UVOD U KOMUNIKOLOGIJU

PITANJA I ODGOVORI ZA ISPIT

1. KOMUNIKOLOGIJA – kakva je to nauka, šta proučava, geneza (postanak ili porijeklo) termina i pojma.Komunikologija proučava oblike i načine društvenog komuniciranja čovjeka od interpersonalnog do masovnog. Ona istražuje smisao, svrhu i efekte simboličke interakcije, strukturu i funkcije komunikacijskih sistema. Komuniciranje je općenje, saobraćaj, saopćavanje, bivanje u vezi. To je temeljni proces koji omogućuje nastanak i funkcioniranje ljudskih zajednica (Vreg). Komunikologija proučava sadržinu, oblik i načine čovjekovog međusobnog i masovnog komuniciranja, smisao, svrhe i efekte simboličke interakcije, kojom se ljudi sporazumijevaju, podstiču na djelatnost, kao i strukture i funkcije komunikacijskih sistema (Vrec). Prema Džonu Fisku, komunikologija proučava proces prenošenja poruka i njihove refleksije, a problemima proizvodnje i razmjene značenja bave se teorije informacija. Da bi se komunikologija mogla razvijati kao zasebna nauka, potrebno je uspostaviti razliku između pojmova komuniciranje i informacije. Prvi pojam je odnos između subjekata, a informiranje je ono što čini svrhu i sadržaj tog odnosa.

2. Komuniciranje u prvobitnim zajednicama: način, sredstva, karakter i ciljevi. Prije nego počinje komunicirati sa pripadnikom svoje vrste, čovjek komunicira sa prirodom koja ga okružuje. Uvidio je da mu za uspješno savlađivanje prirodnih datosti trebaju i druge jedinke i time nastaje era ljudskog tzv. humanog komuniciranja. Crteži kao poruke koji su pronađeni potvrđivali su ovu tezu. Za najraniji period razvoja čovječanstva karakteristična je komunikacija između jedinki, jedinki i grupe i grupa međusobno, čiji je motiv bio komunikacija sa prirodom. O svjesnom, ciljnom društvenom komuniciranju može se govoriti u prakomunističkim zajednicama, jer na tom stupnju razvoja ljudskog društva, odlika je bila u međusobnom sporazumijevanju, elementarnoj obaviještenosti, dogovaranju.Raslojavanjem prastarih društvenih zajednica, oblici društvenog komuniciranja se prilagođavaju novim uslovima. Informacija kao novi element dobija novu ulogu i formu. Na taj način su povlašćeni vladali, a između njih i robova nije bilo komuniciranja, osim prava na robove i obaveze prema gospodaru. U staroj Atini je bilo vrlo izraženo iznošenje i razmjena ideja i mišljenja, saopćavanje i širenje saopćenja od šireg društvenog značaja, a to je izraz političkog odnosa i političkih borbi unutar vladajućeg sloja društva. Počela se posvećivati posebna pažnja načinu saopćavanja mišljenja, obavještenja i ideja. To najbolje potvrđuje činjenica da se u Atini razvio snažan i do sada neprevaziđen razvoj govorništva, koji je bio interakcijskog značenja. U starom Rimu komuniciranje je dobilo još jednu dimenziju, a to je uticaj na mase slobodne svjetine čiju snagu treba usmjeravati u željenom pravcu, a nju čuvati okupljenu.I u Atini i Rimu intenzitet javnog komuniciranja nije bio uvijek jednak. Bilo je perioda kada je javna društvena komunikacija svedena na zvanične objave, kada su misli i ideje ostajale u krugovima onih koji su imali vlast. Tako se vidjelo da autokratija, odnosno diktatura i tiranija ne podnose iznošenje mišljenja i javno saopćavanje činjenica, osim onih koji djeluju u pravcu stabilizacije vladavine. Uspjesi i padovi govorništva u antičkom svijetu potvrđuju da je uzrok tome u radikalnim promjenama političkih i društvenih odnosa, do čega je došlo poslije pada Republike. A to znači da se sa smjenom demokratskog autokratskim političkim sistemom pogoršala komunikaciona situacija.To se jasno očituje u narednoj etapi razvoja čovječanstva, kada je crkva koja je i sama bila feudalac težila da potčini i feudalca i plemića pomoću svoje dogme (osnovna tačka u vjerskoj nauci), a i pomoću seljaka koji je bio oružje u njenim rukama. U srednjem vijeku se snažno razvija tzv. crkveno govorništvo, kojim se crkva služila neograničeno, jer je željela da u društvu bude glavni tumač i

1

sudac. Dokaz za to je da se kao obavezan predmet na Univerzitetu predavala retorika i manipulacijom govorništva crkva je mogla držati sve tokove društvene komunikacije. Ova komunikaciona situacija se nije mijenjala ni pojavom štampe, a pošto je vidjela značaj ovog sredstva, crkva i krupni feudalci su ga uzeli pod svoju kontrolu i držali sve do građanskih revolucija.Međutim, početkom renesanse, sitaucija se nešto mijenja i građanski pokreti zahtijevaju oslobađanje javne riječi i štampe, odnosno preotimanje kontrole nad javnom komunikacijom od monarhističkih režima i crkvene hijerarhije. Ti zahtjevi su značili slobodu govora, zbora, javnog istupanja, štampe itd., ali ih je najbolje izrazila velika Francuska revolucija. Buržoaske revolucije su omogućile dotada neviđen razmah javne riječi, odnosno javnog društvenog komuniciranja. Neki pokušaji da se to ograniči ili zaustavi bila su kratkotrajni. Ali, buržoaziji se nametnulo pitanje kako vladati javnom komunikacijom, jer razvoj robne proizvodnje, ubrzana urbanizacija naselja, opće osnovno obrazovanje i drugo je izazivalo ubrzan razvoj sredstava za kontribuciju (novčane i druge isplate) i distribuciju informacija čime se multiplicira (umnožava) snaga javne riječi i mogućnost uticaja njenim posredstvom. Vlada i vladajuće političke snage služile su se demokratskim sredstvima, kao što su vlasništvo nad sredstvima informiranja, vezivanjem štampe za inudstrijski i bankarski kapital, uticajem na personalni sastav redakcije i drugim.

3. Komuniciranje – definicija; komuniciranje i informiranje – diferencija. Komuniciranje je općenje, saobraćaj, saopćavanje, bivanje u vezi. To je temeljni proces koji omogućuje nastanak i funkcioniranje ljudskih zajednica. Osnovni način sporazumijevanja – posredovanja značenja pomoću simbola; uspostavljanje zajedništva jednog živog bića sa drugim, suštinski način sporazumijevanja ljudi, naroda – uslov nastanka, razvoja i opstanka ljudskog društva (Vreg). Da bi se komunikologija mogla razvijati kao zasebna nauka, potrebno je uspostaviti razliku između pojmova komuniciranje i informacije. Prvi pojam je odnos između subjekata, a informiranje je ono što čini svrhu i sadržaj tog odnosa.

4. Masovno društvo – geneza i karakteristike; šta je zapravo masovno društvo? Masovno društvo je kulturnohistorijska pojava koja označava građansko kapitalsko, profitno društvo, vladavinu elite moći i bogatstva. Masovno društvo je proizvod industrijalizacije proizvodnje i urbanizacije življenja. Mijenjanjem načina proizvodnje i razmjene roba, mijenjaju se i odnosi prema ljudima, kako u proizvodnji tako i u razmjeni, zatim nastaju migracije velikog broja ljudi iz sela u gradove, što mijenja ljudski način života. U okviru svega ovog nastale su i mnoge druge pojave, što sve to zajedno čini “masovno društvo”. Inače, masa sačinjava mnogo ljudi, odnosno rulju, a komunikologija pojam društvo preuzima od sociologije, što zapravo predstavlja komunikološki fenomen.

5. Teorija simbola – šta su simboli, vrste i funkcija? Ljudsko komuniciranje ostvaruje se pomoću ili posredstvom simbola. To su vrste verbalnih znakova koji označavaju predmete, stanja i zbivanje. Teorija simbola je osnova komunikologije. Istraživanje njihovih vrsta, funkcije i strukture, proizvelo je čitav niz pitanja značajnih za odnose među ljudima koji se uspostavljaju komuniciranjem. Partneri u komunikacionom prostoru moraju raspolagati sa približno istim fondom simbola i ti simboli moraju imati isto značenje, kao i što moraju poznavati iskustvena polja jedni drugih i slično. Simboli se dijele na verbalne i neverbalne, konkretne i apstraktne. Verbalni simboli su riječi izgovorene ili napisane. Neverbalni su geste, mimika ili razni zvuci. Konkretni simboli označavaju konkretne predmete, dok su apstraktni koji označavaju pojmove izvan dometa čula: ljubav, duša… Fond simbola kojima se čovjek služi razvijao se uporedo sa razvojem civilizacije. Dokazano je da simboli igraju veoma važnu ulogu u označavanju ili iskazivanju identiteta čovjeka, ljudske skupine, naroda ili nacije. Ovdje se ne radi samo o jeziku, već i o drugim indikatorima, kao što su simbolna muzika, zastave, odijevanje, pozdravljanje i drugo.

2

6. Simbol – signal – znak – definicije i razlike. Simboli su vrste verbalnih znakova koji označavaju predmete, stanja i zbivanje, ali među njih se u širem smislu ubrajaju i znaci i signali, među kojima postoji ozbiljna razlika. Simbol označava nešto što on jeste i dijeli se na verbalne i neverbalne, konretne i apstraktne. Znak označava nešto što on sam nije, a signal je neverbalni simbol jednokratnog trajanja čije je značenje uglavnom konotativno i unaprijed dogovoreno.

7. Pismo – značenje pojave; faze razvoja; pismo u ljudskoj komunikaciji. Ljudsko komuniciranje predstavlja govor i pismo. Pod pojmom pismo ne bi trebalo izričito podrazumijevati grafove koji u nekom sklopu imaju određeno značenje. Crteži u pećinama koji su naši predaci ostavili iza sebe predstavljali su određene poruke. Pismo kao upotreba znakova za predstavljanje i saopćavanje misli i riječi je najveći domet čovjekove uobrazilje. Ljudi su se do novijih vremena s poštovanjem odnosili prema pismu, a pismeni ljudi uživali su veliki ugled u svojoj okolini.Pismo se razvijalo u skladu sa razvojem čovjekovih potreba i spoznaja. Ostavljanjem svojih tragova, odnosno obilježavajući svoke kretanje, čovjek je crtao po pećinama i tako je nastalo slikovno pismo – piktografija. Jedan od najprimitivnijih načina bilježenja jeste RABOŠ, štap na koji se zarezima nešto zapisuje, najčešće znaci koji služe kao brojevi. Kod ovog štapa bio je problem zarezivanja jer vrlo lako se moglo dogoditi da ta poruka ili ne bude isporučena ili da se ne pročita pravilno, te je tako dolazilo do simboličkog nesporazuma i izostajanja očekivane reakcije. Služilo se i pismom KVIPUU, odnosno konopcima i vezivanjem čvorova na njima, a takvim pismom su se služile Inke. Razlikujemo slikovno pismo ili piktografiju, zatim ideografiju i slogovno pismo. Piktografija je prvi stupanj u razvoju pisma, a znači izražavanje misli i riječi slikom. Ovo pismo je nastalo u fazi kada je čovjekova misao bila predmetna, slikovna. Niz slika značilo je ideju koju autor želi da izrazi, odnosno priču koju želi da ispriča.Ideografija je viši oblik slikovnog pisma, kojim se pokušavaju izraziti apstraktne (misaone) ideje. U ideograme spadaju saobraćajni znaci. Ideografsko pismo je prelaz ka fonetskom, jer ideografski znak ne simobolizuje glas, osim kada u nekom jeziku za jednu ideju postoji samo jedna riječ. Od tada je počelo predstavljanje pojedinih glasova i taj simbol je postao fonetski.Sumersko pismo uzima se kao primjer tog prelaza. Sumerci su prvo ovladali piktografijom, a onda sa ideografijom sa elementima fonetskog pisma. Sumersko pismo činile su linije koje su urezivane u vlažne meke glinene ploče. Pošto su te linije bile slično klinovima, otuda i naziv klinasto pismo. Ovo pismo su prihvatali i usavršavali Vavilonci, Asirci, Perzijanci i drugi. Klinasto pismo i egipatski hijeroglifi su prvi potpuni sistem grafičkog izražavanja misli. I kinesko pismo je bilo ideografsko sa elementima fonetskog, ali se takvo zadržalo i do danas. U Kini je u upotrebi 8.000 znakova, a za pismenost je dovoljno i 1.000 znakova. U ideografskim pismima može doći i do nesporazuma jer jedan ideogram ima više značenja, pa mu se dodaje još jedan simbol – determinativ, koji ga bliže objašnjava.Slogovno pismo predstavlja veliki napredak u razvoju pisma, ali ni ono nije moglo zadovoljiti opće potrebe čovjeka. Primjerci ovog pisma pronađeni su na Kritu a potiču iz 15. vijeka p.n.e. i u feničanskom gradu Biblosu u 18.vijeku p.n.e.Perzijanci su razvili pismo slični klinastom sa svega četiri ideograma, a slogove zamijenili za pojedine glasove. To pismo je imalo 36 simbola sa jednim interpukcijskim znakom. To je preteča fonetskog pisma, odnosno alfabeta. Hansko pismo, neka vrsta alfabeta, koji su feničanski trgovci raznijeli po zemljama Sredozemlja. To pismo je osnova svih savremenih evropskih alfabeta.Komplikovanost pisama je ograničavala komunikaciju i svodila je na najnužniju mjeru, jer komuniciranje pismom otežavali su i materijali na kojima je se pisalo i kojima se pisalo. Drvene, glinene i druge ploče zamijenio je papirus i pergament, a kasnije i papir.Papirus je biljka od koje su Egipćani pravili materijal za pisanje sve do 11. vijeka p.n.e, dok ga nije zamijenio pergament, koji je proizveden u azijskom gradu Pergamu. Postoje dokazi da se pergament pravio i u Bosni.

3

8. Govor – evolucija (razvoj) ka govorništvu; uslovi nastanka i razvitka govorništva. Govor je najvažniji i najuniverzalniji način izražavanja opaženog i to bez obzira na čula kojima je opažanje registrirano. Govor je najvažniji i najuspješniji način komuniciranja među ljudima. Dijelovi čovjekovog mozga značajni za govor razvijali i povećavali su se tokom milenijuma zahvaljujući radu. Naročito se povećavala kora velikog mozga u kojoj su centri za pamćenje i govor. Neartikulisani uzvici i gesta bili su prvi oblici i načini sporazumijevanja među čovjekovim precima. Od tog istorijskog trenutka, govor je ostao osnova svake komunikacije, najvažniji način opštenja među ljudima. Javno društveno komuniciranje javlja sa pojavom različitosti interesa pojedinaca i grupa, društva i pojedinca itd. Time govor prestaje biti sredstvo pukog sporazumijevanja, a postaje sredstvo komuniciranja ostvarivanja posebnih interesa. To uslovljava pojavu govorništva kada se javlja potreba da se ideja, misao, stav iskaže na način kojim će se postići najbolji efekat, odnosno kada se “rodila” tendencija (misao vodilja, razvitak neke pojave). Govorništvo je najrasprostranjenije bilo u Rimu i u Atini. Posebnu pažnju je zahtijevalo religiozno govorništvo kao način komuniciranja u borbi za širenje vjerskih pogleda.Govorništvo je bilo razvijeno i kod starih Inda i kod Iranaca. Govor je i u cijelom srednjem vijeku osnovni medij komuniciranja, pa su se tek poslije raskola crkve i feudalizma razvijali oblici govorne komunikacije.

9. Antičke retoričke teorije i njihovo značenje danas. Najznačajniji antički teoretičar retorike Aristotel razlikovao je slijedeće:1. ličnost govornika, njegov moralni habitus, njegova kvalificiranost za predmet o kojem govori i

povjerenje slušalaca i cilj koji govornik želi da postigne,2. raspoloženje slušalaca i3. činilac ubjedljivosti.Aristotel je slušaoce dijelio na one što slušaju govornika i na one što treba da prosuđuju o stvarima koje su se dogodile ili se trebaju dogoditi. Antički teoretičari i filozofi među kojima i Platon dijele retoriku i po ubjeđivanju i nagovoru.Teorijom govorništva bavili su se poznati Rimljani, među kojima su Ciceron, Cezar, Kvintilijan.Ciceron, da bi postigao uspjeh u namjeri smatra da se moraju ispuniti tri uslova:1. govornik mora privući pažnju slušalaca,2. govornik mora svoje slušaoce poučiti da bi razumjeli to što im govori,3. govornik mora neutralizirati postojeće predstave slušalaca o stvari o kojoj im govori i privesti ih

svojim predstavama.M. F. Kvintilijan je posebnu pažnju posvećivao etičkom aspektu govorništva. Po njemu govornik kao prvo mora biti dobar čovjek. Njemački filozof Hajnrih Gejsler kaže da slušalac govorniku uvijek postavlja pet pitanja: Ko si? Šta ćeš govoriti? Kome namjeravaš da govoriš? Koliko ćeš dugo govoriti? Što tražiš od mene? Naravno, ne postavlja ih verbalno, već to očekuje od govornika, a ovaj mu opet na to mora odmah odgovoriti u početku svog govora.Aristotel je retoriku dijelio na državnu, sudsku i virtuoznu, odnosno umjetničku i filozofsku. Za Aristotelom se povode mnogi savremeni istoričari i istraživači retorike i govorništva. Tako, Branislav Nušić uočava političko, sudsko, vojničko, naučno i poučno, crkveno i prigodno govorništvo.Kvintilijan kaže da se o nekom dogođaju ili postupku može suditi samo ako je poznat odgovor na slijedeća pitanja: ko, šta, gdje, kakvim sredstvima, zašto, kako i kad. Do ovog stava je došao prateći javno komuniciranje u Rimu, naročito poslije pojave “prvih novina” u kojima su se počele iznositi laži i klevete. Na osnovu toga on je udario temelje novinarstva i ta njegova šema se trasformirala u poznatu teoremu “Five W”.Prateći govorništvo kroz istoriju, teoretičari su govornike svrstali u tri grupe:1. govornici koji čitaju pripremljene govore,2. govornici koji govore ono što su napisali pa naučili napamet,3. govornici koji improvizuju, odnosno nastupaju bez ikakve pripreme.

4

10. Interakcija (međudejstvo) u komuniciranju i funkcija simbola. Jedno od područja istraživanja jezičkih znakova jeste i interakcija, koju podrazumijeva komuniciranje, jer je bez nje saopćavanje jednosmjeran čin. Funkcija interakcije je višestruka, odnosno pokazuje da li je poruka shvaćena i prihvaćena, da li je proizvela željeno ponašanje. Interakcija je kontrola simbolizacije poruka u komunikacijskom činu, odnosno da li partneri raspolažu istim fondom simbola, da li odaslani simboli imaju isto značenje, postoje li u poruci naglašeni redutantni elementi i je li napadnuta entropijom itd. Interakcija je i faktor razvoja komunikacije, jer podstiče sudionike u komunikcijskom činu da nastave razmjenu poruka, a to znači da otvara dijalog. Ona tako djeluje ili morfostatički, odnosno uspostavlja ravnotežu i čuva postojeće stanje ili morfogenetički, odnosno uspostavlja dinamičku ravnotežu. Područje istraživanja od interpersonalnog komuniciranja, u kojem je interakcija najostvarljivija, proširuje se i na masovno komuniciranje, a interaktivno djelovanje se pomoću savremenih tehnologija ostvaruje preko masovnih medija.

11. Šta je to iskustveno polje – simboli u iskustvenom polju. Iskustveno polje je sociološko-komunikološka pojava, a radi se općenito o iskustvu koje čovjek stiče tokom vremena. Ipak, kada se radi o iskustvenom polju, misli se na iskustvo na nekom konkretnom polju ili planu. Na osnovu tog konkretnog iskustvenog polja određujemo značenje i vrijednost pojedinih simbola. Iskustveno polje u vezi sa nekom konkretnom pojavom je sastavni dio kako kolektivne, tako i individualne svijesti o nečemu. Svaki čovjek može imati svoje individualno iskustveno polje po kojem procjenjuje događaje i ljude.

12. Simboličke deformacije. Proučavanje procesa simbolizacije poruka, ukazalo je i na mogućnost simboličkih deformacija. Uz neadekvatnost i neistovjetnost značenja, postoje dvije osnovne vrste tih deformacija, a to su redudanca i entropija.Redudantnost jeste postojanje u poruci ono što je za njeno značenje suvišno. Na ovu vrstu simboličke deformacije počelo se ukazivati krajem 19. vijeka kada se u komunikacijske sisteme počeo uvoditi telegraf, jer je ova tehnologija podrazumijevala racionalno kazivanje, a ništa suvišno. Radi ekonomisanja vremena slanja poruka uvelo se enkodiranje poruka što je bilo značajano za pojavu radia i televizije. Postoje dvije vrste redudantnosti a to su semantička i sintaksička. Prva izražava značenjsko preobilje, a druga suvišni tekstualni dodatak.Entropija znači gubitak nekih elemenata strukture sadržaja, značenja i drugog. Do tih gubitaka dolazi na putu od komunikatora do recipijenta i obratno. Ti gubici mogu da ukažu prohodnost, odnosno neprohodnost kanala, različito značenje simbola i drugo. Znači entropija je mjera nereda.

13. Komunikacija i identitet pojedinca i kolektiva. Identitet se sastoji od naizgled nevažnih sitnica na osnovu kojih razlikujemo ljude, pa sve do nacionalnog, političkog, vjerskog identiteta. Identitet, uopće, bilo da je individualan ili kolektivni, postoji u relaciji sa nečim drugačijim, tj. u sredini gdje “drugačije” ne postoji” – identitet je sasvim nevažan.

14. Jezik u komunikaciji – dimenzije: semantička, sintaksička i pragmatička. Jezik postoji samo sa čovjekom i samo u komunikaciji. Sporazumijevanje između subjekata komunikacijskog čina je susret dva nivoa komuniciranja:a) predmeta povodom kojeg se uspostavlja komunikacijski akt,b) tipa ili karaktera jezičke radnje i njenog smisla.Komunikolozi razlikuju tri dimenzije jezičkih znakova i to:a) semantička koja proučava odnos jezičkog znaka i vanjezičkih predmeta, odnosno značenjska

funkcija,b) sintaksička koja govori o međusobnom odnosu simbolac) pragmatička koja govori o odnosu između simbola i njegovog korisnika (Čarls Moris).

5

15. Dinamičnost (razvojnost) ili statičnost komunikacije; otvorena i zatvorena komunikacija. Komunikacija može biti dinamična ili statična, u zavisnosti od toga kakav je komunikacijski proces. Otvoreni kom. proces je po pravilu dinamičan, razvija se i obogaćuje, za razliku od zatvorenog kom. procesa koji je statičan i ne nosi nikakve promjene. Otvoreni kom. proces provocira nove poruke i potvrđuje ispravnost vrijednosti simbola koje komunikator upućuje. Bez otvorenog kom. procesa nema ni komunikacije.Zatvoreni kom. proces niti se potvrđuje niti provocira nove poruke. Ovakvi procesi su obično vjerske propovijedi, gdje jedna osoba objašnjava principe vjere.Za otvoreni kom. proces se veže morfogenetički sistem komunikacija, a za zatvoreni morfostatički sistem. Prvi sistem podrazumijeva društvo sa više centara moći, a drugi sistem društvo sa jednim centrom moći koji želi očuvati postojeće stanje.

16. Komuniciranje u društvenim grupama i društvene norme; vrste grupe i njihov karakter.

Komunikacija se može odvijati unutar jedne ili više društvenih grupa, gdje se stvaraju i društvene norme koje se moraju poštivati. Kad je u pitanju komunikacija u grupi moramo poznavati iskustvo grupe kojoj se obraćamo, odnosno kakav je njen stav o nekom pitanju. Komunikaciju možemo svrstati unutar jedne grupe i to se zove interpersonalno komuniciranje, gdje se subjekti mogu vidjeti i čuti.Postoji i intergrupno komuniciranje što podrazumijeva komunikaciju između dvije ili više grupa. Ovdje je značajna uloga lidera.Same grupe se dijele na primarne i sekundarne. Prva grupa su porodica i njeni članovi, a druga sve ostale grupe.

17. Osobenost komuniciranja u starom Rimu – pismo u komunikaciji. Kad je u pitanju društveno komuniciranje, u Rimu je između robovlasnika i robova postojala slobodna svjetina. Borba između vlasnika vodila se u Senatu, ali nerijetko preko svjetine, koja nije samo formalno u ropskoj poziciji. Tako su nastali i neki novi elementi u oblikovanju informacije i stilu komuniciranja. Pošto su Rimljani bili dobri graditelji drumova, ti drumovi su često služili i za prenošenje informacija između gradova, provincija, od Senata do armija i obratno itd. Obavještenja koja su stizala i do plebsa, uvijek su bila oblikovana tako da su odgovarala svakom. Pored govorenja na javnim mjestima, postojali su i drugi “kanali” kojima su obavještenja dolazila do masa i na taj način su se transformirala u glasine. Rimljani su otkrili da se namjernim ubacivanjem dezinformacija u te kanale mogao postići odličan efekat na ponašanje svjetine. Na razvoj govorništva u Rimu je presudan uticaj imalo grčko oratorstvo. Međutim, rimsko oratorsko se njegovalo i prije kontakta sa grčkim. Među najistaknutijim rimskim oratorom bio je Ciceron. Za njega se vezuje i stenografija, jer je on svoje govore diktirao svom robu Tironu koji je skraćeno zapisivao riječi. Jedan od najznačajnijih rimskih oratora je i Julije Cezar, kao i Klaudije, Fabije, braća Grasi, Katilina i drugi. Ali u govorima činjenice nisu bile najvažnije, već stavovi, sudovi i primjeri. Govori su više težili ka racionalnom, nego emotivnom karakteru. U Rimu je postojola neka vrsta zidnih novina, odnosno Cezarov Acta Senatus, koje su donosile senatske odluke i zakone. Ubrzo im se promijenio naziv u dnevne novosti, zbog toga što se promijenio profani (neuk, neupućen) oblik života. Sve što se u tim novinama pisalo prepričavalo bi se na nekom skupu. U Rimu se pored govorništva, javljalo javno čitanje, što čine ljudi vješti čitanju i pisanju, ljudi dobre memorije i dara za prepričivanje.

18. Indoktrinacija (poduka) – šta je to; gdje i kada počinje; uloga mas-medija; indoktrinacija i mit. Komuniciranje je osnovni faktor geneze subjekta, odnosno oblikovanja čovjeka kao društvenog bića. U prvim danima života počinju komunikacijska djelovanja između majke i djeteta, a kasnije u obitelji ili grupi koja eventualno supstituira obitelj počinje i proces indoktrinacije koji se nastavlja u sekundarnim grupama. Na karakter indoktriniranja počinju uticati masovni mediji. Njihov uticaj je direktan na dijete, ali i posredan preko odraslih. Ovakvo djelovanje medija je po pravilu

6

jednosmjerno, ali se u neposrednoj komunikaciji u grupi ovo djelovanje pretvara u interaktivno. U primarnoj grupi je naročito snažna vjerska indoktrinacija, a u komuniciranju sa odraslim počinje i politička. Ali najuticajniji kanal indoktrinacije je obrazovanje i tu se završava osnovni tok oblikovanja čovjeka. Čovjek je i poslije podložan uticajima, a ubjeđivanje za prihvatanje konretnih stavova ima značajne šanse za uspjeh. I već je pripremljeno polje za djelovanje aktualne politike putem masovnih medija što potvrđuje definicija komunikacijske kategorije ubjeđivanja.

19. Indoktrinacija i preokret – mas mediji u preokretu. Zanimljivo pitanje je uloga masovnih medija u društvenim preokretima, odnosno da li na te preokrete djeluju masovni mediji ili razni posrednički faktori? Međutim, rezultati istraživanja nisu dali jedinstven odgovor. Većina smatra da se masovni mediji priključuju procesu preokreta, a da na njih odlučujuće djeluju posrednički faktori. Nakon preokreta, mas mediji imaju ulogu indoktrinata, oni su ti koji čovjeka upućuju i uvode u novonastalo stanje, ukazuju mu na nove društvene norme itd.

20. Pisma i pismenost u srednjovjekovnoj Bosni; ulazak i evolucija arapskog pisma. Do dolaska Turaka, Bosanci su se služili prvo glagoljicom a zatim bosanskom, brzopisanom ćirilicom, koja se negdje dokumentuje kao bosančica. U nekim pravoslavnim manastirima se upotrebljava crkvena ćirilica. Pismenost je bila najrazvijenija kod bosanskih kristijana, pa otuda i komuniciranje putem pisma. Dolaskom Turaka javlja se novo arapsko pismo, arebica, koje se vremenom prilagođavalo bosanskom pismu. Preko katoličkih samostana i franjevaca u Bosnu se uvodila latinica. Manastirski prepisivači su preuzeli crkvenu ćirilicu zajedno sa crkveno-slavenskim jezikom. Sve tri vjerske zajednice su se brinule za širenje pismenosti svojih pripadnika, pa su se otvarale škole, ali se dugo u međusobnoj komunikaciji održala brzopisna ćirilica. Jevrejska zajednica je takođe brinula za pismenost svojih pripadnika.U ono vrijeme Bosna je spadala u red najpismenijih zemalja u Evropi, a krajem 18. vijeka Bosna je zaostala za Evropom, jer se poslije građanskih revolucija, u Evropi počelo uvoditi obavezno osnovno školovanje, pokretale su se novine i drugo.Da bi se islam učio i širio, moralo se uvesti arapsko pismo. Zbog toga su se osnivale vjerske ustanove, odnosno mektebi. Kako nije bilo učitelja otvorila se i medresa, pa su najbolji učenici često išli u Istanbul na dalje školovanje, a mnogi među njima su ostajali u službi na carskom dvoru. Arapsko pismo nije bilo pogodno za širenje pismenosti, jer nije bilo proizvod duha bosanskog jezika, pa su se vršili pokušaji prilagođavanja. Arapskim i našim pismom napisane su mnoge pobožne pjesme što je bilo obavezna literatura u mektebima. U toku školovanja uz arapsko pismo učila se i bosanska ćirilica. Prvi riječnik na balkanskom prostoru, napisan 1631. godine, olakšavao je i učenje prilagođenog arapskog pisma i razumijevanje turskih riječi, koje su ušle u naš narodni jezik.

21. Komunikator – poruka – mas medij.

22. Mas mediji – vođe javnosti – osobine poželjne za vođe javnosti. Komunikacija između primarnih i između sekundarnih grupa odvija se najčešće posredovanjem, odnosno reprezentovanjem. Primarne grupe predstavljaju njihove starješine, a sekundarne njihove vođe, koje komunikolozi i sociolozi nazivaju vođama javnosti. Kada se služi sredstvima masovnog komuniciranja, grupa to čini posredstvom vođe ili vođstva. Karakter komunikacije u sekundarnoj grupi određene komunikacionom situacijom u društvu. Demokratičnošću ili autoritarnošću je određen način na koji se uspostvlja vođstvo u grupi, da li demokratkim izborom ili dekretom nekog centra moći iznad grupe ili pak uzurpacijom pozicije vode. Kriteriji i predpostavke koja neka osoba mora imati da bi mogla biti vođa dijele se vrijednosne, statusne i posebne. Među vrijednosne se ubrajaju moralne osobine, obrazovanje, sposobnost komuniciranja. Statusne su bogatstvo, spossobnost procjenjivanja i predviđanja, bliskost sa mas medijima… Među posebne vrijednosti ubrajaju se dobar glas, dobar sportista, dobar glumac ili voditelj na TV, lični šarm…

7

Uspješnost djelovanja vođe zavisi od personifikacije grupnih vrijednosti, kompetentnosti i stručnosti, strateške društvene lokacije, strukture grupe, odnosa i kontakata sa mas medijima… (Vreg)Sa stanovišta komunikologije značajne su odlike: bliskost i kontakti sa mas medijima, razuđenost komunikacijskih veza izvan grupe i strateška društvena lokacija. Bez ovih odlika teško da vođa javnost uspostavi potrebnu komunikaciju sa drugim javnostima, kao i grupa da bude dovoljna prisutna u komunikacijskim tokovima. Osim ovih mjerila uspješnosti vođe, prvo i najvažnije mjerilo je identifikacija članova grupe sa vođom. Tu je uloga mas medija nezamjenjiva, jer stvaraju medijske ličnosti, ali ih veoma brzo i potroše, npr. televizija. Zato uredi za informiranje funckionera štede njihov lik i racionalno ga troše.

23. Ubjeđivanje – definicija; nagovor; mas mediji u tome. Ubjeđivanje je mijenjanje ili učvršćivanje psihološke strukture ličnosti tako da se uspostavi sklad između unutrašnjih latentnih procesa i ponašanja, koje se ubjeđivanjem želi izazvati. Ubjeđivanje je uspješno kada osoba na koju se djeluje svoje ponašanje doživljava kao manifestaciju svog vjerovanja, a ne kao nešto od nekog nametnuto.Nagovor je treća faza u procesu oblikovanja ličnosti. To je u osnovi propagandna faza. Na oformljenu svijest o sebi i društvu, na stabilno polje iskustav dolazi ubjeđivanje u vezi sa nekom konkretnom pojavom, stanjem, stavom itd. Ako je ubjeđivanje bilo uspješno, može se vidjeti iz usmjeravanja ponašanja pojedinaca, grupe ili nekog globalnog kolektiviteta. Ovdje komuniciranje posredstvom mas medija ima značajnu ulogu. Ne radi se tu o izravnim pozivima na neku akciju, nego se pozivima na patriotizam, odbranu, dostojanstvo, čovjek navodi na djelovanje, pojedinačno ili kolektivno.Međutim, masovni mediji nisu dovoljni kao kanal djelovanja na publiku ili masu. Uz njih djeluje čitav niz posredničkih faktora od kojih zavisi uspjeh komunikativne djelatnosti, a oni su: predispozicije, mogućnosti percepcije, poruka masovnih medija itd.

24. Masovno ubjeđivanje – metode; sredstva i pretpostavke uspješnosti. Masovno ubjeđivanje je poseban komunikološki, pa i sociološki fenomen, koji se intenzivno istražuje naročito poslije 2. Svjetskog rata. Primjer za to kada je nacional-fašistička propaganda dovela Hitlera na vlast, proglasila ga za ličnost koja će Njemačku izvesti i ekonomske i političke krize, a napravili su nezapamćeni zločin. Odlučuju ulogu u svemu tome imao je radio, koji je stvorio visok patriotski naboj, te zavladao mišljenjem ljudi i samim tim usmjeravao njihovo ponašanje. Međutim, masovni mediji nisu dovoljni kao kanal djelovanja na publiku ili masu. Uz njih djeluje čitav niz posredničkih faktora od kojih zavisi uspjeh komunikativne djelatnosti. Posrednički faktori djeluju tako što jačaju uticaj masovnih medija ili što nastoje da ga neutraliziraju. Ti faktori su: predispozicije, mogućnosti percepcije, poruka masovnih medija itd.

25. Posrednički faktori u procesima uticaja. Masovni mediji nisu dovoljni kao kanal djelovanja na publiku ili masu. Uz njih djeluje čitav niz posredničkih faktora od kojih zavisi uspjeh komunikativne djelatnosti. Posrednički faktori djeluju tako što jačaju uticaj masovnih medija ili što nastoje da ga neutraliziraju. Ti faktori su: predispozicije, mogućnosti percepcije, poruka masovnih medija itd. posrednički faktori mogu biti i izvor informacija i predstava o istim, predstave publikeo mediju ili osobine medija, karakteristike sadržaja, ukupna kom. situacija u društvu.

26. Faktori koji utiču u procesu komunikacijskog djelovanja, frustracija, narcisoidnost, mir, okruženje. U mas medijima dominiraju negativne, konfliktne vijesti,odnosno vijesti koje nose frustraciju. Frustracija je jak nadržaj, a mediji su ti koji proizvode strah, neizvjesnot, nesigurnost, ugroženost. Drugi faktor je narcisoidnost. Mediji su u stanju u čovjeku probuditi osjećanje da je bolji od drugih. Individalna narcisoidnost je lako prepoznatljiva i nije opasna, dok je kolektivna teško prepoznatljiva i veoma opasna. Na relaciji frustracija-ugroženost-narcisoidnost nastaje agresivno ponašanje čovjeka.

8

27. Masovno ubjeđivanje – mit o moći masovnih medija. Razvoj masovnih medija, stvara mit o mas medijima, o njihovoj moći, o snazi, efektima njihovog uticaja na čovjekovo mišljenje i ponašanje. Taj mit se temelji na slijedećim tezama:- automatizmom djelovanja jakih nadržaja koji se upućuju pojedincima u masi,- fiksiranošću pojedinaca na pojedine medije,- autoritetom i popularnošću pojedinih vođa javnosti koji se koriste medijima,- upotrebom i zloupotrebom stereotipa,- mitologiziranjem povijesti i tradicija vlastitog kolektiviteta i razvijanjem osjećaja narcisoidnosti,- izazivanjem straha od drugih i pokazivanjem na oprez,- podsticanjem nezadovoljstva nekim ili nečim i nagovor na promjene,- proricanje budućnosti, bolje ili lošije, i uvjeravanje u mogućnost osobnog uticaja na to

pristajanjem uz neku ideologiju ili politiku.

28. Masovni mediji – građanin – poruka; identifikovanje sa porukom.

29. Manipulacije – vrste i sredstva; manipulatori. Manipuliranje se u sociologiji i komunikologiji prevodi kao upravljanje čovjekom, što se ostvaruje upravljanjem sredstvima masovnog komuniciranja. Persuazivno je manipulativno djelovanje “cilja” na pojedinca koji je u svojoj sredini “niko i ništa” da bi mu dalo snago. Pojedinac se na taj način ugurava u masu gdje stiče osjećaj moći, npr. na mitinzima, utakmicama i sl. Manipulatori su centri političke moći, centri ekonomske moći, vjerska vođstva, vojni establišment, moćni pojedinci, mas mediji.

30. Psihodinamički modeli i faktori ubjeđivanja. Klasičnu sliku o kom. aktu kao “umjetnosti” ubjeđivanja masa, pomutila je teza o individualnim razlikama pojedinca, o različitim interesima i potrebama, kao i teza o selektivnim procesima. Ova teza znači da čovjek živi u različitim sredinama, koje mu nameću niz stavova, vrijednosti i vjerovanja i tako formiraju različite individualne psihološke strukture ljudi. Pošto se publika mas medija više ne može smatrati za kolektivnost koja prati medijski sadržaj, teoretičari formiraju određena načela o procesu odabira. Pod ovim procesima podrazumijevaju se određeni “samozaštitni” postupci pojedinca, a to su selektivno izlaganje, selektivna percepcija i selektivno pamćenje.

31. Nada i sreća kao pretpostavke djelovanja na čovjeka.

32. Ugroženost – frustracija – narcisoidnost kao faktori manipulacije i sukoba. Da bi se narod uvjerio da je ugrožen potreban je medij jezika bez čega bi sva sugestija bila nemoguća. Sem toga potrebna je i društvena struktura koja pruža dovoljnu osnovu za pranje mozga. Masovno komuniciranje u grupi koje se ostvruje posredstvom medija ima zadatak da “provede” strah i izazove srdžbu i agresivnost. Postoji osjećaj narciosoidnosti i nadmoći. Grupna narcisoidnost ima važne funkcije koja unapređuje solidarnost i koheziju grupe, te olakšava manipulaciju apelirajući na narciosoidne predrasude. Važna je kao element koji zadovoljava članove grupe a posebno one koji imaju razloge da se osjećaju ponosnim i vrijednim. Grupna narcisoidnost je jedan od najvažnijih izvora ljudske agresije. Masovni mediji, zajedno sa posredničkim faktorima su najuspješniji proizvođači grupne narcisoidnosti.

33. Novi mediji i nova komunikacijska situacija.

Novi mediji su teletekst, mobitel, kompjuter, internet,

34. Šta znači projeciranje u ličnost drugog i kako se to postiže. Svaki od oblika komuniciranja, osim intrapersonalnog, praktično znači težnju za projiciranjem u ličnost drugog, odnosno projiciranjem svoje svijesti, svog mišljenja, svog stava, posebno ako u

9

komunikacijskom činu ne učestvuje velii broj osoba. Pri težnji za projiciranjem u ličnost drugog treba imati u vidu:a) prethodna iskustva na temelju kojih pretpostavljamo očekivanja “drugog”,b) refleksije koje izazivamo djelovanjem, odnosno ponašanje koje stimuliramo tokom djelovanja,c) vlastitu motiviranost za projiciranje i osjećanje za mjeru energije koju moramo uložiti da bismo

postigli cilj,d) motiviranost drugog da prihvati naše djelovanje – njegov smisao za empatiju.Smatra se da su ovo uslovi uspješnosti komunikativnog djelovanja, jer to potvrđuju mnogi komunikolozi i sociolozi koji su proveli ovo istraživanje.

35. Nivoi komuniciranja. Komunikacijski procesi odvijaju se na više nivoa: intrapersonalnom, interpersonalnom, organizacionom, kategorijalnom i masovno.Intrapersonalni nivo je oblik komuniciranja u kojem je čovjek partner sam sebi, a tu spada molitva, meditacija, čitanje knjige i sl. Mnogi komunikolozi ovaj komunikacijski nivo ne priznaju kao oblik komuniciranja. Najznačajniji je interpersonalni nivo koji manifestuje društveno komuniciranje i on se označava terminon “face to face”. Ovaj nivo je oblik komunikacije u koje se učesnici vide i čuju i koji mogu uspostviti fizički dodir, odnosno može da ima i taktilne komunikacije. Ono može biti diadičko, triadičko, brojno…Njegova osnovna karakteristika i vrijednost je povratni tok, interaktivnost.Organizacioni nivo je oblik komuniciranja koji se razvija u hijerarhijskim piramidalnim strukturama i po pravilu ima jednosmjeran tok, od vrha prema dnu piramide. Ovaj oblik se prakticira u proizvodnim sistemima, vojsci, državnim nadleštvima, policiji itd. Interaktivnost ima svrhu da pokaže kako se odluke ili naredbe izvršavaju, kako se dijelovi strukture i pojedinci ponašaju.Kategorijalni nivo označava komuniciranje u pojedinim dijelovima društvene strukture, ali nije obavezo zatvoren u te dijelove. To su mediji namijenjeni npr. djeci, ženama, članovima sindikata, članovima raznih društava itd. Njegov značaj je u nekoj vrsti reprezentacije.Masovno komuniciranje je organizirano i institucionalizirano komuniciranje pomoću tehničkih sredstava, odnosno masovnih medija. Ono je javno, to jest poruke se upućuju svima do kojih mogu stići i po pravilu je jednosmjerno. Mogućnost interakcije u masovnom komuniciranju je ograničena, pa se sve više upotrebljava sintagma “masovno informiranje”. Osnovno i najvažnije istraživanje je na relaciji medij – masa, odnosno pojedinci u njoj, koji su međusobno povezani političkim, ideološkim, socijalnim i drugim vezama. Pojedinca na kojeg cilja masovni medij svojom porukom treba smatrati integralnim dijelom neke cjeline.

36. Masa, masovna publika, prisutna publika, situacijska publika – definicije, karakter. Masa je simbol i pojam koji se pojavljuje u svakoj od njih, pod kojim se smatra da ima je to nešto čega ima puno, što mogu biti i ljudi. Za komunikologiju je masa veliki broj ljudi okupljenih na jednom mjestu ili uz jedan medij. Međutim, masa se razlikuje u različitim kulturama, društvima, a posebno u različitim situacijama.Iz defenicije masovnog društva izvodi se i određenje “masovne publike”, koja se često svodi na publiku masovnih medija. Publika masovnih medija je danas najvažnija socijalna kategorija i zato se najviše i istražuje, a za nju se kaže da je raspršna i amorfna, da je nevidljiva i apstraktna, te sastavljena od pojedinca i disperzivna. Ali, u ovim istraživanjima, pojedinci se međusobno poznaju, imaju iste ili slične stavove i imaju mogućnost da medijske sadržaje međusobno interpretiraju itd.Predmet komunikoloških istraživanja je i “prisutna publika”, odnosno publika na mitinzima, spotskim borilištima i sl. Ona je ograničena na jedan prostor i privremenog je sastava i trajanja. Ona je takođe bučna, povodljiva za manipulaciju, te se njome koriste različiti subjekti za postizanje svojih ciljeva. Geneza ove publike seže da do antičkih vremena još u doba rimske svjetine. Postoji i druga vrste prisutne publike, a to je ona koja odlazi na koncerte, priredbe, vjerske obrede i sl. I ova publika je objekat masovnih medija, ali koja je motivirana, te nije bučna i iracionalna.

10

37. Masovni mediji – nastanak i razvoj; definicija i funkcija. Pod sintagmom “masovni mediji” podrazumijeva se razlučiv skup aktivnosti, što znači organizacija i funkcioniranje tehničkih i tehnoloških sistema, stvaranje medijskih sadržaja i njihova diseminacija. To su medijski sistemi, proizvodne i emisione stanice, redakcije, organia koji djeluju u skladu sa određenim zakonima, državnim, profesionalnim, medijskim i slično. Oni prikupljaju, oblikuju i šire informacije i stvaraju druge sadržaje: zabavne, obrazovne, umjetničke, komercijalne…Ciljevi masovnih medija su:- čuvanje društvene ravnoteže, - održavanje stabilnosti sistema,- podsticanje razvojnih promjena,- održavanje razmjene sa okolinom,- stabiliziranje strukture moći,- hegemonija vladajuće klase,- reprodukcija kapitala,- proizvodnja medija,- transnacionalni komunikacijski imperijalizam,- stvaranje društvenih potreba,- duhovna djelatnost…Lazarsfled i Morton ukazuju na tri osobine djelovanja masovnih medija:1. Upućivanje pažnje javnosti na određene pojave i na autoritet grupa i pojedinaca, legalizujući

njihov položaj,2. Ukazivanje na devijacije od uobičajenog načina života jačajući društvene norme,3. Ukazivanje na opasnost od narkotizirajućeg dejstva, jer samo širenje obaviještenosti o

problemima kao zamjena za stvarno učestvovanje u njihovom rješavanju vodi odvajanju od stvarnog života.

Djelovanje masovnih medija realizuje se kroz tri funkcije, a to su imanentne, socijalizirajuće i funkcije društvene aktivnosti (Vreg). U okviru imanentnih su informativna, orjentacijska, mnjenska i akciona. Socijalizirajuća funkcija realizuje se uključivanjem čovjeka u socijalne grupe i sisteme. I funkcije društvene aktivnosti, koje podstiču čovjeka i društvene grupe da se angažira u razne pokrete. Povod za kričkije promatranje funkcije masovnih medija su nove komunikacijske tehnologije, odnosno kompjuter, teletekst, internet. Za djelovanje masovnih medija bitno je značajna komunikaciona situacija u jednoj državi, društvu ili komunikacijskoj zajednici. Tu situaciju određuju politički sistem i državno uređenje, pravni sistem, politička kultura, tehnološka razvijenost, stepen obrazovanja i drugo. Analiziranjem komunikacijske situacije, procjenjuje se karakter datog društva, koje se dijeli na tri modela i to: dominantni, pluralni i elitistički. U svakom od ovih društava, pozicija masovnih medija je različita. U dominantnom modelu, mediji su pod kontrolom države, odnosno političke snage koja drži vlast, komunikacija je jednosmjerna i homogena. U pluralnom modelu komunikacijski sistem nije homogen, odnosno ne postoje dominantni centri uticaja, ovo je model promjena. Elitistički model je blizak prvom, ali je razlika što su centri moći u rukama društvenih elita. Ovaj model dozvoljava alternativne medije i multimedijalan je onoliko koliko su elite pluralne. Ovaj model ne prihvata javnost kao subjekta društvenog odlučivanja i na toj ideologiji okrenuti su aktivnostima elite.Masovni mediji govore čovjeku iz mase, govore mu ko je on, što je on, utvrđuju mu identitet, nameću mu potrebe i želje, umjesto stvarnosti u kojoj živi nameću mu svoju stvarnost.

38. Masovno komuniciranje – protivrječnost; u čemu je. Masovno komuniciranje se odvija preko mas medija. Ono je organizirano, institucionalizirano komuniciranje i u pravilo je jednosmjerno. Ovdje je veoma mala mogućnost interakcije. U pravilu kod masovnog komuniciranja se radi o informiranju, a ne o komuniciranju i zbog toga i dolazi do protivrječnosti, odnosno da li se radi o masovnom komuniciranju ili masovnom informiranju.

11

39. Masovna kultura – pojava i razvoj; uloga mas medija. Masovni mediji i masovna kultura su karakterističan fenomen. Masovna kultura nastala je u 19. stoljeću kada se formirala politička demokratija, odnosno kada je stvoren sistem obrazovanja za narodne mase i kada je moderna tehnologija stvorila i nove medije, jer masovnu kulturu su omogućili masovni mediji. Za MacDonalda, masovna kultura je proizvod biznisa i industrijski proizvedenih djela namijenjenih širokoj potrošnji. Za njega masovna kultura ostaje “vulgarizirana refleksija” visoke kulture.I za Edgara Morina, masovna kultura je kultura stvorena po masovnim normama industrijske proizvodnje, proširena tehničkim sredstvima masovne difuzije.Poljski sociolog masovne kulture Klosowska je upozorila na jednostranost u definiranju masovne kulture kao totaliteta identičnih sadržaja koje prenosimo u široke mase mehaničko-tehničkim sredstvima. Masovnu kulturu možemo shvatiti kao način življenja, uslovljen industrijskim društvom, modernom tehnikom, povećanom duhovnom i fizičkom komunikacijom. Narodna kultura je izgubila najviše otkako je izgubila masovnu publiku, a visoka kultura je institucionalno zaštićena, dok je masovna kultura proizvedena za masovno tržište i ima heterogenu, potrošačku publiku koja zahtijeva trenutnu razonodu i gratifikaciju (dar, poklon, premija, nadoknada štete).

40. Šta je to masovno komuniciranje? Masovno komuniciranje je organizirano i institucionalizirano komuniciranje pomoću tehničkih sredstava, odnosno masovnih medija. Ono je javno, to jest poruke se upućuju svima do kojih mogu stići i po pravilu je jednosmjerno. Mogućnost interakcije u masovnom komuniciranju je ograničena, pa se sve više upotrebljava sintagma “masovno informiranje”. Osnovno i najvažnije istraživanje je na relaciji medij – masa, odnosno pojedinci u njoj, koji su međusobno povezani političkim, ideološkim, socijalnim i drugim vezama. Pojedinca na kojeg cilja masovni medij svojom porukom treba smatrati integralnim dijelom neke cjeline. Poruka masovnog komuniciranja je aktualna, jer je riječ o saopćavanju aktualnih sadržaja. Masovno komuniciranje postiže velike efekte tako što šalje ideje i informacije u male grupe i njima ih prilagođava. Komunikacija mora biti takva da jedinstveno utiče na grupu, a u osnovne uslove za postizanje efekata Schramm ubraja: pridobijanje pažnje, zajedničko iskustveno polje, izazivanje individualnih potrba primaoca i uvažavanje grupne situacije.

41. Poruka mas medija – karakter, ciljevi, sadržaj. Mas mediji posreduju aktualne, a ponekad i simultane događaje. Zbog toga je i poruka mas medija aktualna. Jedna od glavnih osobina poruke mas medija jeste brzina prenosa informacija, jer ona stiže do publike u relativno kratkom vremenu, ili čak istovremeno sa određenim događajem. Jedna od bitnih karakteristika poruke mas medija jeste njena efemernost, tj. zbog svoje aktualnosti ona bježi od suštine određenog problema ka njegovoj senzacionalnosti.Cilj poruke mas medija može biti informiranje, ubjeđivanje, indoktrinacija, a treba spomenuti i zabavnu i rekreativnu poruku, koja danas preplavljuje mas medije.Sadržaj poruke se formira u zavisnosti od toga kome je namijenjena, ko je šalje i koji joj je cilj. Tako imamo manipulativnu poruku, informacijsku, zabavnu, ubjeđivačku, kulturnu, obrazovnu, indroktrinacijsku itd.

42. Opće funkcije mas medija. Komunikolozi različito definiraju funkcije masovnih medija. U osnovne funkcije masovnih medija Harold Lasswell je ubrojio slijedeće: kontrola okoline, korelacija dijelova društva i reagovanje na okolinu i prenos kulturnog naslijeđa. Ovim funkcijama je Charles R. Wright dodao i četvrtu, a to je zabavna funkcija i disfunkcija. Funkcije masovnih medija možemo podijeliti na funkcije koje su imanentne savremenim masovnim medijima, odnosno informativna, mnjenska, orjentaciona i akciona, funkcije koje vrše masovni mediji, socijalne i funkcije koje proizilaze iz čovjekovih društvenih aktivnosti, odnosno rekreativna, integracijska, interakcijska i socijalizacijska.

12

43. Posebne funkcije mas medija kroz koje se ostvaruju uopće. Prema Vregu, posebne funkcije mas medija se dijele na 3 grupe: imanentne, socijalne i funkcije čovjekovih društvenih aktivnosti.Najznačajnija je imanentna funkcija, odnosno ona koja je u prirodi mas medija i mas mediji ih od svoje pojave pa do danas najdosljednije razvijaju. Među te funkcije spadaju, informativna, orijentirajuća, mnijenjska i akciona funkcija.Informativna je ono što mas mediji svakodnevno pružaju čovjeku o zbivanju u njegovom okruženju, kao i ono što bi moglo imati interesa kod pojedinca, kao i kod mase. Ova funkcija ima slijedeće profesionalne norme: objektivnost, pravovremenost i razumljivost. Funkcija orijentirajuće je da objasni reperkusije onog što se zbiva. Ona vrlo lako sklizne u propagandnu i to negativnu. Najčešće se manifestuje kao osvrt, komentar, intervju, članak… Mnijenjska funkcija je najsloženija i njome se djeluje na javno mnijenje, ali i na nosioce društvene moći. Akciona se ogleda u usmjeravanju javnosti na djelovanje, a ostvaruje se kroz indoktrinaciju, ubjeđivanje i nagovor.Kod imanentne funkcije vrlo je značajna selekcija, jer je mnogo dešavanja u svijetu, a valja izabrati ono što je značajno.Pod funkcijom čovjekove društvene aktivnosti podrazumijevaju se razne političke aktivnosti. U ideološko-političkim društvima, mas mediji imaju zadaću da neprekidno podstiču političku aktivnost. U okviru ove funkcije javlja se i funkcija kritike javnog nadzora, jer mas mediji kada kritikuju pozivaju se na javnost, a da bi se na javnost oslonili, moraju je ispitati. Postoji i ekonomska situacija čija je bit da podstiče ekonomski razvoj na razne načine i kulturološka funkcija koja se sastoji iz praćenja i podsticanja kulturnog razvoja.

44. Socijalna funkcija mas medija. Socijalizirajuća funkcija realizuje se uključivanjem čovjeka u socijalne grupe i sisteme, djelovanjem u smjeru njegovog prilagođavanja društvenim normama i njihovim poštovanjem, odnosno integriranjem čovjeka i socijalnog sistema. Sve to počinje u obitelji i nastavlja se u čitavoj mreži sekundarnih grupa i razvija se do globalnih društvenih cjelina. Masovni mediji time podstiču čovjeka i društvene grupe da se angažira u razne pokrete.Medijsku socijalizaciju možemo shvatiti kao posredovanje vodećih medijskih simbolnih ličnosti, vrijednosti i normi. Socijalizacija se može odvijati putem prihvatanja ili odbacivanja neposrednih medijskih izazova, a posredno putem medijske ponude.U socijalne funkcije možemo ubrojiti rekreativnu i zabavnu funkciju, jer nema sumnje da mediji mnogo doprinose oslobađanju napetosti, stresova i drugog.

45. Modeli društvene moći i pozicija mas medija u svakom od njih. Analiziranjem komunikacijske situacije, procjenjuje se karakter datog društva, koje se dijeli na tri modela i to: dominantni, pluralni i elitistički. U svakom od ovih društava, pozicija masovnih medija je različita. U dominantnom modelu, mediji su pod kontrolom države, odnosno političke snage koja drži vlast, komunikacija je jednosmjerna i homogena. U pluralnom modelu komunikacijski sistem nije homogen, odnosno ne postoje dominantni centri uticaja, ovo je model promjena. Elitistički model je blizak prvom, ali je razlika što su centri moći u rukama društvenih elita. Ovaj model dozvoljava alternativne medije i multimedijalan je onoliko koliko su elite pluralne. Ovaj model ne prihvata javnost kao subjekta društvenog odlučivanja i na toj ideologiji okrenuti su aktivnostima elite.

46. Komunikaciona situacija – šta je čini? Za djelovanje masovnih medija bitno je značajna komunikaciona situacija u jednoj državi, društvu ili komunikacijskoj zajednici. Tu situaciju određuju politički sistem i državno uređenje, pravni sistem, politička kultura, tehnološka razvijenost, stepen obrazovanja i drugo. Analiziranjem komunikacijske situacije, procjenjuje se karakter datog društva, koje se dijeli na tri modela i to: dominantni, pluralni i elitistički. U svakom od ovih društava, pozicija masovnih medija je različita. U dominantnom modelu, mediji su pod kontrolom države, odnosno političke snage koja drži vlast, komunikacija je

13

jednosmjerna i homogena. U pluralnom modelu komunikacijski sistem nije homogen, odnosno ne postoje dominantni centri uticaja, ovo je model promjena. Elitistički model je blizak prvom, ali je razlika što su centri moći u rukama društvenih elita. Ovaj model dozvoljava alternativne medije i multimedijalan je onoliko koliko su elite pluralne. Ovaj model ne prihvata javnost kao subjekta društvenog odlučivanja i na toj ideologiji okrenuti su aktivnostima elite.

47. Funkcija i uloge grupa u komunikacijskim tokovima. Čovjek kao društveno biće sav svoj život provodi u nekoj grupi, odnosno zajednici. Njegov život i život grupe, zajednice uslovljeni su komuniciranjem. Primarna grupa je ona socijalna sredina iz koje kreće komunikacija prema drugim primarnim grupama, što znači da počinje intergrupna komunikacija. Ovdje dolazi do provjere identičnosti simbola, te se javljaju prvi elementi međusobnog prepoznavanja posredstvom simbola. U primarnoj grupi čovjek je od rođenja do smrti. Interpersonalna i interakcijska komunikacija u njoj je konstanta i karakteristika i zbog toga je značajna za komunikološka istraživanja. Primarne grupe su čuvari tradicija, tradicionalne kulture čime se bavi etnografija, koja u posljednjih nekoliko godina ulazi u proces komuniciranja. Primarna grupa je embrio stvarne zajednice života iz koje čovjek ulazi u sekundarne grupe koje nastaju komuniciranjem između primarnih grupa. Na taj način sekundarne grupe postaju medij susretanja, sukobljavanja i nivelacije (uklanjanje razlike između nečega) vrijednosti, a ljudi se međusobno vide i čuju i vremenom upoznaju. U sekundarnim grupama djelovanje masovnih medija ostvaruje uticaj posredno, preko pojedinaca i ideoloških i političkih standarda datog globalnog društva. U ovim grupama medijatori usaglašavanja mišljenja i ponašanja su vođe javnosti. Na relaciji između ove dvije grupe dolazi često do nesuglasica koje za pojedince mogu da budu traumatične. Težnja sekundarnih grupa da se služe masovnim medijima ima za cilj ne samo vlastitu prezentaciju nego i osvajanje općeg socijalnog prostora.Sekundarne grupe su komunikacijske zajednice, ali s obzirom na svoju raznorodnost nisu najvažniji čuvari vrijednosti koje bitno određuju oblike i karakter komunikacije. U tom pogledu mnogo su značajnije vjerske (konfesionalne) zajednice, zajednice življenja, etničke, jezičke i govorne zajednice… One čuvaju komunikacijski kod i bitno određuju oblike i karakter kao i sredstva masovnog komuniciranja.

48. Pojava štamparstva i štampe; štamparstvo i štampa na našim prostorima. Kina je kolijevka štamparstva i novinarstva. Za preteču novina mogao bi se uzeti list “Ti Bao” koji je izlazio u Kini u 7 ili 8 vijeku. U njemu se carski dvor obavještavao o aktivnosti u carstvu. Ali štamparstvo je maha uzelo tek u Evropi i to u velikoj mjeri zahvaljujući fonetskom pismu, robnoj proizvodnji, širenju gradova itd.Na našim prostorima, prva štamparija je donesena u Goražde 1529. godine i smještena u hramu Đorđa Velikomučenika. Ona je radila jedva 2 godine, a njeno zatvaranje se veže za pritiske turske vlasti, zatim za prepisivače kojima je štamparija uzimala hljeb, kao i za knjige koje su dolazile iz Venecije ili Rusije, pa se tako gubio interes za istu. Nakon toga je Bosna provela više od 3 vijeka bez svoje štamparije.Tek 1840., godine fra Ivan Frano Jukić šalje dva mladića u Zagreb, u Gajevu tiskaru, da izvuku ovaj zanat. On je želio da osnuje štampariju u Sarajevu ili Banjoj Luci, što turske vlasti nisu dozvolile. Zato fra Ivan pokreće 1850. godine prvi bosanski list izvan BiH (u Zagrebu) koji se zvao “Bosanski prijatelj”; časopis sa zanimljivim, potrebnim stvarima. Ova list je izlazio do 1870. godine i izašao je samo četiri puta i to Zagrebu, Sinju i Sisku.Prvi list koji je izlazio u BiH je list “Bosanski vjestnik”. Njega je uređivao zemunski štampar Sopron, a po nalogu Osman-paše. Prvi broj ovog časopisa izašao je 1866. godine. Ovaj list je štampan ćirilicom na bosanskom jeziku. Do 1867. godine, izašlo je 25 brojeva lista. Lista “Bosna” koji je štampan ćirilicom i arapskim pismom počeo je izlaziti takođe 1866. godine. Ovaj list je bio zvanični organ vilajetske uprave i služio je za vilajetske i javne poslove. Izlazio je

14

jednom sedmično i imao je 3 rubrike: vilajetske, unutrašnje i inostrane vijesti. List je prestao izlaziti 1878. godine, neposredno pred ulazak Austrougarske u BiH.U periodu turske vladavine treba pomenuti još dva značajna lista, a to su “Sarajevski cvjetnik” i “Neretva”. Pokretač prvog lista bio je Mehmed Kurtčehajić kojeg treba istaći kao borca za etičnost i nepristrasnost u novinarstvu. Drugi list se pojavio u Mostaru i štampan je jednom sedmično na bosanskom i turskom jeziku.Po dolasku austro-ugarske vlasti, prestaju sa radom svi listovi koji su do tada egzistirali. Međutim, odmah se pokreću drugi, jer je Beč već imao razvijen sistem vladavine putem štampe. U to vrijeme su izlazile “Bosansko-hercegovačke novine” i “Bosnische Korespodene”.1881. godine gasi se list “Bh novine” i počinje da izlazi “Sarajevski list”. List “Bosnische Korespodene” koji je uređivao Hajnrih Rejmon je doživio veliko interesovanje bečke i druge evropske štampe u vezi sa stanjem u BiH. On je izlazio svakodnevno.

15