2011...3 živo vrelo11 2011 na dimenzija tako biva gledana s obazrivošću i nepovjerenjem te biva...

Liturgija i osjećajiod 1. do 26. studenoga 2011.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn11 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn

živo vrelo2011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 11God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Liturgijsko osjećanje Boga

naša tema: Liturgija i osjećaji 2 Liturgijska gestualnost i emotivnost,

G. Bonaccorso

Iskustvo, iskustvenost i iskusivostu liturgijskome slavlju, I. Šaško

‘Sacramentum’ i ‘sentimentum’u slavlju vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20Biblijska razmišljanja:Ž. Tanjić, S. Slišković, A. Vučković,I. Raguž, I. Šaško

Svetkovina Svih svetih

Spomen svih vjernika pokojnika

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

trenutak: pisma čitatelja 40 Štola na građanskom odijelu?

J. Cherkasova, Očitovanje Kristove spasenjske ljubavi prema Crkvi

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2011

D Liturgijsko osjećanje Boga

Duboko iskustvo vjere i životnoga zajedništva s Bogom, di-jeleći s njime tjeskobe i radosti života te slaveći ga u da-ru milosne blizine i u raskajanosti zbog grijeha, vodi nas

k zrenju koje temeljno pitanje »Vjerujem li u Boga?« preriče u još životnije: »Osjećam li Boga?«. Vjeru se, istina, ne možemo svesti na emocije, na emotivna stanja, ali ako vjera nema emocija i ako ne izaziva emocije, radost i sućutnost, onda ona uistinu nije život-na. Može li nas što u životu zaokupiti, zainteresirati, obradovati ili rastužiti, a da se ne dotakne naših emocija? Razum nam sve više otkriva svoju slabost, pokazujući da ipak »nismo samo razumska bića« te da se, unatoč svemu pokušavanju »racionaliziranja živo-ta«, ne umijemo razumom radovati i tugovati. Emocije nas odre-đuju, govore o nama. Kroz njih se ostvarujemo i izričemo. One ne umanjuju i ne osiromašuju naš identitet, nego su nužni za njego-vu neokrnjenost.

Čini se da smo se u liturgiji olako odrekli emocija. One pak sto-je u začetku slavlja, jer se kršćansko slavljenje izvršuje kroz sveti spomen. Spomena nema bez (o)sjećanja. Sjećanje (memoria) nije tek umna kategorija jer se sjećanje upisuje u osjećanje, u čovje-kovo srce (lat. re-cordare). Crkva kao zajednica vjernika ne nosi spomen na Krista i njegovo djelo spasenja kao zajednica »kolek-tivnog pamćenja«, nego kao zajednica otkupljenih koji na svome tijelu nose znakove spasenja. Srce Crkve jest liturgija. U nju se najvjernije pohranjuju sva »sjećanja na Krista« jer su u njoj po-nazočuje, živi, iskuša i osjeća njegov dar spasenja. Zato se liturgi-ja vrši riječima i činima u koje su utkana sva naša osjećanja: gle-dati, slušati, okušati, mirisati, dodirivati, osjećati odnose… Osjeti i emocije potvrda su iskustvenosti i zbilje spasenja u liturgiji Crk-ve. Kao što osobna pobožnost i molitva lako posrću u intimizam i sentimentalnost, tako se i liturgija lako izgubi u neživotnosti izri-jeka vjere i normiranosti obrednih čina. Čuti Božju riječ u liturgiji Crkve znači doživjeti njezinu utjelovljenost u sebi; biti u euhari-stijskom zajedništvu s Kristom znači biti okrijepljen Jelom koje ovome životu daje okus vječnosti; mirisati ugodu pomazanja kriz-mom znači primiti snagu da budemo Kristov miomiris u svijet, biti dodirnut po polaganju ruku znači postati nositeljem Duha po-svetitelja… Unosi li liturgija u nas novo osjećanje Krista, čovjeka i svijeta?

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija i osjećaji

LLiturgijska gestualnost i emotivnost

Giorgio Bonaccorso

Vjera nije zaključak razumskoga prosuđivanja, nego osjećanje susreta koji sjedinjuje različite dimen-

zije ljudske egzistencije. To je sim-bolička pozva-

nost vjere, sa zadaćom da očituje duboku emotivnu dimenziju, ondje gdje se

pokazuje Božje prvenstvo pred ljudskim djelova-njem. Vjera se, naime,

rađa ondje gdje se čovjek dopušta iznenaditi, uzne-miriti, diviti; vjera nije čin

po kojemu čovjek ravna svojim postupcima, nego

je, na prvome mjestu, djelovanje kojim Bog emo-cionira čovjeka, odnosno,

usmjerava ga prema Kraljevstvu.

L iturgija, kako se često naglašava, nije prihvaćena s ozbiljnošću i cjelovitošću gledanja ako se u razmatranju njezine naravi u obzir uzimaju samo obredne riječi, zaboravljajući druge izra-

žajne forme, osobito geste. Slavlje je satkano od slojevite mreže čina koji iziskuju pokrete tijela i geste, pri čemu i sama obredna riječ po-prima vrijednost čina. No, o kakvoj je kretnji i gesti riječ? Za liturgiju je to pitanje od presudne važnosti jer nas je višestoljetna praksa Cr-kve uvjeravala da su liturgijski čini jednostavno ‘objektivno’ izvrše-nje onoga što je određeno liturgijskom knjigom. U takvome pristu-pu, liturgijski čini bivaju shvaćeni kao izričaji »gestualne gramatike«, zadane razumskom jasnoćom obrednih rubrika i normi: polazište je, dakle, obredna knjiga (ili još određenije, obredna norma, »rubrika«) koja propisuje sve što je potrebno izvršiti u slavlju, a cilj je sâmo sla-vlje, shvaćeno kao vjerno izvršenje gestâ normiranih obrednom knji-gom. S jedne strane stoji razum koji obrednom knjigom nešto propi-suje, a s druge stoji obredni čin koja se ‘izvodi’ unutar liturgijskoga slavlja. Sve se zbiva u igri između razuma i geste. Poteškoća nastaje kada, zbog povijesnih, kulturalnih ili zemljopisnih uvjetovanosti, ne-ka gesta biva nerazumljivom i nepripadnom kršćanskoj zajednici koja slavi; tada se, kao najprihvatljivije rješenje, poseže za njezinim tuma-čenjem, odnosno za razumskim izlaganjem njezinoga smisla i zna-čenja. U svemu tome zamjećuje se jedan veliki nedostatak: osjećaj, emocija. Brojna literarna djela kojima je njegovana pobožnost za vri-jeme »liturgijskih ceremonija« pokazuju koliko je zapravo odsutnost osjećaja u liturgiji bila bolno podnošena te na koji je način bila zacje-ljivana i nadomještana radnjama koje, počesto, nisu pripadale duhu i ritmu obrednoga programa.

Rušenje predrasudaPred takvom slikom liturgijskoga slavlja nužno je pitati se zašto je li-turgijska gesta bila svedena na ‘hladne’ i razumski programirane for-mule i norme. Odgovor nije jednostavan. Čini se ipak da je razlog moguće tražiti u prenaglašavanju obredne »objektivnosti« i činjenič-nosti, promatrane ponajviše kroz prizmu intelekta: objektivnim se smatra ono što razum može zamijetiti i izreći, otklanjajući pri tom svaki subjektivni element emocionalnosti. Takav pristup dobio je čvr-stu potvrdu u uvjerenju da upravo racionalnost predstavlja vlastitost i posebnost ljudske naravi. Ako se čovjek od drugih živih bića bitno ra-zlikuje upravo po sposobnosti razumske svijesti, onda je očevidno da ta svijest ima zadaću ravnati ljudskim činima i gestama. Emocional-

3

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111na dimenzija tako biva gledana s obazrivošću i nepovjerenjem te biva poti-snuta u područje ljudske intime kako bi što manje utjecala na odnose u za-jedništvu s ljudima i na zbivanja u ljudskoj zajednici.

Protiv takvih postavki izrečeni su mnogi prigovori i protivljenja. Prije svega nije točno da se čovjek od životinjskoga svijeta razlikuje samo po spo-sobnosti razumskoga rasuđivanja; on se razlikuje također po drugim izra-žajnim formama, kao što su smijeh i plač, koji pokazuju posebnost ljud-skoga bića upravo na razini emotivnosti (H. Plessner). Osim toga, novija istraživanja pokazuju da je upravo sustav emocija odigrao ključnu ulogu u povijesnom razvoju ljudskoga bića, među ostalim uvjetujući i oblikujući nje-govu spoznajnu moć (A. R. Damasio). Premda su kroz povijest zapadne mi-sli nastala mnoga sustavna razmišljanja o ljudskim emocijama, valja reći da istraživanja posljednjih godina pokazuju posebno zanimanje za ovu temati-ku, otkrivajući nam nastanak i razvojni put svijesti. Tako se emocije pokazu-ju sve važnijim čimbenikom, oduzimajući svijesti prvenstvo u kontroli nad emocijama i nad činima. Kako je zamijećeno, »sve su emocije, u bitnome, poticaji (impulsi) za djelovanje; drugim riječima, one su evolucijom obliko-vani regulatori ljudskih čina kako bi čovjek u pravo vrijeme mogao skrbiti za životne potrebe« (D. Goleman). Emocije se smještaju između činâ i razuma (odnosno, razumske svijesti). Jasnije rečeno, čini ne nastaju samo na poticaj razuma – razum u određenim okolnostima može izazvati i djelovanja s opa-snim zakašnjenjem – nego također, i prije svega, po iskustvenosti emocija.

Vjera kao osjećanjeNije moguće zanijekati da su mnoge teološke tvrdnje i postavke, osobito one nastale kroz drugo tisućljeće kršćanske povijesti, snažno obilježene punim povjerenjem u razum te intelektualističkim formuliranjem. Takvo povjerljiv odnos prema razumu urodio je uvjere-njem da je vjera prvenstveno nauk (doc-trina). Stoga, kada se razum ‘emanci-pirao’ od vjere, nastala je pobuna koja za posljedicu ima činjenicu da čas hra-mlje vjera, a čas razum. No, najbolni-ja se rana na licu Crkve zamjećuje ka-da se ona ne umije diviti daru milosti i kada biva nemoćna pokazati emoci-je za vlastitu vjeru. Čini se da je u vje-ri sve unaprijed određeno, idejno jasno izrečeno i pravno propisano. No, može li se vjeru dosita živjeti bez onoga nemi-ra što ga je Marija osjećala pred događa-jem navještenja (Lk 1, 46), bez prepla-šenosti pastira kod pojavka anđela (Lk 2, 9), bez straha apostola (Mt 14,26), bez divljenja mnoštva (Mt 7,28), bez po-vjerenja što su ga osjećali gubavac (Mt 8,2) ili žena koja je bolovala (Mt 9,20)?

Liturgija, nosiva Otajstvom, predstavlja se »gorućim grmom«u kojemu se osjeća snaga Božje blizine, svjetla i preobražavajuće topline. Slaviti znači dati se zahvatiti Otajstvom.

NAŠA TEMA

4


Osjećanje je govor vjere, na poseban način vjere koja je utemelje-na na su-prisutnosti suprotnosti – utjelovljenja i uskrsnuća. Bog je tijelo, smrt i život.

Vjera nije zaključak razumskoga prosuđivanja, nego osjećanje susreta koji sjedinjuje različite dimenzije ljudske egzistencije. To je sim-bolička pozvanost vjere, sa zadaćom da očituje duboku emo-tivnu dimenziju, ondje gdje se pokazuje Božje prvenstvo pred ljud-skim djelovanjem. Vjera se, naime, rađa ondje gdje se čovjek do-pušta iznenaditi, uznemiriti, diviti; vjera nije čin po kojemu čovjek ravna svojim postupcima, nego je, na prvome mjestu, djelovanje kojim Bog emocionira čovjeka, odnosno, usmjerava ga prema Kra-ljevstvu.

Sve ovo pretpostavlja da je potrebno osloboditi se objektivistič-ko-racionalističkoga reduciranja kršćanstva. Sadašnje razdoblje povijesti milosna je prigoda za takvo oslobađanje, osobito ima li se u vidu, kako je prethodno napomenuto, da ja i sama znanost otkri-la važnost pred-razumskih čimbenika u oblikovanju svijesti. Da-nas, čini se, otkrivamo da su vjera i molitva, unatoč čestim zabo-ravima teološke misli, uvijek dobro poznavale temeljnu vrijednost osjećanja.

Liturgija kao čin osjećanjaMolitva njeguje osjećajnu narav vjere, zaustavljajući se pred otaj-stvom po svojim osjetilima – slušanju, mirisanju, gledanju, kuša-nju i dodirivanju. Ta tjelesna sposobnost, moć zamjećivanja i osje-ćanja, prisutna je na poseban način u liturgijskome slavlju. Ne samo po tome što obredne rubrike ‘govore’ o mnoštvu gesta koje ispunjaju kršćanski kult, nego i po obredima koji ‘čine’ ili tvore ge-ste: »Pisani tekst koji opisuje neki čin, ne može biti izjednačen s či-

nom u njegovu izvođenju« (C. Cibien). Riječima zapisanima u nekoj knjizi možemo na najobjektivniji način govoriti o hrani, a da nikada ne iskusimo njezin okus; hrana samo za stolom budi i omogućuje okus. Osjećati, kušati i dodirivati jesu osjećanja (emocije) koja pokazuju razliku između obrednoga teksta i obrednoga čina: u prvom je slučaju riječ o propisanoj, a u drugom o življenoj gesti. Rubrika nudi razložnost i opravdanje mišljenoj gesti, dok je obred osjećanje izvršene geste. Jasnije rečeno, obred je u svojoj slojevitosti istovremeno čin, osjećanje i obrazloženje, dok rubrika ostaje samo na (pr)opisivanju čina; rubrika je čin/gesta bez emocija.

Ovo razlučivanje postavlja kriterije koji nisu nevažni za razumijevanje govora o udioništvu vjernika u liturgiji, pa ispravno čitanje koncilske kon-stitucije Sacrosanctum concilum ne može biti izuzeto iz ove kriteriologije. U SC 11 čitamo: »Sveti pastiri moraju budno paziti da se u bogoslužnom činu ne samo obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavlje, nego i da vjerni-ci s poznavanjem, djelatno i plodotvorno u njemu sudjeluju.« »Uzeti udje-la« u liturgiji pretpostavlja »biti dio« čitave obredne zbilje. No, što znači »biti dio«? Na koji je način svatko od nas dio prirodnoga okruženja ili obi-telji? Samo dopuštajući da u nama ‘odzvanjaju’ čimbenici koji tvore prirod-

Euharistija po blagovanju budi svijest o darovanosti

hrane, uspostavlja nove odnose zajedništva

te zajednicu slavitelja suobličuje Kristu.

5

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111no okruženje ili obitelj, odnosno vršeći ‘geste’ koji nam omogućuju ‘osjetiti’ da smo dio okruženja ili obiteljskoga kruga. Na jednak način, vršiti neki čin u liturgijskome slavlju predstavlja djelatno udioništvo samo ako čin omogu-ćuje osjetiti i iskusiti pripadnost.

Tu se otvara ključno pitanje za razumijevanje liturgije sakramenata. Sakramentalna dimenzija ne postoji drugdje doli ondje gdje se susreću, pa makar i na oprječan način, vidljivo i nevidljivo, vrijeme i vječnost, čo-vjek i Bog. U samoj je naravi Crkve da zahtjeva dinamiku ove oprječnosti (usp. SC, 2). Ako Crkvu i sakramente nazivamo simbolima, onda tako mo-žemo govoriti upravo zbog toga što se u njima odjelotvoruje ova uskladba oprječnosti. Iluzorno bi i opasno bilo sakramentalne odnose između Bo-ga i čovjeka zamišljati u nekim unaprijed zadanim okvirima. Simbol, sjedi-njenje, sakrament – istinski postoje samo ako stvarno postoje dvije oprje-čnosti koje se zbiljski susreću. Ne postoji čovjek. Postoje samo konkretni ljudi koji se odzivaju na stvarna imena nadjenuta im na krštenju. Samo konkretni ljudi mogu susresti Boga; samo živi čovjek (određeni muška-rac ili žena) susreće živoga Boga i tako ostvaruje sakrament. U tome susre-tu ‘senzibilnost’ igra odlučnu ulogu (R. Guardini). Među raznim vidovima ‘senzibilnosti’ ne smije biti zanemaren onaj emocionalni, kojemu je zadaća čuvati odnos između objektivnoga i subjektivnoga. Vrlo često se zaborav-lja da ‘objektivnost’ sakramenta stoji upravo u oprječnom i simboličkom odnosu dvaju subjektiviteta, božanskoga i ljudskoga. Osjećanje, bez sum-nje, uključuje ovu ‘subjektivnost’, nastojeći da ni Krist niti kršćani ne bu-du shvaćeni kao apstraktne osobe te vodeći brigu o njihovoj interpersonal-noj objektivnosti, a to je savez, zavjet koji se ostvaruje.

Liturgija je ‘sakrament’ jer je čin osjećanja, čin i gesta onoga osjećanja koje iskazuje hvalu susretu živoga Boga sa živim čovjekom. Himni, molitve, pohvale, pjesme, zazivi i iskazivanje hvale tvore doksološku stukturu, moza-ik vjerničkih emocija, a upravo je to srž kršćanskoga slavlja. Na jednak na-čin, stajati, sjesti, nakloniti se i uzdignuti ruke, prinositi darove i pru-žiti ruku mira, procesija prema oltaru i poljubac evanđelistaru jesu geste čije značenje nije neki teološki sadržaj nego te-ologalna emocija. Najznačajniji vidik obredne geste ili čina nije ideja o Bogu kojemu je gesta uprav-ljena (teološki sadržaj), nego sâm Bog koji se u toj gesti čini stvarno prisutnim obuhva-ćajući čovjeka koji gestu vrši (teologalni osjećaj). Potrebno je nadići suprotstav-ljenost subjektivnoga i objektivnoga. Takvo razli kovanje može biti korisno u akademskom promišljanju, ali ta-kvim razlikovanjem ne vrjednuje se ono što se ozbiljuje u slavlju svetih otajstava. Teologalni osjećaj zane-maruje ove razlike te u jedan te isti čin združuje Božju prisutnost i čovjekovu uključenost.

U liturgijskoj igri obre-da iskustvo Otajstva povjereno je ljepoti riječi i snazi glazbe po kojoj u vjeri predanariječ postaje činom.(Bazilika Saint-Denis, rekonstruirani vitraj,E. Viollet-le-Duci A. Gérente, 1854.)

NAŠA TEMA

6


Nekoliko naznaka za liturgijsko slavljeOsjećaj koji se rađa unutar liturgijskoga čina otkriva i na nov način vrjednuje temeljne dimenzije kršćan-skoga obreda. Uz sva vrijedna i ozbiljna teološka pro-mišljanja o liturgiji, nerijetko ostaje velika ‘pastoral-na’ briga i pitanje kako ‘aktuzalizirati’ ove spoznaje i odjelotvoriti ih u konkretnim liturgijskim slavljima. Na planu teoloških istraživanja katkad se nude ra-zlikovanje i uviđanje pojedinosti, pri čemu se ne vo-di dostatna briga o dubokom jedinstvu života. Život, naime, uključuje i nesvjesne poticaje, želje, trpljenja, radosti, tjeskobe, nade i razne druge vidove egzisten-cije, a koji često izmiču kontroli razuma. Ustroj čo-vjekova života posjeduje međutim nutarnje kodo-ve koji ravnaju svim osjećajima i uređuju ih prema određenom slijedu radnji i gesta. Uzmimo za primjer hranjenje. Geste vezane za uzimanje hrane redovito

se vežu uz odgovarajuće i specifične osjećaje: glad, zadovoljstvo, odmor… One doprinose oblikovanju osobe jer se uključuju u emotivnu sferu života.

Ova naznaka ne može biti zanemarena ni kada se želi istaknuti formativna vrijednost liturgije, a na osobit način euharistijskoga slavlja. Kršćanski obre-di formiraju ljude za razne dimenzije vjere, pod uvjetom da se ne zanemari ‘emocionalna’ vrijednost obrednih gesta. Moguće je do u beskonačnost teore-tizirati o spasenjskoj i komunitarnoj snazi liturgije, ali malo će se postići sve dok se zaboravljaju emocionalni temelji blagovanja. Ti temelji tvore polazište za svaki govor o spasenju i zajedništvu. U svakoj se hrani pretpostavlja prima-nje od ambijenta (npr. pšenica) i od društva (kruh): bez takvoga primanja ne-ma ni života ni zdravlja. Hrana, nadalje, govori o primanju unutar obitelji ili skupine ljudi: bez takvoga primanja nema zajedništva. Krist je prihvatio ovu dvostrukost primanja da bi navijestio i ostvario svoju pashu: izgovorio je rije-či koje su-oblikuju (prisličuju) s pashom i izvršio čine koji su-oblikuju s pas-hom. Euharistijske riječi i geste na sličan način su-oblikuju vjernike s Kristo-vom pashom upravo po gramatici emocija.

Nesumnjivo je, Bog nas dostiže i zahvaća onkraj naših sposobnosti razu-mijevanja i spoznavanja, tumačenja i osjećanja, onkraj naših razmišljanja i osjećanja. Ako dostiže nas (nas kakve jesmo, a ne kao apstraktna bića), dotiče naš razum i naše osjećaje, naše razumijevanje i naše osjećanje. U protivno ko-ga bi dostigao i zahvatio? Liturgijsko slavlje jest upravo u ovome: biti od Bo-ga zahvaćeni gestama koje nisu izgubile snagu buđenja osjećaja u nama i sna-gu pokretanja našega bića darom milosti. Još jedanput vrijedi istaknuti da je u naš odnos s Bogom uključena sva naša tjelesnost. Upravo u tjelesnosti, sat-kanoj od tananih odnosa između činâ i osjećajâ, naša se egzistencija navije-šta kao izlazak iz ništavila osamljenosti, tjeskobe i smrti. Rekao bi to pjesnik D. M. Turoldo pjevajući o vjeri koja je kadra pobuditi osjećaje: »Bezuvjetna je potreba Slike! Tijelo: lađa koja te spašava na oceanu Ničega.«

(Izvornik: G. BONACCORSO, »Gestualità liturgica ed emotività«, u: Rivistadi pastorale liturgica, 39(2002.), br. 4, str. 7.-13.; prijevod: A. Crnčević)

Dajući prostor osjećanju obredne zbilje, liturgijska

zajednica prestaje biti skup pojedinaca te postaje

subjektom slavlja.

7

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111

JIskustvo, iskustvenost i iskusivost u liturgijskome slavlju

Ivan Šaško

Jedno od gorućih pitanja koje prolama suvremenost u razmišljanji-ma i pristupima liturgiji: Što se može iskusiti u liturgijskome slav-lju? Odgovori mogu biti raznoliki već na prvoj razini pojavnosti:

a) ako je liturgija dobro osmišljena, zacijelo se može iskusiti stanovita međusobna povezanost sudionika, čak i ondje gdje ona nije postojala na razini osobnih simpatija i kontakata izvan crkvenoga ozračja; b) u liturgiji se po navještaju Riječi može susresti ponuda i poticaj za životnu usmjerenost; c) pastoralno-liturgijski zaokružena i estetski provedena uobličenost slavlja također donosi doživljajnost lijepoga, pa i dirljivoga, ponegdje do mjere ekstatičnosti. Istina je i to da se navedeno, iz raznih razloga, može propustiti i ne doživjeti.

Liturgija kao iskustvo transcendencijeUza sve to, u središtu čežnje čovjeka u susretu s liturgijom nisu ti do-življaji. Danas se često govori o mističnome, možda pritom i ne mi-sleći izravno na misterijsko ili se pokušava govoriti o iskustvu otaj-stva, o traženju otajstvenoga raznim sredstvima i pristupima.

Zato je opravdano pitanje: Može li se ostvariti, ostvaruje li se u li-turgiji nešto što nadilazi mjerodavnost oblikovanja slavlja i ide on-kraj ljudske svijesti o sebi? Ukratko: Je li liturgija iskustvo transcen-dentnoga? Kao neku vrstu mjere toga iskustva može se uzeti riječ sv. Pavla: »Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje (tén logikén latreían; rationabile obsequ-ium)« (Rim 12, 1), što u sebi mora sadržavati dvoje: a) životnu vjero-dostojnost u povezanosti s iskustvom; b) perspektivu transcenden-tnoga koja nadilazi ljudske mogućnosti (kad kažem ‘nadilazi’, mislim na nadilaženje samo po sebi razumljivih doživljajnih potreba).

Riječ je o subjektivnoj očitosti iskustva onih koji slave i o otajstvu koje nije dano na raspolaganje, koje nije podvrgnuto ljudskoj pro-izvoljnosti; o otajstvu koje daje smisao i okuplja Crkvu. Na tome tragu

Svaka kriza liturgije u svo-me začetku provire iz krize sakramentalnoga, anamne-

tičko-epikletičkoga poimanja zbilje, a to se poimanje ne

odnosi samo na liturgiju. U Crkvi se može stvoriti oblik nekoga stanovitog

‘eklezijalnoga deizma’. Na-ime, kako u pastoralnome djelovanju, tako i u druš-

tvenome kritiziranju Crkve, dobiva se dojam da je život Crkve pothvat vjernika koji

se okupljaju, povezuju, zdru-žuju, da bi živjeli i promicali Isusov ideal. No, liturgija nas uči da Crkva ovisi ponajprije o djelovanju Božjega Duha,

a svaki osobni i zajednički život prožet je Kristovom

prisutnošću.

NAŠA TEMA

8


leži pitanje: Jesu li naša liturgijska slavlja zbi-lja više od kulturološke matrice tumačenja ko-ju omogućuju, na primjer, estetika, komunika-cijska ili druga iskustva? Omogućuje li liturgija otjelovljeni susret sa skriveno-blizim Bogom?

Odgovor na to pitanje čini se jasnim: svako-mu ljudskom djelovanju u liturgiji i svakomu navještaju prethodi Pred-dar, činjenica da se Bog obraća čovjeku i da ga želi dotaknuti u Ri-ječi i znaku. Tako zajednica koja slavi može biti iskustveni prostor za Božju prisutnost koja seže onkraj naših planova i oblika, potreba i očekiva-nja. »Bog nas traži tamo gdje se nalazimo, ali ne zato da bismo tamo ostali, nego da bismo pri-spjeli tamo gdje se nalazi on, kako bismo zako-račili onkraj sebe.« (Kard. J. Ratzinger)

Liturgijsko je slavlje takvo da je život u svje-tlu biblijskih obećanja ispunjen, obećavajući u svojoj napetosti čežnjâ i brigâ, trenutaka ispu-njenosti te straha pred porazom i neuspjehom. U njoj je – kako kaže J. Werbick – Verörtli-chung, umještenost, ukorijenjenost onoga što obećaje istinski život.

Ipak, liturgija konkretnu zajednicu stavlja u neobične prostorno-vremenske odnose: a) pre-ma prošlosti, kako je pripovijedaju biblijski tek-stovi; b) prema ljudima koji vjeruju u Krista; c) prema budućnosti u kojoj će biti ostvareno sve-obuhvatno Božje kraljevstvo.

Anamnetičko-epikletička strukturaKršćanska se liturgija shvaća kao slavlje Božjega djelova-nja prema ljudima u Kristu, pri čemu je temeljan suodnos anamneze (spasenjskoga spo-men-čina) i epikleze (spasenj-skoga djelovanja u slavljenju, in actu celebrationis). S time je povezana središnja moli-tveno-teološka problematika, a to je spomenčinsko-epikle-tička temeljna struktura u sa-dašnjoj iskustvenosti svijeta. U današnjemu je shvaćanju veoma teško na vjerodostojan način predstaviti moljenje i

molitvu. A budući da je liturgijska molitva para-digma molitve, ona nailazi i na najdublja pitanja, čak i na ona o poimanju Boga. Tamo gdje je Bog stavljen u pitanje, nameće se ozbiljan problem smisla i smislenosti liturgije. Zbog toga je istini-to i to da, kad ne bi bilo liturgije, bili bismo pred prijetnjom gubitka artikulacije vjere.

Tako se liturgija izravno suprotstavlja suvre-menim stvarnim ili nametanim samorazumlji-vostima i – kako se običava reći – suvremenoj ‘krizi Boga’, jer liturgija podrazumijeva sakra-mentalnu strukturu, temeljenu na anamnezi i epiklezi. Liturgija svjedoči da se Božja prisut-nost može iskusiti na posebnim mjestima, u po-sebnim vremenima i u posebnim činima (obre-dima). Liturgija bez toga ne bi imala smisla niti bi mogla opstati.

Ipak, ostaje pitanje je li taj liturgijski pre-duvjet još uopće moguće posredovati suvre-menomu čovjeku? Ili je kršćanska liturgija tek kulturalna anomalija? Čini mi se da su nedav-ni pohod pape Benedikta Hrvatskoj i liturgijska slavlja u tome okviru pokazali da je suvremeni čovjek u našoj konkretnosti željan autentičnoga liturgijskog iskustva.

Zbog toga se usuđujem tvrditi da svaka kriza liturgije u svojoj konačnici provire iz krize toga sakramentalnoga, anamnetičko-epikletičkoga poimanja zbilje, a to se poimanje ne odnosi sa-

Obredno susretanje i osjećanje dara spasenja.

9

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111mo na liturgiju. I u Crkvi se može stvoriti oblik nekoga stanovitog ‘eklezijalnoga deizma’ (Eva-Maria Faber). Naime, kako u pastoralnome dje-lovanju, tako i u društvenome kritiziranju Cr-kve, dobiva se dojam da je život Crkve pothvat vjernika koji se okupljaju, povezuju, združuju, da bi živjeli i promicali Isusov ideal. No, litur-gija nas uči da Crkva ovisi ponajprije o djelova-nju Božjega Duha, a svaki osobni i zajednički ži-vot prožet je Kristovom prisutnošću. Bog nam daruje život i uvodi nas u svoju zbilju. Poimanje Crkve koje bi to zaboravilo upalo bi u zamku pa-storalnoga i crkvenoga deizma u kojemu kao da ne treba svoje mjesto imati Kristova prisutnost.

I baš se tu susrećemo sa suvremenim poi-manjem čovjeka i svijeta; s pitanjem koliko se uopće može polaziti od suodnosa s transcenden-tnim, s posadašnjenjem skrivenoga Boga u tje-lesnim iskustvima povijesti. Ili se ipak u liturgiji radi samo o kulturološkoj predaji obredâ i ma-tricâ tumačenja koje imaju utjecaja na stabilnost horizontalnoga odnosa u ljudskome životu, ka-ko putem estetskih, tako i putem međuljudskih odnosa. Ako je točno da je liturgija vrhunac kr-šćanskoga života, čini mi se opravdanim da ona zauzme značajnije mjesto u teološkome promi-šljanju. Liturgika pak, kao teološka disciplina, stoji pred zadaćom mistagoškoga produbljiva-nja liturgije, a to znači obuhvaćanja doživljajno-sti liturgijskoga ostvarivanja otajstvenoga doga-đaja, duhovnoga događaja koji je neodvojiv od utjelovljenosti. Tu je liturgici nužna interdisci-plinarnost, osobito s filozofijom, i usklađenost unutar teoloških disciplina, naročito s funda-mentalnom teologijom i dogmatikom.

Liturgija kao tumačenje životaLiturgija se, u svjetlu fundamentalno-teoloških promišljanja, sve više otkriva kao prostor tu-mačenja života, kao vrijedan doprinos teološkoj hermeneutici. Znamo koliko se na spoznajnoj razini nastoji odgovoriti na pitanje je li doživ-ljaj zbilje u konačnici tek subjektivno, kultural-no kontingentno tumačenje i na koji se način spoznajno-teorijski može profilirati međuodnos iskustva i tumačenja, koji ne trpi sužavajuće pri-stupe. Religija se može promatrati kao jedna od

matrica toga suodnosa, trpeći kritiku da se reli-gija može poimati kao projekcija ili iluzija, te da tumačenja nemaju poveznicu sa stvarnošću.

No, kako to izgleda kada se tumačenje od-nosi na život, odnosno kada u taj suodnos uno-simo iskustvo? Tada zacijelo ne može sve pri-padati području iluzornoga i željenih projekcija, jer religijsko iskustvo jest iskustvo, te samim ti-me pokazuje jedinstvenu cjelinu doživljaja i tu-mačenja, sintezu faktičkoga i interpretacijskoga.

Pritom se nipošto ne radi samo o subjektivistič-kome, projekcijskome konstruktu, jer tada bi-smo to mogli reći za bilo koje naše iskustvo.

Specifičnost religije kao tumačenja života jest u tome da se u njoj artikuliraju iskustva transcen-dencije. U tim iskustvima subjekt se pred zbiljom nalazi tako da u tome susretu sa zbiljskim ne mo-že ništa drugo doli primijeniti matricu tumačenja vezanu uz božansko, sveto, nadnaravno. Speci-fično kršćansko je pritom da se suodnos iskustva i tumačenja temelji na ulaženju transcendentno-ga u imanentno u osobi Isusa Krista.

Razumljivo da se ovdje otvara cijelo polje biblijske hermeneutike i hermeneutike predaje, izvornoga sjećanja (‘prasjećanja’) i prenošenja iskustava, a osobito polje onoga što se klasič-nim jezikom hermeneutike naziva predrazumi-jevanje (Vorverständnis). Bilo kako bilo, religi-ja se time izlaže i ulazi u stanovito sučeljavanje s različitim tumačenjima života.

Glede liturgije, čini se da se radi barem o dvije zadaće: Ona je ponajprije bitan element prenošenja iskustava u procesu kršćanske povi-jesti predaje i kulture. Kao drugo, ona je tako-đer izazvana ovim hermeneutičkim pitanjem o sposobnosti priključivanja i spojivosti sa suvre-menim životnim iskustvima. I filozofi se, osobi-to nakon prinosa Hansa-Georga Gadamera, na-laze na tragu uvida da mi nemamo neposredan

Nekada se čuje govoriti da su pojedini vjernici samo tra-dicionalni vjernici, misleći pritom da netko nema duboka osobna iskustva vjere i da ne očituje svoja uvjerenja. No, mislim da je to pojednostavljivanje, jer je uistinu zahtjev-no biti ‘tradicionalni vjernik’, tj. slijediti očitovanja vjere zajednice koja je ostala živjeti unutar kulturološkoga koda.

NAŠA TEMA

10


pristup povijesnomu izvornom sjećanju, nego nam je ono posredovano povijesnim događa-njem i djelovanjem.

Za kršćansku povijest predaje karakteristič-na je multimedijalnost prenošenja iskustva koja se ne tiče samo teksta, nego i obreda, odnosno spajanja toga dvoga, kao što je slučaj u homiliji ili općenito pomoću kulturalnoga govora u cje-lini (slika, glazba, arhitektura itd.). Liturgija se tako očituje kao središnji dio kršćanskoga do-gađaja predaje i ona je predstavljajuće posa-dašnjenje transcendentnoga. Ona se ne smije shvatiti kao statički, nadnaravno zadani obred, nego je unutar procesa predaje i života Crkve. Katolička je liturgija svojom specifičnošću govo-ra euharistije iznimno zanimljiva za promišlja-nje o hermeneutičkoj dimenziji, pri čemu se ne radi poglavito o ljudskim sposobnostima i proi-zvoljnosti, već o zadanosti kao darovanosti.

Tako se ni za religiju ne postavlja pitanje: Koristi li ona nečemu?, nego: Možemo li živje-ti bez iskustva koje se artikulira u vjeri, odno-sno religiji? Obično se radi o iskustvima koja se zovu transcendirajućim, nadilazećim. Nije riječ o nadilaženju sebe vlastitim snagama, nego o otajstvenome, sakramentalnome nadilaženju, ili – točnije rečeno – o zahvaćenosti otajstvom, o uvučenosti u otajstvo. Da takva iskustva nisu umišljaji, može se pokazati na širokome spek-tru primjera koji se protežu od doživljavanja prirode, preko komuniciranja ljubavi, raznih doživljaja ekstatičnosti, do graničnih iskustava trpljenja ili straha.

Jednaka se iskustva susreću u molitvama. Religija artikulira ta iskustva koja me odvode onkraj mene, u ostvarenost simboličke zbilj-nosti, kao najzbiljskijega iskustva, u kojemu sam zahvaćen neuvjetovanim i onim što mi ni-je dano na raspolaganje. To su sakramentalna iskustva u kojima na poseban način progovara euharistija. Obred se rado povezuje s onim ele-mentima koji i u svagdašnjosti upućuju onkraj svagdašnjega, kao što su blagovanja i slavljenja. No, kada obred zahvaća na religijski način, taj je iskorak onkraj svagdašnjega puno radikalniji.

Dokidanje očaranosti svijetai ‘zatvoreni ustroji’Liturgija je nedvojbeno prostor iskustva tran-scendentnoga i ujedno tumačenje životne zbi-lje. Za neke je filozofe čovjek self-interpreting animal (Charles Taylor), a slijedom toga čovjek bi se mogao razumjeti samo u okvirima tradici-jâ, pri čemu baš vjerske tradicije imaju središnje mjesto. To vrijedi i za ona mjesta na kojima se događa odbijanje religioznosti, odnosno vjere.

Nekada se čuje govoriti da su pojedini vjer-nici samo tradicionalni vjernici, misleći pritom da netko nema duboka osobna iskustva vjere i da ne očituje svoja uvjerenja. No, mislim da je to pojednostavljivanje, jer je uistinu zahtjevno biti ‘tradicionalni vjernik’, tj. slijediti očitovanja vjere zajednice koja je ostala živjeti unutar kul-turološkoga koda. To se odražava i na pokuša-je sekularizacije. Naime, u strukturama kojima se suvremenost pokušava zatvarati transcen-

Liturgija se ne predstavlja kao statički, nadnaravno zadani obred, nego kao događaj koji zahvaća život Crkve, sjedinjujući zemaljsko s transcendentnim, ljudsko s božanskim.

11

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111dentnomu, nalaze se snažne vrijednosti i vrjed-novanja. Ponekad naturalistički redukcionizam otkriva da smo, rečeno Wittgensteinovim rječni-kom, verhext – začarani. Na taj smo način dioni-ci zatvorenih unutarzemaljskih ustroja (closed world-structures). Oni su uzrok prividne nespo-sobnosti i nemogućnosti doživljavanja iskustava svetoga, duhovnoga, transcendirajućega.

Zbog toga smijemo reći da ne živimo u vre-menu završetka velikih pripovijesti, jer te za-tvorene strukture djeluju kao predsvjesna pri-povijest koja želi pokazati vjeru u povezivosti s transcendentnim kao ne-su-vremenu, kao ne-razumnu i nesuvislu. Odatle proviru i težnje da se etičke dimenzije naturaliziraju: ono što je u njima od zbilje dostupno djeluje kao da je to ‘prirodno’, ‘naravno’, premda je gotovo ne-dopustivo koristiti i te kategorije. Tako se čini da se glavna rasprava i stanovita borba izme-đu vjerovanje i nevjerovanja vodi o održivosti i o neodrživosti, o vrijednosti ili nevrijednosti tih zatvorenih sustava, pri čemu glavno pitanje ni-je postoji li Bog ili ne, postoji li transcendenci-ja ili ne, nego se tiče iskusivosti Božje prisutno-sti. Tu se smješta anamnetičko-sakramentalna vrijednost liturgije.

Proces »dokidanja začaranosti ili očarano-sti svijeta/om« (Entzauberung) uvodi u za-mračivanje Boga, odnosno njegove prisutnosti (Gottesfinsternis). I na prvi pogled ostaje do-jam da je to put sukobljenosti s kršćanstvom, ali taj proces oslobađanja od začaranosti svije-tom ima duboke biblijske korijene i pripada ju-deo-kršćanskoj predaji. Ipak, valja primijetiti da se Božja prisutnost u svijetu iščitavala ra-zličito i kao da su oblici njezine povezanosti s društvenim redom, a zatim i s moralnim i druš-tvenim životom nestajali sve do opcije isključi-voga humanizma koji se sasvim želi odreći ne-koga transcendentnog korelata ili uporišta.

Vremensko-prostorna specifi čnost liturgijeZa liturgiju i njezinu življenost posebno su važni preduvjeti koji odražavaju liturgijsko vrijeme i liturgijski prostor. Vremensko-prostorne litur-gijske okolnosti su uvijek neobične. Čovjek se, od vremena moderne, doduše doživljava upro-

storenim, ali ne više u središtu kozmosa, nego na rubu universuma. Dok je kozmos bio ogra-ničen, uređen, planiran i osmišljen, universum djeluje neograničeno, neuobličeno te moralno neutralno. Tomu se dodaju i poteškoće shvaća-nja vremena kao homogenoga i praznoga vre-mena, za razliku od liturgijskoga vremena ko-je poznaje heterogenost, zgusnutost vremena u ‘milosno vrijeme’, tj. u vrijeme posadašnjenja spasenja. Takav je govor danas uvelike naru-šen, ali mu se valja vratiti.

Gdje bi se to onda trebale naći poveznice za traženje iskustva transcendentnoga? Čini mi se da bismo se snažnije trebali osloniti na ana-mnetičko-epikletičku narav liturgijskih moli-tava i slavlja. Nadalje, mislim da subjektivizi-ranje i umnažanje etičko-duhovnih opcija ne treba promatrati samo kao prijetnju kršćansko-mu življenju i praksi. Čini mi se da subjektiv-no posredovana autentičnost iskustva odmah vodi onkraj subjekta. Upravo su za to, kao pa-radigmatski pokazatelji, dragocjena estetička iskustva, osobito u govoru umjetnosti koje na-glašeno objavljuju preobražajnu snagu.

U pastoralnome djelovanju primjećujemo da živi čežnja za iskustvom i autentičnošću. Experientia traži vremensko-prostornu di-menziju. Stoga nije čudno da se Crkva trudi oko njegovanja vremena slavlja, ali bi više po-zornosti trebalo posvetiti artikulaciji prostora i prostornosti slavlja.

Premda je vremenska odrednica nedjelje za kršćane identitetskoga karaktera, ne smije nam biti manje važna briga za kulturu kršćanskih prostora, jer smisao nedjelje mora imati svo-ju prostornu osmišljenost i življenost. Potrebni su nam prostori artikulacije iskustva koje ni-je zatvoreno, jer bismo se drukčije našli pred opasnošću ideologiziranja. I dok se i danas na drugim područjima nerijetko suočavamo s go-vorom koji naglašava ideal samoostvarivanja i samoizražavanja, sa svim svojim ambivalen-tnostima, iz naravi liturgije znamo da korjenita subjektivizacija proturječi naravi kulture te da je kao takva neodrživa. Nastojanja su zacijelo promašena, a svojim posljedicama mogu biti i pogubna, baš kao i svako nijekanje istine.

NAŠA TEMA

12


D‘Sacramentum’ i ‘sentimentum’ u slavlju vjereO osjećajima u sakramentalnom iskustvu

Ante Crnčević

Razloge novoj potrebi pomirbe između isku-

stva vjere i afektivnoga života u liturgijskim

činima valja tražiti u vi-šestoljetnoj odvojenosti govora o vjeri i govora

o obrednim činima. Teologija se slabo doti-

cala tematikâ obrednosti i slavlja vjere, a obred

je bio prepuštan ‘disci-plini’ crkvene prakse. Obred, međutim, nije

samo oblik »ekspresije vjere«, nego je mjesto

događanja, iskustva i osjećanja Otajstva.

Dokle dopire kršćansko iskustvo Boga? Odgovor zacijelo valja tra-žiti u istini o Božjem utjelovljenju, u istini da se Bog učinio isku-stvenim. On se darovao ljudskom iskustvu. U takvom pristupu

postavljeno pitanje zavrjeđuje drukčiji izrijek: Dokle božansko zahva-ća u ljudski život? Ili još izravnije: U kojoj mjeri čovjek dopušta svojim iskustvenim moćima da iskuse Boga i njegov dar spasenja? Doista, sve-ukupna naša iskustvena moć kadra je biti prostorom susreta i doživ-ljaja Boga. Jasno je da »tema iskustva« dotiče mnoga pitanja i mnoge načine promišljanja te da cjelovit odgovor ne može ponuditi teologija bez dijaloga s drugim disciplinama, navlastito antropologijom. Ovdje se ipak pokušavamo zaustaviti nad sakramentalnim iskustvom Boga i njegova spasenja, tj. nad iskustvom Boga u okrilju slavljene vjere. No, i to se čini preširokim okvirom promišljanja pa ćemo misao usmjeriti na promatranje odnosa između ljudskih osjećaja i sakramentalne zbilje. Sacramentum et sentimentum – binom je nad kojim se rijetko teolo-gizira. Povijesna iskustva pokazuju različita odnošenja sakramentalno-ga i ‘sentimentalnoga’ (prihvatimo, za početak, ovaj pojam bez ulaženja u njegovu višeznačnost). Na prvi mah, pojam sentimentalnoga u isku-stvu vjere priziva na nedozrelost, površnost i nestalnost. Ne čudi da su mnoga ‘ozbiljna’ promišljanja o življenosti vjere pokušavala cenzurira-ti vjerničko iskustvo od svega osjetilnoga (sentimentalnoga), gledaju-ći u njemu zaprjeku za istinitost iskustva vjere. Sentimentalno je zato lako nalazilo prostor u pučkim oblicima pobožnosti, dok je liturgijski ustroj bio oblikovan i ‘kontroliran’ obrednom disciplinom u kojoj je po-božnost (shvaćena kao pietas ili devotio) gradila most između osobno-ga doživljavanja i sakramentalnoga čina. No, nije uvijek lako razaznati granicu između onoga što pripada ‘sentimentima’ i onoga što se u povi-jesnom iskustvu Crkve obično naziva pijetističkim i devocionističkim.

Danas se iznova zamjećuje težnja i potreba da se u liturgiji, kao činu vjere, na ispravan način zamijeti i vrjednuje uloga ljudskih ‘moći’ koje se vežu uz emocije, sentimente i afekte. Rabimo te pojmove da bismo po-

13

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111kazali širinu značenja koja su u hrvatskom jeziku počesto zbijena u riječ osje-ćaj ili osjećanje. Sve ovo ukazuje na potrebu uočavanja dubljih i širih pojmova sentimentum i sensus. Glagol sentire označava percipiranje izvanjske stvarno-sti (kao i nutarnjih stanja) putem osjetila. Zbilja koja nas okružuje do intelekta dolazi preko osjetilâ, tjelesnih receptora koji, ujedinjeni, vode k stvaranju ‘slike’ i doživljaja predmeta ili zbilje koju se ‘spoznaje’ i iskuša. Duhovnost i liturgija danas ne bježe od »nužnosti tijela«. Štoviše, pokušava se na jasniji način poka-zati kako se otajstvena zbilja Boga i njegova spasenja upisuje i utiskuje u tijelo, pa ‘tema iskustva’ sve više zaokuplja teološku misao. Ako za istinitost ljudskih čina, osobito onih koji oblikuju odnose među osobama, nužno tražimo sensus (osjećaj i smisao) i sentimentum, zar sakramentalne čine vjere možemo sma-trati ‘potpunima’ ako su promatrani u ‘čistoj objektivnosti’ onoga što nazivamo res sacramenti? Tako promišljanja o istinama vjere (veritas) nužno uključuju novi govor o smislu (sensus) vjere i slavlja, koji nezaobilazno dotiče temu ljud-skih osjetila (sensus) i osjećanja (sentimentum). U tome traganju krajnji cilj ni-je dati ‘afektivnosti’ mjesto koje joj po ‘naravi’ pripada u strukturiranju ljudskih čina vjere, nego ponovno otkriti affectus fidei u njegovoj izvornosti i cjelovito-sti te pokazati na koji se način on prožima s intellectus fidei i ucjepljuje u isku-stvo Boga unutar dinamike liturgijskoga čina vjere – unutar actus fidei. U pro-mišljanju ćemo slijediti put koji je svojim istraživanjem otvorio Luigi Girardi. Taj put nužno uključuje stanovitu kritiku racionalističkim matricama spoznaje i iskustva, kao i širi pristup estetici činâ vjere.

Uloga afektivnoga u ljudskom činuOstavljajući izvan našega promišljanja polazni govor o ljudskim osjetilima i raznolikosti njihovih moći, za našu je temu nužno reći da osjećanje (uključu-jući svu širinu značenja glagola sentire) predstavlja oblik čovjekova otvara-nja stvarnosti i formu odnosa prema njoj. Osjećanje nije nikada jednosmjeran odnos subjekta prema zbilji naspram koje stoji; osjećanjem se uvijek izazi-va i intenzivira odnos koji se smješta u široki okvir od prihvaćanja do odbija-nja. Osjećanje zato nije neutralno. I sâmo nereagiranje na ‘podražaj’ svjedoči o ‘odnosu’ koji ne uspostavlja prožetost i zahvaćenost bića onim pred čim se na-lazi. Vrjednujući odnose koji se uspostavljaju osjećanjem, valja reći da osjeća-nje ne tvori tek emotivne ili emocionalne čine ili geste, nego i objektivne forme odnosa u kojima se subjekti manifestiraju, ogledaju i prožimaju. Kada je riječ o interpersonalnim odnosima, osjećanje može uspostaviti trajne povezanosti u dinamici uzajamnosti, pa prostorna razdvojenost ne biva zaprjekom življe-nju odnosa i povezanosti.

Afektivne moći ljudskoga bića tvore povezanost s njegovim tijelom, ali i s intelektom, oblikujući misao i spoznaju, te s ljudskim djelovanjem, začinjući ga ili (pre)usmjeravajući. Afektivnost može zahvatiti čovjeka u njegovoj cjeli-ni, pa ne smije biti potisnuta u sferu periferne senzorijalnosti i sentimentalno-sti koju bi se htjelo nadići. Kada emocije i afektivnosti zahvate intelekt i ljudsko djelovanje, tada (nužno) nije riječ o nijekanju ili umanjenju vrijednosti čovjeka kao bića s razumom i slobodnom voljom. Dostojanstvo čovjeka najvjerodostoj-nije se pokazuje upravo u kulturi i estetici emocija i afektivnosti, koje obogaću-ju spoznajnu moć, rasuđivanje i djelovanje. Takvu cjelovitost bića i povezanost

NAŠA TEMA

14


sfere tjelesnoga sa spoznajnom moći i djelovanjem lako zamjećujemo i prosu-đujemo u interpersonalnim odnosima, ali je valja zamijetiti i u odnosu čovje-ka i Boga. Ti cjeloviti odnosi pokazuju se živima na najočevidniji način u litur-gijskim činima Crkve.

Liturgija – mjesto afektivnog doživljaja BogaRazloge današnjoj potrebi stvaranja pomirbe između iskustva vjere i afektiv-noga života u liturgijskim činima valja tražiti u višestoljetnoj odvojenosti go-vora o vjeri i govora o obrednim činima. Teologija se slabo doticala tematikâ obreda i slavlja vjere, a obred je bio prepuštan ‘disciplini’ crkvene prakse. Teo-loški govor o vjeri i temama sakramenata oblikovao se poglavito unutar govo-ra o spoznaji Boga i o prihvaćanju Objave, dok je liturgija je bila shvaćana kao obredna ekspresija ili manifestacija već posjedovane vjere (protestatio fidei). Ponegdje se, stoga, i danas pomišlja kako je liturgici nužna dogmatika kako bi tek s njom ‘postala’ teološkom disciplinom. Posljedice dijeljenja ‘čiste vjere’ od »obrednoga izricanja onoga što se vjeruje« vidljive su u dubokoj odvojenosti sakramentalne teologije (dogmatike) i ‘ceremonijalistički’ ustrojene liturgije te u odvojenosti ‘duhovnoga kulta’ od obrednih čina, promatranih poglavito u njihovoj izvanjskosti. Tako je stvarana klima za duhovnost koja nije nalazi-la uporište i mjesto u liturgiji, a istovremeno je liturgija ‘njegovana’ na način da nije ostavljala prostor za stvaranje liturgijske duhovnosti. Liturgijski su čini bili ‘oduhovljeni’ pobožnošću koja se u liturgiju unosila izvana – iz života vjere i duhovnoga kulta. Obred, kao svečana i skladna ekspresija vjere, imao je ta-kođer zadaću stvoriti impresije koje će dalje oblikovati život vjere.

Liturgijski pokret dvadesetoga stoljeća, osobito po zalaganju Casela, Guar-dinija i Festugièrea, prihvatio je za zadaću stvaranje pomirbe između navede-nih podijeljenosti. Polazište tim procesima jest u prepoznavanju obreda kao izvornoga i vlastitoga mjesta u kojem se otajstva vjere ostvaruju i iskustvom zahvaćaju. Obred, dakle, ne služi tek ekspresiji vjere, nego postaje privilegira-

Liturgija dotičei zahvaća tijelo slavitelja

odjelotvorujući u čovjeku utjelovljenost Bogai njegova spasenja.

Tako slavitelj biva pritjelovljen Kristu

i unesen u božanski život.

15

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111no mjesto iskustva vjere i događanja otajstva. Prepoznavanjem obreda i nje-gove važnosti unutar iskustva i slavlja vjere rodila se potreba za novim vrjedno-vanjem potisnutih dimenzija iskustvenosti, pa će liturgijska teologija nastojati dati pravo mjesto tjelesnosti, senzibilnosti i afektivnosti u govoru o obrednim činima vjere.

Nova gibanja u otkrivanju važnosti obreda, ti-jela i sentimenta u liturgijskom slavlju i iskustvu vjere nose sa sobom i opasnosti koje se manife-stiraju kroz dvije krajnosti. Ponegdje je liturgij-ska obnova shvaćena kao novi oblik obrednoga estetizma, opet zatvorenoga u ceremonijalnost i izvanjskost, dok je drugdje dimenzija sentimen-ta i afekta naglašena do mjere da se slavlje vje-re pretače u buđenje i njegovanje emocija, shva-ćenih kao potvrda zbiljskosti iskustva i autentičnosti vjere. Stoga pojedina slavlja, zahvaćena »kolektivnim emocijama«, stvaraju osjećaje pripadnosti i zajedništva, ali bez zahtjevnosti koja preobražava živote pojedinaca. Slavlje vjere tako postaje prigodom za »kult emocija« (M. Lacroix). Novi oblici ce-remonijalizma i sentimentalizma pojavljuju se kao zahtjev za daljnji trud oko davanja pripadnoga mjesta čovjekovim emocijama i sentimentima u liturgij-skom iskustvu vjere.

Tijelo i osjećaji u strukturi obredne dinamikeTeandrička dinamika liturgijskoga čina, u kojem je Božja katabaza začetak svakom događanju spasenja, pruža kriterije za ispravno vrjednovanje onih di-menzija iskustva koji počivaju na sentimentu i afektivnosti. Valja priznati da ispravno prihvaćena i shvaćena afektivnost nosi teologalnu dimenziju u činu vjere te da se sam čin vjere po toj ‘afektivnosti’ može očitovati istinskim. Čovje-kov čin vjere (actus fidei) nije, međutim, moguć bez božanske inicijative u ko-joj Božji duh pokreće vjernika i u njemu izaziva »teologalnu emociju« (affectus fidei). Vjera se, piše G. Bonaccorso, ne rađa iz razumskoga zaključivanja, ne-go ponajprije iz Susreta koji zahvaća čovjekovu egzistenciju; vjera nastaje on-dje gdje se čovjek povjerava iznenađenju, uznemirenju i udivljenju kojim Bog pokreće čovjeka izazivajući njegove ‘emocije’ i usmjeravajući ga prema svome Kraljevstvu. Riječ je, jasno, o ‘emocijama’ koje ne niječu razum, nego ga pozi-vaju u iskustvo vjere, u sklad vjernikova osjećati, misliti i htjeti. Affectus fidei ne vodi čovjeka u subjektivističko doživljavanja Boga, nego budi svijest o isku-stvu Boga u čitavosti egzistencije, omogućujući prožetost u kojoj Božji Duh za-hvaća dubinu čovjekova življenja, rađajući čovjekovo cum-sentire s Bogom – u zajedništvu misli i htijenja.

Kada je riječ o liturgijskom slavlju važno je naglasiti da liturgija nije osu-đena ‘nužno prihvatiti’ i ‘trpjeti’ afektivnu dimenziju čovjekovih čina zato što ih se čovjek ne bi mogao osloboditi. Naprotiv, sami obredni čini traže i bude u čovjeku emocionalno i afektivno. To se događa kako kroz verbalni govor slav-lja, tako i kroz govor koji pripada kôdu tijela i gestâ. Tako neka istina vjere (npr. »Isus je Gospodin«), izrečena unutar slavlja, ne izaziva samo čovjekovu misao ili »čistu vjeru«, nego po obrednoj dinamici zahvaća, dodiruje i »emo-

Obredni čini, u želji da budu ‘istinski življeni’i nosivi smislom, ne smiju postati prigodom za »kult emocija«. Oni su prije svega mjesto preobrazbe emocija koje čovjek nosi u sebi, rađanje novih odnosa i »afekata vjere« koji mogu biti probuđeni samo Božjim zahvatom u zbilju ljudskoga života.

NAŠA TEMA

16


cionira« vjernika kako bi izazvala i oblikovala njegovu ispovijest i doksologiju pred Bogom – u zajednici vjernika. Obredni govor nije nikada sveden na po-ruku ili na ‘golu istinitost’ riječi. Obredni govor je »događanje riječi«; ona se ne samo sluša, nego i ‘osjeća’; njome se biva (do)dirnut, zahvaćen, prožet, iza-zvan za čin hvale, molitve, kajanja…

Ipak, zahvaćenost osobe zbiljom i događajem otajstva ‘osjeća’ se na izrav-niji način kroz elemente koji unutar obrednoga čina komuniciraju po kôdu ti-jela, gestâ i činâ. Budući da je lit-urgija poglavito ergon – djelo, događanje

– ona zahvaća čovjeka u svim protegama njego-va tjelesnog iskustva čina, uključujući sve ‘regi-stre’ doživljavanja: vidjeti, čuti, okušati, mirisati, dodirivati, a potom gibati se, činiti, stvarati od-nos… Uključenjem svih tjelesnih osjetilnih mo-ći u slavljenički čin vjere čovjek se sav prepušta iskustvu otajstva; događaj spasenja ne biva do-gađaj koji se motri samo unutar prostora slavlja, nego događaj koji se ‘osjeća’ u vlastitoj osobi, u ti-jelu koje je najintimniji i najvlastitiji prostor eg-zistencije; vjernik kroz tijelo i njegove osjete biva (do)dirnut i zahvaćen otajstvenim događajem.

Tako biva pritjelovljen Kristu i unesen u božanski život. Božansko ne niječe ti-jelo i emocije; oni su mjesto ‘dodira’ i življenja darovanog otkupljenja.

Trajna uzajamnost obrednih riječi i gestâ tvori i oblikuje »obredni čin« te ga čuva od opasnosti skliznuća u puki ritualizam ili prazni sentimentalizam. Liturgijske geste i čini, praćeni i preobraženi riječju molitve Crkve i navješta-jem Božje riječi, ‘iščitavaju se’ i razumijevaju na tragu značenja i smisla koji izviru iz povijesti spasenja, a ne na tragu općeljudskoga ili kulturalno uvjeto-vanoga značenja. Liturgija ne daje prostor bilo kakvom obliku osjećanja, nego samo onim ‘sentimentima’ i ‘afektima’ koji su izazvani činom i zbiljom spase-nja. To je opomena da spasenjska zbilja nije izazvana, posredovana ili uveća-na našim osjećanjem i afektivnošću. Sâm događaj spasenja pokreće i »emoci-onira« čovjeka kako bi čitava egzistencija bila preobražena darom spašenosti. Potrebno je, stoga, opominjati da povjeravanje i predanje liturgiji i njezinoj spasenjskoj ‘operativnosti’ ne traži unošenje emocija i emotivnih raspolože-nja u liturgijsko slavlje, kao da bi one bile preduvjetom iskustva otajstva. Na-protiv, predanje i povjerenje liturgiji znače prepuštanje obrednome činu da događaj spasenja bude mjesto stvaranja i preobrazbe emocija koje će se iz slavlja preobražene iznositi u život – kao snaga življenja spasenjskih odnosa sa svim stvorenjem.

Božansko-ljudska sinergija, združena u obredno slavlje vjere, kazuje da Božje spasenjsko djelovanje i naše obredne geste i čini nisu u uzročno-poslje-dičnom odnosu, kao da bi darovani događaj spasenja bio razlog ili poticaj na-šim gestama. Obredno slavlje vjere ostvaruje se u uzajamnosti i prožetosti bo-žanskoga i ljudskoga, u spasenjskoj združenosti čovjeka s Bogom. Liturgijsko slavlje posreduje i uzbiljuje smisao te u svojoj gratuitnosti i punini ne traži ne-ki drugotni cilj (R. Guardini), koji bi se ostvarivao negdje drugdje ili kasni-je u životu. Zato ‘emocije’ i ‘afekte’ koji su izazvani ili stvoreni u liturgijskom

Liturgijski događaj spasenja pokreće i »emocionira« čovjeka kako bi čitava egzistencija bila preobražena darom spašenosti. Iskustvenost

liturgije ne traži čovjekovo unošenje emocijai emotivnih raspoloženja u liturgijsko slavlje,

kao da bi one bile preduvjetom iskustva otajstva. Liturgija je događaj iz kojega vjernik iznosi nove načine osjećanja spasenja i doživljavanja svijeta.

17

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111činu valja razumijevati logikom obredne dinami-ke slavlja vjere. Emocije koje nastaju iz pobožno-sti, osobne molitve ili drugih iskustava vjere obli-kuju se drukčijim kodovima zajedništva čovjeka i Boga. Mnogi uviđaju da takva, katkad i intenzivna osjećanja, vlastita osobnoj molitvi, poklonstvu ili nekom obliku pobožnosti ne nalaze mjesta u litur-gijskom slavlju zajednice, ali to ne znači da je litur-gija zatvorena za osjećajno. Potrebno je uključiti se u dinamiku obrednoga čina, u sinergiju božansko-ga i ljudskoga, kako bismo bili dionici spasenjsko-ga događanja. Pučka pobožnost traga za emocija-ma koje se žive kao stanja ili čuvstva; liturgijsko se iskustvo pak ucjepljuje u događaj, u dinamizam spasenjskoga čina u zajednici vjernika. Emocije koje stvara obred nije moguće »zadržati« i u njima ostati kao što u osobnoj molitvi uspijevamo ‘gospo-dariti’ sabranošću, ‘uronjenošću’ u misao ili u ‘gle-danje Boga’. U osobnoj molitvi ‘kontroliramo’ sebe i sami ravnamo onim što smo oblikovali kao vlasti-ti oblik zajedništva s Bogom. U liturgijskom slavlju vjere potrebna je pozornost za dinamiku obreda, za geste i riječi koje nisu sa-mo naše, potrebna je pozornost za prisutnost i blizinu drugih, za raznolikost gesta i čina… Neživljenost liturgije, koju mnogi priznaju, ne dolazi samo iz ne-dovoljnoga poznavanja obredne dinamike i ‘smisla’ obrednih čina, ili iz nedo-voljne ucijepljenosti u zajednicu koja je subjekt slavlja, nego također iz očeki-vanja jednakih iskustava i osjećanja koja su vlastita osobnoj molitvi i oblicima pučke pobožnosti.

Slavljenje osjećaja ili osjećanje slavljaNesumnjivo je da danas briga za ljepotu liturgijskih slavlja i za doživljenost vjere u njima, traži načina kako prisutne uključiti u samo slavlje. Svjesni da se doživljaj i iskustvo ne mogu odvojiti od osjećajâ, neki kušaju u obredni pro-gram unijeti(!) elemente nosive snažnom doživljajnošću i osjećajnošću. Te su težnje izazvane dijelom i novim pojavama iz ‘društvene obrednosti’. Gotovo svakodnevno možemo slušati »ispovijesti pojedinaca« pred očima javnosti, njihovo dijeljenje osjećaja s javnošću. Intima i osjećaji bivaju ponuđeni drugi-ma, a izlaganje javnosti biva doživljeno kao oslobađanje od ‘tereta’ te kao pro-nalazak i ostvarenje sebe. Slično se susreće i unutar nekih religijskih pokreta i zajednica: osjećaji postaju važni segment »novoga iskustva Boga«, pa iznoše-nje vlastitih viđenja, iskustava i »svjedočanstava« biva shvaćeno kao potvrda doživljenoga dobroga i doživljenoga slavlja vjere.

Tragove takvih nagnuća valja zamijetiti i u našim redovitim slavljima. Osobna iskustva i osjećaji ne iznose se samo kroz glasno izrečena svjedočan-stva ili kroz redukciju eklezijalne dimenzije slavlja na okvire uske zajednice okupljenih, nego i kroz glazbu koja je izrasla iz intime osobne vjere pojedin-ca ili iz osobnih životnih stanja, a ne iz misli o slavljenju otajstva i o dina-

Obred je čin osjećanja spasenja. Obred zato daje mjesta osjećajima ne da bi se slavitelj ugodno osjećao, nego da bi mogao osjećati vjeru, zajednicu vjernika, otajstvo, spasenjski događaj…

NAŠA TEMA

18


mici obreda. Drugi je primjer unošenje u slavlje vjere gestâ kojima pojedinac izražava i njeguje osjećaje in-timne pobožnosti (na primjer prije, kod i nakon čina pričesti) bez obaziranja na zajednicu koja slavi, ili pak unošenje u obredni čin nepripadnih gesta koje izaziva-ju ushite radosti i oduševljenja (pljesak, ritmičko giba-nje tijela)… U slavlju se nastoji pobuditi emocije prisut-nih, pa se govori se o »uspjelim slavljima« kad se uspije zaintrigirati i duhovno zadovoljiti pojedince (ili mase). Postavlja se pitanje zašto bi za ostvarenje takvih ciljeva uopće bila potrebna i prikladna liturgija Crkve.

Liturgijsko slavlje vjere uvijek je usredišteno na otajstvo Krista. Stoga je pojedinac u slavlju, u određenoj mjeri, pozvan odvratiti pogled od sebe i povjeriti se do-gađaju spasenja. Usredištenje na Krista i njegovo djelo spasenja kroz obredni čin uključuje i aktivira osjećaje, ali ih čuva od nepotrebnoga izlaganja zajednici. (Kaja-nje u zajednici nije iznošenje grijeha pred zajednicom.) Obred zahvaća osobu u njezinu totalitetu, ali je istovre-meno i čuva u njezinoj autonomnosti i nepovrjedivosti. Logika obreda ustrojena je »redom« slavlja te ne ostav-

lja prostor spontanosti koja se povodi čovjekovim osobnim osjećanjem i do-življavanjem; stoga osjećaji i emocije koje »red slavlja« stvara u pojedincima nemaju za cilj istaknuti i slavlju nametnuti nutarnja stanja i raspoloženja po-jedinaca, nego, naprotiv, podložiti čovjeka dinamici slavlja i probuditi u nje-mu osjećaje vjere. Liturgija zato ne slavi ljudska osjećanja, nego daje osjetiti slavlje vjere i iskusiti otajstvo koje se po slavlju aktualizira.

Non noster sensus…U popričesnoj molitvi Dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu molimo: »Gospo-dine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći.« Korisno je ipak navesti i latinski tekst:

Mentes nostras et córpora possídeat,quæsumus, Dómine, doni cæléstis operátio,ut non noster sensus in nobis,sed eius prævéniat semper efféctus.

Vraćajući se na izvornik zamjećujemo nekoliko izraza čija značenja pri-jevodom nisu dovoljno jasno rasvijetljena, pa posežemo za nešto drukčijim prijevodom, koji ne teži za doslovnim ili skladno oblikovanim molitvenim obrascem nego za vjernošću izvornoj misli i strukturi: »Nek nama tijelo i duh, molimo te Gospodine, prožme djelovanje nebeskoga dara, da u nama ne prevagne naše osjećanje nego ostvarenje nebeskoga dara.« U toj sažetoj molitvi, koju Rimski misal preuzima iz Starog Gelazijeva sakramentara (br. 1221.), mnogo je elemenata koji su stavljeni u poveznice: naši mentes i cor-pora (duh i tijelo) stoje u poveznici s našim osjećanjem i htijenjem (noster sensus), dok se doni cælestis operatio (djelovanje nebeskoga dara) zna-

Slavlje vjere rađa nove odnose po kojima vjernik preobraženim pogledom

susreće ljude i sav svijet.

19


Liturgijski kalendar

15 U Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj2Mak 6,18-31; Ps 3,2-7; Lk 19,1-10

16 S Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; Sv. Gertruda, djev.2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28

17 Č Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendanod dana: 1Mak 2,15-29; Ps 50,1-2.5-6.14-15;Lk 19,41-44

18 P Svagdan; ili: Posveta bazlikâ sv. apostola Petra i Pavla1Mak 4,36-37.52-59;Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48

19 S Svagdan: 1Mak 6,1-13; Ps 9,2-4.6.16.19;Lk 20,27-40

20 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 21 P Prikazanje Bl. Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 U Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61;Lk 21,5-11

23 S Svagdan; ili: Sv. Klement I.; Sv. KolumbanDn 5,1-6.13-14.16-17.23-28; Otpj. pj.: Dn 3,62-67;Lk 21,12-19

24 Č Sv. Andrija Dung-Lac i dr., mučenici, spomendan od dana: Dn 6,12-28; Otpj. pj.: Dn 3,68-74;Lk 21,20-28

25 P Svagdan; ili: Sv. Katarina AleksandrijskaDn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33

26 S Svagdan: Dn 7,15-27; Otpj. pj.: Dn 3,82-87;Lk 21,34-36

STUDENI 1 U SVI SVETI 2 S Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan 3 Č Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa

Rim 14,7-12; Ps 27,1.4.13-14; Lk 15,1-10 4 P Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan

od dana: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8 5 S Svagdan: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145,2-5.10-11;

Lk 16,9-15

6 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Svagdan: Mudr 1,1-7; Ps 139,1-10: Lk 17,1-6 8 U Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

Mudr 2,23 – 3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10 9 S POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 ili 1Kor 3,9c-11.16-17;Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 Č Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Mudr 7,22 – 8,1; Ps 119,89-91.130.135.175;Lk 17,20-25

11 P Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan od dana: Mudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37

12 S Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendanod dana: Mudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105,2-3.36-37.42-43; Lk 18,1-8

13 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: 1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps 119,53.61.134.150.155.158; Lk 18,35-43

čenjski povezuje s eius effectus, što pak go-vori o učinku, plodu ili ostvarenju djelovanja nebeskoga dara. Na prvome mjestu valja uo-čiti subjekt prvoga dijela rečenice – djelova-nje nebeskoga dara (doni cælestis operatio), sakramentalni dinamizam koji zahvaća u svu zbilju čovjeka (duh i tijelo). Umjesto statič-koga i spiritualiziranoga pojma »pričest«, u kojem misao leti k našem »primanju«, stoji riječ operatio kojom ravna božansko dariva-nje. Euharistija je zahvat božanskoga u ljud-sko. Konačni cilj i smisao toga djelovanja jest da u življenju (in nobis) ne prevagnu i živo-

tom ne ravnaju naša osjećanja i naklonosti (noster sensus), nego da nas u svemu, pa i u osjećanju, uvijek predvodi i prodahnjuje ef-fectus božanskoga djelovanja. Razvijajući mi-sao može se reći: Crkva moli da isto božansko djelovanje koje se ostvaruje u sakramental-noj zbilji zahvati čovjeka u svim protegama njegova življenja, pa tako i njegov afektivni doživljaj svijeta. Prepuštajući se liturgiji i da-rovanoj božanskoj operatio, Crkva se očituje u novosti – u zajedništvu osjećanja i mišlje-nja (in eodem sensu et in eadem sententia, 1Kor 1, 10).

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Prvo čitanje Otk 7,2-4.9-14Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!«I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.« I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24,1-4b.5-6Pripjev: Takav je naraštaj onih

koji traže lice tvoje, Gospodine!Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje 1Iv 3,1-3Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo,i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 11,28

Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slaveSina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nami veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili ovi prinosi na čast svih svetih: oni su već postigli besmrtnost, daj da se zauzmuza naše spasenje.Po Kristu Gospodinu našemu.


1. studenoga 2011.

21


Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i u svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad sve ga te nas, zemalj-ske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj do mo vini. Po Gospodinu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 623.2 Radujmo se svi u GospodinuOtpj. ps.: Takav je naraštaj (ŽV 11/2009)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 287 BlaženstvaZavršna: 688 Otkupitelju, Isuse ili: 690 ili 691 Poklikuj, svijete, radosno

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo svoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:1. da svojim naukom bude svjetlo svim narodima i svojim služenjem nositeljica tvoje dobrote i ljubavi svim potrebitima, molimo te. Za pastire Crkve: trajno ih nadahnjuj svojim Duhom 2. mudrosti kako bi povjerene im zajednice umjeli voditi putem evanđeoskog blaženstva, molimo te. Za sve kršćane: da se, okrijepljeni nadom3. u vječnost, svakodnevno suobličuju slicitvoga Sina, molimo te. Za sve one koji su pritisnuti životnim tegobama: 4. da im udijeliš evanđeoske nade koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: 5. da nas svojim Duhom okrijepiš za radosnije služenje u tvojoj Crkvi te u tom služenju prepoznamo put osobnoga posvećenja, molimo te. Za sve one koji su nas prethodili na putu u vječnost: 6. ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što teu nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si paloga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Obnovi nas svojim Duhom da umijemo svakodnevno rasti na putu svetosti i tako biti svjedoci novoga neba i nove zemlje, po istom Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernikaEvanđelje Mt 5,1-12aRadujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlago čistima u srcu:oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Mt 5,8-10


22


V jera Crkve živi istovremeno od pogle-da unatrag i pogleda unaprijed. Za-pravo oni koji vjeruju ne mogu odvo-

jiti ova dva pogleda jer bi to značilo osiroma-šiti vlastitu vjeru. Vjera je uviranje u od Boga darovanu budućnost, koja u sebi nosi tragove prošlosti i sadašnjosti, i uviranje u sadašnjost i prošlost, utemeljene na od Boga darovanoj budućnosti. O tome nam najbolje svjedoči Sveto pismo. Ono je svjedočanstvo ne samo onoga što se dogodilo, već nam otvara i neslu-ćena obzorja onoga što će se dogoditi. Narav-no, nije Sveto pismo knjiga zagonetki i skrive-nih poruka, niti je ono knjiga iz koje se može gatati ili predviđati budućnost shvaćenu u smislu točno određenog događanja. Sveto pi-smo je pisano s pogledom unaprijed, s pita-njem kako nam je živjeti dok se Krist ne vrati i što nas iščekuje kada se vrati. I upravo nam stoga daje poseban uvid u budućnost koju ne gradimo mi, nego nam ona dolazi u susret u osobi Isusa Krista. Tako nam i Knjiga Otkri-venja, čije značenje mnogi pokušavaju odgo-netnuti, daje uvid u ono što čeka sve one koji su prošli kroz nevolje i koji su ustrajali u vjer-nosti Kristu. I ne samo da su ustrajali, nego su u tome našli i pravi izvor sreće. To je buduć-nost koja zanima Pismo i koja iz njega izvire.

Svetost – susret s KristomMi koji smo još na putu i susrećemo se s mnoštvom nevolja i patnji, ipak se pitamo

Svetost – zagledanost u Krista i bližnjega

kakva će biti naša osobna i zajednička buduć-nost, kakav će biti susret s Kristom i koji će biti kriteriji njegova suda? Pitanje je to koje je uvijek iznova zaokupljalo mnoge: vjernike i nevjernike, umjetnike, pisce i sve one koji su tražili odgovore na takozvana »posljednja pi-tanja« ljudskog života. U tome traženju često se zaboravljalo na temeljnu istinu koju nam Pismo otkriva: da bismo razumjeli kraj i no-vi početak, treba pogledati unatrag, u zemalj-ski život Onoga koji je početak novoga života, koji je novi Adam, u život Isusa Krista.

U Kristovu navještaju Kraljevstva, u njego-vu obećanju ponovnog dolaska, u brizi za siro-mašne, potlačene, odbačene i za patnike te u njegovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću vidi-mo naličje onoga što nas čeka, ali i pravo na-ličje onoga što nazivamo kršćanskom svetošću i srećom. O tome nam govore blaženstva koja pokazuju pravi model svetosti i sreće. On se ne sastoji prvenstveno u osobnoj moralnoj savr-šenosti nego u predanju Bogu iz kojeg proizla-zi sasvim drukčija i nova životna praksa koja u svemu odudara od naših svakodnevnih pro-mišljanja o uspješnom, sretnom i ispunjenom životu. Blaženstva i njihova vrijednost, slika svetosti i sreće koju oni nude, posebice je zna-kovita i važna u današnje vrijeme u kojem se čini da mjerila života i uspjeha stoje u potpu-noj suprotnosti s blaženstvima. A ona i u ovim vremenima krize mogu biti izazov drugačije-ga životnog puta koji omogućuje kršćanima

23


Odjeci RiječiŽiveći nadu uz: 1Iv 3,1-3Kršćani su krštenjem postali djeca Božja, no nije to nešto što bi oni postigli svojim zaslugama ili svojom voljom, nego je to plod Očeve ljubavi koja im je darovana (1Iv 3,1). Nastavak je to misli prisutne na početku Ivanova evanđelja: »A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime« (Iv 1,12). Duh je počelo posinstva, ali je i počelo molitve, jer se upravo kao sinovi kršćani mogu Bogu s pouzdanjem obratiti. Duh je i počelo slobode što je svaki vjernik prima u krštenju, da više ne robuje grijehu i smrti, nego da ima život vječni i da bude slobodan za Boga. Dok žive u svijetu, ova djeca Božja još nemaju puni uvod u sve veličanstvo koje im je Bog pripravio (1Iv 3,2), no u posljednji će Dan i to postati očito, te će biti i više nego djeca Božja - bit će njemu slični, vidjet će ga kao što jest (3,3). Bog će se sasvim otvoriti onima koji su sada vjerom njegovi.

Darko Tepert

Zrnj

e

da budu kvasac novoga i pravednijega druš-tva, ali i da budu sretni živeći dar vjere izlože-ni suprotnostima i nevoljima.

Svetost – susret s bližnjimUpitamo li se na temelju današnjih čitanja koji je put svetosti i kako će izgledati susret s Gospodinom, jedino što je potrebno jest po-gledati način kako se Krist ophodio prema ljudima, način na koji je on gledao na ljud-

ske živote i povijest. Sud se dogodio u njemu, u njegovu načinu života, te je on Sudac svih ljudi, sudac povijesti.

Upravo jer živi od pogleda unaprijed, išče-kujući Kraljevstvo Božje, Crkva slavi svetkovi-nu Svih Svetih. Slaveći ovu svetkovinu Crkva priznaje da je život osoba koje su se predale Kristu i s njim se povezle na mnoštvo načina i kroz različito djelovanje u povijesti, važan za cijelu Crkvu. Njihov je život jedan od stupova Crkve, autentično svjedočenje i tumačenje Pi-sma. Ukazuje i na ono što čeka one koji s Kri-stom nose teret svakodnevice i koji u Kristu nalaze izvor vjere, nade i ljubavi koja ih os-posobljava da budu svjedoci i navjestitelji Ra-dosne vijesti, kao i na ono što uživaju oni koji su prepoznali Krista kao Spasitelja i Gospodi-na u svim ljudima potrebnima pomoći i nade. Svi Sveti su svetkovina nade koja hrani vjeru i ljubav sviješću da životi onih koji druguju s Kristom imaju svoju puninu u novom zajed-ništva s nebeskim Ocem.

Željko Tanjić

Siromasi duhom nisu oni koji ništa ne posjeduju, nego oni koji ništa ne pridržavaju za

sebe. To su oni koji sve što primaju ili stječu, podlažu

Božjem naumu ljubavi za sve ljude. Takvih je Kraljevstvo

Božje. Ono nije u posjedovanju i u moći nad drugima. Ono je

u snazi odricanja i oslobođenja od svega što priječi ljubav

prema drugima.

Eufrazijeva bazilika, Poreč, 6. st.


24

Ulazna: 751 Vječni pokojOtpj. ps.: Žedna mi je duša (ŽV 11/2010)Prinosna: 236 U onaj danPričesna: 733 Svjetlost vječnaZavršna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni ili: 859 Spasitelju dobri, Isukrste


2. studenoga 2011.

Spomen svih vjernika pokojnikaUlazna pjesma Pokoj vječni, daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.

Usp. 4Ezr 2,34-35

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nassmrću i uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ovom žrtvom izbriši grijehenašoj pokojnoj braći i sestramau krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi.Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 3,1-9Primio ih kao žrtvu paljenicu.

Čitanje Knjige MudrostiDuše su pravednika u ruci Božjoji njih se ne dotiče muka nikakva.Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati te će vrcati kao iskre u strnjici. Sudit će pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke.Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam Ps 42,2-5;43,3-5Pripjev: Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:

o kada ću doći i lice Božje gledati?Kao što košuta žudi za izvor-vodom,tako duša moja čezne, Bože, za tobom.Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:o kada ću doći i lice Božje gledati?

Duša moja gine kada se spomenemkako koračah u mnoštvupredvodeć ga k Domu Božjemuz radosno klicanje i hvalopojkeu povorci svečanoj.

Pošalji svjetlost svoju i vjeronost: nek me vode,nek me dovedu na tvoju svetu goru,u šatore tvoje!I pristupit ću Božjem žrtveniku,Bogu, radosti svojoj.Citrom ću slaviti tebe, Bože, o Bože moj!

Što si mi, dušo, klonulai što jecaš u meni?U Boga se uzdaj jer opet ću ga slaviti,spasenje svoje, Boga svog!

Drugo čitanje Otk 21,1-5a.6b-7Smrti više neće biti.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.

25


Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskome i molimo ga da naš zemaljski hod privede radosnom zajedništvu u svome domu.

Svojoj Crkvi, Gospodine, pomozi da u svemu 1. djelovanju izvršava tvoj naum spasenja te ne propadne nijedan od onih koje si joj povjerio, molimo te.Našu braću i sestre koji se bliže dovršetku 2. zemaljskoga hoda osnaži radosnim pouzdanjem u tvoju vječnu ljubav,molimo te.Onima koji tuguju za svojim pokojnima ojačaj 3. vjeru da je smrt prjelazak u novi živots Kristom Uskrsnulim, molimo te.Nama, koji smo danas u molitvi združeni4. s našim pokojnima, podari milost radosnog svjedočenja vjere u uskrsnuće, molimo te.Braću i sestre koji u vjeri preminuše uvedi 5. u radost svoga nebeskog kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje.Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji nam je u vječnosti pripravio tvoj Sin, Isus Krist. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Ovo je volja Onoga koji me posla: da nikogaod onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih

uskrisim u posljednji dan. (Đ. Seder, 2010.)

Pričesna pjesma Svjetlost vječna svijetlila njima, Gospodine, po do -broti tvojoj – u zajednici sa svima svetima. Pokoj vječni daruj im, Gospodi-ne, po dobroti tvojoj – – u zajednici sa svima svetima.

Usp. 4Ezr 2,25.34

Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.«Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:»Evo, sve činim novo!« Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu datis izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 6,39Ovo je volja onoga koji me posla:da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

Evanđelje Iv 6,37-40Tko vjeruje u Sina ima život vječnii ja ću ga uskrisiti u posljednji dan

Čitanje svetog evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Reče Isus mnoštvu:»Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.


26

Zajedništvo u radostii solidarnost u trpljenju

Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan plod je vjere Crkve u općinstvo svetih ko-je nadilazi naše ovozemno zajedništvo. To

»zajedništvo svetih« činimo mi koji smo još uvi-jek na hodočašću ovom zemljom prema Ocu na nebesima te braća i sestre koji već uživaju u slavi Božjoj gledajući ga licem u lice. Jučer smo ih sla-vili svetkovinom Svih svetih. Jedan dio vjernika koji je prije nas prešao prag ovozemnoga života još uvijek se pripravlja prije negoli će se u cijelosti pridružiti zajednici svetih. Crkva uči da »oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu pot-puno čisti, iako su sigurni u svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku ra-dost«. Ujedno nas poziva: »Pružajmo im pomoć i obnavljajmo spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svoga oca, zašto bismo sumnja-li da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružiti po-moć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.« (KKC 1030-1032)

Smrt je trenutak odlukeVjerni tom nauku kršćani su od prvih vremena njegovali običaj molitve živih za preminule čla-nove zajednice. Čitamo li životopise svetaca ili oporuke umirućih, lako ćemo uočiti kako su tra-žili da ih po smrti prati molitva njihovih bližnjih. Crkva je tu molitvu smatrala toliko važnom da ju je ugradila u najveće otajstvo naše vjere. Na svakoj misi zazivamo Gospodina da se spomene »naše braće i sestara koji usnuše u nadi uskrsnu-ća« te ga molimo da ih »privede k svjetlu svoga lica«. Na današnji se dan osobito sjećamo svojih pokojnika te ih častimo slaveći mise za njih, mo-leći, pohađajući grobove i urešavajući ih cvijećem i svijećama. Slavljenje ovoga dana odmah nakon svetkovine Svih svetih podsjeća nas kako je smrt nužna stvarnost da bi se stiglo do Uskrsloga Kri-sta. Slijed ovih slavlja ujedno nam oživljava na-du pred otajstvom smrti, budući da se svatko od nas plaši. Sam je Isus pred njom drhtao, krvavim


se znojem znojio i molio Oca da ga mimoiđe taj ‘kalež’. Zbog toga se ne trebamo sramiti smrtnog straha. On je čak potreban. Potiče nas da tako ži-vimo kako nas smrt ne bi iznenadila te se obra-timo i promijenimo učvršćujući se u vjeri, nadi i ljubavi. U konačnici, smrt je najvažniji trenutak našega života. Tada se događa susret s Bogom. Oči zatvorene za svijet otvaraju se za Boga. Čo-vjek se pred njim nalazi praćen onim što je za ži-vota na zemlji činio, bilo dobro bilo zlo. Ništa nije skriveno niti što može biti uljepšano. Ne proma-tra samo Bog čovjeka, nego i čovjek Boga. U Bož-joj veličini uviđa svoju malenost, u njegovoj snazi svoju slabost, u njegovoj ljubavi svoju sebičnost. Tako biva osobno suočen sa svojim djelima i svo-jom vjerom. Na temelju toga sâm uviđa može li ili ne može podnijeti Očev pogled te vjeruje li ili ne vjeruje u njegovo milosrđe, iz čega onda odlu-čuje ostati pred njim ili se skriti »u tamu«. Sveti će mu pohrliti u susret, a drugi pobjeći od njego-va pogleda. Tako, paradoksalno, i pakao postaje znakom Božje ljubavi.

Bog nikoga ne želi primorati na zajedništvo s njime. Ljubav ne trpi prisilu. Bog je nudi, a na čovjeku je hoće li je prihvatiti ili neće. Onaj tko se svjesno i promišljeno odvaja od njega, nanosi mu bol, ali Bog ga neće na silu držati uz sebe. Ta-kvi sami sebi zapečaćuju sudbinu. Drugi će, ot-krivajući koliko su od Boga voljeni, shvatiti da još uvijek nisu u stanju odgovoriti na toliku lju-bav. Vezani su drugim stvarnostima koje su ih u trenutku susreta s Bogom obuzimale i uprav-ljale njima. No, sigurni su u Božje milosrđe i že-le zajedništvo s njime. Takvima slijedi čišćenje vatrom Božje ljubavi. Ona će postupno osloba-đati dušu od svega što joj smeta da se može be-zuvjetno baciti u naručje Očevo i u njemu pro-naći svoje blaženstvo. Vjerujemo da tim dušama


27


Odjeci Riječi

Koliko vrijedi čovjek i njegov život? Vrjednujući čovjeka mi

ga prosuđujemo »odozdo«, u usporedbi sa stvorenjima;

stavljamo ga na razinu iznad svih drugih stvorenja. I to je najviše

što kao ljudi možemo vidjeti. No, Bog čovjeka prosuđuje odozgo, iz

stvorenosti čovjeka na Božju sliku. Ljudsko dostojanstvo nije

u »uzvišenosti nad stvorenja«, nego u sličnosti s Bogom.

Novo nebo i nova zemlja uz: Otk 21,1-5a.6b-7Dok je u Knjizi proroka Izaije izraz »novo nebo i nova zemlja« simbol obnove u mesijansko doba, to jest znak novog zemaljskog kraljevstva (usp. Iz 65,17; 66,22), u novozavjetnom rječniku on se znatno obogaćuje. Ova novost podrazumijeva propast i prolazak »prvog neba i prve zemlje« (Otk 21,1). Time započinje novo stvaranje, što ga poduzima on, »Alfa i Omega, Početak i Svršetak!« (21,6). Od njega je sve izašlo, u njemu je i dovršetak svega. On tu daje žednima piti »s izvora vode života zabadava« (21,6). Znak je to mesijanskog doba, a u ivanovskoj tradiciji, voda postaje znakom Duha Svetoga (usp. 7,17; Iv 4,1). I konačni je zaključak veličanstven: »To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin« (Otk 21,7). Ovo su riječi iz Druge knjige o Samuelu, a odnose se na Davidova sina Salomona. Kasnije će biti primijenjene na Mesiju, pa na Isusa, da bi ovdje bile proširene na sve koji su Kristovi.

Darko Tepert

naša molitva može pomoći. Ona je plod vjere da fizička smrt nije kraj života. Kao što smo jedni drugima na zemlji riječju, blizinom i suosjeća-njem bili potpora u teškim životnim trenutcima, tako smo i sada nakon njihove smrti. Molitvom ih pratimo na putu čišćenja. Molitva je ujedno olakšanje nama samima. Zasigurno se uz grobo-ve dragih nam osoba sjetimo kako nismo dovolj-no učinili za njih tijekom života. Ma kako i ka-da došla, smrt nas uvijek iznenadi. Ostane puno neizgovorenih riječi i još više neučinjenih djela. Molitvom se iznova povezujemo s njima i biva-mo u međusobnom zajedništvu. Dok je jučeraš-nje slavlje bilo trenutak udioništva u radosti s proslavljenom Crkvom, današnje je prigoda za solidarnost s trpećom. No, bez solidarnosti u tr-pljenju nema ni zajedništva u radosti.

Pohod grobljimaNa današnji dan vjernici tradicionalno pohađa-ju grobove svojih bližnjih. Pri blagoslovu gro-ba svećenik moli: »Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio gro-bove svih koji u tebe vjeruju. Otada ova počiva-lišta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće.« Zato kršćanska groblja nisu mjesta žalosti, ne-go nade. Premda izgleda da nas na groblje do-

vodi smrt, pravi uzrok dolaska je život. Ponaj-prije se sjećamo života onih čija tijela počivaju u grobovima i svega onoga što su nam značili na ovoj zemlji. S druge strane, na dolazak nas po-tiče vjera da život ne prestaje tjelesnom smrću, nego da se nastavlja u vječnosti. Iskazujemo je i vanjskim znakovima trudeći se da grobovi budu okićeni cvijećem te osvijetljeni i zagrijani pla-menom svijeća. Cvijeće želi pokazati novost ži-vota koji niče iz »zrna bačenog u zemlju«, a svi-jeće potvrđuju da ne pristajemo na tamu smrti i hladnoću groba. On je samo postaja na putu prema konačnom svjetlu i toplini Očeva zagrlja-ja. Istina, mi ne znamo kako će izgledati uskr-snuće od mrtvih, ali imamo pogled usmjeren prema Kristu uskrsnulome. Njegovo je uskr-snuće temelj naše vjere i putokaz vječnoga ži-vota. On je preobražen u slavi zbog čega ga nje-govi bližnji u prvi tren nisu mogli prepoznati, ali istodobno nosi rane i biljege čavala u tijelu ro-đenom od Marije. Vjerujemo da će tako i mrtvi uskrsnuti u vlastitom tijelu, ali će ono biti pre-obraženo u slavi Očevoj. Za taj konačni trenu-tak međusobnog susreta i prepoznavanja spre-majmo se molitvom koja nas pridružuje radosti svetih i solidarizira s patnjom trpećih.

Slavko Slišković

Zrnj

eM

. Cha

gall


28

6. studenoga 2011.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja, prigniuho k vapaju mome, Gospodine.

Ps 88,3

Darovna molitvaGospodine, obazri se na ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga Sina, Isusa Krista. Koji živi.

Prvo čitanje Mudr 6, 12-16Mudrost nalaze oni koji je traže.

Čitanje Knjige MudrostiMudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žudei prva im se pokazuje. Tko zorom rani njoj, taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih. Jer je i sama misao na nju mudrost savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan. Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i ususret im dolazi u svakoj misli.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63,2-8Pripjev: Tebe žeđa duša moja,

Gospodine, Bože moj!O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Na postelji se tebe spominjem,u bdjenjima noćnim mislim na tebe.Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.

Drugo čitanje 1Sol 4,13-18Bog će one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo! Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sâm će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak.I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!Riječ Gospodnja.


Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 107 Tebe žeđa Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: III Gospodin je pastir moj Završna: 167 O Stvoritelju ljudi

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože, ukloni sve protivštine duhai tijela da ti služimo slobodnai radosna srca. Po Gospodinu.

29


Pjesma prije Evanđelja Mt 24,42a.44Bdijte i budite pripravni jer ne znate čas kad će Sin Čovječji doći.

Evanđelje Mt 25,1-13Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđošeu susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih,a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore:’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Gospodin je pastir moj,ni u čem ja ne oskudije-vam; na poljanama zelenim on mi daje odmora; na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.

Ps 23,1-2

Popričesna molitva Zahvaljujemo ti,Gospodine, za svete darove po kojima smo primili nebesku snagu. Molimo te, prožmi nas svojim Duhom, da bu-demo iskreni i postojani. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu povjerio svjetlo vjere da bismo njegovom ljubavlju oplemenjivali svijet i prispjeli u vječno zajedništvo s njim. Molimo zajedno:Rasvijetli nam vjeru, Gospodine.

Obnovi, Gospodine, lice svoje Crkve:1. daj da u njoj nikad ne ponestane ulja mudrosti i svetosti te u radosnoj spremnosti iščekuje dolazak Krista Zaručnika, molimo te.Prodahni svojom mudrošću pastire Crkve 2. da hrabrim naviještanjem Istine i nasljedovanjem Kristove ljubavi izgrađuju tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te. Za one kojima je povjerena odgovornost vlasti 3. i upravljanja: ispuni ih brigom za sve ljudei odgovornošću za budućnost našega naroda, molimo te. Čuvaj u budnoj vjeri ovu zajednicu vjernika: 4. ne dopusti da nas zarobe brige za zemaljsko i prolazno; otvori nam oči vjere da uvijek težimo za vječnim i neprolaznim, molimo te.Braći i sestrama, koji su nas pretekli u odlasku 5. s ovoga svijeta, otvori vrata svoga Kraljevstva i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Bože, izvore svjetla i darivatelju svakoga dobra, usliši nam smjerne molitve. Rasvijetli nam pameti i srca da sva svoja zalaganja i htijenja ugradimo u rast tvoga Kraljevstva na dobrobit i spasenje svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Kad dođe zaručnik, koje bijahu pripravne uđoše s njimna svadbu i zatvore se vrata. (Ferdinand Kitt)


30

je slično. Djevice su. Idu na svadbu. Čekaju za-ručnika. Umorne su. Svladava ih san. No, u odre-đenom se trenutku pokaže razlika. Jedne imaju ulja, a druge nemaju. Posljedice su velike. Jedne ulaze na svadbu, druge nalaze zatvorena vrata. U društvenom kontekstu Isusovih slušatelja zatvo-rena vrata na gozbu ludim bi djevicama praktič-no značila isključenje iz društva i života.

Zatvorena vrataU trenutku kada Isus pripovijeda prispodobu, vrata još nisu zatvorena. Stoga u prispodobi ni nema mudrih djevica koje imaju sućuti s ludi-ma pa im daruju od svoga ulja. Nema ni onih koje ludim djevicama na vrijeme pokazuju što im je činiti. Prispodoba sama doseže do ludih na vrijeme da se odvaže na promjenu i skrb oko ulja. No, istovremeno je i vrlo oštra. Jednom će se pokazati razlika i ona će biti velika i bolna.

Zatvorena vrata. Mrak. Ne samo ostanak u mraku bez ulja u uljanicama, nego nadasve za-tvorena vrata. U rukama ludih djevica ostaju uljanice kao sredstvo kojim su mogle osvijetliti noć. No, ono je sada postalo nevrijedno. Vrije-me kada su mogle nešto učiniti je isteklo.

Vrijeme. Ono je srce prispodobe. Ludost se pokazuje kao nesnalaženje u vremenu. Najdra-gocjenije što imamo je vrijeme. No, ono je ogra-ničeno. Nije u našem vlasništvu. Ne možemo njime ovladati. Nije jednako vrijedno u svim svojim trenutcima premda protječe ravnomjer-no. Mudrost i ludost se pokazuju kao odnos s vremenom. Već je duže vremena kako je mo-derna odbacila sve što ima prizvuk nadvremen-skoga. Vječno i nepromjenjivo su obilježja izba-čena iz zapadnoga shvaćanja čovjeka i svijeta. Moderna se nadasve shvaća kroz promjenljivo, prolazno, slučajno. Promjena je postala jedina stalnost. Novo, napredno, brzo – postaju sadr-žaj vjerovanja modernog kapitalističkoga druš-tva koje mediji svakodnevno ispovijedaju. Tako se brzina i buka pretvaraju u trajnu uspavanost i zaspalost za neprolazno i istinito. Čovjek je, me-đutim, biće koje u samome sebi otkriva žudnju

Na početku prispodobe o mudrim i ludim djevicama stoji najvažnija uputa: »Ta-da!« Ako pitamo koje je vrijeme u ko-

jem se događa ono što prispodoba opisuje, on-da nam je potrebno posegnuti za tekstom koji joj neposredno prethodi. U njemu je riječ o bud-nom upravitelju, o vjernom i razumnom sluzi koji skrbi za ukućane, a koji se razlikuje od zlo-ga sluge. Tekst opisuje povratak gospodara u ča-su u kojem ga zao sluga ne očekuje. U središtu je gospodarev povratak. Gospodarev je pojavak trenutak jasnoće kakav je tko. Istodobno, on je i trenutak suda i kazne. »Tada« znači u trenut-ku gospodareva povrataka. Time se prispodoba o deset djevica i tekstualno i sadržajno naslanja na prethodni tekst. Riječ je o prispodobi o kra-ljevstvu nebeskom koja nas upućuje na vrijeme koje tek treba doći. Ono još nije tu. Ispred nas je. No, prispodoba nam iz budućnosti ukazuje na ono što je sada važno. Sadašnje odluke nisu neu-tralne. One će imati izravni utjecaj na ono što će se s nama dogoditi tek kasnije. Prispodoba otva-ra prozor u budućnost, a kroza nj pada svjetlo na sadašnje vrijeme i sadašnji način života.

Što je važno? Kako organizirati život? Koje su odluke odlučujuće i kamo vode? Prispodoba da-je oslonac ljudskoj sposobnosti zamišljanja bu-dućega vremena – mašti. Mašta nije igra nereal-nim. Ona je važna sposobnost otkrivanja naših nagnuća i sposobnosti te isprobavanja posljedi-câ odlukâ prije nego ih donesemo. Mašta treba biti velika, pouzdana i točna ako je želimo staviti u službu svojih odluka i oblikovanja života. Veli-ka, jer u njoj se moramo suočiti s najvažnijim pi-tanjima svoga života prije nego li se to dogodi u zbilji. Moramo moći dovoljno daleko posegnuti kako bismo mogli procijeniti kamo nas vode na-še odluke. Mora biti pouzdana, a to nije moguće ako ne poznajemo sebe, svoje sklonosti, nadare-nosti i svoje slabosti. I mora biti točna. Ona nije igra mogućnostima, nego sposobnost opažanja posljedica koje proizlaze iz odluka.

Razlika koja se pokazuje između ludih i mu-drih djevica je razlika predviđanja. Sve drugo im

Dragocjenost vremena

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

31


Odjeci Riječi

za vječnim i neprolaznim. Uvjeri li sebe u ne-mogućnost ili besmislenost takve žudnje, lako potpadne pod moć surogata vječnoga: mladost, uspjeh, ideologiju i slično.

Prispodoba pokazuje obmanu praznoga ži-vota koji se oslanja na uvjerenje kako će uvijek naći ono što mu je potrebno. Potiče na samos-poznaju maštom i na otkriće važnoga. Tko je čita s razumijevanjem, ne postavlja pitanje ni kada će se pojaviti zaručnik niti kako će to bi-ti u svadbenoj dvorani. Najviše se zaustavlja pred zatvorenim vratima. Ona su snažan poti-caj da se postavi pitanje kako stvari stoje s mo-jim svjetlom, uljanicom i budnošću.

Budnost i euharistijaIsus na koncu prispodobe poziva na budnost. Ona je dvojaka. Budnost se tiče svih deset dje-vica. Najprije je riječ o budnosti u noći. Sve su djevice pozaspale. Za razliku od ove noćne bud-nosti, budnost koja se odnosi na ulje je važni-ja. Ne odlučuje o ulasku na svadbu samo jedna noć, nego sve vrijeme koje joj prethodi. Razli-ka ludosti i mudrosti pokazuje se u noći u ko-joj dolazi zaručnik, ali se ne odnosi samo na tu

noć. Pokazuje se rezultat vremena koje joj je prethodilo. Drugim riječima, netko tko je svo-je vrijeme trošio uludo, nije u stanju na koncu postati mudrim. I obrnuto, onaj tko je svoje vri-jeme koristio, ako i zaspe u noći kada zaručnik dođe, moći će s njim na gozbu jer ima ulja. Ta-ko nas prispodoba postavlja pred pitanje što či-nimo od vremena koje nam je darovano.

Nedjeljna je euharistija skupljanje oko za-ručnikova stola. Ona je istovremeno i snažno propitivanje odnosa prema vremenu. Tko kroz propadljivi kruh i vino opazi prosijavanje ne-prolazne Božje dobrote, njemu je i oko duše otvoreno za vječno i neprolazno iznad i iza pro-laznosti života. Njegov se ili njezin život na vani ne razlikuje od drugih. Pa ipak, razlika postoji i nije mala. Ona će se pokazati kao razlika svjetla i mraka, gozbe i osamljenosti, mudrosti i ludo-sti. I, na koncu, možda nije nevažno postaviti i pitanje kako to da se euharistijsko slavlje, koje tako snažno želi biti u službi probuđenog i mu-droga života, sâmo zna pretvoriti u zaspalost duha te služiti uljuljanosti u san ludih djevica koje ne opažaju dragocjenost vremena i zabo-ravljaju da zaručnik dolazi.

Ante Vučković

Iščekujući Dolazak uz: 1 Sol 4,13-18Za Pavla je nada za svijet i nada za pojedinca vezana uz konač-ni Kristov dolazak, uz parusiju. Kristov dolazak među nas pokazu-je se u božanskoj slavi za koju je određen i čovjek kao stvorenje u svojoj cjelini: stvorenje uzdiše u porođajnim bolima, a porođaj je određen u cijelosti za slavu Božju i osobni život. Pavao polazi od ispovjedi vjere: »Isus je umro i uskrsnuo« i nadopunjuje »onda će Bog i one koji usnuše, preko Isusa privesti s njime«. To je Bog koji će nas dovesti preko Isusa do sebe, i precizira se da će nas dove-sti baš s njim. Ono što Pavao dalje tvrdi u rr. 15 - 17 da je to njego-vo uvjerenje »po riječi Gospodnjoj« podsjeća nas na Ivanovo evan-đelje i Isusovo odgovor Marti, Lazarovoj sestri: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vje-ruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« (11,25-26).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Pet mudrih i pet ‘ludih’ djevica bdiju zajedno. Slika je to zajednice kršćana

u svijetu. U svijetu su zajedno žito i kukolj, dobro i zlo, istina i laž,

pravedni i grješni. Svijet ne daje ključ za istinsko razlikovanje.

Tek »o ponoći«, kad dođe zaručnik, ‘lude’ spoznaše da nemaju ulja

u svjetiljkama. Mudrost ‘mudrih’ očitovala se u ustrajnoj nadi

i povjerenju u dolazak Zaručnika.


32

13. studenoga 2011.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume mira a ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

Jr 29,11-12.14

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebi bude i naša radost; jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernostu tvojoj službi i vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Izr 31,10-13.19-20.30-31Vješto radi rukama marnim.

Čitanje Knjige Mudrih izrekaTko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na vratima hvale djela njezina!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 128,1-5Pripjev: Blago svima koji se boje

Gospodina!Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanje 1Sol 5,1-6Da vas Dan ne zaskoči kao kradljivac.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaO vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: »Mir i sigur-nost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 15,4a.5bOstanite u meni i ja u vama, govori Gospodin, tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Mt 25,14-30U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine ili: 78.1 Gospodin je jakostOtpj. ps.: 388 Blago svimaPrinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 186 Sva ljubavi mi, Isuse?Završna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

33


Pričesna pjesmaMilina mi je biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu.

Ps 73,28

Popričesna molitva Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemou ljubavi. Po Kristu.

po njegovoj sposobnosti. I otputova.Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto takoi onaj sa dva stekne druga dva. Onaj napro-tiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vre-mena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, uputimo svoje prošnje Bogu Ocu, izvoru svakoga dobra i darivatelju svakoga dara:

Svojoj Crkvi povjerio si dar vjere:1. okrijepi je proročkom hrabrošću da vjerno i ustrajno naviješta spasenje svim ljudima, molimo te.Rasvijetli svojom mudrošću papu Benedikta, 2. biskupa našega I. i sve pastire Crkve da u vršenju svoje službe umiju prepoznavati svaki dar koji im povjeravaš za izgradnju tvoga Kraljevstva, molimo te. Budi bliz Gospodine svima koji oskudijevaju,3. a kršćane nadahni da u njima prepoznajulice Krista koji trpi, molimo te.Nas ovdje okupljene ispuni radošću života 4. da, u zahvalnosti za svaki tvoj dar, sve svoje djelovanje i htijenje usmjeravamo prema konačnom susretu s tobom, molimo te.Braću i sestre koji dovršiše dane zemaljskoga 5. života primi u radost svoga Kraljevstva,molimo te.

Vječni Oče, u svojoj beskrajnoj ljubavi obdario si nas mnogim darovima. Prati naš životni hod svojom milošću da budemo uvijek djelitelji tvoje dobrote svim ljudima te zavrijedimo ući u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Nakon dugo vremena dođe Gospodari zatraži račun od svojih slugu.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Uzmite od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka

ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. – Tako se u prispodobi iz današnjega evanđelja gospodar obračunava sa slugom koji je primio jedan talenat, a ni-je htio steći ni jedan drugi. Od njega se naj-manje očekivalo, a on je najmanje napravio. Dok su druge sluge primile više talenata te time bile izazvane da postignu više talena-ta, ovaj je sluga bio tako »zao i lijen« da ni-je htio steći ni onaj minimum koji je primio, a to je jedan talenat. Svoju lijenost pokuša-va opravdati gospodarevom krutošću jer on »žanje gdje ne sije, kupi gdje ne vije«. Nije on kriv, nego je zapravo gospodar kriv. Ova nam prispodoba progovara o samom čovje-ku, njegovu odnosu prema Bogu i svijetu. Pogledajmo ukratko o čemu je riječ.

Bog želi suradnike, a ne lijenčinePrema kršćanskom shvaćanju, Bog stvara svijet iz ljubavi, a ne iz potrebe i nužnosti.

Lijenčine ili Božji suradnici

Bog ne treba svijet kako bi sebe ostvario, kako bi postigao nešto što prije nije imao. Bog ne treba nekakav jadan, zao i nedosta-tan svijet kako bi dokazao svoju moć. Ne, Bog je stvorio svijet iz ljubavi i zato je htio da svijet izriče njega samoga, da bude trag i slika njega samoga. Na razne su načine svi-jet i njegova stvorenja trag i slika Stvorite-lja. Kako je Bog onaj koji raspolaže sobom i kao takav slobodno djeluje i stvara, Bog je stvorio stvorenja, a napose čovjeka da on u svojemu slobodnom djelovanju, u svo-jim stvaralačkim djelatnostima oslikava i izriče samoga Boga. Bog ne želi lutke koji-ma će manipulirati, već osobe koje će slo-bodno djelovati i stvarati. Jednom riječju, Bog želi suradnike: »Jer Božji smo surad-nici.« (1Kor 3, 9) Sveti Toma Akvinski pi-še da je Bog stvorio ljude da budu njegovi »pomoćnici« (adiutores Dei) u ovomu svi-jetu. Ne želi čak ni spasiti čovjeka bez njega samoga, kako piše sveti Augustin: »Stvorio te je bez tebe, ali te ne želi spasiti bez te-be.« Još više, Bog Isusa Krista nije ljubo-

Zakopati primljeni dar znači odreći ga se jer nam nije dan da ga čuvamo, nego da po našem primanju i drugi osjete snagu Božje darovanosti. (Giacomo Marra, 1950.)

35


Sluga koji vjerno čuva ‘talent’ ne trudeći se da po njemu stekne drugi, slika je kršćana koji iz straha od Boga i iz straha od

grijeha ne čine ništa. To je duhovnost koja je zatvorena u

čovjekov odnos s Bogom, bez darivanja ljudima, bez nastojanja

da dar vjere urodi plodom za druge. Briga za ‘higijenu duše’ ne

smije zatvoriti oči za druge i za njihovo spasenje.

Zrnj

e Odjeci Riječi

moran Bog. On je Trojedini Bog, Bog u ko-jemu se događa uzajamno darivanje triju božanskih osoba: Oca Sinu, Sina Ocu, Oca i Sina Duhu Svetomu, a Duha Svetoga Ocu i Sinu. Trojedini Bog također sebe daruje stvaranjem svijeta. Zato su svijet i njegova stvorenja pozvani tako djelovati da ono što imaju daruju drugima, da što više ljube.

Više radi, više ljubi i bliže si BoguSad uviđamo u čemu se sastoji dostojanstvo svijeta, napose čovjeka. Čovjek tim više sebe ostvaruje što se više posličuje, suobličuje sli-ci na koju je stvoren, a to je Bog, njegov Sin. Tim više postaje čovjek što više slobodno djeluje i stvara, što stvaralački oblikuje svi-jet. Tim više postaje čovjek što više ljubi, što se više razdaje drugima. Jednom riječju, čo-vjek postaje tim više čovjek što je više »su-radnik Božji« u svojemu djelovanju, u radu i ljubavi. A lijen čovjek, čovjek koji ne želi ra-diti, stvarati, mijenjati sebe i svijet, jest ono što se najdublje protivi Božjoj zamisli o svije-tu i čovjeku. Ne samo da čovjek lijenošću se-be ne ostvaruje, nego se time i udaljuje od sa-moga Boga. Dobro si je to posvijestiti, jer se i sami ponašamo poput lijenoga i zlog sluge iz prispodobe. Koliko samo vremena uzaludno

trošimo na gluposti, na isprazne stvari: du-ga spavanja, ispijanje kava, neplodna dru-ženja, gledanje televizije, interneta. Kolike smo samo talente protratili nedjelovanjem. Mogli smo postati plodni radnici, dobri ro-ditelji, uzorni studenti, virtuozni mislioci, a ovako smo se prepustili lijenosti i površnom životarenju. Pritom su nam uvijek drugi kri-vi, poput zloga i lijenog sluge: kriv je Bog što je stvorio ovakav svijet, krivi su roditelji koji nam nisu dovoljno dali, kriva je Crkva koja je takva kakva jest, kriva je politika, krivi su na-posljetku svi koji su uspješniji od nas. Svi kri-vi, samo mi ne, naša lijenost, nepoduzetnost, gubljenje talenata iz dana u dan.

Što nam je dakle činiti? Budimo ponaj-prije svjesni svojega dostojanstva: mi smo Božji suradnici! Potom preispitajmo sebe: kako koristimo vrijeme i svoje Bogom da-rovane talente. Na koncu stvorimo odluku: radimo više, stvarajmo više, spoznajimo više, više koristimo svoje vrijeme i svoje ta-lente, darujmo se više, ljubimo više. Na taj način postajemo bliži Bogu, primamo nje-govu radost: »Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!«

Ivica Raguž

Sinovi svjetlosti uz: 1Sol 5,1-6»Bdjeli ili spavali« znači da smo još na ovome svijetu ili da smo već umrli, jednako kao što i riječ »dan« ima različite konotacije, može se odnositi na sat ili na svjetlo, kao što »san« može biti figu-ra smrti ili nebudnosti. Pavao završava svoje poticaje spominju-ći oblačenje oklopa onoga koji bdije: »budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!« (1 Sol 5,8). Riječ je o kacigi i oklopu. Slično ćemo naći u deuteropavlovskim poslanicama, osobito u Poslanici Efežanima, gdje učenik koji bdi-je nosi svu opremu na sebi (6,14-17). Takvu ratnu opremu spomi-nje i Izaija. To je Božja oprema, Bog se odijeva kao ratnik, osobi-to kada se sprema za sud: »Pravednost je obukao k’o oklop, stavio na glavu kacigu spasenja. Osvetom se odjenuo k’o haljom, ogrnu se revnošću kao plaštem« (59,17). Takvo ratno opremanje se sada prenosi i na vjernike.

Mario Cifrak


36

20. studenoga 2011.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesma Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Otk 5,12; 1,6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-12. 15-17Čitanje Knjige proroka Ezekiela»Ovo govori Gospodin Bog: ’Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’ – govori Gospodin Bog. ’Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’ A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ’Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-3.5-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje 1Kor 15,20-26.28Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih,prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt,po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih!Jer kao što u Adamu svi umiru, tako ćei u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatkou svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku vlast i silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mk 11,9.10Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvooca našega Davida koje dolazi.


Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstva i mira. Koji živi.

Ulazna: 75.5 Dostojan jeOtpj. ps.: 93 ili 94 Gospod je pastir moj (1., 2., 4. i 5. strofa)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljeno Pričesna: 222 Gospodin kraljuje ili: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnikZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova ili: I Svi kliknimo Kristu

37


Evanđelje Mt 25,31-46Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaStoluje Gospodin – Kralj dovijeka. Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Ps 29,10-11

Popričesna molitva Gospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanjai vječnog života. Po Kristu.

Kristu, izvoru života i Kralju svega stvorenja, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!

Za Crkvu u svijetu: da u svojem zemaljskom 1. hodu bude vjerna tvojoj riječi te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna tvogadara vječnosti, molimo te.Za pastire Crkve: da predvodeći tvoj narod 2. u izgradnji tvoga kraljevstva budu vjerni nasljedovatelji tvoga Sina, jedinoga pravog pastira, molimo te.Za vršitelje svjetovne vlasti: da svoju službu 3. vrše uvijek na dobro svih ljudi, promičući pravednost i mir, molimo te.Za nas ovdje sabrane: da svoje djelovanje 4. u svijetu umijemo oplemeniti ljubavlju prema tebi i braći koja su u potrebi, molimo te.Za braću i sestre koji pred nama pođoše 5. iz ovoga života: uvedi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, upravi naše korake putem spasenja da na kraju zemaljskoga hoda budemo primljeni u Kraljevstvo koje si nam svojom smrću i uskrsnućem pripravio.Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime…(Bazilika Saint-Denis, rekonstruirani vitraj,

E. Viollet-le-Duc i A. Gérente, 1854.)


38

ja bi preduhitrila budućnost i ne ispunjava na-šu znatiželju; ne prebacuje nas na kraj vreme-na, nego vremenu vraća smisao i njegovu svrhu. Zanimljivo je da se na latinskome za kraj, gra-nicu i svrhu rabi ista riječ – finis. Tako je ova nedjelja govor o definiranosti svijeta i o finali-zaciji svijeta u Bogu. Isus nas vraća u sadašnjost i želi da shvatimo njegovu važnost. Kao da nam želi reći: tada će već sve biti odlučeno. Vječnost koja je dana našoj slobodi nije nalik hvatanju zadnjega vlaka ili guranje nekoga u nebo jer je ipak pri zadnjemu dahu pokušao izgovoriti da vjeruje. Vječnost je život s drugima u Bogu koji je kralj stvorenoga i kralj istine.

No, ipak je čudan taj kralj. Ne nadzire svo-je trupe; ne provjerava jesu li okupljene. Kao da želi baš suprotno: da budu raspršene na mje-stima bijede i potrebe u borbi protiv trpljenja i oskudice. Ne provjerava na kraju jesmo li izmo-lili sve molitve; jesmo li poštovali svaki propis, ispunili sve vjerničke obveze. On provjerava je-su li ljudi ljudskiji, jesu li kršćani kvasac i sol. To što smo jedni prema drugima, to smo i prema Bogu, zbog toga što smo prepoznali Božji dar i njegovu, a ne svoju snagu. Sijati hrabrost i lju-bav, milosrđe posred čovječanstva opustošena mržnjom i ravnodušnošću, znači Kristovoj bo-žanskoj ljudskosti dati da raste.

Krist na kraju vremena ne dolazi da bi osu-dio, već da bi spasio i dao vrijednost onomu što je napravljeno. Naša sadašnjost poprima ozna-ku nade, upravo zahvaljujući Sudu. Sve, pa i najsitnija i najbanalnija djela, kao što je pruži-ti ili uskratiti nekomu čašu vode, postaje izbor vječnosti, odlučujući dio ljudskosti. Zagorčati život ili pomoći bližnjemu, tlačiti ili osloboditi subrata, uvrijediti nekoga ili mu pokazati pošto-vanje, iskorištavati siromašne ili s njima podije-liti koru kruha, odbiti ili prihvatiti stranca – sve to znači promicati ili sprječavati ostvarivanje, dolaženje Božjega kraljevstva.

Znakovito je da se u Matejevu tekstu današ-njega evanđelja niti jedanput ne spominje glagol

Proslava sve-tkovine Kri-sta Kralja

svega stvorenoga prepuna je protu-rječja i iznenađe-nja. Nije nam teš-ko prepoznati i

priznati da je Krist kralj. Štoviše, spremni smo častiti ga, slaviti njegove pobjede, ali teško nam je prihvatiti način – neobičan i različit – na ko-ji se očituje njegovo kraljevanje. To je kralj koji svoju moć stavlja na raspolaganje drugima, po-najprije slabima i poniznima.

Ponašanje vođa, kraljeva i pastira od vreme-na proroka Ezekijela do danas ne pomaže nam naročito da bismo shvatili stil toga kralja koji svoje kraljevstvo ne tumači pojmovima gospod-stva, gospodarenja i vlasti, već pojmovima da-rovanosti i služenja. Danas smo pozvani da pre-puni udivljenja otkrivamo i promatramo nov i nečuven način Kristove (bogo)ljudskosti. Može-mo se zavaravati da ga poznajemo, jer smo na-učili izrijeke iz katekizama i teoloških traktata, no kad se radi o tome da trebam prepoznati nje-govo ‘lice’, pomiješano u moru uobičajenosti, u mnoštvu onih za koje su drugi odredili da ‘ne znače’, osjetim da ga ne prepoznajem, ne razli-kujem i ne posvećujem mu pozornost.

Važnost sadašnjostiIspovijedamo vjeru u Posljednji sud. Na nekoj smo je razini usvojili, postao nam je blizak pri-zor pun dramatičnosti; s pomoću umjetničkih ostvarenja urezali smo ga u svoj duhovni krajo-lik. No, čini se da je Kristu manje važno usvaja-nje prizora suda na kraju vremena, a puno važ-nija svijest i postupanje na takav način da se vidi da je veliki dan i ovaj dan i da je odlučuju-ći trenutak ovaj trenutak; da je neobično zahtje-van i slučajan susret s bližnjim licem u lice.

Isus nas nipošto ne želi ugurati u nebesku sudnicu. Ne stavlja nam pred oči stranicu ko-

Krist ne kaže:»Evo vam kraljevstvo, jer ste me ljubili«

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

39

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo112011201111201111ljubiti. Krist ne kaže: »Evo vam kraljevstvo, jer ste me ljubili«, već: »ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni«. Naime, pojam ’ljubiti’ je previše neodređen. Kristov pravorijek prolazi granicom između učinili ste i niste učinili.

Prepoznavanje u sakramentubraće i sestaraDanašnja svetkovina neka je vrsta rekapitulaci-je Kristova Utjelovljenja jer samo u konačnim Božjim riječima otkrivamo punu vrijednost Kri-stova dolaska na zemlju, punu vrijednost dru-goga čovjeka u kojemu čitamo Božju prisutnost. Čak niti oni koji su činili dobro nisu shvatili do kraja da je svako dobro djelo za drugoga, do-bro djelo koje je učinjeno samomu Kristu. Ko-načna je odluka zapravo u samoosudi. Ljudi su slobodni odlučiti o konačnosti svojim ponaša-njem. Učiniti ili ne učiniti. Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni ne učiniste, veli Krist. Zato će Bernard iz Clairvauxa ustvr-diti: »Tko vjeruje u Božje kraljevstvo nepresta-no je uznemiren.« To je uznemirenost koja ne-prekidno traži kako pomoći bližnjemu.

Kada poznaješ nečiju glad, znaš sve što tre-baš znati; kada si vidio nečiju bijedu, vidio si sve

što trebaš vidjeti. Nadalje, najteža je osuda ne biti prepoznat od Boga, jer mi nismo prepoznali nje-ga u sakramentu svoje braće i sestara, malenih i siromašnih. Isus se poistovjećuje s njima. Ne go-vori: sve što ste učinili drugima kao da ste učinili meni, već meni ste učinili, bez dodatnog ’kao’.

Današnja svetkovina proteže se na čitavo stvorenje, na brigu za svijet i prirodu, na čuva-nje ljepota u kojima se prepoznaje Stvoriteljeva ruka. Jer, zapisao je Friedrich Hörderlin, »Bog stvara svijet kao što more stvara kontinente – uzmičući.« Samo se čini da nestaje da bismo mu vjerovali i slobodno ga ljubili. Što sve ljudi ne čine da bi vidjeli Boga; kamo sve ne odlaze da bi osjetili titraj božanskoga, a on i dalje izgle-da neprisutan. Ali tu je, može ga se vidjeti, ako napunimo čašu vode i kroz nju gledamo ožed-njele; možemo ga otkriti, ako odjećom zaogrne-mo gole i promrzle; Bog je vidljiv u radosti koju smo darovali tužnima. Tako bliz, ako ga želimo susresti u prihvaćanju Kristova dara ljubavi ko-ji se prihvaća samo dajući…

Gospodine, kada mi se danas oči susretnu s drugim ljudima, daj da ih otvorim i za novo-sti susreta s Tobom. Daj nam nove oči da te vi-dimo, prepoznamo u svim licima koja su dio našega zemaljskoga puta. Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda!

Ivan Šaško

Smrt kao posljednji »neprijatelj« uz: 1Kor 15,20-26.28Riječ je o prisjećanju na kerigmu u ovom drugom dijelu 15. poglavlja Prve Poslanice Korinćanima. I ovdje nalazimo citat Ps 110,1: »Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje« (15,25). Prema 1Kor 15,25-26, kao posljednji neprijatelj će biti pobije-đena smrt. Slično nalazimo u Poslanici Hebrejima. Tko su dakle ne-prijatelji? U Heb 10,14 se govori o posvećenima kao i u Heb 2,11, a njihov neprijatelj bi bio đavao (usp. Heb 2,14) kojega je smrću obeskri-jepio Krist jer on imaše moć smrti. Đavao se spominje kao neprijatelj u Mt 13,39. Tako uočavamo blizinu pojmova neprijatelj, đavao i smrt koji oblježavaju govor o uskrslom i proslavljenom Kristu. To se tiče ne-prijatelja, demonskih i političkih (usp. 1Kor 2,8; Ps 2,1). Pavao spomi-nje smrt, ali to može značiti i svladavanje neprijatelja kroz obraćenje i poslušnost – put kojim je prošao i sam Pavao (usp. 2Kor 5,16).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Popisu gladnih, žednih, golih, progonjenih, utamničenih danas

bismo pridružili i mnoge druge: stare i napuštene, obespravljene, osiromašene,

one bez posla… Svi potrebiti povezani su jednom značajkom: licem Krista

patnika. Poistovjećujući se s njihovim trpljenjem, Krist poučava da su svi oni

briga kršćana. Krist će svoje učenike »prepoznati« upravo po ljubavi

darovanoj potrebitima.

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Smisao kršćanske liturgije i antropolo-gija obreda iziskuju da vršitelji službâ u obred-nom slavlju vjere odijevaju posebno »liturgij-sko ruho« kojim se, između ostaloga, izražava slavljenička dimenzija obrednoga čina te poka-zuje da se slavljem stupa u zbilju koja nadilazi redovitost i svagdašnjost. Osim toga, liturgij-sko ruho liturgijskih službenika znak je kojim se i njih same poziva da u vršenju povjerene im službe napuste svoju individualnost te se pot-puno stave u službu svetoga čina i zajednice koja je subjekt slavlja. U obrednom govoru li-turgijskoga odijevanja ipak valja razlikovati li-turgijsko ruho (vestes) u užem smislu riječi i liturgijske oznake (insignia) koje su vlastite pojedinim služiteljima. U liturgijska oznake ubrajamo mitru, palij, štolu, biskupski štap…

Kao što je alba osnovni i zajednički ele-ment ruha svih liturgijskih služitelja, tako je štola osnovni liturgijski odjevni znak samo onih koji su po sakramentu svetoga reda no-sitelji ministerijalnoga svećeništva (biskupi, prezbiteri i đakoni). U povijesti se štola susre-će najprije kao odjevni razlikovni znak đakona (4. i 5. st.), a od 8. stoljeća pripada i svećeni-cima te je uskoro preuzela šire značenje »sve-ćeničkoga dostojanstva« i »svetoga jarma« koji se preuzima sakramentom svećeničkog reda. Premda je u nastanku vezana uz litur-gijsko ruho, dakle uz albu ili roketu, u praksi je katkada u neredovitim prilikama rabljena i bez liturgijskoga ruha – tj. preko svećeničkoga (talara) ili redovničkoga odijela – osobito kod blagoslova, ali i kod slavlja sakramenta pomi-renja. No, kada se od šezdesetih godina proš-loga stoljeća u Europi umjesto talara i redov-ničkog odijela sve više rabi pojednostavljeno svećeničko odijelo – u formi građanskoga, ali s prepoznatljivim znakom (npr. ovratni-kom, clergyman) – nastaje i pojava upora-

Štola na građanskom odijelu?Više sam puta vidio da svećenici vrše liturgijske čine (sakrament poko-re, blagoslove) bez liturgijskoga ruha, odnosno stavivši samo štolu pre-ko svećeničkoga odijela, a katkada i preko građanskoga odijela. Može li štola zamijeniti liturgijsko ruho i njegova obredna značenja?

J. Š., Zagreb

be štole preko takvoga odijela. Kongregacija za božanski kult god. 1970. osuđuje zlopora-bu (abusus) slavljenja mise ili koncelebriranja samo sa štolom stavljenom preko redovničko-ga odijela ili preko redovitoga svećeničkoga odijela, ili preko građanskoga odijela, te na-stavlja: »Jednako je nedopušteno nositi što-lu preko građanskoga odijela u vršenju drugih liturgijskih čina, kao npr. kod polaganja ru-ku u svećeničkom ređenju, u slavljenju drugih sakramenata i u podjeljivanju blagoslova.« (Liturgicae instaurationes, 8c)

Slavljenjem euharistije bez liturgijskoga ruha, samo sa štolom, obescjenjuje se izvan-rednost i uzvišenost otajstvenoga događaja, zasjenjuje smisao eklezijalnoga zajedništva te niječe posebnost prezbiterske predsjedatelj-ske službe u slavlju. Takvo slavljenje nije samo nedopušteno, nego se, k tomu, ima smatrati i ozbiljnom povrjedom liturgijske discipline.

Kada je riječ o drugim liturgijskim činima (blagoslovima, pojedinačnoj ispovijedi), štola na svećeničkom talaru ili redovničkom odije-lu ne može nipošto biti smatrana prikladnim načinom odijevanja, osobito u redovitim obli-cima pastorala. Štola pak na građanskom odi-jelu uvijek je snažan protuznak slavlju vjere te smislu liturgijskih gesta, znakova i obred-noga ruha. Ozbiljnost pristupa svetom činu, briga za nutarnju ljepotu i dostojanstvo slav-lja te osjetljivost za simbolički govor obred-nih gesta i znakova, uvijek zahtijevaju više ne-go što se traži nekom pozitivnom odredbom. Nije mudar stav u kojem se smatra dobrim i dopuštenim sve što nije izravno zabranjeno. Liturgijske odredbe uvijek više usmjeravaju i odgajaju, nego što nalažu ili zabranjuju. Este-tika slavlja ne prosuđuje se granicama norme i dopuštenosti, nego osjetljivošću za ljepotu i smisao.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

I V I C A Ž I Ž I Ć

Plemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17x24 cm ▪ 334 str. ▪ 160 knOva zbirka sabranih tek sto va zahvaljuje svoje postojanje slijedu misliproizašlih iz iščitavanja, oslu škivanja i tumačenja ideja koje prate i promičuliturgijsku obnovu Crkve. Središnja poveznica knjige jest mišljenje liturgije u iskustvu vjere. Bogatstvo inteligencije vjere, uronjene u liturgijsko slavljeCrkve, polazište je ovih teoloških tumačenja otvorenih kulturalnim, estetskim, antropolo škim i fenomenološkim gledištima na kršćansku simboliku i obrednost.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgije

Teološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

2011...3 živo vrelo11 2011 na dimenzija tako biva gledana s obazrivošću i nepovjerenjem te biva...

Documents