002 glasovi iz kante

8/13/2019 002 Glasovi Iz Kante

1/61

Borislav Mikuli UDK: 316.774:801.73Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu Originalni nauni radZagreb, Hrvatska

GLASOVI IZ KANTE

McLuhan, digitalni apsoluti problem regresivnog napretka

(Prilog materijalistikoj epistemologiji medijskog diskursa)

From Plato to the present, in the Wes-tern world, there has been no theory wha-tever of psychic change resulting fromtechnological change. The exception isthe work of Harold Innis and his disci-

ples, Eric Havelock and McLuhan.

Marshall McLuhan

Apstrakt:U ovom ogledu autor pokuava na temelju primjeraka prosjenognekvalificiranog te profesionalnog i teorijskog diskursa o fenomenu i pojmu medijapredoiti momente koji nude model kako za strukturno-semiotiku tako i za sadraj-no-kritiku analizu medija socijalno-teorijske orijentacije. Ona se odnosi na medijeu striktnom (tehnolokom) i proirenom (semiolokom) znaenju termina kao teh-nikih naprava i kao semiotikih objekata poput diskurs ideologije, znanosti iknjievnosti. U prvom dijelu (I. 1-3), koji je gotovo u cijelosti posveen kratkom i le-gendarnom tekstu Marshalla McLuhana Medij je poruka, njegova osnovna teza sepodvrgava diskurzivno-logikoj analizi teksta i izokree u prividno dijametralnosuprotan oblik Poruka je medij i istrauju se daljnje mogunosti njezina razumije-

vanja. U drugom dijelu (II. 1-3) ispituje se odnos McLuhanova integralnog pristu-pa analizi medija, kao partikularne teorije (teorije komunikacije), na taj nain to sedovodi u diskurzivni kontekst s tezom o kraju ideologije iz 60-ih godina te s prim-jercima humanistiko-znanstvenog diskursa o ne-tehnolokim oblicima medija (her-meneutike teorije percepcije, psihoanalize narativnih postupaka u fikcionalnimdiskursima). Cilj rasprave je iznova locirati fenomen konceptualne regresije (sadr-ajne, kulturne, ideoloke) u diskursima koji pretpostavljaju apsolutnu inovativnost inaprednost svoje medijske forme. Rezultat rasprave pokazuje da regresivnost lei usamoj formi medija, odnosno, u koncepcijama (teorijama, ideologijama) forme.

Kljune rijei: teorija medija, forme medija, instantanost, simultanost,

McLuhan, hermeneutika epistemologija percepcije, psihoanalitika hermeneutikaknjievnosti, teza o kraju ideologije, MacIntyre.

9

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


2/61

I. Medij i figura apsoluta

1. Nestajui posrednik

Medij pojam pod kojim podrazumijevamo svaki tvarni enti-

tet koji svojim tijelom slui ili moe sluiti za prenoenje, pro-putanje ili posredovanje nekog drugog, razliitog entiteta (tvarnogili duhovnog) obuhvaa najiri mogui repertoar fizikih predme-ta, od stare kante preko suptilnijih tvari koje nazivamo vodiima,ili pak od jo elementarnijih oblika tvari (estica ili valova) za kojezna samo znanost, sve do ivog tkiva, staninih i substaninih jedini-ca, i konano opet do nas, do cijelog ljudskog tijela.1No, osim to

je medij materijalan, univerzalan i ubikvitaran fiziki objekt, obilje-

en je paradoksom koji je karakteristian za sve elementarne stvari nevidljivou neega to je najprisutnije u svijetu predmeta, poputsvjetla ili zraka.

tovie, u mediju ima neto vie i neto manje elementarno odzraka, barem u racionalizatorskoj koncepciji ranih predsokratovaca.Dok je zrak postao teorijski predmet (arch) po tome to je nevidlji-vo prisutan, medij se ini permanentno odsutan iz svijeta svjesnogupravo po onome to ga ini vidljivim i prisutnim to je njegova

(gruba) materijalnost. Ona je taj neprekoraivi i nenadomjestivi mo-ment koji nosi funkciju posredovanja ili medijacije po kojoj je medijmedij. Paradoks medija je tako inherentan ili konstitutivan u samojstvari-mediju: njegov neizostavni moment materijalnosti proizvodiono to istiskuje i nadomijeta medij kao predmet u svijetu i to gaini predmetno nepostojeim, tj. kao predmet svijesti. Premda uvijektu, medij nestaje kao predmet jer je, poput znaka, neto drugo negoon sam; no za razliku od znaka, medij ne upuuje na neto drugo od

samoga sebe to smo nije prisutno nego je upravo njegova odsut-nost konstitutivna za znakovni odnos. Medij ne upuuje na drugo ine postaje sm vidljiv tim upuivanjem, kao to je sluaj kod znaka,nego sadri to drugo kao svoje i tim sadravanjem drugog nestaje iz

polja predmetnosti. Medij jest ili postaje nevidljiv u mjeri u kojoj,

10

BORISLAV

MIKULI

1 Da stanini procesi nisu samo transmiteri neuronskih podraaja nego genuinikomunikacijski pa ak i interpretacijski fenomen, pretpostavka je tzv. imunosemioti-ke. Interpretacijsko-teorijsku univerzalizaciju te pretpostavke o semiozi limfocita

osporava Umberto Eco u:I limiti dellinterpretazione, Milano: Gruppo editoriale Fab-bri etc. 1990 (v. osobito pogl. 4.1, o minimalnim uvjetima interpretacije).


3/61

kao fiziki predmet u svijetu, posreduje (ili medijalizira) svojedrugo koje ga, sa svoje strane, nadomjeta u najmanje dvostrukomsmislu: predstavlja-zamjenjuje i potiskuje.

Taj elementarni odnos samo-ponitavanja-kroz-drugo ne vaisamo apstraktno i openito za fizike stvari u svijetu i njihovu spo-sobnost da prenose druge stvari, ve takoer za klasu tehnikih na-

prava koje nazivamo medijima: na mjesto medija u smislu materijal-ne forme ili tehnike naprave uvijek stupa, ak kad je naprava

posebno vidljiva ili uoljiva, to heterogeno, drugo od njega samoga ono to zovemo sadrajem. To dobro ilustrira okolnost da se svakaintervencija na medijskom predmetu (poput pojaavanja tona natelevizoru ili nekom slinom ureaju iz klase prijemnika kojiemitiraju druge fizike predmete, poput tona i slike) odvija idoivljava kao modifikacija na (medijskom) sadraju a ne na (medij-skom) predmetu. Unos (input) koji je fiziki predmetan i osvijetenali osjetilno skroman ili oskudan (radnja pomicanja nekog dijela naaparatu koji nazivamo pojaalom) postaje takorei bespredmetan

pred estetskom spektakularnou promjene u ishodu (output), predobiljem novog sadraja (zvuka koji vie ne doivljavamo kao fiziki

predmet ve kao duhovni sadraj). Sve dok i sve vie to uspijeva tamodifikacija sadraja ona bolje sakriva da poiva na preskoku ilibespredmetnosti posredujuih instanci. (Tako radnja inputa koju

prati nae istinito vjerovanje da pomiemo pojaalo s nieg na viistupanj zapravo ne zna to tehniki izvodi, ona ne zna da je primarniuinak ili output samo promjena tehnikih konfiguracija, dakle, da

je predmet promjene medija samo drugi medij u mediju.) To nezna-nje nije samo psiholoko premda je zanemarivanje materijalnestrane ureaja i usredotoenje prosjene-svakodnevne svijesti naoutput svakako psiholoka pojava niti je samo pitanje razlikeizmeu obine i ekspertne svijesti, koja se lako dade objasniti i timeispuniti rupe u preskoku. Naprotiv, za skokovit odnos inputa i outpu-takarakteristina je i odluujua upravo redukcija ili prekraenostkoja proizvodi strukturni prevrat izmeu tehnike oskudnosti formei obilja sadraja; i to se vie kroz to baratanje iluzijom, kroz to

brkanje fizike forme i duhovnog sadraja, troi sm medij kao teh-nika naprava, medij nestaje iz podruja osjetilnosti, zamjetljivosti iosvijetene prisutnosti za korisnika, a time, ini se, i samo-zamjedbaili osvijetenost korisnika kao subjekta koritenja. Tek kad modifi-

11

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


4/61

kacija (vie) ne uspijeva, kad radnjainputane donosi oekivaniout-put, pojavljuje se medij u svome istom ali potroenom, ne-funkcio-nalnom i ne-medijskom obliku radio ili televizor kao stara kanta.Medij postaje prisutan u trenutku svoje disfunkcionalnosti. ini seda to vrijedi i za subjekt: on se pojavljuje kao frustrirani korisnik.

Danas vladajua i navodno opeprihvaena spoznaja o tomeda se ljudska kultura zapravo sastoji od medija, a da civilizacijski

proces nije nita drugo do tehnoloko usavravanje i sadrajno pro-irivanje oblika reprezentacije, medijacije svijeta i razmjene spozna-

ja, nije ni tako opa ni tako samorazumljiva, kako se moda ini natemelju zasienja okolnog svijeta novom i najnovijom medijskomtehnikom koja se reproducira u sve savrenijim tehnikim oblicima isve kraim vremenskim sekvencama. Odatle se izvodi pretpostavkao medijskoj osvijetenosti suvremenog ovjeanstva, tj. medij-skoj svijesti koja navodno iz temelja karakterizira dananju prosje-nu svijest. Moda je, prividno paradoksalno s obzirom na svepri-sustvo visoke tehnologije, prije rije o nesvjesnoj proetostisvakidanjice medijima koja stvara nov, tehnoloki i intelektualnosloeniji tip spontane pismenosti, a ne osvijetenost, a socijalna i

politika posljedica te pismenosti jest stvaranje vee (ili barem iste)intelektualne razlike izmeu specijalista i obinih korisnika nego to

je ikad postojala u povijesti. Povijest pismenosti na srednjevjekov-nom Zapadu prije izuma tiska ui nas da se opseg drutvene klase

proizvoaa pisma (pisaca i prepisivaa) vie-manje podudarao skoliinom itaa; obje su kategorije ograniene na usku klasu dru-tveno izdvojenih specijalista. Upravo to se smatra historijskim itipolokim pragom nastanka pisca u modernom smislu rijei. 2

Za ilustraciju posljedica nove masovne pismenosti, u tomsmislu karakteristina je jedna pojedinost iz jedne tzv. velikedrutvene afere u Hrvatskoj, s kraja 2004., povodom objavljivanja

privatnog porno-filma najistaknutije hrvatske pop-zvijezde 90-ih,pjevaice lake glazbe, Severine Vukovi, na internetskom portalu

12

BORISLAV

MIKULI

2 Ta se specifina epohalna struktura smatra odreujuim drutvenim i kultu-ralnim uvjetom za nastajanje figure i institucije autora, izoliranog i uzvienog pis-ca, koju inae smatramo specifino modernom. Usp. James J. ODonnell,Avatars ofthe Word. From Papyrus to Cyberspace, Cambridge (MA), London (UK): HarvardUP, 1998, Introduction. Za ovu tematiku upuujem na URL-adresu http://www.en-

glish.uga.edu/~rmenke/6830/, s daljnjim linkovima prema opirnoj i analitinoj bi-bliografiji o historiji i sociologiji knjige.


5/61

Index.hr; ta je afera postala dogaaj u regiji (kako se eufemistikijo naziva inae po sebi ve eufemistiki izraz prostor bive Jugos-lavije) a dola je ak do ranga globalne vijesti na CNN-u. Rije je otome kako je (navodno izbrisani) video-dokument s kompjutera pje-vaice postao plijen nekog hackera koji je trebao servisirati kompju-ter pa je (navodno) ujedno detektirao izbrisani dokument, skinuo ga i

proslijedio sljedeem mediju u lancu afere. Osim to ovdje ve unajuem podruju tehnologije vidimo proliferaciju samog pojmamedija od tehnikog predmeta (kompjuter) preko daljnjih materijal-nih oblika prijenosa do institucije ili interesne organizacije (internet

portal) koja, iako pravna osoba, na kraju lanca sama postaje nosa-em istog sadraja kao i kompjuter, karakteristian je jedan naoko

bizaran i prividno heterogen detalj koji je kriavim naslovom formu-lirao jedan tiskani medij (Jutarnji list): Za aferu kriva Severininaraunalna nepismenost! Premda takva formulacija u novinskomargonu ne dokazuje nita drugo do pretencioznost, neobavijete-nost i sklonost mitomaniji povodom pojma raunalne pismenosti,ona skriva ono bitno. Funkcija hackera odluujua je za aferu i to nesamo kao tehnoloki kvalificiranog koji e uvijek premaiti i naj-veu pismenost obinog korisnika; ona je odluujua zato i samozato to je visoko kvalificirani tehniar ujedno kompetentan isadrajno on je kulturoloki, ideoloki i simboliki obavijetenpo-srednik, barem implicitno. Funkcija hackera je zapravo ime zaapstraktniji i daleko presudniji predmet koji u ovdje tentativnonazvatiproblemom lokacije (ili lociranja) medija. Gdje je smjetenmedij u toj aferi, to je to to ini medij je li to procedura snimanjaili procedura objavljivanja ili pak procedura (navodne) krae? Oi-gledno je da se mjesto medija ne moe iscrtati bez uraunavanjatrans-tehnoloke i trans-sadrajne komponente, odn. da medij kon-stituira jedna instanca relacije medij-sadraj koja je u odnosu i namedij i na sadraj ujedno izvanjska i unutranja ili, reeno rjenikomlakanovske psihoanalitike semiologije, ekstimna. Ona je ta koja

povezuje sve tri procedure (snimanje, objavljivanje, krau). Drugimrijeima, pozicija medija je odrediva samo kao mjesto javno zain-teresiranog subjekta koji sam postaje prenosnik ili medij jednogsadraja koji nije su-izreen, ali je uvijek su-iskazan i genuino nov.

Medijsko stanje modernog i osobito suvremenog doba izgledaiz temelja drugaije od klasinog, ali moda ipak samo u jednom

13

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


6/61

svome dijelu: nova medijska tehnologija je od poetka, po svojojkonstituciji, namijenjena masovnoj upotrebi koja se odvija uz istovre-meno vie-manje spontano praktino razumijevanje u hodu (tzv. brzoili sporo kopanje), kao instantano koritenje-uivanje sa to manjedisfunkcija i frustracija.3 Teorijsko razumijevanje medija i dalje jeostavljeno teorijskoj kulturi specijalista, koja je i sama razdijeljena nasektore izumitelja, teoretiara i proizvoaa. Oni se u razliitim i ne-

jednakim oblicima i stupnjevima komunikacije obraaju svijetuobinih korisnika, i to ovisno o svome poloaju prema sektoru mar-ketinga. Tako je i spoznaja o proetosti ljudske kulture medijimateorijska tekovina suvremenog doba i puno mlaa od faktikog histo-rijskog otkria medija kao posebne tvarne supstancije. Ono pada, kaoto je poznato, ujedno s otkriem kemijskog elementa radija.

Ta okolnost osvjetljava i potvruje trivijalno pravilo koje vla-da za ljudske spoznaje, naime da jedan istaknuti moment nekog feno-mena poinje initi vidljivim itav fenomen koji je prethodno bio teo-rijski nevidljiv iako vidljivo prisutan. Za medij, taj nevidljivo vidljivimoment bilo je pismo. Paradoks i zaudnost moe biti utoliko veato upravo pismo i njegov materijalni nosilac (kamen, glina, perga-ment, papir), ini glavninu dosadanje ljudske povijesti, odnosno kul-ture i civilizacije. Tek nakon otkria kemijskog elementa radija i, oso-

bito kasnije, nakon otkria tekueg kristala nauili smoprepoznavatistvari unatragi vidjeti papirkao medij, no to se jo uvijek ne moes istom sigurnou tvrditi za starije oblike materijalnog nosaa pi-smenosti, glinu ili kamen, a jo manje za dlijeto, trsku, pero ili drugealatke kojima su u kamen, glinu i papirus, u te tvari, utiskivani zna-kovi. Takvi momenti u naem razumijevanju medija obino imajusamo pomoni, kontingentni karakter. No ipak, medij je uvijek bitnomaterijalno-tehnoloki fenomen ma kako bio suptilan i neuhvaljiv zaobina osjetila. To potvruje danas, ini se, odreeni nerazmjer u re-zultatima i interpretacijama fiziolokih istraivanja mozga: njegov

14

BORISLAV

MIKULI

3 Za spomenuti porno-video v. moj prilog Severina u poronom krugu medi-ja, u:Tranzitorij 2007. Kao to emo kasnije vidjeti kod samog McLuhana, to semjesto pokazuje kao scena uivanja recipijenta u istom procesu medijacije.Meutim, ono je mnogo vie: mjesto koje pretvara nemut akt uivanja recipijenta u

proces koji ga konstituira u simbolikom smislu kao subjekt elje. To je efekt hacke-ra-kradljivca da moment intimnosti (privatnosti) u medijskom samo-uivanju

pop-pjevaice pretvori u ono to ono jest: ekstimni moment javnosti (u smisluvanjskog koje je od poetka ve unutranje).


7/61

medijski karakter prepoznaje se djelomice u pojedinanim, sektoral-nim funkcijama (u rasponu od na najvei receptor do na najveiseksualni organ itsl.) ali opa i fundamentalna medijska naravmozga ostaje i nadalje izvan interesa teorijskih domiljanja.

Ta okolnost slui za objanjenje razloga zato se pod izrazommedij uglavnom i primarno razumijeva nekiposebanmedij, a to jeupravo onaj dominantnimedij novog doba. Dok se redovito istie je-dan privilegirani i u pravilu nov tehnoloki oblik komunikacije, i toone izravne, tj. verbalne, koja je i sama medij, dotle itavo polje me-dija, odnosno drugih, neverbalnih oblika komunikacije poput pro-metne mree ili samog prometa kao kretanja, ostaju vie-manje iz-van domene upotrebe toga pojma. Tako, pjeaiti danas pranjavom

poljskom cestom jedva da ima neko znaenje, ako uope ikakvo,premda na pjeaenju kao mediju poiva itava pratea subkulturamodernizma romantika i postromantika kultura kritike indu-strijske moderne u njezinu poletu i zanosu.

Premda rijetke, nove pojave simbolikih pjeaka nisu ne-poznate ni kod nas. Osim medijski eksploatiranog hrvatskog pjea-ka-hodoasnika u Rim uoi (posljednjeg) roendana pokojnog papeIvana Pavla II. u ljeto 2004., ili pak biciklijade povodom Olimpij-skih igara u Ateni 2004., pojavio se u hrvatskim masovnim medijimai autentiniji primjerak tradicionalnog egrtskog hodoasnika njemaki stolarski egrt, u karakteristinoj odjei iz 19. stoljea kojase jo uvijek moe vidjeti kao egzotina folklorna pojava ne samo ugradiima nego ak i u njemakim velegradovima, a osim toga josamo kod amerikih Amisha (koji su porijeklom njemaka prote-stantska fundamentalistika sekta posveena kultu manufakturnograda). Karakteristino je da se prilog o tome sekularnom hodoasni-ku koji dakle ne slijedi vjerski cilj ili zavjet poput eklezijastikogvjernika nego ispunjavadunost egrtskog zavjeta, kojemu dakle lu-tanje ili vienje svijeta spada ucurriculumstrunog obrazovanjakao neki opi predmet pojavio ljeti 2004. u SD Magazinu, sub-otnjem priloguSlobodne Dalmacije, to nije nimalo sluajan efekt

pomanjkanja tema ili sezone kiselih krastavaca. Rije je o klasi-nom, novinskom mediju u (tada jo javnom ili dravnom vlasni-tvu) koji je u to vrijeme posvetio znatnu panju i prostor novom re-gionalnom pokretu ekolokog, ekonomskog i kulturnog usmjerenja

pod imenom Volim te, otoe!; pokretu koji se u dijelovima

15

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


8/61

intelektualne i medijske javnosti Hrvatske izvan Dalmacije smatraonastavkom ili kulturolokim izrazom dalmatinskog politikogautonomatva (pa ak i lokal-nacizma).

Hodanje-pjeaenje kao medij s porukom posve sigurnoima kulturoloke, politike i ideoloke konotacije, no ovdje je zasada od veeg interesa razlika koja se vidi izmeu punog (vjer-ski-duhovno definiranog) hoda vjerskog hodoaa i praznog (smi-saono otvorenog) hoda u zavjetu prema iskustvu svijeta, zavjeta iz

profesionalne dunosti. egrt luta svijetom da bi vidio svijeta iiskuao svijet kroz praksu svoga umijea; on se izdrava na putuvrei svoj zanat (hrani se i spava kod onih koji ga zaposle). U odno-su na vjersko hodoae iji zavjet (barem naelno ili po definiciji)slijedi vii cilj koji lei na kraju ili izvan puta, lutanje egrta nosi

peat imanencije cilja ili lienosti svakog cilja koji bi bio vii odsamog lutanja; cilj i lutanje padaju ujedno, odnosno sadraj i medijsu jedno. U daleko radikalnijem obliku taj proces redukcije vanjskogna unutranje (cilj-kretanje) te sadraja na formu (profesionalnohodoae hodanje svijetom) prikazuje scena iz filma R. Zemecki-sa, Forrest Gump, kad Forrest pretrava Ameriku od zapadne doistone obale, i natrag, i stjee sljedbenike sve dok ga u jednom tre-nutku pratei medijski reporteri ne pitaju koji je vii cilj njegovogtranja Amerikom, koja je njegova poruka Americi. On koji neshvaa pitanje o vioj poruci svoje neposredne radnje, na prigovorda je to previe truda, odgovara onim poznatim Sranje se deava(Shit happens!) koje je potom postalo potapalica (u dvostru-kom smislu: unutar filma kao historijski izvor jedne ve uvri-

jeene poslovice, izvan filma kao nova poslovica koja je ujednocitat filma i citat stare poslovice). Pri tome je vano uoiti dvoje. S

jedne strane, proces redukcije svakog sadraja medija na sam medij,odnosno na pojavu medija kao nultog stupnja sadraja koji je nultizato to je posve reprezentiran (i supstituiran) samim medijem od-nosno formom medija (cesta, hodanje, medijska tehnika). S drugestrane, i ini se, u kontinuitetu s time, pojavu regresije medija koja seovdje javlja u svome ve poznatom obliku tzv. paradoksa medija:on se sastoji u sukobu izmeu napretka medijske forme naspram za-starjelosti ili arhaizmu sadraja. High-tech i oblici kulturalne regre-sije u navodno autentinije oblike egzistencije (hodoaa, zavjeti,autonomatvo, separatizam, nostalgija, nesvjesno itsl.) od suvreme-

16

BORISLAV

MIKULI


9/61

nih koji su u bitnome zasieni i regulirani medijskom potronjom.No, taj fenomen kulturalne regresivnosti sadraja naspram progre-sivnosti medija samo je izvanjski.4

Ovdje ve moemo vidjeti neto imanentnije to nalae da re-gresiju smatramo strukturnom, a ne kulturnom: nulti stupanj sadra-

ja (ili redukcija cilja, sadraja, poruke na materijalnu formu medija)ne donosi za aktera medijacije nita drugo do anuliranje ili nestaja-nje samog medija, odnosno njegovo dovoenje do funkcije sadrajaili do proizvoenja punine. Ona je ideoloka jer je proizvoenjepunine kroz ist proces medijacije proces stvaranja ugode. ini seda danas neko znaenje, poruka ili sadraj iz praznog medija pjea-enja moe nastati samo uz pomo boljeg, usavrenog prometnogmedija nego to je brdski, dolinski ili umski puteljak na primjer,ako pjeaimo asfaltiranom cestom po kojoj velikom brzinom zujemotorna vozila. Drugim rijeima, poljski put ne tvori vie opozicij-ski par s autocestom, oni nisu ni semantiki ni kulturni diferencijali,da bi tvorili bilo kakav znaenjski potencijal, potrebna je rekonfigu-racija semantikog polja. Nju nudi, ini se, regulacija prometa, od-nosno, drugi sloeniji medij u kojemu je sama cesta (makar i posveneusporediva s poljskim putem, tek djeli medijske aparature).

Pjeaenje je, kao i stopiranje, danas zabranjeno na autocesta-ma. No dananji uvjet za pojavu bilo kakvog drutvenog ili kultur-nog znaenja takvoga medijskog akta koji, usput reeno, zorno

pokazuje da je medijski sadraj ili poruka u bitnome efekt performa-tivne radnje koja lei u samoj formi ili strukturi medija nije toliko

zabranakoritenja medija ceste za pjeake, ve, obrnuto: gomilanjemedija, hipertrofija medijalnosti. Drugim rijeima, uvjet pojave zna-enja nije samo postojanje ceste koju kao formu ispunjava neki dru-gi medij, hodanje, nego hodanje mora dobiti drugi medij koji e gauiniti sadrajem: to su svjedoci u obliku modernih medija foto-grafije, teksta, filma.

Drugim rijeima, za nastanak znaenja iz pjeaenja danasosim pjeaenja i asfaltne ceste moramo imati zapis. Tu funkcijunipoto vie ne moe ispuniti ili jedva jo moe papir i pero,dnevniki zapis ili putopis unutranjeg, refleksivnog kulturolo-kog putovanja poput slavnog Heineova Putovanja kroz Harz iznjegovihSlika s putovanja(1824-1831.), proetog ironijom, sarka-

17

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

4 Usp. ovdje zasebno poglavlje II. 3.


10/61

zmom i dosjetkom.5 Suvremena putopisna literatura se, pored nizanovih znaajki, razlikuje od toga u jednoj bitnoj toki. Ne samo potome to najveim dijelom poiva na neverbalnom mediju foto-do-kumentaristike, i ne samo po tome to se tom zamjenom medija iglavnina refleksivnog misaonog procesa preselila iz verbalnog u sli-kovni materijal, pa slika vie ne slui kao ilustracija verbalnog nara-tiva nego, tovie, fotografski zapis odreuje diskurs i verbalnog di-

jela putopisa, uvjetujui knjievni anr i stil. Tako artizam slikeodgovara hermetinosti teksta; dokumentarizam slike potvruje sekroz stvarnosnost teksta; ironijski karakter teksta odgovara iro-nijskim crtama slike, ili obrnuto. (Unakrsni odnos ili suprotnost uopim karakterima, npr. hermetino-dokumentarno, tragino-ironi-no ini se neprimjeren ili nemogu.)

Pri tome, toku pomaka u povijesti smjene medija tvori po-mak u diskurzivnoj konstrukciji odnosa izmeu naracije i narativne

18

BORISLAV

MIKULI

5 Heinrich Heine,Reisebilder. Mit einem Nachwort von Joseph A. Kruse undzeitgenssischen Illustrationen, Frankfurt/M.: Insel Verlag, 1980. Premda je samojedan sluaj iz korpusa kasnoromantike putopisne literature koja je danas relevantnasa stanovita kulturalnih (a ne vie samo nacionalno-knjievnih) studija, odnosno sastanovita tvorbe tzv. orijentalnog diskursa izdvajam Heineov put po srednjoj Eu-ropi (v. osobito Die Reise von Mnchen nach Genua iz 1828. god.) zato to egzo-

tinu dimenziju diskursa ne proizvodi iz stava subjekta prema predmetu koji je ob-jektivno drugog karaktera (vanevropski svijet Istoka, tj. Orijent), nego iz stavasubjekta prema istom predmetu (bogati evropski gradovi, evropsko graanstvo). Natome Heineovu pothvatu moemo prepoznati da su Montesquieuova Perzijska pis-ma (Les lettres persanes, 1721.) koja poivaju na projekciji kritike Evrope uotueni, orijentalni pogled anticipacija i objedinjenje dvaju diskurzivnih postupakau potonjoj evropskoj knjievnosti, rasjed koji s jedne strane proizvodi egzotini ori-

jentalizirani diskurs, ukoliko je rije o objektu, i, s druge strane, ironizirani diskursukoliko je rije o subjektu. Rascijepljeni jezikPerzijskih pisamavodi u dva pravca.Prvi diskurs konstruira svoj orijentalni objekt kao efekt imaginacije vlastite izgublje-

ne ili otuene biti (tako u bitnome teza E. Saida i njegovih nastavljaa poput M.Todorove, R. Indala), pa se na primjer i velik dio ozloglaene Hegelove evropocen-trike kritike indijske filozofije u njegovojPovijesti filozofije ne moe razumjeti bezkonteksta njegove kritike Europe koja kroz orijentalizam trai svoju izgubljenudrevnu bit, prajedinstvo. (Izraz orijentalizam uzimam ante litteram, a za racionali-zaciju Hegelova evropocentrizma upuujem na Wilhelm Halbfass,India and Eu-rope. An Essay in Understanding, State University of New York Press, 1988.). Drugi,ironijski i kritiki diskurs subjekta koji dekonstruira svoje kulturalne idiosinkrazije(kao kod Heinea) tvori paralelan niz koji ipak daje dopunu onog prvog utoliko totvori autoironini diskurs subjekta o svome diskursu objekta. (Upravo ta rascijeplje-

nost je, ini se, sav sadraj evropskog na tome subjektu koji danas nije ni istonja-ki ni ameriki.)


11/61

instance, u konstrukciji mjesta putopisca: ona vie nije usmjerena napredmet, na prikazano, nego na prikazivaa. Ako je Heineova puto-pisna ironija znaajna po tome to je izdigla u temelju uzvieni statusromantikog idolopoklonstva doivljaja predmeta, njezin ulog jesubjektivan: ironina distorzija predmeta uinak je neprikazanog (inetematiziranog) pogleda refleksivnog subjekta. U fotodokumenta-ristici taj je ironini pogled na predmet esto zadran, ali je kao po-gled refleksivnog subjekta vidljiv uglavnom tako da (i ako) sam su-

bjekt stupi na mjesto predmeta. Naime, autofotografija je ta kojaotkriva troje: moment nevidljivosti djelovanja samog medija, stvar-nog nosioca pogleda kao produetak ili na(do)stavak medija i, ko-nano, autoreferentnu sposobnost medija koja (slino znakovnom

procesu beskonane semioze) okonava (navodno) beskonani pro-ces medijacije tako da ga vie ne produuje ve ponavlja (na drugojinstanci ili na drugoj razini) i tako poput posljednjeg znaenja iligranice u procesu semioze stvara totalni medij kao zadnji medij.

Zato nije udno ako danas upravo slikovni medij kroz svojediskurzivne procedure ponovno stvara nevidljivost djelovanja medi-

ja kroz odsijecanje svoga subjektivnog dovretka. Na mjesto subjek-ta ona (nado)stavlja nove oblike medija.6 Tako sam medij na jo

jednoj instanci reprezentacije dovrava medijski proces nastavlja-jui ga potencijalno beskonano, ali u drugom anru: tv-spot, fo-to-reklama ili billboard u nekom specijaliziranom asopisu, brouri

19

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

6 Za ilustraciju usp. formulaciju Waltera Benjamina za taj paradoks ne-vidljivosti faktora medijacije usprkos masovnoj prisutnosti medija, karakteris-tinog za odnos foto-medija i stvarnosti za razliku od slikarstva: Thus for contem-

porary man the representation of reality by film is incomparably more significantthan that of the painter since it offers precisely because of the thoroughgoing per-meation of relity with mechanical equipment, an aspect of reality which is free of

all equipment., cit. prema Janet Woollacott, Messages and Meanings, u: Cultu-re, Society, and the Media, ed. by M. Gurewitch et al., London/New York: Routled-ge, 1982 (1998), str. 91-111 (cit. str. 98). Osobito pak upuujem na minuciozne ispekulativne analize stvarno-fiktivnog, fantomskog i ujedno paradigmatskog ka-raktera medijskih tvorbi kao potrone robe i ujedno kao obrazaca miljenja,doivljavanja i ponaanja u ijem suproizvoenju sudjeluju sami prozivoai kaosubjekti svoje vlastite objektivacije, kod Gnthera Andersa, usp. Die Welt alsPhantom und Matrize. Philosophische Betrachtungen ber Rundfunk und Fernse-hen, u:Die Antiqiertheit des Menschen, Band I.ber die Seele im Zeitalter derzweiten industriellen Revolution, Mnchen: Verlag C. H. Beck (Becksche Reihe),

2. Aufl. 2002., osob. 19-20, str. 161-170. (Usp. izbor u:Europski glasnik10, Za-greb, 2005., preveo B. Mikuli).


12/61

turistike agencije ili tabloidu reprezentira jo jednom knjigu puto-pisa dajui mutotalnomedijsko okruenje. Pri tome anr citata ilidirektne referencije proizvodi posve novo stanje stvari utoliko to isam autor-putopisac, kao izvanmedijska instanca, postaje dio novog,medijski proizvedenog totalnog ili medijskog objekta: putopisac se

javlja takorei kao poruka ili sadraj onog istog medija (putopi-sa kao forme) koji je prethodno sam bio njegova poruka. Premda seova shema beskonane semioze medija ini kao spekulativno-dija-lektiki obrat miljenja, radi se prije o konfiguraciji same strukturemedija koja djeluje formativno na recipijenta i koja je presudna zadaljnje itanje. Ovdje je, ad hoc i po analogiji s pojmom sveukup-nog umjetnikog djela (Gesamtkunstwerk) i u duhu Andersove ana-lize, tentativno moemo nazvatiGesamtmedienwerk-om.7

Ovdje vidimo neto presudno. Ako je medij postao porukom,tj. ako je fiziki objekt (putopis sa svojim autorom) postao novsadraj (koji moemo simboliki predstaviti izrazom Putopis slav-nog putopisca NN), on je to postao djelovanjem drugog medija,novim procesom medijacije (reklama). To je, kao to emo vidjeti,

posve u skladu s McLuhanovom tezom da je sadraj jednog medijauvijek samo drugi medij, koju izraava njegova krilatica Medij je

poruka. No, promjena razina medijacije koja ujedno predstavlja ikraj medijacije jednog medija i beskonano produenje medijacijekroz druge medije tako da se oni odnose na taj medij kao na svojsadraj, odaje posve drugaije, palintropsko kretanje ili retro-pro-ces: poruka jednog medija nije nita drugo nego poruka koja sama

postaje medij, prenosnik jednog drugog, novog sadraja koji pret-hodno nije bio reprezentiran u tijelu medija ali je proizveden kroz ti-

jelo medija. Putopis je (kao sadraj-i-forma) postao dijelom novog(reklamnog) sadraja ili poruke kao to je tijelo hodoasni-

ka-na-putu-do-svetita koje transmitira poruku vjere postalo dijelomireg medija autoceste i pridruene reporterske aparature i zato jemedijska reproducibilnost poruke sa svim njezinim konstitutivnimmomentima (subjekt, poruka, medij) jedini imanentan i logiandovretak beskonane progresivnosti medija u totalitetu koji

20

BORISLAV

MIKULI

7 Usp. Anders: Ve je i Gesamtkunstwerk 19. stoljea spekuliralo ohorro-ru vacuii proizvodilo djela kojatotalnoovladavaju ovjekom, koja su istovremenonapadala sva njegova osjetila. No kako su ti napadnuti bili time omamljeni, kako su

samo predano uivali to totalno oduzimanje slobode, to je povijesno poznato, nav.mj., 13, str. 140.


13/61

daje reklamna forma (ili high-tech hodoae).8 ak kad se ini na-knadnim efektom medija, poruka je instantani izraz same logike pro-cesa medijacije, koji u trenutku djelovanja upuuje na sama sebe ilisvoj izvor. Poruka je medij poruke koja se odnosi na medij (ili bilokoji drugi sadraj nego to je ona sama).

Drugim rijeima, to je strukturni razlog zato se napretkommedija smatra uinak instantanosti, tj. smanjenja razlike ili ra-zmaka izmeu forme i sadraja medija, odnosno izmeu medija iporuke, koji se ujedno smatra kulturnim i civilizacijskim napret-kom. Medij svih medija, najprisutniji, najmoniji i najnevidljivijidanas je onaj tehnoloki produkt koji u najkraem ili najmanje za-mjetnom vremenu realizira instantanu trenutnu tj. dijakronikinajkrau ili simultanu reprezentaciju stvarnosti i njezinu najbrutehniku reprodukciju, irenje-rasipanje (rasijavanje, Anders) i

pojedinano troenje-uivanje. Nakon ere klasine foto-tehnikes razvijanjem i prijelaznog doba instant-kamere, to su danas digitalniureaji poput mobitela koji su ve postali sve ujedno: telefoni, fo-toaparati, foto-kamere, radioprijemnici-i-reproducenti, mp3-aparatii video-playeri ... pa ak i mali desk-top editori.

Tako su se do danas s pojmom medij povezivali najprije iliiskljuivo radio i televizija, takozvani elektronski mediji i njimasrodni tehnoloki oblici posredovanja slike (film, video). Odnedav-no, to reduktivno, selektivno, privilegirajue shvaanje medija joizrazitije se vidi u nazivu novi mediji s kojima se, s probojem elek-tronske tehnologije prema digitalizaciji na prijelazu 70-ih i 80-ih,asociraju kablovska televizija, kompjuteri, digitalni fotoaparati i ka-mere te strojevi za simulaciju kretanja u virtualnom prostoru i vre-menu. Uinak toga ubrzanog i intenziviranog tehnolokog napretka

21

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

8 Pri tome mislim na prethodno nagovijeteni Ecoov model okonanja proce-sa beskonane semioze u kojemu posljednje znaenje (konotacija) predstavlja to-talitet ili (privremeno dovreni) skup raspoloivih znaenja (konotacija) unutar

jednog semiotikog sustava. Taj je model Eco razvio, kao to je poznato, u drugojfazi svoga rada, odOdsutne strukture(La struttura assente, 1968, v.Kultura, infor-macija, komunikacija, Beograd: Nolit, 1973.), i razvio u smjeru semantikog realiz-ma. Premda kritiziran za pozitivistiki revizionizamu liberalnoj teoriji interpretacije,uporno je tvrdio kontinuitet svoje semiotike teorije. (Usp. Eco 1990, osobito pogl. I.3 posveeno obrani doslovnog smisla. Djelomini prijevod teksta u: Intentio lec-toris. Napomene o semiotici recepcije u:Sukob interpretacija(tematski blok: Eco,

Krmer, Davidson, Rorty),Trei program Hrvatskog radija47/1995, str. 21-30 (pri-redio i djelomice preveo B. Mikuli).


14/61

u jedva stotinjak godina, koji se temelji na nekolicini benignihznanstveih otkria na polju kemije i fizike u drugoj polovini 19 st.,danas je spektakularan. On se vidi u novim tehnolokim medijskimstvarnostima svakidanjeg ivota, poput spomenutih mobitela, na-

prama kojima radio i tv ureaji, kakvi su se prodavali sve do 90-ihizgledaju kao pretpotopne pojave, a o brzini tehnolokog razvojakompjutera i mobilne telefonije, ukljuujui i dizajn, gotovo da jetrivijalno govoriti. Forme naeg prisustva u komunikaciji, u virtual-nom svijetu, koje se sve vie pokazuju kao forme odsustva iz tzv.stvarnog fizikog svijeta, danas tono reprezentiraju taj raspon

prisustva koje prelazi u neprisustvo i odsustva koje prelazi u prisu-stvo: od kompjuteriziranih planova grada za vozae i malenih tele-fonskih aparata s monim ekranom, oblikovanih jednako kao i veli-ke kino-dvorane da intenziviraju na pojedinani-osobni doivljajmasovno disperziranih slikovnih i zvukovnih informacija i da timeuveaju ne samo estetiki nego estetski, osjetilni doivljaj (sve doerotskog uivanja), i do cyber-salona u kojima se, kao nekad u sa-lonima za billard, video igre ili (erotsku) masau, iznajmljuje stroj zamentalno preseljenje u druge svjetove koji se sve vie pokazujuiluzornima u svojoj drugosti a sve vie kao otkrivanje nepoznatih

predjela naih (produenih) tijela fizikih i mentalnih.Tu dvojnost dobro ilustrira motiv telefonskog seksa iz filma

Kratki rezovi Roberta Altmana koji se, karakteristino, odvija uLA-u. Nije tek rije o filmskom koritenju telefona kao novog (i vezastarjelog!) tehnolokog oblika prostitucije, nego socijalno-teo-rijski interesantnije, kao oblika normalne kune radinosti za pobolj-anje kunog budeta posve prosjenih obitelji postindustrijskogdoba. Premda ta komino-bizarna epizoda fascinantno potvrujeAndersove analize medijskog potroaa kao kunog suradnika ilikooperanta (Hausarbeiter, Mitarbeiter) na medijskom samo-po-robljavanju, ona transcendira horizont frankfurtske kritike teorijekoji odreuje njegovu analizu tako da u proizvodnji masovnog o-vjeka primarno spoitava izolaciju, upojedinaenje, tj. manipulaci-

ju putem rasijavanja (kino je za Andersa implicitno bolji medijod televizije ve po tome to je po formi masovniji i, utoliko, iskreni-

ji). Naime, umjesto upojedinaene masovnosti Altmanov filmnudi obrnute situacije, ponovljene sluajeve ili pribline repliketipinih situacija nesporazuma meu ljudima (parovima, poznanici-

22

BORISLAV

MIKULI


15/61

ma, prijateljima, roacima) koje pojedincidoivavljavajukao apso-lutno individualne, svoje probleme, i preko toga, nesvjesno, stvarajukontakte po slinosti; to su subjekti koji tapkaju takorei usred bi-

jela mraka, jer ne postoji svevidee oko koje, poput Andersova, tu-mai njihovu situaciju. Tako neobrazovana amerika domaica koja

prua verbalne seksualne usluge muterijama preko telefona dokistovremeno pegla, premotava dijete, u filmu preuzima ulogu nosi-teljice metafikcionalnog diskursa objanjavajui jednoj prijateljici,liku iz drugog kratkog reza, to je to virtualna stvarnost: Virtu-al reality ... its real, but not! Tako ipakrazumijevanjemedija ili(polu-) pismenost, a ne puki konzum ili potronja, postaje glavnimoment u napetom odnosu izmeu njihove doivljene stvarnosti iderealiziranih doivljaja-osjeanja.9

2. Medij je poruka ili razumijevanje McLuhana

Bez obzira na opipljiv materijalni i tehniki napredak medija,stvarna tehnoloka revolucija a s njome i pratee konceptualnosuenje medija na uvijek najnovije ureaje (sada one za elektronsku

23

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

9 Tragikomina strana te derealizacije odnosa pojavljuje se u tome da njezinmu, naoko dobroudni debeljko koji zarauje kao odrava bazena po LA-u, dobiva

rjeito prikazane ali neverbalne napade ljubomore upravo zbog retorikog vikaseksa (vulgarna verbalizacija fizikih radnji) od kojega se uope i jedino sastoji tele-fonski medijski teleportirani seks. Na njegovo pitanje-traenje zato i s njime negovori tako, ona najprije ne razumije kontekst upotrebe izraza govorenje; seksu-alna komunikacija koju ona vodi prazna je (mere words) ali je dobro plaena iona je, uostalom, umorna od cjelodnevnog ljakanja i to on zapravo hoe ... Kon-verzacija u krevetu prije spavanja uz zavravanje kunih poslova razvija se tako daena nudi muu ono to on oduvijek-ve-ima ali ne eli: If you want to fuck, so letsfuck but dont talk bulshit. ak ni verbalne njenosti poput my teddy-bear nisudovoljne da kompenziraju njegovu prikraenost kroz razliku izmeu virtualnog-sim-

bolikog-neposjedovanog i realnog-fizikog-dobivenog, koju ona formulira o ono-me it is ... but not i odrava kroz hladnou profesionalizirane-komercijaliziraneretorike abundancije seksa na daljinu i askeze golog seksa za kunu upotrebu; ner-voza zbog uskrate sadrajne punine medijskog seksa, verbalne re-produkcije fizi-kog koja se tu prikazuje kao ono izvorno i autentino, kao pre-produkcija seksa, imastvarne reperkusije (medo na kraju postaje napasnik i ubojica) ali i ta stvarnost je

posredovana retorikim vikom od kojeg se uope jedino sastoji stvarnost medija: toje interpretativno umnogostruenje injenica ili viestruka ambivalencija dogaaja(napastvovane djevojke-izletnice ubijene su dvaput: za gledaoce filma, kamenom uruci napasnika a moda takoer i uruavanjem stijene od zemljotresa; za itelje virtu-

alne stvarnosti filma, ubijene su kamenjem od uruavanja stijena usljed zemljotresaprema svjedoanstvu dvojice izletnika koji su ih pronali na mjestu dogaaja).


16/61

i digitalnu procesualizaciju verbalnih, slikovnih i zvunih infor-macija) postalo je vidljivo na temelju suvremenihteorijakao kva-lificiranih oblika razumijevanja medija. Pri tome, logika nevidlji-vosti dijelom zahvaa i njih same. Tako je McLuhanova teorija me-dija iz 60-ih postala openito poznata, ili zapravo popularizirana, po

jednom svome sastojku, po krilatici Medij je poruka koja ini teknaslov prvog poglavlja-eseja McLuhanove knjige iz 1964. Razumi-

jevanje medija. Proirenja ovjekai retoriku figuru koja se nekoli-ko puta sugestivno ponavlja u tekstu.10 No, ona je postala brandnamene samo jedne teorije, o kojoj se danas govori slino kao o dje-lima renesansnih genija preuranjeno i neshvaeno u svoje doba,djelo radikalnog sanjaa i mislioca, proroka11 nego i ifraopenitog, prosjenog i kvalificiranog shvaanja medija, geslo ko-risnika i proizvoaa, masovnih konzumenata i medijske industrijekoja postie ekstraprofite. Koliko god da predstavlja ishodite dana-njeg standardnog razumijevanja medija, McLuhanovo geslo je istotoliko otkriveno, shvaeno (ili ak moda izumljeno) u toj svojojishodinoj funkciji nedavno s novim (i viestruko ponovljenim)reizdanjem knjige. Ponovo se moe izrei, ovog puta na polju teorijemedija, ono isto pravilo koje vai za same medije kao tehnoloki fe-

nomen: teorija medija je kao diskurs sama postala vidljiva kad jeprepoznata jedna njezina instanca tonije reeno: kapacitet zaprenoenje ili posredovanje neeg drugog (nekog drugog sadraja)nego to je ona sama. To, drugim rijeima, znai sljedee: McLuha-novo geslo ima ono glavno svojstvo koje smo ve vidjeli i koje medijini medijem: to je svojstvo da poruku ili sadraj medija predstavljasam medij ili drugaije reeno: da poruka nekog medija tvori medijdruge poruke koja nije suizreena nego se uvijek samo suiskazuje.

Od McLuhanova blasfeminog uvida, koji je sa zakanjenjemod 30-ak godina revolucionirao teorije medija, iako je medijska ilitehnoloka praksa revolucionirala taj uvid, do sada ve klasinih

24

BORISLAV

MIKULI

10 Cf. McLuhan: 2001, pogl. 1: The Medium is the Message, pp. 7-23.11 George Cook, Mantic Marshall McLuhan: is the legacy the legend? u: The

University of Toronto Bulletin, Sept. 12, 1988, p. 7. Navod prema: Derrick de Kerc-khove, McLuhan and the Toronto School of Communication, u: Canadian Journalof Communication (1989): 73-79, odakle potjee i uvodni motto s citatom McLuhana

iz njegova pisma Rollo Mayu. (Dostupno na URL: http://www.mcluhan.utoron-to.ca/article_torontoschoolofcomm.htm)


17/61

postmodernistikih socio- i politiko-teorijskih spekulacija12, razu-mijevanje medija poiva na teorijskom konsenzusu da se presudnirevolucionarni uinak novih procesa i ureaja za medijaciju sastoji u

poveanju ilioptimalizaciji brzinestvaranja-prijenosa sadraja, in-formacije, odnosno, obrnuto i moda tonije: uminimalizaciji struk-turne distanceizmeu forme i sadraja procesualizacije.

Today the action and the reaction occur almost at the sametime. We actually live mythically and integrally, as it were,

but we continue to think in the old, fragmented space and timepatterns of the pre-electric age (McLuhan 2001, p. 4).

No, od trenutka formuliranja toga pravila do danas njegovdvojni sadraj, kozmoloko- i spoznajno-teorijski, poprimio je izrazi-

tije oblike socijalne i politike teorije svijeta.13 Premda je i McLuha-nova teorija medija motivirana kao socijalna (ili, zapravo, socioloka)teorija, medij je ipak shvaen kao zasebni tehnoloki sektor svijeta asocijalna dimenzija teorije tie se psihikih i socijalnih posljedica poovjeka. Utoliko, socijalnost same teorije a zajedno s njome i revo-lucionarnost ini se izvanjskimmomentom, ona imenuje utjecajmedija na psihiki i socijalni ivot korisnika a ne strukturu samih me-dija.14 U postmodernom obliku te teorije koji podrazumijeva i

njezinu implicitnu, ali fatalistiku kritiku koja vie nita ne moepromijeniti na samoj stvari (na koincidenciji ili simultanosti akcije ireakcije, dakle na apsolutnom ubrzanju koje uvodi mitsku dimenzijuintegralne egzistencije) posljedice su ve postale integralni dio nesamo medijskog doivljaja stvarnosti nego sama medijska formastvarnosti, a postmoderna teorija medija koja i sama predstavljafor-mu skraenjaodn. nestajanja distance to karakterizira medij nala

25

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

12

Cf. Paul Virilio,Vitesse et politique. Essai de dromologie, Paris: Galile,1977; Jean Baudrillard,Les stratgies fatales, Paris: Grassette, 1983.13 La contraction des distances est devenue une ralit stratgique aux cons-

quences conomique et politique incalculables puisquelle correspond la ngationde lespace (Virilio 1977: 131).

14 O razvoju teorija medija u rasponu od behavioristikog i formalno-struktu-ralnog pristupa u Americi do neomarksistikih pristupa masovno-medijske analizekulture u ranoj frankfurtskoj koli preko Gramscijeve teorije hegemonije do ideolo-ke analize medija izraslih iz lingvistiko-strukturalistike paradigme usp. StuartHall, The rediscovery of ideology: return of the repressed in media studies, u:

Culture, Society, and the Media, ed. by M. Gurevitch, T. Bennett, J. Curran and J.Woollcott, London-New York, 1982 (repr. 1995): 56-90.


18/61

se u posve drugom epistemikom polju. Kod Virilioa, rije je o radi-kalnom pomicanju teorije ka politologizaciji medija, koja nije pukazamjena terena nego je pomak teorije prema viem stupnju apstrakci-

je i diskurzivne promjene. Rije je zapravo o polito-ontologizaciji,odnosno o poopenju teorije medija i prijenosu na samu strukturu pri-rodnog i socijalnog svijeta. No, krajnji, ontoloki referent ove so-cio-politike teorije postavljen je ve kod McLuhana; to je model

brzine svjetlosti. On se naziva hipertelikim (Baudrillard), a njego-ve posljedice ili fiziki efekt inercijom. Ona nije samo kozmolo-ka ili fiziko-teorijska kategorija nego socio-politika: nemogunostili suspenzija informacije kao epistemikog procesa (shvaanja infor-macije) kroz hipetrofiju informacija.15

Drugim rijeima, ono novo na McLuhanovoj teoriji to je nju

uinilo teorijski vidljivom u globalnim razmjerima, premda naknadnopreko postmoderne re-artikulacije, jeste konstelacija ili konfiguracijaposljedica medija na izvanmedijski dio stvarnosti: to da mi nakon Mc-Luhana vie ne mislimo i ne ivimo kao u pred-elektrino doba. Po-goena je naa socijalna struktura i naa epistemika aparatura u kojojse i sama (postmoderna) teorija medija pojavljuje kao jedan oduinaka medija koji tvore i socijalnu strukturu i jo vie na suvremeniepistemiki aparat. Cirkularni karakter te zamiljene promjene samog

sadraja McLuhanove teorije (od socijalno-psiholokog i antropolo-kog prema onto-kozmolokom) kao i promjene njezinog poloaja uteorijskom polju od partikularne teorije o isjeku svijeta (McLuhan)

prema totalnoj teoriji svijeta, opisuju rijei Jeana Baudrillarda:

Tant il est vrai que cette vitesse [de la lumire] est notre r-frentiel, notre Dieu, et fait pour nous figure dapsolut. []Cest ce qui se produit aujourdhui ou, avec les media lctro-nique, linformation commence de circuler partour la vites-

se mme de la lumire. Il ny a plus dabsolut quoi msurerle reste. Mais derrire cette acclration quelque chose com-mence de ralentir absolument. Nous, peut-tre, commenons ralentir absolument.16

26

BORISLAV

MIKULI

15 Cf. Virilio: 1977, osobito 3. dio, La socit dromocratique, pp. 65-128.Anders to naziva, neto staromodnije ali ne zato manje istinito, brkanjem informa-cije za stvarnost, injenice (da se neto negdje dogaa) za sam dogaaj ili dogaanje(Anders: 2002: 159-160).

16 J. Baudrillard,Les stratgies fatales, 1983: 19. Proces iza ubrzanja, o koje-mu govori Baudrillard, jest stvaranje inercije kroz ubrzanje; sudbina svijeta zasienog


19/61

Dakle, ono to se za McLuhana javlja jo kao epistemikaprepreka, kao (kulturalna) inercija shvaanja-razumijevanja (un-derstanding) prirode ili ak stvarnosti medija, dakle kao razlikaizmeu dviju ljudskih stvarnosti, s jedne strane medijske koju inisimultanost njihove strukture i, s druge strane, navike obine ljudskesvijesti da misli fragmentarno to je, dakako, dublja razlika izmeuobjektivne (upravo medijske) forme same svijesti koja se za McLu-hana u svojoj istini pokazuje kao mitska, integralna, nasuprot lanojkoja se pokazuje kao fragmentirajua, racionalna a zapravo je inerci-

ja navike ili empirijsko psiholoko svojstvo ljudske spoznaje svojihsredstava spoznaje u izvedenom obliku teorije ta se razlika javljakao fenomen jedne te iste stvarnosti, onkraj dihotomije svijest-svi-

jet, subjekt-objekt.Na toj pozadini promjene teorija ini se da je i sama McLuha-

nova revolucionarna (sanjarska, vizionarska) teorija u jednomsvome dijelu ostala pred-elektrina. Ona se ini probodena mo-mentom to ga ona sma predstavlja kao svoj vlastiti bitan medijskisastojak (socijalni faktor) ali ga kao teorijamedijane moe integri-rati u sampojamsvoje stvari. Naime, usprkos genuinoj strukturi me-dija (simultanost elemenata nasuprot sukcesivnosti) koja uvjetujenae shvaanje stvarnosti, upravo razumijevanje medija nailazi naotpor navike empirijske subjektivne svijesti da zadrava razlikuizmeu forme (medija) i sadraja (poruke). Ispravno shvaanje stru-kture medija, koja po pretpostavci uvjetuje nae shvaanje stvarno-sti, sve do nae percepcije, nemono je naspram premoi prosjenesvijesti da prua otpor novim obrascima medijacije stvarnosti. Nasu-

prot tome ograniavanju vrijednosti i dometa teorije medija, kojuMcLuhanu postavlja obina svijest, postmoderna spekulacija poka-zuje se upravo u teorijskom smislu kao idealno ostvarenje ili instan-ca onoga to je zahtijevao sam McLuhan. Izvan mitske i integralnesvijesti kakvu uvjetuje sama struktura medijacije stvarnosti ne po-stoji nikakvo devijantno shvaanje medija. Zato se u postmodernojteoriji sm svijet javlja kao totalni medij (ili, reeno s Andersom kojiduhovito izvre Hegela, kao cjelina koja je lana premda se sastojiod pojedinanih istina, Anders 2002: 164). No, premda obino

27

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

brzinom je inercija (p. 13): Revanche et sommation de la vitesse dans linertie. Les

masses elles aussi sont prises dans ce gigantesque processus dinertie par acclrati-on. La masse estce processus excroissant qui prcipite toute croissance vers sa perte.


20/61

razumijevanje medija kao fenomena koincidira s teorijom medija ono ga kao oblik prakse spontano ukljuuje kao jednostavno pozna-vanje-kao-ivljenje17 zahvaljujui rascjepu unutar McLuhanoveteorije na istinito i neistinito razumijevanje medija, moemo zadratiotpor prema mitskoj totalizaciji jedne teorije o svijetu u teoriju kaototalni odraz svijeta.

Zauzvrat, moe se rei da mitska integralnost ili gubljenjerazlike-distance obiljeava jedan dio ili isjeak McLuhanove teorije.To je upravo geslo Medij je poruka po kojemu je ona poznata akoje izraava vie strukturalni medijsko-teorijski a manje socijal-no-teorijski dio njegova pronalaska medija. To geslo prikazuje viena retorikoj razini, kroz svoj jezino-materijalni izraz i logiki

proces iskaza, nego na razni iskazanog sadraja McLuhanov zahtjev

za instantanom, mitskom strukturom naeg razumijevanja (i doi-vljavanja) medija. On je (za McLuhana) struktura ili konfiguracijasimultanih elemenata, za razliku od sekvencijalne, fragmentarnesheme koja karakterizira i racionalno miljenje i medij pisma, jedandrugome najprimjereniji upravo zato to su se meusobno stvorili.

28

BORISLAV

MIKULI

17 Ako takva teza adekvatno izraava masovnu proirenost digitalnih me-dijskih aparata, onda odatle moemo vidjeti da ono to objanjava masovnost me-dijske kulture doista nije samo izraz neautentinosti i potroakog otuenja ljudske

biti, kako ne pouava samo pesimistika kritika teorija (Adorno, Horkheimer, Mar-cuse, cf. Gurevitch 1982; takoer Anders 2002) nego i fenomenoloki egzistencijali-zam i hermeneutika desne politike orijentacije (od Heideggera, preko Gadamera doitave vojske kritiara tehnike). Sve vea sroenost novih narataja s tehnolokim

produktima poiva na optimalizaciji stjecanja praktikog znanja ili poznavanjasame stvari, (u)poznatosti i bliskosti s njome. Otud suvremeno razumijevanje medi-

ja, ono prosjeno i ono kvalificirano, moemo smatrati sluajem koincidencije dvajutemeljnih naina datosti ljudskog znanja poznavanja, bliskosti, intimnosti sa stvari i

propozicionalnog znanja o stvari koji se obino smatraju jasno razluenim. Tako seznanje po bliskosti ak smatra neverbalnim dok propozicionalno znanje ve po svo-

joj formi propozicije predstavlja i jezini modus znanja (v. npr. Zagzebski 1999). Ne-posredna posljedica toga jest shvaanje da propozicionalno znanje izraavamoreenicama bez principijelnih problema, stoga ono pokriva glavninu ako ne i cijelo

podruje ne samo suvremene (analitike) epistemologije nego se protee unatrag doklasine antike, do Aristotelove teorije apofantikog (iskaznog) logosa. No to je, go-vorei argonom W. v. O. Quinea, vie neanalizirana dogma analitike filozofije jezi-ka nego uvjerljiva teza o odnosu izmeu miljenja i jezika. Ona je u najmanju rukutrivijalna (redundantna) jer je reenini karakter propozicionalnog znanja pretpos-tavljen po definiciji a s time i cijela povijest tematike istine kao adekvacije. Za jedan,upravo veritativni, aspekt nepodudarnosti izmeu propozicionalnog diskursa i pro-

pozicionalnog znanja upuujem na svoj rad Znalac i laljivac. Semiotiziranjespoznaje u: Mikuli 2004, osob. dio III.


21/61

U tome moda lei i objanjenje da je McLuhanova teorija usvoje doba, dok je jo vladala predelektrina svijest, obiljeena iograniena razlikom izmeu medija i poruke, bila samo SF-narativ,

premda je ono na to se odnosila ve vie od pola stoljea bila empi-rijska stvarnost. Prevedeno na argon postmoderne derivacije teori-

je, McLuhanov narativ je u svoje vrijeme bio figura apsoluta u no-vom, revolucionarnom diskursu medijske teorije. On je tek kroz

postmodernistiko ubrzanje, gomilanje i zasienje postigao vidlji-vost i da anticipiram stadij inercije i obustave kroz prijelaz u di-skurs ideologije. Ako se doista pokae tako, onda je McLuhanov na-rativ bio fikcionalna anticipacija ne samo razumijevanja medija,za koje se danas moe rei da je takorei standardno, premda ne toli-ko u formi teorijskog diskursa o medijima koliko u ivotnoj praksi, u

prosjenom doivljaju-koritenju medija. To znai da je teorijski na-rativ anticipacija i samog pronalaska ili invencije medija u suvreme-nom (postmodernom) smislu koji izraava upravo sama bit McLuha-nova otkria, naime da je medij kao tehnologija zapravo promjenaobrasca funkcioniranja naeg perceptivnog aparata odgojenog namodelu sekvencijalno, linearno funkcionirajueg razuma. Utoliko,njegov narativ iz 1964. nije samo anticipacija dananje masmedjske

prosjene svijesti, nego je prividno paradoksalno ponavljanjekritike instrumentalnog uma u obliku apologije tehnike kao najviegoblika instrumentalnosti uma. Rije je zapravo o tehnolokom izra-zu enje za apsolutom kao formom slobodnog djelovanja: ono toizgleda kao gesta pukog prepoznavanja ve postojeeg i danog (npr.McLuhanov primjer elektrinog svjetla) zapravo je gesta raz-otkri-vanja posve nove funkcije jednog tehnolokog pronalaska i njegovo

prevoenje u polje teorijske vidljivosti. McLuhanova analiza medijaje teorijsko izumijevanje medija kao optimalnog oblika psiho-soci-jalnog, epistemikog i praktikog ljudskog ivota.

U daljnjem izvoenju pokuat u kroz blisko itanje tekstaizvui na vidjelo retorike konfiguracije McLuhanova gesla kaotakvog anticipativnog-apokaliptikog narativa da bih predoio me-hanizam koji stvara diskurzivnu krizu u samoj teoriji medija i prijetinjezinom suspenzijom. Radi se o tome da teorija koja apsolutiziramedij (u Baudrillardovom smislu izraza apsolut) stvara uvjete za

prevoenje medija kao diskurzivnog procesa u performativni, nedi-skurzivni akt reprodukcije govora-bez-ideologije, akta u simboli-

29

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


22/61

kom prostoru bez ikakvog simbolikog efekta, prema obrascu de-kom prostoru bez ikakvog simbolikog efekta, prema obrascu de-klaracije o nepostojanju bilo kakvog vieg smisla tranja premaobrascu onog besmislenog, besadrajnog tranja-kao-medija u

Forrestu Gumpu. Ipak, kao to sam ve sugerirao, smisao lei u akci-ji koja proizvodi prazninu sadraja, i ona sama nije time nunoideoloki neutralna ili liena svakog sadraja. U pitanju je dakle di-skurzivni potencijal samog procesa medija koji u pokuati objasnitina krivom razumijevanju toga primjera kod Slavoja ieka. 18

Dok iek u idiotizmu doslovnog govora Forresta Gumpa,koji zbog autizma ne shvaa la, vidi kod Zemeckisa iskljuivo apo-logiju konzervativne teorije znaenja i politiko-ideoloku regresiju,mislim da je to predoslovno itanje manifestnog sadraja filma usljedkojeg iek preskae formu iskazivanja i zajedno s prljavom vodom

baca i dijete, da upotrijebim njegovu omiljenu retoriku figuru. Nai-me, idiotski govor Forresta Gumpa nije samo psiholoka znaajkakoju Zemeckis koristi kao medij za prijenos svoje ideologije, nego jeupravo njegov socijalni ili simboliki habitus: Forrest je autist odgo-

jen kroz uporni formativni govor majke koji nije prirodni nego poli-tiki: ona mu stalno utuvljuje da je on dodue malo spor (dakle po-seban) ali ljudski i socijalno posve vrijedan (tj. openit) i da imaljudska i socijalna prava koja svakome garantira demokratski pore-dak. Drugim rijeima, maternji jezik koji je usvojio Forrest nije efektideoloke regresije u teoriji jezika koja tei prirodnosti, kako implici-ra iek; naprotiv, maternji jezik je socijalan i politiki, on je progre-sivan u smislu politike obavijetenosti govornog subjekta a doslov-nost jezika poiva samo na vjernosti slovu i duhu demokratskihnaela. Ako se to moe sumnjiiti kao naivna (ili ideoloka) apologi-

ja demokracije, onda je to barem nenuan ako ne i pogrean zaklju-ak, jer protiv takvog itanja govori stav iskazivanja, koji je idiotski,a ne iskazi. Naime, film po-kazuje da su idioti ili prirodni autisti, zarazliku od veine normalnih, jo jedini koji doista vjeruju da je onoo emu su naueni o demokraciji doista sluaj, tj. istinito. tovie,samo ta nerascijepljena vjera (idiotsko insistiranje) je ono to imnaspram cinizma normalnih, koji ive u kao-da-svijetu, ne daje samoansu nego omoguuje ljudski ivot. Prevedeno u registar psiho-analitike teorije socijalnosti, autist Forrest je preko majke nauen da

30

BORISLAV

MIKULI

18 Usp. Slavoj iek,The Indivisible Remainder. An Essay on Schelling andRelated Matters, London/New York: Verso, 1996: 200-201.


23/61

veliki Drugi, Zakon, Ime-Oca, subjektivira ljudsku jedinku mimoinstance nesvjesnog, tovie, Forrest je nauen da preuzima inicijati-vu koja (prema strukturnoj teoriji, koju dijeli iek) uvijek nuno pri-

pada Drugom (= jeziku naela i vrijednosti demokracije). Forrestsvoju elju da bude priznat (Lacanov teorem da je elja subjektauvijek elja Drugog, da elja koja konstituira subjekt kao subjektdolazi od Drugog, od Zakona, i to je njezin temeljno nesvjesni karak-ter) vraa Drugom u izvrnutom (svjesnom) obliku i to kao beuzvjetniakt ljubavi (delegiran naravno na druge subjekte majku, Jenny, pri-

jatelje, ratne drugove, predsjednika SAD-a, sina). Sklon sam vjero-vati da je autistini Forrest Gump model subjekta koji, kao da poputivotinje nema nesvjesno, predstavlja granini sluaj nevidljiv za

psihoanalitiku teoriju subjektivnosti zbog ega iek jedan alego-riki narativ, postavljen u pogled autistine osobe, to je prepo-znatljiv obrazac potuenja ili ouenja, ne ita kao kritiku cinizmademokracije nego ga poistovjeuje s ideolokom regresijom i kon-zervativizmom autora scenarija i reisera. Suprotno tome, ini se daforma retorike oznaitelja u filmskom narativu jedina omoguuja la-kanovski plodonosno itanjeForresta Gumpa, upravo ono to iekzahtijeva od diskursa.

To u jo jednom pokuati ispitati na tekstu McLuhanove teo-rije koji u tretirati kao semiotiki objekt u razliitim registrima (lo-gikom, retorikom, narativnom).

3. Poruka je medij ili zlostavljanje McLuhana

Smisao predikacijskog markera je u MacLuhanovoj formu-li Medij je poruka identifikacija je subjektnog i predikatskog izra-za (odnosno, iskaz nije atribucijska predikacija niti je egzistencija-

lan nego identifikacijski). To znai da razumijevanje sadraja iliporuke ovoga iskaza, koji sam govori o poruci, zahtijeva struktural-no a ne linearno kretanje, od rijei do rijei i na temelju prethodnogsemantikog znanja. Ono koristi samo onoliko koliko je potrebno za

predrazumijevanje stvari, odnosno za suoenje sa strategijom ree-nice ili strategijom iskazivanja. Na temelju naeg semantikog pred-znanja, rei Medij je poruka znai samo razumjeti da neto drugonije reeno (naime, Sadraj je poruka), odnosno, znai razumjetistrateku intervenciju u diskursu o medijima. Jednostavnije reeno,sama McLuhanova reenica sadri ubrzanje, prekraenje, i zato

31

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


24/61

njezinu poruku ne moemo dobiti mimo jezine strukture. Ona nijepovrinska ni linearna nego dubinska jer poiva na supstituciji ijiproces nije vidljiv na sadrajnom planu. Posve obrnuto, ono povr-insko, naglasak i ton kao elementi stila tek upuuju na unutranji

pomak, na supstituciju sadraja i revoluciju teorije. Medij je poru-ka emfatian je iskaz zato to, reeno baudrillardovski, tei figuriapsoluta. ita se gotovo predsokratovski, on je skraen, ubrzanioblik koji saima (i supstituira) sloeniji diskurs, kojega je samo je-dan lan a koji sadri jo najmanje negaciju i obrazloenje. U monti-ranom obliku od elemenata iz McLuhanova teksta on glasi:

Medij je poruka, a ne sadraj. Jer jedini sadraj medija jesamo drugi medij. (McLuhan 2001: 8, 19).

Na toj pozadini vidi se jo neto, naime da iskaz Medij je po-ruka ne supstituira samo vei komad diskursa koji ga transcendiraleksiki, semantiki i logiki (vie rijei, vie sadraja, vie obrazloe-nja), nego da poiva na unutranjoj supstituciji koju sam transcendira:rije medij stoji na mjestu rijei sadraj i potpuno prevre (revo-lucionira) nae uvrijeeno razumijevanje medija, koje McLuhan na-ziva linearnim, sekvencijalnim jer je bazirano na upotrebi pisma:

In other words, we have confused reason with literacy, and

rationalism with a single technology [] In Forsters novelthe moment of truth and dislocation from the typografic tran-ce of the West comes in the Marabar Caves. Adela Questedsreasoning powers cannot cope with the total inclusive field ofresonance that is India (p. 16).

Obino razumijevanje govori da je poruka (medija) u sadra-ju, ili izravnije:Sadraj je poruka. Ako umjesto toga kaemo, medijje poruka, to ne povlai za sobom promjenu znaenja rijei medij

(medij je i dalje shvaen tehnoloki, materijalno) nego metaforizaci-ju znaenja izraza poruka koju McLuhan na tome i samo na tome odluujuem mjestu svoga teksta pie s navodnicima:

For the message of any medium or technology is the chan-ge of scale or pace or pattern that it introduces into human af-fairs (p. 8).

Rije poruka pisana s navodnicima time oznaava neto

drugo ili neto vie nego to podrazumijeva uvrijeeno shvaanje oodnosu medija, sadraja, poruke. Ono drugo ili vie, to sad oznaava

32

BORISLAV

MIKULI


25/61

rije poruka, ili pravi sadraj medija, to je the change of patternthat [the media] introduces into human affairs.19 Pri tome, ljudski

poslovi nisu samo osobne u drutvene posljedice (str. 7, 9) ili psi-hike i socijalne promjene (str. 20), premda je upravo to puni i kraj-nji smisao McLuhanove definicije medija.20 To je, tovie, najdublji

psihiki i socijalni sloj, na osjetilni ivot ili jo preciznije:

The effects of technology do not occur at the level of opi-nions or concepts, but altersense ratiosand patterns of per-ceptionsteadily and without any resistance (p. 19, kurzivmoj; v. takoer 20-21).

Medij ili materijalna forma procesualizacije moe biti po-ruka (sadraj), i obrnuto, zato i samo zato to je medij po sebi struk-

tura sastavljena ododnosaforme i sadraja, u njoj su forma i sadrajtoke (skupine toaka) ije funkcioniranje ovisi o relacijama, o kre-tanju, brzini, prostoru dakle struktura razmaka, nepodudaranja ilidiferencije koja nije naprosto dana nego se odvija i uspostavlja kaooprostorenje u smislu koji je tome izrazu dao Derrida. Medij jeupravo ono to ta razlika ili ne-podudarnost, ne-poklapanje, ne-sus-tizanje ili kanjenje izmeu tvarne forme i sadraja zaposijedaju istvaraju tim zaposjedanjem. Kod McLuhana, na razini eksplicitnog

teksta, ta je struktura predstavljena puno jedostavnije nego kod teo-retiara diferancije: premda mediji za obinu ljudsku svijest posta-

ju vidljivi kao mediji tek kad prenose neki sadraj, ipak sadraj me-dija ne ini nita drugo do drugi medij.21No, sad bolje vidimo da to

ponavljanje izraza medij u McLuhanovoj reenici stvara prividnu jer nemoguu identifikaciju: njezin smisao je afirmacija neukidiverazlike izmeu forme i sadraja; to da uvijek samo drugi medij inisadraj nekog medija znai da ga ini uvijek nova razlika, nepodu-

33

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

19 Usp. McLuhan: The instance of the electric light may prove illuminating inthis connection. The electric light is pure information. It is a medium without a message,as itwere, unless it is used to spell out some verbalad or name. This fact, characteristic ofall media, means that the content of any medium is always another medium. (p. 8)

20 Usp. The same kind of total, configurational awareness that reveales whythe medium issociallythe message (p. 10, kurziv moj).

21 Usp. [It] is only too typical that the content blinds us to the character ofthe medium [] The electric light escapes attention as a communication medium just

because it has no content. And this makes it an invaluable instance of how people

fail to study media at all. For it is not till the electric light is used to spell out somebrand name that it is noticed as a medium. (p. 9)


26/61

darnost ili kanjenje. Instantanost jednog i drugog ili figura apsolu-ta, o kojoj je prethodno bilo rijei, pokazuje se time kao figura eljesubjekta za pra-trenutkom stvarnosti a ne kao sma struktura asub-

jektivne stvarnosti. Da bi se ostvarila figura instantanosti, odnosno,da bi se ukinula razlika, potrebno je, ali ne i dovoljno, ukinuti (teo-rijski) jedan relat iz diferencijalnog odnosa. Upravo to iskazujeMcLuhanova krilatica: identifikacijski iskaz koji poiva na po-navljanju istog ili preformulaciji tautolokog iskaza (medij je medij)

posvjedouje ili odaje trag nemogueg ukidanja (ili pokuaja uki-danja) razlike. Isto je uvijekdrugoisto (sadraj medija je drugi me-dij). Otud, McLuhanovo geslo ne znai niti moe znaiti da medijkao sam svoja poruka gubi sadraj i postaje imun na sadrajneanalize. Naprotiv, ono znai da medij sam, autonomno, proizvodisadraje i da tek postaje interesantan za analizu. Za teoriju koja to neuvia, medij postaje vie-manje nedostian predmet.

Zamjeivanje/opaanje/uoavanje medija kao medija-bez-po-ruke ima dalekosene posljedice za revolucioniranje samog shvaanjamedija ve zato to, slijedei McLuhanov citat, skida veo epistemi-kog sljepila za medij kao medij koje McLuhan identificira na uvri-

jeenom razumijevanju medija koje ostaje slijepo za sam medij (usp.prethodni citat) ali, dodajmo, ustrajava na uvjerenju o prethodnoj, ge-netikoj razlici izmeu medija i poruke, forme i sadraja, kao samora-zumljivom i prirodnom.

Naime, na ovome mjestu mogue je konstruirati kod McLuha-na implicitnu kritiku tradicionalnog (pred-elektrinog) razumije-vanja medija u tom smislu da racionalno shvaanje medija, ono koje

pretpostavlja razliku, zapravo predstavlja pseudoracionalnu tvorbujer svoje shvaanje temelji na samorazumljivosti, prirodnosti, intui-tivnosti. Tako uvrijeena i kriva svijest o strukturi medija moenaime prihvatiti McLuhanovu kritiku i rei otprilike ovo:Da, istina

je da ne vidim medij kao medij, ali ono to primam, naime poruka, zamene je intuitivno razliit fenomen od onoga to je prenosi, postoji

svijest o razlici iako ne postavljam pitanje to je druga strana te razli-ke. Zadrimo li na umu da ono to McLuhan naziva istinskom struk-turom medija, naime, gubljenje razlike izmeu forme i sadraja, stva-ra mitsku, integralnu, konfiguracijsku i performativnu svijest, postaje

jasno da je glavni uzrok epistemike lijenosti i predmet sukobaizmeu tradicionalne ne-svijesti o medijima i pravog razumijevanja

34

BORISLAV

MIKULI


27/61

medija zapravo strukturno pitanje razlike. Vidjet emo kasnije da jeto sluaj i u teorijskom diskursu o ideologiji, ali ovdje jo moemozabiljeiti interesantan paradoks: dok tradicionalna svijest ne vidida postoji medij (to jest, ne formulira propozicionalno su-znanje onjemu) aliznaza razliku izmeu medija i poruke (tj.poznajeje, pos-

jeduje neanalizirano znanje po poznavanju ili bliskosti), tako da tasvijest o razlici ini njezinu (pseudo-) racionalnost, dotle novo ra-zumjevanje medija (prvo teorijsko, danas praktiko-upotrebno) vidisamo medij ali ili upravo zato ne vidi vie razliku. Reeno McLu-hanovim rijeima: hipetrofirano pre-poznavanje medija, stalna blis-kost osljepljuje nas za razliku prema sadraju. Taj epistemiki para-doks imenuje srednji ali nedostajui (nevidljivi) lan u strukturi sameteorije koji povezuje dvije sredinje teze kod McLuhana: novovienje medija i postajanje medijske svijesti mitski integralnom.

No, tek kad prevedemo McLuhanovo objanjenje da medijsadrava drugi medij na logiku identifikacijske reenice, postajeuoljiv izravniji dobitak njegove pozicije koji, ini se, transcendiranjezin programatski domet. Naime, neemo dobiti samo puki tauto-loki ekvivalent medij je medij, to bi se legitimno moglo oekiva-ti, nego puno vie: shvaamo uvjet pod kojim medij moe biti poruka,naime onda kad iezne zamjetljiva relacija izmeu forme i sadraja,kad struktura dosegne takorei nulti stupanj ili, baudrilardovski ree-no, kad postane inercija ili suspens total de lunivers (p. 21).

Logika McLuhanove reenice navodi dakle na oigledanapsurd: medij postaje poruka kad nestane uvjet medijacije, a to je

prostor razlike izmeu forme, koja je imanentna mediju, i sadrajakoji je izvanjski. Drugim rijeima, medij jest (postaje) poruka ili kadnestane sama medijacija ili, obrnuto, kad ne postoji nita drugo osimsame procesualizacije, nikakav sadraj (smisao) koji bi mogao biti

odvojen od forme medija.22No, apsurd je samo prividan: forma me-dija ili ono to ini medij medijem, samo je poseban moment proce-sualizacije sadraja koji nipoto nije supervenijentan ili naknadan uodnosu na sadraj tako da bi mu uope tek davao oblik, nego tvorinjegov autentini dio. Sadraj nije tvar u odnosu na formu,

35

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

22 Usp. za to sljedee karakteristino mjesto koje e se pokazati viestrukoiskoristivim: [L. Doob tells of ] one African who took great pains to listen to theBBC news, even though he could understand nothing of it. Just to be in the presence

of those sounds at 7 P. M. each day was important to him. His attitude to speech waslike ours to melody the resonant intonation was meaning enough. (p. 21)


28/61

sadraj uope postoji kao informacija, ona je zapravo samo ime zastvarnu neodvojivost stvari od medija, a ne za nepostojanje stvarikoju reprezentira sadraj.23

To je razlog zato McLuhanova teza o konstituciji medija za-pravo ne cilja na formalni, strukturni aspekt, pa ni na virtualnu di-namiku teoriju koja pak cilja na optimalno smanjenje distance, veupravo na in-formacijski iliformativniaspekt medijacije kojidoi-vljavamokao sadrajni: Ne treba ekati na specifinu informaciju na-kon to aktiviramo medij; ona je ve tu u trenutku njegova aktiviranja,njezino jeznaenjeu njezinojinformacijskoj vrijednostikoja je kon-figurirana samim medijem. Drugim rijeima: televizijske informacijenisu iste informacije koje itamo u novinama, one su upravo televizi-ne informacije, specifine koincidencije forme i sadraja, koje in-for-

miraju (McLuhan: oblikuju i kontroliraju nae asocijacije i akcije)drugaije od novinskih. Ureivanje teksta je, vidimo tu, figura apso-luta.24No, rezultati koji pokazuju da tehnoloki napredniji oblik svi-

jesti nije nita manje imun na utjecaj klasinih ideologema nego onajzastarjeliji oblik svijesti u emu se ponovo moe prepoznati motivsukoba izmeu formalnog progresa i sadrajnog regresa ipak kazujevie o neemu drugome: naime, o tome da ideologinost sadraja neovisi i ne proizlazi iz same forme (medijacije) nego da iz ove potonje

moe proizai jedino samaforma ideologinosti, to drugim rijeimaznai, faktor nevidljivosti ideologije. Taj smo faktor ve susreli kroz

paradoks nevidljivosti vidljivog i vidljivosti nevidljivog. On se odno-si na toku razlike koja je inherentna odnosu medija i poruke, ali epi-stemiki nije koekstenzivna s njime.

Time je, meutim, samo iskazan uvjet za efekt na kojempoiva digitalna procesualizacija informacijskih sadraja: naime dainformacija istovremeno ima status stvarnog-ostvarenog, eficijent-

36

BORISLAV

MIKULI

23 Usp. sljedeu ideju: It could be argued that [brain surgery or night baseball]are in some way the content of the electric light, since they could not exist withoutelectric light [] because it is medium that shapes and controls the scale and form ofhuman associations and action. (p. 8-9)

24 Doseg ove fundamentalne McLuhanove pretpostavke (u razvijenijem obli-ku v. Media and Culture Change u:Essential McLuhan(Harper Collins, 2002) da-nas osporavaju rezultati istraivanja o ideolokom i vrijednosnom utjecaju medija narazliite tipove svijesti (fragmentarne, novinske, linearne nasuprot integralnog, elek-tronikog, simultanog), usp. Paul Grosswiler, A Q Methodology Study of Media

and Ideology Orientations: Exploring Medium Theory, Critical Theory, and CulturalStudies, u:Canadian Journal of Communication, Vol. 22, Number 2, 1997.


29/61

nog-efektuiranog, uinkovitog-djelujueg. Taj je efekt u stvarnommogu samo uz ponitenje (ili simulaciju ponitenja) svijesti o razliciizmeu rijei naspram stvari. Drugim rijeima, od svijesti koja

poznaje tu razliku zato to ju je, reeno hegelovski, ona sama proiz-vela, trai se da se ponaa kao lijeno oko, kao organ ije funkcioni-ranje poiva na kanjenju, na nesavrenosti, koji vidi (cjelinu)zato to ne vidi (dijelove). Drugim rijeima, simultana ili strukturalnanarav medijskog obrasca spoznaje stvarnosti, koja je proizvod teori-

je, zahtijeva za svoje funkcioniranje iskljuenje ili retardizacijuonoga to je omoguuje kao uvid: upravo teorijsku svijest koja po-znaje razliku i povezuje ono razlikovano. U tome zahtjevu, koji izra-ava novo totalizirajue poimanje medija, sadrana je magijsko-per-formativna dimenzija arhajskog poimanja simbolikog sistema. Zato

je sama teorija integralnosti medija arhaina i ideoloki suspektna.Tonije, teorija medija koju saima i reprezentira geslo Medij je po-ruka predstavlja poruku-medij novog sadraja koji nije reprezenti-ran u samoj teoriji. Sadraj te poruke-medija je, mcluhanovski ree-no, drugi medij-poruka. Drugim rijeima, teorija medija sama jemedij-kao-poruka jedne druge teorije koja nije izreena u sadraju,nego je su-iskazana kroz izricanje sadraja, tj. kroz sam medij. To jeimplicitna teza o neideolokoj naravi novih (konfigurativnih, elek-

tronikih) medija nasuprot starim obrascima racionalnosti medija (li-nearnima, sekvencijalnima, tiskovnim) koje kako McLuhan nalaziu Forsterovom romanuPassage to India obiljeava ideoloki (kul-turalni, civilizacijski) sukob izmeu primata sadraja pre-formiranih(in-formiranih) u jednom mediju (tisak) i jednom kulturnom krugu(Zapad) pred primatom pluralnosti oblika medijacije (usmenost,osjetilnost) koji poznaju druge civilizacije (Istok ili Afrikanac).

II. Diskursi regresije

1. Ideologija ili nemogunost prestanka mita

Da je tehnoloki napredak stvorio nove medije na osnovi nul-te distance akcije i reakcije i, ujedno s time, teoriju nulte distance,formulirao je, kao to smo vidjeli, sam McLuhan. Rije je o teorij-skoj rehabilitaciji mitske ili integralne svijesti, a s njome i mit-

sko-magijskih konfiguracija ljudsih ustanova ili kulturne stvarnosti.Radi se dakle o ultimativnom obliku pojave regresivnosti medija

37

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


30/61

koja vie ne postoji kao efekt sukoba (progresivne) forme medija i(regresivnog) sadraja, nego kao inherentni vid same strukture me-dija. to je medij tehnoloki savreniji, to je vie mitska (integralni-

ja) svijest koju on izraava. Taj rezultat dobiva na znaenju akoimamo na umu okolnost da vrijeme McLuhanove teorije medija

pada ujedno s dobom diskursa o kraju ideologije. Nije rije okronolokoj koincidenciji diskursa ve o simultanoj konfiguracijiteorija s istom strukturom: nestajanje ideologije ili kraj ideolokeere ovjeanstva nije nita drugo do manifestni teorijski izraz dru-gog, latentnog sadraja krilatica o kraju ideologije ponaa se kao

poruka-medij jednog drugog sadraja-poruke koji nije reprezentiranu sadraju nego je, ponovo, su-iskazan kroz sadraj: rije je o krajuracionalnosti koja omoguuje razlikovaje izmeu ideolokih ineideolokih oblika miljenja. Reeno u terminima prethodne anali-ze: rije je o ispunjenju zahtijeva na svijest da zaboravi spoznaturazliku i da se ponaa prirodno, kao lijeno oko to vidi samohomogenu cjelinu (gibanje) bez diskrecije, diferencije i diskontinui-teta, da ostane, takorei, u rajskom stanju.

Stoga paradoks napretka racionalnosti od prosvjetiteljstva 18.stoljea do druge polovice 20. stoljea ne lei toliko u tome da jesamo prosvjetiteljstvo ostavi slijepo za ideologiju samog razuma

uinilo ideal razuma novom religijom, kako se moe itati odNietzschea do Heideggera, Adorna i postmodernih ili u tome da je,s druge strane, doprinijelo stvaranju pojma ideologijekaosame zna-nosti iiz same znanosti. Naprotiv, paradoks lei najprije u tome da jeupravo racionalnost koja ivi od svijesti razlike ponitila razlikuizmeu logosa i mita koju je sama uspostavila.

Da teza o kraju ideologije iz 50-ih godina 20. st. i sama spadau repertoar velikih drutvenih narativa s ideolokim karakterom, danas

je moda samorazumljivo, ali ta samorazumljivost rezultat je diskusijaiz kasnih 80-ih, preplavljenih zbornicima i monografijama o dijalekticimoderne i postmoderne. Na ideoloki karakter teze o kraju ideologijeupozorio je u svojoj ranoj kritici ameriki filozof Alastair MacIntyre.25

Budui da je ostala malo poznata u kasnijoj diskusiji evropske

38

BORISLAV

MIKULI

25 Alastair MacIntyre, The end of ideology and the end of the end of ideology,u:Against the self-images of the age. Essays on ideology and philosophy , London:Duckworth, 1971. Od novijih radova kod nas upuujem na Rade Kalanj, Kraj ideolo-

gije ili velika pria o kraju velikih pria u:Ideje i djelovanje. Ogledi o kulturnimpromjenama i razvoju, Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo itd., 2000: 133-153.


31/61

(marksistike i hermeneutike) filozofije o ideologiji iz 70-ih godinai posve nepoznata-izolirana u anglosaksonskoj tradiciji, navest uekstenzivniji citat koji e posluiti u svrhe diskurzivne analize:

The 1950s were a decade of immoderate claims made on be-

half of what its defenders took to be moderation [] messia-nic value was attached to the politics of social democracy. Asin earlier apocalyptic and messianic moments, it was proclai-med intemperately that nothing but the sober truth was at last

being told. The core of this prophesying was the end-of-ide-ology thesis, first advanced by Edward Shils at a Congress ofCultural Freedom meeting in 1954 and later endorsed and de-velopet by Daniel Bell and Seymour Martin Lipset. The cen-

tral message of this thesis was that in the advanced industrialsocieties of the West, ideology was at an end because funda-mental social conflict was at an end. (MacIntyre 1971: 3)

[The] rival and competing interests which had been alowedespression within the official political order would thereforeno longer breed disruptive conflict; and the presentation ofideological world views which might guide and inform a poli-tics of passionate conflict would henceforth be out of place in

the advanced industrial societies. (p. 3/4)[] it still remains to ask whether the end-of-ideology thesisdiagnosed correctly the nature of that to which it was sensiti-ve. [] The first is that when such writers spoke of the end ofideology in advanced societies of the West, what they plainlyhad primarily in mind was the final demise of the influence ofMarxism in their societies [], and it is therefore pertintentto ask whether they may not have confuse the local demise ofMarxist ideology with the local demise of ideology. [] Fortheir thesis appears to be that it is because what they take to be

profound social changes have occurred that ideology is nolonger possible. (p. 4-5)

Na tome kljunom momentu izgradnje argumenta MacIntyreizrie tezu da je socijalno-demokratska kritika (marksistike) teorijeideologije posve ovisna o predmetu koji kritizira. Ona je post-mark-

sistika u politiko-historijskom smislu, a u karakteru i strukturi teo-rije ona je jo posve marksistika:

39

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005


32/61

They were right to see that in the 1950s ideology was notwhat it was; and they were right also to relate this fact to thelessening of social conflict. But not only did they confuse theexhaustion of Marxism with the exhaustion of ideology, theyfailed to entertain one crucial alternative possibility: namely,that the end-of-ideology thesis, far from marking the end ofideology, was itself a key expression of the ideology of thetime and place where it arose. Here again there is a strong re-miniscence of classical Marxism [] It was, of course, onlyin the Communist future, when the social roots of ideologicalthinking had been finaly destroyed, that ideology would fi-nally wither away. But Marxism offers an anticipation of theapocalyptic culmination. This surely is the ancestor of thatmuted apocalypticsm in Bell and Lipset which surrounds theannouncement of the end of ideology. (p. 5)

Racionalnost, koja proglaava kraj ideologije kasnih 50-ihgodina 20. stoljea, ne ini to, kao kasnija kritika s kraja 60-ih, da bisve postalo ideologijom i jo manje zato da bi racionalnost smatralanajviim oblikom ideologije, kako je to sluaj u najveem dijeludiskusije iz 80-ih. Ona to ini iz znanstvenog (sociolokog i polito-

lokog) uvjerenja da vie ne postoji stvarna intrinzina drutvenarazlika koja proizvodi konflikt:

In the view maintained by advocates of this thesis, therewere no longer any social roots for a politics which proposeda revolutionary transformation of the social order. (p. 3)

Marksistika anticipacija apokaliptike kulminacije u komu-nizmu, bez socijalnih korijena ideolokog miljenja, nastupila je sasocijalnom demokracijom postindustrijskog doba. Otud, MacIntyre-ov argument omoguuje uvid da proglaenje kraja ideologije nije nov(teorijski) cinizam ili lukavstvo pragmatikog razuma, koji prilago-ava teoriju politikim promjenama, nego teorijska naivnost koja ne

pre-poznaje (ne istrauje teorijski) odnos izmeu teorije i stvarnostikoju izraava: Taj nevidljivi predmet je upravo razlika izmeu simbo-like strukture i sfere oznaenog, izmeu teorijskog narativa i teo-rijskog predmeta. Tek kad ponitimo tu unutranju razliku, teorija

pada u svoje izvanjsko ostvarenje. Razlika lei u narativu, ona je samlogos, ratio, jer samo teorija uspostavlja razliku izmeu sebe i

40

BORISLAV

MIKULI


33/61

sadraja na koji se odnosi. Upravo to je mjesto kroz koje se sociolokikarakter teze o kraju ideologije (teorija socijalne strukture) prevodi utermine teorije naracije. MacIntyre ne poduzima takvu vrstu analize,ostajui kod konceptualnih pretpostavki pojma ideologije, ali joj otva-ra prostor kad govori o sablasti koncepta baze i nadgradnje kod

post-marksistikih kritiara marksistike teorije ideologije. Tajna tekritike je brkanje odnosa izmeu (jedne) teorije stvarnosti i stvarnostis promjenom unutar same stvarnosti kao vanteorijske veliine.26 Poli-tiko-teorijsko, odnosno socijalno-teorijsko ukidanje fundamentalnihsocijalnih razlika prikazuje se kao stvarno nestajanje strukturnih razli-ka koje proizvode socijalne napetosti. Istinita teorija odraava objek-tivne strukture stvarnosti. Tako se u teoriji (kraja) ideologije ponavljateorija istine kao adekvacije koja je svoj klasini oblik stekla teks analitiko-filozofskom teorijom odraza kod Russella i Wittgenstei-na, premda se razlika izmeu dviju teorija ini eklatantnom. Teorijaistine ne ukida razliku izmeu stvarnosti i teorijske konstrukcije, kaoto to ini radikalizirana teorija ideologije, ali zato jednako kao teorijaideologije pretpostavlja njihovu podudarnost.

Diskurs o kraju ideologije ponaa se kao nesvjesni akt ukida-nja same racionalnosti, a odvija se kao mitska prefiguracija diskursaili ak kao povratak mita u striktnom smislu termina, kao jednog odhistorijskih oblika narativa. Zato na mjesto racionalizacije mita (ili namjesto kritike ideologije) s post-industrijskim dobom ponovo stupamit racionalnosti kao unutranji problem ili proturjeje prosvjeti-teljstva.27 Logistiku toga povratka mita prua razvoj medijske tehno-logije jednako kao i njezina teorija. Njegova diskurzivna strategija jeteorijsko svoenje dvaju historijskih modela diskursa, drevno-mit-skog i digitalno-tehnolokog, dokidanje strukturne razlike izmeusimbola i simboliziranog (sadraja ili znaenja). To znai, dokidanje

razlike unutar simbola kao medija iji je sastavni dio ono oznaeno ilisimbolizirano. Povratak mita odvija se dakle kao udaljenje tehnolo-ki informirane svijesti od diferencijalnog shvaanja simbolikog

41

FILOZOFIJAIDRUTVO

3/2005

26 For otherwise, surely they might have taken more seriously the possibilitythat it was because ideology was not what it was, that social and political conflict wasnot whatitwas, rather than viceversa. (p. 5)

27 Za tradiciju kritike teorije v. radove H. Blumenberga, osobito Arbeit amMythos, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1969. Takoer, Das Lachen der Thrakerin,

Frankfurt a. M.: Suhrkamp (stw), 1985. [Za djelomini prijevod (pogl. 1-5, 12) v.Traankin smijeh, u: Trei program Hrvatskog radija, br. 40, 1993: 40-60.]


34/61

sistema ka indiferentnom odnosu oznaitelja i oznaenog, medija isadraja, i otuda, u konzekvenciji, kao susret s mitskim modelommiljenja u kojemu pojam istinitosti gubi ne samo jezini karakter iteorijsku autonomiju nego biva reduciran na puko dogaanje, na bi-tak kao zbivanje izvan, odnosno prije procesa predikacije.

No, sam historijski mit racionalno je dostupan zato to je isam moment u diferencijalnom polju diskursa. Njegova opozicija jelogiki diskurs, koji i sam postaje racionalno dostupan u istom difer-encijalnom polju u koji spada mit. Mit i logos, neogranieni narativ iracionalnost, nisu dva suprotna pola u historijskom polju diskursave imena za uzajamno (i meusobno) djelujua naela proizvodnjediskursa.28 Razlika izmeu njih koju poznajemo samo kao izvanj-sku, premda tvori unutranje naelo diferencijalnosti znaka u dvo-strukom registru (horizontalnom: diferencijalnost oznaitelj-oznai-telj, i vertikalnom: diferencijalnost oznaitelj-oznaeno), jest modauinak prosvjetiteljske fetiizacije razuma (i, otuda, apsolutizacijenaela stroge konzistencije narativa), ali vanijom od toga ini se

posljedica da se razum i mit, bez obzira na napredak znanstvenogmiljenja, napredak u objektivnoj istini, ne javljaju kao unutranja

proizvodna naela diskursa ve kao suprotstavljeni tipovi diskursa sambicijom meusobne supstitucije, potiskivanja, i to su kao takvizapravo samo momenti ireg kulturalnog narativa (ili mita) u koje-mu je razum namjesnik progresa a mit ime regresa.

U tome lei stvarna ambivalencija (prosvjetiteljskog) fetiaracionalnosti: ona ne postaje ideologinom zato to proglaava po-

bjedu jednostavne istine (MacIntyre: sober truth) i povijesni porazutopijskih diskurs

002 glasovi iz kante

Documents