatio i zaboravio na izvor svih svo-jih mogućnosti? Zahvalnost je temeljni vjernički stav, zato se i naše osnovno bogoslužje zove euha-ristijom, zahvalnicom, iskazivanjem hvale. No, či-ni se da još nismo postigli onu životnu skromnost i ljubaznu uljuđenost koje proizlaze iz svijesti za-hvalnosti za darovanu nam egzistenciju.

Briga za duhovna zvanja je drugi veliki poticaj ovog blagdana Prikazanja Gospodnjeg. Odakle da se nađu ljudi velikodušni, spremni zaboraviti se-be radi služenja Bogu i bratu i sestri u bližnjemu? »Svatko misli na sebe, jedino ja mislim na mene«, mogla bi se prevesti njemačka izreka koja ocrtava kako daleko smo otišli u kulturi sebičnosti, u zabo-ravu zahvalnosti. Suvremeni se čovjek puno lakše zadužuje kod nepoznatih dioničara i vlasnika ba-naka, nego li će priznati svoj dug kod svoga Stvo-ritelja i Otkupitelja. Puno lakše se odlučujemo za slatko potrošačko ropstvo, nego li za slobodu za-hvalnosti prema Bogu. Tako nam je i nedjelja više posvećena našim novim gospodarima negoli Ono-mu pred čije ćemo lice svi ionako jednom morati stati i položiti mu ‘račun’ o svom upravljanju.

Došli smo do stanja u kojem sa žalošću mora-mo reći ne samo da se nalazimo u krizi duhovnih zvanja, da nam nedostaje svećenika, redovnika i

redovnica, nego u krizi kršćanā, pa čak i u krizi čo-vjeka. Postali smo bahati, neuljudni i bezobzirni.

Svjetlost na prosvjetljenje naroda Što bi moglo unijeti malo više svjetla u suvremeno iskustvo sumraka ljudskosti? Starac Šimun, komu su poodmakle godine omogućile da iskusi blago-slov ali i svu tegobu života, u djetetu Isusu vidi znak nade i novoga svjetla za umorno i napaćeno čovječanstvo. Dijete je uvijek simbol budućnosti, jer budućnost pripada onima koji su sada djeca. Dok ima djece i dok ima onih koji će ih usmjerava-ti Bogu, ne treba se bojati budućnosti.

Valja nam primijetiti da starac Šimun svoju radost ne doživljava na ulici, nego u Hramu. Su-sret koji mu vraća optimizam i budi nadu za bu-dućnost događa se u činu Isusova prikazanja pred Božjim službenikom u Hramu. To može značiti da za tamne dane svoga života kršćanin treba tražiti svjetlo u prisutnosti Božjoj, u činu vlastitog stav-ljanja na službu Gospodinu, u predanju njegovoj svetoj volji, pred službenikom Božjim, tj. u svetim sakramentima, osobito u sakramentima pomire-nja i euharistije. Tu svaki od nas, koji smo u srcu možda već i ostarjeli čekajući ‘bolje dane’, može-mo naći Isusa kao uvijek novu nadu i snagu za naš život i našu radost.

Dario Tokić

Doći će dan kad Isus neće biti prikazan u hramu niti na Šimunovim rukama, već izvan grada i na rukama kri-ža. Doći će dan kad ova žrtva neće biti otkupljena od drugo-ga nego će On otkupiti druge svojom krvlju. (sv. Bernard)

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeSef 2,3; 3,12-13

Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod.

Čitanje Knjige proroka SefanijeTražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove!Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.»Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik pri-jevarni. Moći će pāsti i odmarati se i nitko im neće smetati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 146,6c-10

Otpjev: Blago siromasima duhom,,njihovo je kraljevstvo nebesko!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje1Kor 1,26-31

Slabe svijeta izabra Bog.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaGledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mno-go mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih,


Spasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nasiz naroda, da slavimo tvoje sveto ime,da se tvojom slavom ponosimo.

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu:daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, donosimo na oltar daroveu znak svoga služenja i predanja:primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 5,3.5a

Blago siromasima, duhom;njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago krotkima – oni će baštiniti zemlju!

Popričesna molitva

Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život.Molimo da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri,po Kristu Gospodinu našemu.

Četvrta nedjelja kroz godinu 3. veljače 2008.


Ulazna: 79 Spasi nas, Gospodine (ant. 1.+1. Ps 106) ili: 220 Gdje god su dvojicaOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 278 Blaženstva ili: gl. prilog ŽV 11/2005.Završetak: 599 Zdravo budi, Marijo

ČETVRTA

nedje

lja kr

oz go

dinu

nedje

lja kr

oz go

dinu

ČETVRTA

nedje

lja kr

oz go

dinu

ČETVRTA

27

živo vrelo 20081

Molitva vjernika

Svemogućemu Bogu, koji nam je po Kristovu propovijedanju otvorio vrata božanskoga života, uputimo svoje ponizne molitve: 1. Za Crkvu koju si pozvao na život

evanđeoskoga blaženstva:da svjedočanstvom života bude znaknovoga neba i nove zemlje, molimo te.

2. Za pastire Crkve: udijeli im evanđeoske mudrosti da uzmognu tvoj narod voditi putem evanđelja, molimo te.

3. Za sve kršćane: osnaži ih da znaju s ljubavlju dijeliti patnju i bol svih potrebnih, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: ispuni nas mudrošću Duha Svetoga da umijemo pravo vrjednovati zemaljska dobra i uvijek težiti za onim nebeskima, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre:izliječi ih od rana ljudske nesavršenostii obdari ih vječnim blaženstvom, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu pokazao si nam put blaženstva. Učvrsti nas u ustrajnosti na putu koji smo započeli te jednom dospijemo do vječnog zajedništva s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

nema mnogo plemenitih. Nego lūde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mu-drost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 5,12a

Radujte se i kličite:velika je plaća vaša na nebesima!

EvanđeljeMt 5,1-12a

Blago siromasima duhom!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!Blago milosrdnima:oni će zadobiti milosrđe!Blago čistima srcem:oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!Radujte se i kličite:velika je plaća vaša na nebesima!« Riječ Gospodnja.

ČETVRTAnedjelja kroz godinu

nedjelja kroz godinuČETVRTAnedjelja kroz godinuČETVRTA

Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. Ondje poučavaše učenike…

(Đ. Seder, 1997.)

28

OTAJSTVO i zbiljaČETVRTA

nedje

lja kr

oz go

dinu

nedje

lja kr

oz go

dinu

ČETVRTA

nedje

lja kr

oz go

dinu

ČETVRTA

Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja do-nosi nam jedan od najzahtjevnijih i zna-čenjem najiscrpnijih evanđeoskih teksto-

va: Kristova blaženstva. Sasvim je razumljivo da u ovome kratkom razmišljanju ne možemo analizi-rati sva blaženstva. Zaustavit ćemo se samo na pr-vome blaženstvu: »Blago siromasima duhom, nji-hovo je kraljevstvo nebesko.« Vjerujemo da će nam i to jedno blaženstvo biti dovoljno poticajno za živ-ljenje kršćanske vjere danas, a također i za otkriva-nje značenja svih ostalih blaženstava. O značenju ovoga blaženstva najbolje je započeti razmišljati od onoga što je suprotno tome blaženstvu. Suprotno-sti mogu biti različite: bogatstvo, oholost, egoizam, itd. No, ovdje ćemo pokušati progovoriti o jednoj, danas možda rijetko spominjanoj suprotnosti, su-protnosti koja je za mnoge antičke filozofe, a napo-se za crkvene oce, bila jedan od najvećih poroka: znatiželja (curiositas). Kao i u mnogim drugim te-mama, izvrsnu analizu znatiželje ponudio nam je hiponski biskup sveti Augustin.

Siromaštvo duhomkao sloboda od prolaznogaSvetoga Augustina problem znatiželje prati tije-kom cijeloga života. Posebno snažan opis znati-

Siromasi duhom i znatiželja

želje nalazimo u njegovim Ispovijestima, npr. kad opisuje kako ga obična trka psa za zecom u polju može odvratiti od velike misli. Komentirajući rije-či iz Psalma 8 – »Ti ga (čovjeka) učini malo ma-njim od Boga…, njemu pod noge sve podloži: ov-ce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim« (8,6-9) – gdje se, dakle, govori o trima životinjskim vrstama, Augustin vidi u govedu sim-bol tjelesne požude, ptice označavaju oholice, a ri-be znatiželjnike.

Znatiželjne su osobe poput riba koje »prolaze stazama morskim, odnosno u ponoru ovoga svije-ta traže prolazne stvari. Te su prolazne stvari slične morskim stazama koje u trenutku iščeznu i nesta-nu poput vode koja se odmah vrati na svoje mje-sto, nakon što lađe prođu.« Dakle, znatiželjne oso-be sve svoje energije usmjeravaju prema onome što je prolazno i nestalno. Stoga su prožete dubo-kim nutarnjim nemirom, budući da se hvataju za prolazne stvari koje im izmiču te su prisiljene uvi-jek iznova tražiti nove prolazne stvari, i tako do u nedogled.

Iz ove nam suprotnosti sada postaje jasno da su Kristovi siromasi duhom oni kojima na pame-ti nisu prolazne stvari, već ponajprije ono nepro-

Z. Š

ulen

tić

29

živo vrelo 20081

Naslov uz: 1Kor 1,26-31ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Razlog podjela u Crkvi apostol Pavao prepoznaje u ljudskoj mu-drosti, jer se svatko priklanja ovom ili onom učitelju (1Kor 1,12). Nasuprot takvoj mudrosti on predlaže ludost križa (1,17-18) u kojemu je »Božja snaga i Božja mudrost« (1,24). Stoga poziva Ko-rinćane da uvide kako među njima nema mnogo mudrih (usp. 1,26). Želi im reći da ni po čemu nisu izvanredni, nego su obični ljudi, pa ipak pozvani biti Kristovi vjernici. Apostol to shvaća kao dio Božje taktike (usp. 1,27-28). Bog se služi slabim, da bi se po-kazala njegova, Božja snaga. To čini »da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom« (1,29). Sva hvala pripada samo i isključivo Bogu. I sami kršćani tek po Bogu stvarno »jesu«, a bez njega su ništavilo (usp. 1,30). Bez njega su nepravednost, grijeh i ropstvo, a po Kristu su pravednost, posvećenje i otkupljenje (1,31). Zato čovjek svu svoju hvalu, sve svoje dostojanstvo nalazi samo u Bogu (1,32).

D. Tepert

ČETVRTAnedjelja kroz godinu

nedjelja kroz godinuČETVRTAnedjelja kroz godinuČETVRTA

lazno, sam Bog. Stoga siromasi duhom ne luta-ju nemirno ovim svijetom. Njih odlikuje nutarnji mir, jer su okupljeni oko Isusa Krista. Učvršćeni u Gospodinu, s Božjega gledišta (sub specie ae-ternitatis) s nutarnjom lakoćom pristupaju pro-laznim stvarima: mirno ostavljaju ono što ih uda-ljuje od Boga, a strasno se zauzimaju za ono što ih vodi Bogu.

Siromaštvo duhomkao »siromašna punina«O znatiželji Augustin progovara također u kontek-stu Isusovih kušnji. Druga kušnja predstavlja kuš-nju znatiželje. Đavao nagovara Isusa da se baci s hrama i da tako dokaže da je Sin Božji, tj. da će ga anđeli nositi na rukama (Mt 4, 6). Za afričkoga teo-loga znatiželja ovdje dobiva konkretnije obrise. Sa-da ona ne označava samo traganje za onim prola-znim, već za novim iskustvima, rekli bismo danas traženje doživljaja, senzacija: čovjek onoliko vrije-di koliko ima doživljajā. Važni su doživljaji, a ne vi-še njihova svrhovitost i smislenost.

Srednjovjekovni teolozi, na tragu Augusti-novih promišljanja, ističu da se čovjekov istinski život sastoji u skladu između čuvstva-doživljaja (affectus) i razuma (ratio). Znatiželjan čovjek že-

li po svaku cijenu doživljaje bez razuma, tj. bez vjerom prosvijetljenoga razuma koji daje usmje-renje i smisao njegovim doživljajima. Augustin opisuje takvo traganje za iskustvima po svaku cijenu genijalnim izrazom »bogata praznina« (copiosa vanitas): znatiželjnici su bogati najra-zličitijim iskustvima, a opet tako prazni, bogati i prazni. Iz toga slijedi da Kristovi siromasi du-hom nisu opterećeni ludilom uvijek novih doživ-ljaja i senzacija, opterećeni su jedino kako ljubi-ti Boga i bližnjega. Spremni su biti čak i potpuno siromašni ovosvjetskim iskustvima, ali zato bo-gati Bogom.

Za razliku od »bogate praznine« znatiželjnika, kod Kristovih siromaha duhom možemo govori-ti o siromašnoj punini, jer je to punina siromašna svijetom, a bogata Bogom. U toj »siromašnoj pu-nini« krije se istinska sreća, istinsko blaženstvo: »Jadan je čovjek koji sve to zna (prolazne stvari), a tebe ne pozna! Blažen onaj koji tebe pozna, makar one stvari i ne znao! Ako tebe i one stvari zna, ni-je zbog njih sretniji, nego je samo zbog tebe samo-ga sretan, ako, poznajući tebe, slavi tebe kao tebe, hvalu ti uzdaje i ne postaje isprazan u mislima svo-jim.« (sv. Augustin).

Ivica Raguž

Gora je mjesto dodira zemlje s nebom, mjesto svetoga susreta. Zato Isus učenike vodi na goru. Ondje ih poučava – da bi njegove riječi bile »gora susreta«s Bogom. Potrebno je uspeti se na Goru, za Isusom.(N. N.)

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeJl 2,12-18

Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 51,3-6a.12-14 i 17

Otpjev: Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Pepelnica 6. veljače 2008.


Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. psalam: 429 Smiluj mi se, BožeObred posipanja pepelom: 425 Između trijema i žrtvenika ili: 852 Pogledaj, GospodePrinosna: 464 Milosti je čas Pričesna: 244 Odzivam se IsuseZavršetak: 456 Prosti, moj Bože

Ulazna pjesmaMudr 11,24-25.27

Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Zborna molitva

Dopusti nam, Gospodine, da vježbe u kršćanskom vojevanju započnemo svetim postom te se uzdržljivošću oboružamo za borbu protiv duha zloće. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 1,2.3

Onaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi.

Popričesna molitva

Gospodine, primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti, po Kristu Gospodinu našemu.

PEPE

LNIC

A

31

živo vrelo 20081

Molitva vjernikaOtvoreni Božjemu vodstvu na započetom putu korizme i pouzdani u njegovo smilovanje, uputimo mu svoje molitve: 1. Pogledaj Gospodine svoju Crkvu koja je na

putu obraćenja: nadahni je za istinski život vjere i za djelotvornu ljubav prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Svoje vjernike pozivaš na obraćenje Evanđelju: razbudi u njihovim srcima poslušnost tvojoj riječi i odlučnost za nasljedovanje tvoga Sina, molimo te.

3. Za ovu zajednicu vjernika: nek ovi dani korizme budu vrijeme našega čišćenjai rasta u ljubavi prema tebi, molimo te.

4. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenimai svima koji su potrebni tvoje i naše ljubavi, molimo te.

5. Pročisti naše korizmene odluke od svega što nije život vjere i daj da nas naša djela pokore dovedu bliže k tebi, molimo te.

Usliši, milosrdni Bože, ove naše molitve i pomozi nam da molitva prati i preobražava naše misli, riječi i djela, po Kristu,Gospodinu našemu.

Drugo čitanje2Kor 5,20-6,2

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 4,17

Obratite se, govori Gospodin;približilo se kraljevstvo Božje.

EvanđeljeMt 6,1-6.16-18

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

PEPELNIC

A

Isus pozivaše k sebi sve umorne i opterećene… (Đ. Seder, 2003.)

32

OTAJSTVO i zbilja

Korizmu svake godine izno-va započinjemo liturgijskim slavljem u kojemu glavu

posipamo pepelom u znak pokore i obraćenja. Snažan govor liturgi-je nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sliku obreda pepeljenja pohranju-jemo duboko u svoju nutrinu. Ono je izričaj vjere i nade. Vjerujemo da je Bog po svome Sinu milosrdan i nadamo se da ćemo po njegovom milosrđu i našemu obraćenju za-dobiti spasenje. Pepeo je znak po-ziva na obraćenje i naše predanosti tome hodu unatoč tome što često u vlastitoj svakodnevici zaboravlja-mo na Boga.

Korizma nas poziva kako da ga se sjetimo, da promišljamo kako ga vratiti u središte svoga života. A da-našnje nam evanđelje otkriva put spomena Boga i njegovog stavlja-nja u središte.

Isusov ti-odnos u susretu s ljudimaIsus se svojim učenicima obraća snažnim »ti«: »Ti naprotiv, kada dijeliš milostinju…«; »Ti naprotiv, kada moliš…«; »Ti naprotiv, kad postiš…« Taj ih »ti« izdvaja iz mase, či-ni ih prepoznatljivim. No, on ih ujedno či-ni i različitima od drugih. Njihov životni stav i ponašanje Isus suprotstavlja uobičajenosti i svagdašnjosti života njihovih sugrađana i suvremenika. Njihov je život suprotstavlje-nost uobičajenosti, onome što je svakodnev-no moguće vidjeti u ponašanju ljudi: Ti na-protiv… Postati »ti« u Isusovim očima, biti njegov učenik, stajati njemu nasuprot u ne-raskidivoj povezanosti ljubavi, vezano je uz odnos s Ocem. Iz toga odnosa ne samo Isu-sova, nego i naša egzistencija dobiva smisao. U tome je i novost koju je Isus donio.

Obraćenje odnosā

PEPE

LNIC

A

Nerazdvojivost ljubavi i trpljenja na Kristovu licu.

Matej nam svjedoči kako Isus nije došao ukinuti Zakon, nego ga usavršiti, dati mu novo značenje. A ono se sastoji u novome i drugačijem odnosu s Ocem. Brizi oko toga hoće li nas zbog našega djelovanja ljudi hva-liti, brizi oko toga hoće li nas vidjeti kako i koliko molimo ili kako postimo, Isus pretpo-stavlja skrovitost odnosa s Ocem. Isus nije protiv davanja milostinje, nije protiv javne molitve, nije protiv posta. Ta sve je to i sām činio. Ali, Isus želi da njegovi učenici proči-ste motive i namjere. Želi da sve gledaju dru-gačijim očima. Da sve vide iz »tajnoga« od-nosa s Ocem, iz odnosa koji razumljiv »u tajnosti«, u skrovitosti.

Ne radi se ni o kakvome bijegu, ni o ka-kvom preziranju ili odbacivanju javnog. Isus samo jasno kaže da odnos s Ocem ne podli-

Mar

ko I.

Rupn

ik, 1

982.

33

živo vrelo 20081

On, bez grijeha, podnositelj naših grijeha uz: 2Kor 5,20 – 6,2ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi»Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu« (5,21). Krist ne upozna grijeha i ne radi se o tome da je on postao grešnik u svojoj osobi, nego ga Bog učini »utoliko nositeljem grijeha da može biti samo predstavnik tuđega grijeha«. Ubijen u ime Zakona, Krist otkriva u svojoj smrti cijelu dvo-smislenost zakonskoga sustava: osuđujući Pravednika na smrt Zakon označava vlastiti kraj. S pravom ga se može držati svršetkom Zakona (Rim 10,4). Pravednost dolazi ljudima »u« Kristu i tako se odnosi na sve ljude koji vjeruju u njega. Ustvari po poslušnosti spasenjskoj volji Božjoj umro je solidaran sa svim ljudima i njima na korist (usp. 2Kor 5,14-15a). Njegovo čovještvo se preoblikovalo u proslavljeno čovješ-tvo koje preko Duha Svetoga nastavlja djelovati u ljudskoj povijesti, osobito u Crkvi.

M. Cifrak

ježe logici javnosti, ne može se manipulirati i iskorištavati ni u kakve svrhe. On je tako po-seban da ga se ne može predstavljati i o nje-mu govoriti kao o bilo kojem odnosu. Taj-novitost je oznaka za posebnost, izuzetnost. Tajnovitost je znakovita i važna upravo da-nas kad se sve želi obasjati svjetlom reflek-tora, kad svi žele iznijeti svoju nutrinu pred kamerama i kad misle da će tako naći mir i ispuniti svoju nutrinu. Pred kamerama se plače, a u odnosima ne znamo kako pokazati prave emocije. Javnost koja se ne oblikuje u skrovitosti odnosa s Ocem, izopačena je jav-nost, izopačena je duhovnost, izopačena je liturgija, izopačena je društvenost i socijal-nost. Takva javnost svrha je samoj sebi. Ta-kva crkvenost svrha je samoj sebi. Takva po-božnost svrha je samoj sebi.

»Ti-odnos« s Kristom – ishodištesvih odnosaPostati »ti« u Isusovim očima iziskuje razli-kovanje duhova. Traži sposobnost odrica-

PEPELNIC

A

nja od zahtjeva trenutka, od pomodarstva, uklopljenosti u masu. Taj »ti-odnos« na du-hovnom putu traži sposobnost odricanja od stalnog pljeskanja i traženja istomišljenika. Postati »ti«, postati učenik, znači razumje-ti da se bitno ne temelji na nečemu ‘tajnovi-tome’, nego na ni čemu prispodobivome od-nosu s Ocem.

Korizmeni hod prema slavlju Vazma hod je oblikovanja jednog »ti« koji zna gdje su mu korijeni. Koji zna iz čega i u svijetlu čega tumači i na čemu gradi svoje odnose s drugi-ma, svoju duhovnost i svoje odricanje. Samo iz osobnog odnosa s Ocem oblikuje se pravo svjedočanstvo. Ono je javno. I tada ne tra-ži da bude viđeno, nagrađeno, slavljeno. Jer slava pripada jedino Bogu.

Zato pepeo na našem čelu. Da bi nam po-mogao da shvatimo kako skroviti odnos obli-kuje kršćansko djelovanje koje se ne pretva-ra u jalovi aktivizam i čežnju za pohvalom. Obratimo se i vjerujmo Evanđelju!

Željko Tanjić

Dar novoga života, primlje-noga u krštenju, nije nas lišio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh. Ostavljena nam je slabost da bismo mogli biti prokušani u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja, na putu do svetosti. Obraćenje je trajni put svetosti. (N. N.)

34

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 2,7-9; 3,1-7

Čitanje Knjige PostankaGospodin Bog sazda čovjeka od praha ze-maljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikošesvakovrsna stabla – pogledu zamamljiva,a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmi-ji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad bu-dete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.«Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 51,3-6a.12-14.17

Otpjev: Smiluj nam se, Gospodine,jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Prva korizmena nedjelja 10. veljače 2008.


Ulazna: 442 Bog oprosnik nam darova Otpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožePrinosna: 450 Kada daješ milostinju Pričesna: 449 Ne živi čovjekZavršetak: 440 Posveti post naš

Ulazna pjesmaPs 91,15-16

Zazvat će me a ja ću ga uslišiti,spasit ću ga i proslaviti,nasitit ću ga danima mnogim.

Zborna molitva

Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizmenapredujemo u spoznaji Isusa Kristai u životu slijedimo njegov primjer.Koji s tobom.

Darovna molitva

Gospodine,prinosimo ti kruh i vinoza žrtvu što je slavimo na početku korizme.S tim darovima uključi i nasu predanje svoga Sina Isusa Kristakoji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaPs 91,4

Svojim će te krilima zaštititi,i pod njegova ćeš se krila skloniti.

Popričesna molitva

Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba.Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači.Nauči nas, molimo te,gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim,i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta,po Kristu, Gospodinu našemu.

PRVA

koriz

men

a ned

jelja

koriz

men

a ned

jelja

35

živo vrelo 20081

Molitva vjernikaBraćo i sestre, na početku ovog milosnoga korizmenog vremena, uputimo svoje smjerne molitve Bogu Ocu da nas obdari darom vjernosti i ustrajnostina započetom putu obnove. 1. Za Crkvu Kristovu: prati je svojom milošću

da u kušnjama ovoga svijeta ostane postojana i vjerna svome evanđeoskom poslanju, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve one kojima si povjerio na-viještanje radosne vijesti: pomozi im da nasljeduju primjer tvoga Sina koji se u molitvi i razmatranju pripravlja za djelo propovijedanja, molimo te.

3. Za sve kršćane: da ne padnu pod iskušenjima ovozemaljskih ugodnosti te shvate kako čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz tvojih usta, molimo te.

4. Za sve koji su pogođeni životnim iskušenjimai nedaćama života: po našem korizmenom odricanju i po našim djelima ljubavi budi im milostiv i darežljiv, molimo te.

5. Za sve nas ovdje sabrane: nek ovaj četrdeseto-dnevni hod kroz korizmu bude naš rast u vjernosti Duhu kojim nas vodiš, molimo te.

Svemogući vječni Bože, Ti nam daješ ovo korizmeno vrijeme kao vrijeme obraćenja i milosti. Neka nas,smjerno te molimo, tvoj Duh nadahnjuje i prati damožemo nasljedovati vjernost tvoga Sina Isusa Krista.Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanje kraća verzijaRim 5,12.17-19

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Kao što po jednom čovjeku uđeu svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakra-ljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista,kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. Mt 4,4b

Ne živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

EvanđeljeMt 4,1-11

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako siSin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukamaće te nositi da se gdje nogom ne spotaknešo kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«Đavao ga onda povede na goru vrlo visokui pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.Riječ Gospodnja.

PRVAkorizmena nedjelja

korizmena nedjelja

Duh povede Isusa u pustinju da ga iskuša.(Duccio di Buoninsegna, oko 1310.)

36

OTAJSTVO i zbilja

Pustinja je mjesto koje je oslobođeno jednoga privida da bi se mogao roditi drugi – kušnja. Pustinja je izbacivanje suvišnoga, nebitnoga

i svedena na nužno, na nezaobilazno i nenadomje-stivo. U pustinji se nalazimo pred neomeđenim ne-bom, pred pijeskom i pred samima sobom. Caruje tišina, prekidana tek ponekim titrajem koji se u čo-vjeku pretvara u buku i brujanje u dubini osobnosti. Pustinja kao mjesto koje čovjeka prisiljava da se su-sretne sa samim sobom. Zbog toga pustinja fascinira i ujedno plaši, pokazujući odlike svetoga, sakralnoga prostora (sacrum). Pustinja je post susreta ili susret s nenazočnošću. Taj face en face čovjeka sa samim so-bom prethodi zahtjevnomu susretu licem u lice s Bo-gom. A taj susret je redovito obilježen kušnjom.

Hebrejska riječ koju mi prevodimo čas kao kuš-nja, a čas kao napastovanje, u sebi sadrži pojam is-pitivanja, isprobavanja, pokusa nad nekom stvari ili osobom, da bi se vidjela otpornost i izdržljivost. U Matejevu evanđelju Sotona, uosobljenje neprijatelj-stva prema Bogu, Isusa želi skrenuti s puta Mesije koji treba trpjeti, biti ponižen, odbačen. Obično ga nazivamo đavlom, a ime mu znači ‘razdornik’, onaj

Otajstvo kušnje i kultura privida

koji dijeli; on se u svojemu imenu definira kao neje-dinstvo, jer dia+ballo na grčkome znači ‘razbaciva-ti’. Isus je pak u svemu što je činio Simbol, najveći i jedini istinski simbol Boga; on združuje, povezuje nebo i zemlju, on – skupljač, zbirnik i ‘Sabornik’.

Triptih grijeha i radostiU kušnjama je, dakle, uvijek riječ o pokušaju skre-tanja s puta vjernosti Bogu. Đavao Isusu nudi kra-će putove od onoga koji vodi u slabost, u poniženje i na križ. Predlažu mu se tri kraća puta kojima mo-že izbjeći neugodnosti. Prvi je put jednostavne i ola-ke popularnosti koja se postiže tako da se spasenje svede na ekonomsku razinu (Reci kamenju da po-stane kruhom.). Isus se nalazi pred zemaljskim me-sijanizmom, koji se ograničuje na gospodarsko bla-gostanje; u napasti je da mesijansku nadu spasenja svede na materijalistički projekt.

Drugi se put kušnje odnosi na spektakularni uspjeh (Baci se s vrha Hrama, nek te spase anđe-li.), odnosno na instrumentalizaciju vjere i religije za djelomične i površne ciljeve. Isusu se nudi pozor-nica gdje bi Bog bio prisiljen izvoditi čudesa, kako bi se dokinula bilo kakva sumnja i potreba vjere.

Treći je put put moći, politike, revolucionarnih težnja (Pokloni mi se i sve će biti tvoje.). Tu je Isus pred kušnjom da, umjesto ljubavi i slobode, izabere prevlast, snagu, prisilu – bez istine.

To su i naše svakodnevne kušnje koje se na društvenoj razni danas mogu promatrati u kon-tekstima gospodarstva, medija i politike; ili, bo-lje, biblijski gledano kroz tri grijeha: požudu tije-la, požudu očiju i oholost života. U tome prostoru neće zazvučati kao ostatci srednjovjekovlja riječi o pokori i o odricanju. U korizmi treba naučiti dobi-vati putem gubitaka; pustinja nas uči oslobađanju od navezanosti, uči nas davati da bi se posjedova-lo; uči nas skrivati se kako bismo bili vidljivi; uči nas biti poklonicima Boga da bi se vidio čovjek.

Lijek protiv kušnja – Drugi Da bi naša prisutnost bila korisna nečijemu rastu, toliko je puta potrebno nestati, maknuti se u stranu. Nisu ljudske žrtve u svojoj vrijednosti te koje proi-

PRVA

koriz

men

a ned

jelja

koriz

men

a ned

jelja

koriz

men

a ned

jelja

koriz

men

a ned

jelja

koriz

men

a ned

jelja

Isusov posluh Ocu nadvladava zamamnost kušnje.

37

živo vrelo 20081

Onaj koji ima doći uz: Rim 5,12-19ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiKad govorimo o duhovnom smislu Svetoga pisma jedan od aspekata jest i onaj tipološki koji ne pripada samome Pismu, nego stvarnostima koje izriče. Tipološki se odnos temelji na načinu na koji Pismo opisuje drevnu stvarnost, a ne na samoj stvarnosti. Na koji način Pavao govori o Adamu? »Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad oni-ma koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik (typos) Onoga koji ima doći« (5,14). Izričaj »pralik Onoga koji ima doći« most je između onoga što se govori o Adamu i onoga što se govori o Kristu. Time se unaprijed najavljuje budući izlaz iz tragične situacije grijeha i smrti u koju je »jedan« uvukao cijelo čovječanstvo. Tipologija se sastoji u činjenici da Adam upućuje na Krista. Ne imajući u vidu Krista govor o Adamovom djelu ne bi imao uopće smisla. M. Cifrak

Sotona napastuje samo one koji se žele ostaviti grijehai one koji su su stanju milosti. Ostakli mu pripadaju te nisu potrebni njegova napastova-nja. (sv. Ivan. M. Vianney)

zvode i dokazuju ljubav, ali je ljubav ta koja oprav-dava žrtvu. Neke pokore i odluke imaju okus gorči-ne, upravo zato što su nametnute i zato što ih nije začinila ljubav. Nije svaka pokora i kušnja za svako-ga. I za pokoru, baš kao i za ljubav, potrebno je pu-no mašte koja će nas ponekad u prvi mah uplašiti i staviti na kušnju. Iskreno govoreći, lako ćemo pre-poznati kušnju materijalnim dobrima, vlašću nad ljudima i pokušajem da se stavimo iznad Boga u na-šim redovitim susretima i poslu. Tada se treba sjeti-ti da je u pustinji jedini nužan Bog koji na bezbožne ponude uči izgovoriti u srcu riječ – ne!

Svaki put kad mu đavao nudi da sebe stavi u središte, Isus upućuje na Drugoga. Kada nam život ponudi da ga proživimo sami sa sobom, pokušajmo uputiti na drugoga. A kušnji nam, dragi slušatelji, neće nedostajati. »Svakodnevno smo pred tolikim napastima da pred svima ne stignemo niti pasti.« (A. Cammarota) I ne zaboravimo da onaj čovjek ko-ji se spotakne, a ne padne, napravi najduži korak.

Spasenje ‘neposluhom’Jedan od najčešće korištenih glagola u Bibliji sva-kako je ‘jesti’, što pokazuje važnost ljudskoga od-nosa prema sitosti i gladi. To je jedan od prostora pedagoške kušnje pred koju je Bog stavio izabrani narod (usp. Izl 16) i u kojoj se pokazuje da čovjek teško uspijeva živjeti od njemu potrebnoga svagda-njega kruha, kako bi dopustio da i svi ostali imaju potrebno za življenje.

Nadalje, najveći doseg Božjega neprijatelja nije neki moralni pad čovjeka, nego usaditi u čovjekov duh sumnju da Bog ne drži svoja obećanja i da na-pušta onoga tko se u njega pouzdaje. Iz toga se jav-lja potreba za dokazima.

I, konačno, moć je tako zavodljiva da su i siro-mašni u kušnji zavladati slabijima od sebe. Auto-ritet je Božji dar zajednici, da bi svatko imao svoje pripadno mjesto, a moć i vladanje nad drugim je di-jaboličko, makar je netko vršio u Božje ime. Ona za-htijeva da se među jednake unesu poklonstva i ča-sti, a ne logika služenja.

Ovo je samo veliki uvod u Isusov život, kada će često morati tumačiti i najbližima što je njego-vo poslanje. I zbilja, Isus će umnožiti kruh, kako bi nahranio mnoštvo, ali neće pretvoriti kamenje u kruh, već će se poslužiti malim darom, kako bi pokazao da je najveće čudo u dijeljenju. Bit će na uzvisinama, ali ne na vrhu Hrama, već na križu i neće sići s križa. Spasit će ljude upravo tako što neće prihvatiti spašavanje vlastita života, upozo-ravajući da niti mi ne možemo život dijeliti od Kal-varije. Naći ćemo ga na drugim stranicama na ko-ljenima, ali ne pred Sotonom. On je na koljenima pred svojim učenicima kada im pere noge, mije-njajući tako sve kriterije ljudske veličine. Isus nas uči da nismo mi izvor dobra, već da smo pozvani biti posrednicima dobra, ako uspijemo odbiti za-vodljive vrhunce naših grješnih praznina.

Ivan Šaško PRVAkorizmena nedjelja

korizmena nedjelja

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

O Svjetlo dušaG.: I. Andrić

39

živo vrelo 20081G

LAZBEN

Iprilogprilog

Sve činite u imenu GospodinaKol 3,16-17 G.: I. Andrić

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

Smije li se u misi izostaviti drugo čitanje?

Poštovano uredništvo, u mojoj se zajedni-ci svake nedjelje čita samo jedno čitanje. Žu-pnik odabere koje je prigodnije. […] Moje je pitanje: je li moguće nedjeljom i/ili blagda-nima (iz bilo kojeg razloga) izostaviti prvo ili drugo čitanje? I s obzirom da je za svaki dan predviđen određeni psalam, koliko griješi-mo kad umjesto njega pjevamo neki drugi?

Zrinka

Da bismo odgovorili na Vaše pitanje, potreb-no je vidjeti zašto postoje tri čitanja (uklju-čivši evanđelje) i psalam. Naime, obnov-

ljena liturgija nakon Drugoga vatikanskog sabora takav je raspored učinila sa stanovitom nakanom i značenjem. Osim tijekom vazmenoga vremena, kada su sva tri nedjeljna čitanja uzeta iz Novoga zavjeta, u svim ostalim nedjeljnim liturgijama prvo je čitanje iz Staroga zavjeta, nakon čega slijedi psa-lam. Drugo je čitanje iz apostolskih spisa, a treće iz četiriju evanđelja. Takav raspored unutar obreda otkriva progresivni pristup Kristu. Budući da do-nosi i ostvaruje Isusove riječi i život, evanđelje se sluša stojeći i okruženo je posebnim čašćenjem. Ti-me se naglašava zbilja koja je oduvijek živa u Crkvi: liturgija Riječi jest uprisutnjenje i objava Krista.

Ako, dakle, liturgija Riječi vodi Kristu, onda je jasno da tijek koji ona predlaže ima svoju važ-nost. Stari zavjet tumači polagano zrenje po koje-mu je čovjek postupno otkrivao Božji plan o svije-tu. To je povijest milosti, vjere i sumnje, povijest koju svaki vjernik živi u osobnome hodu u Kristu i prema Kristu.

Čitanje apostolskih spisa omogućuje vjernici-ma današnjice dati Riječi odjek koji je ona imala u prvotnoj Crkvi. Čitanje je pokazatelj trenutka u kojemu narod novoga Saveza osvješćuje novost ži-vota u Kristu. To čitanje, ukorijenjeno u konkretne probleme, razmišljanje vjernika otvara trajnomu življenju Kraljevstva već na zemlji. U tome smislu naviještanje evanđelja znak je središnjega događa-ja povijesti. »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno u ove da-ne, progovori nama u Sinu.« (Heb 1,1)

U raspoređivanju čitanja uvijek se polazilo od evanđelja, a zatim se tražilo pripadna čitanja ( prvo čitanje, psalam i drugo čitanje). Najstariji li-turgijski slijed čitanja bio je: odlomci iz prorokā (zapravo starozavjetnih knjiga), apostolskih spisa i, na kraju, evanđelja. Taj je oblik preuzet i u naj-novije vrijeme, s time da se – za razliku od starine (jer su se lekcionar, antifonar i evanđelistar razvi-jali prilično samostalno) – u novoj obnovi tražila snažnija poveznica među čitanjima. U usklađiva-nju čitanja postojala je od početka opasnost da se napravi umjetno i ‘nasilno’ povezivanje, te je po-veznicu trebalo shvatiti veoma široko. No, kori-štenje lekcionara i nadalje pretpostavlja razumi-jevanje tipologije i liturgijskoga značenja.

Ne može se reći da su veze između čitanja sa-vršene, ali je nakana jasna. Naime, istina je da li-turgija nedjelja ‘kroz godinu’ slijedi logiku susljed-noga čitanja, kako evanđelja tako i drugoga či tanja, pa nije rijedak slučaj da drugo čitanje nu-di sasvim novu tematiku u odnosu na druga dva. Tu se mogu tražiti poboljšanja, ali ne proizvoljno i samovoljno. Gledano pozitivno, time se pruža mogućnost raznolikosti pristupa dotičnoj nedje-lji. No, neki su već i predlagali drukčiji raspored, dok su se u praksi u nekim zemljama Zapadne Europe odlučili ne čitati drugo čitanje (drugo, ne bilo koje!), bilo zbog teškoga povezivanja s evan-đeljem, bilo zbog poteškoća sa zahtjevnim teksto-vima koji zahtijevaju dobro uvježbane čitače. Kod nas ne vrijede takve odredbe i treba čitati sva či-tanja, jer iz Vašega je pitanja jasno da se ne radi o dubokome teološko-liturgijskome promišljanju, nego o nedopustivoj samovolji.

Isto se može reći za psalam, koji je također Riječ i koji je ‘usklađen’ s čitanjima. Argument da je bolje pjevati ‘nešto’ nego ‘ništa’ ovdje nije-če brižnost u odabiru čitanja i psalama koje predlaže Crkva. Koliko god bio uzak izbor, po-trebno je uložiti napor i naučiti pjevati što više psalama, imajući uvijek na umu da je i to Bož-ja riječ. Stoga su veoma upitne modifikacije (ka-nonskoga) teksta koje su oblikovane samo zbog »potrebā pjevanja«.

živo vrelogod. XXV. (2008.) br. 1

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SR, MNE : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Liturgijskikalendarza 2008.

Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvez.

Dvije straniceza svaki tjedan.

128 str. 18 kn

Povede ih na goru.Zbirka homilija za liturgijsku godinu A.

Autori: suradnici Živoga vrela.Uredio A. Crnčević.

304 str.65 kn

Liturgijski kaLendar

2008.

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Povede ih na goru.indd 1 14.12.2007 11:57:41

NOVO!

kaLendar2008.

NOVO!

Naša tema:

Liturgija – mjesto zajedništva

2008 issn 1331-2170 1 živo vrelo · aviještajući evanđelje života i vršeći svoje poslanje u...

Documents