živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

6666666662007od

17.

lipnj

a do

14.

srp

nja

2007

.

Naša tema:

Liturgija i slika

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

l

živo vreživo vreurednikova riječ

Ikonička dimenzija liturgije

naša tema: Euharistija – Sakrament ljubavi

Slike i liturgijska vidljivost Nevidljivoga,A. Crnčević

Slika – izričaj vjere i štovanja Boga,S. Bošnjak

Ikona Presvetoga Trojstva A. Rubljova,A. Crnčević

Liturgija i slika – izričaj ikoničnostii ikonizacije prostorne cjelovitosti,I. Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković , I. Šaško, Ž. Tanjić, I. Raguž, S. Slišković

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Rođenje svetoga Ivana Krstitelja

Sveti Petar i Pavao, apostoli

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Nedjelja, prvi dan – ne samo u tjednu

2

18

1

40

38

Prema nauku Crkve, svete slike su: ikonografski prijepis evanđeoske poruke u ko-

joj se lik i objavljena riječ uzajamno tumače: na-ime, crkvena predaja zahtjeva da se lik uskladi sa slovom evanđeoske poruke; sveti znakovi koji, kao i svi liturgijski znakovi,

imaju Krista kao konačno uporište; slike sve-taca znače Krista koji je u njima (svecima) pro-slavljen; spomen svete braće i sestara »koji nastavljaju

sudjelovati u spašavanju svijeta; njima smo po-sebno u slavlju sakramenata i mi pridruženi«; pomoć u molitvi: razmatranje svetih slika olak-

šava molitvu i pobuđuje davanje slave Bogu zbog milosnih čudesa ostvarenih u njegovim svetima; poticaj na nasljedovanje, »jer što češće budu

sveti likovi promatrani kroz slikovni prikaz, to češće će i oni koji o njima budu razmatrali biti potaknuti na spomen i čežnju za onima koji su na njima prikazani«; vjernik teži utisnuti u srce ono o čemu razmatra očima: »istinsku sliku novoga čovjeka«, preoblikovana u Kristu dje-lovanjem Duha Svetoga i vjernošću vlastitome pozivu.

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 241.

Slika, u dijelogu s liturgijom, omogućuje gledanje onkraj vidljivoga. (Irma Bianchi)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 2007666

Ikonička dimenzija liturgije

sjećaj za istinito i za dobro u današnje je vrijeme sve više potisnut iz sustava životnih vrednota. Na cijeni je ponajprije ono što je korisno, ono što brzo donosi vidljivi i iskoristivi učinak. Načelo korisnosti pri-mjenjuje se na sva područja života, pa se takvo vrjednovanje zamjeću-

je i na području vjere i duhovnosti. Za vjerom se nerijetko traga samo zbog njezine korisnosti za život, a ne radi novoga života u vjeri.

Potre bno je smoći snage govoriti o ‘beskorisnosti’ vjere da bi se uočilo njezinu vri-jednost. Njezina vrijednost nije u koristi, nego u njezinoj istinitosti i njezinu dobru u sebi. »U vremenu koje gaji netrpeljivost prema istini i dobru, put ljepote postaje sve snažnijim svjedočanstvom istinske vjere. Vjera treba umjetnost i umjetnost tre-ba vjeru«, ustvrdio je kard. Paul Poupard. Ono što je u sebi lijepo, izdignuto je iznad korisnoga. Lijepo je vrijedno jer nadvisuje svako vrjednovanje i procjenjivanje. Sto-ga, gajenjem osjećaja za lijepo, iznova se u čovjeku rasvjetljuje zasjenjeni put istine i otkriva zapretani put dobrote.

Te su misli bile polazište i usmjerenje razmišljanjima, sabranima u ovome broju Živoga vrela, o mjestu i ulozi slike u kršćanskoj liturgiji i liturgijskome pro-storu. Govor slike ucjepljuje se u otajstveni govor liturgije. Slika, ostajući čvrsto na tragu ljepote, uvodi u zbiljnost otajstva. Sliku u liturgijski prostor stavljamo zbog Ljepote koju otkriva, a ne zbog njezine vrijednosti. Ta Ljepota nije uvijek vidljiva na samoj slici. Ljepota koju slika otkriva zamjećuje se motrenjem koje izranja iz li-turgijske zagledanosti u otajstvenu zbiljnost. Slika potiče na motrenje koje ide da-lje od vidljivoga. Tako slika postaje liturgijskim simbolom u kojem vrjednujemo vidljivo u mjeri u kojoj nam otkriva nevidljivo.

Slika, kao i drugi izričaji koji su plod umjetničkoga stvaranja, sve se češće – pa i u liturgjskome prostoru – mjere spomenutim načelom korisnosti. Govori se o umjetničkom urešavanju liturgijskoga prostora, o oslikavanju crkve, o izradi vi-traja… no, bez dovoljnoga nastojanja da sve te ‘riječi’ umjetnosti budu utkane u govor liturgije. Umjetničko se djelo ponajprije smješta u liturgiju, a tek potom u prostor u kojem se liturgija slavi. To je jedini ispravan put dolaska umjetničkoga djela u liturgijski prostor.

U našim razmišljanjima odabrali smo sliku kao paradigmu umjetničkih djela koja udomljuje kršćanska liturgija. Duhovnost ikone, njegovana na kršćanskome Istoku, može biti bogato nadahnuće za naše razumijevanje umjetnosti u liturgiji, ali i za prijeko potrebno otkrivanje ikoničke dimenzije liturgije: ljepota liturgijske obrednosti otkriva se u nevidljivosti otajstva u koje nas obred uvodi svojim jezi-kom simbola. Liturgija je, dakle, dinamička slika događanja Kristova djela spase-nja. U taj dinamizam smještamo i govor slike koja pomaže uspostaviti most izme-đu liturgijske vidljivosti i otajstvenosti.

Urednik

sjećaj za

je i na području vjere i duhovnosti. Za vjerom se nerijetko traga samo zbog njezine korisnosti

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

Usporedno čitanje opomene svetoga Augu-stina (†430.), koji među sljedbenike pra-znovjerja ubraja sepulcrum et picturam

adoratores (štovatelje grobova i slika), i riječî pape Benedikta XVI., koji u predstavljanju Kompendija Katekizma Katoličke Crkve ističe da slikama pripa-da časno mjesto u kršćanskoj tradiciji, otkriva nam razvojni put na kojem je Crkva, udomljujući slike u svoj liturgijski i navjestiteljski govor, razumijevala govor slike. Iako je slika – shvaćena kao slikarsko predstavljanje Krista, blažene Djevice Marije i sve-taca – bila ‘predmetom’ sporenja u Crkvi, osobito s obzirom na ‘čašćenje’ slika, valja nam zamijetiti da Crkva nikada nije mogla zanijekati čovjekovu po-trebu za ‘slikovnim’ simboličkim komuniciranjem s Otajstvom koje slavi. Prvotni kršćanski ideal ko-ji je težio za istinskim življenjem po modelu ob-novljene i žive »slike Bo žje« u svijetu, nije mogao potisnuti i skriti potrebu kršćana za (s)likovnim izražavanjem koje je ostavilo trag na stijenama ka-takombi i na mjestima nedjeljnih kršćanskih zbo-rovanja. U kršćan skoj je tradiciji taj trag bio uvijek prepoznavan kao trag vjere, kao zapisano svjedo-čanstvo (grafit) vjere u Kristovu živu prisutnost.

Zanimljivo je istaknuti da je papa Benedikt, predstavljajući Kompendij Katekizma Katoličke Crkve (28. lipnja 2005.), smatrao potrebnim na-glasiti da reprodukcije slika koje se nalaze u Kom-pendiju (ukupno četrnaest) nisu knjiški ures nego sastavni dio toga djela, dio njegova sadržaja. Go-vor slike ucijepljen je u govor riječi. Riječ i slika, ističe Papa, uzajamno se rasvjetljuju, uspostavlja-jući sklad između dobroga i lijepoga, između via veritatis i via pulchritudinis. Tako ljepota za ko-jom teži umjetnost krije u sebi težnju za dobrom, za istinom koja je objavljena u Kristu, »Slici Boga nevidljivoga« (Kol 1,15).

Ako se slici (odnosno njezinoj reprodukciji) u društvu s na papir otisnutom riječju priznaje ta-kva snaga, neosporno je da je govor slike osobito živ i učinkovit kad je pridružen govoru žive Riječi –– u kontekstu kršćanske liturgije.

Od slike do LikaU umjetničkom oblikovanju ‘liturgijske’ slike, u njezinome smještanju u liturgijski prostor i u okvir liturgijskoga slavlja te u njezinu vjerničkom inter-pretiranju, ne bi se smjelo izgubiti iz vida osnov-nu značenjsku dimenziju s-like. Slika nije lik, ona samo omogućuje odnos s likom koji predstavlja.

Slike i liturgijska vidljivost NevidljivogaLiturgijska teologija u interpretiranju slika

Ante Crnčević

To se značenje može iščitati iz grčkoga filozofsko-ga pojma eikon, koji je, osobito u istočnoj tradiciji, dao jasno značenje liturgijskim ikonama, ali se kr-šćansko ‘čitanje’ slika može otkriti i u latinskome pojmu imago (slika, engl. image).

Već su stari tumači tu latinsku riječ (imago) ra-zumijevali u značenju pojma imitago, prilika, upri-ličenje, oponašanje: »Imago dicitur quasi imitago« (Porfirije, Ad Hor. Carm., I.12.4). Na tome tragu i kršćanski autori posvješćuju da ‘ biti Božja slika’ (imago Dei) znači biti upriličenje Boga (imitago Dei) u svijetu, (Sv. Bonaventura, De semptem do-nis Spiritus Sancti, III,11).

Slika je zrcaljenje lika. Slika u zrcalu nije lik, ne-go svjetlosni odraz lika. Ne razlikujući sliku od li-ka, religije su znale upasti u zamku klanjanja sli-ci izjednačavajući je sa samim likom-božanstvom. Dajući slici (eikon) značenje idola (eidolon) religi je su ostajale lišene prave spoznaje i pravoga klanja-nja božanstvu, što se može interpretira ti i mitom o Narcisu. Narcis, zaljubljen u odraz svoga lika na površini vode, umire u zabludi ljubavi prema sebi. On je, kako primjećuje Jeremy Holmes, cijeloga ži-vota zaljubljen u sebe, ali zapravo nikada ne otkri-va sebe, ostaje u zabludi slike. Živi očaran svojom slikom te umire nikad ne spoznavši sebe. Posebni oblik Narcisove zablude susreće se u religijskim za-

Slika nije lik, ona samo omogućuje odnos s likom koji predstavlja. Plod vjerničkoga gledanja slike (ikone) jest slik, združenost s Likom, poniranje u

sličnost s njim. Sva je liturgijska obrednost »ikoni-čka« jer nas uvodi u istinsko zajedništvo s Bogom.

3

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

stranjenjima koja, gledajući sliku, ne vide lik. Este-tički narcizam, zaljubljen u sliku, stoji kao trajna opasnost svakom slikovnom predstavljanju Boga.

Kršćanska istina o čovjeku stvorenu »na sliku Božju« i poziv na život u vjernoj sličnosti Bogu, ne-sumnjivo je, nisu proglašavanje čovjeka Bogom. Čovjek ostaje u ograničenosti stvorenja, u stalnoj čežnji – ne za slikom, nego za Pralikom. Takva pa-radigma odnosā vlada i u ikonografskom predstav-ljanju Boga i otajstava spasenja. No, pola zište sva-koga slikovnog predstavljanja Boga u kršćanstvu jest istina o Bogu nevidljivome. Nevi dljivost Boga ostaje, stoga, ključ čitanja kršćanskih ikona. Slika uvodi u zajedništvo s Nevidljivim.

Krist je slika Boga nevidljivoga. Stoga ikona Krista nije portretiranje njegova lica, nego ikono-grafski govor o Kristu koji je objavitelj Boga. Iko-nograf nije tek umjetnik. On je svjedok gledanja u vjeri. Ikonograf pruža ikonografsko svjedočanstvo, kao što navjestitelj i propovjednik svoje gledanje posvjedočuju svojom riječju. On u ikoni bojom za-pisuje (ikonografija) svoje iskustvo vjere. Ikona se ne razumijeva gledanjem, nego čitanjem Riječi ko-ja je zapisana bojom. Pred gledanjem Boga sve vi-đeno ostaje nebitnim, nevrijednim. Kao što evan-đelja ne bilježe pojedinosti uskrsnuća nego samo susrete s Uskrslim, na sličan način i ikonograf bi-

lježi samo bitnost svoga susreta u vjeri. Ikona je u istočnoj tradiciji lišena svega nebitnog, svega nara-tivnog, usredotočuje se na istinu susreta s Bogom. Stvaranje ikone stoga, kako izriče Leonid Uspenski, pretpostavlja post očiju. Ikona ne zadovoljava zna-tiželjnost očiju, nego hrani želju nutarnjega gleda-nja. Post se ovdje, kako upozorava Tomáš Špidlík, ima shvatiti u značenju koje su promicali crkveni oci: kao životno »načelo dostatnosti« (sv. Bazilije). Post je prava mjera u svemu, život s onim što je za život dostatno. Post uspostavlja sklad između ono-ga što je nedovoljno i onoga što je suvišno za istin-ski život. I nedovoljnost i suvišnost jednako ubijaju život. Post je snaga istinskoga življenja.

Ikona, nastala u postu očiju, stoga ne otkriva izvanjskost Krista, Bogorodice ili svetaca, ne gubi se u naraciji njihova života. Ona otkriva njihov nu-tarnji život, bît njihova postojanja. Ikona vodi k nu-tarnjoj spoznaji, lišenoj svega nebitnog, usputnog. Iz tog se razloga ikona ne odlikuje uvijek izvanjskom ljepotom. Njezinu ljepotu spoznaje samo onaj tko gleda očima vjere.

Ikonički govor drevne kršćanske tradicije, za-jedničke Istoku i Zapadu sve do 13. stoljeća, ima svoju vlastitu gramatiku i sintaksu. Izdvojimo tek nekoliko elemenata. Crvenom se bojom izriče bo-žansko, a plavom ljudsko. Stoga će Krist biti odje-ven u crvenu haljinu preko koje će biti prebačen plašt plave boje: ikona tako govori o Kristu koji se u svome božanstvu zaodjenuo našim čovještvom. Razumljivo je da će ikonički prikazi Bogorodice imati drugačiju posloženost boja: Marija je odje-vena u plavu haljinu i zaogrnuta u crveni plašt bo-žanske milosti. No to nije jedini kanon boja u izradi ikona. On ponegdje može biti i suprotan, ali je i kao takav konstantan. Ikone, nadalje, prema drevnim pravilima, nemaju pozadinsku perspektivu likova; perspektiva ne ide dublje od oslikane ‘ploče’. Mo-litelj je pred ikonom pozvan prijeći iza, preko vid-ljivosti boja. Prava je zbilja iza ikone, u ‘nebesi ma’. Liturgijska ikona kazuje da je zbilja iza ikonostasa, u svetištu crkve, u zbilji svetih otajstava. Duhov-nost Istoka stoga zazire od skulptorskoga prika-zivanja: kip je moguće promatrati sa svih strana (trodimenzionalno) te on kao takav ne omogućuje gledanje onkraj vidljivoga, s druge strane; ne uvodi molitelja u gledanje prijeko. »Ograničenost« ikone uvodi u novu dimenziju gledanja, u bezgrani čnost

stranjenjima koja, gledajući sliku, ne vide lik. Este-

Ikona ne 'pokazuje' lik nego omogućuje susret s Likom.(Ruska ikona Krista Svevladara, 16. st.)

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

motrenja božanskog. Ikona je slikana u tehnici tempere, na drvenoj ploči, redovito bez okvira. Ni taj posljednji podatak nije nevažan: ikona ne ome-đuje i ne uokviruje naše gledanje, ne zadržava ne-go ‘propušta’ i u istini ‘filtrira’ naš pogled vjere. Za-daća joj je uvesti nas u novo gledanje, u gledanje onoga što nadilazi vidljivi ikonički prikaz.

Primjeri ikonografijskih kanona (pravila) po-kazuju kako je ikona na kršćanskome istoku ima-la zadaću čuvati čistoću vjere, no ne u svrhu apolo-gije vjerskih istina, nego u svrhu istinske spoznaje Boga i molitvenog klanjanja pred njim. Lišena gle-danja u vjeri i poniranja u molitvi, ikona gubi svo-ju vrijednost. Svaki drugačiji odnos prema ikoni za istočnjake je profanacija ikone, pa se tako i samo izlaganje ikone u muzeju drži ravnim njezinoj ‘de-sakralizaciji’. Ako ikona nije ‘predmet’ čašćenja, tj. ako nije mjesto molitve i gledanja Boga, ona pre-staje biti ikonom (T. Špidlík). To je slikovito izra-zio P. Florenski: kao što prozor bez dodira svjetla gubi svoju funkcionalnost te ‘umire’ i prestaje ‘biti’ prozorom, tako i ikona lišena gledanja u vjeri pre-

staje biti ikonom. Zadaća je s-like uvesti molitelja u zajedništvo s Likom. Plod vjerničkoga gledanja slike jest slik, združenost s Likom, poniranje u slič-nost s njim.

Liturgija i ikonička duhovnostPrethodno iznesene misli oslonjene su na ikoni čku duhovnost kršćanskoga Istoka. Usporedba ikona s umjetničkim djelima koje je vjera kršćana na Za-padu smjestila u liturgijski prostor ne bi bila ispra-van put govora o zadaći slike u zapadnoj tradiciji. Slika je u zapadnoj ikonografiji, osobito kroz po-sljednja stoljeća, u velikoj mjeri izgubila svoju iko-ničku dimenziju.

Govor o ikonologiji i ikonografiji istočnih krš-ća na ne pretpostavlja nužno suprotstavljanje umje -tnosti kršćana na Zapadu, nego ističe potre bu otkrivanja zaboravljene i zapretane ikoničke du-hovnosti u zapadnoj tradiciji. Pod pojmom iko-ničke duhovnosti ne mislimo samo na molitvu ko-ja se nadahnjuje pred ikonom, nego i na sla vljenje liturgijskih čina kao istinskih »ikonā« koje uvode u zbiljnost otajstva, u božansko gledanje. Sva je kršćanska liturgija u svojoj biti ikonička: ona nas kroz vidljivost uvodi u otajstvenost. Istočnjaci se stoga ne boje govoriti o sakramentalnosti ikona.

Kao što ikonografijski kanoni čuvaju istine vje-re u govoru boja, tako i liturgijski ‘kanoni’ (nor me) imaju zadaću čuvati bitnost otajstva, njegu jući po-trebni sklad između riječî i činā. ‘Post očiju’, koji je nezaobilazan u stvaranju i u vjerni čkome gledanju »kroz ikone«, nadahnjuje nas na post obreda ko-ji će, na tragu patrističkoga po imanja posta, težiti za uspostavom sklada između riječi i čina u litur-gijskim slavljima: riječi i čini bit će usklađivani po ‘načelu dostatnosti’. Obredu su potrebni i čin i ri-ječ, ali suvišnost činā i riječî oslabljuju govor obre-da. Ikonička duhovnost, koja uvodi u gledanje zbi-lje koja stoji onkraj vidlji voga, liturgiju poima kao djelo koja nas uvodi u zbiljnost Otajstva.

Govoriti o liturgijskoj umjetnosti Zapada, sto-ga, ne znači ukazivati na povijesno odvajanje za-padne umjetnosti od drevne tradicije Istoka, nego o udaljavanju umjetnosti od njezine temeljne iko-ničke zadaće. Ikonička zadaća liturgijske umjetno-sti ne pretpostavlja nužno čuvanje »umjetničkoga stila« kakav je izrastao na kršćanskome Istoku jer je i u stilovima koje je stvorila zapadna kultura mo-

4

Molitva vjere pred ikonom preobražava i bistri naš pogled vjere. (Preobraženje, oko 1403., Galerija Tretjakov, Moskva)

5

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

guće čuvati ikoničku dimenziju umjetnosti. Umjet-ničko djelo, stavljeno u liturgijski kontekst, u susret sa zbiljom onkraj vidljivoga i »onkraj oku lijepo-ga«, nadilazi granice umjetničkoga stila ili pravca te, u služiteljskoj zadaći, podliježe liturgijskoj zbilji o kojoj govori i u koju uvodi.

Kritika koja se obara na liturgijsku umjetnost Zapada, s prigovorom da je izgubila moć dijalogizi-ranja s liturgijskim otajstvom, u velikoj je mjeri kri-vo usmjerena. Djela velikih umjetničkih stilova Za-pada, smještena u liturgijski kontekst, izrasla su iz istog misaonog i kulturalnog kruga u kojemu se ra-zvijala i sama liturgija Zapadne Crkve. Stoga prvi prigovor koji bi se trebao čuti trebao bi biti upućen samoj liturgiji koja je u pojedinim razdobljima na Zapadu uvelike izgubila svoju ikoničku dimenzi-ju, postavši poglavito obrednim i kultnim djelom Crk ve. Liturgija je počesto shvaćana jednostrano, kao svećenikovo vršenje svetih čina. Takvome kul-tnom činu lako je bilo pridružiti sliku koja je umjet-nikov čin (djelo). Nemogućnost vjerničkoga djelat-nog sudjelovanja u liturgijskome obredu otvorila je vrata slikama koje nisu bile stvarane za udioništvo u otajstvu koje prikazuju, nego za njihovo gledanje. Kao što je svećenik obredno pokazivao otajstva vje-re, umjetnik je to isto pokazivao umijećem kista.

Obrat koji se u liturgijsko-teološkoj misli do-godio s liturgijskom obnovom poslije Drugoga va-tikanskog sabora, a koja liturgiju poima kao Bo žje djelo spasenja u Crkvi, nije još uvijek praćen i obra-tom u liturgijskoj praksi. U tome rasko raku i tra-ganju (s)nalazi se i umjetnost. Suvreme na ikono-grafija nerijetko slijedi staru obre dnu pa radigmu te samo oslikava prostor ili pak, ne poznavajući novu paradigmu, lako upada u čistu apstrakciju koja liturgiji ne uspijeva pružiti dimen ziju zbiljno-sti. Čista apstrakcija, koja bi se oči tovala kao ne-moć umjetnikova izricanja Neiz recivoga, preslika-va zapravo apofatičku ili negativnu teologiju koja niječe Božju simboličku djelotvornost i prisutnost u liturgiji Crkve.

Liturgija ne suprotstavlja apstrakciju i figura-tivnost u umjetnosti. I danas potrebni »post oči-ju« u liturgijskoj umjetnosti izgrađuje pravu mjeru figurativnosti i skrivenosti. Budući da liturgija na otajstven način združuje zemaljsko i nebesko, vid-ljivo i nevidljivo, sama umjetnost, želi li biti dijelom sakramentalnoga govora liturgije, mora ostati na

tragu te sakramentalnosti koja je daleko iznad »ne-utjelovljene i dehumanizirajuće apstrakcije« (Dire-ktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 243).

Liturgijsko gledanje i preobrazba pogledaMolitva pred ikonom i motrenje nevidljivoga kroz vidljivo (ikoničko) vode k preobrazbi moliteljeva lica kako bi sam postao što jasnijom ikonom Kri-sta u svijetu. Umijeće ikonografa ne mjeri se njego-vom umjetničkom vještinom nego duhovnom spo-sobnošću njegova poniranja u Krista. »Ako ni tko ne može reći ‘Isus je Gospodin’, osim u Duhu Sve-tome, onda zacijelo, nitko ne može ni izraditi sliku Gospodinovu, osim u Duhu Svetome. On je božan-ski Ikonograf.« (P. Florenski)

Na tom se tragu u ikonografičkoj školi na br-du Atosu bio ustalio običaj da polaznik na kra-ju izobrazbe za završni ispit izradi ikonu Isusova preobraženja. Ikonograf je imao zadaću pokazati sposobnost kontempliranja nebeske zbilje očima apostola, tj. pokazati sposobnost ‘gledanja’ preo-braženog Kristova lica i umijeće slikovnog zapisa toga gledanja.

Liturgijska slika ipak nije samo ‘zapis’ umjet-nikova gledanja. Ona treba omogućiti uvijek novo gledanje, vlastito svakom molitelju. Na znameni-toj ikoni preobraženja iz Novogoroda, apostoli Ja-kov i Ivan pred sjajnim Isusovim licem padaju na zemlju, a Petar ustaje i prima zrake svjetlosti. On gleda iz vjere jer je prije uzlaska na goru pred Uči-teljem ispovjedio vjeru: »Ti si Krist, sin Boga ži-voga!« (Mt 16,16). Takvo ikoničko gledanje čin je vjere, dolazi iz vjere. Zato, kako zamjećuje kard. Tomáš Špidlík, gledanje Kristova preobraženja preobražava naše gledanje. Na spomenutoj ikoni brdo je minijaturno, služi samo kao podnožje no-gama nebeskih bića, stabla su poput trave. Čak je i sunce zasjenjeno jer je nemoćno pred svjetlom što ga daruje Krist. Ljudski su likovi, naprotiv, neraz-mjerno veliki jer su upravo takvi u Božjim očima naspram svih drugih stvorenja.

Liturgija – upotpunjena, a ne samo urešena go-vorom slike – posreduje preobrazbu gledanja. Iko-na i liturgija imaju zadaću osvijetliti naš pogled vje-re i naše viđenje svijeta, staviti nas u novi odnos s Kristom i sa svijetom. Potrebno je, stoga, ne za-boraviti da liturgijska umjetnost nastaje iz novoga gledanja, preobražena taborskim svjetlom.

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

Kršćanska ispovijest vjere u Boga kojega »ni tko nikada ne vidje« i kojega je Krist obznanio (Iv 1,18) svoj put kroz svijet do-

življava kao put do konačne i potpune spoznaje »Božjega lica«. U hodu između sadašnjega gleda-nja Boga »u zrcalu« i konačnoga gledanja »licem u lice« kršćanstvo prihvaća obredni i simbolički govor, pa tako i govor slike.

Stvorenost na sliku BožjuJedna od okosnica kršćanske vjere jest istina da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1,27). Ide-ja stvaranja čovjeka na sliku nekog božanstva ni-je izvorno svetopisamska, susrećemo je i u nekim staroistočnjačkim mitovima. No, biblijsko proto-loško poimanje uvelike se razlikuje od drugih sta-roistočnjačkih promišljanja o stvaranju. Primjeri-ce, babilonska mitologija zastupa ideju stvaranja čovjeka na temelju tjelesne povezanosti božan-stva i čovjeka uključujući spolnost, rađanje i tjele-snu sličnost. Sveto pismo nastanak čovjeka naziva stvaranjem, a rađanje je pojam pridržan za sinov-stvo koje pripada samo drugoj osobi Presvetoga Trojstva, Sinu. Govoreći o odnosu Boga i čovjeka misli se prvotno na njihovo duhovno »srodstvo« i analošku sličnost. Prava sličnost i sinovstvo posto-je samo između Oca i Sina (usp. Kol 1,15).

Stvorenost na sliku Božju izvor je čovjekova dostojanstva koje ga postavlja visoko iznad svih drugih bića. Čovjekovo dostojanstvo Bog potvr-đuje učinivši ga krunom stvorenja i pozvavši ga na sudioništvo u neprekinutom procesu stvaranja koji će završiti tek novim, konačnim ‘stvaranjem’ na kraju vremena.

Bog je neograničeno, samostojno, savršeno biće koje posljednji razlog postojanja ima samo u sebi, a čovjek je nenužno biće darovane opstojno-sti. Unatoč tomu, Bog čovjeka izabire kao poseban objekt svoje ljubavi i daje mu ono što mu nedosta-je kako bi ga približio sebi. Zbog razlike u naravi između Boga i čovjeka riječ je o nepotpunoj, di-

namičkoj sličnosti koja je dana ‘u klici’ i sta vljena u proces trajnog približavanja svome Prauzoru. Istočnim grijehom, posezanjem za autonomijom i autokracijom koja mu ne pripada, čovjek se uda-ljio od Boga, ranjena je njegova sličnost s Bogom. Ipak, odraz Božjeg lica u čovjeku nije nepovratno izgubljen, samo je zastrt koprenom grijeha. Utje-lovljenjem samog Boga u tijelo smrtnog čovjeka, čovjeku je dana prilika za konačno izmirenje, za povratak prvotne sličnosti s Bogom. Svome lju-bimcu, čovjeku, Bog ‘prilagođava’ prvotni naum stvaranja kako bi razliku između sebe i njega uči-nio premostivom. Utjelovljenjem Bog otpočinje novo djelo spasenja stvarajući novog, nebeskog čovjeka na sliku Isusa Krista. Isus je jedina slika u kojoj se Otac potpuno objavljuje. On sam to objavljuje i jamči riječima: »Tko je vidio mene vi-dio je i Oca.« (Iv 14,9). Krist u sebi daje dodirljivu sliku po kojoj i u kojoj se čovjek ima obnoviti.

Stvoritelj, odijevajući svoju savršenost u ruho nesavršene puti, potvrđuje vrijednost svoga stvo-renja. Činom utjelovljenja Bog najprije sebe po-sličuje čovjeku da bi mu olakšao ostvarenje pozi-va radi kojega je stvoren: postati sličan Stvoritelju, ostvariti Božje sinovstvo po njegovom Sinu! Sam Krist poziva na obnovu slike Božje u čovjeku go-voreći: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48). Postati sin u Sinu znači posve mu nalikovati, postati vjeran odraz njego-va lika. To znači slijediti njegov način ostvarivanja božanskog sinovstva, preuzeti njegov način življe-nja i djelovanja, »preslikavati« njegove odnose s Ocem i ljudima.

Slijedom misli o čovjekovoj stvorenosti na Bo-žju sličnost i obnovljenosti u istoj slici, kršćan sko se življenje smješta u ‘okvir’ te darovane sličnosti. Tražeći uvijek sve veću sličnost sa Stvori teljem, čijem se licu ‘posličuju’, kršćani su u očitovanju i slavljenju vjere prihvatili govor slike. Slike koja će ih podsjećati na istinitost, koja nije u slici nego u Stvoritelju.

Slika – izričaj vjere i štovanja BogaTeološka polazišta i povijesna razilaženja

Sani Bošnjak

7

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

Slika u povijesti kršćanske misliNema podataka koji bi pokazali da su u Crkvi do drugoga stoljeća postojale slike kojima je iskazi-vano čašćenje. Jedan od čimbenika koji tumače takvo stanje u prvoj Crkvi jest snažan utjecaj ju-deokršćanske zajednice koja se i nakon prihvaća-nja Radosne vijesti nastavila ravnati prema svo-jim zakonima i običajima koji su isključivali štovanje slikovnih i figurativnih prikaza božan-skog. Pri tom se pozivaju na zabranu druge zapo-vijedi Dekaloga koja glasi: »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na ze-mlji, ili u vodama pod zemljom.« (Izl 20,4). Strogi židovski monoteizam niknuo je i rastao u okružju politeizma u kojemu je štovanje rukotvorenih li-kova božanstava bilo dio svakodnevice. Ta su bo-žanstva za Židove bila »lažna«, bez ikakve moći, pa su shvaćali da njihovo štovanje odvraća čovje-ka od poklonstva pravomu Bogu. Zabrana čašće-nja slika i kipova ima za cilj zaštititi narod od otu-đenja od jedinoga vjerodostojnog Boga.

Od doba kad se Crkva širi i izvan judejskoga kulturalnog kruga, poimanje slike idejno se mije-nja. Prodirući u novi kulturalni krug, kršćanstvo asimilira kulturalne kodove, pa i govor slike svoj-stven grčkoj bogoštovnoj tradiciji.

Činom utjelovljenja, Bog odabire novi način objave i otvara novi put spasenja. U tom se svjetlu nastoji na nov način tumačiti starozavjetne zabra-ne o čašćenju slika i kipova. Da štovanje Boga kroz slike nije idolatrija i da se ne protivi zabranama Dekaloga, na jasan način razlaže sveti Ivan Da-maščanski (†749): »U staro doba Bog koji ne po-sjeduje tijelo niti oblik, nije se prikazivao slikama i kipovima. Sada, međutim, kada je Bog postao vid-ljiv u tijelu i družio se s ljudima, ono što je od nje-

ga postalo vidljivim mogu prikazati slikom. Ja se ne klanjam materiji, klanjam se tvorcu te materije koji je meni za volju sām postao materijom, pre-uzeo na sebe život u materiji, te je kroz materiju izveo djelo mojega spasenja. I neću prestati časti-ti materiju, kroz koju je izvedeno moje spasenje. Međutim, ja je ne štujem kao Boga: Nipošto!«

Potpuna integracija čašćenja slika u kršćan-stvu pokazala se teškim i burnim procesom. Pita-nje teološke opravdanosti i ispravnosti čašćenja slikovnih prikaza unutar kršćanskog kulta posta-lo je razlogom dugih i žučljivih borbi koje pozna-jemo pod kao »ikonoklastički spor«. Sukobi iz-među ikonoklasta (protivnika čašćenja slika) i iko nofila (pobornika čašćenja slika) trajali su od 726. do 843. god. Ikonoklasti su se žestoko pro-tivili čašćenju slika i kipova jer su vjerovali da se slikanje lika Isusa Krista i svetaca protivi drugoj Božjoj zapovijedi (Izl 20,4). Ikonofili su, nadah-njujući se na Iv 1,18, dokazivali da se čašćenjem slika ne želi dovesti u pitanje Božja nedohvatlji-vost, neshvatljivost i neopisivost jer se na slikama ne pokušava prikazati njegovo božanstvo.

Prvo razdoblje premoći ikonoklasta počinje 730. god. pod vladavinom cara Leona III., a pri-vremeno se okončava odlukama Drugoga nicej-skoga sabora (787.), koji je istaknuo da se čašćenje slika ne protivi kršćanskoj vjeri. Drugo razdoblje prevlasti ikonoklasta započinje sinodom u Cari-gradu 815. god., a završava se god. 843. sabo-rom u Carigradu koji ustanovljuje dan spomena na pobjedu istine o valjanosti čašćenja svetih sli-ka te prvu korizmenu nedjelja proglašava Nedje-ljom pravoslavlja.

Budući da se teologija slike bitno oslanja na te-ologiju utjelovljenja, nesumnjiv utjecaj na razvoj

Dom

itillin

e kat

akom

be, R

im, s

redi

na IV

. st.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

čašćenja slika imala su teološka gibanja u razumi-jevanju Kristova božanstva, osobito krivovjerja.

Gnostički nauk temelji se na dualizmu koji prenaglašava oprečnost materije i duha, na uštrb materije. Gnostici Krista vide kao Pračovjeka–Ot-kupitelja koji je došao s neba i uzeo prividno tije-lo. Čovjek je sam svoj otkupitelj, a cilj otkuplje-nja jest oslobođenje od zloga materijalnog svijeta. Pod utjecajem gnostičke filozofije nastaje krivi nauk koji poznajemo kao doketizam. Kršćanima iz helenizma bilo je teško prihvatiti ideju da bi Bog, koji je čisti duh, na sebe preuzeo ljudsku pùt podložnu zakonu smrtnosti. Opomene protiv gnostičko-doketskih impostacija susrećemo već u Ivanovim i Pavlovim spisima. Naglašavajući kon-kretnost utjelovljenja i tjelesnost spasenja, Ivan i Pavao se bore za očuvanje istine o Kristovu utje-lovljenju i uskrsnuću (1Iv 1,1; 4,2; 5,5; 2Iv; 2Kor 10–13; 1Kor 8–10;). Protiv istih zabluda nastupa i Ignacije Antiohijski tumačeći da se nijekanjem istine Kristove inkarnacije niječe istina otkuplje-nja: ako je Krist imao prividno tijelo, prividno je trpio, a mi smo samo prividno otkupljeni. Gno-stičko nijekanje važnosti materije i doketistički nauk o prividnosti Isusovog tijela ne ostavljaju prostora za teološko vrjednovanje slike kojemu je podloga teologija utjelovljenja.

Suprotstavljajući se nestorijanskome krivo-vjerju, prema kojemu u Kristu sužive dvije potpu-ne, različite osobe, monofiziti žele istaknuti jedin-stvo u Kristu, te naučavaju da u njemu postoji sa mo jedna narav, ona božanska. Prema njima u Kri stu postoji i naznaka ljudske naravi, ali je toli-ko podložena božanskoj da se u njoj posve gubi. Božanska je narav, kažu, potpuno duhovna i uto-liko slikovno neprikaziva. Stoga u kršćanstvu ne bi bilo mjesta čašćenju slika.

Da bi se zaustavilo bujanje kristoloških krivo-vjerja, koja su u IV. i V. st. prijetila jedinstvu Cr-kve, sazvan je sabor u Kalcedonu (451.), koji do-nosi dogmu o savršenom božanstvu i čovještvu Isusa Krista. Taj je saborski nauk dao kristološki temelj čašćenju slika. No, osjetila se potreba za su-stavnom sintezom ispravnoga nauka o čašćenju slika koji bi imao dogmatsku snagu i vrijedio za cijelu Crkvu, a što je donio Drugi nicejski sabor 787. godine. Oslanjajući se na predaju Crkve, sa-

bor dopušta likovno prikazivanje Krista, Bogoro-dice, svetaca i anđela te čašćenje slika koje ih predstavljaju. Sabor uči da uprizorivanje Isusa Krista pomoću slika omogućuje ograničenost Kri-stova čovještva. Slika ima ulogu podsjećati čovje-ka na njegov pramodel, budeći u čovjeku istinsku pobožnost i dublju čežnju za Tvorcem svega. Sa-bor razlikuje čašćenje slike i klanjanje Bogu: Sli-ci se ne iskazuje klanjanje, jer je ono pridržano is-ključivo Bogu, nego čašćenje poput onog koje se iskazuje liku križa, Evanđeljima, te drugim sve-tim i blagoslovljenim predmetima. Čašćenje slika može se usporediti s verbalnim ispovijedanjem vjere, ali uključuje više od izrečenog pristajanja uz istine koje nam je Crkva predala. Prikazati Isu-sovo ljudsko lice, a potom ga u čašćenju proma-trati, znači duboko, egzistencijalno prianjanje uz istine vjere.

Nauk o čašćenju svetih slika je i nakon Drugog nicejskog sabora više puta kritiziran i osporavan, te ponovo potvrđivan na različitim saborima. Če-tvrti carigradski sabor (869-870.) ukazuje na usku povezanost riječi i slike koja u svojoj komplemen-tarnosti pogoduje duhovnom i spoznajnom rastu kršćana. Slika dopire ondje gdje bi riječi ostala za-tvorena vrata. Riječ se obraća čovjekovom intele-ktu i utječe na razumsku percepciju poruke koja

Slika-ikona – očitovanje vjere i pobožnosti.(Bogorodica, nepoznati autor sa Sicilije)

9

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

mu je upućena, a slika više utječe na čovjekovu afektivnost koja je važna za cjelovito prihvaćanje Radosne vijesti.

Tridentski sabor (1545-1563.) nauk i praksu čašćenja slika brani u pred prigovorima i radikal-nim zahtjevima reformatora. Zbog nekih iskriv-ljenih oblika pučke pobožnosti, koja su nosila trag praznovjerja i magije, čašćenje se slika našlo na udaru žestokog protivljenja i progona. Slike i ki-povi ponovo su nasilno izbacivani iz crkava te bi-li simbolično uništavani. Tridentski sabor, ukazu-jući na kriva usmjerenja u poimanju slika, nastoji čašćenje slika vratiti u pravi okvir vjere. Sabor se protivi devijacijama katolika jednako kao i agre-sivnom puritanizmu reformatora. Budući da se ikonoklastičke tendencije kroz povijest pojavljuju najčešće kao reakcija na iskrivljene oblike čašće-nja slika, možemo ih shvatiti kao upozorenje da taj izraz kršćanskoga kulta valja uvijek budno ču-vati od krivih očitovanja vjere i kulta.

Umjetnost – mjesto i oblik kultaKršćanstvo, izričući vjeru u objavljenoga Boga i svjedočeći čovjekovu novost, koja je dar Kristo-va utjelovljenja, u umjetnosti je pronašlo razu-mljiv jezik kojim očituje svoju vjeru i kult. Umjet-nost je, još i prije prihvaćanja slika, shvaćenih u užemu smislu riječi, nalazila svoje mjesto u navi-ještanju i u liturgiji Crkve. Umjetnost i Zapadna Crkva doživljavaju najveću isprepletenost u raz-doblju od osmoga do šesnaestoga stoljeća. U ka-snijem razdoblju ta združenost nije zanijekana, ali je novi paralelni razvoj umjetnosti na ‘svjetov-nom’ području donio nove smjerove i vrijednosti koji, nesumnjivo, ostavljaju trag i na djelima ko-ja se smještaju u okvire liturgije. To se može re-ći za različite vidove umjetnosti: slikarstvo, glaz-bu, arhitekturu…

Premda se teologija čašćenja slika punim za-mahom razvija na kršćanskom Istoku, Zapad je prepoznaje kao ispravnu i integrira je u svoju tra-diciju. Ipak, nije nedostajalo nesporazuma u ra-zumijevanju čašćenja slika među dvjema sestrin-skim Crkvama.

Istočni teolozi zamjeraju zapadnima površno i krivo usmjereno shvaćanje teološkoga i bogo-štovnog značenja svetih slika. Leonid Uspenski,

suvremeni pravoslavni teolog, predbacuje zapad-noj tradiciji da se nakon okončanja ikonoklastič-kih sporova udaljila od izvorne kršćanske tradici-je u čašćenju slika te na tom polju došla na sam rub krivovjerja. Među razlozima takvoga iskriv-ljenja izvornog nauka Uspenski izdvaja nepre-cizan latinski prijevod izjave Drugoga nicejskog sabora o čašćenju slika. Ključnu grčku riječ pro-skynesis (čašćenje) latinski jezik prevodi pojmom adoratio koji znači klanjanje, oblik čašćenja pri-držan Bogu. Ta je pogrješka postala kamen spo-ticanja i unutar same Zapadne Crkve, a još više u njezinu odnosu prema Crkvi Istoka. Franački su se teolozi, zavedeni prijevodom, pobunili pro-tiv izjave Sedmoga ekumenskog sabora, shvativ-ši kako ta izjava svetu sliku stavlja na istu razinu s Kristovom euharistijskom prisutnošću u prilika-ma kruha i vina.

Ipak, pravi razlog razilaženja Uspenski pripi-suje različitom pristupu grčkih i franačkih teolo ga svetim slikama. Franci drže da Grci, časteći ikone, zanemaruju čašćenje relikvija, svetaca ili knjiga Svetog pisma. Grčka misao pak predbacuje Zapa-du neosjetljivost za teologiju koja izvire iz čašće-nja svetih slika, upozoravajući da je na Zapadu slika svedena na ukrasnu, estetsku i didaktičnu za daću u životu vjere te da se oblikovanje slika, li-šeno teološkoga promišljanja, prepušta proizvolj-nosti mašte i nadahnuća umjetnika. Takvo gle-danje Uspenski potkrepljuje navodima saborā u Frankfurtu (794.) i Parizu (825.) koji opravdava-ju čašćenje svetih slika, ali im ne daju čvrsto do-gmatsko utemeljenje i vlastito mjesto u liturgi-ji Crkve.

No, koliko god ta kritika imala utemeljenja, ona ne može biti jednoznačno prihvaćena. Zapa-dna je Crkva oduvijek razlikovala štovanje koje se iz poštovanja iskazuje svecima, kao Božjim sluga-ma i posrednicima njegove milosti (cultus duliae), od štovanja koji pripada isključivo Bogu (cultus latriae). U štovanju svetaca Crkva slavi i naviješta pobjedonosnu Kristovu snagu, očitovanu u životu ljudi. Na sličan način i u čašćenju slika Crkva ispo-vijeda milosno Božje djelovanje. Čašćenje slika i slavlje svetačkih blagdana imaju isti cilj: usmjera-vati i voditi život kršćana prema što tješnjem prija-njanju uz osobu i misterij Isusa Krista.

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJA

10

i slik

ai s

lika

Razmišljanje o duhovnosti kršćanskoga Isto-ka, neodvojivoj od nadahnuća koje vjernik nalazi u ikonama, ne može mimoići susret

s ikonom Presvetoga Trojstva koju je oko god. 1411. ‘napisao’ Andrej Rubljov za ‘carska vrata’ ikonosta-sa crkve Presvetoga Trojstva samostana Radonež u okolici Moskve. Od god. 1929. ikona je trajno izlože-na u moskovskoj galeriji Tretjakov.

U vrijeme Andreja Rubljova Presveto Trojstvo ikonografski se prikazivalo prema tipologiji staro-zavjetnoga teksta o trojici mladića koji su se ukazali Abrahamu i Sari objavivši im da će dobiti potomstvo (Post 18,1-15). Crkveni su oci u tome prizoru prepo-znali objavu trojstvenoga Boga, pa je i kršćanska iko nografija rado odabirala taj motiv. Duhovnost pra voslavlja časti ikonu A. Rubljova kao » ikonu nad ikonama«, a crkveni sabor u Moskvi, tzv. ‘Stoglavi sobor’ (god. 1551.), donio je odredbu da se spome-nuta ikona ubuduće ima uzimati kao prototip sva-koga ikonografskog prikazivanja Presvetoga Troj-stva. Za polazište našemu motrenju odabrali smo, zbog jasnije ‘čitljivosti’ likova, jednu od mnogobroj-nih suvremenih reprodukcija te ‘tipske’ ikone.

Starozavjetni prizor pohoda trojice mladića Ru-bljov oslobađa od svega suvišnog, čak i od likova Abrahama i Sare, te vjerničko gledanje usredotoču-je na trojicu mladića-anđela koji se ukazuju. Trojica nebeskih hodočasnika prikazana su kao Consilium aeternum. Starozavjetni je događaj u ikoničkome gle danju predstavljen kao predznak i najavak nove spasenjske povijesti: Abrahamov šator ikonograf pre tvara u novi hram, Crkvu; hrast koji je bio mje-sto Abrahamova susreta postaje drvom života; pri-pravljeno i ponuđeno jelo na stolu-žrtveniku zau-zima mjesto euharistijskoga kaleža. Abrahamova po slušna vjera, u kojoj bijaše spreman žrtvovati i vlastitoga sina, za Rubljova je pralik Kristova poslu-ha do smrti na križu.

Tri anđela, licem u potpunosti identična, a u me đusobnom odnosu ipak različita, predstavljaju jednoga Boga u trima božanskim osobama: u Ocu, Sinu i Svetome Duhu. Premoć zlatne boje, koja stoji kao podloga, govori o punini božanske slave u kojoj

Trojica prebivaju. Sva trojica u rukama drže žezla, u potpunosti jednaka. U njihovoj je ruci nepodije-ljena kraljevska moć; oni su jedne bîti, »savršeno jedno« (Iv 7,22-23). Njihova jednost u božanstvu izražena je i bojom koja se ponavlja na sva tri lika: plava boja, kod Rubljova nosiva značenjem božan-stva, vlastita je svima. Različitost božanskih osoba ispripovijedana je pak drugim bojama, na način da je svakomu od Trojice pridodana i druga boja.

Bog Otac. Anđeo u lijevome dijelu ikone pred-stavlja Oca. Ogrnut je crveno-zlatnim plaštem. Boja plašta kao da blijedi i prelazi u prozirnost, čime je izražena Očeva transcendentalnost, nedostupnost. Njegovo je božanstvo odvijeka skriveno: plava (bo-žanska) tunika jedva da je zamjetljiva ispod plašta koji ju skriva. Otac prebiva u nedostupnu svjetlu; njega nitko nikada ne vidje.

Otac je, za razliku od Sina i Duha, ogrnut pla-štem preko obaju ramena: On naime nije po-slan nego pošiljatelj. On je začetak poslanja Sina i Duha. Izvornost poslanja u Ocu pokazana je i deta-ljem njegova lijevoga stopala: kao da započinje prvi korak plesa. U njemu je ishodište svakoga spasenj-skoga gibanja. Sve iz njega ishodi; on je Počelo sve-mu. Stoga sjedi na prijestolju; samo je on na ikoni prikazan uspravan jer ima izvor u samome sebi, dok su i Sin i Duh okrenuti prema njemu.

Položaj ruke i pogled kao da povjeravaju posla-nje. Ruke mu ne dodiruju stol (oblikovan kao žrtve-nik, tj. oltar) nego ga blagoslivlju. On nije u svijetu. On je u potpunosti onkraj svijeta, onkraj vidljivo-

Ikona Presvetoga Trojstva Andreja Rubljova

Primjer ikoničkoga ispovijedanja vjere

Ante Crnčević

Presveto Trojstvo (Preslika ikone A. Rubljova iz god. 1411.)

LITU

RGIJA

i slik

ai s

lika

i slik

ai s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

11

LITURG

IJA666živo vrelo 2007

11

i slikai slika

ga i materijalnoga. Sin i Duh su poslani, objavitelji Oca i izvršitelji njegove volje.

Bog Sin. Anđeo u sredini predstavlja drugu bo-žansku osobu, Sina. On je smješten u središte ikone jer je objavitelj Boga, otkrivatelj Očeva lica. Sva naša spoznaja Boga dolazi po njemu. Odjeven je u tuniku crvene boje: bit njegova poslanja očitovana je u po-slušnoj ljubavi prema Ocu, posvjedočenoj prolive-nom krvlju. Tunika krije i boju zemlje (oker-crvena) pokazujući tako ljudsku narav koju je Božji Sin odje-nuo u otajstvu utjelovljenja. Plava boja plašta koji mu stoji preko ramena oslikava čovječanstvu objav-ljenoga Oca. Plava je boja na liku Oca skrivena, u Sina je u potpunosti otkrivena, podarena u bogato nabranome plaštu. Otac je odjeven u božanstvo (tu-nika); Sin je ogrnut božanstvom (plašt), spreman objaviti ga i darovati ljudima. Plašt na ramenu Si-na govori o njegovu gibanju, poslanju, dolasku. Iko-nograf tako bojom ispisuje riječi evanđelja: »Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac, Bog, koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani.« (Iv 1,18).

Štola zlatne boje (na desnome ramenu) progo-vara o njegovoj zadaći svećenika i prinositelja žrtve kojom će otkupiti svijet. Desna mu je ruka polože-na na oltar i najbliža je kaležu koji simbolizira žrtvu jer on sam jest prinositelj i prinos otkupiteljske žr-tve. Sin je u stavu potpune poslušnosti, prignut pred Očevim licem. Pokazuje se potpuno spremnim pri-hvatiti Očevu volju. Desnica mu vjerno slijedi blago-slovnu gestu Očeve desnice otkrivajući tako potpuni posluh Ocu i vjernu objavu Oca ljudima.

Pogledi se Oca i Sina susreću jer jedino je Sin vi-dio Oca. Mi smo ga pak spoznali po Sinu. Susret nji-hovih pogleda otkriva dijalog poslanja i povjerava-nja: Sin prima riječ poslanja. U pogledu Sina kao da čitamo riječi »Evo me, mene pošalji!« (Iz 6,8). Ikonograf želi pokazati vjerodostojnost riječi koje je Krist zborio: »Ja nisam zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da zborim.« (Iv 12,49).

Iza Sina je smješten hrast, mjesto susreta Abrahama i nebeskih pohoditelja. Naslikan je kao ozelenjelo drvo života, kao stablo s kojeg će čovjek ubrati novi plod spasenja. Drvo je nagnuto prema Sinu. Sin će ga primiti na svoja ramena i konačno se ‘uspeti’ na njega. Rječit je dakle govor o križu kao novome stablu života. Krist, »novi Adam«, donositelj je života i predvoditelj čovjekova povra-tka Ocu.

Prema Sinu je usmjerena i kuća koja stoji u po-zadini. Šator Ahrahamova sastanka postao je čvrst i postojan dom. Smješten je iza Očevih leđa pred-stavljajući tako Očev dom u koji nas Krist uvodi po-sluhom Očevoj volji. Sin je temeljni kamen novoga Božjeg hrama. On je »kamen što ga ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran« (1Pt 2,4) da bude te-meljac novoga Božjeg doma u koji su pozvani svi ljudi… Sin je otvorio vrata vječnoga raja i ondje nam »pripravio mjesto« (usp. Iv 14,2): vrata i pro-zori novoga Doma otvoreni su, pripravni prihvatiti sve koji su spremni »kao živo kamenje ugrađivati se u duhovni Dom« (1Pt 2,5).

I brdo je iz pozadine nagnuto prema Sinu, spre-mno biti mjestom njegova otkupiteljskoga uspinja-nja. Ondje, na Kalvariji, Sin će dati svoj život za po-vjereno stado. Otac motri brdo Kalvariju, gdje će primiti žrtvu Sina, kao što i Abraham gledaše brdo Moriju gdje je bio pozvan žrtvovati vlastitoga jedin-ca. Sin ne upire pogled u brdo, okrenut mu je leđi-ma jer kalvarijski naum spasenja otkriva u Očevoj volji koju čita u njegovu pogledu.

Bog Duh Sveti. Anđeo s desne strane slika je Duha Svetoga. Prikazan u dubokome naklonu pred Ocem i Sinom, u posluhu Onima od kojih izlazi. Ne govori. Njegova je zadaća svjedočiti ono što je činio Sin. Odjeven je u tuniku plave boje, koja posvjedo-čuje njegovo božanstvo, te ogrnut plaštem prozirno-zelene boje života. Boja plašta naznačuje njegovo poslanje: svemu dati život. On je Duh životvorni.

Njegov pogled nije usmjeren ni prema Ocu ni prema Sinu, nego prema onomu tko motri ikonu. Zapravo je pogled usmjeren prema praznini u sre-dini ikone, prema praznom mjestu za stolom. Sva-tko je, naime, pozvan pristupiti stolu zajedništva s trojstvenim Bogom. Duh je trajno naklonjeno Oče-vo lice zemlji, pogled koji neprekidno susreće čovje-kov pogled. Pogled usmjeren na motritelja kazuje da je »Božja ljubav razlivena u srcima našim po Du-hu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Noga treće božanske osobe slijedi gestu Očeve noge; prima i iz-vršuje Očevo djelo spasenja svijeta. On uprisutnjuje Božje djelo spasenja u svijetu.

Prazno mjesto za stolom poziva vjernika na goz-bu vječne ljubavi. Ondje, u vječnosti, vjernik će do-živjeti puninu spasenja: bit će dionik božanske slave i ljubavi u kojoj su Otac, Sin i Duh nerazdvojno jed-no. Vjerničko motrenje ikone uvodi nas u to zajed-ništvo. Ikona je ‘sakrament’ zajedništva s Bogom.

LITURG

IJAi slikai slikai slikai slikai slikai slikai slikai slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJA

12

U promatranju očima onoga što svakoga dana vidimo pred sobom ne postoji razlika između onoga što je dohvatljivo osjetilom vida, vidnoga (slijepac ne dohvaća tu razinu,

on ne vidi, nego dodiruje, doživljava taj segment svijeta) i svije-ta vidljivoga, a to je skupina kodova (govor) koje možemo upo-rabiti. Na taj su način znakovi i simboli svijet vidljivoga. Taj svi-jet nastaje onda kada se ono što je dohvatljivo vidom preoblikuje tumačenjem, doživljavanjem, kako bi se ušlo u međuodnos (oso-bito s ljudima). I liturgija može biti prepuna dohvatljivoga osjeti-lima, a da ne postane svijetom vidljivoga, jer ljudi nisu sposobni dosegnuti dublje značenje. Zato je »bitno vidljivo samo srcem«; a to što se ‘vidi srcem’ jest svijet vidljivoga.

Živimo u civilizaciji koja povlašteno mjesto da je slici, ali zbog novih sredstava komuniciranja koja sliku koriste do krajnjih gra-nica, živimo stanovito ‘zagađivanje’ slike. Lako se prihvaća poka-zana slika kao istina, a gotovo se uvijek sumnja u izrečenu istinu. No, ta činjenica ne može dokinuti potrebu da riječ (kao logos) tu-mači sliku i daje smisao slici. Slika na svoj način dolazi nakon ri-ječi. U otajstvu utjelovljenja Božji je Sin postao vidljivim, postao je Bog s nama i poučio nas kako prodirati u svijet vidljivoga: gle-dati poljske ljiljane (usp. Lk 12,27); biti pozoran na to da se u nje-mu vidi Otac (usp. Iv 14,9); vidjeti tuđe potrebe (Mt 25,35) koje se mogu sažeti u Isusovu riječ: »Tko napoji jednoga od ovih naj-manjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mt 10,42) Tu se spaja ne-što što je vidljivo svima (potreba drugoga čovjeka) i ono što je vidljivo vjernicima (da se ta čaša daje zapravo Isusu).

Kršćanska estetika u ravnoteži napetostiLiturgija je oduvijek upućena na svijet slike, a cijeli se liturgijski govor uklapa u liturgijski prostor koji je prvi element vizualno-ga liturgijskoga govora. Uvjeti za liturgijsku uporabu toga govora su sljedeći: a) Poznavanje i poštovanje naravi liturgije – u litur-giji se ne radi o predočavanju izloga trgovine niti o izložbenome prostoru, nego o uporabi vizualnoga govora radi slavljenja Kri-stova vazmenog otajstva. To je razlog zbog kojega oltar ne smije biti pretrpan cvijećem, svijećnjacima, stalcima, papirima i dru-gim predmetima, a zbog toga niti liturgijski prostor ne smije biti shvaćen kao prostor za izložbu nečijih autorskih djela ili postera, obavijesti i sl.; b) Pozornost prema uvjetima koje traži vizualni

Liturgija i slika – izražaj ikoničnostii ikonizacija prostorne cjelovitosti

Ivan Šaško

12

LITU

RGIJA

i slik

ai s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

13

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

govor, misleći poglavito na prirodnost materija-la, na prikladnost boja, na što se rije tko pazi (ako se traži zelena, crvena, bijela…, tada je potrebno odraziti vjerodostojnost tih boja); c) Uravnoteže-nost i ukus u uporabi toga govora u odnosu pre-ma kontekstu liturgijskoga slavlja. Liturgija, kao i kršćanstvo, jest umjetnost ravnovjesja, a to zna-či i kreativnih napetosti koje ju omogućuju. Ta je uravnoteženost samo odraz teološke istine o bo-žansko-ljudskome, što je temeljna napetost i rav-noteža!

Susretište prisutnostiSve što je u liturgiji na prvome se mjestu ne odno-si na proizvodnu korisnost, nego na lijepo i daro-vano, prema vlastitoj naravi liturgijskoga slavlja. Da bi se razumjela vrijednost koju boja, oblik i sli-ka imaju unutar liturgijskoga prostora, nužno je krenuti od Crkve-zajednice. Bog je prvi napravio svetište i darovao svoga Duha umjetnicima, kako bi izgradili boravište Gospodnje. Knjiga Izlaska (31,1-11) govori da je Bog po imenu pozvao Besa-lela i ispunio ga »duhom Božjim, koji mu je dao umješnost, razumijevanje i sposobnost za svako-vrsne poslove«. Njegovo ime doslovno znači »u Božjoj sjeni«, »pod Božjim okriljem«, odnosno ono što je trebao izgraditi – šator sastanka, sveti-šte i mjesto na kojemu se mogu susresti Bog i čo-vjek, stvarajući vidljivim Savez. Na taj je način ša-tor sastanka postao simbolom, zbiljskim znakom Božje prisutnosti. U Novome zavjetu vidimo da je Krist novi i konačni hram i boravište Boga među ljudima. On sa svojom zajednicom tvori jedno ti-jelo-hram Duha.

Iz tih je činjenica jasno da građenje i uređiva-nje liturgijskoga prostora imaju izrazito mistago-šku ulogu, tj. uvođenje u otajstvo zajedništva s Bo gom. Sve, dakle, što ima estetski aspekt neza o-bilazno je usmjereno na pospješivanje susreta iz-među Boga i njegova naroda. Taj prostor je trajno sakramentalan; o njemu na stanovit način ovi-si duhovnost, izgrađenost zajednice i njezina cr-kvenost. On nije indiferentan prostor i ne treba nas čuditi da u ružnome, kršćanski neukusnome liturgijskom prostoru nema molitve (gubi se i po-treba za njom), nema duhovske Crkve i zauzetosti

za ljepotu čovjeka i svijeta. Možda zanemarujemo istinu da liturgijski prostor uvelike određuje pa-storal i da se ne-kakvoća prostora u njemu odra-žava.

Više gotovo da nije primjenjiva rečenica ko-ju je Claudel napisao jednomu zdvojnom prija-telju: »Liturgija i slavlja naučit će te više od knji-ga. Uroni u tu beskrajnu kupelj slave, sigurnosti, poezije.« U trenutku kada zahtjev za ljepotom, bez kriterija istinitosti, prevlada, odnosno kada je na prvome mjestu forma, a ne sadržaj, otva-

ra se prostor za esteticizam koji liturgiji nije pri-hvatljiv. Umjetnost za liturgiju nužno se kreće u okvirima znaka-navještaja koji ne treba dodat-nih dubokih tumačenja. Nužna je neposrednost koja nije banalna. Takva estetska kakvoća litur-gijsko slavljenje usmjerava prema znakovitosti. Snaga umjetnosti leži u tome što umjetnost upi-re prstom u rane sadašnjice, izazovno otkrivajući pitanja i čežnje. Crkva je mjesto na kojemu bolna pitanja moraju biti postavljena, te umjetnost po-staje obzorjem vraćanja na smisao unutar nužnih napetosti kršćanskoga bogoslužja. Tako su slike u liturgiji izražaj proslave i zahvale za stvaranje i ot-kupljenje; one su i izražaj tuge, dvojba te tako po-staju pozivom na obraćenje. Nažalost, danas tu snagu gotovo da snažnije osjećamo u galerijama i muzejima nego u molitvama i obredima.

Slika – trajno svratište DuhaBogoštovlje u bilo kojemu religijskom obliku po-glavito ima ulogu nevidljivo koje se slavi učiniti vidljivim. Među mnoštvom znakova i simbola ko-ji nas uvode u otajstvo po liturgijskome slavlju sli-ka ima odliku trajanja, dok geste, zvukovi, dodir trenutka, riječi nestaju. Slika je trajni predmet

Liturgijski prostor susretanja Boga i njegova naroda trajno je sakramentalan. O njemu na stanovit način

ovisi duhovnost, izgrađenost zajednice i njezina crkvenost. U neukusnome prostoru nema istinske

molitve i zauzetosti za ljepotu čovjeka i svijeta. Možda zanemarujemo istinu da liturgijski prostor

uvelike određuje pastoral i da se ne-kakvoća prostora u njemu odražava.

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

a

razmatranja. U liturgijskome slavlju slika ima ba-rem četiri funkcije: uzvišenost i ljepotu kojom čo-vjek želi Bogu dati najbolje, ali ujedno čita njego-vu uzvišenu prisutnost po ljepoti; poučavanje snagom simboličkoga pripovijedanja; mistagogi-ju odnosno sakramentalnost po vjeri u uskrsnulo-ga Krista koji osjetilnim elementima uprisutnjuje otajstvo; pobožnost koju slika podupire i oživlju-je, jer ima sposobnost urezivanja svoga traga u dušu vjernika.

Od starine su slike, osobito u liturgijskim knji-gama, pokazivane vjernicima kako bi se polu čilo iznenađenje ljepotom. No, i danas vidimo snagu ikone, osobito u interkonfesionalnome dijalogu. Dojmljivo je vidjeti mnoštvo mladih koji u mo-litvenim skupinama pred ikonama, osobito pred ikonom ‘Presveto Trojstvo’ (Rubljov), kleče, za-jedno šute, iznose molitve, razmjenjuju poglede, a opet pogleda uprta u Trojicu neizrecivoga. Oni-ma koji prigovaraju da u tim iskustvima sugestija igra važnu ulogu valja odgovoriti da postoje u na-šemu iskustvu povlaštena mjesta Božje prisutno-sti. Ikona je mjesto na kojemu se stvara posebna vrsta ‘praznine’ za čin vjere. Pred Temeljem svega riječi zašute, da bi se otvorio prostor Riječi. To ni-je sugestija koja bi bila razorna.

Uporaba slika u liturgiji ima barem dva bitna razloga: utjelovljenje i eshatološku nadu. Liturgi-ja je klanjanje Riječi koja je postala tijelom i znak Kraljevstva koje ima doći i kada ćemo Boga gleda-ti licem u lice. Drugi Kristov dolazak vidimo gle-danjem utjelovljenoga Boga. U euharistijskome slavlju, po slici, Kristovo tijelo postaje vidljivim; ta je slika poziv na traženje Prisutnosti u među-prostoru slike i onkraj slike.

Potom, od samog početka, usporedno s na-racijom, kršćanska umjetnost proizvela je slike i kipove sa simboličkim i ‘ikoničkim’ funkcijama. Ovdje koristim termin ikona za oznaku vrste sli-ka koje prvotno nisu usmjerene na naraciju, ne-go osobito na one koje posreduju prisutnost vla-stitoga subjekta. To je u skladu s općim teološkim razumijevanjem svrhe ikona u bizantskoj tradici-ji, od kojega prije svega potječe zapadna uporaba toga pojma kao različitoga od općenitijeg pojma slika (image).

14

SLIK

A u litu

rgiji

i slik

au

liturg

ijii s

lika

u litu

rgiji

i slik

au

liturg

ijii s

lika

u litu

rgiji

SLIK

A u litu

rgiji

SLIK

A

Prema suvremenomu jeziku ikoničnostiVeć u samim ‘narativnim slikama’ postoji simbo-lika i alegorija. Tako je na freskama u rimskim ka-takombama često prisutna pripovijest o Joni, sa simbolikom smrti i uskrsnuća (nekarakteristična i nenapisana nagost Jonina tijela u zadnjoj slici priče ima smisla samo ako shvatimo da je Jona ležao u hladu što predstavlja uskrsli duh u raju); Noin izlazak iz arke podsjeća na krštenje, puto-vanje kroz vode smrti u novi život; u pripovijesti o Danielu u lavljoj jami ili o trojici mladića pre-živjelih u užarenoj peći mlada Crkva vidjela je ohrabrujuću sliku za samu sebe kao one koja po-bjeđuje usred progonstava od strane zemaljskih silnika.

Osim toga, u katakombama su slike koje ne mogu biti protumačene kao slikovni prijevod po-jedine pisane pripovijesti. One su poglavito za-mišljeni simbolički prikazi sadržaja kršćanske vjere, duhovnoga svijeta ili pak sadašnjega svije-ta u procesu preobrazbe (npr. često susretanje s prikazom molitelja predstavlja istodobno i Cr-kvu i pobožnu dušu). Nalaze se i početci onoga što bismo mogli nazvati teološkim ili duhovnim portre tima, osobito u prikazima Krista u slavi, če-sto okruženoga apostolima. Ti prikazi ponekad su izričito povezani s vizijama okrunjenoga Jaganj-ca u Otkrivenju (kao na poznatoj fresci u Petro-vim i Marcelinovim katakombama gdje je lik Kri-sta kao kralja udvo stručen s Jaganjcem koji stoji iznad rajskih rijeka). Ali na drugim prikazima je odmah jasno da nema konkretne vizualne aluzije na pisane scene (povijesne ili proročke), osim po-zivanja na teološku ideju Krista kao kralja.

Tijekom vremena, takva vrsta dogmatskih prikaza osoba radije nego događaja postao je gla-vni i nezavisni rod kršćanske umjetnosti. Nagla-sak kod takvih slika nije na naraciji povijesti spa-senja (iako je to preduvjet kao osnova kršćanskog nauka), nego na dvije komplementarne funkcije

Danas ne treba nipošto težiti da se u liturgiju zapadnoga obreda uvedu ikone na istočni način.

To bi bilo nazadovanje i za jednu i za drugu tradiciju.

15

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

religioznih prikaza: s jedne strane prikazivanje teoloških ideja koje identificiraju subjekt i njego-vu ili njezinu važnost gledateljima (Krist kao Spa-sitelj ili Sudac); a s druge strane izazov oso bne prisutnosti subjekta gledatelju. Može se kazati da slika postaje podsjetnikom spasiteljske moći Kri-sta ili svetaca i pomagalo pri štovanju na način da daje molitelju konkretnu sliku onoga komu je uputio molitvu.

Crispino Valenziano, ponavljajući nauk crkve-nih otaca, kaže da se sva izražajnost ikona nalazi u činjenici da one same u sebi sadrže hipostaze transcedentalnih kategorija slave i svjetlosti. Sto-ga ikone predstavljaju svete osobe u njihovoj slavi i u ozračju svjetla. Suprotno zapadnjačkoj tradici-ji, u kojoj slika predstavlja razliku i distancu izme-đu materije i duha, u istočnom pravoslavlju narav ikona usklađuje ta dva elementa, duh i materiju, u saznanju koje predstavlja dijalektičku dimenzi-ju naše duhovnosti.

Danas ne treba nipošto težiti prema tomu da se u liturgiju zapadnoga obreda uvedu ikone na istočni način. To bi bilo nazadovanje i za jednu i za drugu tradiciju. Učinkovita obnova nužno mo-ra pronaći svoj suvremeni jezik utjelovljenja kako

bi ostala vjerodostojnom kršćanskom umjetno-šću. U liturgijskome kontekstu naše kulture valja naučiti darovanost umjetnosti: ne umjetnost radi umjetnosti, ali jednako tako ne niti umjetnost ra-di evangelizacije. Najprije treba tražiti liturgijsku umjetnost, slavlje u sebi samome, a ‘sve ostalo će biti nadodano’. To je pitanje pastoralne teologije koja uključuje liturgijsku teologiju.

‘Funkcija’ slikeBez težnje za iscrpnošću, treba imenovati različi-te funkcije slike, pri čemu se one jedva pojavlju-ju nepatvorene i jednostrane. Štoviše, pojavljuju se zajedno u različitome međuodnosu: 1) katehet-ska funkcija – didaktika i kateheza slike poveća-no dobivaju na značenju upravo u visokorazvije-nim civilizacijama; 2) reprezentativna funkcija – postoji kod slika vladara poput Pantokratora te kod prikazivanja za legitimaciju Crkve u njezinu ustrojstvu; 3) anamnetička funkcija – u uskome je odnosu s liturgijskim događajem; posadašnjuje sveukupnost povijesti spasenja (otajstva); 4) dok-sološka funkcija – liturgijska je umjetnost po svo-joj naravi takva da se odnosi »na beskrajnu Božju ljepotu, koja treba nekako doći do i zražaja u ljud-skim djelima, a ona su to više posvećena Bogu, njegovoj hvali i slavi, kad im nije posta vljen nika-kav drugi cilj, nego da se svojim djelima ljudska srca pobožno obraćaju Bogu« (SC 122); 5) kriti-čka funkcija – slika posjeduje proročko-kritičku razornost; često neshvaćena funkcija umjetnosti nije (i ne bijaše) harmonizacija koja smiruje, nego pokret koji uznemiruje.

Postoji i iskrivljena uporaba slike kao zamje-ne za liturgiju – tamo gdje liturgija izgubi svoj ka-rakter slike, raste potreba za surogatima i besmi-slenim ‘obogaćivanjima’ mnoštvom slika. Tamo gdje liturgija ne govori sama iz sebe, biva medijal-no superponirana.

Osvrt na jedan dokumentCrkveni dokument Njemačke biskupske konfe-rencije iz 1996. »Liturgija i slika« (Liturgie und Bild) kao hvalevrijedno pomagalo za razmišlja-nje i pastoralnu primjenu nabraja različita mje-sta i dijelove prostora te njihov odnos prema sli-

ustrojstvu; 3)

bi ostala vjerodostojnom kršćanskom umjetno-šću. U liturgijskome kontekstu naše kulture valja naučiti darovanost umjetnosti: ne umjetnost umjetnosti, di evangelizacije. umjetnost, slavlje u sebi samome, a ‘sve ostalo će biti nadodano’. To je pitanje pastoralne teologije koja uključuje liturgijsku teologiju.

‘Funkcija’ slikeBez težnje za iscrpnošću, treba imenovati različi-te funkcije slike, pri čemu se one jedva pojavlju-ju nepatvorene i jednostrane. Štoviše, pojavljuju se zajedno u različitome međuodnosu: 1) ska funkcijano dobivaju na značenju upravo u visokorazvije-nim civilizacijama; 2) – postoji kod slika vladara poput Pantokratora te kod prikazivanja za legitimaciju Crkve u njezinu

bi ostala vjerodostojnom kršćanskom umjetno-šću. U liturgijskome kontekstu naše kulture valja naučiti darovanost umjetnosti: ne umjetnost umjetnosti, di evangelizacije. umjetnost, slavlje u sebi samome, a ‘sve ostalo će biti nadodano’. To je pitanje pastoralne teologije koja uključuje liturgijsku teologiju.

‘Funkcija’ slikeBez težnje za iscrpnošću, treba imenovati različi-te funkcije slike, pri čemu se one jedva pojavlju-ju nepatvorene i jednostrane. Štoviše, pojavljuju se zajedno u različitome međuodnosu: 1) ska funkcijano dobivaju na značenju upravo u visokorazvije-nim civilizacijama; 2) – postoji kod slika vladara poput Pantokratora te kod prikazivanja za legitimaciju Crkve u njezinu Slike svetaca i blažene Djevice Marije

znače Krista koji je u njima proslavljen.

16

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi s

lika

i slik

aLI

TURG

IJAi s

lika

LITU

RGIJA

ci, gdje je razvidno da određene slike trebaju biti usklađene sa slikovnošću prostora unutar liturgij-ske funkcionalnosti određenih mjesta. Problem u ophođenju sa slikama postoji često u tome što se promatra samo njihova površina, a zanemaruje višedimenzionalnost imanentna svakomu poje-dinom umjetničkom djelu.

U odnosu slike i liturgije važno je uvidjeti da je cijeli liturgijski prostor ‘slika’. U njemu žive polja napetosti koja nastaju na taj način da pojedini ele-menti (liturgijska mjesta, predmeti) i pojedine di-menzije (svjetlo, obojenost, usmjerenost i podje-ljenost prostora, proporcije) ulaze u međuodnos. Dakle, cijeli je prostor slikovan. Poteškoća naše-ga pastorala, uređenja tih slikovnih zbiljno sti i od-nosa leži u tome da se rijetko uvažava cjelovitost, a hipertrofira pojedinačnost kao što su: prozori, zidovi, sitne ikonografske sastavnice koje se pre-uveličavaju. Sve se to događa zbog toga što se ne poštuje narav i svrha tih sastavnica. Prozori ima-ju svoju funkciju; pojedine plohe su ikonografski čitljive, ako im se dopušta govoriti njima svojstve-nim jezikom. Nije čudno što se, na primjer, u pre-daji prikazivanje Otkrivenja vezalo uz apsidu. Ići prema takvim smislenostima znači po-sličiti (iko-nizirati, čitaj: kršćanski preobražavati) prostor.

Semantičku središnjost oltara i njegova pro-stora treba urediti s posebnom pozornošću, što ne znači materijalno obogaćivanje, nego umjetni-čko preoblikovanje, iako za pojedine elemente postoje naznačeni povlašteni materijali. Iako se u

starini (od baroka nadalje) oltar de facto pretvo-rio u postolje za oltarnu sliku i kipove(!), on ima eminentnu vrijednost ikoničnosti. On je povezni-ca ne samo euharistijskih slavlja, nego svih litur-gijskih slavlja. U oltarnome prostoru slikovno ima osobitu vrijednost križ, odnosno raspelo koje je trajno prisutno ili kao sastavni dio ikonografi-je apside ili trijumfalnoga luka ili u povezanosti s oltarnim križem.

U prvome tisućljeću oltar i slika u pravilu su bili odvojeni, a u visokome srednjem vijeku ta sli-ka prerasta u sliku povezanu s oltarom, što je po-vezano s postavljanjem oltara u apsidu, tako da je bio naslonjen na zid. Kasnije je ta slika bila shva-ćana u kontekstu katehetsko-narativnoga pro-grama pomičući samorazumljivu poveznicu s ol-tarom u cikluse kristološkoga, marijanskoga i svetačkoga tipa, da bi se završilo u gotovo isklju-čivom prikazivanju svetaca (što je ponovno ra-zumljivo iz perspektive čašćenja relikvija). Da-nas se ponovno želi vratiti kristološka središnjost. Umjesto oltarne slike, danas valja govoriti o sli-ci u oltarnome prostoru. Ona je mistagoške, a ne katehetske naravi, jer ulazi u dijalog s liturgijom i lako može imati i kritičku funkciju glede litur-gijskih slavlja. O čemu je riječ dovoljno je vidljivo u našim crkvama u kojima se ne vidi kristološka usmjerenost, nego prevladava ili katehetska ili – što je još upitnije – devocionalistička, bez poseb-ne povezanosti s liturgijom. Mistagogija je ote-žana u onim crkvama u kojima su sačuvani tzv. pokrajni oltari. Oni danas ne mogu biti shvaće-ni kao oltari te ih – čuvajući umjetnine – treba shvatiti kao dio ikonografskoga programa koji vo-di prema jedincatome oltaru.

Ikonizacija prostora uključuje promišljenost pri smještaju i umjetničkome definiranju ambo-na, s mistagoškim zahtjevom mjesta Božje riječi i ‘spomenika’ Uskrsnuća. Mjesto predsjedatelja je ikoničko mjesto službenika koji vodi, ali je uje-dno i dio zajednice u kojoj žive i druge liturgijske službe, te će stoga i smještaj ovisiti o liturgijsko-me kontekstu, a ne isticati posebnost predvodite-lja na apsolutan način.

Šetnja od elementa do elementa otkriva ispra-vno shvaćanje i značenje kao podlogu za ikono-

Umjetnost ocrtava trag vjere i klanjanja. (Crkva Isusova pre-obraženja, Cluj, Rumunjska. Mozaik: Centro Aletti, 2006.)

17

LITURG

IJAi slikai slika

LITURG

IJAi slikaLITU

RGIJA

666živo vrelo 2007

LITURGIJSKIkalendar

LIPANJ 17 N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan; 2Kor 6,1-10; Ps 98; Mt 5,38-42 19 U Svagdan; ili: Sv. Romuald, opat 2Kor 8,1-9; Ps 146; Mt 5,43-48 20 S Svagdan: 2Kor 9,6-11; Ps 112; Mt 6,1-6.16-18 21 Č Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan 2Kor 11,1-11; Ps 111; Mt 6,7-15 22 P Svagdan; ili: Sv. Paulin; Sv. Ivan Fisher i Toma More 2Kor 11,18.21b-30; Ps 34; Mt 6,19-23 23 S Svagdan: 2Kor 12,1-10; Ps 34; Mt 6,24-34 24 N ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina 25 P Svagdan: Post 12,1-9; Ps 33; Mt 7,1-5 26 U Svagdan: Post 13,2.5-18; Ps 15; Mt 7,6.12-14 27 S Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj Post 15,1-12.17-18; Ps 105; Mt 7,15-20 28 Č Sv. Irenej, biskup i mučenik, spomendan Post 16,1-12.15-16; Ps 106; Mt 7,21-29 29 P SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina 30 S Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve Post 18,1-15; Pripj. ps.: Lk 1,46-50.53-55; Mt 8,5-17

SRPANJ 1 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 2 P Svagdan: Post 18,16-33; Ps 103; Mt 8,18-22 3 U SV. TOMA APOSTOL, blagdan Ef 2,19-22; Ps 117; Iv 20,24-29 4 S Svagdan: ili: Sv. Elizabeta Portugalska Iv 21,5.8-21; Ps 34; Mt 8,28-34 5 Č SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 P Svagdan: ili: Sv. Marija Goretti Iv 23,1-4.19;24,1-8.62-67; Ps 106; Mt 9,9-13 7 S Svagdan: Iv 27,1-5.15-29; Ps 135; Mt 9,14-17 8 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P Bl. Marija od propetog Isusa Petković, spomendan Post 28,10-22a; Ps 91; Mt 9,18-26 10 U Svagdan: Post 32,23-32; Ps 17; Mt 9,32-38 11 S SV. BENEDIKT, zaštitnik Europe, blagdan Izr 2,1-9; Ps 34; Mt 19,27-29 12 Č Svagdan Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5; Ps 105; Mt 10,7-15 13 P BLAŽENA DJEVICA MARIJA BISTRIČKA, blagdan Sir 24,1-4.8-12.17-22; Ps 113; Iv 2,1-11 14 S Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis Post 49,29-33; 50,15-24; Ps 105; Mt 10,24-33

grafski program koji se u našim prilikama gotovo nikad ne promišlja. Pokazatelj te nedomišljenosti jest križni put kao program (pobožnosti) unutar programa (liturgije). On se – kao sužavanje vaz-menoga otajstva – nametnuo u svim liturgijskim prostorima kao nužan (a to nije!), pa čak i tamo gdje za njega ne postoji temeljni preduvjet – pro-cesionalnost.

Cjelovito i otvoreno umjetničko djeloLiturgijsko slavlje je po sebi Gesamtkunstwerk – cjelovito umjetničko djelo, a to može biti zbog nu-tarnjega hermeneutičkoga ključa koji je e minentno teološki. U trenutku kada se iz gu bi ili namje r no previdi teološko-liturgijska cje lovitost, odnosno kada se stvori jaz između teološke i umje tničke hermeneutike, a teološka krea tiv nost nestane u stagnaciji ili nezaživljenosti ekle ziolo škoga mo-dela, gubi se potreba za takvim umjetni čkim dje-lom. Krene li se putem subjektivizacije umjetni-čkoga prostora, imat ćemo možda vrijedna djela u prostoru namijenjenom liturgiji, ali ne i liturgij-ski prostor.

Religijska estetika, svojstvena svakom vreme-nu, nalazi svoju točku konvergencije u liturgi ji u kojoj je već preduhitrujemo nadolazeće dovrše nje. Ono doduše dobiva u slici različit izražaj. Simbo-ličko-objektivni jezik ikone ili apstraktno, odno-sno naturalističko-objektivni jezik zapadnja čke slike u kontekstu liturgijskoga slavlja u konačnici, na različite načine, služe istomu cilju. Oni upuću-ju na ‘mesijansko’ očekivanje nadolazećeg ispu-njenja, koje se ne može izvesti, ali koje se u umjet-nosti može naslutiti. Preduvjet za t akvo upu ćujuće obilježje je dijalogalnost u smislu »otvo renoga umjetničkog djela« (U. Eco). Analo gija leži u sta-nju nedovršenoga.

Usprkos svome zahtjevu da bude liturgija ‘is-punjenoga obećanja’, liturgija Crkve ostaje kona-čno otvorena (kao predokus), ona nosi znak pri-vremenosti na sebi. Novi, ne od ljudske ruke na pravljeni hram je tu, ali je istodobno još u gra-d nji. (J. Ratzinger) U dinamici privremenoga, koja može posijati nadu, leži velika prilika za su-sret umjetnosti i Crkve u kontekstu liturgije. Sli-ka je povlašteno mjesto toga susretanja.

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje2Sam 12,7-10.13

Čitanje Druge knjige o SamueluU one dane: Natan reče Davidu:»Ovo govori Gospodin, Bog Izraelov: ’Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara i tebi u krilo žene tvoga go-spodara, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; i je li to premalo, još ću ti dodati. Zašto si pre-zreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima? Ubio si mačem Uriju Hetita, a njegovu si ženu uzeo sebi za ženu. I ubio si ga mačem Amonaca. Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma; ta prezreo si me i uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena.’« Tada David reče Natanu: »Sagriješio sam protiv Gospodi-na!« A Natan odvrati Davidu: »Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 31,1-2.5.7.11

Otpjev: Oprosti mi, Gospodine, krivnju grijeha moga.Blažen onaj kome je grijeh otpušten,kome je zločin pokriven!Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnjui u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznahi krivnju svoju više ne skrivah.Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Drugo čitanjeGal 2,16.19-21

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za

Ulazna pjesmaPs 27,7.9

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Zborna molitva

Bože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ovim darovimati čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni životMolimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu,po Kristu, Gospodinu našem.

Pričesna pjesmaPs 27,4

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u Domu Gospodnjemu sve dane života svoga.

Popričesna molitva

Gospodine, sveta pričest što je primamooznačuje zajedništvo svih vjernika s tobom.Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 224 Oče naš dobri (1. i 2. kitica)Otpj. ps.: 98 Prosti, GospodePrinosna: 224 Oče naš dobri (3 kitica)Pričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršetak: 756 U slavu svetog Srca

Jedanaesta nedjelja kroz godinu 17. lipnja 2007.

JED

ANAE

STA ne

djel

jane

djel

jaJE

DAN

AEST

A nedj

elja

JED

ANAE

STA

19

666živo vrelo 2007

Molitva vjernika

Braćo i sestre, iskrenom se molitvom utecimoBogu, izvoru milosrđa i vrelu istinske ljubavi:1. Za tvoju Crkvu: da u svijetu nastavlja vršiti

Kristovo djelo milosrđa i ljubavi koja spašava svijet, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje sakramenta pomirenja: obdari ih snagom Kristove ljubavi prema grješnicima da umiju svakome čovjeku pokazati tvoju blagost i ljubav, molimo te.

3. Za sve one koji se nalaze na putu grijeha:probudi u njima plamen ljubavi koja će ih privesti tvome spasenju, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: daj nam spoznati da grijeh ranjava ljubav i da ljubav oprašta svaki grijeh, molimo te.

5. Za pokojnu našu braći i sestre:po svojoj ljubavi oprosti im svaki grijehi obdari ih vječnim životom, molimo te.

Bože, Oče milosrđa i izvore svakoga oproštenja, molimo te, podigni nas iz grijeha i ojači nam vjeru kako bismo mogli neprestano kročiti putem darovanog spasenja. Po Kristu.

mene. Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelje1Iv 4,10b

Bog nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.

Evanđelje kraća verzijaLk 7,36-50

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi bla govao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu po-sudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj ko-jemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otka-ko uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grije-si mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«Riječ Gospodnja.

JEDAN

AESTAnedjeljanedjelja

JEDAN

AESTAnedjeljaJED

ANAESTA

Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.(s. Zdravka Milić, Split 2007.)

20

OTAJSTVO i zbilja

Samospoznaja i grješnica

Evanđelist Luka, prije opisa susreta Isusa i grje šnice u kući farizeja Šimuna, stavlja re-čenicu u kojoj otkrivamo kako Isus zna da

ga okolina smatra izjelicom i vinopijom, prijate-ljem carinika i grje šnika. Pa ipak, usprkos tim po-ružnim nazivima koji su dolazili iz krugova fari-zeja, Isus prihvaća poziv na objed u kuću jednoga od njih, poziv farizeja Šimuna.

Dolazak grješnice i njezino ponašanje moralo je promatračima izgledati krajnje neprihvatlji-vim. Došla je nepozvana i nenajavljeno, ušla u muško društvo i stala Isusu do nogu. Pa ipak, Ši-munu nije skandalozno ponašanje grješnice. Nje-ga je sablažnjavao Isusov stav. Grješnica, upravo kad je svima jasno da je grješnica i kad njezino ponašanje očito pokazuje ono što ona jest, može biti dobrodošla. Pruža dobru prigodu onima ko-ji sebe smatraju pravednima da na njezinoj grje-šnosti pokažu svoju pravednost. Kriva pobožnost ima potrebu blizine grješnika kako bi se na sceni tuđih grijeha mogla prikazati kao pobožnost. Za-to su joj dobro došli grješnici.

Luka nam daje uvid u Šimunovu dilemu. Ona se ne tiče grješnice, nego Isusa i to konkretno pi-tanja je li on prorok ili nije. Gledajući Isusovo po-našanje prema grješnici, Šimun dvoji da bi Isus mogao biti prorok. Prorok bi, naime, trebao zna-ti tko je i kakva je žena koja ga se dotiče. Ako Isus ne vidi kako dodirom grješnice na njega prelazi njezina nečistoća, ne može biti prorok. Kroz ono što vidi Šimun pokušava doprijeti do onoga što ne vidi, do Isusove nutrine. Prorok bi trebao biti u stanju vidjeti ljudsko srce, nadasve srce grješnika, misli Šimun. To bi trebao kako bi se mogao zašti-titi od nečistoće. Trebao bi znati razliku u odnosu na grješnike kako bi se mogao odvojiti od njih.

Budući da Isusovo ponašanje ne pokazuje da je svjestan razlike i da je čuva, on ne može biti prorok. Prevelika blizina s grješnicom čini ga u Šimunovim očima nevjerodostojnim prorokom. Isus se i Šimun, međutim, slažu u tome da prorok vidi ljudsko srce bolje i jasnije od drugih. No, ono što Šimun ne vidi, a Isus vidi, jest da je u pitanju

JED

ANAE

STA ne

djel

jane

djel

jaJE

DAN

AEST

A nedj

elja

JED

ANAE

STA

najprije njegovo vlastito srce, a ne tuđe. Kada bi mu Isus to izravno rekao, Šimun bi ga zasigurno odbio. Štoviše, razjario bi se. Isus bi izazvao su-kob i time još snažnije potvrdio Šimunovo uvjere-nje da nije prorok.

Isus prorokIsus, međutim, postupa drukčije. Prorok nije ne-tko tko se naziva tim imenom nego netko tko se ponaša kao prorok. Isus Šimunu priča priču. I po-ziva ga u nju. Daje mu prigodu da sudi likove u pri-či. Čini ono što su činili proroci. Kao prorok Na-tan Davidu nakon grijeha s Bat Šebom. Umijeće proroka je da iz čovjeka izvuče istiniti sud. Prorok čovjeku pruža prigodu da sudi o nekom drugom. O nekom u priči. Lakše je suditi likove iz priče i, naravno, lakše je suditi drugoga. No, moguće je sud donesen o drugome primijeniti i na samoga sebe. Isus, da bi Šimuna doveo do njega samoga, ne ide prečacem, nego dužim putem. Kad Šimun ispravno prosudi likove iz priče, bit će možda mo-guće da kroz priču vidi samoga sebe. Važno je u ovom trokutu odnosa uočiti međusobno zrcalje-nje odnosa Isusa, Šimuna i grješnice.

Što vidi Šimun? Šimun vidi Isusa i grješnicu. Isusa osuđuje zbog njegova navodnoga neznanja tko ga dodiruje, a grješnicu osuđuje jednostavno zato što je grješnica. No, Šimun ne vidi sebe.

Što vidi grješnica? Grješnica vidi Isusa. Samo njega. Ne vidi Šimuna i ne vidi prisutne na obje-du. Poznata sljepoća obraćenika. Ne vidi više svi-jet, nego samo Isusa. Niti sebe ne vidi jasno. Sve što vidi kod sebe spada u grijeh, a time i u pro šli život. Suze, zanos i miomirisi padaju poput vela preko svijeta i vlastite prošlosti. Svijet kao da ne-staje. Grijesi se gube u oprostu. Ostaje samo Isus i ono što on čini. Zaborav na sebe i svijet te uronje-nost u suze, Isusovu blizinu, nježnost i miomirise. Prepuštenost milosti. To je vrlo precizan opis sta-nja obraćenice.

Što Isus vidi? On vidi sve. Šimuna i njegovo srce. Grješnicu i njezino srce. Šimunovo sljepilo i sljepilo grješnice. Ne osuđuje, međutim, nikoga. Ni grješnicu ni Šimuna. U tom je sličnost obra-ćenih grješnika s Isusom. Ne osuđuju druge. Isus ih ne osuđuje, jer je on sâm bez grijeha, a obraće-

Oproštenje grijeha nije samo 'otpuštanje u miru'. Oproštenje uspostavlja novi vez ljubavi.

21

666živo vrelo 2007

nica ne osuđuje druge, jer zna kako je sama grje-šna. Tko osuđuje nije ni bez grijeha kao Isus, ni obraćen kao ova grješnica. Isus grješnicu pušta da gestama izrekne sebe i svoju zahvalnost. Ne dije-li joj lekcije. Otpušta joj grijehe. Vidi sve što čini. Sa Šimunom ulazi u razgovor. Otvara mu oči. Ne pravda grješnicu i njezin postupak niti opravda-va sebe pred Šimunovim sumnjama. Otvara mu oči za ono što on ne vidi. Za njega samoga. Ka-ko to čini?

Težak put samospoznaje Isus Šimuna ne uspoređuje sa sobom. To bi bi-lo neizdrživo. Stajati pred njim koji je bez grijeha i vidjeti samoga sebe i svoju grješnost neizdrživo je bez milosti. To je bilo Petrovo iskustvo u prvom susretu s Isusom. To je iskustvo i ove grješnice. Jedva izdrživa blizina Svetoga. Da nije Isusove milosti njezina bi je gesta pred Šimunom i sustol-nicima dovela do očaja i prijezira. Isus uspoređu-je Šimunovo ponašanje s njezinim. To ne čini naj-prije izravno, nego preko priče, preko Šimunova

suda o likovima u pri-či. Tek ih na kon-

cu uspoređuje vrlo izravno.

Isus se tako

JEDAN

AESTAnedjeljanedjelja

JEDAN

AESTAnedjeljaJED

ANAESTA

pokazuje kao prorok. Zna što je u Šimunovu srcu i zna da se on ne vidi. Šimun je mislio kako Isus ne može biti prorok jer ne prepoznaje grješnicu, a na koncu se pokazuje da je Isus prorok zato jer po-znaje i grješnicu i Šimunovo srce.

U ovom trokutu otkrivamo i različite težine. Isusu nije teško opraštati. Opraštanje toliko pri-pada njegovoj naravi da su ga i neprijatelji zvali prijateljem grješnika. Šimunu je bilo teško iskaza-ti gostoljubivost. Zato, iskazujući je, pokazuje svo-ja proturječja. Pozvao je Isusa na objed, ali mu ni-je dao prvo mjesto. Pozvao ga je, jer ga smatraju prorokom, ali on sâm sumnja u to. Pozvao ga je kao svoga gosta, ali se sustezao od gesti gostolju-bivosti. Na Šimunu opažamo kako je teško vidje-ti samoga sebe. Na grješnici, pak, opažamo kako onom tko iskusi milost oproštenja nije više teško iskazati ljubav.

Budući da je najteže od svega vidjeti samo-ga sebe, Šimun se nalazi u najtežoj situaciji. Isusu se, doduše, rugaju i Šimun sumnja da bi on mo-gao biti prorok, ali on vidi ljudska srca. Poruge i sumnje je daleko lakše nositi kad znamo s čime se bori onaj tko ih izriče i nosi. Žena je, doduše, javna grješnica, ali njoj su grijesi oprošteni i njoj Isus dopušta da mu javno iskaže ljubav i zahval-nost. Najteže je Šimunu. On tek treba doći do se-be. Ne znamo kako je Isus došao do srca grješni-ce. Znamo da se ono promijenilo. Znamo i što je sve učinio da dođe do Šimunova srca. Prihvatio je njegov poziv na objed, došao u njegovu kuću, ni-je reagirao na znakove negostoljubivosti, pustio je grješnici da mu javno pomaže noge i briše ih su-zama ne bi li Šimun na njoj vidio što znači pro-mijenjeno srce. Ušao je u razgovor s njim, uka-zao mu izravno na ono što čini i ono što je trebao učiniti a nije. Na koncu, ne znamo je li uspio. Gr-ješnicu je doveo do obraćenja. Sa Šimunom je is-hod nepoznat.

Spoznati sebe jedan je od najtežih životnih za-dataka. Uvijek je bolan, težak i mučan. Nije do-voljno biti u Isusovoj blizini. Nekad je važno po-zorno pratiti što on čini nekom drugom. Grješnici, primjerice. I, gledajući, ne suditi! I prepoznati sa-moga sebe u njoj!

Ante Vučković

22

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 664 Preblažen svečeOtpj. ps.: 358 Blizu je Gospod našPrinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 188 Na Isusov se spomenZavršetak: 663 Zarana on je

Prvo čitanjeIz 49,1-6

Čitanje Knjige proroka IzaijeČujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu. Rekao mi: »Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!«A ja rekoh: »Zaludu sam se trudio, nizašto na-prezao snagu.« Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.A sad govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost naro-dima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 139,1-3.13-15

Otpjev: Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,ti znaš kada sjednem i kada ustanem,izdaleka ti već misli moje poznaješ.Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,znani su ti svi moji putovi.

Jer ti si moje stvorio bubrege,satkao me u krilu majčinu.Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,što su djela tvoja predivna.

Drugo čitanjeDj 13,22-26

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Progovori Pavao: »Bog podiže ocima Davida za kralja. Za nj i posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom

Rođenje svetoga Ivana Krstitelja 24. lipnja 2007.

Ulazna pjesmaIv 1,6-7; Lk 1,17

Poslan je čovjek od Boga, ime mu je Ivan.On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svjetlo,te spremi Gospodinu narod pripravan

Zborna molitva

Bože, ti si pozvao svetog Ivana Krstitelja da narod pripravi nadolazak Krista Gospodina. Obdari svoj narod milošćuDuha Svetoga i upravi putem spasenja i mira.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, polažemo darove na tvoj oltar,časteći rođendan svetog Ivana, koji je Spasitelja navijestio i po dolasku pokazao.Daj da i mi s vjerom pođemo u susret Kristu.Koji živi.

Pričesna pjesmaLk 1, 78

Darom premilosrdnog srca Boga našegapohodilo nas je Mlado Sunce s visine.

Popričesna molitva

Gospodine, o rođendanu svetog Ivana Krstitelja veselo smo blagovali od gozbe nebeskog Jaganjca. Daj da u Kristu, koga je on navijestio, prepoznamo začetnika svog krštenja. Koji živi.

RO\

ENJEsv

. Iva

na K

rstit

elja

sv. I

vana

Krs

titel

jaRO

\EN

JEsv

. Iva

na K

rstit

elja

RO\

ENJE

23

666živo vrelo 2007

23

Molitva vjernikaSlaveći svetkovinu rođenja svetoga Ivana Krstite-lja, koji je svome narodu očitovao Božje milosrđe, obratimo se Kristu Gospodinu pouzdanom i je dnodušnom molitvom: Upravi nas, Gospodine, putem spasenja.1. Ti si, Gospodine, odabrao svetoga Ivana

da bude glasnik spasenja tvome narodu: daj da Crkva vjerno prihvati tvoju riječ i živi kao novi narod spašenika, molimo te.

2. Ti, Gospodine, i danas odabireš navjestitelje tvoje riječi: daj svim pastirima i učiteljima Crk ve snagu Ivanove poniznosti kojom će svjedočiti tvoj novi dolazak u slavi, molimo te.

3. Tvoj preteča Ivan u pustinji se pripravljao za djelo propovijedanja: daj svima nama sna-gu odlaska u samoću molitve kako bismo te mogli prepoznati među ljudima, molimo te.

4. Tvoj je preteča Ivan krvlju posvjedočio vjernost tvojoj riječi: ohrabri i ojači i nas u svim iskušenjima vjere, molimo te.

5. Braću našu i sestre koji prijeđoše prag zemaljskoga hoda obasjaj svjetlom vječnoga života, molimo te.

Kriste Spasitelju, tebi su znani svi naši putovi. Izlije-či nas od straha pred budućnošću i obdari nas sna-gom za rast u onom što smo ti obećali. Koji živiš.

obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izrael-skomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja ni-sam dostojan odriješiti obuće na nogama.’«»Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni koji se među vama Boga boje, nama je upravlje-na ova Riječ spasenja.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeLk 1, 76

Ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati: jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove.

EvanđeljeLk 1,57-66.80

Čitanje svetog Evanđelja po LukiElizabeti se navršilo vrijeme da rodi.I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upi-taju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti do-gađaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.Riječ Gospodnja.

RO\

ENJEsv. Ivana Krstiteljasv. Ivana Krstitelja

RO\

ENJEsv. Ivana Krstitelja

RO\

ENJE

Zaharija zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime«, jer »Bog je milosrdan«. (Fra Angelico, 1434-35.,

Museo di San Marco, Firenze)

24

OTAJSTVO i zbiljaRO

\EN

JEsv

. Iva

na K

rstit

elja

sv. I

vana

Krs

titel

jaRO

\EN

JEsv

. Iva

na K

rstit

elja

RO\

ENJE

U slučaju Ivana Krstitelja, na kojemu je od rođenja bila ruka Gospodnja, roditelji se povlače u stranu, prestaju važiti odredni-

ce tradicije, a to će dijete biti spona prema novoj povijesti. Ono neće slijediti očevu svećeničku ka-rijeru u židovskome hramu i nikada ga neće vi-djeti u tome hramskom okruženju. Zbog svega to-ga teško je govoriti o njegovoj budućnosti, a ljudi se moraju zadovoljiti pitanjem: »Što li će biti od ovoga djeteta?« No, pitanje se gasi u onome istom trenutku kada je postavljeno.

Onda kada Bog čovjeka zove imenom, nitko se ne treba upuštati u opasnost davanja jasnih uloga tomu čovjeku, uokvirujući ga u kategorije prošlosti, učiti ga riječi i običaje koje već svi po-znaju, obučavati ga za ponavljanje uhodanoga, osposobljavati ga za obvezatnost predvidive služ-be. U proročkome pozivu, a kršćanski je poziv baš to, Bog iznenađuje novim imenom – imenom mi-losrđa koje se toliko puta očituje u neredovitosti. Uistinu, Ivan, što znači Bog je milosrdan, netko je neredovit, neuobičajen – u svakome smislu. I baš u tome neredovitom najavljuje prisutnost i identitet Krista Spasitelja.

Što se nas tiče, nije teško vidjeti da smo u svo-me kršćanstvu premalo neuobičajeni; kao da svi znaju što imamo reći i što nam je činiti; u društvu gubimo ulogu, jer – čak i kada se svim silama tru-dimo pokazati zauzetost – postajemo dio predvi-đenoga i nevjerodostojnoga življenja kršćanske posebnosti. Ivanov poziv i njegov put, iako u mno-gočemu neponovljiv, izaziva nas da budemo ljudi iznenađenja za svijet, pa čak i za najbliže…

Samoća zajedništvaIvanova se priprava odvija u onome prostoru ko-ji nije ni po čemu osobito lagan i privlačan, a sva-kome je dostupan – u prostoru pustinje. Ivan se trebao udaljiti, bila mu je nužna samoća baš zato da ne bi izostao na odlučujućem sastanku ‘prepo-znavanja’ Gospodina u našoj sredini, među ljudi-ma. Trebao se priviknuti na šutnju i tišinu, kako

Ivan – prorok pragai prorok ispunjenja

bi otkrio bitnu riječ. Trebao je živjeti i iskusiti div-ljinu kako bi humanizirao, očovječio svijet. Tražio je skrivenost, udaljenost od ljudi, kako bi susreo ljude i kako bi ih istinski zavolio. Ivanova samo-ća je samoća zajedništva s ljudima iz koje proizla-zi njegov glas koji je uznemiravao, glas koji je bu-dio savjesti i koji se nije povijao pred moćnicima ovoga svijeta.

Ivan nas uči da prije negoli se suočimo s tr-gom, s javnim životom, sa svime što čini život za-jednice i u tome zajedništvu odgovornost služba, treba zaći u pustinju, povući se na mjesto na koje-mu smo potaknuti govoriti s Bogom, staviti sebe pred sebe i dosegnuti one suptilne titraje u čovje-ku koji progovaraju autentičnim, iskrenim i poni-znim stavom pred čovjekom i životom.

Proročka spasonosna razočaranostNe znam je li Ivan, u trenutcima sumnje došao do rečenice koju nameće liturgijsko slavlje po riječi-ma Izaije proroka: »Zaludu sam se trudio, niza-što naprezao snagu«, ali bio bih posljednji koji bi se sablaznio da je tako, jer i Ivanov život pozna-je trenutke nejasnoće. Od jasnoga ukazivanja, od prepoznavanja Boga, Mesije u rečenici »Evo Ja-ganjca Božjega« prilično je kratak put do njegova pitanja: »Jesi li ti onaj koji ima doći?« Dva pita-

Ivanovo je poslanje pripraviti put Jaganjcu. (Ikona, 17. st.)

25

666živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Riječ živi u šutnjiPred tvojim je dolaskom, Gospodine, preteča Ivan od radosti zaigrao u utrobi majke.Unaprijed se radovao tvome dolasku,pripravljao ti put svojom proročkom riječjui svjedočanstvom života.A kad je nastupio dan tvoga Dolaska,on ustupa mjesto tebii šutnjom svjedoči da je dovršeno vrijeme proroštva.Pred tobom smo danas, Gospodine,prepuni riječi i pitanja– kao da smo još uvijek u vremenu proroštva,a ne u vremenu ispunjenja.Ti nas ispuni svojom riječju; nek tvoja riječ nadomjesti našu riječ,a naša šutnja nek posvjedočida primili smo riječi da ona našla je život u srcima našim. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

RO\

ENJEsv. Ivana Krstiteljasv. Ivana Krstitelja

RO\

ENJEsv. Ivana Krstitelja

RO\

ENJE

nja koja režu u život ljudskoga postojanja. S jedne strane sigurnost koja nosi čovjeka i odmah nakon toga udarci sumnje koji dovode do pitanja o naj-bitnijemu. Onaj oštar Ivanov govor i njegova oče-kivanja naišla su na Isusovu blagost govora, pu-noga milosrđa, razumijevanja i prihvaćanja. Znao je da ga Mesija nadilazi, možda ne shvaćajući do kraja da pripravlja put onomu koji traži ljudsko prihvaćanje i oduševljenost. Ipak, u zatvorskoj stisci, pred silnicima koji ga ne slušaju, čini se da Ivan ostaje praznih ruku, s osjećajem gorčine da je pogriješio u mnogočemu, ako ne u svemu. »Za-ludu sam se trudio.« Tužne li riječi proroka koje odjekuju u krutosti ljudskoga srca.

Niste li te riječi u svome životu i vi izgovara-li? Niste li ponekad stajali na rubu smisla onoga što činite, živite i vjerujete; nisu li vas drugi ljudi, ponašanja odgovornih doveli do upitnika koji ni-ste uspjeli izravnati u uskličnik? Nije li vas mož-da i Crkva, mi svećenici, gorljivi propovjednici od kojih na kraju prečesto ostaju tek puke riječi, a ta-ko malo vjerodostojnosti, udaljila od one Ivanove odlučnosti pustinjskoga upoznavanja i prepozna-vanja Boga? Niste li i vi razočarali svoje župnike tako da u molitvama ponavljaju pitanje: Čemu sve to? Izrecite danas te svoje sumnje Bogu. On nam dopušta da ih izrečemo i ne boli ga riječ uza-lud; ne uznemiruje ga onaj nizašto. Nećemo biti mjereni po uzaludnosti, već po ljubavi koju smo utrošili, darovali; po prepoznavanju Boga u čovje-ku i po svjedočanstvu te prepoznatosti.

Nestrpljiv u neumornoj strpljivostiIvan je bio snažan na riječi i dojmljiv u svojim nastupima. U njegovu je navještaju sve bilo go-vorljivo. Propovijedao je s one strane Jordana,

na istočnoj obali nasuprot Jerihonu; na onome mjestu gdje je Izrael ušao u zemlju obećanja na-kon egipatskoga sužanjstva. Ivan kao da ponovno izvodi izabrani narod na granicu između divljine, prijetnje, između područja smrti, Božjega suda i obećanoga dara. Prorok uvijek živi na pragu s po-gledom u ispunjenje. On je čovjek nestrpljivosti, jer posjeduje riječ koja provire i u zgodnome i u nezgodnome trenutku, ali i čovjek neumorne str-pljivosti, jer zna da riječ mora prohodati u mraku, nerazumijevanju i trpljenju. I kada se čini da su riječi bačene u vjetar, vjetar ih ipak nosi daleko; kada se čini da se ništa ne mijenja, riječi započi-nju svoj prodor u dubinu. Odreći se Oca nebesko-ga pred ljudima toliko puta znači zašutjeti kao kr-šćanin, ne učiniti ništa kao kršćanin, bojati se da ne budemo ismijani kao kršćani. A imamo što reći i činiti – baš ono što svakoga dana čujemo da nam valja činiti – njemu na spomen.

Ivan Šaško

»Onaj koji živi u pustinji i posvećuje se samovanju oslo bo-dio se trojice neprijatelja: slušanja, govore nja i gledanja. Ostao je samo jedan, a to su misli i boj srca.« – govorio je sv. Antun pustinjak. Krstitelj se za djelo naviještanja pripravlja se u pustinji, daleko od ljudi – da bi riječ koju će zboriti našla mjesto najprije u njegovu srcu. Riječ mora najprije pobije-diti vlastito srce. Samo tako može biti uvjerljiva. A. C.

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 12,1-11

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Uze Herod zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra (bijahu upravo Dani beskvasnih kruhova). Uhiti ga, baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri vojničke četverostraže, nakan izvesti ga nakon Pashe pred narod. Petra su dakle čuvali u tam-nici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega.One noći kad ga je Herod kanio privesti, spavao je Petar između dva vojnika, okovan dvojim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, pro-budi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu ve-rige s ruku. Anđeo mu reče: »Opaši se i priveži obuću!« On učini tako. Onda će mu anđeo: »Za-ogrni se i hajde za mnom!« Petar izađe, pođe za njim, a nije znao da je zbilja što se događa po anđelu: činilo mu se da gleda viđenje. Prošavši prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih vrata koja vode u grad. Ona im se sama otvore te oni izađu, prođu jednu ulicu, a onda anđeo odjed-nom odstupi od njega. Petar pak, došavši k sebi, reče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 34,2-9

Otpjev: Anđeo Gospodnji izbavlja štovatelje Božje!Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek’ se Gospodinom duša moja hvali:nek’ čuju ponizni i nek’ se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina, i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se,da se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Sveti Petar i Pavao, apostoli 29. lipnja 2007.

Ulazna pjesma

Ova su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu:ispili su čašu gospodnju i postadoše prijatelji Božji.

Zborna molitva

Bože, ti si nas danas obradovaočasnom svetkovinom svetih apostola Petra i Pavla. Od njih je Crkva primila početke vjere i bogoslužja. Daj da u svemu slijedi i njihov nauk. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti ove darove da ih posvetiš. Daj da ih prati molitva svetih apostola da ti u ovoj žrtvi odano služimo. Po Kristu.

Pričesna pjesmaMt 16,16.18

Reče Petar Isusu: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga! Odgovori mu Isus: Ti si Petar, Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.

Popričesna molitva

Gospodine, okrijepio si nas svetim otajstvom.Daj svojoj Crkvi da bude postojanau lomljenju kruha i nauci apostolate tvojom ljubavlju postanemojedno srce i jedna duša.Po Kristu.

SVET

I Peta

r i P

avao

Peta

r i P

avao

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 622 Ova su dvojica ili: 634 O blažen daneOtpj. ps.: 129 Blagoslivljat ću GospodaPrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršetak: 635 Poglavara vrhovnoga

27

666živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBogu Ocu, koji nas je u svome Sinu pozvao da budemo graditelji jedne svete, katoličke i apostolske Crkve, uputimo svoje prošnje moleći za snagu zajedništva:1. Za tvoju Crkvu, sazidanu na vjeri apostola:

osnaži je u vjernosti evanđelju i pomozi joj graditi novo zajedništvo među ljudima, molimo te.

2. Za papu Benedikta i sve pastire Crkve: obdari ih snagom i mudrošću Duha da tvoju Crkvu vode putem evanđeoske pravednosti i mira, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio apostolsku službu naviještanja tvoje riječi: usadi im u srce duh evanđelja da riječ koju naviještaju vjerno svjedoče svojim životom, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: povrati nam oduše vlje nje za put vjere na koji si nas pozvao i udijeli nam ustrajnost na tom putu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: oprosti im grijehe i po vjeri Crkve obdari ih vječnim spasenjem, molimo te.

Bože, u svetim apostolima dao si nam primjer vjere i svjedočanskoga života. Usliši nam molitve i daj da budemo vjerni nasljedovatelji apostolskog propovijedanja Crkve. Po Kristu.

Anđeo Gospodnji tabor podižeoko njegovih štovalaca da ih spasi.Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:blago čovjeku koji se njemu utječe!

Drugo čitanje2Tim 4,6-8.17-18

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuPredragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni su-dac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Ti si Petar-Stijena, i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.

EvanđeljeMt 16,13-19

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka. « Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvatii reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune,sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga,pa što god svežeš na zemlji, bit će svezanona nebesima; a što god odriješiš na zemlji,bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.

SVETIPetar i PavaoPetar i Pavao

Apostoli Petar i Pavao – učitelji ljubavi koja ujedinjuje različitosti.

28

OTAJSTVO i zbilja

Vođeni svetkovinom koja ujedinjuje dvojicu apostolskih ‘prvaka’, Petra i Pavla promatramo kao braću, u naj-

manju ruku kao dobre prijatelje. U našim crkvama slike i kipovi prikazuju ovu dvoji-cu apostola većinom zajedno. Slika jednoga s mačem, a drugoga s ključem u ruci urezala se u naše pamćenje. Kao da ih ne možemo misli-ti i vidjeti odvojene. Na poznatom su reljefu koji se čuva u Akvileji prikazani zagrljeni.

Različitosti koje se ne suprotstavljajuNa prvi pogled onaj tko poznaje Sveto pismo ne može se nadiviti osebujnosti kojom je Crk-va slavljenje ove dvojice apostola spojila u je-dan slavljenički dan. Sveto pismo nam, nai-me, barem na prvi pogled, o njima daje sasvim različita svjedočanstva. Život ih je dijelio i po-nekad suprotstavljao jednoga drugome.

Petar je bio pozvan među prvima. Ribar koji nije imao nikakvu posebnu izobrazbu i koji je svoju vjeru oblikovao ponajprije su-botnjom molitvom u sinagogi. Nakon susre-ta s Isusom iz Nazareta pio je vodu s izvora Učiteljevih riječi i njegove blizine. Darežljiv, energičan, svim je srcem krenuo za Gospodi-nom. Istovremeno nestalan, strašljiv, do gra-nice kukavičluka koji ga je doveo do zataji-vanja Onoga koga je nasljedovao. Njega je Učitelj postavio posred apostola ‘glasnogo-vornikom’. Potaknut njegovim upitom i Oče-vom milošću prvi ispovijeda vjeru da je Isus Mesija, Krist. Stoga je nazvan Stijenom na kojoj Krist gradi svoju Crkvu. Nazvan od Kri-sta blaženim, nazvan je i sotonom. Pun je po-grješaka, padova i trenutaka nevjere. Ali Krist obećava da će moliti za njega kako njegova vjera ne bi zatajila. Poziva ga da pase njegovo stado. I da naviješta njegovu Riječ sve do Ri-ma, do središta carstva.

Pavao je drugačiji. Stavljen je pored Petra kao njegova drugačijost. Kao da je Gospodin želio od samih početaka potvrditi kako je

Svetkovina različitosti poslanja

Crkva od početka svez jedinstva u različitosti i kako se tom različitošću hrani. Pavao, Židov iz dijaspore, porijeklom iz Tarza, došao je u Jeruzalem kako bi postao pismoznanac. Fa-rizej, stručnjak i vjerni obdržavatelj Mojsije-vog zakona. Nije poznavao Isusa niti njego-ve učenike. Zapravo, proganjao je kršćane, »sljedbenike Puta«, i smatrao ih otpadnicima i nevjernicima. Na putu za Damask doživio je susret s Uskrslim, obraćenje i objavu. Doga-đaj obraćenja pripisuje Božjoj milosti: »Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majči-ne utrobe i pozva milošću svojom svidjelo ot-kriti mi Sina svoga...« (Gal 1,15-16). Naziva se »nedonoščetom« (1Kor 15,8) jer nije isti kao drugi apostoli, ali se svom snagom bori kako bi ga prihvatili kao onoga koji je poslan navi-ještati Radosnu vijest, kako bi ga priznali apo-stolom. Vođen ljubavlju za Krista neumorno je obilazio Rimsko carstvo i poganima navi-ještao Riječ spasenja. Krista je nasljedovao i u patnji i u oskudici i u radosti i u blagosta-nju. Njegova predanost, njegova vjera, njego-va načitanost, njegova dubina progovaraju iz

SVET

I Peta

r i P

avao

Peta

r i P

avao

Petar i Pavao, apostolski temelj Kristove Crkve.

(Papinski pečat iz XIV. st.)

29

666živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Različitost darova jedne vjereDanas te Gospodine slavimou primjeru života dvojice apostola.Njihovi se životni putovi sukobljuju,njihove se naravi suprotstavljaju,ali ih vjera združuje i ujedinjujeda budu primjer zajedništvai znak Crkvi na putu evanđelja.I nas, Gospodine, okupljaš u Crkvu,zajednicu vjernika,čuvajući naše različitosti i darove.Želiš da riječ evanđelja obuzme svakoga od nas i da svatko od nas bude novi dar tvojoj Crkvi,jer Crkva je mjesto darivanja u ljubavi.Ne dopusti, Učitelju,da odbijemo dar drugih u kojima nam otkrivaš nove putove tvoje riječi.Daj da u nama raste radost učeništva,da budemo učenici učenika tvojihi da naš život, molimo te,bude trag tvoga svjetlaonima što putuju uz nas. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

svih njegovih poslanica koje plijene snažnom predanošću za Krista i njegovo djelo. I dok je Petar ‘apostol obrezanih’, tj. Židova, Pavao je ‘apostol narodā’, donositelj Radosne vijesti nežidovima.

Crkva – mjesto različitostiPetar i Pavao, obojica Kristovi učenici i apo-stoli, a tako različiti: jedan siromašni ribar, drugi strogi intelektualac, jedan Židov iz ma-lenog galilejskog mjesta, drugi Židov iz dija-spore i rimski građanin, jedan polagan u ra-zumijevanju onoga što mu je dano, drugi sav obuhvaćen eshatološkim žarom. Kako ističe jedno staro predslovlje: »Petar je zanijekao da bi bolje vjerovao, Pavao je bio oslijepljen da bi bolje vidio… jedan otvara, drugi omogu-ćuje ulazak, obojica primaju vječno Kraljev-stvo«.

Petar i Pavao bili su apostoli s potpuno ra-zličitim stilovima i načinima života i razmi-šljanja. Služili su Gospodinu na različite nači-ne, ponekad tako suprotstavljene da se čini da nemaju ništa zajedničkoga. Ali obojica su za-pravo nasljedovali Gospodina, bili su izabra-ni, pozvani i poslani. To ih je izabranje, poziv i poslanje povezivalo u služenju Kristu. Upra-

vo na temelju toga zajedničkog poziva i posla-nja mogli su na različite načine dati pravo lice kršćanskom poslanju. Mogli su postati teme-ljem Crkve u Rimu koja u ljubavi predsjeda svim Crkvama. I zato su braća i prijatelji, i za-to ih treba slaviti zajedno jer svjedoče o za-jedništvu u različitosti, o zajedništvu uteme-ljenom na Kristovoj ljubavi za Crkvu i svijet. I prikazani su zagrljeni ili kako zajedno drže Crkvu koju su utemeljili jer ih povezuje Krist koji nas sve u našoj različitosti okuplja u svo-ju Crkvu. Stoga je i današnje slavlje svetko-vina bogate različitosti poslanja Crkve, po-slanja u koje svatko ugrađuje sebe sa svojim vlastitostima, sa svojim pozivom i poslanjem, sa svojim darovima.

Željko Tanjić

SVETIPetar i PavaoPetar i Pavao

»A što vi kažete tko sam ja?«, pitanje je koje Krist upućuje apostolima. Petar na Isusovo pitanje ne odgovara u ime svih. On odgovara sām, svojom vjerom. Evanđelist nije zabilježio odgovore drugih apostola. Zacijelo je bilo i onih čiji se odgovor uga-sio u šutnji. Petrov odgovor »Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga« preispituje naše odgovore i našu šutnju. Možda nas naš odgovor ostavlja na razini spoznaje evanđeoske mudrosti života ili na razini ‘kršćanskih humanista’ koji se trude mijenjati svijet, ali nas taj odgovor ne dovodi u susret sa živim Bo-gom. Petar svjedoči o tome susretu. Krist za njega nije samo »novi čovjek«. On je Bog među ljudima. Stoga i život vjere nije samo novi odnos s ljudima nego novi odnos s Bogom među ljudima. A. C.

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje1Kr 19,16b.19-21

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.« Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaesto-ga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Do-pusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 16,1-2a.5.7-11

Otpjev: Ti si, Gospodine, baština moja!Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetujete me i noću srce opominje.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanjeGal 5,1.13-18

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego –

Ulazna pjesmaPs 47,2

Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Zborna molitva

Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 103,1

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Popričesna molitva

Gospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti, po Kristu, Gospodinu našemu.

Trinaesta nedjelja kroz godinu 1. srpnja 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 238 Dan GospodnjiOtpj. ps.: 89 Ti si, GospodinePrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršetak: 259 Krist nas je sobom hranio

TRIN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

31

6živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskome Ocu, koji nas je u Kristu pozvao na put vjere i spasenja.1. Tvoja Crkva, Gospodine, novi je narod hodo-

časnika prema vječnoj domovini: budi joj svje-tlo na putu kroz svijet da posvuda ostavlja sna-gu tvoje riječi i trag tvoje ljubavi, molimo te.

2. Ti i danas pozivaš ljude da krenu putem spa-senja: daj svima pozvanima svjetlo vjere i snagu vjernosti, molimo te.

3. Tvoj je Sin, Gospodine, na zemlji bio bez kuće i doma: budi darežljiv prema svimakoji u oskudici osjećaju nesigurnosti strah pred budu ćnošću, molimo te.

4. Po riječi evanđelja ti nas i danas pozivaš da krenemo putem spasenja: obdari nas evanđe-oskom mudrošću da vjernost tebi stavimo na početak svega što u životu činimo, molimo te.

5. Za naše pokojne: njihovo hodočašće ovom zemljom ovjenčaj zajedništvom s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve;ne dopusti da nas na putu spasenja zaslijepii zaustavi ono što je prolazno nego daj da vjerno hodimo prema onom što je vječno. Po Kristu.

– ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugo-mu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelje1Sam 3.9; Iv 6,68

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša;ti imaš riječi života vječnoga.

EvanđeljeLk 9,51-62

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Je-ruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vi-dje še učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospo-dine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!«A on će mu: »Dopusti mi da prije odemi pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«Riječ Gospodnja.

TRINAESTAnedjelja

nedjelja666

»Za tobom ću, Gospodine, kamo god ti pošao.«(Vitraj iz katedrale u Bourgosu, detalj.)

32

OTAJSTVO i zbilja

Današnje evanđelje započinje rečenicom koja u cijelosti određuje cjelokupni tekst: »Krenu Isus sa svom odlučnošću prema

Jeruzalemu.« Glagol ‘kretati’ ima ovdje odlučuju-ću ulogu. Njime se opisuje bit Isusova života. Nje-gov je život trajno kretanje, uvijek na putu, napu-štanje sebe, uzlaženje. To kretanje nije besciljno kretanje, već je ono usmjereno prema Jeruzale-mu. Lukino evanđelje predstavlja cjelokupno Isu-sovo djelovanje kao ono koje je usmjereno prema Jeruzalemu. Jeruzalem je mjesto konačne Kri-stove objave mesijanstva, njegove muke, smrti i uskrsnuća-uzašašća (»kad su se navršili dani da bude uznesen«). U Jeruzalemu se Isus Krist pot-puno predaje Očevoj volji te tako objavljuje svo-je božansko zajedništvo sa svojim Ocem. U tome smislu cijeli je Kristov život jedno veliko kretanje i to odlučno (»s odlučnošću«; r.51.) kretanje pre-ma Jeruzalemu, prema vršenju Očeve volje.

Kristov životni prostor, prostor u kojemu se kreće, ozračje u kojemu živi, jest zajedništvo s Ocem. Tako se Isus ne kreće poput nas prema Ocu, nego on već jest u Ocu, on se kreće prema

Ocu jer se oduvijek kreće u Ocu. U širem smislu možemo slobodno reći da nam Luka ovdje opi-suje Krista kao liturga, njegov život kao liturgij-sko događanje: to je u Duhu Svetomu prožeta kretnja prema Ocu da se bude u njemu. Tako bi naš kršćanski život trebao biti jedna velika kret-nja prema Jeruzalemu, kristolika, Duhom Svetim prožeta kretnja prema vršenju Očeve volje. Para-frazirajući velikoga talijanskog liturgičara Cipria-na Vagagginija, možemo reći da se bit kršćanske duhovnosti sastoji u liturgijskim prijedlozima: a-per-in-ad – od-po-u-prema. Od Oca po Sinu u Duhu Svetomu prema Ocu. Stoga nas današ-nje evanđelje uči da svoj život stavimo u Kristovu kretnju, u kretnju božanske liturgije, napuštajući svoje egoizme i kretnje-vrtnje oko vlastite osi.

Živjeti ‘parokijalno’U tom duhu treba tumačiti tri temeljna zahtjeva kršćanskoga poziva koje nam Luka donosi nepo-sredno nakon izvješća o Kristovu putu u Jeruza-lem. Ostavit ćemo sada po strani zgodu o samari-janskoj negostoljubivosti prema Kristu i njegovim učenicima te odmah prijeći na tumačenje tih triju zahtjeva kršćanskoga poziva. Kao što smo već re-kli, sva tri zahtjeva pretpostavljaju prethodnu te-ologiju Kristove kretnje prema Jeruzalemu. Luka nas izvješćuje da Krist govori o uvjetima njegova nasljedovanja opet u hodu, u kretanju, »dok su iš-li putem«. No, ovdje se prvotno ne bi trebalo go-voriti samo o zahtjevima, uvjetima. U središtu nisu toliko zahtjevi-uvjeti, koliko zapravo konkre-tan opis samoga života Isusa Krista. O zahtjevi-ma i uvjetima može se govoriti samo zato jer Isus Krist jest ostvarenje tih zahtjeva.

Prvi zahtjev kršćanske vjere odnosi se na ono što bismo mogli nazvati parokijalnim duhom kr-šćanskoga života. Isus Krist »nema gdje bi glavu naslonio«. Krist time opisuje činjenicu neprihva-ćenosti njegove osobe i poruke te stoga vjernici, njegovi učenici, također moraju računati s mr-žnjom svijeta. Ali, poruka ovih riječi još je dublja. Krist nema gdje glavu nasloniti u svijetu, jer je

S Kristom na putu u Jeruzalem

TRIN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

Mac

ha C

hmak

off

33

666živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Usmjeri nam pogled, Gospodine»Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da najprije…«Takva je, Gospodine, riječ našega odaziva.Voljom bismo htjeli ići za tobom,ali uvijek postoji neki drugi »najprije«.I tako naše »Za tobom ću«ostaje samo obećanjekoje čeka odlučni početak.Okrijepi nam duh, božanski Učitelju,da smognemo snage otpočeti riječ obećanja i krenuti putem tvoga spasenja.Odvrati nam pogledod onoga što je za nama,od naših uspjeha i neuspjeha,i upravi nam glēd prema onom što je gore,gdje si ti punina svemu i preobrazba svega.Nek riječi tvoga Apostolabudu molitva moga života:»Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.« Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ona temeljno naslonjena na Oca, on je učvršćen u Ocu. Stoga je Isus Krist stranac, biblijski ‘pridošli-ca’ (grč. paroikos) te tako i kršćani trebaju biti pri-došlice, ‘paroci’ (usp. 1Pt 2, 11; Dj 7,6; Heb 11,13). Njihova je domovina na nebesima, glava im je na-slonjena na Očevim grudima, učvršćeni su u Ocu. Kao ‘pridošlice’ na zemlji, kršćani mogu slobodno hoditi ovom zemljom i ljubiti ovu zemlju. U tom se smislu kršćansku duhovnost može nazvati pa-rokijalnom duhovnošću, a svećenik-župnik (‘pa-rok’, paroikos) trebao bi svojom službom i svojim životom svjedočiti tu parokijalnu duhovnost.

Sve započinjati »prvo« s Isusom KristomDrugi i treći zahtjev zapravo su identični. Pose-bno je važan ovaj drugi zahtjev: »Pusti neka mrt vi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljev-stvo Božje.« Današnji egzegeti slažu se da se ova-kva rečenica ne može naći nigdje u Staromu za-vjetu, niti u židovskoj tradiciji. Time se potvrđuje da ju je Isus takvu doslovno i izrekao (ipsis sima verba). U njoj se izriče radikalna novost osobe Isusa Krista: sada se pojavljuje jedna osoba – Isus Krist – koja poziva drugoga da pođe za njim, koji se postavlja iznad svega zemaljskoga, onoga naj-svetijeg na zemlji – obitelji.

Novost Kristova zahtjeva dolazi posebno do izražaja ako se današnje evanđelje usporedi s pr-vim čitanjem iz Prve knjige o kraljevima. Ono nam pripovijeda o Elizejevu pozivu. Ilija poziva

Elizeja, ali ga ne poziva da slijedi njega. Stoga mu dopušta da se vrati svojim roditeljima. Isus sa-da traži radikalno nadilaženje svega zemaljskog: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire na-trag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« Isus ti-me ne želi podcijeniti i omalovažiti zemaljsko, ljubav prema obitelji. U tekstu se dvaput spomi-nje riječ ‘prije’ (grč. prôton): »Dopusti mi da pri-je odem… da se prije oprostim.« Iz toga slijedi da Isus svojim odgovorom želi samo ukazati na ono što mora biti ‘prvo’, na ono što se treba prije či-niti: krenuti Kristovim putem prema Jeruzale-mu, prema nebeskom Ocu. Isus Krist za kršćane je prôton, prvenstvo svemu, ‘protologija’. S njim prvo trebaju započinjati sve: i ljubav prema ženi, i prema mužu, i prema djeci i rodbini, prijatelj-stvo i ljubav prema domovini, posao i politiku, i ustajanje i lijeganje, i svakodnevicu i slavlje, i ži-vot i smrt…

Ivica Raguž

TRINAESTAnedjelja

nedjelja

One koje poziva na put evanđelja, Isus zove da ostave sve i da se ne okreću za onim što ostavljaju. Potreban je odlučan stav prema »svijetu« koji ‘os-tavljamo’, premda i dalje ostajemo živjeti u njemu. ‘Ostaviti sve’ znači gledati novim očima na svijet koji ‘ostavljamo’. Kao što nevjernik očima svijeta ne može spoznati budući svijet, tako i vjernik, koji je samo »putnik i pridošlica« na ovome svijetu, ne može ovaj svijet na istinski način spoznati ako ga ne gleda očima neba.

A. C.

34

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 48,10-11

Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega.Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Zborna molitva

Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 11,28

Dođite k meni svi, izmoreni i opterećenii ja ću vas odmoriti, govori Gospodin!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeIz 66,10-14c

Čitanje Knjige proroka IzaijeVeselite se s Jeruzalemom,kličite zbog njega svi koji ga ljubite!Radujte se, radujte s njime,svi koji ste nad njim tugovali,da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove,da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.Kao što mati tješi sina,tako ću i ja vas utješiti– utješit ćete se u Jeruzalemu.«Kad to vidite, srce će vam se radovatii procvast će vam kosti ko mlada trava.Očitovat će se ruka Gospodnjana njegovim slugama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 66,1-3a.4-7a.16.20

Otpjev: Kliči Bogu, sva zemljo!Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom!

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Četrnaesta nedjelja kroz godinu 8. srpnja 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod (ili gl. prilog ŽV 7/2006.) Otpj. ps.: 108 Kliči Bogu (ili 131)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 199 O Kruše živi, milosni Završetak: 175 O Srce, Sina Božjega

ČETRNAESTA n

edje

ljane

djel

ja

35

666živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, pridruženi mnoštvu Kristovih učenika poslanih u svijet, molitvom se utecimo nebeskomu Ocu, proseći snagu vjernosti.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, povjerio si riječ

evanđelja: daj da njezino lice u svijetu blista svjetlom evanđelja i duhom ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Za sveto djelo naviještanja evanđelja odabrao si apostole i učenike: daj da se svi koje danas zoveš na put svećeništva spremno i radosno odazovu tvome pozivu, molimo te.

3. Molimo te za sve ljude do kojih je doprla tvoja riječ spasenja: nek ona postane put njihova života, molimo te.

4. Za nas koji danas zajedno slušamo tvoju riječ: okrijepi nas svojim Duhom da ovo zajedništvo slušanja uzraste u zajedništvo svjedočenja tvoje riječi, molimo te.

5. Preminulu našu braću i sestre primi u za-jedništvo svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući Bože, u riječi svoga Sina rekao si nam da je žetva velika, a radnika malo. Uči nas dostojnim i vrijednim radnicima na njivi Gospodnjoj. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeGal 6,14-18

Ja na svom tijelu biljege Isusove nosim.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaKol 3,15a.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim.Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje kraća verzijaLk 10,1-9

Počinut će na njemu mir vaš.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne poz-dravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prij-atelj mira, počinut će na njemu mir vaš.Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući osta-nite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje.Ne prelazite iz kuće u kuću.«Riječ Gospodnja.

35

ČETRN

AESTAnedjeljanedjelja

»Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. I u koju god kuću uđete recite 'Mir kući ovoj!'«

(Eugenio Dragutescu, 1959.)

36

OTAJSTVO i zbiljaČETRNAESTA n

edje

ljane

djel

ja

Lijepa riječ utjeha je tužnima, potpora ra-zočaranima, uvećava radost u trenutcima sreće i ohrabruje ostati na pravome putu.

Svjestan je toga prorok Jeremija dok tješi svoj na-rod. Mali broj povratnika došao je iz ropstva u ra-zoreni grad i ne nalazi ono čemu se nadao. Prorok, kao riječi ohrabrenja, najavljuje da će Jeruzalem biti obnovljen pa će u njemu cvjetati život. Grad je oznaka čitavog naroda, a proroštvom o njegovoj sreći uči ga da ne ostane zarobljenik prošlosti, ni ropstva kao ni nekadašnje slave, nego da se okre-ne budućnosti. Ona pripada Bogu koji uvijek na nov način pokazuje svoju ljubav. Ne treba očeki-vati ponavljanje djela prošlosti, nego iz njih učiti da Bog djeluje u svakom vremenu na njemu razu-mljiv način. Ostvarena proroštva jamstvo su da će se ostvariti i sadašnja. Proročka poruka nade ima svoj jedini, ali dostatni argument u riječi Gospod-njoj. Ostvarit će se jer je Gospodin sam obećao. Riječ Gospodnja je uzrok radosti i razlog nade.

Od nade do miraIsti uzrok radosti nalazimo i u današnjem evan-đelju. Riječ tijelom postala uzrok je radosti koja je uvećana jer je nada zamijenjena mirom. Na-da u sebi nosi stanovitu strepnju, nemir i nesi-gurnost, dok s Isusom ona više nije budućnost, nego sadašnjost. Zato mogu propovijedati mir. To poslanje Isus im daje u trenutku hoda prema Jeruzalemu gdje će poraziti smrt koja je uzrok svakog nemira. Ne trebaju se opterećivati su-višnim sredstvima, niti imaju vremena gubiti se u nepotrebnim formalnostima koje su često dio puta. Poruka mira i radosti ne trpi čekanje, a čak ni odbijanje ne sprječava njezin dolazak. Stoga se govori o žetvi koja je u Svetom Pismu česta oznaka kraja vremena i posljednjeg suda. Ona vrijedi za one koji primaju poruku, za one koji je odbijaju, ali i za one koji nisu za nju ču-li. Zato su nužni radnici koji će ići bez ičega i ti-me svjedočiti pouzdanje u Boga, radnici koji će ići prema svijetu kao što Isus ide prema Jeruza-lemu da bi mu donio spasenje.

Riječi radosti i mira Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika. Nji-hov broj podsjeća na broj poganskih naroda proi-steklih od Noinih sinova, prema Knjizi postanka, pa, prema tome, označava cijeli svijet. U Svetom je pismu na više mjesta kombinacija broja sedam oznaka mnoštva. Isus se očituje poganima umna-žajući kruh od kojega ostaje sedam košarica, dok sedam đakona predsjeda posluživanju stolova Helenistima u Djelima apostolskim. Time se po-ručuje da je svijet prostor na kojemu treba djelo-vati. Nema kraja svijeta ni područja života koje je strano Kristovim učenicima. Nema mjesta koje je nedostojno Krista. Svugdje treba donijeti poruku mira i radosti.

Mir i radost stalne su teme Lukina evanđelja. Te dvije oznake spajaju nebo i zemlju, počevši od Isusova rođenja, preko izgubljene ovce i obraćena grešnika do susreta Uskrsloga s učenicima. Isus učenicima govori da su im imena zapisana na ne-bu jer propovijedaju mir i radost. Pri tome im se ništa ne može dogoditi, ne mogu im naškodi-ti zmije i štipavci – simboli smrti, upravo zato što on ide u Jeruzalem nadvladati smrt. Plod Isusova

Posla ih »dvojicu po dvojicu«. Navještaj Radosne vijesti neodvojiv je od svjedočenja u zajednici.

37

666živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Usmjeri nam pogled, GospodineBroj tvoj učenika koje šalješ,njih sedamdeset i dvojica,govori nam o mnoštvu, o poslanju svihdo kojih je doprla tvoja riječ.Svi koje si pozvaoposlani su biti svjedoci evanđelja.Šalješ nas k drugima,k svima koji su potrebni tvoje riječi.A drugi su tu, pored nas, potrebni su riječikoja neće biti izgovorena usnama,nego životom.Radije bismo katkad krenulik onima koji su dalekoi zborili im mudrost evanđelja.A ti nam kazuješ da i ljudi uz nasmogu biti ‘daleki’,jer gladni su našega svjedočanstva.Zato nas šalješ ‘dvojicu po dvojicu’da jedni drugima budemo živa riječ spasenja.Otvori nam, Učitelju, oči vjereda u bližnjima svojimprepoznamo učenike tvoje. Amen.

ČETRN

AESTAnedjeljanedjelja

učenja osobito je vidljiv kod svetoga Pavla. Iako bi se mogao hvaliti podrijetlom, učenjem, »bilje-zima Isusovim« i čudesima koja je činio u Isusovo ime, poput one sedamdeset i dvojice, on se ponosi samo križem Gospodina našega Isusa Krista. Po križu je ostvareno sve što je Bog obećavao. Križ je potvrda riječi i znak njezine vjerodostojnosti. Po-treba potvrđivanja riječi životom vidi se i u Isu-sovoj odluci da ih šalje po dvojicu. Nije dovoljno samo govoriti. To može i jedan, pojedinac. Poje-dinačno bi učenici stigli u više mjesta. Kad ih šalje po dvojicu, Isus naglašava da istinitost riječi tre-baju pokazivati životom, a zato su potrebna naj-manje dvojica. Navještaj radosne vijesti nedjeljiv je od svjedočenja zajednice.

Snaga riječiRiječ je moćna. Evanđelje kaže da je jača od zlodu-ha i snažnija od smrti. Potvrđuje to i naša svakod-nevica, obilježena napretkom komunikacija, gdje riječ još jednom pokazuje svoju snagu. Njezinu moć koristimo da bismo postigli dobro. Svjedoci smo brojnih i uspješnih humanitarnih pothvata. Međutim, vidimo da je riječ jednako moćna i kad nekoga treba osuditi, optužiti i uništiti mu život. Može biti izvor i blagoslova i prokletstva. Kristo-vi učenici trebali bi nositi riječ blagoslova. No, naš je najveći problem što imamo ispravno učenje, ali ne i njegovo prakticiranje. Ispravni smo u navi-ještanju, krivi u življenju. Važnije nam je što se kaže, nego što se čini. Sami tako živimo pa onda lakše i radije prihvaćamo i nagrađujemo one ko-ji puno obećavaju, makar ništa od toga ne ostvari-li, nego one koji čine spremni evanđeoski kazati: Učinili smo što smo trebali!

Crkva ima lijepe ‘dokumente’ i smjernice o raznim stvarnostima, ali uvijek nedostaje njiho-ve realizacije. Kao da je prekinut savez između ri-ječi i djelā. O svemu smo spremni govoriti. Želi-mo da naš govor drugima bude putokaz, dok nās na ništa ne obvezuje. Lakše prihvaćamo devijan-tno ponašanje, nego drukčije mišljenje. Bez puno problema ćemo kazati: Živi kako želiš, to nije moj problem, ali ne traži do mene da to javno prihva-tim. Praksa je sve udaljenija od ideala, a Sveto pi-smo uvijek nudi opravdanje da je duh snažan, ali tijelo slabo.

Današnja nas čitanja upozoravaju na potrebu usklađenosti riječi i dijela, života i njegove zami-sli. Ma kako bili lijepi ideali, bez realizacije ostaju samo mrtva slova. O nama ovisi hoće li Crkva bi-ti društvo mrtvih pjesnika ili će riječima radosti i mira spajati zemlju s nebom.

Slavko Slišković

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

»Žetva je velika, a radnika malo.« Pred tom Isusovom riječju mnogi pomišljaju na mnoštva do kojih evan-đelje još nije doprlo. No, za Isusa je svaki čovjek »veli-ka žetva«. Duhovni oci kršćanskoga Istoka naznačuju da bi Krist bio sišao na zemlju i umro sve da je na ze-mlji bio i samo jedan čovjek potreban spasenja. Mo-žda je za nas »velika žetva« samo jedan čovjek koji je potreban našega svjedočanstva vjere! A. C.

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

Nebeski hvalospjevHvalospjev za Večernju u Časoslovu (Otk 11,17b-18; 12,10b-12a)

S. Topić

A

Pripjev

le

- lu- ja,

- a le

- lu- ja,

- a

le

- lu- ja,

- a

le

- lu

- ja,

- a

le

- -

lu

ja,

-

a

le- lu

- ja!

- 1. Zahvaljujemo ti,

Go

spo

da

- ru,

- Bo

že

- Sve

vla

da

- ru.

-

Koji jesi i

ko ji

- bi

ja

- še.

- Zato što si uzeo u ruke

moć

svo

ju

- ve li

- ku

- i

za

kra- lji

- o

- se.

2. Gnje

vi

- še

- se

na

ro- di,

-

a

li

- do

đe

- srdž

ba- tvo

ja

- i

čas

da

se

su

di

- mr

tvi

- ma

-

i naplata dade slugama

-

tvojim prorocima i

sve

ti

- ma

- i svima koji se boje

i

me

- na

- tvo

ga,

-

Pripjev

39

666živo vrelo 2007G

LAZBEN

Iprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

ma

li

- ma

- i

ve

li

- ki

- ma.

- 3. Sada nasta spase

nje- i

sna

ga

-

i

Kra

ljev

- stvo

- Bo

ga

- na

še- ga

-

i vlast

po

ma

- za

- ni

- ka

- nje

go- va!

-

Jer, zbačen je tužitelj braće

na

še

-

koji ih dan i

noć

op

tu

- ži

- va- še

-

pred

Bo

gom

- na

šim.

- 4. A

li

- o

ni

- ga

po

bije

- di- še

-

Krv

lju

- Ja

ganj

- če

- vom

- i riječju svoga

svje

do

- čan

- stva:

-

nisu ljubili života svoga

sve do

smr

ti.

- Zato, veseli

te

- se,

ne

be

- sa

- i

svi

ne

be

- sni

- ci!

-

Pripjev

Pripjev

Pripjev

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

Cijenjeno Uredništvo, želio bih u Živome vre-lu pročitati stručno mišljenje o premještanju slavljenja svetkovine zaštitnika župe na naj-bližu nedjelju. Takva se praksa ove godine uvodi u našoj župi. Molim vaš komentar i raz-jašnjenje.

J. K., član Župnog past. vijeća

Svaki govor o liturgiji nedjelje, kao i o ‘dosto-janstvu’ nedjelje u sveukupnome životu Cr-kve, trebao bi započeti posvješćenjem da je

nedjelja za kršćane prvi dan – ne samu u tjed-nu. Liturgija Crkve u tjednome ritmu nedjelji da-je prvenstvo. Liturgijski tjedan započinje, naime, nedjeljom, a završava subotom. Građanski kalen-dar na početak tjedna stavlja ponedjeljak, a ne-djelju na kraj. U tim dvama pristupima nije riječ sa mo o različitome kalendarskom rasporedu, ne-go o bitno različitom vrjednovanju vremena i ži-vota: kršćanski kalendar na početak svega stavlja iskustvo Boga (očitovanog u liturgiji Crkve), a gra-đanski kalendar na početak svega stavlja čovjeka i njegov rad. Posljedice su ‘građanskoga’ pristupa dalekosežne i, očito je, ne razrješuju se građenjem weekend kulture. Možda je dovoljno naznačiti tek jednu od temeljnih razlika: kršćanska nedjelja u središte stavlja okupljanje zajednice; weekend- -kultura na prvo mjesto stavlja razilaženje, izra-ženo u obliku izleta, putovanja, odvajanja vreme-na ‘za sebe’…

No, čitateljevo nas pitanje vraća na razmišlja-nje o prvenstvu i dostojanstvu nedjelje unutar krš -ćanske zajednice. Čini se da i kršćani sve češće bi vaju zarobljeni »bezduhom« građanskoga ka-lendara, pa se kršćansko slavljenje nedjelje za-mjenjuje kršćanskim obilježavanjem weekend-a.

Temeljno obilježje nedjelje jest kristološko, kristovsko: kršćanska zajednica tim danom (a ne samo izdvojenim trenutkom iz toga dana) pro-slavlja Kristovo vazmeno otajstvo. Sveti Augustin nedjelju naziva »sakramentom Vazma«. Nedjelja

Nedjelja, prvi dan – ne samo u tjednu

je ‘sakrament’ pred svim drugim danima u tjednu. Premještanjem svetačkih slavlja iz danā u tjednu na nedjelju, zapravo se niječe vrijednosna uzvi-šenost nedjelje, te se nedjelja olako proglašava »slo bodnim« danom, u čemu je očevidan utjecaj weekend-kulture.

Nesumnjivo je da ‘slobodni’ dan može pruži-ti sve preduvjete za različite oblike i načine slav-ljenja. No, nedjelja nipošto nije »slobodan« dan. Za liturgiju su »slobodni dani« zapravo dani u tjednu (feriae) – ukoliko su slobodni od slavlja. Nedjelja nikada nije feria, tj. liturgijski slobodan dan. Ako je nekome slavljenju potrebno ustupiti nedjelju da bi se ono održalo, onda je zacijelo upi-tan kršćanski smisao takvoga slavlja. ‘Pastoralni’ razlozi, kojima se pokušava opravdati prenoše-nje svetačkih slavlja na nedjelju, najčešće su sa-mo pokriće za neuspjeh pastorala koji ne uspijeva svecu-zaštitniku župe ili mjesta osigurati dosto-jan dan unutar tjedna. Ako se smatra nužnim slavlje sveca zaštitnika prenijeti na nedjelju da bi se to slavlje moglo održati, onda je upravo to naj-bolji pokazatelj da taj svetac nije ni prepoznat ni slavljen kao zaštitnik. U tom bi slučaju pastoral-nu brigu za slavljenjem trebalo drugačije usmjeri-ti. Ostaje naime temeljno pitanje: Što zapravo že-limo slaviti? I posljedično pitanje: Što ostaje od kršćanske nedjelje, koja je kao Dan Gospodnji, ustupljena drugim sadržajima.

Na nedjelje »kroz godinu« mogu se slaviti sa-mo one svetačke svetkovine koje na nedjeljni dan padnu po svome datumskome slijedu. Nedjelje u došašću, u korizmi i vazmenome vremenu ne tr-pe niti takav oblik ustupanja mjesta svetačkim slavljima, pa se svetkovine koje datumski padnu na neku od tih nedjelja, prenose na prvi slobodni dan u tjednu.

Kršćanska osjetljivost za dostojanstvo nedjelje ne očituje se samo u ustajanju proti rada nedje-ljom. Ta bi briga trebala biti zadaćom nekih dru-gih društvenih skupina, a kršćanima je vlastiti-je nastojati oko kristološkoga identiteta Dana Gospo dnjega.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 6

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SCiG : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

I. Dugandžić, U radosti naviještene Riječi.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine C.

228 str.65 kn

I. Dugandžić, Osluškujući Riječ.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.

252 str.65 kn

Naša tema:

Liturgija i slika

Pred toplinom istoga Suncacvijet niče, raste i ugiba.U tebi se, Gospodine, rađamo,u tebi živimo i umiremo,u tebi jesmo i nakon što umremo…